Mjera Za zivot-KB, Tisak

Slobodan Uzelac
MJERA ZA ŽIVOT
Iz probacijske prakse
mjera za život.indb 1 28.2.2013 12:52:57
BIBLIOTEKA SOCIJALNA EDUKACIJA

Nakladnik
Plejada d.o.o., Zagreb, VIII. južna obala 17
Za nakladnika
Igor Ranić
Urednik
Ilija Ranić
Recenzentica
prof. dr. sc. Vladimira Žakman-Ban
Objavljeno povodom početka “Sveučilišnog interdisciplinarnog

poslijediplomskog specijalističkogi studija Probacijski tretman” na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu
Copyright ©2013, Plejada Zagreb
ISBN 978-953-7782-21-4
Slobodan Uzelac
MJERA ZA ŽIVOT
Plejada
Zagreb, 2013.
Onima koji vjeruju u njih više nego što oni
sami vjeruju u sebe

Sadržaj
Umjesto predgovora . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Uvodne napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Sjećanje na početak. . . . . . . . . . . . . . . . . 13
I punoljetni trebaju odrasti . . . . . . . . . . . . . 21
Štošta ni o čemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Prema povjerenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Ispitivač ne ispituje . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Polako, polako . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
40 Čuvaj se savjeta. . . . . . . . . . . . . . . . . . .45
Slušanje očima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
U obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
Dotući i poniziti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
Poziv odbijen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Muke nadoknade . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Gost predavač. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Izazov strasti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
Daleki svjetovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Sjećanje na Saru . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
Neće pa neće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85
Proslava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
Nešto kao priznanje . . . . . . . . . . . . . . . . 90
5
Kompromis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
Izvještaj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Početak kraja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
100 Konflikt i suradnja . . . . . . . . . . . . . . . . .
103 Šef . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
110 Kraj kao početak . . . . . . . . . . . . . . . . . .
114
Bilješka o literaturi . . . . . . . . . . . . . . . . .
117 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
119
6
Umjesto predgovora
Tekst pod nazivom “MJERA ZA ŽIVOT – iz

proba-cijske prakse” pojavio se u vrijeme širokih
društvenih, stručnih i znanstvenih nastojanja da se
probacija kao op-ći naziv za niz alternativa zatvaranju
što potpunije i što kvalitetnije konačno uvede i u
hrvatsku zbilju. A tekst je, zapravo, višestruki prijelom.
Prijelom znanstvene teorije i dnevne pragme vidljive u
životu kao nesagledivoj soci-jalnoj učionici. Prijelom
racionalne socijalnopedagoške struke i maštovite
literature. Prijelom memljive učionice i prašnjava
predgrađa u kojemu su razgažene blatnja-ve cipele a
ne papir i olovka potrošni materijal učeno-ga
profesora. Prijelom znanstvenih spoznaja i osobnoga
iskustva. Svojim je studentima Profesor podario
proba-cijsku poemu.
prof. dr. sc. Vladimira Žakman-Ban
7
Uvodne napomene
Kad je prije više od 150 godina u Sjedinjenim

Ame-ričkim Državama bostonski obućar John
Augustus za-molio nadležnoga suca da bude
blagonaklon prema nje-govom znancu, sitnom
prekršitelju zakona, i da ga ne spremi u zatvor, nije bio
ni svjestan da je time začeo epo-halnu pojavu danas
prepoznatljivu pod nazivom proba-cija. Za
blagonaklonost suca Augustus je založio vlasti-to
jamstvo obećavši da će osobno pomagati prekršitelju
da ne padne u iskušenje ponovnog kršenja zakona.
Uspio je i time sebi osigurao mjesto u povijesti o
čemu i da-nas svjedoče tekstovi u svim pravnim i
penološkim en-ciklopedijama. John Augustus je sve te
protekle godine u svjetskim razmjerima zasluženo
smatran prvim proba-cijskim službenikom.
Probacija je danas općepoznati stručni pravni, toč-
nije pravno-penološki, termin iza kojega se krije stručni,
ali i osobni ljudski odnos u kojemu odgovarajuće obrazo-
vani stručnjak za prirodu ljudskoga ponašanja pruža kon-
tinuiranu pomoć prekršitelju zakona, sa ciljem da dotični
prekšitelj uspije odoljeti iskušenjima nove povrede
zako-na. Valja odmah kazati kako je uvijek i svugdje
riječ o počiniteljima razmjerno lakših kaznenih djela i
prekršaja,
9
dakle djela za koja je inače predviđena razmjerno lakša,
tj. kratkotrajnija zatvorska kazna.
Probacijska se pomoć ne odvija ni u kakvoj
specija-liziranoj ustanovi, dakle ni u odgojnom domu
za malo-ljetne niti u kaznionici za punoljetne, već u
najvećoj mo -gućoj od svih učionica, u životu. A taj se
život odvija u njegovoj obitelji, školi, radnom mjestu,
krugu znanaca i prijatelja, na ulici, stadionu, kafiću. Iz
toga života djeluju iste one, a nerijetko još snažnije,
silnice koje su prvotno dovele dotičnoga čovjeka do
kršenja zakona. Popis ovih potencijalnih silnica je
beskrajno dugačak: njegove osob-ne karakteristike,
nepovoljne okolnosti u njegovoj obitelji, neuspješno
školovanje, teškoće zapošljavanja, provokativ-ni izazovi
medija, zamamni zov alkohola i droge, užitak
besposličarenja i skitnje i štošta još. A u probaciji, koja
se u pravilu veže uz uvjetnu osudu ili uz prijevremeni,
tzv. uvjetni otpust iz zatvora, istinska prepreka
djelovanju tih silnica nisu ni zatvorski zidovi ni režim
zatvorskoga ži-vota. Jedina pouzdana prepreka
ponovnom kršenju zako-na je dotični čovjek sam.
Pitanje je, međutim, je li on to uvijek u stanju biti. Sva
iskustva, uključujući i rezultate brojnih stručnih i
znanstvenih analiza, nude odričan od-govor. U danoj
situaciji naprijed spomenuti odgovaraju-će obrazovani
stručnjak za prirodu ljudskoga ponašanja, kojega ćemo
u suhoparnim pravnim tekstovima najčešće prepoznati
pod službenim nazivom probacijski službenik ili pak pod
nazivom vanjski suradnik probacijske službe, ima
zadaću pružiti osuđeniku neophodnu stručnu i šire
ljudsku pomoć. U zemljama jugoistočne Europe,
uključu-jući i Hrvatsku, probacija je dospjela pred
nemalo stoti-njak godina. Bojažljivo i rijetko, na ovim
prostorima pro-baciju susrećemo tek u tretmanu
maloljetnih počinitelja
10
kaznenih djela. Punoljetni su čekali probaciju gotovo
či-tavo stoljeće. U Hrvatskoj su punoljetne osobe
obuhvaće-ne probacijom tek krajem protekloga stoljeća.
Autoru ovoga teksta probacijski su poslovi zapali
se-damdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je u sretnoj
po-ziciji pristupiti im s valjda svakog mogućeg
polazišta, od znanstveno-nastavnog do praktičnog,
uključujući i du-gogodišnje vlastito osobno iskustvo
vanjskog suradnika probacijske službe. Ta se pozicija
pojavila i kao ishodište ideje o tekstu koji slijedi. A ideja
je autoru ispostavljena u raznim oblicima, podužem
kontinuumu od blago izraže-nih želja do zahtjeva.
Ispostavili su je mnogi, ali je za ko-načnu odluku autora
o pisanju teksta bila presudna molba skupine iznimno
uspješnih studenata socijalne pedagogi-je. Oni su pod
vodstvom autora teksta, njihova profesora, više nego je
to nalagao studijski program, uspješno rea-lizirali
brojne probacijske projekte. Njihov zahtjev nije mogao
biti odbijen.
Tekst je pisan sa čvrstim uvjerenjem autora kako
vrsta pomoći koja se probacijom pruža osuđenome pu-
noljetnom čovjeku mora biti bitno drukčija od pomoći
koja se najčešće prepoznaje u svagdanjim uobičajenim
odnosima između učitelja i učenika, odgajatelja i
odga-janika, a da o odnosima između službenika i
stranke i ne govorimo.
11
mzž02.indd 11 28.2.2013 13:38:18
Teret nosi on sam a ja
nosim njega
Sjećanje na početak
Ilija Zoranić gimnazijski je profesor onih

predmeta koje učenici najviše vole jer govore o
bitnome u ljudima i čemu sve to. Sjeća se svojih
početaka s nadzorom ma-loljetnih delinkvenata. Tada
su samo rijetki to nazivali probacijom. Danas svi znaju
o čemu se radi.
Zoranićev je pojačani nadzor maloljetnika trajao go-
dinama. Živo se sjeća baš njega, Denisa. Tih ranih se-
damdesetih, pred netom diplomiranim radoznalcem,
vanjskim suradnikom najstarijeg zagrebačkog centra za
socijalni rad, na stolu je nekoliko dosjea brižljivo
slože-nih u tvrde fascikle. Brižna ali odlučna iskusna
socijalna radnica Ana mu sugerira Denisov. Učenik
trećeg razre-da srednje trogodišnje stručne. I što god
da uradi dobro će uraditi.
Iz Dnevnika:
Nasilan. Provalnik u kioske. Jedinac iz imućne obitelji.
Kao učenik trećeg razreda u srednjoj tehničkoj školi
učenicima protupravno naplaćivao korištenje školskog
WC- a. S trećega kata na školsko dvorište bacio vrata.
Samo čudom nitko ni-je stradao. Organizirani preprodavač
karata, tapkaroš, pred
13
prepunim stadionom “Dinama”. Osumnjičen za
višekratno pomaganje u nasilju nad taksistima. I za
posjedovanje i pre-prodaju droge, točnije opojnog ljepila
za drvo TIGAR (kon-zumenti ga uobičajeno nazivaju
TAJGE). Sama majka ga je možda i nehotice odala policiji
ispričavši im kako ga je zate-kla da jer je to čudno ljepilo
našla poluotvoreno i zaboravlje-no pod njegovim krevetom.
Neredovit u pohađanju nastave. Ponekad spava do pred
podne makar mu je nastava u jutar-njoj smjeni. Sutkinja za
maloljetnike mu je izrekla pojačani nadzor uz dvije
posebne obveze: da redovito pohađa nasta-vu i da se kloni
mjesta i osoba koje na njega štetno utječu.
Mada je u više navrata prenoćio u pritvoru, među

najgorim zagrebačkim ološem, kao živim dokazom
kako nije teška robija nego robijaši, Denisa nisu poslali u
dom. Ostavili su ga u otvorenom obiteljskom i uličnom
vrtlogu koji je i pomogao da sve krene naopako.
Zapravo, samog. Ana je ipak bila uvjerena da ima
smisla pružiti mu dru-gu šansu. Iako je, kako piše u
Nalazu i mišljenju “i dalje izložen istim onim silnicama
koje su ga prvotno i navodi-le” tamo gdje se našao.
Mogla ga je poslati i u kakav dom i tako ga lišiti brojnih
vanjskih štetnih utjecaja a izloži-ti unutarnjim,
domskim, tobože kontroliranim. Bio je to izbor između
dvaju loših rješenja jer dobroga vjerojatno nije ni bilo.
Ali, tko može znati kako se unaprijed uzima mjera za
okvir (što) manje štete?
U dosjeu nema puno upotrebljivih podataka. Tek po-
koji koji samo opisuje njegovo ponašanje i uvjete.
Takvi opisi jesu korisni ali nisu dovoljni. Nedostajalo je
bitno: što činiti. Sve nešto trebalo bi... trebalo bi... malo
koristi.
Jer, Zoranić unaprijed zna da bi štošta trebalo. Traži
odgovor na pitanje: što je sve od toga potrebnoga i mo-
14

guće, i to baš u danoj situaciji. S upravo tim
konkretnim raspoloživim sredstvima u danim
uvjetima. Prisjetio se one čuvene i pametne molitve od
svega tri rečenice. Za njeno se autorstvo otimaju mnogi,
kako iz zemaljskog ta-ko i nebeskoga svijeta. Imaju i
oko čega. A ta se tro-re-čenična molitva lako pamti pa
valjda i zato lako svojata: Daj mi Bože moć da znam
što mogu! Daj mi Bože moć da znam što ne mogu! Daj
mi Bože moć da razlikujem te dvije stvari!
Riješen ne štedjeti sebe, tada 24-godišnji Zoranić ni-
je u tome bio usamljen. Istina, nije to više bilo vrijeme
radno-akcijaškog poleta ali je i nadalje teklo vrijeme za
ljude koji su voljeli davati. Rado bi se prisjetio
omiljene narodne izreke koju je znao pretočiti i u
prigodnu zdra-vicu: Dabogda uvijek davao.
Prvi su se put susreli u Centru, sasvim nakratko.
Ana im je pomogla dogovoriti naredni susret. Na
istome mjestu za nekoliko dana. Poslije podne, kad je
ured pra-zan. Tako još četiri ili pet puta. Svaki put još
jednom, na Denisovu molbu. Tih sedamdesetih prostor
Centra nije bio namijenjen prekovremenima. Dogovor
sa spremači-com uz deset deka kave i čokoladu.
Plavokos. Uglađen. Prepotentan. Razmeće se neu-
mjesnim frazama francuskoga porijekla. Purgerski sim-
patičan, fakin. Da je bilo kako je krenuo, uspio bi
postati savršeni cinik.
Iz Dnevnika:
Denis, majka Margita i otac Jakov, zvani Pape, žive u še-
storosobnom stanu u strogome centru. Svatko u svojoj
sobi a ostale tri dvokrevetne iznajmljuju studenticama.
Pape od
15
svakoga sugovornika odmah traži da mu nadimak
izgovara s nesumnjivim francuskim naglaskom. Imućni
škrtac koji si-nu za veljaču daje manji mjesečni džeparac
nego za ostale mjesece. Dvadeset je godina stariji od svoje
duševno bolesne žene, nositelj visoke francuske mirovine
zarađene kao krupi-je. Čitav stan više liči na hladni
pansion uz nekakav glavni kolodvor nego na topli
obiteljski dom. Studenticama je za-branjeno kuhati a ni
domaćini ne kuhaju često. Radije na-ruče gotovo. A
ugodan miris kuhane juhe i usto zapečenoga crvenog luka
posjetitelj neće osjetiti...
Radio je Zoranić s njime gotovo pune tri godine. Se-

dam životnih godina je razlike među njima. I danas je
razlika ista, ali se čini da je puno manja, kao da je i ne-
ma.
Danas je Denis negdje u Norveškoj. Najduže kao
po-gonski inženjer u naftnom biznisu. Usto i vlasnik
tvor-nice namještaja. Oženjen je Norvežankom za koju
sam kaže, “poludivlja žena-vitez, zvani viking”. Imaju
dvo-je djece, kćerku i sina. Tu je i još jedna, jednako
njihova djevojčica, Lu, usvojena Vijetnamka. Ona se,
kaže Denis, “urođeno smije kad treba i kad ne treba što
je stvar koju mi namrgođeni nesretnici valjda nikada
nećemo ni shva-titi a kamoli naučiti”.
Jednom godišnje, oko Božića, dođe Denis u Zagreb
i ostane do poslije Nove godine, makar i nema više bli-
žnjih. Sve se ove godine nije javljao Zoraniću. Dobro je
upamtio što mu je ovaj kazao na rastanku. Da bi najviše
volio da se ne javlja. Nije, kaže, bio siguran je li mu to
rekao zato što on to ne bi želio ili zato što bi želio da za
to nema potrebe. A rado bi povjerovao u ovo drugo. Sa-
da se javlja telefonom odmah nakon što je stigao i pita
je
16
li bio u pravu. Prvi put se susreću nakon toliko godina.
U otmjenoj Gradskoj kavani.
Ne sjećaju se da su se ikada tu susreli. To je tada
za obojicu bilo teško dostižno. Gotovo neprimjereno.
Pred školom, pored sportske dvorane, u parku, pred
stanom, u stanu, u kinu, na utakmici, u kafiću. Bilo bi
lijepo da Gradska danas priliči obojici.
Pedesetogodišnjak. Ustaje i mirno će kao da su se
jutros rastali:
Faca vam je malo drukčija, ali vam je glas isti, po-
žuri Denis sa svojim zagrebačkim nezaboravljenim slen-
gom: Dobro zgledate.
Ah, uvijek sam se bojao vremena u kome će me po-
četi tješiti time da tobože dobro izgledam, uzvrati Zora-
nić.
Fakin. Zgodan, visok, plavokos. Ako i ima pokoju
sijedu one se jedva vide. S naušnicom na lijevome uhu.
Prikladno sportski odjeven, s kravatom, uglađen. Tih,
odmjeren. Ugledan poslovni čovjek. “Tamo, kaže,
nikad ni u što nisi siguran, osim da sve ovisi o tebi.
Uvijek mo-žeš birati na koju ćeš stranu, pravu ili krivu,
a malo kada možeš naslutiti koja je koja. Kad
pogriješiš opet možeš birati. Pa se možda i vratiš na
pravi put. Pogriješiš li po-novo, bit ćeš još dalje od cilja
ali opet će se moći birati. I tako opet, pa opet”.
Dok ih konobar poslužuje toplim čajem s limunom
na zidnom ekranu idu vijesti. Predsjednik čestita deset
godina nezavisnosti. A reklamne ponude putničkih agen-
cija ne mogu proći bez Denisova komentara.
Nema više razlike. Svagde teror tih reklama. Zato ni
v’ kino više ne’ jdem. A baš sam to najviše delal. Čak
vi-še put’ isti film v istom danu.
17
A sve što su radili bila je njegova druga šansa. Za-
jedno. Zato su valjda i uspjeli. Ako su uspjeli. Teret je
no-sio Denis sam, a Zoranić je nosio njega.
Tam’, vani prava šansa, dobitak, nigdar ni’ na
sre-dini stola. Nego tu negde, na rubu. U većoj
opasnosti da padne pod stol neg’ da ostane gore da to
morete mir-no pobrat. Pa ‘ko ima hrabrost i poslovati
na rubu mo-re bit’ da i uspe. A ak’ posluje samo na
sredini stola si-gurno bu uspel postat bedasti šljaker.
Pristojni državni siromah.
Ne može moj fakin, pomisli Zoranić, bez svoga
pur-gerskog slenga i kockarske logike. Denis igra baš
na ru-bu.
Je, ak’ želiš dobit na lutriji morat ćeš kupit srećku,
ne, dometnu Denis u uvjerenju da ga možda Zoranić nije
najbolje razumio.
A razumio ga je, itekako. Ponosan na njegovu
spremnost na rizik.
A da se ono onda vi niste umešali odoh ja u vraž-
ju mater. Trebal sam, sećate se, s njima, ono s menjač-
nicom. Moje je bilo da u susednoj ulici držim upaljeni
be- em- ve. S upaljenim i ugrijanim motorom. Imal sam
položen vozački a da nisam ni napunil osamnaest. Dve
večeri prije, sećate se, opazili ste, iz telefonskog
razgovo-ra, da se neš’ samnom događa. Niste me pustili
na miru dok niste saznali sve. A došli ste nam doma
pred ponoć. Kasnije ste mi rekli da vam ni’ bilo teško
samnom. Jer da je to bilo društvo kojem ja ne pripadam.
Sećam se kak je moj pokojni Pape galamil psujući
Balkance. Da kak to može u tak kasne sate.
18

Susreli su se nakratko i sutradan, pred recepcijom
hotela u Centru. U udobnim foteljama foajea nastavili
su prebirati po uspomenama.
Pape mi je umro u kuhinji, od srčanog udara, a maj-
ka se dugo mučila u bolnici. Ni na jednom pogrebu ni-
je bilo skoro nikoga. Jer, Pape nije imao prijatelje, a s
rođacima se ionak’ bil posvađal oko nekih starih kuća
i vinograda. A ni tam’ vani danas ni’ baš puno ljudi na
pogrebima. Kod njih najviše vode računa o groblju za
kućne ljubimce. Jedna naša suseda, starija fina gospo-
đa, stalno obilazi grob svoje male čivave. A nesretnici
je, kaže, i ta njena čivava umrla nekako u isto vrijeme
kad i muž.
Otklanjajući ponudu da ga Zoranić odveze do aero-
droma, na rastanku Denis velikodušno dometnu:
Red je da i taksist nekaj zaradi, kaj ne?
Ovo Zoranić jedva vjeruje vlastitim ušima. Da
tako nešto njegov nekada sebični Denis može izreći!
On ko-jemu je nekada upravo maltretiranje taksista i
neplaćanje taksi računa bila specijalnost.
A Zoranić je davno, od početka rada u gimnaziji,
nezadovoljan vlastitim neznanjem u rješavanja nekih
za-pravo lakših ekscesnih situacija među učenicima
kojima je bio razrednik, upisao i studij neke neobične
pedagogi-je. Te najidealističkije među profesijama. Onu
koju danas zovu socijalna. U vrijeme kad ta
pedagogija nije imala ni imena kojim bi je zvali i na
koje bi se odazivala. Ni opća, ni školska, ni obiteljska.
Ni pedagogija slobodnog vremena, ni neslobodnog, ako
i takvo što postoji. A teš-ko da bi se ta pedagogija i
mogla ikako kratko nazvati. Jer ona se bavi ljudskim
mukama a ljudske muke teško mogu biti svedene na
neki uži sektor, uži prostor. Ili na
19
neko ograničeno vrijeme. Odabrao je Zoranić tu pedago-
giju gotovo zalutavši u nju. Kao što bolesnik rado ide
ne-poznatom liječniku, još nedovoljno iskorištenom,
koji se još nije stigao umoriti.
Potraga za takvim pravim učiteljem traje do danas.
U vremenima za koja vrijedi ona njemu omiljenog An-
drića: kad pamet umukne, budala progovori a fukara se
obogati. A ako bi danas njegov uspješni Denis, nakon to-
liko godina poznanstva morao odgovarati na pitanje što
je zapravo Zoranić po svome obrazovanju i profesiji, vje-
rojatno bi slegnuo ramenima i rekao: Hm, ne znam baš
točno. Valjda nekakav profesor. Ili tak nekak.
20
I punoljetni trebaju odrasti
Vremešni je Zoranić danas vanjski suradnik ureda

za probaciju. Svatko ga danas lako i često može vidjeti u
Gradu, pogotovo u centru. On kao da radi na ulici. Sto-
jeći na mjestu, na otvorenom, u razgovoru s nekim ili u
šetnji, opet rijetko sam. S velikim crnim šeširom ili ka-
pom sa širitom ne samo zimi. A zimi, u dugačkom ka-
putu koji ga, onako krakatoga, još više izdužuje. I orlov -
ski mu je nos nekako uparen s dugom gustom kosom ko-
ja pada preko oba uha i preko vrata s obje strane prema
ramenima. Tako visok i mršav navodi na zaključak da i
ružni ljudi mogu izgledati zgodno. Ili makar
zanimljivo. Sa svojih je šezdesetak prevalio štošta.
Sada, u vremenu ni rata ni mira.
U rat ga nisu zvali, a i da jesu teško da bi se odazvao
baš iz prve. Jer, za pištolj, nešto municije i vojničke
čiz-me platio je susjedu, valjda vječnom općinskom
političa-ru. Taj je svoju dvojicu propalih studenata dobro
zbrinuo: jednoga kod nekakve kume u Irskoj a drugi mu
se tobože naglo razbolio te je proglašen nesposobnim.
Ljudi su bje-žali iz svojih kuća. A kad se bježi zna se
samo otkuda se bježi, ali rijetko kamo se bježi.
21
Njegove su simpatije uvijek na strani napadnutih,
onih koji se brane. I onih koji nevino stradaju. A i rat
mu je nekakvo međusobno ubijanje onih koji se ne
pozna-ju za račun onih koji se jako dobro poznaju. No,
dilemu treba li pomagati žrtvama nije imao. A takvih
je uvijek najviše. Među njima su i ovi njegovi pod
nadzorom. Nisu oni najgori. Dapače, smatraju ih lakšim.
Mnogi su od njih bili osuđivani na uvjetne zatvorske
kazne. U zatvorima im se čak i rugaju. Nazivaju ih
kokošarima. Nedoraslim. Za njih kažu da su daleko od
onih pravih. Ali, i oni su kažnjeni jer su svojim
zlodjelima stvarali žrtve. Za Zo-ranića su i sami žrtve.
Pa i kad trebaju ispaštati valja im pomoći. Makar
punoljetni jesu, odrasli još nisu. Ne samo da oni imaju
pravo na drugu šansu nego se i sam osjećao obaveznim
da im je pruži. Svoje je davanje doživljavao kao
mogući sretan spoj njegove i naše koristi s vlastitim
zadovoljstvom.
I sa svojom se ženom, mirnom liječnicom opće
prak-se, posvećenom poslu i njihovoj kćeri, studentici,
često sporio oko toga. Njoj se oduvijek činilo da je ljude
teško odgajati poslije četrnaeste, pogotovo ako je taj
već isku-sio stranputicu. Na to bi Zoranić tek dometnuo
da takvi jesu odabrali stranputicu, ali zato što im se
uvijek činilo da im nije bilo ponuđeno ništa
prihvatljivije. A ako im se ponekad i zalomilo ono bolje,
to i nije uvijek bilo i pri-hvatljivije. Znao je dodati:
kuda bi svijet dospio da svi ljudi svaki puta između
lošijega i boljega biraju bolje.
Rat jest završio prije petnaestak godina, ali kako
za koga. Pobjednicima, svakim danom sve brojnijim
brani-teljima, njegov završetak kao da je teško pao pa
nika-ko da ga prihvate. Produžuju ga neprestanim
uveličava-njem svojih zasluga, broja ubijenih
neprijateljskih vojnika
22

i broja vlastitih civilnih žrtava. Poraženima, onima
koji taj rat zovu “nesretnim”, nikako da se završi. I
nikako da prestane priča o njemu. Nije ni čudo kada su
posljedice bile tako strašne... Rijetko će koji priznati da
je bio voj-nik, a ako baš mora bilo je to samo u
nevažnoj pozadini koju sada nazivaju logistikom.
Zoranić je sve gledao i slušao. Pokušao i razumje-
ti. Najviše je bilo onih kojima je sve jasno. I koji za
sve pa i najteže rješive probleme imaju jednostavna
rješenja. Zapravo, ratovao je Zoranić uvijek s takvima,
a i danas to čini. Protivi se nevoljama u kojima su
Zvonko i njemu slični. A takvih je svakim danom bilo
sve više. I kao da baš njemu najčešće pristižu.
Stručnjacima koji za sve slo-žene ljudske nevolje nude
jednostavna rješenja voli gla-sno priznati da takva
jednostavna rješenja sigurno posto-je, ali uz napomenu
da ona u većini slučajeva imaju jedan nedostatak:
pogrešna su.
23
Štošta ni o čemu
Već pri prvom susretu, kratkom dogovoru o

dogo-voru, u hladnoj prijemnoj u uredu, Zvonko se baš
raspri-čao. Na nekom čudnom jeziku, mješavini njemu
dragoga zagrebačko-purgerskog i majčinog književno-
slavonsko-ga. Visok, koščati pomalo proćelavi
smeđokosi dvadese-tosmogodišnjak, dugih i snažnih
prstiju, neobrijan, neu-rednih noktiju, dubokoga glasa:
Nisam, znate, bil u ratu. U školi sam bil. Stari je
bil puno na putu, pa bolestan, pa onda i umro, a
Stara se bori sama. Neki su moji, znate, bili na frontu.
Ja i moji frendovi imamo šansu dobiti dobar posal.
Pravi biznis. Na novogradnji. Čišćenje od podruma do
potkrovlja. Če-tvrtinu plaćaju unaprijed. A 30%, znate,
ide gazdi. Ko-ji nam je to sredil. Ostane dost’. Teško
mi pada to kaj se baš sad moram javljati i dolaziti tu.
A i ne znam, znate, kaj bi rekel njima, ortacima. Kud
moram ići. Žal mi je što nisam više ostal s njom, sa
Sarom. Ona najbolje raz-me. I posal nam je, znate,
znala naći. Znala bi reć’ kak je ovaj naš gazda smeće
jer zeme trećinu. Sad sam s dru-gom. Silvana se zove.
Morat ću i do škole. Na roditeljski za Malu, Stara,
znate, nemre zbog posla.
24
Čudi se Zvonko što ovaj na sve to i dalje šuti. Ni
ri-ječi. Ni o poslu ni o onome što je njegova bivša
djevojka Sara davno govorila o gazdi. A činilo mu se da
bi i ovi u Uredu valjda morali nekako reagirati. Jer je
njihov posao valjda baš to da prijave svaku
nepravilnost, svako krše-nje zakona za koje čuju. Pa da
se provjeri. Ipak nastavlja:
A i moja nova djevojka, znate, Silvana se zove, ne
zna baš puno o poslu jer njeni su učitelji. A ni o životu.
Njima je, znate, sve tak’ idealno. I ne znaju kaj je pra-
va borba za preživljavanje. Moram platiti za tu štetu pa
da me valj’d buju ostavili na miru. A ortaci su mi, zna-
te, pravi, a ne kak’ moja Stara zna reć, onak’, znate, sla-
vonski, neke prave lole. Ak’ mi zapnemo brzo će biti go-
tovo. Gazda se, znate, ugradil u cenu, a i nama će ostati.
A moj Laci, onaj kaj je tetoviral vrat, pa to krije visokom
dolčevitom, ima, znate, ružnu naviku. To s kladionicom
pa mu nikad ni’ dosta. A ono s kafićem, ni’ išlo zbog po-
reza. Znate, bezobrazno je kak’ su ti poreznici čoveku
stalno za vratom. Jedino je pametno bilo ono s vulkani-
zerskom. Na crno. Ali, cinkaril nas je sused. On, znate,
to ima prijavljeno. Kaže da je nepravda. Jer, njemu kaj
ima prijavljeno inspekcija dolazi svaki dan, a nama,
kaj ne-mamo prijavljeno, nigdar. Jer nismo prijavljeni.
Pa nas je prijavil. Susedu nisam zameril jer to i ni bilo
njegovo nego tam’ nekog nogometaša kaj je vani. A
moral je čo-vek od nečega živeti. Žal mi je i onog posla
sa cvećem. Zakupili smo, znate, kamion karanfila za
Dan mrtvih. Platili sve a prodali trećinu. Pokupila nas
murija zbog dozvole kaj je nismo ni tražili. A lani smo,
znate, dobro ubrali to kaj smo delali za strance. A dva
prijatelja čeka-ju za na brod. Nisam mogel ni na tekmu
jer sam moral na policiju. Bil sam se prijavil i za
policiju ali nisam prošel.
25
Kažu zbog neke provjere. Mislil sam, znate, i u vojsku.
Profesionalno. Još niš’. Kak nema Staroga, Staroj je
još teže. Iako joj je bilo najteže dok je bil živ. Zapraf,
ne znam, znate, kaj se od mene očekuje u ovoj sada
uvjetnoj. I da nema novoga del, to kužim. Ovo je valjda
isto kak’ i uvjetna samo drukče? Kaj se mene, znate, tiče
taj nadzor ne treba. Nisam ja ni ranše bil problem. Baš
danas imam važan sastanak. Puno toga bu rešeno kak’
treba.
Sluša ga na štošta navikli Zoranić. I bi mu jasno ka-
ko u ovoj Zvonkovoj bujici riječi, ispregniranom pošta-
palicom “znate”, čije izgovoranje kao po pravilu prati
tik namigivanja desnoga oka, kao izraz osobite
povjerljivosti rečenoga, nema ničega važnog za ovo što
ih čeka. I da ovoliko riječi govori puno manje od šutnje.
26
Prema povjerenju
Subota prije podne. U Uredu. Zvoni. Zoranić izlazi i

dočekuje ga. Pušta ga da uđe prvi. Sučeljeni nakratko. Pru-
ža mu ruku. Snažno i srdačno kao da se dugo nisu vidje-
li. Stisak njegove ruke znak jer da uzvraća istom mjerom.
A prostrana pravokutna uredska kancelarija visokih
stropova, djeluje hladno. Nasuprot vrata je veliki stol s
mnoštvom papira, telefonom i pernicom prepunom olovaka
i ljepljivih traka različitih boja. Tu je, dakako, i selotejp
na roli bez koje je uvijek teško pronaći početak. Na
sredini je niski stolić s tri omalene fotelje, očigledno
istrgnute iz ne-ke garniture. A na stoliću kristalna vaza
sa svježim cvije-ćem kao znak da ovdje boravi neka topla
ljudska duša. Na zidovima grafike staroga grada po
kojima je lako razaznati najstariji od manje starih
kvartova. Nema Zvonko vremena zagledati detalje.
Zvonku, povremeno zaposlenom izučenom moleru,

izrečena je uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom.
Četrnaest mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine.
Nadoknada štete. Uz po-sebne obaveze da se kloni mjesta
i ljudi koji na njega štetno utječu i da prekine s
besposličarenjem. Nasilničko ponaša-nje. Teška tjelesna
povreda. Posljedica je trajni invaliditet.
27
Pretukao je poznatog ugostitelja, majčina šefa.
Poslovođu. On za mali novac u pretvorbi dobiva čitavo
njihovo poduze-će. Trajno hramlje. Ostao je i bez većeg
dijela ušne školjke. Zvonko se branio da mu je maltretirao
majku, da ju je po-kušao zavesti pa kad nije išlo i silovati.
Da je dugo trpjela i tajila. Neki su svjedoci izjavili da baš
i nije bilo tako nego da je ona, tako zavodljiva, prva
počela. I da mu je razorila brak. Njegovi podčinjeni su
uglavnom svjedočili u korist Po-slovođe, a ni radnici nisu
bili za Zvonka. Oni se, kažu, boje pa tako moraju. U kaznu
mu je uračunat i šverc auto- dijelo-vima. I rad na crno. I to
što je i dok je još bio dijete pravio probleme, zbog čega je
bio u evidenciji i u tretmanu socijal-ne službe. I što su se i
ranije s njime bavili svi. A to što je izostalo kajanje i to
što se nije htio ispričati, ljutilo je suca.
A ovo s rukovanjem Zoranića je oduvijek okupiralo.

U svome tekstu objavljenom u stručnom časopisu
svojedobno je napisao:
Mnogi zaboravljaju iznimnu komunikacijsku važnost ru-
kovanja. A možda se i ne radi o zaboravljanju, jer zabora-
viti možete samo nešto što ste nekada znali, nego jedno-
stavno o neznanju. Otpočelo je, kažu, u pećini kad je mi-
roljubivi pračovjek htio drugome pokazati da u ruci
nema kamen. Oružje. Danas se rukuju svi u raznim
prilikama. Dakako, važno je da rukovanja ne bude ni
premalo ni pre-više. Uostalom, u životu je sve pitanje
mjere. Ni prečesto ni prerijetko. Ni presnažno ni
preslabo. A za ovu priliku važnije mu je vidjeti kakav je
položaj njihovih šaka. Čija je gornja a čija donja. Ili su
obje sa strane kao što bi, ukoliko smo za ravnopravnu
srdačnost, bio i red. Neće, dakako, ni spominjati one koji
kad se rukuju gledaju u stranu. Pa mu dođe da im ispravi
šiju i kaže: “Ej čovječe, gledaj me u li-ce”. Još manje će
spominjati one čiju mlohavu šaku zaslu-ženo zovu
“krepana riba”. Osjećao ih je kao prave ljigavce.
28
Valja pažljivo voditi računa i o dužini razmaka među
nji-hovim tijelima, napose licima. Opet, ni previše, ni
prema-lo. Ni preblizu, ni predaleko. Bude li distanca
prekratka ispast će agresivan. Upast će u čovjekov
intimni prostor. Bez njegova dopuštenja. A bude li
preduga ništa od očeki-vanog povjerenja. Dobro je
poznato da je taj prostor u raz-ličitim kulturama
različitih dimenzija. U našoj europskoj razdaljina lica od
lica, iznosi oko četrdesetak centimetara. Najmanje. U
Indiji, kažu, to ovisi o pripadnosti kasti. Na-ravno, ovo
ograničenje ne vrijedi za ljude čiji međusobni odnos
dopušta probijanje granice. Njima je ionako štošta
intimnoga dopušteno i preporučljivo. Gradskoj gužvi, u
tramvaju i autobusu, s posla i na posao, pogotovo nakon
zastoja, sve se ove dimenzije poništavaju.
Valja računati i na tzv. koktel situaciju. To je ono
mnoštvo na skučenome prostoru. Razgovara se u
parovima i gru-picama. Moraju komunicirati izbliza. A
oni u parovima, da bi se bolje čuli, rijetko stoje jedan
nasuprot drugome, nego češće iskosa, jedan pored
drugoga. Pod kutom od 45 stupnjeva.
Za ovaj susret sa Zvonkom Zoranić predviđa baš

koktel distancu. Rukujući se otvorena lijeva Zoranićeva
šaka kre-nu prema podlaktici Zvonkove desne ruke a
potom preko nadlaktice dalje prema ramenu. Nije ga, ne
daj bože, doži-vio nasilnikom koji prebrzo ulazi u njegov
intimni prostor. Na neki je način ipak ušao u njega, zar ne?
Za stolićem. On lijevo toliko da je njegovo lijevo rame
blizu sugovorniko-va desnog. Zvonko je sjeo na sam rub
fotelje. Ruke drži na koljenima kao da samo čeka pucanj
startnoga pištolja i da sprintom pretrči kratku stazu.
Kako će u tome razgovoru sjesti sa Zvonkom, Zora-
nić nije prepustio slučaju. Jer zna da ima, nažalost, tobo-
žnjih stručnjaka koji planiraju voditi ozbiljan razgovor s
čovjekom u nevolji, a pri tome zauzmu pozicije da te bog
29
sačuva. Štošta je Zoranić vidio a i o tome je svojedobno
objavio stručni tekst:
Na primjer, glavni sjedi a sugovornik stoji. Nekada i u
sta-vu mirno. Obostrano sjedenje za stolom može biti
kojeka-kvo. Za pravokutnim, sugovornici su okrenuti
licem u lice. Kad sjede na suprotnim kraćim stranicama
samo po sebi govori o veličini distance koja se
uspostavlja. Sjedenje za takvim stolom licem u lice na
suprotnim, ali dužim stra-nicama, svakako je bolje. Ali i
dalje sluti na isljedništvo. Njime nitko nikada nije
postigao povjerljiv odnos. Nepo-vjerenje i kao
posljedica, maksimalna poslušnost podči-njenoga, nisu
osobito utješni. Štoviše, rezultat je najčešće moralna
nakaza koja će iskoristiti prvu priliku da posluš-nost
preobrazi u osvetu.
Ako već sa Zvonkom mora sjesti za pravokutni stol

jer drugoga nema, sjest će ravnopravno. Svaki sa svoje
strane istoga kuta. Zoranić dobro zna da sve ove
nedoumice rješa-va stolić s dvije prikladne fotelje u koje
ljudi mogu opustiti svoja umorna tijela.
Dugo će se Zvonko sjećati njihova prvog susreta u
Uredu. Ne bi bio ni došao da nije morao. U hladnom i vrlo
urednom uredu, njemu je vruće. Skinuo je ne samo kaput
nego i sako navučen preko debeloga džempera. Njima, li-
kovima u urednim odijelima s kravatama ili poznatim jed-
nobojnim suknjama, ništa nije vjerovao. Ni kad su govorili
da je to bolje nego u dom. Ipak im je dolazio na
razgovore. Morao je doći kad bi se dogovorili. A čim
nešto moraš to ne može biti ugodno. Još kad mu kažu da
mu daju još jednu šansu. Kakvu šansu kad je sve opet isto?
Sada kad je punoljetan, još i zna što ga čeka ako... To
zna sasvim točno. To je već odlučeno. S četrnaest mjeseci
na dvije godine. A ako bude još kršenja bit će još svega
nanovo: policije, optužbi, suđenja i svakog sličnog
mučenja... A ovo
30
sada? Siguran je da će ga i ovdje opet daviti. Ima iskustva
s takvima. Dobro, ne baš sasvim s takvima, ali sa sličnima.
Najviše s policijom. S razlogom ili bez. Provala u trafiku i
zbog glupih sitnica. Po zakonu je to ipak provala. Zbog
ucje-na, batina, šverca, i svašta drugoga. Najviše zbog
batinanja nekog klinca, čiji je otac bio neki direktor. A i to
je bila baš sitnica. Najgore je bilo ono sa švercom jer nije
pravo ni znao o čemu se radi. Jer njemu nisu ni rekli. Ono
je predao čo-vjeku kojega prije nije poznavao. Ni ime mu
nije znao. Lik sasvim običan, bez veze. Pa kad su ga pitali
kako se taj zo-ve i kako izgleda ispalo je da laže. A
govorio je baš istinu. Iako je samo vanjski suradnik,
Zoranić često provodi vrijeme u Uredu. Pogotovo
predvečer. I prostorije su tada slobodnije. Makar smetaju
spremačicama. Pod bukom usi-sivača i one njima. Sada je
došao u radni dan ujutro jer je
tako obojici bilo zgodnije.
Evo, uvjeren je Zvonko, još jednoga s istim
pitanjima: tko si, čiji si, odakle si, zašto si, kako si
mogao, zar ni -si znao... A najgori su njihovi pusti savjeti,
savjeti, savjeti. Ljudi moji što to radite! Pa kome tada
trebaju ti vaši savje-ti? Pa zar vam nitko nije rekao da to
što vi nama govorite dobre stvari nije dovoljno. Važnije
je da mi prvi trebamo trebati i tražiti vas. A tek onda
možda budemo trebali vaše savjete. Poredak je važan. A i
jasno vam je da od toga ni traga. Čemu onda tako?
Dobro se Zvonko pripremio za sva moguća pitanja.
Ako pita zašto sam se volio družiti s onom bagrom ja ću
kazati da... Ako pita ono o provali ja ću... Ako pita zašto
sam onako mlatilo onoga idiota...
Pretpostavljam da i nije bilo baš ugodno hodati po
ovoj poledici do prve autobusne tamo kod vas, nenametlji-
vo će Zoranić
31
Ma kak’ ugodno! Subotom je, znate, malo autobusa pa
se još i duže čeka.
Nadam se da to neće biti baš veliki problem jer subo-
tom ionako ne idete na posao, dometnu Zoranić nesiguran
kako da ga oslovljava. Vi ili ti? Ipak izusti više poštovanja
uvjeren da će s time ubrzo prestati. Onako brzo kako bude
raslo njihovo povjerenje.
... (Zvonkova šutnja)
Osim ako baš ne morate i na posao, nastavi Zoranić
Da, kaj se mora ni’ teško, izusti Zvonko gotovo se
ispričavajući, svjestan da je izrekao otrcanu frazetinu.
I sam se sjećam tih nevolja s autobusima. Kao student
a i kasnije. Satima u grad i natrag. A ulice bile blatnjave i
neosvijetljene.
Ovdje zašuti i Zoranić. Kao da mu se nikuda ne
žuri. Kao da je sam samcat. Kao da prebire po svojim
mladalač-kim uspomenama. I kao da je zaboravio zbog
čega je danas ovdje. Smiješak kao potvrda sanjalačkog
utonuća u vlastitu prošlost. Ipak nastavi:
Radije bih po čitav dan ostajao u gradu nego išao kući
na ručak. A ručak me ionako nije čekao.
...
Nadam se da je to kod vas bolje.
...
Danas je svima bolje.
Tak, tak..., izusti
Zvonko.
I ja se sjetim ručka kod svojih. Sarme su bile čudo.
...
Ja ih baš volim”, dometnu Zoranić, a knedle još
više. ...
32
Ni punjene paprike nisu mi loše”, nastavi Zoranić s
nabrajanjem sjećanja o vlastitim užicima
...
Ma, ja vam volim papati. Pa mi je sve dobro, prav-
da se Zoranić
Je, kad ih ima ‘ko delati”, konačno se oglasi i Zvon-
ko
Nadam se da vaša majka kao Slavonka sa sela to
dobro zna.
Zna, zna, kak’ ne. Kad ne dela na poslu, a navek je
na poslu”, dometnu Zvonko, dobro znajući da se te
sretne prilike u njegovoj obitelji tako rijetko događaju
...(Zoranićeva šutnja)
...(Zvonko na šutnju odgovora
šutnjom) A volim i kuhati.
I ja. Kad se ima nekaj dobroga.
...
Roštilj je ipak najbolji.
Dugo su tako razgovarali, svatko na svome jeziku.
Uglavnom ni o čemu važnom. Zvonku je vrijeme brzo
prošlo. Ništa od onoga za što se pripremao. Za obranu od
napada. Kojih začudo nije ni bilo. Izlazeći, hladna mu
se kancelarija učinila manje strašnom nego kad je
ulazio. Primijetio je i vazu punu cvijeća, možda
umjetnog jer je zima, ali ipak cvijeće je cvijeće. Shvatio
je da mora da je tu stajala čitavo vrijeme.
Svaki put kad je u sličnoj situaciji, Zoranić se prisje-
ti glupih pogrešaka koje je nekada i sam činio. Ljudi kao
da ne znaju kako započeti razgovor sa čovjekom kojega
ne poznaju ili se prvi puta sretnu? Čime točno započeti?
Što točno kazati?
33
Mnogi će započeti s: “Kako ste?” I ne razmišljaju
kako iza ove fraze ne stoji zapravo ništa. Da je tako po-
tvrdit će i zgoda koju je sam doživio. Na ulici je susreo
znanca, zapravo daljnjega rođaka. Ovaj će: “Kako si?”
I taman kad je smislio što da mu odgovori a da bude
iskren, znanac, koji ga još nazva i prijateljem, okrenu
gla-vu i ode. A on za njime. Uhvati ga rame i okrene.
“Što je?”, začuđeno će on. “Pitao si me kako sam pa eto
da ti kažem... Ma ja to samo onako...”, reče znanac i
produži, začuđen. “U tome i jest problem”, kao za sebe
doda Zora-nić, tužan što tobože bliski ljudi međusobno
komunicira-ju s toliko površnosti i nedostatka zanimanja
za drugoga. Ne bi Zoranić htio da i njega Zvonko tako
doživi. Zato će početi s nekom lakšom temom,
onakvom kakva od sugovornika ne zahtijeva veći
napor. Ni intelektualni ni emotivni. Omekšati
atmosferu, opustiti sugovornika. Temom koje ne
uzbuđuje, u kojoj se ne moramo napreza-ti pazeći da ne
pogriješimo. U nekim kulturama takve su teme postale
gotovo prepoznatljiva nacionalna navika, ri-tual.
Englezima je to vrijeme, kišno ili sunčano, oblačno ili
vedro, svejedno. Europskim i južnoameričkim muš-
karcima to je nogomet, gradskim ženama moda. Odavno
je iskusnom Zoraniću jasno koliko je sada važno da se
ponaša logično i prirodno. U skladu s aktualnom situaci-
jom. Da se dotična tema nametne sama od sebe. Uvjeren
kako je Zvonko upravo izišao iz tramvaja koji je bio
pre-
pun kao i obično, otpočne:
Nadam ste da ste preživjeli tramvajsku gužvu.
Uh, skoro me, znate, otpeljal dalje...
Mogu misliti kako je to. Ja srećom stanujem bliže.
Ja često promašim. Nemreš van. A ak’ se malko gu-
raš ispadaš, znate, bezobrazan...
34
Nastavili su tako. O neobaveznome. Zoranić se
po-bojao da ne bude predugo. Da se Zvonko ne bi
počeo pi-tati čemu uopće služi ovaj sastanak. Nije li to
nepotreb-no ćaskanje, gubljenje vremena. Gledao je
kako lagano izići iz nebitnoga i nenapadno prijeći na
glavno. Dobro zna da je vjerojatno najgori mogući
način onaj pozna-ti, grubi: “Dosta smo o tome,
hajdemo sada na bitno...” Zna da bi takvim
presijecanjem izgubio opuštenost koju je dosta brzo
postigao. A valjalo bi je svakako sačuvati da bude
povoljna podloga za teške teme koje slijede. Za-to će
Zoranić:
Uh, kako je lijepo razgovarati o lijepome.
Imate pravo, pripomenu Zvonko.
A mi, nažalost, moramo...
35
Ispitivač ne ispituje
Zvonka je iznenadilo to što je Prof, kako je kasnije

rado oslovljavao Zoranića, malo govorio. I nije navikao
na to da se netko zanima za to kako se on osjeća i što
o nečemu misli. Navikao je na to da ga ispituju o tome
što je i zašto uradio ili nije uradio ovo ili ono. Pa opet
ponovo tko zna koji put o istom. Isti ispituje ponovno
isto. Drugi također opet pitaju to isto po tko zna koji put.
A Zoraniću kao da je bilo jedino važno saznati kako se
Zvonko osjeća. Ali ni za to ga nije direktno pitao. Jer,
on kao da nije navikao ni sročiti pitanje. Kao da na kraju
ni-ti jedne njegove rečenice ne bi smio stajati upitnik.
Više je govorio o sebi. I o svojim osjećajima. Kao da
zna da ne može ni očekivati, ni dobiti, ni čuti, ni
vidjeti, ni sa-znati išta o osjećajima drugoga ako sam ne
pokaže svoje. Htio je o Zvonku saznati što više.
Itekako. I obično
bi saznao sve što ga je zanimalo. Direktno nije pitao
baš ni za što. Prepuštao je Zvonku da bira o čemu će
razgo-varati. Kad su se ono prvi put sastali pa ubrzo i
rastali, imao je osjećaj da su tek nešto neobavezno
ćaskali. Bilo mu je malo čudno ali ipak drago kad mu je
Prof rekao da bi ga volio bolje upoznati. Sve nešto
drago, pa drago, pa volio, pa ne bi volio i slično. Ali
Zvonku nije bilo drago
36
kad je pomislio kako to znači da će morati češće
dolazi-ti na te susrete. Dolaziti polagati račune. I
samoga ga je počelo pomalo čuditi kako to da Prof od
njega dobije od-govore na pitanja koja nije ni
postavljao.
Nakon izlaska iz lifta, u šetnji prema tramvaju, kre-
ne Zoranić sa svojim tipičnim:
Volio bih od tebe, jer je ubrzo prešao na “ti”, čuti što
ti misliš o tome.
Zvonku je, naviklom na drukčije razgovore, tek
kasnije postalo jasno da razgovaraju o tome što Prof voli
a što ne voli, a ne o tome u čemu je Zvonko nešto skrivio
ili nije. A kad je Prof htio saznati što on, Zvonko, voli ili
ne voli, opet bi pitao tako da ne pita. Rekao bi:
Bilo bi mi drago znati kako si se osjećao u...
Prof je govorio malo a i to što je govorio govorio je
o sebi. Ali opet ne o tome što je radio ili nije radio. Niti o
to -me što mu se događalo ili nije događalo. Nego opet i
samo o svojim osjećajima. Iznosio mu je svoju intimu.
Kao da je, očekujući da se Zvonko otvori, sam sebi
priznao da ne bi bilo pošteno očekivati da mu se
očekivanje ispuni ukoliko se i sam ne počne otvarati.
Onda kad bi se Zvonko dvoumio kako opisati svoje
osjećaje, napose najčešći, a to jer bio bijes na sve i
svakoga, Zoranić bi mu pomogao:
Pretpostavljam da si bio bijesan kao...
i
A tko ne bi bio bijesan?
Time je Zoranić svako moguće Zvonkovo osjećanje u
danoj situaciji smatrao logičnim, očekivanim, normalnim.
Tako bi reagirala velika većina normalnih ljudi, nasta-
vio bi Zoranić za Zvonkovo ponašanje iznalaziti
razumije-vanje. Razumijevanje, ali ne i opravdanje.
37
Nastojao je Zoranić potaći i ohrabriti Zvonka da
osjeća-nja koja nosi u sebi iskaže sasvim iskreno. I da ih
nazove pra-vim imenom ma kakvi da su. I ma kako to
zvučalo. Ugodno ili neugodno, svejedno. A Zvonka je i
nadalje čudilo to što Zoranić taj bijes kod njega smatra
uobičajenim, normalnim.
U početku Zvonko nije znao kako oslovljavati
Zorani-ća. I nije znao što reći prijateljima tko je on njemu.
Zoranić mu je tu pomogao. Jednom su se sreli sasvim
slučajno, na glavnom trgu. Bio je sa svojim uvijek
znatiželjnim susje-dom Luksom. Tome nikada nije
promaklo pitati ono što ga se ne tiče. Kad je Zvonko,
onako nesiguran što mu reći, za-ustio nešto promucati o
tome tko je on njemu, Prof je usko-čio i sam se predstavio.
Ja sam Zvonkov profesor. Luks ga je kasnije pitao iz čega
profesor, a Zvonko mu je rekao da ne zna sasvim točno
što predaje u gimnaziji, ali da su oni zapravo prijatelji, a
da on njega, pošto je stariji, zove Prof. Luks ga je i
kasnije često pitao za Profa. U povećem druš-tvu, u
kafiću, Luks je opet započeo ironično. Kao, kako je lako
njemu kad on ima svoga Profa. Pa su neki počeli za-
pitkivati o kakvom je to Profu opet riječ. Počela su i podba-
danja na tu temu. Znali bi mu spočitnuti:
Aha, zato je, dakle, naš Zvonkec tak’ fin. Prešli smo,
dakle, u visoko društvo. Baš fino. Neka, neka. Čestitamo,
čestitamo!
Dok su u uredu razgovarali, Zoranić nije ništa
zapi-sivao. A i što bi, kad su samo ćaskali. Prisjeća se
Zvonko ranijih razgovora u sličnim službenim
prostorijama. Služ-benik za stolom a on ispred stola.
Pred njim je blok pra-znoga papira pa pitanja i
odgovori. Više puta ponovo o istom. Pa zastane da
nešto upiše. I tako prekida razgovor. Imao je osjećaj da
ga svaki put mora malo pričekati dok on ne zapiše to
svoje. Pitao se zbog čega on tako revno
38

zapisuje detalje razgovora. Koji je „u četiri oka”.
Povjer-ljiv. Ne dostavlja li on to nekome? Ako je tako,
tada ovo i nije povjerljivo. Ako baš postoji nešto jako
važno to se može zabilježiti i kasnije. Ima, istina, stvari
koje se mo-raju zabilježiti odmah. Ali ovo...
Osim toga Zvonko bi odmah, istina pristojno, bio
pod-vrgnut baš pravome ispitivanju. Da bi mu, kažu,
mogli bo-lje pomoći. Što ovo, pa kako to, pa zašto ono? I
sve da je to, kažu, za njegovu korist. Pa kad bi oni, jel’te,
čuli odgovore za koje su unaprijed mogli znati kakvi će
biti, shvatili bi da ih nisu morali ni postavljati. A onda bi
počeli dobronamjer-no savjetovati, poučavati, obećavati. I
ako bi se ubrzo poka-zalo da to ne daje osobite rezultate,
počeli bi upozoravati, kritizirati, prijetili. Pa i kažnjavati.
Svi po istoj takvoj puta-nji. Nastavnici, razrednici,
pedagoginje, direktori, ravnate-lji, policajci, socijalna,
rođaci, kumovi, prijatelji. Svi osim Roka, školskog
domara, poznatog po kratkome ostatku des-nog kažiprsta
što mu ga je, kaže, davno odsjekla električna pila. Taj je
znao reći da mu je tako Bog poručio da ne valja prijetiti.
Ni zapovijedati.
Jednom je taj Roko rekao Zvonkovoj Staroj da mu se
čini da bi Maloga trebalo pustiti na miru, a ona je to često
ponavljala. A baš te tobože dobronamjerne savjete i
savjeto-davce Zvonko najduže pamti, ali ih se nerado
sjeća. Danas mu se čini da ih je bilo isuviše, gotovo
uvijek. Osim onda kad mu je to bilo najvažnije. I kad ih je
tražio.
A Zoranić se Zvonku činio baš nekako šutljiv. I strp-
ljiv. Ne sjeća se ni da ga je u početku išta savjetovao.
Samo slušao i slušao i slušao. Znali su tako šetati.
Zasmetalo bi ih kad bi ih netko susreo, a Profa su
poznavali mnogi. Po-čeo se Zvonko pitati postupa li to
tako Prof prema njemu službeno ili...
39
Polako, polako
Zoranić voli šarenilo uvodnih, neobaveznih tema,

na-mijenjenih za one koje susreće prvi put. Ima ih
kolekciju. Što je englesko vrijeme prema našim političkim
ogovaranji-ma! Ili tračevima u TV dnevnicima! Ili prema
poskupljenji-ma! Kako ih se ljudi samo sjete!
Dok se tako govori štošta o ničemu i koješta o
svemu, počinju se među njima plesti neke niti odnosa koji
nastaje. Sjeti se tada Zoranić svoga omiljenog pisca:
“beznačajne riječi, dugi pogledi i nesvjesni osmjesi
povežu se u siguran most koji se sam gradi.” Dobro zna da
je lagana tema naj -bolji način da se Zvonko opusti i
slobodno iskazuje svoja osjećanja. Nakon određenog
vremena razgovor će se usmje-riti na pravi sadržaj.
Ali, što je pravi sadržaj? Što je glavna Zvonkova mu-
ka? Što je to što ga je navelo, a možda i sada navodi na
djela ili nedjela zbog kojih sada ispašta? A prije toga na
mišlje-nje, ako ga je uopće i bilo, i na takve osjećanje na
kojima narasta takvo djelovanje. Ni najiskusniji to
unaprijed ne mo-gu znati, ma kako bili dobronamjerni i
obrazovani. Iz isku-stva zna da to točno ne zna ni Zvonko.
Ali je uvjeren da je baš on onaj koji bi to možda mogao
spoznati prije i lakše nego itko. Kako mu pomoći u tome?
40
Prvi je korak vjerojatno upravo ovo njegovo iskaziva
-nje istinskoga zanimanja za sve ono što Zvonko govori.
Po-gotovo za ono što osjeća. Ali, do toga valja tek
doprijeti. Svoje mišljenje o tome, ma kakvo ono bilo,
Zoranić strogo drži za sebe. Njegov stav o tome Zvonko
sada, na početku njihova sastajanja, neće čuti. Bude li ga
morao izreći, ostat će nepristran. Dakle, kao da ga i nema.
Ja sam, znate, njega jednostavno moral... Nisam mu
htel baš otkinuti uho ali sam ga, znate, nekak moral pri-
mit za, tak’ za vrat, za glavu, za to uho. I odvesti tam gde
je to on njoj uradil. A uho mi je, znate, tak’ ostalo u ruci.
Valjda zato kaj je bilo jako hladno. A kaj biste vi
napra-vili na mome mestu?
Slušam te pažljivo, ostavlja Zoranić Zvonka da sam
nastavi dalje
...
Ne znam što bih napravio ali mislim da počinjem
ra-zumijevati kako si se osjećao, pri prvom neuspjehu
ipak istukne Zoranić
...
A htio bih više čuti o tome.
...
Kako bih točno razumio što te muči.
...
I kako bih točno znao kako da ti pomognem.
...
A bitno mi je da baš ti s time budeš zadovoljan.
Zoranić se čuva iznošenja svojih sudova. Jer, kada
bi iznio svoj preuranjeni sud o onome što je čuo, zna
da bi pokazao neznanje. Zna da u ovoj fazi ne smije ni
odo-bravati ni poricati, ni hvaliti ni kuditi. Ali
suosjećati! Ma kakva osjećanja Zvonko ispoljavao. Ma
kakva! Zvonko
41
mora imati punu slobodu da djeluje bez straha od bilo
kakve sankcije. Da sasvim slobodno iskaže svaku vrstu
svojih osjećanja. Dopustit će mu da govori šta god želi
i poticati ga da to što želi govoriti govori što
slobodnije. I što više. Prisjeća se Zoranić čuvenoga
Hartmana od ko-jega je učio prve korake. I tri puta
glavnih: glavni su sa-mo glavni izvori glavnih
problema! Sporedni će se po-tom pokazati sami.
Iako mu se na prvi pogled učinilo da je stvar sa
Zvonkom sasvim jasna, nije baš tako. Prijetnja
zatvorom je izvjesna. A ni golu egzistenciju nije
osigurao? Je li ipak ta prijetnja zatvorom glavni
Zvonkov problem? Ili ima još nešto? Nešto još važnije i
što rađa sve ono sa či-me se sada obojica muče. Ima li,
dakle, nešto skriveno i nepoznato na čemu počiva sva
ova nevolja? To nije ne-poznato samo Zoraniću, nego
možda i Zvonku. Možda je “to nešto” toliko neugodno i
teško da ga se i sam nerado sjeća. I što bi volio sasvim
zaboraviti? Možda Zvonko ne samo da nije ni spoznao
“to nešto” nego možda nije ni želio spoznati. Možda
bježi od neugode koju nazire. Ali u čemu? Obojica sada
kao da traže “ono nešto” za što ne znaju ni što je ni gdje
se to nalazi.
Ti si se, vidim, bogme dobro zadihao, opet će Zoranić
na osjećaje.
Kasno sam, znate, krenul. Kak’ je subota, svi smo do-
ma. A Stara nas je jutros, znate, zaključala i otišla u du-
ćan. Ni’ znala da moram tak’ rano... Vratila se ona brzo,
ali, znate...
Tamo kod vas, ima valjda neki dućan blizu.
Ima neki, mali.
Nije se, nadam se, morala dugo zadržavati?
Nije, ali, znate kak’...
42
...
Znate kak’ je kad se potrefi. Morate izaći, a ono – za-
ključano.
...
Ma, da, slučajno, nenamerno.
Ajde, fala bogu.
...
Mora biti da ni njoj nije bilo lako kad je vidjela
svoga zatočenika.
...
U rođenoj kući, nadoda Zoranić s čuđenjem.
Ma nije, da. Bilo mi je više žal nje nego sebe, jasno
Zvonko iznjedri svoj ključni osjećaj prema majci.
Ovaj detalj Zoraniću nije mogao promaknuti. Već iz
ovoga nije bilo teško razumjeti da Zvonko ima dušu. Još
važnije, oni eto već na početku razgovaraju o osjećajima.
Ne samo njegovim, Zvonkovim, nego i njenim. A baš to
je “izlazna strategija” iz neobavezne teme. Ne moraju
više trošiti vrijeme na zaključana vrata. I ne samo što je
to do-bar izlazak, već i jednako dobar ulazak u “pravu”
temu. A ta prava tema nije Zvonkovo izvršeno kazneno
djelo, ranije ni sadašnje, ni sankcija koja je uslijedila,
nego osjećaji. Jer, osjećaji su baza djelima. I nedjelima. Za
razliku od starijih, zrelijih, ili onih njegove dobi, Zvonko
baš i ne razmišlja o vlastitim činima. Kao da im je
mišljenje ukočeno, sapeto, iščezlo. Preplavljeno
osjećajima, pozitivnim ili negativnim, ugodnim ili
neugodnim. A bez životnoga iskustva koje bi poučavalo
kamo to vodi. Valjalo je ohrabriti Zvonka da ide dalje i
dublje.
A ona je, čini se, stalno u žurbi...
Ma, daaa... Ona, znate, ujutro prije posla tak’ navek
juri...
43
Baš svako jutro?
Svako, svako jer dela i za vikend.
...
Zimus je tak u žurbi i pala na poledici.
...
Kaj ta ni’ preživela!. Moj narodni heroj. A ona se tak’
ljuti kad je ja tak’ u šali zovem.
Pretpostavljam da njoj s vama u kući i nije baš lako,
pokuša na majčinu stranu stati i Zoranić
Tak...
A ni vama s njom.
Paaa...
Pretpostavljam da ni tebi tu nije baš lako, dometnu
Zoranić svjestan da je korisno ostaviti dojam kako je on
ipak tu prije svega zato da bude uz njega, Zvonka.
44
Čuvaj se savjeta
Svaki put se Zoranić gotovo rastuži kad vidi kako ne-

ki tobožnji stručnjaci tako nestručno razgovaraju s mladim
ljudima koje nedovoljno poznaju. I o tome je objavio
tekst:
Kao da ne znaju ni osnovno o mladosti. Objašnjavaju
stva-ri koje su bjelodano jasne. Pogotovo ako se radi o
mladima u naročito problematičnim situacijama. Dijele
im savjete koji neće biti prihvaćeni. Jer su neprikladni.
Rečenica im liči na isljedničku. Zapovjedničku,
naredničku. Neovisno o umiljatom tonu, pa sve ispadne
naopako. Kao da ne zna-ju da moraju makar pokušati
staviti se u njihovu kožu. Jasno je da to nije lako, ali bi
stručnjaci ipak morali zna-ti. Ne tražim, naravno, da se
nužno složimo s njima, da odobravamo njihove
postupke. Niti govora. Valja makar pokušati ući u
njihovu kožu, makar pokušati prepoznati njihov položaj
i osnovna osjećanja. Radi li se o nekoj vr-sti straha,
bojazni, strepnje...? Ili žalosti, tuge, čežnje...? Ili ljutnje,
bijesa...? Ili daj bože, nečeg pozitivnog, nekog vida
zadovoljstva, sreće, što je, nažalost, puno rjeđe? Trebalo
bi ih sam na sebi proživjeti. I da se iskreni pokušaji što
bolje i što lakše vide. Jer sami pokušaji odražavaju
namjeru. I već to može biti dovoljno. Za dobar početak.
Bilo je Zoraniću jasno da su na pravome tragu. Ipak

je prije toga trebalo odraditi bitnu dionicu. Povjerenje.
Jer, bio je siguran da mu Zvonko ništa ne vjeruje. A i
zašto bi?
45

Zvonko je, nije bilo teško zapaziti, imao bogata iskustva
s mnogima “iz vlasti”. Još više s manje strogima iz škole.
Ali i oni su neka vlast. A tu su i prijatelji ili tobožnji
prijatelji obitelji, rođaci, kumovi, susjedi... Svi su oni
htjeli ozbilj-no razgovarati s njime. Da mu pomognu.
Bili su uvjereni da imaju to pravo. I obavezu. I svi su mu
kazali isto. Da to što on radi nije dobro. Ne’š ti pomoći!
Kao da on sam to ne zna. Otvarali su mu otvorena vrata.
Još više i gore od toga, zabijali ga sve dublje u zemlju.
Oduzimali mu i zadnju nadu da možda ima netko oko
njega tko ga promatra kao čovje-ka. I samo zbog toga mu
se i obraća. Boji se, sada vidi ne-osnovano, da takvih koji
bi možda kazali da stvar s njime i nije baš tako loša, na
ovome svijetu uopće nema. Zoraniću je jasno da je prvi
korak prema povjerenju priznati sugovor-niku da ima puno
pravo na svoje osjećaje. Zabrinutost koju je Zvonko
emitirao nije bilo teško zapaziti. Valjalo je i jasno mu
priznati pravo na zabrinutost:
Iz onoga što sam za ovo kratko vrijeme saznao tebi
zbilja nije lako.
...
A volio bih znati kako ti mogu biti od koristi.
Ne znam kak’ vi menii morete pomoći. A da me, znate,
pustite na miru, pomalo ljutito uzvrati Zvonko.
...
I vi kužite da ja ni danas tu ne bi došel da nis’ prisi-
ljen, dometnuo je Zvonko, ne skrivajući svojevrsni prezir
prema situaciji u kojoj se našao. Zoranić se odmah zapitao
koliko se to odnosi i na njega samoga. Valjda kao još jed-
noga lika u nizu Zvonku omraženih.
Zoranić vidi da će, prije svega, morati sa sebe skinu-
ti stigmu Zvonkova mrskoga neprijatelja. A to što on
njega doživljava neprijateljem smatra sasvim očekivanim.
Mada
46
dobro zna da on njega zapravo i ne poznaje. Ipak zna da
mu je on neprijatelj samo u nekom nejasnom, općem
smislu, a nikako osobno. To je neprijateljstvo, zapravo,
upravljeno prema svima onima koje Zoranić, po
Zvonkovu osjećanju, predstavlja. Prema društvu, prema
vlasti. Njihovim norma-ma i institucijama. Možda i
nekome konkretnom. Autorite-tu ove ili one vrste.
Negativno iskustvo sada izbija prema Zoraniću, ni
krivom ni dužnom. Kako, dakle, misli da zna o čemu se
tu zapravo radi, lako onda Zoranić nosi taj teret. Uhvati se
kako mu se misli šire i izvan granica profesije. Učini mu
se da bilo ugodnije da su na otvorenom:
Iskreno govoreći, potpuno te razumijem. Potpuno, vje-
ruj mi, odlučno će Zoranić i time kao da sasvim iznenadi
Zvonka, koji odmah uzvrati:
Razmete. Kak razmete?
Kako? Najprije po sebi. Pa zar ti Zvonko zbilja
misliš da bih i ja danas ovdje došao da nisam morao? A
baš sam morao, vjerovao ti to ili ne.
Ne razmem. Kak to da ste vi morali?
Predlažem ti da prošećemo. Meni bi više prijalo da
smo na zraku.
Može, jedva izusti Zvonko
Izlazeći na ulicu, među ljude, u gradsku vrevu kakva
valjda vlada samo na glavnom trgu u blizini glavne tržni-
ce, Zoranić je bio zadovoljan i time što je ušao u svojevr-
stan sukob sa Zvonkom. I to iz dva razloga. Prvo, zato
što su se odmakli od one neobavezne teme i drugo, što je
imao priliku pokazati i svoje drugo, strože ali i
odgovorno li-ce. Osnovno je ipak to da su počeli
ozbiljnije komunicirati. Makar i u sukobu. Jer, i sukob je
itekako vrijedan komuni-kacijski odnos.
47
Svjestan je Zoranić kako je Zvonkovo negativno
isku-stvo iz prošlosti u komunikaciji s bilo kime problem
s ko-jim se on sada mora nositi ni kriv ni dužan. Ipak,
spreman je ponijeti taj teret svjestan da će se to na kraju
itekako isplatiti.
Prisjetio se i vlastite davne osnovne škole. Neki je uče-
nik opsovao učitelja. Postupak za osudu. Kasnije se ispo-
stavilo da taj učenik mjesecima u školi ni riječi nije pro-
govorio. Ni sa kime. Živio je u užasnoj obiteljskoj
situaciji. U kojoj ih je otac, pijanac, svake večeri istjerivao
na ulicu. Njih troje djece i majku. Svi su susjedi sve znali.
A da nitko nije ni prstom maknuo. A i zašto bi? Dok ima
tako nesret-nih, mislili su susjedi, vlastita im se nesreća
činila manjom, podnošljivijom. A nesretni je učitelj bio više
uvrijeđen zbog psovke koju je doživio ni kriv ni dužan
nego što je bio za-dovoljan samom činjenicom da je njegov
neprestano šutljivi učenik konačno progovorio.
Izišavši iz vreve i galame Zoranić nastavi:
Ono što mene muči, a to mi nije nametnuto nego sam
to sam odabrao, jest pitanje kako mogu tebi pomoći da taj
teret lakše podneseš.
...
A i tebi je valjda jasno da ti ja taj teret nisam ni nato-
vario niti ti ga mogu skinuti
...
U toj mojoj ulozi ja bih baš od tebe volio čuti kako bih
se ja trebao postaviti.
...
I što mi je činiti.
...
Da bih u tome uspio, dometnu Zoranić prepuštajući
inicijativu Zvonku.
48
Kada bi netko sa strane prisluškivao ovaj razgovor
dvojice šetača teško bi mogao prepoznati da se radi o
raz-govoru nadređenoga s podčinjenim. Činilo bi mu se da
dva čovjeka razgovaraju o nečemu u čemu su sasvim
ravno -pravni. I da razgovor teče nekako sam od sebe, bez
da ije-dan od sugovornika naročito vodi računa o cilju i
smje -ru razgovora. “Što je, dabome, netočno”, procijedi
Zoranić onako sam za sebe. On dobro zna da mora
mekano, lagano, nenametljivo. Ipak, on je taj koji vodi
igru, bira teme. Jer, ne može dopustiti da stvar krene bilo
kamo. Pažljivo sluša, pokušavajući odgonetnuti što je na
stvari. Ili makar koje bi vrste mogla biti njegova glavna
nevolja.
49
Slušanje očima
U parku su, na klupi, dok pred njima skakuće razi-

grana vjeverica, vesela i sigurna, kao po vlastitome
dvo-rištu. Toliko mekano i tiho da su slušali tišinu.
Zvonko govori malo i sporo. Zoranić ga sluša tako
pažljivo da mu je gotovo zasmetao i nepostojeći zvuk
vjeveričina ska-kutanja. I aktivno. Više očima nego
ušima. Nastoji mu razumjeti govor. Istinski shvatiti što
je, zapravo, kazao. Točnije, ne što je kazao, nego zašto
je kazao baš to što je kazao a ne nešto drugo. I tako ga
potaknuti da baš o to-me, a još ne zna čemu, kaže još
više. I, konačno, pravilno odgovoriti na ono što je i
zašto rečeno.
Prisjeća se Zvonko sasvim suprotnoga doživljaja. U
srednjoj je školi jednom, po tko zna koji put, pozvan na
red. Sada o tome nastoji pričati objektivno kao da se doga
-đalo nekome drugome:
Namlatil sam dva. Zaslužili su. Pokušal sam, znate,
objasniti direktoru škole, sad se to zove ravnatelj, kaj
ne? Onak praf, iskreno, o svemu. I kak’ sam ja njemu
pripove-dal kaj je bilo vidim ja da su mu misli nekak’
otplahuta-le, tak daleko da... Njegovo lice, znate, nema
nikakve veze z onim kaj čuje i vidi. K’o da čuje i vidi
nekaj drugo. I da sluša samo ponekaj. K’o da baš neće
čut’ sve kaj mu ja pri-
50
povedam. A malo posle, k’o da je jedva čekal da mi upadne
u reč. I da on meni nekaj važnoga veli. I k’o da je, znate,
jedva čekal da ja velim nekaj krivo pa da on mene,
znate, ima zakaj špotati. Nego, vi ste vidli, tu iz papira,
kaj se to desilo na tom parkingu...
Pročitao sam nešto, moram priznati sasvim površno.
Nisam baš imao vremena, a detalji me baš nisu jako ni
za-nimali. Više bih volio od tebe čuti što se zapravo
dogodilo”, krene Zoranić sasvim općenito, dakako, bez
pitanja.
Ja sam njega, znate, prvi puta videl baš na tom parki-
ralištu. I zamolil ga da mi majku ostavi na miru.
Baš zamolio, priupita Zoranić htijući doznati ponešto
više o tome kako je konkretno izgledalo to što Zvonko na-
ziva molbom.
Da, i da je više nigdar i ne pogleda...
...
I ne presreće je kad ona ide doma.
...
I da joj ne preti i ne vređa. I ne ucenjuje.
Baš ucjenjuje? Ne razumijem, dometnu Zoranić,
oče-kujući saznati ponešto detaljnije... čime, kako...
No, što ako ne pristane...
Ni ja zapraf nemam pojma kak’ on to nju ucenjuje.
Tak je ona meni, znate, sama rekla, da je ucenjuje. Kad
sam je upital kak’ i čime ucenjuje rekla je da nema veze i
da joj se možda nekaj tak’ učinilo, da zaboravim...
...
Zvonko nastavi:
Drugi dan je, znate, opet sama počela o tome. Rekla
je da je i ona morebit sama malo preterala. Jer da je bila
ljuta. A i da je pod zadnje stalno nekak’ jako boli glava.
51
Zoranić osjeti potrebu da mu pomogne u ovom po-
niranju:
U onim sam papirima vidio da si se na sudu branio,
da joj se taj poslovođa nešto kao rugao. I da joj je
prije-tio otkazom. Ne znam jesam li ja to dobro
razumio?
...
I da si se bojao da nećete moći plaćati račune i vra-
ćati kredit.
Ma, da...
...
Pa dobro, to su me tak, znate, malo instruirali. Moji
dečki. Njih moja Stara onak’ po slavonski zove momci.
...
Dobro, istina je. Lepo sam ja njega, znate,
upozoril. Nije mi niš’ odgovoril pa sam ga primil tak’,
za kragnu. Počel se tak’ tresti. Iskolačil je oči. Upišal
se. Tresnul sam ga tak’ o zemlju.
...
I otišel.
...
...
Vidim da si zbilja bio bijesan.
A ko ne bi bil? Meni je, znate, došlo da ga, onak
de-belog, zadavim tu na parkiralištu, na haubi. I da
tam’, znate, ni’ bila neka žena s detetom, kaj mu je
posle bila i svedok, zadavil bi ga. Golim rukama bi ga,
znate, ovak’ zadavil.
...
A otac je, to ste vid’li, u zatvor dopal zbog Stare. To
valjda znate. Iz papira.
...
52
Vozil je šlepere. Bil je siguran je da ga vara.
Zama-lo je ubil.
...
U krevetu, nožem.
...
Tam u zatvoru ga je dvaput posetila. Prvi put kad je
čula da se štel obesit.
Vidio sam nešto malo o tome iz papira ali ne znam
baš detalje. Nadam se da mami nije ostalo kakvo ošteće-
nje ili...”, pripomenu Zoranić
Ne, nije. Ali to ni’ bilo prvi put.
...
Prije je bilo još i gore. Tukel ju je čitav dan. Šaka-
ma, nogom, nekom lampom po glavi U kući dok nas ni’
bilo. Susedi su, znate, zvali hitnu, a hitna policiju.
...
Znate, na sudu ga ni’ teretila. Jer, da to ni’ nikaj.
Da toga ima i kod drugih. Da bi se ona razvela ali...
...
Ali da ne zna kaj bi on onda sam.
...
I da se on ima gde vratit.
...
Ni se vratil. Skočil je, znate, s trećeg kata u tom
skladištu, na tom gradilištu.
...
Tu je nekaj delal kak dobar zatvorenik, pred otpust.
Žao mi je što to čujem. Snažan si ti Zvonko čovjek.
Drago mi je što sam te upoznao, nije Zoranić mogao
odo-ljeti a da mu ne oda priznanje za hrabrost tako
govoriti o svojoj dubokoj intimi.
53
Mislil sam da sve to znate jer valjda to piše negde u
papirima.
Nešto ima. Ali ja papirima baš i ne pridajem neki
osobiti značaj.
...
Važnije mi je kako ti na sve to
gledaš. ...
Jer se o tvojoj koži radi.
Primijetivši kako nervozni Zvonko nogom lupka o
utabanu zemlju pred klupom, Zoranić nastavi:
Vidim da si nervozan. Volio bih znati...
Zoranić nije ovime htio tražiti ni objašnjenje ni

opravdanje. Htio je tek pokazati kako suosjeća s njime
i kako bi to rado čuo od njega samog. Da bi mu mogao
pružiti što adekvatniju pomoć.
Nju, moju Staru, baš i ni’ lako razmeti. Pogotovo
prema njemu, otpoče Zvonko s nečim o čemu nije
nika-da nikome govorio.
...
Bil je puno stariji od Stare. Navek nekaj bolestan.
Vozač, a pil je.
...
Pogotovo posle one svađe u restoranu, u kuhinji.
...
Tu joj je baš svašta rekel.
...
A ona njemu sve priznala.
Priznala, pomalo začuđeno će Zoranić, izbjegavaju-
ći upitnu formu koja se mogla nazrijeti tek iz intonacije.
54
Da, priznala je. Da Mala ni’ njegova. Nikad se ni’
pomiril s tim.
...
Iako je on to, zapraf, znal i ranije.
Baš je znao?
Kak ne bi znal kad je dve godine ni pipnul nije.
Ako sam dobro shvatio ona mu je to priznala u toj
svađi, u tome restoranu?
Da. Još je, znate, i galamila na njega. Cela je kuhi-
nja čula. Osramotila ga.
...
Posle sam čul da se to i u zatvoru pripovedalo.
Daaa? Ne razumijem.
Neki kriminalac, tam’ u zatvoru, njegov cimer,
osu-đen, znate, na puno godina zbog ubojstva i kaj ja
znam za kaj sve. Zvali su ga Filozof. Taj ga je, znate,
mučil. Taj je i knjige prevodil i sam pisal knjige. Taj je
često znal pripovedat kak’ muževi nigdar ne ubijaju
žene zato kaj se prodaju za novac nego navek zato kaj se
daju iz dubo-ke i iskrene ljubavi. To ga je, more bit, i
dotuklo. Veroval je, znate, da je taj Filozof nekak’
saznal i njegov slučaj.
...
Kad smo ga ono, jednom Mala i ja posetili žalil nam
se.
...
Taj je Filozof rekel Starome da piše neku novu
knji-gu i kak’ će napisat da se svaki brak sastoji od
jednoga kaj laže i jednoga kaj je nasilan. Kasnije sam
čul da je i napisal tu knjigu. Ja je nis’ čital.
55
U obitelji
Zoranić je prvi put u hladnoj nedovršenoj Zvonko-

voj kući. U predgrađu. Po jesenjoj kiši i blatu. Tamo gdje
stanuju oni koji su prestali biti seljaci a još nisu postali
građani. Došao je u dogovoru sa Zvonkom, tek u trećem
pokušaju, kasno uvečer. Tu su svi: Zvonko, odnedavno
njegova Silvana, majka Marija i sestra Mirjana, njihova
Mala. U uskom kuhinjskom prostoru oko stola za obje-
dovanje svi su ukućani na nogama.
Zvonko, u svojim svakodnevnim izlizanim
traperica-ma i debelom džemperu s ovratnikom ponio se
kao istin-ski domaćin. I kao da se iskreno obradovao
Zoranićevom dolasku. Kao da je pozvao nekoga svoga.
I ponosno ga predstavlja ukućanima.
Majka, njegova Stara, skladno građena žena u
pede-setim, koja kao da je zabunom obukla grudnjak
dva bro -ja manji od potrebnoga, poodavno je
zaboravila ofarbati svoju kosu, sijedu od korijena pa do
prst-dva dalje. Njeni dugi snažni prsti jasno pokazuju da
čitav život radi teške fizičke poslove.
Silvana stoji sa strane, naslonjena na zid
bojažljivo odmjeravajući Zoranića kao da se pita kako
će se ovaj došljak stvarno odnositi prema njenom
Zvonku.
56
Profu nije promaklo ni pomalo uplašeno lice sestre
Mirjane. Činilo se da je poodavno u pidžami. Zvonko
je zove i Mali Zmaj.
Mi seljaci, odmah će majka, volimo napraviti
veliku kuću. I umremo a ne završimo je. Ali najvažnije
nam je da je veća od komšijine, susjedove.
Moj prijatelj, Prof, predstavi ga Zvonko
očekujući valjda da će svi pitati kako su se to, kada i
gdje, tako sprijateljili.
Sjetio se Zvonko i davnih posjeta onih iz Centra.
Kad je prvi puta došla u obitelj socijalna radnica ga
nije našla kod kuće. On je našao nju. U svojoj kući.
Čekala ga je da se vrati iz škole. Bio je u zadnjem,
trećem srednje, zanatske. Ona i majka su se brzo i lako
našle. Pitao se o čemu su bez njega mogle razgovarati.
Ako su o njemu ne vjeruje da je moglo biti o dobrome.
Stara se sigurno ža-lila, a i Stari je naišao! Žalili su se
da zbilja ne znaju što mu je i kako bi s njime. Stara je u
krilu držala tada peto -godišnju Mirjanu. U toj provali u
kiosk on zapravo nije ni sudjelovao nego samo pazio da
netko ne naiđe. A slu-čajno je naišao neki kamion
Čistoće i vozač ih je prija-vio. Pa i onaj što je provalio
uzeo je cigarete i neke glu-pe sitnice koje mu nisu ni
trebale. Ne bi on ni provaljivao da nije obećao Štefu.
Ovaj mu se rugao. Zvao ga je Be-ba, jer je vidio kako
ga majka u samoposluzi drži za ru-ku. Svi su završili
na sudu za maloljetnike. Zato je došla i socijalna. Da
pomogne. Samo, Zvonko nije baš razumio kako ona
njemu može pomoći ako se odmah udružila s njegovim
starcima protiv njega. Sada je to nešto sasvim drugo.
On Profa uvodi u njihovu kuću kao svoga. Zvon-ko se
opredijelio za Profa. I odmah im i kaže da je Prof
57
njegov. I Prof to potvrđuje. Valjda potvrđuje. Zapravo,
ni-je se usprotivio.
Oprostite na ovom neredu, izusti Marija,
sklanjajući neoprane tanjure i brišući vlažne ruke o
neurednu kecelju na kojoj je bio ispisan naziv neke
firme.
Gledala je Marija u Profa ne vjerujući da je ovaj
novi prijatelj njenoga sina drukčiji od drugih. A zašto bi i
bio? Sjeća se jednoga, zvali su ga Sven, makar su svi
znali da mu to nije pravo ime, jer je sam govorio da je
ime Sven kao slobodan čovjek odabrao sam, buneći se
protiv ime-na koje su mu pri rođenju odabrali drugi, A
da njega, zamislite, nisu ni pitali! Bio je znatno stariji
od Zvonka. Uglađen, prepun nakita: prstenja, narukvica,
ogrlica. Na jednom je uhu imao naušnicu. Već pri
prvom dolasku obećavao je veliku plaću za zajednički,
kako je znao re-ći, konačno pravi biznis. Sjetila se i
Barona, propalog tr -govca, laskavca s izbjeljelim
umjetnim zubalom koji je od sviju posuđivao novac, a
vraćao samo onima kojima mora. Govorio je da je baš
Zvonko taj sretnik kome mo-raš uzeti u obzir da potiče
iz fine obitelji. Ali ni njemu još nije vratio.
Oskudan namještaj, očigledno nabavljen zbrda-zdo-
la. Na zidu tek neki kalendar okrenut na mjesec koji je
davno protekao. U kuhinji, a ona je i dnevna soba, stol
prekriven kockastim plastičnim stolnjakom. Na njemu
oveći šareni plastični tanjur pun grožđa.
Izvolite, poslužite se, tiho će Marija nudeći grožđe,
kao da nudi nešto nedopušteno. Ovo je iz našeg vinogra-
da u Slavoniji, dodaje s ponosom.
Ne, hvala, ne smijem slatko.
Mi sa sela se držimo naših ruralnih običaja pa ne
volimo kad gost ne uzme..., uporna je domaćica, namjer-
58
no koristeći strane riječi, što inače često čini, nastojeći
istaći svoje davno stečeno gimnazijsko znanje na kome
je zastala.
To je lijep običaj. Meni je žao što tako nije i u
gradu. Sve vam je to isto. Samo su urbani ljudi
otuđeni, na-
stavi se Marija razmetati obrazovanjem.
Zoranić odmah primijeti njen rječnik koji se baš če-
sto ne sreće kod konobarice sa sela.
Vi to najbolje znate, jer mi je Zvonko pričao što
ra-dite. Sigurno kontaktirate različite ljude.
A vi? Borite se za spas izgubljenih persona, uzvrati
mu Marija.
Da, možda ste u pravu. Moja mi žena kaže da se vi-
še borim za spas nesretnika i budala. I da je njima šank
prva kuća. Adresa prebivališta.
Nikad nisam dala djeci da se druže s njima. Smeta
me i kad govore kao oni. Što fali našem slavonskom go-
voru?
Ništa. Dapače. Svaka čast. Govorite čišće od veći-
ne spikera koje slušamo i gledamo. I od profesora govo-
rite bolje.
Nije ni njima, patnicima, lako. Imaju male plaće pa
im ni veliki godišnji ne mogu pomoći. A ne znaju raditi
u fušu. A ne bi bilo ni pedagoški da ih djeca vide. Pa is-
pada da je bolje biti siromah nego raditi još nešto. Zlo
je ako oboje rade u prosvjeti.
Nego, još jednom molim za ispriku”, reče Zoranić
pravdajući se. Ja eto, upadoh ovako kasno...
Ništa zato. Znala sam ja da će već netko doći.
Kad- tad. Tako nekako i piše u presudi. Nego, recite vi
nama što je naša obveza. Dok je ono Zvonko bio mla-
đi ja sam znala kako. Dolazila je socijalna i tako... Bila
59
je dobra. Što će jadna i ona. Radila žena svoj posao. A
i moj brat, imam ih ja trojicu, ali baš s tim najstarijim
sam najbolja. Imao je uvjetnu kaznu. Šest mjeseci
zatvo-ra uvjetno na godinu dana. Zbog prometne u kojoj
je, ta-mo piše iz nehata, ozlijedio neku staricu, a bio je
i alko-holiziran. Izdržao je on to bez problema.
Zahvaljivao je Bogu što nije morao u zatvor. Tko bi
hranio onu siročad. A policija, tada se još zvala
milicija, za to ga je vrijeme pratila neće li napraviti
neki novi eksces. Da je napravio odmah bi ga poslali u
zatvor. Bez suda jer mu je to već sud dosudio, i sudili
bi mu za tu novo djelo. Vraga dje-lo! Nedjelo. Jesam li
u pravu? A ta policija, dakle ta mi-licija, kao da je
jedva čekala da on to napravi. A većina ljudi to opet
napravi. Naročito ako su skloni alkoholu. A alkohol je
vrag. Moj brat eto, srećom, nije ali većina na-pravi. I
nema tu ništa čudno. Jer ti ljudi većinom žive i dalje u
onim istim okolnostima zbog kojih su i ranije pi-li i
kršili zakon. Prekršit će ga oni opet ako im državne
službe ne pomognu da riješe te svoje probleme, jel’ ta-
ko gospodine. A sada, eto, ja vidim da moga Zvonka
ne prati policija nego vi. Zove li se i to neko praćenje.
Jer Zvonko za vas kaže da vi njega ne pratite nego da vi
nje-mu pomažete. I da se to, valjda, sada tako počelo
raditi kod nas, ne znan.
Da, tako nekako, jedva Zoranić uhvati priliku odgo-
voriti zahuktaloj Mariji. To se danas zove probacija.
Ja sam, eto, službeno dodijeljen Zvonku. Da mu
pomognem, da mu neprestano budem pri ruci. A ja
bih, to je valjda jasno, volio da uspijemo. I činim sve
što mogu da tako i bude. Ja sam tu da ga i kontroliram
ako budem morao, ali ne bih volio da ga moram
kontrolirati. Zato ću nasto-jati da on ima što više
uspjeha u svemu. Svaki ću njegov
60
uspjeh smatrati i svojim. I ne daj bože poraz, naravno.
A siguran sam da ćemo uspjeti jer znam da i on to želi.
I znam da može. Jer, za ovo kratko vrijeme otkad se
dru-žimo vidim da je Zvonko čvrsto odlučio uspjeti. A
neke je uspjehe već i postigao. O njima možemo
detaljnije jedno-ga dana kad budemo imali više
vremena. Znate, gospo-đo, ništa ljude ne ohrabruje
tako dobro kao uspjeh, zar ne? Zbog svega toga već
sada mi se čini da će kod na-šega Zvonka, Zoranić ga
potapša po ramenu, biti malo, a možda i nimalo,
potrebe za nekakvim kontroliranjem. Nego, drago mi je
da tako lijepo govorite o toj socijalnoj radnici, zahvali
Zoranić kao da za to ima mandat svih pomagačkih
profesija.
Kaj se tu više ima pripovedat? Sve je jasno, nestr-
pljivo dometnu Zvonko, kao da se čudi tome što njego-
va majka sada pita za nešto što je samo od sebe
vidljivo. I kao da nije navikao na tako lijepe riječi u
ovakvome društvu.
Onda dobro. Ako je Tebi jasno i meni je. Je’l tako
gospodine?
Zoranić, gospođo. Ja sam Zoranić. Baš tako kako
ste kazali. Najvažnije je da je Zvonku jasno. Niste mogli
bo-lje reći. Nego, zbilja, došli smo u krivo vrijeme, a ja
sam baš želio upoznati vas i vašu obitelj. I da i vas
pitam ka-ko vam mogu biti od koristi, a ne da ja vas
učim nečemu što vi, vidim, jako dobro znate.
Nakon izlaska su dugo šutjeli hodajući prema cen-
tru. Gotovo do Zoranićeva stana. Na rastanku Zoranić
jedva izusti:
Ne dopada mi se umorno lice tvoje majke.
Zvonko se pravio kao da ovo nije čuo. A čuo je, ite-
kako. Ništa nije odgovorio misleći da bi onaj, ako ga
još
61
jednom vidi da mu maltretira majku, mogao ostati i bez
drugoga uha. A možda i bez glave.
Bojim se da je jako zabrinuta. Volio bih znati kako
bismo joj mogli pomoći, nastavi Zoranić.
A ja se, moj Prof, bojim da tu baš i nema neke po-
moći. A voljel bi da nisam u pravu.
62
Dotući i poniziti
Sve on može podnijeti osim kad mu Stara plače.

Po-gotovo nakon što je jedva ostala živa. I ljut je na
nju što mu nije svaki put rekla kad bi je tukao. Sjeća se
da je jed-nom došla kući s modricama na vratu. Pa je
stalno nosila maramu. Stari je galamio na nju da što
stalno nosi mara-mu kad je tako vruće. I kad je tako
poštena. Govorila je da je to od nekakve alergije.
Učila je Zvonka neka ne dozvoli da ga baš svaka šu-
ša, kako je znala kazati, u školi tuče. I da, kad vidi da će
ga netko napasti, on napadne prvi. Pogotovo ako je onaj
stariji. Svaki put je bilo pobjednika i poraženih. A on je,
onako jak, češće pobjeđivao. Pa su ga se svi plašili. Čak
i bježali od njega. Neke je i štitio.
Danas, kad su svi odrasli, nitko od tih više neće s
njime, znala bi ga opravdavati kad bi se poveo
razgovor o tome kako ga je njegovo društvo iz škole
ostavilo. Neki na studiju, drugi vani, a treći imaju svoje
obitelji.
Proljetni je dan. Subota poslije podne. Na stadionu
su. Nogometna reprezentacija u kvalifikacijama.
Tu mi je dozvoljeno. A tu je ziher najviše mojih,
onih s kojima nema sastajanja, reče Zvonko, stojeći uz
Profa dok su čekali u redu za ulaznice. Gužva i nervoza
63
oko ishoda još jedne, opet kažu presudne, nogometne
utakmice.
Danas moramo pobedit. Moramo ih, znate, dotuć.
Kaj dotuć, uništit, čim su sjeli započne Zvonko,
lupajući nogama o betonski pod i trljajući dlanovima
vlastite bu-tine.
Sluša ga Zoranić i prisjeća se svoga nastavnika povi-
jesti u osnovnoj. Pamti ga po tome što im je često govo-
rio da baš i nema smisla uvijek pobjeđivati. Gubiti, razu-
mije se, pogotovo. Ali ni pobjeđivati nije uvijek
najbolje.
Zar baš moramo, započne Zoranić.
Pa bilo bi dobro, odmah omekša Zvonko.
Nije loše neki puta izgubiti.
Mislite da je dobro to kaj se čovek navikne na pora-
ze, a? Ne, fala, tu naviku imam već jako dugo, vještom
ironijom na vlastiti račun uzvrati Zvonko.
A, ne. Ne samo zato. Možda najmanje zato.
Nego, znatiželjno će Zvonko, diskretno mahnuvši
grupici poznanika nekoliko redova niže.
Pobjeđivati se vjerojatno uvijek isplati, ali ne i
poko-ravati i ponižavati protivnika. To nije baš isto.
Daaa?
Pa evo ovako. U silnoj težnji za pokoravanjem cilj
je svake strane dotući, uništiti suparnika. Sukob se
pretva-ra u borbu za pobjedu po svaku cijenu. Do
zadnje kapi znoja pa i krvi.
Pa kaj? Kaj je u tome loše?
Više stvari često na kraju ispadnu loše za sve, pa i
za pobjednika.
...
64
Prvo i osnovno je to što neki ljudi, nakon što pobije-
de, ne znaju podnijeti tu pobjedu.
Kaj se tu ima znati? Drago ti je da si pobedil i to je
to.
Zoranić shvaća da je još daleko od cilja. Kad će nje-
gov Zvonko razumjeti potrebu gradnje dobrih odnosa i s
poraženom stranom? Ipak nastavi.
Najprije treba imati na umu to što će ta druga stra-
na i nadalje na neki način postojati, zar ne.
...
Pa o tome pametan čovjek treba voditi računa. U
svome interesu.
U pravu ste, doda Zvonko kao da mu je čitao
misli, uvek je dobro imati ovakve ljute protivnike. Zato
da se imaš na koga palit.
Spreman je Zoranić i prihvatiti ovakvu Zvonkovu
lo-giku. U nogometu. U sportu, da. I u drugim igrama
uop-će. Ali, u životu... Možda baš Zvonkovom životu. Iz
ono-ga što do sada zna o njegovu životu upravo ga je
takva filozofija već do sada puno koštala. Jer, kad god
je baš zapeo da pošto-poto dotuče protivnika, sam je
bio do-tučen. Nije mogao odoljeti, a da, onako
poluglasno, više kao sam sebi, svjestan da će to
Zvonko teško razumjeti, ne kaže:
Da, naravno, u sportu možda jest tako, ali u živo-
tu ostaje pitanje koga će taj požar progutati.
Vjerojatno najprije poraženog a nerijetko kad- tad i
pobjednika. A baš to pokoravanje, to iživljavanje na
poraženome, najvi-še raspaljuje sukobe. Time mogućnost
pronalaženja kva-litetnog i trajnog rješenja sukoba
lagano nestaje.
65
Na ove Zoranićeve isuviše ozbiljne riječi Zvonko
se prisjeti Alena iz njegove osnovne. Na jednom
rođendanu govorio je slično.
Alen je u osnovnoj bil štreber. Sad je, kaj ja znam,
nekakav docent na nekom faksu, pa su ga svi zvali
Doc. Već skroz ćelavi Alen, tak’, s metaliziranim
naočalama, onak’ načitan i smiren, nije se baš dal
zbunit. Već pred zoru, kad su svi bili tiho, govoril je tak’
pametno. O osve-ti, prisjeti se Zvonko i zauzme
govornički stav imitirajući učenog govornika:
Ja sam siguran da nije osobito viteški, a nije bogami
ni naročito pametno, nekoga pobijediti baš do kraja,
tako da ga se pokori i ponizi. Sećam se, Doc je na
engleskom recitiral Šekspira. Niko niš nije kužil pa je
on to prevo-dil i tumačil nam. Sećam se kak je rekel da
se kod takvih obavezno stvara želja za osvetom, koju
nastoje ostvariti. Kad- tad. Što je pokoravanje žešće,
naglasil je, to je že-šća i želja za osvetom. Pa ako se
osvetnik za života ne sti-gne osvetiti nastavljaju njegovi
potomci. Osveta će, dakle uslijediti. Kad- tad. Ili prema
pobjedniku ili prema nje-govim potomcima. I da
pobjednik zbog toga baš i nema razloga, kak je rekel,
nadati se mirnom snu na lovorika-ma. Pa ti vidi, dragi
moj, kaj ostavljaš potomcima. Faca je bio taj naš Doc!
Sve je to Zvonko dobro upamtio. Prisjetio se on
toga i onda na parkiralištu. Još se sjeća krvi koja je
Poslovo-đi curila niz lice. Pomislio je da bi baš volio
vidjeti ka-ko će se to Poslovođa njemu, kako je zadnji
put prijetio, kad-tad krvavo osvetiti.
66

Poziv odbijen
Vraćajući se sa stadiona, nakon 0:0, lagano hodajući

paralelno s prepunim tramvajima koji su se jedva
provlači-li kroz masu, započeše razgovor. Najprije
Zvonko o svojoj Staroj.
Moja je Stara, znate, čudan lik. Sestra nakon pet sta-
rije braće. Svi su mi ujaci, osim jednoga, živi. Retko se vi-
đamo. Otkad je taj najstariji umro. A s njim je Stara bila
baš dobra.
...
Bili su ljuti kad je prekinula školu i udala se. A onda
je špotali da ga zapostavlja.
...
Da, ako tak’ misli da se ni’ trebala ni udavati. Jer
da celo selo zna da ga zapostavlja pa da je to sramota. A
da je on baš dobar čovek.
...
Ima ona, znate, gimnaziju, a išla je i na faks. A onda
sam se ja rodil. Meni je objasnila da k’o će k vragu žive-
ti sam...
...
Pa se nekaj jako jako razočarala. Samo radi i radi...
Nego, nisam vam rekel, opet su me zvali. Sven i Baron.
67
Rekel sam im da neću u kladionicu i točka. A onda je Sven
bezobrazno rekel da ja to sve tak’ zbog vas.
Bezobrazno?
Ma, da. Rekel je nešto za vas kaj ja nemrem ponovit.
Kako hoćeš. U svakom slučaju meni je drago što si ih
odbio.
A Baron kaže da vi ionak’ ne bi nikada ni znali da sam
ja bil tam.
Pa, zapravo, on je u pravu. Kako bih ja to mogao do-
znati? Pa nemam ja tamo svoje špijune.
Za tak nekaj vam špijuni i ne trebaju, moj Prof, reče
Zvonko i lagano potapša Zoranića po ramenu.
68
Muke nadoknade
U petak poslije podne, opet su u Uredu. Na Zorani-

ćev zahtjev. Valjalo je razmisliti o nadoknadi štete. Ako
je bio toliko ljut na Poslovođu, pomisli Zoranić, već je
prošlo podosta vremena pa se valjda nadati da će i taj
Zvonkov bijes početi slabiti. Tim više što je pod ozbilj-
nom prijetnjom. A i taj se Poslovođa valjda u međuvre-
menu opametio pa ostavlja ženu na miru.
Muči me ta nadoknada, odmah će Zoranić. Razmi-
šljao sam i o onome što ti nude na burzi, mada to baš
i nije tvoja struka.
Ja sam već delal nekaj tak’. Ni’ se isplatilo jer nam,
znate, još nisu dali peneze.
Zoranić je suočen s vlastitim načelima. Zvonko je
kao rijetko kad pošteno radio i zaradio. A ne plaćaju mu.
A radio je za državnu firmu, dakle za vlast koja ga sada
poziva na red. Za tu vlast sada i Zoranić radi! Traži od
Zvonka da poštuje zakone.
Platili bi oni, ali onaj kaj bi mi moral platit, taj traži
trećinu. Za sebe, nego kaj?
Nije imao što dodati. Bilo mu je jasno da mora mije-
njati temu. Na lakšu.
69
Sestra ti je baš lijepa djevojka. Čujem da nije baš
najbolja učenica.
Nije, da. Više je zanima van pa se Stara ljuti, domet-
nu Zvonko okrenuvši nevoljko glavu.
Kao da je bila malko preplašena. To je valjda zato
što sam ja onako kasno upao u kuću.
Može bit. Ali niste vi niš’ upali.
A i to s tatom, dometnu Zoranić u namjeri da pone-
što sazna o nesretnoj očevoj sudbini.
Kaj ja znam...
Iako ste je mama i ti nastojali zaštititi kad se to do-
godilo.
Paaa, da. Rekli smo joj tek posle sahrane. Kod tog
ujaka, na selu.
Htio je Zoranić prijeći s teže teme na lakšu a dospio
je na još težu.
Vidim da baš voliš svoju sestru.
Ma da. Ona je, znate, još mala i ne zna baš sve... A
i ja sam tek kasnije saznal. Slučajno. Stara se bila nekaj
raspitivala kod socijalne o Maloj. Ta socijalna mi je to
i priznala. Da kak’ to da je ona er- ha pozitivna, a i on
je bil er- ha pozitivan, a Mala er- ha negativna. Socijalna
veli kak se Stara bila zbunila. Ni socijalna ni’ znala kaj
bi joj rekla. Samo ju je upitala kaj to ona nju zapraf pita.
Ponudila je pomoć. A tvoja ponosna majka možda ni nje-
mu nije sve rekla... Mislim, njemu, pravome ocu.
Kaj ja znam, odgovori Zvonko sležući
ramenima. Nismo o tome. Ljudi pripovedaju da se on
pak jako boji svoje žene...
...
Vidi se da je on malo čudan lik.
...
70
I tada, na parkiralištu ni se baš jako branil...
...
Bil je, znate, ko’ baba. Spuštene ruke. Samo kaj
ni’ zacmizdril...
...
Ni’ bil ni tati na sprovodu. A bili su baš ono dobri.
I dugo su se poznavali. A Stari mu je i vikendicu zidal.
A opet, slučajno sam kasnije saznal da Staroj nisu stigli
troškovi pogreba. Zapraf, kaj ja znam.
71
Gost predavač
Zoranić je na fakultetu. Pozvan je da studentima go-

vori o svojim iskustvima u radu na probaciji. Pitanja stu-
denata ga vraćaju u mladost, u ovu istu dvoranu. Kaže
im:
Puno sam ovdje naučio. Poslije život, ali i moj omi-
ljeni pisac, naučili su me još koječemu. Najvažnije je
pra-vilno mjeriti.
O teoriji i praksi:
Teško praksi koja nema svoju teoriju. Može biti i do-
bra ali ne može znati koliko je od onoga što je mogla
postići i postigla. A najbjednija i najtragičnija od svih
čovjekovih slabosti nesumnjivo je nesposobnost predvi-
đanja. Pogotovo ako je u suprotnosti s tolikim njegovim
talentima, vještinama i znanjima.
O tome kako kažnjavati:

Malo je onih koji nisu uvjereni da bi oni kažnjavali
pravednije i bolje od najučenijih.
O mjeri vjere u ljude:

Tko ljudima nedovoljno vjeruje prolazi loše, a tko
im ništa ne vjeruje još gore.
72
A o mjerenju sreće nesrećom:
Teško onome tko svoju sreću mjeri tuđom
nesrećom tako da mora nekog drugog uniziti da bi se
on uzdigao. Ili, bolje rečeno, da bi imao iluziju da se
uzdigao.
U praktičnim je iskustvima govorio o - ponedjeljku:

Čuvajte se ponedjeljka! To je dan kad ljudi na vas
najviše navaljuju. Kad se poslovi javljaju sa svih
strana. To je često dan prenagljenih zaključaka i suviše
brzih od-luka. Ponedjeljkom valja tri puta mjeriti a
samo jednom,
ili ni toliko, sjeći.
I o birokraciji:
Čuvajte se i birokracije. Jer, Pisac nas upozorava,
kako nigdje čovjek nije toliko mali kao pred šalterom,
a nigdje mali ljudi nisu veći nego iza njega. Mnoštvo
tako ranjivih pred šalterom lako izgube sve. Naročito
se ču-vajte da sami ne postanete birokrati.
O burnom životu:
Ne bojte se živjeti burno. Jer, život je kao čelično že-
ljezo. Što ga više trošite on je još sjajniji.
O nesumnjivom vlasništvu:
Uostalom, sigurno je vaše samo ono što dajete dru-
gima.
73
Izazov strasti
Zvonko je viđen s društvom iz kladionice. Sa Sve-

nom ili Baronom, svejedno. To se mora presjeći. Već
su-tradan poslije podne su u Uredu. Napetost kao da
visi u zraku. Razgovor započinju stojeći. Zoranić dobro
zna ka-ko treba. Najprije utvrditi činjenice. Sve po
redu. Isljed-nički. Ovdje pitanja ne manjkaju. Naprotiv.
Molim, gdje si sve bio jučer poslije podne?
Zvonko, očito vidjevši da Prof zna gdje je bio,
poči-nje općenito:
S prijateljima.
Kojim?
Svojim.
Ne pitam čijim nego kojim. Kojim točno? Kako se
zovu?
Petrić i još neki...
Zoranić dobro zna da se iza prezimena Petrić kri-
je Sven. Marko Petrić Sven. Onaj s kojim ima zabranu
druženja. I da je Zvonko spreman priznati samo ono što
mora. A mora samo ono što Prof sam otprije znade. Ali,
ne zna Zvonko što je to što Zoranić zna, a što je to što
ne zna.
Kada?, uporan je Zoranić
74
Predvečer.
Kad točno?
Od pet pa...
...
Pa tam nekak posle sedam.
Budi dobar Zvonko pa odgovori na moje
pitanje... ...
Kad si došao kući?
Oko devet.
Kojim povodom ste se sastali?
Tak...
O čemu ste razgovarali?
...
Što je Sven tražio od tebe?
Niš’, ima neki posal... Nudi mi
posal. Posao?
...
Što ti točno nudi?
Zvonko je govorio istinu. Ali je još više istine prešu-
tio. Zatajio. Kako i ne bi, pomislio je, kad mu se
pružila baš prava prilika. Neponovljiva.
Trebal sam, znate, samo tu blizu, do granice preve-
sti, zapraf otpratit, neke ljude. Pokazati im put. Tu kroz
polje. Kroz kuruzu.
I?
I predati nekoj ženi kaj ih tam čeka, kaj ja znam.
Po-la se plaća unaprijed. Kaj se tu nesme?
...
Pa kad bi ja tak zaradil? Da vratim taj vražji dug,
ne? Stara veli da onaj nebu tražil tu odštetu. Ali to sada
traži sud. Tak piše u presudi.
75
Zoranić zna da mora dalje. Zvonko je dao koliko
je mogao u tome trenutku. A da je dao i manje, Zoranić
ne bi prekidao ispitivanje. Da je primijetio da Zvonko
zao-bilazi istinu ili da svjesno govori neistinu, dakle da
laže, to bi mu i rekao. Ne bi mu, dakle, pokazao da
vidi što Zvonko time zapravo čini i zašto. Jer, kako bi
mu služio taj trijumfalizam? Pa zar unaprijed nije
jasno, misli Zo-ranić, tko je od njih dvojice superioran
a tko inferioran? Zar to ikome od njih dvojice treba
dokazivati? A kad je, onih davnih godina, tek počinjao
raditi ovaj posao, Zo-ranić se više od prešućivanja
istine i govorenja laži, pri-bojavao brzog i lakog
priznanja krivnje. Naročito su neki mlađi, a prekaljeni
delinkventi, imali običaj odmah sve priznati. Kako bi
se što prije riješili daljnjih neugodnih pitanja. I
nastaviti po starome, dakako. Sada je Zvonko
očigledno poštedio Profa te nevolje. A i Prof je odlučio
raščistiti stvar.
Izvoli, sjednimo, vidno vedriji ponudi Zoranić.
Čime se zapravo bave ti tvoji...?
...
Od čega ti ljudi žive? Što rade?
...
Kako dolaze do novca? Imaju li ga uopće?
...
Je li itko od njih zaposlen?
...
Ima li netko od njih kakvu mirovinu? Ili kakvu re-
dovitu pomoć?
...
Ima li ko od njih kakvu bogatu tetku u Americi, iro-
nično nastavlja uporni Zoranić.
Tak’, snalaze se nekak’...
76
Koliko je za vidjeti nijedan nema manje od
četrdeset. Imaju oni i više, progovori konačno
Zvonko
E pa dobro. Ne znam kako bi ti nazvao takve ljude.
...
A ja mislim da znam kako pošteni ljudi zovu takve.
Pa, bez posla. Bez prihoda.
...
Stalnih, pojasni Zvonko.
Da, da. Točno. Samo, znamo li mi kakva imena po-
šteni svijet daje takvima?
...
Ja ću te podsjetiti. Bespoličari. Neradnici.
...
Dakle, jebivjetri. I to samo ako ne krše zakon. A ako
ga krše treba im dati još i gora imena, zar ne?
Neki od njih su kršili a neki valjda nisu, kaj ja znam,
dometnu Zvonko
A bez obzira na to svi su oni, koliko vidim, besposli-
čari, neradnici, paraziti... zar ne?
Da...
Ako je tako kako bi ih trebalo nazvati?
Kaj ja znam, sitini kriminalci... bezveznjaci..., nasta-
vi Zvonko nizati prikladne atrubute
A ako su preko granice ilegalno prebacivali ljude,
stavi Zoranić Zvonka pred novi izazov pravilnoga ime-
novanja stvari.
Trgovcima ljudima, ili tak’ nekak’.
Da, točno. Upravo tako. Trgovci ljudima.
Baš trgovci, sada će pomalo začuđeno Zvonko
Baš baš trgovci i to prljavi trgovci, dakle šverceri.
Šverceri s ljudima u silnoj nevolji. To se baš tako zove.
77
A spada u organizirani kriminal najgore vrste. Međuna-
rodni. Onaj koji se najoštrije kažnjava.
...
Nego, nastavi Zoranić, kad već tako opisujemo i
imenujemo ljude, što ti se čini, kako bi trebalo nazvati
one dobre, one čestite, one poštene ljude koji
neprestano upadaju u loše društvo? One koji direktno
rade u korist vlastite štete. One koji kao da se stide
toga što su oči-gledno pošteniji i bolji od toga lošeg
društva. Pa odusta-ju biti bolji. Kao da im je draže biti
gori od tih najgorih?
Ne znam, Valjda naivnim, iskreno će Zvonko
Ma što naivnim sunce mu nebesko, zagrmi Zoranić.
Budalama, izusti Zoranić.
Samo budalama, ne prihvaća Zoranić tako blago
kvalifikaciju.
Malo većim budalama, pojačava Zvonko.
Puno većim budalama, Zvonko moj, puno.
Idiotima, kretenima, upusti se Zvonko u takmičenje
s Profom u pronalaženju žestokoga ali pravog imena za
tu kategoriju negativnih likova. Kao da je time htio što
ja-snije poručiti Profu da on tu zbilja ne pripada. Da mu
se to, eto, dogodilo, ali sasvim slučajno. Htio je
odmaknuti takvo ponašanje tih nekih drugih i bitno
drukčijih od se-be tako daleko da Profu bude sasvim
jasno da on s time nema ama baš ništa. I da zbilja tako
misli.
Nego, odluči Zoranić povući najjači potez, meni zbi-
lja nije jasno što ti Zvonko tražiš u tome društvu?
...
Pomislim ovo je, pa ono je, pa nikako da nađem
od-govor. Ali, u jedno sam sasvim siguran: ne spadaš
mi tu i gotovo.
...
78
Nego, daj da vidimo kako ćemo sada, krene Zoranić
korak dalje
Kaj kak’ ćemo?
Da, kako ćemo riješiti problem kojega mi moramo
riješiti? Kako ćemo sanirati nastalu štetu, inzistira
upor-ni Prof, strogo pazeći da umjesto “ti” koristi “mi”.
...
Prekršili smo zabranu. Nismo poštovali obvezu...
U nevolji je pa valja opet biti na njegovoj strani.
Izvi-jestit će Sud o dvije činjenice. Jedna je prekršaj
posebne obaveze, a druga uspješan razgovor povodom
prekršaja.
Moramo nešto pametno staviti u izvještaj. A kako će
zbilja dalje biti, vidjet ćemo, ostavio je Zoranić Zvonka
da i dalje ne bude siguran je li mu baš povjerovao. Pisac
bi možda dodao: Razumjeli smo se iako se nismo mogli
sporazumjeti.
79
Daleki svjetovi
Ponuda Zvonku za rad u konjušnici daleko od

centra. Privatnoj. Imućni kompozitor i aranžer zabavne
glazbe, njegova žena i njen sin iz prvoga braka imaju
štalu. U su-botnjoj jutarnjoj šetnji parkom Zvonko
prepričava Zora-niću dojmove:
Imaju pet konja pa nemreju sami. Šest sam dana
probal. I naslušal se i nagledal svašta. Neki živeju baš
drukče. Druže se s konjima. S njima i pripovedaju. Mi-
sle i osećaju. Gospođa mi tak pričala kak’ je pala jer
joj misli i osećanja nisu bile u skladu s kobilinim. Pa je
to kobila, kak’ veli, osetila i propela se na zadnje no-
ge i zbacila je. Tak’ nervozna, shvatila je, ali kasno, da
nije ni smela na konja. Ona je, kak’, opteretila kobilu
svojim problemima. A more bit’ da je, veli, pala i zato
kaj je obula čižme s tankim đonom. Pa su joj noge bile
kratke. Pa nije imala dobar oslonac. Falil je koji mili -
metar. Tak’ ispada da je to malo bilo baš jako važno. A
negde je, kaže, i pročitala da svakome čoveku u životu
i onak’ puno puta samo malo fali. Nisam izdržal više.
Kad sam odlazil dobil sam dobar poklon. Plaću za ce -
li mesec jer sam im, kažu, bil simpatičan. Sve je to bilo
dobro ali nekak’ jako puno daleko. Moja Silvana veli da
80
je dobro ponekad zaviriti u neki drugi svet. Pa makar
niš’ ne razmel. Kak’ i ono kad smo bili na izložbi nekog
apstraktnog slikara.
81
Sjećanje na Saru
Zoranić i Zvonko se kolima vraćaju iz grada. Prof

vozi prema njegovoj kući:
A sa Sarom sam bil u ozbiljnoj vezi. Zapraf, više smo
se puta sastajali i rastajali. Ona je, zapraf, Sanela ali
je sama štela da je zovu Sara. Medicinska sestra velikih
cr-nih očiju, u rodilištu. Bila je prepuna priča o
trudnica-ma, bebama i splašenim tatama. I
abortusima. To ona nikad ne bi napravila. I navek bi
počela priču koju ja nis’ štel slušat. Da kak’ to da se
oni baš moraju venčati v toj crkvi. A ona i nejde v
crkvu. A i drukčija je ta njena crkva. Ona je već dugo s
drugim. Sve je to moglo drukče
Nije mi drago vidjeti kako te to sa Sarom pomalo
gricka, suosjećajno će Zoranić.
Ona je bila dobra, ma ne dobra, nego super, ali tvr-
doglava kak’ sam vrag.
...
Ne v crkvi pa bok.
...
A moja Stara, ni čut.
...
A i red je red.
Dugo ste bili zajedno?
82
Točno sedam godina, pet meseci i tri dana. Ak’ ze-
mem i prekide. A prekidi su trajali skoro pol’ toga.
...
Ja sam svaki put htel ponovo.
...
Znate, mislil sam da će, kak’m se veli, vreme
učinit svoje. Da će ona malko popustiti. Da će, znate,
shvatit da je to njoj bez veze. I meni je bez veze. A
Staroj je, k vra-gu, to bilo, znate, važno.
Nadam se da ste Sara i ti otvoreno o tome...
...
Da ste onako kako treba, ozbiljno i temeljito. Da se
vidi što to kome od svih vas znači i ne znači.
Baš i ne. Ona je, znate, tak’ štela. Više puta me mo-
lila. Da se ipak dogovorimo. Mi sami.
...
Meni se činilo da ne bu trebalo.
Da, vrijeme uvijek učini svoje, doda Zoranić..
Pone-kad tako da problem izblijedi. Iščezne i nestane. A
pone-kad tako da mali problem postane veliki. Naraste.
Kad ga gurneš pod tepih tamo kao da mu je ugodno,
toplo. Pa kad podigneš tepih shvatiš što si učinio.
A moja Stara veli kak’ jedna rijeka samo jednom te-
če ispod mosta.
Baš tako. Tvoja majka je mudra žena.
Ah, kaj će joj mudrost kad to samo drugi koriste...
...
A njoj samo šteti.
Ne razumijem, uzvrati Zoranić.
Ni ja baš ne razmem, ali nema veze.
A da ipak...
83
Ma, neee. Kad govorite o tome, pod tepih, to vam je
baš ona. Stalno nekaj okleva, odgađa, da konačno onaj
njen u firmi dobije kaj je zaslužil.
84
Neće pa neće
Oko podneva Zvonko telefonom zatječe Zoranića

u knjižari. Na poznatim policama prebire manje-više
po-znate knjige. Rado bi da se nađu. A ako ne može
možda mogu i ovako, telefonom.
Posvadil sam se sa Starom. Opet je počela da bi se
ja s njime trebal nać i pomirit.
...
Kao da ne zna kaj je sve bilo. A i stalno joj to sve
radi. Prati ju, dosađuje, preti, maltretira. On bi to još i
više da mu dade njegova žena. A ona, kaj će jadna,
boji se za sebe. Valjda i za njega. Znate, sve sam joj to
rekel sto put’ ali niš’, ona opet.
...
Puklo je kad sam joj rekel da ona njega mora dat
na sud. Pa da prestane s tim. A ne samo da bude da je
on tužil mene. Pa da moram sve ovo s vama.
Ne bih volio da sam ti još i ja bilo takav teret, tiho
se umiješa Zoranić..
Ne, ne. Krivo ste me razmeli. Zapraf, ja sam se
krivo izrazil. Niste vi, znate, meni niš’ teret nego je teško
sve to sa sudom. A vi ste meni, znate, ono, baš, kak da
kažem, baš suprotno, baš super.
85
Jesi li pokušavao mirno razgovarati s majkom?
Kak’ ne, baš jesam, jutros, pa je tak’ i ispala ta sva-
đa.
Možda ona misli da to što taj poslovođa njoj radi i
nije tako veliki problem kako se čini. Trebalo bi još to vi-
djeti s njom.
Više niš ne znam. I Mala mi je, znate, nedavno re-
kla nekaj čudno. Da naša Stara misli kak’ on, more bit,
i ni’ tak’ loš.
Eto.
Ali je dodala da ga, možda onak’ kak’ čoveka, mu-
če neki, ko zna kakvi, problemi, a da to ljudi možda baš
i ne razmeju...
86
Proslava
Slučajni susret na tržnici. Zoranić sa suprugom i nji-

hovim ovčarom. Dobra vijest, onako s nogu. Staroj su
ne-ki iz gradske uprave ponudili da on i njegovi uzmu
dobar posao čišćenja dviju povezanih novogradnji.
Radit će po čitav dan jer su rokovi kratki. A posao je
ponuđen baš Zvonku jer je njegov pokojni otac ranije
radio kod toga koji je sada tamo glavni. A taj želi da se
na taj način odu-ži svome dobrom radniku.
Eto, kaj nemrem ja i moji frendovi, ti veliki bizni-
smeni, može moja Stara, vidno ponosan na majku pohva-
li se Zvonko Zoraniću. A za dobar posal smo se tak’
ma-lo našli za proslaviti to. Nas osam. U restoranu sa
živom glazbom.. Ni bi’l ni’ko od onih iz zabrane.
Makar su svi prek’ trideset teško bi se mogel nać i’ko
da je uredno za-vršil školu, zaposlil se, osnoval
familiju. Ne’ko je, znate, čak rekel, da su svi, osim
mene, razvedeni ili imaju va-nbračnu decu. Rad’ bi
vam pričal kaj se desilo. Moglo je biti vraga, al’ nije.
I dok Zoranićeva supruga s ovčarom nastavlja šet-
nju, njih dvojica nakratko sjedaju za stol u kafiću.
Zvon-ko nastavlja:
87
Kraj nas, za susednim stolom, sede tak’ dva pijan-
ca. Nekaj slaviju. Piju, naručuju i plaćaju. Razbijaju
ča-še. Jedna je doletela pod naš stol, tak’ baš meni pod
no-ge. Ja sam ustal i zamoli ih da to ne delaju. Moji
dečki su rekli da se ne mešam jer znaju za tu uvjetnu.
Ja sam tak’ dugo sedil i trpi ih. A onda sam im, znate,
rekel za-dnje upozorenje. Pa mi je onaj kaj je bil više
pijan opso-val nešto kak: Ko ti... mater. Ja sam se samo,
znate, ustal i došel do njih i zamolil onoga kaj je bacil
zadnju čašu, da pokupi razbijeno staklo... Ni’ štel. Primil
sam ga, zna-te, tak za uho i... Dovel sam ga do stola i
lepo zamolil da pokupi to kaj je razbil. I da onda, znate,
lepo zamoli sve nas, goste u restoranu, da mu lepo
oprostimo. Je, on je to nekak’ izmucal, a ja sam onda
mislil kaj da delam. Da ga samo jednom tak malo lupim
ili niš’. Suzdržal sam se, znate. A onda sam se setil i
zamolil najstarijeg među na-ma, jednoga Juru, onoga
kaj voli držat govore na veseli-cama i pogrebima, da
kaže onak’ kak’ on to, znate, zna. Jura se rad’ ustal,
značajno podigel kažiprst i kak’ pravi govornik, onak’
književno kak’ moja Stara, onome kaj je opsoval, održal
pravi govor:
“Nemoj prijatelju, ako Boga znaš, to više nikada či-
niti. Nikada više nemoj psovati ove i ovakve časne ljude.
Jer, vjeruj, lako je moguće da je netko od ove čestite
gos-pode baš tvoj jedini otac. Pa, shodno tome, nije u
redu da tako govoriš o svojoj rođenoj baki, zar ne?”
A posao na čišćenju zgrada započeo je na vrijeme.
Bilo je malo vremena za susrete. A kad ga je htio
vidje-ti, Zoranić bi se zaputio prema zgradama. Dvaput
ga je tražio na tom radilištu. Radnici u prašnjavim
majicama i hlačama očigledno rashodovanim iz vojnih
skladišta bi rekli da je šef otišao po neki materijal. Taj
drugi put pred
88
zgradom ga je susreo nepoznati stariji muškarac i pitao
koga i što tu traži. Dodao je usput kako njihov šef ne
voli da se nepoznati ljudi tu muvaju po objektu.
Opaaa, kao za sebe, s ponosom procijedi Zoranić, i
šef smo već postali. Lijepo bogami!
Usput pomisli da se stranci zbilja nemaju što muvati
po objektu. Šef Zvonko je tu sasvim u pravu.
89
Nešto kao priznanje
Zoranić je od Silvane je dobio kratku SMS

poruku. Moli da se hitno sastanu ili makar čuju. Jer,
stigla je neka tužba. Od ranije. Zvonko ne vraća kredit.
Tuži ga jamac. A o tome ona ništa ne zna. Zoranić ju
je nazvao a ona mu samo ukratko ponovila razlog svoje
zabrinutosti. Evo razloga za novi sastanak i ozbiljan
razgovor sa Zvonkom. Šeću parkom ispred Zoranićeve
zgrade. Sve potvrđuje. Nije vratio jer, kao, nije mogao.
A nije ni rekao Silvani za taj kredit da je ne opterećuje
previše.
Zapravo, mogel sam joj reć’, ali, eto, nisam...
zapraf, mogel sam ja to prije već i platit, ali eto...
Jesam li ja to dobro shvatio da si mogao a nisi? A
kako bismo takve nazvali, opet Zoranić stavlja Zvonka
u ulogu suca s globalne razine
Kakve, tobože iznenađen, kao da se s tako nečim su-
sreće prvi puta, priupita Zvonko.
Takve koji posuđeno mogu vratiti a ne vraćaju.
Kaj ja znam. Valjda nezahvalni, nepouzdani.
Naročito me zanima kako bismo nazvali one koji
mogu a ne vraćaju dugove onima bliskim koji nam
istin-ski vjeruju da ćemo vratiti kad budemo mogli? A
takvi,
90
nastavi Zoranić, prilikom posudbe čak ne traže nikakav
papirnati dokaz. Jer nam vjeruju.
Je. Ja sam tu fakal zgrešil.
Zgrešil?
Da, ja to priznajem. Nisam smel tak’. Trebal sam to
vratit jer sam imal novce.
Nego, znaš što Zvonko, zanima me kako ti to,
evo, tako u trenu sada uviđaš da si pogriješio, a tako
dugo vremena to nisi zapazio?
Tak’, eto, znate, došlo mi.
Došlo ti. A kako bi ti, molim te nazvao one koji
kad pogriješe tako brzo i tako lako, kao ti sada,
priznaju da su pogriješili paaa, opet voze po starome?
Ne razmem.
Ponovit ću ti. Kako bi trebalo nazvati ljude koji
ima-ju običaj da svoju grešku odmah jasno i glasno
prizna-ju, a nastave se ponašati kao da greške nije ni
bilo, pa ni priznanja, naravno?
‘Ko tak radi?
Ne znaš? Pa evo, upravo ti sada.
Neee...
Što ne? Hoćeš mi reći da to nisi nikad činio?
Jesam, ali more bit prije. Sad ne bi’.
A kako je bilo to prije?
Kaj ja znam. Tak, neozbiljno, nemam pojma.
To svakako. Ali...
...
Nije li to još gore od
neozbiljnog? ...
I nepoštenije.
Kaj ja znam, more bit nezrelo.
91
I to, da.
...
Ali nije li i gore od
nezreloga? Kaj ja znam.
Ni ja ne znam.
...
Ali, još je gore što ja zbilja opet, kao i puno puta ra-
nije, ne znam što bi ti trebao imati s takvima.
Kakvim sad?
Pa takvima o kojima upravo govorimo: neozbiljni-
ma, nepoštenima, nezrelima.
Pa nemam niš’.
...
Zapraf, ne želim imati niš’.
...
Znam da mi ne verujete, ali fakat ne želim.
Ne znam mogu li ti vjerovati. Ali dobro znam da to
jako želim. Baš jako. A ti vidi.
...
...(šutnja na šutnju)
Zoranić pogleda na sat:
Ouuu. Stvarno je kasno. Obojica moramo kući.
92
Kompromis
Poziv Zoraniću mobitelom potkraj koncerta.

Baš sam se čudila da već tako dugo nitko ne zove,
procijedi supruga ali tako glasno da i on dobro čuje.
Ne zove Zvonko bez ozbiljnog razloga. Prijeti mu
Laci. Taj istetovirani švercer koji ne plaća
alimentaciju niti za jedno dijete od svoje dvije bivše.
Jer, kao, nema otkud. Do sutra mu Zvonko mora vratiti
dug. Ili da se na-gode unaprijed.
Nakon što ih je otpratio, Zoranić izlazi. Do kasno še-
ću centrom. Preskaču debele gumene cijevi kojima su im
perači ulica prepriječili put.
Nalazim se u krajnje glupoj situaciji, iznenađujuće
tajanstveno započne Zoranić.
Vi ili ja?
Ja ja. Baš ja. Jer, eto, ja tebe sada moram uvjeriti
kako bi bilo dobro da s Lacijem nađeš kompromis, a
sam sam uvjeren da kompromis zapravo nije dobra
stvar.
Kak’ ni’ dobar? Pa svi fale taj kompromis, spora-
zum, kaj ne?
Točno. Ne samo da ga hvale nego u tome
pretje -ruju. Neki čak tvrde da mu i civilizacija
duguje. I pre-poručuju ga kao spas. Jer, eto, dvije
strane obostranim
93
popuštanjem dolaze do sporazuma. Spasonosnog. Tako
su prestali svi ratovi.
Pa zar ni’ tak’?
Jest, tako je. Ali, ubrzo potom su obje strane
složno uvjerene da su više dale nego dobile. I eto nam
dva ne-zadovoljnika. I to dupla. Nezadovoljni su od
ranije zbog onoga oko čega su se i posvađali, a sada su
dodatno ne-zadovoljni i zbog ovoga spasonosnog
rješenja te svađe. Čudno, zar ne?
Onda se zato i ne poštuju, kaj ne?
Točno. Baš tako.
Ali, ja moram do sutra imat taj novac. Do sutra ili...
...
Zel bu mi avto, a bez avta nemrem na posal. Jer već
drugi dan bum mu moral dati puno više, kaj ne?
...
A znam da se i njemu fakat žuri. Jer on je dužan. Pa
ne znam da li da zemem taj zajam.
...
Ne znam kaj bum. Jel’ više dobivam il’ gubim?
Eto, to je baš to o čemu smo maločas razgovarali.
Točno to. Kompromis.
Kak’ onda to...?
Kako? Nikako! Kompromis je nužno zlo. I s time čo-
vjek ponekad mora živjeti. I preživjeti ga. Ponavljam,
zlo, ali ga mora čovjek praviti. Inače će mu biti još puno
go-re. A možda bi ti pomoglo da vidiš što je s tim tvojim
par-tnerom. Dobiva li on time ili gubi? Ili on i gubi i
dobiva. I kako. I koliko.
Mislim da znam da mu je za nekaj drago a za nekaj
krivo.
94
...
Drago mu je kaj uzima visoku kamatu a ni’ mu dra-
go kaj ta kamata ni’ još i viša.
A tebi, uskoči Zoranić
Meni je obrnuto. Drago mi je što ne moram plaćati
još višu kamatu a ni’ mi drago kaj i ovolku moram pla-
tit, kužite?
...
Baš tak. Ono kaj je meni drago njemu je mrsko. I
obrnuto.
Da, baš tako.
...
I još nešto. Tu nevolju, tu štetu, on je uvjeren, da si
mu baš ti nanio. I da ne bi tebe on to ne bi morao trpje-
ti, dometnu Zoranić
Kak’ i on meni.
Točno. Ti si dakle izvor njegovog nezadovoljstva a
on tvoga.
...
A oba su vaša nezadovoljstva posljedica ovoga kom-
promisnog rješenja koje je jedino dobro.
Sad opet niš’ ne razmem.
Da, baš je tako kako sam rekao. Obostrano neza-
dovoljstvo je posljedica očigledno dobroga
kompromisa, jer su na njega obje strane dobrovoljno
pristale. Jer su uvjerene da im je to ipak korisno. Ali,
istovremeno sva-ka strana misli da joj je ta druga
kriva što je dala više nego dobila.
Sad čovek i ne zna treba li biti zadovoljan il’ ne, kaj
ne?
95
Da, izgleda da je dobro biti zadovoljan i kad ne
znaš zašto, zaključi Zoranić.
Vi ste kak’ moja Silvana. Tak’ i ona meni znate,
stalno govori kak’ je svatko kovač svoje sreće, kak’ tre-
ba znat sebi sredit život, kak’ život čine male stvari,
kak’ treba ujutro malo vežbati da bi čovek bil bolje vo -
lje i sve tak’.
Vidim da je tvoja Silvana pametna djevojka
Ma ni’ to sve. Stalno mi ponavlja kak’ je za biti
sretan taj dan jako važno ujutro obaviti kompletnu hi-
gijenu i obući se kak’ da ideš na svečani koncert. Mi
žene, veli ona tak’ meni, moramo se i našminkati. Ma-
kar znaš da ostaješ kod kuće. A ne biti u glupoj trenir
-ci. Ili ak’ je muškarac zapušten.
Ima još nešto što ja sam sebi radim, rado Zora-
nić prihvati temu o uljepšavanju vlastitoga života pu -
tem malih stvari. Na kraju svakoga dana, kad legnem
u krevet, pokušam se sjetiti najljepše stvari koja mi se
toga dana dogodila. S njome zaspem.
A kaj ak’ je nema?
Ima, ima. Uvijek je ima. Samo je pitanje imam li ja
dobar vid da je vidim i pamet da je upamtim.
Sutradan se Zvonko izvukao iz škripca s dugom.
Makar privremeno. Prošao je lošije nego je želio ali i
bolje nego se moglo dogoditi. Odmah je nazvao Silva-
nu da je umiri. Sinoć se vidjelo da ona nije navikla na
teške situacije. Fina cura iz fine obitelji. Pomisli kako
je lako biti dobar ako ti je dobro. Rekla je i da mrzi
cjen -kanje. Kaže da oni koji se vole cjenkati u
suparniku i ne vide čitavoga čovjeka nego samo
cijenu. Preveliku koju traži i premalu koju nudi. I da je
to negdje proči -
96
tala pa joj se dopalo jer je baš tako. Jer i to je pitanje
mjere. Mjere za život.
97
Izvještaj
Vrijeme polaganja računa. Sudac će ocijeniti i odlu-

čiti kako dalje. A suci vjeruju izvještaju voditelja. Pa
is-pada da voditelji sude. O kome? Ne samo o njemu
nego o obojici. Što su radili i uradili. Odakle su krenuli
i dokle su stigli. Što su trebali, mogli i morali. A što nisu
smjeli. Lakše je vidjeti što nisu nego što jesu. Zakon
nije kršio. A ne bi bilo čudno da jeste. Jer, to je bio
navikao, zar ne? I ništa ozbiljno ga nije priječilo da
nastavi tako. Nije bio odvojen ni od čega što ga je sve te
godine navodilo na sve ono. Pred raznim zlim silama
nisu se ispriječile nikakve ozbiljnije prepreke. Osim
njega samoga. Uh, kako bi to bilo lijepo! Ili je ipak
prijetnja zatvorom bila tako važna. Kao sjekira u zraku.
A sve dok sjekira nije u zraku nije ni sjekira. Makar
imala oba dijela, i drvenu dršku i že-ljezno sječivo.
Nikoga i ništa neće posjeći. A bavili su se važnim
stvarima. Pa i onim dvjema s kojima su morali. Je li bio
isti, bolji ili lošiji. Od koga? Od sebe samoga ju-čer.
Kako u čemu. Morao je uzeti novi kredit a to se ne
može prešutjeti. I nadalje je često u sukobima. Ulazi u
nove male nesporazume a starih se nije riješio. Pa ispada
da je stalno u jednom velikom, dugačkom, trajnom suko-
bu. Kako izlazi iz onih rijetkih iz kojih izlazi. I izlazi li
98
zaista? I jesu li kompromisi, na koje je on navikao, baš
izlazi? A što je s onim glavnim? S Poslovođom.
Pred teškoćama je sklon brzim rješenjima, krpanji-
ma. Što prije se nastoji riješiti neugode. Pa kako bude.
Uspijeva, ali rijetko i samo djelomično. Navikao je
stva-rati iluziju da je sukob riješen. A zna da nije.
Nezadovolj-stvo mu s vremenom dalje jača sukob.
Ustrajava u počet-nom uvjerenju. Kruto se drži pozicije.
U početku od toga bude neke koristi, pogotovo ako on
inicira brzo rješenje, ali uskoro sam uvidi da istinske
koristi zapravo nema. Pa se razočara. I tako, nažalost. ne
uspijeva izgraditi dovolj-no vrijedan odnos. Valja im
dalje.
99
Početak kraja
Poslovođa, strastveni pušač, se razbolio. Ima

cjevči-cu u grlu. Valjalo bi ga posjetiti. Ipak je on otac
njegove polusestre. Ići će Stara i Mala same. Mogla bi i
Silvana. A što mu reći? O čemu s njime razgovarati?
Ništa o nje-govoj bolesti. Jer svi znaju, a valjda zna i on
sve. Kako se može ne govoriti baš ništa o nečemu što je
jedino važno? Ili reći da to nije ništa jer će proći. A
neće.
Čujem da i Silvana ide u posjet, znatiželjno će Zo -
ranić.
...
I da se sama ponudila. Baš lijepo od nje.
Nije se, znate, baš ponudila, ispravi ga
Zvonko. ...
Ali je pitala kaj tam pričat s njime.
...
U tak’ jadnom stanju.
...
I kaj ak’ sretnu ženu...
...
A Stara misli da ta žena tam i ne dolazi.
...
100
Da joj je on tak rekel, kaj ja znam.
...
I da bi štel videti Malu ali se boji da ga ne upamti
tak’ nekakvog nikakvog.
Zoraniću su dobro poznate muke posjetitelja umiru-
ćim. Nikad nije vjerovao u strategiju prešućivanja i uma-
njivanja njihovih muka. A i zašto bi? Činilo mu se da va-
lja krenuti od toga što je njima, umirućim, najvažnije.
A važno im je da ih ljudi pamte kao čestite i ponosne
ljude. I što oni ostavljaju tome svijetu. Kakvu sliku o
sebi. Pa i to kako umiru. Kao jadnici ili kao junaci. I to
je Zoranić svojedobno pojašnjavao studentima: “Ja bih
im savjeto-vao da, na primjer, kažu kako su nedavno
susreli neke zajedničke znance i prijatelje. Da ga oni
pozdravljaju. Čuli su da je teško bolestan ali da se
hrabro nosi s bole-šću. I dive mu se zbog toga. Znaju
da mu je teško. I ka-žu da mora, da je istinski heroj
kad se tako hrabro no-si s tako opakom bolešću. Ovdje
se, dakle, radi o tome da kod bolesnika podižemo
njihovu snagu, njihov ponos, umjesto da se
sažaljevamo nad njime i time ga činimo još jadnijim.
...
A vaš sukob je počeo ranije, priupita Zoranić Zvon-
ka.
Otprve sam ga, znate, mrzil. Kat sam ih videl pred
kućom. Kasno uveče. Stari je bil na putu.
...
Plakala je.
...
A on ju je držal za obe ruke, tresal ih, i vikal na nju
da se smiri.
...
101
Onda ih dugo nisam videl skupa. Prestal ju je
vozit kući. Prestal se, znate, i družit sa Starim. A Stari
je nje-mu gradil vikendicu. A i on je nama stan sredil.
Preko Stare. I socijalnog. Kasnije sam, znate, veroval
da mi se to samo pričinjavalo.
...
Sve dok tam u dućanu nisam srel onu njegovu
ženu. Dva puta. Prvi je put tak’ samo okrenula glavu.
Drugog dana, u isto vreme, kak’ da je znala da će me
opet tam’ sresti. Prišla mi je, znate, i samo počela
pripovedat.
...
Da znam li ja kaj se tu događa. Da njezin muž i mo-
ja majka... Da sam ja već odrasli pa da bi’ to moral zna-
ti. Pa da nas dvoje moramo bit pametni. Pa smisliti ne-
kaj da ih odvojimno prije nego sazna moj tata. Da ne bu’
zla. I sve tak’. Da se on, taj njezin muž, znate, lepo vrati
doma, a ona isto doma, svojoj deci i svome mužu. Pa da
bude sve kak’ treba. Da je ona sve to već dobro zmislila
i sve splanirala.
...
Kak’ ne bi’ pristal? A još nisam ni znal da je sestra
njegova. A tek da jesam!
...
Plan joj je skoro upalil. Samo da Stara ni’ sve po-
kvarila u toj kuhinji. A ja ni to nis’ odmah znal. Da
je-sam, znate, možda ne bi bilo svega onoga kaj se
kasnije desilo.
102
Konflikt i suradnja
Laci je zvao policiju jer mu je, kao, Zvonko prije-

tio. A Zoraniću se čini da ipak nije baš prijetio. Nego ga
samo upozorio da ga više ne ucjenjuje. Jer taj tetovirani
kockar dobro zna da je Zvonko pod uvjetnom. Optužuje
ga da je potrošio zajednički novac. Onaj koji je
skupljan za materijal bez koga ne mogu ni započeti. Pa
ne mogu stići na vrijeme. A poznato je da ni Laci njemu
nije vratio onaj stari dug. Oko kojega se spore zbog
visine. I je li to uopće njegov dug. Ili zajednički rizik u
ulaganje, kad su propali. Najgore je što i ne
razgovaraju. Više jedan dru-gome prijete. Porukama.
Silvana opet moli Zoranića za hitan sastanak. Zbog
Lacija i opet zbog duga.
Zoranić procjenjuje da bez posredovanja oni sami
neće riješiti sukob. Dovodi ih, ili je Zvonko možda u
pra-vu kad kaže da ih privodi. U mirnom kutu nekog
La -cijevog kluba. Među zidovima oblijepljenim
neukusnim plakatima sportskih i estradnih zvijezda.
Satima su njih trojica sami. On dobro zna da i zaraćeni
moraju i mogu uspješno surađivati. Na obostranu
korist. Makar se i ne voljeli. Štoviše, čak i kad se mrze.
Sjedeći između njih, u trokutu, započeo je Zoranić
gotovo teatralno, gledajući u oči čas jednoga, čas
drugoga.
103
Mada ga Zvonko dugo poznaje ovakvog Profa nije
sretao. Odlučnog i jasnog. Beskompromisnog. Kao da se
odlučio na sve ili ništa. Samouvjerenog. Gotovo je počeo
hvaliti i slaviti samoga sebe. I svoje dotadašnje
rezultate.
Ljudi, pozvao sam vas da to prekinete. I da nastavi-
te pametno i korisno za obojicu. Ako se to vama možda
čini nemogućim moram vam reći da se varate. Radi se o
nečemu što je moj posao. I što ja znam raditi. Jako, jako
dobro to radim. Valjda vam je jasno da mi vi u ovim go-
dinama niste prvi. Nemojte da vam sada moram nabra-
jati. To je moj zanat kao što je vaš zanat...
Šverc i kocka, upadne Laci.
I laž, zajedljivo ga dopuni Zvonko, to je tvoj zanat.
A ja znam i mogu uspjeti, budite sigurni. A uspjeh će
mi biti samo to da vi nastavite surađivati. Bolje rečeno,
da konačno istinski počnete.
Nije se dao Zoranić upozorivši ih da jest odvojio
vri-jeme za njih, ali da ga nema baš napretek. Dosta je
vre-mena potrošio dokazujući im da ima smisla dalje
sura-đivati. Jer drukčije neće uspjeti. Samo zajedno.
Obojica padaju ili se obojica dižu.
Za početak, rado bih čuo jednoga od vas, kako on to
vidi..., svejedno mi je kojega.
Očekivao je da će obojica htjeti govoriti prvi.
Valjda u uvjerenju da će time prvi uvjeriti Zoranića da
je isti-na na njegovoj strani. Pa da će onaj drugi, koji
će tako-đer imati priliku govoriti, teško promijeniti
njegov već formirani dojam. Usput, Zoranić je
unaprijed odlučio da će, ukoliko se netko bude baš
gurao da govori prvi, smi-sliti neki razlog zbog kojega
bi taj ipak trebao prepustiti prednost suparniku. Kako se
to nije dogodilo, bilo mu je svejedno.
104
Evo, mogu ja, javi se Laci.
Naravno, odgovori Zoranić.
Je li vama jasno kaj je on meni napravil? Pa kaj
vi mislite da sam ja idiot? Pa peneze kaj sam ja skockal
za materijal, on je potrošil na neki svoj jebeni dug.
Jebe mi se za tvoj dug. Vraćaj si ga sam! Ja trebam
svoj novac natrag. Točka.
Izvoli Zvonko, mirno se umiješa Zoranić.
Svak’, znate, ima svoju muku. Imam i ja svoju. Ja
je-sam, znate, zel te peneze ali ih nisam ukral nego
posudil. Ja to bum vrati. Kad budem imal. A moral sam
ih, znate, posudit baš jučer jer da to nisam napravil
već danas bi moj dug bil duplo veći. A kak bi to tek tada
bilo ne smem ni pomislit.
Dobro, mislim da razumijem obojicu, uze riječ
Zora-nić. Nisam rekao da opravdavam nego da mi je
jasno što ste mi, jedan i dugi, htjeli kazati. A sada
molim, ovako: vidiš li ti Zvonko što Lacija muči?
Možeš li se ti, koji si sada s njime u svađi, makar na
trenutak, staviti u njego-vu poziciju? Možeš li pokušati
misliti njegovom glavom? Pokušaj se uvući u njegovu
kožu.
Kaj ja znam. Ni mene niko ne razme. Lako je njemu.
Lako je svima kaj imaju peneze, a ja ih baš sad kad mi
najviše trebaju, nemam A kaj se njega tiče..., pa dobro,
nikome ni’ baš lako. I njemu trebaju, ali ja ih, znate,
bum vratil...Ziher.
Pusti sada vraćanje, Zvonko. Sada te pitam vidiš li
ti da taj novac Laciju zbilja treba ili ne vidiš, inzistira
Zoranić.
Treba mu. Vidim da mu treba, kak’ ne bi videl.
Nis’ slep.
105
U redu. Važno mi je da vidiš i da vjeruješ da
Laciju novac zbilja treba, a ne da misliš da on laže kad
kaže da mu treba. Jesam li te dobro razumio?
Jeste, dobro ste razmeli, složi se Zvonko.
Dobro. A ti Laci, vidiš li ti kako je silno veliki
pro-blem imao Zvonko kad se morao poslužiti tvojim
novcem, upita Zoranić okrenuvši se prema Laciju.
Pa nisu moji penezi ničiji bankomat. Kaj je vama?
Pa on ima tak puno problema da mu ni američki budžet
ne bi bil dovoljan, kužite, uzvrati Laci.
Vidim, Laci, da si dobro upućen u Zvonkovu situa-
ciju.
Kak ne bi bil upućen? Pa bili smo dugo pravi
prija-teli sve dok me ni tak izvozal s tim penezima.
Dobro Laci, nastavlja Zoranić, meni je u ovom
mo-mentu važno da nam ti ovdje jasno kažeš da i ti
vidiš s kakvim se sve teškim problemima muči tvoj,
kako ti ka-žeš, bivši prijatelj Zvonko.
Ma vidim ja to odavno, kak ne bi videl, pa nis’
ni glup ni slep, uzvrati Laci, a ja sam mu i govoril kak’
da to reši na vreme, ali me on ni’ štel slušat. Zel mi je
pene-ze bez da me iš’ pital. Dobro, znam da je
privremeno, ali me moral makar pitat, kaj ne?
Zoranić je znao da je na dobrom putu. Valjalo je
na vrijeme uočiti zajedničku korist od zajedničkog rada.
Na već ugovorenom poslu. Obojica su, zapravo, bili u
po-slovnom zagrljaju.
Dobro, imam sada za obojicu jedno teško pitanje.
Može li ijedan od vas u ovoj situaciji s bilo kime taj
po-sao obaviti bolje ili makar tako dobro kao vas
dvojica za-jedno? Razumije sa da je pri tome išao na
sigurno. Odgo-vor je znao unaprijed.
106
Tada je Zoraniću na pamet pala jedna slična situa-
cija koju je rješavao kao volonterski stručni konzultant.
I riješio. Za vrijeme rata. Dvije zaraćene strane u brdo-
vitom kraju, svaka sa svoje obale rijeke, porušile su bra-
nu na maloj hidrocentrali, davno sagrađenoj na rječici
koja prolazi gotovo kroz središte sela. Odatle je čitavo
selo dobivalo struju. Sada su obje strane ostale bez stru-
je. U mraku. A da bi izišle iz mraka valjalo je opet bra-
nom zaustaviti rječicu, zar ne? A još nikome, nigdje i ni -
kada nije uspjelo sagraditi branu a da ne budeoslonjena
na obje obale rijeke. Rekao im je da, žele li imati
struju, sada branu moraju graditi zajedno, surađujući.
Pri tome bi mu bilo drago da se pomire pa da se i vole,
ali ako to ne ide, što možemo. Voljeti se ne moraju a,
žele li struju i svjetlo, branu graditi moraju. Pa ako
treba i mrzite se ljudi, ali branu graditi morate. Da bi
svi umjesto mraka imali svjetlo.
Suprotno kompromisu kojim bi se Zvonko i Laci sa-
da cjenjkali, pa znali točno to što bi jedan gubio a drugi
dobivao, ovdje istovremeno, pa čak i u istoj mjeri,
obojica dobivaju. Ili gube, svejedno. Ovdje jedan u
drugome ne vide izvor svoje nevolje nego, naprotiv,
zadovoljstva. Do-bitka a ne gubitka. Zarade. Nije
Zoranić bio baš uvjeren u snagu njihova uvjerenja u ovo
što im je nudio. Odlučio ih je podsjetiti na zajedničku
prošlost.
Dobro Laci, vi se baš dugo poznajete.
Da, da, dugo.
Bilo je tu, pretpostavljam, dobroga i lošega, nasta-
vi Zoranić.
Bilo je, da. Kak’ ne bi bilo, uzvrati Laci
Hajde molim te, probaj se sada prisjetiti, ovako na-
glas, najprije dobroga. Siguran sam da je toga bilo.
107
Bilo je toga dost’, kak’ ne bi bilo. Zajedno smo ra-
sli. Makar sam ja malo starši. Nogomet, izleti... Prava
škvadra.
Dobro, to ste se, uporan je Zoranić, družili u grupa-
ma, sa svim vršnjacima, iz susjedstva i tako. Zanima me
baš samo za vas dvojicu.
Bilo je toga kol’ko ‘oćete. Znate kak’ je to kod
dece. I ne samo kod djece, dometnu Zoranić.
Da, i kasnije. Pa ja sam njegovu sestru, kad je
bila mala, otpelal u bolnicu kad je ono u dvorištu bila
pala.
...
A i delali smo puno skup’.
Nadam se uspješno, opet će Zoranić
Bilo je svakak’.
A kad bih te zamolio da sada zbrojiš jedno i drugo,
korisno i nekorisno, dobro i loše, čega je bilo više.
Pa, kaj ja znam, valjda dobroga. Sigurno dobroga.
Ali, ovo zadnje me je fakat...
A da isto ovo sada zamolim tebe Zvonko.
Kaj, kao da je s neba pao tobože začuđeno uzvrati
Zvonko.
Da se i ti prisjetiš dobroga i lošega do sada između
Lacija i tebe.
Ma, nema se tu kaj puno. A ni meni ovo zadnje ni’
drago.
Ipak, daj se malo preisjeti pa nam kaži čega se ti
najradije sjećaš, inzistira Zoranić i prema njemu.
Bilo je toga dost’. Ali, eto baš to s Malom mi se
ne-kak’ urezalo. Bilo je gadno. On ju je tad’ prvi i
prozval Mali Zmaj. Tak je ja navek zovem.
108
Zoranić nije odolio a da ne izgovori dobro poznatu
istinu:
Ljudi koji žive u blizini u svojoj prošlosti imaju do-
bra i loša iskustva. Pametni ljudi pamte jedna i druga. I
tako uče iz prošlosti. Tako da loša iskustva ne ponavlja-
ju nego ih ostavljaju u prošlosti, a dobra nastoje preni-
jeti u sadašnjost i budućnost. Tu su, nastavlja Zoranić,
i isprike. One koji se znaju i uspiju ispričati treba
smatrati junacima. Jer, isprika je herojski čin
odbacivanja lošega ponašanja od sebe samog. I tako
jačanje sebe. A to ku-kavice i budale ne znaju i ne
mogu. Nikad. Nisu nikad ni znali ni mogli. Jer su
zapravo glupi. A kad je netko glup ne možeš mu to ni
dokazati.
Zajedno su čistili i očistili. Oba povezana objekta.
I obje usijane glave. Režeći jedan na drugoga i
škrgućući zubima. Svi su zaradili. Zoranić se radovao
što će u idu-ćem izvještaju moći napisati kako je
Zvonko naučio i su-rađivati. S bivšim prijateljem.
Trenutačnim neprijateljem. I tko zna s kime u
budućnosti!
Napuštajući klub opet se prisjetio piščeve. Nije odo-
lio da im, odlazeći, dobaci, onako preko ramena, s praga,
da se životna snaga jednoga čovjeka mjeri, između osta-
loga, i sposobnošću zaboravljanja.
109
Šef
Već šesti dan Zvonko radi kao čuvar skladišta

plina. Opasan i povjerljiv posao. Bilo je puno
kandidata. Pro -šao je sve razgovore. Na kraju je
odlučio sam šef koji ga se sjeća iz susjedstva. Šef se
prisjeća i njegovoga Starog. Pita ga kako je on. Začudio
se kad je čuo da je umro. Nije ni pitao od čega. Srećom
nije. Zvonko radi noćnu. A uju-tro, kad mu je završila
smjena, šef ga je pozvao na raz-govor. Odmah se
vidjelo da neće biti dobro.
Pa dobro Zvonko, zašto si me prevario?
Ja vas prevaril? Kak’?
Pa nisi mi rekao da si osuđen. I da ti kazna još tra -
je.
Da, ali, ovaj, ja sam, znate, pod, kak’ se veli, pod
uvjetnom...
Da ali i to je kazna, a ovo je povjerljiv posao.
Kraj-nje povjerljiv. Ne mogu takav posao raditi
kažnjenici. I to još dok im kazna traje.
Ali, ja, kak’, da vam kažem, nisam, znate, kak’ i dru-
gi. Ja sam, znate, već dugo u tome. I nikakve problem ja
ne delam nikome.
Kako dugo si osuđen?
110
Pred godinu dana. I niš loše nis’ napravil. I ne bum.
Morete bit’ sigurni. Ja sam tak’ odlučil... Ak’ meni ne
ve-rujete pitajte moga profesora.
Kakvog tvoga profesora?
Moga profesora Zoranića. Onoga kaj dela samnom,
kaj je za mene zadužen. On vam bude sve...
A što to taj professor dela s tobom, ironično će šef.
Niš’ ne dela, nego tak’, zadužen je za mene, druži-
mo se i tak’.
A gdje taj radi?
Mislim tu, na gimnaziji, tam nekaj predaje. Njega
svi znaju. Tak, visok, mršav, navek je v gradu... Mogu
vam dat njegov mobilni.
I što bih ja sada trebao nazivati neke tvoje prijatelje
po gradu. I što ću od njih saznati? To da si ti dobar.
Pa vjerujem i ja da si ti dobar. I da si iz dobre familije,
sve ja to znam, ali ti si čovječe osuđen na zatvor, ej!...
A ja kao da nemam koga uzeti na posao nego baš
osuđenika. Ne’š ti! Ne možeš to dalje raditi i gotovo.
Slobodan si.
Ne preostaje Zvonku drugo nego da zove Profa. A
on, kao da je očekivao takav poziv, hladnokrvno doda :
A čemu smo se i mogli nadati u ovom ludom vre -
menu? Pošalji mi broj na kojega mogu dobiti toga
tvo-ga šefa..
Istoga dan, potkraj radnoga vremena, Zoranić sjedi
u šefovom uredu. Kreće sabrano, ali “u glavu”:
Sud je, u ime države, i po zakonu, ovome mladom
čovjeku opravdano vjerovao. Vjerovao je da ima snage
pobijediti ono što je najteže pobijediti. Pobijediti
svoje vlastite slabosti, a bilo ih je više. I još ih ima.. Ja
s njime radim gotovo godinu dana. On je, ja vam to
jamčim, već za to vrijeme pokazao da može. I što
sada? Sada ste vi,
111
prijatelj njegove obitelji, saznali to o njegovoj prošlosti
i pravite problem.
Odmah da vas ispravim, ubaci se šef. Ja nisam nji-
ma prijatelj nego samo poznanik. Susjed i ništa više. I
neću sada ja ispaštati zbog toga što sam mu htio pomo-
ći. A ne pravim ja problem nego propisi. Oni mi to za-
branjuju. A tek ljudi okolo. A ako mi se novinari toga do-
kopaju odoh ja dovraga. Još ako se što desi nitko me živ
neće moći oprati.
Molim, pokažite mi propise koji vam to
zabranjuju, uporan je Zoranić. Ne vjerujem da postoji
takav propis. Ne vjerujem, dakle, da je igdje propisano
da noćni čuvar skladišta, pa makar bila riječ i o
skladištu plina, ne može biti čovjek koji je na uvjetnoj
slobodi. Jer i uvjetno slo-bodan čovjek je slobodan
čovjek, a naše je da se prema njemu tako i odnosimo.
Da, ali takvi su ljudi skloniji kaznenim djelima
nego ostali, uzvraća šef. Ja ulazim u rizik. A zašto bih
ja ne-potrebno ulazio u rizik?
U pravu ste. Svi ulazimo u rizik. I što god radimo
u riziku smo. U riziku smo neprestano od prvoga dana
našega života, zar ne? Pitanje je samo kako se odnosi-
mo prema tome riziku. Nastojimo li ga smanjiti, povećati
ili nam je svejedno pa se držimo po strani kao da se to
nas ne tiče. A ja sam shvatio, ne znam jesam li u pravu,
da ste vi svojevoljno, dakle bez da vas je itko naveo na
to, iz čistih poštenih namjera, htjeli pomoći ovom mla-
dom čovjeku. I svaka vam čast za to! A sada namjerava-
te odustati od te plemenite namjere zbog nekih razloga
koje ja možda mogu razumjeti ali, iskrenom, ne mogu ih
prihvatiti.
Zašto ih ne možete prihvatiti, hladno će šef.
112

Ne mogu ih prihvatiti jer vjerujem da ste već time
što ste među brojnim prijavama za posao odabrali Zvon-
kovu time pokazali plemenito ljudsko lice a sada nam
treba i vaša spremnost na rizik. Molim, pridružite mi se
u tom riziku. Temeljem dugogodišnjeg iskustva ja vam
tvrdim da će Zvonko taj čuvarski posao obavljati kvali-
tetnije nego mnogi drugi koji ni na kakav način nisu
došli u sukob sa zakonom. Još ako ima i vaše
povjerenje! Za-pravo, ono je sada presudno. Bez njega
sve ovo što radi sud, moja služba i ja kao ni sve što je
Zvonko uradio u posljednje vrijeme lako može pasti u
vodu. Nepovratno. Zato, molim, dajmo Zvonku šansu.
Ovaj posao i vaša po-moć su upravo ovome mladiću
neusporedivo potrebniji nego drugima, makar znam
kako su i ti drugi u velikim nevoljama..
...
Predlažem vam da vas malo ostavim da razmislite.
Ja mogu navratiti kasnije. Ovdje vam je moj telefon
pa..., stavlja Zoranić svoju posjetnicu na stol, rukuje se
sa še-fom i lagano izlazi.
Nije daleko odmakao. Nazvala ga jer šefova tajnica i
poručila mu da Zvonko odmah dođe do šefa.
113
Kraj kao početak
Na sahrani Poslovođe je mnoštvo. Govornici,

svećenik, šaputanja, sućuti. I ogovaranja. Zvonko je tu, sa
strane, sa svojim Profom. Sa sunčanim naočalama makar
je oblačno, pred kišu. Šute. Najviše je onih iz firme. Mala
je za odrom. Sama. S njegovom ženom. Stara, kaže, nije
mogla.
Na povratku prilazi mu nepoznata mlađa žena, ka -
že da je tajnica iz firme, i uručuje mu pismo. Bez adrese
sprijeda i otraga. Za njega i majku. Da ga otvore i pro
-čitaju u miru. Kad dođu kući. Nije mu se žurilo. Bio je
siguran da i na ovaj način, kao i puno puta ranije, ovaj
nešto pokušava objasniti, tumačiti... A Zvonko to nikada
nije htio slušati. Jer zna na što bi to ispalo. Da su oni, kao
eto, oba pomalo kriva. A nisu. Što se tu ima više objaš -
njavati...
Nikad ranije Zvonko nije vidio kako izgleda pismena
oporuka: Debelim, masnim slovima stoji:
Svojoj supruzi Elizabeti – četvrtina, njihovoj majci Mariji,

četvrtina, po četvrtina i djeci: kćerki Mirjani i njenom ro-
đenom bratu, mome sinu Zvonku. Svega pokretnog i
nepo-kretnog.
114
mzž02.indd 114 28.2.2013 13:17:52
Tu je i žig s potpisom javnog bilježnika. S datumom.
Od prije nekoliko godina.
Na ulasku u svoju zgradu Zoranić pomisli kako, eto,
pokojnika nikada nije sreo, a toliko se bavio njime.
Odjed-nom neobično uporno zvoni mu mobilni. Zna da je
to Zvon-ko jer nitko kao on ne zvoni tako dugo. I da
Zvonko ne zove bez važnoga razloga.
Moral bi’ na groblje. Makar, znate, nemam pojma kaj
bi tam...
Već sutra ujutro čekao ga je pred uredom.
Evo, glejte.
Rastvarajući presavijeni papir Zoranić zna da Zvonko
i ne očekuje njegovu reakciju. Uostalom, već neko
vrijeme Zoranić vidi kako je najčešći Zvonkov
sugovornik Zvonko sam. A on je tu tek da se nađe. Više
kao svjedok. Što manje potreban to bolje. Ali, ovo je ipak
bilo previše.
Ne, ne znam, ne znam, kaj bi’ sad. Ipak mi je trebala
reć. Ne znam, stvarno, znate, ne znam.
Idemo, Zvonko, najprije po cvijeće pa ćemo do grob-
lja, šetnjom, jedva se pribravši dometnu na štošta navikli
Zoranić.
I makar je grob podaleko, do njega su stigli šuteći.
Nad grobom su, onome kojemu se jučer u masi nisu ni
primakli. Opet šute. Samo je treptaj na Zvonkovu oku.
Ali suze nije bilo. Jer, grč kao da je čvrsto zatvorio izvor.
Ostavio ga je samog. Da tako sam, osamljen,
odvojen, razgovara s dvojicom. Sa svojim pokojnim
ocem i sa sa-mim sobom.
Ploču prekrivenu vijencima dugo je nadlijetala
krupna pepeljasta pahulja. Nastala iz obližnjeg plamena s
osuše-nog grobnog cvijeća koje umorni i ravnodušni, ali
tihi gro -bari pedantno sakupljaju i spaljuju. Tiho se
spustila između
115
dviju položenih svježih ruža. Kao oštrooki sokol kružeći je
nadlijetala, promatrala, tražila, našla i spustila se u ponor.
Do samoga dna groba.
Rastajući se sa Zvonkom Zoranić shvati da je ova mje-
ra za život uspjela kad se on taj dodatni, treći put, daj bo-
že i zadnji, konačno otkačio. I kad se njemu ni bilo kome
iz vlasti više neće javljati. Jer ne mora. Prvi put dok mu je
ono babica rezala pupak, drugi put u ono burno vrijeme s
petnaest-šesnaest, a ovo mu je, eto, bio taj treći.
116
Bilješka o literaturi
O probaciji kao uvjetnoj slobodi osuđenih na vremen-

ski kraću zatvorsku kaznu, nadziranoj od strane visokoo-
brazovanih stručnjaka, zainteresirani mogu više saznati, na
primjer, iz Zakona o probaciji (Narodne novine br.
143/12), prvi puta usvojenom u Hrvatskom saboru u
prosincu 2009. ili iz internacionalnog časopisa Federal
probation.
117
O autoru
Prof. dr. sc. Slobodan Uzelac, umirovljeni redoviti pro-

fesor u trajnom zvanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakul-
teta Sveučilišta u Zagrebu, voditelj je poslijediplomskog
specijalističkog studija “Probacijski tretman” koji je aka-
demske 2012/13. godine pokrenut na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Splitu, a u suradnji s Pravnim,
Medicinskim i Ekonomskim fakultetom istoga Sveučilišta.
U akademskim je krugovima poznat kao stručni i
znanstveni promotor probacije u Hrvatskoj.
Autor je više desetaka znanstvenih i stručnih radova
s područja socijalne pedagogije, a među njima i više njih o
probaciji. Ima bogato osobno iskustvo u praktičnom proba-
cijskom radu, napose s maloljetnim počiniteljima kaznenih
djela prema kojima sudovi za maloljetnike izriču probacij-
sku odgojnu mjeru, široj javnosti poznatu pod nazivom “po-
jačana briga i nadzor”.
Kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske (2007–
2011), zadužen za ljudska prava, izričito se zalagao za
radi- kalnije uvođenje probacije kao alternative lišenju
slobode u hrvatsku kazneno pravo i penologiju.
Autor je i monodrame “Kući” koja je 2003. godine
prvi put izvedena na pozornici Hrvatskoga doma u Rijeci.
Otac je Zorane i Ilje.
119
mzž02.indd 119 28.2.2013 13:38:37
Slobodan Uzelac
MJERA ZA ŽIVOT

Nakladnik
Plejada d.o.o.
Zagreb, VIII. južna obala 17
tel./faks: 01/3905-533
e-mail: plejada@plejada-zg.hr
web: www.plejada-zg.hr
Grafički urednik
Nenad. B. Kunštek
Lektura i korektura
Jagoda Kljaić
Dizajn korica
Ana Pojatina
Tisak i uvez
Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina
ožujak 2013.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 834839.

Mjera Za zivot-KB, Tisak

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mjera Za zivot-KB, Tisak

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Slobodan Uzelac

Objavljeno povodom početka “Sveučilišnog interdisciplinarnog

Copyright ©2013, Plejada Zagreb

mjera za život.indb 4 28.2.2013 12:52:57

Tekst pod nazivom “MJERA ZA ŽIVOT – iz

Kad je prije više od 150 godina u Sjedinjenim

Ilija Zoranić gimnazijski je profesor onih

Mada je u više navrata prenoćio u pritvoru, među

mjera za život.indb 14 28.2.2013 12:52:57

Radio je Zoranić s njime gotovo pune tri godine. Se-

mjera za život.indb 18 28.2.2013 12:52:57

Vremešni je Zoranić danas vanjski suradnik ureda

mjera za život.indb 22 28.2.2013 12:52:58

Već pri prvom susretu, kratkom dogovoru o

Subota prije podne. U Uredu. Zvoni. Zoranić izlazi i

Zvonku, povremeno zaposlenom izučenom moleru,

A ovo s rukovanjem Zoranića je oduvijek okupiralo.

Za ovaj susret sa Zvonkom Zoranić predviđa baš

Ako već sa Zvonkom mora sjesti za pravokutni stol

Zvonka je iznenadilo to što je Prof, kako je kasnije

mjera za život.indb 38 28.2.2013 12:52:59

Zoranić voli šarenilo uvodnih, neobaveznih tema,

Svaki put se Zoranić gotovo rastuži kad vidi kako ne-

Bilo je Zoraniću jasno da su na pravome tragu. Ipak

mjera za život.indb 45 28.2.2013 12:52:59

U parku su, na klupi, dok pred njima skakuće razi-

Zoranić nije ovime htio tražiti ni objašnjenje ni

Zoranić je prvi put u hladnoj nedovršenoj Zvonko-

Sve on može podnijeti osim kad mu Stara plače.

mjera za život.indb 66 28.2.2013 12:53:00

Vraćajući se sa stadiona, nakon 0:0, lagano hodajući

U petak poslije podne, opet su u Uredu. Na Zorani-

Zoranić je na fakultetu. Pozvan je da studentima go-

O tome kako kažnjavati:

O mjeri vjere u ljude:

U praktičnim je iskustvima govorio o - ponedjeljku:

Zvonko je viđen s društvom iz kladionice. Sa Sve-

Ponuda Zvonku za rad u konjušnici daleko od

Zoranić i Zvonko se kolima vraćaju iz grada. Prof

Oko podneva Zvonko telefonom zatječe Zoranića

Slučajni susret na tržnici. Zoranić sa suprugom i nji-

Zoranić je od Silvane je dobio kratku SMS

Poziv Zoraniću mobitelom potkraj koncerta.

Vrijeme polaganja računa. Sudac će ocijeniti i odlu-

Poslovođa, strastveni pušač, se razbolio. Ima

Laci je zvao policiju jer mu je, kao, Zvonko prije-

Već šesti dan Zvonko radi kao čuvar skladišta

mjera za život.indb 112 28.2.2013 12:53:03

Na sahrani Poslovođe je mnoštvo. Govornici,

Svojoj supruzi Elizabeti – četvrtina, njihovoj majci Mariji,

O probaciji kao uvjetnoj slobodi osuđenih na vremen-

Prof. dr. sc. Slobodan Uzelac, umirovljeni redoviti pro-

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

You might also like