DOKUMENTARNI FILMOVI, treći dio

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

DOKUMENTARNI FILMOVI, treći dio

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka
- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

1
SVJEDOCENJA O DRAGANU GAGOVICU
DRAGAN GAGOVIC DOSSIER

Skidaj se, pobicu ti djecu !

OSLOBODJENJE - Najmanje je vazno da li je tekst objavljen u Oslobodjenju, (12. januar 98),
prije godinu, imao (kako tvrde nasi pouzdani izvori) vaznu ulogu u sacinjavanju dosjea
Dragana Gagovica, jednog od onih pripadnika VRS, cije nas je lice sve donedavno gledalo sa
Haske potjernice. No, pomenuti napis Zorane, nemoj me ubiti, a u kojem se govori o
svirepom ubistvu tri clana porodice Klapuh, supruznika Hasana i Feride i njihove kcerke Sene,
mogao bi i sada, kada se uveliko, na sve strane, a sa raznim pobudama, odgoneta kako je i
zasto, zapravo, umro Gagovic, da bude pouzdan vodic do istine. Jednako kao sto je i proslog
januara istraziteljima iz Den Haga puno pomogao u upotpunjavanju slike o zlocincima cijem
je nemiru sadasnja adresa Foca. Ili, kako to neki Srbi vole izgovarati, "Srbinje".
Ubice i naredbodavci
U Foci, danas, prema nekim saznanjima danas zivi samo jedan Musliman, (cija je supruga
Srpkinja), a prema popisu iz '91. bilo ih je 20.898 (bez onih sto su se izjasnjavali kao
Jugosloveni ili kao 'ostali'), naslo jazbinu za svoje skrivanje, osim Gagovica, jos sedam
optuzenih za ratne zlocine. Bile su to ubice Klapuhovih. Janko M. Janjic, koji je, podsjecamo,
svojevremeno sokirao cijeli svijet izjavom sto ju je jedna novinarka tajno snimila, kako ce za
pet hiljada maraka da isprica sve sto zna o klanju Bosnjaka. Radomir Kovac, ciji brat Milomir
je takodje prisustvovao kada je Janjic, malo dalje od hidrocentrale na Pivi, dakle u Crnoj Gori,
pucao prvo u Hasana, nekadasnjeg uglednog privrednika iz Foce. Radomir mu je potom
pomogao da tijelo bace u ponor. Jedni tvrde da je Zoran M. Vukovic (drugi da je to bio Kovac)
ustremio masinku prema Hasanovoj supruzi. I ona je uskoro bila mrtva.
"Zoka, nemoj me ubiti",
kazu svjedoci da je Sena, tek diplomirani inzenjer, istrcavsi iz automobila, bas tako molila
mladica sa kojim je rasla u istoj ulici. Onda je sama skocila u provaliju.
Podgoricko sudjenje
Prica se potom nastavlja u podgorickom Visem sudu, cije je Veliko vijece, pod
predsjedavanjem Petra Stojanovica krajem '96. definitivno ustanovilo da je rijec o klasicnom
ratnom zlocinu i trojici pomenutih, inace pripadnicima poznatog cetnickog odreda "Dragan
Nikolic", potvrdilo najstrozije vremenske kazne (20 godina zatvora), dok je Vidoje Golubovic
osudjen na osam mjeseci zbog pomaganja i sutnje. Kako je uopce doslo do tog procesa?
Srusimo i tu iluzije. Ovaj je pokrenut, i vodjen, i zavrsen, tek nakon sto je izvjesni Bosanac o
tom zlocinu informisao jednog senatora i dvojicu kongresmena, vrlo uticajne ljude u Americi.
Oni su napisali pismo Momiru Bulatovicu, tadasnjem predsjedniku Crne Gore. Da li treba i
isticati? Sve dok je trajao proces, klupe u podgorickom Visem sudu, gdje bi trebalo da sjede
osumnjiceni, bile su prazne. Ubice su slobodno setale Focom. Ima svjedoka koji tvrde da su
vidjeni i na Vracama. Sto, naravno, ne znaci da nisu silazili i u Sarajevo. Kakve sve ovo veze
ima sa Draganom Gagovicem? On je ubijen, pise Nikola Poplasen komandantu Sfora
Montgomeriju Migzu, napominjuci da je to ucinjeno bez dokazane krivice? Da li je, dakle,
posrijedi, jos jedan teror medjunarodne zajednice nad neduznim Srbinom? Ubice
Klapuhovih, koje su u "focanskoj optuznici" haskih istrazitelja (prvoj optuznici Tribunala u
kojoj se seksualno nasilje tretira kao ratni zlocin) imenovane kao "pripadnici vojne policije ili

2
paravojnih formacija" sa zadatkom da, navodno, bezbjedno isprate porodicu Klapuh iz Foce
do Podgorice, dobile su u kancelariji njihovog nadredjenog. A to je bio sef policije, Dragan
Gagovic. Nas izvor tvrdi da upravo ova cinjenica stoji i u dokaznom materijalu Viseg suda u
Podgorici. Ali, stoji i jos jedna o kojoj smo, svojevremeno, i sami pisali. Gagovicu je, opet, i u
ovom, kao i u mnogim drugim slucajevima, nadredjeni bio Vojislav Maksimovic, do rata kucni
prijatelj s Klapuhovim. Cesto je boravio u Hasanovoj kuci, i u njegovoj vikendici na moru.
Maksimovicevo licemjerje
Kada se Foca nasla u vatrenom obrucu, i kada se iz Foce vise nije moglo izaci, Vojislav je
obecao Hasanu:
"Ne brini, sredit cemo mi to... Poslacemo po tebe kola..."
Svjedok ovog razgovora je jos ziv.
Uskoro Klapuhovim dolazi Zoran Vukovic, objasnivsi:
"Dobili smo nalog od naseg rukovodstva da vas odvezemo..."
Utvrdjeno je da je nalog dat u Gagovicevoj kancelariji. Ako Gagovic (i Maksimovic) nista nisu
znali, sta su uradili da se ubice, vec identifikovane, kazne? Da li je razlog necinjenju samo
diplomatska supljina izmedju Crne Gore i BiH, odnosno izmedju SRJ i nase zemlje? Poplasen
tvrdi da je Gagovic ubijen bez dokazane krivice. Ne bismo se ovoga puta zadrzavali na onom
sto je o njegovoj nevinosti sroceno u Den Hagu. Podsjetimo. Maja '93., Oslobodjenje je
objavilo dosje o zlocinu nad zenama. Jedna osoba (1978. godiste), cije smo rijeci naveli u
tekstu pod naslovom Bjezi od Karamanove kuce, kazuje:
"Do kraja aprila prosle godine (misli na '92.) u Gacku je bilo mirno, relativno mirno... A onda
u plamenu pocese nestajati muslimanske kuce... Moji odlucise da bjezimo u Borac... I tamo
su do nasih usiju dopirale svakojake price, jeza je kroz tijelo prolazila od njih, pa majka odluci
da idemo i odatle... Kod Uloga nas presretose cetnici, strpase u kamion i odvezose u
Kalinovik... Dobro pamtim taj datum. Bio je prvi april '92, negdje oko podneva, kada u nasu
ucionicu bahnuse dvojica. Kasnije cu saznati da se jedan zove Dragan Kunarac, a za drugog,
koji je uvijek bio uz njega, znam samo da mu je nadimak Gaga."

"Vodimo je na ispitivanje", rekao je Kunarac pokazavsi na djevojcicu.

"Od tada svoje vise nisam vidjela, niti vise ista znam za njih."

Petnaestogodisnjakinja je potom pricala, do u detalje, svoj put do Foce, preko Miljevine, do

Karamanove kuce.

"Od tada, bio je sesti ili sedmi dan avgusta, sve do 21. marta ove godine ('93.) kada cu biti
razmijenjena, nije bilo dana a da nisam bila silovana. Prvo je to ucinio Nedo Samardzic iz
Bilece, onda Pero Elez, treci je bio Nikola Brcic iz Trebinja"...
Kunarac iz ove price predao se nedavno sam haskim istraziteIjima. U istom dosjeu, u tekstu
"Silovanje duse", objavili smo ovo svjedocenje:
"U moj je stan dosao Gagovic, sa jos dvojicom nepoznatih, za koje bih, prema njihovom
govoru, rekla da su Crnogorci. Poceli su da pretresaju stvari, i onda su odveli moje dvije
malodobne kcerke u sobu. Sa njima ce jedan od neznanaca i ostati. Drugi mi je naredio da se
skidam. Nisam htjela. Zaprijetio mi je da ce pobiti djecu. Prvo me je on silovao, a onda i onaj
drugi. Na kraju je to ucinio i Gagovic... Poslije su mi jos pretresali kucu, uzeli sav nakit, pare,
pasose. Otisli su rekavsi da ce mi djecu poklati, ako bilo kome sta kazem. Sutra su dosli
ponovo. Cim su zalupali, ja sam sa djecom pobjegla, kroz prozor..."

3
Ubice u obrucu
Svaka dilema oko nevinosti onih ciji se likovi nalaze na haskim potjernicama najmanje je
gubljenje vremena. Prezivjelim iz focanskog i iz svakog drugog naseg pakla, to je i
ponizavajuci cin. Naravno, postoji sud. Ipak, upitajmo se: Kome, zapravo, vise odgovara
mrtav nego zivi Gagovic? Svejedno, nas izvor tvrdi da je samo pitanje vremena kada ce se i
zvanicno otvoriti dosje Vojislava Maksimovica. Tvrdi i to da se svaki njegov korak budno
motri. O ostalima da i ne govorimo. Zato je danas vrlo vjerovatno da Janko Janjic, ubica
Hasana Klapuha, umjesto da trazi nekoga ko ce za njegovu pricu da plati 5.000 maraka, sam
toliko vec nudi onome ko bi ga izveo iz Foce. Ako takvoga tamo ima. Jer, opet je obruc oko
toga grada. I Janjicu se moze desiti bijeg, u ponor. Kao i Gagovicu, kao i Hasanovoj kcerki.
Ubice idu stazom svojih zrtava. Za Senom, milom djevojkom, pametnom, lijepom, mladom, i
sada mnogi zaplacu.

PRAVDA U TRANZICIJI – BROJ 3

Suočavanje
SILOVANJE KAO RATNI ZLOČIN
GORE OD SMRTI
Dženana Karup-Druško
Među prvim optužnicama koje su napisali tužioci haškog Tribunala bila je optužnica protiv
grupe grupe fočanskih ratnih zločinaca: Dragana Gagovida, Gojka Jankovida, Janka Janjida,
Radomira Kovača, Zorana Vukovida, Dragoljuba Kunarca, Radovana Stankovida i Dragana
Zelenovida. Njima se na teret stavljalo da su počinili zločine protiv civilnog stanovnišvta, ali su
optuženi i za silovanje kao ratni zločin, što je bilo prvi put u istoriji da se sudi za ovakvo delo.
Svedočenja njihovih žrtava koja su ponovili i pred haškim sudijama otkrivaju zašto je to
učinjeno, te otkrivaju svu monstruoznost zločina koje su počinili ovi ratni zločinci.
Crne nodne radnje
«Rođena sam 1973. godine u Foči. Živjeli smo u jednom malom selu gdje nas je zadesio rat. Odmah
smo bili odsječeni od grada i samo smo načuli da se u Foči dešavaju strašni zločini. Narod se okupio u
zbjegove i bez ikakvog cilja lutao po šumama, skrivajudi se po nodi u pedinama. Moja porodica je bila
u zbjegu ispod planine Zelengore. Niko nije znao gdje da bježimo jer smo bili okruženi sa svih strana.
Plač male djece, nemod starih ljudi, strah i panika odraslih... to je ono što pamtim iz tih dana. A onda,
tredeg jula 1992, pohvatali su nas srpski vojnici i odveli u Foču», ovako počinje ispovijest jedne od
silovanih žena.
Opisala je šta joj se dalje dešavalo: «Odveli su nas u sportsku dvoranu Partizan koja je od SUP-a
udaljena svega 30-tak metara. Prostorija u koju su nas zatvorili bila je prepuna. Broj žena se mijenjao,
ali nas je bilo oko osamdeset. Više od 40 dana podnosila sam zla i poniženja od kojih se nikad nedu
oporaviti. Da li je to bila nesreda ili Božija kazna? Ne znam... To što sam preživjela gore je od smrti.
Izgubila sam sve. Broj mojih poniženja, broj još uvijek živih rana, ne mogu nikome kazati jer je
prevelik.»
Sjeda se prvog silovanja: «Dragan Zelenovid me je udario kundakom po glavi. Pala sam bez svijesti.
Kad sam došla sebi vidjela sam da mi je odjeda pocijepana. Silovao me je, a onda je bio uporan da mi
nožem na grudima istetovira krsta!»
Ispričala je da su je odvodili nodu sa još nekoliko djevojaka u stanove gdje su ih grupe srpskih vojnika
silovale satima. Ni to im nije bilo dovoljno pa su stalno izmišljali nove načine iživljavanja i ponižavanja
svojih žrtava. Ova djevojka za ono što je proživjela najviše tereti Dragana Gagovida koji je u to
vrijeme bio prvi čovjek fočanske milicije. Nju lično je, izjavila je, Gagovid vodio u stanove Muniba
Kovačevida i Džafera Zupčevida. «U Džaferovom stanu bila je Borka, njegova supruga, koja se sa
četnicima bavila crnim nodnim radnjama».
«Izrodit deš dobru srpsku djecu»

4
Sredinom jula 1992. zarobljena muslimanska djevojka je odvedena u jednu kudu u fočanskom naselju
Aladža. U kudi je bilo 14 crnogorskih dobrovoljaca, a onda je došao i Dragan Zelenovid sa još osam
vojnika. Zelenovid je djevojku odveo u jednu sobu i prijetedi joj da de je zaklati silovao je. Poslije njega
je ušao drugi vojnik, tredi, četvrti... Zoran Vukovid je bio šesti koji ju je silovao. Dok je silovao ovu
nesretnu djevojku Vukovid joj je grizao bradavice. Grudi su joj krvarile. Ušao je sljededi i nastavio je
mučiti, štipajudi joj grudi. Od bolova se onesvijestila...
Samo nekoliko dana kasnije, ova ista djevojka ponovo je bila žrtva grupnog silovanja: Zelenovid je sa
grupom vojnika odveo u neku kudu u blizini dvorane «Partizan». Silovali su je i tjerali da gleda kako
siluju druge djevojke. Tog 23. jula 1992, Zelenovid joj je rekao: «Izrodit deš dobru srpsku djecu». Istu
nod, nakon što su je vratili u «Partizan» po nju su došli Janko Janjid i Zoran Vukovid i opet je silovali...
Zbog onoga što je preživjela ova djevojka nikad nede modi imati djecu.
Uplašena devojčica
Nodu su srpski vojnici policijskim i vojnim automobilima dolazili po djevojke i žene koje su bile
zatvorene
2
u «Partizanu». Odvodili su ih u hotel «Zelengora», Srednjoškolski centar (u njemu je bio vojni štab),
zatim na Velečevo (naselje u blizini Foče u kome je prije rata izgrađen najsavremeniji zatvor za žene u
tadašnjoj Jugoslaviji) gdje je također bio jedan od štabova. Jedna od njih je opisala šta se tamo
dešavalo: «Grupe četnika bi se redale na nama na najokrutnije načine. Iživljavali su se nad ženama i
djevojčicama koje su gotovo bez svijesti ležale na podovima. Bili su pijani, zakrvavljenih očiju. Pili su
alkohol i neke tablete govoredi da im se od toga podiže raspoloženje jer im nije lako da svaki dan
kolju ljude.»
Djevojka koja je u haškom Tribunalu svjedočila protiv Janka Janjida Tute, Zorana Vasiljevida Gice,
Dragana Zelenovida Zelje, Jaska Gazdida i Zorana Matovida, ispričala je: «Sjedam se pet djevojaka od
kojih je najstarija imala 27, a najmlađa 15 godina. Punih dvadeset dana su ih odvodili i dovodili. Sve
su imale jake bolove zbog unutrašnjih i spoljašnih povreda. Neprekidno su krvarile... Samo smo ih
prestali viđati. Pretpostavili smo da su ih ubili jer im više nisu bile 'potrebne'.»
Grupa kojom je komandovao Gojko Jankovid «čistedi» fočanska sela uhvatila je grupu od 60 civila i
dovela u objekat Buk Bjele. Radi se o montažnim barakama napravljenim prije rata. U grupi su bile
uglavnom žene, djeca i stari ljudi. Muškarce su postrojili pored Drine i jednog po jednog odvodili na
ispitivanje. Žene su odvojili od djece prijetedi im da de biti silovane i ubijene ukoliko ne kažu gdje im
se kriju muževi.
Ispitujudi jednu ženu Zelenovid je rekao da joj ništa ne vjeruje, a onda pozvao stražare koji su je odveli
u prostoriju u kojoj je bila grupa vojnika. Silovali su je jedanput, dvaput, triput... Trajalo je satima.
Nakon desetog silovanja izgubila je svijest. Polivali su je vodom, a onda je opet silovali...
I petnaestogodišnju djevojčicu koja prestrašena nije mogla da govori Zelenovid je optužio da nede da
mu kaže istinu. Odvela su je trojica vojnika. Svi su je silovali.
Pravda
U fočanskom Srednjoškolskom centru bio je jedan od logora u koji su zatvarane djevojke i žene
muslimanske nacionalnosti. Sve su bile silovane više puta. Najčešde su dolazili tzv. «Dosini stražari»
među kojima su bili i Gojko Jankovid, Dragan Zelenovid, Janko Janjid i Zoran Vukovid. Žene koje bi se
pokušale oduprijeti ili protiviti dobijale su žestoke batine, a onda bi doživjele i grupno silovanje.
Mnoge od njih, usljed takvog mučenja, poslije su se suočile sa teškim psihičkim problemima. Dok su
jedne postale suicidne, druge su se branile indiferentnošdu, a vedina ih je bila u depresiji.
U nodi šestog na sedmi juli 1992, Dragan Zelenovid je došao u Srednjoškolski centar. Iz grupe
zarobljenih je izdvojio četiri djevojke. Odveo ih je u susjednu učionicu gdje ih je čekala grupa vojnika,
a onda je napravio «raspored», koji vojnik de koju djevojku silovati.
Jedna od silovanih djevojaka iz Foče na kraju svog iskaza pred haškim Tribunalom izjavila je: «Neke od
nas su doživjele i po 70 silovanja. To mučilište normalan čovjek ne može ni zamisliti. Molim vas kažite
to svakome. Kažite svima da ima takvih ljudi-zvijeri tu, pored nas. Na kakvu god kaznu da ih osude,
pravdi se udovoljiti ne može».

5
Zbog ovih zločina počinjenih u Foči Dragoljub Kunarac je osuđen na 28 godina zatvora (kaznu izdržava
u Njemačkoj), Radomir Kovač na 20 godina (u zatvoru je u Njemačkoj) i Zoran Vukovid na 12 godina (u
zatvoru je u Norveškoj). Postupak protiv Radovana Stankovida u toku je pred sudom BiH. Dragan
Gagovid je ubijen prilikom pokušaja hapšenja. Gojko Jankovid je aktivirao bombu prilikom pokušaja
hapšenja. Dragan Zelenovid je nedavno uhapšen u Rusiji, čeka se njegovo izručenje haškom
Tribunalu, a BiH je zatražila da mu se sudi u Sarajevu.
FOČA 1992. : GENOCID (DOKUMENTI)
https://focanskidani.wordpress.com/2019/01/08/foca-1992-genocid-dokumenti/

Posted on 8 Januara, 2019

FOĈA 1992. : GENOCID (DOKUMENTI)

https://focanskidani.wordpress.com/2019/01/08/foca-1992-genocid-dokumenti/

6
“Fočanska optužnica”
Odnosi se na grupna silovanja, torturu i porobljavanje muslimanskih ţena u
Foĉi, nakon zauzimanja grada od strane srpskih snaga, aprila 1992. godine.
Optuţeno je 8 pripadnika vojske, paravojske ili policije bosanskih Srba:
Dragan Gagović (šef policije Foĉe, imenovan od SDS nakon zauzimanja
grada); Gojko Janković (po optuţnici “jedan od glavnih paravojnih lidera u
Foĉi”); te Janko Janjić, Radomir Kovaĉ, Zoran Vuković, Dragan Zelenović,
Dragoljub Kunarac i Radovan Stanković, svi pripadnici vojne policije i-ili
paravojnih formacija. Njima se pripisuje da su uĉestvovali u grupnim
silovanjima i drugim vrstama seksualnih napada.
izvor:Sense Agency/Sense TRIBUNAL/HAG/DEN HAAG | 09.01.1999.

7
NE IZLAŽITE SE RIZICIMA – PREDAJTE SE
Izjave Havijera Solane i Luiz Arbur povodom akcije SFOR u Foĉi
U pokušaju da se odupre hapšenju, optuţeni Dragan Gagović je – navodi se u
saopštenju koje je veĉeras objavljeno u briselskom sedištu NATO – usmerio
svoj automobil direktno na pripadnike SFOR, ugroţavajući njihove ţivote. U
samoodbrani, pripadnici SFOR su otvorili vatru i pogodili Gagovića, koji je
zatim prevezen u bolnicu gde je, odmah po dolasku, konstatovana smrt.

Generalni sekretar NATO, Havijer Solana, je tim povodom veĉeras izjavio da

je akcija izvedena u skladu sa mandatom SFOR, kao i da je reakcija njegovih
pripadnika bila opravdana po postojećim pravilima angaţovanja. Ukazujući na
rešenost meĊunarodne zajednice da optuţene za ratne zloĉine privede pravdi
– što je, kako se u izjavi podvlaĉi, “suštinski deo graĊenja mira i pomirenja u
Bosni i Hercegovini” – Solana je sve optuţene koji su još na slobodi pozvao da
se odmah predaju haškom Tribunalu.

8
Istu poruku optuţenima koju su i dalje u bekstvu uputila je veĉeras i glavni
tuţilac haškog Tribunala, Luiz Arbur. Izraţavajući ţaljenje zbog tragiĉnog
ishoda današnje operacije, Arbur je sve koji su u Hagu javno optuţeni pozvala
da se “mirno predaju… kako ne bi izlagali nepotrebnim rizicima ni sebe, ni
vojnike SFOR koji izvršavaju svoje zadatke”.

Dragan Gagović, roĊen 13. juna 1960. u Ustikolini pored Foĉe, je prvooptuţeni
na tzv. “foĉanskoj optuţnici” haškog Tribunala, podignutoj 26. juna 1996. To je,
inaĉe, prva optuţnica MeĊunarodnog kriviĉnog suda u kojoj se seksualno
nasilje tretira kao ratni zloĉin. Optuţnica detaljno obraĊuje sluĉaj Foĉe gde su,
kako se navodi, od aprila 1992. do februara 1993. muslimanske ţene,
ukljuĉujući i devojĉice od 12 godina, bile podvrgnute “brutalnom reţimu
grupnih silovanja, torture i porobljavanja”. U vreme kojim se optuţnica bavi
Dragan Gagović je bio šef policije u Foĉi i kao takav je, prema tuţiocu, bio
odgovoran za uslove u kojima su ţivele zatoĉenice u Sportskoj hali “Partizan”,
kao i po privatnim kućama, stanovima, motelima… koji su voĊeni kao
svojevrsne javne kuće. Kao šef policije, tvrdi tuţilac, Gagović je “znao ili morao
da zna” da su zatoĉene ţene bile podvrgnute “poniţavajućim i degradirajućim

9
uslovima ţivota, brutalnim prebijanjima i seksualnim napadima, ukljuĉujući
silovanja…” a ništa nije uĉinio da bi to spreĉio ili kaznio poĉinioce tih zloĉina.
Naprotiv, navodi se u optuţnici, Gagović je barem u jednoj prilici liĉno silovao
jednu zatoĉenicu – oznaĉenu kao “Foĉanski svedok 48” – nakon što mu se
ona, zajedno sa još nekim zatoĉenicama, poţalila na seksualno nasilje kojem
su bile podvrgnute u hali “Partizan”. Zbog progona muslimanskih ţena na
politiĉkim, verskim ili rasnim osnovama, te zbog muĉenja i silovanja, Gagović
je optuţen u tri taĉke za zloĉine protiv ĉoveĉnosti, te u po dve za teške
povrede Ţenevskih konvencija i kršenja ratnih zakona ili obiĉaja.

Pored Gagovića, “foĉanskom optuţnicom” je za ista dela seksualnog nasilja

optuţeno još sedam pripadnika vojske, para-vojske i policije bosanskih Srba.
Jedan od te sedmorice, Dragoljub Kunarac, dobrovoljno se u martu prošle
godine predao pripadnicima SFOR i na prvom pojavljivanju pred sudijama je
priznao da je silovao, ali ne i da je muĉio. Kako su sudije takvo njegovo
izjašnjavanje ocenili kao “dvosmisleno”, zakljuĉili su da optuţeni nije priznao
krivicu, te Kunarac u Pritvorskoj jedinici haškog Tribunala ĉeka na poĉetak
suĊenja.

izvor:Sense Agency/Sense TRIBUNAL/HAG/DEN HAAG | 09.01.1999.

10
MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU – PREDMET
BR: IT-96-23-I
TUŽILAC SUDA PROTIV DRAGANA GAGOVIĆA, GOJKA JANKOVIĆA,
JANKA JANJIĆA, RADOMIRA KOVAČA, ZORANA VUKOVIĆA, DRAGANA
ZELENOVIĆA, DRAGOLJUBA KUNARCA I RADOVANA STANKOVIĆA
OPTUŽNICA
da su počinili ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE
ŽENEVSKIH KONVENCIJA (U DALJNJEM TEKTU: TEŠKE POVREDE) i
KRŠENJA RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kako slijedi:
OSNOVNI PODACI

11
1.1 Grad i opština Foĉa nalaze se jugoistoĉno od Sarajeva, u Republici Bosni i
Hercegovini, na granici sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema popisu iz 1991.
godine, od 40.513 stanovnika u Foĉi je bilo 51,6% Muslimana, 45,3% Srba i
3,1 % ostalih nacionalnosti. Politiĉko i vojno preuzimanje opštine Foĉa poĉelo
je prvim vojnim akcijama u gradu 7. aprila 1992. Regularne vojne jedinice
vojske bosanskih Srba i dobrovoljaĉke jedinice iz Srbije i Crne Gore, uz pomoć
artiljerije i teškog naoruţanja, krenule su zauzimati dio po dio Foĉe. Okupacija
Foĉe završena je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela su pod opsadom bila do
sredine jula 1992.

1.2 Ĉim su srpske snage zauzele dijelove grada Foĉe, vojna policija, u pratnji
lokalnih i ne-lokalnih vojnika, poĉela je hapsiti Muslimane i Hrvate. Do sredine
jula 1992. sakupljali su i hapsili Muslimane, mještane okolnih sela u opštini.
Srpske snage odvajale su muškarce od ţena i nezakonito zatvarale hiljade
Muslimana i Hrvata u razne objekte za duţi ili kraći pritvor ili su ih drţali u
iskontruiranom kućnom pritvoru. Tokom pritvora mnogi civili su ubijeni, tuĉeni
ili seksualno zlostavljani.

1.3 Za vrijeme preuzimanja i hapšenja ne-srpskog stanovništva, postojala je

bliska saradnja izmeĊu foĉanske milicije (u daljnjem tekstu SUP) i srpskih
snaga. Oruţje i uniforme za srpske vojnike dijeljeni su iz zgrade SUP-a. Srpski
vojnici su stalno ulazili i izlazili iz zgrade SUP-a i odatle su krenuli sa
hapšenjima.

1.4 Kazneno-popravni dom u Foĉi (u daljnjem tekstu: KP Dom), jedan od

najvećih zatvora u bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski
objekat za muškarce. Muslimanske ţene, djeca i stariji pritvarani su po
kućama, stanovima i motelima u Foĉi i okolnim selima ili u centrima za duţi ili
kraći pritvor kao što su Buk Bijela, gimnazija u Foĉi i sportska dvorana
“Partizan”. Mnoge od zatoĉenih ţena podvrgnute su poniţavajućim i
degradirajućim ţivotnim uvjetima, okrutnom batinjanju i seksualnom
zlostavljanju, ukljuĉujući i silovanje.

1.5 Pored navedenih mjesta za pritvor, nekoliko ţena drţano je po kućama i

stanovima koji su korišteni kao javne kuće i koje su vodile grupe vojnika
uglavnom pripadnika paravojske. Budući da nisu znali za postojanje takvih
pritvora, MKCK i druge organizacije nisu ni intervenisale. Stoga, ti zatoĉenici
nisu imali mogućnost niti da budu pušteni niti da budu razmijenjeni.
OPTUŽENI
2.1 DRAGAN GAGOVIĆ, od oca Milorada, roĊen 13. juna 1960. u Ustikotlini,
bio je stalno nastanjen u Ustikotlini u opštini Foĉa. Prije rata bio je naĉelnik
odjeljenja SUP-a u Foĉi. Bio je ĉlan Srpske demokratske stranke (u daljnjem
tekstu SDS). DRAGAN GAGOVIĆ, bivši zamjenik u miliciji, nakon preuzimanja
Foĉe u aprilu 1992. postavljen je od strane SDS za naĉelnika milicije u Foĉi.
2.2 GOJKO JANKOVIĆ, od oca Danila, roĊen 31. oktobra 1954. u selu
Trbušće u opštini Foĉa, bio je stalno nastanjen u Foĉi, u ulici I.G. Kovaĉića.
12
Jedno vrijeme ţivio je u Herceg-Novom u Crnoj Gori. Prije preuzimanja Foĉe
radio je u preduzeću Šipad-Maglić i bio vlasnik kafića u Trnovaĉi. GOJKO
JANKOVIĆ bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i jedan od
glavnih voĊa paravojske u Foĉi.
2.3 JANKO JANJIĆ, poznat i kao “Tuta”, od oca Milorada, roĊen 17. juna
1957. u Miljevini, opština Foĉa, bio je stalno nastanjen u Foĉi, u ulici Moše
Pijade br. 6. Prije napada bosanskih Srba na Foĉu u aprilu 1992. bio je
automehaniĉar i nezaposlen. JANKO JANJIĆ postao je jedan od zamjenika
komandira vojne policije i voĊa paravojske u Foĉi. Uĉestvovao je u napadu na
Foĉu i na okolna sela kao i u hapšenju civila.
2.4 RADOMIR KOVAĈ, poznat i kao “Klanfa”, od oca Milenka, roĊen 31.
marta 1961. u Foĉi, bio je stalno nastanjen u Foĉi u Samoborskoj ulici.
RADOMIR KOVAĈ bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i voĊa
paravojske u Foĉi. Uĉestvovao je u napadu na Foĉu i okolna sela kao i u
hapšenju civila.
2.5 ZORAN VUKOVIĆ, od oca Gojka, roĊen 1965. u selu Prijedel, opština
Foĉa, bio je stalno nastanjen u Prijedelu. Radio je kao konobar i ţivio u
Herceg-Novom u Crnoj Gori. ZORAN VUKOVIĆ je uĉestvovao u napadu na
Foĉu i okolna sela kao i u hapšenju civila. Bio je jedan od zamjenika
komandira vojne policije i voĊa paravojske u Foĉi.

2.6 DRAGAN ZELENOVIĆ, poznat i kao “Zelja” i “Zeleni”, od oca Bogdana,

roĊen 12. februara 1961. u Foĉi, od juna 1996. stanuje u ulici Nurije Pozderca
21. Prije rata radio je kao elektriĉar u Miljevini. DRAGAN ZELENOVIĆ bio je
jedan od zamjenika komandira vojne policije i voĊa paravojske u Foĉi.
Uĉestvovao je u napadu na Foĉu i okolna sela kao i u hapšenju civila.
2.7 DRAGOLJUB KUNARAC, poznat i kao “Zaga” i “Dragan”, od oca Alekse,
roĊen 15. maja 1960. u Foĉi, a od juna 1996. stanuje u ulici D. Fundića br. 3D.
Prije napada na Foĉu u aprilu 1992. ţivio je u Tivtu u Crnoj Gori. DRAGOLJUB
KUNARAC, komandir paravojske, bio je podreĊen Peri Elezu, voĊi paravojske
koji je ubijen prilikom okupacije Foĉe i okolnih sela.
2.8 RADOVAN STANKOVIĆ, poznat i kao “Raša”, od oca Todora, roĊen 10.
marta 1969. u selu Trebiĉa, opština Foĉa, bio je stalno nastanjen u Miljevini.
Bio je pripadnik elitne paravojne jedinice Pere Eleza. RADOVAN STANKOVIĆ
bio je zaduţen za Karamanovu kuću u Miljevini gdje su drţane Muslimanke
koje su seksualno zlostavljane i silovane.
NADREĐENOST
3.1 DRAGAN GAGOVIĆ, kao šef milicije, bio je osoba zaduţena za pritvaranje
i puštanje Muslimanki koje su bile zatoĉene u Foĉi. Bio je zaduţen za ţivotne
uslove zatoĉenika u sportskoj dvorani “Partizan”, objektu u kojem su bile
zatoĉene ţene, djeca i stariji muškarci od jula 1992. do avgusta 1992.
DRAGAN GAGOVIĆ provodio je ovlaštenja i duţnosti koje su ukazivale na
njegov nadreĊeni poloţaj. On je odluĉio da se uhapšene Muslimanke prvo
drţe u gimnaziji u Foĉi, a zatim da se prebace u sportsku dvoranu “Partizan”.
Pripadnici milicije, podreĊeni DRAGANU GAGOVIĆU, ĉuvali su zatoĉenike u
oba ova objekta. Kao osoba koja je nadgledala zatoĉene Muslimanke,

13
DRAGAN GAGOVIĆ bio je odgovoran za djela milicionera- straţara i vojnika
koji su ulazili u sportsku dvoranu “Partizan”. On je znao ili je imao razloga znati
da su ţene zatoĉene u sportskoj dvorani “Partizan” ĉesto seksualno
zlostavljane. Sportska dvorana “Partizan” nalazila se u blizini zgrade SUP-a.
Zbivanja u sportskoj dvorani “Partizan” mogla su se ĉuti i vidjeti iz zgrade
SUP-a. DRAGAN GAGOVIĆ je nekoliko puta liĉno bio u sportskoj dvorani
“Partizan”. Oko 16. jula 1992. grupa zatoĉenika iz sportske dvorane “Partizan”
otišla je u zgradu SUP-a i obavijestila DRAGANA GAGOVIĆA o stalnom
seksualnom zlostavljanju ţena u pritvorskom objektu. Na dan ili oko 17. jula
1992, DRAGAN GAGOVIĆ je liĉno silovao jednu od ţena koja se dan ranije
ţalila na uĉestalost seksualnog zlostavljanja.

3.2 GOJKO JANKOVIĆ je uĉestvovao u vojnom napadu na Foĉu i razna

okolna sela kao i u hapšenju civila koji su bili na rukovodećim poloţajima.
GOJKO JANKOVIĆ, u svojstvu zamjenika komandira vojne policije u Foĉi, bio
je zaduţen za vojnike koji su dana 3. jula 1992. uhapsili grupu ţena i prebacili
ih u vojni objekat Buk Bijela radi isljeĊvanja. Po svom poloţaju, GOJKO
JANKOVIĆ bio je odgovoran za djela njemu podreĊenih vojnika i znao je ili
imao razloga znati da su njegovi podreĊeni seksualno zlostavljali Muslimanke
za vrijeme ili neposredno poslije isljeĊvanja. GOJKO JANKOVIĆ je liĉno
uĉestvovao u isljeĊvanju i silovanju ţena u Buk Bijeloj.

3.3 DRAGOLJUB KUNARAC, komandant specijalne dobrovoljaĉke jedinice

neregularnih srpskih vojnika uglavnom iz Crne Gore, imao je štab u jednoj kući
u ulici Osmana Đikića br. 16 u naselju Aladţa u Foĉi. Poslije preuzimanja
Foĉe, tamo je boravio sa najmanje deset crnogorskih vojnika. U svojstvu
komandanta ovih vojnika, DRAGOLJUB KUNARAC bio je odgovoran za
postupke podreĊenih vojnika i znao je ili imao razloga znati da njegovi
podreĊeni seksualno zlostavljaju Muslimanke u njegovom štabu. Liĉno je
uĉestvovao u seksualnom zlostavljanju ţena u štabu.

izvor:MEĐUNARODNI KRIVIĈNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU –

PREDMET BR: IT-96-23-I
http://www.icty.org/x/cases/kunarac/ind/bcs/foca-
ii960626b.htm?fbclid=IwAR24_0tUR4shc0vByg1-d-ERR97NUgiVBFW0-
iUPe2_aiQhgHj1CChxZc6U

14
BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS
BURIED (AP ARCHIVE)
13.01.1999.
Osumnjiĉeni za ratne zloĉine bosanskih Srba koji je ubijen od strane mirovnih
snaga pod voĊstvom NATO-a prošle subote, sahranjen je danas u bosanskom
gradu Foĉi.
Dragan Gagović, šef policije bosanskih Srba u Foĉi tokom rata u Bosni, bio je
jedan od osam Srba koji su optuţeni u vezi sa silovanjima i drugim zloĉinima
na podruĉju Foĉe u Bosni.

Prošle subote francuski vojnici u okviru mirovnih snaga pod vodstvom NATO-a
pogodili su Gagovića nakon što je pokušao da se odupre uhićenju.

Nekima je bio osumnjiĉeni za ratne zloĉine, drugima ratni heroj.

Oko 5.000 ljudi okupilo se u Foĉi kako bi odalo poĉast Draganu Gagoviću,
bosanskom Srbinu optuţenom za ratne zloĉine kojeg su prije nekoliko dana
ubili francuski pripadnici S-FOR-a u pokušaju hapšenja.

Srpske nacionaliste u Bosni Gagovića vide kao ratnog heroja, ali optuţbe u
Haškoj optuţnici kaţu da je uĉestvovao u masovnim ubistvima Muslimana i
silovanja.

Gagović i njegovih sedam vojnika optuţeni su za grupno silovanje,

sistematsko seksualno zlostavljanje i zatvaranje bosanskih ţena 1992. godine.

15
Ali u subotu je naišao na patrolu francuskih vojnika S-FOR koji su pokušali da
ga uhapse.

Kada je pokušao da pobegne, otvorili su vatru.

Gagovićevo ubistvo izazvalo je odmazdu srpskih nacionalista, koji su u nedelju

napali zgradu U-N u Foĉi, ranivši pet meĊunarodnih policajaca.

Foĉa je u dijelu Bosne redovito patrolirana od strane francuskih trupa koje

pripadaju mirovnim snagama pod vodstvom NATO-a i za koje se vjeruje da
ima najmanje osam osumnjiĉenih ratnih zloĉinaca.

Snage NATO-a pod vodstvom U-S u Bosni kaţu da će uhapsiti sve

osumnjiĉene za ratne zloĉine koje se dešavaju kao dio svojih redovnih
mirovnih duţnosti.

Više od dvadeset osumnjiĉenih su se predali ili uhapšeni od strane NATO

snaga.

MeĊu glavnim osumnjiĉenima koji su još uvijek na slobodi su bivši lider

bosanskih Srba Radovan Karadţić i Ratko Mladić, generalni zapovjednici
vojske bosanskih Srba tokom rata.

Kritiĉari kaţu da se njihova kontinuirana sloboda ruga svakoj obavezi NATO-a

da uhapsi osumnjiĉene i ometa pokušaje da se Bosna vrati u normalnost.

16
Ali, nema sumnje da će Gagovićeva sudbina uĉiniti da se svi osumnjiĉeni za
ratne zloĉine osećaju manje sigurnim nego ranije.
(PREVOD putem Google “Natural Sound”)

izvor:BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS

BURIED (AP ARCHIVE)
http://www.aparchive.com/metadata/youtube/7eb1f2555fbde4b38739c25e687
11d78?fbclid=IwAR1QmScLQ3yzgcRUkOyK0US7zDQAdb5YkAv7nVRjGUG5j
oM687acSiF1I1E
Date: 01/13/1999

17
VIDEO:
BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS BURIED
https://youtu.be/QGKdcaAO5T4

Carte Bosnie – Mort criminel de guerre/Bosnie

ina.fr/F2 Le Journal 20H/video 09 janv. 1999
https://m.ina.fr/video/CAB99001826/carte-bosnie-mort-criminel-de-guerre-bosnie-
video.html?fbclid=IwAR08v8uf6umeUAclUxvN5CmyWbg4h6_vKtYcgTO2o1kigfQ22fUs3lWEUR4

istraţivao i priredio uz malu/veliku pomoć prijatelja i saradnika:Kenan

Saraĉ/focanskidani
design:Kenan Saraĉ
oprema teksta:focanskidani

18
 Momci sa haske liste

Svedok ubistva komsije Muslimana za ubicu danas kaze: "Pa, ne bi ga on ubio

da nije bio pijan"

Dosao je na razgovor u pratnji trojice telohranitelja. Visok je i krupan, sa debelim

zlatnim lancem oko vrata, u skupoj trenerci. Dok u nas sa brda preko puta Drine
gledaju nagoreli zidovi naselja Sukovac, on zvecka kljucevima kola. Zove se Gojko
Jankovic, ima 41 godinu, ozenjen je i ima troje dece. Pre rata je u Foci, gradu u
istocnoj Bosni, na rubu Hercegovine, bio sitni trgovac. Danas, u Srbinju, jer tako se
posle ratnih godina zove ista varosica u Republici Srpskoj, jedan je od najbogatijih
ljudi. "Hadzija", kazu za njega stanovnici, rec iz "davnih" vremena kada je u Foci
zivelo vise od 20 000 Muslimana, i nesto manje od tog broja Srba.

Protiv njega i jos sedmorice gradjana Foce sud u Hagu je podigao optuznice. One
se odnose na grupna silovanja, torturu i zarobljavanje muslimanskih zena nakon
zauzimanja grada od strane srpskih snaga u aprilu 1992. godine. Prema navodima
optuznice, te zene su bile podvrgnute "ponizavajucim i degradirajucim uslovima
zivota, brutalnim prebijanjima i seksualnim napadima, ukljucujuci silovanja".
Medju njima je bilo i devojcica od 12 godina.

Silovanje

Blickrig je u Foci trajao od 6. do 19. aprila. Malo je poznato da su clanovima i

simpatizerima Srpske demokratske stranke iz Foce pomogli, pri surovom
"oslobadjanju" grada od muslimanskog dela stanovnistva, pripadnici Srpske garde
(paravojna formacija Srpskog pokreta obnove), ostaci Giskinih jedinica pristiglih sa
hrvatskog ratista, i druge paravojne grupe iz Srbije. Spaljena su muslimanska
okolna sela, delovi grada nastanjeni Muslimanima, muskarci su proterani, ili
pobijeni, ili zarobljeni. Paravojne formacije iz Srbije se povlace prema Tjentistu
krajem maja, a na scenu stupaju lokalni ekstremisti problematicne proslosti.

Oni koji nisu stigli da izbegnu ka obliznjem Gorazdu, ili Sarajevu, mahom zene i
stari, postaju taoci. Sve do 15. avgusta, kad je otisao poslednji konvoj sa civilima
za Crnu Goru i potom Makedoniju i Tursku, Foca je veliko "igraliste" za licne
osvete, silovanja, mahom pijanih ekstremista. Bilans je, prema izvorima Federacije,
tragican: ubijena su 1 372 focanska Muslimana, 384 se vode kao nestali, 8 500 ljudi
je raseljeno.

Kuce, stanovi i moteli vodjeni su to leto kao javne kuce.

- Ustali smo u odbranu svog srpskog stanovnistva - kaze danas Jankovic. - Srbi su
strana koja se samo branila, svoj prag, svoje domove. Odmah sam postao vojnik
kao i svi ostali, ali vjerojatno kao trgovac i finansijski mocniji covjek, imao sam

19
uza se naroda vise nego ostali. Tako, imao sam grupu momaka, 40-50 ih je bilo,
koja se kasnije prosirivala.

U gradu u tom trenutku u sportskoj hali "Partizan" smesteni su stari, zene i deca,
cekaju na autobuse koji ce ih odvesti u izgnanstvo. Kako je to izgledalo?

"Prvi koji me je izveo bio je Janko Janjic, koga su svi zvali Tuta. Njega sam
poznavala u Foci i pre rata. Sa njim su bila cetvorica meni nepoznatih ljudi... tada
mi je prisao i opalio tri samara... drzao je pistolj uperen prema meni, uplasila sam
se i skinula... Kada je zavrsio rekao mi je da se obucem... i druge su silovane, sve
se desavalo u jednoj prostoriji. U toku tih osam dana svako vece se desavalo isto,
izvodili bi me, a potom silovali. Desetog juna prebacuju nas u sportsku dvoranu
"Partizan". Odvode nas, siluju i maltretiraju... prepoznala sam mnoge Srbe: Boru
Mijovica, mog skolskog druga, Danka Papricu, takodje mog skolskog druga, Slavu
Ivanovica, taksistu iz Foce, Gojka Jankovica... Ne mogu se setiti kojim redom su
dolazili po mene, ali znam da su me silovali i danju i nocu i da je tako bilo sve
vreme do odlaska iz Foce." Ovo je samo jedno od svedocenja dato u martu 1993.
godine istrazivacu Fonda za humanitarno pravo (nevladina organizacija u
Beogradu) u izbeglickom kampu Kirklareli u Turskoj.

Zahvalnost

- U taj "Partizan" nikad u zivotu nisam usao. Ima tu jos nekoliko momaka koji su
okrivljeni u Foci, neko se od Srba mora okriviti. Tu niko nikada nije niti silovao,
niti pokusao da siluje. Nisu ovo manijaci, ovaj narod je posten, a svak' me ovdje i
voli i cijeni - dodaje Jankovic. - Za optuznicu sam citao. Bio bih mozda najsrecniji
da sam boljeg zdravlja, najvjerojatnije bih sam otis'o u taj Hag - zali se Jankovic na
probleme sa srcem. - Ja sam takav covjek da mogu da imam zena. A zenu imam
zgodnu, finu. Mogu da garantujem i za ostale u ovom gradu. Poznajem sve sa tog
spiska. Sve su to ljudi koji su branili ovaj grad. To sigurno u Foci nije postojalo, a
kol'ko znam i sire na cijeloj teritoriji Hercegovine, to sam siguran. Muslimani su
dobili potvrde za iseljenje, pa su mirno otisli, treba da budu zbog toga zahvalni
ovom gradu.

Komandir policije na pocetku rata bio je Dragan Gagovic. Po komandnoj duznosti

prvi je na haskoj listi optuzenih iz Foce. Ovaj tridesetpetogodisnjak je sada ogorcen
sto se njegovo ime nalazi u drustvu predratnih gradskih kriminalaca. Tvrdi da prvih
ratnih dana stanica milicije nije postojala. Objasnjava da razne grupe iz Srbije ulaze
u grad, a milicionari beze svojim kucama. "Ni rodjenoj majci nisam mogao tada
garantovati bezbjednost, rat je to", kaze.

- Bilo je prituzbi gradjana da se neki ponasaju prekomotno, bahato, kriminalci i

sicardzije, i mi smo primali pozive gradjana, poslije 19. aprila, kad smo poceli da
radimo, bez obzira na nacionalnost. Ali, ne moze 22 milicionara, koliko je ostalo,
da kontrolise sve. Treba znati da policija nije nadlezna za vojsku, a sve su to bili

20
vojnici koji su se stavili pod komandu Kriznog staba koji je organizovao vlast.
Mislim da se terminom "javne kuce" manipulise. Bilo je nekih kolektivnih
smjestaja gdje su ljudi dolazili neposredno pred odlazak iz sela. Ne znam za grupna
silovanja - dodaje Gagovic.

Ipak priznaje da je svoje prijateljice Muslimanke u tim danima smestio u svoj stan,
da im pruzi zastitu od moguceg silovanja. I on bi isao u Hag, toliko je siguran da je
svima pomogao, koliko je mogao. Veruje da ima Muslimana koji bi za njega
svedocili. Ne moze biti odgovoran za nesto sto nije mogao da spreci, ali treba
poznavati rat i to razumeti, uverava.

Utociste

I ostali prozvani u Hagu kao zlocinci nalaze se u Foci. Janko Janjic sa nadimkom
Tuta, pre rata cesto zatvoru, bez zanimanja je. Radomir Kovac, zvani Klanfa danas
ima kafanu u Foci, Dragan Zelenovic Zelja vlasnik je kafica, Dragoljub Kunarac
Zaga vlasnik je kafica, Radovan Stankovic u ratu je bio na celu "interventnog
voda", sada je u policiji komandant odreda za antiteroristicka dejstva, Zorana
Vukovica ima sest u Foci, i niko ne zna na kojeg Hag misli. Da li na komandira
milicije koji je nasledio u julu 1992. godine Gagovica, ili na prestupnika kojeg
progoni crnogorsko pravosudje?

U kaficu "Galija" mogu se videti i neki drugi likovi, istetovirani, kratko podsisani,
koji su se ogresili o zakon izvan Republike Srpske. Svercerima oruzjem i kradenim
automobilima Foca je poslednje pribeziste.

Slavisa je telohranitelj Gojka Jankovica, ima 27 godina i izgleda kao da je upravo

izasao iz nekog americkog akcionog filma. Konjski rep, "rej ban" naocare,
nabildovani misici. Sarajevo je nepovratno napustio zimus. Bio je na Vogosci
komandir specijalne jedinice. Kad pitamo sta to znaci, on s ponosom odgovara: "To
ti je kad si u samom vrhu mafije."

Pre rata obijao je bogate kuce u Svajcarskoj, radio nocu, "na sovu", prica otvoreno.
Jos se kaje sto nije druga poslusao i otisao iz Sarajeva na pocetku rata. Odlucio je
da ostane da brani srpstvo na Vogosci. A i zbog novca...

- Doteram "golfove" u Beograd, uzmem 15 000 maraka, a sve potrosim za nekoliko

dana. Svi su me vrbovali na pocetku rata da budem njihov, i Seselj mi je dolazio, i
Bokan, a i Mladic me hteo u svoje obezbedjenje. Nisam ti ja za to. Mene samo lova
interesuje, ne politika.

Sad je ocajan, govori sa prezirom o Foci, zali za sarajevskim tramvajima, koje vise
nece videti. Dodje kolima do Dobrinje, gleda dole u grad i, veli, samo da mu zena
nije trudna, da joj nije obecao, od muke i jada bi se u grad spustio kolima, sa
bombama oko sebe, pa sta bude. Sad mora da "sitno muva sa kolima", mozda bi

21
otvorio i diskoteku. I nada se da ce preko Crne Gore "izraditi" pasos. A onda ce u
Italiju, natrag starom zanatu.

Vojnici IFOR-a stoje naslonjeni na zid u centru grada, u neposrednoj blizini kafica
"Galija". Oni su okruzeni znatizeljnom decom, odmaraju se na suncu. Nismo mi za
hapsenje zlocinaca nadlezni, mi smo vojska, a ne policija, to samo novinari tako
prikazuju, kazu. Dlaka sa glave njihovog vojnika nece pasti zbog tamo nekog
hapsenja, odlucni su.

Struktura vlasti je "zamrznuta" jos 1992. godine. Predsednik nekadasnjeg Kriznog

staba Miro Stanic lider je Srpske demokratske stranke, jedine partije u Foci. Petko
Cancar, gradonacelnik, pesnik i ideolog srpstva tvrdi da je bas dobro sada: "Mislim
da je civilno muslimansko stanovnistvo otislo na najdemokratskiji nacin. To je i za
jedne i za druge bolje. Sad svako ima svoju teritoriju i svog vodju."

Amnezija

Danas je Foca/Srbinje grad izmestene stvarnosti. Cetiri godine potpune izolacije,

preseceni putevi prema Gorazdu i Sarajevu, nedostatak informacija, oko hiljadu
poginulih, pet hiljada izbeglica, cetiri srusena mosta na Drini od bombardovanja
NATO-a ucinili su da ljudi detinjasto i sa strascu govore samo o ratnom stradanju
Srba, a kolektivna amnezija prekriva prve ratne dane. Kao u filmu "Gospodar
muva", ostrvo je tu, a stanovnici, bas kao deca iz pomenutog filma, tragove nasilja i
paljenja ne uklanjaju.

R. K., Srbin iz Foce koji je na pocetku rata stitio u svojoj kuci komsije Muslimane,
sada nevoljno priznaje tu cinjenicu. Svedok ubistva komsije Muslimana, kojeg je
1992. pokusao da odbrani, za ubicu danas kaze, dok gleda u stranu: "Pa, ne bi ga on
ubio da nije bio pijan."

Na rubu legende je prica o dr Sekuli Stanicu, koji nije pristao da ga odvoje od

komsija Muslimana, pa je u zatvoru nadjen obesen. Dr Tafro Reuf, nekada direktor
Regionalnog medicinskog centra u Foci (sada u Svajcarskoj) spominje i Srbina koji
je zapalio sopstvenu kucu, izneo fotelju na ulicu i gledao kucu kako gori zajedno sa
komsijskim, muslimanskim. Dr Reuf je dva meseca proveo zatocen u bolnici u Foci
i seca se zastrasenih Srba kojima je preko radija zapreceno odmazdom ako
pomognu Muslimanima.

U pola glasa sagovornik u oronulom hotelu "Zelengora" (hotel je u haoticnim

danima sluzio i kao zatvor za Muslimane) kaze: "Muskarci su bili na frontu, a
probisveti u gradu. Bilo je svega, ne moze se poreci, komanda nije postojala. Svi
znaju sta se radilo, sakriti se ne moze. I nista nisi mogao uraditi, jer ode glava.
Mnogi Srbi to nisu mogli gledati, ako su nasli nacin, napustili su Focu."

22
U suton, dok kisa sipi, okupljeni mladi u centru grada rado, mada bez ocekivane
znatizelje, upucuju na mesto gde se nekad nalazila stara Aladza dzamija. Prostor
nije betoniran kao u Zvorniku. Niti je zemlja zaravnjena kao u Banjaluci. Uruseno
kamenje rasuto je nemarno po parku. To su ostaci Aladze - mirno potvrdjuje covek
na stakama. Dobra vest za Adila Zulfikarpasica - grobnica njegovog oca, uglednog
Focaka, jos stoji usred rusevina, beli sarkofag u mraku ravnodusnosti.

Zasto je srusena Aladza, pitacemo kasnije gradonacelnika Petka Cancara. "Srbi su,
kao raja, stotinama godina zidali dzamije, a posto im rad nikad nije placen, resili su
da ih sruse", smeska se Cancar sopstvenoj duhovitosti. On se sada raduje sto se
obistinila stara i nekad zabranjena srpska pesma ('Ocemo li coce, coce, pravit'
crkvu usred Foce), od ove jeseni duhovna akademija postaje bogoslovski fakultet, a
opstina je poklonila 4,5 hektara zemlje da se gradi hram svetog Save.

Donje Polje i drugi delovi grada gde su u vecini ziveli Muslimani jos stoje kao
zgarista. U nagorelim zidinama, ispod najlona, zive srpske izbeglice pristigle ove
zime iz Sarajeva. Moma Ilic, izbeglica sa Ilidze kaze: "Svi smo mi mali Karadzici.
Milosevica sam obozavao, njegove slike nosio, isao na Gazimestan. Onda je izdao.
Sve sam izgubio, tri puta sam se u toku rata selio, ali bih ponovo sve dao za
Karadzica i Mladica i za srpsku drzavu."

Foca je daleko od duhovne katarze, iako Srbinje tu jos nije zazivelo. Focaci sebe
jos zovu Focacima i ni u snu ne bi mogli da pronadju gde je, na primer, ulica "Kolo
srpskih sestara"... Sve ulice sada nose nove nazive iz srpske istorije. Zato se
beznadezno luta...

# GORDANA IGRIC

NIN, 2382, 23. Avgust 1996.

BH. PRAVOSUĐE ŠTITI SRPSKE ZLOČINCE: Male

zatvorske kazne za fočanske zlotvore koji su
silovali i djevojčice od 11 godina
izvor:focanskidani.wordpress

Foĉa je bila mjesto najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja u ratu
djevojĉica, djevojaka i žena Bošnjakinja

23
Još se u Foči veličaju i vješaju po zidovima zločinci
Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv
Radovana Paprice, zvanog Papro (66) i Slavka Ognjenovida, zvanog Mačak (54), obojica iz
Foče, zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog na području Foče 1992. godine. Oni se
optužnicom terete za ratne zločine koji uključuju silovanje i seksualno zlostavljanje za
vrijeme rata, a koje je ostavilo teške posljedice na žrtve.
Ova optužnica posljednja je u nizu koje su proteklih dvije decenije podignute u Haškom
tribunalu i bh. pravosuđu zbog silovanja u Foči.
Foča je bila mjesto najvedeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja u ratu
djevojčica, djevojaka i žena Bošnjakinja. Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja
u ratu i vedina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i
Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa
ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene.
Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvedim brojem okončanih
predmeta pred domadim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, vedina
počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan utjecaj na žrtve i više od dvije decenije
nakon rata.
Prema istraživanju Udruženja “Žena- žrtva rata” potvrđen je broj od više od 20.000 žrtava
silovanja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina.
U junu 1996. godine Haško tužilaštvo podiglo je prvu optužnicu za silovanja, i ona je od velike
pravne važnosti jer je seksualno zlostavljanje prvi put detaljno istraženo s ciljem krivičnog
gonjenja za mučenje i porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti.
-Muslimanke iz Foče bile su podvrgnute brutalnom režimu grupnih silovanja, mučenja i
porobljavanja koje su počinili pripadnici vojske, policije i paravojnih formacija bosanskih Srba
nakon preuzimanja kontrole nad gradom u aprilu 1992. godine, stoji u značajnoj optužnici
Međunarodnog suda koja se tiče konkretnih seksualnih zlostavljanja.
Optužnicom se Dragan Gagovid, Gojko Jankovid, Janko Janjid, Radomir Kovač, Zoran
Vukovid, Dragan Zelenovid, Dragoljub Kunarac i Radovan Stankovid terete za zločine protiv
čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Optužnicu je potvrdio sudija Vohrah 26. juna 1996. godine. Nalozi za hapšenje optuženih su
izdati 26. juna 1996. i dostavljeni Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj.

24
Presudom fočanskoj trojci Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vukovid, Haški tribunal
je 2001. prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo u ratu
kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.
Sutkinja Međunarodnog tribunala u Hagu Florens Mumba opisala je početak strahota žena
nesrpske nacionalnosti u prvom suđenju u historiji ratnih zločina po osnovu seksualnog
zlostavljanja:
-Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje
južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su
zarobljeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska
dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kude u Miljevini i Trnovačama.
Tamo su našli žene i djevojke iz drugih dviju opdina. Na gore spomenutim mjestima teror je
poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.
U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje
kude i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali:
-Ponekad je to bilo svake nodi, ponekad svake druge nodi, ne sjedam se tačno. Ulazili bi
tražedi određene osobe, djevojke, odbarali bi ih onoliko koliko su željeli i onda bi ih odveli sa

25
sobom. Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti – potcrtala
je etničku pozadinu silovanja sutkinja Mumba, izručudi presudu Dragoljubu Kunarcu.
Proces protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovida i Radomira Kovača otkrio je
zastrašujudu ulogu zločina, naročito izraženog u Foči – silovanje je korišteno kao metoda rata
i imalo je etničku pozadinu.
Izričudi presudu od 28 godina Dragoljubu Kunarcu, sutkinja Mumba je potcrtala upravo ovu
dimenziju:
-Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirudi među
njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik,
vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste
prirodno imali lako ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešde u ovom
mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene
i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da de ih
tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici.
Radomir Kovač, osuđen na 20 godina zatvora, silovao je u nekoliko navrata, a potom i
prodao 12-ogodišnju A. B. Od tada joj se gubi svaki trag. Ovaj je čin Tribunal okarakterisao
primjerom njegove nemoralnosti i izopačenog karaktera:
-Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A. B., bespomodnim malim djetetom, prema kojem niste
pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i
druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači
da de je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogudnost da
de se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijede bilo suočeno
na raspravi, time postala još manja.
Gojko Jankovid osuđen je na 34 godine zatvora, između ostalog, zbog silovanja i držanja u
seksualnom ropstvu jedne djevojčice u Foči tokom rata.
Jankovid nije bio jedini pripadnik Vojske Republike Srpske koji je osuđen na zatvorsku kaznu
zbog silovanja u Foči.
Milomir Davidovid osuđen je na sedam godina jer je u julu 1992. godine, nakon što je
Dragan Zelenovid izveo S-1 i S-4 iz fočanskog Srednjoškolskog centra, gdje su bile zatočene, i
odveo ih u stan u zgradi “Lepa Brena”, prisilio S-1 na seksualni odnos, nakon čega su je
silovali i drugi vojnici. Zelenovid je pred Haškim tribunalom pravomodno osuđen na 15
godina zatvora zbog zločina počinjenih 1992. u Foči.
Dragan Janjid je osuđen jer je u augustu 1992. udarao, a potom silovao B-1 u prostorijama
Policijske stanice Miljevina. Sud BiH osudio je Krstu Dostida na deset godina zatvora jer je,
kao pripadnik Vojske Republike Srpske, nekoliko puta silovao trudnicu u fočanskom naselju
Ljubovidi. Žarko Vukovid osuđen je na sedam godina zatvora za višestruko silovanje
počinjeno na području Foče 1992. godine.
Suda BiH na desetogodišnju kaznu zatvora osudio je Milana Todovida, bivšeg pripadniku
VRS-a, zbog silovanja i držanja u seksualnom ropstvu žene bošnjačke nacionalnosti na
području Foče.
Milan Todovid, posljednji u nizu desetaka osuđenih za ratne zločine u Foči, između oktobra i
decembra 1992. godine silovao je S-1, da bi je nakon toga prisilio na seksualno ropstvo tako
što ju je kupio od vojnika i odveo u stan u zgradi u fočanskoj Čohodar Mahali. S-1 je tek 5.
marta uspjela dokopati se slobode.
Jasko Gazdid osuđen je na Sudu BiH na 17 godina zatvora.

26
Tokom suđenja Gazdidu, Senadin Ljubovid, vještak neuropsihijatrije, kazao je da je poslije
dugotrajnog razgovora sa svakom svjedokinjom ponaosob došao do zaključka da njih sve
četiri imaju trajne psihičke poremedaje, pate od posttraumatskog sindroma, te zauvijek
imaju traumu od višestrukog silovanja.
Kako je objasnio, najvedi poremedaj ima oštedena svjedokinja A, koja je u vrijeme silovanja
imala 12 godina.
-Najpotresnija priča je svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja
trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško
prevazidi. Naročito za nekog ko je ovakvu traumu preživio kao dvanaestogodišnjak, i to devet
puta u jednom danu – kazao je vještak Ljubovid.
Tužilaštvo BiH teretilo je Jaska Gazdida, nekadašnjeg pripadnika Vojske Republike Srpske
(VRS), da je od početka aprila 1992. do kraja marta 1993. godine počinio silovanje nad više
ženskih osoba bošnjačke nacionalnosti koje su bile smještene u sportskoj dvorani “Partizan”
u Foči.

27
U optužnici je navedeno da je Gazdid dolazio u stanove i sportsku dvoranu “Partizan”, gdje su
bili zatvoreni civili, te da je u više navrata odvodio ženske osobe, među kojima su bile i
maloljetne djevojčice.
Gazdida optužnica tereti da je držao u seksualnom ropstvu jednu maloljetnu žensku osobu,
te da je, pod prijetnjom i uz upotrebu oružja, silovao odvedene ženske osobe i omogudio
drugim osobama da ih siluju.
izvor:focanskidani.wordpress

28
Janjid poginuo, Nemci ranjeni
• blic arhiva
• 14.10.2000.

hronika
SRBINJE - U eksploziji bombe pretprošle nodi je u Srbinju, nekadašnjoj Foči, poginuo Janko
Janjid Tuta (43), dok su četvorica nemačkih pripadnika Sfora ranjena. Sfor je pretprošle nodi
pokušao da u centru Srbinja uhapsi Janjida kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine
nad muslimanskim civilima tokom rata u BiH.

29
Prema izvorima policije u Srbinju, Janko Janjid i njegov brat Oliver, kod kojeg se Janko
nalazio, pružili su otpor prilikom pokušaja hapšenja, otvorivši vatru na vojnike Sfora.
Puškaranje je trajalo više od pola sata, nakon čega je Janjid aktivirao bombu od koje je on
nastradao, a četvorica vojnika Sfora ranjena. Izvor u policiji je dodao da su pripadnici Sfora
potom blokirali centar grada i pokupili tela Janjida i ranjene vojnike.
Kako je agenciji Beta potvrdio rođak poginulog Janjida, u stanu su pored njega bili njegova
majka, sedamnaestogodišnja kderka, kao i brat Oliver sa suprugom i dvoje dece. On je rekao
da je Janjid bio 'teško bolestan čovek' koji je uvek sa sobom nosio bombu pretedi da de je
aktivirati ukoliko vojnici Sfora budu pokušali da ga uhapse.
'Znao je da je na listi Haškog tribunala i uvek je govorio da im nede živ u ruke', rekao je rođak
Janka Janjida. On je potvrdio da je Oliver u sukobu lakše povređen, te da su Oliverovu
suprugu nemački vojnici odveli, a potom je juče rano ujutru pustili na slobodu.
Komandant nemačkog kontingenta Sfora u BiH, general Hans Johan Engel, potvrdio je da su
prilikom pokušaja hapšenja Janka Janjida dvojica nemačkih vojnika teže, a dvojica lakše
ranjena.
Nakon sastanka s predstavnicima lokalne policije u Srpskom Goraždu, Engel je rekao da je
Janjid aktivirao dve bombe od kojih je smrtno stradao, i koje su ranile pripadnike Sfora.
Štab NATO snaga u Briselu potvrdio je događaj u Srbinju. U saopštenju NATO se navodi se da
je Janjid sam aktivirao ručnu bombu. Vojnici Sfora nisu upotrebili oružje, navodi se u
saopštenju i dodaje da 'NATO duboko žali zbog gubitka ljudskog života, kao i zbog povreda
koje su zadobili vojnici tokom akcije hapšenja'.
Janjid je rođen 1957. godine u Miljevini, opština Foča. Tokom rata u BiH bio je zamenik
komandira vojne policije i vođa paravojnih formacija u Srbinju. Haški tribunal optužio ga je za
zločin protiv čovečnosti, koji se odnosi na mučenje i maltretiranje civila i silovanje
Muslimanki u Srbinju. Janjid se tereti i za teške povrede i kršenja ratnih zakona i običaja. On
je bio jedan od osmorice Fočaka javno optuženih u Hagu za ratne zločine protiv
muslimanskog civilnog stanovništva u tom gradu.
U sličnoj akciji Sfora ranije je poginuo prvooptuženi na toj listi Dragan Gagovid, a u Srbinju
uhapšeni su Radomir Kovač i Zoran Vukovid. Dragoljub Kunarac, koji se takođe nalazi na toj
listi, sam se predao pripadnicima Sfora. Na slobodi iz ove grupe optuženih još su Gojko
Jankovid, Dragan Zelenovid i Radovan Stankovid. Optužnica protiv njih je podignuta u junu
1996. godine.

blic,14.10.2000.

HAG/DEN HAAG | 02.08.1999.

Treće hapšenje u posljednjih sedam nedjelja, izjavili Luiz Arbur i Havijer Solana, predstavlja jasan signal
ostalim optuženima za ratne zločine da će uskoro i na njih doći red, te im je bolje da se sami predaju

Pozdravljajući akciju u kojoj je, jutros u Foĉi, uhapšen Radomir Kovaĉ, glavni tužilac Haškog tribunala
Luiz Arbur/Louise Arbour je ukazala da je ovim, trećim hapšenjem u posljednjih sedam nedjelja , SFOR
"uputio jasan signal preostalim optuženima da propust nadležnih lokalnih vlasti da ih uhapse i predaju u
Hag, neće poremetiti tok pravde." Izražavajući uvjerenje da će SFOR nastaviti sa sliĉnim operacijama,
Arbur je preostale bjegunce od meĊunarodne pravde pozvala da se što prije predaju u nadležnost Tribunala,
kako bi izbjegli rizike iznenadnog hapšenja.

Vlasti Republike Srpske, koje je na prošlonedjeljnoj konferenciji za novinare ironiĉno nazvala

"šampionima dosljednosti u pitanju hapšenja ratnih zloĉinaca", Arbur je u današnjoj izjavi još jednom
pozvala da barem "ohrabre javno optužene da se sami predaju SFOR-u."

30
 Sliĉne poruke preostalim bjeguncima od meĊunarodne pravde sa javnih optužnica uputio je danas i
generalni sekretar NATO, Havijer/Javier Solana. U izjavi povodom jutrošnjeg hapšenja Radomira Kovaĉa,
Solana podvlaĉi riješenost SFOR da privede pravdi sve optužene za ratne zloĉine, te onima koji su još na
slobodi savjetuje da se što prije sami predaju, kako bi izbjegli nepotrebne rizike.

Danas uhapšeni Radomir Kovaĉ je, sa još sedam pripadnika vojske, policije i paravojnih formacija
bosanskih Srba, optužen tzv. "Foĉanskom optužnicom", podignutom 26. juna 1996. Optužnica se odnosi na
grupna silovanja, torturu i porobljavanje muslimanskih žena u Foĉi, nakon zauzimanja grada od strane
srpskih snaga, aprila 1992. godine. Prvooptuženi sa te optužnice Dragan Gagović - bivši šef policije u Foĉi
- ubijen je 9. januara ove godine, odupirući se pokušaju hapšenja od strane francuskih pripadnika SFOR.

Od ostalih sa te optužnice, u pritvoru Tribunala je Dragoljub Kunarac, koji se dobrovoljno predao marta
prošle godine i na prvom pojavljivanju pred sudijama priznao krivicu za silovanje, ali ne i za muĉenje.
Sudije su takvo izjašnjavanje ocijenili kao "dvosmisleno" te su zakljuĉili da optuženi nije priznao krivicu,
te Kunarac sada ĉeka na poĉetak suĊenja po obje taĉke optužnice - silovanje i muĉenje.

Radomir Kovaĉ, zvani "Klanfa", je optužen da je - kao podoficir vojne policije i lider paravojne grupe - od
kraja oktobra 1992. do pred kraj februara 1993. u jednom stanu u foĉanskoj zgradi "Brena" držao
zatoĉenima, zapravo porobljenima, nekoliko muslimanskih djevojaka, koje je sam ili sa drugim optuženima
- Draganom Zelenovićem, Gojkom Jankovićem i Jankom Janjićem, kao i neidentifikovanim srpskim
vojnicima - ĉesto silovao i na razne naĉine seksualno zlostavljao. MeĊu Kovaĉevim žrtvama bila je i
petnaestogodišnja FWS (foĉanski svjedok) - 87, koja je prema optužnici najmanje osam mjeseci bila
izlagana rutinskom muĉenju, pojedinaĉnim i grupnim silovanjima i porobljavanju. Jednu od svojih žrtava
je, tvrdi tužilac, Kovaĉ decembra 1992. prodao za 200 DM, dok je krajem februara 1993. već pomenutu
FWS-87 i još jednu ženu za po 500 DM prodao dvojici crnogorskih vojnika, koji su ih odveli u Crnu Goru.

U dvije taĉke optužnice - za porobljavanje i silovanja - Kovaĉ je optužen za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti.
Njegovo prvo pojavljivanje pred sudijama oĉekuje se tokom ove sedmice.

Mirko Klarin

sense

Izvinjenje ratnog predsednika

srpske vlade u Foči silovanima
 Beta, 05.04.2013.

Ratni predsednik srpske vlade u Foĉi Radojica MlaĊenović izvinio se danas, na

suĊenju Radovanu Karadžiću u Hagu, žrtvama silovanja koje su u tom gradu 1992.
poĉinili pripadnici srpskih snaga.

- Iskreno i duboko se izvinjavam žrtvama i iskreno sauĉestvujem sa njima - rekao je

MlaĊenović, nakon što su mu tužioci u unakrsnom ispitivanju predoĉili dokaze o
masovnim silovanjima Muslimanki u više objekata u Foĉi u proleće i leto 1992.

31
Prema optužnici protiv Karadžića (67), tadašnjeg predsednika Republike Srpske,
progon muslimanskog stanovništva u Foĉi, koje su 1992. sprovele srpske snage,
poprimio je razmere genocida.

Svedok MlaĊenović je rekao i da "nema opravdanja" za "destruktivno delovanje"

grupa predvoĊenih Miodragom Kunarcem, Gojkom Jankovićem, Perom Elezom,
Radovanom Stankovićem i drugima koji su u Hagu i BiH osuĊeni za seksualno
zlostavljanje muslimanskih žena.

- Za ono za šta su osuĊeni nema opravdanja i ja žalim zbog toga - kazao je

MlaĊenović, potvrĊujući i da oni nisu kažnjeni tokom rata u BiH.

Na primedbu zastupnice optužbe da su u Foĉi tada gotovo svi znali za silovanja u više
objekata gde su držane Muslimanke i da je u to bio umešan i šef lokalne policije
Dragan Gagović, svedok je odgovorio: "Apsolutno ne. Bio bih razoĉaran da je on
uĉestvovao u tome".

On je dodao i da se Gagović "koga su pri pokušaju hapšenja posle rata ubile

meĊunarodne snage" angažovao u zaštiti civila.

Pred objektima u kojima su bile pritvorene muslimanske žene, bili su "ĉuvari", ali su
"patološka lica bila naoružana" i "teško se bilo ispreĉiti tim kabadahijama",
posvedoĉio je MlaĊenović.

On je ostao pri iskazu da je Kazneno-popravni dom u Foĉi, u kojem su prema iskazima

svedoka optužbe i ranijim presudama tribunala u Hagu poĉinjeni zloĉini nad
Muslimanima, bio "vojni zatvor" u koji je "vojska dovodila i odvodila" pritvorenike.

Svedok, meĊutim, nije negirao da je krizni štab, ĉiji je ĉlan bio, za upravnika KPD u
aprilu 1992. imenovao Milorada Krnojelca, dodajući da je dom tada bio "prazan".
Krnojelca je Haški sud osudio na 15 godina zatvora zbog zlodela u KPD Foĉa.

Nakon što mu je tužiteljka predoĉila dokaze da zloĉini u KP-domu nisu bili

pojedinaĉni incidenti, kako je on izjavio, MlaĊenović je odgovorio: "Nisam stekao
utisak u gradu da je to bilo masovno ubijanje, nego pojedinaĉni sluĉajevi... Iz KP-
doma se priĉalo da su ljudi išli na razmenu... Da li su išli ili ne, ja ne mogu svedoĉiti".
Beta, 05.04.2013.

32
Za šta je Haški tribunal teretio Gagovida? "Za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i za teške
povrede Ženevske konvencije", kaže za "Vreme" Nataša Kandid, izvršni direktor Fonda za
humanitarno pravo. "Konkretno, uz još sedmoricu ljudi iz tog grada, optužen je za silovanje i
seksualno zlostavljanje muslimanskih žena zatočenih u sportskoj dvorani 'Partizanka', u fočanskoj
gimnaziji i u barakama na području Buk-Bijela. Ostali optuženi našli su se na listi po pojedinačnoj
odgovornosti, a on i po tom osnovu, kao i po osnovu komandne odgovornosti, pošto je bio šef
policije. Ovim ubistvom, nažalost, javnosti je uskradena mogudnost da pradenjem suđenja sazna
činjenice u vezi sa događajima u Foči."
Fond za humanitarno pravo oglasio se i zvaničnim saopštenjem u kome ukazuje na "utisak da SFOR
preuzima pravdu u svoje ruke" i da "strategija hapšenja optuženih od strane Haškog tribunala ima
nedostatke koji se veoma ozbiljno moraju razmotriti unutar Haškog tribunala". Na kraju saopštenja
stoji: "Ubistvo Dragana Gagovida, i svakog drugog optuženog za ratne zločine, ide na račun pravde
koju javnosti i optuženima treba da pokaže Haški tribunal. U slučaju Dragana Gagovida - nema
pravde."

(Vreme br. 430, 16. januar 1999.)

33
Foĉa, Panorama
izdanje:Turistiĉko društvo Foĉa, 1958.

34


35
36
37
FOĈA, 20. januara,1942.

https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-
20-januara1942/amp/?amp_js_v=0.1&usqp=mq331AQECAEoAQ%3D%3D

38
39
40
41
Svjedok rušenja Aladža džamije otkriva imena svih izvršilaca!!!
Svjedok rušenja Aladža džamije otkriva imena svih izvršilaca - objavljujemo tajni razgovor u kojem
pukovnik Kovaĉ priznaje da je izdao naredbu.
Mreža FTV - 20.05.2019.
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/1033194203702163/

https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/1033194203702163/

318 prikaz/a · prije otprilike mjesec dana ·

42
43
44
45
46
47
KO JE I KAKO SRUŠIO DŽAMIJU ALADŽU: Pukovnik Marko Kovač: „Što se tiče Šajina i
Miloševida, nije problem da priznamo da su oni krivi“
Kovač instruira svog sagovornika kako da daje odbranu pred tužiocem u BiH, navodi ga da
svu krivicu usmjeri na preminule Rajka Miloševida, koji je bio oženjen muslimankom, i Božu
Šajina
„Aladža je nama bila posljednja. Da ti kažem jednu stvar, mi ne smijemo priznati. Pero Elez i
Miro Stanid, mislim Stanid je tražio da se crkveno zvono doveze i da se tu diže crkva na Aladži
umjesto džamije. Stanid je bio glavni za sve i predsjednik Srpske demokratske stranke i
kriznog štaba i predsjednik crne ruke za likvidiranje brozovaca komunjara.“

Ovo je 12. decembra 2018. godine o rušenju džamije Aladža u Foči rekao Marko Kovač,
komandant Taktičke grupe Foča, koji danas živi u Kragujevcu, u razgovoru s još jednim
vojnikom (identitet poznat redakciji). Na audiosnimku, koji je u posjedu „Dnevnog avaza“,
Kovač instruira svog sagovornika kako da daje odbranu pred tužiocem u BiH, navodi ga da
svu krivicu usmjeri na preminule Rajka Miloševida, koji je bio oženjen muslimankom, i Božu
Šajina.

„Miro Stanid je meni rekao da de na tom mjestu graditi crkvu“

48
U šokantnom razgovoru Kovač još kaže: „Što se tiče Miloševida i Šajina, nije problem da
priznamo da su krivi, oni su mrtvi ljudi, treba spašavati nas žive u p... ma..., zaštititi ove žive.
Što je bilo, bilo je“.

Dalje objašnjava kako sve svjedoke izbjegavati da se ne bi otkrila istina.

- Izbjegavati Troju (Želimir Trojer, op. a.) koliko-toliko, u svim izjavama njega što više
izbjegavati. Ako je on rekao da je bio bolestan, što da ga mi prozivamo, bio je bolestan i
doviđenja. Da bi smirio narod, rekao sam da je to pripalio neki ludak, neki ludak je srušio,
takvu sam dao izjavu. E sad je... Ja sam bio ludak. Počelo je sigurno od Mire Stanida. Miro
Stanid je meni rekao da de na tom mjestu graditi crkvu. Da je bilo mržnje jeste, ova crkva
otišla naša. Ne treba priznati, i smisliti, a kad bi moglo što više nadi svjedoka – zabrinut je
Kovač.

Čovjek koji se protiv svih optuženika iz Foče pojavljivao kao prvi svjedok, u razgovoru iz
decembra 2018. godine otkriva da je on lično dovezao crkveno zvono iz Modrog Polja u Foču.

Nakon što smo detaljno preslušali snimak od sat i 13 minuta, pozvali smo i Gorana Mojovida,
tadašnjeg načelnika inžinjerije TG Foča. On je optužen za zločin protiv čovječnosti zbog
uništavanja kulturnih, historijskih i religijskih spomenika. Prema optužnici, uz Mojovida je u
rušenju učestvovao i vojnik koji je poginuo 1993. godine.

- Dođite u Beograd i razgovarat demo – bio je jasan Mojovid.

I razgovarali smo u Beogradu. Prisjetio se događaja od 2. avgusta 1992. godine, rušenja

džamije, događaja koji su uslijedili u godinama poslije, pričao o ratnom dnevniku svog
komandanta Marka Kovača, te o pismu koje mu je Kovač poslao, u kojem ga instruira kako de
svjedočiti pred tužiocem iz Bosne i Hercegovine.

Ko je srušio Aladžu?

- Aladžu džamiju u Foči i Turham Emin-begovu džamiju u Ustikolini nismo srušili ni Rajko
Miloševid ni ja. I jednu i drugu bogomolju porušili su isti vojnici iz mog sastava. Rukovođenje
rušenjem i naredbu dobio je Božo Šajin, komandir prvog odjeljenja, zet pukovnika Marka
Kovača. Njegova supruga je Milena, koja je radila u Srednjoškolskom centru kao profesor,
gdje je radio i moj vojnik Želimir Trojer. Njegovo ime je i pukovnik Kovač naveo u svom
ratnom dnevniku zajedno s još imenom umrlog vojnika Mije Vračara.

Trojer je vojnik koji je porušio Aladžu i koji je ostao posljednji jer je udahnuo čestice od
Aladže i odmah nakon rušenja iste nodi se javio u bolnicu u Foči. Osim ova dva imena koja su
spomenuta u ratnom dnevniku Marka Kovača, postoji i šest vojnika koji i danas žive u Foči.
Tri vojnika od njih šest dobila su status zaštidenog svjedoka.

U ratu protiv muslimana, u miru protiv Srba

49
Kako mislite u ratni dnevnik navede, dopisuje imena, događaje?

- Da. Iz bezbjednosnih struktura sam dobio informaciju da je Marko Kovač postao svjedok
Tužilaštva i da je svoj ratni dnevnik dostavio Hagu, u kome je stajao zločin Ratka Mladida. On
se brani da mu je ratni dnevnik ukrao izvjesni Zirojevid iz Kragujevca te da on lično nikome
nije dao dnevnik. Moj komandant u ratu je komandovao protiv muslimana, a sada u miru
komanduje protiv Srba.

Gdje ste Vi bili u nodi kada je srušena džamija?

- Džamija je srušena u 21.05 sati 2. avgusta 1992. godine, na pravoslavni praznik Ilindan. Te
nodi ja sam od Dragoljuba Kunarca zvanog Žaga pronađen u komandi taktičke grupe Foča.
Tada je u komandu taktičke grupe Foča prvi došao Milojica Mlađenovid te se u mom
prisustvu dogovarao s pukovnikom Kovačem, zbog ogromnog negodovanja srpskog
stanovništva Foče i štete koju su objekti pretrpjeli, da se u jutarnjim satima 3. avgusta 1992.
godine pukovnik Kovač hitno pojavi na Radiju Foča i objasni razloge rušenja Aladže. Poznato
je da je pukovnik gostovao kod novinara Radisava Mašida, a sada predsjednika opdine Foča.
Na radiju je objašnjavao da je razlog rušenja bio nekontrolisana detonacija nekog zaostalog
dirigovanog upaljača od muslimanske vojske. Ni tada me niko nije ubrajao u krivce, niti
dovodio u vezu s porušenim vjerskim objektima.

U ratnom dnevniku mog komandanta Marka Kovača zatekao sam i svoje ime pored imena
Rajka Miloševida koje je u mom prisustvu izbrisao i potvrdio da je svoj ratni dnevnik dao
tužiocu. Izvinjavao mi se što ih je naveo na pogrešan put. Koliko god istina, one koji su je
porušili boli bacanje pijeska u oči muslimanskom narodu, doprinosi da pravi zločinci žive u
Foči i normalno se šetaju, dakle, oni koji su učesnici rušenja ove bogomolje. Rajko Miloševid
je bio oženjen muslimankom. Mrzili su ga zbog toga i tražili da njegova djeca promijene
imena. Okrivili su ga mrtvog za nešto za šta ih je za života kritizirao i tražio da ne rade.

Ko je posljednji napustio Aladžu nakon rušenja

Je li tačna tvrdnja Marka Kovača da je most na Bistrici bio miniran i da su ga Vaši inžinjeri
razminiravali, a mine odvezli u džamiju Aladžu i tu ih skladištili?

- Most na Bistrici u Miljevini nije bio miniran i radi se o izmišljenom zadatku. Nikoga iz svog
sastava nisam poslao, niti je radio razminiravanje. To je samo jedan nevješt pokušaj
izbacivanja odgovornosti na nešto što se nije desilo. Očekujem da se jedan profesor javi
tužiocu i ispriča svoju istinu, zašto se našao u bolnici nakon rušenja džamije. Postoje jasni
dokazi o njegovom prisustvu u Aladži, kao i dokazi da je posljednji napustio Aladžu prije
rušenja.

Dobro, otkud onda toliki eksploziv u džamiji?

- Tog 2. avgusta 1992. godine, za vrijeme rušenja Aladže, u komandi taktičke grupe nalazili su
se Marko Kovač, komandant, pukovnik Rajko Pušonja, Simo Stanojevid i ja. Jedno lice
telefonom je riješilo pitanje izdavanja minsko-eksplozivnih sredstava koje je te večeri iz

50
magacina „Livade“ podigao Mijo Vračar, a čije ime stoji u ratnom dnevniku Kovača da je rušio
Aladžu. Tim magacinom rukovodi taktička grupa Foča. Možda bi progovaranje tog pukovnika
umnogome doprinijelo saznavanju istine prije nego što i samo to lice bude optuženo.

Kako je mogude da je Kovač, pukovnik, glavnokomandujudi, svima ostalim optuženicima

svjedok protiv njih, a nikada on nije pozvan, niti procesuiran iako se ništa u Foči u to vrijeme
nije radilo bez njegovog znanja? Čak na snimku koji je u našem posjedu kaže da se svima
„miješao u posao jer nije imao školovane oficire“. Također, imamo saznanja da su, osim
Trojera, u rušenju učestvovali Vasilije Novovid, Momir Lalovid, Neđo Stojanovid, Sava
Matovid, Svetislav Gavran i Dragan Jendid s Božom Šajinom i Mijom Vračarom. Da li vam je to
poznato?

- Odgovore zna tužilac.

Kako je svjedočio komandant TG Foča Marko Kovač 2. marta 2017. godine

Prije dvije godine, tačnije 2. marta 2017. godine, na Višem sudu u Beogradu na posebnom
odjeljenju za ratne zločine saslušan je Marko Kovač. Istog dana stigla je zamolnica iz
Okružnog javnog tužilaštva Trebinje svega pet minuta prije njegovog saslušanja.

Na pitanje sudije je li mu poznato kako je došlo do rušenja džamije Aladža u Foči, Kovač tada
odgovara: „Alijina vojska postavila je na rijeci Bistrici na mostu desetine protutenkovskih
mina, koje sam ja odobrio da se prebace u Aladžu. Razmišljao sam gdje da se to stavi zbog
sigurnosti i onda smo odlučili da se stavi u džamiju.“

Na pitanje sudije ko je naredio da se mine s mosta skladište u džamiju, Kovač je jasno rekao:
„Ja sam jedino tu smatrao bezbjednosno“.

U nastavku saslušanja je objašnjavao kako je došlo do eksplozije.

- Ne znam ni ja kako, kada se tačno desilo, došlo je do eksplozije. Znači da su mine.

Marko Kovač je upitan je li Goran Mojovid učestvovao u akciji rušenja Aladže.

- Goran Mojovid nije ni bio tu, on je načelnik inžinjerije taktičke grupe.

Kovač Mojovidu slao pismo kako da svjedoči

Marko Kovač je Goranu Mojovidu poslao pismo naslovljeno: „Gorane, o ovome se posavjetuj
s advokatom Dozetom. U tom pismu Kovač Mojovidu piše direktnu instrukciju kako da o
rušenju Aladže priča tužiocu Tužilaštva BiH: „Pošto je dio inžinjeraca sumnjao da je to iz
osvete uradio Rajko Miloševid, komandant Kovač i ja pozvali smo Rajka na saslušanje. U
dužem razgovoru Rajko kroz tužan osmijeh i izgubljenost priznaje njegovu osmišljenu osvetu,
ali uz naše čvrsto obedanje da to nedemo nikome redi“.

51
Milorad Mitrovic
prije 2 dana
User Info
na čekanju
U FOČI JE IZVRŠEN GENOCID : KO POKUŠAVA IZMIJENITI KARAKTER RATA?
Nnnnn Nnnnnn : Vi kažete, da hode Miro Stanid i Vojislav Maksimovid da tu otvore crkvu, ko
juče ja i Vi
razgovaramo, dali Vi to znate ?

52
Marko Kovač : Ja sam zvono dotero crkveno dole, kaže mi tu izgrađujemo crkvu.
Nnnnn Nnnnnn : Ko kaže ?
Marko Kovač : Miro Stanid, koja je srušena u Jabuci, Modrom Polju. Znaš crkvu da su nam
srušili u Jabuci
Nnnnn Nnnnnn : Znam, ali to zvono koje si dotjero
Marko Kovač : Nije meni reko Vojo Maksimovid
Nnnnn Nnnnnn : A Miro Stanid ?
Marko Kovač : Miro je reko, kaže mi demo tu praviti crkvu
Nnnnn Nnnnnn : Na Aladži ?
Marko Kovač : U Aladži …
Nnnnn Nnnnnn : Eto vidite da se sedam kompletne rekonstrukcije, i ja kažem Vama Mare,
nemojte molim Vas
komadante da to radimo, prvo i Vi mene odbacujete i tog momenta Šaja rođak, i ti njega
zoveš u
kancelariju, i on vodi Trojera i ostale, Mio mi dolazi i kaže mi ne, a Mio je meni odan čovek,
on de
mi dati izjavu povodom toga, kaže molim te, Šaja de te likvidirati ako staneš na put nama

Marko Kovač : Šaju brane svi, majku im jebem, svi ga brane, ali slušaj da ti kažem, najvedi je
bio zlikovac Miro
Stanid, zamenik mu bio ovaj unapredio sam ga u čin Zelovid Čedo, a tredi je bio ovaj Elez
Pero,
Doso je bio izvršitelj on je bio komadant odreda vojne policije Srpske Demokratske Stranke
on je
rešavo likvidirati Kovača pukovnika tri četiri puta je pokušo, i činjenica je da je Miro Stanid,
Vojo nedu ga uvlačiti nije mi rekao, a Miro je slobodno rekao, veli neznam gde du ono
crkveno
zvono da izvučem iz Modrog Polja, samo je ostalo zvono, sve su srušili, ni jednu jedinu
fresku,
ikonu nismo našli, valjda su pokupili odneli, pozladeno. kažem Pavlovidu, sajlu veži za zvono, i
vučemo ga niz potok skroz u Jabuku, naredio da se kamion sa dizalicom javi u Jabuci i
prebacujemo ga dizalicom dole iz onog potoka u kamion i velim vozite u Aladžu. Miro je
tražio,
Aladža je nama bila poslednja,
Nnnnn Nnnnnn : A šta mi gubimo, šta gubimo, ako
Marko Kovač : Mislim nesmijemo priznati a sve okolo kad uzmeš ti to, Elez Pero i ovaj Miro
Stanid tražili,
Miro Stanid je tražio zvono crkveno, i bide crkva tu u Aladži, mesto džamije, dobro sad on je
bio
glavni za sve i Predsednik Srpske Demokratske i Predsednik Kriznoga i Predsednik crne ruke
za
likvidiranje brozovaca komunjara. Mislim ovako ne treba ništa priznati ali pito si me lepo za
Mira
Miro mi je reko, jer Miro je kontaktiro mene, on je kad god dođe kod mene, ja sam znao da
meni sprema likvidiranje, Miro Stanid je bio zato da se ruši i crkveno zvono da se istovari u
Aladži,
da bi gradila se crkva u Aladži. Znači od toga podi. Ovaj crkva je srušena 23.jula 1992. godine

53
Nnnnn Nnnnnn : Gde je zvono bilo, kad je srušena Aladža, jeli srušeno.
Marko Kovač : Ja neznam gde je bilo
Nnnnn Nnnnnn : Jeli ono doveženo u Aladžu?
Marko Kovač : Naredio sam, Ja mislim da jeste , jer sam ja naredio da kamion da vozi u
Aladžu.
Nnnnn Nnnnnn : Zvono ?
Marko Kovač : Zvono, jeste.
Nnnnn Nnnnnn : A koje dovezao zvono ?
Marko Kovač : Kamion bre, kamion poslat iz jedinice naše iz Foče, kamion sa dizalicom koji se
spustio dole u reku u
Jabuci, zakačio, zakačio zvono i natovario na kamion i odvezo u Aladžu, jer Miro reko, mi
demo drugu
crkvu praviti
Nnnnn Nnnnnn : Umesto Aladže ?
Marko Kovač : Pa da.
Nnnnn Nnnnnn : Ako je srušena crkva i to zvono od crkve dovezeno u Aladžu, a Aladža
podignuta u vazduh
02.avgusta posle toga 9 dana, pa zar je mogude da je i crkveno zvono u Aladži podignuto u
vazduh?
Marko Kovač : nije podignuto u vazduh, zvono su posle vratili, kad je napravljena crkva posle
oslobodjenja,
Nnnnn Nnnnnn : Ali kako je moglo biti u Aladži zvono, ako je Aladža podignuta u vazduh,
kako je moglo da ne strada
to zvono od detonacije ?
Marko Kovač : Pa nije moglo da na ledini leti to zvono,
Nnnnn Nnnnnn : Pa ono je uneto umesto u Aladžu samo ispred,

Marko Kovač : Pa nije u Džamiju, nego na ledinu negde istovareno,ono je teško, to ne mogu
didi ni 50 ljudi, zvono
crkveno, e sad jebemu mater neznam ni sam šta da kažem, da je bilo i mržnje, crkva ova
otišla naša,
najstarija u Hercegovini, ja sam je opisao ovde,
Nnnnn Nnnnnn : To je crkva u Modrom Polju ?
Marko Kovač : Dobro Polje,
Nnnnn Nnnnnn : Dobro Polje ili Modro Polje ?
Marko Kovač : Modro Polje, ne treba priznati a smisliti i kad bi moglo, što više nadi svedoka
na našoj strani, …
Nnnnn Nnnnnn : A ima li neko da je svedočio o zvonu ?
Marko Kovač : Pa to ovaj šofer ovaj koji je dovezao, to treba Pavlovid da zna „Muža“ on je
dovezao od crkve do
zadruge tamo ove,.
Nnnnn Nnnnnn : Jeli „Muža“ vozio ?
Marko Kovač : Nije, on je uzeo sajlom, vezao zvono, pa niz potok smo išli sa puhom, nivom
ladom ja i on, on je
dovezao samo do ceste, vezo sajlom i dovezo do kanjona, gde je ona rječica u Jabuci, i onda
tražio

54
sam ja da kamion inžinjerijske, gradske jedinice, oni su bili podčinjeni nama,
Nnnnn Nnnnnn : Pa to je radio onaj što de dodi za načelnika inžinjerije Zdravko Krsmanovid,
on je vodio te, da nije on
poslao kamion ?
Marko Kovač : E pa on bi mogao da zna, ako je bio on tamo,
Nnnnn Nnnnnn : Jeste za puteve je bio
Marko Kovač : On, ja sam tražio kamion da mi pošalju sa dizalicom, jer je trebalo 15-20 m
dizalica da zakači zvono i
da izvuče i da stavi na kamion i reko sam da se vozi jer je Miro reko jer je srušena crkva u
Modrom
Polju, da de graditi on crkvu u Aladži i u Aladži da se istovari, ja nisam imao vremena da
pratim sve
Nnnnn Nnnnnn : Jeli „Muža“ Pavlovid, tvoj vozač dovezao zvono u Aladžu
Marko Kovač : Nije, nije samo do Jabuke, tamo gde je Mesna zajednica, zadružni dom, eto,
jedino smo spasili zvono
iz te crkve, ali posle su ga vratili ponovo u Modro Polje ponovo kad je napravljena crkva nova
i da je
18 crkvi i tela pretvoreno u pepeo, tada je Miro Stanid zahtevo da samo zvono da ga
prebacimo u
Aladžu, da de tu graditi crkvu, lično komadant je naredio, komadant je sa svojim vozačem
Pavlovid
Radivojem, zapiši negde Pavlovid Radivoje, zakačili sajlom u Modrom Polju zvono, direktno
dovezo,
Radivoje Pavlovid vozač komadanta, i komadant je tražio vozilo od građevinske sekcije sa
dizalicom,
za utovar iz kanjona pored komunikacije i taj je vozač odvezo da istovari crkveno zvono u
Aladži,
nadalje neznam, čuo sam da je mesto Stanid što je planiro da gradi crkvu u Aladži, da je
ponovo
napravljena u Modrom Polju i da je zvono vradeno tamo i eto tako, to je jedina istina jebiga
sad.

55
56
57
58
59
Vrhunac sadizma i četnika i domadih Srba prema bošnjačkoj djeci zabilježen je u selu Popov
Most kod Foče. Zločin kakvog nema ni u horor-filmovima i za koji normalan čovjek ne može
povjerovati da ga uopde može počiniti ljudsko bide.

Naime, “u selu Popov Most, četnici Slijepčevidi iz sela Prijeđel zatekli su u kudi majku Hasana
Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno
po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u
najtežim mukama umirali".
ČETNIČKI POKOLJI U FOČI U DRUGOM SVJETSKOM RATU (2): BOŠNJAČKE CIVILE KUHALI
SU, PEKLI I NABIJALI NA KOLAC
“U selu Popov Most četnici Slijepčevidi iz sela Prijeđel zatekli su u kudi majku Hasana Vreve i
Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno
dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim
mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba
(djece)”
TREDI POKOLJ U FOČI

Nakon proživljena dva pokolja, veliki broj građana Fočanskog sreza mislio je da je vrijeme
stradanja prošlo i da dolaze bolja vremena. Vedina ranije izbjeglih građana, živedi u krajnjoj
bijedi, goli, bosi i gladni, željni vlastitog doma i ognjišta, vratili su se kudama. Početkom
januara 1943. godine Draža Mihajlovid izdaje zapovijed za etničko čišdenje Sandžaka i istočne
Bosne. U pokolju koji de narednih dana uslijediti na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja,
Čajniča i Foče bit de počinjen najmasovniji ratni zločin koji je počinila Jugoslavenska vojska u
otadžbini (četnici) tokom Drugog svjetskog rata. Tokom ove operacije ubijeno je, prema
jednom četničkom izvještaju, približno 9.200 muslimana, od čega 1.200 muškaraca i 8.000
žena, staraca i djece. Fočom, kao i mnogim drugim gradovima istočne Bosne, opet su tekli
potoci krvi. Mnogi fočanski Bošnjaci izgubili su svoje najmilije, a traume i bol koji su im
nanijele njihove bivše komšije Srbi nosit de do kraja svojih života.

Po okončanju rata, mnogi Fočaci progovorili su o stradanju bošnjačke djece te nesretne

1943. godine. Salko Bekan iz Tvrdaka kod Slatine tako je izjavio: “Zimus (1943. godine) u kudi
Bajra Bukve iz Tvrdaka četnici su poklali, nakon što su ih na razne načine mučili, a onda
zajedno sa kudom zapalili: moje troje male djece, četvoro djece Bajra Bukve, ženu i četvoro
djece Derviša Mujanovida, Fatu Mujanovid, zatim starca Ramu Bekana i jedno dijete Hadže
Bekana. Svega je, dakle, tu stradalo petnaest osoba. To je posao četnika iz susjednog sela
Zavajt.”

Halil Brkovid iz Donjeg Papratna, opdina Slatina, izjavio je: “Četnici: Pero Davidov Kovač iz
Slatine, Dušan Stanojevid i brat mu Sreten iz Slatine, te Radislav Hojdanid, Crnogorac, inače
za Jugoslavije bio žandar u Slatini, poklali su sa svojim društvom 106 Muslimana iz Papratna,
od čega oko dvadeset odraslih muškaraca, dok sve ostalo čine žene i djeca. Potom su ih
sagorjeli. Bilo je to koncem januara 1943. godine.”

Remzo Zekovid iz Draževa, opdina Čelebidi, izjavio je: “Istaknuti četnici – zlikovci Danilo
Samardžija, Vlado Popovid, Vidoje Todovid, Rade Gašpar i Dako Dakovid s još nekim drugim –
poklali su, a nešto i živo popalili u selu Draževu oko 50 osoba. Od toga su tri odrasla

60
muškarca, dok sve ostale čine žene i djeca. U cijelom selu se spasilo samo oko trideset
osoba.”*i+

Hafa Čankušid iz Slatine ispričala je sljedede: “Četnici, Vojo Mitrid Urošev iz Zavajta sa
drugom Aleksom, čije prezime ne znam, u sami akšam su uljegli u kudu Sulejmana Čankušida,
gdje sam se nalazila ja sa sedmoro svoje djece, zatim Zeka Čankušid sa četvoro djece, Hadžira
Čankušid Sulejmanova s troje, Melča, majka spomenutog Sulejmana i Hašima Čankušida,
žena Tahirova s djetetom. Pred kudom su uhvatili Zeku i počeli je bosti nožem i klati. Jedan
joj je gurnuo nož u lice, od čega se odmah srušila na zemlju. Mislili su da je ved mrtva, pa su
uljegli nama u kudu. Ona je onda puzedi pored kude pobjegla i sklonila se u susjednu šumu,
gdje je ostala tri dana tako ranjava ništa ne jedudi, da nakon tri dana šumom pobjegne u
Foču, gdje su joj Italijani liječnici pružili pomod.

Čim su razbojnici utrčali u kudu, počeli su ubijati, bosti i klati. Vojo je udario u rame prvo
mene nožem, a onda malo mi djetešce, koje sam u naramku držala. Tom prilikom je osjekao i
svoja tri prsta, pa je onda postao još nasrtljiviji, udarajudi čim prije stigne. Mi smo svi pali i
skoro i svijest od bolova izgubili, a oni su sve više klali i tukli. Potpuno su preklali pomenutu
Melču, zatim Hašimu i dijete joj, Sulejmanovo dvoje djece, Zekino dvoje djece i jedno moje
dijete, dok su ostalo toliko izgrdili da je izgledalo da je sve od uboja i uboda pomrlo. Kad su
mislili da smo svi mrtvi, onda su kudu u kojoj smo se nalazili zapalili i otišli, a mi koji smo
ostali živi nekako smo se ispod mrtvih izvukli i kroz dim i plamen na vrata izišli i tako smo se
spasli, ali svi smo teški invalidi, jer smo strašno unakaženi.”*ii+

Mujo Dedovid iz Slatine izjavio je sljedede: “U selu Prijakovidima, Slatina, četnici Aleksa
Đorđevid, Mirko Mihajlovid, Rade Perišid i Pavle Marid s družinom stjerali su u dvije štale 80
(osamdeset) osoba, sve iz istog sela. Tu su neke poklali, a neke su i žive zapalili sa štalama.
Od toga je bilo desetak odraslijih muškaraca, dok su sve ostalo žene i djeca. Pomenuti su
četnici slično učinili i u selu Prativi (Slatina), gdje su zapalili 25 (dvadeset i pet) osoba u kudi
Omera Cagara, te u selu Lajevci, gdje su zaklali 21 (dvadeset i jednu) osobu. Sve je to bilo
početkom januara 1943. godine.”*iii+

Stradanja fočanskih Bošnjaka nastavljena su i nakon januara 1943. godine. Četnici i mjesni
Srbi uhvatili su 7. februara 1943. godine u selu Karauzovidi dvadeset četvero žena i djece,
zaklali ih i zapalili pored kude Hamida Karauzovida.*iv+

NEVIĐENI SADIZAM

Sva djeca umorena su na strašan način. Četnici su ih klali, nabadali na bajonete, hvatali za
noge i udarali o zemlju ili zid, a velik broj ih je i spaljeno živo. Toliku mržnju, zvjerstvo i
sadizam nesretni Fočaci do tada još nisu vidjeli. Huseina Kramu iz Foče, sina Halimovog,
dječaka od dvanaest godina, decembra 1941. godine jedan je četnik nabio na bajonet i bacio
u Drinu, dok je njegovog oca Halima na mostu zaklao četnik Đorđo Lugonjid.*v+ U selu
Mješaje četnici su koncem decembra 1941. godine ubili četrdesetak muslimana, žena i djece.
Djevojku Zlatiju Derimagid su silovali, a zatim joj odsjekli spolne organe, dojke, ruke i isjekli je
na komade.[vi]

61
Vrhunac sadizma i četnika i domadih Srba prema bošnjačkoj djeci zabilježen je u selu Popov
Most kod Foče. Zločin kakvog nema ni u horor-filmovima i za koji normalan čovjek ne može
povjerovati da ga uopde može počiniti ljudsko bide. Naime, “u selu Popov Most, četnici
Slijepčevidi iz sela Prijeđel zatekli su u kudi majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom
djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom
gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema
saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece).”*vii+ Semu Karup i
djecu Avde Karupa, Asim (3), Zahira (2), Bejta (6), četnici su 6. februara 1943. godine poklali
u jednoj kudi u Dragočavi i spalili.*viii+ Slična sudbina zadesila je i Hasana Kašmu i kompletnu
njegovu porodicu: ženu i petero djece, koje su četnici 19. augusta 1942. godine žive spalili u
kudi.*ix+ Početkom 1943. godine četnici su zaklali i spalili četrdeset muslimana iz Gornjeg i
Donjeg Papratna u kudi Muje Ahmida.*x+

Najokrutnija su umorstva četnici ispoljavali u svim mogudim prilikama i uživali u tuđoj patnji.
Navest demo još nekoliko primjera: Osmana Zunđu četnici su januaru 1942. godine u
Pribišcima ubili tako što su mu derali kožu i posipali sol.*xi+ Smaila Šiljka iz Osanice su
potkovali, zatim ga gonili na Romaniju i tu zaklali.*xii+ Asima Rašidkadida četnici su decembra
1941. godine živog razapeli na tarabe, sjekli nožem i sipali mu sol na rane. Umro je u
najvedim mukama. Isto tako, razapeli su na stablo Mehu Ramida u Čelebidima i živog
zapalili.*xiii+ Trudnicu Hadžiru Mandžo zvanu Džirka, ženu Ibre Mandže, decembra 1941.
godine četnici su u mjestu Mijakovidi umorili tako što su je pekli na vatri dok nije umrla. Na
isti način postupili su i s Hasanom Mandžom.*xiv+ Mustafu Sarača zapalili su decembra 1941.
godine živog kod spomenika na Pazarištu.*xv+ Dedibega Batotida starog 56 godina živog su
potkovali, a potom isjekli na mostu u Miljenom, dok su Halil-bega Batotida nabili na kolac i
ispekli.[xvi]

Hasan Adilovid iz sela Vojvodidi kod Slatine ubijen je od četnika pod komandom Gojka
Krezovida u augustu 1942. godine. Hasanu su odsjekli glavu na panju.*xvii+ Husu Čengida, sina
Huseinovog, decembra 1941. godine okrutno su mučili tako što su ga vezali za glavu i
mošnje, zatim ga je zaklao četnik Živko Vuletid i bacio u Drinu.*xviii+ Mušu Hodžid, ženu
Džafera Hodžida, 28. decembra 1941. godine četnici su u Tuholjima kod Zavajta svezali za
drvo i živu spalili slamom.*xix+ Fatimu Hadžid, Mušanovu ženu, četnici su usmrtili strahovitom
smrdu u mjestu Meljeni kod Papratnog februara 1942. godine tako što su je kuhali u
bakrenom kotlu.*xx+ Hasana Jašara zakovao je u decembru 1941. godine četnik Mitar
Blagojevid živog za dasku, a onda ga ubio i bacio u Drinu s mosta u Foči.*xxi+ Muliju Malinovid
iz Grdijevida četnici su juna 1943. godine u Čelebidima silovali, zakovali za baraku i
zapalili.[xxii]

Genocid nad Bošnjacima Fočanskog sreza u decembru 1941. i januaru 1942. godine duboko
se urezao u sjedanje svih koji su posjetili Foču neposredno nakon pokolja. Jedan od njih bio je
i jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjedanja na bosanski
grad Foču u zimu 1942. godine: “Ne sedam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg
od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj
krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne
bi bio zasiden krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava
klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici
su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta.

62
Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su
naočigled roditelja, muževa i brade. Strahote se ne daju opisati.”*xxiii+

POKOLJ U GORAŽDU I DRUGIM NASELJIMA U ISTOČNOJ BOSNI

Masovna ubijanja nedužnog bošnjačkog stanovništva četnici i domadi Srbi provodili su u

Goraždu i okolini u isto vrijeme kad i u Foči, odnosno u decembru 1941. godine i januaru
1942. godine, a ubistva Bošnjaka dešavala su se sve do kraja rata. Prema dokumentima
Zemaljske komisije za utvrđivanje okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu, u
Goraždu i okolini ubijeno je više od 1.440 Bošnjaka, od čega najmanje 279 djece.*xxiv+ Broj
ubijene djece znatno je vedi s obzirom na to da je komisija prilikom popisa žrtava upisala tek
jednu tredinu. Komandant fočanskih četnika Sergije Mihajlovid isticao je da je u Goraždu
ubijeno 2.000 Bošnjaka, dok su vlasti NDH procjenjivale da je na tri goraždanska mosta
ubijeno, uglavnom klanjem, približno 7.000 ljudi. U svakom slučaju, u Goraždu i okolini
činjeni su zločini zbog kojih zastaje dah.

Poznato je da je u Kopačima u kudi Huse Drljevida krajem 1941. godine zatvoreno približno
osamdeset muškaraca, žena i djece Bošnjaka koji su živi zapaljeni i izgorjeli zajedno s
kudom.*xxv+ U mjestu Kostenik kod Goražda četnici su 1941. godine ubili 21 dijete i dvije
žene. U Zorovidima između Goražda i Pala ubili su (1941/1942. godine) trinaestero djece i tri
žene. U mjestu Biljin kod Goražda četnici su 1941/1942. godine ubili 21 dijete i dvanaest
žena.

U Goraždu i okolini zvjerstva nad civilima, među kojima su najviše stradale žene i djeca, bila
su dio svakodnevice. Poznat je slučaj zvjerstva četnika u selu Kremin 1942. godine, kada su
jedne nodi blokirali selo i pohvatali 24 žena i djece, koliko ih je u tom selu bilo iz porodica
Mirojevid, Podrug i Lepir. Stare žene i djecu odmah su poklali, a mlade žene i djevojke uveli u
jednu obližnju štalu, tu ih silovali, a zatim ih pobili i zajedno s poklanom djecom i starim
ženama ubacili u jednu štalu i zapalili, a selo opljačkali.*xxvi+

Potresno svjedočenje o stradanju Bošnjaka i bošnjačke djece u Goraždu u decembru 1941.

godine i januaru 1942. godine ostavio nam je Zufer-efendija Bešlid, džematski imam iz
Goražda, koji je između ostalog izjavio i ovo: “Bio je veliki broj obešdašdenih djevojaka i žena,
ali u manjem omjeru u gradovima negoli po selima. Po selima su ubijali, mrcvaredi starce
starije od osamdeset godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak i dočekivali na
noževe. Naprimjer, slijepog starca Osmana Kanlida iz Kanlida, kome je bilo više od osamdeset
godina, dugo su mučili i zlostavljali, a zatim zaklali. U Kopačima u jednu kudu utjerali su više
od stotinu osoba – starica, staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, a zatim su
ubacivali zapaljive bombe i sve ih zajedno spalili s kudom.*xxvii+

Zločine nad nedužnom djecom četnici su činili i u drugim bošnjačkim naseljima u Podrinju. U
Višegradu je od septembra 1941. godine do novembra 1942. godine ubijeno 298 djece i 345
žena. Civili su ubijani na razne načine, najviše klanjem i spaljivanjem. Poznat je slučaj kada su
četnici 3. januara 1942. godine u selu Dobrunu kod Višegrada sakupili u jednu kudu 82 lica,
uglavnom žena i djece. Bacili su bombe u kudu koja se potom zapalila i u kojoj je svih 82 ljudi
izgorjelo.*xxviii+ U Čajniču i okolini tokom Drugog svjetskog rata od četnika i domicilnih Srba
ubijeno je najmanje 626 bošnjačkih civila, među kojima više od 110 djece.*xxix+

63
Krvava orgijanja četnika i domicilnih Srba dešavala su se i u Rogatici i okolini. U Živaljevidima
kod Rogatice u maju 1943. godine četnici su ubili 42 djece i 16 žena. U Donjem Godomilju
ubili su 22 djece i 16 žena, a u Gornjem Godomilju 40 djece i 10 žena. U Staroj Gori u Boridkoj
opdini ubili su 88 djece i 19 žena. U selu Podgradcu, opdina Borike, natjerali su četnici u kudu
Abida Šuše oko desetero čeljadi, žena i djece, zapalili kudu te je sva čeljad u njoj izgorjela. U
selu Kalimanidima, opdina Sokolovid, zaklali su četnici jedne nodi Mehu Hajdarevida, starca
od 90 godina, Ibrahima Smajida, starca od 85 godina, Osmana Sarajčida (60), Zajku
Husejnovida (55), Omera Smajida (50), Hadžiju Smajida (35), Bedira Smajida (30), Hajdara
Hajdarevida (28), Fehima Saračevida (38), Avdu Smajida, Omerova (10) i Porču Hajdarevida
Hajdarova (12).[xxx]

Potresno svjedočenje o stradanju civila, posebno djece, u nekim selima Rogatičkog okruga u
februaru 1942. godine ostavio je hadži Omer Hadžid, mještanin sela Košutice, koji je ispričao
sljedede: “U selu Košutici (kotar Rogatica) izbjeglo je sve što je ostalo na životu iz sela:
Oškoplje, Čukojevidi, Kusturice, Kalimanidi, Babija, Rađevidi, Točionici, Džindidi i Pločnik, koja
su sela odmetnici popalili i apsolutno opljačkali. Svijet koji je iz tih sela pobjegao su same
žene i ženska djeca, s njima je svima moglo biti najviše troje do četvero djece muške. Kod
mene je bilo izbjeglica oko 60. Pričale su mi te žene da su vidjele jedne večeri kako su
jednome doveli u selu Plošniku 27 ženske djece i kako ih je jedan od odmetnika onako stojedi
stavljao na svoje koljeno i klao, dok su drugi tu djecu držali za noge i ruke, a izvršioc je u to
vrijeme, stavivši glavu dječiju na svoju lijevu natkoljenicu, hvatao dijete lijevom rukom za
bradu, a desnom klao. Ove su mi žene pričale još druga čuda i zulume izvršivane nad našim
svijetom, koje nisu mogle od suza i grčevitoga plača ni ispričati.”*xxxi+

POKOLJ U SANDŽAKU

Bošnjaci Sandžaka u vrijeme Drugog svjetskog rata preživjeli su nezapamdene patnje i

strahote kao i njihova brada u susjednoj Bosni i Hercegovini. Najvedi broj stradao je prilikom
etničkog čišdenja na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče, koji su izveli
Mihajlovidevi četnici početkom 1943. godine. U ovom pokolju samo u Pljevaljskom srezu
četnici su ubili 1.492 bošnjačkih civila, žena, djece i staraca. Naravno, broj stradalih znatno je
vedi s obzirom na to da spiskovi žrtava koje je radila državna komisija nisu kompletirani.
Prema podacima koje iznosi prof. dr. Smail Čekid u knjizi Genocid nad Bošnjacima u II
svjetskom ratu, broj ubijenih u Pljevaljskom srezu iznosi 2.550, a vedinu ubistava počinili su
četnici.*xxxii+ Među ubijenim najviše je djece (maloljetnih lica), a njihov broj iznosi 783. Od
ovog broja, djece do osam godina je 359, a 424 djece od osam do osamnaest godina.

U Meljaku kod Pljevlja četnici su ubili više od 490 Bošnjaka, među kojima je bilo svega 67
odraslih muškaraca od 18 do 84 godine starosti, dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno
je 284 djece i 29 starijih maloljetnika. Ostale žrtve bile su žene.

U Bukovici kod Pljevalja stradalo je približno 570 Bošnjaka, među kojima 140 odraslih
muškaraca dobi od 18 do 80 godina, dok su ostale žrtve, njih 430, bile žene i djeca. U
Bukovici je ubijeno 265 djece i trideset starijih maloljetnika. Sve žrtve okrutno su umorene.
Četnici su ih na razne načine mučili, kasapili i spaljivali. “Ljudi su razapinjati i pribijati na

64
stabla. Žene i djeca su sabirani i tjerani u kude koje su spaljene zajedno s njima. U selu
Močevidima poklato je i spaljeno 81 čeljade.”*xxxiii+

U Boljanidima kod Pljevalja stradalo je 423 Bošnjaka, među kojima 118 odraslih muškaraca,
dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno je 158 djece i 20 starijih maloljetnika. Na
području Priboja ubijeno je 2.112 Bošnjaka, među kojima 523 djece. Ubijeno je i približno
250 maloljetnika do osamnaest godina starosti.[xxxiv]

JESU LI ZLOČINCI KAŽNJENI

Nakon počinjenih zločina, kada su uvidjeli da de na kraju pobjedu ipak odnijeti partizani,
vedina četnika i fašistički nastrojenih Srba počela je pristupati NOB-u. Velik broj zločinaca koji
su vršili pokolj nad nedužnim stanovništvom Foče i Podrinja počeo je stupati u partizanske
redove. O tome svjedoči Vlado Dapčevid, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog
svjetskog rata: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici
koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve
bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”

Važno svjedočenje o prelasku četnika u partizane ostavio je i Adil Zulfikarpašid: “Vrhovni

štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi da me je Tito ved očekivao, da odem, on je
u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon
nekog vremena, izišao je Strajo Kočovid, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa
čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me
pozdravio, samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na
vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? – pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog
odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladid, preko njega demo privudi još
mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovidem u Čelebide da mobiliziraju još jedan
odred.”*xxxv]

U svom svjedočenju Zulfikarpašid prepričava i svoj susret s majkom svog prijatelje Ibre
Muftida, kojeg su ubili četnici. Na pitanje ko je ubio Ibru i njegovu porodicu, Ibrina je majka
odgovorila: “ Ranko Popadid i Zečevid. Danas sam ih srela obadvojicu; Popadid je vaš
komandir.”

Zulfikarpašid dalje navodi kako je otrčao u komandu mjesta i sreo Rodoljuba Čolakovida i
Ristu Tosovida, te im sve ispričao i tražio da se ovi koljači uhapse. “Čolakovid i Tosovid nisu
nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolakovid mi je rekao: ‘Kada bismo mi
hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i
vedinu vojnika.’”

Kratku pripadnost Dobrovoljačkom odredu mnogi su zloupotrijebili nakon rata i ostvarili

znatne materijalne beneficije. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagovid, kao
komesar čete u Čelebidima s ratnim zločincem Spasojem Dakidem. Ovaj je čovjek poslije rata
vedrio i oblačio u Foči. Njegovi savremenici ga sumnjiče da je bio velikosrpski nacionalista,
intervenirao u korist zaštite ratnih zločinaca i na rad sreske komisije za utvrđivanje ratnih

65
zločina i broja bošnjačkih žrtava. Ratne zločince nagovarao je da idu kod muslimanki koje su
izgubile supruge, očeve, bradu ili djecu i da im ponude nešto novca i priprijete ubistvom
budu li svjedočile protiv njih. Na taj su način brojni ratni zločinci izbjegli zakonsku, krivičnu
odgovornost.[xxxvi]

[i] Arhiv Bosne i Hercegovine, ZKRZ – Referati, k. 1, omot 19, inv. br. 5.

[ii] Isto.

[iii] Isto.

*iv+ Vladimir Dedijer i Antun Miletid, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990,
str. 767.

[v] Isto, str. 633-695.

[vi] Isto, str. 765.

[vii] Isto, str. 765.

[viii] Isto, str. 755.

[ix] Isto, str. 754. i 755.

[x] Isto, str. 766.

[xi] Isto, str. 763.

[xii] Isto, str. 761.

[xiii] Isto, str. 760.

[xiv] Isto, str. 757.

[xv] Isto, str. 763.

[xvi] Isto, str. 745.

[xvii] Isto, str. 744.

[xviii] Isto, str. 747.

[xix] Isto, str. 752.

[xx] Isto, str. 752.

[xxi] Isto, str. 754.

66
[xxii] Isto, str. 758.

[xxiii] Vjesnik, Zagreb, 25. maj 1952. godine.

*xxiv+ Vladimir Dedijer i Antun Miletid, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990,
str. 696-721.

*xxv+ Sjedanja, opomene i poruke, Zbornik radova s okruglog stola održanog 26. januara
2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942. – Dana sjedanja na genocid u Gornjem Podrinju,
str. 268.

*xxvi+ Smail Čekid, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana
za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 206.

*xxvii+ Izjava Zufera Bešlida, imama iz Goražda: Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u
Sarajevu, knj. II, str. 37-43.

*xxviii+ Smail Čekid, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje
Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 151.

*xxix+ Vladimir Dedijer i Antun Miletid, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990,
str. 723-730. i 731-734.

*xxx+ Smail Čekid, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana
za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 56.

[xxxi] Isto, str. 100 (izvor: AVII, fond NDH, k. 243, reg. br. 35/3-3)

*xxxii+ Smail Čekid, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana
za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 649.

*xxxiii+ Vladimir Dedijer i Antun Miletid, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990,
str. 348.

*xxxiv+ Smail Čekid, Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu, MAG – Udruženje
Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 640. i 601-639.

*xxxv+ Adil Zulfikarpašid, Put u Foču (objavljeno u više izovora).

*xxxvi+ Sjedanja, opomene i poruke, Zbornik radova s okruglog stola održanog 26. januara
2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942. – Dana sjedanja na genocid u Gornjem Podrinju,
str. 162

Jasmin GROŠID
STAV, 16.01.2020. i 20.01.2020.

67
https://stav.ba/cetnicki-pokolji-u-foci-u-drugom-svjetskom-ratu-2-bosnjacke-civile-kuhali-su-
pekli-i-nabijali-na-kolac/?fbclid=IwAR2BQRPw4l8qclAYo-
Wpmhdhn7OOAn4iK6vkExgYp13zjtbcM7YfnS5Y9uc

68
69
FOĈA, 20. januara 1942.
izvor:focanskidani.wordpress

[izlog knjige] Srpski zloĉini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-
1941-1945/

75 godina od genocida u Foĉi : Priĉa o Mevli Pirić, djevojaĉki Lampa, iz Godijena kod Foĉe
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-
djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priĉa o Foĉi 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foĉe, ali i o borcima – herojima
koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-
patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOĈE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priĉa Nataše Zimonjić-Ĉengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-
smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOĈA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOĈU 1942.

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOĈE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA

https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOĈA, 20. januara,1942.

https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOĈANSKA OMLADINSKA ĈETA

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOĈANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOĈE : Partizanska olimpijada u Foĉi

https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOĈE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića

https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-
sevka-kadrica/

70
75 godina od GENOCIDA u Foĉi : Straviĉne priĉe iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-
godine/

[HISTORIJA FOĈE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA

https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOĈA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Saraĉ, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred
Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-
medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOĈA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-
hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOĈA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foĉe

https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-
foce/

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete proĉitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)

71
72
73
74
75
76
77
78
79
KaPeDomske priĉe : NURKO NIŠIĆ
Ne pisem da bi drugim ljudima natjerao suze na oci. Pisem da bih sebi olaksao i bol i patnju....
Nisic Nurko
Utvrdjeno je kako kaze Sud da je Nisic Nurko ispitivan vise navrata u KPD-e Foca (logor).Poslije svakog
ispitivanja vracali su ga krvavog i sa vidljivim modricama.Brutalno fizicko zlostavljanje bila je ocigledna
namjera da se Nurku nanese teska fizicka bol.. Nurka su na saslusanje odvodili i sa saslusanja ga vracali
strazari. Poslije jednog saslusanja izjavio je da ga je tukao Zelenovic Dragan -Zelja koji nije bio cuvar, vec
je bio u vojnoj policiji. Sud je utvrdio da je Nurko bio izlozen visestrukom fizickom i psihickom
maltretiranju, sa vidljivim povredama..
Sta Sud utvrdio?
Meni ne treba Sud da to utvrdi i potvrdi...Bio...vidio...lezao pored njega...
UBIJEN JE JEDNOG DANA...
Udruženje Logoraša Odense

Emil Kaljaca Saradjivao sam sa ovim covjekom gospodinom intenzivno u vrijeme odrzavanja referenduma za
nezavisnu BiH, jer smo obojica radili u focanskoj opstini. Skupa smo razvozili glasacki materijal u neka sela oko
Foce i nakon glasanja ga vratili u opstinsku komisiju. Tom prilikom mi je rekao nesto sto nikada nisam
zaboravio.. "Emile, ako dodje do rata, mene ce ubiti, a tebe ce ne samo ubiti nego razapeti, jer su posebno kivni

80
na tebe", te mi je predocio razlog tome koji necu spominjati.
Neka mu je rahmet dusi..

[iz inbox-a]
ZLOĈINCIMA NEMA KO DA SUDI
Simo Mojević iz Ustikoline - nikad nije odgovarao za komandnu odgovornost.
Ne znam da li znate za zloĉin u selu Mirjanovići, opština Foĉa, gdje je ubijeno 8 civila, sve stariji,
osim jednog on je oko 40 godina imao. Pobile su ih srpske snage '92. godine pod
zapovjedništvom Sima Mojevića iz Ustikoline.Nije nikad odgovarao za komandnu odgovornost.

81
Foĉa - Džamija Mehmed paše Kukavice i malo okolo

82
Pogled na MeĊurjeĉje i Ćehotinu

83
84
85
86
NESTAJANJA : ZAŠTO ZAŠTIĆENI NACIONALNI SPOMENICI U FOĈI – PROPADAJU? (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/25/nestajanja-zasto-zasticeni-nacionalni-spomenici-u-foci-
propadaju-foto/
Objavila : avlija.me, 21. januara, 2019.
priredio: Kenan Saraĉ
Kulturna baština » Zašto propadaju zaštićeni nacionalni spomenici u Foĉi? (FOTO)
https://www.avlija.me/kulturna-bastina/zasto-propadaju-zasticeni-nacionalni-spomenici-u-foci-
foto?fbclid=IwAR1iAd-jCA0u1h-yTejGkooCKLDvJofPTJjfd6845eeDfEwlHAPHwDsLjv4

87
NESTAJANJA : ZAŠTO ZAŠTIĆENI NACIONALNI SPOMENICI U FOĈI – PROPADAJU? (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/25/nestajanja-zasto-zasticeni-nacionalni-spomenici-u-foci-
propadaju-foto/
Objavila : avlija.me, 21. januara, 2019.
priredio: Kenan Saraĉ
Kulturna baština » Zašto propadaju zaštićeni nacionalni spomenici u Foĉi? (FOTO)
https://www.avlija.me/kulturna-bastina/zasto-propadaju-zasticeni-nacionalni-spomenici-u-foci-
foto?fbclid=IwAR1iAd-jCA0u1h-yTejGkooCKLDvJofPTJjfd6845eeDfEwlHAPHwDsLjv4

88
89
90
91
92
93
94
Uvrh mezarja stoji i spomen-ploča na kojoj stoji ime “Jelena Srnja”. Bila je supruga Envera
Srnje, koji leži odmah do nje. Odveden je i ubijen sa svojom suprugom. Mještani Jeleča i sada
se sjedaju priča kako su srpski vojnici htjeli pustiti Jelenu, Crnogorku iz okoline Nikšida, što je
ona kategorički odbila, kazavši da ne želi nikakav drugačiji tretman u odnosu na ostatak
bošnjačkog stanovništva u Jeleču.
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

95
Uvrh mezarja stoji i spomen-ploča na kojoj stoji ime “Jelena Srnja”. Bila je supruga Envera
Srnje, koji leži odmah do nje. Odveden je i ubijen sa svojom suprugom. Mještani Jeleča i sada
se sjedaju priča kako su srpski vojnici htjeli pustiti Jelenu, Crnogorku iz okoline Nikšida, što je

96
ona kategorički odbila, kazavši da ne želi nikakav drugačiji tretman u odnosu na ostatak
bošnjačkog stanovništva u Jeleču.
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU
“Sada, hvala Bogu, ima ukupno sedmero djece na području Jeleča. Moje dvoje, u Suljevidima
četvero i ima jedno dijete sada ovdje. I ovi brojevi su super s obzirom na 2007. godinu, kada
je bila utopija da dijete može pohađati školu u Miljevini. Ali, eto, hvala Bogu sada ih ima
četvero. Ujutro, u 7:40 sati, četvero djece se okupi pred mojom kudom, pa ih svako jutro
vozim u Miljevinu u školu. Ovo dvoje djece dolaze pješke iz Govze, to je udaljeno oko tri i po
kilometra. Ja se onda vratim kudi, obavim svoje poslove i onda opet odem po njih u školu”.
U Jeleču kod Foče ove de godine prezimiti 17 porodica. Kada su se Bošnjaci početkom 21.
stoljeda počeli vradati u Jeleč, pa sve do 2006. ili 2007. godine, kada je povratak prognanih u
ove krajeve stao, tu je živjelo 40 porodica. Međutim, nove porodice nisu dolazile, u one koje
su tu ved živjele nisu pristizali novi potomci, tako da sada vedinu stanovnika ovog sela čine
starije osobe. Jedan od izuzetaka jeste Fadil Arifovid, koji je na mjesto imama došao 2007.
godine. Kaže da sada u glavu zna svakoga ko tu zimuje, te da taj broj ne prelazi 30 duša.

“Selo je razbacano po velikom terenu. Jeleč ima mnogo zaselaka koji su i sami razbacani na
sve strane, pa onda imate ovdje jednu kudu, ovdje dvije… Ljudi se ovdje bave stočarstvom,
vodarstvom, znači poljoprivreda. Pretežno je riječ o penzionerima. Slobodno se može kazati
da je Jeleč postalo vikend-naselje. Od petka do nedjelje Jeleč malo oživi, isto tako i u periodu
proljeda i ljeta, obrađuju svoju zemlju, a dok onda u periodu kasne jeseni i zime rijetko kad
neko od njih navrada”, tvrdi Arifovid, govoredi o Jeleču, u kojem je, prema popisu iz 1991.
godine, živjelo 545 Bošnjaka, 67 Srba i jedan Hrvat.

NEMA KVORUMA ZA DŽUMU

Ovakvo stanje prenijelo se i u džamiju, na džemat. Svakog petka imam Arifovid iščekuje
koliko de džematlija dodi, te hode li imati kvorum za džumu – trojica džematlija i hodža. Kaže
da se vrlo često dešava da nema čak ni trojicu džematlija. I oni ljudi koji bi mogli dodi ne
dođu jer u ovim krajevima zapada veliki snijeg, ljudima treba i po nekoliko sati da se
doslovno probiju do džamije. Veoma su teški uvjeti i često nema ljudi u džamiji.

Arifovid kaže i da se putevi u Jeleču i okolnim selima slabo održavaju. “Tako da sam ja prva i
jedina grtalica Jeleča, od prvog snijega, zavisi kada padne, pa sve do marta, nekada i aprila.
Godine 2007. bilo je jedno dijete na cijelom ovom području. Sada, hvala Bogu, ukupno ima
sedmero djece na području Jeleča. Moje dvoje, u Suljevidima četvero, to je mjesto udaljeno
četiri kilometra od centra sela, i ima jedno dijete sada ovdje. I ovi brojevi su super s obzirom
na 2007. godinu, kada je bila utopija da dijete može pohađati školu u Miljevini. Ali, eto, hvala
Bogu, sada ih ima četvero. Ujutro, u 7:40 sati, četvero djece se okupi pred mojom kudom, pa
ih svako jutro vozim u Miljevinu u školu. Ovo dvoje djece dolaze pješke iz Govze, to je
udaljeno oko tri i po kilometra. Ja se onda vratim kudi, obavim svoje poslove i onda opet
odem po njih u školu. Svaki dan pređem oko 20, heftično 100 kilometara”, pripominje
Arifovid, te dodaje da Opština Foča ovoj maloj zajednici Bošnjaka pomaže onoliko koliko
može.

97
“Ali, moram napomenuti da imamo odličnu saradnju s predsjednikom Skupštine opštine Foča
Izetom Spahidem. Borimo se, samoorganiziramo se, istrajavamo. Evo, navest du vam kao
primjer Podgaj, to je jedno od obližnjih sela. Oni su za devet godina skupili 30 hiljada maraka
za asfaltiranje puta. Onda je Opština malo učestvovala, malo Federalno ministarstvo
raseljenih osoba i izbjeglica, razne opdine po Federaciji, kao i kantoni. S druge strane, mi
imamo prirodna bogatstva šume. Oko 700 hiljada maraka šumarstvo uplati svake godine na
račun Opštine. Kakve bi samo koristi imala lokalna zajednica od tog novca, ali mi od toga
vidimo hajra samo u tragovima, kao kapljice na dlanu. Tu je onda i priča s hidrocentralom,
koja je bila klasična prevara. Kupili su zemljište od nas Bošnjaka, a onda su sve radili po svom,
ne poštujudi što smo se dogovorili. Imali smo i organizirane proteste, došle su novinarske
ekipe, sve je to izišlo u eter, ali od toga nije bilo pretjeranog hajra. Mi na ovom području
imamo tri hidrocentrale koje ne upošljavaju nijednog Bošnjaka”, naglašava Arifovid.

Amel Kavazid je 1. aprila 2000. godine s 18 godina došao u Lazu kod Jeleča. Bio je u prvoj
ekipi povratnika koja je došla u Jeleč. Otada više nigdje nije išao. “Sve i jedna kuda je ovdje
bila zapaljena. Od cuke kudara je bila uništena, ništa ovdje u čitavom selu nije ostalo, osim
nekolike srpske kude na drugoj strani. Kada smo tada došli, spavali smo u šatorima. Tu smo
bili tri-četiri mjeseca, a onda smo napravili i osposobili jednu kudu u kojoj smo mogli živjeti.
Tu nas je živjelo oko dvadesetero. Puna kuda k’o šibica. Za materijal za kudu smo se snalazili i
sami smo pravili svoje kude. Samo smo dobili donacije za krovove, ostalo smo sve sami. Tako
su ljudi od svojih sredstava pravili kude”, priča Amel Kavazid.

Amel je prije pet godina obolio od multipleskleroze. Kaže da je nedavno bio na pretragama,
ne osjeda se baš najbolje: “Primam neke infuzije svako šest mjeseci. Na nekoj sam posebnoj
terapiji. To je projekt iz Švicarske, od tri hiljade oboljelih, nas troje smo dobili da primamo
ovu terapiju. Doktori se nadaju da de ovi lijekovi blokirati bolest da se više ne širi. A vidjet
demo šta de biti. Imam stalno grčeve u nogama, ne mogu dobro da hodam. Nemam
ravnoteže, nekada izgubim kontrolu i samo padnem, a ništa me ne boli. Onda nemam više
one snage, nemam snage ni da koračam ni da hodam. Majka mi je stopostotni invalid. Otišla
je u Sarajevo na operaciju štitne žlijezde. Ved je dva puta bila na operaciji, operisala kuk,
ugradili su joj umjetni”.

ČESTE POSJETE VUKOVA

Amel Kavazid živi s ocem, majkom, suprugom i djevojčicom u svojoj porodičnoj kudi. Svi se
slažu da im je najteže zimi, kada je sve okovano snijegom i ledom. Amelov otac Esad ističe da
zna pojedine prijeratne komšije koje sada žive u velikim gradovima u Bosni i Hercegovini i
jedva kraj s krajem spajaju, a ne žele da se vrate na svoje imanje. “Nede da rade na svojoj
zemlji, da siju, da uzgajaju vodke, brinu se oko hajvana. Ja to ne mogu nikako da razumijem.
Mi ovdje imamo oko 40 dunuma zemlje. Ona je itekako vrijedna kada ima neko na njoj da
radi, a kada bih je prodavao, to bi otišlo u bescjenje. Najviše se bavimo poljoprivredom i
sijemo zelen. Imamo i krave. Nekada sam imao i ovaca, ali su vukovi to napadali. To je
danonodno napadalo, pa su jednom u po bijela dana vukovi prišli tu na svega pedesetak
metara od kude i poklali hejbet ovaca. Nemaju oni ovdje nikakvih prepreka, to je njihova
teritorija, a i šuma je tu odmah blizu”, objašnjava Esad Kavazid.

98
Porodica Kavazid ljetos je od rođaka dobila plastenik, koji im je bio od velike koristi. “Našli
smo fin komad zemlje gdje smo ga montirali. U njemu sijemo paprike, paradajz. Nalazimo se
na 820 metara nadmorske visine, povisoko je za određene kulture. Sijemo najviše za sebe.
Ono što brze ruke možemo prodati jeste krompir. Ostatak pretežno podijelimo svojoj
porodici koja nam dođe u posjetu, i to je to. Organiziranog otkupa nema”, objašnjava Esad.

Najviše mu pomaže snaha Sabra. “Obrađujem, sama radim. Kada ima nešto od bilja u šumi,
odemo i to beremo. Nije mi mrsko raditi, što bi mi bilo, za svoju porodicu, za svoje dijete.
Kažu, sramota je otidi u šumu i brati gljive. Što bi bilo? Esad i ja radimo sve poslove. Krava
treba da nam se uskoro oteli, pa je i oko nje potrebna posebna pažnja. Rodom sam iz
Bosanske Gradiške, ovdje sam došla prije četiri godine, kada sam se udala. Imamo i nešto
koka. Kupujemo malo pšenice i kukuruza za njih”, kaže Sabra.

Mještani Jeleča tvrde da ne idu samo Bošnjaci iz ovih krajeva, nego da isto tako i Srbi
napuštaju ove krajeve, te da je zbog toga sve tako otužno i pusto. Bojažljivo govore da za
nekoliko godina tu više niko nede ostati da živi, jer u Miljevini od prvog do šestog razreda
trenutno ima svega 16 učenika. Bošnjaci Jeleča dobro se sjedaju i zločina počinjenih nad
njihovom bradom, sestrama, majkama, očevima, kderima, sinovima za vrijeme Agresije na
Bosnu i Hercegovinu. Kažu kako ih je više od pola ubijeno, a dosta njih ni nakon svih ovih
godina nije nađeno. Tu je i obližnje šehidsko mezarje u kojem leži stotinjak Jelečana. Žene,
starci, djeca, sve što su našli, to su i ubili. Kažu da iza svakog nišana stoji po jedna neispričana
priča, bez izuzetka strahovita i tužna.

Uvrh mezarja stoji i spomen-ploča na kojoj stoji ime “Jelena Srnja”. Bila je supruga Envera
Srnje, koji leži odmah do nje. Odveden je i ubijen sa svojom suprugom. Mještani Jeleča i sada
se sjedaju priča kako su srpski vojnici htjeli pustiti Jelenu, Crnogorku iz okoline Nikšida, što je
ona kategorički odbila, kazavši da ne želi nikakav drugačiji tretman u odnosu na ostatak
bošnjačkog stanovništva u Jeleču. Nakon agresije, kada su pronađeni njeni posmrtni ostaci,
mještani su kontaktirali njenu bradu kazavši im da su je pronašli, te da mogu dodi i odnijeti
njene ostatke kako bi je ukopali u pravoslavno groblje. Oni su im kratko odgovorili da je
njena želja bila da živi s Bošnjacima, da umre s Bošnjacima, pa, eto, sada neka bude i
ukopana s Bošnjacima.

napisao: Edib KADID

fotografije: Velija HASANBEGOVID

izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.

https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-
jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

99
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

100
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

101
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

102
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

103
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

104
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

105
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

106
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

107
napisao: Edib KADID
fotografije: Velija HASANBEGOVID
izvor:STAV, 16.01,2020. i 21.01.2020.
https://stav.ba/djeca-su-cudo-u-jelecu/?fbclid=IwAR1wTQTZ5z7Z05TdGod0eexKoDb2NbArxsf3NBSTBZtwp0b22SQLSbFN70M
Priča o povratnicima u Jeleč...
DJECA SU ČUDO U JELEČU

108
109
110
111
112
113
114
115
DOKUMENTARNI FILMOVI, treći dio
- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka
- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

DOKUMENTARNI FILMOVI, treći dio

- izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka
- sve fotografije su objavljene na facebooku, focanskidani, flickr-u ekranportal13, portalima...
- priredio:Kenan Sarač

116