Nicolai Hartmann - Etika

Životni putovi križaju se mnogostruko. Bezbrojni ljudi susreću čovjeka. Ali malo je onih
koje on doista vidi u etičkom smislu, malo za koje on ima suosjećajni pogled. Svjetovi se
susreću, površina dodiruje površinu, ali u dubini oni ostaju nedodirnuti, osamljeni i opet se
udaljuju. U općem mimoilaženju svatko hoda s tihom čežnjom u srcu da bude od jednog
čovjeka viđen, i s ljubavlju prihvaćen. Za ljude je razočaranje stajati tu uzalud za druge,
neopaženi i bez vrednovanja odbijeni. Vrhunac besmisla je kad se promisli da u osnovi
svatko zna za čežnju onog drugog za uviđavnim pogledom, a ipak ide mimo. Pored
prirodnog egoizma, straha od ljudi i lažnog ponosa, tu je prije svega sposobnost da se
moralno vidi. Mi sami ne znamo pored kakvog bogatstva svakodnevno prolazimo, ne slutimo
što gubimo, zato mimoilazimo. Ono za čim čeznemo tu je u ljudskim srcima, ali puštamo
da to propadne i ostajemo praznih ruku. Svaka interesna zajednica poznaje samo vlastite
ciljeve. Nitko ne živi gledajući u velikim sklopovima koji čine vlastiti život cjeline; nitko
ne osjeća živo bilo povijesti. Tko kao pojedinac ne gleda s ljubavlju oko sebe, taj će i kao
građanin suditi i mrziti, kao građanin svijeta sijati svađu. Prolaziti mimo čovjeka,
mimoilaziti zajednicu. Samo je jedanput je dano jednom naraštaju što se ni njemu ni
drugome neće vratiti; kao što je samo jedanput dana pojedincu punina trenutka. I to je
isto ogriješenje o smisao života kao i metafizički smisao čovječnosti - isti besmisao.