CERES naklada

biblioteka
CERES knjiga treća
urednik Dragutin DumančiĆ
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK821 . 133 . 1 -31 = 163 .42
BRUCKNER, Pascal
Ledeni mjesec : roman / Pascal Bruckner; prevela Višnja Machiedo . - 2. izd . - Zagreb :
Ceres, 2000. - 283 str. ; 21 cm. - (Biblioteka Ceres ; knj. 3)
Prijevod djela: Lunes de fiel. ISBN 953-6108-00 3 400203038
Pascal Bruckner
DRUGO IZDANJE
Predgovor napisao Dražen Katunarić
S francuskog prevela i pogovor napisala
Višnja Machiedo
Naslov izvornika:
LUNES DE FIEL
Editions du Seuil, Pariš, 1981.
© Editions du Seuil, Pariš, 1981.
© CERES, za hrvatsko izdanje, Zagreb, 1993.
Sva prava pridržana. Ova se knjiga ni cjelovito ni
djelomice ne smije umnožavati, fotokopirati ili na
bilo koji način reproducirati bez pismenog
dopuštenja nakladnika.

Predgovor
Kad je 1977. godine Pascal Bruckner, u tandemu s Alainom Finkielkrautom, objavio
generacijsku kult-knjigu Nov i ljubavni nered, bio je to svojevrsni obračun s vladajućim
obrascima tadašnjeg freudo-marksističkog govora. Knjiga je, štoviše, bila primljena i
doživljena kao objava seksualne kontra-re~ volucije, a po svojoj strukturi, analitičnosti i
zamahu sposobna osporiti navalu ideologije Orgazma, oslobadajučeg raspuštanja svih čula, te
širenje libi-dinalno-utopijskih obećanja koja su uzela maha koncem 60-tih. Utilitarizam
žudnje koja zamjenjuje strast, orgazam kao spas tijela i duše što zamjenjuje nekadašnju i
demodiranu ljubav, te genitalnost kao sveto Trojstvo i polje u koje se utječe sva društvena i
kreativna energija stvorilo je taj "edenski komunizam" utemeljen na načelima slobode i
jednakosti uživanja.
Suprotstavljajući se toj novoj, laiciziranoj religiji obrnutih puritanaca ili neo-viktorijanaca koji
su propovijedali sladostrašče kao novi ideal nesputanosti koji če riješiti svjetska protuslovlja a
pomno zatajivši da on u praksi često završava u seksualnoj bijedi i teroru, Pascal Bruckner i
Alain Finkielkraut pokušali su, bez lažna sentimentalizma i ljubavne skolastike, rehabilitirati
vrlo jednostavnu formulu - volim te - koju se tada bilo koja osoba što drži do sebe nije ni
usuđivala izgovoriti, a kamoli izjaviti svom ljubavnom partneru. Taj povratak
iskonskoj izreci i ophodnji koja u sebi sadrži svu punomoć osjećaja, ne-blazirano tajanstvo
srca želio je pokazati da je ljubavni život, ako ne daleko bogatiji onda bar jednako uzbudljiv
koliko i seksualni.
Međutim, nakon preokretanja vrijednosti, kad smo lakovjerno pomislili da je ljubav kao
uvijek pobijedila reduktivni diskurs Falusa, Orgazma, Kastracije, pojavljuje se novi
Brucknerov roman Ledeni mjesec koji oživljuje i nastavlja prozno razvijati predložene teme
iz Novog ljubavnog nereda, ali, rekli bismo, gotovo u suprotnome smjeru. Medeni mjesec
postaje leden. Iskupljujuća, ljubavna ideja slama se na romanesknom iskustvu koje služi kao
veličanstveni okvir provjere dobrih ili loših zamisli.
"Vrijeme je da ponovno otkrijemo zlo" - rekao je Bruckner o svome romanu, "i za mene je on
isto tako razdiruća revizija. U svojoj prethodnoj knjizi Novi ljubavni nered, napisanoj s
Alainom Finkielkrautom, imao sam jednu posve idealiziranu viziju ljubavi. To je bilo nasljeđe
svibnja 68. Previše smo očekivali od ljubavi. To je bila legenda potrebna jednoj generaciji.
Umijeće ljubavi s više slobode. Međutim, mi smo zaboravili na okrutnost".
To otkriće okrutnosti i mržnje zamijenilo je u romanu iskaze ljubavi i nježnosti kojima bi se
netko mogao ponadati. Zlo je prisutno od samoga početka: kao nešto što kao sjena prati
ljubavnike za vrijeme njihova putovanja k obećanoj zemlji. Naime, na brodu koji plovi pet
dana k maštalačkoj Indiji zbiva se koban susret koji čini okosnicu romana. Beatrice i Didier,
pomalo klasičan i uopćen par intelektualaca kojima ovo putovanje inicijacije treba da osvježi
(ako ne i spasi) stanovitu zasićenost
njihove veze, upoznaju se s Franzom, paraliziranim liječnikom prikovanim za svoja kolica i
njegovom ženom Rebeccom koja ga gura, mladom arapskom Židovkom neodoljive i
tajanstvene privlačnosti.
Nametljivi i pričljivi Franz uvlači u kabinu Didiera (a time i čitatelja) gdje mu potanko i u
nastavcima izlaže svoje začuđujuće i zastrašujuće ljubavno iskustvo s Rebeccom. Franzov
monolog o zanosnoj ljubavi vrlo brzo se pretvara u nepomirljiv sukob dva razgolićena bića, u
mržnju i perverziju koja se kreće od sado-mazohizma pa sve do nepodnošljive skatologije i
koprofagije. Ljubav otkriva ono što je u njoj bezosjećajno, bezočno, nemilosrdno i na kraju
fatalno: međusobno osakaćenje i unakazivanje kruna je tog smrtonosnog rata spolova.
Didier, isprva neodlučan i začuđen i sam biva uvučen u Franzovu priču o priči: imaginacija ga
je zavela i on se zaljubljuje u Rebeccu po uzoru na invalida. Međutim, doživljava bolno
izrugivanje i zatvorsko ispaštanje za svoj zanos kao i osobni brodolom sa svojom Beatrice.
Čini se da kroz lik Rebecce Bruckner obračunava i s feminističkim mitom o vječno nevinoj
ženi koja služi kao predmet muške dominacije i podlih nakana. Tako stvari mogu izgledati
samo izvana: Rebecca kao apsolutna žrtva ljubavi dobija crte weiningerovske žene koja po
okrutnosti i perverziji može nadmašiti svog mučitelja i prevoriti ga u pokretnu ruševinu.
Tijekom pet dramatičnih dana romanesknog krstarenja, Pascal Bruckner će nam predočiti
lucidni portret nemoći i čudovišne degradacije modernog ljubavnog para, od varanja do
priznanja, od razdiranja i mučenja do fizički neizbrisivih i simboličkih opekotina na licu lijepe
Rebecce. Blizu
8
smo, tek što ne dotičemo ljubavni kanibalizam. Ledeni mjesec vješto je napisan roman koji se
čita u jednom dahu i po tome već djeluje kao protuteža suhoparnosti i jalovosti francuskog
novog romana. U njemu prepoznajemo i epistolarnosti Laclosa, Sadeove minuciozne opise,
neviđenu fascinaciju zlom i buđenje razvratnih demona Dostojevskog, ali i naličje
batailleovske erotske transgresije. On se ne mora čitati isključivo kao roman već i kao ogled o
suvremenu erotizmu te kao završni račun iluzija jedne generacije. Generacije seksualnih
sloboda i "prevladanih" bračnih odnosa kojoj je spolnost bila darovana za cilj posvemašnje
odsutnosti umijeća voljenja. Očito su ljubavi potrebne kočnice, prepreke pa čak i zabrane da
bi se, ne dogodila već ostvarila, a one su bile nečasno uklonjene. Rezultat: korozivna dosada
nagriza par do rastvaranja i preinačuje ljubav u torturu.
Kao filozof i romanopisac ljubavi ali i prikriveni moralist, Bruckner nam ne nudi odgovor na
pitanje što bi to moglo preporoditi ljubav na Zapadu, već se zadovoljava opisom njezina
razorna ustroja. Ali i to je dostatno čitatelju da pronikne bar u djelić jedne velike Tajne.
Dražen Katunarić
Ledeni mjesec
Budno pazi da ne iščezneš u nekoj drugoj osobi, muškarcu ili ženi
SCOTT FlTZGERALD
Za Brigitte
Prvi dan:
Draž
novorođenih naklonosti
15
Vječnost je za mene, gospodine, počela jedne srpanjske večeri u autobusu broj 96 koji
redovito vozi između Montparnassea i Porte des Lilas. Zbilo se to prije četiri godine. Na
raskrižju Odeona jedna je djevojka, odjevena u crnu suknju s volanima, u bijelim dugim
soknama pripijenim uz gležnjeve, sjela sučelice meni. Istog sam trena u nju upiljio pogled.
Zabljesnulo me to lice, koje sam promatrao zadržavajući dah. Ne znam čemu sam se više
divio: da li njezinim obrazima nalik na tijesto zamiješeno s mlijekom, ili pak trepavicama koje
su joj milovale zelene oči, ne propuštajući svejednako nametljivo očijukanje. Nisam je
zapravo vidio, bijah zaslijepljen, začaran, i ćutio sam samo jednu želju: osloviti je; samo jedan
grozan strah: da ne ode. Bit će da je mome divljenju ponestalo mjere, jer je neznanka uskoro
okrenula glavu, srdito uzdahnuvši, pa sam se načas pobojao da će promijeniti mjesto. Ali,
zbog tog nepristanka, u kojem sam razaznao udio profinjenosti, postade mi ona još dražom.
Ne podsmjehujte se autobusu: ne postoji izabrano mjesto za ljubav na prvi pogled. Čak i neka
kutija na kotačima može postati rajskim predvorjem ako vjerujemo u slučaj. Uvijek ću radije
dati prednost biću što sam ga slučajno sreo negoli onom što mi ga predstavljaju prijatelji: jer
16
usud koji je pripremio naš spoj i dalje će tajanstveno, tako ja bar zamišljam, oplođivati našu
vezu. A nepredviđeno ostaje i dalje jedina snaga kadra životu vratiti toplinu.
Hvatala me prava strava što ne nalazim ni jednu jedinu riječ da prekinem šutnju, što kao
šeprtlja propuštam priliku za naše brzometno suočenje. Kako izbjeći prve, vječito slične riječi,
pokazati se istodobno tankoćutnim, originalnim, zavodljivim, napasnim? Ozbiljno pitanje što
gaje, pretpostavljam, postavio sebi Vrag posljednje ~ večeri Stvaranja. Pritekao mi je u
pomoć kontrolor: nikada se neću dovoljno zahvaliti RATP-u na suradnji. Zatražio je naše
prijevozne karte. Moja lijepa susjeda tvrdila je da je izgubila svoj tiket na podu. Svi smo se
sagnuli tražeći medu otpacima žuti kartončić. Službenik je već pripremao zapisnik.
Ona je poniknula nikom, porumenjevši od smetenosti: shvatio sam da laže. Njezina me je
smućenost dirnula u srce. Neprimijećeno od svih ostalih, gurnuo sam joj u ruku vlastiti
tiket koji sam maloprije razmetljivo predočio nadgledniku. Ostala je načas zatečena, potom
mi se nasmiješila. Kontrolor se udaljio. Bijah spašen: imali smo neki povod. Shvatit ćete zašto
nakon tog, općenito uzevši, odbijam besplatan prijevoz prometalima. Moja mi se krijumča-rka
zahvalila stiskom ruke, ali je počinila nesmotrenost nad nesmotrenošću vraćajući mi tiket.
Neka gospoda, koja nas je uhodila, velika kokoš s trajnom ondulacijom, ušla je u trag našoj
luka-vštini i dozvala kontrolora. Autobus se upravo zaustavljao na stanici Saint-Paul: imao
sam samo toliko vremena da našoj doušnici pokažem dugi nos i siđem. Bijah propao,
najradije bih se ra-
li
splakao od bijesa: svojoj sam saučesnici uvelike domahivao rukom, ali vozilo ju je uskoro
preotelo mojem vidu. Tumarao sam okolo kao prokletnik: Pariz nije velik, ali bića u njemu
mogu iščeznuti kao u bunaru bez dna. Gajio sam odsad samo jednu želju: vidjeti je pošto-poto
iznova, makar morao potratiti cijelo ljeto.
Muškarac koji mi je govorio te riječi nalazio se pokraj mene u brodskoj kabini na pučini
Sredozemnog mora. Bila je noć. Sjedeći u naslonjaču, s pokrivačem preko nogu, kružio je
uokolo nemirnim i plahim očima koje bi se od vremena do vremena zagledale u moje. Imao je
upalo lice kojemu nisi nipošto mogao odrediti dob, ali se na njemu ipak zadržao poneki trag
mladosti. Cijela njegova osoba izlučivala je neki čudan nemir, neku suspregnutu živčanost. Te
večeri, iako na odstojanju - Franza sam naime zamrzio od prvoga našeg razgovora, mržnjom
razmjernom jakom utjecaju što ga je vršio na mene - nisam još ni izdaleka proniknuo u savjest
toga nastranog čovjeka. Slušao sam jednostavno pravilan protok njegovih rečenica, njegov
glas koji je škripao kao kračun, a pratilo ga je sjetno krčanje čajnika.
Ali neka mi bude dopušteno utanačiti okolnosti našeg susreta. Upravo sam navršavao trideset
godina i putovao u Indiju sa svojom družicom, Beatriceom. Bili smo sretni, sigurni da
krećemo u susret istini. Bilo je to dana 28. prosinca 1979. Toga jutra isplovili smo iz
Marseillea na palubi Truve, turskog trajekta koji održava, via Napulj-Venecija-Pirej,
posljednju morsku vezu između Francuske i Carigrada. Ako su nas neki očiti razlozi natjerali
da na nekoliko mjeseci prekinemo dosadu jednog
18
obezvrijeđenog zanimanja - bijah naime nastavnik književnosti u jednoj pariškoj gimnaziji, a
Beatrice profesorica talijanskoga - bježali smo nadasve zato što nas je Istok magnetski
privlačio. Iz te riječi dizala se neka prašina od čistoga zlata, svitala neka sjajna zora, i to me
opčaravalo. Treperio sam od njezine neodređene krasote i moja je predrasuda za tu daleku
zemlju nalikovala gotovo na gorljivost. Išao sam u Aziju, u susret nekom svetom neredu koji
mi Europa više nije pružala, sa svrhom da napustim sve ono što mi nije neophodno. Zbog toga
putovanja, što smo ga odavno pripremili, bio sam zatražio godinu dana dopusta od
Ministarstva prosvjete i cijelo sam ljeto radio u nekom osiguravajućem društvu. Želja da u
malim etapama stignemo sve do Indije, volja da već na početku duge plovidbe gubimo
vrijeme, opravdavale su naš izbor broda koliko i ta jeftina i deficitarna linija, već
predodređena da nestane.
Predočite sebi atmosferu putovanja po moru na njegovu početku, punu nade, neodređenosti.
Koliko god bio skroman, parobrod je više nego prijevozno sredstvo: on je duhovno stanje.
Čim pri-jedeš preko mostića, viđenje svijeta se mijenja, postaješ građaninom neke osobite
republike koja je zatvoreno mjesto, a njezini stanovnici svi odreda dokoličari. Odmah mi se
svidio način kako hodnici prigušuju buku i teški zadasi koji su se tu povlačili, mješavina
morskih mirisa i zagrijanog kaučuka. Truva, bivši norveški linijski brod što su ga obnovili
Turci, sa svojim malim dimnjakom nasađenim na hrptenicu kao da je preokrenuti napršnjak,
baš ničim nije podsjećao na mastodonta. Stisnuta između dvije metalne pregrade, naša kabina
bijaše uzak zidni ormar s krevetima postavljenima jedan
19
nad drugi uz sićušni umivaonik. "Kakva krasna kripta", kazala je Beatrice na ulasku, "tvoj će
biti gornji sarkofag, a moj donji." Čaša za zube tresla se uz željezni okvir na umivaoniku i
čitav naš sobičak drhtao je zbog trešnje motora. Naše dionice bijahu skromne, ali tješila nas je
perspektiva ljuvenog promiskuiteta što nam se smiješila u nedostatku raskoši i prostora. I k
tome imali smo brodsko okno, a uvijek sam oknu pripisivao posebnu draž: draž što sve vidim,
a da sam nikada ne budem viđen. Ono je rupica ključanice kroz koju ćemo hvatati morske
tajne, bezopasno suočenje sa slanim čudovištem, dobra šala koju ćemo zbijati s
neprijateljskim tekućim počelima.
Neizmjernosti treba pristupiti kroz taj pro-zorčić, još uzbudljiviji kad je uokviren zastorima,
pa kabina tada izgleda kao kuća lutaka. I iza svakoga okašca je nastamba, ima živih bića,
tisuće ukrižanih sudbina.
Uostalom, ono jutro kad smo krenuli, u Marseilleu je bilo čudesno lijepo vrijeme: sunce je
tuklo u bokove trupa, a pod njegovim jarkim zrakama naša se ljuskava lađa svjetlucala kao
kocka šećera. Bio sam sretan, dobili smo odobrenje svjetlosti, to jest bogova, i u tome sam
vidio dobar znamen za ostatak putovanja. Udisali smo s nasladom oštar leden zrak, nalik na
šerbet, što ga vjetar s kopna prožimaše miomirisima mirodija i borova. U daljini su drugi
parobrodi, bijele igračke, rezali svilu obzorja. Nikad nisam doživio neki usporediv dojam
blaženstva. Uzdrman čistim osjećajima, gledajući kako francuske obale iščezavaju u
svjetlosnoj pari, pribojavajući se još tu i tamo da sam igračka nekog sna, obuzdavao sam s
mukom svoje oduševljenje.
20
Taj prvi dan putovanja morem, koje će potrajati pet dana, ostavio mi je doista izvanredan
dojam sretne praznine. Svi znaju da se na brodu ne događa nikad ništa, ali da ondje osjećamo
neku dosadu više vrijednosti koja nalikuje na razdraganost. I najplića stvar između Beatrice i
mene dobivala je u kontekstu odlaska vrijednost amajlije. Ta odiseja puštala nam je duše na
pašu, te smo razgovarali blagoglagoljivo na dugim poljanama paluba, nikoga ne primjećujući,
posve zaokupljeni jedno drugim. Poslije pet godina zajedničkog života bio je to naš prvi bijeg:
malo bijasmo doživjeli, ali mnogo za uzvrat kroz stotine knjiga koje bijasmo pročitali. Naš
par bijaše knjižnica, knjiga formata in-folio nadomještahu nam djecu i putovanja. I dugo smo
se kolebali prije no što smo poduzeli to hodočašće koje je poremetilo naše najdraže navike.
Beatriceu je resila ohlađena ljepota neke Anglosaksonke i, premda je bila moja vršnjakinja,
umjela je sačuvati djevojačku draž. I samo joj se tijelo kolebalo između djevojčice i žene, te
da nije bilo dugačkog slapa riđih uvojaka koji je uokvirivao divno ponekad ozbiljno lice, bili
biste joj dali jedva dvadeset godina. Nazivao sam je svojom Modjeljenicom" i jedno drugome
šaputali smo u uho tajne svima znane, ali ih mi nismo željeli razglasiti.
Za objedom nas nije bilo mnogo, jedva tridesetak u panoramskom restoranu koji se protezao
cijelom širinom broda i mogao je primiti najmanje dvije stotine osoba; stisnuta oko četiri
stola, mala se skupina odmah složila. Obroci su glavna razonoda na krstarenjima: pozorno
promatramo svoje suputnike ne bismo li pogodili tko su, što rade, što ćemo s njima početi.
Kad se živi u hermetičnoj komori, neznanci najvećma dobivaju na važnosti, a duhom putnika
švrlja želja za ugodnim poznanstvima. Bili su tu, povrh neizbježnog kontin-
21
ngenta Nijemaca i Nizozemac a što ih je naveo na put procvat njihove valute, jedan engleski
bračni par, još dvoje Francuza, nekoliko Talijana i mala skupina grčkih i turskih studenata.
Činilo mi se da plovim na korablji gdje se skupio jedan uzorak iz svake zemlje koja graniči sa
Sredozemnim morem. Ne znajući kako razgovarati, a nakon što smo iskušali više romanskih
jezika, dogovorismo se da ćemo engleski zadržati kao zajednički idiom. Budući da ga je malo
tko govorio ispravno, uslijedila su duga otezanja u izgovaranju riječi, zabune koje su izazivale
smijeh, a svatko je jeo i pio kao da nam od sada pa do dolaska više neće servirati nijedan
obrok. Bez ustručavanja prepuštao sam se zadovoljstvu međusobnog otkrivanja, barem očima,
misleći kako ćemo možda već sutradan sve te ljude zvati po imenu.
Baš smo se dizali od stola kad me je Beatrice zamolila da je pričekam dvije minute pred
vratima ženske toalete. Dosta se dugo nije vraćala; ušao sam protiv volje u zahod. Zatekao
sam je nagnutu nad nekom uplakanom djevojkom kojoj je šminka crnilom umrljala obraze.
- Što se događa?
- Popušila je previše džointa - odgovori mi Beatrice.
Nisam mogao prikriti slijeganje ramenima.
Neznanka je briznula u još jači plač. Bila je odjevena u vjetrovku podstavljenu krznom i u
traperice. Nismo je bili vidjeli za ručkom. Dražile su me njezine jadikovke. Na naše je upite
odgovarala jednosložnim riječima kao da joj zanovijetamo svojom radoznalošću, zbrkanim
rečenicama iz kojih je izbijao njezin bijes što je na brodu i njezino nestrpljenje da ga napusti.
Rekla nam je da se zove Ilebecca. Dospjela je do onog stupnja tuposti kad prestaje svaka briga
za vanjštinu.
22
- Kamo idete? - uspjela je izgovoriti gnjecavim glasom.
- Najprije u Carigrad, potom u Indiju i možda na Tajland.
- U Indiju, pa to je sasvim izašlo iz mode! Nisam joj ništa odvratio, pripisujući tu misao
njezinu pijanstvu.
- Otpratit ću te do tvoje kabine - reče joj Beatrice.
- Ti... ti si ljubazna... tvoja me kosa podsjeća na... medenjake za Roš Hašanu.
- Dođi na palubu, godit će ti svježi zrak. Morao sam je pridržavati duž cijelog hodnika;
sunce je upalilo lančić i privjesak na njezinu vratu: dva prsta uperena protiv uroka. Počela je
mahnitati, čas smijući se, čas roneći suze, mucajući neke bezvezne rečenice od kojih bi
prasnula u smijeh. Bilo me je stid i strahovao sam da nas netko ne vidi u njezinu društvu.
Osjećajući moju suzdržanost, Beatrice me je ljubazno zamolila da ih ostavim same. Čim se
vratila, prokomentirao sam razočarano svoju gorčinu što i nasred morske pučine opet
susrećemo narkiće iz ulice Huchette i sa Saint-Michela.
- Nemoj tako govoriti, Didier, ona je zgodna, a izgleda da je vrlo nesretna.
- Ne zanima me njezina nesreća, a njezina ljepota nije me se uopće dojmila.
Nezgodan slučaj bje zaključen nizom poljubaca i otpočelo je popodne, isto tako mirno i
čarobno kao i jutro. Mala gornja paluba na kojoj smo ispruženi čitali, ja Bhagavad Gitu, a
Beatrice neki roman Mircea Hliadca, bijaše prava terasa kao britvom odrezana na nebu i
dimnjakom zaštićena od vjetra. Samo je šum stranica koje je okretala moja družica presijecao
udaljeno trenje vode uz trup
23
broda i huktanje strojeva. Svako je htijenje klonulo, šćućurili smo se na toplini, protrnuvši od
svjetlosti koja je poskakivala od pramca do krme na toj golemoj bijeloj čeličnoj palači.
Na zalazu sunca, i dok se spuštala ledena noć, okusili smo u našoj ložnici jedan bogovetni sat
požude. Posve ispunjen tolikim uzbuđenjima, bio bih odmah zaspao da Beatrice nije uporno
tražila da je pratim na večeru. U usporedbi s veličanstvenim vanjskim spokojstvom, u
prostranoj blagovaonici, iako slabo popunjenoj, zujalo je kao u košnici; i reklo bi se da je mali
brodski teret koji ju je napuči-vao i kočio se medu njezinim drhtavim zidovima, crpio iz
hladnog neprijateljstva mora bogate zalihe prisnosti i veselog raspoloženja. Za stolom smo
sklopili poznanstvo s jedinim indijskim putnikom na brodu - jednim sikhom s engleskim
državljanstvom, po zanimanju liječnikom, koji je živio u Londonu i išao u Carigrad na
kongres o akupunkturi. Raj Tiwari, tako se naime zvao, od srca se nasmijao kad me vidio s
Bhagavad Gitom ispod miške.
- Znate li da to više nitko ne čita u Indiji. Osim nostalgičara.
- Nije li to ipak osnovica vaše kulture?
- Ništa više nego što je Biblija temelj vaše. K tome pozor: bogovi vrlo slabo podnose izvoz.
Stravično božanstvo u Kalkuti, Kali je još samo sadreni kumir u Parizu.
- Didier se želi povući u jedan ašram - kazala je zajedljivo Beatrice.
- Zar da po cijeli dan muzete krave? Čudna li nauma kad netko ima tako lijepu ženu kao vi!
Nasmijali smo se sve troje i razgovor je skrenuo. Raj Tiwari govorio je njegovanim
engleskim,
24
imao je na sebi odijelo od tvida i onu odraslim Indijcima svojstvenu plemenitost crta.
Začudilo ga je naše oduševljenje za Indiju i tri put za redom nas je upitao zašto radije ne
idemo u Singapur ili na Tajvan, čiste i moderne zemlje. Njegova su me ograničenja
zbunjivala, ali njegovo uljudno ponašanje, komplimenti što ih je neprestano upućivao
Beatrici, ohrabriše nas da ga poslije večere slijedimo u bar prvog razreda, sav obložen drvom
u toploj boji meda, s debelim kožnatim naslonima za laktove i bijelim glasovirom
prekrivenim navlakom. Nevični piću, nas dvoje smo uskoro, zahvaljujući dobroj kvaliteti
džina i burbona, podlegli veselom pijanstvu, a Beatrice se pokazala od nas troje najbučnijom i
najbudnijom. Naš je domaćin bio izvrsno raspoložen i, kako bi je još više nasmijao, držao je
najbezumnije besjede.
- Neposredno prije no što su napustili Indiju, e da bi je zauvijek pozapadnjačili, Englezi su po
cijelom poluotoku posijali ultramoderne kokoši-njce. Probrane, dvojezične, s diplomom iz
najboljih koledža, te su kokoši bile posebne po tome što su nosile već gotova jaja, rovita,
tvrdo kuhana, meko kuhana, koja su odlazila ravno na stol kolonijalcima. Znajući da kokoši
nisu prijemljive za političku propagandu, britanska vlada oslanjala se na ta spektakularna
dostignuća da bi slomila Gandhijev autonomaški pokret. Kanili su kreirati kokoš omlet, ta
malo uvrtanja zdjelice, pokretane nekom melodijom regtajma, bilo bi dovoljno za miješanje
žumanjaka i bjelanjaka - izabrane kokoši pohađale su tečaj plesa sa zvečkama - kad je
nenasilna propaganda zahvatila i samu perad koja je započela onaj glasoviti štrajk doručka,
"bacon and eggs strike". S nezavisnošću 1947. zazvonilo je mrtvačko zvono
25
uzgajanju kokoši: suradnice okupatora morale su napustiti Engleze i pod kaznom sankcija
preobratiti se opet na nošenje sirovih jaja.
Premda potpuno šašava, ova pripovijest i još neke druge izazvale su u nama eksplozije veselja
kojemu je pogodovao alkohol. I oprostili smo se od Tiwarija u najboljem raspoloženju, nakon
što je on od mene zatražio dopuštenje da poljubi Beatriceu u obraze. Ta nas pijanka bijaše
razonodila; smjestio sam svoju dragu u postelju silom i milom te, obećavši joj da ću se odmah
vratiti, izašao sam na palubu da se otrijeznim. Hladan zrak peckao mi je nosnice, bio je pun
mjesec i promatrao sam iskričavo treperenje naše brazde koja je unatoč mrklinama
osvjetljavala more za nama prije no što bi iščeznula u noći. Jedan mliječni slap cijedio se niz
stijenke i čamce za spašavanje, užad je pucketala od udara suha vjetra. Moji me koraci posve
prirodno odve-doše na više katove parobroda, na kojima se, povrh bazena, zatvorenog zimi,
nalazio mali bar koji je služio i kao diskoteka. Udoh u nj, zaklinjući se sam sebi da ću se tu
zadržati samo nekoliko minuta. Zateklo se ondje desetak muškaraca; a neka djevojka plesala
je sama na sredini podija, u hlačama od crnog satena koje su joj stajale kao salivene. Sjeo sam
i promatrao je, upijajući prizor njezinih napetih grudi, svinutih križa, njezinih ruku što su
mahale u prostoru kao krila. Okretanje njezine pojave, prozračna brzina njezinih poza
oblikovale su primamljiv crtež. Tko je ona uopće mogla biti? Nije gledala ni u koga, klizila je
na daskama s lakoćom jedrilice, pod kupolom jarke svjetlosti koja ju je usisavala prema gore
kad se, posve iznenada, prestade vrtjeti, napusti podij i ode sjesti u bar. Na moje iznenađenje,
činilo mi se da prepoznajem djevojku koja je danas poslijepodne bila sva u suza-
26
ma. Krenuo sam prema njoj. Koliko sam je nakon objeda smatrao bezbojnom i smiješnom,
toliko mi je večeras izgledala da ne može biti privlačnijom. Obrve je produžila olovkom, na
jabučice i na vrlo ravan brid nosa nanijela je rumenilo, a njezina tamna, straga začešljana kosa
dodavala joj je neku laganu istočnjačku primjesu.
- Kako se osjećate nakon onoga maloprije? -Zar je vama to važno?
- Ali... Ali, plakali ste u zahodu, zar se ne sjećate?
- Morali biste se dosjetiti nečem boljem kad pristupate djevojkama.
Ta me je grubost smela: a u nelagodi sam po-najmanje hitar i lak na jeziku. Razljučen, udaljio
sam se. Ona me je dozvala natrag:
- Dođi, naravno da sam te prepoznala; ta prepoznajem svakoga koga želim.
U ovoj sam rečenici bio čuo samo tikanje; pa ipak, unatoč njezinoj prisnosti, izgovorila ju je s
nekom vrstom tužnog prkosa. Njezine duge bademaste oči, zazidane iza svog usjeka, gledale
su u mene a da me nisu vidjele, kao da joj je predodžba o mojem postojanju bila i dalje
prozirna.
- Kakva vam je to igra?
- Moja je igra da vodim igru.
Prasnula je u smijeh. Bilo je to istodobno šaljivo i mučno.
- Hočeš li plesati?
- Oh, ne... plešem vrlo rijetko.
Osjećao sam se več toliko nelagodno da bih umro od straha razmečuči se pored nje; ponekad
sam briljantan kad bi mi dostajalo da budem osrednji, ali se uvijek naježim na mjestima
obvezatne javne zabave.
27
- To me ne čudi, ukočen si kao skaut.
Malko se opet nasmijala i njezine izdužene oči ublažile su na trenutak strogost njezina lica.
Tisuću otrcanih rečenica, konvencionalnih pitanja tiskalo se u mojoj glavi. Upitala me je za
ime koje ju je izgleda razočaralo. Više nisam znao što hoće i nije mi padala na um nijedna
replika. Bit će da je moje kukavno držanje bilo komično.
- Didier, kaži mi nešto smiješno, zabavi me. Zastao sam kao tupa bena od toga prijekog
poziva. Bio sam nezadovoljan što ne mogu nastaviti razgovor. Osjećao sam se razdraženim, a
mojoj uobičajenoj strepnji pridodavala se pomisao, koja me je tjerala u očaj, da se ne znam
ponašati prema toj vrsti žena. Čavrljanje se pretvorilo u nasilnu kušnju. Prepuštao sam se
neprilici: ja sam plašljivac i kad mi sudba nije sklona, kažem Mektub; prihvaćam nepovratno,
ne želim znati da se sve može preokrenuti, promijeniti. Razdraživala me je drskost te cure,
njezine nagle promjene mišljenja. Sada je gledala u daljinu ne mareći više za mene.
- Ti... Ti se duriš?- upitao sam je, okušavajući se i sam u tikanju, možda u maglovitoj nadi da
ću povratiti izgubljeno.
Slegnula je ramenima.
Hoteći se našaliti, barem jedanput, upitao sam je opet razdvajajući svaki slog: -Jesi li ja-ro-
sna? - Što to znači?
- Jarosna? To znači ljuta. Ustala je.
- Previše si mi čudan, dragi moj, od silnog pre-vijanja nešto me probada tu sa strane.
- Ti...ti se već vraćaš odakle si došla?
28
- Da. Laku noć. Ostavljam vas vašoj šaljivoj i zavodljivoj osobnosti.
Ove posljednje riječi uvrijedile su me više od svega. Ne samo što je prešla na vi, to jest
uspostavila odstojanje, nego je govoreći o mojim šalama i mojoj osobnosti okrutno naglasila
koliko sam lišen i jednih i druge. Kakvom sam budalom ispao! Pa ipak, riječ "jarostan"
postoji u francuskom jeziku, te nije moja krivnja ako se novi naraštaji služe skučenim
rječnikom. Pustiti da mene, tridesetgodišnjaka, izbace iz koncepta izazovi jedne djevojke koja
bi mi mogla biti učenicom, dok bi je prvi bubuljičavi tip s ulice bio obrisao s nekoliko
formula. Dosjetio sam se iznebuha da je čak nisam priupitao kamo putuje, je li sama na brodu.
Kad sam se okrenuo natrag prema svojoj kabini, bit će da sam, zadubljen u misli, krenuo
krivim putem, jer sam se uskoro opet zatekao u hodniku prvog razreda. Ti dugi pusti hodnici s
titravim svjetlima, tišina koju su prekidali udaljeni udarci čekića, mimohod sjena koje sam
vidio na zidovima, sva ta noć nad svim tim žićem u rađanju proizveli su na mene neobičan
učinak. Otvorio sam slučajno neka vrata i banuo na neki most: bila je oštra studen i nije se
vidio prst pred nosom. Iza sebe iznenada začuh nekakvo kukanje. Okrenuo sam se, ali nisam
razaznao ništa. Opetovao se isti zvuk: dok sam pozorno ispitivao mrak, učinilo mi se da sam
opazio neki oblik. Neka je prilika ondje vrebala iz zasjede. Lecnuo sam se i naumio vratiti
unutra kad mi je neka snažna ruka stisnula mišku.
- To ste vi Didicr?
To svečano pitanje, taj tihi i pištavi govor uzbudili su me žestoko. A iznad svega snaga te
ruke!
29
Očekivao sam napadača: a tu se stvorio neki invalid u kolicima. Nikad ga prije nisam vidio.
Iznakažena lica, prorijeđenih vlasi, upiljio je u mene splašene, divlje oči koje su u tmici
zadobivale zastrašujuću dimenziju.
- To ste vi Didier, zar ne? Čuvajte se, čuvajte je se...
- O čemu, o kome vi govorite?
Imao sam muke da ovladam množinom osjećaja koji su me snašli. Bio bih i te kako rado
otišao, ali ta ruka s pandžama od granita držala me je u škripcu: reklo bi se da se tijelo
osvećivalo vlastitoj zakržljalosti razvijajući neumjereno svoje ekstremitete. Duž zglavaka na
ruci, ispupčenom mrežom žila tekla je neka snaga koja je, čini se, mogla zdrobiti sve što joj se
opiralo. Bogalj je već približio meni svoju tužnu i blijedu bolesničku facu. Stao je kričati:
- O njoj, govorim naravno o Rebecci, o djevojci s kojom ste se maloprije porječkali. Nemojte
se za nju zagrijati: ona postavlja zamke gdje god prolazi. Gledajte što je od mene učinila: za
samo nekoliko godina, ovakav ishod.
I, podignuvši vuneni pokrivač koji mu je ležao na nogama, pokazao mi je dvije mrtve i viseće
noge.
- Ali... kako znate da sam je vidio, kako znate moje ime?
- Upravo mi je ispričala vaš susret i opisala vas je. Odmah sam vas identificirao.
- Što hoćete od mene naposljetku, pustite me, sve je to smiješno...
- Kudikamo manje nego što mislite. Jeste li opazili, gospodine, kako žene nadasve žude za
muškarcima koji su u dobroj pratnji. Jedna zgodna osoba pokraj njih podaruje im odmah
neusporedivu vrijednost, makar bili ružni ili neugledni. Upravo
30
je to osjetila Rebecca kad vas je vidjela s vašom prijateljicom.
- Što ste vi njoj, hoćete li mi reći?
- Oprostite mi na nepristojnosti. Predstavit ću se, zovem se Franz i njezin sam muž.
Ispustio je moju mišku da bi mi stisnuo ruku s usrdnošću koja mi je djelovala neumjesnom.
Prošli su me srsi: od magle i noći smrzavao sam se do kostiju i taj dijalog u crnome mraku
ćinio mi se vrhuncem besmisla.
- Hladno vam je, zar ne? Udimo.
Okrenuo je oko osi svoj mehanički stolac što ga je pokretao rukom i gurnuo vrata na
potrjemku. Automatski sam pošao za njime. Čim smo ušli u hodnik, on nadoveza:
- Didier, dopuštate li mi da vas zovem po imenu? Didier (označio je trenutak kolebanja), što
mislite o mojoj supruzi?
Trgnuo sam se.
- Ali... Smatram je vrlo zavodljivom.
- Zar ne? I kako je dobro građena!
- Svakako.
- Ah, mangupe! Sviđa vam se, zirkali ste u nju proždrljivo.
- Ali, ni govora...
- Hajde, ostavite se lažna stida, inače ćete me naljutiti. Uostalom, uvjeren sam da smo vam
zanimljivi. Da, da, osjećam to. Znate tko je Rebecca, ne znate sve o njoj. Biste li voljeli
doznati nešto više o toj temi?
Ne znam kako mi smjesta nije upalo u oči koliko je taj prijedlog smiješan. Bit će da sam bio
već posve otupio u tim kasnim satima. Najprije sam ga otklonio, jer u početku uvijek kažem
ne, zaključujući kako me se njihove privatne stvari ne
31
tiču. Bit će da moje odbijanje nije bilo odveć uvjerljivo.
- Vi kažete "ne" na tako ljubazan način, dok vaš pogled istodobno kaže "da". Vidite, jedva da
vas i poznajem, pa ipak najmanje pojedinosti vaše osobe otkrivaju mi pouzdanika kojega
čekam već godinama. Osim toga, u životu se pridržavam jednog načela: valja se čuvati bića
koja vas vole jer su vam ona također najgori neprijatelji. Upravo zato se potpuno odajem
samo pred neznancima. Pozornost koju mi ukazujete samo vama služi na čast, jer shvaćam
kako su mali izgledi da će vas dirnuti jedna pustolovina koja vas se ne tiče... osim ako vas se
već ne tiče?
- Ne vidim po čemu.
- Ne znam, intuicija. Prihvaćate li onda? Izrekao sam nekoliko primjedbi, a zatim sam
bez pravog odobravanja mlitavo pristao. Zašto ne bih priznao, romaneskna strana situacije
laskala je mojemu nastavničkome mozgu, nadjevenom književnim ludorijama, pa sam slijedio
Franza u njegovu kabinu, prostoriju srednje veličine, obloženu drvenim letvicama i probušenu
dvama oknima. Premda u prvom razredu, tu nije bilo ničega što bi me moglo zabljesnuti. Na
svjetlu, bogaljevo je lice nalikovalo na zrcalo olovne boje u kojem se možda nekoć odražavala
životna radost, ali ga bijaše neizlječivo prekrila patina. Njegove sivoplave oči bile su dvije
hladne i gorke lokvice.
- Razočarani ste, zar ne? Čak i kabine prvog razreda sliče drugstoreu! Dekor Galeries
Lafavette, u stilu doličnog i časnog društva nezgrapnih sjevernjaka i doseljenih radnika.
Dobro, dosta jadanja! Hoćete li čaja? Ovo je Darjeeling.
ir
33
i
Darjeeling: grad u koji smo Beatrice i ja sanjali otići. Nije li tu bilo neke podudarnosti? Bogalj
je izvadio iz kovčega čajni kotlić, napunio ga vodom i uključio utičnicu. Sjeo sam na krevet.
Njegove nemirne i sjajne oči klizile su živahno s jednog predmeta na drugi. Ispitivački pogled
čovjeka, čija se žena maločas okomila na mene, ipak mi je prouzročio stanovitu nelagodu. Da
bi me umirio, reče mi:
- Ovdje stanujem sam, Rebecca ima vlastitu kabinu, treća vrata dalje: takvi su naši običaji.
Tada je započeo ispovijed, koju sam prenio od riječi do riječi, prekinuo je da bi poslužio vrući
i jako zašećereni čaj. Nakon prvih gutljaja, nastavio je ovako:
Čekao sam tri večeri zaredom u isto vrijeme na raskrižju Odeona, gdje se zaustavlja broj 96.
Uzalud. Ne mireći se sa sudbinom, odlučio sam pretražiti tu četvrt uzduž i poprijeko s
najvećom izvidničkom gorljivošću. Sve što sam imao otprije više nije bilo važno, bila mije
važna samo ta žena koju nisam imao. Gajio sam jednu jedinu nadu da ona radi ili stanuje
unutar obodnice Odeona, gdje sam i sam stanovao. Imao sam sve vrijeme na raspolaganju,
završavao studij medicine na parazitologiji i upravo sam uspješno polagao posljednje ispite.
Išao sam u lov po dućanima, plesnim tečajevima, tečajevima joge, keramike, vrebao na izlazu
iz škola, gimnazija, po kavanama, najvjerojatnijim mjestima ženske nazočnosti. Protekla su
dva tjedna i zamalo bijah odustao. U međuvremenu, upoznao sam neku frizerku s raskrižja
Buci, veliku riđu kobilu, ali bezbojnu, koja mi se samo osrednje svidjela, ali je napučila moju
samoću, onako nešto za crne dane što će mi, u očekivanju boljega, osigurati privremeno rješe-
nje. Uvečer sam katkad dolazio pred nju - ostajala je do samog zatvaranja - ali nikada nisam
primjećivao njezine kolegice na poslu.
Jednog dana kad sam stigao prije vremena i šetkao amo-tamopločnikom, učinilo mi se da
vidim kako iz salona izlazi putnica iz autobusa. Najprije sam protrljao oči, misleći da se moja
mašta mnome poigrava. Ali ne, bila je doista ona! Sretna što me ponovno vidi, dobacila mije
svoje ime, Rebecca, priopćila mi da ovdje radi i naputila me daje sutradan nazovem. Razumjet
ćete moju radost: tražio sam tu curu svugdje osim ondje gdje sam je mogao naći; skakao sam
od veselja i mukotrpno prikrio pred riđokosom oduševljenje koje je ona shvatila kao
očitovanje naklonosti prema njoj.
Dočekah sa zebnjom da grane sunce i od ranih jutarnjih sati nazivah nježnu, divnu Rebeccu.
Četiri sam puta telefonirao uzalud: nije još stigla, izašla je. Pri petom pozivu, doprem
naposljetku do nje i mi ugovorimo sastanak navečer u osam sati. Ona stiže točno u osam, a ja
sam došao deset minuta prije; doima se jednako lijepom, uzbudljivom kao prvi put;
izmijenimo nekoliko otrcanih rečenica, pokušavam oživiti nezgodu iz autobusa, srce mi
bubnja, hoćemo li ići najprije u kino, a potom u restoran? Kud iznebuha nabasa, ukopa se pred
nama velebna riđasta, koja podmuklo hini čuđenje i traži dopuštenje da sjedne. Prekasno
shvaćam kako sam upao u klopku i kako su se iza mojih leđa dogovorile da me kazne što
istovremeno ganjam dvije zečice. Najprije posrćem, izvrgnut njihovom izrugivanju, potom se,
stjeran u škripac, pokušavam iz njega izvući. Nagađam da su u potaji suparnice, koje mrze
jedna drugu pod prividom lažnog dosluha, i igram dokraja na kartu razdora, navijajući nepo-
pustljivo, sitnim potezima, jednu protiv druge. Moje ratno lukavstvo ima uspjeha i, ubrzo,
složno s Rebeccom, koja se grci od smijeha, oduprem se licem u lice nametljivicl Ali valja
zataškati stvar. Pozovem ih na večeru u neki američki restoran u četvrti les Halles; dužnost
mije da razgovaram sa svakom, ali krišom zovem samo jednu od njih, mučeći sebe okrutnim
problemom kako se otarasiti suvišnog tereta. Umnogostručujem šale, rugajući se potiho
velikoj kobili koja se smije grohotom, iz pristojnosti, na svaku strelicu koju joj odapi-njem.
Osjećajući da je izgubila, kara me što brbljam gluposti, ali ja nastavljam još jače kako bih je
sablaznio, očaran kad čujem kako odjekuje njezino rzanje, kako joj škrguću veliki zubi, kako
joj jezik pucketa kao udarac bičem na stražnjici peršeronca.
Ponoć nas zatekne kako bazamo ulicama Maraisa, zvonimo po kućnim vratima, igramo se
skrivača iza kanta za smeće. Naposljetku prezamorna junica, zasićena svojim grčevitim
prikrpavanjem, obznanjuje želju za lijeganjem u krevet;plješćem joj odobravajući, ali
strahujem da Rebecca također ne odmagli Nakon uobičajenih poljubaca, naša kljusina ulazi u
taksi; Rebecca prijeđe preko ulice da bi uhvatila taksi u suprotnom smjeru. Ali čim je naš
kerber zaokrenuo iza ugla, ona ponovno smijući se prijedete ulicu, uhvati me za ruku i
predloži mi da nastavimo hodati.
Bila je to jedna od najljepših noći u mojem životu. Znao sam odmah da će mi ta djevojka
značiti kudikamo više od pukog flerta. Imala je u sebi toliko cara, duha, nečeg djetinjastog, da
se čovjek pitao, u skladu sposvećenim obrascima, kako je uopće mogao voljeti prije nje. Sve
prethodnice djelovale su kao skice ove potonje koja će postati
35
njihovom apoteozom. U tom razdoblju riješio sam se dvogodišnje veze koju su giljotinirale
dosada i navika. Otkrivao sam opet mladost što se uvijek veže uz početke. Volio sam već u
Rebecci, a da je nisam poznavao, ljubav kojom će me nadahnuti. Jesam li mogao umišljati da
ću naći put do njezina srca? Od prvog trenutka predstavljala je za mene jedno od onih bitnih
bića koja vas dovode do samih granica, dok nas druga, to slutimo, nikada neće odvesti u
nepoznato. Ophodila se na neki lud i umiljat način, spremna na sve da bi mi se svidjela,
zračila je, ostajući sveudilj izvan mojeg dohvata, nekim oblikom prepuštanja, koji mi je
zavrtio glavom. To istančano odstojanje, kojem sam pripisivao vrlo neobične namjere, uspjelo
me je opčarati i ujedno uznemiriti. Svejedno, ja sam je nasmijavao, izmišljajući dosjetke,
slaveći obilje neznatnih činjenica, izvlačeći iz banalnosti sposobnost beskrajnog obnavljanja.
Pravi susreti navode nas da budemo izvan sebe, dovode nas u stanje ludog zanosa, stalnog
stvaranja. Zabavljao sam je i začuđivao zato što sam samoga sebe zabavljao i začuđivao.
Večer se svela na gukanja, udvaranja, zagr -ljaje, ulagivanja i klečanja, poslastice, beznačajne
naslade. Doznao sam da Rebecca ima osamnaest godina, deset manje od mene. Arapska
Židovka, podrijetlom iz Sjeverne Afrike, potjecala je iz skromne sredine - njezin je otac
trgovao živežnim namirnicama u Bellevilleu - dok sam se ja, potomak daleke germanske loze,
rodio u srednjoj građanskoj obitelji. Uvidjet ćete kad za to dođe vrijeme, ako mi ukažete čast
slušajući me sve dotad, važnost tih pojedinosti. Cijelo Rebeccino iskustvo svodilo se na
desetak muškaraca koji su joj postali
36
ljubavnici - njezin ljubavni život započeo je u dobi u kojoj sam ja tek napuštao svoje
posljednje životinje od pliša - potom na dva-tri boravka na Srednjem istoku i u Izraelu, te na
onu zbunjujuću mješavinu spolne zrelosti i djetinjeg idealizma što ustanovljuje metafizičku
prtljagu današnje mladeži. Hvalisala se svojim osvajanjima s nekim prostodusnim prkosom
koji je jednako podsjećao na izazov kao i na ispriku, kao da mi kani reći: oprosti mi, nisam te
još poznavala.
Naša se veza otprve stavila pod šaljivo zaštitno znamenje; humor je užitak što ga dva spola
sebi sporazumno odobravaju zaboravljajući na trenutak ono što ih razdvaja. Uživala je kao i ja
u djetinjastim lapsusima, razvučenim rečenicama, anagramima, kalamburima, smiješnim i
sablažnjivim govornim premetaljkama, znala je sve brojalice, dječje pjesmice, umjelaje
oponašati većinu likova iz crtica, posebice Toma i Jerryja koje je savršeno dočaravala. Divio
sam se nestašnoj svježini kojom se unosila u svoje riječi, i otkrivao sam u njoj neku
velikodušnu raznovrsnost, žarku ljubav prema životu koja me se vrlo duboko dojmila. Nije mi
baš ništa preosta-jalo, pa čak ni iskustvo što sam ga, zahvaljujući svojoj starijoj dobi,
uzmogao steći. I premda sam još dva mjeseca prije govorio "volim te" nekoj drugoj ženi koja
me je nadahnula istovjetnim osjećajima, činilo mi se da već godinama nisam ljubio. Pronašao
sam žensko biće koje je u uzastopnim kušnjama odgovaralo mojem očekivanju, na-dmašujući
ga štoviše, a njegove srodnosti i razlike pretvarahu ga u dio mene samog kao i u nešto meni
izvanjsko. Kazao sam vam da je u mojim očima Rebecca lijepa; manje skladnošću negoli
čistoćom svojih crta, koja joj je ovjenčala lice
37
obsjevom blistave nazočnosti.
Zora nas je, nakon te prve noći, sustignula na klupi Nadbiskupskog parka iza Notre-Damea, u
društvu mnogobrojnih homoseksualaca koji već godinama zalaze onamo da bi veličali kult
Sodome. Sviđala mi se blizina tih umješnih tijela iza vjerskog hrama; pridavala su našoj
ljubavi neki slabašan miloduh tajnosti, danas tako rijedak. Veza koja započinje u blizini tih
bića po strani, u okružju trepetnih grčenja, mogla je biti samo marginalna i romaneskna. Još
topao mrak doimao se pun cjelova. Svi ti spareni ljudi širili su oko sebe neku vrućicu
potpirivanu istim žarom.
Čaroban prizor nudi sam Pariz viđen iz tog parka pri prvim svjetlomrcajima ljetnog dana.
Sunce je moralo granuti svakog časa: na vrlo bijeloj svjetlosti živo su se isticali svi planovi
strmih obala Seine, prekrivenih na tome mjestu ogrtačem divlje loze. Grad se počeo micati,
već je tu-tnjao od grmljavine prvih metroa. Upravo me je tada, sjećam se, zamolila Rebecca
da joj ugrijem stopala; od nogu sam se uspinjao sve do usana, u skladu s onom pristojnošću
koja traži da se ukazu počasti ovome gore kako bi se dobio ključ za ono dolje. Ali, toliko smo
se smijali da su se najprije naši zubi, a potom i nosovi dugo sudarali prije no što je naš prvi
cjelov doživio svoj odrasli i kanonski oblik.
- Slušaj - rekoh joj nakon što su se odlijepila naša usta - moram otići k liječniku. Događa mi
se nešto čudno.
I hvatajući je za ruku, dadoh joj da opipa erekciju koju je u meni izazvao naš dodir. Mala joj
je izbočina polaskala, ali je nije posebice uzbudila. Nije nam se zapravo nimalo žurilo da
zaključimo. Nismo ćutjeli potrebu za grubim putenim dokazima što ih muškarac i žena, čim
stupe u odnos, izgaraju pružiti jedno drugome. Pored vatrometa
38
koji mu je prethodio, ljubavni čin nam se ie^večeri doimao suvišnim ili barem nipošto hitnim.
Lebdjeli smo u lakoumnom zavođenju koje se opijalo samim sobom, čudilo se svojim
junačkim pothvatima, rugalo ishodu. A osim toga, priznat ću vam, Rebecca se ubrajala medu
ona toliko krasna bića da ih i ne zamišljamo spolno određenima poput drugih. Tako daleko od
obične ljudske vrste po svojoj pojavi i crtama lica, pretpostavljao sam da je isto tako različita
u nutrini. Moj raspaljeni duh pripisivao joj je neki nečuveni organ, neku čudesnu nepravilnost
što zbunjuje jednako kao i njezino lijepo lice. A što ako ona, govorio sam samome sebi, nema
spolovila na dnu utrobe? Bit će da je priroda skovala za nju kakvo novo rješenje!
I stupila je u moju kuću tek ujutro oko osam sati nakon cijele noći lutanja. Znate da, razodije-
vajući se, muškarci i žene često gube dražest koju su pokazivali odjeveni: golotinja je loše
skrojena odjeća u kojoj se nelagodno kolebaju. Rebecca je izmicala tom gubitku vrijednosti.
Već je odjevena ionako izgledala golom, toliko su se njezini oblici uvjerljivo i obilno isticali,
dok ju je golu štitila njezina nečednost, kao savršeno glatki mišić; zadovoljavala se da jednu
umješnost zamijeni drugom, poigravajući se svojom kožom kao kakvim suknom, kakvim
uresom u koji se umatala. Vraćala je ugled razmetanju, održavala je gospodski vlastite draži,
podižući vrijednost boji i najmanje krpice kojom bi se gizdavo zaodjenuta, i njezina me je
pristalost dugo plašila tako da je nekoliko dana nisam dobro vidio ni upoznao.
Valjalo je stoga da protekne neko vrijeme prije no što nam i puteni odnosi budu na visini toga
burnog i raznolikog života što smo ga skupa doživljavali. Odmah sam zavolio njezino
raskošno
39
tijelo koje ne doseže vrhunac u struku nego se rasprskava u odvojene divote kao u isto toliko
središta privlačenja. Od frizure do nožnih prstiju resilo ju je točno lelujanje volumena koji su
nadimali njezine uzdignute dojke: njezine noge oslobađale su se tla kao dva salivena stupa,
probijajući put leđima što su se protezala bez kraja sve do nježne i malene, zaobljene lubanje.
Štovao sam nadasve njezino obilje u vrijeme mjesečnice: tada bi joj nabujali oblici, sva
biporumenjela od tog izobilja; njezine bi grudi stale živjeti vlastitim životom, poprimale neki
životinjski, treperavi izgled, prekrile bi se žilicama kao modrim valovima. Podizale bi svoje
velike smeđe vjenčiće nasred poprsja, posve nalik na nomadske logore, i ta velika,
hiperbolična prsa na djevojačkom tijelu dovodila su me u ekstazu: u njoj su se spajale dvije
dobi, na ustima sam cjelivao djevojčicu, a na sisama ženu, majka i kći stapale su se u samo
jednoj osobi. I udisao sam je kao kakav raskošan dućan svile koji ispušta bogate i opojne
miomirise, pa udisah čak i znoj koji joj se cijedio ispod pazuha, opori i slani sok za kojim sam
do te mjere ludovao da bih često zaspao na tom gorućem grmu.
Posjedovala je druga intimnija, ali isto tako začudna blaga. Ako sam je primjerice gledao
rastreseno, nalazio sam da joj je, oprostite na pojedinosti, pukotina neupadljiva, plaha kao da
je Rebecca htjela sakriti njezinu bestidnost prikrivajući je naborima utrobe. Ali već nakon
prvih milovanja, ta bi se životinjica rastegnuta, razmaknuta bi kolijevku od trava u kojoj je
spavala, podigla bi glavu, postala proždrljiv cvijet, usta oblapornog djetenceta koje je sisalo
moj prst. Obožavao sam zadirkivati jezikom rilo klitorisa, nadražiti ga i zatim ga vlažno i
sjajno prepustiti njegovoj ra-
40
zdraženosti, malo pače koje se brčka na valu ružičaste puti. Volio sam glačati obraze na
skupocjenom rublju njezina trbuha, uranjati nosom u te masne jastučiće, katkad napete,
katkad mlohave kao jedra kad popusti vjetar, gužvati prstom to pusto sukno napučeno srsima i
uzdasima. Ponekad bih rado bio sjeo, lomatajuči nogama, uz rub tog usca, i promatrao iz
minute u minutu evoluciju toga divovskog korala, registrirao svaki trzaj, svaki udisaj i izdisaj
njegovih latica natopljenih neodoljivim nektarom.
Urođena odvratnost prema razuzdanim povjeravanjima bila je takva da nisam uzmogao
svladati gađenje, što ga je Franz dakako primijetio.
- Ne ponašajte se kao svetac, naglašavam te dražesne pojedinosti - ali vi možda niste nikad
dovoljno ljubili da biste sve dotle ušli u pojedinosti - naglašavam te potankosti samo da bih
vam naznačio koliko sam, kompaktnim i jedinstvenim izborom, tada prihvaćao Rebeccu.
Posve jednostavno, smatrao sam je dostojnom obožavanja koliko god vam se to uvjerenje
može činitiprostodušnim. Oduševljenje koje će me kasnije navesti na stanovita pretjerivanja
zadržavalo se trenutačno na stupnju plemenitog ushita i navodilo me tek na nježne i vatrene
iskaze počasti što ih sebi svakodnevice pružaju svi ljubavnici na svijetu. Rebecca je vrlo brzo
tu opčaranost okrenula u svoju korist, shvaćajući da se u meni krije sklonost idolopoklonstvu
koja je tražila samo da bude njegovana. Bilo mi je deset godina više nego njoj, ali sam tražio
gospodara koji će me znati podjarmiti. —
41
U našim je društvima ženska golotinja mjera svih stvari: svačiji san i nagrada od rođenja do
smrti. Uveličao sam pred vama Rebeccinu pojavu, hvalio njezine divne proporcije, njezin
trbuh da vam stane pamet, ali još uopće nisam spomenuo ono od čega sam uistinu padao u
ludi zanos: njezine guzove, najljepše što sam ih ikada vidio. Bila je to tvrda litica, savršeno
zatvoren dragulj pokraj kojeg sam vodio parnicu s promjenljivim uspjehom, okrugla,
bucmasta stražnjica, jako pretila, koja je iskakala sa zanosom bombe, a da ta gojaznost nije ni
u čemu kvarila njezin čar. Htio bih posjedovati Ijeporječivostpjesnika da dočaram taj duplikat
čudesa, tu veličanstvenu blazinu položenu nasred tijela, što ucrtava tako dubok prorez da bi
se u nj moglo ubaciti pismo. Prije nisam vidio ništa tako živo, tako izražajno. Te dvije
ljubavne perine pružale su mi zagonetan kontrast svoje golemosti, probušene sićušnim
zdencem od sandalovine: kao daje maleno suština velikog. Osovina bedara, butine,
izbočina tura sačinjavale su začudnu cjelinu, čisto umjetničko djelo u potezima, na koje je
moja Ijubovca bila užasno ponosna i nije propuštala nijednu priliku da istakne njegovu
vrijednost, da ga pokaže, da ga čak i javno razgoli kako ne bi nikoga lišila toga čarobnog
prizora. Moji su guzovi odveć lijepi, govorila je, da bih na njima sjedila, zaslužuju da budu
izloženi u muzeju na vrhu kakva postolja.
Otkrivao sam u tim dvjema kuglama neku nasmiješenu dobroćudnost koja me je raznježivala.
I najmanji nabor na tom napuknutom balonu bio je povod mojem divljenju: videći ga, mogao
si se samo zanijeti, ljubiti ga, i opet se zanijeti, golicati ga, pojesti. Da sam bio vičniji umijeću
pletenja, bio bih za tu ispupčenost punu
42
obećanja ispleo pelene, prsnike, čipkaste košuljice, malena pokrivala od satena i svile, bio bih
je omotao vrpcama i vezenim uresima kao kraljevsko dojenče, izrezujući za svaku polutku
različitu šablonu za kroj, a za brazdu u sredini čuvajući zlatnu i srebrnu traku. Nijedan od
mojih cjelova nije iskazivao dovoljnu počast ganutljivoj bjelini kože. Sklad između tih
odsječaka i ostalog tijela začuđivao me je više od svega: to tijelo bijaše zbroj malenih divota, i
čudom bi se čudio što u cjelini ponovno otkrivaš dovršenost svake pojedinosti. Meditirao sam
kao filozof o tim dvjema kuglama, očiju zalutalih u njihovim krivuljama: koliko je milijuna
godina bilo potrebno vrsti prije no stoje dostigla ovo savršenstvo u oblini i omjerima?
Guzovi moje ljubavnice posjedovali su i tu neobičnost što nisu gubili oblik niti se topili:
ostavila ih ona na postelji ili na kakvu sjedalu, nalazila bi ih opet iste kao prije, čvrste, jedre,
vragolaste: dvije prave male ugodne buržujke, luckaste i bucmaste, zajedljive družbenice,
dobroćudne i debeljuškaste boginje, stražarke svetišta, dragocjena struna za punjenje, Sezam
Ali-Babine spilje s četrdeset mirisa; mile i nježne muškarače, visoka slava, nisko obilje kao
odgovor njihovim blizanka-ma sprijeda, krasne brodice, krasnipramci, krasne školjke,
neizobličive karoserije, jedna zdesna, druga slijeva, a da nikad ne zamijene mjesta, svagda
svježi plodovi, jestivi ljeti kao i zimi, jer se savršenstvo uvijek postiže preko broja dva. Ali iz
te stražnjice zračila je nadasve neka vrsta dobrog raspoloženja, neka prijaznost spram bića i
stvari, koja pozivaše na idilične sporazume. Bila su to dva gojazna andelčića koja su se
grohotom smijala i rugala vam se, izazivala vas: najvećma neprijateljski narodi bili bi se lako
pomirili pod
43
njihovim nasmiješenim pokroviteljstvom, jer su ispravljali nepravdu s onoliko pravičnosti s
koliko ih priroda bijaše smjestila sjedne i s druge strane središnjeg jarka. Ikada se mrštilo lice,
okretao bih se prema pozadini, siguran da će mi ona udijeliti prijateljstvo i utjehu. Kad bih bio
gladan ili žedan, žalostan, ili kad bih trpio bol, bilo mije dovoljno prizvati njihovu sjajnu
toplinu, šćućuriti se u njihovu krilu da se osjetim okrijepljenim. Uostalom, dogovorio sam se
potajice s jednim pekarom u svojoj četvrti da mi mijesi kruh po sadrenom kalupu Rebeccine
stražnjice koji sam mu darovao, pa smo svakodnevice blagovali guzicu moje drage kaopri-
jesnac, kruh od mekinja, od raži, kao pletenicu, a nedjeljom čak i kao roščić.
Guzovi su slika raja, simbol bogatstva, živa Kokanja: odatle privlačnost koju prema njima
osjećaju vjernici i siromasi. Nemajući na svome tijelu nijednu od tih oblina dostojnih
obožavanja, klanjao sam se pred Rebeccinima kao pred središtem svojeg života. Bile su
sunce, vrelo na kojem sam se rasvjetljivao. Na tom umiljatom žrtveniku prinosio sam žrtve
više no što je bilo razumno, ne prestajući ga krstiti svim mogućim imenima, nazivajući ga
Dobrim pastirom, Carstvom Sredine, Nebeskim sferama, Naivkama, Fantastima, klasičnim
Skulpturama, Ljubavnim kumama, Kometima, Plodnom brazdom, Svilenim balonima,
Tikvicom za miomirise, ili opet Laurelom i Hardyjem, Sestrama Marx, Tomom i Jerryjem,
Bonny and Clydeom, pa čak 39/40 zato što mije od njih rasla vrućica i zato što su me nalik na
dva bloka u posljednjem ratu dovodili u revolucionarno stanje. Rebecca mije uostalom
dodijelila bukoličan naslov pastira anusa i klitorisa, čuvara njezina nebeskog feruzalema.
Milujući tu zapanjujuću prikolicu, recitirao sam svoju jutar-
nju i večernju molitvu sa žarom gorljiva pristaše, a njezinu uznositu veličanstvenost pretvorio
sam u boštvo čijim sam poklonikom sebe imenovao. I više nisam mogao zamisliti da živim
daleko od tih debelih zidina, a da me u svakom trenutku ne ugrije njihovo rasplinuto žarenje.
Sučelice svojoj ljubljenoj bijah, dakle, bolećivo skroman, smatrao sam se ružnim spolom.
"Žalim muškarce", govorila je Rebecca",ostaju vječito djevci glede tih opojnih nesreća:
materinstva i uživanja. Ne vidim kako oni mogu nadoknaditi taj hendikep." Što je orgazam?
Jedan od načina na koji naše tijelo uzvraća krajnjim uzbuđenjima. Valja pomisliti kako
muško tijelo nije nimalo osjetljivo, jer su moji orgazmi bili nepromjenjivi i siromašni trzaji
kojima se amplituda jedva razlikovala od jednog do drugog puta. Stidio sam se svojega
sumornog omrska nasuprot njezinoj raskalašenoj i pomamnoj potrazi i prešućivao svoju
tako brzo zasićenu žudnju zato što je to bio čas razdvajanja tijela, ponovno nađene samoće.
Prezirao sam bijele cvjetove što sam ih odašiljao u njezinu utrobu, bijedan stručak koji
me je, pružajući mi zadovoljenje, lišavao njegova predmeta. Prisiljavao sam se uvažavati
Rebeccino uživanje, kao sluga Ijubavničine požude, primoran na oponašanje njezine
raskoši, na plagiranje njezina prepuštanja, u nedostatku pravoga koje sam nisam osjetio. Jao,
kukavan orač njezinih ružičastih i plodnih oranica, nikad se nisam uzdignuo na razinu njezina
ludila. Rebecca je bila, štono kažu, plemenita i bogata narav, stablo krcato plodovima, koje se
svija pod teretom svojih prohtjeva. Upravo mi pridajemo, naravno, toliku vrijednost
ženskom uživanju, prebacujemo na nj svoj nemir ili svoje slabosti, jer to uživanje dio svoje
bezgranične moći izvlači iz nevidljivosti. Ne smeta: Rebecca nije
45
krivotvorila, davala mi je do znanja sva svoja uzbuđenja, izvikujući ih tako glasno da mije
probijala bubnjić u času oslobođenja. Glazbeno, njezin je erotizam doista bio najistančaniji
ukras izumljen da me zavede, šarlatanska smicalica koja me je podčinjavala neprekidnom
monodij om njezina glasa. Nisam se mogao oteti tim žalobnim harmonijama, bijahu to
dugačke budnice koje su išle od introitusa do kyrie, uzleti gukanja, vokalize izmiješane s
promuklijim šumovima, vezenje strašno uzbudljivih zvučnosti kao za pjevanu misu. Ta
pjevačica paroksističke ljubavi imala je u grlu glazbenu ljestvicu za svaki osjećaj. Grlio sam
glas kao i tijelo, sajam zvukova koji me je zastrašivao i dražio, a njegova bestidna fanfara
ulijevala mije osjećaj da sam na pozornici na kojoj su pokućstvo, susjedi pa i ja sam
predstavljali publiku. Ona je dramatizirala naše najmanje cjelove kazališnom nježnošću koja
se doimala glumljenom koliko i doživljenom. Bili su joj potrebni pretjerivanje i
prekomjernost da bi ljubila, i pokazala bi se istinskijom u umješnosti negoli u iskrenosti po
narudžbi od koje bi ljubav splasnula kao nabujak. Što se njezinih očiju tiče, pozelenjele bi u
ljubavnim časovima, kao da u njoj žari neko nutarnje sunce i odmara se u njezinim zjenicama;
kad bi minula kriza, njezini bi se teški kapci polagano micali, otkrivajući malko više taj žarki,
divlji pogled koji me je dovodio do ludila.
Ukratko, umirao sam od stida što ne poznajem tu blještavu noć što se spušta na žene tijekom
ljubavnog odnošaja. Ali dok sam se s tim osjećajem, što sam ga već iskusio s drugim ženama,
drage volje mirio, bio sam odlučio da mu se, s Rebeccom, suprostavim na neobičan način.
Više nisam htio pristati na jednostavnost muške želje i obećao sam sam sebi da ću u nju
uklopiti kakav
46
prirodni zupčanik za to da je zamrsim. Poput katekumena koji prima srcu neku dogmu,
ponavljao sam u sebi: ovo je tijelo savršeno, nijedna nastranost neće biti dovoljno velika da
mu iskažem počast, ono zaslužuje da se zbog njega i uništim kakvom uzbudljivom ludorijom
za kojom sam ćutio divlju i zdušnu želju. Osjećao sam da mi s njome sviće zora nekoga
živčanog i žestokog postojanja.
Oh, čudesnog li bratimljenja početaka kada svaka riječ, svaki pokret izviru kao neprekidno
stvaranje! Neka velika, vatrena strast rađala se iz mojih uzastopnih traganja i razočaranja.
Tada sam vjerovao, medu nama je moguće samo ono plemenito, ona će natjerati na uzmak
moje mane, umaknut će pandžama koje bijah izvlačio u prethodnim vezama. Ta žena me je
uzdizala više no što sam ikad prije bio naviknut. Vežem se nadasve uz bića koja me ne trebaju
i koja naglo prikujem uza se najčvršćom sponom. Spreman sam sve dati onome koji ništa ne
traži, ali ne želim ništa ustupiti onome koji sve očekuje od drugoga. U Rebeccu se bijah
zaljubio zato što je našu vezu primila kao višak sreće u vedrom postojanju, a ne kao dasku
spasa od smetene samoće.
Vilinska čarolija prvog puta potrajala je cio mjesec. Vraćali smo se oko tri-četiri sata ujutro,
popušili lulu hašiša ili ušmrcali zericu praha kad su nam naše mogućnosti dopuštale da ga
kupujemo, i potom smo iznova odlazili, bez spavanja, prije no stoje drveće sa sebe streslo svu
noć. Naša su hodanja presijecala nasumce maršrute cijeloga jednog pustolovnog puka koji se
razmilio ulicama pod pokroviteljstvom mraka. Često smo preskakali rešetke parkova - napose
one oko parka Montsouris koje su u to vrijeme bile pokidane na
47
više mjesta - ispružili se na krasnim ošišanim tratinama, umotani u toplu srpanjsku noć koja je
prštala zvijezdama. U okviru romana u nastavcima ili krimića priuštili smo sebi taj kneževski
poklon: crni dijamant Pariza, neizmjernost njegova teatra od kojega čovjeka prolaze srsi.
Naslađivali smo se tim dosluhom koji obilježava praskozorja, krajnji zamor, opasne situacije,
tom drhtavicom bivanja samo udvoje protiv svih, a protiv pradavne navade koja reže život na
dnevnu i noćnu krišku: tako smo dijelili dva različna svijeta pa i ljubavnici koji su se rastajali
ujutro nisu bili oni isti koji su se sastali sinoć. Doživjeli smo sve zore, sva svitanja kada grad
frče i istjeruje posljednje tragove sna. Zrak je bio čist i žitak kao čaša vode i prožimao nas je
rosom koja bi nas opijala svojim sokom. Ostala mi je u sjećanju iz tog razdoblja neka
izvanredna energija, a različita nadra-žujuća sredstva, što smo ih redovito uzimali da bismo se
održali, nisu predstavljala ništa pored tog dinamizma koji nas je tjerao da svakodnevice
izumljujemo našu vezu. Naša je prava droga bila novost. Već onda smo gajili zajednički
prezir prema tradiciji i doživljavali naš susret kao opo-jnost koju još nije načelo nikakvo
sivilo.
Oko polovice kolovoza Rebecca je otišla u Maroko na ljetovanje. Bio sam počeo raditi u
bolnici i na godišnji odmor išao sam tek u rujnu. Ni jedno od nas dvoje nije znalo što drugo
osjeća za nj, nijedanput ono "volim te" nije bilo jasno izrečeno. To izgovoriti značilo bi ovu
nipošto promišljenu vezu zatvoriti u raznolikost odveć običnih čuvstava za stanje koje je nas
opčaravalo. Rastali smo se, dakle, skrivajući priznanje, jedne kišovite večeri ispred nekog
stajališta taksija. Smogao sam ipak hrabrosti daje zamolim za neko
48
jamstvo prijateljstva. Tada je ona, bez ikakva oklijevanja, nasred ulice podignula suknju i
okretno skinula gaćice koje mi je neprimjetno gurnula u ruku. "Čuvaj ih do mojeg povratka",
bile su njezine posljednje riječi. Bijah nesretan, utučen. Razdvajanje je pretpostavka raskida
zato što nas miri s mišlju da možemo živjeti bez drugoga.
Čudo je prestalo od danas do sutra. Više nisam znao što bih počeo s dugim praznim noćima i
gotovo svake večeri javljao sam se dobrovoljno za dežurstvo u hitnoj službi. U sumornom
maštanju ispunjavao sam mrtvo vrijeme svojeg momačkog života punim i napregnutim
vremenom Rebeccina života. Toliki sati za mene izgubljeni u jednoličnim zadaćama, za nju su
mogli biti samo bezgranično bogati. Čuo sam je jedanput telefonski: ostavljala je dojam, kao
što se običava reći, da se dobro zabavlja. Ja sam takodr odglumio sreću, žrtva one okrutne
nehajnosti koja obvezuje moderne ljubavnike da patnju smatraju nesrećom, a ljubomoru
pomanjkanjem odgoja. Bilo mije teško prihvatiti da se odsutnost kod bića očituje preko
različitih simptoma i zahtijevao sam za sve istu i vidljivu bol. Rado bih bio doznao da
Rebecca dramatično očajava zbog našeg razdvajanja, da je mori tuga. Je li moguće da joj
samo na mahove nedostajem? Poslije svega što smo doživjeli? Hvatala me je grozna sumnja:
što ako ona uvijek živi tim ritmom? Ako sam ja osjećao kao izuzetak ono što je u njezinim
očima puka otrcanost? Noćna ptica, Rebecca je zaslijepila malog radinog liječnika i
ranolijegaoca kakav sam bio ja. Nesumnjivo: dogodila se pogreška u dijeljenju karata i ja sam
jedini patio. Užasavala me je ta perspektiva: proklinjao sam par koji, kudikamo prije no što
vam podari sigurnost, sužava život
49
oko samo jednog bića i čini vas ovisnima o njegovim najmanjim hirovima. Voljeti znači, uz
vlastitu suglasnost, drugome dati beskrajnu moć nad sobom. Kako sam mogao pripomoći
vlastitom sužanjstvu ?
Trsio sam se da je zaboravim: od toga sam postao još nemirniji. Od najdražeg bića ionako
strahujemo najviše. I ljubomora nije drugo doli oblik zastrašene imaginacije koja i najmanju
sumnju pretvara u izvjesnost. Sve te rane davale su mi do znanja osjećaj kojega bih se rado
bio lišio. Kad bi ljubavnici uzmogli jedno drugome priznati, nakon što njihovoj vezi dođe
kraj, koliko su oboje propatili zbog neizvjesnosti u kojoj ih je držala njihova zajednička strast,
one nesanice, one bolne trenutke što su ih proziv jeli postavljajući sebi zagonetku onog
drugog! Kada to učine, jao, priznanje više ne teži, oni se više ne vole, prezadovoljni što su se
otarasili naklonosti koja ih je dugo kinjila. Dakle, prošlo je ljeto. Otišao sam kao i ona u
Maroko, ali mjesec dana kasnije, a daje nisam ponovno vidio. A posjet toj zemlji, koju je ona
upravo napustila, ostavio mi je neugodan dojam kao da vodim istragu o njezinu ponašanju.
Neki par što sam ga slučajno susreo, a koji ju je upoznao, pojačao je taj mučni dojam i
polualuzije što su ih glede nje izvalili samo su pridonijele mojoj smutnji. Doživio sam
nekoliko pustolovina: bio mi je potreban taj bedem imena i tijela da se zaštitim od Rebecce i
da ga, kad kucne čas, razmijenim s njezinim vlastitim prolaznim ljubavima. Jerbo ljubavnici,
jednako kao i narodi, uzimaju taoce kojima trguju od straha da se ne nadu goli jedno sučelice
drugom. Ti kratki susreti stišali su moju uznemirenost i dopustili mi da izdržim do našeg
ponovnog sastanka.
rr
50
51
On je prošao bolje nego što sam mislio. Rebecca me nije zaboravila i, unatoč nekim
nevjerama koje je, po mojem ukusu, isticala malko odveć samodopadno, čuvao sam svagda u
njezinom srcu nadmoćno mjesto. Rana od tog prvog razdiranja zacijeljela je bez muke i
iskoristio sam taj povrat zato da neumjereno tažim žed za ženom koja me je toliko opteretila
svojom odsu-tnošću. Na najmanji povod stiskao bih je uza se, njezin struk, njezino meso,
dočepali bi me se kao na zapovijed. Smatrao sam je lijepom, dražesnom, neprobojnom i to
sam joj priznao. Ponavljam vam: već sam prije volio, doživio neuspjeh u svakom ljubavnom
odnosu; dvije godine oženjen, imao sam čak i devetgodišnje dijete na početku ove
pripovijesti, koje je živjelo s majkom i dolazilo mi u posjet jedanput ili dvaput tjedno. Ljubav
tvore, očito, dvije samoće koje se sparuju da bi stvorile nesporazum. Ima li, međutim,
zavodljivi-jeg nesporazuma? I ne leži li istinska mudrost u neprestanoj sposobnosti da se
iznova zaljubljujemo? Početak neke veze utiskuje svoj slog u sve što će uslijediti: magičan
trenutak na koji će se govor ljubavnika neumorno vraćati da bi do izlizanosti pripovijedao
milinu prvih dana. Ukratko, prvi je dodir na strani ufanja, on će odsukati besmisleni san o
istinitoj, konačnoj ljubavi. Zato postoje prekrasni susreti koji ubijaju osjećaj, otrcani susreti
koji unaprijed osuđuju veze na plitkost i, naposljetku, oni, prijenosnici zahtjeva kojima se
ljubavnici ne mogu oteti a da pritom ne propadnu. Nastavili smo s našim životom;
ali nadolazak zime i prve kiše otežavale su naše noćne ekspedicije. Zatvorili smo se dakle kod
mene (Rebecca je živjela s roditeljima) da bismo otad upoznali onu tipičnu sreću za par, koja
se sastoji u
zaigranom ponavljanju, u povratnim nježnostima, odgođenim brigama, sreću kompota u
staklenki i drva što gore u kaminu, u koju se herme-tički zatvaramo pred vihorima izvana.
Banalnost u kojoj smo uživali to nedužnije što smo je više doživljavali, baš stoga što bijasmo
novi jedno za drugo, kao neki otklon. Bijasmo dovoljno bogati, domišljati da sebi dopustimo
malo bračnih okova, da izaberemo osrednjost umjesto da je podnosimo. Jednostavan čin
paljenja televizora, kuhanja jela predstavljaše za nas pravu raskoš.hladno godišnje doba i
jedno čuvstvo u jeku širenja udružili su se da nas slijepe jedno uz drugo. U našoj blizini
rastezalo se do mile volje jedno razdoblje lijenosti i čeznutljivosti. Zajedničko življenje
izlučivalo je povjerenje i spokoj. Jedinstveni trenuci koji se ne mogu ispričati: jer sreća ima
neobičnu povijest; sreća je miješanje pamćenja sa zaboravom: sjećanja na tako guste epizode
da ih briše samo njihovo savršenstvo, zgusnuta u nekoj vječnoj maglovitosti.
Topla, podatljiva, raskošna Rebecca vrlo brzo postade zbrojem svih onih koje su joj
prethodile u mojem srcu. Bila je, za mene, nepresušno vrelo razmišljanja i oduševljenja.
Posvuda ju je slijedio vijenac od svjetlosti, začarani krug u kojem ću sebi spaliti krila poput
leptira skamenjenog pred svjetiljkom koja će ga spržiti. Naučio sam je bolje poznavati i
otvarao sam je poput lijepog ploda u cijelom opsegu njemu pripadnih dijelova. Ako je medu
nama postojao najveći mogući kulturni jaz - klasni i vjeroispovjesni jaz - nisam zbog toga
nimalo tugovao. Ne poimljem ljubav drukčije nego kao brak s osobom nižega staleža i
smatram da je zlosretno ljubiti nekoga iz svoje sredine i religije kojoj pripadamo od rođenja.
Umjesto da
52
uspostavljamo hijerarhiju između staleža i kultura, zašto da na njih ne gledamo kao na
blokove čiste razlike, koji se privlače i odbijaju. U Rebecci mi se sviđao razmak što nas je
razdvajao i mostić koji smo spuštali da prekoračimo taj razmak. Zato stoje ona za mene, kao
dijete trgovca mješovitom robom i kao frizerka, bila obdarena onim aristokratskim svojstvom
u najboljem smislu riječi, što ga nijedna bogata i obrazovana frajlica ne može doseći:
čudnovatošću. I govorila mi je metaforičkim načinom andaluzijske književnosti: "Ja sam sva
poezija voća i povrća, ja sam kći šljak-era iz Bellevillea, princeza od Harise, kraljica
Korijandra i božica Kardamona, imam svježinu rajčica, zelenilo salate glavatice, kiselost
papra, moja koža posjeduje slatkoću i okus grozda muškata, moja je pljuvačka med na koji su
ljubomorne pčele, moj je trbuh sitno pješčano žalo, a moje spolovilo slasni rahatlokum što
roni šećerne suze". O moja nježna, moja draga dok priznaje sramežljivo svoje zanimanje pred
svim onim buržujima ljevičarima s kojima sam se družio i koji bi sebi začepili nos kad bi im
šapnula u uho zanat svojeg oca. "Franz se druži s ološem, uvijek je gajio neku osobitu
sklonost prema frizerkama i prodavačicama", uzdisali bi oni. Dopustite mi da budem
precizan: moji prijatelji i ja, svi redom bivši borci preobraćeni na slobodna zvanja, pripadali
smo onoj kašmirskoj ljevici koja stanuje u središtu Pariza i puk prezire isto onoliko koliko ga
se desnica pribojava. Bili smo oni tatini sinovi u džinsu, vični marksizmu, ali koje bi
oneraspoložilo društvo kakva radnika, a radnike doseljenike podnosili bismo samo na njihovu
mjestu, to jest u kanalu ili u kantama za smeće. Stvorili smo dakle onu danas tako utjecajnu,
tako uspješnu
r
53
bratovštinu disko-staljinista: bivših boraca koji su svoje sektaštvo prebacili na najništavnije
sadržaje pa raspravljaju o krpama, noćnim lokalima ili šišanju kose jednako nepomirljivo kao
nekad u analizi kakvog političkog poteza. Od našeg kratkotrajnog zanosa za revoluciju
sačuvali smo samo sklonost prema osudivanju i smjelom odlučivanju, tvrdokornu želju da
prednjačimo pred sugovornicima i da im začepimo gubicu. Bili smo to oštriji što smo se više
osjećali lakomislenima, u lakomoj želji da grijeh lakoumnosti ispravimo dogmatizmom. Puste
godine socijalističke propagande vodile su, u našoj mahnitoj narcisoidnosti, tom suludom
naponu moći i vlasti. I ja sam prisiljavao Rebeccu da prešućuje svoje obiteljsko podrijetlo, da
ne priča na sav glas o svojem zvanju, ohrabrujući njezino krijumčarenje, našavši se između
dvije vatre, a prevelika kukavica da bih se iznevjerio onima iz svoje kaste: to više što se radilo
o godinama kad je prezir prema pučkim zadovoljstvima i šutljivoj većini postao središnjom
temom službene ljevice. Pa ipak, sviđalo mi se njezino zanimanje, sviđao mi se varav sjaj,
blistavilo salona koji ju je zapošljavao, bijele odore, duguljaste haube, pretjerano osvjetljenje
koje je svemu tome davalo izgled svemirskog broda; i zbog sklonosti prema frivolnosti, koju
mi studij medicine ne bijaše zadovoljio, čeznuo sam za raskošjem mode i konfekcije te švrljao
s Rebeccom po ženskim trgovinama, specijaliziranim buticima, opipavajući najblistavije
tkanine, uspoređujući krojeve, grozničavo, poput iskušenika na pragu inicijacije.
I uz to me je moja ljubavnica nasmijavala i, za nekoliko mjeseci, naša privrženost postade
strojem za proizvodnju igara riječima, smiješnih izreka, lakrdijašenja, kojima smo se kljukali
kao da
54
smo se udružili baš zato da prkosimo gramatici i govoru odraslih. Širina naših čuvstava, želja
da ih iskalimo krikom koji ne poseže za običnim govorom, tjerale su nas na izmišljanje
posebnoga govora sastavljenog od onomatopeja i fakinskih intonacija, žuborave kaše koja
nam je bila dragocjenija od obljuba zato što nam je omogućavala zamjenu spolova, poništenje
uloga muškarca i žene. Voljeti znači neprestance ažurirati rječnik u ime same slobode da
budemo zajedno, a da budemo glupi u potpunoj nedužnosti Nismo bili zahtjevni, smijali smo
se sitnicama, malim riječcama koje su bile nabijene nježnošću i dražima više negoli smislom:
već dugo je, primjerice, Rebeccino ime iščeznu-lo pod nadimcima kojima sam je stalno
obasipao: Dudičica, Kozica, Ninočkica, Mićina, Kuglica, Lutkica, Popišankica, Micica,
Kabare (anagram njezinog imena), čitava galerija smiješnih nadimaka koji su tvorili isto
toliko gustih jezgri prisnosti. Osjećali smo samo deminutive, a ne njihovu smiješnu stranu. Ili
smo pak svoje mane krstili arapskim riječima: Rebecca bijaše gospođica Inšalah zbog svoje
podložnosti kobi, gospoda Kif-Kifzato što je uvijek odgovarala "svejedno mi je" i odbijala
donositi odluke. Ja koji sam se vječito žurio, bio sam gospodin Fisa i, isto tako, gospodin
Šufzato što bih se zapiljio u svaku priliku koja prolazi. Tepali smo kao mala djeca, i što nam
je intonacija glasa bila djetinjastija, rečenice razvučenije, slogovipobrkani-ji, a riječi cuclane
poput bombona, to smo se više približavali sreći. Da, ta umiljata prenemaganja tvorila su naš
nepobjedivi oklop, vilinski svijet u kojem sve biva oprošteno zato što se u njemu nanovo
spajaju sijamski brat i sestra. I obnavljali bismo svoje budalaštine kao što dušemo u žeravicu,
kao kad derišta guguću gluparije, stvarajući jednostavnim ćeretanjem svoj dječji raj u koji
nitko nema pristupa.
55
Na mojoj djetinjasto rodoskvrnoj sestrici sviđalo mi se sve i sve sam želio upoznati, a u
njezinu naručju činilo mi se kako se prava raskoš ljubavi krije u tome da živim s osobom čiji
bi me čak pogrešni koraci i nesporazumi uspjeli obradovati svojom vrsnoćom. Kako ne
obožavati narode, kontinente koji su kroz nju odzvanjali, pa čak i njene ljubavnike koji su
uščuvali ponešto od njezine svjetlosti? Ljubeći Rebeccu, preobraćao sam se na novu religiju.
Bila je, ponavljam, arapska Židovka podrijetlom iz Tunisa. Dičio sam se zanosnom svezom
njezine ljepote i njezine zajednice, i mogao sam uz nju živjeti samo miješajući se u sve stoje
zaokuplja, iz neke vatrene odanosti razboru njezinog naroda. Rebeccu sam ponajprije zavolio
zato što nije bila ni Francuskinja, niplavo-jka, ni katolkinja, ni bezbožnica, što nije mirisala po
blagoslovljenoj vodici kojom su me prskali od rođenja pa do šesnaeste godine, i nadasve zato
što nije bila jedna od onih plavokosih i bezbojnih lojtri, od onih Gretchenica, onih prozračnih
Valkira, tih mladica osušene slame koje su me još kao dječaka zasljepljivale svojom
bljedoćom nalik na isprano žito. Gušila me nordijska zlaćana boja, arijska plava kosa,
bljedunjava koža, koje sam prostodušno povezivao s nedostatkom temperamenta, priželjkivao
sam tople i tamne boje, zagasitu put, žudio za križanjem rasa poslije zloglasne germanske
čistoće svoje obitelji. I odmah sam prema svojoj prijateljici oćutio privlačnost sjevernjaka
prema fatamorgani Juga. Pokraj nje nisam barem osjećao šuljanje kršćanske lešine, izvaljene
na vješalima, crnomantijaša, jezuitskog i rimskog ološa koji me bijaše odgojio. A osim toga
osjećao sam se odveć skučenim u Francuskoj, onako sti-ješnjen između povijesne odsutnosti i
nedostatka
56
plana, kažnjen bešćutnošću jednoga odveć starog naroda i osrednjošću politike lišene veličine.
Kao oni renesansni krajolici koji, gledani iz stanovitog ugla, razotkrivaju ljudsku glavu,
promatrajući Rebeccino lice vidio sam, naprotiv, kako se pomalja cijelo jedno društvo, slijed
mediteranskih slika, čitava jedna fatamorgana od pijeska i sunca. Opčinjavalo me je njezino
židovstvo: imala je samo osamnaest ljeta ali i pet tisuća godina povijesti iza sebe: dolazio sam
u napast da pod iskovani novac jednog bića i tijela uklopim neko beskrajno pamćenje. Pa ako
sam prije ove već imao više jedinih, ova jedina bit će i posljednja jer u sebi sadrži više njih.
Dopustite mi da načas prelistam suhoparni obiteljski album: na izvorištu svojeg filosemitizma
ne smijem podcijeniti zadovoljstvo raskida s predajom: u mojoj kući Židov bijaše ispaštač
tuđe krivnje, stalna meta roditeljske kivnosti; nije prošao nijedan obrok, ni jedno sijelo a da ne
začujem iz očevih ili majčinih usta riganje kletvi protiv "Čifuta, Kristovih ubojica, apatrida sa
Siona, plutokrata, judeoboljševika, cionističke internacionale, američkog židovskog lobija",
tako da sam se iz protuslovlja oduševljavao za taj narod kojemu pripisivah izvanredna
svojstva sudeći prema stalnoj srdžbi koju je u nas izazivao. Naša se judeofobija, to sam
shvatio, zasnivala na potajnom obožavanju Židova koji su predstavljali sve ono što mi, jadni
papisti ograničeni našim evanđeljima, nismo bili kadri ostvariti. Počelo me tada obuzimati
divljenje i na kraju sam se stao poistovjećivati s onima koje su svakodnevice ocrnjivali pod
bujicom zlovolje.
Slučaj je uvelike išao na ruku mojoj radoznalosti: kada sam iz provincije stigao u Pariz, sretao
sam same Aškenaze i Sefarde i uskoro se pokazalo daje većina mojih prijatelja, uz nekoliko
57
izuzetaka, izraelitske vjeroispovijesti. Sve što sam izbliza ili izdaleka volio, sve što me je jako
zanimalo, privlačilo, čudilo, bilo je u svezi s izabranim narodom. Život, podudarnosti,
požidovčili su me od glave do pete. Ludujući za Rebeccom, dovršavao sam taj preokret,
odvraćao se od čitavih naraštaja antisemita. Ona je slamala moje djetinjstvo, prekidala pravac
jedne unaprijed određene egzistencije, približavala je svjetove očajnički udaljene prostorom i
mržnjom.
Kći triju majki - govorila je tečno arapsko narječje, hebrejski i francuski -simbolizirala je
blistavu dijasporu načetu uživo između Azije i Zapada. Nije to mala stvar, vjerujte mi,
oženiti u jednoj jedinoj osobi Sjevernu Afriku i Srednji istok kad si sam potekao iz
ograničenoga koljena. Kao poljska ili njemačka Židovka, Rebecca bi me neprijeporno manje
zatravila jer bila bi odveć sjever-njakinja; i svagda sam naglašavao njezinu arapsku narav
kojom sam se djetinjasto ponosio. Ono što mi je donosila ta Mediteranka u svojoj svadbenoj
košari bijaše vrednije od bilo kojeg imutka ili jednostavne ljepote: utjelovljavala je povijesno
čuvstvo, pomirivala u jednoj jedinoj osobi Izraela, Izmaela i Europu. Obdarena u mojim
očima odličnom duševnom konstelacijom, spajala je u sebi nomadsku draž i kozmopolitsku
neusiljenost. Između nje i mene nije se samo vodio dijalog i obavljala razmjena između dvaju
staleža nego i između tri kulture i tri kontinenta.
Paradoksalno je što sam u potragu za tim egzotizmom išao podjednako iz sklonosti prema
otuđenju kao i potrebe da uhvatim korijen. Tražio sam biće koje bi naposljetku resila
dosljednost običaja, vječnost pokreta i riječi. I budući da manjine posjeduju pamćenje što su
ga većine izgubile, štovao sam u toj ženi snažnu istovjetnost,
r
58
59
prekaljenu kroza stoljeća patnje. Neumorno sam je ispitivao o potankostima obreda Sabata i
Jom Kipura, o košer jelu, zapitkivao je svaki ćas o značenju ove ili one arapske riječi, kličući
od istinskog veselja kad bih iz njezinih usta začuo taj jezik, kao da iznenada, glasovnom
čarolijom, preda mnom iskrsava neka apsolutna strankinja. Privezan tako ljubavnim lancem
uz jedan narod -pa bio to narod apatrida - mogao sam sebe, barem na trenutak, zamisliti
njegovim počasnim članom, koji je spreman uhvatiti korijenje tog naroda bez korijenja,
kojemu je, štoviše, lutanje na kraju dodijelilo lice postojanosti. Upregnuo sam svoj prazni trup
u vuču toga veličanstvenog konvoja, bio sam preuzimatelj šarene tunike što je tka židovsko
iseljeništvo, rasuto u rojevima na četiri strane svijeta. Francuska je bila moja domovina; ali
ljubeći Rebeccu, zavjetovao sam se na vjernost biblijskom narodu. Zato što je bilo kolijevka
moje ljube, židovstvo je postalo mojom duhovnom domovinom, mističnom grančicom mojeg
srca. Katkad sam zamišljao da sam se rodio sa židovskom dušom i da me je ljubavnica vratila
iskonu; sretan kao Mojsije, grlio sam u njoj obećanu i pronađenu zemlju.
Prisjećam se jedne izuzetno skladne večeri: na televiziji se prikazivala serija Holokaust;
nakon filma koji smo gledali skupa s mojim sinom, bio je te večeri kod mene, uplakani
dječačić obujmio je Rebeccu oko vrata i kazao joj: Sreća je što Nijemci nisu ubili tvoju
obitelj, inače te nikad ne bismo upoznali. Ako se vrate, mi ćemo te sakriti." Smijte se, ako
želite, no osjećao sam se tronut do suza, činilo mi se da smo baš tada sklopili vječni savez
protiv zla i demona. Ako budemo imali dijete, pitao sam Rebeccu, hoće li biti Židov? Dat
ćemo ga
zasigurno obrezati, ali i krstiti po katoličkom obredu, a možda ćemo mu isto tako dati da uči
Kuran. Tako ćemo mu približiti sve izglede za sreću.
Izgred koji se dogodio u kavani u ulici Saint-Andre-des-Arts dočarat će vam točno moje
tadašnje duhovno stanje. Rebecca i ja smo se baš ljubili, nalakćeni na šank, kad nas je neki
mladi klošar, koji nas je motrio, vrlo glasno nazvao "prljavim Židovima". Ta uvreda mije,
začudo, priskrbila perverzno zadovoljstvo: čudesnom riječju usto-ličavala me je u redove
Abrahamovih sinova, ispirala od grijeha što se rodih kršćaninom! Krenuo sam prema
napadaču, on je pomislio da ću mu prilijepiti pljusku, ali ja sam ga zagrlio. Mislio je da mi je
pljunuo u lice, a vratio mi je nevinost. Ponekad smo, noću, ulice oko moje kuće prekrivali
grafitima: "Živjeli Židovi", ili smo pak polagali kite cvijeća pred vrata sinagoga, te u
podnožje Spomenika židovskom mučeniku.
Neobičnost moje voljene stapala se, za mene, sa čudnovatošću židovstva: njezina pripadnost
hebrejskoj porodici pretvarala je tu ionako daleku ženu u bezgranično biće; osjećao sam se
prognanikom pokraj prognanice. Čak i onda kad se tobože meni predavala, zadržavala je neki
uzvišen položaj s kojega je nisam mogao istjerati; možda sam je mogao, strogo uzevši,
omeđiti kao jedinku, ali omeđiti jedan narod, tome ipak nisam bio dorastao. A svoju bih
nemoć osjetio pri pukom prizivu onih raskošnih svjetova u pozadini što ih je vukla za sobom;
samim pogledom imala je pristup u neizmjernost kad sam je nastojao svesti na kroj svoje
žudnje. Gušio sam se pod njezinim bogatstvom i ljutio što istupam pred nju tako razoružan.
Tu svagda gnojnu ranu što ju je otvarala u meni opredmećivalismo zajedničkom predanošću
V
60
61
arapskoj glazbi. Om Kalsum, Fairuz, Abdel Halim Afez, Farid el-Atraš postadoše
nacionalnom himnom našeg dvopjeva. Slušali smo njihove najljepše stavke koje mije
Rebecca prevodila - kao da izražavaju duševna stanja istovjetna našoj povijesti, a njihov
grčeviti ritam fiksira povlaštene trenutke koje druge harmonije ne bi umjele dočarati.
Obožavao sam strastvenu jednoličnost tih pjesama koje su, naprotiv, isticale jasnoću pjeva. Te
dirljive kadence bacale su nas u zamalo hipnotički zanos, uvodeći neku čeznutljivu, gotovo
zlokobnu notu u našu ljubav koja se tek rađala. Paradoksalno je, znam, što nas je upravo jedna
tjeskobna glazba tako čvrsto spojila da smo je izabrali kao amblem: čovjeka krijepi izražena
nesreća, to ga oslobađa patnje i štiti od proživljene nesreće. Dajući prednost svemu što
posvjedočuje krhkost, bili smo posebice zatravljeni drhtanjem derviške frule: znate da je, po
islamskoj predaji, Bog najprije stvorio pero od trstike. Ne znam postoji li sjetnije i potresnije
glazbalo?
Njegova do skrajnosti čista svirka dovodila nas je do ekstaze, s one strane svake radosti ili
nevolje. Bilo je to zapravo duhanje u naše vlastite kosti, tijelo nam je izmicalo u dugim
trzajima, u sladosnim srsima od kojih mi se ježila koža i navirale suze na oči. Čudnovati,
bolni glasovi arapskih prvakinja, kolebajući se između beskrajnog očajanja i strastvene
ljubavi prema životu, dosezali su registre koje zapadnjački glasovi nemaju. Omamljivali smo
se do nesvjestice tom imaginarnom tugom da bismo ojačali naše proljeće, posve zaneseni tim
potresnim vradžbinama. Glazba rastanka i nemoguće ljubavi, istočnjačke zvučnosti
pročišćavale su nas od patnje pjevajući o njoj. Zazivale su voljeno biće i prožimale tu prisu-
tnost njegovim mogućim gubitkom; a mi bismo čuli samo zazivanje i zaboravljali gubitak.
Neka vas ne zavara ta slika: u toj idili potajice su tinjale oluje koje su uskoro morale izbiti.
Vrline koje sam pripisivao Rebecci zbog njezina dvostrukog podrijetla bijahu previše
izvanjske a da bije odredile upravom smislu riječi. Bilo koja arapska Židovka imala bi, u
mojem duhu, ista svojstva. Osim toga, ona je osjećala prema svojoj zajednici samo strastvenu,
a ne promišljenu pripadnost, nemajući pojma o gotovo svekolikoj njezinoj povijesti i njezinim
tekstovima. Istodobno dok sam ja uznosio njezinu egzotičnost, zamalo zahtijevajući da joj se
pokori, ona nije imala druge nakane doli da se iznevjeri njezinu pravilniku, da se poistovjeti
Nije se toliko odricala židovstva koliko sjever no afričkog podrijetla, plašeći se iznad svega da
je, u nesnošljivoj Francuskoj, ne pomiješaju s kakvom Arapkinjom. Hvalio sam razlikovanje
koje je htjela sakriti, čestitao joj na odstupanju kad je težila samo naliko-vanju. Ukratko,
osjećala je potrebu za strahopoštovanjem, vezanu uz njezin useljenički status, zbog koje je
ponekad postajala većom konformistki-njom no što bi se bilo očekivalo od djevojke njezine
dobi.
Rebecca, naposljetku, bijaše opsjednuta romantičnim ljubavnim idealom koji ni izdaleka
nisam s njom dijelio. Budući daje ljubila prvi put, sve što nije bila strast njoj se činilo čipkom,
besmislicom, mudrovanjem, gatanjem slabih. Nimalo suzdržano prianjala je uz vlastita
čuvstva a da njihov zanos nije kočila ni najmanja sjena zbunjenosti. Vesela, dinamična,
ponekad trpeći što je samo zgodna žena kojoj udvaraju zbog njezina šarma, upustila se u našu
pustolovinu sa žestinom
62
63
koja je odbacivala svaku računicu, svaku blagost: težila je za žestokim življenjem u bračnim
okvirima, besmislenom utopijom u mojim očima. Ali to htijenje da tu žestinu združi s
bračnim parom toliko me je diralo da sam na kraju, više od same Rebecce, zavolio strast koju
je prema meni gajila. Večje, znači, klijalo sjeme naše nesloge.
Jedna razmirica, koja me se svojedobno jako dojmila, bacila je prvu sjenu na naše
razumijevanje. Moja burna prošlost, kojom sam se hvastao, prestrašila je Rebeccu koja mi je
pripisivala prevrtljivu ćud. Bili smo jedne večeri kod prijatelja; umišljajući sebi bez razloga -
a to sam tek kasnije doznao - da ja hoću zavesti kućedomaćicu, nije pronašla ništa bolje nego
da meni naočigled vrlo upadljivo očijuka s nekim gostom; bila je pijana, govorila bez veze i
prvi put mi je pred javnošću dobacila ružne riječi kojima se gostilo slušateljstvo širom
naćuljenih ušiju. Postala je drugom osobom koju prije nisam uočavao, otvarala je vrata
običajima koje u nje nisam poznavao.
Ljubila je tog fićfirića u usta, rakolila se na njegove najmanje riječi, sipala sirove izraze, pila
iz svih čaša, prepuštala se milovanjima lupeža kojemu je zavrtjela glavom pa ju je požurivao
da stvar dovede do samoga kraja: I dok sam gledao kako ona s drugim glumi prepuštanje -
prizor koji me je svagda opčinjavao iz tko zna kakva mračna razloga, može biti zato što u
ljubavi nevjeru stavljam iznad svega - dok sam je tako gledao, slamali su mi se živci i razum;
moja je avet pljeskala, moja sklonost sablazni klicala od veselja, moje se samoljublje
kostriješilo. Očito, nisam dopuštao da se išta od toga primijeti, hineći posvemašnju
ravnodušnost. Kad je oko pet sati ujutro završila soareja, Rebeccaje stojeći ispred taksija grlila
pre-
dmet svojeg osvajanja i uspoređivala krepkost njegovih muževnih reakcija s mojima, a ja sam
još jedino mislio na osvetu. Čim smo stigli, vodili smo ljubav posljednji put, a sutradan,
čvrsto odlučivši da je više neću vidjeti, hladno sam je napustio. Prošla su dva dana. Srdžba
koja me je podržavala, ustuknula je pred stanovitim obeshrabrenjem. Smatrajući se
uvrijeđenim, ni za što na svijetu ne bih bio učinio prvi korak. Rebecca mi je poslala
prijateljicu kao izaslanicu. Pokazao sam se nepopustljivim. Štoviše: nacrtao sam se pred
njezinom radnjom s nekom curom koju sam susreo u kavani (moje obitavalište nije bilo
daleko od njezina salona) i prionuo je ljubiti ravno u usta nasred ulice. Sutradan me je nazvala
Rebecca glavom. S jecajima u glasu ispričala se zbog one scene. Bio sam miran, likovao sam i
potvrdio joj svoju odluku daje više neću vidjeti. Nazvala me je ponovno preksutra, preklinjuci
me da pristanem na sastanak s njom. Pristao sam preko volje, presretan što se preda mnom
ponizila: napokon se ta ohola cura valjala po prašini. Došla je odjevena skroz u crno, kao u
koroti, i objasnila mi razloge svojeg čina. Ganula me je, priznajem, njezina iskrenost, njezin
skrušeni ton; bio sam, štoviše, očaran što drži toliko do mene. Ta kolebljivost i krhkost koje bi
me zastrašile u svake druge, po-Ijepšavale su je do krajnosti. Ali nisam htio popustiti prije no
što joj vrlo skupo naplatim njezinu uvredu; što hoćete, ja sam takav, čim zagrlim, već
predviđam tren u kojem ću grepsti. Ispričao sam joj, dakle, potanko svoje ljetne pustolovine i
utanačio joj, jedan po jedan, njezine tjelesne i ćudoredne nedostatke; na svaku riječ bi se
trgnula, a niz lice bi joj potekli potoci suza. Međutim, kako ne bijah odveć siguran u sebe,
odavao sam
V
64
65
umjerenu okrutnost.
Nakon nekoliko sati molbi i preklinjanja, u kojima sam njezin izgred napuhao do zločina,
uzeo sam je u naručje i uvjerio da je sve zaboravljeno. Ona mi se zakleta da više nikada neće
ponoviti to što je prije bilo plod nesporazuma negoli promišljenog htijenja da mi učini nažao.
Prestrašila me je zapravo svojim neočekivanim reakcijama: kako se osloniti na tako
nepredvidljivo biče? Shvatio sam koliko mije do nje bilo stalo: do te mjere da sam joj oprostio
što me bijaše izvrgnuta ruglu - ponajgoru uvredu za mene koji nisam bio osjetljiv ni na što
drugo osim na smiješno. Shvatio sam isto tako koliko je njoj bilo stalo do mene: do te mjere
da mi se bacila ničice pred noge. Svakoje od nas iskušalo otpornost drugoga, svako je
popustilo tek kad je i osobu sebi nasuprot navelo na popuštanje: krasan primjer uzajamne
kapitulacije u očekivanju drugih bitaka; upravo smo prošli pokusnu trku i to prvo sučeljavanje
unaprijed je oblikovalo sve što če se kasnije zbiti.
Preplašili smo se, valjalo je prekinuti mučenje, privezati se jedno uz drugo prečkom
međusobnog ugovora. Poslije tog okršaja bijasmo pripravni na "volim te". Prisega je bila
izgovorena dva tjedna kasnije za jedne vožnje biciklima na nekoj cesti u Provansi gdje smo
proveli nekoliko dana povodom blagdana Svih svetih. Čuvši moje priznanje, Rebeccaje
zamalo Ijosnula s bicikla. I ja sam bio vrlo uzbuđen i ubrzao sam vožnju kao da če brzina
oduzeti objavi trunak njezine ozbiljnosti; stoga me je Rebecca navela da ga nekoliko puta
ponovim od straha da me je krivo čula. Tako bje učinjeno ono nepovratno: kad se jedanput
prizna "volim te", s njegovom zapovjednom posljedicom "voli me", više se ne smije povući
riječ, valja vraćati dug do iscrpljenja. Bili smo začepili neizvjesnost, a ubuduće ćemo plaćati
njegovu cijenu.
Bogalj se grubo zaustavi. Oči su mu bile upale, a obrazi blijedi od napora.
- Užasavam vas, zar ne? - Ne užasavate, nipošto.
- Nego što, dobacujem vam u lice priznanja, vama, čestitom turistu, i kažem vam: gle, takav
sam.
- Uvjeravam vas ...
- Oprostite mi, iscrpljen sam; to ponovno oživljavanje prošlosti razdražilo mi je živce. Mogu
li se nadati da čete navratiti sutra?
Bogaljeva rječita pomama otegnula se duboko u noč i bila su tri sata ujutro kad sam se, več
otupio, kroz puste hodnike vračao u svoju kabinu. Vrata su se izmjenjivala unedogled, kao u
onim golemim klinikama gdje tjeskoba zadobiva bijeli odsjaj. Ta me se sjetna koliko i masna
ispovijed kosnula, a gotovo me i zgranula; istini za ljubav, ta neukusna pripovijest i smišljeni
način kojim me je naveo na slušanje morali su mi biti opomenom več na početku. Popustio
sam jedino iz obzira prema invalidu. Žurio sam se da sve ispripovjedim Beatrici i da je upitam
za savjet, ali ona je več spavala. Razvedrilo me je spokojstvo kabine koja se kupala u bijeloj
mjesečini. Grudi moje družice bijahu dvije pečene jabuke na koje sam položio glavu.
Pomislio sam posljednji put na glupo omalovažavanje plavojki u koje se te večeri bio upustio
Franz i, ščučurivši se medu toplim plahtama, zaspao sam, sretan zbog našeg zdravlja, naše
mladosti tako udaljene od ogorčenog, nezdravog svijeta tog čovjeka.
Drugi dan:
Mačak spašen iz vode Smiješni pokvarenjaci
69
Čim sam se probudio, obavijestio sam Beatriceu o noćašnjim događajima. Osmjehnula se na
moj susret s Rebeccom i zamolila me je da nekoliko verbalnih kenjaža ne shvatim kao uvrede.
Pokazala se znatiželjnicom kad sam stigao do epizode s Franzom.
- O čemu ti on zapravo priča?
- Navodi me da preko riječi kušam njegovu ženu, priopćava mi o njoj najprisnije podatke,
ocrtava lirsku egzegezu njihovih obljubljivanja.
- Zar ti nije neugodno što ti jedan neznanac otvara svoje srce, ne prištedujući ti ni jednu
pojedinost u svom životu?
- Natjerao me je gotovo silom da ga slušam; eto, pomalo u stilu Vječnog muža. Osim toga, ne
prestaje sam sebe optuživati, ponižavati.
- Kad sebe toliko ocrnjuje, bit će da nešto skriva ...
- Ne vjerujem u njegove poroke; da budem iskren dokraja, prije mi se učinio patetičnim.
Nisam siguran da ću ga ići ponovno slušati.
- Zašto ne? To ti pruža razonodu, a činiš uslugu jednom paralitičaru, i uvijek ćeš mi moći
ponoviti ono što ti bude govorio.
Ta pogodba i još više hladnokrvnost s kojom je Beatrice primila ono što je za mene bilo
gotovo nezgodno umirile su me ... Jesam li bio djetinjast kad sam se uzbunio za takvu
malenkost?
70
71
I
Bilo je još rano. Hodali smo po krmi, tom najženstvenijem dijelu broda jer u svojoj okruglosti
odobrava pomisao na stražnjicu. Nijedan vjetrić nije mreškao more, naviještao se jednako
lijep dan kao i jučerašnji. Ljuljanje broda, kliktanje galebova -plovili smo nadomak obale i
prešli Napulj u zoru - i, naposljetku, gotovo narkotično predenje strojeva ispunjavali su me
neodoljivom radošću. Ima li išta ljepše od bijega s voljenom osobom, od spajanja nomadske
mašte s postojanošću osjećaja? Svaka minuta približavala nas je Aziji i naša imaginacija, koju
još ništa nije pobijalo, mogla je do mile volje kititi to daleko kopno najvećma ljeskavim
bojama. Iznenada smo, na solariju između brodskih ležaljki, opazili nekog muškarca koji je
izvodio vježbe joge. Ravan kao stabljika, odjeven u hula-hupke i lepršavu košulju, zauzimao
je beskrajno polagano neke teške poze, nalik na cvijet koji bi nekim čudom nicao između
spojnica na palubi. Čim je završio, približili smo mu se. Nije nas dočekao baš srdačno. Bio se
ukrcao te noći u Napulju. Po nacionalnosti Talijan, zvao se Marcello i govorio je tečno
francuski. Tvrdio je da voli taj jutarnji sat i to mjesto za izvođenje svoje tjelovježbe: "To je
jedini trenutak kad mogu položiti stopala na nebo." Poveli smo s njime kratak razgovor: već je
proživio dvije godine u Indiji, kamo putuje i ovaj put, u neki ašram blizu Bombava. O Indiji
nam je još rekao da ona nije točka u prostoru nego razina ljudske svijesti, te nam preporučio
da onamo idemo u duhu odricanja i posvemašnje poniznosti. Žudno sam potvrđivao, gutajući
njegove riječi kao dojenče mlijeko. Iskoristio sam priliku da mu smjesta nabrojim sve knjige
koje sam bio pročitao o toj zemlji. Odgovorio mi je sumnjičavo kako knjige nisu zapravo
bitne i kako čitanje, u
svakom slučaju, ne služi ničemu. Što da se onda radi? Ustao je i rekao nam:
- Rabindranath Tagore molio je Boga da ga pretvori u trstiku kako bi je mogao ispuniti
Svojom glazbom. Težimo za time da budemo samo najbolje moguće glazbalo u Njegovim
rukama.
Nakon ovih zagonetnih i zamalo neumjesnih riječi na tom bezbožnome mjestu, on nas je
ostavio. Bojao sam se da sam izrekao kakvu glupost. Beatrice je prasnula u smijeh:
- Ima doista svega i svačega na ovom parobrodu: jedan indijski sikh koji se želi prodati za
engleskog lorda, jedan napuljski guru koji izigrava proroka, jedan hemiplegičar koji misli da
je junak u ruskom romanu, pa čak i dva profesora koji hvataju maglu i smatraju se
pustolovima!
U podne je kroz staklenu stijenu blagovaonice prodiralo predivno sunce, poskakujući po
neoskvrnjenoj bjelini stolnjaka. U prostoriji je bilo mirno, izuzevši onu skupinu grčko-turskih
studenata koji su se, na engleskom, jedni drugima suprotstavljali glede ciparskog pitanja.
Praskanje njihovih glasova prijetilo je izbijanjem svađe, ali ih je došao razdvojiti neki član
posade. Bili smo već na polovici objeda kad je ušao Franz, kojega je na kolicima gurala
Rebecca, prerušena u strogu i hladnu bolničarku. Bilo je to njihovo prvo pojavljivanje u
javnosti: bunovna neujednačenost tog para krila je u svome hramanju nešto sablažnjivo i
sleđujuće što je ušutkalo sve prisutne. Paralitičar je ponizno obarao oči, kao da je u neprilici
što razotkriva svoj bijedni položaj.
72
Onako iznemoglo svaljen na svoj stolac, s preširokim ovratnikom na košulji koji mu je
progutao vrat, izgledao je toliko krhak, stiješnjen, da me je obuzela nagonska samilost, te sam
zažalio zbog svoje sinoćne popustljivosti. Rebecca nas je pozdravila podrugljivim glasom.
Bogalj je ispružio ruku prema Beatrici:
- Ugodna ruševina koja vam se obraća zove se Franz.
- Ruševina nije nikada ugodna - presjekla je Rebecca.
Zatim, okrećući se prema meni:
- Čini se, "Gnjevni gospodine", da vas je sinoć zakvačio harpunom? Žalim vas jer to baš nije
neki dar.
Na tu primjedbu invalid se bio trgnuo kao kakvo dijete pozvano na red, strogost kojega mu je
poznata, ali je ne osuđuje. Bio je to uistinu kukavni bijednik, pa ipak, čak i u njedrima
nesreće, zadržavao je u očima tračak zloće. Stidio sam se što sudjelujem kao svjedok u
njegovu poniženju, ali nije mi padala na pamet nijedna riječ kojom bih mu olakšao položaj.
- Uzeli ste Didiera kao pouzdanika, je li to službeno? - upitala je Beatrice.
- Didier je sklopio sa mnom nagodbu. -1 što mu dajete u zamjenu?
- Udahnjujem mu duševna stanja, nije li to dovoljno?
Rebecca nije ručala s nama, zadržana za jednim drugim stolom, za kojim sam prepoznao
zapovjednika broda kao i Raja Tiwarija. Franz se sabrao čim se njegova žena udaljila, i dao je
maha dobrom, gotovo veselom raspoloženju. Tada je započeo neki čudan dijalog, na pola puta
između čavrljanja i nasrtljivosti, predznak i primjer za ono što će naši odnosi tek postati kroz
četiri iduća dana. Bogalj nam je objasnio zbog čega oni putuju u
73
Carigrad: na svjetski kongres akupunkture, na koji dolaze najveći specijalisti iz Narodne
Kine, a od njih se nadao da će mu poboljšati stanje. Prema Beatrici se ophodio s
prekomjernom Ijubaznošću, hvaleći njezine čari i ljepotu - čudna stvar, s obzirom na to da mi
je jučer priznao svoju odbojnost prema plavo-jkama. Ali, između dva komplimenta nije
propuštao ni jednu priliku da izvuče pandže kao da je nas htio kazniti zato što ga je Rebecca
javno ponizila. Svaku bi slatku riječ popratio nekom žučljivom koja bi smjesta smrvila njezin
domet, zlorabeći svoje stanje ne bi li svoje riječi učinio nedužnim. Govorio je tako brzo,
miješajući šećerleme sa zlobnim primjedbama, da ih nismo imali kad razlučiti, a niti mu u
pravi čas i na pravome mjestu uzvratiti prigovore.
- Kako ste se upoznali?
Odgovorila mu je Beatrice posve bezazleno, bez trunka nepovjerenja:
- U knjižnici Sorbonne, Didier je pripremao stručni ispit, a ja magisterij.
- Podosta običan susret, ali od nastavnika se jamačno ne može tražiti nešto originalnije.
Po njegovu mišljenju prijetile su nam najgore nevolje i koračali smo rubom ponora. Tvrdio je
ovako:
- Nešto u vašem paru, možda stanovito klikta-vo veselje, daje jasno do znanja da, dok ste
skupa, nemate potrebu ni za čime i ni za kime.
Uljudna tvrdnja koju je odmah krenuo ispraviti:
- Svaki oblik tako skladne ljubavi krije u sebi ili dramu ili prikrivenu farsu. I u najpoštenijeg
čovjeka svagda ostaje dovoljno štofa da ga se pretvori u hulju. Ali ne zabrinjavajte se:
izgledate mi kao vrlo dobar i mudar par, štoviše, pomalo starinski. Jedno drugom pristajete
isto tako dobro kao i crna krava-
74
75
ta sivom odijelu. Ne kažem vam to zlurado, natražno je danas u modi.
Ili nas je opet bombardirao prikrivenim aluzijama na tobožnju nevjernost s moje strane:
- S družicom poput vas, taj podli razvratnik (pokazivao je glavom na mene) nikada ne bi
smio gledati neku drugu ženu.
- Ne gleda nijednu i ponaša se kao razvratnik samo u mojem naručaju - odvratila je Beatrice.
Pljeskao sam njezinoj lakoći, ali se Franz nije nikad smatrao potučenim: malim kušnjama ili
vješto usmjerenim pitanjima nastavio nas je obasipati strelicama o skučenosti našeg života, o
prostodušnosti naših nauma. Izložio nam je potom kako njegova žena ne objeduje s nama zato
što ima uslužnog kavalira medu brodskim časnicima.
- Ona ima lud uspjeh, muškarci oblijeću oko nje kao muhe. A vi, Beatrice, kako to da muški s
ovoga broda ne padaju pred vama na koljena?
Pomislio sam da će ustati, toliko je bila probli-jedjela.
- Ne znam - odgovorila je naposljetku - zacijelo ih ne privlačim magnetski kao vaša supruga.
Na kraju mi je ta lavina uboda počela ići na živce. Možete ih smatrati nevažnim; naposljetku,
svakoga dana izazivlju vas neznanci bez vidljiva razloga. Međutim, bio sam neobjašnjivo
uvrijeđen zbog Rebeccine nenazočnosti za našim stolom. Pitao sam se zašto je baš ona, a ne
Beatrice, postala ljubimicom posade. I zašto je Tiwari, koji je sinoć jako udvarao mojoj
prijateljici, sada napustio nju zbog Franzove supruge? Jesam li za ljubavnicu imao osobu koju
nitko neće?
Ništa nije zasluživalo smilovanje u bogaljevim očima, te je on dijelio ukore i pohvalnice kao
svećenik hostiju svojim vjernicima. Kad nas je
prestao secirati kao par, navalio je na naše putovanje:
- Čudne li namisli putovati u Indiju, više od deset godina nakon što je to bila velika moda.
Znate li vi da ste potpuno izvan štosa? Putovanje na Istok je odbačeni žanr.
- Moda je možda prošla - odvratih mu resko. -Ali Indija postoji i dalje i, po mome mišljenju,
nije izgubila ništa od svoje čarobnosti.
- Oprostite mi na grubosti, dragi moj, ali prestanite poprimati taj serafinski izraz kad
prizivate Aziju; niste drugo doli djevac na tom putu, a vratit ćete se s njega kao i ostali. Ne bih
htio na vaše oduševljenje pustiti hladan tuš, ali dopustite mi da vam ispričam nekoliko zgoda.
Prije tri godine zatekao sam se s Rebeccom u Bombavu. Upravo smo izašli iz Taj-Mahala,
jedne od najvećih palača u Indiji, i uputili se prema muzeju mogulskih minijatura, nedaleko
od njega. Na nekom raskrižju opazimo gomilu danguba. Je li posrijedi kakva nezgoda, neki
fakir, krotitelj zmija? Zaustavljamo se. U središtu kruga neka žena drži u naručju djetešce
koje ispušta prodorne krikove. Ona prosi. Na djetetovim očima nalazi se čvrsto stisnuti povez.
Moje dijete bolesno, kaže žena na oskudnom engleskom, i pruži ruku prema nama.
Predstavim se kao doktor i upitam od čega boluje dijete. Žena ne odgovori ništa. Navaljujem:
liječnik sam, dajte mi da vidim o čemu se radi, ovdje sam zato da vam pomognem. Žena
osorno odbija da mi povjeri maloga koji užasno dreči, očito žrtvom nepodnošljivih bolova.
Svjetina započne napadati majku, a ja joj tad istrgnem dijete iz naručja, skinem mu povez: na
njegove očne šupljine prilijepljena su dva velika žohara koji svojim kliještima i pandžicama
neprestance grizu male
76
zakrvavljene kapke. Žena bijesno pobjegne i ostavi jadno dijete u mojem naručju.
Odložio sam viljušku na tanjur. Franz nas je ispitivački promatrao, naslađujući se udarnom
snagom svoje odurne pripovijesti, tu i tamo mrnda-jući a da se nije znalo je li posrijedi
štucanje ili grohotan smijeh. Beatrice se prva pribrala:
- Mislim da sam već čula tu pripovijest. Bit će da obožavate takva naklapanja.
- Ni govora - zarogoborio je Franz - hoću vam samo otvoriti oči. Taj famozni indijski puk za
kojega kažu da je posve prožet duhovnošću, pokvaren je od vrha do dna društvene ljestvice:
od brahmana do parije, od ministra do prosjaka, svi se odreda nadmeću u lakomosti; znate li
što je glazba, ona napasna indijska glazba koja vas posvuda prati: bakšiš, Sir, give me bakšiš.
Obdario nas je zatim s nekoliko drugih podjednako gadnih pripovijesti kao i ona prva: to
gomilanje ogavnog već nam je presjeklo tek.
- Vi crpite obavijesti u kantama za smeće -kazao sam, s osjećajem mučnine u želucu.
- Ah, kakvi ste samo divni bezazlenjaci! Valja li se doista vraćati na takve starudije pa da
naletiš na lakovjerne bedake vašega kova. Ja to ne razumijem, nasrćete na Istok kao na žensko
tijelo. Ali što zapravo ondje tražite, zaboga? Što ć^ete raditi u toj ljudskoj plimi odrpanaca?
Progutao sam slinu i izustio na najsvečaniji mogući način:
- Tražit ću u Indiji ono što smo izgubili u Europi: zavičaj Bitka. Odlazim onamo kao što
čovjek smjera bitnom: umoran od isprazna i bezbožna života...
77
- Indija bi, ukratko, predstavljala po vašem mišljenju prostor svetog...
Uvjeren da sam na nj ostavio jak dojam, visokoparno sam izvalio:
- Ako hoćete. I dvojim da je baš svima dano da se održe na ushitnoj razini velebnih trenutaka
što ih pruža jedna takva zemlja.
- Održite se, ako već, na morskoj razini - narugao se bogalj - tako ćete se očuvati od buncanja.
Mene bi pak samo jedan razlog nagnao da putujem: a to je što, nakon trideset godina
života u Francuskoj, ne znam ime čak ni najosnovnijem cvijeću i drveću. Ali ne želim
utjecati na vas, nemam pravo pokolebati vaš izbor. Šalio sam se, naravno: svi dobro znaju da
je Istok zbroj nesporazuma koji niču u duhu zapadnjaka. Uostalom, nije mi jasno što
predbacuju turistima; oni oživljavaju mjesta koja umiru, unose život u zlosretne zemlje što se
bude samo u mjesecima kad oni prolaze, a potom se vraćaju svojem mrtvilu. Ako masakriraju
kulture, to je zato što su te kulture već bile spremne da umru. Hajde, prema vama kao i prema
vašoj družici ćutim neku simpatiju, zacijelo neproničnu, ali zasigurno ćemo joj prije ili kasnije
otkriti razlog.
Kako sam se mogao poslije toga prijateljskog prosvjeda ljutiti ili čak zakvačiti s dotičnim
bićem, makar sam imao stotinu razloga da s njime budem na oprezu? Išao sam u Indiju
uvjeren da ostavljam jak dojam i strahujući da neću biti shvaćen. Uzdao sam se u oblikovanje
krasnih rečenica, ponavljao citate, začudne pojave, te unaprijed računao da će mi sama
njihova neobičnost služiti na čast. A taj mi je bogalj krao efekte! Nisam odmjeravao koliki bje
odjek njegovih kleveta u meni. Istočnjačka fatamorgana još nije napukla, ali već sam osjećao
da sam
78
promijenio pravac puta, a da ne mogah utvrditi točan trenutak u kojem se zbila podvala, niti
odrediti mjesto točke na kojoj je došlo do skretanja. Bio sam pogriješio pokazujući svoju
osjetljivost, a on nije propustio priliku da u nju zagrize. Kako je samo otkrio sve ono čime me
može zadirkivati? Bio sam ljut na sebe što sam mu postao lako dostupnim plijenom. U
međuvremenu vratila se Rebecca da odveze Franza. Zazvala ga je osorno i bez priziva kao da
zove slugu.
- Nadam se da vam nije previše dosađivao svojim starim pjesmicama? Sad kad više ne može
hodati ima noge u ustima.
Suprug je iznova poprimio izraz grešnog učenika, poslušnog džina, ali je nastavio mlatiti
praznu slamu, poprativši brbljanje žestokim mahanjem. I premda smo samo na pola uha
slušali njegove besjede, ustrajao je u paradoksima taj grdni, ružni i zlokobni pelikan koji se
opijao riječima kao drugi pićem. Kad ga je čovjek vidio s njegovom ženom, imao je neku
neobičnu slutnju o nastranosti njihove zajednice, pa što više budem ulazio u njihovu intimu,
to više će mi se nametati taj osjećaj. Dok je on naduto razglabao, Rebecca nas je odmjeravala
od glave do pete s podsmijehom što ga nisam mogao ocijeniti drukčije doli prepredenim.
Promatrao sam je kradomice, ne usuđujući se gledati je ravno u lice. Bilo je u njoj nešto od
žene plijena što dosad još nisam primijetio. Jučer sam pred njom ispao glup i usiljen. Bilo je
stoga bolje da je više ne vidim, da me svojom nazočnošću više ne podsjeća koliko sam
podbacio u zgodnoj prilici. Uostalom, u ovom času učinila mi se vrlo običnom, jako
različitom od raskošnog portreta što joj ga sinoć bijaše nacrtao Franz, i od toga mi je laknulo.
79
- Srećom da smo četvero a ne troje - uskliknuo je Franz - smiješno trojstvo koje bi se smjelo
pokazivati samo s magarećom kapom i rogovima na glavi!
Kazao je to upirući oči u mene, ja sam se jako smeo kao da on pokušava medu nama stvoriti
nekakvu solidarnost.
U tom se trenu Rebecca sagnula da pokupi muževljev ubrus, koji je bio pao na pod, i pod
stolom mi je stisnula ruku. Ostadoh zabezeknut, nepomičan, a da joj nisam uzvratio stisak.
Nemam pojma koliko je dugo njena ruka bila u tom položaju jer, u nekoliko sekundi samog
stiska, imao sam dojam da je vrijeme stalo i bilo jednako nepokretno kao i zrak u salonu. Kad
je ponovno ustala, kazala je jednostavno:
- Hajde, stari brbljavče, prestani dodijavati tom dražesnom malom paru, imaju oni pametnijeg
posla nego da tebe slušaju.
Nakon što je izustila tu rečenicu, na licu joj je osvanula neka nagla i neobuzdana radost.
Priuštila je sebi zadovoljstvo da nas začavla kao dva kraka vješalice za kapute. Tako mi je
nešto otprilike diktirala moja sjeta.
- "Dražesni par" ne osjeća se nipošto zagnja-vljen odvratila je Beatrice - i njezin mi je
nevjesti odgovor dokazao da je ona kao i ja doista uvrijeđena.
Čim su invalid i njegova žena otišli, prasnuo sam: već sam sit ljudi koji u svojoj bilanci imaju
dvije ili tri zemlje više nego mi i ne propuštaju iz toga izvući povod za nadmoćno držanje.
Beatrice me je smirila; po njezinome mišljenju, svatko od njih je imao svoje razloge; Franza
je smatrala iritantnim, ali treba voditi računa o njegovoj nemoći; što se njegove žene tiče, bit
će da trpi zbog muževljeve
80
kalvarije. A mene je zapravo rastuživalo što odlazim u zemlju koju su svi več poznavali i što
gubim povlasticu izvornosti.
- Ne, Beatrice, nije to pitanje samoljublja. Po mome mišljenju postoji jedan drugi Istok,
možda prazna riječ, ali več njezin puki priziv posjeduje draž uznesenja, ljepotu čuda. Taj Istok
u srcu, ta druga strana našega svijeta neče se nikada ugasiti, pa makar se sve azijske države
modernizirale, stale u rep iza Europe. Besmrtni Istok, koji nije smješten tu ili tamo, izmiče
hirovima Povijesti i jedini podupire ono zavjereničko oduševljenje svojstveno zanesenim
dušama...
- Zašto to nisi rekao Franzu?
- Zato što ne raspravljam s budalom i što mu prepuštam tu jadnu priliku da bude u pravu!
U mojoj Iju ti tosti miješali su se srdžba zato što je preda mnom ismijan moj azijski san i
ogorčenje što ga je u meni izazivala Rebecca. Ta hladna i izazovna djevojčura mučila me je
kao što može mučiti slika žene o kojoj netko treći tka legendu. A taj posrednik, daleko od toga
da se ispriječio između nje i mene, već je udvostručavao njezinu vrijednost u mojim očima.
Što ona postoji od krvi i mesa, upravo to me je najviše dražilo; dostajao bi mi lik iz mašte. Ali
čemu taj stisak ruke pod stolom?
Jedan sat kasnije, iz Mestrea, gdje je pristao naš brod, stigli smo taksijem u Veneciju u
društvu Raja Towarija. Imali smo pred sobom vrlo dugo poslijepodne, jer je Truva kretala
dalje tek navečer oko 23 sata. Bilo je predivno vrijeme što ga je jedva kvario svjež vjetar pun
joda koji je puhao s pučine. Nije bilo mnogo turista; Tiwari nas je napustio na Rialtu zato da
obiđe baziliku i Duždevu palaču, a dogovorili smo se da se kasnije opet nađemo u
81
kavani Florian. Nisam se vratio ovamo od svoje dvanaeste godine: nadao sam se istrošenom
gradu, gradu muzeju, a otkrivao samu mladost, tek naslućeni raj, a osjećaj da prisustvujem
nekom čudesnom ludilu raspršio je moju tugu. Naše je putovanje započinjalo ovdje; u
Veneciji smo već bili u Aziji, čak nismo nogom stupili na kopno, već smo samo promijenili
plovilo!
Nježno zagrljeni, Beatrice i ja prizivali smo djetinjastom grozničavošću oduševljenika minula
stoljeća kad ovaj grad bijaše tako veseo, sa svojim pokladama i užicima u dugim besanim
noćima, i blagoslivljali smo nadasve sveprisutnu vodu, tekuće ulice, znalački održavanu
pomutnju između zemnog i plovnog stanovanja, pretpostavljajući štoviše kako čovjek navečer
vjerojatno posrče u svojoj postelji, pa se mora vezati kako ne bi pao. I baza-li smo tako,
očarani, sred zvukova i šumova, smiru-jućih već zbog same njihove pravilnosti, glasanja ptica
u bezbrojnim vrtovima, vječnog titranja crkvenih zvona. Prožeta romantičnim dahokrugom
grada ljubavnika, Beatrice me je podsjećala na prvu godinu našega zajedničkog života. Kako
je došlo do toga da sam je zavolio? Tome ne trebaju objašnjenja: bila je zgodna, obrazovana i
podjednako su nas privlačile napisane stvari. Nismo imali djece ali smo planirali da začnemo
jedno po povratku iz Azije. Naša se veza temeljila na jednostavnim i čvrstim načelima,
izabrali smo vjernost iz mržnje prema rasipanju i prepustili pustolovine onom nebitnom, kao
isto toliko mogućih i odbačenih postojanja. Nisam to osjećao kao prisilu: raskalašenost sam
uvijek smatrao dokazom gubitka ravnoteže, a to nam je prištedjelo niz podlosti, ustupaka, laži
razjedinjenih brakova. Premda smo živjeli u nezakonitom braku, ostali smo jedno drugom
vjerni iz prezira prema
82
građanskom preljubu. Bili smo odbacili brak prihvaćajući njegove prisile. A kako nam je
Venecija davala za pravo!
Dok smo stizali na neku pustu pjacu, buka je iznebuha utihnula. Vrlo blaga, gotovo
uznemirujuća sjeta izlijevala je na sve stvari neku beživotnu svjetlost, onu žutu i blijedu
svjetlost zimskih sunaca. Vladala je takva tišina da smo se jedva usuđivali remetiti je bukom
svojih koraka.
- Osluškuj ovu nijemost, to je nijemost urotnika i ljubavnika, ona što prethodi dubokim
srsima. Jedva sam to izustio kad se iz te lomne nepokre-tnosti stvari uzvinuo krik nesreće.
Najprije pomislih na plač kakva djeteta. Ali njegovo uporno ponavljanje, njegova kratkoća
bijahu nedvojbeno životinjskog podrijetla. Usmjerili smo korak prema tim jecajima: dopirali
su s Akademijina mosta. Jato mangupa i klinaca, umotanih u raznobojne tople šalove,
naginjahu se preko ograde i pokazivahu jedni drugima prstom jednu točku na velikom kanalu.
Napokon i ja spazih predmet njihove radoznalosti: crnog mačića koji je pao u vodu i koprcao
se da se ne bi utopio. Kad god je prošao neki izviđački redarstveni čamac ili kakav vaporetto,
životinjica bi progutala veliku količinu vode i kmečanje bi joj se zadavilo u ždrijelu. Svaki
smo put očekivali da če potonuti, ali ona je žilavo odolijevala i dalje žalosno cviljela. Bila je
zapanjujuće tvrdokorna: nije zapomagala za pomoć, naređivala je, a toj se naredbi bilo teško
oteti. U romansi bezbrižne Italije bio je to glas bića koje je prosvjedovalo protiv
ravnodušnosti, užasne samoće jedne zaboravljene životinje u svijetu u kojem su i ljudi sami.
Kad bi se pokušala približiti strmoj obali i podigla u jednom
83
■? odskoku, mokre alge osujetile bi njezino hvatanje i opet bi pala u vodu. Plivala je u krugu,
opisivala krugove koji je nikamo nisu vodili, iscrpljivala se brzo. Što se mačić više udaljavao,
to više su njegova
1 kratkotrajna vraćanja bila nalik na čudo, na slučajan uspjeh koji nije moguće ponoviti. Mala
gomila danguba okupila se da bi gledala to utapljanje: mače se moglo spasiti samo vodenim
putem, nepristupačnim s kopna osim preko jednog privatnog vrta; ali čamci, zaglušeni bukom
svojih motora, nisu čuli njegove vapaje. Svima se stiskalo grlo od zebnje jer se micić već
toliko smanjio i stanjio da je izgledao neumitno osuđen na smrt. Po svemu sudeći bio je
izgubljen: prisustvovali smo samrtnom hropcu.
A tada, pred općom pasivnošću, i da ušutkam tu dernjavu koja me je dovodila do očaja kao
grizo-dušje, pojurio sam utopljeniku u pomoć. Inače baš nisam neustrašiv. Spustio sam se pod
svodove mosta, zatrpane krhotinama boca, uzverao uz nizak zid i udario u rešetkastu ogradu
spomenutog vrta. Ploča je označavala švicarski konzulat, uostalom zatvoren (bila je subota).
Prekoračio sam ogradu, provlačeći se između dva šiljka, uz opasnost da se na njih nabijem
kao na kolac. Mogao sam biti uhićen, možda bačen u tamnicu: pogibija mačka u meni je, čini
se, prevagnula nad zakonima koji štite privatno vlasništvo, i bezazleno sam sebi rekoh kako
jedna neutralna zemlja kao Švicarska ne može progoniti nekoga, ma tko on bio, tko pruža
pomoć životinji u opasnosti. A k tome, nisam li potajice žudio da ostavim jak dojam na svoju
družicu. Nije li bilo i malo junačenja u mojoj odluci? Dostigoh uskoro ponton konzulata, malu
drvenu izbočinu postavljenu na debele kolce u velikom kanalu; dozi-
84
vao sam macu, pružao joj ruku; omamljena od groznoga straha, maca je odlazila u suprotnom
smjeru, odvlačila u daljinu svoje piskutave jadikovke, u koje su drugi promukli mačci upletali
svoje tužaljke. Više nisam mogao učiniti i bjesnio sam što ću promašiti nadomak cilju. Viđena
s tla, troma i gnjila voda, koja se gledana odozgo sa strmih obala svjetlucala od sunčanog
života mramora, zadobivala je gotovo gustoću crnog sirupa. Zadah raspadanja hlapio je iz te
tekuće avenije, pod oga-tstvom palača i nastambi trunulo je u njoj nešto za-gnjureno i ćoravo.
Iz toga svog položaja pročitao sam na talijanskom jedan natpis grafitom, ugreben na neki zid:
"Previše prošlosti, nedovoljno sadašnjosti, nikakva budućnost." Masni tijek, krcat smećem,
prkosio mi je tako jako da mu nikad neću moći preoteti tu dlakavu i brkatu dreku koja je u
njemu neumitno zaglibila. S vrha mosta sokolili su me prolaznici: mačka bijaše tako reći na
dohvat ruke, ali se ne odazivaše još ni sad na moje pozive, iako izgovorene najblažim tonom.
Istezao sam se što sam najviše mogao: pokliznuo sam se na mahovini ispod stopala, te i sam
glupo Ijosnuo u vodu. Spopala me ledena tresavica kroz odjeću, progutao sam mlaz vode,
ispljunuo je, dahtao svom snagom. Vjerujem da bi mi se tog trena utapanje ukazalo
primamljivijim od ovog krčkanja u pljesnivom naličju grada. Što! Čovječanstvo su razdirale
više no očite nepravde, milijuni djece umirali su od gladi, prethodilo mi je ovdje dvanaest
stoljeća povijesti, a ja izlažem život opasnosti zbog jednog mačeta! Užasnuo me taj strašni
nerazmjer i istog trena vi-djeh sebe kao smiješnog svetog Bernarda, nesretnog viteza u
apsurdnome sporu. Samo me je
85
strah, mislim, spriječio da u tom času ne potonem od stida u kanal koji je zaudarao po
kanalizaciji.
U dva zaveslaja ščepao sam kričavog komarca, bacio ga na ponton i sam se podigao na njega.
Ponad glave me je zapljusnuo pljusak pljeskanja. To odobravanje smirilo je moje samoljublje.
Kočio sam se od studeni, okrenuo naglavce mačića da povrati vodu koju je počeo izbacivati
kao mješina. To više nije bio mačak nego tijesto, spužva napunjena vodom koja se trzala u
ritmu pomahnitalog srca. Tetanusno zgrčenih mišića, iskešenih zubi i pandža, drhtureći od
neke električne živčanosti, nastavio je mijaukati, koprcati se, kao da pretrpljena šteta na-
dmašuje puku opasnost utapanja, svjedočio je o neizmjernoj boli, neizlječivoj, koja je bila
posve nepopravljiva. Čim sam se vratio na ulicu, Beatrice mi se bacila oko vrata, odmotala
svoj šal i njime omotala malu cvilidretu. Htio sam ga njegovati, a možda i odnijeti sa sobom;
tome se suprotstavila Beatrice, zadržati se nije mogao, na Truvi je životinjama bio zabranjen
pristup. Ona je, uostalom, bila alergična na mačke. Nije bilo druge nego vratiti ga koloniji
divljih mačaka koje su sebi izabrale obitavalište pod jednim svodom mosta i koje će se za nj
pobrinuti. Preživjeli je i dalje srcedrapateljno kmečao i njegova cmizdrava sirena progonila
nas je još dugo ulicama, dok smo odmicali prema Florianu, kamo sam žurio na vruću
čokoladu da bih se ugrijao. Obuzela me neka glupa sentimentalnost i zamalo sam žalio što
nisam uspio pokolebati svoju družicu da mače ponesem sa sobom. U kavani smo već zatekli
Raja Tiwarija i, unatoč njegovoj veseloj popustljivosti, nisam mu prištedio ni jednu pojedinost
svojeg junaštva. Možda zaneseniji no što bi dolikovalo, pripovijedao sam nadugo i naširoko:
- Utjerali smo u laž venecijansku legendu.
86
Gdje su drugi slavili smrt, mi smo vratili život. I, baš u ovaj grad namjeravam na povratku
donijeti svoje uspomene kao skroman danak njegovu neiscrpnom blagu.
Na kraju poslijepodneva, nakon što mi se osušila odjeća, grabili smo koracima po Obali
Skjavuna, na kojoj se razlijevala sedefasta svjetlost mora, kad su sunce iznenada zakrilili
oblaci što su se nagomilali iznad Lida. Kupole, mramor, crkve, pozlate odjednom se ugasiše,
dok je more dobilo neku olovnosivu boju. Nebo se smračilo, spustila se preuranjena noć. Od
naglih srsova nakostriješilo se mokro krzno velikog kanala koje se, kočopereći se, rastezalo.
Neki hladan vjetar koji ujeda sledio nam je krv. Za nekoliko je minuta Trg svetog Marka,
ispražnjen od šetača, bio izrešetan snježnom mrežom koja se slijegala na zaleđene pločice;
umjesto da zaroni u more, zimogrozna Venecija utapala se odozgo u oceanu bjeline, Venecija
je tonula u zimsko mrtvilo.
Dogovorili smo se da se vratimo na brod: iako je Beatrice bila protiv, inzistirao sam da po
posljednji put vidim mačića spašenog iz vode. Hodali smo žustro, letjeli medu pahuljicama,
gađajući jedno drugo grudama snijega. Gondole su izgledale kao crni puževi, mileći na vati da
bi ispratile nekoliko pogreba. Snijeg, koji je posipao krovove laganim srebrnim sagom,
rasprostirao je po trgovima i ulicama golemi meki prostirač koji je još više ušutkao noćnu
tišinu, remećenu tek tihim pucketanjem pahuljica koje su se topile u vodi. Svod Akademijina
mosta iščezavao je u mraku; zapalio sam upaljač; čopor zvijerki utekao je pred plamenom,
razjapljenih labrnja kao da s^m ih otjerao od trpeze; na njihovu mjestu spazih najprije hrpu
zgužvane vune, nabore Beatricina šala; nedaleko od njega ležala je, izvaljena na leđima, neka
mala strvina - za
87
koju najprije pomislih da je kožna vreća - s napola izgriženom zadnjicom, a koja se kupala u
lokvi krvi. Popustila je pod mojim prstima s nekom mlohavom rastezljivošću: odnio sam je na
svjetlo i prepoznao mačića, lagano isplažena ružičasta jezika, pri čemu je otkrivao zube nalik
na zubiće češlja. Izmrcvareno lice odavalo je neki neizreciv užas. Umotao sam ga u šal i
posmrtne ostatke bacio u vodu.
Beatrice je tražila prave riječi da bi me utješila, ali nisam joj bio nimalo zahvalan na
tankoćutnosti. Neki mi je zloćudan glas šaptao da je pothvat propao njezinom krivnjom. Bez
njezine glupe fobije pred mačkama, maca bi bila još živa. Uzalud se ispričavala, nisam joj
pronalazio nijednu olakotnu okolnost. Po povratku na brod, odoh sam na zadnju palubu
udisati snijeg s okusom soli. Unatoč zimi, nametnuo sam sebi pozorno bdjenje, grabio sam
koracima po mostićima i stubištima, proklinjući istim srcem svoju ljubavnicu i Veneciju, grad
divnih snova i najgorih buđenja. Zastadoh ondje dugo, ne mičući se, mučen otpadnim i
taložnim snovima, gledajući, razočaran i obeshrabren, luku osutu nejasnim plovilima,
pokretnim farovima, uronjenu u blijedu čaroliju pahuljica koje su prigušivale buku. Koliko
sam samo sebi predbacivao što sam jednoj više no običnoj epizodi pridavao značenje
događaja, gotovo izazova. Bio sam se posve udubio u tu sumornu sanjariju kad me je netko
naglo udario po ramenu: bio je neki mornar. Tražio me je već pola sata da mi uruči Franzovo
ovako sročeno pisamce:
"Doznao sam od Beatrice za vašu poslijepodnevnu neugodnu pustolovinu. Vjerujte da
svesrdno suosjećam s vama i pozivam vas u svoju kabinu da se utješite slušajući nastavak
mojega kazivanja."
88
89
Bio sam tako utučen da bi mi odgovarao svaki prijedlog: moja dokolica, a i slabašna želja da
se nađem licem u lice s Beatriceom, navele su me da dođem slušati paralitičarove budalaštine.
Izgledao je dobro raspoložen, dočekao me je širokim osmijehom i, kao i sinoč, ponudio
čajem:
- Vjerujte mi doista, Didier - reče mi on - da vas u svoj skromni kutak pozivam samo zato da
vam na najjednostavniji način otvorim svoje srce. I zauzvrat očekujem samo malo zahvalnosti
zato što sam vas rastresao i upozorio da se čuvate one vještice Rebecce.
Nasmiješio sam se na to upozorenje i, zavalivši se na jastučiće kreveta, slušao sam najprije
rastreseno nastavak njegovih Ijubovanja.
Smiješni pervertiti
Oprostite odmah starom luđaku, prikovanom uz bolesnički ležaj, i zastarjeli sentimentalizam i
trivijalnost njegove pripovijesti. Ali molim vas: ne osu-dujte poremećaje što ih povlači za
sobom prekomjerno čuvstvo. Znajte, dakle, da smo se Rebecca i ja, poslije devet mjeseci
zajedničkog života, po drugi put sreli, u naglom porastu temperature koja je bacila na našu
vezu svjetlo bez premca. U to vrijeme moja mi je ljubavnica dala do znanja da je već od
djetinjstva salijeću maštarije koje su povezane s vodom, s užitkom gledanja kako ona šiklja,
užitkom zalijevanja, polijevanja, prskanja,
te da je čekala na dovoljno raspoloživo, dovoljno privrženo biće koje će joj omogućiti da
ostvari svoje snove. Govorila mi je kako svojim snovima hoće podariti najluđe sadržaje i
tvrdila kako pod njezinom miroljubivom vanjštinom drijema vulkan. Na te primjedbe nisam
nimalo obraćao pozornost.
Moram kazati da smo tada bili ludi jedno za drugim, te nismo propuštali ni jednu priliku da to
i dokažemo. Natjecali smo se u smionosti, dok je svatko od nas crtao neki svoj strahoviti
portret koji je pokazivao samo točnu visinu na koju htjedo-smo uzdići svoje osjećaje. U svako
doba dana, čim bi imala slobodnih pet minuta, Rebecca bi dojurila navraPnanos k meni - bijah
odnedavna s grupom liječnika otvorio u svojoj kući ordinaciju, u kojoj sam liječio tropske
bolesti. Pokreti njezine bijele suknje odavali bi žudnju, a iz nje bi hlapila neka miomirisna
mlakost. Izgovarao bih se na hitan slučaj, pa bismo vodili ljubav na podu ili na stolu za
preglede, još toplom od otiska posljednjeg pacijenta, kao dva luđaka kojima je vrijeme
odbrojeno i koji neće izvući dovoljno iz svake sekunde da bi se zasitili. Rebeccin najmiliji
grijeh sastojao se u tome da dolazi nevjerojatno odjevena, nakindurena, noseći dvije ili tri
podsuknje od kojih je jednu nazivala čednom, drugu vragolastom, treću otajnom, obrubljene
zamršenim sustavom podveznika sa svom silom čipkastih prepreka, ponekad s dva para
gaćica ručne izradbe što su čuvala tajnu, po njezinu htijenju apsolutnu, a potom bi iznenada
otvarala mjesta za dovodnike kroz donje rublje, razmičući vrata i otvore, oslobađala mi prolaz
k svojim svetim mjestima, ostajući i dalje odjevena, dostojanstvena i dostojna poštovanja.
90
Vidjeti nju, za me je bilo ravno čudu; stoljeća su se miješala u toj ženi: kurva, majka, supruga,
muza, lolita, djevojčica, Rebeccaje žonglirala svim ulogama ženskosti i ja sam je, u svojem
obožavanju, štovao kao atom iz kojega zrači čovječanstvo.
Upravo u krilu te punine izbila je druga groznica koja je onu prvu odagnala u limb. Naši
otkloni započeše jedne zimske večeri u hotelskoj sobi u Londonu, gdje smo provodili vikend.
Gledali smo televiziju. Oprostite na prozaičnosti, takvo je doba, pratili smo jedan od onih
bezbojnih ali zavodljivih programa koji tvore draž tog izuma, ne sluteći ni časka da ćemo
uskoro odustati od toga spokojnog promatranja. Žmirkajući, oteščao od sadržajnog obroka,
već sam zamalo zadrije-mao na podu, dok je Rebecca sjedila ukoso ispred televizora,
odjevena samo u blijedo ljubičastu majicu i bila gola od pupka do nožnih prstiju. I nakon što
se već nekoliko minuta previjala, iznenada je raširila noge i ispustila u pravcu ekrana mali
vodoskok kao da namjerava ugasiti njegovo živahno brbljanje. To prepuštanje me je
naelektriziralo. Bio je to detonator čiji je trzaj beskrajno odjeknuo u meni. Smjesta sam se
prenio iz mli-tavosti. Približio sam joj se i bez ijedne riječi ispružio se na pod. Gledali smo se
jednim od onih pogleda što nagoviještaju oluju i određuju neke bitne čine. Ona je pak, kao da
joj je ta uloga bliska oduvijek, čučnula iznad mojeg toraksa, zasukala majicu do prsiju i
kratkim, ali žestokim izljevima ispustila iz sebe vodu na moje tijelo. Zalila me je potpuno,
stiskajući mi glavu između svojih koljena, sileći me da pijem njezina tekuća dobra, u dugim
gutljajima, do sitosti. Pribojavam se da vam neću moći dočarati uzbuđenje koje me je tada
obuzelo: bio je to udar, potres svih mojih
91
živaca, udarac u mozak. Divnije naslade nisam dotad doživio: taj zlatni slap koji je tekao,
jedar i nemilosrdan, šibao mi je kožu, začepljivao nosnice, pekao oči, omatao me toplim
vodenim mlazom u kojem sam se kupao, uprljan, natučen, pun tog počela što ostavlja na
nepcu gorak okus ljutike.
Svakovrsne vode sudjeluju u našem posvećenju čim je nad njima zazvan Bog. Ali Rebeccina
mokraća bijaše dragocjena iz više razloga: zlaćani i plavetni med, živahno i blistavo svjetlo,
ona je kovala vatreni mač koji me je rovao svojom žegućom oštricom, tekući meteor koji me
je pribijao na vršak svoje repatice. Bijaše to podrugljivi potočić, bučan i prpošan vodopad,
djetinjasto žuborenje, glo-glo luckastih tekućina koje su živjele, pjevale, disale. Pričinjalo mi
se da u toj fontani čujem tepanje djeteta, nekog mangupčića koji me je pozivao da brujim
skupa s njime. Zaboravljajući se nada mnom, Rebecca je sebe obdarila kratkotrajnim i
snažnim penisom koji izvikivaše svoju moć prije no što bi umro i ponovno se rodio. Rođeno
iz njezine puti, to zlaćano uže bijaše njezina opipljiva duša, i zakrililo bi me svojom kišom
kao maternična spilja. Ta mliječna mana ispirala je moje pogreške, porađala me po drugi put,
bio je to moj Ganges, moj intimni Nil u kojem sam skidao sa sebe ružne tragove dobi, prkosio
smrti i staračkoj oronulosti. Izvirući iz divotnog ženskog pojasa, donosila je odatle vlagu
nekog arhaičnog mora, dragocjenu sluz, univerzalni element života. Pridodam li, naposljetku,
da ju je njezin tijek čistio od svake nečisti i vraćao joj nevinost, razumjet ćete osjećaje pune
milja koji me obuzeše u času toga magičnog škropljenja.
Tada je također svečano označila početak dugog niza čudesnih šikljanja. Ljubavnom žara-
92
zotn bio sam uhvatio Rebeccine poroke kao što se uhvati bolest, do te vam mjere onaj drugi,
čim u njemu gledate idola, ucjepljuje čak i svoje najprisnije sklonosti. Ona je kovala svim i
svačim te naklonosti na mojoj koži, koje uopće nisam naslućivao, oslobađala je u meni
nepoznate impulse. Da je bila nekrofil ili fetišist, Rebecca bi me podjednako okružila, kao kad
kakva princeza dolazi buditi sile što bi bez nje spavale zauvijek. Ionako je već zapalila moju
maštu drugim ludostima koje bi mi upola prišapnula, a same te aluzije bijahu dovoljne da
budem izvan sebe. Pod silnim dojmom ovog iskustva koje je svojim intenzitetom nadmašilo
njezinu utvaru, i sama je izgarala od želje da ide još dalje. Uvučeni u kraljevstvo čiste
fantazije, mogli smo samo, posve logično, upasti u krajnost.
I to zbog opravdana razloga: imali smo naime odveć svetu koncepciju ljubavi a da se
zadovoljimo tako običnim ponašanjima kao što su koi-tus, sodomija i felacija. Perverzija nije
bestijalni oblik erotizma nego njegov civilizirani udio; parenje je dostojno životinja, samo je
odstupanje ljudsko, a ono zadaje neku mjeru barbarstvu organa i gradi kompleksno umijeće
nakalemljeno na priprostu narav. U perverznim ljudima krije se umjetnik, umjetnik koji dijeli
sudbinu sa svećenikom u istoj gorljivoj težnji za umješnošću.
Ukratko, s vremenom je niknuo ponos; po svemu smo se razlikovali od drugih parova, nismo
bili tek obični ljubavnici. Proširili smo naime smisao riječi razvrat: radi toga smo istodobno
postali povučeni i tašti. Snivao sam san mlade naučnice: proživljavati strast od koje se više
neću osvijestiti. Upoznat ću, napokon, govorio sam sam sebi, nadahnuti erotizam, daleko od
glupe živine s dva hrpta: htio sam steći trajne poroke, samohotne
93
poput srčanog ritma, koji će zahtijevati da budu neodložno zadovoljeni. Za sada se sve
odvijalo pod Rebeccinim diktatom, te sam se divio njezinom umijeću u pronalaženju koje je
nadilazilo moje za stotinu lakata. Činilo mi se da odsad dajem život kao ulog svaki put kad
sam pristajao na spajanje. Rebecca me je puštala da se mnogo čemu nadam, ustupajući manje,
a to me je cjenkanje izluđivalo. Kad bismo izbjegli prethodne radnje, kad bih u nju
jednostavno ušao, na kretenski način, imao bih osjećaj manjkavosti koji sam izjednačivao s
kaznom. Što se mene tiče, radilo se o profinjenom kroćenju: naučio sam odgađati najduže
moguće, i nadraživanje mi je na kraju nadomještalo zadovoljenje. Zahvaljujući tome naše su
se obljube nastavljale bez ikakve međusobne sličnosti. Svakom zlatnom tušu prethodio je neki
strog ukor: nemojte misliti da smo upali u mazohizam: ali nemoguće je probuditi jednu
maštariju a da se pritom ne uzdrmaju sve ostale, do te je mjere strastvena šikara isprepletena
granama, stabljikama, deblima i grančicama. Naše su igre, doduše, rekvirirale kao saveznika
neki privid mazohizma koji im je služio kao lansirna rampa. Oduvijek sam, dakako, smatrao
vrhunskom srećom mogućnost da dušom i tijelom postanem rob neke lijepe i ponosne žene,
naslađujući se neprijepornim odnosom između požude i poniženja. Htio sam da ta žena bude
kruta i preuzetna, naviknuta da sve što joj se duguje prihvaća kao danak. U obljubi, i samo u
obljubi, išao sam za iskupljenjem grijeha muškoga roda, za ispravljanjem nepravdi što ih je on
oduvijek nanosio ženama. Sagnuo sam isto tako glavu pred jednom kulturom koju su moji
preci nemilosrdno potirali, bacao sam se ničice pred židovstvom koje je pretrpjelo genocid,
pred koloniziranim Islamom, objedinjavao sam dvije patnje u samo
94
jednoj osobi, a to usredotočenje bijaše mi od svega najdragocjenije.
Ovom tvrdnjom izlažem sebe podrugljivim napadima: pa ipak, bol mi je omogućivala da
nađem neko mjesto, meni koji sam osjećao da nisam nigdje. Danas, naravno, iza tih dobrih
razloga njušim teatralnu krivnju, licemjerstvo čiste oholosti; ali u to doba slavio sam naše
satu-rnalije s nasladom, tražeći od te žene to brutalniji postupak što sam joj ustupao tek
kratkotrajnu moć koja bi prestala čim bismo se odriješili iz zagrljaja. U toj nagodbi, moja
savjest bijaše zadovoljena a da se nije izlagala opasnosti. Pobjeđivao sam u svakom potezu, u
krevetu sam bio raspet na križu, a inače kućni tiranin, te sam svoju pohotnu pre-varu
doživljavao kao istinsku strast. Rebecca se naslađivala još više, možda i odveć sretna što, u
ljubavi, vraća životu šilo za ognjilo. Neumoljiv ceremonijal strogo je propisivao sve naše
nestašno-sti: najprije bismo se omamili hašišom ili travom, te obilno pili i glasno navili
arapsku glazbu. Rebecca je nosila visoke potpetice, jer sam želio da na nogama ima cipele s
potpeticama tankim kao igle, gdje sama riječ tako dobro iskazuje ubod, mučenje; okićena
svim zlatnim i srebrnim ukrasima što ih je nosila na ušima, nogama, rukama, na vratu pa čak i
na trbuhu, našminkanih kapaka, treptavih trepavica koje su naglašavale njezino lice bešćutnog
kumira, sofisticirana, skupocjena, stroga, pokrivena tek zlatnim trokutićem, tjerala me je da se
oko nje vrtim, sileći me da gučem kao golub, da kvocam kao kokoš. Molio sam je da se služi
mnome kao podnoškom, kao prostiračem za noge, bijah pod njezinim jarmom, ona me je
udarala, grebla, vezivala mi ruke na leđima.
95
Izvijao sam se na sagu, na ledenim kuhinjskim pločicama, ili u kupaonici, plazeći jezik kao
pas i podizao na koljenima do njezinih rašlja. Taj položaj nabijao je njezine mišiće
zapanjujućim magnetizmom koji bi me prikovao na licu mjesta: kad sam vidio njezin naduti
trbuh, zaobljen kao dojka, nabijen i drhtav oklop, v?ć pripreman na rušenje svojih brana, bio
sam još samo biljka željna nebeske vode. Tada bi mi ona naložila daje ližem, a zatim, kad više
ništa nisam očekivao, uhvatila bi me objema rukama za kosu, zabacila moju glavu i olakšala
se na meni, grubo, divljački, primoravajući me da iz nje pijem kao iz čuturice, i to što žednije.
Ta je kiša bila erotsko tekuće gorivo koje nam je pomagalo da se zapalimo. Zarobljenik te
tekuće membrane, koja nije puštala ni najmanji procijep za vid, sluh ili usta, odsječen od
svijeta tim toplim zastorom, ja sam se gušio, davio, ne znajući više da li obljubljujem ženu ili
boginju, gubeći dokaze o samome sebi, zaboravljajući vlastite granice, zasopljen od
obožavanja vršiteljice toga svetog obreda nada mnom. Ispuštanje mokraće predstavljalo je
svetkovinu svjetlosti, Ijeskanje koje se preobražavalo u iskričave mjehuriće, u fosforne
vodopade. I dok sam bio natopljen tom vrućom kupkom, trljali smo se jedno uz drugo, a naša
mokra koža bijaše skliska kao vlažna krljušt dviju riba koje se miluju nadnu mora, uranjali
smo u bezdan univerzalnog oceana njezine ženskosti. Zatim bi se moja vrlo ljupka boginja
nasadila na mene i tragala za užitkom kao što nebo nabijeno elektricitetom traži grom koji će
ga probiti, bila su to beskrajna grčenja, nizanje gromova što ih je oglašavala vriskom,
preklinjući me da se mičem. Što se mene tiče, onesvijestio bih se od sreće i, na vrhuncu
blaženstva, sanjao bih da sam ošinut gromom u ekstazi.
96
Ispijajući tako izlučevine svoje junakinje, sišući njezin zlatni pimpek, sprijateljio sam se s
njezinom raskošnom prirodom, a tijelo te vodonoše rado sam zamišljao osuto barama,
šupljinama punim vode, gustijernama. Na Rebeccinu izvoru vladalo je suptropsko
mikropo-dneblje na udaru monsuna bez kraja. To obilno taloženje objašnjavalo je
razmnožavanje divlje travurine koja je rasla uokolo. Prije no što se posve smekša, koži je
potrebna kušnja njezine suprotnosti: nježnu sluznicu okružuje hrapavi sag, priroda je tu,
pjesničkom brižnošću, stvorila čisti kontrast, kadar da dovede u zabunu prste
zvjerokradice ili netankoćutne ruke. Tajna mokrenja stapala su se, po mom mišljenju, s
meteorološkom tajnom kiše i vodenih tijekova. Moja imaginacija uzdizala je te bijedne zgode
moga privatnog života na svemirsku razinu, sudjelovao sam u univerzalnom ritmu koji me je
iščupao iz samoće. Baš tako, iz odanosti, postadoh klimato-logom Rebeccinih unutrašnjih
sladovotki. Alkohol i bogata prehrana mijenjali su njihov okus i miris. Svako ispuštanje
pružalo mije neki užitak i neku spoznaju. Dao sam joj da pije čaj od jasmina, naranče,
marelice, najmiomirisniji, a najjači dijuretik, tkao bih suglasja između posebnog sladora
svakog voća i njegove rastopine u uzburkanom tijeku, a potom bih kušao na samom
vrelu mješavine promjene što ih je tijelo dosudilo tom napitku. Na svoj način bijah postao
kušač vode, kakvih još ima nekoliko u Carigradu: jetreni poremećaj izlučivao bi poseban
acetonski okus, zebnja bi joj jako poremetila aromu, groznica bije okužila, a duga hodanja
ubrzala kolanje. Naposljetku sam joj mogao proricati bolesti pukim laptanjem nekoliko
svakodnevnih kapi. A uz to,
97
kad bi se Rebecca olakšala u prirodi, divio sam se ljepoti te šćućurene žene čije su usne
cjelivale tlo tako da se više nije znalo koja to, iz zemlje ili iz utrobe, odašilje onoj drugoj svoj
gejzir. Ukratko, Rebeccina prijateljska prskanja pokrenula su tri osobe u meni, ljubavnika,
dijete i znanstvenika.
Ali uskoro mije trebalo i više od toga: učinilo mi se da se ljubav spram tajnih ženskih cijevi
mora proširiti i na proizvode što ih one izbacuju; ono što rastavljamo valja sjediniti lancem
uzastopnih simpatija. Na temelju tog načela, prekoračili smo i novu etapu u našoj
razuzdanosti. Da se izrazim medicinski, već sam bio ondinist, a sada postadoh skatofil Već
odavna mije Rebecca predbacivala, jerbo me je željela pomiriti sa svojim izmetom, kako se
ulagujem njezinoj stidnici i zapuštam njezina bliskog susjeda. Priznah to zlo-porabno
favoriziranje i demokratski pristadoh na njegovo proširenje. Evo kako me je moja nježna
ljuba privikavala da se s njome spajam u krutim i tekućim oblicima: najprije, kad bi išla u
zahod, dala bi mi da pomirišem i opipam njezine izme-tine. Odložila bi ih na tanjur i nukala
me da ih udišem, navikavajući me na njihovo društvo. Zatim je postupno zatražila da je
dođem obrisati jezikom nakon ispražnjenja, prosuđujući po zdravom razumu da će nazočnost
otvora nadjačati moje oklijevanje. Kad je ocijenila da su moja preduvjerenja - a zvala ih je
predrasudama -djelomice prevladana, odlučila se na posvemašnju inicijaciju. I sam sam je, od
straha da ću zakovr-nuti, molio neka već jednom, i zauvijek svrši s time i oslobodi me,
opominjući je kako ću biti sklon njezinim zagađenjima samo u stanju velike senzualne
euforije. Određenog dana i sata, Rebecca me je, nakon stoje sve pripremila, zavezala kako ne
bih došao u napast da pobjegnem,
98
omamila me drogom i alkoholom, okitila se najza-mamnijim ukrasima, odostrag začešljala
kosu koja joj je optočila glavu kaopoculica od satena, i milovala me dugo da bih se opustio.
Zatim se, okrećući mi leda, čučnula nada mnom, starke obješene iznad moje glave, kao da će
me zgnječiti, s nekim laganim komadom rublja što je otkrivao samo pukotinu: preklinjao sam
je da me tuče, da me razdire ne bi li razdraženost svladala moju odbojnost, tražio sam od nje
divljačku, velebnu režiju koja će me izbaviti od užasa, od pa ične želje za bijegom. Rebecca
me je verbalno pripremala za taj čin, poprativši riječima svaki napor, tumačeći svaki pokret
svojih crijeva. "Jedi", mrmljala je ona, "ja sam obla i sjajna, gosti se mojim crijevima, kušaj
me polagano, jedi blato koje ćeš biti jednog dana, jedi svoju buduću lešinu." Bio sam užasnut
kao sučelice smrti, kao na oštrici britve, na rubu da upadnem u stravu ili u ekstazu, svjestan da
se upuštam u neko temeljno iskustvo. Bit će da imadoh halucinantna priviđenja; kroz te
otvore, odakle je prema meni dolazio čitav jedan svijet krajnosti, osjećao sam blizinu
čudovišnih apetita, neki mračan zov prema tvarima zakopanim pod toplom kožom, te mislim
da sam automatski otvarao usta i slinio. Kad bi zadasi gnušanja prodirali u moj mozak, otjerao
bih ih misleći na crne cvjetove koji su se rascvjetali u trbuhu moje ljubavnice, na svu onu noć
kojom će me nadariti u basnoslovnim stručcima. Bilo je nečeg stravičnog u tome kad se
slijepo oko njenog prkna izbecilo i kad su se razmaknute dvije strane stražnjice u strašnom
naporu da iznebuha povrate, poput mlohave strelice, jedan divovski brabonjak. Načas sam,
istinu govoreći, imao komičan dojam da mi njezina stražnjica plazi jezik, da mi neki
čovječuljak pokazuje nos, a onda
99
mije stvar pala na bradu s potmulim i mlohavim šumom. Prinijeh usnama komadić tog sira od
pogani koja mi se cijedila niz vrat, bio je topao, ljepljiv, gnusan; bilo mi je dakako mučno ali
bijah spašen, napokon sam se bio odvažio, prevladao svoj strah, uhvatio se ukoštac s tim
crnkastim i smrdljivim balama.
Tu sam prekinuo bogalja, već sam ga se i previše naslušao, nisam bio raspoložen i dalje
podnositi njegova ogavna zastranjenja. Manje me je, zapravo, ozlojedio sam sadržaj o tim
odvratnim stvarima ispričanim s gotovo religioznim žarom kakva vjernika. Ustao sam, mašući
rukama, pokušavajući izroniti iz tog blata, ali već su me opkolile Franzove ruke, ti rakovi sa
šiljastim kliještima, i on mi reče s onom odlučnošću koja je na me ostavljala jak dojam:
- Ne izigravajte odveć čedna čovjeka. Nastojim vam samo priopćiti stanovit zanos, upoznati
vas sa stanovitim prosvjetljenjem. Slaba je to isprika, znam, ali u usporedbi s monstruoznim
djelima povijesti, kakvu težinu imaju naši sramotni čini? Ljutite se na mene zato što
razgolićujem stanovitu profinjenost koju vaša gruba osjetila primjećuju; ja umnogostručujem
prilazne putove ljubavi umjesto onih dviju-triju zaobilaznica što ih odobravaju ćudoređe i
konvencije. Oh, naslućujem da su vaši premeti s Beatriceom zacijelo dolični i higijenski!...
- S kojim pravom vi sudite o nama? Mi smo barem toliko stidljivi da se o svojim
raspaljotkama ne razmećemo pred javnošću.
- Stidljivi? Recite radije da ih skrivate jer se o njima nema što kazati, toliko su sve istovjetne.
Razmislite dobro, uzdignite se iznad privida.
100
Moje igre s Rebeccom nisu nipošto bile raskalašene; upali smo u njih samo iz prkosa: svako
od nas razmetalo se sa strašnom trtom da ga drugi ne shvati ozbiljno i krene dalje; i kad je
drugi već zagrizao u meku, stavljao se novi ulog na igraći stol u nadi da neće biti daljnjeg
nadmetanja. Mi smo se odmjeravali u čulnim turnirima kao što drugi sebe izazivaju
tjelovježbom ili pjesništvom. Može li tu misao probaviti vaš pedagoški želudac? Molim vas,
ne prekidajte me, ionako ću uskoro završiti.
Ono što me je najvećma zapanjilo u tom iskustvu bilo je preobražavanje anusa. Poznata vam
je njegova sramežljivost u žena za razliku od bujnosti spolovila. To je sićušna, skrovita ruža,
ali koja se nadima na najmanji pritisak, postaje crvena ribica što zijeva u staklenki. U tom
prstenu krije se sva pjesnička tajna nerazmjera, o kojoj pripovijeda istočnjačka priča o devi
koja se provukla kroz ušicu igle. I k tome taj tvrdoglavi, očajno fatalistički izgled govna koje
visi i zna da mora pasti, da mu nije dano da leti zato što nije goliub nego gusti mrak
zavjetovan padu. Od tog sam dana, ukratko, postao Rebeccina noćna posuda, njezin zahod,
kanalizacija, tlo za prosipanje gnoja, njezina kibla: pri najmanjoj potrebi, sipala je u moja
usta obilja iz svog dobro hranjenog droba. Ispljuskan njezinim rukama, provjetravan njezinim
prdenjem, prskan njezinim kišama, gno-jen njezinim izmetinama, postadoh čuvarom njezina
medunožja, dobrohotnim promatračem njezina droba. Kao i Muhamedove, prema Kuranu,
tako su i Rebeccine izmetine bile miomirisne, dvije stolice zaredom nikad nisu vonjale na isti
način, ovisno o tome stoje sinoćjeldi o trajanju probave. Osim toga, svatko ostavi u
brabonjcima neki trag svoje duše, svojih raspoloženja: kod svakog pražnjenja, kušao bih
mračan rad organske
101
mašinerije, odvagnuo bih, ocijenio lijepe čokoladne pločice koje bijaše snijela. Dok sam je
gledao kako jede, pomišljao sam, naježivši se, na sve te sočne delikatese koje će se, negdje
između želuca i kolona, pretvoriti u vlak odurnih i ružnih gadarija. Često, ako smo se mogli
vidjeti tek uvečer, ona bi se suzdržavala, odveć osjećajna a da bi mene lišavala, čuvajući
blago u nutrini svoje lijepe spilje, zakračunavši svoju maljavu komoru za sagorijevanje, koju
bi oblaporno istresla čim bi stigla. Meni je pak predstavljalo nepomućenu radost što joj služim
kao toaletni papir, oblizivao sam se pri svakoj kloaki, a moje su usne svečano dočekivale
pjenu iz njena crnog bunara i ti trpki cjelovi bijahu jaki kao vino.
Vidim da ste problijedjeli od gađenja. Shvatite me ipak: ne volimo ništa ako ne volimo sve; i
te božanstvene svinjarije radio sam iz ljubavi, zato stoje Rebeccino tijelo imalo za mene
čvrstoću dragulja; sve što je potjecalo od nje nosilo je u kutu žig svetog, volio sam tu prozu
zastrtu mrklinama jer sam volio njezina autora. Obožavajući njezine proste tvari, ja sam ih
trans-figurirao; u dekoru smetišta postajao sam anđeoski sileći se da budem živina. Naše
primanje u krug vatrenih ljubavnika zahtijevalo je kumova-nje najviših instanci: predosjećao
sam da Nebo i Pakao prisustvuju, hlepeći, i najmanjim trzajima našeg pada i jamče mu
gorljivost uzdignuća.I što sam se više naslađivao površinom, to više sam želio odati počast
nutrini, zgrabiti korijenje; zagrliti jetru, utrobu, krv, limfu tako da nijedan drhtaj tog
organizma ne promakne mojoj pomnoj odanosti. To iskustvo imalo je draž držala za pero u
našem djetinjstvu:pritisneš oko na sićušan otvor da bi bolje vidio rasprostiranje cijele jedne
panorame. Priljubljujući usta na Rebeccin krater,
¥
102
103
postajao sam svjedokom njezinih unutrašnjih tajni, živio sam životom njezinih trbušnih
stijenki, mišićnog tkiva, otkucaja njezina srca. Naša je ljubav mirisala po buništu, ali od tog
buništa smo stvarali čaroliju. Ono najniže pokazalo se u prisnom odnosu s onim najvišim, ono
od čega bih morao zazirati bilo mi je slatko, gađenje bi me zadahnulo strujom života, neko
osjetilo nadmoćno svim ostalim transcendiralo je moju odvratnost. Pet odškrinutih i lančićem
zatvorenih barijera, što ih nazivamo pet osjetila, tresao sam svom snagom, obarao sam granice
koje zatvaraju živčani sustav. Bilo je i oholosti u mojoj hlepnji. Ništa nije tako vrtoglavo kao
likovanje nad gađenjem: stječe se višak snage, dobivaju nova ticala, proširuju granice
vlastitog tijela. Što je drugo odvratnost osim niz pogrda upućenih tvari? Pobjeda nad tim
gađenjem svagda je spojna točka neke podvojenosti. "Govno", kažeš mu otprilike, "nećeš me
zastrašiti, pripitomit ću te, proširit ću svoju vlast i na tebe." Posrijedi je kanibalski izazov,
progutate ono što vam je mrsko zato da više ne morate od njega strahovati.
Što se Rebecce tiče, njoj je dakako laskala moja revnost u prihvaćanju uzastopnih
savršenstava njezine individualnosti. Osim toga, uvijajući sebe u njezinu utrobnu lavu,
pokrivajući se njome kao ukrasnim oklopom od glave do pete, postajao sam dijete što ga je
upravo izbacila iz trbuha, koje je cviljelo još posve uprljano posteljicom. Navikavao sam se
na to gnjecavo milovanje, na taj kal što se u mene uvlačio, na predrage otpatke koji su me
oslobađali niskosti mojeg podrijetla, strmo glavljujuci me do njegova dna. Naše se tijelo
bijaše balkaniziralo, otpuštalo je periferne erotizme kao kakvo carstvo što se komada poslije
smrti svojeg Napoleona, a njegove se pokrajine proglašavaju kraljevstvima. Ubrajali smo se
medu one "moderne" parove koji jurišaju na staru liječničku nastranost e da bi zapaprili
obično i upadaju u iskušenje iz sklonosti prema nepoznatom. U to sam doba, zauzimajući
pozu, prosto-dušno sam sebi ponavljao: tko god nije svoju ljubljenu jeo i pio do opojnosti, tko
nije svoje tijelo podvrgnuo njezinim najsramnijim maštarijama, taj nije nikad istinski ljubio. I
ponosio sam se što pripadam onoj kasti izabranika koji vjeruju da su upoznali pakao i to
nazivaju strašću.
Što smo mogli? Nismo u tome imali ni oznaka za snalaženje ni uzora. U potpunoj odsutnosti
ljubavnog umijeća na Zapadu, ljubavni čin postaje zbrojem svih dopuštenih ili nedopuštenih
načina obljubljivanja. Budući da u ljubavi nije ništa gadno, kako kažu dobre duše, nama je
načelo novosti zamjenjivalo načelo zadovoljstva. Prividno pristojni građani, zaljubljeni
tandem, ali u potaji ložnice buntovni, amoralni, outlaws odmetnici koji remete konvencije,
prkose ustanovljenome redu. Tako smo i u odnosu s prijateljima primjenjivali sustavnu
dvosmislenost: ne otkrivajući im nipošto svoje intimne navade, davali smo im pomalo do
znanja da nisu lišene originalnosti. Kad bi pitali za pojedinosti, Rebecca i ja smo se gledali s
izrazom sažaljenja i zaklanjali se iza obvezatne stidljivosti. Podijeljeni između želje za
paradiranjem i bojazni da ćemo ih razočarati, bijasmo i dalje aluzivni. Drugi su, naravno,
otišli još dalje u istraživanju i nisu oklijevali ni pred najgorim krajnostima. Pokraj
profesionalnih izopačenika, mi smo bili samo mucavi patuljci. Pa ipak, na vrhuncu tih
fragmentarnih naslada, prezirali smo jednostavne ljubavnike koji su zaglibili do vrata u svoju
mehaničku požudu. Nismo se
104
osjećali ružnima od one bludne ružnoće, to jest od kreveljenja puritanca pred užitkom, nego
različitima: ispred svog doba, blizu uzvišenog. Neki junački glas u meni govorio je:
prihvaćanje niskog, besramnog, prostačkog jedini je način da se izbjegne prava besramnost, a
to je nepoznavanje sramote, držanje čistunaca. Bili smo dosegnitli vrhunac s kojega su nam
skromne radosti iz doline djelovale bljutavo. Isključujući nas iz općeg, naše su nas anomalije
uvećavale, potvrđivale izuzetno obilježje naše privrženosti.
Što smo, primjerice, po vašem mišljenju, činili nakon što bismo do ludila uživali u svojim
neprobavljivim prisnostima? Nikada to nećete pogoditi: naveliko smo se mazili. Stiskali smo
se jedno uz drugo i nježno dodirivali u toplom spoko-jstvu, gotovo lagani, zadrhtavši katkad
od nekog cjelova, zibajući se u svjetlosnom širenju svog bića. Svaki je dio tijela bio odsjev
zasebne topline, ramena, bokovi, ruke imali su vlastitu temperaturu koja se prenosila na kožu.
Takvi zagrljaji unosili su u naše raspaljotke tihe stanke, mirnoću vode stajaćice u kojoj smo
ponovno stjecali snagu. Potom, kad se uzbuđenje stišalo, a krv iznova prokolala, posve bismo
otromili, puštajući da naši dahovi vode dijalog u ritmu smirena disanja. Sutradan, kad smo se
prisjećali večeri, hvatao bi nas ludi smijeh: ponavljali smo ludo varave riječi uživanja;
izgovarali smo ponovno, hladno, u komičnom tonu, rečenice promucane dok nam je
ponestajalo daha. Lingvisti grotesknog poroka, rugali smo se jedno drugome, ja njezinim
krikovima koji bi probudili mrtvaca, ona mojim letećima promukla goluba. Tako smo, poput
klauna požude, iznova proživljavali, putem lakrdije, da bismo što bolje iz nje istjerali vraga,
onu veliku muku koja nas je sinoć dovela do ruba ponora. Jer
105
ljubitelje spolnih neobičnosti vreba jedna opasnost: njegovati vid prokletnika, kneza tmine,
crnog anđela, premda na samom dnu poniženja opstoji neko sitničavo, uredno ponašanje,
obilježje sobarice, starog momka koji briše prašinu s pokućstva. Perverziji je potreban red, a
taj joj red zabranjuje da zauzme pozu velikog prevrata. Ukratko, daleko od toga da nas je
izjedala ta raskalašenost, izabrali smo što više da u njoj boravimo kao drugi u kuhinji.
Cvrkutali smo u oskrvnuću, voljeli smo bezuvjetno upoznati najniže stupce pokvarenosti, ali
da sami ne budemo nasamareni. Dok svaka ljubav smjera ravnoteži tako neizlječivo kao što
mješavina hladne i tople vode daje mlaku, mi smo ubacili u našu ljubav jednu protivničku
silu, jedno načelo zapletaja koje je crpilo raspršenu energiju i ponovno je ulijevalo u
strastveno kolo. Htjeli smo svoju povijest zaštititi od nevoljnosti da bude razumljiva i
jednostavna. Upustili smo se u neu-mjerenost s iskrenom odvažnošću, prkoseći svojem
gađenju, na neki način ponosni što mu prkosimo. Izlišno je dramatizirati naše loše vladanje:
neprestance smo jedno drugome svim sredstvima pružali dokaze o uzajamnoj i sve većoj
strasti. Nije li naše uspinjanje prema najrazračenijim stupnjevima čulne naslade prevodilo
glasovitu uzrečicu: malo više nego jučer, malo manje nego sutra?
Vrijeme ludila i vatrene groznice potrajalo je oko osam mjeseci, za kojih smo u glavi imali
samo jednu misao, samo jedan cilj, jedan jedini predmet razgovora. Te sklonosti bijahu
promijenile moj način života: nisam mogao napraviti jedan korak, nekoga sresti, propisati
neki recept, čitati neki časopis a da me povezanost misli ne podsjeti na raskošne slasti u koje
sam tonuo s Rebeccom. Iz tih
106
krajnosti nisam se mogao vratiti osrednjim predjelima života, morao sam zaci još dublje,
dakle proslijediti. I ja koji sam cijeli dan, svoje specijalizacije radi, rukovao analizama
okuženih stolica ili zagađenih mokraća, imao sam u glavi samo jednu misao da navečer
uronim u divne izmetine svoje ljubavnice, da opet sudjelujem u našim seansama, kako bi ona
to rekla, usta na balezi. Moja spavaća soba, u koju sam prijateljima zabranio pristup,
pretvorila se u skladište sex-shopa, trpana umjetnim penisima, puhaljkama za ispiranje,
klistirima, korbačima, kožnatim steznicima, lisičinama, kolutima s čavlima ili bobicama,
prava srednjovjekovna mučionica u kojoj je još samo nedostajala razapeta sjena Krista na
križu. Kad bi jedanput sedmično moj sin došao u tjedni posjet, mi bismo sve pospremili i
zaključali u zidni ormar, te se suzdržali. Sve ostalo vrijeme, iz moga ljupkog krvnika izbijali
bi nečuvenom žestinom svi nagoni razdražene ženske: krv njezinih roditelja, ta arapska krv
koja je plamtjela u njezinim žilama, stala bi kolati, bijesno kucati u njezinu tijelu. Ona je
utjelovljivala surovu životnost, koje sam ja bio lišen, a od koje su me podilazili trnci od glave
do pete. Tražio sam njezine cjelove tvrdoglavo, kao izgladnjela životinja, a ona me je prskala
ognjem po koži; meni se davala nepromjenljiva i ohola, zatravlju-jući sve moje težnje da
živim kudikamo više iznad spokoja zasićenih čula. Sviđalo mi se posebice, nakon vođenja
ljubavi, njezino umorno lice, orošeno kao lijep plod. Umor joj je nadimao i umekšavao crte
lica i na tim oblim i glatkim jedri-nama čitalo se djetinje i duboko zadovoljstvo stoje otišla
tako daleko i što se odanle vratila netaknuta, sretna, olakšana.
107
Naše loše navikepotaknuše nas da izmislimo svakovrsne male i nedolične razuzdanosti.
Događalo se, primjerice, da se Rebecca noću pomokri na moju nogu, a ja se probudim mokar,
osjećajući kako mi je hladno, i začujem njezino smijuckanje pod plahtom dok me kara da sam
se kao dojenče popiškio u krevet. Ili me pak, na jednoj soareji, odvukla u toaletu, gurnula mi
glavu medu svoje noge, olakšala se iznad nje i, ne davši mi vremena da se obrišem, dovela me
natrag, slijepljene kose, vlažna lica, na jarkosvjetlo i pred svima me s gađenjem njuškala. Kad
smo bili sami u prirodi i kad bije spopala nagla želja, izlila bi na moje čelo mali proljetni
pljusak, a ja bih očaran gledao kako bistre i prozirne kapljice podrhtavaju kao biseri na
divnim trepavicama njezina spolovila. Jedan drugi put, u noćnom vlaku, putovali smo u
Veneciju Simplon-expressom, prisilila me je da na stanici u Domodossoli siđem pod vagon, te
da pijem kroz zahodsku cijev val kojim me je upravo zapljusnula odozgo. Unatoč mraku i
praznim peronima, plašio sam se da će me svakog časa iznenaditi kakav željezničar, odnosno
da ću biti pregažen prigodom manevra, i nikada se strah u meni nije tako svojski miješao s
užitkom. Ili smo pak, na otvorima moje ljubljene, miješali namirnice, napitke, a njezino
spolovilo postalo bi stolom na kojem bih se naslađivao. Potvrđujući kanibalsku narav moje
žudnje za Rebeccom, Ljubavni i kuhinjski recepti smjerali su međusobnom stapanju. Sami
smo sebi priređivali jelovnike, i nije bilo kolača, pića, jela, pohanca, u koje nije bila
umiješana čestica prekrasnog tijela moje drage. Možda ćete se začuditi što nijedanput nismo
zamijenili uloge; Rebeccina hladnoća i žestina sačinjavale su, po mom mišljenju, njezinu
najvažniju vrlinu. Kad bi mi taj predmet obožavanja uzvratio, izgubio bi svoj čar i postao
teretom.
108
109
Možda smo se tu morali zaustaviti: ljubavnici bi se morali rastati u trenutku najjače strasti,
napustiti jedno drugo zbog prekomjernog sklada kao što drugi počine samoubojstvo zbog
prekomjerne sreće. Mislili smo da živimo u jutru svijeta, ali valjalo je biti gluh pa ne čuti
bučni uzmak valovlja kao naznaku noći koja se spušta. S pomoću raznolikih utvara na koje
me je navikavala, Rebecca je u m,eni pokrenula jednu - već od djetinjstva tajnu sklonost,
sklonost prema novome zbog novoga. Od nje sam stalno očekivao sve više, zahtijevajući da
me začudi, iznenadi piruetama, blještavim izumima. Ona bi mi tada odgovorila, jer se pomalo
i branila, u nakani da potpiri moju žudnju: "Vidjet ćeš, nemoj se žuriti, imam u glavi ideja da
te mogu zaokupiti cijelo stoljeće." Ludovao sam za tim obećanjima od kojih bi me prolazili
srsi, koji bi mi raspalili maštu. Ipak, jednog dana, kroz neki neugodan predosjećaj, shvatio
sam da sam već sve vidio. Rebecca je bila iscrpila svoje blago, premorena joj je mašta
prestala rađati čulne utopije.
Čarolija se prekinula; naši su izvori presa-hnuli, a mi smo zaključili egzegezu svojih
sramotnih prohtjeva. Naš ljubavni život, nakon stoje bio zbroj udivljenja, postade zbrojem
nemira, i stade bordižati između tjeskobe i zamora, u potrazi za opasnošću nužno potrebnom
podražaju. Moja povjeravanja morala bi, zapravo, u vama pobuditi podsmijeh a ne ogorčenje.
Ima li išta komičnije od mlada para koji traga za superlativnim porokom i ustanovljuje svoj
stečaj? Preživjeli smo svoje naslade kao što preživimo i godišnja doba: ta jednostavna
činjenica morala bi nam zabraniti da tjelesno pretjerivanje shvaćamo ozbiljno. Nikakvoj se
opasnosti nismo izlagali, to je krivnja mlakog ponitkovljenja našeg doba koje je svemu
oduzelo dramatičnost, lišavajući nas samim time mogućnosti da dugo osjećamo posljedice.
Čudno razdoblje: u njemu nije najteže otkloniti opscenost nego je uskrsnuti. Snošljivost je
oduzela primamljivost najsirovijim situacijama, seks je svetogrđe koje više čak i nema
svojstva svetoga. Modernom razvratniku ne prijeti zapravo pad nego dosada.
Bijah zapravo odveć zdrav za te krajnosti: vjerovao sam da sam prešao na drugu stranu, a
nisam se ni pomaknuo. Previše sam tražio ono pitoreskno, neočekivano a da bih se zaista
vezao uza svaku od epizoda koje su naše iskustvo obilježile kolčićima. Proživio sam jedno
ljeto spolnog anarhizma, skupio kapital nastranih uzbuđenja koja su trenutačno laskala mojoj
osjetilnosti, ali nisu se spustila dovoljno duboko da bi se upisala u pismohranik moje kože.
Nisam se uspio preobraziti, ostao sam i dalje onaj malograđanin koji se, nakon obola za veliko
skretanje, ponovno vraća konvencionalnoj pohoti. I još više sam se ljutio na Rebeccu što me
je pustila da se nadam preobražaju i što sam ga promašio. Živjeli smo na previsokoj nozi za
svoje mršave temperamente i osjećali smo se zbunjeni poput onih siromaha koje pozovu jedne
večeri na gozbu a zatim ih pošalju natrag u njihovu jazbinu. Osim toga, pojedinca ništa ne
može više obeshrabriti od otkrića otrcanosti vlastitih utvara; kad smo doznali da u Londonu,
New Yorku i Berlinu postoje klubovi gdje se ono što smo mi radili udvoje prakticira naveliko,
zasitio sam se naglo naših navika: tako posjećeni bulevar više nije bio dostojan da na njega
položim stopala. Taj život u zatvorenoj posudi, rekao bih u zatvorenoj noćnoj posudi, taj
zapećnjački život, papučarski, jer je nastran, koji nas je silom odsjekao od svijeta,
110
više nije imao smisla. Još da smo uključili kakvo društvo u naše raspaljotke, ono bi nas
razonodilo do bivanja nasamo, ali Rebecca nije bila voljna uklopiti medu nas nekog trećeg ili
neki par. Utonuvši u razvrat, živjeli smo kao uživatelji rente, izbjegavajući, s navučenim
zastorima, pustolovine i srljanja u neizvjesno. Ali otpušteni svijet opet je stjecao svoja prava: i
što smo se više zatvarali, to smo glasnije mogli čuti kako kuca na vrata, kako šuška na
prozorima, puše u zastore, nuka nas da izađemo, da se izgubimo u njemu prije no što bude
prekasno.
Zasićen pohotom, obiljem, išao sam za tim da dokrajčim Čaroliju. Bio sam gladan buke,
živosti, svjetine, galame. Uskoro je, između Rebecce i mene, zavladalo podneblje potmule
uznemirenosti: smlačio sam se, a moja nestalna ćud, na trenutak zagušena zaglušnom
osobnošću moje Ijubovce, ponovno je izbijala na površinu. Rebecca je za me predstavljala
ono što sam i ja bio za nju: neku vrstu surova šoka, duhanje u žeravicu koje je sve pomelo. Ta
divlja i ubuduće neza-premljena energija okrenula se protiv nas. Bure, jaki plinovi što smo ih
nakupili, neće zadugo čekati da sunu u prave pravcate oluje. Nakon što sam svoju ljubavnicu
izdizao na pijedestal, silovito sam je s njega zbacio u potrazi za novim idolom što ću ga
obožavati. Časovi velikog bluda, baš zato što bude mahom uspavane sile, mogu se smjesta
preobratiti u okrutnost. I u otrežnjenju uvijek ima srdžbe. Ljutio sam se na svoju družicu što
mi više ne udahnjuje dovoljnu strast i stao priželjkivati da smogne toliko stida i nestane
netragom. Zato što sam je manje ljubio, zamalo sam je mrzio, a kako je pokvarenost bila
sredstvo što ga je preuzela naša mržnja, iščezla perverznostpretvorila se u zloću.
111
U Rebecce sam otkrio pukotine: opazio sam, primjerice, da je stanovite šale, što ih drugi
podnose bez žaljenja ili ih obustavljaju slijeganjem ramenima, pogađaju kao teške uvrede i
muče u sjećanju. Ta ohola cura koja me je bila podvrgnula svima svojim hirovima nije imala
ni najeleme-ntarnije samopouzdanje. Iskoristio sam to bez imalo stida, neprestance se
izrugujući svemu što smo prije držali svetim. Rebecca bi se uvrijedila, briznula u plač: naše
bakanalije pretvarale su se u rat. Što se tu može: rado vrijeđamo samo bliska bića, zlostavljati
neznance ne pričinja nam nikakvo zadovoljstvo. A osim toga, sve ono što nazivamo
civilizacijom počiva na produbljivanju okrutnosti. Surovost danas cvate u riječima,
oduhovlju-je se zbog toga što je tjelesno nasilje došlo na zao glas. Naš naraštaj, koji se oholo
diči time što je otpravio divljaštvo, prisilio gaje na to da se vraća pod krinkom. Ne odmjerava
se više snaga pestima i mišicama, brusi se ona duhom ili jezikom. Naše je društvo time dobilo
na profinjenosti, ali još nije ustanovilo kazne za ispravak golemih šteta nanesenih
ismijavanjem i ogovaranjem. Dodajmo kako nam sve dobro dolazi da bismo zastrašili drugog,
uključivši i mnoge ideologije oslobađanja koje cvjetaju u našim podnebljima već cijelo jedno
stoljeće: to je, štoviše, jedna od onih posebnih draži našeg doba kad se mogu vrijeđati
pojedinci u ime svoje slobode. Bilo bi izlišno dokazivati vam kako Rebecca, za razliku od
mene, ne bijaše vična tim govorničkim dvobojima: ako postoje djeca odgojena na biblijskom
tekstu ili kazivanju Talmuda, druga othranjenja pustolovnim mlijekom, a treća odrasla u
njedrima prirode ili divljeg oceana, moja pak djetinja glazba, mene, malog Parižanina, bila je
vika i dreka mojih roditelja
112
medu sobom i protiv mene - bio sam jedinac -ponižavanja mojeg oca koja su mi, kao čavao,
zabila u glavu tvrdokornu misao o mojoj manjoj vrijednosti. Takav odgoj rada podmukle,
osvetoljubive potomke, vrlo kivne na cijelo čovječanstvo. Sluga pokoran, jednom riječju. Ova
će vam anegdota objasniti ponorničko izviranje mojih opakih sklonosti, neku osobitu ljubav
prema niskim udarcima što ih je svježina ljubavnih početaka umjela suspregnuti.
Završavao je jedan ciklus, a ja zam zbrkano osjećao da ga mora zamijeniti drugi. Potrudio
sam se da moja ljubavnica bude opasna e da bih je zatim lakše smatrao beznačajnom. Diviti se
već znači mrziti, svrgnuti unaprijed onoga ili onu kojoj podižemo kip: poslije osam mjeseci
erotskog bjesnila, smatrali smo opet jedno drugo strancem, misleći da se poznajemo i
nemajući jedno drugom više što reći. Našoj novoj situaciji Rebecca se ponajprije silovito
oduprla svom snagom žene koja je izgubila svoje povlastice ali kani barem uščuvati
dostojanstvo. Došlo je do razmirica. Budući da se situacija zaoštravala, pokušali smo voziti
natraške i krenuli na višemjesečnoputovanje u Aziju, kamo sam uredio da me pošalje Svjetska
zdravstvena organizacija. Raznolikost kultura i osoba, ljepota mjesta djelovali su kao lijek za
sve bračne nedaće. Ali, na povratku je sve počelo iz početka. Naši osjećaji bili su se slomili
pod vlastitim teretom, i pomišljao sam još samo na to kako uspostaviti odstojanje. Naše su se
obljube, kao što već rekoh, bile prorijedile; po završetku nedoličnog vladanja nisam imao
nikakvu želju vraćati se klasičnom snošaju a la papa, ponajmanje sa ženom čija mi se blizina
smučila. Koja se nedoličnost može natjecati sa svježinom novog tijela? Bit će daje Rebecca
113
to shvatila jer mije jednog dana povjerila: "Nismo to nikako smjeli činiti, ti si se promijenio.
"Slegnuo sam ramenima, smatrajući smiješnim taj naknadni stid, trag strogog odgoja, ali
nisam joj se još usudio odati prave razloge svoje hladnoće. Pred mojom nehajnošćuponekad
bi se gušila od Ijutine, svrbjeli bije dlanovi da me zadavi, da me zakolje, da me, stiskajući me
oko vrata, navede da priznam sve tajne svoga srca.
Sjećam se jedne posebice dojmljive epizode: riječ je o našoj drugoj velikoj prepirci; prva se
dogodila, kao što vam rekoh jučer, prigodom jedne večere. Prikladno ću lučiti svakodnevne
zadjevice od velikih, rjeđih, dužih, bolnijih opera mržnje. U to vrijeme, dakle, zbilo se to u
proljeće, otputovah na tjedan dana u Beč, gdje sam morao uzeti riječ na kongresu o
parazitologiji. Rebecca se tad bila nastanila kod mene i iskoristila je to vrijeme da gizdavo
uredi moj dvosobni pariški stan. Sa zadovoljstvom je prebojala zidove i vrata, na prozore
objesila svijetle zastore, napunila sve vaze krasnim cvijećem, sašila barem dvadesetak
jastučića od satena, koji oblikovahu nježnu gomilu gostoljubivih oblina u središtu salona.
Kupila mi je nov televizor u boji, kao i dvije krasne secesijske svjetiljke s resama i preobličila
tu jazbinu neženje u gnijezdo mladenačke i svježe ljubavi. Bio sam očaran tom preobrazbom,
dirnut njezinom gestom, napose kad mi je Rebecca priopćila da je za to obnavljanje potrošila
tri četvrtine svoje plaće i svu ušteđevinu.
Naravno, pri prvoj našoj razmirici, to jest dva dana nakon mojeg povratka, nisam propustio
priliku a da oštro ne iskritiziram njezinu inicijativu; rugao sam se njezinu lošem ukusu, lošem
ukusu frizerke, nišanio na nesklad između boja i
114
pokućstva, optuživao je napokon da mi je opustošila stan, pretvorila ga u brlog kokote s
raskoši tučenog vrhnja. Bili smo u kavani, sjećam se, Rebecca je plakala, a ja sam se tada prvi
put okomio na njezino zanimanje. Pribrajajući zločestoći još i neotesanost, ustao sam rekavši
da sam do daske iživciran njezinim suzama. Sustignula me ja na ulici, lice joj je bilo zgrčeno i
ja sam se iznenada preplašio žestine koja joj je stezala lice. Iako to sebi nisam priznao,
predosjećao sam katastrofu.
- Dakle, tebi se ne sviđa dekoracija stana? Glas joj je bio siktav kao da ga je prigušilo
ogorčenje.
- To nisam nipošto rekao.
- Ma jesi, strašan je, nemoj me štedjeti.
- Zašto ideš za mnom?
- Ispravit ću začas svoje greške, vidjet ćeš. Maglovito uznemiren, otvorio sam vrata: i
prije no što sam uzmogao izvesti neki pokret, Rebecca je nasrnula unutra, zgrabila televizor i
bacila ga na stubište. Potrčao sam, ali sprava se već raspadala po stubama, bljujući crijeva
svojih turbina i žica, u neopisivom treskanju što je probudilo cijelu zgradu.
- Jesi li posve poludjela ?
- Nisam, dragi moj, samo ti vraćam tvoj stan onakav kakav je bio.
Potom se odvažno naoružala kuhinjskim nožem i rasporila, smišljeno, jedan po jedan, sve
jastuke što ih je bila izradila, potapajući dnevni boravak pod pljuskom bijeloga perja.
Paraliziran silinom tog uragana, stajao sam nepomično, možda i ispunjen mračnim osjećajem
kako zaslužujem tu kaznu. Prešutjet ču vam pojedinosti te žalosne afere; dovoljno je da vam
kažem kako je taj sretni i topli kutak bio opustošen za
115
svega pola sata, dio mojih knjiga poderan, erotska pomagala bačena kroz prozor, tapete
razderane, a dvije svjetiljke razbijene na mojem ramenu. Sama samcata, Rebecca je
prouzročila isto toliko štete koliko i policijska premetačina, a kad je otišla, moj poharani stan
ne bijaše drugo doli hrpa ruševina. Bio sam uništen, i doista mislim da sam podjednako
plakao nad svojim opustošenim stanom kao i nad našom obrukanom ljubavi. Bit će da su
susjedi sve čuli, a već su slabo podnosili Rebeccine ljubavne krikove noću, moj dobar glas u
kući bijaše upropašten.
Dva sata kasnije, u skladu s jednom od onih nedosljednosti kojima bijaše vična, nazvala me je
moja ljubavnica, sva u jecajima, da bi se ispričala. Preklinjala me da joj dopustim popraviti
štetu, nudila se da sve očisti, makar na to morala utrošiti cijelu noć,
- Otjeraj me ako hoćeš, ali pusti me najprije da sve dovedem iznova u red.
Pristao sam. Dala se na posao s metlom i lopaticom u ruci. Ja sam joj, sjedeći na stoličici bez
naslona, izdavao naredbe, naslađivao se njezinom predajom, obasipao je zajedljivim šalama,
predbacivanjima, zanovijetajući oko loše obavljenog posla, podvrgavajući je samovolji svojih
najmanjih hirova. Ta glupača koja je mislila da će mene zastrašiti sada je plazila preda mnom.
Kad je nekoliko sati kasnije sve oprala, otvorio sam vrata i zaželio joj laku noć
- Hoćeš da odem?
- Bilo bi mi draže.
- Ne želim otići.
- Tako je bolje: hajde, odlazi!
- Franz, volim te, molim te za oproštenje, pogriješila sam. Volim samo tebe, učinila bih bilo
što za tebe.
116
- Želim samo jedno, a to je da uhvatiš maglu.
Već se gušila u suzama. Minutu kasnije izletjele su joj iz grudi u prasku jecaja, grčevitog i
bjesomučnog stenjanja. Pala je preda mnom na koljena, ljubeći mi ruke i cipele.
- Volim te - ponavljala je - preklinjem te, zadrži me iz samilosti.
Stiskala mi je mahnito koljena obujmivši ih rnkama, dok sam je udarcima noge gurao prema
vratima, hineći nepokolebljivu odluku. Htio sam na svoje oči vidjeti kako daleko može otići
jedna zaljubljena žena u podređenu položaju; iz njezinih molitava, preklinjanja, crpio sam
velike zalihe uobraženosti i kočoperio se kao kakav paša. Još je dugo plakala, zarinuvši lice u
moket na podu, drhtavih ruku, iskaljujući beskrajnu bol.
Pričekao sam da se ublaži kriza i predložio drakonske mjere glede njezina povratka:
zahtijevao sam da se manje viđamo, da me pusti slobodno vrludati, po mojoj volji, da prestane
kopati po mojim stvarima i po mojim pismima. Pristala je iznemogla.
- Kadra sam sve izdržati samo da budeš malo sa mnom. Čini mi se da bi čak mogao voljeti
neku drugu kad bi se to zbivalo u mojoj blizini i da me sam o tome obavijestiš. Slijedila bih te
na kraj svijeta čak i kad bi me odbacio i otjerao. Nijedna patnja koju ćeš mi nanijeti ne može
biti ravna patnji koju bi mi prouzročio gubitak tebe.
Slušao sam ove riječi, opčaran, glupo polaskan, jer nisam ni u snu pomišljao da me ta žena
ljubi tako snažno i uvjerljivo. Odgovorio sam joj:
- Sve bi to učinila za mene? Griješiš; drama leži u tome, vidiš, što me voliš previše, kudikamo
previše. Zato što nisi ničim zaokupljena, što nemaš neki posao u koji bi sebe uložila. Tražim
da me
117
manje voliš: tvoja mi strast jako smeta. Zar ne znaš da je luda ljubav jedan tlačiteljski mit,
stvoren od muškaraca e da bi ugnjetavali žene?
Kliktao sam od radosti: izigravao sam femi-nista, gazio Rebeccu u ime njezina dostojanstva,
otkrivao u sebi stanovit dar za prosvijetljenu podlost i prostaštvo. U jednom hipu bilo me je
strah; na pomisao da su mi njezina sreća, njezin smiješak, prepušteni na milost i nemilost.
Potom sam odagnao skrupule i u mene se uvukla druga pomisao: mogao sam grmjeti i oblačiti
nad tim bićem koje je svoju sudbinu stavilo pod moj nadzor. Bilo je to strašno otkriće. Ono
me više nije napuštalo i bilo je presudno za čitav naknadni tijek naše veze. Rebecca se nije
usudila ništa prigovoriti. Izvjesila je navečer na vanjska vrata, kao upozorenje stanarima
zgrade: "Ne zabrinjavajte se, bila je posrijedi samo prepirka."
Morao sam joj obećati da je više neću ponižavati, a ona se zaklela da se više nikada neće tako
razljutiti. Znadoh, dakako, da nisam kadar obuzdati svoju zmijsku jezičinu, a ujedno sam
slutio da će njezin bijes, naličje njezine nepopustljive ljubavi, opet planuti pri prvoj uzbuni.
Sviđalo mi se to krizno stanje; obožavam tjerati ljude do daske, izluđivati ih, svijati im živce
sve dok se i sam ne opečem. U tome pronalazim onu istu pokusnu vrtoglavicu kao i na lomači
erotizma. Bračna scena je produžetak požude na drugi način. Osim toga, u našoj obitelji, na
ženskoj strani, bili smo svagda blizu ludila. Moj otac, moj djed i njegov otac imali su, sva
trojica, dara da svoju suprugu dovedu do ruba ludila. Na meni bijaše da prineseni tradiciji
novu žrtvu, ta dugačka loza domaćih despota ohrabrivala me je da štafetno preuzmem baklju.
A onaj koji ništa ne
118
nauči od svoje prošlosti, od prošlosti svojih predaka, osudio je sam sebe da iznova proživljava
njihove nevolje.
Potisak zraka iznenada je pomeo naša lica, pocrvenjela od besramnog povjeravanja: bez
kucanja, Rebecca je osorno otvorila vrata.
- Dobra večer.
Začuvši njezin glas, osamljenik je naglo prekinuo suludu bujicu riječi. Bila mu je šiknula krv
u lice kao da su mu se na kožu zalijepili komadi jarkog papirnatog rumenila.
- Pa tu je "Gnjevni gospodin" - zaustila je, izvodeći preda mnom duboki naklon. - Jeste li još
i sad srrrrrditi?
- Ni govora - ispravio ju je Franz osmjehujući se zlobno - on više nije "Gnjevni gospodin"
nego don Kihat, nahlađeni branitelj mačića, branitelj udovica i maca.
- Što je opet učinio - uskliknula je Rebecca na rubu luđačkog smijeha.
Ovo "što je opet učinio?" dokrajčilo me. Bio sam smrtno uvrijeđen. U dubini duše,
podrazumijeva se, jer na van samo isticao širok osmijeh od kojeg su mi se grčila usta. Izgarao
sam od želje da naglo presiječem to nabusito odbijanje, ali uspio sam promucati samo
nekoliko nečujnih riječi. Sjedio sam na mjestu na kojem se ukrižavao dah dvoje supružnika, a
taj dah bijaše neki strašno smrdeljav propuh. Imao sam potrebu za svježim zrakom, čeznuo
sam za otvorenom pučinom da bih se oslobodio blata u kojem smo se namakali več tako dugo.
Pobjegao sam, sav smeten, i kad sam zalupio vratima, učinilo mi se da čujem podrugljivo
smijanje. Bit če da su se kidali od smijeha, izrugujući se mojem porazu. Osjećao sam se sav
poprskan blatom, ukaljan. Bila je doista nužna Franzova smi-
119
jesna pantomima, kukavička samilost koju ulijeva hendikepirani stvor, e da bih podnio te
prostote. Odjurio sam u svoju kabinu kao što se lisica stjerana u škripac uvlači u svoju rupu.
Beatrice je već spavala, a njezino pravilno disanje, njezin pomalo slatkasti parfem ispunjavali
su cijelu postelju nekom gotovo mučnom nametljivošću. "Oh, oprosti", rekoh joj tiho, stideći
se vlastite pomisli, "jako sam uzrujan". Htio sam razmisliti, dati oduška svojoj srdžbi, ali me
je povukao za sobom val silnog umora. Utonuo sam u san. Sanjao sam: Rebecca je stajala na
pajolu broda, s venecijanskim mačićem u naručju, i, milujući ga, ponavljala mi: "Zaslužuješ
nešto bolje od Beatrice, zavređuješ bolji život od onoga koji ti je ona namijenila." Potom je
bacila mačka u more i počela izgovarati besramne riječi s groznim njemačkim naglaskom.
Valjalo je da se probudim od te more, sav preznojen, usred noći, pa da konačno shvatim što je
Franzova kabina: radionica sentimentalnog rastrojstva.
Treći dan:
Sastanak nevjernih
Kad se ljubavnici spoje, pretvaraju se u pepeo
123
Kad sam sutradan otvorio oči, Beatrice je već bila izašla. Silovita kiša šibala je po prozorčiću
zamagljujući vidik, kao tamnica s tisuću tekućih rešetaka. Na spomen prethodne večeri
ponovno me obuze srdžba. Moji osjećaji, sve dotad omeđeni nekom mješavinom radoznalosti
i gađenja, dosegnuli su to jutro vrhunac kivnosti. Njegova odvratna ispovijed i cerekanje
njegove žene postali su mi nepodnošljivi. Prošla me je želja da s njima prijateljujem, više ih
nisam želio vidjeti ni čuti. Ako zatreba, zatvorit ću se u svoju kabinu da izbjegnem njihova
ruganja. Morao sam obavijestiti Beatriceu o svojoj odluci.
Našao sam je u pustoj blagovaonici kako sjedi za stolom nasuprot Marcellu. Začuđen i sretan
zbog tog povjerljivog sastanka s osobom koju je sinoć kritizirala, odlučio sam iz pristojnosti
malo pričekati prije no što joj povjerim svoj naum. Nakon što sam joj šapnuo u uho kako se
na nju više ne ljutim zbog one nezgode s mačkom, umiješao sam se u razgovor koji se
potpuno umjesno ticao Istoka, a vodio se naizmjence na talijanskom i francuskom. Ako je
postojala osoba s kojom sam drage volje izmjenjivao misli koje nadilaze ljestvicu običnih
banalnosti, bio je to doista Marcello. Premda smo jedan drugome malo toga rekli, on je
ostavljao na mene jak dojam; ta priveo je kraju jedno iskustvo u kojemu bijah tek novi
iskušenik, pa sam se pred
124
125
njim sav pretvorio u pitanja, u znatiželju. Osim toga, smotao me je način na koji je širio
oduševljenje. Baš je govorio o vožnji brodom u Indiju, sjećam se, kad se Beatrice potužila da
joj je hladno. Ljubazno sam predložio da joj odem po pulover u kabinu. Na povratku,
zastadoh načas u halu ispred pomorske karte Sredozemlja; trgnuo sam se iznebuha zbog
nečijeg naglašenog kašljucanja u mojoj blizini. Bila je Rebecca, vrlo blijeda i raščupana.
- Didier, molim vas ... nemojte o meni loše misliti. Izgovorila je to smjerno, molećivim
tonom, i uhvatila me za ruku, s izgubljenim izrazom lica. Najprvo pomislih na novu farsu i
spremao sam se da je smjesta napustim.
- Sinoć vas nisam htjela izvrgnuti ruglu. Smijala sam se zato što sam bila iznervirana. Ne
uzimajte u obzir strahote koje Franz gagolji o meni. Bolesno ga stanje navodi na fabuliranje,
htio bi sve ljude podvrgnuti svojem utjecaju.
Pokušala se nasmiješiti, ali neka drhtavica pretvorila joj je smiješak u progutani jecaj. Bio
sam razdražljiv, više nisam uspijevao pomiriti predodžbe koje je ta cura odašiljala na moju
adresu, toliko su se međusobno kosile.
- Morala sam vas vidjeti, stalo mi je do vašeg štovanja.
- Stalo vam je do mojeg štovanja? - reko hineći hladnokrvnost, u nadi da se njome neće dati
zavarati.
- Štovanja jedne tako bezbojne individue kao što sam ja, jednoga "Gnjevnoga gospodina"?
- Da, stalo mi je. I prestanite, molim vas, više to neću ponoviti.
Pokušavao sam je zadirkivati da bih zatomio lupetanje srca, jer bijah posve smeten. Zgranulo
me da je ta još jučer nadmoćna žena danas moliteljica.
Nisam uspijevao prozreti njezine namjere, govoreći sam sebi da ih možda uopće i nema. I već
sam sebi predbacivao što sam pogriješio zbog pretjeranog nepovjerenja i bio naivan od silnog
sumnjičenja. Krivica je ležala na Franzu, na njegovim luckastim izmišljotinama, te sam ga
sada sumnjičio zbog pretjerivanja, ako ne i mitomanije. Rebeccino je pokajanje sve
promijenilo, odsad ona bijaše samo krhka djevojka koja je pokušavala sačuvati ugled što ga je
ukaljao nimalo tankoćutni muž. Stišavajući glas, reče mi s umiljatom lakoumnošću:
- Didier, htjela bih s vama razgovarati nasamo ...
- Pa sami smo.
- Ne ovdje, u mojoj kabini.
Krv mi je navalila u lice koje bih rado bio pokrio rukama, dok sam u sebi vodio teške
pregovore između nelagode i potrebe da je sakrijem. Rebecca je ponovno podigla glavu i
gvirila u mene s vatrenom upornošću.
Kroz polurastvorene usnice opažali su se njezini vrlo bijeli zubi; uzdrmao me je mliječni sjaj
tih bisera, i to ne uzmogoh prikriti.
- Zašto u vašoj kabini?
- Ondje ćemo imati više mira, sve ću vam objasniti.
- Sada ne, ne mogu.
- Znam, dođite danas poslijepodne u pet sati, na broj 758.
Izgubio sam dah pred grubošću prijedloga i morao sam se pridržati za ogradu da ne posrnem.
Taj me je sastanak izokrenuo kao kakvu rukavicu; istog časa zaboravio sam na gnjev koji me
je pokretao prije manje od jednog sata. Vjerujem da bih ostao još dugo stajati u halu,
razmišljajući o tom pozivu, da me Rebecca nije vratila u stvarnost.
126
-Brzo, Didier, ćeka vas Beatrice. Pretpostavljam da je ovaj pulover njezin, s obzirom na to da
jedan već imate na sebi. Do skorog viđenja.
Vratio sam se u blagovaonicu kao ošinut svjetlošću. U svojem oduševljenju poljubio sam
Beatriceu pred Marcellom i počastio ih oboje još jednom kavom. Umjesto da mi zahvali,
Marcello izusti samo ovo:
- "Onaj koji daje", govorio je Vivekananda, "mora kleknuti i zahvaliti onome koji prima zato
što mu je pružio mogućnost da daje."
Taj Talijan raspolagao je citatima za svaku priliku, smiješna manija koja mi se onog trena
učinila vrhuncem lijepog ponašanja. Govorio je stalno o Indiji, ali meni je po glavi išao samo
sastanak s Rebeccom, napastujući me svojom upornom malom glazbom. Tko bi rekao da će
se za samo jedan trenutak moja suzdržljivost pretvoriti u pristanak! Kako je ta žena u svega
dva dana zadobila takvu važnost? Tko me je obdario novim opažanjem, novim osjećajem
prema njoj? Neobičan slučaj: nalik na one susjede s potrjemka koji prvi put međusobno
razgovaraju na deset tisuća kilometara od kuće, valjalo mi je poći u Indiju da bih upao u nešto
što u Francuskoj nisam nikada doživio: vodvilj! jamačno, neću otići u Rebeccinu kabinu; ne,
umjesto toga zatvorit ću se u svoju kako bih čitao Krišnamurtijevu Duhovnu revoluciju. I
začas sam sebi predbacivao, kao kakvu himbenost, to naglo i pretjerano nagnuće, trudio sam
se da se ra-stresem od pomisli na nju prebirući Beatricine draži kao krunicu, kao i ljepote koje
su me čekale na Istoku. Zar da fulam jedan život pun obećanja najdubljeg blaženstva zbog...
zbog čega zapravo?
Kao da čita moje misli, Beatrice me je pozvala na red mrštenjem obrva. Taj nijemi ukor uspio
127
me je ubiti u pojam: iznenada sam imao neugodan predosjećaj da se sve promijenilo na neki
tanahan, nedokučiv način. Da ulazimo u novu konstelaciju koja će izmijeniti naše odnose. I ne
slušajući uopće Marcella, netremice sam je odmjeravao do u tančine; nikada prije nisam
nalazio da je tako malo pristala. Nije se našminkala, pa je to odavalo uživo nesavršenosti tena
na kojem je trideset godina ostavilo traga; nakit koji je visio na njezinim grudima prvenstveno
je naglašavao njihovu patetičnu mršavost. Više nije marila da mi se dopadne i pokazivala se u
prirodnom stanju: neuredne plave kose i u haljini-vreći, koja joj je padala do stopala, izgledala
mi je lišena one nemirne, raskošne ženstvenosti na kojoj se zasnivala Rebeccina privlačnost.
Beatrice, žena-dijete nedovršene anatomije, mamila je vedru nježnost, milovanja bez
iznenađenja, dok me je Rebecca opsjedala tko bi znao kakvim enervantnim i surovim
ljubavnim iskušenjem. Smatrao sam Beatriceu odveć jednostavnom pored mačje gipkosti,
izuzetnije ljepote ove neznanke. Zašto to sebi ne priznati: Beatrice je bila žena koju su otprve
svrstavali među mudre osobe. Čak ni maštovitost ovog putovanja nije mogla prevagnuti nad
tim ozbiljnim i razboritim dojmom što ga je ostavljala. Bože, koliko je bila razborita!
U podne, pobrinuvši se da ne jedemo s Franzom, lijepo sam ga nasamario, na čemu sebi još i
sad čestitam. Došao sam ranije s Beatriceom i izabrao stol za kojim su ostala slobodna samo
dva mjesta. Bijahu nazočni, osim Raja Tiwarija, uvijek točnog na obrocima, dva turska
studenta i jedan iranski. Govorilo se, na mucavom engleskom, o narednom pristajanju u
Ateni, o oluji predviđenoj za noć, o proslavi Nove godine sutra navečer. Raspravi nisu nipošto
škodile nacionalne razlike i
128
nijedanput nismo načeli politička pitanja, posebice bodljikava poslije iranske afere. Sretan što
mogu, pod plastom toga Zagora, do mile volje misliti na poslijepodne, prepustio sam se s
olakšanjem privremenoj i opuštenoj utvari konverzacije. Kad je stigao Franz, a dogurao ga je
neki mornar prepoznao sam več izdaleka jezivo škripanje kotača nalik na zveke-tanje gubavca
- bijah več na kraju deserta. Vrludao je oko našeg stola kao muha oko strvine, spojen sa
svojim stolcem u nekom kreveljavu snošaju.
- Gle - kažem mu ustajuči - prepuštam vam svoje mjesto.
- Vi več odlazite? Umirao sam od želje da s vama popričam.
- Prekasno, Franz, dopuštate li da vas zovem po imenu? Gotov sam s ručkom. Morat čete sebi
nači drugu žrtvu.
- Što to znači? Mislio sam da smo drugovi.
- Drugovi! Riječ mi se uistinu čini preslabom: kažite radije da od vremena Kastora i Poluksa
nije bilo boljih prijatelja.
- Čemu te zajedljive riječi medu vama? - pres-jekla je Beatrice.
Franz se opet zlobno smješkao.
- Didier je pomalo živčan jer je svjestan da sam prisutan između vas dvoje čak i kad nisam tu.
Slegnuo sam ramenima. Ali jedna Tiwarijeva primjedba - ispitivao je Franza novosti o
Rebecci - razbila je smjesta moje dobro raspoloženje: palo mi je na pamet da nitko nije gledao
Beatriceu, ili joj pak udijelio kompliment za vrijeme objeda. I svi su joj, činilo mi se, dok sam
se udaljavao prema vratima, davali lošu ocjenu i gledali me s nekom pakosnom samilošču. Bit
če da smo, zasigurno, izgledali pomalo priprosto kao oni parovi u džinsu koji sebe pre-
rušavaju u apaše kako bi druge uvjerili da su dugo
129
živjeli u žarkom pojasu.
- U čudnim si odnosima s Franzom - rekla mi je Beatrice.
- Taj tip me tjera u očaj... Hotimice sam sjeo za jedan prepuni stol da izbjegnem njegova
kreveljenja, njegova zlobna podmetanja.
- Brzo se nadeš uvrijeđenim. Kad smo več pri tome, nisi mi ispričao kako je bilo sinoč.
- Bilo je odvratno.
I u dvije sam joj riječi sažeo bogaljevu ispovijed, jako se brinuči da u svoje prijekore
obuhvatim i njegovu ženu. Ali u sebi sam mislio samo na popodnevni sastanak, jedini sretni
element tog dana.
No i tu sam bio podijeljen. S jedne strane, htjedoh se osloboditi muke da ponovno vidim i
slušam Franza. S druge strane, privlačila me je Rebecca. Mislio sam da sam s tim sastankom
sve podmirio: imat ču ženu, a otarasit ču se muža. Preostala je Beatrice. Morao sam joj lagati.
Kao novajlija na tom području, strepio sam da ne učinim gaf. Oklijevao sam, dugo vagao
koliko če me stajati nevjera. Naš par počivao je na prešutnim odredbama, učvršćenim s
vremenom, i jednako strogim kao i bračni ugovor. Naravno, osuda koja prianja uz laž imala
me je i zašto navesti na odgađanje; ali budući da se, u biti, radilo o mojoj prvoj "nevjeri",
rabim hotice tu starinsku riječ, nisam se morao odveć zabrinjavati. A osim toga, uz malo
spretnosti, nadao sam se da ću svoju kratkotrajnu spletku zadržati u tajnosti. Poslije svega,
preostajalo je još samo četrdeset osam sati do Carigrada, pa je opasnost da se afera razglasi
bila još manja.
Uostalom, zašto da se žacam na taj način? Radilo se samo o tome da dobijem Rebeccu! Neću
130
umrijeti, niti će se zemlja preokrenuti zbog nekog nedosljednog flerta. Bilo je bitno da se sve
dogodi bez Franzova znanja; osim toga, pomisao da ću mu nanijeti zlo, mamac izrugivanja
zakonitom mužu koji me je bio pokušao poniziti, uvećali su deset puta vrijednost mojem
koraku i povukli za sobom onaj neodlučni dio mog bića koji je zahtijevao oprez. Rastresen
okršajima za objedom, nisam se ničem mogao dosjetiti da provedem svoj naum. Okolnosti mi
pritekoše u pomoć. Zbog lošeg vremena zapovjedništvo broda je organiziralo tombolu i razne
igre na sreću tijekom poslijepodneva. Navratio sam onamo s Beatriceom, koja je strastveno
voljela kartati, i kroz dva dobra sata razradio sam svakovrsne izmišljotine. Na posljetku sam
se zaustavio na laži, otrcanost koje mi je jamčila uspjeh: oko tri četvrt pet, izgovarajući se na
malu potrebu, iščeznuo sam iz salona. Kako ću objasniti svoju dugu odsutnost, za to nisam
nimalo hajao, sav zanesen napetošću trenutka. Na pomisao da ću Rebeccu vidjeti nasamo,
osjećao sam kako mi noge propadaju poda mnom i nekoliko puta sam se zamalo vratio igri:
naslućivao sam da me je ona pozvala u svoju kabinu s vrlo određenim nakanama. Bio sam
prestrašen, nisam štoviše ni imao vremena da se zanosim slikom jedne pustolovine, a Rebecca
je već naglo požurivala njezin rasplet.
Kako sam samo požalio što nisam ponio prikladnu odjeću! Prateći Beatriceu, nije bilo potrebe
da se bacim u velik trošak i nisam se imao zašto isticati. Da bih to nadoknadio, proveo sam
duge minute u zahodu da se počešljam, namjestim i zategnem košulju u hlače. Protiv volje
vraćala su mi se otkrića što mi ih je Franz priopćio o svojoj
131
supruzi, njezina veličanstvena stražnjica, vlažni cjelovi, njezina sklonost nepravilnim
položajima, i priznajem da su te nepristojnosti dražile moju radoznalost. Zamišljao sam neke
smionosti pored kojih su mi moje uobičajeno odvažne obljube s Beatriceom djelovale
djetinjasto. Ako su bogaljeve gadosti bile istinite, Rebeccina nazočnost na brodu naglo im je
dodijelila strašnu zbiljnost; i plašio sam se da neću biti na visini, da ću se pokazati
neiskusnim.
Napokon, u ugovoreni sat, stigoh do hodnika prvoga razreda, oćutjevši kako mi ponestaje
hrabrosti, kako mi srce lupa na neuobičajen način. Neskladan udar valova u trup broda lomio
je stalno podrhtavanje strojeva, a njihove vibracije odbijale su se na višim katovima. Našao
sam broj 758, primijetivši njegovu blizinu s Franzovom kabinom. Samo da sada ne izađe
bogalj i ne iznenadi me u času dok se uvlačim k njegovoj ženi! Kad sam pokucao, moje se
uzbuđenje udvostručilo. Više od svega žudio sam i strahovao pred tim trenutkom. Prislonio
sam uho na vrata: ni šuma. Nikakav tračak svjetla nije se probijao na podu. Plašljivom rukom
dvaput sam tiho pokucao. Bez odgovora. Pokucao sam jače. Još i sad ništa. Okrenuo sam
ručicu na vratima: bila su otvorena. Zakoračio napola: kabina je utonula u potpuni mrak.
Lagan zastor ispred okna lepršao je meko kao koprena. Zazvao sam:
- Rebecca.
S kreveta u dnu kabine doprlo je do mene vrlo tiho "ššš".
- Ja sam, Didier, mogu li ući? Podrhtavao mi je glas.
- Ššš, ššššš.
132
Dirnula me je njezina tankoćutnost - bila je ugasila svjetlo, pretpostavljam, da ne bi pojačala
moju plahost zatvorio sam za sobom vrata i, pazeći da ništa ne prevrnem, krenuo ravno u
smjeru postelje kao izjelica u kuhinju.
- Gdje ste?
- Ovdje - reče mi ona neprepoznatljivim glasom, za koji mi se učinilo da dopire s nekoga
drugog mjesta. Bit će da je bila jednako uzbuđena kao i ja. Ta pomisao me je osokolila.
Unatoč crnome mraku, primjećivao sam njezine oblike, skrivene pod perinom, i gotovo sam
joj mogao nazreti lice. Začešljala je kosu straga, jer joj vlasi nisam vidio. Kolebljivo sam sjeo
na rub ležaja i, ne znajući što da počnem s dlanovima, trljao sam ih jedan uz drugi. Bili su
vlažni i sledeni, pa sam ih pokušao zagrijati. Uskoro sam osjetio kako djevojčine ruke izlaze
ispod pokrivača, kako me traže u tami i miluju mi koljena. Divio sam se što se sve zbiva tako
jednostavno i, naglo postavši neustrašiv, nagnuo sam se nad tu grozničavu ruku, prinio je
ustima. Najprije sam joj poljubio začudno široke i debele prste, potom sam skliznuo prema
člancima: njihova grubost, dlake koje su ih prekrivale, neugodno me izne-nadiše. Spopala me
sumnja koja mi je oduzela svaku suzdržanost. Opipao sam glavu svojoj partnerici i ispustio
krik: ta napola ćelava lubanja, pa ti hrapavi obrazi... Ali, prije no što sam shvatio, iz
kupaonice je odjeknuo grohotan smijeh, upalila se svjetiljka, rasvjetljavajući prizor koji neću
zaboraviti do kraja života: bio je Franz, s pokrivačima navučenim sve do brade, ta spodoba što
sam je držao u naručju dok je Rebecca, stojeći na pragu kupaonice gdje se bila sakrila,
bestidno pucala od smijeha zbog moje preneražene face.
133
Raspao sam se u zbrku žestokih osjećaja, ustao sam užasnut, urličući "gadovi, gadovi", kako
su se usudili, za koga me oni smatraju? Da Franz nije bio bogalj, bio bih ga ispremlatio, a
toliko mi se zgadio njegov dodir da sam nekoliko puta pljunuo na pod. Bio sam strašno
uvrijeđen zbog Rebeccine izdaje, ali ona je već pobjegla van, ne dajući mi vremena da s
njome razgovaram. Upravo sam krenuo u potragu za njom kad me invalid zgrabio za mišku
tako silovito da sam zastenjao od boli.
- Ne ponašajte se kao dijete - zapištao je on -uzmite stvar s humorom. Vjerujte mi, nisam
oćutio baš nikakvo zadovoljstvo u tom pipkanju. Ali bilo je nužno zato da saslušate nastavak
našeg romana: to je zahtijevala Rebecca, željela je ispraviti svoju sliku u vašem mišljenju;
nastojim vas samo poučiti.
- Pustite me- derao sam se nastojeći sam sebe ohrabriti svojim uzvicima - ne želim vas ni
vidjeti ni čuti.
- Nemojte se tvrdoglaviti u mladenačkoj nepomirljivosti. Hoćete li Rebeccu, da ili ne?
Bio sam dotučen: eto, sada mi bogalj još nudi svoju ženu. Mislio sam je zavesti, a zapravo mi
je on nudi kao kakav svodnik. Kako sam se mogao spustiti tako nisko?
- Neću ništa, ni nju ni vas, pustite me da odem ili ću zvati.
- "Pustite me da odem ili ću zvati mamu." Oponašao je cmizdravi ton djeteta koje udara
nogama o pod.
- Hajde, idite.
Ispustio me je i ja sam bio slobodan.
- Hajde, nosite se, pojurite u susret svojem malom bračnom životu nalik na pogreb, brzo,
vaša Bolja polovica vas čeka.
134
135
i
Ostao sam bez glasa od tolikog cinizma što ga je prosuo s toliko nehaja: bio sam ugrožen, a
on je još sebi dopuštao da me grdno vrijeđa! Bože moj, mislio sam u sebi, je li to društvo za
mene? Ovaj put ću staviti stvari na pravo mjesto, ovaj put odlazim zaozbiljno, više me neće
vidjeti. Ostadoh, naravno. Franzova usta smjesta su se razvukla u medeni osmi-jeh.
- Oklijevate, takvog vas više volim! Ako žudite za njom, valja vam za to pružiti mogućnosti.
Obećala mi je da će vam se podati ćim budem završio svoje kazivanje.
Ali, što je zapravo htio od mene taj nitkov? Što su značile te nesuvisle rečenice?
- Vidite, idem za tim da vam ona padne u naručje. Ali u skladu sa stanovitim pravilima. Znate
što je rekao Kierkegaard: ženska je narav prepuštanje u obliku otpora.
- Fućka mi se za vaša povjeravanja i vašu ženu, prema tome sam posve ravnodušan.
- Priznajte radije da vas i te kako zanimaju, inače biste bili već otišli.
- To što mi predlažete, je li to prava trgovačka pogodba?
- Kažimo radije igra koju sam ustanovio za vlastito zadovoljstvo. Ne zahtijevam mnogo od
vas: samo da budete pozoran slušatelj. Smjeram samo na vaše uši. Vi se nipošto ne izlažete
opasnosti.
Bio sam vrlo uznemiren i gotovo zabezeknut; i maglovito sam se pitao nisam li već u nekoj
knjizi pročitao nešto slično ovoj situaciji.
- Ali zašto baš ja, a ne netko drugi, zašto ne Beatrice?
- S vama sam počeo, s vama ću i završiti.
- Niste li ljubomorni?
- Ne ljutim se na Rebeccu što traži drugdje
ono što joj ja više ne pružam. Jednostavno surađujem u njezinim skretanjima umjesto da ih
podnosim.
Govorio sam zadihano:
- Neka bude, nasamarili ste me, pristajem još ovaj put. Ali budite uvjereni da ostajem jedino
po vlastitoj volji. Ne ulijevate mi strah, poznajem vas, znam da ništa ne riskiram, i samo vam
ja glavom, Franz, dajem pravo da pripovijedate o sebi, jeste li čuli? Ovisite potpunoma o
mojoj dobroj volji.
- Nisam nikada u to posumnjao, Didier, rob sam vaših odluka. Pomozite mi, hoćete li?
U očima mu se pojavio lakrdijaški svjetlo-mrcaj. Još jedanput dao sam se uloviti u zamku
njegove podle taktike: osjećao sam se plijenom potpunog obeshrabrenja i, makar su me i dalje
salijetale udarne, ogorčene replike, svladao me neki silan umor u svim udovima kao poslije
kakva velikog i nepopravljivog poraza. Stao sam mrziti ovaj brod što me je učinio
zarobljenikom nepoželjne okoline i gotovo žalio za zrakoplovom koji bi nas za nekoliko sati
sretno doveo do cilja. Bez promišljanja, pomogao sam Franzu da sjedne: bio je nevjerojatno
težak i mišićav i izmučio sam se kao nitko na svijetu da ga naslonim na jastuke.
Nije bilo slobodnog naslonjača a postelja odveć preuska da se ondje smjestim. Na svoje
veliko nezadovoljstvo morao sam izvući stolac na kotačima, skriven u kupaonici, rastvoriti
naslon za glavu i ugurati se u nj, nakon što zakočih polugu za upravljanje zbog njihanja broda.
To preokretanje uloga samo je još povećalo moju nelagodu. Bijah iscrpljen već unaprijed na
samu pomisao o Franzovim pustolovinama. Nastavit će svoje kazivanje s hvastavim
razmetanjem, siguran da je svoj život postavio iznad
136
moga shvaćanja, čuvajući za mene trpnu zadaću slušatelja. Rebeccina kabina bila je gizdavija,
bolje održavana nego kabina njezina muža. U njoj se vidjelo čak i cvijeće. Na polici stajao je
čajnik, šalice i vrećice čaja položene na pliticu od ebonita.
- Vidjet ćete, neće biti dugo, bit ću gotov do večere. Skuhajte nam čaj.
I kao sinoć, šumor vode koja se grijala popratio je invalidovo brbljanje.
Kad se ljubavnici spoje, pretvaraju se u pepeo
Već sam vam to jučer rekao, Rebecca i ja smo izgubili naviku onih gadljivih divota koje su
nam zavrtjele glavom vise od godine dana. Taj puteni sabat podario je našem paru novi dah a
da ga ipak nije spasio od njegova kobna udesa. Naš se razbludni kredit već istrošio i vodio nas
je ravno u stečaj. Sada sam znao da se obmana zajedničkog života mora raspršiti. Očekivala
me je bitka: otarasiti se žene koja me je još ljubila. Trpio sam zbog one tako učestale nevolje
u malograđana što se nisam složio sa samim sobom, a odveć sam vjerovao u ljubav da bih se
zadovoljio nepotpunom razinom na koju je spala naša veza. Vjernost jednoj osobi preskupa je
cijena koju plaćamo, a da ne bi bila nagrađena jednakom pobudom: na biće kojemu se obraća
isključiva ljubav pada grozan teret da nadomjesti sve
137
muškarce, sve žene što ih njegova nazočnost isključuje. Nemoguća zadaća: nitko nije raznolik
i mnogostruk kao svijet. Počeo sam mrziti tjesko-bnu vjernost strastvene ljubavi kojoj sam
suprotstavljao veselu grozničavost lepršanja od cvijeta do cvijeta ili pak čuvstvenu mlitavost
neženje. Ponovno sam otkrivao bračno čuvstvo u punom smislu riječi, već doživljeno s
prethodnim družicama: smrzavanje oduševljenja u zamoru i zasićenosti.
Osim toga, postoje razdoblja u životu kad svaka veza postaje predvidljiva, uključujući i
njezino kvarenje: iskustvo nam brani susret s novim čuvstvom, ubija u nama svježinu
blaženog neznanja. Kao što sam vam već kazao: težio sam promjeni zbog promjene. Spoznaja
da se u svako doba dana i noći, dok sam se trošio nasamo s Rebeccom, ljudi zabavljaju,
opijaju, plešu, šibala mi je čula, navodila da bjesnim zbog svoga sužanjskog položaja. Pariz
me je izjedao svojim bjesomučnim ritmom, a ovaj mije stalno nalagao da se pomaknem, da se
krećem. Rebecca se užasavala mojih bučnih prohtjeva i da bi ih osujetila, pokazala se isto
toliko tvrdokornom kao i ja da bih ih zadovoljio; tražila je svađu sa mnom pod
najbeznačajnijim izgovorima, pa smo se prepirali u zagušljivoj ložnici našeg života udvoje
kao dvije ose koje se kose i ubijaju u staklenki za med.
Malo je trebalo da se naša melodrama pretvori u dramu: primjerice, da se Rebecci fućka za
mene, da nade stalnog ljubavnika, pokaže se neovisnijom. Ali njezina nepomirljivost, njezina
prostodušnost strmoglaviše je u njezinu padu. U početku moje okrutnosti nisu imale
promišljeno
138
obilježje, testirao sam je, prebirao sam svinjarije kao što se prebiru biseri na krunici bez
pripravljenog scenarija. Slučajno sam odapinjao strelice ne znajući da će pogađati u crno na
nišanu. Pokazujući gnjev koji su u njoj izazvale moje rijeci, ohrabrila je moju zlu ćud i
pretvorila se u oruđe vlastite propasti. Mržnja je, štono cesto kažu, druga strana ljubavi. A nije
li obrnuto? A ako privrženost nije drugo doli zagrada između dvije bitke, a primirje vrijeme
da se ponovno dođe do daha? Osim toga, prividno sumorna jednoličnost zla obiluje žešćim
nadražajima no što su svi nadražaji požude. Bračna scena dostiže idealnu dimenziju kad
postaje samoj sebi svrha što strašno ubrzava djelovanje, stvara svakovrsne prigode i
pojedinosti na koje inače valja dugo čekati u spokojnom životu. Čovjek se vine visokom
stupnju vrsnoće u grozoti tako da sve što joj je prethodilo zadobiva okus otrcane stvari.
Budući da sam ljubav zamišljao u obliku stalnog nadmetanja, jedino su obnovljene peripetije,
iznenadne promjene, svađe, ponovna mirenja uzmogli moje srce zadržati nemirnim.
Imao sam pred Rebeccom prednost napadača; ona se ravnopravno branila, ali onaj koji ne
preuzme inicijativu mora na kraju ustuknuti. Cijelo moje biće bijaše spremno za nasilje;
najmanja smetnja, pepeo cigarete koji je pao na tepih, pokvareni telefon, prevrnuta čaša,
izopačili bi se u surovost, uvećavali se preko svake mjere. Nije bilo prava razmjera između
uzroka i posljedice izazvane na mojim živcima. Odmah sam vidio crveno. Rebecca mi je
odgovarala. Praskali smo kao ratoborne fanfare. Od srdžbe bi poprimala neki prost izraz, kao
da je izbačena iz sedla, koji me je užasavao i kvario njezinu ljepotu.
139
Bacali smo jedno drugom u glavu pune koševe uvreda, nakon riječi slijedili su udarci, svađa
bi se izopačila u tučnjavu, derali smo svoja pisma, odjeću, knjige, a potom bismo, krajnje
razdraženi, drhteći od bijesa i od mržnje, već ukoreni od susjeda kojima su smetale naše
kavge, padali iznureni na postelju kao dva klošara.
Radost jednoga od nas predstavljala je uvredu za drugoga, te bismo je uračunali kao podli
udarac i podnosili se međusobno samo u zajedničkom sumornom raspoloženju. To sumorno
raspoloženje postalo bi, kad bi se odveć otegnulo, i samo uvredom. Ponekad bi za stolom, u
kavani, u restoranu, zavladao muk, neka teška neprijateljska bjelina, duga kao pola stoljeća,
koja se razilazila kao plin, uspinjala do stropa, zarobljavala nas, činila ukočenima: bila je to
objava rata, te šutnje nabijene gorkim žalbama, živahnim predbacivanjima, opredmećivale su
kvarenje naše veze.
- Hajdemo brzo gledati televiziju - govorio bih tada bar nećemo biti prisiljeni razgovarati.
Kao i svi parovi, imali smo gotovo narkotičnu naviku gledanja malog ekrana i odlaženja u
kino, tih bračnih užitaka koji omogućavaju supružnicima da se duže vrijeme podnose a da ne
moraju razgovarati.
Viđao sam je previše, kudikamo previše. Da smo se barem ponekad odvajali, daleko od mene
ona bi ponovno zadobivala onu raskošnu gustoću koju je gubila u dodiru sa mnom. Ali nismo
se rastajali. Mrzio sam bezukusnu hranu naših umirućih dana, nepodnošljivo izmjenjivanje
posla i ljubavne rabote. Predbacivala mi je moju ćud, sebičnost, manije, odgovarao bih joj:
sudbono-
140
snost bračnog para, neizbježna propast bračnog života; ukratko, kad je ona govorila o nekoj
posebnoj situaciji, ja bih je prebacio na metafizičke probleme, doveo je u podnožje
nepreskočiva zida. Kako bih je još više zagnjurio, prisilio je da me napusti, predočavao sam
joj neprestance svu lažnost bračnog stanja:
- Naša se romansa sama sobom hrani: ta autarhija može se prispodobiti gladi. Nekoć su
postojale prepreke, religiozni ili društveni sukobi, koji su paru pridavali vrijednost, čineći ga
labavim. Nekoć je najveličanstveniji razlog ljubavi bila sama opasnost ljubavi. Neoprezje
užgao strasti što ih naše sigurno doba nikad neće spoznati: sretna ona ne tako daleka vremena
kad je ljubav bila inačicom rizika. Danas naše ljubavi umiru od sitosti prije no što su upoznale
glad. Upravo su ljubavnici tako tužni: znaju da nemaju drugog neprijatelja doli sebe same, da
su istodobno izvor i presahnuće svoje veze. Koga osuditi, nažalost, ako ne "nas dvoje", i ima
li veće gorčine od one kad ubijaš obožavanu osobu zbog puke činjenice što živite zajedno?
Rebecca se nije predavala mojim argumentima i svagda je imala na njih primjedbe. Onda bih
uporno navaljivao:
- Nikada sebi ne kažeš da smetamo jedno drugom, da bi ti vodila drugi život, možda i bolji,
kad ja ne bih bio tu? Zar ne nazireš u našem zajedničkom životu stravičnu budućnost
monotonije, zlokoban rasplet?
Iz tih rasprava nije bilo izlaza: svatko je ostajao pri svome, svaki jezični okršaj završavao se
tobožnjim Rebeccinim odlaskom, jer bi se vratila sat ili dan kasnije, skrušena i pokajnička.
141
Znala se tu i tamo prenuti, posebice noću; kako se smrkavalo, njezina egzaltacija je rasla,
razuzdana i izvan svakog nadzora. Ako smo morali otići u posjet prijateljima, na neko javno
mjesto, strahovao bih od njezinih reakcija. Za najmanju primjedbu, najmanji pogled koji bih
upro u neku drugu ženu, bijaše me kadra pljusnuti, baciti mi tanjur u glavu, vrijeđati me pred
svima, prijetiti mi nožem. Smiješna strana kavge na javnom mjestu nije je nimalo strašila,
naprotiv.
Sjećam se jedne plesne večeri kad je popila više no obično, a toliko bje razdražena daje
izlijevala vodu na glavu osobama koje joj se nisu sviđale, kotrljala se po podu, kvocajući kao
kakva laka ženska i na najmanju šalu, očijukala je s muškarcima, praskala u sebi svojstven
histeričan smijeh koji bi me silno oneraspoložio, da bi naposljetku završila, gotovo
onesviještena, u zahodu sred bljuvotina što ih je prekomjerno uživanje alkohola iščupalo iz
njezina preopterećenog želuca.
Moram vam reći da moji prijatelji nisu nikada prihvatili Rebeccu; predbacivali su joj odveć
upadljivo odijevanje i njezinu ljepotu koja je pomračivala njihove blijede izdanke, premda
visoka rodoslovlja i iz dobrih obitelji Ljutili su se na to dijete iz naroda što se ne drži svog
ranga, što želi biti njima ravna, pa čak se i natjecati s njima. Svi ti tobožnji odmetnici iz svog
staleža, pseudoli-berali, bivši ljevičari, bivši borci za pravedne stvari otkrivali su u dodiru s
njom svoju pravu buržujsku narav: bila je i dalje prognanica usred toga finog svijeta koji bije
primao vršcima prstiju. Pokraj tih snobova ponašala se oholo, mušičavo, Ijuteći se na njih što
igraju dvostruku igru, što se ne pokazuju onakvima kakvi jesu: jednostavno,
142
povlaštenim ljudima. Kad bi doza prezira, zazora, na tim mondenim sastancima postala za nju
prejaka, Rebecca bi se naljoskala kao i one večeri o kojoj vam govorim. Doveo bih je onako
zasopljenu natrag kući, bijesan zbog prizora u kojem se kaljužala, zbog dobacivanja i ruganja
prisutnih, nimalo sklonih praštanju .
U krevetu, čim je došla k sebi, zasuo sam je prijekorima; odvratila je da se sve dogodilo
mojom krivnjom, te da ne podnosi smrdljive bogataše s kojima se viđam. Pobijao sam je;
ustrajala je u svojim optužbama i na kraju mi prilijepila pljusku. Vratio sam joj udarac.
Udarila me nogama u trbuh tako žestoko da sam se otkotrljao na pod. Razdražen njezinom
surovošću, zadao sam joj nekoliko snažnih udaraca ravno u glavu. Potom sam pokrio sebi
lice, očekujući da će mi uzvratiti. Ništa. Još malo sam pričekao. Tajac. Zvao sam je. Nije bilo
odgovora. Protresao sam je. Nije se opirala. Naposljetku sam upalio svjetlo: ležala je
sklopljenih očiju, vrlo blijeda, sva umotana u zgužvane plahte. Stadoh urlati, plakati,
privijajući je nježno uza se, preklinjući je da se probudi, da otvori barem jedno oko, da pokaže
bar neki znak života. Njezina je nepokre-tnost bila tolika da sam je mogao savijati, trgati je, a
da ona ni okom ne trepne. Uhvatio sam je za bilo: tuklo je slabašno i nepravilno. Odjurio sam
po vodu i, podignuvši njezinu glavu, navlažio joj lice. Nije bilo nikakve reakcije, ležala je u
dubokoj nesvjestici. Poznavao sam predobro takvo stanje a da se ne bih bojao najgoreg. Već
sam sebi predočavao svoj život izvrgnut bruci, kad me bude progonila njezina obitelj
neumoljivo kriva. I to zbog jednog živčanog ispada. U svom makijavelizmu manje sam se
grozio straha da sam je ubio
143
negoli bojazni za svoj pomračeni ugled. Spremao sam se da joj dam injekciju ne bih lije opet
oživio. Bila je samo isprebijana; naposljetku se ipak probudila. Ipak, samo sam se napola
umirio: bila je mrtvački blijeda, niz čelo joj je tekao znoj. Potužila se nečujnim glasom
na žestoku glavobolju. Dao sam joj dva aspirina, ali te noći nisam mogao sklopiti oka.
Prignječila me je, zau-zlala tjeskoba, pa sam osjećao gotovo čulnu blagost da je molim za
oproštenje, bojeći se da se na mene ljuti, tražeći od nje neka svoju toplinu, svoj život prenese
na mene. Zastrašivala me njezina bljedoća, brisao sam nježno njezine još vlažne obraze
mekim rupčićem. Kako sam je volio; sada bijaše moja, odveo sam je do granica smrti i
vraćao polako prema milosnijim područjima života. Uživao sam u njezinoj posvemašnjoj
poslušnosti i bdio nad njome sve do doručka. Moja surovost nalagala mi je prigodnu
sentimentalnost u kojoj sam se jednako raznježio nad njom kao i nad strašnom opasnošću što
sam je izbjegao. Sutradan i dva slijedeća dana medu nama više nije bilo scena.
"Impicavanja": pod tim izrazom posuđenim od žargona našeg vremena podrazumijevali smo
zbroj laži i zlodjela koje sam imao u pričuvi da ih otkrijem Rebecci u velikim prigodama.
Malo blago svinjarija, zaliha strahota, pričuva zlobnih folova kojima sam štitio svoje ispade, a
za nekih posebice dobro izabranih dana njihovo puko priznanje izazvalo bi u njoj duboke i
žestoke patnje. Tim povodom vraća mi se u sjećanje jedna druga epizoda. Bili smo u Veneciji
u svibnju, sjedili na terasi Floriana. Gukali smo u tom gradu nestalnih i nesretnih ljubavnih
veza, rugajući se, kao i vi jučer, legendi prokletoga grada. Ne znam zašto se ra-
144
zgovor pokvario, ali nakon nekoliko minuta ukapao sam Rebecci jednu porciju
"impicavanja", pričajući joj potanko kako sam dva tjedna prije, dok je ona mislila da sam
dežuran u bolnici, spavao s R., jednom od njezinih prijateljica. Naslađivao sam se
posljedicama svoje ispovijedi, očekujući da će se raspasti, briznuti u strašan plač. Varao sam
se. Grubim pokretom odaslala mi je svoju šalicu kave u lice. Jedva sam se stigao obrisati, a
ona je već skinula pojas i ošinula me svojski preko lica. Skupina turista je zapljeskala.
Pokušao sam je svladati, ali su me u tome zadržali \?lZZ\, zviždanja prolaznika. Odveć sam se
bojao sablazni da bih joj javno prilijepio pljusku: odlučio sam se za bijeg, praćen grohotom
gondo-lijera i sitnih švercera. Prešao sam preko Trga svetog Marka i krenuo pješačkim putem
koji vodi do kolodvora.! u toj talijanskoj ulici, u kojoj je Proust trčao za svojom majkom da
joj kaže dovidenja prije nego se ukrcala na vlak, ja, mali francuski liječnik, šibao sam da se
sve prašilo, podbadan onom furijom koja me je htjela prebiti pred svjedocima. Naposljetku
sam je posijao, a navečer smo se ponovno pomirili; ali, kako bijah bijesan što me je ismijala
pred tolikom čeljadi, pričekah da zaspi, ulovih na podu dva žohara i neosjetno joj ih gu-rnuh u
gaćice koje je nosila čak i noću. Krikovi strave kad ih je otkrila, traumatizam koji je tada
uslijedio, dok sam se ja gradio da spavam, slatko me utješiše od dnevnih poniženja.
Vjerujte, Didier, bar u početku, dok sam prema njoj bio okrutan, hvatao bi me neki očaj. U
najdubljoj dubini svog bića potmulo sam strepio od osvete. Nagnut na neki način nad svoju
zločestoću kao nad neki ponor koji me je ujedno odbijao i privlačio, prepuštao sam se zloći s
poho-
145
tnom vrtoglavicom.
Nisam se mogao obraniti od nasljednih poroka. Premda sam mrzio i bojao se svojeg oca,
ovjekovječivao sam zapravo njegov nalog. Posrtao sam na svojoj pupčanoj vrpci, od
posteljice su me pekle oči. Starac je potraživao svoj dio, ritao se, ostavljao mi oporučno svaku
od svojih kao povećalom najvećma uvećanih mana.
U mukama koje sam zadavao Rebecci krio se pomalo luđački san: da će iz mračnih voda
poniženja šiknuti otisak novog i vrlo krepkog čuvstva. Kako nisam htio vjerovati u zasipanje
naših tlapnji pijeskom, okrutnost bijaše još jedna nastrana taktika zavođenja. Neka shvati tko
želi.
Više je nisam želio. Morali srno samo ispružiti ruke da bismo pali u strastveni zagrljaj, no
naše ruke činile su nam se mlitave, kao da su se zasitile ljubavi. Kad se ukloni svaka prepreka,
žudnja gubi okus. Jer žudnja je kći lukavosti: ona hoće plandovati kosinama, ravna joj crta
dosađuje. Legli bismo, primjerice: po njezinim očima, po njezinu držanju, čeznutljivosti, znao
bih dobro da mi valja još jedanput plaćati dug vlastitom osobom; zijevao sam bučno,
razmetljivo, nikada me nije ophrvala takva želja za spavanjem; ona bi se, naravno, šćućurila
uz mene, dražila mi organe koljenima. Užasavala me pomisao na napor što ga treba uložiti:
ležala je naga, raskošna, lijepa. Onda, zbog čega me nije hvatala velika žudnja da nestanem u
njoj? Ležala je tu, s rodnicom što je izvikivala svoju glad, s uzbunjenim organima. Pružala mi
je usta koja su vrebala samo na moj pristanak da bi me progutala. Poljubi me: dao bih joj
cjelov. Još: poljubio bih je ponovno u njuškicu. Više od toga. Njezin jezik mije dodijavao,
bilo je to
146
svrdlo koje je bušilo moje nepce, spuštalo se kroz želučanu retortu, prolazilo kroz želučani
lijevak, budilo živce u utrobi, dovikivalo im: "Ustajte, usta-jte, dužni ste mi uzvratiti ljubav!"
Jer poljubac po sebi nije bio ništa u usporedbi s onim što je tek svečano najavljivao: nešto
priglupo i konvencionalno što se naziva snošajem. Popuštao sam često iz kukavičluka.
Gnječio bih svoje usne na njezinima kao što se gnječi cigareta u pepeljari i mi bismo se
ispremiješali, ona čvrsto odlučivši da izvuče ponajveči užitak, a ja da budem gotov što brže.
Zatvarao sam oči i podmirivao bez zanosa svoje bračne dužnosti. Opet sam stekao jednu
navadu iz mladosti: mentalno računanje. Odredio bih sebi neku granicu, primjerice 1000 ili
2000, i brojio bih u odsječcima od 200, polako, kao kakva trkačica, mijenjajući položaj nakon
svakog odsječka: brojevi su svjedočili o mojoj dosadi i omogućavali mi da ispunim vrijeme.
Kad sam dosegnuo određenu šifru, svršavao bih u nekoliko naglih trzaja. Surovi žalac čula
nimalo nije likovao od zasićenja, nego ga je neprestance potvrđivao. Ponekad bih sebi
pomagao predodžbom drugih žena da bih dovršio svoju rabotu, ali zamjena bi ubrzo
splasnula, stvarnost se nije dala zaboraviti. S vremenom, međutim, moj žar se posve ohladio:
nisam je više taknuo, a sebi sam nametnuo čednost od pusta zamora.
Tako mi je i onaj mitološki udio, kojim bijah obdario Rebeccu, njezina čudnovatost što me je
podjednako terorizirala i opijala, postao prekomjerno poznat. Sve sam u njoj predviđao,
izgubila je sposobnost da me iznenadi: više nisu važile parade, lukavosti, koketerije kojima se
služila i kojima me bijaše zatravila. Sitniš čarolije pucao je kao balon, razotkrivajući mršavi
kostur
147
varke. A osim toga, njezina mučaljiva ljepota više nije u meni ništa budila: izrazi njezina lica,
uzdasi, durenja, sve ono što je nekad moju pozornost držalo budnom, sada me je dovodilo do
očaja.
Rebeccaje bila zamršena zato što je sitničavo istraživala sve kutke one krletke koju je zvala
svojom strašću prema meni; ali zauzvrat nije bila kompleksna; istražujući samo te kutke, nije
mi mogla pružiti nikakav misterij. Umjesto stvaralačkog zanosa, sahnula bi u nevoljnoj
raščlambi svojih osjećaja.
Sve možemo oprostiti nekom biću, govorio bih joj, prostotu, glupost, sve osim da se s njime
dosađujemo. U ljubavi, za razliku od administracije, načelo starosti je hendikep, napredovanje
se ostvaruje naopačke. Zapravo sam se strašno dosađivao propadajući skupa s njom. A dosada
je drug koji se podnosi samo u samoći: zato što ne želimo svjedoke u tim prokletim
trenucima, od straha da ne dođemo na zao glas. Pokraj Rebecce, dani su mi se činili
nepodnošljivo dugi: u svakom od njih vraćale su se iste zebnje, isti tegobni trenuci koji su nas
u određenim satima morili ubitačnom pravilnošću. Jeste li opazili kako nas odsutnost
događaja drobi svojim mirom kao i najžešće katastrofe? Da bih pobjegao od bračnog života,
obilazio sam kavane, kružoke, predavanja, izmišljao kolokvije, sastanke; svaka minuta
preoteta našem zajedničkom životu predstavljala mi je izvor naslađivanja. Jednoličnost sličnih
večeri, istih prijatelja ponovno nađenih za istim stolom i oko istih tema, prebiranje po istim
pobačenim naumima s istom odsutnošću oduševljenja, iste izlizane šale u istim ustima, sve mi
se to do te mjere zgadilo da me je hvatala istinska
148
želja za animalnim, mladenačkim bijegom. Više nisam mogao voditi taj pravilni i prazni
život, tako otrcan, istodobno tako lak i tako težak, i žudio za nečim dinamičnim, uzburkanim,
živim, a da nisam znao točno čime. To tapkanje sitnih činjenica, te kukavne anegdote
očaravale su Rebeccu: ona je to zvala "peripetijama života udvoje".
Dobro sam u njoj uočavao obilježje para: što manje živiš, manje ti je stalo do života.
Supružnici su dva sijamska blizanca za koje je svijet, koliko god bio miran, ispunjen i dalje
prijetnjama i zbrkama: zato oni sebi dopuštaju samo jednu smionost: upaliti televizor, navući
papuče, prijeći za stol. Za mene je pak istinska tjeskoba počivala manje u sigurnosti što
moram umrijeti nego u nesigurnosti jesam li uistinu živio: mrzio sam taj dahokrug njegovana
kavičluka, koji se širio iz našeg dua, nisu to bili više gospodin i gospoda, nego Plašljivac i
Plašljivica. Nisu li nam ponavljali do iznemoglosti kako ljubav u sebi nosi načelo bezakonja,
nezadrživu sklonost prema prijestupu? Ja sam u paru vidio samo mudrost, konformizam,
saginjanje, trtu zabašurenu lijepim imenom osjećaja, i zakonitim strastima nisam htio
nadjenuti ime ljubavi. Znao sam da je lozinka malograđana: "Moja je čaša malena, ali pijem
iz svoje čaše", ista kao i lozinka ljubavnika koji ostaju zajedno samo u pomanjkanju boljeg
rješenja. Nema toga nježnog supruga, te čedne ljubljene koja ne bi smjesta ostavila mršavu
monogamnu juhu da joj netko zajamči izobilje partnera i obnavljanje Ijuvene grade. Rijetke
iznimke potvrđuju opće načelo. I vi, Didier, ljubite Beatriceu, ali da vam se ponudi neka
druga, ljepša, privlačnija, ne biste li je u hipu napustili? Prosvjedujete? E pa, objasnite mi
onda zašto vas privlači Rebe cea...
149
Što je to par? Odricanje od života u zamjenu za sigurnost, neprivlačno lice zakonite ljubavi.
To "iza zatvorenih vrata" što čini otrcanima bića kojima ponajmanje leži banalnost, a tromima
stvorove koji su živo srebro. Viđao sam oko sebe pojedince kako propadaju u osrednjost, stare
mireći se sa sudbinom, napuštaju svoje mladenačke zanose jedan za drugim zbog močvara
bračnog službovanja. Viđao sam smione muškarce, slobodne žene što ih je život udvoje
učinio nepokretnim, bljutavo dosadnim, kojima je zajedničko stanovanje otupilo oštrinu.
Mrzio sam mimetizam priležnika, njihovu poslušnost u usvajanju supružničkih mana, njihov
žilavi dosluh, pa čak i njihovu nevjernost koja ih opet sjedinjuje. Ni jedan od mojih prijatelja
nije izbjegao toj sladu-njavosti, a oni su bili tek kreveljavi primjer moje sudbine.
Nisam se mogao uteći pouzdanju da je pravi život drugdje, daleko od bijednih bračnih
rješenja i kreposnih budalaština lude ljubavi (a ona je najviši stupanj mlakosti jer stremi tome
da nam dovijeka učini podnošljivim društvo iste osobe). Ježio sam se na pomisao da bih tu
mlohavu vezu morao navlačiti kroz beskonačne mrkline jednog zaribanog postojanja. Želio
sam napustiti Rebeccu poput zmije: ostavljajući joj medu rukama svlak koji više nije bio ja,
jednog Franza koji je već promijenio kožu, prepuštajući joj vanjštinu koju više nisam
nastavao.
Rebecca je tugovala zbog mojih nakana, osjećajući kako sam svagda bliže tome da volim bilo
koga osim nje. Svaka druga žena u tom razdoblju činila mi se poželjnijom samo zbog toga
stoje bila druga. Stanovitih večeri kad sam učma-
150
151
lo čučao u bračnoj jazbini, govorio sam sam sebi: moraju me vidjeti, moram ići okolo, ne
mogu ostati zatočen kao kakvo odijelo dobra kroja, spremljeno u ormar Počeo sam kao prije
slijediti cure na ulici, u podzemnoj željeznici, oslovljavati ih, zanesen njihovim licima, kao da
je svako od njih ključ nekog vrtoglava svijeta. Rebecca nije shvaćala moj preokret: držeći daje
njezina ljepota dokazana jednom zauvijek, neprestance se uspoređivala sa ženskama za
kojima sam žudio i prema tome ih podcjenjivala.
- Ako me već moraš varati, varaj me barem s nekom ljepšom od mene.
Odbijao sam tu nagodbu:
- Ne vidim te ni lijepom ni ružnom nego uvijek istom, i ta stalnost me rastužuje. Čak i kad bi
sve žene na zemlji bile gabori, udvarao bih im se iz pukog zadovoljstva da mijenjam, da
kušam i druge kože. Istinska ljepota je uživanje u broju, ona leži u raznovrsnosti boja puti, u
mnoštvu lica; najljepše su žene one koje još ne poznajemo.
Bio bih dao dvije godine zajedničkog života za jedan jedini od onih zagušljivih trenutaka kad
vas neka strankinja, koja vas je sve dotad prezi-rala, a u koju ste dugo piljili, stane gledati,
upusti se s vama u požudni dvoboj zjenicama. Potom, kad vam se ta pustošiteljica nasmiješi,
iz tih odjednom zanosnih usta izlazi neka neopisiva riječ, nešto nevjerojatno umiljato, blago,
od čega vam dođe da zajecate: sam zov romanesknog.
Većina muškaraca vidi samo u prolazu žene za kojima žudi, koje nikad neće imati, i s time se
miri; ja pak bijah neutješan zbog tih bježnih prolaznica, svaka od njih predstavljaše mi ranu
koja bez prestanka krvari: boljele su me
I
propuštene prilike kao što amputiranog boli ruka koje nema. Hodao sam bulevarima, zalazio u
lokale i kavane s nekom divljom pohlepom, djetinjom proždrljivošću za svim tijelima čije
sam drhtavo meso udisao kao što životinja osjeća blizinu vode ili plijena. Osjećao sam se
izgladnjelim, jednakim robijašu koji već dvadeset godina nije okusio ljubav. Za mene je odsad
Rebecca bila bez oblika i bez draži, izvan spolno određenog čovječanstva, bila je lutka prije
podjele ljudskog bića na muško i žensko.
Prijatelji su mi često predbacivali što izlazim s ružnim ili nakaznim ženama. Neke su to doista
i bile. Nije stvar u tome što bih bio manje izbirljiv, manje privučen pristalošću od drugih. Ali,
toliko mije laskalo što se neka osoba drugog spola može zanimati za mene da je i najgora
grdulja, samo ako se zagledala u mene, zadobivala draž kraljice; i u svakoj sam, ponavljam,
nadasve pozdravljao provalu slučaja, posvećenu samo zato što bijaše nova. Štujem uvelike
samo susrete, ta bogojavljenja svjetovnog života,koja mijenjaju postojanje tako što ga razdiru.
U tom sam razdoblju mnogo radio, pripremajući tezu o virusima hepatitisa, a Rebecca mije
krala onih nekoliko preo stalilh časova dokolice. Da bih za sebe sačuvao bar malo neke
nepredvidenosti, lagao sam joj. Kao dijete sam uvijek lagao da bih zaštitio svoj mir, kao
mladić da bih produžio blagodati djetinjstva, kao odrastao iz navike i čežnje. Kazati istinu
činilo mi se užasnim nedostatkom imaginacije; lagao sam svima, svaki čas, bez razloga, da
vidim, zbog zadovoljstva što zavodim na krivi put, što imam tajne, gradim vjerodostojne
izmišljotine. Izvlačio sam iz toga to
152
153
snažniji užitak što više moderni par živi pod imperativom iskrenosti koji od dvoje statista
zahtijeva potpunu otvorenost. Ja sam pak Rebeccu više volio varati, jer sustavno priznavanje
ima, u mojim očima, jezivu moć kadru da čovjeku upropasti život. I najgori vodvilj, samo da
je povod mojem uzbuđenju, bio mi je draži od izlizane konvencionalne čestitosti nekog
primjernog para. Volio sam varanje zato stoje bilo oružje slabića, žena i djece, koji sebi tako
osiguravaju neki prostor slobode u svijetu koji im ne odobrava ni najmanju slobodu. Dopuštao
sam sebi dakle sve drzovitosti i, s pomoću preveslavanja, gomilao uloge, štiteći svoje užitke a
da nisam dovodio u opasnost svoj bračni zglob.
Naravno, trčao sam za drocama; ludovao sam napose za njima kao za pašom, životinjama
koje trepere od života, polugolih grudi, razgoliće-nih bedara, donjeg dijela trbuha pokrivenog
smiješnom ormom čipaka i podveznika, koje pozivaju prolaznike na prostački užitak u
mračnim spiljama. Cijenio sam ih iz epikurejstva, ljubavi prema brzini, kao brzometan način
da imaš najviše tijela u najkraćem mogućem vremenu. Plaćanje mi je služilo samo za
skraćivanje odstojanja između želje i njezina zadovoljenja. Uživao sam u raskoši da prištedim
sebi zavođenje, te blagoslivljao novac koji pojedincima, kvareći ih, krči put u neusporedive
erotske kombinacije. Plaćanje mi je, povrh svega, omogućivalo da okusim sve tipove žena za
kojima sam ludovao, a koje mi je život nudao samo u malim dozama. Sabiralište lica i
anatomija, prostitucija predstavlja onaj onirički vid što ga zadržavaju samo velika mnoštva:
pohotu očiju i izlaganja prije svake druge radosti. U skupu ero-
i!
tskih plaćenika slavio sam veliku epopeju ljubavi, gotovo neovisnu o spolu, što stavlja na naš
put bića s kojima se, zbog društvene segregacije, ne možemo nikada sastati. Družio sam se s
ološem iz sklonosti prema miješanju: bordel je, uz podzemnu željeznicu, jedno od posljednjih
javnih mjesta za približavanje svjetova i različitih sudbina. U getu vrućih četvrti prestaju
načas ostracizmi običnih kvartova. Umjesto da bude hladni tuš za moje oduševljenje, odvratna
strana tog zanata nerijetko me je opčinjavala preko mjere kao daje pridavala drugu dimenziju
jednom sve u svemu djetinjastom činu. Tada zapravo nisam toliko vrebao na užitak koliko na
njegove mogućnosti. Miješao sam se s gomilom jadnih sirotanovića koji vrebaju u vežama, s
izgledom pretučenih pasa, na nasmiješenu muškobanju koja će ih isprazniti jednim zamahom
bokova. Šuljao sam se uz stare zidove hotela za ševljenje na brzinu s nekom dubokom
smutnjom kao da su natopljeni tužnom raskalašenošću koju zaklanjaju. Ševa na brzinu bijaše
za mene obred dosluha između samostalnih proizvođača, iskustvo malog švasera koji špila
naveliko na ulici što mu služi kao kazalište, a trošenje kao načelo. Skitnice ili mesaline,
ravnodušnost, štoviše prezir tih žena prema nama razotkrivao je njihovu nadljudsku bit: bio
sam opčinjen njihovom ljubavlju prema djeci i psima, njihovim pretjeranim
sentimentalizmom, republikanskim tikanjem što između svih mušterija uspostavlja
demokraciju ljubavi za novac.
- Ti ništa ne poštuješ - govorila je Rebecca -čak ni naše najljepše uspomene.
- Imaš pravo, mi se možemo sresti još jedino u prošlosti. Prizovimo onda te sretne uspomene:
154
155
stotine obroka koje smo zajedno pojeli u stotinama restorana, hotela, gostionica, snackova,
stotine mineralnih voda i boca vina koje smo zajedno ispili, stotine naručenih jela, kušanih
recepata, posrkanih kava. Eto, to su naše uspomene: jedan divovski jelovnik, almanah Gaulta
iMillaua. Lijep popis nagrada za jedan život!
Kada smo koračali ulicom, hodao sam, nadvisujući je za cijelu glavu, uvijek velikim koracima
kao da sam žurio da joj umaknem. Zadihala bi se jako dok me je slijedila, hvatala korak sa
mnom:
- Onda, Kratkonoga - dovikivao sam joj -napreduješ li? Kako si malena!
Što se naših erotskih izgreda tiče, prokazivao sam ih sada kao dokaz skvrčenosti u bračnoj
ćeliji. Naša odurna prošlogodišnja prisnost, govorio sam Rebecci, proistjecala je samo iz
našeg straha od vanjskog svijeta. Igrali smo se svojim izmeti-nama da bismo se bolje odsjekli
od svijeta, da bismo bili dovoljni sami sebi. Doveli smo sklonost prema zatvaranju do njezinih
krajnjih posljedica. Što da se, uostalom, udvoje radi osim da se to dvoje uzajamno njuška,
blesavo smije svojim prcima, preuzme ritani svoje organske mašinerije. Eto kamo vodi bračni
erotizam; nekoj neizmjernoj sklonosti prema govnu zbog straha od otvorene pučine.
Rebecca će, to sam shvatio, uskoro prijeći u red mojih bivših ljubavi, iznemoglih strasti,
ustajalih snošaja, starih pogrbljenih naslada koje su sve međusobno zamjenjive. Moje
pamćenje milovalo je sa zadovoljstvom samo kratkotrajne pu-
i
sto lovine što su se ljeskale punim sjajem svoje kratkoće. Ali duže veze, upropaštene
pizmama i neotesanošću, zasluživale su samo zaborav, blaženu amneziju. A, osim toga, svim
neugodnostima što ih priskrbljuje normalan ljubavni život pridodaje se i ova, neizbježna,
univerzalna: što se ne sviđate svima. Koliko god bili lijepi, čarobni, oštroumni, uvijek će
postojati neka žena kivna na vašu nadarenost, na vaš uspjeh, koja će više voljeti manje sretna
bića; ili pak ako ste gubitnik i nesretnik, naći će se neke druge žene da vam predbacuju
ružnoću, neuspjeh. Sviđanje je stoga negativno, sviđam se ovoj ili onoj samo zato da većinu
ostavim ravnodušnom. To je iskustvo i te kako bolno kad vas obožava nekolicina, drugi mrze,
a većina zanemaruje. To mnoštvo bez očiju kvari vam najljepše uspjehe. Tako je bilo i s
Rebeccom: poznavao sam je već odavna: bijah li još zavodljiv? Koliko god se dobro govorilo
o nama, ne kazuje nam se ništa novo i trebaju nam svagda druga potvrđivanja, druga jamstva
koja su i sama klimava. Biti prvi u srcu jednog muškarca ili žene predstavlja preveliku
prisnost, za sprdnju. Jesam li kralj zato što sam tvoj kralj? Zbila se, dakle, pogreška u
dijeljenju karata: naklonost koju neko biće osjeća prema vama zbunjuje iz dva razloga:
najprije se čudite što vas svi ne vole istim žarom; a potom počinjete sumnjati nema li žena
koja vas obožava neku slabost. Ako me ljubi, znači da je izgubljena: tko bi mogao cijeniti
tako oklaštrenog pojedinca poput mene osim nekog još izgubljeni-jeg kojemu se isplati
objesiti o moju olupinu? Doista, umjesto da njezina nježnost revalorizira Rebeccu u mojim
očima, tjerala me je da tragam za štovanjem novih i novih žena u beskonačnost.
1
156
157
i
Vjerovao sam da sam u tojJudeo-Tunišanki oženio Sjevernu Afriku i zemlju Slona. Ali
njezino židovstvo nije predstavljalo ništa, ni baštinu ni vjernost nekom duhovnom području,
te sam je smatrao jednako ranjivom i oklaštrenom kao i sebe: jednom riječju, stopostotnom
Francuskinjom. Bio sam je zatvorio u geto njezine osebujnosti i uspoređivao sam je
neprestance s tim idealom da bih što bolje registrirao njezine slabosti. U mojim očima, ona je
nasilno prisvojila naslov na koji nije imala pravo: naslov pripadnika Izabranog naroda. Na to
bi mi srdito odgovarala:
- Toliko uopćeno voliš Židove da nisi kadar voljeti posebice jednu Židovku. Povraćam tvoje
prijateljstvo prema kući Izraelovoj, ono je samo izgovor da bi mene progonio. Tvoj otac
bijaše antisemit iz mržnje, a ti si iz ljubavi: prigovarao je Židovima što su previše Židovi, a ti
prigovaraš meni što nisam dovoljno Židovka. Potražujem pravo na dvosmisleni indentitet,
potražujem pravo na to da budem složena.
Bila je, naravno, u pravu! Pripadao sam onim kršćanima koji su, da bi okajavali neugodnu
prošlost, do te mjere obožavali judejski Entitet da su optuživali za izdaju svakog Židova koji
mu se ne pokorava. Zahtijevajući od svakog izraelića-nina da svoju različitost ističe kao fetiš,
ponašali smo se jednako sektaški kao i naši očevi koji su svojedobno od njih tražili da je
prikrivaju. No, u to sam vrijeme, u svojoj potpunoj zaslijepljenosti goja, bio nepropustan za
takve argumente.
Žalostilo me je samo jedno: ako je napustim, udobrovoljit ću svoje roditelje. Oni bi
povjerovali u pobjedu francuskog zdravog razuma, dok bi za mene bio posrijedi poraz
bračnog sustava. Neki posve osebujan događaj pomeo je moje
skrupule. U to je vrijeme moj otac, koji se bavio rodoslovnim istraživanjima u svezi s našom
obitelji, slučajno otkrio ženidbu jednoga našeg pretka, sredinom XIX. stoljeća, u Aix-la-
Chapelleu s gospođicom Esther Rosenthal, poljskom Židovkom, s kojom je imao četvoro
djece, a najmlađe od njih nije bio nitko drugi doli očev izravni predak. Ta kap semitske krvi u
našoj arijskoj dinastiji udarila mu je u glavu: ta navala krvi bila je za nj kobna. Sjećam se
njegovih posljednjih riječi u odjelu za reanimaciju:
- Franz, varao sam se cijelog života: Židovi su upravu, oni su pravi preteče moderne Europe.
Mrzio sam svojeg oca godinama; mržnja se u zreloj dobi pretvorila u prezir, prezir u milosrđe
kad se taj despot razotkrio kao krhak i bojažljiv starac. Ali nakon ovih posljednjih riječi, taj
čovjek je ponovno postao moj otac. I ljubio sam ruke tom Pravedniku kojega je zgodilo
Otkrivenje na pragu smrti. I plakao sam od očaja kad je vrlo tihim glasom, u samrtnome
hropcu, promrmljao:
- Gadovi su zapravo Arapi sa svojom naftom.
Više nisam volio Rebeccu i zbog toga sam tugovao. Zasićen, uzalud sam dozivao k sebi jednu
strast koja mi je već umaknula. Više nisam osjećao, više se nisam tresao, više nisam bio
ljubomoran, i ta utiha me je rastuživala. Predočavao sam sebi Rebeccu u naručju drugih
muškaraca, kako ih ljubi, prima njihova milovanja, njihove počasti, i te me slike ostavljahu
posve ravnodušnim. Ima li gore boli od one koja ti para srce kad osjetiš da se iz tebe povlači
oganj strasti kao i more sa žala za oseke? Upadao sam u kaćiperstvo bogataša: oh, govorio
sam sam sebi, trpjeti zbog
158
159
jedne žene, ne biti voljen, kako to mora biti dobro! Vidio sam kako me Rebeccine oči nijemo
prekli-nju, traže od mene razumska objašnjenja premda ih zapravo nema. Moja želja za
raskidom bila je isto tako proizvoljna kao i moja ljubav na prvi pogled dvije godine prije.
- Ali kaži mi, kaži mi što sam učinila, jesam li te naljutila, uvrijedila?
- Što si mi učinila? Ništa: tvoja je krivnja što postojiš, naprosto.
Za bilo kakvu sitnicu, kakav pogled, lapsus, kakav načrčkani telefonski broj, papirić
zaboravljen u džepu, priređivala mi je groteskne, bljutave, opetovane ljubomorne scene.
Njezina srdžba bijaše magičan pokušaj da pojednostavni situaciju kojoj nije bila gospodar.
Podnosio sam svakodnevnu cenzuru zakonite ljubavnice koja vam pretražuje košulju, rublje,
otkriva i najmanju vlas, kopa vam po džepovima i notesima, naziva brojeve koje u njima
nalazi, u nadi da će natrapati na kakav ženski glas. Sa svom sitničavošću detektiva, naprezala
se uspostaviti prizore, spojeve, mreže. Jer nema nemilosrdnijih policajaca od ljubavnika. U
mojem je rokovniku precrtavala sumnjive brojeve i adrese kako ih više ne bih mogao
pročitati. U bolnici je čak pokušala potplatiti neku bolničarku ne bi li me ova kontrolirala!
Svaki je stranac za nju postao a priori sumnjiva i, prema tome, opasna osoba, I što je bila
tvrdoglavija, to je dublje propadala u nespretnost. Na ulici je bila špijunka meni za petama,
vrebajući na najmanju žensku pojavu ne bi li je procijenila prije mene, omalo-važila. 'Suvišno
je da se za ovom okrećeš - gunđala bi ona - to je prava frntulja. "Kako bih je udario na muke,
zabavljao sam se napadno piljeći u starčiće,
stare gospode, dječicu, a to bi je smutilo, sililo na stalno vrebanje iz zasjede, te bi joj se na
kraju ukočio vrat. Razdraživalo ju je moje lepršanje od cvijeta do cvijeta: čim bi identificirala
neku suučesnicu, bio sam već s drugom, tako da joj je ostao samo svlak dok bi mislila da drži
plijen. Vodeći istragu, tražila je suparnicu od krvi i mesa, jedinstvenu i postojanu, s kojom bi
se mogla mjeriti, suočiti. Ali nisam napuštao naš par kako bih iznova zasnovao neki drugi, bio
sam stalno drugdje, stalno ispred već osvojenoga. Govorio sam joj s djetinjim prkosom: neću
te napustiti zbog neke žene posebice nego zbog svih žena.
- Ti me ljubiš - govorio sam joj - što se to mene tiče? Pati u tišini: uvidavnost je moderni oblik
dostojanstva.
Ritam svađa se pojačao dok nije postao našim kruhom svagdašnjim: mogli smo na prste jedne
ruke izračunati sate u tjednu kad se nismo prepirali. Moj je stan odzvanjao od neprestane jeke
naših koškanja. Cijeli su dani prolazili u ra-zdornim krizama, sve nam je postajalo užas i
patnja, a bojao sam se nadasve vikenda koji nas četrdeset osam sati uzastopce ostavljahu
licem u lice. Nakon svake svađe uslijedila bi duga durenja zaključena izmirenjima, isto toliko
sklepanim koliko i krhkim. Pomirenje: u njemu je sva besramnost bračne scene! Poslije
tolikih objeda, jakih udaraca, proklinjanja, supružnici se ponovno nalaze, svježi, raspoloženi,
kao da se ništa nije dogodilo, eto ti gadosti, odurne rupe pamćenja. Uskoro me dovedoše do
očaja i ta pomirenja: bio sam sit tog scenarija, određenog kao i balet zidnog sata, svega tog
naprasitog zveketanja, kudikamo
Hi,
160
više kodiranog od etikete na kraljevskom dvoru. Ti nasilni izgredi morali su možda
uspostaviti odvodni kanal za prejaku napetost. Ali odvodni kanal postade strast sama, scena
naš normalni poredak, a izgred naš čuvstveni način.
Govorila mije Rebecca:
- Prolaziš pubertet s trideset godina, opsjednut si samo seksom.
-Pa što onda? Takva opsjednutost ne bi ni po čemu bila prosta. Ali ti si na krivom putu. Ja
sam netko tko se ne želi ničega odreci, tko se opire biranju. Dobacuješ mi kao pljuvačku u lice
moj donhuanizam. Prihvaćam ga. Don Juan teži za darom sveprisutnosti: on hoće biti
strastvenim ljubavnikom samo jedne žene i prevrtljivim vje-trogonjom za sve, hoće izgarati za
rugobu i izgarati za ljepoticu, teži za totalitetom mogućih sudbina obuhvaćenih samo jednim
životom. Upravo je stoga junak nestrpljivosti, a ne pobornik užitka. Tvoji su snovi snovi
obične grizete. Žudiš za srećom postojana ognjišta, a menije stalo samo do toga da sa svojim
partnericama tvorim brojnu cjelinu. Ti trpiš zbog mojeg razvratništva, a ja zbog strahovlade
tvoje sentimentalnosti. Umjesto da se uzajamno gnjavimo, priznajmo svoje suprotivne
sklonosti i, iz te različnosti, izvucimo logične posljedice.
Rebecca i ja tvorili smo onaj standardni heteroseksualni duo što ga vidite posvuda, u
parkovima, kavanama, plesnim dvoranama, suznih očiju, suhih ruku, stražnjice oprane
sapunom, spolovila uvijek spremnog da dokaže svoju privrženost, dua što se ne voli
opterećivati djecom ili starcima; ukratko, savršeno zatvorenu školjku. Promatrao
161
sam svoju zagrižljivu polovicu koja mije u svako doba dana i noći predlagala da zamijenim
svoju isključivu skrb o samome sebi sebičnošću udvoje, ne bismo li se tako čvrsto ujedinili
protiv sviju! Ah, krasna li blindiranog ideala, divna li utamničenja u bračnu blagajnu!
Događaji javnog života, velike drame što su potresale svijet, dopirali su do nas kroz našu
čahuru tek obloženi vatom i nisu nas stoga pogađali. Istkali smo oko sebe čvrstu tuniku koja
nas je štitila od vanjskog svijeta, a Rebecca je sad htjela izraditi još i drugu. Za nju se svijet
svodio na šačicu ljudskih bića, i venula bi daleko od njih. Nije poznavala temeljne uloge u igri
epohe, živjela je uronjena u osobne probleme, u strahovitoj sili teže svoje ispraznosti.
Život udvoje podnosimo samo ako ga ocrnjujemo, još jedini način da ga uljepšamo.
Ogovaranje mi je zadugo zamijenilo razonodu: klevetanje, beskrajno seciranje Rebecce pred
mojim prijateljima, zadržavalo me je da je ne napustim, umjelo je odstraniti moja
neraspoloženja; izdaja kao nadomjestak za otpadništvo. Jednog nedjeljnog popodneva
porječkali smo se kao obično, pa sam izašao kupiti kutiju cigareta. Na povratku više nije bila
tu: pretražio sam naš dvosobni stan, zvao: ništa. Zagnjavljen perspektivom dugog
samotničkog poslijepodneva, nazvao sam nekog prijatelja. Iskalio sam u to susretljivo uho sve
svoje pritužbe protiv Rebecce, istaknuo opadanje svoje žudnje prema njoj, i ispričao mu, s
onim neotesanim momačkim razmetanjem, poneku vragoliju koja se zbila prije dva dana.
Poslije četvrt sata razgovora dogovorili smo se da se nađemo u kavani i ja sam spustio
slušalicu.
162
Upravo je tada Rebecca izronila iz nepo-spremljenog kreveta: bila se sakrila pod perinom,
stapajući se s njome. Otkrivanje stanovite istine o meni, koju je naslućivala ali se nije
usuđivala u nju vjerovati, prouzročilo joj je navalu krvi u mozak. Izvukavši sve pandže, stala
se derati kao vrag, te je počela po svojem običaju prevrtati stolce i predmete. Pomislio sam da
će mi iskopati oči, ali bila je umjesnija. S loše suspregnutim bijesom zatražila je da me prati
na sastanak; prihvatio sam, ne pogađajući njezine motive, zaklinjući se sam sebi da ću biti na
oprezu. Mojem zapanjenom prijatelju objasnila je najprije svoju varku i potom mu je rekla:
- Znam da ti Franz povjerava vrlo intimne stvari o meni. Možda bi ti bilo zanimljivo čuti što
mi govori o tebi.
Dakle, činjenica je da sam se s tim kolegom, liječnikom kao i ja, nalazio u položaju
profesionalnog suparništva u okviru naše službe, svaki od nas priželjkujući i rovareći za
najbolje mjesto, za najviše bodova u procjeni našeg profesora. Uslijedila je stanovita
konkurencija koja se iskalji-vala čas šalom, čas kivnošću, i o kojoj su naše male prijateljice
znale baš sve. Uzalud sam iskreno prosvjedovao, moj je istovrsnik bio znatiželjan da dozna
čime ga oblagujem iza leda. U punom zanosu, Rebecca mu nije prištedjela ni najmanju sitnicu
u mojim objedama, počevši od njegove neskladne vanjštine pa do njegove seksualne
prostodušnosti, spomenuvši usput i njegovu narav laskavca. Shodno tim postupnim objavama,
on je sve više blijedio, sigurno da nije mogla izmisliti tako točne pojedinosti. Ustao je nakon
jednog sata, blijed kao krpa, i ostavio nas bez ijedne riječi. Tog poslijepodneva stvorio sam
sebi smrtnog nepri-
163
jatelja, te me ni jedna od uvreda kojima sam potom Rebeccu ubijao u pojam nije mogla
utješiti zbog gubitka tog prijatelja.
- Kaži mi - pitao sam je - koja si mi vrata otvorila u tri godine života, koga si mi predstavila?
Frizerke, prodavačice, trgovkinje, švelje, manekene, modne kreatore, staretinare, frizerske
naučnice, fotografe, pedikere, kozmetičarke; eto, to su tvoje veze, sav sitni puk ništavnog i
ispraznog svijeta, sitne ribe mode i privida.
Naravno, mogli smo se možda opredijeliti za otmjena rješenja. Budući da smo umirali od
prekomjernog nalaženja licem u lice, valjalo nam je zauzeti odstojanje, žrtvovati dražima
neizravnog, prorijediti svoje posjete. Ali što smo se rjeđe viđali, to sam manje imao želju da
joj se vraćam. Znao sam za više lukavstava da se spasi ili produži veza: izabrati razdiranje,
ljubav drugoga staviti na kocku, pomoći joj da ponovno nade svoju jakost. Mogli smo se
prepustiti orgijanju s gomilom poklonika i tako učvrstiti ugovor, odglu-miti gubitak ne bi li se
još jače spojili. Tim se opcijama moglo zamjeriti da su samo formalne i da zadržavaju
nagodbu koja mi više nije bila po volji. Povraćao sam monogamiju u svim njezinim oblicima,
slobodoumnu, raspojasanost, klasičnu, emancipiranu, pomirljivu, blagu, i težio samo za time
daje se oslobodim. A osim toga, s tim zakrpama, odugovlačili bismo još nekoliko godina,
tegleći sa sobom svoje pizme, sprežući zajedno brak i raskalašenost, napredujući prema
kobnom izlazu, to gorčem što smo ga više odgađali.
Stvari su se okrutno zavukle. Prošlo je više od šest mjeseci. Valjalo je stati tome na kraj.
Načas
164
sam se hrabro prenuo:
- Rastanimo se prije no što bude prekasno. Rastanimo se u ime ljubavi koju smo zajedno
doživjeli i koje više nismo dostojni. Nadao sam se da ćeš ti pokrenuti taj raskid: nisi se ni
pomaknula. Moram se sam upregnuti u tu mukotrpnu zadaću. Shvati, napokon: otišli smo
predaleko; kudikamo nam previše teži teret naših uvreda i niskosti, više nam to nije moguće
popraviti ili platiti, moramo probušiti čir i razdvojiti se. Još me ljubiš: nemoj, čekati kad me
više ne budeš ljubila: ako odeš u dobar čas, oboje ćemo manje trpjeti. Pomozi mi da te se
riješim, vrati mi dostojanstvno koje gubim ponižavajući te. Patimo odvojeno svako od svojih
rana, ne otežavajući jedno drugom.
Odgovorila mije:
- Hoću živjeti kao i svi drugi pokraj životnog druga, hoću imati djecu, i točka.
Darovala sam ti svoju bit i želim ti posvetiti cio život.
- Ništa mi ne posvećuješ, molim te. Neću da se žrtvuješ. Mrzim unaprijed kamate koje bi prije
ili kasnije zatražila. Nemoj očekivati zahvalnost s moje strane.
- Loše sam se izrazila, Franz, unatoč tome što sam s tobom nesretna, ostajem i ne gubim nadu
da ću te promijeniti
- Ne sanjaj o tome, pokušale su već druge prije tebe, koje su na tome slomile zube. Neka vrsta
velike prepreke redovito upropaštava moje sentimentalne pothvate. U svojem zanosu prema
tebi imao sam unaprijed stvoreno mišljenje da zaboravljam sve žene koje bijah upoznao i da
uspješno doživljavam ono što sam s njima promašio, ludu ljubav moja traje. Čudo se održalo
dvije godine.
165
Danas plaćamo ceh što smo hotimice odsukali jednu opsjenu. Svijet je vrlo uzbiban: ljudi i
stvari dišu, oblikuju dugu, poželjnu, dragocjenu perspektivu, u koju želim biti umiješan.
- Previše raščlanjuješ, Franz, a da bi bio doista iskren. Ali, budući da me više nećeš, ja ću se
pokoriti
Sa suzama u očima, Rebecca je skupila svoje stvari i otišla. Iako je više nisam volio, bio sam
dirnut. Zatvorivši vrata za tom družicom koja je već iščezavala u prošlosti, mogoh se smatrati
slobodnim. Željezni se okov slomio, skinuti lanac vukao se po podu; napokon sam otpočinuo,
pogođen živčanom obamrlošću. Ali lanac će se ubrzo iznova silovito napeti i tako će nas jako
stresti da ćemo se zauvijek osjećati prikovani jedno uz drugo.
Rebecca se sutradan vratila i kazala mi:
- Ne mogu bez tebe živjeti: spavaj sa svim ženama, ali me zadrži uza se.
Nisam smio biti slabić. Ali tu curu obilježavala je nijema tvrdoglavost poniznih, protiv koje
ne možemo ništa, otupljivala me je svojim pasivnim otporom i neki me je kukavičluk naveo
da je ponovno primim. No, ovaj put bijah čvrsto odlučio da se ophodim s njome bez skrupula:
bio je posrijedi rat. Budući da nije osjećala bračni pakao, natjerat ću je da na svojoj koži
iskuša sam pakao.
Razmislio sam o najboljim načinima kako da je ponizim i svrstao ih rednim brojevima od
jedan do šest: spol, rasa, društveni stalež, vanjština, dob, inteligencija. Otprve sam uklonio
spol, rasu i dob, poniženja odveć maglovita da dimu neku određenu osobu. Rebecca je,
primjerice, čekala s uznemirenom nadom da je jednog dana proglasim ''prljavom Židovkom",
uvreda u izojoj bi
166
našla potvrdu moje bestidnosti. Glupača! Htjela je da sunovratim u ponor jedino što sam u
njoj štovao: njezino židovstvo/ Ja koji sam tražio učinkovite psovke, postao bih smiješan da
sam joj uputio baš ovu: značilo bi nju proglasititi nedužnom zato da bacim krivnju na njezin
narod; značilo bi ukazati joj preveliku počast, brkajući je s jednom uglednom zajednicom.
Shvatite me: rasizam je glup, on napada kolektiv preko pojedinca i čini dvostruku pogrešku:
samoga napadnutog ostavlja nepovrijedenim a izazivlje solidarnost naroda kojemu ovaj
pripada, sastavlja kad bi morao rastavljati. U razornom poduhvatu u koji sam se upustio s
Rebeccom, trudio sam se na jednoj drukčije prepredenoj i aktivnoj razini: odapinjao sam u
njezine najosjetljivije žilice, to jest u pamet koju stavljah u sumnju i u njezinu vanjštinu koju
kritizirah, neprocjenjivo blago jedne žene koja je usvojila moderni imperativ naših društava
da prije svega bude naočita. Dodavao sam tome društveni položaj, dobra tema za kinjenje u
ovo naše doba oseke, koje je obnovilo vladanje skorojevića, hijerarhiju staleža i bogatstava.
Ukratko, odabirao sam sva područja koja nisu mogla dati povoda političkom ili ideološkom
odgovoru, udarao sam u meki trbuh osobne sklonosti. Htjedoh da Rebecca bude apsolutno
razoružana pred patnjom, dovedena do krajnjih granica.
Što se metode tiče, odlučio sam se za nedosljednost: morao sam skršiti oko nje svaku
sigurnost, natjerati je da živi u strahu i tjeskobi, osjetiti njezinu napetost i postupno trošenje, i
u tu svrhu kombinirati napad i iznenađenje, odnosno biti poduzetan, mrcvariti je bez počinka,
ne biti nikad ondje gdje me je očekivala (po potrebi
167
pokazati se milostiv kad je strahovala od strogosti i obrnuto). Tako da ništa ne uzima zdravo
za gotovo, čak ni kavu koju smo zajedno pili, da sve, čak i zrak koji udiše, bude zasićeno
nabusitošću, mržnjom, te da osjeća kako joj nad glavom visi vječita prijetnja nekog
protunaloga, neke neočekivane grubosti. Uredio sam joj po mjeri život kao na žeravici zato da
ne bude više čak ni hranom moje srdžbe već nevažnim i prezira vrijednim svjedokom moje
svakodnevice.
Vrlo brzo, bolest što nije voljena oduzela je sjaj licu moje ljubavnice, prigušujući isticanje
njezine ljepote koja postade bezizražajna i kisela. Čim bi joj draži oslabile, dao bih joj to do
znanja. Odjurila bi pred zrcalo i, misleći da je ružna, naposljetktu bi doista poružnjela. Takva
je moć zloće: ona oblikuje i izobličuje pojedince. Ali kakva je tu nadarenost nužna! Ljudi ne
slute koliko je teško biti mrzak; zlo je askeza kao i svetost, valja ponajprije nadvladati
predrasude društva svagda sklonog samilosti, gaziti bez počinka blijedi puk dobrih osjećaja,
biti obdaren izoštrenim teatralnim smislom, psihološkim poznavanjem duše koje nije svakom
dano.
Kao vrhunac nevolje, moja jadna Ijubovca griješila ja najvećma iskazujući svoje duševne
smetnje somatski, kažnjavajući se na svojem tijelu zbog naših sukoba. I najmanja neugodnost
izazivala je u njoj provale bubuljica, velike crvene mrlje koje su iščezavale tek poslije
nekoliko sati i koje je skrivala u mračnoj prostoriji. Večerali smo, primjerice, kod prijatelja,
ljudi mojega kova, mladih, imućnih i pakosnih buržuja, dakako "ljevičara". Na početku
obroka, prišapnuo sam joj nekoliko kratkih, jetkih primjedbi o njezinu srni-
168
jesnom i neukusnom odijevanju, sjajećem nosu, masnoj koži, crvenim očima. Društvo je po-
vjerovalo u nježna šaputanja i ushitilo se mojom privrženošću. Rebeccaje ustala i otišla se
isplakati, a zatim se prema meni držala neprijateljski. Tako me je svatko zamišljao nedužnim i
blagim, dok podnosim osvetljivu i svadljivu ženu. A bio mi je poznat nastavak: ljutnja neće
otezati da na Rebeccinu licu obavi svoj podli posao. I doista, velik gnojav prištić niknuo joj je
nasred obraza.
- Draga moja, na licu Uje izbio prištić - uskliknuo sam glasno.
Rebecca je problijedjela, opipala drhtavim prstom ugroženo mjesto, prozvala me tada "jajo-
likom glavom" ili "devinom gubicom". Pozivajući se na društvo kao svjedoke, prasnuo sam u
smijeh:
- Ipak nije moja krivnja što si kozičava, svi znaju da se akne stvaraju u svakoj dobi.
Svi su hihotali, napose žene, feministkinje, naravno, presretne što prisustvuju omalovažavanju
suparnice koja čak nije pripadala njihovu rangu. Da ste mogli vidjeti Rebeccinu glavu u tom
trenutku: bila je mrtvački blijeda kao mumija. U nekoliko sekundi stropoštala se njezina
nepobitna ljepota kao hrpa tanjura. Nastavio se razgovor dok je ona štrajkala riječima, durila
se u svom kutu, nespretno skrivajući rukom obraz, dok je zlo uzimalo maha, napadalo drugu
stranu, uspinjalo se prema sljepoočicama, proširivalo svoj umješni žig sramote sve do usta i
vrata. Rebeccu je hvatala takva panika svaki put kad bismo večerali u društvu da joj se
alergija pojavljivala čak i onda kad bijah ljubazan, dokaz kako se više nisam morao umiješati
da postignem pravi učinak.
I k tome je moja draga priležnica imala užasne komplekse pred tim nadmoćnim ljudskim
169
sojem medu koji sam je navlačio, a njegovo otmjeno i bučno razmetanje ju je opčaravalo.
Nadjenuli smo joj ime "Nijema" jer se nije usuđivala sudjelovati u našim razgovorima, i
sjedila bi na stolcu ukočena i šutljiva! uvijek smo je posjeli na kraj stola, u pravcu kuhinje, na
razmaku od sviju, jer nije imala što reći. I svagda se našla kakva dobra duša daje upozori na
njezinu plahost i zagnjuri je još dublje u njezinu nijemost. Jer ako me je Rebecca doista mogla
učiniti ludo ljubomornim, zgnječiti me sa svojih dvadesetpramaljeća, zauvijek joj je
nedostajala ona prava građanska kultura, ono sanjarsko djetinjstvo u pomalo trošnim velikim
kućama, njoj kojoj je jedino ljetovalište bilo dvorište neke velike zgrade s jeftinim stanovima,
a svekoliko sjećanje iz djetinjstva couscous petkom navečer, te jedini časoslov televizor. Ne
bijaše baš uvjerljiva, jadnica: naprezala se da bude u tijeku događaja, ali osjećalo se novo no-
vcato znanje, svježa boja krhkog, žurno progutanog nauka. Uzalud je nastojala biti otmjena,
bijaše zauvijek lišena one neusiljenosti građanske djece kojima su već od djetinjstva utuvili da
imaju pravo postojati. I nije čak mogla računati na židovsku solidarnost: kao sefardicu i
proleterku, prezirali su je moji prijatelji askenazi za koje je uvažavanje bogatstva i odgoja
imalo prednost pred vezama zajednice.
Pošlo mi je, dakle, za rukom to čudo da poruznim Rebeccu, daje natjeram na preuranjeno
starenje.
- Kako si grda, kako sam uopće mogao svrnuti okom, zagledati se u tebe, stidim se što me
vide u tvojem društvu, ružna si i bubuljičava jer si blesava u nutrini bića.
Rebecca mije blago odgovarala:
170
171
i
- Svaka mrlja na mojem licu znamenje tvojih pakosti. Ako želiš da opet postanem lijepa kao
prije, prekini sa svojim perfidijama.
Napredovanje zla bilo je naprasno: u nekoliko je tjedana moja mlada prijateljica pokupila sve
zamislive psihosomatske bolesti i postala enciklopedijom simptoma. Patila je od anoreksija,
migrena, želučanih bolova, bubrežnih poremećaja, tahikardije, kolitisa. Sada je povraćala
gotovo poslije svakog obroka i previjala se od bolova na krevetu; smršavila je, onemoćala.
Otpadala joj je kosa, crni podočnjaci progutali su joj obraze. Ostao joj je samo jedan saveznik:
cigarete koje je pušila neumjereno, čak i do tri kutije u danima velike napetosti. Od toga je
dobila stravičan dah, pa sam je noću prisiljavao da spava okrenuta na drugu stranu, s gazom
privezanom na usta. Uostalom, žalost i grčevi priječili su je da sklopi oko. Čuo sam kako
uzdiše, stenje, a njezina je muka moju sladostrasnu želju da utonem u san činila još sladom.
Iscrpljena tim dugim nesanicama, bila je stalno bolesna, hvatajući sve mikrobe koji su se
potezali okolo. Bio sam njezin liječnik i zabavljao sam se varajući je na lijekovima,
propisujući joj neprikladne ili opasne ljekarije: bijah joj, primjerice, savjetovao aspirin za
zapi-ranje početnog čira, premda taj lijek napada i nagriza želučanu sluznicu; kako su se
bolovi pojačavali, neki joj je neobzirni ljekarnik, u slučajnom razgovoru, otkucao moju
podvalu. Ali ona se pokorila i ustrajno obraćala mojim liječničkim uslugama.
Ako postoji plemenit način da drugoga voliš i u njegovim slabostima, postoji i opaki način da
ga oslabljuješ navaljujući na njegove najmanje pukotine. Upravo sam tako ucijepio u Rebeccu
dvojbu o njezinim sposobnostima, prikazujući joj caklenje njezina životnog neuspjeha.
Sumnja se primila kao kalem, te sam je uspio uvjeriti da je, unatoč svojoj mladosti,
promašena osoba. Od početka naše veze upirao sam prstom u njezine kulturne, lingvističke
nedostatke (nijepoložila čak ni maturu); i umjesto da joj pomognem da ih prevlada,
neprestance sam je na njih podsjećao kao na presudu sudbine. Strah da ću je ismijavati kad je
govorila engleski, primjerice, ili se upuštala u kakvu "intelektualnu" raspravu, ukočio bije u
suzdržanosti, usadio joj u pamet pomisao na osobnu manju vrijednost. Toliko sam je
proglašavao tikvom i neznalicom daje zauvijek otupjela i ostala zadrta. Sva onako sputana
vlastitim opterećenjima, kao loše skrojenom haljinom, capkala je ona istim utrenicima. Pod
izgovorom da razvijam njezine darove što su ostali neobrađeni, ja sam ih potiskivao, jer se
zamah moje politike krio u izlučivanju osjećaja krivnje od koje sam je tobož nakanio
osloboditi.
Od te pametne i živahne djevojke stvorio sam, silnim kopanjem po njezinoj nutrini,
prestrašeno biće, drhtava patuljka.
- Nemaš me pravo tako prosuđivati, otvarati mi utrobu -govorila mi je ona - to je dostojno
murjaka, a ne ljubavnika.
Ali je prosvjedovala samo zbog forme. Što ćete? Njezina sreća temeljila se na tome što
pripada inventaru mojih dobara. Ja sam gravitirao sred nekoga višeg reda što se, po njezinu
mišljenju, podudarao sa životom, dok je ona od njega zaokupljena drugorazrednim
funkcijama, prikovana za niske pojaseve postojanja, primala samo blijedo iverje. Ona je
sučeljavala svoju nesuvislost s mojom gordošću, svoju slabost s mojim uspjehom,
172
Žena, frizerka, kći siromaha: tri poniznosti klanjale su se pred mojim statusom briljantnog,
neusiljenog, obrazovanog muškarca. Ona je primala k srcu moje mudrolije; s obzirom, na to
da sam je proglasio neobrazovanom, glupačom, podložnom i nesposobnom, grčevito se
uhvatila za te nametnute misli kao za svoju vlastitu istinu.
Mojoj srdžbi, ubuduće, nisu bili potrebni razlozi da bi planula, niti mojoj želji za osvetom
uzroci da bude konačna. No iznad svega me je, u Rebecce, izluđivalo ono što sam zvao
njezinom stranom "zahodskog kotlića", njezin izgled isprebijana psa kad je, drhturava i
šmrcajući, svaku svoju rečenicu završavala interpunkcijom su-spregnuta jecaja ne bi li joj dala
bolan naglasak. Mučenica se kreveljila, pokušavala me je posramiti svojim ovlaš suznim
očima, gorkim nabiranjem usta. Nisam dopuštao da me imalo takne ta bol, zbog koje sam je
još više prezirao. Šiban njezinim suzama koje su mi najviše išle na živce, čim bih spazio da će
uskoro poteći, bijesno bih je drmao, tukao, ćuškao, zahtijevao da mi uzvrati pljusku. Kako se
ne bi usudila, nastavio bih je mlatiti stisnutim pestima sve dok ne bi pala, tijela prekritog
masnicama. Srušila bi se s prigušenim krikom i ostala posve iznemogla na podu. Vukući je za
kosu, silio sam je da podigne glavu ne bih li u njezinim očima otkrio apsolutnu pokornost. Ta
bi se luđakinja dala čak i ubiti iz zadovoljstva da me povuče sa sobom u propast. Njezino je
robovanje poprimalo to ozbiljnije razmjere što je ona na nj slobodno pristajala.
Tu ženu koja me je ljubila, tu ženu koja me bijaše ljubila više nego ijedna druga, pustošio sam
kao što sam već pustošio bića koja su mi se približila da ih kaznim za njihovu nježnost prema
173
meni. Druge su otišle na vrijeme dok je Rebecca, ostajući, pristala na vlastito uništenje.
Njezina slijepa poslušnost uvjeravala me je kako je rođena da bude žrtvom. Licemjerno sam
bodrio njezino dostojanstvo, žigosao njezino pomanjkanje ponosa i samoljublja. Ali sam
ustrajao u svojem odvratnom ponašanju. Ništa spektakularno: stalan svakodnevni pritisak koji
se trudio oko jednog jedinog cilja: navesti je da se osjeća krivom, bilo da govori ili šuti, miče
se ili spava; ne bi li odsad u meni vidjela samo suca koji vodi protiv nje vječitu istragu.
Nemojte misliti da sam je zlostavljao punih dvadeset četiri sata. Izmjenjivao sam, shodno
najljepšim pravilima kazuistike, trenutke blagosti s napadajima nepopustljivosti. Čekao sam
da Rebecca dosegne stanovit vrhunac opuštanja i nade kako bih je potom lakše slomio,
uživajući u tim okomitim pomicanjima od kojih se nakostri-ješe živci, a koja jače i od bračne
scene umiju rasklimati najprekaljenije naravi. Postajala je igračkom kojoj sam postupno
iščašio zglobove, rakom kojem sam kidao jednu po jednu štipaljku da vidim što će se zbiti. A
osim toga, ima li išta jače od ranjavanja duše koja već krvari? Moja je ljubavnica zatrudnjela:
posljedica jednog smunđanog snošaja kad sam je, pijan, husarski okinuo jedne večeri,
zamijenivši je s nekom drugom. Htjela je zadržati dijete i najprije mi je to sakrila. Kad sam
opazio, premda je bilo kasno -već dva mjeseca trudnoće - zahtijevao sam pobačaj. To
zakašnjenje bilo je za nju kobno: zbog postoperativnih komplikacija uhvatila je neku bolest
koja ju je besprizivno i bespomoćno učinila nerotkinjom. Početak trudnoće olabavio joj je
trbušno tkivo i dojke: koža joj je omlohavjela kao one jeftine košulje što ne odolijevaju
pranju, poja-
174
vile su joj se žilice na prsima i na trbušnom pojasu. Ta djevojka koja je pred drugim ženama
oštro branila svoju savršenu estetiku, našla se u nekoliko tjedana lišena ljepote. Uvjerljiv
ishod njezina novog stida: više nije po stanu šetala posve naga i spavala je uvijek s
navučenom pidžamom ili košuljom.
Ne znadoh više što izmisliti da joj naškodim, pa sam nadodavao male torture: ne valja
zanemariti gomilanje beznačajnih okrutnosti što iscrpljuju jače nego neka velika žalost. Moji
prvi nasrtaji bijahn goropadni, ubitačni, ali je Rebecca više trpjela zbog tih opetovanih
udaraca, tih malih elektrošokova koji bi je svaki put malo više izbacili iz ravnoteže.
Tako je počela piti: ohrabrivao sam je u njezinu poroku, kupujući joj svake večeri bocu
viskija ili votke. Napila bi se svaki put i zaspala na podu, usred svojih bljuvotina i zadaha
vinskog taloga. Jedne noći, do gađenja sit njezina ponašanja, ispržio sam joj na nekoliko
mjesta noge cigaretom. Na nekim točkama pritisnuo sam je tako duboko da se osjećao zadah
sprženog mesa. Kad biste znali kakav je čudan osjećaj paliti neko beživotno biće: ono trpi,
pravi grimase, ali njegova je otupjelost prevelika da biste ga probudili, i vi istodobno uživate
u njegovojpolusvijesti i u svojoj nekažnjenosti. Sutradan sam joj tvrdio kako se sama opekla
ležeći pijana ko crna zemlja, i kako sam, štoviše, spriječio početak požara u stanu. Bez
dokaza, nije joj preostalo drugo doli da proguta tu verziju i da liječi svoje ozljede, od kojih su
joj neke ostale zauvijek.
Drugi je put pak uzela bolovanje na tjedan dana zbog neke malenkosti. Odobrenje takva
175
dopusta podrazumijeva, kao što znate, ostanak kod kuće u slučaju da vas obiđe kakav
nadzornik. Jedno poslijepodne, znajući da je Rebecca izašla obavljati različite poslove,
nazvao sam iz svoje ambulante mjesnu blagajnu Socijalnog osiguranja da ih upozorim na
grešku. Rebecca nije nikad doznala tko ju je odcinkao, dobila je ukor, izgubila pravo na
dnevnu novčanu nadoknadu i morala se već sutradan vratiti na posao ufrizerski salon.
Zanimljiva stvar: nesretna bića upravo privlače nesreću. Po Rebecci, već osakaćenoj mnogim
patnjama, pljuštale su nevolje; njezin se položaj pogoršao na profesionalnom planu. Previše je
izostajala, loše radila, i u onom svojem stanju vječite rnalaksalosti, znale su joj, naime, suze
grunuti potokom usred pranja kose, dok je mušterijama jedva odgovarala na pitanja, a prema
kolegicama se pokazivala krajnje razdražljivom. Njezini su joj poslodavci pomišljali dati
otkaz i već su joj bili poslali dvije opomene. Iskoristio sam njezin labavi položaj da joj zadani
smrtni ndarac: ukrao sam joj jednu mjesečnu plaću, potjeravši cinizam čak dotle da sam joj
darovao par zlatnih naušnica kako bih je utješio. Ni jednog trena nije naslutila pravu istinu, jer
je svoje sumnje usmjerila prema najboljoj prijateljici s kojom je pila čaj na dan krade. Morala
je uza-jmiti svoj mjesečni dohodak od vlasnika; ali ožalošćena tim gubitkom, češljajući
nevoljko, osvećujući se zbog svoje nesreće na tuđim lubanjama, bila je malo kasnije otpuštena
zato što je zaboravila pod haubom neku mušteriju kojoj kosa bijaše napola pougljenila. Taj
otkaz označio je poseban datum u kvarenju naših odnosa: umjesto da ublaži moja
predbacivanja, ja sam još većma otvrdnuo.
176
Sto smo dublje gacali u tom blatu, ona je vapila za milosrđem, vjerujući da je dosegnula samo
dno ljage, ali ja sam je tjerao da side još niže. Svaki dan otkrivao sam joj novu pojedinost s
takvom krutošću uponižavanju za kakvu se nikada ne bih smatrao sposobnim. Mislila je da
već sve zna o grozoti: ali redovito nije imala pojma o nekom posebice nesnosnom potezu,
nekoj nečuvenoj profinjenosti što bi je izmislila moja nepresušna zloća. Sviđao mi se prizor
tog života što je propadao. Mrcvario sam je nošen isključivo pouzdanjem u njezinu apsolutnu
nedužnost: njezina bezazlenost, prostodušnost, podbadale su same moju požudu da joj
nanosim bol Postajao sam sve nasilniji u nadi da će uzvratiti, ali kad bi reagirala, moj bi bijes
prekoračio sve granice.
Često bi je nesreća natjerala u ludilo: zaredali bi tada krikovi, kreveljenja, divlje preplašeni
pokreti, drhtale bi joj usnice, gušila bi se, zbog napadaja bolnih grčeva sudarale bi joj se noge
kao dvije drvene štake. Žena je tvrda litica u koju tek tako ne prodireš: Rebeccu sam toliko
izbrazdao pukotinama da sam grlio još samo hrpu razvalina. Imao sam nad njom bezgraničnu
moć. Slomio sam oprugu njezine volje, prikovao je uza se željeznim okovom. Zanemario sam
joj tijelo kako bih se utaborio kao gospodar u njezinu mozgu, gdje sam zaveo vladavinu
strave. Zapovijedao sam njezinoj duši, modulirao njezine misli, pronalazio u njezinim ustima
rečenice koje sam izgovorio jedan sat ranije, a njezin živčani sustav bijaše igračka u mojim
rukama, te sam njegovim tipkama manipulirao u svim smjerovima kao kakvim računalom.
Ona je bila moja živa karikatura, moja sjena, moj groteskni odraz, žrtva je surađivala s
krvnikom u vlastitom uništenju.
Postajala je mahnito stvorenje, svagda se vješajući na moje ruke. Hvatala se za mene kao
gamad, nalazeći u svojoj mori stanovit gnusan smisao života koji ju je održavao na površini.
Proganjanje joj je omogućavalo da umakne samoći, a strah da će me izgubiti uvukao se tako
duboko u nju da joj je razotkrivao svu prazninu postojanja u mojoj odsutnosti.
Kako je nešto slično danas uopće moguće? A zašto ne? Prošlost je sa svojim porocima to
plodonosnija zato što ju je naše slobodoumno doba poništilo dekretom; tako odsad ničim
suzbijano barbarstvo nastavlja svoju rabotu u sjeni, unoseći krajnju arhaičnost u srce
suvremenosti. Za mene, situacija bijaše još jednostavnija: u mojem odgoju podsjećam vas da
bijah jedinac -baš sve me je oblikovalo za najgori zakon džungle: proždrijeti drugoga da sam
ne budeš pojeden. Navika da ništa ne dijelim, pripojena navici da sve primam, sustavna
primjena dvoličnosti, potreba za stalnom pomoći, povezana s nipošto slabijom mržnjom na
one koji su mi pomagali, toliko elemenata koji su pripomogli da postanem pokvaren do srži.
Slabašan jer bijah razmažen, imao sam sve osim ono bitno: a to je primjećivanje drugoga.
Okružen dvorjanima, slugama ili laskavcima, od ljudskih čuvstava upoznao sam samo
djetinjastu ljestvicu prohtjeva, obijesti i durenja. Naviknut da mi služe, smatrao sam
Rebeccinu odanost iskazom dužne počasti. Kako nikad nisam mogao živjeti a da nekoga ne
mučim, prijatelja, rođaka ili ljubavnicu potrebna mi je žrtva kao lokomotivi ugljen - stvorio
sam od te vatrene i ispravne duše neku podružnicu vlastitog jastva.
Rebecca me je proglasila gadom: prepo-
178
znavao sam u sebi tu manu. Odlučio sam se za zlo, iz lagodnosti, da budem nešto radije nego
ništa. Iz oholosti, bilo mije apsolutno stalo da sva krivica bude na mojoj strani.
Zločeste ljude predočavamo sebi kao čudovišta koja se stalno trude da naude. Ali nije tako,
posrijedi su obična biča, dobri očevi, dobri službenici, kojima slabost onoga koji im stoji
sučelice iznenada krči putove karijere, prezdanice u tor'turi. Tako i mene raspaljuje tuda
bijeda: čim me zovu u pomoč, umjesto da pomognem, ja udaram, gnječim, gazim. Valjao sam
se i ogavnim imenima kojima bi me obdarila Rebecca kao svinja u blatu, upinjući se da ih
zaslužim, uzdižući se. tako na razinu velikih besramnika u povijesti.
Moj posljednji majstorski udarac bio je kad sam nahuškao sina protiv nje. Znate kako su
mališani savitljivi, prijemljivi za psihološku propagandu. Čim bi ga ona ukorila, zbog bilo
kakva nemara, uzeo bih ga na sav glas u obranu, napose ako bijaše kriv. Pružao bih mu sve
što je poželio, jako naglašavajući pritom kako to Rebecca ne bi nikad učinila. Predočavao sam
mu je kao otimačicu koja je prisvojila mjesto njegove majke. Potanko sam mu opisivao
njezine najmanje mane, nadasve njezinu mržnju prema djeci, tobože duboko organsku.
Savjetovao sam mu daje se kloni i da nikada ne ostaje sam u njezinu društvu. Odlazio sam
kradomice u njegovu sobu i poderao mu časopise, potrgao igračke, optužujući potom
Rebeccu. Uzalud je prosvjedovala, moj je sin sebe uvjeravao da ga ona ne voli i htio me je od
nje odvojiti. Onda bi nagonski, sukladno onom plemenskom zakonu što udružuje muškarce
protiv žena, stao na moju stranu i prkosno se usto-
179
bočio vrijeđajući je u svakoj prilici. "Tata je predobar, morao bi te otjerati."Spoznaja daje to
dijete, što gaje mazila i pazila kao svoje vlastito, prešlo u moj tabor uvalila bi je u beskrajan
gorki plač. A onog dana kad joj je, s onom nemilosrdnom okrutnošću klinaca, dobacio u lice:
"Jedan liječnik nikad ne bi smio izlaziti s jednom prodavačicom iz špeceraja...", ona se
doslovce skljokala na pod i dobila napadaj epilepsije koji nas je prestravio.
Ali ona je sve zaboravljala jer joj je praštanje pričinjalo beskrajan užitak: kao da je u
oproštenju nalazila posljednji izlaz iz nevolje koja ju je snašla. Lirska guba strastvene ljubavi
pokvarila ju je do srži. Uzalud sam svakodnevice počinjao ono nepopravljivo, Rebecca je
gajila toliku naklonost prema milosti da bi naposljetku iskopčala moja najgora zlodjela. Epa
uspjela mije preoteti tu uzivanciju dok sam motrio njezino raspadanje, izbjegavajući svaku
pritužbu, obujmlju-jući mi glavu rukama, milujući me po kosi. Bijah izbačen iz sedla kao da
sam napadao neki kip, moji sarkazmi poništavali su se jedan za drugim i mogao sam još samo
ušutjeti ili je udariti.
Uvelike zbunjen, opazio sam da ona nalazi stanovitu utjehu u ulozi dežurnog krivca. Ni moje
objavljeno neprijateljstvo ni moja preoštra surovost nisu imali na nju ni najmanji učinak.
Pomirila se sa svojim propadanjem. Bezuvjetno je kapitulirala; bijah zaprepašten, osjećao sam
se više poražen tom pobjedom negoli kad bi me Rebecca zgnječila. Dosegnuli smo točku kad
su je moja milovanja, moji cjelovi dovodili u nepriliku: više ih nije shvaćala, očekujući ugriz i
razdiranje kad sam joj se umiljavao, plašeći se spravom daje nastup dobrote predigra
razularenosti. Bio sam njezin gospodar: skvrčena, cmizdrava, položila je
180
181
svoj život u moje ruke. Bio bih mogao sve učiniti u tom trenutku: zavesti je na blud, navesti je
na samoubojstvo, kradu, kriminal Ali ne bijah dorastao tome da postanem svodnik ili
gangster, a teško sam mogao otići još dalje a da je posve ne uništim.
Moja krvoločnost bijaše jošpresnažna veza: ta mije žena koju sam udarao na muke bila odveć
potrebna, a da i sam, premda mučitelj, ne postanem robom svoje robinje. Neka mutna
ružnoća, ružnoća neizlječivo upropaštenih stanja, nagrizala je naš zajednički život. I moje
neprijateljstvo podleglo je sivilu: mjehurić na bari, prosječni trzaj mlohava života, počelo je
odsad živjeti u skladnom zajedničkom kućanstvu s osre-dnjošću. Zasitio sam se svojeg
sadizma, ne iz duševne pokornosti, nego iz dosade. Zamrzio sam naposljetku svoje divljaštvo,
nalazeći njegov predmet tako slabim, tako kukavnim. Rebecca više ništa nije predstavljala:
jedva neku grubu pregaču bačenu u kut.
Očajno se upinjući daje se otarasim, zamislio sam sljedeću varku. Predložio sam joj da
zajedno krenemo na putovanje, daleko od svih tih stvari koje su nas zamalo uništile. Odabrao
sam egzotično odredište: Filipine. Obavio sam sve pripreme što se mene tiče: unajmio stan,
pobrinuo se za bolnički premještaj, dao otkaz u ambulanti. Kupio sam putne karte - bio sam
čak tako dobar da sam joj platio putovanje - rezervirao hotele, nabavio vize. Misleći da
napokon izranja iz more, Rebecca je ponovno zadobila boju u licu pa čak, zašto ne priznati, i
stanovitu ljepotu. Zakazanog dana krenuli smo skupa u Roissy: nakon registracije prtljage, a
moj kovčeg je bio pun smotulja-ka starog papira, prvi smo se ukrcali u zrakoplov.
Čim smo sjeli, zamolio sam Rebeccu da mi pričuva stvari dok načas odem u toaletu. Zapravo,
sjekao sam protiv struje plimu putnika pri ukrcavanju, sišao niz stube zrakoplova, protrčao
duž pokretne staze, projurio kroz cijeli aerodrom i uvalio se u taksi.
Zašto pridodati okrutnosti mojeg odlaska to gnusno lukavstvo? Zato što bijaše potrebno da
Rebeccu zapljusne silan sadizam da shvati moju volju za konačnim prekidom. Zato što je
raskid neki odveć smiješan događaj a da ga izvedem u okvirima običnog rituala, i zato što sam
želio umaknuti njegovoj ljepljivoj gluposti, dodavajući mu zrno nečeg odvratnog.
Bio sam napokon sam. Jesam li zaboravio Rebeccu? Mislim da mogu odgovoriti potvrdno,
smijao sam se minulim strahotama, stišanim oduševljenjima. Uzastopni slijed ciklusa izliječio
me je od bračnog raka, na koji postadoh otporan za dugo vremena. Više nikada neću
razmišljati o životu riječima kao što su pogodbe, zakletve, više se nikad neću udubiti u neko
biće do dna njegove nutrine. Odsad sam znao da ne postoji ljubav, da smo sami. Osmoza je
zamka: bijah presjekao pupčanu vrpcu s parom koji, na izlasku iz mlade-naštva, produžuje
obiteljsku toplinu i sigurnost. Pripremao sam se da živim onako kao što ću umrijeti: sam u
društvu drugih samoća, a njihovo bru-janje i naklonost, umjesto da me utješe, samo me
vraćahu vlastitoj osamljenosti.
Bacao sam se u razvrat s bezobzirnim bjesnilom. Nesposoban da ovladam zanosima svoje
poligamne oblapornosti, trčao sam za uspjesima kod žena i osjećao strašnu proždrljivost da
uzmem, spraskam, prisvojim sve što mi je moglo
182
donijeti hitru i grubu nasladu, proždrljivost što ju je podjarivao moj nedavni monogamni post.
Otarasivši se svakog osjećajnog privjeska, poskakivao sam od jednog osvajanja do drugog,
bježeći od svake trajne privrženosti. Daleko od toga da sam zaveo sve žene za kojima sam
žudio, ali tada sam im se sviđao od silnog htijenja da im se, svidim. Predmet maštanja
mnogobrojnih stvorenja, ne vladajući ni nad jednim, napuštajući ih, a da ih ni upoznao nisam
zato da se podam drugima, ja sam svaki put iznova svoj život stavljao na kocku.
Primjenjujući doslovce evanđeosko načelo: ljubite bližnjega svoga, jerbo sam u svakoj ženi
ljubio samo onu sljedeću, naginjao sam se dakako s jednakom nježnošću nad bilo koje tijelo,
nad bilo koje lice, s nekim poletom zahvalnosti koji me je poticao da previše obljubljujem u
nakani da obgrlim sve. Postoje s jedne strane, malobrojne žene koje ljubimo za života, a s
druge, ženskost, štoviše nedostižnost; ja sam ubacivao uske mostove između jedne i druge
strane, zahtijevao sam od svake susretnute osobe da bude djelomičan, trenutačan izraz neke
biti koja ju je nadilazila. Otrovan mijenjanjem po sebi, morao sam žurno konzumirati, ne
osvrćući se ni na društveni položaj ni na ljepotu, a najbrže obavljena stvar činila mi se
najboljom. Ukratko, uzdišući za velikim događajima, odao sam se ljubavi s pomamom
iskušenika, usrećen tim tajnim ljubavima koje su u meni budile sile što ih je ugušila čuvstvena
rutina.
Usprotivio sam se stjecanju ljubavnog pamćenja i postojao samo u pomičnom i nestalnom
pogledu drugih bića. Više nisam htio da samo jedno biće, i jedno jedino, obuhvaća cjelinu
mojeg života; neću stoga imati tog jedinstvenog i posebnog pouzdanika koji će za potomstvo
svje-
183
dočiti o onom što sam bio. Ne živjeti u paru znači odreći se vlastite legende, znači izgubiti
jedinstvenost povijesti e da bi zauzvrat polučio nekakvu razdrljenu, uskomešanu graju. Zbog
te potrage za stalnošću u ljubavi, nalik na potragu za jednim jedinim Bogom u religiji,
pretrpio sam i previše a da bih još prihvaćao njezinu zavodljivost. Volio sam više živjeti
raspršeno, ne ostavljajući za sobom tragove, zato što me je ljubavna obveza uranjala u
pamćenje koje je nalikovalo na amneziju, pružala mojoj sudbini suvislost koju sam
izjednačavao sa zabludjelošću. Vjerna su bića ponajprije bića mladosti, a to ih čini
neprihvatljivima u mojim očima. Bijah samo vlastito ime ukrižano s drugim vlastitim
imenima što ih je ono gotovo odmah poništavalo novima. I naslađivao sam se tim
odsidrenjem, nadoknadom za ponajljepši od svih darova: slobodom.
Kao pauk neženja, pletući tisuću ukrižanih niti, bijah svjestan svoje sposobnosti da posvuda
stvaram mala, pokretna, nepostojana društva, dok me je par uranjao u neizlječivu i tako reći
metafizičku samoću: više si sam udvoje nego kao samo-tnik. U stanju apsolutne
raspoloživosti u odnosu na život, logorovao sam čas najednom čas na drugome mjestu: svaka
neznanka koju sam susreo ulijevala mi je osjećaj da sam i samome sebi neznanac. Vinuo sam
se u tome tako izoštrenom najvišem stupnju da je sve što bijah osjećao prije zadobilo okus
osrednjosti. Sva su mjesta za mene imala isti pjesnički naboj, tvornica bijaše ravna pješčanom
žalu, romantični vidokrug najkuznijoj uličici, samo ako se u njoj zatekla neka žena za kojom
sam žarko žudio. Ljepote svijeta ostavljahu me hladnim ako ih nije oživljavala ženska
nazočnost, znadoh jedino za krajolike svoje
184
185
il
žudnje, ljudske krajolike.
Moje su vratolomije bile lišene drskosti: žene su me; poticale onoliko koliko sam i ja njih
izazivao. Otkad su oba spola dionici donhuani-zma, on je izgubio svoju prokletu aureolu,
prestao se razmetati svojom slobodom kao izazovom. Nema više ženskara zato što ima žena
koje trče za muškarcima. Bića su se podavala, odlazila, pristi-zala, ne tražeći objašnjenja,
trenutačnim pristankom ili uskratom, i mene je ta jednostavnost opčaravala.
Svakoj bih nehajno kazao "volim te", a one bi spremno dočekale jačinu tih riječi ne
obvezujući se nikakvim ugovorom. Posve predan raskošnom sjaju tih ukrižanih sudbina,
doživljavao sam u ljubavnim vezama samo ljepotu početaka. Susretao sam neopisivo mnoštvo
ljudskih uzoraka, lebdio u dugom nizu rodnih trenutaka koji su me održavali u bestežinskome
stanju. Sreća što ćutim visoku napetost, neku vrstu barbarske gladi za raznolikošću, ulijevala
mije osjećaj - nesumnjivo prostodušan - da podešavam svoj korak grozomornom hodu
društva. Nakon što je minulo prvo razdoblje čulne raspojasanosti, pomišljao sam na iseljenje.
Francuska je uspavana zemlja, gdje čovjek ne može izbjeći povlačenje u sebe, ona je
domovina privatnog života: zato u njoj više negoli drugdje cvate bračni sifilis, egoistična
ljubav supružnika, zabarikadiranih iza svih zatvorenih kapaka, kada se svijet oko njih diže na
ustanak. Iskoristivši svoju specijalizaciju u para-zitologiji, stupio sam u dodir s "Liječnicima
bez granica" i tražio da budem doznačen nekoj siromašnoj zemlji ali liberalnoj na
ćudorednom planu, kao što su Crna Afrika ili Jugoistočna Azija, znajući da ću biti od veće
koristi ako se moje erotske sklonosti uzmognu bez zapreka zadovoljiti. Ukratko, nakon
trideset godina tapkanja u
mraku, mišljah kako sam napokon uspio uzglobiti svoju malu povijest u prebujnu povijest
drugih ljudi.
Vidim da se mrgodite, Didier. Kažete u sebi: ova velika svinja diči se svojim ružnim djelima,
nabacuje se grozotama sa smiješkom na usnama. E da, ružeći sam sebe, prepuštam vama
povlasticu negodovanja. Ali isto tako sebe oslobađam: stvaram od vaših ušiju cjevovod za
nečistoću kojemu prepuštam svoje grijehe.
Od njegova pogleda obasjanog gadnim oštroumljem postalo mi je mučno. Samo onaj čovjek
koji je doživljavao istinski užitak da sam sebe bičuje mogao se, s takvom opijenošču, spustiti
do tako niskih i bestidnih priznanja. Je li bilo moguće da on sebe ocrnjuje sa zadovoljstvom?
Nisam uopče imao vremena da se to pitam, jer čim bijah zatvorio vrata njegove kabine,
sudario sam se na hodniku s nekim bičem: bila je Rebecca koja je očito prisluškivala kroz
pregradni zid. Čudno: nije ispustila krik, oboje smo zanijemili, ona, zatečena kod samog čina
uhođenja, a ja, ukipljen od čuđenja i još ubijen u pojam paralitičarovim ispovijedima. Morala
mi je -čini se - nešto reci; možda je i ona skrivala neku tajnu. Bila je ustuknula sve do ispod
reflektora: to osvjetljenje koje bi za neku drugu ženu bilo bez milosti isticaše njezino lijepo
lice još obilježeno nekim maglovitim djetinjstvom. Kosa joj je podrhtavala na vjetriću
klimatizacije, dugačke su joj trepavice proširile oči povećavajući njihov sjaj. Obuzimalo me je
štovanje pred tim ustima bez ijedne riječi isprike, odnosno žaljenja, više nisam znao ljutim li
se na nju, smijem li još biti kivan zbog njezine izdaje.
- Sada znaš koliko sam bila nesretna!
Dirnulo me je to grubo tikanje: prisnost je
186
187
dakle bila iznova uspostavljena i posvetio sam bez skanjivanja taj znak prijateljstva.
- Ne mogu povjerovati da ste... da si sve to izdržala.
- Nemoj o meni suditi po dojmu snage što ga pružam izvana... Ali, reci mi, valjda se nisi
naljutio zbog poslijepodnevnog sastanka?
-Jesam, nisam, napokon...
- Bila je to idiotska šala, priznajem, ali, vjeruj mi, Didier, jedini način da doznaš..
- Ali zašto da se prepustiš njemu, zašto mi sama ne ispričaš svoj život?
- Prepuštam Franzu uporabu riječi, jer se više ne koristi tijelom. To mu je posljednje
zadovoljstvo. Svaki put kad se zatekne s ljudima više od dvadeset četiri sata, hvata ga
neodoljiva želja da ispriča sve. Najčešće ga grubo odbijaju. Onda, da bi namamio svoje
slušatelje, blještavo im dočarava kako ću im se podati ako ga budu strpljivo slušali. Posrijedi
je čisto bulažnjenje s njegove strane, ne pristajem nikada na tu nagodbu.
- Znam, to mi je on rekao. Ali ne slušam ga ja zato - ispravih je ja, trudeći se da ne ispadnem
odveć zainteresiran.
- Činiš li ti to uistinu iz milosrđa? Dodijavao sam joj tada zbrkanim pitanjima o
začudnim običajima kojih se držala sa svojim suprugom, ali svako od njih podsjećalo ju je na
već, po njezinu uvjerenju, osvojene perspektive patnje i slave, a s njih nije htjela skidati veo.
Sit borbe, upitao sam je:
- Mogu li se nadati drugom sastanku? Ovaj put pravom?
- Ti si mi, znači, oprostio ... Poslušaj sutra posljednju Franzovu ispovijed i obećajem ti da
nakon toga... Ali, oprosti, moram te ostaviti, vrijeme
i
je da mu dam injekciju.
Dok sam joj okretao leđa, opazio sam kako nas izdaleka promatra Tiwari na zaokretu
hodnika. Čim je uočio da je primijećen, spustio je glavu i ušao u svoju kabinu. U što je pak
ovaj zabadao nos?
Vraćao sam se prema kabinama drugog razreda trljajući dlanove, predavši se sav egoističnoj,
taštoj radosti onoga koji će uspjeti i uskoro ubrati plod za kojim žudi već odavno. Nisam se
ljutio na Rebeccu; premda nisam s njezine strane postigao ništa opipljivo, bio sam ohrabren.
Neobična nagodba s njezinim mužem bijaše tek bolesnikova utvara, iskovana u samoći. Među
njima ne postojaše savezništvo, eto što je meni bilo važno, postojali smo samo Rebecca i ja,
Rebecca koja je provalila u moje srce kao što se obijanjem prodire u nečiji stan, lijepa
kradljivica s kojom sam se pogađao.
Kad sam stigao u našu kabinu, odmah sam shvatio da mi se Beatrice manje sviđa. Ili, radije,
ostala je ona ista dok se sve oko nje bijaše promijenilo.
- Zašto se nisi vratio - dobacila mi je, ružičastih obraza od velika uzbuđenja. - Igrali smo
ekipno Marcello, Tiwari i ja, i pobijedili četiri puta.
- Bio sam kod Franza - rekoh joj suho, pretpostavljajući iskrenost već ionako suvišnoj laži.
- Kod Franza? Pa mislila sam da ga više ne želiš vidjeti?
Bila je tako usrećena svojim poslijepod-nevom da čak nije ni poslušala moj odgovor.
Večerali smo lagano, po strani od ostalih. Gledao sam tu blagovaonicu napučenu sumornim i
znojnim blagovateljima, kao da je nikada prije nisam vidio, prvi put osjetljiv na
neugodnu
188
ružnoću našeg parobroda. Istina je da sam se zbližio s vrlo malim brojem tih putnika, dok su
mi drugi većinom ostali ravnodušni, zbrkano okupljeni zajedno, a da ih čak nisam razlikovao
po nekom nadimku ili posebnoj oznaci. Uzalud sam se, misleći na sutrašnji dan, prisiljavao na
nadanje, pomisao na to bdijenje nasamo, za kojeg neću moći vidjeti Rebeccu, gušilo je
optimizam u mojim grudima. Nekim nakaznim iskliznućem, a njemu nisam ja zapovijedao,
Franzovo kazivanje, umjesto da omalo-važi Rebeccu, zanosilo je put moje veze s Beatricom.
Sada sam razabirao izravan odnos između te pripovijesti i postupnog pada zanimanja za moju
družicu. I prezir prema vlastitoj Ijubavmci, kojm se hvalisao, prenosio sam sada na svoju.
Puka podudarnost, zacijelo, pa ipak me je okrznula pomisao da me bogalj upravo okružuje
svojim sklonostima, da uvodi u mene parazitsku dušu.
Ne, varao sam se, Franz nije imao nikakva udjela u ohladenju moje ljubavi; ovo putovanje
kataliziralo je nezadovoljstvo što je planulo pod pritiskom okolnosti. Kako inače objasniti taj
grom iz tako vedra neba? Krećući na Istok, nismo li pokušavali zakrpati naš par? Ostajali smo
skupa zato što je to počelo i što se moralo nastaviti bez drugog plemenitijeg razloga, iz
poslušnosti navici koju smo već izlučili. Bilo je nešto apsurdno u tom nastavljanju. Vise
nisam prihvaćao Beatriceu onakvom kakva jest, vagao sam njezine vrline i mane kao kakav
prosti trgovac. I meni, koji sam je prije dva dana zvao "svojom dodjeljenicom", dolazila mi je
volja da to sada ispravim sa "svojom nedaćom".
- Što je tebi - upitala me je ona - čudan si, ništa ne govoriš, imam dojam da me izbjegavaš.
- Zašto misliš da te izbjegavam?
189
- Danas mi nisi ništa pročitao, reklo bi se da zaboravljaš naše putovanje..
- Naše putovanje! Govoriš o njemu kao o dojenčetu.
- Možda ti je draže Franzovo dojenče i roman o njegovoj dulcineji, podijeljen na epizode.
Zapravo je prvi put govorila o Rebecci tim tonom.
- Zašto je proglašavaš dulcinejom? Što ti je učinila?
- Ide mi na živce, posve jednostavno. Mrzim njezin pogled kojim te pomno odmjerava od
glave do pete, ne dopada mi se njezin način uspostavljanja suparništva s drugim djevojkama.
Prostak koji je u meni spavao odgovori:
- Ljutiš se na nju zato što je lijepa i mlađa od tebe.
Pogledala me je iznenađeno kao da se tome ipak nije nadala!
-Jesam li ja možda ružna i stara?
- Nisam to htio reći.
- Nalazim da je braniš s mnogo žara. Znam da je lijepa i da ti se sviđa. Napala sam je baš zato
da vidim tvoju reakciju.
- Baš je glupa ta tvoja kušnja.
Ponizilo me što sam bio tako brzo pročitan. Međutim, Beatrice je jednostavno rekla:
- Znaš, mislim da mi više dovoljno ne vodimo ljubav.
Odazvavši se poslušno na poziv, dadoh se požrtvovno na posao, poslije večere, u našoj uskoj
plutajućoj katakombi. Čak niti gola, međutim, moja se družica nije izvukla iz korica zakonite
žene. I što sam je više gledao dok užurbano obavlja obred umivanja i intimne toalete - imala
je tu higijensku mani-
190
ju da se pere prije vođenja ljubavi - to više mi je opadala želja. Sve je išlo ukrivo u toj
morfologiji i morao sam zatvoriti oči da je ne oskvrnem kakvom morbidnom nasladom, tako
protivnom mojoj popustljivosti.
Napokon, uz pomoć navike, sparili smo se nespretno. Ali u meni se sve ustezalo pred tim
bijelim ponorom i njegovim zemljopisom koji sam poznavao do najintimnijeg nabora; a k
tome, valjanje broda što se pojačavalo iz sata u sat nije nimalo uljepšalo našu obljubu. Slika
jedne živčane i divlje Rebecce uvlačila se neosjetno između tog predvidljivog mesa i moje
žudnje koja više nije znala kojem bi se predmetu posvetila. Uzalud sam je tjerao, ona se
uspravljala medu nama poput neodoljiva magneta, kao nametljivi treći koji mi je odvlačio
pozornost. Nehajno sam milovao svoju partnericu, naprežući se da iz njezine kože probudim
odgovor kojemu potanko poznavah i najmanju upadicu, ali on te večeri nije stigao. Potom,
žureći se navrat-nanos u sutrašnji dan, zaspao sam odmah kao kad čovjek potone na vodeno
dno.
i
Četvrti dan:
Gorčina patvorenih simpatija Pružena ruka
193
Četvrtog dana ujutro, budeći se iz sna u kojem je Rebecca krivila lice kao da je hvata neka
nepodnošljiva bol, ustadoh sa samo jednom mišlju u glavi: spojiti se s Rebeccom tijekom
dvadeset četiri sata. Cijele je noći bjesnjela oluja, i dok smo uplovljavali u Korintski tjesnac,
valovi olovne boje još su galopirali duž brodskog trupa, jurišali na olovno-sivo obzorje. Neka
mutna svjetlost, naglašena kišnim slapovima, zaodijevala je u crninu niska žala, ribarske
zaseoke raspoređene u obliku polumjeseca duž malih zatona. Beatricino lice bilo je sivo kao i
vrijeme. Prst debela šminka nije skrivala beživotnu bljedoću njezina lica zategnutog od lošeg
sna. Morali smo stići u Atenu oko podneva, ali ja sam mislio samo na novogodišnju noć, ne
sumnjajući ni jednog trena da će biti presudna. Obećanje skorašnje idile na brodu uvelike je
nadilazilo moje zanimanje za Istok, koje je spalo na najnižu točku; istini za volju, zamoren
razgovorima za stolom o toj temi, izubijan Marcellovim litanijama, bijah već prezasićen
zemljom na čije tlo još nisam ni zagazio. Ostavio sam na cjedilu svoju ljubovcu tužnoga lika i
izašao u šetnju. Sretan slučaj, kojemu sam uvelike išao na ruku, htjede da nabasam ravno
ff
i
194
na Franzovu suprugu u baru prvog razreda. Dočekala me je s oduševljenjem koje me je
iznenadilo, poljubila me četiri puta u obraze i, sveudilj me držeći za ruke, posjela me pored
sebe. Njezina nazočnost unosila je u tu prostoriju neku čarobnu prisnost. Bio je to moj prvi
susret nasamo sa ženom o kojoj znadoh sve, a ipak je i dalje bila za mene strankinja. Na licu
joj više nije poigravao onaj prezrivi izraz koji me je toliko plašio prvih dana: njezin izravni
pogled, ispunjen veselom drskošću, obasjavao joj je okrenuto lice kao kakvu porculansku
figuricu. Pred tolikom dražesti najprije posta-doh opet plah i mucav. Ali govorljivost moje
nove prijateljice, njezin blistavi osmijeh, zanos u koji me je bacio njezin prvi kompliment -
smatrala je da imam lijepe oči - malo-pomalo vratiše mi opet samopouzdanje.
- Svi su bolesni na ovom brodu - reče mi ona iako se tako nastavi, morat če otkazati proslavu.
Što se mene tiče, propovijedao sam joj novosti iz drugog razreda, ne izostavljajući nijednu
pojedinost o stjuardima i sobarima. Ništa joj određeno nisam imao reci, pa ipak sam joj
neprestance govorio; gomila riječi izlazila je iz mojih žurnih usana i sam sam se čudio
duhovitoj umjesnosti svojih rečenica. Osjećao sam kako se između nas rada trenutačna
bliskost, neka struja povjerenja koja za nekoliko minuta zacementira višegodišnju naklonost.
Gledali smo se posve oba-vijeni čarom simpatije koja se rada, več očijukajući i smiješeći se
jedno drugom.
- Ali, imaš čak i smisla za humor - reče Rebecca i, privukavši me blago k sebi, poljubi me u
čelo.
To milovanje užgalo mi je krv u žilama, usta su joj bila mlačna i požalio sam što nisam
uhvatio jednim udarcem u letu dvije muhe njezinih usnica.
195
Bila je podigla kosu uvis, otkrivajući dva sićušna i ružičasta uha probušena safirima.
- Pomozi mi da dovršim križaljku - dobacila je, rasprostrijevši Marie Claire na šanku.
Potom, pružajući mi napola praznu kutiju Marlboroa:
- Hoćeš li cigaretu?
- Hvala, ne pušim.
- Nemaš čak ni taj porok? Kpropos, znaš li što kaže parna lokomotiva električnoj?
- Ne znam.
- Kako ste prestali dimiti?
Prasnula je u smijeh. Opčarala me je ta nježna budalaština.
- Ne moraš se smijati, čak ni milostivo. Dobro, reci mi, vodoravno, što je vrhunac za jednog
Japanca?
Jao, baš je morala Beatrice ući u tom trenu i iznenaditi nas. Nekoliko sekundi zavladao je
tajac: kao da smo se našli u bulevarskom kazalištu (zapanjujuća je konstatacija do koje mjere
život potvrđuje najgore konvencije vodvilja). Nisam znao kako izbjeći to mucanje urotnika,
pa ipak ga nisam pokušao skratiti.
- Nadam se da vam ne smetam - rekla je ulje-zica, teško obuzdavajući podrhtavanje brade.
Glas joj se posve stanjio.
- Nimalo - odgovorila je Rebecca - drago mi je što te vidim. Radili smo popis dnevnih
novosti.
- Ne zanima me ta vrsta aktualnosti. -Jamačno si maloprije tek ustala, još su ti oči
jako natečene?
- Ne, budna sam od šest sati ujutro. To ljuljanje broda ne da mi spavati.
- Ah, oprosti! Izgledaš kao da si tek ustala iz kreveta.
196
Neka uglađena jetkost upletala se u njihov razgovor s prijetnjom da ga pretvori u žestoko
vrijeđanje. Pade mi na um pomisao, tašta, utješna, da će se te dvije žene zbog mene počupati.
- Što ćeš obući večeras?
- Ne znam, nemam previše volje ići.
- Mogu ti posuditi odjevne stvari, bit će da smo istog stasa, premda ti izgledaš jača u
bokovima. Beatrice se lecnula; meni je pak dolazio smijeh.
- Ne treba mi tvoja odjeća. Ponijela sam sve što mi je potrebno.
- Rekla sam ti to zato da ne bi izgledala nehajno. Dobro, grlice, ja vas napuštam, idem
napuniti kljun svom golubu. Vidimo se večeras.
Duga minuta šutnje prohujala je nad iznenada pustim barom. "Grlice" su se izbjegavale
pogledati u oči, još u većoj neprilici zbog naglog odlaska strankinje.
- Zasmetala sam vam, zar ne?
- Ne laži, Didier, to se čitalo na tvojem licu kada sam ušla.
- Prestani sa svojim sumnjičenjima!
- Didier - nadovezala je ona (i glas joj je zvučao kao drhtavo preklinjanje) - kaži svojoj
Beatrici da je posrijedi nesporazum, da sanjam.
Ostadoh gluh na te znakove opasnosti. Promatrala me je začuđenih očiju, otkrivajući malo-
pomalo istinu u koju nije htjela vjerovati. Sve je već pogodila i, onako mucajući, tek što nije
zaplakala. Ne prisjećam se tada razmijenjenih plitkosti, govorio sam joj neke opće stvari,
nemajući joj zapravo što reći, i klišeji, načelno zabranjeni između dvije osobe koje se vole,
gomilali su se među nama kao leševi. Te trice, koje su mi se u Rebeccinim ustima doimale
tako ljupke, dovodile su me u Beatricinim do očaja: još jedanput uzlazila je ona poražena iz
tog
197
sučeljavanja.
- Pogledaj me - nadovezala je uz bolno jecanje - nisam samo lijepa, nego i živahna, iskričava.
Ona je seksualna zamka, stvorenje što su ga izmislili muškarci. Ne razumijem tu tvoju
potrebu da među nama sve upropastiš naprosto zato što želiš tu curu.
Jedva sam se suspregnuo da ne prasnem u smijeh: ona, iskričava? Da, kao i ishlapio pjenušac!
Primjećivala je napokon da njezina nazočnost više nije daleko od toga da me oneraspoloži.
Bila je dovoljna jedna riječ da joj opet probudim nadu, ali ja sam ušutio.
- Zapravo ti je Franz zavrtio glavom, nisam znala da si tako podložan utjecaju. Znaš, baš i nije
tako lijepa, ta tvoja Rebecca, previše je neprirodna, izvještačena...
Pokraj nje bijah prešao na stranu radosne nepredviđenosti života, bilo je vrijeme da
nadoknadim to zakašnjenje.
- Ali, odgovori mi naposljetku, zar ne vidiš da se s nama sprdaju, da te huškaju protiv mene ne
bi li nas razdvojili.
- Evo što je, u najmanju ruku, zajedničko upraviteljima policije i ljubomornim ženama:
sablast urote - rekao sam podrugljivo, vrlo zadovoljan što razvijam jednu misao koju mi je
sinoć prišapnuo Franz.
- Ali, naravno, ja trabunjam...
Čitavo joj je tijelo podrhtavalo, uzdrmano žestinom njezina uzbuđenja; naticao joj je nos, a i
dalje se tresla od jecaja, jadajući se što se više ne volimo. Barman nas je gledao u čudu.
Dosađivao mi je taj dijalog kao i svaki put kad smo krivi i kad se moramo opravdavati. Istina
je da Beatrice više nije bila na tržištu, a nije se htjela s time složiti. Biti na tržištu: ne znam
zašto mi se baš jutros toliko sviđao
198
taj izraz. Zamišljao sam ljubavni svijet kao nepregledan sajam, gdje su se jedni nudili dok su
drugi birali. Što su više ljudska bića zalazila u kasniju dob, to je bilo više onih koji su se
nuđali, a sve manje i manje izbirljivih. I mislio sam na Beatricine pariške prijateljice, redom
tridesetgodišnjakinje kao i ona, nekoć ohole Passionnarije, oko kojih su se vrtjeli muškarci, a
sada se na njihovu licu čitala stalna usrdna molba: "ljubite me", jadni nepredani paketi
spremni da krenu s bilo kime samo da ih netko izvuče iz napuštenosti i bespomoćnosti. I
osjećao sam se dalek, najvećma dalek toj curi koja više nije pripadala mojoj čuvstvenoj
sadašnjici: kad bi bar mogla nestati s pozornice tijekom dvadeset četiri sata!
Kasnije smo se, u društvu Marcella, Raja Tiwarija i dvadesetak drugih putnika, pod jakim
pljuskom, iskrcali u Pireju. Za mene koji sam putovao u Aziju, Atena je mogla biti samo ono
što se naziva pokorom u igri čovječe-ne-ljuti-se, podsjećanje na srednju školu. Ti glasoviti
iskoni naše kulture bijahu mi otprilike jednako tuđi kao i mitologije Bantua ili panteon
sibirskih plemena. Moje trenutačne ljubavne spletke bijahu mi kudikamo važnije od te gomile
spomenika što su predočavali čežnju za svojim minulim sjajem. Krenuo sam na put s
nakanom otkrivanja a ne komemoriranja. Ružnoća Pireja potvrdila je moje ogluhe: rijetka
živa bića tumarala su kroz tu estetsku katastrofu, u kabanici ili natkrivena crnim kišobranima,
u podnožju gadnih kuća koje su jedne drugima dopuhivale svoj smrdljivi zadah. Ledeni vjetar
koji je tjerao pred sobom zgužvane novine, naposljetku i nasilnost vozača automobila koji su
iz šale trubeći nasrtali na nas, doveli su me do toga da sam se narogušio na obilazak grada do
odlaska broda. I kad se valjalo
199
ukrcati u podzemnu željeznicu da stignemo do Trga Omonia i da se dočepamo Akropole - to
znači izgubiti sat, sat i pol, u javnom prijevozu - odustao sam i vratio se naglo natrag unatoč
Beatricinim usrdnim molbama. Što su mi značila remek-djela stare Grčke, meni koji sam bio
spreman dati Partenon, Delfe i Delos za jedan jedini cjelov!
Ukrcao sam se na brod sav radostan zbog tog odmora. More bijaše uzburkano, čulo se kako
huči u luci, zapljuskuje brodove uz obalu, uzbibani valovi svjetlucavi od ulja podizali su
neprestance uvis izviđačke čamce i tegljače. Truva, širom razjapljenih čeljusti, natkriljena
drljačom sa šiljastim zubima, gutala je nekoliko desetaka turističkih kola, većinom
nizozemskih i njemačkih. Uputio sam se prema Franzovoj kabini jer mi je valjalo, prema
Rebeccinoj želji, slušati posljednji put njegovo kazivanje. Nadao sam se da će rekapitulirati s
okrutnom iscrpnošću sve pojedinosti svojeg propadanja, i radovao sam se unaprijed povijesti
njegova pada kao što se veselimo nedaćama nekoga nesretnog suparnika. Bogalj se u tome
nije nimalo prevario jer mi je nekoliko minuta nakon mog dolaska rekao:
- Bit ću kratak, zato što ću danas govoriti o svojem porazu, a ta upadljiva nesreća, mislim,
godit će na neki način vašem samoljublju.
I
200
201
Pružena ruka
Evo nas, dakle, na kraju naše kukavne sage koju vam, ulomak po ulomak, prikazujem već tri
noći. U devetom mjesecu moga dragovoljnog celibata, u punom zamahu rasipnog i
sladostrasnog života, u praskozorje, nakon jedne noći pijančevanja, na pješačkom prolazu
oborio me na tlo neki automobil i nadoh se u bolnici slomljene goljenice. Moj liječnički status
omogućio mi je da zatražim posebnu sobu i mislio sam, ne bez zadovoljstva, na ta dva tjedna
prisilnog odmora, iza kojih je slijedio jedan mjesec oporavka i vježbanja, dok sam već
računao iznos odštete i kamata što ću ga uzmoći izmamiti od svoga traljavog vozača.
Prošlo je tjedan dana; jednog poslijepodne-va bojažljivo su se otvorila vrata pred nekom
osobom ženskog spola. Tijekom najmanje jedne minute nisam prepoznao tu zgodnu,
preplanulu ženu, lagano istočnjačkog izgleda. Identificirao sam je ponešto razočaran: bila je
to Rebecca.
- Ti, ovdje, nisi se ubila, znači? Problijedilaje zbog uvredljiva napada i izbjegavala me je
pogledati u lice.
- Ne, još nisam.... doznala sam da si bolestan od zajedničkog prijatelja, M.-a, kojeg sam srela
na bulevaru Saint-Germain. Zato sam ti došla u posjet.
Kako me je samo mogla ponovno vidjeti nakon popare koju sam joj skuhao, a zbog koje bih
zaslužio vješanje? Ali nismo porazgovorili o mojoj smicalici, ni o prizorima očaja kojima je
zasigurno dala povoda. Rebecca mi je samo rekla
daje netom provela šest mjeseci u jednom kibucu u Izraelu, na granici Libanona. Bila je
mnogo ljepša od Rebecce koju sam sačuvao u sjećanju, vitkija, s nekom istančanom
ljestvicom novih pokreta i novih izrazaa ovi su sugerirali iznenadnu i zbunjujuću zrelost.
Navratila je sutradan, a potom i svaki dan. Nisam joj imao ništa više reći nego nekada i
uskoro sam s njome postupao isto onako bahato i prezrivo kao u prošlosti. Jedne nedjelje, kad
sam se narugao njezinoj ustrajnosti u posjećivanju, ona se ustobočila:
- Nećeš me valjda početi opet vrijeđati?
- Gle, buni se božica domaćeg ognjišta? Lice joj je poprimilo neki tvrd izraz, a oči su
joj se tako čvrsto zatvorile da bijahu još samo dva oštra rebra žaluzija.
- Zbogom - rekla je hladno - više me nikad nećeš vidjeti.
Nagnula se nada mnom da me poljubi, osjetio sam kako joj ruke čeprkaju po nosačima mojeg
kreveta - bijah zaštićen s jedne i druge strane s dvije pregrade pridržavane spojkama-ali onako
zagledan u njezine oči, nisam uostalom ništa vidio. Od tona njezine rečenice obuzela me
čudna jeza. Zatim je krenula prema vratima. Reakcija bolesnika ili prolazna slabost, ne znam,
alidozvao sam je natrag.
- Čekaj, vrati se.
I pružio sam joj ruku, naslanjajući se svom težinom na ogradu. Okrenula se i pružila mi
također ruku. U trenutku kad su se naši prsti morali ispreplesti, ona je svoje povukla natrag.
Nagnuo sam se još više, ona je još više ustuknula. Pogledao sam je: neki opaki smiješak
izobličavao joj je crte lica. Poigravala se sa mnom, usuđivala
T
202
203
se poigravati sa mnom zato što bijah bolestan! Povukao sam natrag svoju ruku. Ona ju je
zgrabila gotovo istog trena i povukla je prema sebi. Cijelo mi se tijelo naglo iskrenulo na bok
kreveta.
- Prestani vući, luđakinjo, to me boli.
Ali ona se objema rukama uhvatila za moju kao daje kani otrgnuti. Baš tada je popustila
pregrada koja me je zaštićivala, uza zlokobno pucketanje - odriješila joj je, naime, stožere - i
ja sam se stropoštao na pod s pune visine svog bolesničkog kreveta.
Osjetio sam neki grozomorni drhtaj koji me je zgrabio u dubini križa, u samoj moždini,
ošinuo me od glave do pete kao ledeni grom, i ja sam se slomio na dva dijela kao kristalna
čaša. Na ledenom popločenom podu, prije no što sam pao u komu, začuo sam ženski glas koji
mije šaputao u uho:
-Jadna budalo, zar si mislio da sam zaboravila?
Pogađate bez po muke posljedice te nezgode: povrijeđene kralješnice, osvijestio sam se
paraliziran od struka nadolje, oduzetih nogu i erektivnih živaca. Bio sam dvaput operiran, uz
moje uzglavlje izmjenjivali su se veliki specijalisti; uzalud, lom bijaše odveć brutalan,
hemiplegija neizlječiva. Ostao sam dva mjeseca u bolnici, polegnut između dvije čelične
stijenke, načičkan cjevčicama, podnoseći danonoćno uštrcavanje injekcija i infuzije plazme.
Prispojen na tu stražu preživljavanja, imao sam dojam da sam neki preopterećeni telefonski
komutator, a imao sam vremena napretek da proklinjem medicinu i lažne arhandele koji ulaze
u sastav njezina svećenstva. Premda sam znao daje kriva Rebecca, poveo sam parnicu protiv
bolnice zbog nemara, optužujući dežurnu bolničarku da je slabo fiksirala klinove
II
zaštitne pregrade, što je prouzročilo pad. Nijedanput mi nije palo na um da prijavim pravoga
krivca; možda i zato što se nešto u meni divilo njezinoj sramotnoj osveti. Dobio sam parnicu a
i zadovoljštinu: uprava bolnice bila je kažnjena da mi isplaćuje do kraja života nekoliko
milijuna odštete mjesečno. Od tada bijah bogat: dva četvorna metra postelje i pokretni
naslonjač s lijepim čeličnim užljebinama sačinjavali su čitav moj svijet. Rebecca me je navela
da zagrizem u ledinu, ponižena je žena postigla zadovoljštinu za neizmjernu štetu koju sam joj
prouzročio.
Čudno: bilo joj je stalo da me njeguje i brinula se o meni s požrtvovnošću dostojnom
divljenja, ne propuštajući nijednu minutu, danju i noću, da mi pomogne; zato što tjelesno
propadanje ne bijaše dovoljno toj lukavici koja je snovala i druge naume. Bila je štoviše
osvojila srce moje majke koja ju je blagoslivljala i, u svakoj prilici, pojala joj hvalospjeve.
Proces podjarmljivanja bijaše pokrenut. Stekla je nada mnom sličan utjecaj onome što ga
stječe nad nekim starcem mlada i nastrana cura. Smatrao sam sebe, glupo, još dovoljno jakim
daje zarobim i odgurnem po svojoj volji kad bih se baš potrudio. Ali položaji su se već
obrnuli: sada sam ja gubitnik. Ta istodobna i uzajamna zamjena mjesta postade mojom
dramom.
Da, nastavio je Franz, uzdišući kao da me želi uzeti za svjedoka glede nepostojanosti
zemaljskih veličina, odveć sam dugo vjerovao da možemo živjeti u posvemašnjoj
nekažnjivosti; i kad je pristigla kazna, nisam je mogao podnijeti. Bijah se pouzdao u
Rebeccinu ljubav kao u čvrstoću i trajnost kovanog novca. Ali drugi nisu nikad ni tako
zaljubljeni ni tako ravnodušni kao
204
što to mislimo. Isključena iz kruga zdravih, sva moja životnost se zaklonila u moja usta, u te
brbljave i slinave glasilnice što se nadnose nad gubitak. Kao ostatak klimava života na
protezi, gledao sam sebe prikliještenog na malom prsnom formatu, s prevelikom glavom
nasađenom na sićušna prsa, svoje nepokretne i mršave noge, mrtvo spolovilo, uveli valjušak
što počiva u gnijezdu svojih dlaka. Vanjski svijet bijaše prestao postojati, jer sam ja prestao u
njemu postojati. Gdje je bilo pouzdanje i gordost na moju spretnost, moja vjera u uspjeh,
sigurnost da mu se mogu vinuti? Sve je to bilo nestalo. Obmana vrlo burna života raspala se u
sadašnju nemoć. Započinjala je beskrajna noć suza i grizodušja.
Osim tog, neke su ozljede znak kudikamo teže duševne klonulosti. Događalo se sve ono pred
čime sam strahovao u svojim dječjim strepnjama: taje nezgoda potvrđivala poraz, oduvijek
upisan u moje biće. Bio sam poražen kudikamo prije no što sam se stropoštao na popločeni
pod one bolničke sobe. U biti, nisam li od samih početaka maštao o porazu? I moje pohlepno
uživanje u životu, moja nestrpljivost u odnosu na ljudska bića i žene, nisu li oni potjecali iz
predosjećaja katastrofe? Sudbina je preuzela moru iz koje sam proizašao. Žalosna usporedba
dvaju dijelova mojeg postojanja - prije, dična punina vremena bez pukotine; sada, praznina,
zatvor u rukama jedne tamniČarke - dovodila me je do nemoćna bijesa. Oklop bezbrižnosti,
naprasitosti, cinične radosti, koji bijaše osigurao moju sreću, popuštao je prvoj nelagodi:
rušio sam se od strave zbog jedne vrtoglavice, jednoga grča, dotučen tjesko-bnim
osluškivanjem svojih najmanjih smetnji. Moja dokonost mi je tjeskobu činila još okrutnijom,
ostavljajući mi sve vrijeme da na nju mislim, produbljujem njezinu trpkost. Okaljan, ponižen
205
tom osrednjom ali nepopravljivom mukom, izjedan od te žene koju sam toliko nastojao
zaboraviti, preživljavao sam, padajući stalno sve niže no što već bijah pao.
To je kao da bijaše iščeznuo zaključni kamen svoda na luku. Prva je godina bila strašna:
dopustio sam da moja vanjština slijepo oponaša izgled napuštene kuće. Moja bolest je
isklesala u samoj mojoj biti ovu masku koja je sada izobličuje. Moje je lice zauvijek prestalo
isijavati svjetlošću i, popuštajući tijelu, posivjelo je. Više nisam bio gospodar svojih živaca
koji su mene posjedovali, izbacivali mi udove izvan zglobova. Između svih vrsta stečaja,
izvukao sam najkraći kraj, tako da je ozljeda bila potpuna. S trideset godina postadoh starac
polagano zaglupljen navikama postojanja lišenog slučaja. Stidio sam se svoje uništene snage,
sramio se što se dajem njegovati od osobe koju sam tako duboko prezirao. Moj život bijaše
groblje na kojem su počivala nadanja što nikada neće ponovno oživjeti. Bijah želio sebi neku
zamašnu sudbinu a ubirao sam samo neku komičnu kaznu: veliki zločesti čovjek završavao je
na bolesničkoj postelji.
Ali najgore se krilo drugdje: sada kad bijah poražen, Rebecca žena, Rebecca sirotica, Rebecca
useljenica provodila je oko mene opsadu mržnje: otkrila je u meni, obijesnom buržuju,
odgovornost neprijatelja i sjekla gaje s punim pravom onoga koji svoju mržnju smatra
pravednom, hvalevrijednom, i time se tješi. Nakon gnusobe krvnika, doživljavao sam
poniženje žrtve, tako mi nijepro-maknuo nijedan vid ljudskog iskustva. Tada je za mene
kucnuo čas ispaštanja. Sakateći me, moja je ljubavnica našla načina da pobjegne od mene, da
nastavi rasti nakon što joj je moja okrutnost zakočila rast. Ona se povratila u život: njezina
206
oblaporna ljepota oživljavala je svakodnevice zahvaljujući obilnim jestvinama, dok bih ja
progutao tek jedan ili dva zalogaja. Njezino spektakularno podizanje krijepilo se mojim
propadanjem. Rebecca: to ime je ubuduće zvućilo kao tutanj gromova tjeskobe.
Hladno, s onom oholom nekažnjenošću velikih zlikovaca, zatražila je od mene da se njome
oženim. Željela je iskoristiti iznos osiguranja da bi živjela od mojih prihoda, napustiti svoje
rintanje, nastaviti studij plesa. Za uzdarje, obvezala se da će me obasuti svom nužnom
pažnjom i brigom u mome stanju. Osjećajući da sam izgubio partiju, pristao sam utoliko što se
i moja majka, koja se nikad nije oporavila zbog gubitka muža, razboljela i bila zatvorena u
neki dom za starce. Vjenčali smo se po mom izlasku iz bolnice i unajmili trosobni stan na
desnoj obali Seine, što gaje Rebecca sama uredila, zadržavši za sebe sobu ukrašenu na
istočnjački način. Bili smo sjedinjeni pod režimom zajednice; ona je upravljala kućnim
prihodima, odobravajući mi tek mali džeparac tjedno. Nakon mjesec dana, pozivajući se na
razloge štednje, ali u biti htijući nedjeljivo vladati, otpustila je njegovateljicu. Svako jutro me
je kupala, prenosila iz kreveta u naslonjač, odijevala. I svako jutro morao sam podnositi
beskonačan popis njezinih zamjerki što ih je nabrajala hodajući, govoreći s nekom prokletom
opojnošću, osnažena mjesecima bijesa i glasovnog posta. Bile su to dosadne besjede,
načičkane bodljikama koje su me ružile svojom osvetničkom rječitošću i silile me dapognem
glavu, zaprepašten, pod vrtoglavim mimohodom svojih grijeha:
- O veliki čovječe, govorila je ona (a te riječi i još više njihova intonacija zaglušile bi me kao
da
207
mije netko ispalio hitac pokraj uha), mislio si da ću umrijeti daleko od tebe, izgladnjela
tvojom prikraćenom nazočnošću. Zamišljao si me ubijenom u pojam, jadnom frizerkom koja
preživa nedaće svog udesa i osrednjost svoje niske kaste. Budala čija je jedina krivica bila u
tome što te ljubi i što je skromna podrijetla, rođena daleko od blagodati bogatstva i kulture. A
ti, mladi prvak, briljantni liječnik, kočio si se, nastavljao svoju meteorsku trku, jer si već
zaboravio tu slabašnu prepreku koju si bio otklonio lijevom rukom, zrno prašine u prašini
putova kojima si ti grabio plemenitim i velikim koracima. A sada si ti samo puž balavac.
Prosta, hm, tvoja istočnjačka princeza koja ne zamata svoje po-dlosti u svileni papir,
neprofinjena, neproizašla iz neke duge loze! Slušaj me dobro, trtico: sanjala sam o
zemaljskom anđelu, anđelu u kojeg bih se bila bezglavo zaljubila i u kojeg bih mogla imati
bezgranično povjerenje. U vrijeme našeg susreta, činilo mi se da mi cijeli život neće biti
dovoljan da te upoznam dokraja. I sada te gledam ovako bijednoga, umanjenoga: bit će da
sam luda što ti žrtvujem svoj život, svoj razbor, svoj rad. Smatrala sam te jednakim sebi, bila
sam spremna spojiti svoj život s tvojim bez ikakva druga uvjeta osim moje odanosti, ali ti si
me zgnječio, obescijenio pod pljuvačkama dotle da sam zbog toga izgubila svoje ime i
identitet.
"Nakon tvoje sramotne smicalice u zračnoj luci Roissy pomislila sam da ću poludjeti, da sam
začarana: imala sam živčani napadaj u zrakoplovu, a potom sam našla utočište u nekom
hotelu u Ateni, prvom uzletištu na koje smo se spustili, gdje sam ostala u stanju potpune
malaksalosti, ne mičući se i ne spavajući cio tjedan. To je užasno što sam tada pretrpjela, bila
sam bolesna, zamalo bijah umrla od žalosti, voljela sam te tako daje u
208
meni svaka misao, svaki dah, svaki kucaj srca težio za tobom, da više nisam mogla izgovoriti
riječ od straha da ću izustiti tvoje ime. Osjećala sam se kao da su me uzetima zavezali u neku
vreću, ti si mi bio ukapao neki otrov koji me je paralizirao, pa sam po čitave dane nepomično
sjedila na stolcu mrmljajući. Nisam zapravo tražila slobodu, nego izlaz. Nisam čak
pomišljala na samoubojstvo: čemu ubiti ženu koja je već odavno mrtva? Dan za danom,
tijekom tri godine, bio mi je otkinut neki djelić mene. Više sebi nisam dovoljno pripadala da
bih sebe željela ukloniti. Onda, iz dubine ponora, nikla je želja da preživim svoju sramotu, da
svladam tvoje pustošenje. I budući da u najgoroj nesreći postoji nešto u ljudskim bićima što
nitko ne može slomiti, mislila sam još samo kako se osvetiti, kako okrenuti protiv tebe strelice
koje si ti bio odapeo na mene. Uvjerenje da ti moram nanijeti jednaku, ako ne i veću ranu od
one boli i zla koje si ti počinio jedino me je zadržalo na životu. Osveta je sitničava, ulazi u
pojedinosti, okužuje rane: svijet time stječe neko jezovito bogatstvo. O toj sam odmazdi toliko
sanjala da je postala pjesmom u mojoj glavi prije no što je postala zlodjelom protiv tebe.
Podgrijavala sam u glavi misli o strašnim atentatima: ironijom sudbine, onaj koji te pokosio
ponudio mije slučaj. Ti to znaš ili ne znaš: postoji neka tradicija ženske boli. Oko napuštenih
žena smjesta se oblikuje solidarnost; znajući da sam sama, bivše su prijateljice pohrlile k
meni, okružile su me, kao da si ti prije predstavljao pregradu u našim odnosima. Dugo sam
imala potrebu da me netko zaštićuje, hrani; naposljetku, bijah mlada, imala sam samo
osamnaest godina. Dugo sam gajila negativan stav odbojnosti, odbacivanja, prema
marginalcima i buntovnicima. Oni su me zbunjivali, činilo mi se
209
da vrijeđaju dostojanstvo postojanja. Znam da sam se prevarila: u bićima koja se bore, sve ako
i nespretno, tražim onu životnost što njih čini nezavisnim stvaraocima. Sloboda se, a to sam
naslućivala, stječe samo uz cijenu nečuvenih pogađanja s vlastitim demonima, poslije dugih
borbi, beskonačnih ponovljenih padova.
Bili su potrebni mjeseci da se odtravim i vidim te onakvim kakav jesi: ne kao zvijezdu nego
kao uvećanje, slomljenu trupinu koju je jedino moj strah od života činio strašnom. Vjeruj mi,
nikad ne bih bila prihvatila ropstvo da nisam bila sigurna da ću ga se kad-tad uzmoći
osloboditi. Potajice sam te već bila rasklimala: u biti si oduvijek bio samo kreacija mojeg
duha, kumir što sam ga nosila na rukama; vidjela sam samo kumira, nisam primjećivala napor
svojih ruku. Osjećala sam samo potrebu za potrebom što sije ti imao za mnom. Zavela sam te
zatravljujući te tvojom vlastitom moći, pružajući ti iluziju da si nepobjediv. Toliku važnost
udijelila ti je zapravo moja mladost; samo pet godina više i bila bih se odmah otrijeznila. Tih
pet godina nadoknadila sam u šest mjeseci.
Ti me nikada nisi ljubio, sjedne strane sveo si me na stidnicu, a s druge na egzotičan fetiš.
Hinio si da u meni poštuješ ženu, a štovao si samo otvore. Bio ti je potreban savršen prototip
da bi utolio svoju naklonost prema Istoku, biće koje te ujutro budi sa salamelekima a za
vođenja ljubavi ispušta juju. Ali mladu djevojku kakva ja doista bijah, nju si zauvijek
promašio.
Zašto si me napustio? Zbog ideje, jadne ideje koju si pokušavao nespretno, smiješno
utjeloviti. U tebi se krio samo neodređeni i glupi san da se ističeš, bilo kako, da djeluješ
zavodljivo, lepršavo, donhuanski. Napustio si me u spomen
210
na plahoga mlaca koji bijaše godinama plazio jezik za svim guzonošama i nikad se nije utješio
zbog te nestašice, poput onih osoba koje se prežde-ravaju prisjećajući se ratnih lišavanja;
napustio si me ne bi li zadivio galeriju, ostavio dojam na nekolicinu svojih prijatelja,
zarobljenika bračnog sustava, u pomanjkanju opipljive slave pokraj desetak osoba koje tvore
tvoju okolinu. Moja ljubav prema tebi bila je duga zabluda što je pronašla svoju istinu."
Ta bi me krasna optužba zaglušila. Sigurna u svoju parnicu, s doista divljenja dostojnom bor-
benošću i zajedljivošću, moja čuvarica lišavala me je svake mogućnosti brzog odgovora zato
što je preda mnom osjećala neku vrhunsku, korjenitu prednost: tjelesnu cjelovitost. Vjerujte
mi ako hoćete: nakon što sam izgubio razloge za život, otkrio sam ponovno razloge da je
volim. Divio sam se njezinu uspjehu, čak i ako se provodio na moju štetu. Radovao sam se što
sam se glede nje prevario. A osim toga, nisam imao nikakvih mogućnosti da sanjam; biće
puno soka i snage sanja naveliko; poluporcija ne sanja; onako osakaćenom, par mi je postajao
iznova poželjan, a kućno ognjište privlačno. Osjećaj je nešto što se može izgubiti kao ručni
sat, potrošiti se polagano kao račun u banci i ponovno naći kao šešir. Ostario prije vremena,
ogorčen svojim udesom, tijela mučenog nekoć znanim užicima, proklinjući ljudski rod, sunce,
ptice, djecu, ali bojeći se samoće više od svega, odlučio sam da okončam svoj životni vijek s
Rebeccom bez obzira na cijenu koju valja platiti. Taje cijena, Didier, astronomska, ali sada se
više neću pomiriti s time da ona nestane iz mojeg života.
Pred osudama svojeg tužitelja pokušavao
21!
sam se dakle čuvstveno vraćati unatrag. Ispunjavao sam kuću svojim
jadikovkama. Pokušavao sam probuditi u njoj sažaljenje svojim suzama, najprije bih se u
mislima usredotočio na svoju nesreću, okrenuo lice na njezinu stranu zato da joj pokažem
svoje vlažne oči, sjajne od bisernih suza, a potom bih se u nastupu lažna stida sakrio da dam
oduška jecajima, sav bih se zacenuo od vodopada plača. Isplakao bih cijele litre, uz silno
šmrcanje, siguran u svoje zalihe, ubrzavajući njihov protok uz prasak nosne trube ne bih li
privukao pozornost. Ali ništa nije moglo raznježiti mog suca, te bi ona izašla da ne čuje moj
plač. U nakani da zadobijem bar malo njezina poštovanja, pokušavao sam se nespretno
omalovažavati:
- Slušaj, mrzim se kao što me nikada nitko
nije mrzio.
- Ne -presjekla bi ona - nemoj gajiti iluzije u tom pogledu, mrzim te tisuću puta više nego što
ćeš se ti ikada moći mrziti. Tvoja je odbojnost prema samom sebi još uvijek odveć glupavo
sentimentalna a da bude iskrena.
-Ja sebe nepopustljivo seciram, prezirem se. Izjeda me grizodušje, stidim se počinjenih djela.
Znam da nemam pravo na život, bičujem sam sebe sa strogošću bez premca.
- Šuti - prasnula bi ona - nemaš pravo sebe kritizirati, to je opet dokaz tvoje lude oholosti.
Samo ja te imam pravo grditi; jedino ja, zato što sam zbog tebe trpjela, što poznajem istinu o
tebi.
- Rebecca, molim te, sve to znam. Ja sam kukavan, ti si velikodušna, ja sam sjena, ti si
svjetlost. Zaslužio sam da izgubim zdravlje zbog počinjenog zla.
- Ne, nisi to zaslužio, draga malenkosti, smatram tu kaznu savršeno nepravednom. Da, da,
doista, nemaš sreće. Zapravo sam ja, budala u biti,
212
ostajala kad više nisi želio moje društvo, bilo je prirodno da me mučiš. Nemaš sebi što
predbacivati.
Ti su me sofizmi dražili: teško sam se odricao jedine prednosti što mije ostala, povlastice da
ispadnem bezuvjetni krivac.
-Rebecca, bila si umjesnija. Okrenula si protiv mene moju snagu i pretvorila je u slabost,
poslužila si se mojim oružjem da bi me pobijedila.
- Bože, kako si kompliciran! Čemu te mutne teorije ako ne zato da ti pruže iluziju kako još
upravljaš gibanjem, kako ti stvar još nije izmakla iz ruku?
Kad je propao taj tužnjikavi žanr, iskušavao sam lirski registar i prelazio na usrdnu molitvu:
- O Rebecco, pouči me životu, mene koji sam
mu bio tako slab učenik. Nauči me da ga volim
bolje, na tvoj način. Kakva sam samo divlja i
bedasta živina bio! Kako je, samo tankoćutan tvoj
način usvajanja dana i noći! Kako sam loše živio
prije susreta s tobom, klanjam se pred tvojom nad-
moćnošću, tvojim ženskim duhom. Darovala si mi
čudesne godine što su medu najljepšima n mojem
postojanju. Moje je tijelo bolesno, upropašteno, ali
ga salijeće sjećanje na nečuvene naslade što sam ih
s tobom doživio. Više ti nikad neću učiniti nažao,
ljubit ću te kao što te nikad nitko nije ljubio, više
neće biti scena.
- Više neće biti scena! Ali ja želim scene, zavoljela sam ih, možeš zamisliti, više ih se ne
mogu lišiti. Nećeš mi više činiti nažao? Ali, kakvo bi mi zlo uopće mogao nanijeti sada kad si
izvan uporabe, bijedna uši? Nećeš me navesti na sažaljenje svojim pohvalama od sapunice,
još su mi i odveć u pamćenju pogrde kojima si me napajao prije godinu dana a da bih se dala
uhvatiti u zamku tvojih žalobnih laskanja. Ne želim nipošto zaboraviti zlo koje si mi nanio,
želim misliti na
213
svaku riječ koja me je pozlijedila, želim živjeti opterećena tom odvratnom prljavštinom kako
bih imala razloga da te mrzim u svakom trenutku. Možda sam neobrazovana ali ne i dovoljno
glupa da upadnem u zamku tvojih bljutavih udvaranja. Jednog dana svako biće susreće
gospodara koji će mu naplatiti počinjeno zlo: jer zlo želi zlo opakome. Bio si već moj rob a da
to nisi znao, pripadao si mi kao što pobjednik pripada svojem plijenu.
Sada me pokušaj dobro shvatiti: odobravam ti život ne iz milosrđa nego kao kaznu. Ostat ćeš
ovdje zatvoren u ovoj sobi, u ovom stanu kao u samostanu, više nisi sposoban živjeti s
ljudima. Odveć si žudio za društvom, bukom, gomilom. Cijelom dvoru koji te je okruživao bit
će zabranjen boravak u ovim prostorijama. Svoje ćeš prijatelje moći vidjeti u kavani, ako
uspiješ sići posve sam sa svojom stoličicom. Kad bih te pustila izlaziti, opet bi se umiješao
medu ljude koji ne bi bili na oprezu i koje bi uništio. Ne očekuj oprost. Milostivost je, znam,
lijepa vrlina koja prekida struju srdžbe, ali za mene ti više nisi čovjek što sam ga voljela mimo
i unatoč svemu, ti nisi ljudsko biće kojemu se može oprostiti. Ti si sramota, gorka misao,
zloćudna živina koju moram držati postrance.
Uzalud sam je pokušavao pridobiti laskanjem, njezina taština i srdžba bijahu potpuno
neosjetljive na obožavanje ljubavnika odsad lišenog snage i ljepote. I svaki put kad sam se
ponižavao ili je usrdno molio s onim glupavim lirskim raspoloženjem zaljubljenika, odvraćala
mi je grohotnim smijehom: svaki od mojih argumenata bijaše umrljan počinjenim strahotama,
pa su i najbolja rješenja propadala pred mimohodom teških optužbi kojima je vijorila preda
mnom kao
214
215
ratnim stijegom čim bih je pokušao pokolebati.
- Ostat češ zauvijek šakalom, ne pokušavaj se prerušiti u janje.
Gledao sam je, zaprepašten, obuzet onim bolnim čarom što ga osjećaj nepopravljiva gubitka
nosi sa sobom.
- Ubij me - zahtijevao sam tada -prevari se u dozama, daj mi injekciju.
- Ne, ne - rekla bi ona (i dobro je pazila da ukloni s mog dohvata sve lijekove ili oštre
predmete). - Dragocjeniji si mi živ nego mrtav iz jednostavnog razloga što mrtvac više ne trpi.
Tako, za manje od godinu dana, uspjela je oslabiti moje snage, zauzdati moja nadanja,
obescijeniti moje radosti, pokvariti onaj ostatak ponosa, osvajačkog smisla u meni. Postao
sam preuranjeni starac koji više nije imao pravo plakati, a ipak se osjećao tužan kao dijete.
Kako shvatiti preokret neke osobe koja vas je prihvatila u najgorem svjetlu, ojačala vaše zle
navike, a s kojom potom vjerujete da vam je sve dopušteno osim da se pokažete u boljem
svjetlu? Moj kapo nije dopuštao da odgovorim prijateljima na telefonu, tvrdeći im kako
spavam: namjestila je aparat u svoju sobu i, kad bi izlazila iz kuće, zaključala bi je. Ako je
slučajno netko od njih prekoračio prag naših vrata, primala ga je tako hladno da se više nije
vraćao. Nadzirala je podjednako moju poštu te sam se, magijom tog sanitarnog kordona, kroz
nekoliko mjeseci našao nasamo s njome, licem u lice, na milost i nemilost njezinim
najmanjim hirovima pretvorenim u zakone.
Ali Rebecca je nadasve usmjerila svoju osvetu na moju poraženu muškost. Razlog bijaše
nizak, ali ja kao niska i kukavna osoba nisam mogao zahtijevati da postupa sa mnom s većim
obzirom nego što sam sam s njome postupao
nekoć. Da ublaži moju nemoć, već prvih tjedana bila je pribjegla kohortama zamjenika koji su
provodili noć kod nas. Sviđali su joj se posebice mlaci s razdražljivim šlicom, lopovskim
glasom. U početku sam morao podnositi samo njezine krikove. Potom je tražila da
prisustvujem prizorima, kao da joj bješe stalo da me uvodi u misterij svojih sadašnjih
Ijubovanja. Kad bih odbio, dolazila bi sa svojim udvaračem obaviti stvar u mojoj sobi. U tim
trenncima, Didier, dala bi se sva na pronalaske zato da me ponizi; uglavnom pijana ili pod
utjecajem droge, kričala bi na sav glas, zauzimala najizazovnije poze, nedolično pjevala. Ili bi
mi pak objesila oko vrata natpis: "Pažnja, erekcija iznimna." Predočite sebi moju muku, te
duge besane noći, moje arterije u kojima je uzavrela krv, srce koje se dizalo u ždrijelo, ruke
koje sam grizao ne bi li ih smirio. Ponekad bih se dao vrijeđati od suparnika; neki su me
izazivali ili su svojevoljno uzajmili neku knjigu kad im sama Rebecca nije dala neki osobni
predmet do kojeg sam držao.
Jedne večeri, te ponižavajuće šale pretvoriše se gotovo u dramu i dovedoše me do vrhunca
ogorčenja. Na povratku sa svojeg plesnog tečaja, Rebecca je pokupila na ulici dva rockera,
otprilike dvadesetgodišnjaka, u stilu onih huligana, kožnatih gorila u jaknama s čavlima, s
bananama na čelu, zašiljenim čizmama, Elvisovirn značkama, i prstenom zakvačenim za uho,
ukratko u punoj ratničkoj opremi mangupa namazanih briljantinom. Ponjušiše me s nekom
opakom drzovitošću i naceriše se nekako čudno kad im je Rebecca otkrila moj identitet.
Činilo se da ih ljuti moja nazočnost, njušili su u mojoj nemoći svojevrsnu zamku koja ih je
privlačila. Moja se ljepotica pred njima pokazivala gostolju-
216
bivijom, većom prenemagalicom no ikad, i zbog kontrasta između njezina ljubaznog
čavrljanja i njihovih šatrovačkih burljanja, grčilo mi se srce. Nakon brze večere, kad ti gr
ubijani iz predgrađa ne propustiše ni jednu priliku da se razmeću svojom surovošću, počela ih
je čulno obrađivati i svakom od njih iskazala počast svojih usana. Moram li vam kazati da su
se živine okoristile iznenadnom srećom: naime zabili su sebi u glavu da počine sodomski
grijeh s mojom bolničarkom. Uzalud se ona tome usprotivila, izvukli su britvu, stavili je pod
njezin vrat i prisilili na taj čin. Farsa se pretvarala u grozu. Obavljajući stvar,
neprestance su je ćuškali i navlačili za kosu. Smijali su se, dovikujući joj sve strahote što ih je
muška mašta mogla izmisliti da bi ponizila žene. Poslije izvršenog silovanja, prevrnuše me sa
stolca na pod, zavitlaše mi nogama, i onako u škarama, prisilise me da se uspravim, hvatajući
me ponovno svaki put kad bih popustio.
- Van sa ševcem i mudima, pokaži što ti je ostalo urlikali su, nadražujući sebe jakim udarcima
pesnica.
Premda bijah spreman na sve, osjećao sam se smlavljen kao da mi se naglo prikazalo
apsolutno zlo u svoj svojoj ružnoći. Nisam mogao vjerovati u ono što se zbiva i očekivao sam
najgore. Nisam imao snage niti da ih izgrdim pa čak ni da dam oduška užasnom stenjanju
stoje zakrči-lo moja usta. Kao bijedan skarabej prevaljen na leda, pedalirajući batrljcima,
piskutao sam: 'Pustite nas, molim vas, idite odavde. "Jao, bili bi s nama obzirnije postupali da
im je Rebecca naplatila kao kurva. Ali ta nenovčana žrtva probudila je najgore nagone u
njihovome barbarskom mozgu. I oni su sustavno, udarcima čizama i britvama, pustošili po
stanu, rušeći stalke i parajući zastore, razbijajući sude, zrcala, stakla,
217
bušeći madrace, provaljujući u zidne ormare, oštećujući zidove, prevaljujući stolove, stolce i
na kraju su odnijeli svu gotovinu kojom smo raspolagali i nekoliko vrijednih predmeta. Isto je
na to, po vašem mišljenju, rekla Rebecca? Djevojčura je plakala, onako svaljena na podu s
crnom masnicom na oku, u poderanoj odjeći, nogu koje su se tresle od grčeva i ponavljala je
između jecaja: "Tisi kriv, ti si za sve kriv, ti ćeš uvijek biti kriv."
Moji su dani tako prolazili u očekivanju opakih podvala što ih je izmišljala moja supruga kako
bi mi se osvetila. Jednog jutra, probudih se u polutami: zastori bijahu navučeni, odar
prislonjen na vrata i dva su svijećnjaka gorjela na stolu. Crni križ, jedan od onih ogavnih
križeva s groblja, bijaše mi položen u ruke, a Rebecca je tiho plakala pokraj kreveta.
Osjećajući se tjeskobno zbog te pogrebne atmosfere, upitao sam je:
- Što se događa?
- Sšššš - na to će ona - od sinoć si mrtav, bdi-jem nad tobom.
-Mrtav?...
- Da, od cerebralne embolije, tijekom noći, stavit će te u lijes za jedan sat.
Tada sam, ukočen od strave, pod dojmom te režije vrištao tako dugo dok se nisam
onesvijestio, a moja ljubavnica prasnula u divljački grohot.
Utemeljila je podjednako cio jedan sustav kazni i zlostavljanja već prema tome je li me
smatrala poslušnim ili ne. Propuštala je, primjerice, da me pere i prenosi tijekom cijelog
tjedna, puštajući me da se kupam u svom izmetu.I svaki put kad bi prošla pokraj mene,
začepila bi nos, nazvala me "Govnonoša", "Smrdotočina", i čekala je da me prekriju kraste i
rane, da smrad postane toliko nepodnošljiv da je i njoj smetao. Ili me je pak
218
izgladnjivala kroz dva-tri dana, dopuštajući mi jedino pokoju čašu vode. Tijekom njege, hinila
je nespretnost, zabavljala se dajući mi pet ili šest puta iz početka istu injekciju, ponekad mi
slomivši iglu na koži. Morao sam svaki put izdržati ta mučenja a da ne trepnem. Možda se
sjećate, jučer sam se uvelike hvalio kako sam u svojem sjajnom razdoblju nahuškao svog sina
protiv Rebecce; začudo, unatoč blokadi koju je provodila protiv mene, moja supruga nikad
nije zabranila malome da me posjećuje; moja veza s njime bijaše uostalom popustila,
slika svemoćnog oca oljuštila se u njegovu duhu nakon moje nezgode. Uvažavao me
je sada s nekom maglovitom sućuti i, premda je vidio kako se sa mnom loše postupa, prenio je
svoju naklonost na Rebeccu zbog onog automatizma klinca koji se ulizuje najjačima.
Matthieu, tako se zvao, upravo je navršio trinaest godina, muškarac i dječak otimali su se za
to tijelo u punom rastu, u kojem je već pubertet potvrđivao svoja prava. Jedne večeri kad je
večerao kod nas -prije odlaska k majci - Rebecca se odala istinskom poduhvatu zavođenja.
Odjevena u neku ultra-kratku haljinu s nedoličnim dekolteom, neprestance ga je
hvatala za ruku, nadraživala ga, razmećući se svojim čarima njemu pred nosom. Prasnuo
sam:
- Hoćeš li prestati uzbuđivati malog? - Što li sam strašno rekao? Očekivala je samo moje
upletanje da bi djelovala.
-Jadno smrdljivo truplo, baburo na kotačima, ti doista svugdje vidiš zlo. Pogledaj svog oca,
Matthieu, toliko je opsjednut seksom daje za njega sve gadno i sumnjivo.
- To je istina - potvrdio je dječak - u kući je uvijek govorio samo o seksu.
-Hoćeš li da ga doista uzbudim, tog maloga,
219
hoćeš li da ti pokažem za što sam sposobna? Matthieu, poljubi me u usta.
Mladac se najprije nacerio, gledajući mene, potom ju je, ohrabrivan od Rebecce, siguran u
moju nemoć, poljubio. Pogađate nastavak: nova novcata narav nije oklijevala da se probudi u
mog sina, unatoč tome što se stidio.
- Oh, lijepog li kokota što ga tu naslućujem! - šaputala je Rebecca gledajući njegove noge. -
Kako je samo razvijen!
- Dosta - uzviknuo sam.
- Ne slušaj ga - govorila je tiho Rebecca, ističući moju izluđenost svojim samosvladava-njem
- želi te zadržati u djetinjstvu, ali ti nisi više dijete, Matthieu, ti si danas odrastao čovjek, i
možeš to dokazati opirući se svom ocu.
Podbadan tom oštrokondžom, moj sin me je prezrivo mjerio od glave do pete.
- Matthieu, vrati se kući, čekate majka.
- Šuti -prošaptao je - nemaš mi nikakvo pravo naređivati, više nisam klinac, jedi i šuti.
Rebecca je pocikivala od radosti'
- Veličanstven si, Matthieu. Okala sam nestrpljivo taj trenutak, oduvijek sam mislila da
vrijediš više od oca, u svakom slu xaju si ljepši od njega. Reci mi, jesi li kad spavao s nekom
ženom? Želiš li doživjeti nasladu, apsolutnu rdast? Dođi, dat ću ti najljepši mogući dar, postat
Ć2$ muškarac, ostavimo ovog bolesnika njegovim j. tnama.
I okrećući se prema meni nulodala je najprirodnijim tonom:
-Franz, raščisti stol i gledaj televiziju ako hoćeš. Ali, nadasve, nemoj nikad zaboraviti da nam
ideš na jetra, da si ružan i star i da smrđiš!.
Ja koji sam to uvijek činio pred sinom, unoseći svojevrstan prkos u tu ekshibiciju, morao
220
sam po-dnijeti šaputanje, uzdahe rodoskvrnilačk-ih ljubavnika iza jedva pritvorenih vrata. Te
sam noći, mislim, dodirnuo samo dno.
Danas, mora je već izblijedjela da bi propustila na površinu neki sivlji, mutniji svijet. Uredili
smo sebi nekakav život u intervalima očaja i sramote. Osvetničke Rebeccine želje, sama
njezina mržnja, naveliko utoljena, ustupile su mjesto hladnom suživotu. Ja sam sebe nadživio
i poznajem još samo hipnotičku sreću ubrizganog morfija, injekcije koju mi daju gotovo svaki
dan da ublaže moje muke. Kao ona bića koja žvaču jedinu pustolovinu svojeg života,
pripovijedam svoju povijest onome tko me želi slušati, više nemam drugo doli to vrelo riječi
da bih istjerao vraga iz svoje sudbine, da bih povezao niti koje je slomila nezgoda. Kao
Penelopa naopačke, izrađujući ponovno razderanu tapiseriju, govorim da bih i dalje bivao.
Čujem gradsku buku, ulične šumove; putovi, ravnice upućuju nježne poruke mojim gan-
grenoznim nogama i ja zavidim i najmanjem starcu koji grabi koracima po pločniku.
Sve je izgubljeno u životu što ga je krajnja ništavnost, krajnja sebičnost prometnula u grozotu.
Mrzim ovo društvo koje nas osuđuje da budemo slobodni i dopušta da na grbači svakog
čovjeka bude teret i odgovornost za vlastitu sudbinu. Tijekom trideset godina pokušavat ću
lepršanjem poput leptira, nastranošću, radom, umaknuti lije-pku osrednjosti, niskostima
običnog života, i svaki put bit ću, neosjetno, opet vraćen na obale plitkosti, još niže od
mjesta odakle sam krenuo. U svakom slučaju, dovest ću do kraja svoju sklonost mučeništvu:
platio sam za muški spol u cijelosti svoj dug prema ženama, preuzeo sam na sebe sav užas
muške marve ne bih li od nje očistio zemlju.
221
ipak, kako povjerovati da je Rebecca kriva za taj zločin? Ako Franz bijaše lagao s jedinim
ciljem da kleveće svoju suprugu, ako mu se posve jednostavno dogodila nezgoda? Spremao
sam se napustiti bogalja, izgubljenog u neizmjernosti vlastitog samosažaljevanja, kad me on
upita:
- Zar se ne bojite da ćete ožalostiti Beatriceu upuštajući se u flert s Rebeccom?
Začudila me je ova brižnost.
- Može li to vama biti važno?
Zagledao se u mene. Bio je dohvatio tranzistor s kasetofonom kojemu je živčano gnječio
tipke.
- Ne znam... Beatrice je ipak zgodna, zar ne?
- Kad je vidite prvi put, istina je. -Jamačno, ona nijepin-up...
- Kao što ste rekli!
- Ali medu vama ipak postoji neki dosluh?
- Imamo neke zajedničke navike, to je naš glavni i prešutni sporazum.
- Uvjeren sam da pretjerujete: onda čemu ovo putovanje?
- Potreba za razbijanjem rutine ne bismo li je potom osnažili, nepromišljena odluka.
- Četiri puta - reče bogalj.
- Četiri puta što?
- Zanijekali ste Beatriceu četiri puta. Dražio me je taj evanđeoski rječnik.
- Nisam zanijekao nikoga. Što to opet znači? Franz je odložio tranzistor.
- Zaboravite na moje riječi. Dobra vam večer, Didier, vidimo se uskoro na proslavi.
Otplovili smo iz Atene, a da to nisam ni primijetio. Odoh udahnuti zraka na pramac i vani
ponovno začuh šum iznemoglih valova što su se kovrčasto pjenili, kao da su bogovi po njima
prosuli perje iz kakve perine. Približavala se oluja i sve silovitiji udarci vjetra galopirali su na
površini mora
222
223
\
Nema veze: iznova volim Rebeccu. Vidim samo nju, moj je duh obuzet još samo mišlju na
nju, a njezino ime neprestance uzlazi k mojim usnama kao i k usnama vjernika tisuću Božjih
imena. Taj strašni razmak između njezine dobi i moje sve se više pogoršava: ona se
svakodnevno pomlađuje a meni nabija godine. Znam da ni s jednom ženom neću ponovno
doživjeti takav zanos u ljubavi ni takvu pomamu u okrutnosti. Više nemam izbora: prisiljen
sam da budem s njom. Bojim se da se ne zaljubi u nekog drugog. Ona ostaje uz mene samo
zbog moje invalidske mirovine. Stoga više volim, kako da kažem, podešavati njezine veze
sporazumno s njome, radije nego da ne znam za njih. Mislila je da voli neke od svojh
ljubavnika; odvojila se od njih. Ali kako je hitnost odmazde presahnula, primjećujem da je
kudikamo raspoloženija za sentimentalne čežnje; i vidim da mi nad glavom visi taj Damoklov
mać. Kakav paradoks, Didier: povjeravam vam svoju bojazan možda u istom trenutku kad
ćete mi vi preoteti Rebeccu. Da, da, ne prosvje-dujte, vi ste za mene opasan suparnik.
Osjećam da ste tako profinjeni, tako kompleksni! Gnjavim vas svojim nevoljama, a vi se
rugate mojim pripovijestima.
U oku mu se čitao strah i smutnja, glas mu se sve više gasio, a on je još nekoliko puta
nesvjesno ponovio "moje pripovijesti" poput zvona koje produžava svoje posljednje brecaje.
Nisam se napregnuo da ga opovrgnem. Stari se lupež bijaše nadao da će mi utrapiti ceh svojeg
tužnjikavog raspoloženja, ali njegove sam nevolje držao i te kako zasluženima. I u meni je
potajice klijao prezir prema tom biću koje je dopustilo da ga pobijedi jedna žena nakon što je
sam bijaše pokušao satrti. Pa
podižući njegove slabine. Neki zid hladnog zraka prešao je preko gornje palube, a nagao vihor
surovo pojačao, bijesno odapinjući krošee zdesna i slijeva. Zagušen tim udarima vjetra,
sklonio sam se brzo na sigurno mjesto. Ali uopće mi se nije žurilo da se vratim u kabinu gdje
me je zasigurno čekala Beatrice, suznih očiju, natečenog nosa od prečestog brisanja. Kako je
staviti u zagradu, tako dugo dok ne utolim glad za tom strankinjom? Biti čvrst, da, ne
popustiti, čvrst i uglađen. Reći joj: zanima me Rebecca, ali to se tebe ne tiče. Na kraju
krajeva, brus, nismo više u XIX. stoljeću, budimo moderan par, živimo slobodno, sukladno
našim željama. Ako sama ćutiš naklonost prema nekom muškarcu, ne ustručavaj se, znat ću se
pokazati slobodoumnim: Raj Tiwari, primjerice, ima humora; Marcello je doživio neka
zanimljiva iskustva. Osim ako ti nije draži neki član posade! Naprijed, hrabro!
Obuzet osjećajem nelagodnosti, nesiguran, otvorio sam vrata našeg sobička. Beatrice je
gotovo zelenkasta počivala na ležaju. Neki kiseo zadah povraćanja svjedočio je posve
neosporno u prilog jednom novom elementu: morskoj bolesti. Čovjek bi pomislio kako bijaše
začula moj apel i kako se razboljela svojevoljno zato da meni ne smeta.
- Barem te neću ometati - prostenjala je tiho.
- Nikad me nisi ometala.
Blijeda kao krpa, uhvatila me je sledenim rukama za mišku:
- Oh, kako godina loše završava, dolazi mi želja da umrem!
Mogao sam doista dobro glumiti zabrinutost, popravljati joj pokrivače, ispitivati je o
Akropoli, ljubiti je u čelo, pozvoniti stjuardu da pozove liječnika, svoju sam sreću ipak slabo
uspije-
224
225
I
vao prikriti. Skakao sam od veselja, lupkao nogama o pod. Jesam li mogao sanjati prikladniju
mučninu? Imao sam pred sobom ne samo večer i cijelu noč, nego i za sebe nekažnjenost i
nevinost. Dakle, bez davanja objašnjenja, bez kivnosti, bez tragova: savršeni zločin. Hvala
oluji, hvala nevremenu, hvala doktoru što je bolesnici propisao sredstvo za spavanje, odmor i
dijetu sve do sutradan. Letjet ču, napokon, vlastitim krilima, plesat ču s najzgodnijom ženom
na brodu, ne izlažuči se pritom tužnjikavim prijekorima svoje plemenite udovice. Jadna
Beatrice: našla se izvan trke; tridesetgodi-šnjakinja, ali umno i tjelesno deset godina starija od
mene. Disao sam punim plučima, zaskočen nadama, osokoljen približavanjem sreće isto
toliko dragocjene koliko i neočekivane. Sinula mi je kroz glavu slika bogalja i smatrao sam
ga, prvi put, gotovo simpatičnim. Taj tip, na kraju krajeva, nije imao sreće, bijaše on više
nesretan negoli zločest, pa sam zamalo poželio da mu odem stisnuti ruku, da mu odalamim
prijateljski bubotak po leđima. U tom divnom raspoloženju, ostatak poslijepodneva bio je
zapravo kratak i razmrvio mi se među prstima, ne ostavivši za sobom ama baš ništa doli
prazninu. Sav napeto usmjeren prema sretnom trenutku, istuši™ rao sam se, odjenuo se
dolično u bijelu košulju i pristojne samtaste hlače, navukao lagani pulover, nalaštio cipele i
brižno se obrijao pod zakovrnutim pogledom svoje mile i drage, i fućkajući namirisao obraze
dobrom kolonjskom vodicom.
Zabrujalo je napokon brodsko zvonce, najavljujući početak Silvestrova.
- Jesi li sigurna da nećeš moći ustati? - smiješeći se od uha do uha zapitao sam svoju dulcineju
bijelu kao platno.
- Pusti me, idi se zabavljati.
- Nedostajat ćeš mi, znaš.
- Brzo ćeš me nadomjestiti - izlanula je uzdahnuvši i ponovno stala hroptati.
Promrmljao sam susretljivo "Laku ti noć, draga" i tiho zatvorio za sobom vrata. Kucnuo je
dakle čas izlaganja kušnji. Naprijed, prvi pokušaj bijaše dovoljan: došlo je vrijeme izvršenja.
Kratkoća plovidbe prisiljavala me je da budem žustar. I obećavao sam sam sebi da ću to
izvesti brzo, uvjeren da će Fortuna biti na mojoj strani.
Kako je samo započela ta kobna večer; s koliko perfidne ljepote! Obasjana kao rođendanska
torta, s palubama koje su brencale od glazbe i smijeha, Truva je slavila Novu godinu između
Atene i Carigrada pod crnim i prijetećim nebom. Parobrod bijaše poprimio onaj lopovski i
lakomisleni izgled brodova za krstarenje, smisao kojih leži u dijeljenju zadovoljstva i
bezbrižnosti. Izgledao je poput pluta-juće kazališne kulise na neizmjernoj tekućoj pozornici.
Lica su se rasvjetljavala, najednom su počele živjeti i najodbojnije face u službi tuđih
pogleda. Ovi putnici koji su se smrtno dosađivali tijekom cijele obdanice u kabini ili u baru,
zijevajući, pijući i kartajući, sjatili su se, napirlitani i nalašteni, u velikoj blagovaonici, za tu
priliku pretvorenoj u dvoranu za svečanosti, ukrašenu vijencima cvijeća. Od najmlađih do
najstarijih širila se zapravo neka živčana energija, neka jedva prikrivena nestrpljivost, iz kojih
je izvirala nova godina. Veliko stubište što je vodilo put svetkovine, kojim je neprekidno
ulazila i silazila dvostruka struja, blista-
226
lo se kao slap nad jezerom. Zbog valjanja broda, putnici su šepali poput onoga tko vidi da mu
tlo izmiče pod nogama. I da nije bilo preuranjeno, držali bismo ih, u njihovu smiješnom
hramanju, za četu pijanaca koji balansiraju na ruskim planinama. Zbog ružnog vremena,
brodska uprava bila je zamijenila tradicionalnu večeru za doček hladnim bifeom, lakšim za
posluživanje, te je ispraznila golemu blagovaonicu od stolova kako bi ostavila veči prostor
plesačima. Neki talijanski orkestar morao je svirati te večeri.
Oko mene u dvorani uzbuđenje je raslo i prelijevalo se u isprazne i zamamne razgovore paput
čaša šampanjca. Žene su treperile i žagorile, odjevene u napadno blještave ili pak dolične
boje, a u modi su te večeri, barem kod Europljanki bili duboki izrezi. Ljudi su se kretali amo-
tamo, djetinjasto se prenemažuči, smiješili su se, napokon, nakon što u minula četiri dana nisu
znali jedni za druge. Svi ti dijalozi, ta brbljanja, pojačavali su zvučni volumen prostorije tako
da je prekrio hučanje mora.
Zatekoh Rebeccu u baru kako pijucka koktel, več okruženu gomilom obožavatelja koji su je,
na svim jezicima kugle zemaljske, pokušavali osvajati. Imala je na sebi crne hulahupke i
kratku haljinu od ružičastog satena na kojoj je straga zjapio dubok izrez sve do polovice križa,
otkrivajući leda boje meda. Mahala je dugačkim sedefnim cigaršpicom i smiješila se šalama
nekog trbušastog Levantinca, što su ga drugi muškarci pokušavali istisnuti kreveljenjima ili
glasnim primjedbama samo da privuku pozornost svojeg idola.
Njezina me ljepota te večeri do te mjere
227
zabezeknula da mi je presjekla dah. Sjedeći na visokom stolčiću bez naslona, prekriženih
nogu, isijavala je neku vrstu svjetlosti koja me je ponajprije zabljesnula. Osvjetljavala je to
čudnovato mjesto, koje se već ionako kupalo pod svjetiljkama i lusterima što ih je Rebecca do
te mjere pomračivala da ih je posvema zasjenila. Njezina straga začešljana i skupljena kosa
razotkrivala je mineralnu čistoću njezina lica. Dovodila nas je gotovo u nelagodan položaj,
podižući između sebe i živih stvorenja zid svojeg savršenstva. Prema broju udvarača koji su je
okruživali, shvatio sam, uz bolno štipanje, kolika me razdaljina još i sad razdvajala od
ostvarenja mojih želja. Bojao sam se da ću joj se učiniti glupavim, pre-bojažljivim, ćutio sam
u njoj neku sviknutost na blud, oštroumnost žudnje koje su me dovodile u nepriliku. Onaj
pokret njezina visokog stasa dok se naginjala da pričvrsti remenčić na čizmama, gipkost
njezine osnovice, te vrtoglava sigurnost da usred tog mnoštva na ladanju samo ona biva
zanimljivom, svladali su me neočekivano. Napredovao sam prema njoj mjesečarski polagano,
kao netko koga hipnotizira neki čudesan predmet, čije bogatstvo on nikada neće iscrpiti. Čim
me je zapazila, razmaknula je krug svojih udvarača i uputila mi smiješak mlade namiguše što
ohrabruje nekoga odveć plahog pretendenta.
- Dođi, Didier, ponudi me pićem. Jesi li sam?
Obavijestio sam je o Beatricinoj morskoj bolesti, a ona kao da se potajice razveselila njezinoj
odsutnosti. Opčarao me je taj neposredni dosluh. Moja dobra sreća, jao, sudarala se s
hladnoćom drugih suparnika koji su me neprijazno odmjeravali. A gužva te večeri,
mnogobrojni laskavci koji
228
su prekidali naš razgovor e da bi svirali budalaštine, mogli su samo zakočiti moj poduhvat.
Okružen kreštavim bićima koja su mi probijala bubnjiće, priželjkivao sam neko skrovitije
mjesto i sugerirao Rebecci da odemo u šetnju.
- Slažem se, hajdmo po Franza u njegovu kabinu. Pomoći ćeš mi da ga prebacimo ovamo.
Presjekla je gomilu s nekom umiljatom drskošću, osjećajući se sigurnom u sebe pa sam se
divio hladnokrvnosti te žene koja se pokazivala napola gola da bi tako još bolje otklonila
presmione želje: kao salivena u ružičastom satenu i u čarapama pripijenim uz noge, doimala
se nedoličnije nego da nije imala ništa na sebi. I to nije bilo ono crveno ružičasto, prosta boja
slastičarskog kolača, nego jedna prekrasna boja: vrlo skupocjena ružičasta boja na čokoladnoj
i raskošno nadjevenoj bombonijeri.
Između salona i kata s kabinama prvog razreda bilo je svega pet minuta, ali te minute bijahu
za me bitne. Bila je to prilika, sad ili nikad, da budem s Rebeccom daleko od znatiželjnika. Pa
ipak, bez obzira na moju hrabrost, tek što se zatekoh sam s njome u hodniku, a već me
spopala strepnja te sam stao podrhtavati. Ne pripadam onom soju što ga nazivamo
"švalerima"; nesposoban za smionost u pravi čas, strah mi jezovito otežava prvu kretnju.
Ulažem u jednostavne radnje mnogo više truda nego većina ljudi; a osim toga, smatrao sam tu
uvredu ako budem odbijen kao najokrutniju moguću. Bio sam prepušten sam sebi, lišen
potpore nekakva nadraživača, pa sve želje koje su me pokretale popustiše pred neodlučnošću
nekog mladenaštva što ga, unatoč svojim godinama, nisam osjećao mrtvim. Pružih ruku ne
bih li uhvatio njezinu, ali je povukoh natrag: nisam se usuđivao. Dotaknuti je,
229
što nije predstavljalo ništa, moglo se doimati strašnim samo nekome tako malo smionom kao
što sam ja. Prolažahu me srsi od te naše blizine na osamljenome mjestu. Na sreću, jedan
odskok broda bacio me je na nju; nerazboritom hrabrošću plašlji-vca zgrabio sam je oko
struka i svoja usta priljubio na njezina. Pomislih da će doći do borbe, otpora prije predaje, ali
umjesto da se brani, pravila se mrtva u mojem naručju, nepomičnih ruku koje su mirovale duž
tijela. Njezino prepuštanje padalo mi je teže nego otvoreno odbijanje. Poljubi me ako hoćeš,
kao da govoraše, mislim na drugo, podnosim strpljivo tvoje pokušaje. Tada sam joj bezglavo
cjelivao gola ramena i prošaputao joj:
- Doista se bojim da sam se zaljubio u tebe. I to nije najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi.
Već sam nekoliko dana u nemogućem stanju.
Otprve nije ništa rekla, položivši mi ruke na prsa, ali me je iznenada, izvijajući se iz zagrljaja,
odgurnula s izrazom dosade na licu.
- Prestani, Didier, sliniš po mojoj haljini i zaprljat ćeš je.
Bio sam razočaran ali sam, podlegavši nekoj bujnosti svojih osjetila što je danas smatram
silno smiješnom, nadodao:
- Ne znam ništa tako svježe kao tvoje usne. Prasnula je u smijeh:
- Govoriš kao reklama za zubnu pastu! Povrijeđen tim sudom, ispustio sam je iz
naručja i pratio je šutke sve do Franzove kabine, kao premlaćeni pas, bijesan što nisam našao
načina da joj priklopim kako valja, još jedanput nesiguran glede njezinih nakana. Ako me je
željela, zašto to ne kaže. Ako me nije željela, čemu ona oduševljena ponesenost kad bi me
ugledala? Ali, te večeri nisam
230
se mirio s time da mi umakne, čak i kad bih se morao nagoditi s njezinom mušičavom čudi.
Možda nisam dovoljno čekao, poštovao rokove. Primirio sam se s tom mišlju: služila se
malom obranom ne bi li još jače zapalila moju žudnju.
Franz nije dobro izgledao: sklupčan nad samim sobom, kao zgrčena sfinga na svome malom
stolcu, djelovao je utučeno. Njegova gotovo plavkasta bljedoča odavala je velik umor. Nije
me čak ni pozdravio, potpuno obuzet Rebeccom.
- Došli smo po tebe - reče ona - pripremi se. Bogaljeva se glava iznenada istegnula.
- Ostani - zamolio ju je usrdno - nemojmo iči tamo.
Potapšala ga je po obrazima.
- Ne budi dijete.
Pomišljao sam kako sam ja taj predmet koji odvrača ovu ženu od njezina muža i, osjetivši se
nelagodno, pognuo sam glavu. Nisam se mogao suspregnuti a da ne gledam u mrtve
invalidove noge, pokrivene tankim flanelastim hlačama, i podigao sam pogled spram njegova
lica na kojem se molitva borila s paničnim strahom. Osjećao sam sučut prema tom čovjeku
koji je u sebi nosio umor od svih žestokih prepirki što su ga bile sukobile s njegovom
suprugom. Tikovi su širili njegova usta u neki podmukli cerek. U svojoj tjeskobi umio je
samo ponavljati:
- Ostani, ostani...
- Šuti, ne započinji iznova sa svojim komedijama.
Skinula je bogalja, navukla mu košulju; prepuštao se s nekom savršenom poslušnošću,
poprsje mu bijaše mršavo, nerazmjerno u odnose na mišice
231
ruku, pa sam ustuknuo pred tim uskim štitom s grbom od zlaćanih dlačica. Bolesnik je
iznenada, kad mu je mlado tijelo koje je stajalo pred njim probudilo želju, prestao cmizdriti i
počeo ga pipkati, doticati bez srama. Rebecca se prepuštala. Ta me je pasivnost užasnula, no
ipak manje od onoga što če uslijediti. Franz je bio podignuo sve do polovice bokova
Rebeccinu haljinu, spustio joj hulahupke sve do početka bedara i oslobodio tako bijele
polukružno izrezane gaćice, na vrhu ukrašene lančićem. Mislio sam da sanjam: taj striptiz
preda mnom kvario je sve. Zatvarao sam oči, otvarao ih ponovno. Tamna mrlja pod tkaninom
dala je naslutiti prebujan pubis. Bogalj je na nj grozničavo pritiskao usta, gnječeči rukama
suprugine guzove. Morao sam u tom trenutku izači; ali bio sam hipnotiziran pomanjkanjem
stida te individue čiji su se prsti utiskivali u meso, kao nedolični i ljigavi puževi golaći.
Rebecca, s cigaretom u ustima, dala se milovati a da nije ni trepnula, sveudilj češljajući rijetke
vlasi svog supruga. Reklo bi se, popustljiva majka koja licka svoje dijete. Od toliko bliskosti
mi se smučilo. Što sam ja za nju predstavljao kad se tako preda mnom razgolićuje? Ne više od
roba pred kraljicom... To poništenje uobičajenih pravila zavođenja nije mi služilo na čast.
Namećući mi svoju golotinju, ona je razbila zbunjenost i morala se ponovno obući da bi me i
dalje uzbuđivala. Predavši se svojim prostotama, njezin muž je pipkaše, sisaše s
proždrljivošću dojenčeta, te sam razliku između ove napola ćelave glave i onih usta što su
prosjačila užitak smatrao mučnom. Rebecca je izazovno piljila u mene.
- Skamenio si se od čuda, hm, što se nalaziš
232
pred svojom utvarom od krvi i mesa? Hočeš li možda i ti svoj dio? Bit češ potom mirniji.
Oslobodivši se muževljeva zagrljaja, približila mi se pridržavajući haljinu i dalje podignutu
objema rukama.
- Ne, ne tako - uzviknuo sam i prije no što mi se približila.
- Časna riječ, pravi se izbirljiv! Pa ipak, zbog toga se vrtiš oko mene od početka.
Izgubio sam svoje samopouzdanje i promucao:
- Zašto mi se rugaš?
- Što! Nudim ti ono o čemu svatko na brodu sanja, a ti izigravaš tankoćutnoga.
- Zar ne shvaćaš - nadodao ja Franz - da je taj mladić privržen protokolu, poremetila si mu
obrednik, pa je u panici.
- To gore za njega!
Spustila je haljinu, navukla hulahupke i otišla se počešljati pred zrcalo. Bijesan što joj nisam
priklopio kako valja, svjestan da se u očima tog pokvarenog para doimam kao djevac,
proklinjao sam sam sebe u nutrini duše.
- Požuri se, Franz, čujem da orkestar već svira.
Zakopčavajući jaknu, bogalj me je promatrao s nekim podrugljivim smiješkom:
- Uistinu, Didier, imate šika zbog kojega one kapituliraju! Kad bih bio Beatrice, ne bih zbog
toga noću spavao.
- Pusti ga - reče Rebecca, loše prikrivajući volju za smijehom - još ćeš ga više zakočiti.
Oboje sam ih promatrao i otkrivao da su isprepleteni kao očice u mreži iz koje sam bio
233
isključen. Neka mračna, poročna i krvava nagodba spajala ih je, unatoč njihovu
neprijateljstvu, kao dva kraka istih kliješta. A ja sam se bedasto nadao, kao treći, nekom
mjestašcu u njihovoj paklenskoj prisnosti! Ali, prebacivao sam na Franza odgovornost za
Rebeccine sarkazme. Neposredne okolnosti omogućiše mi potom da utolim želju za osvetom.
Brod se, štono rekoh, naginjao. Kad smo ušli u hodnik, postade vrlo teško upravljati kolicima.
Tada mi je munula u glavu jedna opaka misao: ispustio sam kormilo iza naslona za glavu:
brod je upravo uranjao, naslonjač je pojurio naprijed, udario u neka vrata i odbio se natraške.
Pravo je čudo što bogalj nije pao.
- Ma dajte pazite - kriknuo je.
Prekrižio sam ruke i propustio sjedalo da prođe ispred mene ne uhvativši ga. Prihvatila ga je
Rebecca, koja je smjesta pristala na igru, i odaslala ga meni natrag. Franz je stenjao: njegovo
prometalo poskakivalo je zdesna i slijeva uza zidove pri svakom spuštanju parobroda, stalno
spremno da se prevrne, a mi smo ga jedno drugom dobacivali kao loptu u nekom čudesnom
metežu gdje je bilo bitno sačuvati ravnotežu. Franz je pokušavao kontrolirati kolica kočeći
rukama vanjski obod kotača, ali naginjanje uskog hodnika i naše snažno guranje, bili su jači
od njega. Kad je shvatio da se njime poigravamo, njegove su se zjenice zamutile kao nezdrava
voda umrljana stravom. Ne znam kakva je okrutnost prešla s tog para na mene, ali ja sam se
naslađivao ■ gledajući kako se paralitičar bori protiv straha; nije li mi on prišapnuo taj opaki
čin? Mučeći ga, nisam li ostajao vjeran njegovoj poruci? I k tome, Rebecca se smijala, smijala
bez predaha, a ja sam njezino
234
odobravanje stavljao iznad svega, bio bih učinio bilo što da joj se svidim. Mogli smo ozlijediti
Franza, možda ga i ubiti. Nije me bilo briga: slabio je iz trenutka u trenutak, lice mu bijaše
upalo i bijelo kao u bolesnika na samrtnoj postelji, zgrčenih od neke užasne boli. Čitavo mu
se poprsje treslo i čini se da se užasan strah prenio čak i na njegove mrtve udove. Okrenuo je
prema nama mrtvački blijedo lice i kazao isprekidanim glasom:
- Prestani... Rebecca... Molim te...
To je, dakle, bio taj mali kup smeća koji me bijaše uvrijedio. Lazar koji je stenjao kao kakva
ženska. I rekoh sam sebi s podlim veseljem: već ću te ja lišiti tvoje sklonosti podrugivanju,
skupo ćeš platiti svoje primjedbe. Kidajući se od luđačkog smijeha, djevo-jka se pak
naslanjala na zid da bi opet došla do daha.
- Oh! Ovo je previše smiješno. Kad bi ti vidio svoje lice, Franz!
Jadnik je stavio ruku na oči da više ne vidi i ispuštao bijesne uzdahe od kojih su mu se
nadimala cijela prsa. Razdirala ga je srdžba, mržnja, očaj, strah: osjećao se prepušten nama na
milost i nemilost, sva grozota njegove muke obuzela ga je do vrška noktiju. Više nije imao
usnica, toliko su mu pobijeljele, obraze su mu izbušile dvije rupe, njegovo prazno i obješeno
lice podarilo mu je izgled zaprepaštene noćne ptice. Njegove dosad suzdržane jadikovke
izbile su kao jadikovke narikača na pogrebima.
- U pomoć - stenjao je kukavno - u pomoć! Uživao sam videći kako cmizdri, kako se
ponižava i splašnjava kao biće dostojno prezira, ali je neki mornar, koji je banuo iz nekoga
drugog ho-
235
dnika, zapitao na engleskom tko je vikao.
- Nije to ništa - odvrati Rebecca - ispustili smo mog muža iz nepažnje pa se prestrašio.
Mornar nam je ponudio pomoć. Za nekoliko trenutaka, Franz je ponovno zadobio hlad-
nokrvnost ali je i dalje drhtao i grčevito se držao naslonjača, još se pribojavajući da će izgubiti
ravnotežu.
- Nije baš ljubazno, Didier, to što ste učinili...
- Šale radi, nije bilo nikakve opasnosti.
- Nije važno, uživali ste da prema meni budete zločesti kao da sam vam ikada učinio neko
zlo...
Nejasno postiđen, slegnuo sam ramenima, iznenada primijetivši da sam već četiri dana
govorio vi tom čovjeku mojih godina, premda je izgledao deset godina stariji: tikanje je među
nama bilo i dalje nepomišljivo.
U blagovaonici slavlje bijaše u punom jeku. Nakon naše prisnosti u troje, zaglušio me je ovaj
susret s vrištavim mnoštvom veseljaka; sve je odzvanjalo od bezbrojnih glasova, zvižduka,
neznane i vesele graje svjetine kojoj je dana sloboda da se zabavlja i koja je ludovala za
alkoholom, galamom i glazbom. A ponad tog urnebesa vladao je vibrato električnih gitara
pojačanih nasilnim ozvučenjem. S više ili manje sreće orkestar je svirao međunarodni
repertoar, u kojem su prevladavale velike engleske i američke skladbe rock i pop - glazbe.
Užurbana tijela uvlačila su naveliko znoj koji je lebdio iznad njih u golemoj prostoriji.
Neprestano kruženje između dvorane, toaleta i bara izazivalo je mnogobrojne prometne
čepove. Čim je smjestila muža u neki kut, blizu bifea, Rebecca je stala lepršati od para do
para, ljubeći svakog muškarca ili momka
236
237
kao kakva velika ptica kljuckalica. Pri svakom pokretu privlačila je pozornost, stvarala oko
sebe svjetlosni kolobar koji je opčaravao promatrače; pogledi su slijetali na nju kao ose koje
nisu bole a još manje je zastrašivale. Obavijena milovanjima čeznutljivih očiju, bila je kraljica
koja je vukla za sobom ludu u kolicima i kraljevala nad kraljevstvom velikim kao
blagovaonica i napučenim s pedesetak podanika. Kako je samo dobro prevladavala kušnje i
umjela ponovno steci dostojanstvo! Zaplesala je. Reklo bi se da je neka nevidljiva nit
iznebuha povukla sve oči prema podiju, ne bijah jedini koji je živio pod urokom te đavolice
koja je najmanjim uvijanjem zdjelice budila lakomu žudnju. Neka duboka razdraganost
osvjetljavala joj je lice, iskrena radost što zna da je obožavana, pa je dijelila naokolo osmijehe
upućene iz takve daljine da se nismo usuđivali na njih odgovoriti. Premda opčaran, pucao sam
od jada zbog magnetizma, govoreći sam sebi kako je se neču moći domoći dok se ovako opija
javnim počastima: mene nagraditi bio bi za nju gubitak, oduzimanje. Pa ipak, bijah spreman
progutati sve gorke pilule da bih je imao. Smatrah to gotovo pitanjem časti, ne ljuteći se zbog
tih zamki, tih stupica koje su potpirivale moju žudnju umjesto da je priguše. U biti, obožavao
sam taj slatki pakao što ga nikad prije nisam doživio i otkrivao u sebi neku drugu narav. Više
nisam volio Beatriceu koja me je prihvaćala onakvog kakav jesam, a žudio sam za Rebeccom
koja me nije htjela.
Popio sam veliku čašu viskija, rastreseno stiskao prijateljske ruke i krenuo naprijed. Neka sila
gurala me je prema šarolikom i burnom podiju to više što su me od glazbe - neki rythm and
blues slavan iz šezdesetih godiria - zasvrbjele noge. Bacio sam se bezbrižno u gužvu
napirlitanih mornara,
sjevernjaka s dugom kosom, tamnoputih ili plavokosih istočnjaka koji su se tako slobodno
klimali da me je njihova nespretnost umirila: barem neću moći plesati gore od njih. Smješkao
sam se parovima, obratio se dvjema zgodnim djevojčicama koje su plesale sučelice, osjećao
sam se ugodno. I, krčeći put u toj šumi tijela, približih se neosjetno Rebecci:
- Kuku, Travolta, da zaplešemo? Osmjehnuo sam se bedasto. Potrudio sam se
da to ruganje shvatim kao kompliment! Iznenada, sučelice njoj, osjetio sam se smiješnim:
naše dvije približene siluete, koje su gotovo oblikovale par, bit će da su stvarale neki čudnovat
i smiješan savez. Njezina zastrašujuća pompa isticala se još više zbog moje nezgrapnosti. Kao
nespretna i suprotna kopija, pokušavao sam uklopiti svoju osrednju osobu u balet njezinih
stopala koja su vrcavo poskakivala na podiju. Očešalo me začas žaljenje što ne znam plesati,
uzdarje tužnog studija književnosti. Ples, pop, disko tvorili su svijet od kojega smo se Beatrice
i ja brižno držali na odstojanju. Zamišljajući ga pogubnim i nadasve odveć običnim, slušali
smo samo klasičnu glazbu, u posljednje vrijeme napose talijansku operu i Mahlera,
prepuštajući šareno mnoštvo raznih podvrsta onom nebitnom, a sad se, eto, taj iz predrasude
prezreni svijet uzdizao preda mnom kao jedini važeći. Uzalud sam glumatao nehajnu
neusiljenost, pleo kompleksna suzvučja između koljena i listova, osjećao sam se nelagodno.
Osjećao sam da me ispituju, nadziru, prosuđuju od glave do pete. Da poteškoća bude još veća,
Rebecca je, videći me, prasnula u smijeh, a njezina neusiljenost natjerala me je u očaj.
- Jako me nasmijavaš, zbog načina kako
238
239
plešeš. Njišeš se kao Balu u Knjizi o džungi Walta Disneva.
Pokazivao sam flegmatičan prezir, ali bit će da se na mojem licu jasno čitalo razočaranje.
Noge bi mi se kočile dok je Rebecca izvodila poluokrete i potom se ponovo okretala licem
prema meni, dajući do znanja svim očima da je tek tako sa mnom, slučajna partnerica, a ne iz
ljubavi.
- Gledaj, čak se i Franz zabavlja gledajući nas kako plešemo.
Okrenuo sam se i kroz probušinu u gomili primijetio bogalja koji nam je uvelike davao
znakove, s užganim licem vinopije, lupajući se po trbuhu i pokazujući me prstom Marcellu i
Tiwariju što su se uz njega okupili. Naježio sam se od tih pokreta sporazumijevanja. Samo
jednim pogledom bogalj je mogao obuhvatiti cio podij i, unatoč bedemu uzbibanih tijela,
bijah mu prepušten na milost i nemilost. Skamenjen od tih poznatih očiju koje su me
odmjeravle do u tančine, predložih Rebecci da joj donesem piće. Franz, koji nije propuštao ni
jedan moj pokret, približio mi se pored bara gdje mi je sam natočio do vrha punu čašu džina.
Osjećao sam da je opet nabijen kao puška, spreman na vrijeđanje, ruganje.
- Didier, vama je ritam u protezama.
- Nikad nisam tvrdio da znam plesati.
- U svakom slučaju, to nipošto ne umanjuje vaše izglede kod Rebecce.
Pogrda me je ubola u živac:
- Jadni Franz, vi ne uspijevate lako razgovarati bez objeda.
I otkionivši čašu koju mi je pružao, ostavih ga ondje na cjedilu, uranjajući ponovno u gužvu.
Orkestar je počeo izvoditi niz slowa. Parovi su se približavali i udaljavali. Neki su se okretali
očijukajući, čuo sam trljanje njihovih ruku, njihov prigušeni smijeh. Pozvao sam bez
kolebanja Rebeccu koja je prihvatila; stisnula se uz mene, obu-jmljujući mi ramena objema
rukama, kao šal od vruće i treperave puti oko mojeg potiljka. Gledala me je tako ljubazno da
bijah uvjeren kako ću uskoro ubrati plodove svog strpljenja. Njezine jedre grudi prislonile su
se nježno na moja prsa, njezina kosa dodirivala je moje obraze, trljala je blago svoj trbuh uz
mene, sa smiješkom neke smućujuće čulnosti. Više nije marila da je vide u stanju nježnog
prepuštanja, taj je zagrljaj naš par proglašavao službenim. Šćućurio sam se uz nju, zadihan i
opijen, udišući sabrano njezin dah. Sve što je dolazilo od te divne djevojke predstavljalo je za
mene draž, slast, iznenađenje: čak i znoj koji se ljeskao na njezinu potiljku bijaše miomirisan.
Nisam vidio nikoga, nisam čuo ništa osim lupanje svog srca, odaziv bubnju što ga je
pojačavao bas čekićanja stotinjak stopala po podu. Čvrsto me je stiskala i tiho pjevušila
melodiju pjesme koju ja očito nisam poznavao. Njezina su se leda pružala pod mojim rukama,
u svojoj mišićavoj golotinji, te smogoh smjelosti da se preko njih prošećem prstima. Ako
pristane na tu bliskost, popustit će u svemu, govorio sam sam sebi. Pristala je. Prepuštala se s
protočnošću vode, uspostavljajući tako dodir cijelim tijelom. Moj palac češao joj je rub
lopatice, a drugom rukom pritiskao sam njezin tanki struk, tako savitljiv da je popuštao bez
otpora. Moj vlažni dlan približavao se početku njezina veličanstvenog tura. Na nekoliko
milimetara od mojih prstiju prostirao se velebni stožer svijeta. Tu je počivala istina, na tom
divnom prijestolju, a ne u prenapučenim gradovima Istoka ili Kine. Kako
240
sam tada bio plitko zatravljen, spreman na sve da bih izmoljakao omrsak što ga je moja
uspaljena mašta prikazivala kao gozbu! Sve ono o čemu mi je govorio Franz vraćalo mi se
poput vrtoglavice, slatke napasti. Već sam zamišljao njezinu glatku i zrnastu kožu, trbuh koji
se strmo spušta otkrivajući nježnu ranu, tekuću i divlju obljubu, varljivu stiješnjenost što se
rastvara u širinu u koju će se prosuti s gorkim i razdirućim osjećajem. Šaputao sam joj
bljezgarije u uho, smijala se zabacujući glavu, možda ju je opio alkohol pa su joj se učinile
pikantnim i one rečenice koje to nisu bile? Poljubio sam je u vrat i u ramena; taj mi je
poljubac pokosio noge, po cijelom mi se tijelu prenosila novost od živca do živca; tada,
gubeći svaki smisao za pristojnost i ponovno otkrivajući vještinu iz svojih mladenačkih
godina, klizio sam obrazom polagano uz njezin i, lagano ga naginjući, pokušao dočepati
njezinih usta. Ona se trgnula:
- Kakvo je to čudno slobodno ponašanje? Njezine su me oči sjekle poput čelične
oštrice a da u njima ne otkrih tračak nježnosti niti praštanja.
- Zar te nije stid pred mojim mužem? Sledivši se na te riječi, zamucao sam:
- Ali... Ali Franz nije važan.
Prezrivo se podsmjehnula, čime mi dade do znanja da se s malo obzira odnosi prema mojim
htijenjima.
- 2a koga nas ti smatraš? Vjenčani smo, zamisli, ne živimo zajedno kao priležnici!
Popustila je svoj zagrljaj i objesila ruke uz noge, kretnja vrhunske dosade. Bio sam uvrijeđen
zbog njezina licemjerstva i izjedao sam se što mi ne pada na pamet ni jedna originalna riječ.
- Kakva glupača je ta Beatrice... - izlanula je
i
241
ona.
Ta je rečenica bila motka koja mi je pružala da se iskupim. Bijah toliko sretan što imam o
čemu govoriti da sam se bacio u ponor ogovaranja. I premda me je to skupo stajalo što
ocrnjujem svoju družicu, kukavički se tome prepustih, ne prištedu-jući joj ni jedan podrugljiv
epitet.
- Nisi me dobro razumio - ispravila me moja partnerica.
- Htjedoh kazati: kakva je glupača ta Beatrice što te voli, što te podnosi!
Zgrčio sam se od jeze, bilo je prekasno da ispravim svoju pogrešku, pa sam se iscerio:
- Nije moja krivnja što ona ima morsku bolest.
- Dok ona stenje na postelji misleći na tebe, ne nalaziš ništa bolje nego da je uništiš do kraja.
U usta mi dolažahu razne replike, sjećanja iz mojih štiva, ali ih ne smatrah prikladnima, a sam
bijah ne-sposoban izmisliti vlastite. Obuzet nekom tajnovi-tom razdražljivošću, izlanuh kao
posljednje pri-bježište:
- Prekini, Rebecca, volim te.
- Uočavam sa zadovoljstvom da imaš smisla za humor; trabunjaš uistinu bilo što. Morao bi
znati da se već odavno više ne udvara riječima: volim te. Izmisli nešto drugo.
- To je, ipak istina .
- Ni govora, ja sam za tebe samo maštarija tijekom jedne dosadne plovidbe.
Svakome je poznat onaj neugodni osjećaj što nas presiječe čim nas neko drago biće optuži baš
za ono čime će pogoditi, preduhitriti naš prijekor okrećući ga protiv nas. Znao sam da laže i to
mi se lukavstvo činilo nedostojnim nas. Smučio mi se hladan, usiljen ton njezinih rečenica i
kazao sam joj:
242
- Prestani sebe projicirati na mene...
- Bože moj, kakva pijavica... Oprosti, trudna, sam, moram sjesti.
- Trudna? Otkada?
- Već pola sata, otkako si me poljubio u hodniku.
Napustila je plesni podij kao da joj je svega preko glave: naglo je zatvorila slavinu čari.
Slijedio sam je pognute glave, kao prekoreni psić, ne usuđujući se povjerovati da sam tako
brzo pao u nemilost. Kao da želi uvećati moju zlu sreću, sjela je pored Franza. Bogalj bijaše
pijan, više se brložio negoli što je sjedio u svojim kolicima, njišući svoju alkoholiziranu
gubicu udesno i ulijevo, kao i bocu viskija u rukama, iskaljujući svoje ushićenje poganim
riječima, s prljavim uvojcima što su mu se od znoja zalijepili na čelu.
- Gle, evo našeg neodoljivog zavodnika! Onda, klapa li?
Nisam mu htio odgovoriti, a kao vrhunac poniženja vidio sam kako se Rebecca grohotom
smije svinjarijama svog muža. Ispunjavala me je ona tegobna tuga koja prati gubitak dobra što
ste ga mislili ščepati, a ono vam je izmaknulo iz ruku. Ništa ne pobuđuje žaljenje kao
patvorena simpatija. Za nekoliko je minuta Rebecca pomela dane strpljivog čekanja, ludih
nada.
- Prestani me tako gledati - reče mi moja mučiteljica - pozobat ćeš me lakomo tim svojim
okruglim očima.
- Razočarao sam te, zar ne?
- Ni govora, volim ljude koji doživljavaju neuspjeh, to ih približava meni.
Tada, stavljajući sve na kocku, i ocjenjujući riječi manje škodljivim od mučenja, zapodjenuo
sam, u nekom isjeckanom sabiru, zbrkanu besjedu
243
0 Indiji i njezinim čarobnjacima, sažetak nekog članka pročitanog prije dva dana, govoreći
tiho da me Franz ne čuje. Slušala me je bez ijedne riječi, upirući pogled u pepeo na cigareti
koji je rastao među njezinim prstima, grizući iznutra usnice da ne bi zijevala. Ti novi dokazi
njezine ravnodušnosti naposljetku su mi probili srce. Udvarači od maloprije, ustanovljujući
moj poraz, iznova se približavahu, veliki bumbari zujavi od taštine. Kao da jedna
nesreća privlači drugu, Marcello je zasjeo pored nas. Naglo zaplašen, ušutio sam. Teška
pogreška: kad je vidio da šutimo, zamolio je odmah Rebeccu za ples.
Bilo tko bi u tim okolnostima osjetio isto što
1 ja dojam nagle samoće. Niz jerks disco počeo je iznova. Ostao sam to neugodnije zasnebljen
što je taj napuljski guru, za koga sam smatrao da se odaje samo pozama joge, plesao đavolski
umješno. Od početka te večeri bojao sam se da mi neka nezgoda ne preotme vjerenicu i ona se
baš dogodila. Neka gorka zavist padala mi je na ramena kap po kap i kvarila mi sve veselje.
Po svojoj nesreći zaključih kolika je morala biti sreća mog suparnika koji je djelovao kao
moja suprotnost, to jest siguran u sebe, nasmijan, poletan. Rebecca mu je dobacivala poglede
pune obećanja koji su mu vezali ruke: među njima se rađao neki dosluh koji se nije rodio
između nje i mene. Malo pažnje što mi je pridavala potvrdilo je moje bojazni. Naginjali su se
jedno prema drugom da bi se dodirnuli, potom su se okretali natraške, sudarali se stražnjicama
i samo sam čekao trenutak kad će se zagrliti. Očito, nisam pokazao toliko originalnosti u
svojim uvijanjima; ako se valjalo prepustiti tolikim prostotama da se svidim, više sam se volio
suzdržati. Ples je prostor bezakonja, ali njegova su pravila osigurana pogledom svakoga na
sve. Najmanja ukočenost predsta-
244
vlja grijeh za oko, nepopravljivu pogrešku u umijeću koje je u cijelosti zavjetovano površnosti
i vidu. Tako okrutan prizor dokrajčio je moja nadanja, pa sam živčano uvlačio dimove iz
cigarete. Nikada ne bih pomislio da taj patvoreni jogin može predstavljati za mene ozbiljna
suparnika. Zašto je upao kao višak u već i onako zapletenu igru?
- On će vam je preoteti pred nosom - zakre-štao je bogalj, podrignuvši se i puhnuvši mi u lice.
Bio je već ozbiljno nacvrcan.
- Ta vas je obmanjivačica posve podjarmila. Bio sam vas upozorio. Ne gledajte me tim očima
prženog oslića; pripisujete joj i prekomjerna pjesnička svojstva, dok je njoj jedino
zadovoljstvo u tome što zafrkava muškarce; nemojte nikada zaboraviti da je ona i dalje
ponižena žena, vrtoglavo pritajena žena iz nesretnih godina, obična gnjavatorica, ništa drugo.
Na licu mu je zaigrao neki posebice otrovan smiješak; kao da se radovao ustanovljujući
vječnu i duboku ogavnost ljudskih bića.
- Pustite me na miru - zatražio sam od njega.
- Izlišno je, po mome mišljenju, da se tvrdoglavite, vi ste za nju sitna riba.
Progutao sam psovku: prekoračio je već dopuštene granice. U meni se sve preokrenulo,
izgubio sam prisebnost i progundao mu u nos:
- Da niste invalid, odalamio bih vas šakom po licu.
-Bez prostačkih uvreda, čuvajte hlad-nokrvnost.
Ustao sam. Noge su me jedva nosile, kao da bijahu ispunjene mekim kaučukom, te sam se
nakon nekoliko koraka morao pridržati za naslon jednog stolca da ne padnem. Tumarao sam
dvoranom u potrazi za punom čašom bilo čega samo da
245
me to užga i otupi. Sve su boce bile prazne - ljudi su se opijali do besvijesti da bi slavili
posljednju noć u godini - spustio sam se u drugi bar što su ga postavili u podnožju stepenica.
Iskapio sam na dušak dvije do vrha pune čaše čistog džina, punu čašu brendija i jedan konjak.
Priglupo sam razmišljao o osveti koju ću utopiti pod naglom i jakom plimom alkohola.
Gurnuo sam neka vrata i iznebuha je preda mnom odjeknulo gromorno disanje mora.
Neka kosa kiša, gusta kao zastor, ošinula me je po licu. Zakoračio sam nekoliko koraka po
palubi šibanoj olujom, pušeći i sanjajući, izgubljen u nejasnom, poniženom bijesu. Do mene
su dopirali zvučni dronjci rocka nošeni vjetrom. Vrijeme je bilo strašno, i za nekoliko sam
sekundi bio mokar od glave do pete. Moja se jeza pojačala kad sam vidio da sam sam na toj
orahovoj ljuski koja je uranjala u strašnu prosinačku noć, u tu crnu kotlinu šibanu polarnim
vjetrovima. Kao da su se u moru otvarale rupe: brod je padao u bunar bez dna, opet se
uspravljao gotovo okomito, prsta pruženog spram neba, a potom se ponovno zabadao nosom.
U svojoj nesreći pomišljao sam opet na Beatriceu nalazeći je iznova privlačnom: daleko od
toga da ona bijaše savršena ali me je barem ljubila. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
Morao sam se vratiti, bilo bi preopasno ostati odveć dugo na toj skliskoj palubi. Još teturajući,
zastao sam načas na pragu velikog salona koji se dizao i spuštao u ritmu uzburkanog mora,
razaznavajući najprije samo siluete, dječje balone i zmijolike vrpce na prigušenoj modroj
svjetlosti. Polovica, stropnih svjetiljaka bijaše ugašena; zrak u kojem se zgrušavao dim i
zadah tijela postajaše sve teži za udisanje. Neki su se parovi ljubili u usta, drugi su se
nametljivo milovali, a prijeti-
246
la je jaka oluja. Meni za olakšanje, Marcello je ostavio Rebeccu koja je plesala sama. Počeo
sam se iznova nadati i samim time sam još jedanput zaboravljao svoju zakonitu družicu,
Beatriceu. Još nikada se Rebecca nije okretala tako pristalo. Njezino je zagonetno lice vladalo
nad svima drugima. Vidio sam samo tu zvijezdu i nisam pokušavao prikriti uzbuđenje koje
me je potresalo dok je gledah. Vrtjela se zadihana, glave zabačene nauznak, poluzatvorenih
očiju, posve obuzeta ushitima neke stigmatizirane svetice. Dvadesetak muškaraca i žena
piljilo je u nju kao i ja, nalik na djecu oko božičnog bora. Sabirala je u sebi sve rasute snove
koji su le-bdjeli između tih čeličnih zidova. Bila je pronašla unutrašnji legato što je savršeno
izražavao surovu, energičnu glazbu orkestra; uspravljena na prstima, ili skršena, služila se
svojim tijelom kao glazbalom koje se sjedinilo s ostalim. Nastavala ju je električna žestina,
kojoj je ona krčila kraljevski put smionim pantomimama. Njezino je tijelo, istegnuto prema
gore, napeto željom da se probije u vis podsjećalo na gipkost klauna što probija šatorsko
platno. Iznenađen, opijen, očaran, oprostivši joj več očijukanja s Marcellom, prepuštao sam se
tom zanosnom prizoru. Zastajao mi je dah od trešnji njezinih grudi, ushita njezine zdjelice.
Bio sam još samo mali prestrašeni mužjak pred tom prekrasnom, krvoločnom i ispraznom
panterom, deran ushićen zvijezdom; i promatrao sam je zijajući kad me je neka ruka potapšala
po ramenu.
Bila je Beatrice, vrlo uljepšana Beatrice, neupadljivo našminkana i kao salivena u nekom
divnom džinsu. Skamenio sam se kao da sam ugledao duha: da se brod prepolovio, ne bih se
više zaprepastio. Oči su joj bile zločeste i ljutite. Uvukao sam potiljak medu ramena i pognuo
glavu.
247
- Iznenađen si što me vidiš? E da, lijekovi su učinili svoje. Povratila sam dušu i sada se
osjećam posve sigurnom. Hajde, dragi moj, ne prikrivaj svoje veselje; tvoj dragi prijatelj
Franz poslao je stjuarda da me probudi, predosjećam da ću kao uljez zasoliti ovu večer.
- Franz! Ali zašto te je Franz probudio?
- Obavijestio me je kako se bez mene dosađuješ i kako se udvaraš njegovoj ženi da bi skratio
dosadu. Dao mi je također da poslušam kraj vašeg poslijepodnevnog razgovora u njegovoj
kabini, koji je bez tvog znanja snimio na kaseti. Vrlo poučno!
Zapletoh gnjecavo jezikom i ostadoh zgranut, bez riječi i bez daha kao da sam dobio udarac u
ošit.
- Veleban je gad taj bogalj, ali mi je barem otvorio oči.
- Slušaj, ponio sam se kao...
- Eto, dakle, tvoje čudesne krasotice, tvoje miljenice, tvojeg svjetionika, tvoje princeze, zbog
koje si me bio spreman baciti u kantu za smeće. Hajde kaži, ne čini se baš da stvar odlično
klapa?
- Beatrice, volim te...
- To mi se usuđuješ reći! Evo ti za tvoju laž. I svom snagom mi je prilijepila pljusku na lice.
Bio sam grogi, još potpuno ošamućen. Uzburkano more slagalo se sa srdžbom moje
ljubavnice i pojačavalo je, a da ona čak ne bijaše toga svjesna.
- Didier, bit ću prema tebi posve iskrena; razočarao si me, postoje okolnosti koje bolje odaju
neko biće nego dvije godine zajedničkog života. Silom prilika, videći kako ti žudiš za
Rebeccom učinio si je i meni poželjnom; ali se pitam imamo li mi pored nje iste šanse.
Po njezinim stisnutim pestima, svečanom hodu, znadoh da se odlučila na neobičan poduhvat.
248
Ostavivši me na cjedilu, više mrtvog nego živog probila se kroz zid znatiželjnika što su
stvarali obruč oko Franzove supruge i počela je plesati sučelice njoj. Rebecca ju je primila sa
srdačnim smiješkom. U meni nastade neka velika praznina, kao predosjećaj nečeg
neizlječivog. Dvije se suparnice bijahu pretvorile u suučesnice. Više nisam prepoznavao svoju
družicu: povučena žena ustupila je mjesto odvažnoj pustolovki. Ta plavojka i ta crnka
predočavahu svjetlosni moral dana koji se ženi noćnom mistikom, Sjever koji se miri s Jugom
suprotiv meni koji ih bijah pokušao odijeliti.
Taj vizavi naglašavao je njihovu različitu ljepotu i pretvorio ih u najljepši par večeri. Sad je
doista bilo sve izgubljeno. Videči kako se stepavaju po taktu, gledatelji su se raspištoljili.
Glazbenici iz orkestra pozdraviše ih fučkanjem i čitava se dvorana zatresla od pljeskanja. Pod
usklicima bravo, dvije prijateljice rascvale su se kao cvjetovi na suncu, opčarane što zaluđuju,
još čarobnije u svojim htijenjima da se svide jedna drugoj. Svaki njihov korak pratila su
odobravanja, njihovo pomirenje krijepilo se tom kupkom oduševljene gomile. Ali gdje je
Beatrice naučila plesati? Na rijetkim zabavama na koje bijasmo pozivani, upuštala se ona u
tako čedne okretaje da su zamalo graničili s nespre-tnošču.
Od toga užasnog veselja sledilo mi se srce: posrčući od vrtoglavice, potražio sam neko sjedalo
i svalio se na jednu sofu. Uhvatila me je želja da na-srnem na njihov obruč, da ih razdvojim,
išćuškam, ali me je zadržao stid. Dolazi trenutak kad se događaji pristigli iz raznih točaka na
obzorju, sabiru u jednu točku i začepljuju izlaz. Odjednom mi se činilo da ljudi šapuću iza
mojih leda, a da potiho razgovaraju gledajući me. Iskapio sam dvije ili tri
249
čaše nije važno čega, a da nisam skužio kako sam se i opet prizemljio pokraj Franza.
- Pa vi se tresete? Bojite se Beatrice? Ja nalazim da su strašne, morali bismo uvijek ukazivati
povjerenje ženama.
- Zašto... Zašto ste se igrali svodilje ako je to bilo zato da mi zabijete bodež u leđa?
- Ali, prijatelju moj, vašoj gorljivoj žurbi oko moje žene nedostajalo je otmjenosti, bilo je to
čak prilično prostački. Koliko god bio moderan ne upadam stoga u popustljivost.
Zamalo da se nisam rasplakao. Bio sam tako uništen da se više nisam imao snage ljutiti na
Franza iako bijaše djelomični podstrekač te mrske urote. Nikako ga nisam mogao voljeti a još
manje mu se diviti. Bio bih ga gotovo poželio u tom trenu pozvati u pomoć, ali se on opako
smješkao, a to nije nago-viještalo ništa dobro.
- Svi naši parovi su krhki, Didier, i lako se mogu slomiti dok se sudaraju jedni s drugima.
Nemojte se duriti, ostavite se svojih predrasuda. Budući da se naše supruge naoko tako dobro
slažu, svečano ih dočekajmo. Nismo li sada jedna bratska obitelj. Postupajte kao i ja: vežem
se uz ljubavnike svoje žene i pretvaram ih u prisne prijatelje. Dok drugi sebi čupaju pune šake
vlasi, ja nalazim razloge da se veselim. Nemojmo se keckati, Didier, kucnimo se kao pravi
republikanci među kojima je sve zajedničko.
Dok je bogalj podizao k usnama drhtavu čašu, oluja je udvostručila snagu. Iznebuha je Truva
nalegla na desni bok s nagibom od preko trideset stupanja, jedno se ogledalo rasprsnulo i
krhotine stakla razletjele su se do polovice dvorane. Pod naletom trojaca, brod je stenjao kao
kakva premorena grdosija, a sva je drvenarija zaškripala uz
250
zlokobno pucketanje. Golemi valovi bombardirali su brodski trup, rasprskavali se u
mlazovima mlječaste pjene na širokim prozorima blagovaonice i padali kao kiša mjehurića
opalna sjaja.
Nastade strahovit rusvaj: parobrod se spuštao niz vrtoglave kosine da bi se čas kasnije uzdi-
gnuo na pjenušave kreste. Reklo bi se da je i Sredozemno more, sa svoje strane, osvojeno
glazbom, plesalo rock.
Zanesen posrtanjem broda, orkestar se srušio, hrpa bubnjeva i pojačala izvrnula se na plesni
podij i otkotrljala sve do prisutnih plesača. Dvorana se pretvorila u tavu za pečenje na kojoj
smo poskakivali kao palačinke. Grčevito se držeći za stupove, za ručne naslone zavarenih
naslonjača, putnici su prestali plesati i strpljivo su podnosili vremenske nepogode. Salon se
propinjao, skakao, imajući za posljedicu rasulo u želucima. Zahodi iznebuha postadoše udes i
odredište većine ljudskih bića. Barmeni i stjuardi užurbano su dijelili vrećice od kraftpapira
poput čašice alkohola poslije kave. I kao krpa blijede glave uranjale su u papirnate kape, leda
su štucala, povraćajući nepodnošljivi višak. Samo su se Rebecca i Beatrice, spokojne usred
panike, nastavile batrgati u nekim izmišljenim ritmovima; burni valovi pružali su njihovim
kretnjama neki izvanredan odjek. Uvijale su se jedna uz drugu s nedoličnim uvrtanjima,
onako uspravne, iznad pomahnitalih počela, kao dvije alegorije razuzdanosti.
Nagla oluja rastresla me je trenutačno u mojoj tuzi, ali čim je mirna i učinkovita organizacija
opet uspostavila red na brodu, dva su mornara primjerice pridržavala Franzov stolac, ponovno
sam utonuo u sjetno raspoloženje. Kao i naš brod, i ja sam uzeo kurs prema dnu ponora. Moji
su se osjeća-
251
ji bili promijenili jednako brzo kao i situacija. Rebeccu sam već bio zaboravio, a Beatrice mi
postade iznova poželjna kao kad ponovno spajamo i slijedimo prekinutu nit nekog romana. U
nastaloj zbrci, bijasmo zaboravili jedni drugima čestitati Novu godinu. Jedan je stjuard upravo
podsjetio preživjele putnike na njihovu dužnost, te se svatko dao na čestitanje, grljenje. Tiwari
i Marcello izraziše mi svoje želje s trunčicom popustljivosti koje se pridržavamo prema
gubitniku: najgora stvar nije neuspjeh nego su svjedoci koji ga sankcioniraju. Beatrice i
Rebecca prvi put se poljubiše u usta. Smijale su se, ostavljale dojam da jedna drugoj kazuju
nježne i laskave riječi. Potom su se zabavljale otpuhujući mi izdaleka poljupce na nadlanici
ruke; nikada mi se ne bijahu učinile tako lijepe, tako vesele.
- Zašto praviš takvo lice - reče Beatrice nekim meni dotad nepoznatim glasom. - Nećeš nam
poželjeti sretnu 1980.?
Stajah ondje sleden do kostiju, kao da mi je omča stisnula grlo, ne uspijevajući čak ni gutati a
kamoli otvoriti usta.
- Da ga pozovemo s nama? - upitala je Rebecca.
- Bi li on mene pozvao da si ga prihvatila?
- Ne vjerujem.
- Onda pustimo tog neotesanca posve samog. To je klasično ali iskušano oružje.
Moja usta ispuštala su slogove poput br-botanja kade koja se prazni.
- Što kažeš? Artikuliraj, ne razumijem dobro ... Medu njima je vladalo razumijevanje dviju
blizanki koje se rugaju s prznicom. Vijećale su prisno šapućući, a moje najistančanije uho
uzalud je pokušavalo ubrati u letu njihove tajne; zatim su obje
252
253
udarile u smijeh u sve bržem i bržem ritmu.
- Žao mi je, Didier, oglašavamo da je popunjeno.
- Shvati me - nadovezala je Beatrice tišim glasom - podrovao si u cijelosti povjerenje koje
sam imala u tebe. Sramotan je samo onaj čin što ga obustavljaš na pola puta: bila bih ti
oprostila avanturu s Rebeccom. Ne opraštam ti što si čak i to uprskao. Kako bilo da bilo,
sretna ti Nova godina, Don Juane, kreni brzo u lov, inače ćeš noć provesti posve sam.
Poljubiše me svaka u jedan obraz, potom se udaljiše, okrećući lice jedna spram druge,
stiskajući se bok uz bok, kao da su se njih dvije htjele pretvoriti u samo jedno tijelo.
- Ah! Guje male - reče Franz koji je sve čuo. -To vam je sestrinstvo, Didier, u kojem se ja ne
snalazim. Hajde, prihvatite dostojanstveno što ste samo osoba iz nužde. Nakon što ste htjeli
glumiti Casanovu, ne stavljajte se u kožu kakva kerbera.
Bijah uništen: padajući na moje pijanstvo, ta je neugodnost zadobivala težinu nesreće.
Posljednje Beatricine riječi jako su pogoršale moj osjećaj slabosti. Vidio sam oko sebe samo
protivnike i napadače, a moje uho napastovala je odurna, neodljepljiva stonoga svojim
krastavičjim, brbo-tavim i trulim monologom.
- Mislite li da će se one...
Jezikom je izveo jednu bestidnu kretnju.
- Vaša je družica popašna, a moja je vatrena, neće vam ništa ostaviti.
Ta me je mrska primjedba ozlojedila. Spopadnut odbojnošću punom patosa, doviknuo sam
mu:
- Mrzim vas, mrzim vas.
- To bolje: ja sam podao, ružan, bestidan: za mene su to dodatni, ugodni razlozi da budem
mrzak. Želim zaslužiti prezir što ga prema meni gaje. Kažem vam - nadodao je prasnuvši u
smijeh -uz prijatelja poput mene nisu vam potrebni neprijatelji.
Odgovarati na te uvrede nadilazilo je moje snage; uronjen u svoju tugu, pratio sam samo
jednim okom događaje u salonu. Upravo su odčeplji-vali šampanjac. Medu tridesetak zdravih
putnika koji su ostali na nogama provalilo je neko veselje ravno katastrofi. Kao da se medu
njima uspostavilo neko bratstvo izdržljivosti što ih je navodilo na uzajamnu simpatiju. Te
posljednje bećare svladalo je ludilo; Beatrice i Rebecca predvodile su u toj hajci krikova i
zvižduka. A onda se zbila najsjajnija točka večeri. Mlada Franzova supruga, koja je upravo
iskapila čašu, rastreseno je zamahnula njome i iznebuha je bacila iza sebe, na kozački način,
tako da se razbila uz prodoran cilik. Susljedice toj kretnji odjeknuo je usklik, popraćen vikom
glasova, potom nastupi stanka za kojom je uslijedila nova vika.
Beatrice je također bacila svoju čašu preko ramena, blistava besmislica koja je nasmijala sve
uzvanike. "Pokušajte i vi", govorila je Rebecca na engleskom onima koji su je okruživali.
Desetak čaša, u nezadrživom veselju, bilo je bačeno u dražesnim hiperbolama, bilo na pod,
bilo o zidove. Zatim je Rebecca otrčala po druge čaše na stolu, ispraznila ih poprskavši svoje
susjede i hitnula ih u strop. Snažan pljusak staklenih krhotina sručio se s neba, a grohotan
smijeh raskopčanih, divljih igrača bijaše odgovor na prasak rasprsnutog kristala. Ova
posljednja odrješita četa bećara bijaše nalivena alkoholom, pa im se nijedna zabava nije činila
dovoljno mahnitom. Stjuardi su se pokušavali umiješati, ali ništa nije zaustavljalo sladosno
ludilo što su ga pokrenule dvije mlade žene. Njihovoj drskosti više
254
nije bilo granica. Nije bilo kupe, čaše sa stalkom, kristalne čaše za šampanjac, vrča, vaze,
posude, zdjelice, posudice za pranje prstiju koja bi bila pošteđena od toga masovnog pokolja,
projektili su se ukrižavali u bijesnom zveckanju, zveket razbijenog stakla gotovo je prekrivao
tresku zapljusnih valova koji su nasrtali na stijenke salona.
To zvečanje koje je druge zanosilo imalo je za mene okus mrtvačkog zvona. Potom je došao
red na tanjure od kartona, na ostatke jestvina da posluže kao bombe, kugle i strijele. Igra se
pretvarala u bitku sred blagovaonice đačkog doma. Prostorija je umah bila izrešetana mrežom
od ostataka paštete, komadića pilećih kostiju, dronjaka sira, nadjevenih listova vinove loze,
repova celera, krastavaca s vrhnjem, zrelih rajčica, što su zgnječeni pogađali svoje ciljeve,
ostavljajući na njima blato od prskanja koje se još dugo cijedilo. Otpaci su se gomilali na
podu, na licu pogođenih osoba, a iz njih je curio sok, vino i umak.
Potraživši zaklon na drugom kraju dvorane, ne sudjelujući nimalo u toj vrtoglavoj gužvi,
promatrao sam izdaleka, kao zaljubljeni prosjak, beskrajno sitan i prezren, udišući zadahe
moćnog veselja iz kojega bijah isključen, kao ružno pače protjerano iz ptičjeg kaveza, sam u
svojem nesretnom kutu.
- Dođite - urlao mi je Franz izdaleka -raspuknut ćemo se od smijeha. :
Zazirao sam od tih agapa pijanaca, te sam pobjegao odatle usred artiljerijske paljbe, odnoseći
sa sobom neku zbrkanu sliku snopova dima, skrle-tnih faca, šaljivih rzanja. Kako se Beatrice
mogla dati povući u to prostaštvo?
Posljednji put bacih pogled na blagovaonicu ne bih li njezin grozan zemljopis zauvijek
fiksirao u pamćenju: nakvašene kose, Beatrice i Rebecca
255
držale su se oko vrata, zgrčene od smijeha, udarajući po trbuhu skupinu teturavih stjuarda.
Vidjevši me kako odlazim Franz je, okružen šačicom germanskih oštrokondži, zamukao na
moju adresu:
- Pripazite na svoje rogove dok izlazite, vrata su niska.
Malo kasnije, u uskom hodniku, spopala me stravična migrena: moja glava djelovala mi je
kao breme u kojem su se sve žile moga tijela stvrdnule u jedan jedini ugrušak krvi, teži od
stijene. Rušio sam se, slomljenih živaca kao nakon kakve velike srdžbe. U tom trenu, sve mi
se činilo ogavno, zaglupljujuće, sivo. Razočaranje bijaše odveć veliko, a nisam sebi opraštao
pribrajanje smiješnih slabosti, svoje kažnjavanje zbog jednog lakog grijeha što ga čak nisam
bio kadar počiniti. Uzaludno sam se pokušavao rastresti od neuralgije i osvetničkom sam
mišlju slijedio one dvije nevjernice koje su ondje gore s predumišljajem pripremale obljubu.
Nadao sam se djetinjasto da će njihanje broda osujetiti njihov zagrljaj i da će ih kakav komad
prtljage, padajući iz mreže, umlatiti u punom jeku njihova grijeha.
Bacio sam se plačući na svoj ležaj, moleći da brod potone u uraganu i proguta sa sobom sve
sudionike ove zlokobne farse. Bio sam pijan i stvari nisam jasno poimao. Satovi su se slili u
jednu jedinu moru. Naizmjence sam se budio i ponovno zaspao. Čekao sam Beatriceu cijele
noći, prenuo bih se na najmanji šum koraka u hodniku, jecajući na sav glas poslije svake lažne
uzbune.
rt •a
•i-H
i
U
259
Kako sam se mogao, poslije takve večernje priredbe, obrijati, svježe se preodjenuti, popiti
kavu? Dan se šuljao po noči kao što mokra krpa klizi po prozorskom staklu, a neko sunce s
kraja svijeta okušavalo je plašljivo granuče, osvjetljavajući prizore pustoši. Sve je još
dremuckalo, osim zujanja motora i naglih udara vjetra od kojih je podrhtavao kostur
parobroda. Osluškivao sam preklinjanja mora što udara u brodski trup, te sam svoju smutnju
krijepio tom škripom što je kričala u slozi sa mnom. Sada je preostajala još samo golema
vodena dosada sve do Carigrada, kamo smo morali stici početkom poslijepodneva, pet sati
zatvorenosti u tim plovečim mrtvačkim kolima. Osjećao sam se pun zle slutnje: Beatrice se
još ni do tada nije vratila.
Valjalo je da s njom pošto-poto razgovaram. Moja družica, uz koju me je vezalo sjecanje na
toliko sretnih trenutaka, predstavljala je u ovom času za mene najpoželjniju od svih žena:
proklinjao sam Rebeccu, okrutnu spletkaricu koja nas bijaše razje-dinila. Neko biče koje se
pojavi na raskrižju putova učini vam se rajskim. Krivnja leži u tome što želite govoriti u to tek
nazreto lice. Kako sam mogao i pomišljati da dovedem sve u pitanje zbog nekoliko prisnosti s
tom neznankom? Budio sam se kao
260
netko rastriježnjen od kakva prokletog pijanstva. Bilo je doista potrebno ovo zatvoreno mjesto
e da bi se podignuo taj talog nečiste strasti poput kakva preobilna obroka; ovaj brod naveo je
moju dušu na hramanje.
Ježio sam se od pomisli da sva moja nesreća proizlazi iz kakve trivijalne mudrosti u stilu "tko
visoko leti, nisko pada". Nisam imao hrabrosti pričekati njezin povratak: morao sam je
smjesta vidjeti, razgovarati s njome, usrdno je zamoliti za oproštnje. Izašao sam, uspeo se
stepenicama, grabio velikim koracima po palubama i mostićima, zašao duboko u strojarnicu,
prolazio više puta ispred male skupine ne sasvim probuđenih stjuarda: Beatrici ni traga.
Grozio sam se te ploveće krletke koja nas je činila zatvorenicima, proklinjao sam zagonetno
more koje nikamo ne ide, naznačuje tisuću pravaca kojih se drži i kojima se jednako
iznevjerava. Nekoliko puta vratio sam se u našu kabinu. Svaki put sam ondje ostavljao poruku
naznačivši gdje se nalazim, kao i vrijeme svojeg povratka. Uzalud.
Tada odlučih da stvar izvedem na čistac. Neka sila kojoj ne bijah gospodarem prisiljavala me
je da se vratim na onaj prokleti kat. Uzverao sam se svom brzinom prema prvom razredu.
Približavajući se nečujno Rebeccinim vratima, priljubio sam na njih uho. Stajao sam tu,
zaglušen kucajima vlastitog srca, kad se vrata otvore.
- Uđite - reče Franz - čekao sam vas. Pao mi je mrak na oči.
- Vi, ovdje? Znači da sam se zabunio glede kabine?
- Nipošto. Bdijem nad snom svoje žene. Najprije sam pomislio na bijeg. Bogalj bijaše
zadnja osoba koju sam želio vidjeti. A on je morao
261
znati. Udoh, dakle, nadimljući se od srdžbe, nesposoban ispustiti ijedan zvuk. Rebecca je
spavala na krevetu.
- Možete glasno govoriti. Ona je uzela sredstvo za spavanje.
- Gdje je Beatrice?
- Negdje na ovom brodu, ali ne znam gdje; to vam jamčim.
Njegov pretjerano bezazleni izraz lica ulijevao mi je malo povjeranja. Ubrzo sam ušao u trag
nečem posebitom u njegovom odveć ljubaznom vladanju.
- Napokon, Didier, jedino ja čuvam dobre odnose sa svima trima. Jeste li tužni?
Koliko god me to stajalo, smatrao sam poštenijim priznati svoju ljutnju. Poslije svega,
govorio sam sam sebi, on nije drugo doli lakrdijaš i njegova je zloća nadasve oblik gluposti:
nije čak niti dostojan da budem na nj kivan.
- Želim vam pomoći da ponovno osvojite Beatriceu. Ne iz prijateljstva, jer vi niste ni
dopustili da se među nama razvije prijateljski osjećaj, nego iz solidarnosti. Kao i ja, vi
pripadate soju patnika, a ja volim gubitnike: svagda im preostaje izlaz da barem jedanput
izvuku deblji kraj.
- Nisam došao prosjačiti pomoć: samo obavještenje.
- Nema sumnje, ali nemam vas srca ostaviti u toj situaciji. Ponajprije, jeste li sigurni da vam
se moja žena više ne sviđa?
Njegova dobrodušnost nije me zavaravala.
- Franz, nemojte opet započinjati: tražim jedino Beatriceu.
- Beatrice će vam se vratiti ako je bude volja. O tome ćemo kasnije porazgovoriti. Radije
gledajte.
Razmaknuo je zastor na oknu, razmaknuo
262
263
plahte na krevetu koje je posuvratio sve do perine za noge. Rebecca je gola spavala na boku,
prebacivši jednu nogu preko druge. Iznenada osjetih kako mi bilo žestoko lupa.
- Zašto to radite?
- Zbog vas, Didier, ostvarujem vaše snove. Nisam shvaćao. Neka nezdrava oteklina
izoblićavala mu je gornju usnu. Gurnuo je Rebeccu u rame i ispružio je na leda.
- Lijepa je, zar ne? Užitak je pomisliti da se to žensko tijelo, ta satenska koža podaje svim
kretnjama koje mi se svidi u njih utisnuti. Vaša je ako je želite.
- Šalite se?
- Ni govora, ozbiljan sam: divite se tim širokim ramenima, tim bujnim grudima, zagrijte se na
tom mladom prekrasnom licu koje možda više nećete vidjeti, milujte taj trbuh, ne bojte se
ničega, odrogirana je, zagrlite je, zakvačite jezik na taj kupinjak.
Stajao sam ukočeno kao kolac, uvjeren da se Rebecca pravi da spava. I ne bijaše li posrijedi
nova klopka namještena od tog para koji je gajio istu osobitu sklonost prema odvratnom?
- Prestanite hvaliti robu: smatram tu popustljivost odvratnom.
- Ograničeni ste, Didier. Zar ne vidite kako sam sretan što dijelimo isto poštovanje prema
njoj!
- Nije više vrijeme da se govori o tome: hoću povratiti Beatriceu i točka, to je sve. Gdje je
ona?
- Da sam raspolagao svim svojim sposobnostima, Didier, bio bih vam predložio da sa mnom
učinite ono što su ove dvije djevojčure...
- Vaš crni humor baš ne obilježava najbolji ukus.
- Dođite voditi s njome ljubav, molim vas, gledat ću vas izdaleka ako vam smeta moja
nazočnost, naplatite štetu.
Sve je to izgovorio najnestašnijim tonom djeteta koje zahtijeva bombon. -Jeste li uistinu ludi?
- Ni najmanje. Kad smo već kod toga, uključite čajnik, skuhat ćemo čaj.
- Slušajte, Franz, ne mislite li da ste već dovoljno učinili nakon svega što se sinoć dogodilo?
Recite mi, dakle, gdje se nalazi Beatrice ili ću izaći.
- Beatrice spava u mojoj kabini, a to objašnjava zašto Rebecca spava ovdje: kreveti su premali
za dvoje i, kako mi se nije spavalo, prepustio sam svoj vašoj prijateljici. Izlišno je da idete
onamo, ja imam ključ, zatvorio sam je izvana.
- Dajte mi ključ.
- Sekundu, Didier, imajte malo obzira prema bolesniku. Popijmo najprije čaj.
Rasporedio je šalice na pladnju. Smirio sam se znajući da Beatrice nije daleko i uključio
utikač. Potom je bogalj nadovezao s nekom posebnom blagošću:
- Izravnajmo račune, hoćete li? U početku smo vas samo željeli zafrkavati. Tvorili ste skupa s
Beatriceom toliko sjedinjeni par, udružbu dvoje bezazlenjaka koji kreću u potragu za velikim
srhom na Istoku. Svojom uzajamnom ljubaznošću oživljavali ste čari nemogućeg braka.
Osjećao sam u pogledu vas neku mješavinu zavisti i podrugljivosti, u kojoj je prevladavala
podrugljivost. Iskušavali smo vas: kao i tri četvrtine parova, niste odoljeli. Borim se svagda za
oslobađanje bića obuzetih nekom odveć snažnom vezom, volim razbiti idile, demontirati
komediju velike ljubavi. I uvukao sam se u navike vašeg života kao mrvica kruha što vam je
264
zapela u grlu.
Osjećao sam se smiješnim što ponovno sjedim pred njim, natopljen plimom njegovih riječi,
poput spužve ispod slavine.
- Ništa vi niste razbili!
- Držao sam vas u ruci, a vi ste se u njoj batrgali kao kukac. Napadajući vas glede Azije,
smjesta sam vas naljutio, poremetio jadne ličinke koje su vam nadomještale misli. Jer ideje
nisu nikada važne same po sebi. Bilo tko je kadar imati ideje, bitna je samo osoba koja ih
podupire. Pogodio sam zapravo već na prvi pogled; udahnuo sam u vas svoje loše
raspoloženje. Omečiti vas preko Rebecce bila je potom samo dječja igra, to više što je ona u
početku otkrila u vama stanovit šarm.
Hinio sam ravnodušnost, ali svaka od njegovih riječi bila je za mene pljuska što mi ju je
opalio šakom na oba obraza.
- S čime se rimuju ta objašnjenja?
- Svaki čovjek krišom priželjkuje da ga neki drugi čovjek oslobodi brige za žudnjom i pokaže
mu, jednom za svagda, željeni predmet: rekao sam vam koja je lijepa i koja to nije. Naveo
sam vas da putem prijenosa uživate u pripovijesti mojih naslada, užasnuo sam vas
pripoviješću svojih nastranosti; vi ste sa svoje strane željeli proći onuda gdje sam ja već
prošao i povrh toga doživjeti nagradu iznevje-ravajući mi se. Jedino mi vaša kivnost nije
služila na čast, inače ste bili moj satelit, živjeli ste pod mojom silom teže. Nakalemio sam
vam neki nov osjećaj, moja želja pobudila je vašu. Moja je strast stavila u pokret druge strasti,
naveo sam je da posvuda odzvanja. Međutim, dok smo mi uporno i svesrdno govorili o
ženama, zapravo su nas one predriblale i imale posljednju riječ.
265
- Vidite, Didier - nastavio je dok mu je lice ozario neki širok smiješak - vašim sam
posredništvom iznova ubrzano proživio cijelu svoju povijest s Rebeccom; vi ste se opekli u
dodiru s njome kao što sam ja zbog nje propao od žalosti. Ali niste bili na visini: vaša je
žudnja bila preslaba zato što je slijepo oponašala moju; proživjeli ste kao komediju ono što
sam ja doživio kao tragediju; ponašali ste se kao jednostavno biće uhvaćeno u neku zamršenu
povijest. I bilo je manje dvoličnosti u mojim postupcima negoli bedastoće u vašim.
Slušao sam sada kako zagrijana voda šumi u čajniku. Zašto sam se opet došao ukaljati
slušajući njega?
- Ne odnosite se s mnogo obzira prema meni - ustanovio sam kukavno.
- Vi to ne zaslužujete. Nitko nema milosti prema meni. Mislite li da se mrzim? Varate se:
draže mi je mrziti ljude koji me okružuju, to me lišava potrebe da mrzim samog sebe. Sretnim
ljudima želim sve moguće zlo zbog zla što ga oni meni nanose svojom gadnom srećom. I k
tome, vidite, vrhunska umješnost opakog čovjeka leži u tome što on razotkriva svoju igru
istodobno dok je igra, što zlodjelu pripaja bestidnost. Ništa nije ravno zadovoljstvu onoga koji
pokazuje karte a da pritom ne krnji svoj ugled.
Okrenuo je stolac oko osi, isključio struju, položio čajnik, rasporedio šalice na pladnju,
ubacujući vrećicu čaja u svaku od njih. Kad se ponovno okrenuo, na licu mu je iznova
poigravao onaj smiješak koji me je izluđivao, smiješak u kojem se krila zaliha oružja i
strelica.
- Kad biste znali, Didier, kako su se prisutni sinoć smijali vašim glupim propustima. Jutros je
brodska momčad razgovarala samo o tome. Dvije
266
žene koje skupa spavaju, to vam zagrije duh ovim Mediterancima. Suprotnost između vašeg
prostačkog vladanja i Beatricine blagosti odvratila je od vas sve duhove. Čujte, neka gospoda
mi je rekla nakon vašeg odlaska: "Bila bi doista šteta da ostane vjerna takvom prascu."
- Franz, ušutite!
Njegove najneznatnije riječi predstavljale su za mene skalpel kojim mi je rezao meso. Opet
me je počeo mučiti, bio bih ga rado kamenovao svojim psovkama!
- Ukebani rogonjo...
- Kako?
- Rekao sam ukebani rogonja, a to ste vi: osrednji čovjek koji, nakon nekoliko godina
priležništva, hoteći poboljšati već uobičajeno, udvara kakvoj kokici u prolazu i opazi da mu
njegova bolja polovica preotima kokicu upravo u hipu kad ju je sam htio pohrustati. On
postaje igračkom općinstva koje se smije događaju kojemu se svatko nadao, izuzev prostaka
što ga je izazvao svojom nespretnošću.
- Doista ste odvratni.
- Znam. Ništa me ne može više ushititi, Di-dier, od vaše odbojnosti prema meni. Srećom niste
imali uspjeha uz moju suprugu, ionako ne biste sebi omastili brk. Rebecca, dobronamjerna
kakva je, razglasila bi nevolju, taj bi vas fjasko ozloglasio. Barem su njezine obmane ostale
netaknute... Premda, premda... Beatrice joj je povjerila neugo-dnosti s vama u prvim tjednima.
- Neugodnosti sa mnom?
- Da, razumijete me; izgleda da ste utrošili više od mjesec dana prije no što ste joj uzmogli
ukazati sve svoje počasti...
267
Ta aluzija na jednu tajnu epizodu mojeg ljubavnog života s mojom družicom - višak
cuvstvenosti bijaše me omeo da postanem njezinim ljubavnikom nekoliko tjedana - natjerala
me je u luđački bijes.
- Zar vam je Beatrice o tome govorila?
- Ne meni; Rebecci, koja mi je to odmah ponovila.
- Ogavni ste, Franz...
- Svi znaju da su intelektualci veliki emotivci. Naposljetku, i vi i ja smo na istome. Sa ili bez
toga, rezultati su istovjetni.
- Ovaj put ste prevršili mjeru - rekoh ustajući - ništa mi niste prištedjeli.
- Istina je, podnijeli ste s moje strane pozamašnu dozu poniženja, pa ipak još niste ništa
strašno iskusili.
- Čisto sumnjam jer odlazim.
- Ali ne, zbog svog kukavičluka kadri ste podnijeti bilo kakvu uvredu.
Ta posljednja zloba, zagušljiva atmosfera što mi je pritiskivala živca, navele su me da ga
uvrijedim otvarajući vrata.
Moju su glavu od jedne do druge sljepoočice probadali žestoki bolovi. Franz se teatralno
nacerio kao izdajica pobjednik, a potom nadovezao govoreći vrlo brzo:
- Sad vas osjećam zrelim, zaista ispečenim kako valja. Istina je; oduvijek sam imao samo
jednu namjeru, namjeru da vam škodim. I ne kanim, kao što vidite, izgraditi naše prijateljstvo
na nekoliko stopa smeća nego na piramidi gnoja. Pa i moje kazivanje bijaše samo opako
djelovanje. Što sam više u njemu napredovao, što sam više uviđao kako ste se uhvatili u pređu
mojih rečenica, osjećao sam kako se u meni učvršćuje volja da tu ispovijed iskoristim
268
u druge svrhe. Bijah nanjušio u vama lakovjerna bedaka spremnog da podlegne, bijaše to
prilika koja se možda više nikada neće pružiti. Vrlo često sam pomislio da neću uspjeti; ali vi
ste se dali uloviti u moju zamku s toliko poslušnosti. Moja je pobjeda verbalna, dugujem je
ispravnosti riječi.
- Vaša pobjeda? Kakva pobjeda kad odlazim?
- Ne, Didier, ovaj put mi nećete umaknuti. Bit ćete svjedokom nesretna slučaja. Ali će upravo
vas osuditi, jer mene neće nikada osumnjičiti.
Stajao sam u šupljini vrata, s jednim stopalom vani, već spreman da odem. Morao sam izaći u
tom hipu; kolebao sam se jednu sekundu koja je za me bila sudbonosna. Onda se dogodilo
nešto strašno. Prije no što sam imao vremena napraviti jedan korak, bogalj bijaše nagnuo
čajnik i prolio nekoliko kapljica oko Rebeccina lica na jastuk. Ne, ipak neće! Da sam smjesta
pobjegao, lišen svjedoka, on se ne bi usudio počiniti svoje zlodjelo. Jao, ponesen
nepromišljenom solidamošću, kao i pred mačkom koji se utapao u Veneciji, nasrnuo sam na
njega ne bih li ga zadržao. Prasnuo je u smijeh, u smijeh u»kakav može udariti samo netko tko
više nije čovjek. I jedva sam mu zgrabio ruku kad me on sapeo u stegače svojih dlanova,
prisiljavajući me da nagnem posudu s kipućom vodom nad lice njegove zaspale supruge.
Ostatak je sadržan u nekoliko riječi. Došlo je do kratkotrajne borbe: on bijaše kudikamo
snažniji od mene; uzalud sam ukočio ruke tako da su me bo-Ijele, bijah nemoćan protiv
kliješta tog bolesnika u kojemu sam osjećao snagu mnoštva. Zgnječio mi je tako jako ruke da
sam popustio: poskočio je poklopac čajnika, voda se prolila na lice njegove supruge. Pod
kipućim pljuskom, mlada se žena počela koprcati, ispustila je prigušen krik, zaste-
269
njala od neke unutrašnje patnje i potom se onesvijestila. Tada je bogalj stao vrištati na
engleskom i dozivati u pomoć. Njegove su se oči krijesile, krv mu je navalila u lice, prsa su
mu se podizala od zaso-pljena disanja. Bio sam izvan sebe, pokušavao sam se osloboditi,
ponovno uspraviti čajnik, ali Franz me je oborio na pod i uporno me držao za svinutu mišku;
između dva krika, smijao bi se kao da je suosjećao s tekućinom što je karbonizirala Rebeccinu
kožu i širila joj smrtne muke sve do grudi. Iznenada se u uskim hodnicima začula buka
užurbanih koraka, neki je mornar provalio u kabinu i dobio sam udarac po potiljku. Kad sam
se probudio, bio sam vezan, okružen prijetećim ljudima. Blijed kao krpa, Franz je, upirući
prstom u mene, štucao:
- Htio ju je ubiti, pokušavao sam ga u tome osujetiti, ali ja sam samo invalid bez snage, htio je
ubiti moju ženu...
271
Epilog
Odležao sam već mjesec dana u nekoj tamnici u Carigradu. Tlo mi se njihalo još i sad kao da
nisam napustio brod. Sam, daleko od sviju, u tuđini, medu neprijateljski raspoloženim
drugovima u ćeliji, izgubljen za jedinu ženu koju sam ljubio, upao sam u najdublju
malaksalost. Jedanput tjedno, slijedio sam teturajući redarstvenike koji su me sprovodili do
odvjetnika D.-a, člana Odvjetničke komore u Carigradu, koji mi bješe službeno doznačen od
suda. Moj je slučaj bio ozbiljan, on to nije skrivao. Činjenica što bijah uhvaćen kod samog
čina prevagnula je na moju štetu, sva su mi svjedočenja bila nesklona, posebice ona Raja
Tiwarija i Marcella. Savjetovao mi je da se branim kao krivac. Već mi bijaše iznudio
proviziju od nekoliko tisuća dolara, a poznavajući pokvarenosti turske administracije, bojao
sam se da će me i dalje ucjenjivati ni za kakve rezultate. Jedino što je uspio postići bio je
jedan Beatricin posjet. Vidio sam je dvadeset minuta, između dva čuvara, u maloj gubavoj
prostoriji. Razgovor je propao: ona je vjerovala u moju krivicu i odbila saslušati moja
obrazloženja. Zgadilo joj se moje držanje na parobrodu i više nije ni pomišljala da nastavi
živjeti sa mnom. Nastavit će putovanje i otići u Indiju s Marcellom koji joj je vjerojatno
postao ljubavnikom. Sukladno nacionalnom zakonu, riskirao sam barem dvadeset godina, jer
je krivično djelo bilo počinjeno na turskom brodu i u turskim teritorijalnim vodama.
Konzularni predstavnici francuske vlasti nisu mi mogli nikako pomoći: krivična djela izvan
trgovine drogom ili putovnicama nisu potpadala pod njihov resor. Sve minule tjedne proveo
sam u stanju duboke rastuženosti i samopreziranja. Uvjeren kako sam,
272
zbog svoje slabosti, pridonio mučeništvu jedne žene, počeo sam se i sam naposljetku smatrati
odgovornim, misliti kako je moja osuda opravdana i skupljao sam u sebi gorčinu kao biljka
koja vene. Pismeno obaviješten, moj otac je morao stici u Carigrad s novom zalihom novca za
sudske troškove. Upravo usred tih mračnih izgleda primio sam jedno Franzovo pismo:
Dragi Didier,
Kako vam izraziti svoju zahvalnost? Zacijelo, bio sam vas doista potjerao do krajnosti, ali
ipak ta prekomjerna zlovolja... Reklo bi se da ste mi pružili na tanjuru osvetu koju se čak
nisam usuđivao ni zamisliti. Vaša je pogreška bila u tome što ste moj blef ozbiljno shvatili.
Ne srdim se na vas: ta afera zamrzava naše svađe u nekoj podrugljivoj vječnosti.
Čudesna medicinska znanost: nije nipošto pomogla meni, nije nipošto pomogla Rebecci. Očni
živac nije mogao ponovno oživjeti; što se opekotina tiče, one su neizlječive. Žmirkanje živog
oka tvori neki odbojan kontrast s ukočenošću mrtvog oka, toga staklastog oka u koje je
utisnuta neka nehotična pakost. Svaki dan u vrijeme kad ste je vi "pokvasili", ona zaplače
svojim jedinim okom, dok drugo ostaje suho. Više se neće nikome sviđati; hoću reći, ćoravica
će se svidjeti još samo meni kljastome. Ona vidi ljepote svijeta, mnoštvo i tisku na ulicama,
ali nju nitko ne gleda jer ljudi ne gledaju nakaze. Svatko nosi na sebi stigmate borbe.
Zahvaljujući vama, zajedno ćemo starjeti: opet je uspostavljeno ravnovjesje. Iznova ja
predstavljam za nju sve, oblikujemo divan par strašila. Prije nego što ste nas susreli, bili ste
mali suvišni gospodin: svezali ste ponovno dvije duše jednu s
273
drugom.
Znate li zašto mi se sviđa taj rasplet? Zato što ga dugujemo vašoj nespretnosti, vašoj dirljivoj
nespretnosti. Danas se tragedija više ne obara na ljude zhog prokletstva; ona se rada iz njihove
ne-zgrapnosti. Upadamo u nesreću praveći gafove, susljedice divovskim krivim koracima.
Naše drame nisu samo bolne: pate od dodatnog hendikepa što su smiješne više Čak i nemamo
ispriku sudbonosnosti.
Osjećam olakšanje: prestat ću vrijeđati sve živo na zemlji i na nebesima. Namjeravam štoviše
ponovno raditi: nakon dvije godine nerada, moje me zvanje ponovno zanima. Rebecca će
možda otvoriti frizerski salon: uvijek se vraćamo svojim počecima. Medu nama sada vlada
osjećaj nepromjenljive jednakosti: svagda ćemo se dovoljno dobro razumjeti da bismo se
dovijeka proklinjali. Evo, ukratko, predmeta mojeg pisma: povlačim svoju tužbu protiv vas.
Povlačim svoja priznanja i savjetujem vam da branite tezu o nesretnom slučaju. Zahvaljujući
meni, upoznat ćete zatvor, pikantno iskustvo za nekog pedagoga. Izvucite iz njega knjigu.
Bili ste siti sami sebe, ali niste našli snage da budete netko drugi: niste imali talent ravan
vašim težnjama. Pokušali ste otvoriti prozor koji se zvao Istok. Bilo vam je potrebno malo
vremena da biste shvatitli kako se radi opričinu. I onako ste već krenuli na put kao šepavac,
posve napuknut u duši: tlo na kojem ste potražili oslonac bijaše ispucano. Smatrajte kao i ja
Aziju utopijom nekoga drugog mjesta: to će vam prištedjeti da onamo odete. Vjerujte mi, ne
postoji zemljopisni izlaz. "Odreci se ovog svijeta, odreci se drugog svijeta, odreci se
odricanja", govoraše jedan muslimanski mistik.
274
Još nešto: nemojte se odveć sažaliti nad svojom nesrećom (bit će da mi pripisujete neki
nepodnošljiv ton moralista: što ćete, plivamo u dobrim osjećajima). Uzmite u obzir da unatoč
vašoj zloj sreći velike grešnice ostaju žene: toliko smo o njima govorili da srno se naprosto
zaboravili nagnuti nad njihov udes. Krajem ovog stoljeća još je uvijek bolje sklanjati se u
muškom nego u ženskom rodu. U politici kao i u ljubavi, jedini je pravi stav staviti se na
stranu gubitnika.
Posljednja riječ o Beatrici: ona je nama pisala da bi doznala novosti o Rebecci. Marcello je
jedne noći nestao u Goi, odnijevši sve njezine stvari i novac: čini se da je, pod njegovim
utjecajem, stekla sklonost prema heroinu te je spremna na sve ne bi li se njime opskrbila,
uključivši čak i to da se prostituira u društvu bogatih Saudijaca i Jemenaca koji dolaze na
liječenje u Bombay. Kolik je put prešla od male gimnazije u predgrađu gdje je poučavala
jezike! Sada ona tvori s nekoliko tisuća Talijana i Francuza posljednji val one uplašene čeljadi
koja se između Katmandua i Pandžaba izvrnula na indijskoj fatamorgani. Neka ondje i crknu,
u svojoj istočnjačkoj kaljuži, svi ti stvorovi zatrovani obećanom zemljom! Ipak se nemojte na
nju ljutiti: ona je tipičan slučaj onih tridesetgodišnjih žena koje mišljahu promijeniti život
kušajući sve užitke, a bivaju tom emancipacijom isto tako nasamarene kao što su se njihove
majke našle nasamarene bračnim poretkom. Sada vas ostavljam: ovaj se zaključak nasukao na
humanističkim klišejima. Utješite se ovim općim mjestom: postoje pobjede koje vode u
slijepu ulicu kao što postoje porazi koji otvaraju nove putove.
275
Moj proces održat će se tek u srpnju. Suđenja političkim ekstremistima u Turskoj strašno su
zavukla prešućivanje krivičnim djelima iz općeg prava. Odvjetnik mi je obećao obustavu
postupka posredstvom posljednje isplate od dvije tisuće dolara: izaći ću dakle na isti datum
kad sam se morao vratiti u Francusku.
Naučit ću naizust Turističkci vodič, ako me budu ispitivali po povratku, imat ću što
odgovarati. Primjećujem s iznenađenjem da je Beatrice potpuno iščeznula iz mojih misli. Kao
da nikad nije ni postojala, kao da se nikada nismo zajedno ukrcali na brod zbog hodočašća
koje se izrodilo u lakrdiju. Nekoliko je tjedana bilo dovoljno da izližu njezinu sliku što ju je
nekoliko godina bilo strpljivo izradilo, uglačalo do sjaja. Bila je slijepa ulica ljubavi koja se
željela ponuditi kao put.
Jedan po jedan, nadam se, svi glumci ove farse izbrisat će se iz mojeg pamćenja. I jednog
dana, želim da to bude uskoro, njihova imena neće me više ni na što podsjećati! Čak ni na
mržnju pa ni na uvredu. Doznao sam i onako da je Truva bila rashodovana zbog financijskih
razloga; od 28. prosinca do 1. siječnja, obavila je s nama svoju posljednju plovidbu.
Prošli tjedan posjetili su me moji roditelji. Preselili su me u neki drugi zatvor, rezerviran za
europske počinitelje, u kojem vlada veća sloboda. Taj se zatvor zove "Sark". Priupitao sam
svog odvjetnika što to znači na turskom. Odgovorio mi je: Istok.
277
Pogovor
Zlo i bol u središtu su svijeta, i tragično je i bolno srce stvarnosti.
LUIGIPAREYSON
Nakon polustoljetne rasprave o krizi, štoviše smrti romana, koja i sama pokazuje znakove
posu-stajanja, romaneskna produkcija u Francuskoj, naprotiv, količinski i dalje buja. Možda
se većina tih romana ne izdvaja osobito iz književne konfekcije, te se utapa u onih 80% djela
koja se, prema statistikama, zaboravljaju godinu dana nakon objavljivanja ili, u boljem
slučaju, iščezavaju s literarnog obzorja u narednih dvadeset godina. No i romanopisci s većim
zahtjevima i težnjama ne predaju se olako, dok zanimanje publike izrazito jenjava za
sofisticirane inovacije. Čas kao Feniks koji umije uskrsnu ti iz vlastita pepela, čas kao
rastezljiva i, stoga, neuništiva žrtva Prokrustove postelje različnih teorija, znanstvenih
razmatranja, poe-toloških formula, odnosno moda, roman ipak odolijeva. Odolijeva
zahvaljujući nekoj imanentnoj prilagodljivosti, mnogoobličnosti i začudnom metabolizmu - ta
nadživio je i hladno istraživanje, golo opredmećenje svijeta u "novom romanu", kao i
svojevrsno ugnjetavanje strukturalizma - pa kad uzima novi zamah, neovisno o postupcima ili
278
receptima, vrijedi i teži naposljetku onoliko koliko vrijedi i teži njegov stvaratelj,
romanopisac.
Neke od bitnih sastavnica klasičnog i modernog romana, što ih je "novi roman" nastojao
tobože zauvijek istisnuti, oživljavaju iznova u Ledenom mjesecu (1981). Pascal Bruckner ne
zazire, naime, ni od uzbudljive priče, ni od zapleta, ni od likova, ni od pustolovine, ni od
strasti. Impersonalnog pripovjedača zamjenjuje on štoviše s dva narativna subjekta, čime
romanu jamči dosljednu i zanimljivu pleteničastu strukturu. Kazivanje jednoga od njih,
uostalom, pretežnije ako ne i glavni agens zbivanja. Snaga pripovijedanja, magija riječi,
potvrđuje se već unutar fikcionalnog na način koji ne poriče ni njegovo tranzitivno, prijelazno
djelovanje, podosta osporavano u suvremenoj književnosti postmoderne. Progovarajući po
mnogo čemu iz nje, izranjajući iz njezine s pravom naglašavane intertekstualnosti i
metatekstualnosti, Bruckner joj ipak prigovara: književna igra nije samoj sebi svrha. Vrstan,
strastven i prodoran esejist koji plijeni pažnju svojih čitatelja, zašto bi Bruckner romanopisac
odustajao od dojmljive komunikacije? Već sam izbor romanesknih tema - ljubavna strast,
ničim obuzdavana erotska iskušenja, muškoženski odnosi - svagda iznova može zagolicati
čitatelja. Ali upravo francuski erotizam, njegovo izuzetno razvedeno i suptilno književno i
filozofsko nasljeđe, nije nipošto mačji kašalj. Pridodati toj dugoj, gotovo prezasićenoj predaji
ljubavnog i erotičkog romana još jedno djelo može se doimati kao prostodusna drskost ili kao
svjestan izazov. Autor eseja o filozofu Charlesu Fourieru (1975), čija su se originalna
umovanja o žudnji i ljubavi toliko svidjela Bretonu i nadrealistima, te uz Alaina Finkielkrauta
supisac burnog i izdašnog ogleda o Novom ljubavnom
279
neredu (1977), Bruckner se, zacijelo, nimalo naivno ne zalijeće u problematiku erotizma. Ono
što je iza njega, sada ponovno stoji ispred njega kao uzor, paradigma, korelat, kao svojina
njegove osobne osjeti-lnosti, sastavnica vlastitog svjetonazora, ili pak kao povod za polemiku,
kritičku porugu. Navući na taj razgovor prividno romaneskno ruho dostajalo bi možda
romanu-eseju, ali to na sreću ne zadovoljava životvornog, imaginativnog Brucknera. Obilje
tzv. referencija spreže se ili pretače, u Ledenom mjesecu, u žestinu doživljaja, isijava iz njih; i
tu je eto posrijedi otklon od postmodernističke referencija-lnosti. Konceptualni i stilski signali
francuskog i europskog nasljeđa, preuzeti motivi, citati, aluzije ne plutaju kao ures na površini
iskustvene strane priče, nego produbljuju njezinu dramatičnost, ironiziraju njezin patos, a
ponekad joj i posebno značenje rastvaraju prema nekom alegorijskom smislu. Pa dok naočitim
ustrojstvom, matematički strogom i simboličkom konstrukcijom, Brucknerov roman ipak
zrcali neke težnje postmoderne, po drugim svojstvima joj izmiče. Izmiče njezinoj zaigranoj
relativnosti oplemenivši vlastitu ironiju nevidljivim moralnim (a ne moralističkim) nabojem.
Parodijska jezična igra u samom naslovu (promjenom jednog jedinog fonema - "miel" u "fiel"
- meda u žuč - sintagma "medeni mjesec" pretvara se u svoju suprotnost) upozorava odmah na
nedostatnost jednodimenzionalnog čitanja, a takvim se nažalost pokazalo filmsko tumačenje
Romana Polanskog. Najavljuje također nadmoćnu ulogu jezika, u Brucknerovu romanu,
njegovu pjesničku napregnutost ili eksplozivnost, metaforičko bogatstvo njegova pisma
žudnje. Sam je naslov, naposljetku, krajnji sažetak romaneskne pro-
280
blematike: izjalovljene i poražene ljubavi koja se promeće u mržnju i okrutno mučenje, te
iskazuje svoje ponorno paklensko naličje. Jezična igra u hrvatskom prijevodu dočarava,
nadam se, taj zlokobni obrat: nasuprot žitkom i slatkom medu, led je krut i jalov, priziva smrt
i pakao. "U jeziku je med i led" - kaže i hrvatska pučka izreka; jezik hrani, pruža užitak, ali
može i uništavati. Tako pripovijest o jednom paru razorno utječe na vezu drugog para. Jezična
zavodljivost i okrutnost tvore simbiozu označitelja i označenoga koja - ako usporedba nije
odveć bogohulna - priziva jedan ulomak iz Ivanova Otkrivenja: "I reče mi Anđeo: 'Uzmi je
[knjigu] i progutaj je, i ona će tvoju utrobu ispuniti gorčinom, ali u tvojim će ustima biti slatka
kao med'; i uzeh knjigu iz Anđelove ruke i progutah je, i u mojim ustima bje slatka kao med,
ali proždrijevši je, moj se trbuh ispuni gorčinom."
Kompozicijska razdioba Ledenog mjeseca na pet zasebno naslovljenih poglavlja, organički
motiviranih petodnevnom plovidbom na kojoj se ukrižavaju sudbine Brucknerovih junaka,
također je izričito simbolička. Pitagorejski znamen bračnog sjedinjenja, ljubavi i sklada, a šire
i cjelokupnog osjetilnog svijeta, broj pet isto tako simbolizira ljudsko biće, red i savršenstvo.
Međutim, u Brucknerovu parodijskom pentameronu (oliti -rečeno cum grano salis -
prepolovljenom "dekameronu"), taj optimalni znamen u okružju suvremenog Babilona,
ispraznog potrošačkog hedonizma izopačenog visoko civiliziranog društva, poprima
negativno značenje. U središtu takva svijeta gnijezdi se licemjerno zlo, to opasnije što je više
potisnuto i tobože prevladano etiketiranim napretkom ljudskog roda. Pascal Bruckner,
pronicljivi analitičar duševnog stanja zapadnog društva,
281
razotkriva njegovu opčaranost okrutnošću i nasiljem, a ova je zapravo prikriveni sinonim
ravnodušnosti što je ono pokazuje prema suvremenim očitovanjima zbiljskog zla,
najperverznijeg povijesnog barbarstva kojemu su žrtvom cijeli narodi. Čak i u intelektualnom
traženju izlaza iz krize, Bruckner uočava niz samozavaravanja, novih obmanjujućih mitova i
novokomponiranih nepravednih predrasuda. Bijeg njegovih romanesknih likova od objektivne
i subjektivne kuge sadašnjosti Zapada put "preporodnog" Istoka doseže svu puninu oštroumne
i obilno argumentirane raščlambe tek u autorovoj sjajnoj reportaži-studiji Jecaj bijelca (1983).
U zatvorenom i dokonom mikrosvijetu plovila, okruženom doduše romantičkom beskra-
jnošću morskog počela, petodnevna ispovijest bogalja Franza, koji je isključivo govorni
subjekt, o njegovoj paroksističkoj love story s Rebeccom pretvara se u svojevrstan lakmus
papir za vezu između Didiera i Beatrice, tog bezazlenog i gotovo banalnog ljubavnog para.
Zanosno i napasno pripovijedanje proživljenog postaje generatorom novih "opasnih veza".
Prekaljeni pokvarenjaci poput Laclosova vikonta de Valmonta i markize de Merteuil, Franz i
Rebecca utjelovljuju u sebi neke programe i metode "osloboditelja žudnje" u rasponu od već
spomenutog Fouriera i Laclosa, potom markiza de Sadea, Baudelairea, Apollinairea, Jouvea,
Bretona, Aragona i dr. nadrealista, pa sve do Klossowskoga, Geneta i Bataillea. Mnoge
praznine u hrvatskoj prijevodnoj književnosti u pogledu francuske erotičke literature mogu
čak uvjetovati donekle sablažnjivu recepciju Ledenog mjeseca, pripisati mu zbog
neupućenosti pornografske elemente. Ali Brucknerovo pismo, ne samo što niječe
282
pornografiju, nego se podruguje i velikim "osloboditeljima žudnje", parodirajući ponekad
njihove motive, stilove, prokazujući štoviše paradokse, granice i zablude njihovih smionih
otkrića. No, iznad tog ponora ironije koji kao da siše sve kušnje i nastojanja romanesknih
likova, postojano lebdi krepka verbalna magija, kao jamstvo ne samo "izdvojenog postojanja"
književnog djela (M. Foucault) nego i njegova majeutičkog djelovanja na čitatelje.
Već je, sv. Augustin isticao dvostruki učinak "retoričkog umijeća"; jer ono posjeduje vrlo
veliku moć uvjeravanja bilo u zlo bilo u dobro. Premda s jedne strane egzorcisticka, Franzova
samodopadna ispovijed proživljenog i izgubljenog okužuje Didierovu lakomislenu svijest, i
odveć podatnu "literarnim" podražajima u pomanjkanju zbiljskog iskustva. Izgnani zli duhovi
napastuju slušatelja Didiera, bude u njemu nesvjesnog demona. Pod maskom Franzove
"verbalne pobjede", autor razotkriva moć uvjeravanja u zlo i njezine prijetvorne mehanizme, a
kako se ona u privatnoj sferi pojedinaca ne mora bitno razlikovati od političke retorike i
ideološke propagande koje povlače za sobom u propast čitave narode, višeznačnost Ledenog
mjeseca pojačava se transpozicijom još jednog ozbiljnog problema današnjice.
Brucknerovi junaci kovači su vlastite sudbine, uništavajući se i kažnjavajući međusobno; a
kako njihove pogreške ne ispričava nikakav fatum, njihova je tragičnost k tome smiješna.
Uzvratnom osvetom izjednačeni u porazu, "dijabolični" bogalj Franz i iznakažena Rebecca
umjet će se nagoditi s nesrećom i naći čak jedan pomirljiviji modus vive-ndi. Vrtoglavi pad
nedužne Beatrice povući će za sobom najnepravedniju kaznu: silazak u lažni "indijski raj"
narkomanije i prostitucije; dok će nevjesti
283
Didier svoju tragičnu katarzu ispaštati u Carigradskoj tamnici kao kaznu za podmetnuti
zločin, u tamnici koja se zove "Istok"! Oko pletenicaste strukture Ledenog mjeseca Bruckner
podrugljivo zatvara simboličku kopču: zmija grize sebi rep; dok pritajeni moralist - ili se to
nama samo čini - progovarajući kroz Franzova usta poručuje: "Utješite se ...: ima pobjeda
koje vode u slijepu ulicu, kao što ima poraza koji otvaraju nove putove."
Višnja Machiedo
Kazalo
5 Dražen Katunarić: Predgovor
13 Prvi dan
Draž novorođenih naklonosti
67 Drugi dan
Mačak spašen iz vode Smiješni pokvarenjaci
121 Treći dan
Sastanak nevjernih
Kad se ljubavnici spoje, pretvaraju se u pepeo
191 Četvrti dan
Gorčina patvorenih simpatija Pružena ruka
257 Peti dan
Ceremonija čaja
271 Epilog
277 Višnja Machiedo: Pogovor
nakladnik:
CERES d.o.o.
Tomašićeva 13
10 000 Zagreb
tel/fax (385) 1 45 50 387
za nakladnika Hene Rousseau
lektor Ljerka Depolo
korektor Ana Kolesarić
tehničko uređenje Darko Javorski
računalni slog Tiskara Pavlekovič, Dubrovnik
Lik božice CERES Ivan Lackovic Croata
tisak Tiskara Pavlekovič, Dubrovnik