UNIVERZITET “DŽEMAL BIJEDIĆ” MOSTAR

NASTAVNIČKI FAKULTET

ODSJEK PSIHOLOGIJA I SOCIOLOGIJA

SEMINARSKI RAD

Tema: Teorije vida

Predmetni profesor: Prof. dr. Elvis Vardo Student: Sivrić Ljerka

Predmet: Psihologija osjeta i percepcije Broj indexa: NB180003

Mostar, travanj 2019. god.

 SAD R ŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................1

1. TEORIJE VIĐENJA BOJA.............................................................................................2

1.1. Trikromatska teorija.....................................................................................................2

1.2. Teorija oprečnih procesa..............................................................................................2

1.3. Dikromat.......................................................................................................................3

1.4. Monokromat.................................................................................................................3

1.5. Trikromat......................................................................................................................3

2. TEORIJE VIDA...................................................................................................................5

2.1. Jangova i Helmholcova teorija.....................................................................................5

2.2. Heringova teorija..........................................................................................................6

2.3. Teorija Kristine Led-Frenklin.......................................................................................6

2.4. Granitova ispitivanja....................................................................................................7

2.5. Teorija Lea Hurčiva i Doroteje Džemison...................................................................8

3. PSIHOLOŠKI ATRIBUTI OSJETA VIDA....................................................................9

4. MJEŠANJE BOJA..........................................................................................................10

ZAKLJUČAK..........................................................................................................................11

LITERATURA........................................................................................................................12

PRILOZI...................................................................................................................................13

2
 UVOD

Oko 90 % svih osjeta koje imamo čine vidni osjeti. Vidne osjete možemo podjeliti na
dvije velike grupe: osjete o hromatskim bojama ili hromatske osjete i na osjete o
ahromatskim bojama ili ahromatske osjete. Ali to nisu jedine hromatske boje koje
opažamo, njih ima mnogo više. Veliki broj hromatskih boja dobijamo prilikom
prelamanja Sunčeve svjetlosti kroz kapljice kiše. Boje koje dobijamo takvim
prelamanjem Sunčeve svjetlosti nazivamo spektralnim bojama.
Moguće je razlikovati stotinu i više spektralnih boja, ali ni to nisu sve hromatske boje.
Razlike u šarenilu boja nazivamo kvalitetom ili tonom boja i zavisi od dužine
eketromagnetskih udara. Glavne hromatske boje jesu crvena, žuta, zelena i plava.
Odrasle osobe s normalnim vidom za boje mogu razlikovati stotine boja u vidnom
spetkru. Različite boje imaju različite valne duljine. Iako fizikalno možemo mijenjati
valne duljine duljine svjetla, kontinuirano od kraćih do duljih, mnoge promjene u boji
su diskontinuirane. Naša percepcija boje promjeni se naglo od plavog na zeleno, premda
promjena u valnoj duljini može biti manja nego između dvije plave boje.
Kad gledamo u sumraku, mjenja se svjetlina hromatskih boja, dok pri punom svjetlu
crvena boja izgleda svjetlija, u sumraku ima plava boja veću svjetlinu od crvene.
Do ove promjene u svjetlini dolazi zbog toga što pri gledanju u sumraku koristimo
drugačije nervne ćelije u mrežnjači (štapiće) od onih pri dnevnom svjetlu (kada
koristimo nervne ćelije koje se nazivaju čepićima.
Ljudi iz različitih kultura djele područja vidnog spektra u slične skupine koje
odgovaraju crvenom, žutom, zelenom i plavo.
Naša sposobnost zamjećivanja boja ovisi o prijenosu iz oka u mozak različitih poruka,
kad svjetla različitih valnih duljina podražuju čunjiće u mrežnici.
Više teorija pokušava da objasni fenomen viđenja uglavnom baveći se problemom
opažanja boja. Problem proističe iz dosljedne primjene Milerovog zakona specifične
energije nerva. Naime, ako bi Milerov zakon bio grubno primjenjen, moglo bi se
očekivati da u oku ima onoliko vrsta receptora koliko smo sposobni da razlikujemo
različitih nijansi boja- približno 200. To ipak izgleda malo vjerovatno.
Stoga teorije vida pokušavaju da naprave neku optimizaciju recepcije-boja, sa što manje
posebnih receptora.

1
 1. TEORIJE VIĐENJA BOJA

1.1. Trikromatska teorija

Teorija da je viđenje boja moguće s tri tipa čunjića, od kojih neki reagiraju na crveno
svjetlo, neki na zeleno, a neki na plavo. Trobojna teorija temelji se na eksperimentu koji
je proveo britanski znastvenik Thomas Young ranih 1800-ih.
Projicirao je tri svjetla različitih boja na zaslon tako da su se djelomično preklapala.
Našao je da se mijenjanjem inteziteta svjetla može dobiti bilo koja boja vidnog spektra.
Kad sva tri svjetla padnu na istu točku, stvaraju bijelo ili bezbojno svjetlo.
Tri svjetla s kojima je Young manipulirao bila su crveno, zeleno, plavo-ljubičasto.
Njemački filozof Herman von Helmholtz vidio je u Youngovu otkriću objašnjenje
viđenja boja. Von Helmholtz je predložio da oko mora imati tri različita tipa
fotoreceptora ili čunjića. Neki moraju biti osjetljivi na crveno svjetlo, neki na zeleno,
aneki na plavo. Ostale boje vidimo kad su podražena va različita tipa receptora za boje.
Zamjedba žutog, na primjer, bit će rezultat istodobnog podraživanja receptora za crveno
i zeleno. Trobojna teorija poznata je također i kao Young-Helmholtzova teorija, prema
Thomasu Youngu i Hermannu von Helmholtzu.

1.2. Teorija oprečnih procesa

Teorija prema kojoj viđenje boja omogućuje tri tipa čunjića od kojih neki reagiraju na
crveno ili zeleno svjetlo, neki na plavo ili zeleno, a neki samo na intezitet svjetla.
Ewald Hering predložio je 1870. teoriju oprečnih procesa za viđenje boja. Teorija
oprečnih procesa također drži da postoje tri receptora za boje, ali ne za crveno, zeleno i
plavo. Hering je smatrao da su paslike (zastao vidni doživljaj izazvan podražajem koji je
uklonjen) moguće zbog ova tri receptora za boje:crveno-zeleno, plavo-žuto i tip koji
zahvaća razlike u svjelini od svjetla do tame. Crveno-zeleni čunjić ne može prenositi
poruku za crveno i zeleno istodobno. Prema Heringu, gledanje u zeleno, crveno i žuto
na zastavi tijekom 30 sekundi, narušit će ravnotežu nuklearne aktivnosti.
Paslika crvenog, bijelog i plavog pokazuje da oko pokušava ponovo uspostaviti
ravnotežu.

2
 1.3. Dikromat

Djelomična sljepoća za boje je češća nego potpuna sljepoća za boje.

Djelomična sljepoća za boje vezana je uz spol, a više pogađa muškarce. Recesivni geni
za taj poremećaj nađeni su X spolnom kromosomu pa tako u muških nisu balansirani
dominantnim genima na drugom X spolnom kromosomu. Djelomično slijepi za boje
nazivaju se dikromati. Dikromat je osoba koja je osjetljiva na svjetlo-tamno i crveno-
zeleno ili plavo-žute te zbog toga djelomično slijepa za boje. Dikromati mogu
diskriminirati samo dvije boje-crvenu i zelenu ili plavu i žutu- i boje koje su izvedene
miješanjem ovih boja. Dikromat može obući jednu crvenu i jednu zelenu čarapu, ali
neće zamijeniti crvenu i plavu čarapu.

1.4. Monokromat

Ljudi koji su potpuno slijepi za boje nazivaju se monokromati. Monokromat je osoba

koja je osjetljiva samo na crno i bijelo pa je stoga slijepa za boje. Potpuna sljepoća je
sasvim rijetka. Osoba potpuno slijepa za boje vidi svijet kao što ga vidi trikromat na
crnoj-bijeloj televiziji ili filmu. Monokromat može obući različite čarape svih boja.
Neće primjetiti razliku sve dok se boje čarape ne razlikuju po intenzitetu ili svjetlini.

1.5. Trikromat

Onaj tko može razlikovati boje vidnog spektra, ima normalan vid za boje i takva se
osoba može nazvat trikromat tj. osoba s normalnim vidom za boje.
To znači da je ta osoba osjetljiva na crveno-zeleno, plavo-žuto, svjetlo-tamno

3
Slika 1. Provjera sljepoće za boje

Izvor: (https://bit.ly/2P03e5N)

4
 2. TEORIJE VIDA

2.1. Jangova i Helmholcova teorija

Thomas Jang (Young, T.) početkom XIX stoljeća (1802) i Herman Helmholc sredinom
istog vjeka postavljaju teoriju po kojoj u oku postoje samo tri vrste čepića- receptora
specijalizovanih samo za po jednu boju. To su receptori crveno (R), zeleno (G) i plavo
(B). Jang je eksperimentisao mješanje svjetlosti, a Helmholc je već poznavao zakone
mješanja boja na retini, pa je ovdje koristio onaj po kome se svaka nijansa boje može
dobiti mješanjem samo tri osnovne komponentne. Naime, ako se Sunčev svjetlosni zrak
propusti kroz prizmu, onako kako je to radio Njutn, i dobije zatim razložen na tri dijela:
dva nevidljiva i spektar, pa se sada iz tog spektra izdvoje crveni, zeleni, i plavi zraci i
ponovo pomješaju samo oni-dobit će se shromatski efekat, tzv. Bijeli svjetlosni zrak (to
je otkrio Jang). Ukoliko se zatim mijenja procenat pojedinih komponenata u toj smjesi
(plavog, zelenog ili crvenog svjetla), može se postići bilo koja nijansa boja.
To je odlučujuće išlo u prilog ideji o samo tri vrste receptora. Tako, prema ovoj teoriji,
spomenute tri vrste receptora imaju nejednaku razdražljivost pod dejstvom svjetlosnih
talasa različite talasne dužine. Receptori ne rade po principu „sve ili ništa“ kao nervne
ćelije. Ahromatski efekti tj. Viđenje bijelog-sivog dobilo bi se podjednakim
angažovanjem sve tri vrste receptora. Dvije točke ove teorije su posebne osjetljive:
tumačenje viđenja crne i viđenja žute boje. Crnu boju je teško svesti na neku
neaktivnost receptora jer se gubi jasna granica između neviđenja i viđenja crnog.
Ako je riječ samo o dijelu površine mrežnjače koja ostaje neangažovana, onda je pojava
skotoma-neviđanja (prirodnog i patološkog) teško objašnjiva. Naime postoji u svakom
oku slijepa mrlja-mjesto na kojem nema receptora, ali u patologiji se dešava da se
onemogući rad nekih receptornih površina u oku. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne
vidi se crna boja na tom mjestu. Viđenje žute boje -drugo osjetljivo mjesto teorije-
nastaje, po mišljenju ovih autora, kada se na žute zrake podjednako angažuju receptori
za crveno (R) i zeleno (G). U prilog toj tezi mogu se navesti neki fenomeni mješanja
boja, kao i Hehtov (Hecht, S.)

5
2.2. Heringova teorija

Evald Hering (Hering, E.) pokušava krajem XIX vijeka da postavi teoriju viđenja boja
napustivši strogu primjenu Milerovog zakona. Oslonivši se pretežno na zone viđenja
boja u vidnom polju, kao i na fenomen da se zone crvenog i zelenog, s jedne strane,
plavog i žutog, s druge, uglavnom poklapaju, Hering se opredjeljuje za ideju da u oku
postoje receptori za snimanje po dvije boje. Tih receptora, po njegovom mišljenju ima
tri vrste:bijelo-crno, receptori za žuto-plavo i receptori za crveno-zeleno. U receptorima
se nalaze fotosenzitivne materije koje su osjetljive na komplementarne zrake: dok jedni
izazivaju raspadanje ovih materija (katabolički proces), drugi će izazvati njihovu sintezu
(anabolički proces). Katabolički procesi daju bijelu, žutu i crvenu boju, a anabolički-
crnu, plavu i zelenu. Hering pokazuje da posmatrači spontano dijele spektar na četri
osnovne zone, a ne tri, zatim da nikad ne dolazi do fenomena viđenja plavo-žute ili
crveno-zelene boje jer se one stapaju samo do sivog. Naime, pošto crvena i plava daju
ljubičastu boju, plava i zelena-plavozelenu, a crvena i žuta-narandžastu, zelena i žuta
također srednju-žutozelenu, nemogućnost mješanja crvene i zelene, a žute i plave
pokazuje da se pri viđenju tih boja u oku odvijaju neki antagonistički procesi.
Dok zone viđenja boja znatno idu u prilog ovoj teoriji, po njoj su neobjašnjive
parcijalne ahromatopsije (djelimična slijepila za boje), kao što je protonopija
(neviđenje samo crvenog) ili deuteraponija (nerazlikovanje zelene boje). Nemoguće je
tumačiti viđenja samo jednog od komplementarnih partnera jer bi materijakoja se
raspada trebalo da se nekako i sintetiše, i obrnuto.

2.3. Teorija Kristine Led-Frenklin

Teorija koju je postavila Kristina Led Frenklin pokušava da problem diskriminacije

boja sagleda evolucionarno. Pretpostavlja da se vizuelna funkcija razvijala od
razlikovanje svjetlosti, preko razlikovanja dvije boje, ka sadašnjem bogatstvu nijansi u
opažanju. Receptori koji su ranije startovali u evoluciji funkcije prošireni su dalje po
površini mrežnjače, a mlađi receptori se nalaze bliže centru jer nisu stigli da se prošire
daleko. Dakle receptora ima pet vrsta: štapići (najstariji receptori) specijalizovani za
najstariju funkciju diskriminacije svjetlosti od tame, čepići za plavo (B) i čepići za žuto
6
(Y), koji su se razvili prvo za razlikovanje boja, čepići za crveno (R) i čepići za zeleno
(G), koji su se razvili iz receptora za žuto. Led Frenklinova smatra da su receptori-
potomci zadržali funkcije roditelja pri zajedničkom draženju, na primjer pri
istovremenom draženju zelenim i crvenim dobiva se opažanje žutog, što je opet funkcija
njihovog zajedničkog roditelja (Y-receptora). Ova teorija dobro objašnjava sve vrste
slijepila za boje. Štoviše, upravo slijepilo za boje ide veoma jasno u prilog ovoj teoriji
vida. Poznato je pravilo u fiziologiji da mlađe funkcije prije starijih tj. da su osjetljivije
na nepovoljne okolnosti (npr. nedostatak kisika). Učestalost javljanja pojedinih
kategorija slijepila za boje može lijepo da se tumači teorijom Kristine Led-Frenklin jer
su najčešći poremećaji u viđenju crvenog i zelenog, a mnogo rjeđi u viđenju plavog i
žutog.

2.4. Granitova ispitivanja

Rangar Granit provodi ispitivanje na raznim vrstama životinja. Prema njegovom

mišljenju treba razlikovati dvije situacije:
a) Adaptacija na mrak- bez obzira na mjesto na kojem se nalazila elektroda,
životinje imaju identičan zapis.
Skotpska dominatna kriva-ovu krivu Garint predpostavlja da ona ilustrira
funkciju štapića.
b) Adaptacija na mrak- identično kao u prvom eksperimentu,dobiva se drugačija
slika reagovanja mrežnjače.
Fotopska dominatna kriva-ilustruje funkciju čepića u diskriminaciji svjetlosti
dana.
Fotopske modulatorske krive (FMK)-posebni uski zapisi reagovanja koji se
dobijaju sa pojedinih mjesta na mrežnjači.
Prema Granitovim rezultatima u oku se,grubo posmatrano nalaze dvije posebne
funkcije, a to su:
Skotopska funkcija-služi da diskriminaciju svijetlosti pri noćnom posmatranju.
Fotopska funkcija-služi za analizu vrsta svijetlosti pri dnevnom gledanju.

7
2.5. Teorija Lea Hurčiva i Doroteje Džemison

Ova teorija predstavlja produžetak osnovnih Heringovih ideja pa su je autori spojili s

njom i dali zajednički naziv teorija opomentinih procesa. Jedan od korijenova ove
teorije predstavlja Trolandov rad iz 1921.godine, u kojem se prvi put pomjera mjesto
odluke o boji sa receptora. Leo Hurvič i Doroteja Džemison izveli su (1975) originalno
psihofizičko mjerenje u kojem pri opažanju jedne od četri osnovne boje, na primjer
žute, dodaju drugu, opozitnog parnjaka-plavu, dok se opažanje prve ne izgubi. Hurvič i
Džemison daju teorijsko objašnjenje koje se razlikuje od Heringovog. Time prave
kompromis između dvije stare teorije, pa tako podržavaju Jangovu i Helmholcovu ideju
o tri vrste receptora maksimalno osjetljivih za po jednu boju, ali i Heringovu ideju o
oponentnim procesima. Receptivno polje je pojam koji, također, treba uključiti u
raspravu o boji. Definira se kao oblast na mrežnjači koja utiče na datu nervnu aktivnost,
ili može utjecati na nju.

Slika 2. Prikaz receptivnog polja

Izvor: (https://bit.ly/2Kmb2zW)

8
 3. PSIHOLOŠKI ATRIBUTI OSJETA VIDA

Atributi se inače definišu na sljedeći način:

Kvaltitet je osnovna karakteristika boje koja odgovara za njeno razlikovanje, a
klasifikovana je po mjestu na spektru.
Svjetlina je intenzitet osjeta vida, a zasićenost je dimenzija čistoće boje.
Na fizičkom planu kvalitet pretežno zavisi od talasnih dužina koje su najbrojnije u stopu
zraka koji dospijeva u oko, svjetlina- od luminance, količine svjetla (ili kako se često
kaže, količine bijelog svjetla), a zasićenost- od primjesa drugih talasa (ukoliko snop
zraka sadrži više različitih talasnih dužina, ukoliko je boja manje zasićena.
Međutim, zasićenost zavisi od svjetline boje i postoji jedan optimalni pojas svjetline u
kojem se zasićenost neće mijenjati, ali ispod i iznad njega nastaje i kod
monohromatskog draženja utisak „prljave“, nezasićene boje.

Slika 3. Adaptacija oka

Izvor: (https://bit.ly/2I68rZ2)

9
 4. MJEŠANJE BOJA

Postoje dva načina miješanja boja: miješanje svjetlosti na mrežnjači (prirodno) i

miješanje pigmenata na površini objekata (slikarsko). Dok se drugi način miješanja
svodi na iradijaciju i interferenciju zraka, prvi je opći i za nas značajniji.
Prirodno miješanje boja svodi se na tri sljedeća zakona:
-Komplementarne boje se miješanjem u jednakom iznosu poništavaju, dajući
ahromatski efekt (sivo). Na krugu boja njih povezuje prečnik.
-Dvije boje koje nisu međusobno komplementarne dat će nijansu koja se na krugu
nalazi na pravoj liniji između njih u točki koja zavisi od količine jedne i druge boje.
Dobivena boja je uvijek manje zasićena od „roditelja“.
-Svaka nijansa boje može dobiti iz tri boje, pod uslovom da dvije boje među njima nisu
međusobno komplementarne.

Slika 4. Miješanje boja

Izvor: (https://bit.ly/2WZ0b0C)

10
 ZAKLJUČAK

Više teorija pokušava da objasni fenomen viđenja uglavnom baveći se problemom

opažanja boja. Problem proističe iz dosljedne primjene Milerovog zakona specifične
energije nerva. No ako nemožemo trenutačno pronaći odgovor imamo problem koji
moramo riješiti. To ipak izgleda malo vjerovatno.
Stoga teorije vida pokušavaju da naprave neku optimizaciju recepcije-boja, sa što manje
posebnih receptora. Pored teorija vida imamo teorije viđenja boja koje se dijele na:
trikromatsku teoriju i teoriju oprečnih procesa.
Osim ovih teorija razlikujemo osobe koje su osjetljive na boje a to su monokromati i
dikromati. Dok su trikromati osobe koje imaju normalan vid za boje.
U teorije vida spadaju: Jangova i Helmholcova teorija, Heringova teorija, teorija
Kristine Led-Frenklin, a tu su još i Granitova ispitvanja kao i teorija Lea Hurviča i
Doroteje Džemison.
Veliku ulogu kod teorija vida imaju psihološki atributi, a to su: kvalitet, svjetlina,
zasićenost i mješanje boja koje se dijele na prirodan i slikarski način.

11
 LITERATURA

1. Bajić, B., (1953). Opšta psihologija I. Beograd: Naučna knjiga

2. Rathus, S. (2001). Temelji psihologije. Jasterbasko: Naklada Slap
3. Rot, N. (1985). Opšta psihologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva

INTERNET IZVORI

1. Rathus, S. (2001). Temelji psihologije

Preuzeto 04.03.2019. sa
https://www.scribd.com/doc/127839373/Temelji-Psihologije-SpencerRathus?
fbclid=IwAR3r35YYfapgJ8Rb_O5CI87x55hjF18zLFcWnQB1PU_laZshLXCif
cB95N4

2. Rot, N. (1985). Opšta psihologija

Preuzeto 04.03.2019. sa https://www.scribd.com/doc/313714203/Nikola-Rot-
Op%C5%A1ta-Psihologija-pdf?fbclid=IwAR3J0xukkvCIOXQ7cw9-
jBy0T9FFqrMdSyWcbb1ff0rWXwTICwWVtB9B21Qhttps:nook.barnesandnobl
e.com/prouct/sample?sourceEan=9https://nook.barnesandnoble.com

/prod

12
 PRILOZI
Popis slika:
Slika 1. Provjera sljepoće za boje - 4.stranica
Slika 2. Prikaz receptivnog polja - 8.stranica
Slika 3. Adaptacija oka - 9.stranica
Slika 4. Miješanje boja - 10.stranica
725/sample?
sourceEan=9781607741725781607741725ps://wwehnologijahrane.com/knjiga/k
onzervir

13