Download as pdf or txt
Download as pdf or txt
You are on page 1of 3

Enriko Fermi* i mrtva mačka†

autor: Džon Barnz (John Barnes)

Kratka naučno-fantastična priča,


prvi put objavljena u Barnzovoj antologiji „Otkrovenja i prizivanja“ [Apocalypses & Apostrophes]

Od jednog do drugog pola četvrte planete crvenog sunca sve je bilo prekriveno zelenom skramom debelom
oko pet santimetara. Plutala je u beskraj po okeanu, taložeći se u njegovim dubinama; njen tanki zeleni sloj
prekrivao je sve kontinente osim najviših planinskih vrhova. Reke su je ispirale i odnosile do ušćâ, lepeći je
po ostacima prastarih luka, napuštenih već stotinama hiljada godina. Raznošena vetrom, zatrpavala je ruše-
vine koje više i nisu ličile na zgrade. Hvatala se po ogolelim stenama u ravnicama koje je nekada davno
prekrivalo plodno tlo.
Jedino što je postojalo na toj planeti bio je tanki sloj te zelene tvari.
Ali on je svake godine bivao sve tanji, jer tamo nije bilo drugih oblika života — nije bilo ekoloških ciklusa
koji bi ga hranili i održavali. Dok je zelena skrama tonula na okeansko dno, dok ju je vetar raznosio po led-
nicima na planinskim vrhovima, neprestano je gubila delić po delić svog ugljenika i azota kojeg je stvorio
prastari, izumrli ekosistem.
A onda su, najpre jedva čujno, do planete doprli signali radija. Odavno neaktivni prastari geni probudili su
se i odazvali.
Zelena skrama počela se povezivati, organizovati. Njene ćelije započele su proces specijalizacije. Planetarni
prekrivač srastao je u jedinstveni organizam.
Za manje od decenije iz njega su izbile stabljike od celuloznih vlakana, kilometrima visoke. Njihovi dugi
izraštaji raširili su se po morskim dubinama i prekrili peskovite plaže i stenovite obale. Membrane na nji-
hovim krajevima počele su filtrirati srebro, zlato, aluminijum i bakar. Molekuli metala krenuli su uz vlakna
organizma i počeli se taložiti po površini stabljika. Na njihovim vrhovima izraslo je lišće, a duboko u tlu raz-
granali su se organi slični korenju, koji su uzimali energiju prikupljenu kroz lišće i pomoću nje izdvajali
metale i punili kiselinama ogromne organske komore.
Rast se okončao posle tridesetak godina. Za sve to vreme radio-signali bili su jaki i razgovetni, osim pra-
vilnih padova intenziteta tokom 10/24 svakog dužeg ciklusa, što je moglo sugerisati (da je uopšte postojao
um kojem bi se dalo sugerisati) da potiču sa sveta na kojem su radio-predajnici bili koncentrisani na pri-
bližno dve trećine rastojanja od ekvatora do pola.
Potom je aktivirana završna faza genetskog programa. Duž stabljika i izdanaka organizma počele su pulsirati
ogromne struje čiji je talasni oblik bio replika dolazećih signala, prekidane u skladu sa obrascima učitanim
iz njegovih gena.
Posle jedva dve godine rezerva energije je iscrpljena i najveći deo malobrojnih tragova bioloških elemenata
bio je utrošen. Za samo nekoliko sati ogromni planetarni organizam ponovo se pretvorio u zelenu skramu:
razgradio je sopstvene stabljike, izraštaje i baterije i sveo se na tanak sloj zelene tvari, a potom, tokom mile-
nijumâ, na puke spore.
Dok su kiše i vetrovi spirali i ogoljavali kontinente, spore su čekale da amonijak i metan zamene slobodni
kiseonik u atmosferi. S vremena na vreme ponešto bi zaiskrilo i iznedrilo život, možda jednom u pedeset
hiljada godina, ali bi se i on ubrzo pretvorio u spore. Na kraju se i crveno sunce ugasilo.

* Aluzija na „Fermijev paradoks“ — činjenicu da u svemiru ne uočavamo postojanje drugih inteligentnih bića.
† Aluzija na „Hajzenberovu mačku“, misaoni ogled iz kvantne mehanike u kojem mačka može istovremeno postojati i kao živa i
kao mrtva.
****
U preovlađujećem pozadinskom radio-šumu iznenada su se pojavili fragmenti TV programa emitovanih pre
pedesetak godina. Na radarima bi povremeno sevnuli prastari odrazi koji su se odmah gubili.
Potom je signale počelo primati i Uho Evrope, postavljeno na drugoj strani Meseca. Pre nego što je bilo ko
stigao da postavi bilo kakvo pitanje, istu stvar počelo je hvatati na desetine zemaljskih radio-teleskopa, čak i
onih amaterskih.
Stoga nije bilo šanse da se primljeni signali zadrže u tajnosti. Za samo nedelju dana o tome su zujali svi
mediji, nije bilo novina koje nisu odštampale primljenu poruku. U njoj su pauze uvek dolazile u parovima, a
obrazac pauza se identički ponavljao svakih par sati, bez obzira na to kojem segmentu prastarog TV pro-
grama je bio pridružen. Neki su to prvobitno protumačili kao Morzeovu azbuku, da bi na kraju bile ponu-
đene nagrade onima koji najbolje dešifriju dolazeću poruku.
Nagrade su dodeljene za samo dve nedelje. Mnogi biolozi odmah su zapazili je da se četiri moguće vrednosti
parova pauza (kratka-kratka, kratka-duga, duga-kratka, duga-duga) mogu preslikati u četiri nukleotida iz
lanca DNK. Kad bi se takav prevod postavio na vrednosti:
Timin = „kratka-kratka“;
Adenin = „kratka-duga“;
Citozin = „duga-kratka“;
Guanin = „duga-duga“
dobijena DNK podsećala je na DNK nekolicine zemaljskih virusa.
Naravno, medije su odmah preplavili razni spekulativni članci, a jedan izdavač verske literature je čak izdao
loše napisanu (i odštampanu) knjigu „Iz svemira nam stiže ikra Sotone“. Ipak, većina ljudi je čekala da vidi
koja će laboratorija prva stvoriti organizam na osnovu DNK poruke. Svaki marjaš kojeg su vlade na Zemlji
uspele da iskamče završavao je u laboratorijama, i svake nedelje je otkrivan po jedan novi skandal sa pre-
otimanjem donacija.
Na kraju su pobedili autsajderi. Prvi virus dobijen na osnovu DNK kodirane u tuđinskoj poruci stvoren je na
Državnom univerzitetu Ohajo.
Tokom nekoliko prvih sedmica ovo je smatrano velikim trijumfom, sve dok nije postalo jasno da sintetisani
virus ne radi ništa. Bio je toliko tuđinski da nijedno zemaljsko biće nije stvaralo antitela protiv njega, tako
da se nesmetano razmnožavao unutar živih ćelija. Međutim, posle nekoliko virusnih replikacija dalje se ništa
nije događalo: doveden u dodir sa drugim organizmom virus bi se i u njemu razmnožio, ali potom nije imao
nikakvog dejstva. Jedina uočena činjenica bila je da se svi potomci tog jednog, prvog virusa (stvorenog na
Državnom univerizitetu Ohajo) repliciraju simultano u intervalima od 4.052,88 sekundi, kao da je svaki
posedovao identičnu kopiju jedinstvenog časovnika.
Dve godine kasnije svemirska poruka se je iščezla — nekoliko dana je postojano slabila, da bi se na kraju
izgubila u kosmičkom šumu. Posle još nekoliko godina i sama priča o virusu iz svemira postala je manje-
više kuriozitet. Kad je postalo potpuno jasno da je virus totalno bezopasan, predostrožnost je počela popu-
štati, virus je nekako pobegao iz laboratorije, i raširio se po čitavom zemaljskom okruženju.
Onda su se počeli javljati naučni radovi u kojima se tvrdilo da svemirske poruke uopšte i nije bilo, da se
radilo o zabludi ili nekoj vrsti greške u vezi sa mucavim odjecima TV signala, poslatih pre pedeset godina.
Drugi su opet govorili da je poruka zaista bila kodirana u azbuci od četiri slova, ali da je sličnost sa sek-
vencom DNK bila potpuno slučajna. Tri naučna časopisa potpuno su se posvetila tumačenju i diskusiji prim-
ljenih signala, a u većini univerzitetskih kampusa postojala su po dva-tri „egzo-signalista“.
Sam tajanstveni virus zaslužio je nekoliko minornih niša u naučnim istraživanjima — pošto je bio toliko
sveprisutan, bezbedan, i prilično krupan, univerzitetski studenti su sa njim radili demonstracione naučne
projekte. Jedna japanska kompanija patentirala je proces za njegovu konverziju u jestivu belančevinu.
Ekolozi su izučavali njegovo širenje i otkrivali ga u insektima po isušenim dolinama Antarktika, u prvim
2
lišajevima na nekolicini novostvorenih ostrva u južnom Pacifiku, i u gljivicama u dubokim pećinama ispod
himalajskog vrha K2. No, većina ljudi ga je potpuno zaboravila i uglavnom ga više nije pominjala.

****

Tokom prva dva sata, onog dana kad se svet okončao, niko nije ni pomislio na virus. A vrištala je svaka živa
stvar sposobna da se oglasi, svako živo biće koje je umelo da kida čupalo je bolesno-zelene komade sop-
stvenog mesa.
Za nekoliko godina celom površinom Zemlje rasprostrla se zelena skrama, u ravnomernom sloju debljine pet
santimetara.
Čekala je na radio-signal sa prepoznatljivim obrascem.
Da je umela da govori, da iskaže razočaranje, pohvalila bi se da ga nije doživela nigde u Galaksiji.

You might also like