Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom se znamenitom Zlatnom bulom iz 1242.

godine odužio
Gradecu za pruženo gostoprimstvo i sklonište pri bijegu pred Tatarima. Njome ga je proglasio
slobodnim kraljevskim gradom, no ujedno i obvezao građane da svoj grad opašu zidinama i
kulama.

Utvrde su građene dvadeset godina i dovršene 1266. Tada je nastala i Kula Lotrščak čija je
uloga bila obraniti južni ulaz u grad – nekadašnja mala vrata Dverce koja su srušena 1812.
godine prilikom uređenja južne promenade odnosno današnjeg Strossmayerovog šetališta.

Kula je nazvana prema zvonu, lat. campana latrunculorum (zvono lopova) koje je zvonilo
uvečer prije zatvaranja gradskih vrata. Njezin izgled u srednjemu vijeku nije nam sasvim
poznat. Prema nekim starim crtežima čini se da je imala samo dva kata s po dva prozora na
svakom katu i četverolisnim krovom.

Ulaz u prizemlje bio je na sjeveru i imao je stepenice koje su izvana vodile na prvi kat. Potkraj
16. stoljeća novi korisnici i nove namjene mijenjaju izgled, a najznačajnije promjene datiraju
iz 1857. godine. To je vrijeme romantičkog vala restauriranja srednjovjekovnih građevina pa
je i Kula dozidana za dva kata, a na krovu je podignut poligonalni drveni vatrodojavni tornjić.

Komunikacija između katova, koje prvotno nije bilo, riješena je tako da je sjevernoj strani
prigrađeno zavojito stepenište; jednom polovinom unutar zgrade, a drugom izvan nje. Kula je
građena od nepravilnog kamenja, a debljina zidova iznosi 195 cm. U prizemlju je sačuvan
široki križni svod. Četvrti kat građen je opekom, a zidovi su mu znatno tanji.

Zanimljivo je da je Grad Kulu u nestašici novca za popravljanje i uzdržavanje davao u zakup

građanima uz obvezu da je oni i održavaju, a u slučaju neprijateljskog napada vrate gradu za
obranu. Tako se Kula Lotrščak prilad 17. stoljeća služila je kao trgovačko skladište, a u 19.
stoljeću neko je vrijeme u njezinu prizemlju bila smještena kavana u koju se ulazilo s juga.
Kasnije je služila i u stambene svrhe. Potkraj 19. stoljeća gradska je uprava odlučila nabaviti
top koji će svakoga dana u podne pucati kako bi se prema njemu mogli ravnati zvonari svih
gradskih crkava.