UVODNI PODATCI O NZ

1. Koja dva cara vladaju Rimskim Carstvom za vrijeme Kristova života na zemlji?

Oktavijan August i Tiberije.

2. Tko je Herod Veliki i gdje vlada? Tko je Herod Antipa i gdje vlada?

Herod je bio podrijetlom iz Idumeje, južne pokrajine, koja je bila silom judaizirana. Nije bio omiljen
među Židovima iako im je nastojao udovoljiti gradnjom, pa i spomeničkim obilježjima oko grobova
patrijarha u Hebronu i Mamri. Herod Veliki poznat je po građevinskim djelatnostima: izgradio je palaču
u Seforisu, a južno od Jeruzalema Herodij, zgradu na umjetnom brijegu koja je bila utvrda i palača.
Herod je obnovio i Hram u Jeruzalemu, jer je građevina podignuta nakon povratka iz progonstva bila
malena i „nezapažena“. Od toga Herodova Hrama ostao je samo dio zidina koje su bile ograđivale širi
hramski prostor. Danas je to židovsko sveto mjesto zvano Zid plača. Prema evanđeljima, Herod Veliki
odgovoran je za smrt nevine djece, umorene kako bi se među njima ubio i novorođeni Krist. Ne
opravdava ga činjenica da je ubio i dva vlastita sina, Aleksandra i Aristobula jer ih je sumnjičio za
izdaju, no događaji čine uvjerljivim opis iz evanđelja.

Perejom i Galilejom, u kojoj je Krist rastao i počeo djelovati, u rimsko ime vlada sin moćnoga Heroda
Velikoga zvan Herod Antipa i to kao tetrarh, vladar četvrtine. Herod Antipa rastavio se od supruge i
oženio Herodijadu.1 Antipa je svojim postupcima izazvao osudu Ivana Krstitelja, pa slijedi prorokov
progon i konačnom smaknuće (Mt 14,3-4). O događajima svjedoče evanđelisti Marko i Luka, ali i
židovski povjesničar Josip Flavije, ili Josephus, u djelu Židovske starine, Antiquitates (18. 118.). Po
evanđeljima, Krstiteljevu je glavu na pladnju od Heroda Antipe nakon zavodljiva plesa tražila
Herodijadina kći Saloma. Herod Antipa ispitivat će i Krista pri mučeništvu, o čemu izvješćuje samo
Luka (23,8).

3. Koji židovski povjesničar govori o Herodu Antipi i Ivanu Krstitelju? Navedite djelo.

Židovski povjesničar Josip Flavije, ili Josephus, u djelu Židovske starine, Antiquitates.

4. Što je Sinedrij / Sanhedrin?

U Kristovoj se muci spominje Sinedrij ili Sanhedrin - Skupština sastavljena od sudaca koju je imao
svaki židovski grad.2 Veliki Sinedrij imao je 71 člana i bio je vrhovni židovski sud, koji se u Kristovo
vrijeme bavio problemima religije i morala te donosio osude za prijestupe. Riječ je grčkoga podrijetla,
doslovno značenje je sjediti zajedno. Predaja seže do knjige Brojeva gdje Mojsije skuplja 70 starješina
naroda koji će u Šatoru sastanka sjediti s njim i pomagati mu u vlasti (Br 11,24).

5. Koji povjesničar i u kojem djelu svjedoči da je za cara Tiberija Poncije Pilat osudio Krista na
smrt?

(Govoreći o paležu Rima) Povjesničar Tacit u Analima svjedoči da je Poncije Pilat za vrijeme
imperatora Tiberija osudio Krista na smrt.

1
Ona je prije bila udana za njegova brata Heroda II., kojega evanđelist Marko imenuje i Filipom: nije
riječ o Filipu Tetrarhu. Znakovito je da evanđelist Luka ne rabi Filipovo ime na sukladnu mjestu.
2
Grčki je oblik synedrion, i dolazi 22 puta u Novom zavjetu. U teološkoj literaturi na hrvatskom
ustaljen je naziv sinedrij.
1
6. Kojega je dana i koje godine priprava za Pashu padala u petak?

Priprava za blagdan bila je u petak, a sam blagdan na židovski šabat, upravo 8. travnja godine 30.
Kristova je smrt mogla nastupiti 7. travnja oko 3 sata popodne, oko devete ure po ondašnjim rimskim
oznakama. (Ivan je točan u odredbi dana raspeća i smrti, pa govori da se to zbilo dan prije Pashe. Pasha
je uvijek 14. nisana, a 30. godine, po kršćanskom računanju vremena, padala je 8. travnja u subotu.)

7. Koje je godine u Drugom židovskom ustanku Jeruzalem pao u rimske ruke?* (135.)

7. Tko je i gdje je odredio temu evanđelja; navedite riječi doslovno.

Temu ovih djela odredio je Luka, pisac jednoga od evanđelja: sve što je Isus učinio i učio (Dj 1,1).
(Evanđelja su tekstovi koji opisuju kako je Krist spašavao svoje suvremenike i time svjedoče kako može
spasiti ljude koji žive poslije njegova zemaljskoga života. Sve Kristove riječi, djela i događaji koji govo-
re o tim pojedinostima bitne su za pisce evanđelja. Međutim, podrobnosti koje su izvan opisana
djelokruga spasa ujedno su izvan pravoga interesa pisaca evanđelja) Predmet evanđelja jesu djela i nauk
Isusa Krista, s njegovom smrću na križu i uskrsnućem kao krunom. Povijesni je Isus osnovao pokret
obraćenja dostupna svima. Njegovi su učenici izašli izvan Palestine te propovijedali na grčkom židovski
monoteizam te Isusov nauk, čudesa, smrt i uskrsnuće. Od toga se razvilo kršćanstvo kao nova
monoteistička religija. Isus je prvenstveno zvao na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega

8. Evanđelja kao žanr. Protumačite razlike u odnosu na biografije.

Ono što u Kristovu životu nije bilo barem neizravno odredivo navedenom misijom, nije zanimalo
evanđeliste. Prikazana tematska osnovnica vodi prema odredbi žanra. Pisci evanđelja nisu stvarali
životopise kakvi su bili pisani i čitani u helenističkom svijetu. Previše je toga ispušteno, a što bi
zanimalo i današnje sljedbenike Kristove i one koji to nisu, a da bismo evanđelja nazvali biografijama u
pravom smislu riječi. Gdje se mladi Isus točno školovao? Od čega je konkretno živio prije početka javne
djelatnosti liječnika, propovjednika i egzorcista? Je li posebno učio strane jezike, prije svega grčki,
najvažniji svjetski jezik svojega doba? Koji su mu bili prijatelji u tom vremenu? Koje su pojedinosti
njegova vanjskoga izgleda? Umjesto odgovora na takve upite, imamo međutim podroban opis Kristovih
misli i djela, koje vode prema dragovoljnoj smrti za tuđe dobro i konačno u uskrsnuće.

U žanrovskom je smislu moguće nedvojbeno reći da su evanđelja naracije, jer u njima preteže
pripovjedni tekst: redaju se događaji po načelu što je bilo dalje. Opisi i razgovori međutim ni ovdje ne
bivaju uvijek u funkciji pripovijedanja onoga što je bitno i ne vode tekst po prije spomenutu načelu. Ima
razgovora koji žele poučiti čitatelja i opisa koji pružaju uzorak vladanja, što posebno važi za teološki
najrazvijenije evanđelje, ono koje je pisao Ivan (usporedite razgovor s Nikodemom, Iv 3,1-21). Ali, u
mnogim djelima pripovjedne naravi ima dugih opisa i svjetonazorskih iskaza.

9. Što su perikope?

Evanđelja se sastoje od perikopa.3 U biblijskom smislu perikopa je manji dio knjige koji čini
zaokruženu tekstualnu cjelinu povezanu određenim događajem, likovima ili temom. Tipična je perikopa
opis samo jednoga događaja, često s poukom. Pisci evanđelja međutim oblikuju iste događaje na
različite načine, pa im podznačenja i poruke nisu istovjetni.

3
Grčka riječ hE perikopÉ, imala je prvotno značenje povezano s nečim što se okresuje, moguće je govoriti o
izrezanom dijelu (značenje je upućivalo i na uredbu, zatim nakit ili ures, što nije u blizini značenja biblijske
perikope); (Senc: 736).
2
10. Odredite podvrste tekstova unutar evanđelja (ima ih devet).

1. Pripovijesti s poukom, 2. Navodi iz Zakona i Proroka, 3. Naracija o muci Kristovoj,4. Pripovijesti o

Kristovim čudima, 5. Parabole, 6. Događaji iz Kristova života,7. Himni,8. Prazna mjesta, 9. propovijedi

11. Na karti koja prikazuje Izrael u novozavjetno doba odredite gdje se nalaze gradovi Batsaida,
Kafarnaum, Magdala, Kana, Nazaret, Jeruzalem, Betanija i Betlehem

MARKO

1. Tko je Euzebije, kako mu se zove djelo i što u njemu piše o evanđelistu Marku i o apostolu
Petru?

Euzebije (260. – 339. NK) živi kao biskup u Cezareji Primorskoj – istomu gradu gdje je apostol Petar
obratio centuriona i propovijedao – a njegova Crkvena povijest govori i sljedeće: „Dok je Petar u Rimu
otvoreno propovijedao Riječ i po duhu naviještao Evanđelje, brojni su slušatelji poticali Marka, koji je
Petra dugo vremena bio slijedio i pamtio je što je ovaj rekao, da sve to zapiše. On je rečeno učinio, te je
tako njegovo evanđelje bilo dostupno svima koji su to htjeli. Kad je Petar za to čuo, nije imao prigovora
i nije posebno ohrabrivao autora.“4

2. Kada i za koga je pisano evanđelje po Marku?

U tekstu Markova evanđelja nalazimo niz latinizama.Takvih riječi nalazimo i u hebrejskom Talmudu,
pa su one jednostavno ušle u grčki i hebrejski kako danas engleske riječi ulaze u manje jezike.
Tehničko-vojni termini mogli su se naći u svim dijelovima Rimskoga carstva, a latinizama ima i u
Lukinim Djelima apostolskim. Ipak je činjenica da Marko učestalo rabi latinizme, što znači da
pretpostavlja kako njegovim čitateljima oni ne će smetati.

Zanimljivo je i to da novčić kodrantes iz 12,42 nije bio u uporabi na Istoku. Nadalje, našlo se i
podudarnosti između Marka i Pavlove Poslanice Rimljanima: Markova misao Tako on očisti sva jela
(7,19) slična je Pavlovoj iz Rimljana 14,14. Marko se znači mogao obraćao čitateljima koji su
razmišljali o jelima što ih dopušta Levitski zakonik – znači kršćanima židovskoga podrijetla. Prvi
čovjek koji u Markovu evanđelju razumije da je Krist i čovjek i Sin Božji biva upravo Rimljanin, i to
vojnik, stotnik nazočan pri raspeću, koji je prikazan u pozitivnu svjetlu: Stotnik koji stajaše prema
njemu, kad vidje da tako izdahnu, reče: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“ (15,39). S druge
strane, Marko redovito prevodi riječi, izraze i rečenice iz aramejskoga jezika kojim je Krist
govorio. Prevedeni aramaizmi svjedoče da pretpostavljeni čitatelji Markova evanđelja nisu bili upoznati
s aramejskim jezikom. Marko prevodi i ephhatha, otvori se (7,34) i Kristove riječi s križa Eloi, Eloi
lama sabachthani – Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio? Naslovljenike Markova evanđelja,
čitateljsku zajednicu koju je Marko mogao imati pred očima dok je svoje djelo pisao, moguće je, kako
smo naveli, dokazivati iz povezanosti s Petrom. Apostol je propovijedao u Rimu, vodio neko vrijeme
tamošnju crkvu, bio je prvi rimski biskup i u Rimu je mučeničkom smrću umro. Njegovim vjernicima
Rimljanima, mogućim čitateljima i slušateljima teksta o Kristovu životu, nije trebalo prevoditi latinske
izraze, ali je trebalo prevoditi aramaizme. Znači da je Markovo evanđelje moglo biti pisano za
kršćansku zajednicu u Rimu.5

4
Euzebije: Crkvena povijest 6.14.1; usp. Euzebije: 273.
5
Ostale pretpostavke govore o Aleksandriji, zbog komentara Klementa Aleksandrijskoga te Antiohiji,
s jakom kršćanskom zajednicom. Usp. Achtemeier: 543 (ABD 4: 543)
3
Glede datacije, komentatori redovito navode da Marko govori o uništenju Hrama kao o budućem
događaju jer ga predviđa općenito i bez pojedinosti (13,2; 14,58; 15,29). Neki vide u Mateju 22,7-8
dokaze da je Jeruzalem razrušen u doba kad to evanđelje nastaje, a sličnoga odlomka nema u Marka.
Riječ je o paraboli o svadbenoj gozbi, na koju se pozvani ne odazivaju: Ostali uhvate njegove sluge,
zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali (Mt
22,7-8). Podudarnu sigurnost oko usuda Jeruzalema pokazuje i Luka u 19,43. Istina je da podatak može
biti znak točna Kristova proroštva, i ništa više od toga, no onda je znakovit način kako su riječi u
pojedinih evanđelista prenesene. Budući da je Hram razoren godine 70., Marko je mogao pisati
negdje u to vrijeme ili izravno pred sam događaj. Dataciju je moguće izvesti i iz doba Petrove
muke i smrti godine 64. Ako je Petar doista vidio Markovo evanđelje, kako kaže Euzebije, onda je ono
nastalo prije Petrova martirija. Riječ je o izvantekstovnom dokazu.

4. Što je karakterizacija po Tomaševskom? O čemu biva posebno uočljivim stil svakoga

evanđelja?

Boris Tomaševski tumači načine kojima motivi mogu ulaziti u umjetnička djela, pa govori o
kompozicijskoj, realističkoj i umjetničkoj motivaciji. No, posebno naglašava i ulogu glavnoga junaka.
Lik naime povezuje motive u skupine i biva njihovim živim nositeljem. Lik je također vodeća nit kojom
se čitatelj snalazi među motivima. Konačno, „karakterizacija je sustav motiva neraskidivo povezanih s
likom“. Navedeno je u cijelosti točno i za evanđelja. Stil svakoga pojedinoga evanđelja biva posebno
uočljivijim u prikazu glavnoga lika, znači Kristove osobe. Obilježja Markova izbora motiva, a onda i
njihova međuodnosa, pokazuju se u nizu pojedinosti povezanih sa središnjom osobom teksta. Vidjet
ćemo ubrzo da ne možemo razumjeti ukupan smisao motiva usloženih oko glavnoga lika ako nemamo
na umu teološke posljedice.

5. Navedite razlike u prikazu Kristove osobe između Marka i Mateja.

Marko prikazuje Krista oštrim riječima, možda i grubo, ali zasigurno ostavlja dojam realističnosti –
nečega što je skoro pa sirovo i biva stvarnim. Usporedba s odmjerenijim Matejem najbolje oslikava
vjerojatno prvo napisano evanđelje. Markovi Galilejci tvrde za Isusa da je tesar, ili drvodjelja (6,3), a u
Mateja će on biti tesarov sin (13,55). Još je znakovitiji Markov opis izlječenja gluhoga mucavca
pomoću pljuvačke (7,32-34), što će Matej jednostavno ispustiti.6 Mateju se vjerojatno čini da nije
pristojno spominjati pljuvačku kraj tako bitne osobe, Marko jamačno zna da se to tako dogodilo, pa
onda i piše što je čuo, vjerojatno od Petra. Glede naglaska na ljudskosti, i time umanjenih podataka o
božanstvenosti, također je uočljivo nekoliko zgoda iz Marka. Isus će u ovom tekstu pitati tko ga je iz
mnoštva dotaknuo (5,30) pa bi moglo izgledati da to doista ne zna, što će apostoli i misliti. Matej će i
to ispustiti (9,22), iako je Krist mogao pitati ironično, prijeteći ili jednostavno iskušavajući. Glede ovoga
znanja, a time i upita i božanskom statusu, zanimljivo je i to da Markov Isus kaže da ni Sin ne zna
dana i časa drugoga dolaska (Mk 13,32) što Luka ispušta. Posebno je zanimljiv Markov opis Kristova
boravka u Galileji na početku šestoga poglavlja. Ljudi su ga prepoznali, govorili da je tesarov sin, no
vidjeli su i silna djela koja se po njemu čine. Konačno, sablažnjavali su se. Za Krista se kaže da ondje
nije mogao učiniti ni jedno čudo, osim što je izliječio nekoliko nemoćnika. Sam je izraz s proklitikom
ouk edýnato. Matej ne govori u svojem opisu događaja iz 13. poglavlja da Krist nešto nije mogao, nego
jednostavno nije učinio. Markov Krist govori izravno vjetru i moru, što će Matej i Luka vjerojatno
vidjeti elementom koji vuče prema poganstvu, pa te podrobnosti nema u njihovim spisima.
Konačno, Markov će se Isus na križu osjetiti napuštenim od svih, pa i od Boga Oca. Točno je da i
Matej navodi ove riječi, a razlog bi mogao biti u tome što teži cjelovitosti. S druge je strane Markov

6
Zanimljivo je da uzvišeni Ivan ima ovaj podatak u Iv 9,6
4
Krist pun ljudske sućuti, ali zna biti i zlovoljan. Poznat je primjer s gubavcem koji je kleknuo moleći
zdravlje: Isus je ganut kad ga vidi i odmah ga ozdravlja, ali se uskoro i otresa na njega i otpravlja ga
upozorom da nikomu ne govori (Mk 1,40-44). Luka ne će spomenuti ni ganutost ni otresitost, u Mateja
je Isus ganut. Prikazani će stilemi biti dio širega Markova sustava, u kojem će Krist biti taman, oštar i
neshvaćen. On je u Markovu tekstu ljudska i stvarna osoba, ali je i tragičan u nekim situacijama. Govor
o stilu i kristologiji vjerojatno prvoga napisanoga evanđelja nužno mora nešto reći o elementima
tragedije u tom spisu.

6. Povežite Genettovu nutarnju fokalizaciju i Petra iz Markova evanđelja.

Ivanu nije bilo poznato da se Petar sjetio Kristovih riječi i da je zaplakao jer njegov pripovjedač, ma tko
on bio, ne gleda događaje Petrovim očima i ne proživljava događaje njegovim osjećajima. Genettovim
rječnikom, fokalizacija mu je drugačija. Rečeno bi mogao biti još jedan dokaz za pretpostavku da je
Marko pisao evanđelje potaknut Petrovim pripovijedanjem. Nekoliko je događaja prikazano kao da su
viđeni Petrovim očima: izvješće o preobrazbi na gori (9,2-13), događaji u Getsemaniju i zgoda o tome
kako je Petar zatajio Krista u dvoru kod velikoga svećenika (14,66-72). Naratologija bi odredila ove
odlomke i fokalizacijom – očištem pripovjedača, ili položajem pripovjedača u odnosu na ono što
prikazuje i poglavito na likove koji sudjeluju u događajima. U prije nabrojenim odlomcima, osobito u
dvoru visokoga svećenika, položaj pripovjedača sužen je na vidokrug jednoga lika, naime Petra. Prema
Genettu, ovdje bi dakle bilo riječi o nutarnjoj fokalizaciji, pogledu očima izabranoga lika.

7. Povežite i protumačite Marka 4,11-12 i Luku 8,9-10. (parabola o kraljevstvu Božjem i

tumačenje Kristovo)

Vama je priopćena tajna – kraljevstvo Božje, a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama, da
'dobro gledaju, a ipak ne vide, dobro slušaju, a ipak ne razumiju da se jednoć ne obrate i da im ne bude
oprošteno'. Tada im reče: „Ne razumijete ove usporedbe? Kako ćete onda uopće usporedbe razumjeti?“
(Mk 4,11-13). Po ovim bi riječima moglo izgledati da Krist i ne želi da se svi spase. Navodeći Izaiju,
kao da je pomalo sličan i Joni proroku, koji nije htio da se Ninivljani spase. (No možemo reći kako Krist
nije htio da ga shvate olako, pa je iskušavao mnoštvo. Tako je iskušavao i ženu Sirofeničanku govoreći
joj najprije da je poslan samo onima iz Doma Izraelova, a poslije joj je izliječio kćer. Moguće je i
tumačenje koje bi istaknulo da je Krist jednostavno znao s kime zapravo ima posla i da se na tome
mjestu i u tome času nazočna svjetina jednostavno ne će htjeti obratiti. Mračan ton njegovih riječi u ovoj
perikopi ipak ostaje.) Blagi Luka osjetio je težinu prije objašnjavana navoda iz Izaije, pa je skratio tamo
gdje počinje taman dio o izočnosti spasa: Vama je dano da upoznate tajne Kraljevstva Božjega, a
drugima se daju samo u usporedbama, da 'gledaju, a ipak ne vide, i slušaju, a ipak ne razumiju.' (Lk
8,10). Kritika o parabolama u Marka ističe mesijansku tajnovitost, te naglašava da je ovdje riječ o formi
bliskoj zagonetkama, koja zapravo mora prikriti istinu. Mesijanska tajnovitost u Marka obilježila je
kritiku ovoga evanđelja od teksta koji je 1913. objavio William Wrede.

8. Fryeeva izdvojenost kao obilježje tragedije i evanđelje po Marku

Obilježje tragičnih junaka koje nalazi udjela u isključenosti jest neshvaćenost. Ali, Krist u Marka nije
tek neshvaćen od mnoštva. On ne želi biti shvaćen. Točnije i blaže rečeno, na nekim mjestima Krist
pokazuje kao da ne želi da ga svatko razumije. U Marka nalazimo dio o shvaćanju koji posebno izaziva
težine i pokazuje taman ton ovoga teksta. Mesijanska tajnovitost odvest će nas do idućih tragičnih
elemenata nazočnih u ovom djelu. Kristova je ostavljenost prikazana i odlaskom učenika u Getsemaniju.
Kritika opaža neugodnu usporednost: „Ovaj čin učenika u potpunosti izokreće njihov početni odgovor
na Isusov poziv (1,18.20; 10,28) kada su učenici napustili sve i pošli za Isusom. Sada, u trenutku

5
uhićenja, oni napuštaju Isusa, međutim ne da bi slijedili nekoga drugog, nego s ciljem da pobjegnu
(Kristova osamljenost, ali i želja da bude samim, vidljiva je i u maloj razlici između Markova i Matejeva
spisa. U perikopi s hodom po vodi Krist dolazi k apostolima oko četvrte straže. U Marka čitamo podatak
koji Matej nema: I htjede ih mimoići (6,48). Isus kao da ne traži društvo svoje sljedbe, ali joj ipak
pomaže kad je ona u nevolji. Kristovoj želji za samoćom u Marka je sukladno i to da učenici u njemu u
toj zgodi ne prepoznaju)

9. Što je Kristova Mesijanska tajnovitost?

Kritika o parabolama u Marka ističe mesijansku tajnovitost te da je ovdje riječ o formi bliskoj
zagonetkama, koja zapravo mora prikriti istinu. Mesijanska tajnovitost u Marka obilježila je kritiku
ovoga evanđelja od teksta koji je 1913. objavio William Wrede. Donosimo dva novija primjera
tumačenja ove pojave. »Tražio je šutnju jer bi pojam mesijanstva kako ga je on imao bio neprihvatljiv
njegovim suvremenicima. (...) Prije svega nije mogao objasniti tko je on prije nego njegova vlastita smrt
i uskrsnuće ne osvijetle njegov lik. (...) Po Božjem planu Mesija mora trpjeti. To je razlog mesijanske
tajne.« Dugandžić također tumači Kristovu tajnovitost u Markovu evanđelju: »Njemu nije do odjeka
njegova učenja i njegovih čudesa u narodu, kako bi stekao što je moguće veću popularnost, jer njegovo
učenje ›s vlašću‹ (1, 22.27) samo je jedna strana njegove osobe i njegova poslanja. Postoji i druga strana
koju će biti teško shvatiti i prihvatiti, a to je muka koja ga čeka u Jeruzalemu i križ kao ishod te muke.
(...) Samo onima koji se odazovu tom nasljedovanju moguće je shvatiti da je Isus iz Nazareta, unatoč
muci i križu, Mesija i Sin Božji«. Blagi Luka osjetio je težinu prije objašnjavana navoda iz Izaije, pa je
skratio tamo gdje počinje taman dio o izočnosti spasa: Vama je dano da upoznate tajne Kraljevstva
Božjega, a drugima se daju samo u usporedbama, da ›gledaju, a ipak ne vide, i slušaju, a ipak ne
razumiju.‹ (Lk 8,10) Matej je teške riječi nadalje ublažio dopunom: A blago vašim očima što vide i
ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu
vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli (Mt 13,16-17).

9. George Steiner, elementi tragedije i evanđelje po Marku (prema dijelovima označenim 1, 2, 3,

4: izaberite jedan dio i protumačite).

Steiner govori ovako o tragediji: „Ono što držim tragedijom u punom smislu riječi jest dramski dokaz
svjetonazora u kojem je čovjek shvaćen neželjenim gostom u svijetu“ (...) „Prava tragedija postoji
jedino tamo gdje se kao potpuna istina prihvaća sofoklovska izjava 'bolje je nikada ne biti rođen'“.
Kršćanstvo, i posebno evanđelja i time Kristov život na zemlji, bili bi za ljude tragedijom samo da se
temeljni niz događaja posve poremeti, ili točnije skrati. Kristov bi život bio tragedija kad bi se učinilo
nešto od sljedećega:

1) kad bi se događaji zaustavili nakon smrti, kad bi se smrt najviše naglasila, i kad bi se posve
zanemarilo uskrsnuće; slično bi bilo da se negira Kristova smrt, jer bi se onda negiralo i uskrsnuće.

2) Kada bi se Kristu negiralo da je Bog, jer tada ne bi mogao ni otkupljivati grijehe ni uskrsnuti.

3) Kada bi se Kristu negiralo da je čovjek, jer tada bi on sâm istina mogao uskrsnuti, ali samo kao Bog.
Uskrsnuće ljudi, koji nisu bogovi, bilo bi očito dvojbenije. Ako je Krist uskrsnuo kao čovjek, onda je
vjerojatnije da možemo uskrsnuti i mi ljudi.

4) Kršćanstvo bi bilo tragedijom da se svi događaji jednostavno zaborave i proglase nebitnima: i

Kristovo učenje, i njegova smrt, i otkupljenje grijeha, i uskrsnuće. Tko ne vjeruje da mu se grijeh može
oprostiti i to ne želi, tko ne vjeruje da može uskrsnuti s pravednima, i to ne želi, taj će vjerojatno teže
uskrsnuti s pravednima.
6
10. Tragedija i naglasak smrti u Markovu evanđelju (dužina u odnosu na Mateja; kraj
evanđelja).

Brown vidi da Marko posebno naglašava muku. Njegovo je evanđelje vrlo kratko, rekli smo već da ima
svega 11 300 riječi, dok Matejevo nosi 18 300 besjeda. Usredotočit ćemo se na početku upravo na
muku, znači na dio koji počinje ulaskom u Getsemani i završava polaganjem u grob. Marko i Matej
svjedoče da su ukopu pribivale Marija Magdalena i druga Marija, koju Marko imenuje Josipovom.
Matej opisuje događaje u dijelu 26,36 – 27,61, a rabi za to 100 redaka i 1614 riječi. Marko prikazuje
muku u odlomku 14,32 – 15,47, i to u 87 redaka i služeći se 1352 riječima.7 Iz pruženih je podataka
vidljivo da Matej opisuje muku u 8,819 % svojega teksta, a Marko u 11,964 %. Nadalje je tragičnost u
Marka očitija ako znamo da njegovo evanđelje ustvari završava sa 16,8 – a deset idućih redaka dodano
je prema svim komentatorima naknadno. Većina se istraživača slaže da ono što slijedi u drugih
evanđelista, Marko jednostavno nije ni napisao. Marko je u svojem izvorniku završio upravo ovako:
Za razliku od drugih triju evanđelista, koji donose opširnije iskaze o susretima s uskrslim Kristom, u
čemu je posebno važan Ivan, izvorni Marko nema uskrsloga Krista i nema uzašašća. Kristovo uskrsnuće
ovdje je potvrđeno samo iskazom mladića u bijelom, nema osobne Kristove pojave. Danas bi
kriminalisti rekli: „Ako nema tijela, nema ni zločina.“ Izvorni završetak Markova evanđelja u važnim
rukopisima tako biva Leerstelle u smislu koji rabi Wolfgang Iser. Kako je već tumačeno, riječ je o
praznom, ili naizgled praznom mjestu, koje čitatelj mora ispuniti sam.

11. Tragedija: U Markovu evanđelju u Kristu prije njegove smrti VEĆINA LJUDI (Galilejci,
Veliki Svećenik) vide prije svega, ako ne i jedino ČOVJEKA. Neki od njih o Kristu govore s
tonom PRIJEZIRA.

12. Tragedija: U Markovu evanđelju u Kristu prije njegove smrti vide Sina Božjega osobe koje
nisu obuhvaćene njegovim OTKUPITELJSKIM poslom: NADNARAVNA BIĆA i DEMONI. Oni
o Kristu kao Sinu Božjemu govore s tonom KOJI UKLJUČUJE LJUBAV U SAMOGA OCA
odnosno STRAHOPOŠTOVANJE U DEMONA.

13. Kad oprašta grijehe, biva gospodar nad šabatom i naviješta uskrsnuće, Krist za sebe kaže da
je Sin Čovječji, a čini ono što može samo Sin Božji?

Krist je sam za sebe Sin Čovječji pošto oprašta grijehe (Mk 2,10), pošto je gospodar nad Šabatom (Mk
2,28), pošto mu kao Pomazaniku prethodi Ivan Krstitelj (Mk 8,28), poslije Preobraženja (Mk 9,9).
Konačno, i kad predviđa da će dati život za otkup mjesto svih, on Krist u ovakvim primjerima pokazuje
djelima da je Sin Božji, a riječima upravljenim ljudima da je Sin Čovječji.

14. Sličnosti i bitne razlike Lévi-Straussovih trickstera i Kristova položaja.

Vjerojatno u Kristovu položaju iz Marka ima tragova trickstera kako ga vidi Claude Lévi-Strauss, uz
bitne ograde i mnoge razlikosti. Riječ je o ublaživačima suprotnosti iz indijanskih svetih pripovijesti,
koji zapravo pripadaju dvama različitim područjima stvarnosti. Krist im je sličan po tomu što pripada
dvama različitim svjetovima, onom božanskom i onom ljudskom, naravnom i nadnaravnom. Markova
osoba međutim ide crtom vrlo visoka morala. Nadalje, Bogočovjek iz Markova teksta biva oštro
osamljenim i time tragičnim u svojoj pojavnosti. U ovom evanđelju izranja slika osobe što spašava ljude
koji ga ne razumiju, a on, videći neukost, biva oštar u svojim ironičnim riječima. Ali, usprkos svemu,
ovaj trickster ustraje u osloboditeljskom činu i poslanju, pa biva neponovljivim. Kristov položaj iz

7
Ukupan broj riječi u evanđeljima preuzimam iz Browna. Riječi koja dva evanđelista rabe u zadanim
odlomcima brojio sam ručno iz Merka (za podatke o knjizi pogledajte dio nakon upita, pred popis literature).
7
Marka mogla bi prikazati i usporedba s poznatim tragičnim junakom književnosti XX. stoljeća, naime
Kafkinim Gregorom Samsom. Ova je osoba ujedno i životinja i čovjek, a Krist je, upravo suprotno,
čovjek i Bog. Samsa ne razumije što se s njim zbiva, Krist shvaća i sebe i ljude oko sebe. No, oba su
posebni, neponovljivi, različiti i stoga osamljeni. Upravo stoga što su toliko različiti od svoje okoline
bivaju uzorom svima koji trpe zbog razlika.

15. Kojih prizora iz doba nakon uskrsnuća nema Markovo evanđelje?

Izvoran kraj evanđelja po Marku biva znači otvorenim. Povezan je sa svime što smo dosad govorili o
Sinu Čovječjem i Sinu Božjem, s istinom koju jedino on sam dobro razumije. Marko ne daje onoliko
dokaza za uskrsnuće koliko ih daju drugi evanđelisti. Nema ni nevjernoga Tome sa svojim živopisnim i
velikim očitovanjem, nema ni Lukina mističnoga Emausa, ni Ivanova tajanstveno-realističnoga obroka
kraj Tiberijadskoga mora.

16. Protumačite jednu ironiju u evanđelju po Marku.

Ironija koju Marko dijeli s Lukom i Matejem jest ona vidljiva u perikopi s ozdravljenjem u subotu.
Židovski zakon zabranjuje obavljati poslove u subotu, ali naravno dopušta pomoći čovjeku u hitnoći. U
trećem Markovom poglavlju čovjek u sinagogi ima usahlu ruku, pa ovdje ne može biti riječi o hitnoći.
Isus ga je mogao pozvati i reći mu da ga pričeka do zalaska sunca kad Šabat prođe. Oni kojima Kristove
djelatnosti ionako nisu bile po volji, pazili su što će učiniti i hoće li prekršiti zakon. Krist najprije pita
protivnike je li u subotu dopušteno činiti dobro ili zlo. Zatim liječi čovjeka. Farizeji i herodovci odmah
stvaraju odluku da ga ubiju. Ironija je ovdje dvostruka: Krist predviđa da će farizeji činiti zlo, ali im to
ne govori izravno. Nadalje, oni sami drže da je loše liječiti u subotu, ali ne vide da je u subotu loše
stvoriti odluku po kojoj će nekoga ubiti. Vjerojatno bi njihovo tumačenje bilo da valja hitno ubiti osobu
koja krši njihovo shvaćanje zakona.

17. Gdje se po Markovu evanđelju učestalo pojavljuje Krist? Tko ga često okružuje?

Tipična je slika Kristova u Marka i njegova pojavnost kraj mora. Kad je u lađici, onda je od mnoštva
odvojen, i ta je tjelesna odvojenost znak njegove izdvojenosti i neshvaćenosti uopće. Kod Marka je Isus
stalno okružen mnoštvom. U Kafarnaumu se sav grad skuplja pred njegovim vratima kad ponovo dolazi
u grad, mnoštvo je opet toliko da nije bilo mjesta pred vratima ; kad Isus jede, s njim je mnogo carinika
i griješnika.

18. Koje riječi učestalo rabi Marko?

Marko je optuživan zbog tobože loša stila, jer opetuje previše veznik i (kaí), zatim priloge odmah
(euthéOs 42 puta) i opet (pálin 28). Brown navodi tešku frazeologiju, dvostruke izraze i čvrste modele.8
Bonaventura Duda napominje da Marko često rabi i umanjenice koje stil vuku prema pučkomu izrazu,
pa čujemo o djevojčicama, psićima i ribicama.9

19. Umetnuti dijelovi u evanđelju po Marku.

Marko katkad prekida osnovnu crtu pripovijesti umećući nezavisan dio, da bi se vratio na početne
motive. U trećem poglavlju Krist je tako zaposlen da ne može ni jesti. Njegovi, znači obitelj, zabrinuti
su i dolaze po njega, jer su čuli da je izvan sebe (3,20-21). Dok oni dolaze iz Nazareta u Kafarnaum,
Marko govori o konverzaciji pismoznanaca s Kristom. Oni ga optužuju da izgoni zle duhove pomoću

8
Usp. Brown: 200
9
Usp ZGB: 1235
8
poglavice zlih duhova. Nakon što ih poučava što se doista događa, te upozoruje da nema oprosta za
pogrdu na Duha Svetoga, dolazi mu rodbina. Scena je neugodna jer izgleda kako ih se Krist odriče.
Paralelizam među scenama djeluje i u tome što rodbina kaže da je Krist izvan sebe, a pismoznanci misle
da ima nečistoga duha.) Ova se tehnika umetanja katkad nespretno zove Markovim sendvičem. Vidljiva
je i u dijelu o prokletstvu neplodne smokve. Najprije se govori da je Krist htio jesti, no na smokvi nije
bilo plodova, pa ju proklinje (Mk 11,12-14). Zatim se govori o istjerivanju trgovaca iz Hrama, jer su
dom koji mora biti dom molitve za sve narode pretvorili u razbojničku špilju (Mk 11,15-17). Uskoro se
s apostolima opet nalazi kraj smokve koja se posve osušila (Mk 11,20-21). Apostole uči da imaju vjere,
pa će moći i brda premještati. No, raspored umetnuta dijela govori i o sudbini Hrama bude li obuzet tr-
govcima: osušit će se kao i smokva.)

MATEJ

1. Dvije teorije o redu i nastanku sinoptičkih evanđelja

Katolička crkvena predaja podupire teoriju po kojoj je Matej prvi pisao evanđelje. Zamisao je nazvana i
augustinskom teorijom jer ju je prvi oblikovao Aurelije Augustin. Red sinoptičkih evanđelja bio bi
Matej, Marko, Luka – kako su djela poredana i u Bibliji. Misao se u početku oslanjala na Eusebija i
njegovu Crkvenu povijest, u kojoj Eusebije navodi Papiju, već spomenutoga biskupa iz Hijerapola:
»Matej je skupio izreke u hebrejskom jeziku, i svatko ih je preveo koliko je dobro mogao.«774
Hebrejski o kojem govori Papija drži se aramejskim. Među istraživačima nema dogovora o tome jesu li
Papijine »izreke« upravo današnji tekst evanđelja, no prevladava mišljenje da nisu. Matejev izvorni
tekst nije pronađen, a Jeronim tvrdi u svojem djelu O uzornim ljudima da ga je vidio u knjižnici
mučenika Pamfilija u Cezareji. Druga teorija koju valja spomenuti danas je, uz dopune i izmjene,
prihvaćena među nizom znanstvenika koji dolaze iz različitih vjeroispovijesti i zove se teorijom dvaju
izvora /Two Source Theory/. Postavio ju je još 1838. Christian Hermann Weisse. Ona govori da je
Marko prvi pisao svoje evanđelje, te da su Matej i Luka rabili Markov tekst i proširivali ga sadržajima
koje Marko nema.

2. Što je Q? Navedite barem tri važna dijela koja sadrži.

Q- nepronađeni tekst, izgubljeni tekstualni izvor. Budući da se izvor njemački kaže Die Quelle, taj je
prvotni tekst označen slovom Q. Niz elemenata koji su zajednički Mateju i Luki, a Marko ih nema, tako
se pripisuju uporabi izvora Q. Imamo tri važna dijela evanđelja koji pripadaju ovomu izvoru: razgovor i
druge podrobnosti iz kušnje u pustinji, propovijed na gori i Oče naš.

3. Navedite četiri izvora za Matejevo evanđelje. Marko, Q, Stari Zavjet, a četvrti bi izvor mogao biti
označen specifično Matejevim.

4. Tko i za koga piše Matejevo evanđelje.

Crkvena tradicija redovito drži da je pisac Matejeva evanđelja upravo apostol Matej. Evanđelje bi po toj
teoriji pisala osoba o kojoj se u samom tekstu govori u trećem licu: Kad Isus pođe odatle dalje, opazi
čovjeka imenom Mateja gdje sjedi u carinarnici te mu reče: „Hajde za mnom!“ On ustade i pođe za
njim. Ako Matej evanđelist ovdje piše o sebi, onda je svjestan da govori o najvažnijem događaju svojega
života. Zar ne bi Matej koji piše o tako bitnoj pojedinosti dodao neki znak koji bi kazivao o dubljem
odnosu s Kristom? Najopreznije bismo mogli zaključiti da je na osnovu samoga teksta vrlo nesigurno
tko je zapravo autor evanđelja koje se nalazi na prvom mjestu u Novom zavjetu. Glede osobe pisca,
rasprave su se vodile i oko toga je li autor helenizirani Židov ili je Grk koji je poznavao židovske
običaje.
9
Matej opisuje oštru podvojenost crkve i sinagoge, što je vidljivo i u perikopama o prokletoj suhoj
smokvi i vinogradarima ubojicama, kojima će biti oduzeto kraljevstvo Božje. Opisi bi bili izraz
podvojenosti nakon godine 66., kad neki kršćani vjerojatno odlaze iz Jeruzalema, i nakon 70., kad su
Rimljani razorili grad i hram, a mnoge stanovnike odveli u ropstvo.

5. Matejev su stilem snovi koji upućuju na buduće događaje. Dva su primjera: san Pilatove supruge,
Josipov san u Egiptu

6. Protumačite razlike i posljedice razlika uporabe izraza nije učinio i nije mogao u Mateja i
Marka, pri opisu događaja u Kristovu zavičaju, u Galileji.

U šestom poglavlju Isus u Marka nije mogao učiniti ni jedno čudo u svojem zavičaju, osim što je
izliječio nekoliko nemoćnika (Mk 6,5). U Mateja nema glagola moći, ouk edýnato, nego Isus
jednostavno nije učinio čuda, ouk epoíEsen (Mt 13,58). Matejeve su riječi tumačive i tako da je Krist
mogao, ali jednostavno nije htio, možda kažnjavajući nazočan puk zbog njegove nevjere.

7. Protumačite temeljni raspored Matejeva evanđelja. Koja se dva tipa teksta izmjenjuju u svakoj
od knjiga?

Matejevo evanđelje ima ukupno 18 300 riječi. Matej stvara pomno ustrojen tekst, znači da je raspored
ključnih znakova jasan, dobro promišljen i određen odnosom prema drugim znacima. Usporedbe sa
simetričnim katedralama i monumentalnom arhitekturom dobro ocrtavaju narav evanđelja. Temeljni
raspored Matejeva spisa široko je prihvaćen i vidljiv je danas iz nadnaslova u mnogim izdanjima.
Meierove termine narrative / discourse ovdje prenosim kao pripovijest i propovijed, iako Kristovi govori
i upute nisu samo propovijedi. Natpisi pokraj knjiga i uvoda pojednostavljuju i služe kao orijentiri, a
nisu sažetci događaja. Uvod, pet knjiga i vrhunac. Vidljivo je da u pet središnjih dijelova za
pripovijestima redovito slijede propovjedni dijelovi.

8. Navedite tri razine simetrije.

Simetrija u Matejevu tekstu djeluje na trima razinama: a) prva je razina cijeli prije izložen raspored koji
zapravo ima sedam dijelova; b) druga je razina odmjena pripovjednih i propovjednih poddijelova unutar
svakoga od pet središnjih dijelova; c) treća je razina simetrije opetovnost sličnih motiva

8. Protumačite simetriju u opetovnosti sličnih motiva u početnim i završnim dijelovima Matejeva

evanđelja (izaberite dva para motiva, prema ulomku c) u dijelu 14.7.2.).

Matejeva je knjiga simetrična kao cjelina i ako promotrimo upravo podudarnosti ili podudarne
suprotnosti manjih događaja. Početak i kraj očigledno su slični, tako da je početak u kojem se Krist rađa,
krsti i biva s nama navijestio kraj u kojem Krist umire, uskrsava i ostaje s nama. Na početku čitamo
tipično matejevsko ispunjeno proroštvo: A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku:
»Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel« – što znači: Bog je s nama (Mt 1,22-23).
Na kraju cijeloga evanđelja nalazimo: Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama do
svršetka svijeta (Mt 28,20). Znači da samo ime Emanuel, Bog je s nama, nalazi podudarnost s podatkom
na kraju evanđelja, po kojem Isus ostaje s nama.

9. Opetovnosti u Mateja: brojevi

U petom poglavlju nalazimo devet blaženstava. Uskoro nakon toga dolazi šest antiteza po načelu Čuli
ste...a ja vam kažem (5,21-48). U ovakvu okružju upravo tri proroštva o muci na putu za Jeruzalem
dobivaju dublje značenje no što ih imaju u drugih evanđelista. Matej ovakvim istaknućem broja tri
10
priprema čitatelje za konačnu formulu Trojstva koja dolazi kao pretposljednja rečenica njegova
evanđelja: Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
(Mt 28,19). Ako sam pisac toga nije bio svjestan, kako nas uči književna teorija o zabludi namjere, ne
znači da navedeni sustav s brojem tri nije doista nazočan u njegovu tekstu. Vjernici će u ovom surječju
dodati da sam pisac nije morao biti svjestan, ali Onaj koji ga je nadahnuo jest. U drugoj knjizi koja
pripovijeda o mnogim liječenjima u 8. i 9. poglavlju nalazimo tri puta po tri čudotvorna izlječenja, uz
jedan spas na moru kao zamjenu za izlječenje na početku drugoga niza. Nakon svakoga niza čuda slijedi
uputa o tome kakvi moraju biti učenici Kristovi. Tako se ustroj koji tvore pet nizova pripovijesti i
propovijedi na velerazini teksta opetuje u manjem dijelu. Nadalje imamo ovdje opet simboliku broja tri,
kako smo ju imali i u petom poglavlju.

10. Opetovnosti u Mateja: izraz na određenu mjestu

Na granici svake knjige nalazi se formulaičan iskaz koji potvrđuje temeljni raspored građe. Doslovno,
Matej ovako govori: I dogodi se kad Isus izrekne sve te riječi (Mt 7,28; prijevod D.S.) kaì egéneto hóte
etélesen ho IEsoũs toùs lógous toútous (Mt 7,28). Slične iskaze srećemo na svim graničnim mjestima.
Čvrst ustroj tako je naglašen izrazima koji se opetuju na točno određenu mjestu u spisu.

11. Koje događaje oko rođenja Kristova ima samo Matej?

Nisam našla, ali čitajući evanđelja to bi bio pohod i pokloni mudraca.

12. Što pod imenom Sin Božji podrazumijevaju Sotona pri kušnji te svjetina i svećenički glavari
pri raspeću? Prikažite uporabu imena Sin Božji u Mateja: povežite kušnju u pustinji, Petrov iskaz
i raspeće.

Sukobi oko naziva Sina Božjega pokazuju se bitnima i na samom križu. Prolaznici koji vide Krista na
križu, rugaju se opet s ovim nazivom: Ako si Sin Božji, siđi s križa! (Mt 27,40). Na sličan način govore i
glavari svećenički i pismoznanci. Ironija opet djeluje, jer negativni likovi nisu svjesni da opetuju
Sotonine riječi iz kušnje na vrhu Hrama: „Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje jer je pisano: ' Naredit
će svojim anđelima za tebe da te nose na rukama, da ne bi gdje nogom udario o kamen.' (Mt 4,6). Kako
je Sotona predlagao poveznicu božanskoga statusa i ugodnosti, tako čine i prolaznici. Glavari svećenički
bivaju sličnima, istina govore najprije da Krist nije židovski kralj, jer ne silazi s križa, a onda mu
spominju da je sam govorio kako je Sin Božji.

Tekst Matejeva evanđelja oštro se rugao i Sotoni tijekom kušnje na vrhu Hrama i prolaznicima na vrhu
Golgote. Krist naime odgovara Sotoni Ne kušaj Gospodara, Boga svojega (Mt 4,7). Nećemo znati je li
Sotona bio svjestan da Bog i Gospodar ovdje ne mora označavati samo Boga Oca, nego i Boga Sina,
Krista koji mu upravo ironično govori. Prolaznici upravo taj podatak ne razumiju, jer mu niječu
božansku narav. Kušnja s ugodnostima koje bi mogao nositi božanski atribut došla je Kristu i na Petrova
usta, ali je Krist u tom opet prepoznao Sotonu (Mt 16,23). Krist bira smrt, potvrđujući da božanska
narav znači božansku odgovornost za sve ljude koji su mu povjereni, za sve koji to doista žele. Petrova
je zataja slična Judinoj izdaji, ali Petar plače, kaje se i oprošteno mu je. Stoga nastavlja s apostolskom
službom. Ova negativna odricanja usporedna su po suprotnosti s Kristovim priznanjem svojega
božanskoga statusa pred velikim svećenikom. „Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li Mesija,
Sin Božji?“ „Ti kaza – odgovori mu Isus. Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti 'Sina
Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'. Po iskazima nazočnih
Kristov stav može imati samo jednu posljedicu: Zaslužio je smrt

11
13. Koje elemente kršenja zakona fizike pri raspeću navode sva tri sinoptičara, a koji su elementi
Matejeva posebnost?

Konačno je naziv Sin Božji sržan po značenju i izravno poslije Kristove smrti. Prije svega, Bog Otac
odmah potvrđuje da je izbor bio dobar time što samu Kristovu smrt prati niz događaja koji krše zakone
fizike: pomrčinu od šestoga do devetoga sata i hramski zastor koji se para na dvoje imaju sva tri
sinoptičara. Matejeve posebnosti bivaju potres, raspuknute pećine, grobovi koji se otvaraju i uskrsnuće
mnogih mrtvaca u času Kristove smrti. Posljednji događaj znakovito govori da na Golgoti nije riječ
samo o smrti, nego da je ta smrt povezana sa životom. Znakovito je i to što će se uskrsnuli mrtvaci po-
kazati tek poslije Kristova uskrsnuća: Iziđoše iz grobova poslije Isusova uskrsnuća, dođoše u sveti grad i
pokazaše se mnogima (Mt 27,53).

14. Osnove Matejeve kristologije: što je Krist za Mateja? (Nabrojite tri od protumačenih šest
obilježja.)  Čekani Mesija, Sin Božji i Sin Čovječji te Kraljb (Utemeljitelj Crkve, učitelj, liječnik)

Čekani Mesija  Za Mateja ispunjava upravo Isus sve nade Staroga zavjeta. On je čekani Mesija. Spis
ga od početka višestruko zove Kristom, a Matej je svjestan da je to grčka inačica imena Mesija. Upit o
tome je li Isus čekani Mesija, ekstatično postavlja i veliki svećenik na početku muke. Krist ne odgovara
izravno, spominje Sina Božjega, koji međutim dolazi u slavi i vidjet će ga gdje sjedi s desne
Svemogućega.

Sin Božji i Sin Čovječji  U Matejevu evanđelju apostoli vide u Kristu Sina Božjega prije njegove
smrti. Apostoli u lađici padaju pred Isusom ničice i kažu na kraju perikope: Ti si uistinu Sin Božji!
(14,33). Petar mu priznaje da je Sin Božji u Cezareji Filipovoj, nakon čega Krist njega određuje za
temelj svoje Crkve (16, 16). Krist samoga sebe i u Mateja učestalo zove Sin Čovječji (17,9; 17,12). U
sceni s velikim svećenikom, na upit jesi li ti Mesija, Sin Božji, Krist ne odgovara onako izravno kao u
Marka, gdje čujemo odlučno Jesam. Umjesto rečenoga imamo Ti kaza – odgovori mu Isus. Nakon toga
slijedi – Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega.
Po Mateju, biti Sin Božji znači trpjeti za ljude i tako ih spasiti.

Kralj Prema paraboli o sijaču moguće je neizravno zaključiti i to da je Krist kralj. Krist će neizravno
dobiti kraljevsko ime u paraboli o kraljevskoj svadbenoj gozbi, iako bi se ime ovdje moglo odnositi
prije svega na Oca. Kraljevski je naziv dio optužbi na sudu, pa ga i Pilat pita je li on kralj židovski.
Odgovor Ti kaza dobili su i Juda i veliki svećenik, dakle ga možemo shvatiti u potvrdnu smislu. U
poruzi su mu prolaznici „priznali“ On je kralj Izraelov (Mt 27,39).

15. Koji izraz među novozavjetnim piscima rabi samo Matej?

Kraljevstvo nebesko biva izraz koji među novozavjetnim piscima rabi samo Matej. Javlja se 32 puta,
dok kraljevstvo Božje dolazi 3 puta i nije Matejeva posebnost (Mk 4,11). Među dvama izrazima nema
sadržajnih razlika.

16. Koju riječ među evanđelistima rabi samo Matej?

Riječ crkva (ekklEsía) čuje se u evanđeljima jedino u Mateja, iako samo tri puta (16,18; 18,17
dvostruko). Crkva ima zametak u apostolskoj zajednici, utemeljenoj na Petru (16,18). Odmah slijedi
nauk: Krist će patiti, što znači da i crkva mora patiti, nema drugoga puta prema uskrsu. Točnije, sve
drugo je Sotonin put, kako je upravo Petar uskoro bio bolno poučen.

12
 LUKA

1. Navedite 2 novozavjetna teksta koja predaja povezuje s autorom Lukina evanđelja. Treće
evanđelje i Djela apostolska

2. Navedite 2 teorije o vremenu nastanka Luke.

Prva pretpostavka - nakon 70. g., temelji se na dvjema skupinama podataka:

a. Rimljani 70. zauzeli Jeruzalem, a Marko, Matej i Luka donose Kristovo proroštvo o padu Jeruzalema.
Za razliku od Matka i Mateja, Luka podrobnije spominje pad Jeruzalema, spominje Jeruzalem i Grad,
pojedinosti o vojsci koja opkoljava grad i poganima koji ga gaze (znači nakon 70. nastalo): Sravnit će sa
zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno
vrijeme kad te Bog pohodi (Lk 19,43-44).

b. Karris misli da je nastalo između 80. i 85. godine je ni Lukino evanđelje ni Djela ne pokazuju svijest o
teškim progonima kršćana za cara Domicijana (81. – 96.). Nema znakova oštra razdora između
kršćanske crkve i židovske sinagoge nakon što su farizeji obnovili židovstvo u Jamniji (85. – 90.).
(Harringtonu je to negdje između 70. i 80., Brown govori o 85., s mogućnošću desetljeća odmaka
unaprijed ili unatrag)

Druga pretpostavka govori da je nastalo znatno prije, i to između 37. i 70. jer se u Luke o padu
Jeruzalema ipak otvoreno govori kao o nečem budućem. U Lukinim Djelima ne ne spominje ni 1 bitan
događaj koji se zbio nakon 62., a smrt crkvenih prvaka Pavla i Jakova bila je bitna za prve kršćane.
Evanđelje je nastalo prije Djela, pa je moralo biti napisano prije 62. Otvaraju se upiti o dataciji Markova
evanđelja. Zamisao o ranoj dataciji temelji se i na životu Teofila ben Ananusa (Velikoga svećenika
između 37. i 41.) koji se povezuje s Teofilom kojemu se Luka obraća na početku svojega evanđelja.
Veći dio istraživača priklanja se danas prvoj ovdje navedenoj pretpostavci, znači kasnoj dataciji, a
Karris pruža njezine tipične misli.

3. Navedite 4 izvora kojima se mogao služiti Luka.

 Markovo evanđelje (unio 72%, popravlja nejasnoće koje bi mogao izazvati Markov tekst -točno se
zna da je gozba održana u kući Mateja carinika; popravlja Markov jezik. U prikazu Krista ima više
uzvišenosti, a manje ljudskih slabosti - nema dijelova koji govore da je Isus ganut ili otresit s
gubavcem, ne govori izravno moru jer bi to približavalo tekst politeizmu, nije zlovoljan, ne prevrće
stolove mjenjačima, nema žalosti i tjeskobe, ne govori da ga je Bog ostavio...)

 Izvor L - posebna predaja. Dio Lukina evanđelja do početka Ivanove javne službe u 3,1 neki drže
najkasnije nastalim dijelom teksta. Riječ je dijelovima koje ima samo ovo evanđelje, a odnose se na
Isusovo rođenje i djetinjstvo. Novosti - anđelovo navještenje Mariji i njezina velika zahvala, prikaz
rođenja Ivana Krstitelja, pohod pastira s anđeoskom pohvalom Slava Bogu na visini i na zemlji mir
ljudima dobre volje u Kristovu rođenju, motivi djeteta u jaslama, Isusovo djetinjstvo - pripovijesti o
obrezanju sa Šimunovim i Aninim proroštvima, dvanaestogodišnji Isus u hramu među učiteljima...

 Izvor Q - često govori o eshatologiji, o skorom sudu svijetu. Smješta Kristove riječi u konkretne
situacije. Sadržavao je kratke Isusove rečenice s temeljnim uputama o moralu i kraljevstvu Božjem,
te parabole koje su morale tumačiti ove vrijednosti.

 Kumran - sličnost teksta iz Navještenja i dijela teksta nađena u Kumranu (on će biti velik i zvati će
se Sin Previšnjeg)
13
4. Protumačite odnos kristologije i blagosti u Luke i navedite barem dva primjera.

Dante zove Luku piscem Kristove dobrote. Obilježje je dokazivo usporedimo li Lukin tekst s Markovim
i Matejevim, a nerijetko i s Ivanovim. Naglašena je upravo Kristova dobrota i njegovo opraštanje. Luka
jedini među evanđelistima piše rečenicu kojom Krist na križu oprašta onima koji ga muče: Oče, oprosti
im, ne znaju što čine (Lk 23,34). U Getsemaniju svi evanđelisti vide da je netko mačem odsjekao uho
sluzi velikoga svećenika. Jedino Luka je znao što je Krist učinio čovjeku koji ga je došao zarobiti: Onda
se dotače uha i zacijeli ga. Luka jedini ima i parabolu o milosrdnome Samarijancu, koja može služiti i
kao sinegdoha posebnosti ovoga evanđelista. Samarijanci nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima, ali
upravo Samarijanac pomaže orobljenomu čovjeku.

5. KOJU PARABOLU LUKA NEMA, A MATEJ I MARKO JU IMAJU?

Parabola o prokletoj smokvi

5 . U Luke nema prokletstva ……… ……. i nema motiva ljudskih……….. zbog kojih Krist umire.

6. Kako Luka opravdava apostole?

Luka nastoji ublažiti apostolske pogrješke. Npr. Marko i Matej svjedoče da su svi učenici razbježali
nakon što je Krist uhvaćen u Getsemaniju. Težinu pojačava činjenica da su iskazi o tome dani na kraju
perikope. Luka o navedenome šuti i tako ublažava apostolsku slabost. (Konačno, kao znak blagosti i
želje koja hoće opravdati djeluje i motiv po kojemu u Judino srce ulazi Sotona, koji ima, među
sinoptičarima, samo Luka. Kriv je znači prije svega Sotona, a tek onda čovjek po kojemu je došlo zlo.
Ivan ima sablasnu inačicu jer Sotona ulazi u Judu pošto mu je Krist dao umočen zalogaj (Iv 13,26))

7. Kako Luka opravdava narod nazočan pri raspeću? Tuče se u prsa i tako se pokajao.

8. Koji motiv pri raspeću ima Luka, a nemaju Marko i Matej? Pokajanje razbojnika

9. Koje parabole ima samo Luka? parabolu o milosrdnome Samarijancu i o izgubljenome sinu, o Lazaru
i bogatašu

10. Navedite koje pripovjedne tehnike čine Lukin tekst jasnim.

 Kompozicijska motivacija ili uzročno – posljedične sveze – uvodi motive i simbole logički, po
sustavu uzročno-posljedičnih sveza, i u tome je poseban među evanđelistima.
 Usporednice – dok uzročno-posljedične poveznice djeluju uglavnom po načelu razumskih
tumačenja, usporednice znaju pripremiti za čudo. Posljedica opet biva jasnoća teksta, a čitatelj je
pripremljen na događaj, pa je Luka i prema njemu blag (paralelizmi).
 Putovanje – Središnji dio Lukina evanđelja, naime slijed od devetoga do devetnaestoga poglavlja,
pružen je u obliku putovanja, i to u Jeruzalem. Putovanje daje okvir i ustroj tekstu, ono je sredstvo
jasnoće i koherencije. U ovome je moguće nalaziti sličnosti s helenističkim životopisima, ali Luka
postupak uklapa u svoje zamisli. Svrha podataka o putu, i samoga puta u Jeruzalem, u teološkom je
smislu u tome što Krist njime najavljuje križni put. Time neizravno, a možda i nenamjerno, tumači i
smisao križnoga puta: liječiti i poučavati. Luka u tehničkom smislu opet ističe cjelinu svoga djela,
jer sve što Isus čini, kako liječi i uči dio je velike pripovijesti o putu
 Jeruzalem – Svi putovi Lukina evanđelja vode u Jeruzalem. Cijela naracija počinje upravo u tome
gradu, u kojem Zaharija obavlja svećeničku službu i prima obavijest da će dobiti sina Ivana. Uskoro

14
 će se u Jeruzalemu naći i maleni Krist, već u drugom poglavlju bit će prvi put u gradu svoje muke i
svojega uskrsnuća: Kad je prošlo i vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše ga
u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem (Lk 2,22-23). Grad
nosi još jednu Lukinu posebnost, jer se u opisu scene preobraženja Jeruzalem spominje samo u
tome evanđelju. Mojsije i Ilija naime govore o smrti koju Krist mora podnijeti u Jeruzalemu (9,31)
 Imenovani naslovljenici perikopa – Luka dobro pazi komu namjenjuje pouke parabola. Time opet
pokazuje želju za jasnoćom. Ono što nedostaje određenoj skupini, uči njoj namijenjena prispodoba.
 Luka nastoji smjestiti događaje iz Kristova života u surječje svjetske povijesti. Čitatelju tako pruža
orijentire, nastoji pojačati vjerodostojnost svoje pripovijesti, pokazuje historiografske naklonjenosti
i, napokon, želi svoju naraciju jasno uklopiti u kronologiju opće povijesti. (Kristova, židovska i
rimska povijest)
 Scene i sažeti pregledi, govori, hvalospjevi, razgovori... (dodatni)

11. Protumačite odnose jasnoće i pripovjedne tehnike koju sami izaberete.

Imenovani naslovljenici perikopa – Luka dobro pazi komu namjenjuje pouke parabola. Time opet
pokazuje želju za jasnoćom. Ono što nedostaje određenoj skupini, uči njoj namijenjena prispodoba.
Mnoštvu govori pripovijest o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu . Moraju razumjeti da je Bog dobar,
spreman je oprostiti, ne doživljava ljude kao gomilu i vidi svakoga pojedinca. Učenicima govori o
čovjeku koji gradi kulu pa prije proračuna koliko ima novca; i kralj koji ide u rat odmjeri prije polaska
svoje snage. Učenici znači moraju biti spremni na žrtve za svoju vjeru. Farizejima je upućena pripovijest
o sinu ili volu u zdencu na subotnji dan te velika večera na koju se mnogi ne žele odazvati.

12. Putovanje u Luke.

Središnji dio Lukina evanđelja, naime slijed od devetoga do devetnaestoga poglavlja, pružen je u obliku
putovanja i to u Jeruzalem. Putovanje daje okvir i ustroj tekstu, ono je sredstvo jasnoće i koherencije.
Svrha podataka o putu, i samoga puta u Jeruzalem, u teološkom smislu jest u tome što Krist njime
najavljuje križni put. Time neizravno, a možda i nenamjerno, tumači i smisao križnoga puta: liječiti i
poučavati. Luka u tehničkom smislu opet naglašava cjelinu svoga djela, jer sve što Isus čini, kako liječi i
uči, dio je velike pripovijesti o putu.

13. Koji grad ističe Luka u svom evanđelju? Navedite primjer. Svi putovi Lukina evanđelja vode u
Jeruzalem. Krist u 9. poglavlju vodi svoju pracrkvu na put: Kad su se navršili dani da bude uznesen,
krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.

14. Navedite razlike između Matejevih i Lukinih blaženstava. Što zaključujete?

Blago vama siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje! (Lk)

Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! (Mt)
Matej ističe netjelesne vrijednosti koje netko uskraćuje običnim ljudima, pa u njegovu izrazu ostaje tek
trag obična siromaštva i obične gladi. Luka je izravan u ovome isticanju nepovlaštenosti koja vodi u
blaženstvo na drugom svijetu. Krist dolazi onima koji su doista gladni, a ne samo gladni pravde. Ako je
Luka pisao poslije Mateja, ili je imao Matejev tekst dok je pisao, moralo mu je biti važno naglasiti da su
blaženi siromasi, naime je, za razliku od Mateja, ispustio upravo riječi o duhu, a vidjeli smo koliko mu
je on bio bitan. Luka se međutim obraća siromasima izravno, pa mu je tekst prožetiji sućutnim
stajalištem: Blago vama, znači da se pripovjedač Lukina teksta osjeća bliskim sirotinji. Ipak, izravni
motivi siromaštva nestaju iz Luke nakon 16. poglavlja.
15
15. Kompozicijska motivacija u Tomaševskoga i primjeri iz Luke.

Tomaševski tumači kompozicijsku motivaciju u drami A. Ostrovskoga

Djevojka bez miraza: pisac priprema čitatelja za scenu u kojoj će Karandišev pištoljem pucati na Larisu
time što nekoliko puta prije toga likovi, tobože usput, spominju pištolj. „Nijedna popratna pojedinost ne
smije ostati neiskorištena u fabuli.“ Na takvu motivaciju pazi i Luka. Pred odlučnom borbom Krist
govori svojim učenicima: Tko nema mača, neka proda svoj ogrtač pa ga kupi, jer se mora, velim vam,
na meni ispuniti što je pisano: Svrstan je među zločince. Tako se ono što se na mene odnosi primiče
kraju. „Gospodine“ – rekoše mu – evo ovdje dva mača!“ „Dosta je“ odvrati im...
Krist nije mislio samo na mačeve u doslovnu smislu, ali njegovi učenici jesu. Čitatelj nije iznenađen kad
u borbi koja slijedi jedan od učenika izvlači mač pa odsijeca uho slugi velikoga svećenika. Uzrok i
posljedica jasno su naznačeni. Slijed uzroka i posljedice u Luke se može vidjeti i u njegovoj inačici
molitve Oče naš: Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo dužnicima svojim (Lk 11,4).

16. Scena i sažeti pregled u Luke.

Luka prikazuje niz scena koje podrobno opisuju događaje, što je obilježje koje dijeli s drugim
evanđelistima. Možemo istaknuti trganje klasja u subotu (izvor Mk) i ozdravljenje sluge rimskoga
satnika (izvor je Q). Ovakve scene redovito na kraju imaju pouku. Lukini dijalozi u njima djeluju
životno, a likovi, ovdje, govore ono što se od ljudi u takvim situacijama očekuje. U scene spadaju i
parabole. a vidjeli smo da su neke nalazive isključivo u Luki. Opet djeluju živi razgovori, koji su s jedne
strane naravni i primjereni stvarnomu događaju te rasporedu likova, a s druge su strane puni značenja.
O tome da su žene služile Kristu doznajemo tek iz sažeta prikaza 8,1-3. Imamo i kratkih prikaza koji
doista sažimlju ono prije rečeno: Svaki je dan naučavao u Hramu. Svećenički glavari, književnici i
prvaci naroda nastojali su ga ubiti. Ali ne nađoše načina kako da to izvrše, jer ga je sav narod slušao i
visio o njegovoj riječi (Lk 19,47). Primjer pokazuje još jednu ulogu sažetih prikaza, naime oni
najavljuju buduće događaje.

17. Navedite 2 mjesta gdje Luka govori o ženama.

Luka rado govori o poštenim i milosrdnim ženama.

U opisu događaja oko rođenja prikazana je Elizabeta koja je rodila kasno, Marija je istaknuta kao osoba
koja je omogućila utjelovljenje Krista, proročica Ana služi Bogu u Hramu postom i molitvom. ..Luka
donosi i pripovijest o siromašnoj ženi koja daje dva novčića u riznicu, a to joj se računa više no obilje
svojega suviška koje daju imućni. Luka posebno nabraja žene koje su u službi Kristovoj s apostolima:
Pratila ga dvanaestorica i neke žene što ih je izliječio od zlih duhova i bolesti: Marija zvana
Magdalanka, iz koje bijaše izišlo sedam zlih duhova; Ivana, žena Herodova upravitelja Huza; Suzana i
mnoge druge, koje su ih pomagale svojim dobrima. U pozitivnom se surječju spominju žene koje plaču
za Kristom dok nosi križ, a poslije pripremaju pomasti te u prvi dan tjedna polaze na grob.

18. Uloga Duha Svetoga u Lukinu evanđelju.

Lukina težnja prema cjelovitosti ogleda se i u učestaloj nazočnosti Duha Svetoga u njegovu djelu. Duh
Sveti ima ovdje bitnu ulogu, na koju valja opet podsjetiti: kršćanima govori da je Bog još s njima.S
kršćanima Duh Sveti, kojega je Krist poslao. Duh ovdje igra istu ulogu koju igra Božja vizija s kolima,
bićima i antropomorfnim likom u Ezekiela: Bog nije samo u Hramu, Bog je s vjernicima uvijek i
svugdje. Ivan Krstitelj napunit će se D. S. još u majčinoj, Marija je začela po D. S., na starcu Šimunu je
i on mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gospodnjega. Poput Mateja i Marka, i Luka

16
 navodi da je Duh vodio Krista do kušnje u pustinji – ali će Luka spomenuti na samom početku perikope
Duha dva puta: Isus je pun Duha Svetoga i Duh ga vodi u pustinju. Velika uloga, najčešće ga spominje
od svih evanđelista – 13 puta (Mt - 5 puta, Mk 4). Učestalost uporabe same riječi Duh također je na
Lukinoj strani, jer on riječ rabi 36 puta, dok Matej ima 19 mjesta, a Marko 23.

19. Lukin stilem s Duhom Svetim

Konačno, izraz po kojem je određena osoba puna Duha Svetoga biva Lukinim stilemom: u evanđelju će
se Elizabeta napuniti Duhom Svetim pri Marijinoj posjeti; Isus je bio pun Duha Svetoga kad se vratio s
Jordana, gdje ga je Duh i vodio (+ prethodno).

IVAN

1. Kako je u Ivanovom evanđelju nazvan njegov autor? Ljubljeni učenik.

2. Opišite Papyrus Rylands.

Historiografski nalaz iz XX. st. dokazuje da je Ivanovo evanđelje moglo nastati na kraju I. stoljeća.
Rylands Library Papyrus P52 obično je datiran oko 125., ali su moguće godine u rasponu od prije 100.
do 150. Fragment je inače veličine 8.9 puta 6 centimetara. Tekst na grčkom donosi s prve strane dijelove
Ivanova evanđelja 18,31-33, a s druge 18,37-38. Spis tako svjedoči o razgovoru vođenom između
mučenoga Isusa i Pilata. Dokument je nađen u Egiptu godine 1920. i danas se čuva u John Rylands
University Library u Manchesteru. Nastanak Ivanova evanđelja time se stavlja pred kraj I. stoljeća.

3. Tko je Raymond Brown i što je napisao?

Raymond Brown (1928. – 1998.) rimokatolički svećenik i znanstvenik, profesor emeritus na
protestantskom Union Theological Seminary u New Yorku. Pisao o Kristovu rođenju i smrti, stručnjak
za Ivanovo evanđelje i posebno ivanovsku zajednicu. Knjiga: Zajednica voljenoga učenika, The
Community of the Beloved Disciple. Pregled povijesti zajednice pruža i u knjizi Uvod u Novi zavjet.

4. Odnos ivanovske zajednice i dualizama iz teksta.

Po crkvenim ocima Ivan napisao svoje evanđelje na zahtjev biskupa iz Azije koji su tražili odgovor na
učenje ebionita – koji su držali da je Krist židovski Mesija i da ne valja odbacivati ništa od staroga
Zakona. Teorija o ivanovskoj zajednici koja stoji iza evanđelja, dakle o određenoj crkvi kao skupini
vjernika iz neimenovana mjesta, ima potpore u dvama obilježjima samoga teksta.
U opreci između svjetla i tame, vjernih i Židova, te u drugim suprotnostima i dualizmima iz evanđelja,
moglo bi također biti vidljivo da je ovo evanđelje povezano s progonjenom zajednicom. Ona je sebe
smatrala krugom svjetla koji bi htjela obuzeti tama. U takvu se okružju oblikovala i misao koja oštro
dijeli ljubav i mržnju, ovaj svijet i vječni život, konačno Sina i Kneza tame. Takvoj zajednici potreban je
i Duh kao Tješitelj kojega Krist obećava prije raspeća, a naziv je specifičan za Ivanovo evanđelje.
Podatak zahtijeva oprez: sam pisac mogao je biti progonjen, osjećati slične podvojenosti i znati da
čovjek mora birati između dobra i zla, svjetla i tame.
Donosimo neke suprotnosti: I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (1,5); k svojima dođe, / ali ga
njegovi ne primiše./ A svima koji ga primiše / dade vlast da postanu Djeca Božja (1,11-12). Kontrast
imamo i u opomenama nevjernima: Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba (8,23). Nalazimo i
suprotnost tijela i duha: Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa (7,63). Jaka je opreka s
istinom i laži (8,44), a vjerojatno najpogibeljnija ona koja protivnicima kaže da imaju Sotonu za oca,
dok Krist ima Boga za Oca (8,44- 51). Krist govori kako bi vjernike potaknuo da izaberu između svjetla
i tame, istine i laži, Boga i njegova neprijatelja.

17
Tumači navode već spominjani uzrok dualizma: izbacivanje Ivanove zajednice iz sinagoge. Članovi su
se osjećali malim otokom svjetla, istine i ljubavi usred mraka laži i mržnje. Riječ svijet u Ivana ima
često negativno značenje, stoga što je njegova zajednica vidjela veći dio svijeta neprijateljskim. U
ovakvo je surječje ušla ovdje nesretna uporaba riječi Židovi, jer je većina neprijatelja malenoj
pretpostavljenoj zajednici pripadala tomu narodu. Ivan međutim nije pokazao mržnje prema narodu kao
takvom i u cijelosti, dapače njegov Krist odlučno kaže Samarijanki: Vi ne znate čemu se klanjate; mi
znamo čemu se klanjamo, jer spasenje dolazi od Židova (4,22).

5. Iznesite jedan od događaja oko prve Pashe u Jeruzalemu. izgon trgovaca iz Hrama, Ivan Krstitelj,
čudo u Kani

6. Događaji oko druge Pashe, u Galileji Isus umnaža kruh i hrani 5 tisuća ljudi; Isus hoda po vodi;
Mnogi učenici ga ostavljaju

7. Ivanove posebnosti u odnosu na sinoptičare u rječniku.

Niz besjeda koje obilježuju sinoptičarski rječnik Ivan uopće nema ili se javljaju vrlo rijetko: kraljevstvo
Božje i kraljevstvo nebesko, saduceji, pismoznanci, oprost, demoni i carinici.
Suprotno tomu, Ivan učestalo rabi ove riječi: život, svjetlo, tama, istina, svijet, Židovi, znati.
Svaka je od navedenih besjeda bogata teološkim značenjem: Rječnik biblijske teologije posvećuje istini
osam stupaca, svjetlu i tami također osam, životu sedam. Stilistička kritika izbrojila je sljedeće
učestalosti Ivanovih riječi: Otac za Boga 118 puta; svijet 78; Židovi 66; upoznati i upoznato uzljubiti 56;
ja jesam 54; svjedočanstvo 47; Istina, istinit 46 puta; Ljubiti i ljubav 44; život 34.
Bitne su razlike u oznakama osoba iz Trojstva. Sin kao oznaka za Isusa javlja se i bez dodatka Božji ili
Čovječji. Krist redovito za sebe kaže ja jesam (6,20.35.51; 8,23; 15, 5). Riječ Otac za Boga javlja se i u
sinoptičara, ali ne toliko učestalo kao u Ivana. Slično je i s izrazom Onaj koji me je poslao. Duh Sveti
ima u četvrtom evanđelju jedinstvenu oznaku: Krist će moliti Oca i on će poslati Branitelja, paráklEton
(14,16), doslovno to je „onaj koji je pozvan stajati uz“.
Tipično je ivanovska dvostruka uporaba riječi amen (1,51; 10,1; 12,24). Hrvatski prijevodi prenose ovo
amen, amen kao zaista, zaista. Engleski u Jeruzalemskoj Bibliji ima In all truth; King James Version
kazuje verily, verily.
Ivan piše arameizme na mjestima na kojima ih sinoptici ne rabe. Tako čitamo Messias i Kephas, gdje
sinoptičari imaju grčki Christos i Petros. Čini se da su Ivan i sinoptičari različito prevodili iste
aramejske izraze, pa meso, aramejski bisra, biva sarx u Ivana, a soma u sinoptičara. Na mjestu
pretpostavljene aramejske poslovice, mathla, sinoptičari imaju parabole, a Ivan paroimia. Pretpostavke o
mogućem aramejskom izvorniku nisu dokazane.

8. Koje događaje nema Ivan, a imaju ih sinoptičari?

Ima cijelih događaja koje Ivan uopće ne spominje u svojem evanđelju: krštenje Kristovo na Jordanu
(Mk 1,9), kušnja u pustinji (Mk 1,13), priznanje Petrovo u Cezareji Filipovoj (Mk 8,27), preobrazba na
gori (Mk 9,2), događaji u Getsemaniju pred samo uhićenje (Mk 14,32). Posebno je neobično što Ivan,
koji inače govori o euharistiji, ne opisuje kako je ona ustanovljena tijekom Posljednje večere (Mk
14,22). Ivan ne govori ni o tami, ni o potresu u času Kristove smrti na križu.
Nema pripovijesti o egzorcizmima u smislu izgona demonskih sila iz pojedinih bolesnih ili opsjednutih
ljudi. S druge strane, egzorcističkih pripovijesti nema na razini manjih strukturnih dijelova, ali se zato
cijela Kristova muka i uskrsnuće drže i egzorcizmom. Naime je ovaj svijet po Ivanu u vlasti zloga, a on
se izbacuje, kako je to prije odlučnih događaja jasno najavljeno: Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez
ovoga svijeta biti bačen van! (12,31)
18
9. Koje događaje ima samo Ivan?
Nekoliko je događaja o kojima izvješćuje samo Ivanovo evanđelje: čudo u Kani s pretvorbom vode u
vino (Iv 2,1), razgovor s Nikodemom (Iv 3,1-16), razgovor sa Samarijankom kraj zdenca (Iv 4,1-42),
uskrsnuće prijatelja Lazara (11,1-44), pranje nogu (13,1-17); Isus povjerava majku učeniku kojega
posebno voli; vojnici prebijaju golijeni surazapetih; vojnik kopljem probada Kristov bok; pripovijesti o
susretima nakon uskrsnuća Kristova s Marijom Magdalenom, apostolima i Tomom, ribolovom i svim
pojedinostima na Tiberijadskom jezeru (isto što i Galilejsko jezero). Samo Ivanovo evanđelje donosi
posebne podatke o Tomi koji na početku ne vjeruje, a onda se dosljedno i odlučno očituje govoreći
Gospodin moj i Bog moj.
Izdvojimo li samo čuda, također nailazimo na bitne razlike između Ivana i sinoptičara: »Od dvadeset
devet sinoptičkih opisa čuda, Ivan preuzima samo tri: Ozdravljenje sina kraljevskog službenika, (4,46-
54); Nahranjivanje mnoštva (6,1-13) i Hodanje po vodi (6,16-21). Ivan međutim donosi pet novih čuda,
koje nisu zabilježili sinoptici: Svadba u Kani (2,1-11); Ozdravljenje bolesnoga na kupalištu Bethesda
(5,1-9); Ozdravljenje slijepca od rođenja (9,1-7); Uskrsnuće čovjeka Lazara (11,1-44); Čudesni ulov
ribe nakon uskrsnuća (21,1- 14).«

10. Kad je po Ivanu Krist umro na križu?

Ivan je točan u odredbi dana raspeća i smrti, pa govori da se to zbilo dan pred Pashu. Pasha je uvijek 14.
nisana, a godine 30., po kršćanskom računanju vremena, padala je 8. travnja u subotu. Većina
istraživača danas drži da je Krist na križu umro u petak 7. travnja godine 30. Popodne su prinošene žrtve
u Hramu za dolazeći Pesah, Pashu, dan kad židovi slave to što je zatorni anđeo poštedio njihove
prvorođence jer su svoje kuće obilježili krvlju zaklanih janjaca. Kristova je smrt za kršćane uzvišenje
ove žrtve i dogodila se upravo kad su se u hramu prikazivali pashalni janjci, koji će biti blagovani
navečer: kako smo rekli, Židovi drže da dan započinje zalazom sunca, pa je za njih tada već bila subota.
Po Ivanu, Isus je još oko šestoga sata, znači u podne, pred Pilatom (Iv 19,14). Smrt pada o devetoj uri,
znači u tri popodne.

11. Ivanova kristologija

Sva su Kristova djela u četvrtom evanđelju prikazana u obsjevu njegove božanske naravi. Stoga Krist
ima i jedinstvenu oznaku: Jedinorođeni Sin (1, 14.18; 3,16.18). Dugandžić dobro opaža da „ u središtu
Ivanova evanđelja ne stoji navještaj kraljevstva Božjega, već Isusova vlastita objava sebe i svojega
poslanja od Oca.“
Krist izvodi po Ivanu osam čuda, što je manje nego u sinoptičara. Način kojim ih izvodi međutim
naglašava njegovu moć. Liječenje se ostvaruje na daljinu (kraljev je službenik u Kani gdje moli Krista
da pomogne bolesnomu sinu koji je u tom času u Kafarnaumu. Idi, sin tvoj živi, kaže mu Krist, i
službenik poslije doznaje da je sinu bilo bolje oko sedme ure kad je govorio s Isusom. Lazara također
uskrisuje glasom, na daljinu,).
Napokon, Ivanu nije bilo potrebno dramatičnim događajima popratiti čas Kristove smrti, kako to čine
sinoptičari. Nema potresa ni uskrsnuća mrtvih u tom času, jer je evanđelist već dotada svime jasno
pokazao da umire Bog. Krist je u Ivana naglašeno označen kao Božji Logos, Riječ, i to na samom
početku evanđelja.
U skladu s djelima, koja u Ivanovu evanđelju nedvojbeno upućuju na njegovu božansku narav, jesu i
Kristovi govori u ovom tekstu. Isus u Ivanovu evanđelju opsežno tumači svoju vlastitu osobnost, odnos
s Ocem i put do vječnoga života, u koji samo on pruža ulaz.
Dodajmo na kraju kako protagonistova božanska narav ni u Ivana ne isključuje njegovu poniznost. Pri
kraju Posljednje večere Krist pere noge svojim učenicima.

19
12. Staigerov lirski stil u Ivana
Opetovanosti: Ja sam; uistinu; došao sam. Cijelim se odlomkom provlače riječi kruh, život, hrana, pa se
i opetuju slični izrazi: Ja sam kruh života (6,35) (...) Ja sam živi kruh koji je sišao s neba (6,51). Sitnim
pomacima u opetovnosti sličnih izraza, Krist vodi svoju besjedu prema euharistiji. Ovakvim se
opetovnostima uporno priziva, evocira Kristovo zajedništvo s Ocem i njegova božanska narav. Nadalje,
stvara se poseban i svečan ugođaj. Evokacija je ključno obilježje lirskoga stila prema Staigeru.
Opetovnosti istih ili sličnih sintagmi koje prizivaju nalik su refrenima i pripjevima. Obilježje naravno
vodi prema glazbenosti koja je, poput pripjeva, također Staigerovo obilježje lirskoga stila.
Obilježje pokazuje da je tekst mogao biti zamišljen za javno čitanje: svojim sporim ritmom koji tvore
opetovnost dugih i razmjernih perioda gradio je svečan ugođaj sukladan svetomu obredu i govoru o
svetom biću.

13. Uloga antimetabole u Ivana

Antimetabole i uopće prožimanja s teološke strane ističu Kristovo jedinstvo s Bogom ocem, znači da su
u stilskom smislu izraz božanske naravi Kristove. Antimetabola čvrsto povezuje dva dijela rečenice
istim riječima, ali u drugoj sintaktičkoj ulozi, što je u Ivana znak čvrste sveze Oca i Sina. Sve moje
pripada tebi, sve tvoje pripada meni (17,10)

14. Ironije u Ivana.

Evanđelje prikazuje situacije u kojima likovi nisu svjesni pravoga značenja svojih riječi i postupaka –
spis im se znači ruga. Kysar drži da je cijelo evanđelje obrubljeno ironijom. Na početku je istaknuto i
Riječ bijaše Bog. Osobe koje slijede ili mrze Krista mučit će se tijekom cijeloga teksta da ovo shvate ili
pobiju. Neprijatelji su ga zbog toga naumili umoriti o Hanuki (10, 31-34) i o posljednjoj Pashi (19,7).
Učenike muči isti problem, pa im Isus kaže: „Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca moga. Vi
ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!“ Filip mu reče: „Pokaži nam Oca i dosta nam je!“ (14,7-8).
Sama je ova situacija ironična, jer im Krist govori da mogu vidjeti Oca pred sobom u njegovu, Kristovu
liku. Filip upravo to teško vidi.
Svakako je vrsna ironija u opisu početka muke. Smisao Kristova ukupna djela i smrti izrekla je osoba
koja to djelo niječe, i to je iskazala upravo riječima koje, pravilno shvaćene, tumače žrtvu. Ironično,
sama osoba koja govori ne zna što govori. Svećenik Kajfa iznosi tvrdnju kojom ironizira samoga sebe:
Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda, nego da sav narod propadne
(11,50). Krist doista umire za sav narod iskupljujući njegove grijehe. Osoba tako govori točno, ali sama
svojim riječima pridaje pogrješno značenje.
Ironija proizvodi zabavne, pa i komične učinke u razgovoru sa Samarijankom. Ona kaže Kristu da nema
čime zahvatiti vode iz zdenca, i odakle mu onda živa voda. Ne razumije da Krist govori u prenesenu
smislu. Uskoro ona sama pita ono što je trebalo izjaviti: Zar si veći od oca našega Jakova koji nam dade
ovaj zdenac? (4,12)
Krist rabi riječi s dvostrukim značenjem ovdje, a samo je jedna riječ dovoljna da izazove zabunu i u
Nikodemu. Besjeda ánōthen znači »odozgo« i ujedno »opet«. Stoga, tko nije rođen opet, ili rođen
odozgo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega. Nikodem se čudi i pita bi li netko morao opet ući u
majčinu utrobu. Krist govori o obraćenju, o rađanju po Duhu nakon kojega slijedi drukčiji život (3,3-
14).
U knjizi je već tumačen i niz ironija kojima je natopljena scena s preljubnicom, koja istina nije izvorno
Ivanova, nego vjerojatno Lukina. Riječi Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju (Iv 8,7)
podrugljivo su i poučno izrečene. Kad gomila posramljena odlazi, žena i Isus ostaju sami. Njegove riječi
Ni ja te ne osuđujem opet imaju trag ironije: netko bi mogao pomisliti da ju ne osuđuje jer je i sam

20
grješan, što surječje cijeloga teksta niječe. Gomila je shvatila da ju ne smije kamenovati, ali nije
izrečeno da ju Isus ne osuđuje iako je posve čist. Oprašta joj jer ima moć opraštati grijehe.
Ironijama vrvi i zgoda s čovjekom koji je bio rođen slijep, a Isus ga je izliječio. Igra bivšega slijepca,
koji sada gleda, i Židova koji ne vide da je Isus moćan i pravedan zapravo se i razotkriva u slijepčevim
riječima: Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči (9,30). Konačno će farizeji
razotkriti sebe kad pitaju Zar smo i mi slijepi? (9,40) No Krist vraća igru prevodeći prenesno sljepilo u
stvarno: Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje. Opet ostaje
trag prijašnjega značenja jer farizeji govore da vide, iako očito ne vide ono bitno.
Tekst donosi i ironije na daljinu: za drugoga blagdana u Jeruzalemu Židovi se ljute na Krista jer Boga
zove ocem (5,18); za Blagdana sjenica oni sami govore da se nisu rodili iz preljuba jer im je otac Bog
(8,41). Nije rečeno da su osobe što ovo izgovaraju iste, ali strukturno jesu u istom položaju Kristovih
suprotnika. Nadalje, napadaju ga u sličnim situacijama jer liječi slijepoga i oprašta preljubnici. Moguće
je napadače braniti velikom razinom metaforizacije pri odredbi svojega oca, no ironija ipak ostaje.

15. Protumačite značenje zmije s uputama na Bibliju, Empsona i Derridu.

Zmija je ovdje još jedna potvrda složenosti biblijskih znakova. Ona je drugdje nositelj podsjećaja na
Sotonu, tako je na početku Biblije (Post 3,1 i dalje) i izravno na njezinu kraju (Otk 20,2). Krist se
uspoređuje s mjedenom zmijom koja je spasila Izraelce upravo od zmija, kako je opisano u Brojevima,
pa biblijski tekst pokazuje višestrukost značenja. Iako je jasno da u ovom surječju zmija znači jedno, a u
Otkrivenju drugo, sam je znak zmije složen u podsjećajima i nije ga moguće jednoznačno odrediti. Tko
želi, može i ovo složeno značenje zmije povezati s onim što Derrida zove odgodom uspostave smisla,
différance. Rečeno naravno važi ako stvari motrimo sa stajališta označitelja: zmija ne označuje samo
nešto negativno. Smisao se može poduprijeti i time što je Krist ubrojen među zlikovce, no to je po Luki
(22,37). Valja reći i to da prema Bibliji nema odgode uspostave smisla zauvijek: po drugom Kristovu
dolasku značenje i smisao bit će uspostavljeni. Određena nesigurnost u vremenu koje tome prethodi, a
to znači u onom koje je tu i sada za čitatelja, svakako djeluje. Uostalom, i u Otkrivenju će se javiti lažni
proroci.Vjerojatno bi Empson sa svojom definicijom višesmislenosti ovdje također imao što reći:
višesmislenost mu je svaki preljev među riječima, ma kako tanan, koji pruža mogućnost različitim
reakcijama na isti odsječak jezika.

PAVAO

1. Gdje i kada je rođen Pavao? Što znamo o njegovoj naobrazbi?

Pavao je rođen u Tarzu u ondašnjoj Ciliciji na Sredozemnom moru (Dj 9,11; 21,39). U Jeruzalemu je
primio naobrazbu od učitelja Zakona Gamaliela, farizeja, uglednika i člana Velikoga vijeća koji je bio
tolerantan prema kršćanima (Dj 5,34). Nažalost, ne znamo puno o židovskom naobrazbenom sustavu
onoga doba.

2. Tko je prvi kršćanski mučenik? Koje je bila Pavlova uloga?

Kad kamenuju Stjepana, prvoga kršćanskoga mučenika, svjedoci odlažu svoje haljine do nogu mladića
Savla koji odobrava umorstvo (Dj 7,56; 8,1). Savao je istaknut među progoniteljima, jer od velikoga
svećenika traži pisma za sinagogu u Damasku, kako bi mogao tamošnje sljedbenike kršćanskoga Puta
dovesti svezane u Jeruzalem (9,2). Čini se da je Pavlu smetalo što vjernici kršćani u Damasku ne traže
od novoprimljenih vjernika da prihvate Toru, dakle židovski Zakon i obrezanje. Upravo takve postupke
Pavao će poslije gorljivo braniti.

21
 3. Što se dogodilo na putu za Damask?
Djela apostolska svjedoče da se na putu u Damask dogodilo čudo. Pavla i pratnju obasjala je moćna
svjetlost i začuo se hebrejski glas. Nakon što je Pavao pitao tko mu govori, glas je odgovorio Isus, koga
ti progoniš (Dj 9, 5). Pavao je oslijepio, tri dana nije jeo ni pio, a kad se vid vratio, s očiju mu je palo
nešto kao ljuske. Događaj se mogao zbiti oko godine 38. godine. U Damasku je kršten (9,18) i proveo je
određeno vrijeme s tamošnjim kršćanima.

4. Ukratko opišite jedan događaj s prvoga Pavlova misijskoga putovanja.

U Ikoniju su ih skoro kamenovali, a u Listri u istoj pokrajini zbio se neobičan događaj. Pavao je
ozdravio čovjeka koji od rođenja nije mogao hodati, pa ljudi drže da je on bog Hermes, i da je Barnaba
Zeus. Najprije im žele žrtvovati kao da su bogovi, a onda Pavla kamenuju i ostavljaju misleći da je
mrtav. Tako se pokazuju muke apostolske službe, ustvari teškoće s kojima se mogu sretati svi koji
propovijedaju novu vjeru (Dj 14).

5. Ukratko opišite jedan događaj s drugoga Pavlova misijskoga putovanja.

Pavao najprije prolazi kroz mjesta koja je pohodio na prvom putovanju, pa u Listri uzima sa sobom
Timoteja, sina pokrštene Židovke i Grka. Pavao prenosi vijesti sa sabora u Jeruzalemu i utvrđuje vjeru
kršćanskih zajednica. Nakon što je došao do zapadne obale Male Azije, do Troade, Pavao ima noću
viđenje u kojem ga neki Makedonac moli da dođe k njima (Dj 16,10). Brodom odlazi u Neapolis, luku
grada Filipa, koji je središte ondašnje Makedonije. U gradu utemeljuje kršćansku zajednicu – prvu crkvu
na makedonskom i europskom tlu. U Filipima su Pavao i Sila obratili prodavačicu grimizne odjeće
Lidiju koja je krštena i u čijoj su kući prvi kršćanski misionari prebivali. Pavao je u Filipima istjerao
duha iz vračare ropkinje, na što su ih njezini vlasnici optužili da šire običaje koje Rimljani ne smiju pri-
hvatiti. Pavao i Sila tako su dospjeli u zatvor, ali je nastao potres i okovi su im spali. Čuvar se probudio i
pomogao im je, a iduće jutro došao je glas da ih i vlasti oslobađaju. Pretori su se uplašili kad su čuli da
su Pavao i Sila rimski građani.

6. Ukratko opišite jedan događaj s trećega misijskoga puta.

Pavao se na ovom putu najduže zadržao u Efezu, gdje boravi dvije godine i tri mjeseca, od 54. do 57.
(prema YR). Kršćanska je zajednica u Efezu uspješna, a sam Pavao prema Djelima posjeduje i dar
ozdravljanja: na bolesnike uspješno stavljaju rupce za pot ili pregače koje su dotaknule njegovo tijelo
(Dj 19,12). Ne miruje ni oporba od strane Grka. U Efezu se posebno štovala Artemida, a od izrade
njezinih malih srebrnih hramova dobro žive srebrnar Demetrije i drugi obrtnici. Stoga bune narod protiv
Pavla koji uči da bogovi izrađeni rukama nisu bogovi (Dj 19,23). Izgleda da nije riječ o Artemidi božici
lova, nego o božici plodnosti, a ona ima puno grudi na sebi. Pisma Galaćanima i Filipljanima vjerojatno
su također nastala u Efezu.

7. Prikažite Pavlov put u Rim.

Morski put prema Rimu opet je u Djelima apostolskim prikazan u prvom licu množine, pa je, uz ograde
ipak moguće književne konvencije, pretpostavljivo da ga na moru prati Luka. Opisi su živi, pokazuju
upoznatost s navigacijom i plovidbom onoga doba, što se u antici i tražilo od povjesničara kakav je želio
biti Luka. Pripovjedač zna da su jedrili uz Cipar zbog suprotnih vjetrova (Dj 27,4); dok plove uz Kretu,
puše jak sjeveroistočnjak, za oluje rabe snast kako bi potpasali brod; kako se ne bi nasukali na Sirti
spustili su prvenjaču (27,17-18). Uskoro su se morali riješiti i tereta. Brod zapada u oluju, događaji su
dinamično predočeni, a nose i sličnost s knjigom o Joni. Pavao jamči mornarima spas jer mu se u snu
ukazao anđeo. Čini se da Pavao i pričešćuje mornare (27,35-36). Dolaze do Malte, gdje Pavao ne pogiba
od zmijskoga otrova i gdje liječi oca upravitelja otoka Publija. Konačno nakon tri mjeseca boravka na
Malti dolazi u Rim, gdje govori rimskim Židovima.

22
1. Izaberite dvije razlike između autentičnih i neautentičnih Pavlovih poslanica i ukratko ih
obrazložite.
a) Sintaksa je u pravilu jednostavnija u autentičnim poslanicama: prije svega su učestalije pojedinačne
kratke rečenice, nepovezane i kad počinju s hóti (jer), hṓste (da, tako da), hína (da/kad, gdje). Javljaju se
asindetske rečenice (bez veznika) ili povezane suprotnim ili usporedbenim spojnicama. Sintaktičko-
morfološki obzor nalazi glagolske priloge kao poveznice između rečenica. Javlja se izraz en KyríO, u
Gospodinu, znači bez određenoga člana. Sintaktičko-sintagmatski odnosi pokazuju učestale apozicije, a
rijetki su apsolutni genitivi. Nadalje, Pavao sebe označuje izrazima koje dopunjuje blizinom Isusu
Kristu: Pavao, sužanj Isusa Krista (Fil 1); Pavao, starac, a sada i sužanj Isusa Krista (Fil 9).

b) Glede rječnika, vidljivo je da pisac rabi riječ riječi synergós, suradnik. U poslanicama s nesumnjivim
Pavlovim autorstvom nalaziva je riječ riječ satana ( 1 Kor 5,5; 7,5; 2 Kor 2,11; 11,14; 1 Sol 2,18), a
nema riječi diábolos – valja međutim reći da se izraz Satana nalazi i u 1 Tim 1,20; 5,15 i u dvojbenoj
Drugoj Solunjanima.

c) Pavao u autentičnim poslanicama raspravlja s oponentima i iznosi dokaze, često temeljene na Starom
zavjetu, a pruža i uzročno-posljedične sveze. Misao autentičnih poslanica biva složenijom, teže
dostupnom prosječnomu čitatelju. U neautentičnim poslanicama pisac jednostavno odbacuje stav druge
strane i pruža brzo shvatljive upute naslovljenicima.

2. Koji je najstariji novozavjetni spis? Kada i gdje je napisan?

Općenito je prihvaćeno da je Prva Solunjanima najstariji novozavjetni tekst i da je napisana 51. godine u
Korintu. Znamo da je Pavao u Korintu za cara Klaudija godine 51. i 52.

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA

1. Jaussov obzor očekivanja i Prva poslanica Korinćanima.

Pavlova Prva poslanica Korinćanima biva pismo ljudima u nevolji i već to kazuje da njegov sadržaj i
formu dobrim dijelom određuju i primatelji. Dosad znamo da je u zajednici u Korintu bilo razdora. O
njezinim pripadnicima valja reći još najmanje dvije pojedinosti. Iz same je poslanice vidljivo da ju
uglavnom nisu činili ni intelektualci ni politički utjecajni ljudi koji bi pripadali takozvanoj eliti.
Korinćani kojima se Pavao obraća jednostavni su ljudi i mogli su se osjećati inferiornima pred učenim
osobama koje su poznavale filozofiju i retoriku i imale moć. Pavao će i stoga isticati ludost tobože
mudrih i mudrost tobože ludih – no vjerojatno je znao da intelektualci i politički utjecajni ljudi
jednostavno ne moraju uvijek biti u pravu – povijest je prepuna takvih primjera. O’Connor- Murphy
dobro ističe apostolov vlastiti položaj: »Pavao je bio Židov u svijetu u kojem su Židovi bili prezrena
manjina. Bio je obrtnikom u svijetu koji je cijenio samo intelektualna dostignuća. Bio je strancem u
svijetu gdje su veze bile izvorom moći.«964 Takva će osoba razumjeti položaj Korinćana kojima piše:
tako je autorova slabost njegova snaga. Pisati s pozicije nemoćnih jest umjetnikova snaga i danas.
Korint je bio grad užitaka i plodno tlo za hedonističku praksu. Bez striktnih pravila židovskoga Zakona,
prvi kršćani uglavnom Grci mogli su se naći u napastima na svakom koraku. Pavao stoga ističe potrebu
morala i uči što valja, a što ne valja. Obzor očekivanja, kako bi rekao Jauss tako uvjetuje Pavlovu misao
– uvjetuje, ali ne određuje, jer za loše okružje on propovijeda temeljito kršćanski stav.

2. Werlichova tipologija tekstova i Prva poslanica Korinćanima: izaberite vrstu teksta pa navedite
gdje ju Pavao rabi.

Prema tipologiji koju daje Egon Werlich, riječ je o tekstu koji uz ostalo ima opisivačka, raspravljačka i
upućivačka obilježja.

23
Dio 11,23-26 pripovijeda kako je Krist ustanovio euharistiju, mogli bismo i pobliže reći da je Pavao
ovdje prikazao scenu. Nakon toga iskaz prjelazi u upute govoreći kako ispripovijedani događaj moraju
slaviti kršćani u Korintu. Upute su česte, pa ih nalazimo u govoru o seksualnoj i bračnoj čistoći, s nizom
upravo za upute znakovitih imperativa. Upućivački tekst preteže u instrukcijama za brak s pripadnicima
drugih vjera (7,1-16). Očite su upute i zapovijedi kojima valja skupljati milodare s početka 16.
poglavlja.

3. Kako Pavao iznosi dokaze za svoje tvrdnje? (Protumačite uzroke i posljedice te na koga se
odnose; protumačite otkuda Pavao izvodi dokaze.)

Pogrješno bi bilo od Pavlovih rasprava tražiti dokaze kakve iznosi suvremena znanost. Riječ je prije
svega o logici uzroka i posljedica, koja se oslanja na tvrdnje iz Staroga zavjeta te same Kristove riječi i
djela, znači na objavu, koja u času iskaza nije znanstveno provjerljiva. Riječ je o temeljima vjere, a ne
znanosti. Pavao redovito nizom uzroka i posljedica ukazuje na učinke u sadašnjem životu svojih
naslovljenika: Jer ako mrtvi ne uskrsavaju ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je
vjera vaša, još ste u grijesima. (15,16 -17).

4. Navedite osnovne elemente sadržaja Prve poslanice Korinćanima.

Probleme kojima se Pavao mora baviti možemo razvrstati na crkveno-organizacijske, moralne, običajne,
filozofsko-svjetonazorske, liturgijsko- euharistijske i teološke.

5. S kojim filozofskim i teološkim učenjima polemizira Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima.

Apostol svoje riječi u poslanici upravlja prije svega protiv ohole mudrosti. On napada grčki filozofski
duh, koji ponosan misli da sve može znati i shvatiti: Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao
Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja. I dok Židovi
zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove,
ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost
mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi. Milostivi Krist koji je Bog i koji je razapet teško je spojiv
sa stoicizmom. Izravnijih naznaka stoičkih poveznica, u smislu specificiranih napada, nije lako naći.
Pavao izravno napada hedonizam, i to opet suprotstavljajući ga Kristu: Ako zbilja mrtvi ne uskršavaju,
»jedimo i pijmo, jer sutra mremo!«

Pavao se postavlja oštro protiv idolopoklonstva i politeizma te protiv gnosticizma. Tijelo dakle samo po
sebi nije nikakovo zlo. Dapače, tijelo će uskrsnuti jer je Krist uskrsnuo u tijelu – zlo je rabiti tijelo na
nemoralan način: Ne znate li da ste Hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? (3,16) Vi ste tijelo
Kristovo, a pojedinci udovi (12,27). Pavao suprotstavlja razapetoga Krista, koji jamči uskrsnuće,
mudrosti stoicizma, epikurejstva i, jamačno, gnosticizma koji je tada još u početcima.

6. Četiri bitne pojedinosti Pavlove kristologije povezane sa smrću i uskrsnućem

Smrt i uskrsnuće bitne su odrednice Pavlove kristologije. Apostol propovijeda četiri bitne pojedinosti o
Kristu koje izvodi iz njegove smrti i uskrsnuća:
a) umro je da bi otkupio ljudske grijehe
b) svojim je uskrsnućem potvrdio moć:on je otkupitelj grijeha, gospodar nad smrti, gospodar svijeta
uopće, po njemu je sve stvoreno
c) po drugom će dolasku uskrisiti druge ljude
d) dolazi uskoro.

24
7. Kojom Pavlovom mišlju katolička teologija podupire doktrinu o čistilištu?

Jedna od Pavlovih rečenica poslužila je katoličkim teolozima da potkrijepe doktrinu o Čistilištu.

Nitko naime ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.
Zida li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će
djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je
čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On
sam spasit će se, ali kao kroz vatru. (1 Kor 3,11- 15). Nema izravna spomena čistilišta. U prilog doktrini
o čišćenju grijeha nakon smrti govore misli o Danu koji pokazuje kakvo je čije djelo i ognju koji otkriva
što je valjalo, a što nije, zatim činjenica da će se spasiti i oni kojima se djela na pokažu posve valjanima.

8.Navedite misao o odnosu znanja i ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima.

Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje (8,1).

9. Himna ljubavi: od čega je ljubav bitnija?

Bez ljubavi ne vrijedi sposobnost govora ljudskih i anđeoskih jezika, moć proroštva, upoznatost s
tajnama i znanjima, darežljivost i dragovoljna tjelesna muka. Dobro je govoriti mnoge jezike i
prorokovati, dobro je znati, dobro je imati vjeru kojom bi se premještala brda, dobro je davati
siromasima i biti spreman na tjelesnu žrtvu. Ipak je bez ljubavi sve navedeno opet samo ništa. Ljubav
temeljna vrijednost, bez koje ni one pozitivne vrijednosti ne znače mnogo.

10. Himna ljubavi: što ljubav nije? Ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne oholi se, nije nepristojna, ne
razdražuje se, ne traži svoje, ne veseli se nepravdi.

11. Himna ljubavi: čemu je ljubav bliska? Pavao devet puta određuje ljubav blizinom drugih
vrijednosti: strpljiva je, dobrostiva, zaboravlja i prašta zlo, raduje se istini, sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi, nikada ne prestaje.

12. Himna ljubavi: posebno istaknuta opetovnost: Najistaknutiji izraz: a ljubavi ne bih imao. Izraz je
istaknut po doslovnosti opetovanja, po istome mjestu u rečenicama i po svojoj trostrukosti.

13. Prvi i drugi dio Himne ljubavi povezuje upravo riječ.ljubav; drugi i treći dio spaja ono što je
zauvijek odnosno ono što će iščeznuti; treći i četvrti dio povezuje ono što je savršeno odnosno ono
što je nesavršeno; četvrti i peti dijelovi govore o budućnosti i sadašnjosti rabeći riječi kada i sada.

14. Himna ljubavi: koje tri uloge ima ljubav za kazivača? Ljubav ima tako tri uloge u pjesmi. Čini
da vjera, znanje i proroštva doista postoje. Bitna je za kazivača, bez nje ne bio postojao, bio bi ništa, i on
ju želi imati. Konačno, ona je most između sadašnjosti i budućnosti.

15. Subjekt u Himni ljubavi

Kazivač je izrazito razvojan subjekt. Razvojnost mu je međutim obilježena skromnošću: priznajući

svoje nesavršenstvo u času iskaza, on ne zalazi u prevrtljivost. Razlog je već iskazan, u mijeni ga, poput
moćne kralježnice, stalno čuva ključna riječ pjesme, koja je ljubav.
Subjekt je složen i u već spomenutu smislu govora u prvom licu jednine i množine, pa zastupa i sebe i
nekoga drugoga ili druge. Poveznica i ovdje biva ljubav.

25
16. Protumačite sugovornu osobu u Himni ljubavi

Ne znamo pouzdano odnosi li se pretpostavljeno mi na jednu govornu i jednu sugovornu osobu ili na
jednu govornu i više sugovornih osoba. Iz samoga teksta pjesme to se ne može iščitati. Uključimo li
životopisno surječje, a ovdje bi to zapravo bio samo ostali dio poslanice, doći ćemo do jednostavna
odgovora: Pavao govori Korinćanima koji primaju pismo. Govornik i sugovorna osoba u Pavla, kako je
rečeno, možda ne gledaju jedno drugo prije pojave savršenstva. Moguće je međutim pretpostaviti da će
nakon dolaska toga savršenstva vidjeti jasno i lice onoga s kim govore. Tako će spoznati i jedno drugo.

17. Tko je Bonaventura Duda? Hrvatski teolog, bibličar, franjevac i dopisni član Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti.

POSLANICA RIMLJANIMA

1. Što je opravdanje u kršćanskom teološkom smislu?

Opravdanje je termin koji označuje preobliku grješnika iz stanja nepravednosti u stanje svetosti ili
pravednosti, što je učinak Kristove žrtve. Opravdanje po vjeri temelj je misli o spasu čovjeka. Bitnost
krštenja pomno je tumačena, a vjera u drugi Kristov dolazak jasno istaknuta. Poslanica je i suptilna
pohvala stare židovske vjere koja se ovdje ne odbacuje, nego naravno i nenapadno prerasta u novu vjeru
(Abrahamu se vjera uračunala u pravednost prije nego je dobio i prihvatio obrezanje za svoje potomke,
znači neizravno zakon – ovaj je vremenski raspored Pavlu očito bitan.).

2. Opravdanje po vjeri promatrano je u tekstu u odnosu prema ovim četirima vrijednostima:

Zakonu, otkupljenju, životu i djelima.

3. Navedite figuru, autora i djelo.

Ali ne samo to, nego se ponosimo i nevoljama, svjesni da nevolja rađa

strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu.
Klimaks ili gradacija, Augustin, De Doctrina Christiana.

4. Navedite figuru, autora i djelo.

Onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu čast i besmrtnost – njima
život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini, a pristaju uz
nepravednost – njima srdžbu i gnjev.
Paralelizam, Pavao, Poslanica Rimljanima

5. Navedite figuru, autora i djelo.

A ti, zašto sudiš brata svoga? Ili ti, zašto prezireš brata svoga? Dijatriba, Pavao, Poslanica Rimljanima

6. Navedite figuru, autora i djelo.

Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni

sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo
stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu
našemu.
Kumulacija (+ mikroparalelizmi), Pavao, Poslanica Rimljanima

26
OTKRIVENJE

1. Navedite bitne apokaliptične tekstove iz Biblije.

U Bibliji čitamo tri duža teksta apokaliptične naravi: Izaijinu apokalipsu (Iz 24 – 27), Danielovu
apokalipsu (9 – 12) i konačno cijelu knjigu Otkrivenje. Dijelova koji pripadaju apokaliptičnoj
književnosti nalazimo također u 34. i 35. poglavlju Izaijinu, u Ezekiela (7), Zaharije (14), u Markovu
evanđelju (13), Prvoj poslanici Solunjanima (4,13-18), Drugoj poslanici Solunjanima i još na nekim
mjestima u Pavla i sinoptičara.

2. U kakvim vremenima obično nastaju apokaliptični tekstovi? Na kojoj se razini zbivaju

događaji, koje dijelove prostora zahvaćaju?
- Apokaliptični tekstovi iz Biblije nastaju u doba teških pogibli za cijeli židovski narod ili kršćansku
vjersku zajednicu, ali podižu događaje na razinu svemirskih razmjera. (Riječ je i o vrsti utjehe : ne
strada samo naša mala zajednica, nego cijeli svijet, ali će zlo na kraju biti poraženo, a dobro će
nadvladati.) - Opisani događaji redovito zahvaćaju nebo, zemlju i podzemlje. Nadalje, događaji nazočni
u doba pisanja apokaliptičnih dokumenata prikazuju se kao opis posljednjih i odlučnih dana. Prostor i
vrijeme tako se proširuju s „tu i sada“ na „posvuda i zauvijek“ i, još bitnije, „konačno“ i „nikad više“.

3. Osnovni simboli Izaijine apokalipse.

Propast zemlje, Stradanja ljudi, Razoren zli grad, Sud i podzemlje (4)
U to ulaze i događaji iz prvoga dijela male Izaijine apokalipse: Promjene svemirski razmjera, Nestanak
smrti i bola, Borbe (Bog pomaže osobno), Pobjednički grad/kraljevstvo (4)

8. Tko i kada piše Otkrivenje ?

Važni biblijski rukopisi Codex Sinaiticus i Codex Alexandrinus naslovljuju ovdje tumačeni tekst
Otkrivenje Ivanovo. Crkvena predaja poistovjećuje Ivana autora Otkrivenja s apostolom Ivanom.
Napisano je 95. ili 96. godine.
Lionski biskup Irenej zna za knjigu i rabi ju kao sveti tekst, a za to je potvrda djelo Adversus Haereses
nastalo oko 180. godine. Tvrdi da je knjiga viđena potkraj vladavine cara Domicijana (5.30.3).
Spomenuti je rimski car vladao od 81. do 96.
Euzebije (263. – 339.) u Crkvenoj povijesti navodi da Origen (184. – 254.) misli kako Ivanovo
evanđelje i Otkrivenje nije napisala ista osoba. U III. st. Dionizije Aleksandrijski upozorava na razlike u
stilu između Otkrivenja i drugih ivanovskih spisa. Stajalište ovoga uglednika znatno je oslabilo položaj
knjige u istočnoj crkvi, znači uglavnom na području koje danas obuhvaćaju pravoslavne crkve. Razlike
u stilu ipak su tumačive prilagodbom posebnomu apokaliptičnomu žanru.

9. Ključna obilježja apokaliptičnoga žanra (a,b,c,d,e,f).

a) Apokalipse djeluju na svemirskoj razini.
b) Dva moćna protivnika moraju se naći u borbi do smrti jednoga od njih.
c) Iako više ili manje podsjećaju na povijesne događaje, apokalipse ustvari na duhovnoj razini govore o
posljednjim, eshatološkim problemima. Otkrivenja zanimaju smrt, uskrsnuće, sud, kazna ili nagrada.
d) Apokaliptična književnost pisana je kao izvješće o viđenju koje je dano u snu ili u posebnu stanju
koje će poremetiti i promijeniti kazivača. Subjekt dobiva poruke od osobe vrlo bliske Bogu, ako ne i od
samoga Boga. Podatci koje dobiva redovito su slike s prenesenim značenjem.
e) Apokaliptik je u tonu blizak proroku, ali se ključno razlikuje od njega u odnosu prema recipijentima,
onima koji su ga slušali.
f) Apokalipse se često stavljaju u usta znamenitim osobama, ljudima koji imaju ugleda.
27
10. Razlika između proroka i apokaliptičara.
Apokaliptik je u tonu blizak proroku, ali se ključno razlikuje od njega u odnosu prema recipijentima,
onima koji su ga slušali. „Dok je u proroku, koji je usta Božja, naglasak više na spasu u sadašnjosti, jer
prorok tješi i prijeti snažnim slikama i poziva narod na obraćenje, dotle u apokaliptičara naglasak je na
svršetku ovoga svijeta i povijesti, te najavljuju novi svijet koji dolazi.“ Kad Amos, Izaija i Jeremija
prorokuju, oni žele da se njihovi slušatelji promijene. Žele da prestanu tlačiti niži stališ, trošiti novac na
nepotrebnu raskoš, odustanu od bune protiv Babilonaca. Suprotno tomu, Ivan u Otkrivenju i Izaija dok
piše apokaliptični dio žele naglasiti da je sve što se zbiva dio Božjega plana. Ljudi tu ne će puno pomoći
ni ako se promijene. Koliko god su progoni strašni, ipak će nakon njih doći konačna sloboda. Sam će
Bog intervenirati i sam će Bog konačno živjeti opet s dobrim ljudima. U apokalipsi Božja volja ne vodi
Kirovu ruku, kako bi rekli proroci, nego Bog sam dolazi i poražava Zlo.

11. Kako je romanca prema Fryeu ostvarena u Otkrivenju?

Northrop Frye govori o četirima osnovnim pripovjednim ustrojima, ili narativnim strukturama - mit
proljeća je komedija, mit ljeta romansa, mit jeseni tragedija, a mit zime satira. Romansa je književno
djelo u kojem dobri junak poražava zlo, zadobiva zaručnicu te obično vlada u gradu i kraljevstvu koje je
također borbom oslobodio i zaslužio. Upravo je Otkrivenje najpoznatija ovakva romansa na zapadu. U
njoj je dobri junak Krist i ima cijelu vojsku. Na suprotnoj su strani zla Zvijer, stara Zmija i Sotona.
Sotona je dugo mučio ljude, o čemu govori cijela Biblija – skrivio je istočni grijeh, uzrokovao Jobove
muke, iskušavao i Krista. U samom Otkrivenju on kao Zmaj želi progutati dijete dobroj Ženi u pustinji,
dapače u 12. poglavlju to nastoji učiniti i pomoću vode – što je tipičan motiv romance. Poslije će
zavoditi narode na četirima krajevima zemlje. Nakon borbe i pobjede Isus vlada u Novom Jeruzalemu,
koji je opremljen poput Zaručnice. U gradu su samo pravedni, nema smrti, ni jauka, ni bola. Nalazimo
međutim rijeku žive vode, životna stabla i vječno svjetlo.

12. Veleustroj Otkrivenja: kružnost i pravocrtnost, kršćani i pogani

-Veleustroj Otkrivenja možemo shvatiti i kao borbu prvoga ustroja kružnosti i drugoga ustroja
pravocrtnosti. Kružni se oblici u usporednosti nižu s opisom muka koje slijede nakon sedam pečata,
sedam anđeoskih trublja i sedam čaša. Dio sa sedam prizora također ima dvostruki progon žene, no
djeluje i najava nepovratnosti dobića dobra, jer je njezino dijete spašeno. Jasan ulazak pravocrtnosti,
prijelomni čas, počinje u 19. poglavlju s drugim dolaskom Kristovim. Ipak, ni ovdje nije sve posve
nepovratno, pa se Sotona vraća nakon tisuću godina. Kršćanstvo prihvaća tek djelomičnu kružnost, no
drugi povratak Kristov bit će po ovom tumačenju nepovratan i time znak pravocrtnosti. Tako borba
kršćana i pogana dobiva i strukturalne dimenzije. Konačna je pobjeda dobra po Otkrivenju nesumnjiva,
a ona ujedno znači i kraj kružnosti. Ustroj biva i poruka čitateljima: točno je da se zlo vraća i opetuje, no
na kraju zli će biti kažnjeni, a dobri nagrađeni.

14. Brojevi u Otkrivenju i njihovo značenje.

Skriveno značenje brojeva dio je općega simbolizma apokalipse.
7 = 3 (Božji broj) + 4 (broj svijeta-> 4 strane svijeta, 4 vjetra, 4 elementa)
3.5 = nesavršenost, jer je polovica od sedam.
1000 = neizmjernost
12 = broj Izraelovih plemena i broj apostola (144 000 broj spašenih i broj Crkve vrhunac savršenstva:
nastao je umnoškom 12 X 12 X 1000)
666= broj druge zvijeri iz 13,8, označuje njezinu punu nemoć: šest je shvaćen kao broj nastao
oduzimanjem jednoga od sedam. Uz to je 6 polovica od 12.

28
15. Prikažite kružnost ili usporednosti u jednom od elemenata povezanih s brojem sedam koji
sami izaberete (gromovi i potresi; zemlja, voda, oganj i zrak; hvale i kraljevstvo; knjige) -
GROMOVI I POTRESI
Ovi motivi očito dolaze u blizini simbola određenih brojem sedam. Nakon sedmoga pečata: Anđeo uze
kadionicu, napuni je ognjem sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi i munje i potres
(8,5). Nakon sedme trube: I otvori se Hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u Hramu
njegovu te udare munje i glasovi i gromovi i potres i tuča velika (11,19).
Nakon sedme čaše: I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je
ljudi – tako bijaše silan potres taj (16,18).
Djeluje je i gradacija, pa nakon trube dolazi velika tuča i potres, a nakon čaše nastaje potres kakvoga ne
bijaše otkako je ljudi.

16. Broj sedam i simboli uz koje dolazi u Otkrivenju.

7 = savršenstvo -> 3 (Božji broj) + 4 (broj svijeta-> 4 strane svijeta, 4 vjetra, 4 počela)
Broj sedam javlja se na početku uz osobu koja po kazivaču Ivanu šalje milost i mir, uz onoga koji jest,
koji bijaše i koji će biti, pred njegovim prijestoljem nalazi sedam duhova. Pred njegovim je prijestoljem
sedam duhova. Sedmica uvjetuje i primatelje poruke koju Ivan nosi, znači crkve i njihove anđele: pisma
se upućuju hladnoj crkvi u Efezu, progonjenoj u Smirni, popustljivoj u Pergamu, pokvarenoj u Tijatiri,
mrtvoj u Sardu, misionarskoj u Filadelfiji i oholoj u Laodiceji. Krist, čije poruke subjekt prenosi,
također ima u ruci sedam zvijezda i stupa posred sedam svijećnjaka.
Sedam je pečata na knjizi. Nakon otvaranja svakog, nastaju nesreće. Sedam anđela stoji pred Bogom sa
sedam truba i novim nevoljama. Anđeli izlijevaju sedam čaša gnjeva.

17. Binarne opreke u Otkrivenju

Ivanovo Otkrivenje operira temeljnom oprekom život – smrt, s time što život povezuje s moralnim i
svetim, a smrt s pokvarenim i blatnim. Binarne opreke u skladu su i s ustrojem romance, koja polazi od
oštre polarizacije dobroga junaka i zloga protujunaka. Skoro sve što ulazi u Ivanovo Otkrivenje pripada
jednomu ili drugomu polu suprotnosti. Da bi nešto uopće moglo biti u opreci, ipak mora imati barem
neka zajednička obilježja.
BINARIZMI: Dvije oprečne žene (Sveta i bludna), Pečat i žig (pečat koji primaju ljudi od Boga i žig
koji nepravedni dobivaju od zvijeri.), Oprečni gradovi (Rim/Babilon – Novi Jeruzalem), Krist i
suparnik.

18. Relativnost binarnih opreka u Otkrivenju?

Sličnosti simbola simbola dovedenih u binarnu opreku:
- Babilon je nakićen zlatom i dragim kamenjem i biserima. Novi Jeruzalem je također sagrađen od
jaspisa, a grad od čistog zlata, kao čisto staklo. Temelji su mu od safira, jaspisa, smaragda, sardoniksa,
sarda, hrizolita, berila, topaza. Prvi je grad međutim bogatstvo i dragulje stekao pljačkom, a u drugom
su dragulji znak Božjega dara i trajnosti.
- 7 - Zvijer na kojoj sjedi žena ima 7 glava i 10 rogova . Iako je zvijer negativna, određena je i brojem 7.
- 3,5 - 2 proroka iz 11. poglavlja bivaju označeni pozitivno, ali proriču 1260 dana (3, 5 god)
- Sama knjiga uči da relativnost opreka barem dijelom biva pogibeljnim prividom. Naime, zvijer zavodi
ljude svojom moći u 13. poglavlju: ona čini velika čudesa tako da i oganj s neba spušta na zemlju na
očigled ljudi (13, 11). S ovim ognjem moramo se sjetiti Ilije, proroka Jahvina, koji je upravo time
dokazivao da je Jahve pravi Bog. U samoj knjizi dva prava proroka također su ognjem iz usta uništavala
protivnike (11,5), a oganj s neba uništava Sotonine pristaše na kraju borbe (20,9). Nadalje, ljudi teško
stradaju i od zala koja se spuštaju na zemlju poslije otvaranja sedam pečata.
29
19. Što se zbiva u 19., 20. i 21. poglavlju Otkrivenja?
19. poglavlje – osuda Bludnice, poraz Zvijeri i lažnog proroka (bačeni u ognjeno sumporno jezero)
20. poglavlje – Zmaj, Zmija i Sotona bačeni u Bezdan, a svi koji im se nisu poklonili oživješe i
kraljevaše s Kristom tisuću godina (prvo uskrsnuće) (Sotonin izlazak za 1000 god)
21. poglavlje – opis Novog Jeruzalema i bogatog hrama.

20. Intertekstualnost u Otkrivenju: navedite primjer.

Otkrivenje sadrži više od 500 izravnih navoda iz Staroga zavjeta. U tom se smislu učestalo rabe
Postanak, Izlazak, Zaharija i Izaija. Prije svega treba razumjeti da se Otkrivenje oslanja na Kristovo
obećanje o drugom dolasku.
- Otkrivenje navodi mjesto govoreći da je nakon anđeoske trube nešto kao užarena gora bilo hitnuto u
more, te se trećina mora pretvorila u krv. Ivan podsjeća na Izlazak i time čitateljima šalje poruku da i
ovdje djeluje moćni Bog. Nadalje, kako je poslije muka koje su Izraelci pretrpjeli faraon ipak bio
poražen, a Izraelci spašeni, tako će poslije svih muka biti spašeni primatelji poruke iz Otkrivenja.

PRVA PETROVA POSLANICA

1. Kakav bi lik bio Petar Šimun po Forsteru, odnosno Muiru? Dokažite.

Prihvatimo li Forsterovu odnosno sličnu Muirovu klasifikaciju na statične i dramatske likove, jasno je
da Petar biva tijekom prikaza u Novom zavjetu izrazito dramatskim likom. Prije svega je dojmljiv
njegov razvoj od ribara koji živi s punicom do vođe vjerske zajednice koja se brzo širi cijelim svijetom.
Karijera koja počinje u galilejskom selu i završava u rimskom velegradu dokaz je moćna razvoja. Iako
je sam zemaljski kraj nesretan, posmrtni je utjecaj opet velik.
Petar također iznenađuje na svakom koraku: svojom deklaracijom pred Kristom u Cezareji svakako biva
neobičnim u svojoj skromnoj veličini, a ljudski je shvatljiv kad odgovara Krista od muke. Ne
očekujemo njegovu zataju pri toj muci, a gorak plač put je prema kajanju.

2. Protumačite ustroj silaska antagonista u Bibliji.

Silazak protujunaka i zlih osoba: 1) bio je na zemlji ohol i nasilan; 2) silazi po kazni 3) nema povratka iz
podzemlja ili izlazi privremeno. Glede druge točke, možemo napomenuti da nadnaravno biće može
iskoristiti varavu volju antagonista.
Na dnu podzemlja redovito se javlja nešto bitno i nadnaravno, što mijenja dotadašnji junakov svijet.
Zemljopisno dno pripovijesti nerijetko jest točka moralne spoznaje ili preokreta prema spasu.
Mojsije i Izraelci prolaze između razdvojenih voda i time se spašavaju, a faraon i egipatska vojska
bivaju uništeni istim morem. Dobro je upraviti pozornost prema volji negativnih likova: oni upravo žele
poći za Izraelcima, ali stoga što je Bog bio otvrdnuo njihova srca, pa se zapravo volja zlih rabi na
njihovu propast. Pjesma iz Izlaska koja slavi događaj rabi glagol jārăd koji govori da je faraonova
vojska doslovno sišla dolje, potonula poput kamena (Izl 15,5).
U proroka Ezekiela srećemo drugu vrstu silaska u prikazima faraona i egipatskoga mnoštva koji silaze
zauvijek u podzemlje i među mrtve (Ez 32,17-31). Oni su bili nekada užas u zemlji živih, pa ih je zato i
stigla kazna (Ez 32,32). Ondje su i drugi povijesni neprijatelji izraelskoga naroda: Asirci, Edom i
knezovi sa sjevera. Nema naznaka o tome da bi njima bilo povratka iz ovoga okružja grobova, koji se
izravno spominju (32,23). No ipak je zanimljivo kako faraon nalazi utjehu zbog mnoštva – ako je prorok
mislio kako se faraon tješi tek stoga što nije sam, njegov je tekst mogao dati naznaku i drugih nada.

30
3. Navedite što točnije možete mjesto sa silaskom u donji svijet iz 1 Pt.
Konačno, riječi u Prvoj Petrovoj poslanici također nisu izravne i uz to su višesmislene:
i Krist jednom za grijehe umrije, / pravedan za nepravedne, / da vas privede k Bogu – / ubijen doduše u
tijelu,/ ali oživljen u duhu. / U njemu otiđe propovijedati / duhovima u tamnici / koji bijahu nekoć
nepokorni / kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, / u vrijeme Noino (1 Pt 3,18-20).
Staro tumačenje govori da je silazak poduzet kako bi se navijestio spas onima koji su rođeni prije
Kristova utjelovljenja, a bili su pravedni.
Mjesto se može povezati s dijelom 1 Pt 4,6: Zato je i mrtvima naviješteno evanđelje da osuđeni doduše
po ljudsku, u tijelu, žive po Božju – u duhu. Evangelizacija mrtvih značila bi naravno da oni nisu
potpuno mrtvi, nego im duše žive, i sposobne su primiti nauk, time se pokajati i spasiti. Čistilište nije ni
ovdje izrijekom navedeno.
Izraz o duhovima iz 3,19 (U njemu otiđe i propovijedati / duhovima u tamnici/ koji bijahu nekoć
nepokorni, / kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, / u vrijeme Noino, / dok se gradila korablja / u
kojoj nekolicina, / to jest osam duša, / bî spašena vodom) za neke nije istovjetan izrazu o mrtvima iz 4,6.
Brown drži da se riječ duhovi ovdje odnosi na anđele i da su to zapravo sinovi Božji i anđeli iz Post 6,1
koji su uživali sa zemaljskim ženama, a stoga je Bog i poslao potop iz kojega je Noa spašen. Na njih bi
se, prema ovome mišljenju, odnosile misli iz 1 Pt 3,19.

31