KRIMINOLOGIJA SKRIPTA

 Kriminologija – empirijska znanost, istražuje prirodne i socijalne i činjenice o deliktu,

njegovim počiniteljima i žrtvama, kao i o kriminalitetu kao masovnoj društvenoj
pojavi.
 Ukupnost kriminološke problematike dijeli se na tri skupine.
To su:
- Teoretska kriminologija (bavi se objektom i metodama kriminološke znanosti)
- Deskriptivna kriminologija (obuhvaća sve fenomenološke discipline)
- Klinička psihologija (bavi se dijagnozom, terapijom, profilaksom i prognozom
kriminalnog ponašanja)
 Definicija kriminologije je, prema tome – sistematizirana ukupnost iskustveno
stečenog znanja (empirijskog znanja) o zločinu, zločincu, asocijalnom ponašanju i
kontroli tog ponašanja.
 Kriminologija se bavi i pojavnim oblicima asocijalnog i antisocijalnog ponašanja kao
što su npr. (ovisnosti, prostitucija, skitnja, samoubojstvo)
 Kriminalitet ---> društvena činjenica
 Delikt - ponašanje čovjeka koje je, bez obzira na to je li obuhvaćeno kaznenim
zakonom, u suprotnosti s ponašanjem koje određeno društvo od svakog svog člana
očekuje.
 Nije svako ponašanje protivno normama nekog društva delikt, već samo ono koje je
antisocijalno, koje ugrožava društvo ili je za nj opasno.
 Koje je ponašanje delikt, u različitim se kulturama može različito procjenjivati. Delikt
je stoga uvijek RELATIVAN POJAM.
 Delinkventno ponašanje općenito ne počiva na genetski predodređenom defektu
ličnosti, već društvo organizirano u državu određuje koje će ponašanje biti ocijenjeno
kao delinkventno.
 Promatramo li delikt kao individualan čin, zanima nas modalitet činjenja kaznenog
djela, njegovi uzroci, uvjeti i motivi, prognoza budućeg ponašanja počinitelja,
posljedice uloga žrtve i reakcija društva na određeni kriminalni akt.
 KRIMINALITET – pod ovaj pojam ubrajamo ukupnost svih delikata koje se u
određenom razdoblju dogode na nekom području. Taj pojam također ovisi o tome što
se u određenoj kulturi smatra deliktom. Kriminalitet je prirodna pojava u životu
nekoga društva.
 Kriminalitet je prema nekim znanstvenicima nužna društvena pojava, te i nema
potrebe za objašnjenjem njegova nastanka, protivno deliktu koji počini pojedinac.
 Merton(1959) smatra kako se kriminalitet ima smisla proučavati samo u njegovim
specifičnim dijelovima i da je bezizgledno nastojanje da se nađe opća teorija koja bi
objašnjavala ukupnost kriminaliteta kao masovne društvene pojave.
 Mergen (1967) smatra kako je besmisleno tragati za odgovorom na pitanje zašto
postoji kriminalitet, kao što uostalom ni medicina ne postavlja pitanje zašto postoje
bolesti.
 Među suvremenim strujanjima u kriminologiji ističu se socijalni interakcionizam,
teorija etiketiranja i radikalna kriminologija.

 SOCIJALNI INTERAKCIONIZAM - opća teorija u društvu, prema njoj su ljudi,

učeći se kulturi, kadri(sposobni) predvidjeti ponašanja drugih i prilagoditi tome svoje
ponašanje.
 TEORIJA ETIKETIRANJA – prema njoj nijedno ponašanje nije devijantno
per se (samo po sebi), nego ga tek društvena reakcija čini takvim. Delinkvent je,
stoga samo onaj koji je etiketiran kao delinkvent.
 RADIKALNA KRIMINOLOGIJA – suprotstavlja se tradicionalnom kriminološkom
vrednovanju kriminaliteta kao patološke pojave, inzistiraju na raznovrsnosti ljudskog
ponašanja, a kriminalitet smatraju oblikom klasne borbe. Radikalni kriminolozi
kriminalitet definiraju kao kršenje politički definiranih, temeljnih ljudskih prava
(pravo na ishranu, smještaj i sl.).

ODNOS KRIMINOLOGIJE PREMA DRUGIM

ZNANOSTIMA

 Kriminologija se koristi rezultatima brojnih drugih znanosti – medicina, psihologija,

sociologija, kemija, statistika itd. , a da se time ne narušava autonomna narav
kriminologije kao znanosti.
 SUDSKA MEDICINA - proučava tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja počinitelja
delikta i njegovih žrtava, nastup i uzrok smrti te obavlja toksikološke i biološke
analize važne i za kriminalistiku. Sudskomedicinska istraživanja dala su vrijedne
poticaju oblikovanju i razvitku kriminologije kao znanosti.
 SUDSKA PSIHIJATRIJA - proučava psihičke bolesti i smetnje u delinkvenata,
njihovu uračunljivost u vrijeme počinjena kaznenih djela i stupanj njihjove opasnosti
za sredinu u kojoj žive.
 KRIMINALISTIKA - proučava tehniku, taktiku i metode otkrivanja kaznenih djela i
njihovih počinitelja te metode sprečavanja delinkventnog ponašanja. Pritom se služi
metodama i provjerenim znanstvenim tekovinama prirodnih i tehničkih znanosti.
 KAZNENO PRAVO – tijesno povezano s kriminologijom, a bavi se proučavanjem
pravnih pravila kojima se u određenoj državi štite određene vrijednosti, određuju
kaznena djela kao zabranjena i kaznom zapriječena ponašanja, kaznene sankcije i
uvjeti za njihovu primjenu.
 METODE U KRIMINOLOGIJI

 Kriminološke metode danas su pretežno multidimenzionalne i interdisciplinarne

 Kriminologija kao empirijska znanost se koristi induktivnom metodom. To znači da
pridonošenju svojih zaključaka i stavova polazi od specifičnog te stremi ka općem.
 Kriminolog stječe znanja promatrajući stvarni tijek zbivanja ili izvođenjem
eksperimenata. Saznanja koja se na taj način stječu moraju biti objektivizirana do te
mjere koja će i drugima omogućiti njihovu provjeru.
 Istraživačke metode moraju se međusobno kombinirati i nadopunjavati kako bi se
neutralizirale slabosti pojedinih metoda. Načelno treba razlikovati metode od tehnika
istraživanja.
 Prema Mergenu (1967), istraživačke metode u kriminologiji su statička,
eksperimentalna, povijesna i klinička metoda
 S obzirom na ciljeve, metoda može biti: pragmatička, etiološka, prognostička ili
profilaktička.
 Prema Quenselu (1964), razlikujemo načelno pet osnovnih pravaca istraživanja u
kriminologiji a to su: Istraživanje aktualnih konfliktnih situacija, etiološko-genetsko
istraživanje pozadine konfliktnih situacija, terapeutska istraživanja kojima se
pronalaze mogućnosti ovladavanja konfliktima i profilaktička istraživanja koja su
usmjerena na pronalaženje mogućnosti sprečavanja konfliktnih situacija.
 U svim istraživanjima treba promatrati delikt i delinkventa u međuovisnosti s
karakteristikama uže i šire sredine u kojoj živi.
 Sažimljući stajališta raznih autora, možemo zaključiti da se među metodama
istraživanja posebno ističu:
- Proučavanje individualnih slučajeva
- Klinički način proučavanja ličnosti delinkventa i njegovih socijalnih prilika
- Statistička analiza kriminaliteta kao masovne pojave
- Eksperimentalno proučavanje delinkvenata u raznim prirodno postojećim ili
namjerno u tu svrhu stvorenim uvjetima i okolnostima.

 STUDIJA SLUČAJA ( CASE STUDY) - ispituje se određen broj pojedinačnih

slučajeva prema unaprijed određenim kriterijima. Često se na taj način ispituju
pojedini pojavni oblici kriminaliteta, npr. Krađe, razbojstva, ubojstva ili prometni
delikti. Također se mogu ispitivati i kategorije delinkvenata, npr. Povratnici,
profesionalni delinkventni i sl.

 Proučavanjem individualnih slučajeva na multidisciplinarnoj osnovi stječu se saznanja

o različitim obilježjima pojedinog ispitanika u vrijeme počinjenja djela.
 KLINIČKA METODA – razvijeniji i savršeniji oblik proučavanja individualnog
slučaja. Sastoji se u kliničkom promatranju i istraživanju ispitanika u raznim
mjerenjima i psihološkim testiranjima te u medikopsihološkom dijagnosticiranju i
ispitivanju relevantnih socijalnih čimbenika. Ova metoda se najčešće koristi pri izradi
kriminološke prognoze.

 METODA KRIMINALITETA KAO MASOVNE DRUŠTVENE POJAVE -

Kod ove metode se deskriptivnim i dinamičkim analitičko-statističkim metodama
nastoje otkriti karakteristike kriminaliteta kao masovne pojave na određenom
području. Kako bi ova metoda bila relevantna, potrebno je rezultate statističkih
istraživanja kriminaliteta kao masovne pojave dopuniti i ispitivanjem pojedinca ili
skupine i tako prije dobivene rezultate dopuniti, provjeriti i ispraviti.

 EKSPRERIMANTALNE METODE - kod ove metode se eksperimentalnim

skupinama suprotstavljaju kontrolne skupine te se utvrđuju razlike , zajednička
obilježja i korelacija kao osnova za donošenje različitih zaključaka. Skupine se mogu
uspoređivati i same sa sobom ako se iste skupine uspoređuju u vremenskim
razmacima. Vrijednost i značenje nekog kriminološkog istraživanja povećava se
kombiniranom primjenom individualno-statističke metode sa statističkom metodom
ispitivanja kriminaliteta kao masovne pojave.

 Možemo ustvrditi kako su kriminalitet kao društvena pojava i delikt kao akt pojedine
osobe pojave posebno komplicirane strukture čija polazišta nalazimo u znanstvenim
disciplinama koje se bave čovjekom i društvom. Potrebno je, stoga, da se kriminolozi
služe raznovrsnim, multidimenzionalnim, po mogućnosti što bolje integriranim i
kompleksnim metodama, kako bi proučavani fenomen obuhvatili u svim njegovim
aspektima i varijacijama i tako stekli što bolji uvid u cjelovitost i životno jedinstvo
pojave.
 RANE KRIMINOLOŠKE MISLI

 Već je Platon u 4.st.pr.Kr u okviru svoga filozofskog sustava upozoravao na

psihološke i fiziološke skupine uzroka, a među njih je ubrojio tjelesnu konstituciju i
biološku degeneraciju delinkventa. Aristotel je uzroke kriminala nalazio u navikama
delinkventa, ali i u siromaštvu kojeg ga motivira na počinjenje delikta.

 U doba renesanse Toma Morus ( Thomas More) je u svom osvrtu na Englesko

kazneno pravo pokušao odgovoriti na pitanje o “porijeklu kradljivca” upozoravajući
na društvene uzroke kriminaliteta.

 Potaknuta djelom Benthama i Beccarije, u kasnom 18.st. nastaje prva škola moderne
kriminologije, danas poznatija pod nazivom “klasična škola”.
 Klasična škola postavlja kazneno djelo u žarište kriminologije.
 Klasicisti smatrali sljedeće:
- Kriminal je potrebno definirati zakonski
- Kazna mora biti primjerena deliktu
- Ljudi čine kaznena djela slobodnom voljom
- Kazneni zakon mora funkcionirati tako da odvrati, tj. Spriječi kriminal.

 Najvažniji mislilac klasične škole bio je gore navedeni CESARE BECCARIA.

Napisao je “esej o zločinu i kazni”, knjigu koja je imala ogroman uspjeh cijelom
svijetu. Djelovao je pod utjecajem Jeana Jacquesa Rousseaua te je zaključio da su
zakoni uvjet kojem ljudi žrtvuju dio svoje slobode kako uživali u miru i sigurnosti.
 JEREMY BENTHAM – bio je engleski utilitarist, dodatno je razvio Beccarijinu
koncepciju. Smatrao je (kao i ostali pobornici utilitarizma) da je potrebno imati
zakonski kod kojim se propisuje posebna kaza za posebne delikte.
Prema Benthamu, cilj kazne ne bi trebao biti da spriječi druge u činjenju delikta, već i
da zaustavi ono što se danas naziva kriminalni povrat.
Ipak, Bentham je smatrao kako kaznu treba izbjeći u sljedećim slučajevima:

- kad nema kaznenog djela jer je za djelo dano odobrenje ( protivi se tome da se zakon
koristi za reguliranje “moralnosti” ).

- kad kazna nema moć utjecanja na volju (kada je riječ o jako mladim ili
neuračunljivim ljudima.

- kad šteta koja proizlazi iz kazne nadmašuje onu koja proizlazi iz samog delikta .

- kad se isti cilj može postići blažim sredstvom.

 TRAGANJE ZA UZROCIMA DELINKVENTNOG
PONAŠANJA U OSOBI DELINKVENTA

 ANTROPOLOŠKA UČENJA I POZITIVISTI -

 Talijanski psihijatar Cesare Lombroso je pomoću antropološke studije nastojao

dokazati da postoji povezanost između delinkventnog ponašanja nalazi u biološkim
osobinama ličnosti počinitelja, koje se, kako tvrdi, odražavaju u uočljivim
antropološkim karakteristikama.
 Lombroso svoja istraživanja nije ograničio samo na anatomiju lubanje i mozga, već je
nastojao obuhvatiti i druge dijelove. Do kraja života zastupao je mišljenje da postoji
određeni antropološki tip rođenog zločinca.
 Glavna obilježja urođenog zločinca prema Lombrosu su : Stanovite deformacije
kostura i lubanje, nisko čelo, jake jagodice, škiljavost, orlovski nos, velike uši, slaba
brada, suviše razvijene ruke.
 Iako su teze koje je iznio o urođenom zločincu odbačene, Lombroso je za života imao
i velik broj pristalica. Od njih se najviše ističe njegov učenik ENRICO FERRY.

 ENRICO FERRY – ideje ovog kriminologa prisutne su i u najoriginalnijim

odredbama suvremenih kaznenih sustava. Revolucionaran je bio njegov prijedlog da
se kršenje propisa proučava tako da se promatra počinitelj i njegova okolina.
Delinkvenciju proučava kao prirodnu pojavu pa se njegova metoda naziva
naturalističkom.
- Zbog svega toga smatra se UTEMELJITELJEM KRIMINOLOGIJE.

 RAFFAELE GAROFALO – znameniti predstavnik pozitivističke škole.

Skovao je termin KRIMINOLOGIJA.
Njegovo najvažnije djelo je “Kriminologija, 1885” te u njemu razvija koncepciju o
tzv. “prirodnom kriminalu” koji postoji neovisno o zakonodavstvu jer vrijeđa dva
temeljna moralna osjećaja - samilost i poštenje. Prema njemu postoje “pravi” i
“slučajni” zločina.
 Pravi zločinac - osoba bez organski prouzročenog nedostatka osjećaja samilosti i
poštenja.
 Slučajni zločinac - moralno ispravan čovjek koji zločin počini isključivo pod
pritiskom izvanjskih okolnosti.
 Prema Garofalu zločinačka je ona radnja koja nije samo štetna i nemoralna, već je i
povreda temeljitog osjećaja samilosti i poštenja.

 Pozitivistički pravac – nastao je pretežno iz opozicije prema tzv. Klasičnoj školi

kaznenog prava koja je počivala na pojmu kriminalne radnje ili kaznenog djela.
 Pozitivistička se škola od klasične razlikuje po tome što je potonja usredotočena na
reformu kaznenog prava, kaznenog postupka i sustava kažnjavanja.

 Pozitivisti su na području kriminologije preuzeli ideje sociologa A. Comtea o

napretku znanstvene misli od ideologije i metafizike ka objektivnom i pozitivnom
stanju , dakle o odvajanju znanosti od prava i morala. Negirali su slobodnu volju i
moralnu odgovornost delinkventa zamjenjujući je pravnom i društvenom
odgovornošću.

TEORIJA NASLIJEĐA

 O ulozi naslijeđa u delinkventnom ponašanju puno se raspravlja na prijelazu iz

19.stoljeća u 20.stoljeće . Lombroso je već načeo taj problem navodeći u svojim
radovima niz, po ocjeni kritičara, problematičnih statističkih podataka o čestoj pojavi
zločina, alkoholizma, tjelesnih i duševnih bolesti te samoubojstava i drugih
nepoželjnih svojstava predaka zločinaca.

 Djeca delinkvenata su, u pravilu, izložena brojnim negativnim utjecajima socijalnih

prilika i lošeg odgoja. Ona su kao takva, teoretski, iz više razloga sklona
delinkvenciji.

 Koncepcija o urođenim i nasljedno stečenim predispozicijama za delinkventno

ponašanje dobila je znatan poticaj kad je utvrđeno kako je na velikom broju opasnih
zločinaca pronađen prekobrojan kromosom Y, inače odgovoran za razvoj tipično
muških osobina.

 Dolazi se do zaključka kako se zločin ne može nasljeđivati jer to nije biološki, nego
pravni i društveni fenomen.

 Postoje pojedinci koji postaju delinkventi pretežno pod utjecajem sredine u kojoj žive
i onih u kojih je delinkventno ponašanje rezultat nasljednog opterećenja.
 ENDOKRINOLOŠKE I NEKONSTITUCIONALNE
TEORIJE

 U okviru bioloških teorija, razvija se i endokrinološka teorija.

 Njeni pobornici se djelomično oslanjaju na Lombrosa, nastojeći učiniti uvjerljivijim

stajalište da su osobe s poremećenim endokrinološkim sustavom tipični rođeni
zločinci čija je sudbina unaprijed određena.
 Kritičari ove teorije navode kako smetnje u endokrinom sustavu ne nasljeđuju te radi
toga ne može postojati poveznica između tih smetnji i delinkventnog ponašanja.

 Unatoč mnogim manjkavostima ove teorije, dopušta se posredni utjecaj psihološke

naravi jer pojedinac zbog poremećaja u radu hipofize ili drugih žlijezda može imati
osjećaj manje vrijednosti, uslijed kojeg može doći do agresivnog ponašanja ili drugih
mehanizama kompenzacije koji ga čine sklonijim za počinjenje zločina.

RASNE TEORIJE

 Pretežan broj svih istraživanja koja se odnose na kriminalitet određene rase uslijedio
je u zemljama koje su imigracijom njima stranih rasa bile stavljene pred različite
socijalne probleme.

 Svaki pristup proučavanju kriminaliteta određenih rasa promašen je i vodi do

iskrivljenih rezultata ako se ne vodi briga o socijalnim i ekonomskim okolnostima i
prilikama u kojima pripadnici neke rase žive u određenoj zemlji .

 Postoje stereotipna shvaćanja kako je kriminal više zastupljen kod pripadnika crne
rase, što je i točno barem u slučaju obične krađe i razbojstava.

 Činjenica je da kriminalne statistike u SAD-u pokazuju veći opseg kriminaliteta

crnaca. Zaključno tome, kriminalitet kod crnaca na prvom mjestu odraz njihovog
socio-ekonomskog statusa.
 Činjenica je i da postoje neka specifična obilježja unutar pojedine rase , ali nema
nikakvih dokaza da bi se ona mogla povezati s kriminalitetom specifičnim za pojedinu
rasu. Biofizička konstitucija se nasljeđuje, a kako će ona utjecati na odnos pojedinca
prema normama, ovisi o složenoj interakciji s karakteristikama sredina u kojoj osoba
živi.

 Teoretičari dolaze do zaključka kako antropologija ne pruža znanstvenu osnovu za

diskriminaciju bilo kojeg naroda na osnovi navodne rasne inferiornosti, pripadnosti
određenoj religiji ili govornom području.

SOMATSKA I PSIHIČKA BOLEST

 Slabo zdravlje smanjuje kontrolu neke osobe nad njezinim postupcima te stoga i
povremene tjelesne bolesti mogu biti povod za makar i prolazno delinkventno
ponašanje .

 O odnosu između bolesti i delinkventnoga ponašanja može se raspravljati s raznih

aspekata. Može se postaviti pitanje je li kriminalno ponašanje samo po sebi specijalni
oblik bolesti, može li počinjenje delikta biti posljedica bolesti te mogu li određene
bolesti biti kriminogenog značenja za određenu vrstu delikta.

 Tjelesna oštećenja mogu znatno utjecati na osjećaj samosvijesti neke osobe,

pridonijeti osjećaju manje vrijednosti i tako značajno utjecati na proces donošenja
odluke o počinjenju nekog delikta, koji za počinitelja može biti i kompenzancijskog
značenja.

 Moguć je stanoviti utjecaj pojedinih bolesti: one djeluju na psihu bolesnika i

suuzrokuju specifična ponašanja i reagiranja na izvanjske podražaje koji pak mogu
pogodovati i delinkventnom ponašanju.

 Sa stajališta kriminogeneze, osobita se pažnja poklanja organskim oštećenjima mozga

- traumatskim, toksičnim, infektivnim, ili degenerativnim.

 Psihijatri koji su se bavili delinkventima iznosili su na temelju raspoloživog

empirijskog materijala argumente u prilog tvrdnji o značajnoj povezanosti psihičke
abnormalnosti i delinkventnoga ponašanja.

 Situacija je jednostavnija kada su u pitanju duševne bolesti npr.shizofrenija,

manično-depresivna psihoza ili epilepsija, a znatno složenija kod neuroza i
psihopatije.
 Zaključno svemu gore navedenome, delinkventno ponašanje može biti često prvi
jasno uočljiv simptom nastupajuće i već postojeće duševne bolesti. Možemo ustvrditi
kako nema statistički uvjerljivog dokaza o utjecaju fizičkog zdravlja ili bolesti na
delinkventno odnosno nedelinkventno ponašanje. Unatoč tome, na temelju pojedinih
studija slučaja, zaključeno je da tjelesna bolest može posredno pogodovati
delinkventnom ponašanju.

PSIHOLOŠKE TEORIJE

 Psiholozi i psihijatri kritički su se odnosili prema sociološkim teorijama objašnjenja

kriminaliteta.

 Postavlja se pitanje: postaju li sva djeca u predjelima s visokom stopom kriminaliteta

delinkventna.

 Tek slabljenjem utjecaja Lombrosovih teorija o urođenom zločincu, te pojavom i

jačanjem ugleda psihoanalize, osobito spoznaje da nema čvrstih granica između
normalnog i abnormalnog.

 Kada se kaže da je objekt ispitivanja “normalni delinkvent” , pod time se

podrazumijeva da je on osoba koja nije psihotična, neurotična, psihopat niti mentalno
retardirana.

 Zastupnici psiholoških teorija objašnjavaju delinkventno ponašanje posljedicom

nedostatka čovjekove ličnosti. Oni smatraju da su delinkventi osobe smanjenih
psihičkih kvaliteta i sposobnosti te nastoje otkriti veze između određeni psihičkih
svojstava i delinkventnoga ponašanja.

MOTIVACIJA KRIMINALNOGA PONAŠANJA

 U promatranju kriminalnog ponašanja, ključno je pitanje kriminalne motivacije, jer

upravo ona treba odgovoriti zbog kojih razloga ljudi čine kaznena djela, odnosno
zbog kojih razloga u istim socijalnim uvjetima jedni postaju delinkventi, a drugi ne.
 U literaturi se spominju tri različita koncepta motivacije za kriminalno ponašanje, to
su : Instinkcijski, motivacijski i interakcijski.

 INSTINKCIJSKI KONCEPT – oslanja se isključivo na urođene tendencije(sklonosti)

ka činjenju kaznenih djela. To je donekle i psihoanalitički koncept, koji motive za
kriminalno ponašanje vidi kao skrivene i nesvjesne, dok se na površini nalazi samo
tanak sloj racionalizacije.

 MOTIVACIJSKI KONCEPT - također je psihoanalitički orijentiran i polazi od

podsvjesnih unutarnjih impulsa, želja i nagona, te se prema ovom konceptu
kriminalno ponašanje događa onda kada ne može zadovoljiti svoje želje na društveno
prihvatljiv način.

 INTERAKCIJSKI KONCEPT – prema njemu su društveni odnosi čovjeka s drugim

osobama u socijalnoj okolini temelj dinamike individualnog ponašanja, pa tako i
kriminalnog. Izvor kriminalnih motiva ti autori nalaze u samom društvu.

 Prelazak na djelo (le passage a l’acte, acting out) čini na neki način drugu skupinu
problema kriminalne tipologije, jer se uočava tek nakon djelovanje kriminogenih
čimbenika, osobito onih socijalnih.

 Motivacija za kriminalno ponašanje i mehanizam “prelaska na djelo” nisu spona

samo između zakonitosti koje nam nude sociološke teorije o uzrocima kriminaliteta i
stvarnog života u kojem sve osobe izložene istim kriminogenim utjecajima ne postaju
delinkventi.

 Strah od sankcije je najmanje bitan element jer ga budući delinkventi prevladavaju

tzv. “kriminalnim optimizmom” da neće biti otkriveni i shodno tome sankcionirani.

 U odluci na kriminalno ponašanje primaran je izbor rješenja zadovoljenja neke

potrebe, odnosno motiva, a ne neke posebne nečasne kriminalne pobude i motiva.

FRUSTRACIJA
 Delinkventno ponašanje se nastoji objasniti kao reakcija pojedinca na lišavanje ili
iznevjerena očekivanja - frustracije.

 Teorija frustracije i agresije ima znatan broj pristalica. Agresija je uvijek posljedica
frustracije, iako razočaravajući doživljaji ne moraju nužno izazvati otvorenu agresiju.

 Vjerojatnost delinkventnog ponašanja veća je u mladih osoba frustriranih zbog

neostvarenih ambicija u obrazovanju nego kod onih koji su postigli svoj obrazovni
cilj.

INTELIGENCIJA I KRIMINALITET

- Problemu odnosa smanjene inteligencije i kriminaliteta prilazilo se tako da se

postavljalo pitanje o udjelu mentalno retardiranih osoba među delinkventima u usporedbi
s nedelinkventnom populacijom.

 Zaključeno je da je ispodprosječna delinkvencija važan uzročni čimbenik

delinkvencije.

 Mentalno retardirane osobe teže pribavljaju sredstva za egzistenciju, teže se

zapošljavaju, slabo su plaćene i lakše bivaju otpuštene s posla od drugih osoba.
To ih može dovesti u stanje ekonomske nužde iz koje će delinkventnim ponašanjem
tražiti izlaz.

PSIHOANALITIČKA TEORIJA

 Prema ovoj teoriji, naše misli, osjećaji i radnje su rezultat djelovanja generatora kojih
nismo svjesni i kojih možemo postati svjesni, ako uopće i to, samo pomoću
specijalnih psihoanalitičkih postupaka.

 Čovjek je prema Freudu nesvjesno biće bez mogućnosti slobodnog odlučivanja.

 U ličnosti, prema Freudu, postoje tri strukture koje zajedno čine ličnost. To su id, ego
i superego.

 ID je urođena komponenta ličnosti, to su u prvom redu instinkti i nagoni koji su

spremnik psihičke energije čovjeka. Id ne poznaje inhibicije, impulzivan je,
iracionalan i narcistički.
 EGO ne funkcionira po primarnom načelu ugode, već po načelu realnosti. Ego je
nastao iz id, on je dio tog ID i cilj mu je njegovo zadovoljenje.

 SUPEREGO je onaj dio ličnosti koji se razvio pod utjecajem socijalne okoline,
školovanja i prihvaćanja društvenih vrijednosti.

 Psihoanalitičke teorije objašnjenja delinkventnog ponašanja temelje se na stajalištu

da su glavni generatori delinkventnog ponašanja konflikti koji nastaju djelovanjem
nekontroliranih psiholoških sila.

 Nedovoljno vladanje superega nad nagonima koji postoje u čovjeku može rezultirati
delinkventnim ponašanjem.

 KOMPLEKS MANJE VRIJEDNOSTI – prema ovoj teoriji osjećaj manje vrijednosti

može znatno pridonijeti počinjenju nekog delikta, jer će počinitelj na taj način na sebe
svratiti pažnju, postati predmet općeg interesa, možda i divljenja.

PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE

 Delinkventa se sve češće dovodi u svezu s oštećenom ličnošću sa simptomima

svrstanim pod pojam psihopatije.

 Pojam psihopatije je i danas među psihijatrima prijeporan. Stoga se utvrđuje kako su

psihopati delinkventi s kojima psihijatar ne zna što učiniti. Psihopat je prije svega
moralno manje vrijedna nego bolesna osoba.

 Postoje različite tipologije psihopata. Tako ih Schneider (1923) dijeli na živahne,

depresivne, nesigurne, fanatične, labilne, željne uvažavanja, bešćutne i povodljive.

 Sociopati mogu biti resocijalizirani tek nakon biomedicinske intervencije, a jedna

metoda je korištenje droge Imipramin.
 KRIMINALITET ŽENA

- Kriminalitet je pretežno muška pojava. Udio osoba ženskog spola kod svih kaznenih djela
je relativno malen. Na primjeru Njemačke dobivamo udio ženskog kriminaliteta od 19%.

 Žene sudjeluju u vrlo niskim udjelima u ukupnom kriminalitetu svih nacija,

društvenih zajednica, dobnih skupina ili pak povijesnih razdoblja.

 Među počiniteljima kaznenih djela ženskog spola stopa kriminalnog povrata je mnogo
niža nego u muškom kriminalitetu.

 Mnogi teoretičari tvrde kako je razlika između udjela muškog i ženskog kriminala
puno manja ali da velik dio kriminalnog ponašanja kod žena ne bude evidentiran. Tu
se radi o tzv. “tamnoj brojci” koja označava događaje koji nisu prijavljeni i za koje se
ne zna da su se dogodili.

 Shodno ostvarivanju jednakosti u odnosu na pripadnike muškog spola, postotak

ženskih kriminalaca u cijelome svijetu postepeno raste.

RAZLIČITA OBJAŠNJENJA KRIMINALITETA ŽENA

 Činjenicu da je delinkventno ponašanje žena samo relativno neznatan dio ukupnog

kriminaliteta objašnjavaju sociološke teorije o kriminologiji zaštićenijim socijalnim
položajem žene.

 Brak pruža ženi zaštitu od brojnih životnih iskušenja i konfliktnih situacija koje mogu
djelovati kriminogeno.

 Bez obzira na modernizaciju društva i sve veći broj sloboda žena, one čine samo
jednu osminu do jednu sedminu kriminalnih djela ( Engleska, SAD).
 Žene znatno više negativno odstupaju od standarda populacije na nizu psiholoških,
socio-ekonomskih i drugih varijabli nego delinkventi muškog spola.

 Biološkim čimbenicima ženski se kriminalitet objašnjava isticanjem slabije tjelesne

konstitucije koja je nedostatna za činjenje delikata nasilja, postojanjem generativnih
faza u žena ( menstruacija, trudnoća, klimakterij) te nedostatak “Y” gonosoma
(spolni kromosom) utječe na to da su žene manje delinkventne i da su unutar
kriminaliteta manje agresivne od muškaraca.

 Pobornici shvaćanja o psihološkoj uvjetovanosti kriminaliteta žena tvrde da “tipične

ženske osobine”, kao što su pasivnost, plašljivost, ovisnost, bespomoćnost, slabo
samopouzdanje, emocionalnost te odsutnost agresivnosti, dodjeljuju ženi, u usporedbi
s muškarcem, velik biopozitivan utjecaj koji stabilizira njezinu psihu i odvraća je od
kriminalnog ponašanja,

 Teorija anomije donekle nudi objašnjenje niske stope kriminaliteta u žena prema kojoj
u otuđenom društvu, glavni kriteriji uspješnosti su oni materijalne prirode.
Međutim, žene su tradicionalno, dakle zbog djelovanja socijalnih, a ne bioloških
čimbenika, orijentirane na brak i materinstvo.

 Prema Edwinu Sutherlandu, najveći dio kriminalnog ponašanja uči se u primarnim

socijalnim grupama. S obzirom na to da su žene od malena više vezane uz obitelj,
koja je, prema repertoaru ponašanja koji dopušta, vrlo restriktivna, one imaju manje
prilike naučiti i usvojiti oblike delinkventnog ponašanja.

 Dolazi se do zaključka da različita izloženost delinkventnim utjecajima dovodi do

različitog sudjelovanja u delinkventnim aktivnostima.

 Ako već i postoji siromaštvo, koje je kriminalno poticajno, žene se radije okreću
prostituciji nego krađi jer je unosnija i rjeđe evidentirana od krađa
( opet tamna brojka).

 Slaba prisutnost žena u političkom životu štiti žene od mogućnosti počinjenja

političkih delikata.

 Zemlje u kojima žene uživaju najveću slobodu i ravnopravnost s muškarcima stopa

ženskog kriminaliteta pokazuje tendenciju približavanja stopi kriminaliteta
muškaraca.
 ISTRAŽIVANJE KRIMINALITETA KOD ŽENA

 Prve studije ženskog kriminaliteta provode se relativno kasno, početkom 20.st.

 Na temelju istraživanja zaključeno je da kod žena ne postoji perzistentni kriminalni

razvoj, od adolescencije pa nadalje, dok je kod muškaraca taj perzistentni razvojvrlo
često prisutan.

 U usporedbi s muškarcima koji u 39% slučajeva dolaze iz obitelji slabog socio-

ekonomskog statusa, kod žena je taj postotak čak 70% .

 Prema istraživanju izvršenom u 30im godinama prošloga stoljeća na uzorku od 500

žena(koje su bile u zatvoru), čak 81% njih je u svojo užoj obitelji imalo delinkventa.

 Kaznena djela koja čine djevojke najčešće su trivijalna (sitne krađe) u odnosu na
dječake čiji je spektar kazneni ponašanja puno raznolikiji te uključuje djela daleko
veće društvene opasnosti.

 Delinkvencija počinje rasti i doseže vrhunac u djevojaka kasnije nego u mladića.

 U oba spola u najvećem broju slučajeva delinkventno se ponašanje razvija na

normalnoj psihičkoj i motivacijskoj osnovi. Psihijatrijske abnormalnosti i bolesti ipak
su češće u djevojaka.

 Delinkventna djevojka najčešće je nesretna osoba čija je nezadovoljstvo posljedica

loših i oštećenih emocionalnih odnosa s roditeljima. Pogotovo su sklone delinkvenciji
djevojke koje majke zanemaruju.

 U novije vrijeme, kao najčešći oblici delikta u žena spominju se imovinski delikt i
prostituiranje.

 ISTRAŽIVANJA 90ih GODINA U HRVATSKOJ - žene prijestupnice najvećem

broju slučajeva dolaze iz obitelji slabog socio-ekonomskog statusa u kojoj su također
prisutni delinkventi. Obitelji tih osoba karakterizira nizak stupanj obrazovanja i
prisutnost alkoholizma.
 Rezultati novijih istraživanja u SAD-u pokazuju kako postotak žena ubojica
posljednjih desetljeća više nije zanemariv kao nekad. Tako, na primjer, u okružnom
zatvoru za žene u Chicagu, čak 80% njih se nalazi tamo radi ubojstva.

 Razne studije, provedene u različitim vremenskim razdobljima i različitim državama

pokazuju kako su žene općenito sklonije deliktu kada je prisutna neka od generativnih
faza
( Klimakterij, Trudnoća, Menstruacija)

 Najčešći uzroci ubojstava kod žena su otklanjanje zlostavljanja u bračnoj ili

izvanbračnoj zajednici, mržnja i netrpeljivost, imovinski spor, osveta...
 S obzirom na modalitete izvršenja djela i tijeka kaznenog postupka utvrđeno je
sljedeće:
- Žene češće od muškaraca čine kazneno djelo u trijeznom stanju
- Rjeđe priznaju djelo
- Djelo ne čine u prekoračenju nužne obrane
- Rjeđe od muških počinitelja zlostavljaju žrtvu
- Češće su osuđene za samo jedan određeni delikt

ČEDOMORSTVO

- Na uzorku 30 žena prijavljenih za čedomorstvo ( infanticid, ubojstvo djeteta) došlo

je do idućih zaključaka.
- Prosječna dob počiniteljica je 27 godina
- Izražena egocentričnost, sklonost potiskivanju, visok stupanj neurotiziranosti,
depresivno raspoloženje
- Ustanovljena im je prosječna inteligencija , uredna percepcija i kognitivni procesi.

 Potječu najčešće iz zemljoradničkih, patrijarhalnih obitelji, a djelo u znatnom broju

slučajeva čine u gradskim naseljima.

 U poslijeratnom razdoblju u Hrvatskoj se obrazovna dob čedomorki pomicala k višim

vrijednostima.

 Kao razloge za počinjenje čedomorstva, počiniteljice najčešće spominju :

izvanbračnost , materijalno stanje, izvanbračna trudnoća a muž u inozemstvu i dva
bračna djeteta, nedostatak novca za pravodobni i legalni pobačaj, zahtjev ljubavnika,
poligamija itd.
 Prema nekim teoretičarima, ključno je u motivaciji za čedomorstvo u većine žena,
njihova primitivnost i seksualna neobaviještenost, prekasno uočavanje graviditeta.

 Otkrivanje kaznenog djela čedomorstva otežano je još i time što u većini slučajeva
počiniteljica ne odlazi liječniku te njena trudnoća ostane medicinski neregistrirana.

 Prema državnom zavodu za statistiku, postotak žena kao prijestupnika 1997.g u

hrvatskoj iznosio je 9.6% , od čega je najviše prijestupnika u Varaždinskoj županiji
(14.4%) , te se taj postotak od sjevera prema juga generalno smanjuje.

STATISTIKA KRIMINALITETA

- Za uspješnu prevenciju kriminaliteta bilo bi nužno poznavanje stanja i kretanja

drugih društveno negativnih pojava i ponašanja koja nemaju obilježja kaznenog djela.

 U svim kriminološkim metodama, primjenjuje se, uz ostalo, statističke metode i

tehnike.

 Pomoću statističkih metoda mjere se i kvalitativno uspoređuju određeni uzorci te

provode matematičko-statističke analize.

 Radi lakše usporedbe učestalosti delinkventnog ponašanja na različitim područjima

izračunava se i stopa kriminaliteta ili stopa otkrivenih delinkvenata , koja označava
broj kaznenih djela ili broj počinitelja na 100,000 stanovnika.

 Vrijednost pojedinih izvora statistike kriminaliteta je ograničena. Ni iz jednog izvora

ne možemo dobiti sveobuhvatnu i dovoljno realnu informaciju o stanju i kretanju
kriminaliteta.

 Često se ističe da je statistika kriminaliteta više pokazatelj djelovanja kontrolnih

mehanizama društva nego njegovog realnog stanja.

 Podaci iz statistike kriminaliteta često se nadopunjuju anonimnim anketama kako bi

se ustvrdio opseg “tamne brojke” kriminaliteta i stupanj spremnosti žrtava da podnose
prijavu, dobivene informacije tek su osnova za manje ili više realnu procjenu stanja.

 Statistika kriminaliteta može za jedinicu promatranja imati kazneno djelo ili

počinitelja kaznenog djela. Tako se, na primjer, kazneno djelo, bez obzira na to je li
ga počinila jedna ili više osoba može promatrati prema široj i užoj lokaciji počinjenja.
 Moguće je kazneno djelo promatrati i prema počinitelju te tako, na primjer, koja je i
koliko je kaznenih djela počinila jedna osoba.

 Za izbor jedinice promatranja - počinitelj ili kazneno djelo – opredijelit ćemo se

ovisno o vrsti informacija koje želimo dobiti i svrhama tih informacija.

 Opseg i značenje pojave kriminaliteta na nekom području može se donekle

prosuđivati po broju optuženih i osuđenih osoba.

TAMNA BROJKA KRIMINALITETA

- Kada se spomene pojam “TAMNA BROJKA” , tu se ponajprije radi o kaznenim

djelima čije je počinjenje ostalo nepoznato. Tako, na primjer, i ubojstvo može biti vješto
prikriveno kao prirodna smrt, ili kao samoubojstvo, ili tako da nestanak osoba koje žive
same, ili su na putovanju, ili skitnice, nitko ne primijeti.

 Nadalje, tamna brojka se odnosi i na osobe koje doznaju da je počinjeno kazneno

djelo te one ne podnesu kaznenu prijavu jer im je tako jednostavnije, zatim zbog
straha od osvete, zbog stida, ili jer počinitelja ne žele izložiti kaznenom progonu i sl.

 Postojanje tzv. “tamne brojke” ni u kojem slučaju ne isključuje mogućnost stjecanja

uvida u kretanje kriminaliteta toliko koliko je potrebno za programiranje organizacije
i metoda borbe protiv te negativne društvene pojave.

 Javlja se problem velikog broja prijavljenih kaznenih djela s nepoznatim počiniteljem,

ali je vrlo visok i intenzitet otkrivanja počinitelja kaznenih djela, što upućuje na
relativno dobru kadrovsku i organizacijsku pripremljenost policije za otkrivanje
počinitelja kaznenih djela.

 Ispitivanje “tamne brojke” kriminaliteta do sada je pokazalo da maloljetne osobe

znatno češće čine neko kazneno djelo nego što proizlazi iz službenih statističkih
podataka o stanju i kretanju kriminaliteta.

 Rezultati ispitivanja tamne brojke također pokazuju da tradicionalna podjela na

delinkvente i nedelinkvente nije realna kod maloljetnih i mlađih punoljetnih osoba za
lake i srednje teške delikte.

 Sigurno je da postojanje “tamne brojke” kriminaliteta donekle umanjuje vrijednost

zaključaka koje možemo izvesti iz službenih statističkih podataka o stanju i kretanju,
na primjer, kriminaliteta djece i maloljetnika. Ipak, te slabosti nisu takve da nam
statistički pokazatelji ne bi mogli biti vrlo važni za procjenu stanja i kretanja
kriminaliteta.
 Poznato je da osim u selektivnom otkrivanju kriminaliteta, što je posao odgovarajućih
nadležnih službi, opseg i struktura otkrivenog, pa stoga i procesuiranog i napokon
sankcioniranog kriminaliteta uopće uvelike ovisi i o spremnosti žrtve odnosno
oštećenog da podnese prijavu o djelu i počinitelju.

 Istraživanja su pokazala kako je broj počinitelja kaznenih djela znatno veći nego što
proizlazi iz statističkih podataka. Službene statistike kriminaliteta ni u nas ne
odražavaju stvarni opseg te društveno negativne pojave.