ANDRE BRINK

TRENUTAK
NA VJETRU

An Instant in the Wind 1976

( najuži izbor za Bukerovu nagradu )

2
 SUSRET U PRIJEVODU

(Ovaj prerađeni tekst objavljen je na engleskom jeziku u knjizi Susreti s Brinkom, Cape
Town, Južna Afrika, 2000. godine. Naime, Karina, supruga Andrea Brinka, došla je na ideju
zatražiti od Andreovih prijatelja, kolega, kritičara i bliske rodbine da u jednom osvrtu opišu
svoj susret, odnosno svoj doživljaj Brinka kao osobe ili pisca. Svi odabrani tekstovi
objedinjeni su u ovoj knjizi. Tako je meni pripala čast naći se u društvu najbližih osoba ovog
pisca. Originalni naslov mog priloga bio je Susret u prijevodu - aluzija na naslov poznatog
filma Sophije Coppole Izgubljeni u prijevodu - međutim, Karina je to promijenila u Klupe
želeći dati naglasak da je na jednoj klupi u Luksemburškom parku u Parizu Brink donio
životnu odluku da se vrati u svoju zemlju i suprostavi režimu apartheida.)

Prvi put sam sreo Andrea Brinka na polici jedne privatne biblioteke u Harareu u kojem
sam se našao samo nekoliko mjeseci nakon nezavisnosti Zimbabvea tražeći nove projekte za
jednu jugoslavensku građevinsku firmu koja je već dulje vrijeme poslovala u Zambiji.
Kao gost jednog poduzetnika našeg podrijetla koji me je pozvao na večeru, zamijetio
sam u dnevnoj sobi veliki broj knjiga izloženih na policama. Ja sam strastveni čitač i tijekom
dvanaest godina boravka u Africi stigao sam pročitati podosta djela afričkih književnika, ali
nikad djelo nekog autora koji bi dolazio iz područja južno od rijeke Zambezi. Zapravo, u
novim nezavisnim afričkim zemljama bila je zabranjena literatura iz država Rodezije i Južne
Afrike u kojima je u to vrijeme na vlasti bila bijela manjina pa je stoga sve što je dolazilo iz
južnog djela afričkog kontinenta bilo izvan mog dohvata.
Poduzetnikova žena, inače rođena u Južnoj Africi, te večeri mi je darovala dvije knjige:
Kad se lav hrani, Wilbura Smitha, i Šum kiše, Andrea Brinka. (Poslije sam, za divno čudo,
saznao da su obje knjige bile zabranjene u Južnoj Africi.)
Ova dva autora otada nisam ispuštao iz vida te sam pročitao sva njihova djela.
Knjige Wilbura Smitha lako se čitaju, vrlo su zabavne i njihova radnja uglavnom se
odvija negdje na jugu Afrike, području koje mi je priraslo srcu. Po povratku u Europu uvijek
sam bio spreman slijediti trag Smithovih junaka i zaroniti u kontinent čiji sam očevidac i
promatrač bio mnogo godina.
S druge strane, Andre Brink, svojim djelom i životom, smjesta me se dojmio kao novi
glas koji traži da ga se razumije i čuje izvan granica zatvorenog kruga u kojem živi. Ništa
prije nisam znao o njemu, ali čitajući njegov roman, doznao sam da u tom dijelu Afrike
postoje ljudi bijele rase koji se nisu plašili otvoreno reći što ne vrijedi u njihovu društvu.
Budući da sam dolazio iz socijalističke zemlje, u kojoj su nas učili da su svi ljudi jednaki bez
obzira na boju kože, s razlogom sam bio osjetljiv na rasnu nejednakost koju sam iskusio u
Africi. Brinkova smionost pobudila je moju radoznalost i odlučio sam pratiti sav njegov
budući rad.
Kad god bih se vraćao u Jugoslaviju, zaustavio bih se nekoliko dana u Parizu. To je bila
prilika da posjetim knjižare i potražim nova djela Andrea Brinka na engleskom jeziku ili u
francuskom prijevodu. Čitanjem njegovih knjiga postupno sam ga sve bolje upoznao i kao
osobu, diveći se onom što radi, duboko svjestan što je sve morao proći suprotstavljajući se
neljudskom sustavu i okrećući se protiv vlastitog naroda koji je, da bi sačuvao tradicionalne
vrijednosti i vjeru, gradio rasne barijere nastojeći zadržati afričkog diva na distanci. Andre je
bio dovoljno hrabar tomu se otvoreno usprotiviti jer “svoju ljudsku stranu možeš pokazati
samo ako kažeš ne” (iz romana Naprotiv). Kad sam doznao da je Andre odabrao Pariz za
preispitivanje svog dotadašnjeg životnog iskustva i vidio što se nalazi na naličju kovanice,

3
kao što sam i sam učinio poslije, osjetio sam još veću povezanost. Tako smo postali prijatelji
i mnogo prije našeg stvarnog susreta.
Netko bi mogao reći da se pokušavam identificirati s Andreom Brinkom, ali prava je
istina da zaista postoji neka analogija u našem životu i usporedbu je moguće povući, ipak s
jednom ogradom: Andre je svojim životnim stavom uvijek bio borac, a ja netko tko pokušava
preživjeti.
Prije svega, skoro smo istih godina. Obojica dolazimo iz sredina koje su se ogradile od
ostalog svijeta u pokušaju gradnje društva koje je samo sebi dovoljno čvrsto vjerujući da je
to pravi put za samoočuvanje. U potrazi za boljim i sigurnijim životom Anreovi predci su
prije nekoliko stoljeća napustili Europu i zajedno s drugim doseljenicima, nakon mnogo
nevolja i sukoba s crnim plemenima i engleskim kolonizatorima, konačno uspjeli na
afričkom kontinentu stvoriti državu prema svojim mjerilima.
Ja potječem sa slavenskog područja Balkana, koje je dugo bilo predziđe kršćanstva i
most između Europe i Azije za koje su se često otimale susjedne zemlje, i u meni se rodila
želja da iskoračim iz te turbulentne sredine i upoznam svijet s druge strane granice.
Na kraju studija na Sorbonni Andre je 1961. godine napustio Pariz, a ja sam ondje stigao
nekoliko mjeseci nakon toga. Sljedeće godine na mene je došao red da pohađam
postdiplomske studije američke književnosti na istom sveučilištu i da počnem studirati
francuski jezik na Alliance Francaise. Sjećam se kako sam tri puta tjedno pješice prolazio
Luksemburškim parkom na putu do škole u ulici Vaugirard. Godinu dan prije, dok je sjedio
na jednoj klupi u istom parku, Andre je donio odluku da se vrati u domovinu, koja je bila u
opsadnom stanju, i da se svojim perom pridruži borbi za ljudska prava. “Rodio sam se na
jednoj klupi u Luksemburškom parku”, spominje se Andre tog dana (Krojači zemljovida).
Andre se vratio u Pariz 1967. godine. Obojica smo stanovali u Latinskom kvartu. Možda
smo ponekad mimoilazili na bulevaru Saint-Michel, na ulici ili tržnici Mouffetard, ili pak
knjižari Gibert Jeune. Vjerojatno se smjer našeg kretanja često križao. Na kraju studija u
Francuskoj odlučio sam se vratiti kući očekujući da ću pronaći posao koji mi odgovara.
Francusku sam napustio krajem 1967. godine. Na povratku kući doživio sam razočaranje
ne našavši odgovarajući posao. Nije bilo druge alternative nego ponovno napustiti zemlju.
Prihvatio sam mjesto prevoditelja u jednoj građevinskoj firmi u Africi. Dok je Andre 1968.
godine svjedočio studentskim nemirima u Parizu, ja sam se, nenadano, našao na njegovu
kontinentu - u Zambiji, zemlji koja se nalazila na granici nezavisnog dijela Afrike - koji se
oslobodio europskog kolonijalizma i velikog dijela koji se još uvijek nalazio u rukama bijele
manjine (Mozambik, Angola, Rodezija, Jugozapadna i Južna Afrika).
Da nisam došao u Afriku, vjerojatno mi djela Andrea Brinka nikad ne bi ni postala tako
bliska. U njima sam pronašao ono što sam iskusio u Africi, život koji je odgovarao mojem
temperamentu. Za razliku od ubrzana ritma i utrke za novcem u zapadnom svijetu, ovdje sam
živio opuštenije i disao punim plućima. U Africi sam se ponovno rodio. Taj kontinent postao
je moj novi dom. U njemu vrijeme nije mnogo značilo, ljudi su bili pristupačniji, živjelo se
bez stresa, stalno u dodiru s prirodom, a svaki došljak osjećao se kao novi Livingstone.

I dok sam sljedećih dvanaest godina obilazio Afriku uzduž i poprijeko, često radeći u
divljim i raznolikim mjestima, bogu iza leđa, Andre se uhvatio u koštac sa svojom sredinom i
njegov glas ubrzo se čuo na međunarodnoj literarnoj sceni. Dok sam ja putovao u novim
nezavisnim državama Afrike, s druge strane rijeke Zambezi crni većinski narod vodio je
ratove u Angoli, Jugozapadnoj Africi, Rodeziji i Mozambiku. U konačnici je cijeli jug Afrike
postao slobodan, osim Južne Afrike, najveće i najbogatije zemlje u regiji. Kako sam bio
zadužen za nove projekte, išao sam u susjedne zemlje i moj prvi susret s Južnom Afrikom
dogodio se 1979. godine kada sam pošao u Bocvanu. U to doba u Gaborone, glavni grad
zemlje, moglo se doći samo avionom iz Johannesburga. I tako sam jedne večeri sletio u
zračnu luku Jan Smuts namjeravajući idućeg jutra nastaviti put za Gaborone. Uvijek ću se
sjećati prvog susreta sa sigurnosnom policijom na aerodromu. Kad sam pokazao svoju
crvenu putovnicu zbog pregleda, odmah su me ispratili u posebnu prostoriju i nakon dužeg
ispitivanja konačno odveli u hotelsku sobu s jednim prozorom s rešetkama. Netko je noću

4
više puta otvarao vrata, valjda zbog provjere jesam li još u sobi.
Dva mjeseca kasnije, uz pomoć jednog poslovnog partnera, uspio sam dobiti ulaznu vizu
za Južnu Afriku. Iskoristio sam priliku da se zadržim u Johannesburgu nekoliko dana i
budem svjedok apartheida na djelu. Beskrajne kolone crnog naroda iz prigradskih naselja na
ulasku u grad, koje su svakog jutra dolazile na posao, na mene su ostavile poseban dojam.
Prije zalaska sunca iste kolone ljudi vraćale su se u naselja, ispraznivši grad za kratko
vrijeme, i odjednom oko mene u crnoj afričkoj noći na ulici nikoga osim vozila u prolazu i
zvuka njihovih motora. Jedna Njemica, koja je bila na dobrovoljnom radu, odvela me je u
naselje Soweto, spavaonicu crnog naroda od dva milijuna duša, u koje bijeli ljudi rijetko
zalaze. Vidio sam beskrajni niz istovjetnih kućeraka podignutih za crne stanovnike koji su u
njima živjeli plemenski razdvojeni i zasebno od mješanaca i stanovnika indijskog podrijetla.
Primijetio sam veliki broj djece kako se igraju na prašnjavim cestama ili kako ruju u gomili
smeća i odrasle ljude s prijetećim izrazom na licu. Osjetio sam se kao u nacističkom logoru,
doduše, blažoj verziji. Taj kratki posjet samo je potvrdio ono što je međunarodna zajednica
zamjerala režimu na vlasti. Dvije godine kasnije, dok sam čitao Bijelu sezonu suše, vratio mi se
ovaj posjet u sjećanje i ponovno sam ga mogao doživjeti u tom Brinkovu najpoznatijem
romanu.
Nekoliko mjeseci nakon toga obiteljski razlozi su me prisilili da teška srca konačno
napustim Afriku. To ne znači da na povratku nisam ostao stalno budan, uvijek u očekivanju
nove knjige Andrea Brinka.
Odluku da se posvetim prijevodu njegovih djela donio sam 2000. godine, po odlasku u
mirovinu, kad sam pročitao Pravo na žudnju. Lik Rubena, glavnog junaka, bio mi je vrlo
blizak. Kad ga je nova demokratska vlast otpustila s posla, povukao se u osamu tražeći spas
u glazbi i vodeći bilješke o temama koje bi pobudile njegovu pozornost. Na taj način se
pokušao zaštititi od svijeta u kojem nije našao svoje mjesto. Već u ovoj knjizi Andre Brink
se nije ustručavao novom društvu dati na znanje da mora preuzeti odgovornost za ono što
radi.
S istom hrabrošću kojom je ranije digao glas protiv apartheida, riskirajući vlastiti život,
Andre se sad suprotstavio nepravdama nove vlasti, posebno kad je u pitanju bilo nasilje.
“Nitko me ne može potkupiti da šutim”, izjavio je 2007. godine hrvatskim čitateljima u
intervjuu nakon primitka dviju nagrada za zasluge naciji.
Kad sam se prihvatio prijevoda njegovih djela, uopće nisam imao u vidu njihovo
objavljivanje. Radio sam samo za svoju dušu. Već sama činjenica da prije tiskanja treba
stupiti u kontakt s autorom zbog dopuštenja, a potom samo traženje nakladnika zbog
pokrivanja troškova, za mene je bilo nepojmljivo. Uza sve, kako doći do autora?
Onda mi je u travnju 2002. godine, dok sam čitao lokalne novine, jedna vijest privukla
pozornost. Bila je to najava otvaranja izložbe slikara Jana Vermeirena iz Južne Afrike.
Posjetitelje je s umjetnikom trebao upoznati Andre Brink, pisac svjetskog renomea. Nisam
mogao vjerovati svojim očima. Moj omiljeni pisac, čija djela sam pratio svih proteklih
godina, iznenada se pojavio u Splitu. Kao da su ga moje želje dovele do kućnog mi praga. U
njegovu dolasku osjetio sam prst sudbine. Odlučio sam ga vidjeti i upoznati.
Te večeri na otvaranju Andre Brink stajao je po strani i mirno promatrao publiku kako se
tiska oko egzotičnih slika iz daleke zemlje. Čim sam ga prepoznao, prišao sam bliže, nacrtao
se pravo ispred njega i u jednom dahu rekao: “Gospodine Brink, dopustite da se predstavim.
Ja sam ljubitelj vaših knjiga. Cijenim vaš rad i duboko vam se divim.” Andre me je pogledao
pomalo zbunjeno, ali moj rođak, akademski slikar Mile Skračić, prijatelj Jana Vermeirena,
prišao je i pomogao Andreu da dođe k sebi. Svi zajedno u velikom društvu proveli smo
sjajnu večer.
Andre mi je obećao punu pomoć u budućem radu, ali po povratku u Južnu Afriku poslao
mi je obavijest da je krajem osamdesetih prošlog stoljeća izdavačka kuća “Otok Keršovani”
otkupila prava na Bijelu sezonu suše i Šum kiše. Budući da nije dobio nijedan primjerak
prevedenih knjiga, zamolio me je da nekako dođem do njih. Bio sam jako iznenađen jer sam
prije toga neuspjelo pokušavao ući u trag neke njegove knjige u prijevodu. Odlučio sam
ponovno provjeriti kod samog izdavača.

5
 U izdavačkoj kući dali su mi na znanje da je prijevod jedne knjige zaista napravljen, ali
knjiga nije nikad objavljena zato što je početkom 1991. godine njihova djelatnost
obustavljena zbog likvidacije. Prema tomu, iako je prava vrijednost ovog autora primijećena
u pravo vrijeme, ratno stanje na našim prostorima spriječilo je da ga upozna šira čitateljska
publika. Za mene je to bio veliki poticaj da učinim sve što mogu da Andreova djela ugledaju
svjetlo dana u ovom dijelu svijeta.
Ranije sam se bavio prevođenjem stručnih radova i nisam imao potrebnog iskustva što se
tiče prijevoda književnih djela. Svijet nakladništva za mene je bio velika nepoznanica.
Hrvatska je malo tržište i čitatelji ozbiljne književnosti nisu brojni. Često se prevodi
literatura sumnjiva karaktera jer su nakladničke kuće spremne investirati ponajprije u ono što
mogu prodati širokoj publici. Međutim, mali nakladnici su češće spremni preuzeti rizik i,
srećom, jednog takvog entuzijasta sam pronašao. On se čak usudio istodobno objaviti dvije
Brinkove knjige: Bijelu sezonu suše i Pravo na žudnju. Andre se složio s našim izborom rekavši:
“Sjajna je ideja što ste odabrali dva djela iz različitih perioda moje stvaralačke karijere, jer
dok Bijela sezona suše pokazuje mračne godine opresije u dobu apartheida, Pravo na žudnju
opisuje vrijeme nakon puštanja Mandele iz zatvora i učinke nove demokracije.”
Svjestan velike odgovornosti, prevođenju sam pristupio vrlo ozbiljno. Pošto sam pročitao
sva autorova djela, poznavajući sredinu o kojoj je pisao i okolnosti koje su ga navele da se
lati pera, svakako mi je bilo lakše osjetiti i shvatiti što pisac želi reći. Jer, kao što mi Brink
kaže u jednom svom pismu: “Prijevod u svakom trenutku zahtijeva ponovno pokretanje
osjećanja i novo oblikovanje originalnog teksta uz pomoć jezika.”
Sjećajući se prvog boravka u mojoj zemlji, u jednom od prvih pisama Andre navodi:
“Već sanjam o nekoj prilici da se kod vas vratim jednog dana. Tragedija nastala ratnim
događajima duboko me je potresla, a osjećam je još više sada kad sam kod vas uložio i dio
sebe.” Otad smo svih proteklih godina ostali u komunikaciji, a u svibnju 2006. godine
ponovno smo se sreli u Sarajevu. Tog puta sam upoznao i Karinu, njegovu buduću suprugu.
Naime, Andre je bio pozvan na godišnji Festival literature u organizaciji instituta Andrea
Malrauxa u Sarajevu. Poziv na sudjelovanje dobili su mnogi poznati pisci iz cijelog svijeta.
Andre mi je predložio da se nađemo i ja sam smjesta prihvatio jer to je bila jedinstvena
prilika da se opet vidimo i porazgovaramo o momu radu na prijevodima dvaju njegovih
djela.
Uvijek me je kod Andrea fascinirala njegova prividna mirnoća. U društvu ljudi koje
dobro ne poznaje rijetko će sam povesti razgovor, ali pomnjivo prati sve što ljudi kažu. Ako
ga dobro ne poznajete, lako biste izveli zaključak da se radi o piscu koji se radije izražava u
pisanoj formi nego govorom. To me podsjeća na ono što je Andre rekao u svom djelu Pogled
uprt u tamu: “Josephe, pisac je nalik vampiru. On vreba na druge ljude.” S druge strane, kad
vidite Andrea kako razvija njemu blisku temu ispred ljudi koji ga slušaju, kako snažno i s
uvjerenjem prenosi svoje misli, bilo na engleskom, francuskom ili materinskom afrikaans
jeziku, tada na djelu vidite čovjeka od akcije i samo možete zavidjeti generacijama njegovih
studenata.
Možda ću biti subjektivan, ali od svih svjetskih autora prisutnih na festivalu u Sarajevu
Andre Brink je ostavio najsnažniji dojam na slušatelje. Sjećajući se našeg susreta u Sarajevu,
rekao sam u jednom pismu da sam našim susretom doživio kulturni šok. Istodobno se družeći
s njih dvoje, ponovno su se u meni pobudile stare aspiracije, ali, više od svega, i uspomene
na Afriku.
Treći i posljednji put vidio sam Andrea na predstavljanju dviju knjiga koje su konačno
objavljene 2007. godine. Za tu priliku Andre je ispunio obećanje i došao zajedno s Karinom.
Taj tjedan dana bio je za njih zaista naporan jer smo nakon predstavljanja u Zagrebu žurili za
Split, a uz to skočili do mog mjesta na Hvaru jer je Andre želio vidjeti jedan od najljepših
otoka na svijetu.
Moj san je postao stvarnost. Iako za mene težak, zadatak je ipak bio ispunjen. Andre nas
je sve oduševio govorom na predstavljanjima u Zagrebu i Splitu, a posebice predavanjem na
Sveučilištu u Splitu. Nisam mogao sakriti svoje zadovoljstvo. Karina i Andre također su bili
ushićeni, ali dobro sam znao da je cijeli događaj više značio meni nego njima. Bili su sretni

6
zbog mene.
Poslije ovih događanja prijatelji su se raspitivali o mojim budućim planovima. Nastavit
ću s prevođenjem Brinkovih knjiga, rekao sam, jer on je jedini pisac kojeg želim prevoditi.
Svaki njegov budući roman za mene je novi izazov, novo putovanje u Afriku. Andre i Afrika
čine integralni dio mog života.
Kao i Andre, uvijek sam sklon s emocijama reagirati na Afriku. “Ova zemlja te čvrsto
drži, čak i kad te navodi na mržnju ili strah”, kaže pisac u svom romanu Naprotiv. U svoju
zemlju ludo je zaljubljen: “Volim ovu zemlju dubokom i beskrajnom ljubavlju, kad ne bih
bio u njoj, za mene bi to bila duševna smrt (Krojači zemljovida).” Ova periferija civilizacije
može biti za nekoga samo “predivni zalazak sunca”, ali ovu surovu zemlju, koja “ni u čemu
nije umjerena i uvijek donosi ekstremno iskustvo” (Naprotiv), Andre ne može napustiti (kao
što je učinio njegov kolega, nobelovac, J. M. Coetzee nedavnim preseljenjem u Australiju),
ma kakve bile društvene promjene, jer ona njega ne može napustiti.
Koliko vidim ili čujem, Andre opet živi na rubu neizvjesne budućnosti. Po svemu sudeći,
gorko je razočaran onim što vidi oko sebe. Pita li se ponekad “koliku težinu ima knjiga
naprama vrtlogu historije” (Pogled uprt u tamu).
Brink prihvaća odgovornost ne samo prema društvu u kojem je poniknuo, već još više
prema svojim čitateljima širom svijeta. Hoće li zaroniti u bogatu prošlost svoje zemlje ili se
radije osloniti na svoje uspomene, ili možda suprotstaviti nasilju današnjeg doba, ostaje nam
vidjeti. U našim godinama ipak se najradije vraćamo svojim uspomenama. “Imam uspomene.
Mogu preživjeti”, kaže Ruben u Pravu na žudnju. Ali Andre u biti nije Ruben. Za njegovu
maštu ne postoje granice. Kao u nekim prijašnjim djelima, on je ponovno u stanju iskopati iz
prošlosti novu Jeanne d'Arc (kao Hanna u S druge strane tišine) ili Don Quijotea (kao Estienne
Barbier u Naprotiv) koji svjesno ustaju protiv nepravde oko sebe, spremni i umrijeti za svoje
ideale. Možda će Brink i dalje isticati prave vrijednosti u nadi da će time nadjačati nasilje.
Osobno bih najviše želio vidjeti još jednu knjigu o rušenju rampi između rasa. Ono što ne bih
volio, to je da Andre počne gubiti nadu i postane pisac pomiren sa svojom sudbinom, jer kad
bi do toga došlo, onda bi njegovo društvo izgubilo jednu bitnu perspektivu. Ipak sam čvrsto
uvjeren da Andre nije takav čovjek.
U međuvremenu nam ništa drugo ne preostaje doli s nestrpljenjem očekivati novu magiju
riječi iz njegova pera, još jednu knjigu napisanu stilom za koji neki kritičari drže da nije
uvijek pod kontrolom pisca, ali za mene je sasvim prihvatljiv. Jednostavnost i preciznost stila
može čitatelja oduševiti, ali istodobno i ostaviti hladnim. Međutim, ako ste imali burnu
prošlost, ako ste počeli pisati pjesme s osam godina, ako ste se pokazali uspjelim u pisanju
priča, drama, romana, eseja, putopisa, ako ste prevodili s mnogih europskih jezika, predavali
na sveučilištu preko četrdeset godina, ako ste poznavatelj umjetnosti, glazbe i fotografije i
imate mnoštvo prijatelja, ako ste mnogo puta bili zaljubljeni i proputovali cijeli svijet, kako
onda držati pod kontrolom sve ono što nosite u sebi? Andre Brink je nepresušni izvor
mnogim rijekama, a ne samo žedni potočić u surovoj pustinji.

Rastko Garić

7
 I tako ja stupih u taj odvojeni svijet
da bi slijedio trag varljive ljubavi, glas joj
tek trenutak na vjetru (ne znam gdje nestane),
ali zadugo ne ću izdržati taj strašan izbor.

HART CRANE

Živimo u zamršenoj društvenoj strukturi koja

nema cilja, prođosmo granice svatko na svoj način
i psihološki smo se sklonili van njezina ludila i gušenja.
Samotnog li mjesta. Prepoznajemo se, i nakon što smo
se prepoznali, zar je čudno što se naše duše zajedno drže
iako naše misli bježe od istine, oklijevaju, kolebaju se i
strepe.

ELDRIDGE CLEAVER

Za BREYTENA

Tako je dug put pred nama

* * *

Tko su bili oni? Imena su poznata - Adam Mantoor i Elisabeth Larsson, nešto je ostalo i
zapisano iz njihova života. Znamo kako je 1749. godine, posljednje godine vladavine
guvernera Swellengebela, Elisabeth bila u pratnji svog supruga, švedskog putnika Erika
Larssona, na putovanju u unutrašnjost teritorija Cape of Good Hope1, gdje je on nešto kasnije
preminuo, da ju je naposljetku pronašao Adam, odbjegli rob, i da su krajem veljače 1751.
godine zajedno stigli do Cape Towna. Tek toliko, kratka fusnota, ni riječi o poznavanju
zemlje ili tijeku događaja.
Tko su bili oni? Možemo priložiti još nekoliko podataka ako uz mnogo poteškoća i
ponešto sreće slijedimo dugu listu preminulih koji sačinjavaju njihovo rodoslovlje.
Adam Montoor. Godine 1719. Willem Louwrens Rieckert upisao je u registar robova
teritorije rođenje izvjesnog Adama. Navodi se ime majke Krissie, poznate i kao Karis,
podrijetlom iz naroda Hotentota2. Međutim, budući da u to vrijeme općenito nije bio običaj
držati Hotentote kao robove, potrebna je bila daljnja istraga o tome kako je mogla 1714.
godine stupiti u Rieckertovu službu s deset ili dvanaest godina, i to nakon što ju je jedna

1
Rt dobre nade - Holandski doseljenici osnovali su postaju na Rtu dobre nade koja je
opskrbljivala holandske brodove Istočnoindijske kompanije na putu za kolonijalne posjede u
Indoneziji. Od te postaje razvio se Cape Town. U ovoj knjizi grad i područje oko njega
spominju se kao The Cape. Radi li se o gradu ili čitavom području, čitatelj će zaključiti
prema kontekstu.
2
Hotentoti - Etnička skupina, prastanovnici Južne Afrike, koju su doseljenici potisnuli prema
unutrašnjosti zemlje i koja se postupno stopila s bijelcima i crnim plemenima. Sebe nazivaju
Khoi Khoi.

8
ekspedicija pronašla s drugom djecom na rijeci Olifants, odmah pošto je, godinu dana ranije,
epidemija velikih boginja opustošila koloniju. Ime oca njezina djeteta upisano je pod
imenom Ontong, isto tako roba u službi kod Rieckerta, ali ubrzo prodana za 800 rix dolara3
nekom Jeremiji van Niekerku, farmeru iz Piquet Berga.
Izgleda da se dotični Ontong rodio 1698. ili 1699. godine kao dijete iz veze između
muškog roba nazvana Afrika, koji je uvezen s Madagaskara, i ropkinje Seli, koju su doveli iz
Pandanga kad je jedva bila dozrela za udaju. Sasvim je moguće da je dotični Afrika isti rob
nad kojim je 1702. godine izvršena smrtna kazna ispred Utvrde4 zbog pobune i ubojstva svog
poslodavca, nekog Grovea. Navodno je krvnik za izvršenje kazne primio nagradu od šesnaest
rix dolara, odnosno četiri za upotrebu okova i dvanaest za lomljenje tijela na kotaču bez
nanošenja smrtnog udarca.
Četrdeset godina kasnije Afrikin unuk, Adam, također je došao u sukob sa zakonom zato
što je odbio izvršiti naredbe svog gospodara, prije spomenutog Willema Louwrensa
Rieckerta, i što ga je napao komadom drveta. Nakon pravedne sudske istrage osuđen je za
ovaj zločin na kaznu batinanja i žigosanja užarenim željezom, a potom progonstvom na otok
Robben5. Navodi se, bez većeg objašnjenja, da je pobjegao 1744. godine i tijekom sedam
godina nitko ga nije primijetio u koloniji. Naposljetku, u ožujku 1751. godine, nad njim je
izvršena kazna batinanja (po cijeni od tri rix dolara), a potom je usmrćen davljenjem (za
dodatnih šest rix dolara).
Elisabeth Larsson. Zbog nekog razloga uvijek se držalo da je sa svojim suprugom stigla iz
Švedske. Međutim, u pismohrani kolonije Cape pronađeno je pismo, datirano 17. svibnja
1749. godine (ref. br. C41, strana 154), kojim guverner Swellengrebel izdaje dozvolu za
putovanje u unutrašnjost teritorija. U ovom pismu navode se članovi ekspedicije: Hermanus
van Zyl, slobodni građanin iz Stellenboscha, Erik Alexis Larsson iz Goteborga, Švedska, i
njegova kućanica Elisabeth Maria Larsson, rođena Louw, iz Capea.
Wilhelmus Janszoon Louw, utemeljitelj obiteljske loze, stigao je 1674. godine u koloniju
Cape of Good Hope, kao vojnik Istočnoindijske kompanije 6, u pratnji svoje supruge i dvaju
mladih sinova. Jedno dijete umrlo je na brodu koji je 1694. godine krenuo iz Texela, dok se
drugi sin, Johannes Wilhelmszoon (rođen 1668. godine), oženio s Elisabeth Marie Jeanne
Nourtier (rođena u Calaisu 1676. godine), kćeri nekog Hugenota. U to vrijeme njegov otac
Wilhelmus uspio se već osloboditi obveza prema Kompaniji i započeo se baviti
obrađivanjem zemlje u okrugu Stellenbosch. Njegov sin i snaha odlučili su živjeti na istoj
farmi, po svemu sudeći, zato što nije bilo sigurno hoće li otac zbog zdravstvenog stanja biti u
stanju sam obavljati sve poslove.
Johannes i Francuskinja su u braku izrodili šestoro djece: Jean Louis (rođen 1696.
godine, preminuo šest mjeseci kasnije), Elisabeth Marie (1697.), Marcus Wilhelm Johannes
(1698.), Aletta Maria (1701.), Anna Gertruida (1703.) i Jacomina Hendrina (1704.). Izgleda
da je Johannes odigrao određenu ulogu u pobuni kolonista protiv guvernera Willema
Adriaana van der Stela, ali je 1705. godine preminuo prije nego što je sukob kulminirao
deportacijom guvernera. Nakon njegove smrti udovica se preudala za nekog Hermanusa
Christofela Valcka i izrodilo još troje djece.
Gore spomenuti Marcus Johannes, jedini sin u obitelji, vratio se u službu Kompanije
gdje je ubrzo promaknut od službenika do knjigovođe, a naposljetku i upravitelja skladišta,
ili dispensiera7. Godine 1721. oženio je Catharinu Teresu Oldenburg (rođena 1703.), kćer
višeg inspektora Kompanije koji je iste godine stigao iz Batavije8 u koloniju Cape.

3
Rix dolari - Novčana jedinica koja se koristila u 17. stoljeću u Holandiji, Njemačkoj i
Danskoj, a isto tako i na teritoriju Rta dobre nade.
4
Utvrda, Tvrdalj (The Castle) - Doseljenici su izgradili Utvrdu da bi se branili od
domorodaca i brodova europskih pomorskih sila koji su prolazili tim putem.
5
Otok Robben - Otok koji se nalazi preko puta Cape Towna.
6
Istočnoindijska kompanija je s doseljenicima osnovala Cape Town i upravljala njime.
7
Dispensier (afr.) - Upravitelj ili čuvar zaliha u skladištu Utvrde.
8
Batavia (današnja Jakarta) - Glavni grad holandskih kolonija u Istočnoj Aziji.

9
 Obadva sina rođena u braku, 1722. i 1724. godine, preminula su ubrzo po rođenju i tako
ostavili Elisabeth Marie (rođenu 1727. godine) kao jedino preživjelo dijete. Može biti
zanimljivo spomenuti da je iz veze s trima ropkinjama, koje su bile u njegovoj službi, izrodio
barem petoro djece. Nakon njegove smrti, 1750. godine, svi petero su navedeni kao dio
njegove imovine.
Elisabeth Maria vjerojatno je srela švedskog putnika Larssona u veljači 1748. godine,
ubrzo po njegovu dolasku u Cape. Godinu dana kasnije sklopili su brak uoči polaska na
sudbonosno putovanje u unutrašnjost zemlje. Jedan od razloga zbog kojih to putovanje nije
privuklo veću pozornost bila je činjenica što ga Larsson nije prikazao kao istraživanje, već
kao običnu ekspediciju radi lova (dobio je dozvolu za lov na slonove, nosoroge, vodene
konje i “egzotične zvijeri”). Nije samo u to doba Kompanija prijekim okom gledala na
istraživačke pothvate stranaca - što se nekoliko desetljeća kasnije promijenilo prilikom
posjeta Larssonovih znamenitih zemljaka Thunberga i Sparrmana, već se isto tako s
razlogom moglo pretpostaviti da je sam Larsson pokušao spriječiti druge da ga preteknu u
provedbi njegova glavnog projekta koji se odnosio na skupljanje i sustavni popis biljaka,
ptica i životinja koje nisu poznate u Europi, a iznad svega na detaljno geografsko
promatranje u cilju izradbe konačne karte unutrašnjosti zemlje.
Po povratku u Cape Elisabeth Maria Larsson, rođena Louw, se preudala (popis
sklopljenih brakova spominje samo njezino djevojačko prezime što ukazuje na izvjesnu
pomutnju koja je duže vremena skrivala njezin povijesni identitet). Novi suprug bio je
postariji susjed Stephanus Cornelis Jacobs (rođen 1698. godine), a čin vjenčanja obavljen je
u svibnju 1751. godine. Kolovoza iste godine rodila je sina. Ubrzo nakon toga suprug joj je
preminuo. Nije se više udavala.

U pismohrani Capea, pod imenom Elisabethe Jacobs, upisana je knjiga Memoir

(Uspomena), od osamdeset i pet stranica, formata velike osmine, u kojoj Elisabeth, navodno
svom sinu, daje pregled svog života. S velikom objektivnošću i suzdržljivošću, neobičnom u
njezinu slučaju, ali koja može jako smetati modernom povjesničaru, ona daje prikaz svog
putovanja teritorijom Capea: “Napustili smo Cape Town u travnju 1749. godine s dvojim
zaprežnim kolima pokrivenim ceradom, prešli planine Hottentot Hollanda i nastavili put do
Warm Bathsa (Toplica)”. U istom tonu nastavlja s opisom uobičajenog priobalnog puta sve
do Mossel Baya i kroz klanac Outeniqua. Odatle opisuje putovanje dosta dalje prema sjeveru
u širokom polukrugu kroz Camdeboo do zabačenih dijelova Winterberga i Suurvelda u
istočnom dijelu teritorije Cape. U prikazu se daje naslutiti da je u početku, kao tek udana
žena, držala putovanje zanimljivim, ali uzbuđenje je ubrzo prešlo u dosadu i konačno u
“nesnosnu odvratnost”. Skoro cijelo vrijeme njezin suprug je grozničavo posvetio svom
znanstvenom radu: prešanju cvijeća, lovu i prepariranju tijela ptica i životinja, skupljanju
gmazova i pedantnom crtanju karata predjela kojima su prolazili.
Po svemu sudeći, problemi su nastali s Van Zylom koji se ekspediciji priključio kao
vodič, ali koga su ubrzo nepovratno izgubili. Situacija je iznenada dosegnula vrhunac kad je
on nakon velike prepirke otrčao u šikaru i sebi raznio glavu pištoljem. Uskoro je grupica
Bušmana ukrala dvadesetak goveda te su bili prisiljeni odreći se jednih kola. Nešto kasnije
svi Hotentoti napustili su ekspediciju i sa sobom odveli ostatak stoke, izuzev dvaju volova.
Onda je Erik Larsson sam krenuo u divljinu i ondje nestao. U to doba logor su smjestili u
grmovitu kraju u blizini jedne pritoke Great Fish River. Na tom mjestu Elisabethu je
pronašao odbjegli rob.
Memoir vrlo malo opisuje prvi dio povratka prema morskoj obali, ali, srećom, dovoljno
otkriva što se događalo na ostalom dijelu njihova putovanja i tako je bilo moguće, s
određenom dozom nagađanja, rekonstruirati njihovo kretanje kroz sjeveroistočni dio šume
Tsitsikama, prijelaz preko planina do Lang Kloofa i Little Karooa, zatim preko Swart Berga,
ili Crnih planina, i dalje kroz kamenjar Karoo9 do povratka u Cape Town.

9
Karoo - Kamenjar ili kamena pustinja koja se nalazi sjeveroistočno od tadašnje kolonije Rta
dobra nade.

10
 Pa ipak, i ova informacija bila je oskudna, skoro bezvrijedna. Nakon mnoštvo suhoparno
iznesenih činjenica, tek posljednja rečenica, neočekivano, s jedva zamjetljivim smislom,
upada u oči kad Elisabeth zaključuje:
Nitko nam ovo ne može oduzeti, čak ni mi sami sebi.
Pukim slučajem, tijekom sasvim drugog istraživačkog rada, došlo je do vrijednog otkrića
u Livingstone Houseu, stožeru Londonskog društva misionara, koje se odnosi na dnevnik
koji je osobno vodio Larsson, doduše u vrlo lošem stanju, ali se mogao dešifrirati. Bilo je
nemoguće saznati kako su ova tri sveska u folio formatu i tvrdom kožnatom povezu uopće
mogla dospjeti u ruke Londonskog društva misionara. Jedino objašnjenje, ne baš uvjerljivo,
upućuje na Hotentote koji su ih, lutajući, pronašli u napuštenoj seoskoj kući, u kojoj je
mnogo godina ranije Elisabeth našla posljednje utočište, i predali misionarima u obližnjem
Bethelsdorpu.
Veći dio dnevnika vodio je vlastoručno Larsson, a radi se o opsežnim, klinički preciznim
bilješkama o njihovu putovanju, uz primjedbe i otkrića, sa zaključcima i očekivanjima.
Primjerice, postoji detaljni popis svega što su ponijeli sa sobom u dvojim zaprežnim kolima
kad su napustili Cape Town.
U prva kola natovarili su šest velikih škrinja (na koje bi noću položili madrac radi
spavanja) i dvije manje u kojima se nalazila:
odjeća
bijeli kandis-šećer
kava
čaj
10 libri čokolade (5 kg)
ručna dizalica, željezne sipke i komadi kovine različite veličine,
pribadače, igle, pamuk
predmeti za trampu: staklene kuglice, bakrene kutije za kresivo i trud,
noževi, duhan za motanje, šalovi iz Indije, češljevi
500 libri (250 kg) baruta u malim bačvama omotanim u vlažnu ovčju kožu da bi se sadržaj očuvao
u suhom stanju
1 tona olova i kositra s kompletnom garniturom kalupa za lijevanje
16 ačmarica, 12 dvocijevnih pištolja, 2 sablje, 1 bodež
10 rizmi papira za sušenje biljaka
znanstveni instrumenti: kompas, higrometar, magnetska igla,
polumetarski barometar u kutiji, s rezervnom živom u keramičkoj posudi.
U drugim kolima nalazila su se dva prazna sanduka za zbirke uzoraka, insekata i dr.
namijenjenih za proučavanje, kao i
2 šatora
1 stol i 4 stolice
1 željezni roštilj
1 velika tava, 2 lonca, 4 šalice, 2 kutije kave, 2 čajnika, 2 kade za kupanje, 3 lavora
80-tak litara brendija, 40 l za spremanje uzoraka, 40 l da bi Hotentoti mogli pridobiti nove
prijatelje na teritoriju
1 garnitura tanjura, posuđa, čaša i šalica od porculana.
Na put su krenuli s trideset i dva goveda, četiri konja, osam pasa, petnaest kokoši i šest
Hotentota.
Prijeđeni dio puta mjeren je svakodnevno, uz bilješku o vremenu. “Danas je vjetrovito” -
“Ponovno vjetar” - “Elisabeth se žali na vjetar” - “Udari vjetra”. Na jednom mjestu malo
duži podatak, kojim se Erik Alexis Larsson najviše približio poeziji: “Čitava unutrašnjost
zemlje nalik je moru vjetra koji nas bacaka amo-tamo i na kojem lutamo bez prestanka.”
Dnevno se navode nova otkrića. Svaka ubijena antilopa ili grabežljiva zvijer izmjerena
je, secirana i detaljno opisana. S istom preciznošću zabilježeni su događaji od značenja:
“Napadnuti od ranjenog lava i na vrijeme spašeni od Hotentota Booija kojeg je zvijer
ugrizla za ruku prije nego što je bila ubijena. Vrijedi zapisati da je Booijevo meso ispod kože
potpuno iste boje kao i kod bijelog čovjeka.”

11
 Tako smo i saznali kako je Larsson usavršio vrlo inventivnu metodu ubijanja ptica a da
ih ne ošteti i nakon toga preparira za svoju zbirku. Ova metoda, koju je godinama kasnije
ponovno “otkrio” istraživač Vaillant, sastoji se u tome da se uspe u pušku manja količina
baruta (količina je zavisila od veličine ptice kao i od udaljenosti). Nakon toga ubaci se čep
od voska i na kraju ulije voda u cijev. Na taj način barut bi samo ošamutio pticu, a mokro
perje onemogućilo da odleti.
Tek nekoliko zapisa opisuju njihove odnose. Povremeno kratka bilješka: “Svađa sa
Elisabethom.”-“Na žalost, Elisabeth nema smisla za razumijevanje znanosti”-“Prošle noći
Elisabeth vrlo zahtjevna, ponovno jutros; to ne pridonosi koncentraciji.”
Posljednji zapis datira 03.01.50. godine. Nakon nekoliko praznih stranica bez datuma
dnevnik se nastavlja Elisabethinim rukopisom. Njezini zapisi uglavnom su duži od njegovih,
način izražavanja osobniji nego u Memoiru mnogo godina kasnije. Na nesreću, nedostaje
jasnih detalja, a neki događaji, od većeg značenja za nju što se osjeća zbog većeg žara koji
unosi u opisivanju, ostaju, na žalost, tajnoviti. Ipak, pojedine primjedbe bacaju svjetlo na
događanja koja nisu zabilježena:

Tako dug put nas čeka, i tebe i mene. O Bože, o Bože.

Tko su bili oni? Memoir i Dnevnici se upravo spremaju za tisak, u izdanju popraćenom
komentarom, ukoliko Londonsko društvo misionara izda konačno dopuštenje. Onda će
postati dio povijesti. Međutim, povijest je ovdje od sporedna značenja. Ono što je bitno, to je
rečenica: Nitko nam ovo ne može oduzeti..., ili one druge riječi: Tako dug put...
Stoga i treba s površine otpuhnuti sloj prašine koja se s godinama nataložila. Ne samo da
bi se ponovno ispričala priča, već da bi se u potpunosti sve razotkrilo i ponovno pokrenulo.
Potrebno je proputovati tim prostranim krajolikom i vratiti se visokoj planini iznad grada od
tisuću kuća koji stoji izložen moru i vjetru. Vratiti se prelazeći divljinu i pustu zemlju - tko si
ti? tko sam ja? - ne znajući što ih čeka kad je vjetar uništio sve instrumente, a dnevnici bili
prepušteni vjetru, kad ništa nije preostalo nego nastaviti put. Nije u pitanju mašta, već
pouzdanje.

* * *

Pronašao ju je kasno popodne, sklupčanu na sjedištu vozača zaprežnih kola, među

stablima divlje smokve, u vrijeme kad su ptice već tražile mjesto na granama na kojima će
prenoćiti. Oko nje ono što je preostalo od putovanja, ostatci koji u ovoj divljini predstavljaju
dostignuća njezine civilizacije: prazne puške (iz kojih se pucalo prošle noći i tog jutra), vreće
olova i baruta, suho cvijeće između stranica bijelog zaprljanog papira, preparirane ptice i
pomno očišćeni kosturi, crteži životinja, stabala i lokacija na kojima su podignuti logori u
blizini brjegova i rijeka, mali gmizavci sačuvani u alkoholu, duga cijev barometra koja je još
uvijek izlazila iz zdjelice sa živom, lonac i kuhinjsko posuđe pokraj vatre, plahte ukrašene
ručnim vezom, prostrte preko grmlja i osušena panja aloje, odjeća, još uvijek zgužvana i
mokra od olujne noći, roštilj s novim slojem rđe, porculansko posuđe, na jednom sanduku iza
nje zemljopisna karta čije glavne konture su definirali prvi Portugalci nakon što su cijelo
stoljeće brodovima prolazili tim putom. Na uskom prostoru lijevo od središta karte ucrtani su
obrisi brežuljaka, rijeka, planina i dolina, kao i geografske dužine i širine, nadmorske visine,
klimatske zone, smjer kretanja vjetra, dok se ostatak prostora bijelio od praznine s tek
pokojom linijom i točkom. Bila je to velika i prostrana terra incognita10.
Držeći za stražnje noge mrtvog zeca, iz čijih nozdrva je kapala krv na razgaženu travu,
zadrži se dosta dugo na ulazu u zaklon napravljen od grana grubo nabacanih oko zaprežnih
kola. Ona nije podignula glavu.
Imao je još vremena da se okrene i ode. Ne bi ni primijetila da je tu bio; posljednji psi

10
Terra incognita - Nepoznata zemlja

12
davno su nestali s Hotentotima. Što tjera čovjeka da napusti divljinu na koju se priviknuo i
krene u nedogled za zaprežnim kolima? Što tjera čovjeka da tjednima slijedi i prati zaprežna
kola kao pas ili grabežljiva zvijer? Što to nosi u sebi, a nije u stanju zatomiti, što ga tjera da
se neumorno vrti u krug oko zaklona i prilazi sve bliže?
Još uvijek može otići. Pa ipak, kao toliko puta prošlih tjedana, on stoji i promatra tu
ženu, sad baš otvoreno, iz neposredne blizine. Duga crna kosa slobodno joj pada preko uskih
i pogrbljenih ramena, kao da je preko noći postala mlađa i umornija, ne više žena, prije
djevojka. Plava haljina, ukrašena bijelim vezom, neuštirkana i bez umetaka i obruča, kako se
nosi u Cape Townu, sada je bila zgužvana i prljava. U njoj je spavala prošle noći, a danas se,
prvi put na ovom putovanju, nije promijenila niti okupala, čak ni kosu počešljala.
Evo me. Pet godina je bilo dovoljno, čak i previše.
Nešto ju je naposljetku natjeralo da podigne glavu, bez riječi, samo muk.
Vjetar, koji je danima neumorno puhao, a prošle noći bjesnio oko zaklona i razbacao
grane naokolo, strgao i iskidao na komadiće platno s krova od pletene trske, iznenada sada je
zamro.
- Tko si ti?
Kad ga je ugledala, to je bilo prvo što je izgovorila i povukla se natrag u sjedištu od
početnog šoka zbog njegove odjeće.
- Zovem se Adam Mantoor.
Nije se ni pomaknuo, samo je malo jače rukom zahvatio zeca.
- Tko si ti?
U svemu tome bilo je nečeg skoro komičnog. Priđe nekoliko koraka bliže da bi je smirio,
ali ona nije shvatila njegovu namjeru, zgrabi sačmaricu i skoči na noge.
- Ne miči se!
On zastade, a zatim učini još jedan korak.
Ona povuče obarač, ali ništa se nije dogodilo. Odbaci pušku, zbunjeno pogleda oko sebe,
onda podigne jedan dugi pištolj i zavitla ga prema njemu. Brzo se morao sagnuti, inače bi bio
pogođen. Sad je bio siguran. Mirno priđe kolima i spusti zeca. Ona počne uzmicati ispod
platnenog krova. Kosa joj je prianjala uz obraze. On zgrabi pušku. Nakon kratke borbe ona
popusti, odviše uplašena da bi se pokušala sakriti.
Adam uzme šaku baruta iz jedne otvorene vreće, procijeni težinu na dlanu i dok je ona
gledala razrogačenih očiju, stavi barut u cijev, polako ga nabije klinom i doda olovo. Pušku
otkoči tako da je kresivo stršilo kao zmija spremna na napad i pruži pušku tako da je
ukrašeni kundak bio okrenut prema njoj.
Ne skidajući pogled s njegova lica, ona prihvati pušku.
- Što želiš?
On slegne ramenima. Jakna koju je nosio bila je prevelika za njega.
- Pričekaj - ona reče iznenada, popne se u kola i vrati nakon nekoliko sekundi s bakarnim
vrčem u ruci.
- Brendi - rukom pokaže usta - napij se.
Budući da nije reagirao, ponovi i još više naglasi: - Pij.
Adam odmahne glavom i vrati vrč na prednje sjedište pokraj mrtvog zeca.
- Sad moraš otići - naredi ona. Nabijena puška vrati joj samopouzdanje. - Moj suprug će
se vratiti svakog trenutka.
- Ne će. On se izgubio.
- Ako te nađe ovdje, on će te ubiti.
- S puškom punom vode?
- Kako znaš...? - upita ona zbunjeno. Onda ogorčeno dopuni: - Ti si ga uhodio! Koliko
dugo nas pratiš?
On neodređeno mahne rukom i njezinu pozornost privuče široka manšeta na rukavu,
izvezena zlatom.
- To je njegova odjeća. Ti si ga ubio i prisvojio sve njegove stvari!
- Odavno imam ovu odjeću.
Ne, Erik Alexis nije ovo nosio kad je jučer ujutro otišao za onom pticom crvena perja.

13
Međutim, deset dana ranije, u Dnevniku je upisano: Vjerujemo da su odjeću ukrali Hotentoti..
- Znači, ti si bio taj.
On opet slegne ramenima.
- Ta odjeća pripada mom suprugu.
- Pa, što onda?
- Znaš li ti s kim razgovaraš?
Da, mršaviji je od Erika Alexisa. Manje-više iste visine, ali mršaviji. Zaista izgleda
smiješno u toj skupoj modroj jakni, prsluku s cvjetovima, tim hlačama bez kape i čarapa koje
idu uz to i obući od grube antilop kože. Klaun u divljini. Ne znam zbog čega si došao. Ne
želim te ovdje, bojim te se. Ali potrebna mi je nečija pomoć. Njega nema od jučer. Nije prvi
put da odluta na ovaj način, prateći neku egzotičnu pticu ili zvijer, ali nikad prije noću nije
bio odsutan. I to kakve noći.
Pa ipak, uspjela je zaspati. Vjerojatno zbog umora i straha, jedva svjesna olujnog vjetra.
Jedan za drugim nestali su psi, dva u borbi s lavom, jednog je odvukla hijena, druge su ubili
Bušmani koje su psi progonili, dok su ostali izdajnički odbjegli s Hotentotima. Van Zyl je
postajao sve neposlušniji, potkradao je brendi, zametao kavgu, skrivao se u grmlju da bi
vidio kako se ona presvlači ili kupa. Onda je nestao u šikari uz pucanj pištolja. “Hotentoti će
mi pomoći oko ukopa. Ne prilazi, prizor nije lijep.” Kako je samo pažljiv. A što je s noćima i
ranim jutarnjim satima? Pred očima mi je zatiljak tvoje glave pri žutoj svjedosti fenjera dok
pišeš Dnevnik i ucrtavaš zemljovid. Ništa nisi bolji od starog gosp. Roloffa. Da zemljovidi
mogu kuhati, oženio bi se za jednog. Ništa drugo ti ne bi trebalo. Ja sam ta u kojoj gori i koja
mora utažiti žeđu. Jesam li zbog ovog sve napustila i krenula na put u divljinu, s tobom,
čovjekom od krvi i mesa? Jedan zemljovid, jedan dnevnik - ljudsko tijelo je odviše nestalno i
nepouzdano da bi ga mogao znanstveno obraditi, previše odvratno i priprosto. Jedino imaš
povjerenja u barometar i živu koja se diže ili spušta za širinu dlake. Kako si samo kaznio
onog Hotentota koji ti je razbio rezervnu bočicu sa živom. Naredio si da ga se rastegne
između kotača kola i promatrao kako od batina ispušta dušu dok su ti blijede švedske ruke
drhtale. Te iste noći svi su nas napustili. Čudi li te što sam tako dobro spavala prošle noći?
Iako uplašena, osjetila sam olakšanje i oslobođenje. Usred oluje osjećala sam se sigurnom i
zaštićenom daleko više nego pokraj tebe. Ništa mi nije mogla ta silovita oluja. Evo još jedan
dan prolazi i ove noći nikako ne ću moći zaspati. Negdje moraš biti. Zašto se nisi vratio ako
si čuo kako pucam sve do posljednjeg metka i dok ovaj divljak nije nanovo napunio pušku?
Nadam se da si napokon pronašao svoju pticu s krasnim perjem.
- Odakle dolaziš?
Okrenuo se i neodređeno pokazao širokim pokretom ruke prema mračnom svijetu iza
sebe, prema visokim obroncima koji se blago naginju nad dubokim klancima obraslim
zamršenim spletom raslinja, drvećem i grmljem koje ona nije poznavala, a koje je Erik
Larsson nazivao latinskim nazivima stranim njezinu uhu.
Kako si se prikladno izrazio tek jednim pokretom, bez izgovorene riječi, jer ova zemlja
još nema imena, sigurno ne na latinskom jeziku. Ime još ne postoji. Ona svakako pripada
tebi, možeš je zadržati. Ali, što ja radim ovdje? Vjerojatno sam tražila nešto izvan Capea i
poznatih planina: ali ne ove nove planine, nove doline i rijeke, ovaj vjetar i ove kiše, sušu,
tišinu. Ne ovaj svijet. Ovo mi ništa ne znači.
Adam se pomakne i ona se ukoči. Međutim, on je samo uzeo zeca, ovog puta za uši, i
krenuo prema posivjelu pepelu ognjišta koje je kiša isprala. Pozorno ga je promatrala. On
čučne leđima okrenutim prema njoj - sad bih ga mogla upucati puškom koju je sam napunio -
izvadi nož i počne derati zeca. Bila je opčinjena brzim i skladnim potezima noža kojim je
skidao kožu, počevši od šapa, zatim niz noge pa do prsnog koša i trbuha. Meso iste boje. Vrati
se na sjedište u kolima, položi pušku preko koljena, ali on nijednom ne podigne glavu.
Napuni lonac vodom iz bačve koja se nalazila pokraj kola i ode do ognjišta kao da već dugo
poznaje to mjesto. Ispod kola pronađe suha drva. Okrenutih leđa upali vatru. Na koji način?
Ona osjeti mučninu od oštra mirisa trave koji je zapuhnuo dim. To je miris ove zemlje. On
zagrije roštilj i na njega poslaže komade mesa.
Sunce je zašlo, nebo je još osvijetljeno. Nijema tišina. Iza obližnjih brežuljaka naziru se

14
u daljini planine, drukčije od porculanskog plavetnila lanca Hottentot’s Hollanda, mnogo
veće, glomaznije, nalik golemim usnulim životinjama.
Dok se meso peklo i lonac ključao na vatri, Adam dovuče preostala dva vola, počne
naokolo pospremati i popravljati ogradu oko logora. Svjestan je da ona promatra što radi.
Dovoljno je da podigne pogled i da je ugleda. Ali što reći ako to učini? Poznajem te? Ne
znam tko si? Tko si? Što radiš ovdje? Ti ne pripadaš ovdje. Ne želimo ovdje ništa znati o
Capeu.
Nije istina. Pet godina sam sa sobom razgovaram u ovoj divljini. Pet godina nisam bio u
stanju iz glave izbiti sjećanje na onu planinu i onaj zaljev. Daleko najbolji pogled je s otoka
Robben. Zakopaju te u pijesak do vrata i mokre u tvoja usta. Između njihovih raširenih nogu
vidiš planinu iznad zaljeva. Majka pjeva u vinogradu: Stijeno vječna raspuknuta mene radi...11
Baka zakopčana u isheklanom vunenom pokrivaču mrmlja nešto o Padangu, o zelenom i
crvenom hibiskusu i ustreptalom lišću nedirka.
Ona je jela u kolima, on je ostao pokraj vatre.
Nakon jela ona spusti tanjur i digne glavu.
- Donesi mi vode da se okupam - naredi ona. Iza nje pod platnenim krovom gori fenjer
obješen na kratkom lancu.
Nije se pomaknuo.
- Jesi li me čuo?
- Donesi sama vodu.
Čak i na svjetlu vatre primijeti kako joj lice problijedi.
- Ne dopuštam da tako sa mnom razgovaraš - reče ona ljutito.
- Ja nisam rob.
- Što radiš ovdje?
- Mislio sam, treba ti pomoć.
- Ne budi drzak.
- Zbog čega?
Mirno ustane.
- Ne želim te ovdje - plane ona s prizvukom histerije u glasu. - Sve mogu sama.
On gleda kako sva blijeda, stisnutih zuba, silazi s kola, prilazi vatri blizu njega i uzima
lonac s kipućom vodom. Kad se vratila kolima, okrene glavu i zlobno dobaci:
- Izgleda da ne znaš gdje ti je mjesto.
Nije odgovorio.
- Čim se moj suprug vrati...
Ne žureći, on se okrene i počne stavljati nove komade drva na vatru da se ne bi ugasila
preko noći. Malo kasnije, kad se udaljio od vatre zbog dima, ugleda njezinu siluetu kako se
nazire kroz platno. Vjerojatno je bila blizu fenjera, jer sjenka je bila pretjerano velika, ali nije
mogao skinuti pogled. Nikad nije bio tako blizu. Svlačila se. Sagnuta iznad kade, počela se
prati, ruke i tijelo oslobodili su se haljine. Vidio je iz profila kako joj se njišu dojke, okrugle i
jasna oblika, ne više nešto nabreklo ispod čipke i volana.
Bijela, s tvojom crnom sjenom. Pet godina sam jedino vodio razgovor sa samim sobom
ili grupicom Hotentota lutalica, istinskih ljudi, koje sam sretao u slobodnom kretanju
divljinom koju sam sam odabrao. Te noći, na povratku s otoka, posrćući po pijesku, nakon
što sam se skoro utopio u moru, na svjetlosti mladog mjeseca, dok se vjetar lijepio za moje
vlažno tijelo, te noći sam odlučio, jer sam znao, ovo je put k slobodi. Ona stalno izmiče,
negdje u daljini čeka na mene. Iza koje planine počinje, preko koje rijeke?
Vratiti se ovim putom, vratiti se ljudima, svom djetinjstvu? Gdje te jug prestaje vući kao
plimni val? Evo sad tu stojiš, a njezina sjena nazire se kroz platno. Nisi čak toga svjesna ili
me toliko prezireš da ti nije briga? Dok češljaš kosu, miču ti se ramena i ruke. Kad se
okreneš, vidim vrhove tvojih čvrstih bradavica. Ti, krajnje nedostižna, nedodirljiva, ti, bijela
ženo.

11
Rock of ages, cleft for me (Stijeno vječna, raspuknuta mene radi) - Iz Bi- blije: prva
poslanica Korinćanima 10:1-4. Aluzija na stradanje Kristovo za nas, pa i “mene radi”.

15
 Oko njih krug od nabacanih grana i stabala divljih smokava. Izvan tog kruga posvuda
beskrajno prostranstvo koje ih ograničava, svodi na ono što jesu.
U mraku, ubrzo nakon što se u kolima ugasilo svjetlo i topli miris fitilja svjetiljke nestao,
probudi se životinjski svijet. Plamen vatre na ognjištu smanjio se tek na žar. Prošle noći, dok
je zavijao olujni vjetar, ni glasa od životinja. Večeras su se vratile, u početku se oglasile iz
daljine, a onda priđoše sasvim blizu. Šakali su se oglasili smijehom, divlji psi lavežom.
Onda taj zvuk što ga se najviše plašila i od kojeg se ježila: plač hijena, u početku sasvim
tih, a potom sve glasniji, dok nije dostigao vrhunac, kao da želi naglasiti taj mrak. Mjesec se
još nije pojavio. Erik Alexis bi znao kad se smanjuje, a kad raste ili nestaje. Erik Larsson bi
sve znao.
Hrane li se noćas njime? Ili ovamo dolaze kroz ogradu koja ničemu ne služi, prolaze
pokraj vatre koja ih je vjerojatno privukla? Vodeni konji će izaći iz vode i iz mraka se
pojaviti na svjetlu. One noći smo sjedili za malim stolom pokraj rijeke i igrali šah s fenjerom
između nas kad se odjednom pojavilo nešto golemo. Zgrabio si fenjer i u širokom krugu
počeo trčati sve dok ti Hotentoti nisu doviknuli da se oslobodiš fenjera. Daleko si ga bacio i
nastavio trčati u suprotnom smjeru, a životinja se sjurila na fenjer, zdrobila ga na zemlji i
odjurila. U Dnevnik si zapisao samo sljedeće: “Otkrio da neke životinje, u ovom slučaju
vodene konje, privlači svjetlo, umjesto da ga se boje”.
Podigne se iz kreveta, otpuže naprijed i otvori jedan kraj platnenog krova. Na licu osjeti
hladnoću noći. Unutra je bilo zagušljivo. Nakon nekoliko trenutaka prepozna u mraku pokraj
vatre njegovu tamnu siluetu. Osjeti potrebu da ga zovne, ali što bi rekla ili zapitala? Glas u
grlu ne može kontrolirati. Nalazi se u blizini, a toliko je mračno da ne može razaznati gleda li
prema njoj. Hoće li ovako stražariti cijelu noć? Zašto bi to činio? Ona ne želi da on bude
ovdje. On je prijetnja njezinoj slobodi, njezinu miru, prijetnja njoj samoj. Pa ipak, da nije
ovdje ove noći, sigurno bi umrla od straha. Treba li mu ponuditi pušku? Ili je dovoljno da ta
visoka tamna silueta sjedi ondje u mraku, odjevena u odjeću njezina supruga, preveliku za
njegovo tijelo?
Elisabeth spusti kraj platna. Ruke joj drhte, a dlanovi su vlažni. Povuče plahtu sve do
lica. Sklopi oči, a u mislima joj se pojavi stablo murve i crveni plod koji puca od zrelosti.
Bože, noćas se ove hijene neće prestati dozivati. Nije baš lijepo za oči, rekao je. Lice joj gori
kao onog dana na drvetu.

On se prvi vratio u logor smješten među stablima divljih smokava. Došao je iz uskog
klanca koji se ugnijezdio između brežuljaka prekrivenim zelenim raslinjem. Vrlo je vruće,
još više u odjeći na koju nije naviknuo, a hodao je od ranog jutra. U antilopinoj koži nosio je
malu zalihu prošaranih jaja. Pažljivo ih je spustio pokraj vatre i položio u šupljinu jednog
drveta.
Kad je podignuo glavu, ugledao ju je kako prilazi iz šumarka sa suprotne strane, onako
visoka u dugoj haljini koja lagano leprša oko njezinih dugih nogu, dok joj pramenovi crne
kose prianjaju uz vlažno čelo i lice. Kad je došla bliže, primijeti da je vrlo blijeda, plavkasta
boja nazire se oko usta, a na gornjoj usni kapljice znoja. Nije ni svjesna njegove nazočnosti.
Prošla je sasvim blizu njega, došla do kola, ondje se zaustavila, pomalo zadihana, rukama
stegnula blatobran i naslonila glavu na unutarnji dio lakta. Rukavi su joj zavrnuti i jasno se
mogu vidjeti sitne dlačice na podlaktici.
Primijetila ga je tek kad je konačno ustao; uplašena, trgnula glavom, ali kad ga je
prepoznala, smirila se i ponovno spustila glavu.
- Hoćeš li...? - progovori, ali zastade teško dišući i stišćući zube. Nije završila pitanje,
već je otišla iza kola, vrčem zahvatila malo vode, ulila u čašu i vratila se natrag. Čitavo
vrijeme promatrao ju je hladno, možda i pomalo zlobno.
- Sunce ti puno smeta? - zapita malo kasnije.
- Ne smeta - reče ona tvrdoglavo. - Ništa to nije, jedino...
Njezino tijelo kao da se zgrči. Žurno ustane i otrči iza kola gdje začuje kako povraća.
Trgne se i osjeti krivim. Da bi se nečim zabavio, počne lomiti grane za večernju vatru, ali

16
ubrzo prestane.
- Jesi li bolesna? - upita.
- Nisam.
Sjedne oslanjajući se kao i prije, na kotač. Razvezala je kosu. Duga, mekana i tamna,
pala joj je na ramena.
- Nešto nije u redu - bio je uporan.
- Očekujem dijete.
Iznenada se bijesno uspravi.
- Nema pravo ostaviti me u ovakvom stanju. Nikad nije ni za koga mario osim za sebe.
Međutim, odviše je umorna da zadrži bijes. Malo kasnije zapita: - Nisi ništa našao?
- Nikakvog traga. Pretražio sam cijeli klanac. Olujna kiša sve je isprala.
Još je bilo rano, ali ipak odluči zapaliti vatru i staviti vodu u lonac. S prizvukom jadanju
u glasu, koji joj je bio mrzak, rekla je: - U nekoj drugoj situaciji sunce mi ne bi smetalo. To
je zato što je...
I dalje je šutio.
- Znala bih šetati miljama u Cape Townu - nastavi. - Svaki put kad bi majka okrenula
leđa. Uvijek je tražila da ponesemo nosiljku sa sobom. Jednom sam se popela na Table
Mountain.
Pričekala je da nešto kaže.
12
- Često bih se penjala na Lion's Rump, naravno i na Head . Ali, samo jednom na Table
Mountain. Zar nije čudno kako izgleda plosnata kad se gleda odozdo, a u biti uopće nije
ravna? Sve sam krš i kamen pokriven grmljem. Postoji neka vrsta ploda, nalik šišarki, koji
naglo odskoči kad ga pritisneš rukom.
Još je bila blijeda, ali joj se rumenilo vraćalo na lice.
- Kad bi se muškarci penjali na planinu, uvijek bi se vraćali s tim plodom i tražili da
zatvorimo oči i otvorimo šaku. Posvuda bi nastali vika, hihot i suzdržani smijeh. Nisam to
trpjela. Gore je bilo vjetra. Hridine, išarane sivilom, spuštale su se sve do mora. To plavo
more kao da se protezalo u beskraj. Dok sam stajala ondje, čudan bi me osjećaj preplavio,
želja da učinim nešto nepromišljeno, što inače na drugom mjestu nikad ne bih uradila.
Otvori oči, skoro iznenađena njegovom nazočnošću. Osjeti se nelagodno.
- Poznajem tu planinu - reče on preko volje. - Mnogo puta sam se popeo na nju.
- Jesi li i ti promatrao more?
- Jesam, gledao sam ga.
- Nije mi se silazilo.
Zbog čega razgovara s njim na ovaj način, bez daha, kao gradska djevojka na nekom
balu koja se trudi zadržati pozornost mladog časnika s broda koji je došao u posjet gradu ili
nekog službenika koji je došao iz domovine ili se onamo vraća. Svaku malu dogodovštinu
preuveličala bi preko svake mjere, bilo da se radi o pikniku, izletu, uzbuđenju koje je osjetila
prilikom pisanja nekog pisma ili o pripremama prije nego što topovski pucanj odjekne nad
zaljevom i zastava se spusti i kad žene u krčmama počnu razvodnjavati vino u svojim
čašama.
- Obično bismo odlazili na planinu po drva - nastavi on preko volje i pomalo zlovoljno. -
Ostali bismo gore čitav dan i vraćali se sa zavežljajima tek u sumrak.
- Vjerojatno je bilo teško nositi drva.
- Nimalo. Pustili bismo zavežljaje da se kotrljaju niz padinu, a zatim bismo ih objesili o
motku i tako nosili.
Ništa joj se iz očiju nije moglo pročitati.
- Ti si rob - rekla je.
- Ne, nisam!
Voda je proključala.

12
Table Montain, Lion' s Rump, Lion' s Head - Dijelovi planinskog lanca iznad Cape Towna
od kojih je najpoznatiji Table Mountain (Planina u obliku stola). Ostali su Lavlji hrbat, Lavlja
glava.

17
 - Dođi ovamo i pripremi sebi čaj - odvrati joj on mrzovoljno.
- Zbog čega si prišao kolima? - ponovno joj se vrati sumnja. - Što tražiš od mene? Ja
ništa nemam.
- A zbog čega bih došao? Samo sam primijetio kola u grmlju i prišao vidjeti.
- Ti si nas uhodio. Ukrao si njegovu odjeću. Namamio si ga da se udalji od logora.
- Rekla si da je slijedio neku pticu.
Ona se ponovno nasloni na kotač izbjegavajući njegov pogled.
- Morat ćeš me odvesti kući - rekla je. - Moram se vratiti u Cape Town.
- U Cape Town? - upita on. - Zašto bih se ja ondje vraćao?
- Zar mogu ovdje ostati? - čvrsto je držala šalicu u rukama. - Moram doći do ljudi. Ne
mogu...
- U tom smjeru lutaju bande Hotentota. - pokaže rukom.
- Kakve koristi od njih?
Promatrao ju je bez riječi.
Zašto bih te žalio? Mogao sam ostati postrani i ne prilaziti kolima. Nemoj misliti zato što
sam ovdje...
- Ja idem prema moru - reče gledajući ustranu. - Možda ćemo usput naići na neku farmu
ili puteljak.
More, bilo gdje blizu mora, bolje nego ova valovita zemlja.
- Ali ne možemo krenuti prije negoli ga pronađemo - prosvjeduje ona. - Možda se
ozlijedio. Zamisli da se vrati i ne nađe me ovdje?
- On te je napustio.
- Ne, nije me napustio. Išao je za nekom pticom. Vratit će se on.
- Hoće li on vući kola?
- On će znati kako da nas odavde izvuče. Naposljetku, on je muškarac.
Mrzila je sebe što je to izrekla. Ponovno iza vrata začuje plač novorođenčeta, kad njezin
otac izađe pogrbljenih ramena i zaustavi se kad ju je ugledao.
- Gdje si bio? - predbaci mu ona mirno.
- Zašto te to zanima? - odgovori on.
Osjeti kako joj gori lice.
- Još jedno tvoje kopile? Što će s njim biti?
- Jezik za zube, Elisabeth - reče on. - To se tebe ne tiče.
Ona mu bijesno odbrusi: - Po tebi, rob nije ništa drugo nego žena!
Pomisli u sebi: a žena ništa drugo nego rob.
U očima mu nemoćni bijes.
- Elisabeth, vrati se u svoju sobu i ostani ondje dok ne padne mrak.
- Moramo ovdje ostati - uporno će ona. - Ukoliko se vrati. Poslije toga, u redu. Bože moj,
more.
Misli mu se vrate: ljeti, na plažama Cape Towna, grmovi mlječike imaju miris tople
sperme. Sve sam to ostavio iza sebe. A sada, nakon toliko godina.
Mrak je počeo padati. Dolje u dolini oglase se hadede 13 i njihov plačni pjev odzvanja
brjegovima.
- Zašto tako plaču?
- Zašto ne bi plakale?
- Jezivo. Slično smrtnom hropcu.
Nasmije se podrugljivo.
- Gdje ti živiš? - zapita ona odjednom.
- Nigdje.
li Želim znati zbog čega si došao ovdje - zapita ona s određenom dozom žestine. Budući
da je i dalje šutio, ona nastavi: - Znam, želiš me zaskočiti kad ne pazim - nervozno ustane i
počne pospremati puške i pištolje u kolima. - Čekaš svoju priliku. Ali, upozoravam te, ja

13
Hadeda (afr.) - Južnoafrička močvarna ptica, po kriku koji ispušta ima onomatopejsko ime;
glasnik smrti.

18
motrim na tebe. Ako se ikad usudiš... Čak i da se ubijem... - zatomi jecaj u grlu koji ju je
gušio. – Jesi li razumio? Nemaš pravo. Ja sam trudna. Ti si samo rob.
Promatrao ju je bez riječi. Grančica se prelomi u njegovoj ruci. Kratki, oštri zvuk pogodi
je kao metak. Teško je disao trudeći se svladati prije nego što je odgovorio.
- Rob - reče malo kasnije - rob! Samo to ponavljaš. E, sad mi je toga dosta. Čuješ li me?
Nemaš pravo!
Možda imaš pravo odsjeći mi nogu. Ali, reći da nemam pravo hodati uspravno, to ti ne
dopuštam. Dok ju je promatrao, primijeti da se trese.
Onda se naglo okrene i uputi prema otvoru u ogradi.
- Ne smiješ sada otići! - reče ona. - Pada mrak. Ne smiješ me ostaviti tek tako. Moraš me
odvesti kući. Moraš. Vrati se.
Adam pogleda naokolo.
- Strah te je?
Ona ne odgovori.
Pokušavaš mi naređivati zato što si se usrala od straha, zato što ne možeš upravljati sa
mnom. Ovdje baš nemaš autoriteta. Odjednom mu skoro dođe žao nje.
- Hoćeš li jaja za večeru? - promrmlja kroz zube. - Ispraznio sam nekoliko gnijezda u
klancu.
Sjeti se onih dana kad su se penjali u potkrovlje. Nakon igre ili dnevnih poslova Lewies i
ja uvijek bismo ondje odlazili. Ostala djeca Baasa14 bila su za nas još mala. Za vrijeme dugih
ljetnih dana goli bismo se kupali u hladnom planinskom potoku iza srebrnih stabala i tek
posađenih hrastova.
Sjeti se vožnje na cisterni punoj vina na putu prema hangaru Kompanije u gradu. Ili
postavljanja stupica za sive gazelice koje su rano jutrom gazile po pšenici i ječmu. Ili jahanja
na golim leđima teladi s one strane najdaljeg zida obora i valjanja u prašini i balegi, a nakon
toga uvijek penjanja drvenim ljestvama do visokog potkrovlja gdje bi nas dočekao slatki
miris grožđa koje se u jesen sušilo nakon branja zrelih kao med slatkih grozdova. Čučali
bismo u tom mirisnom predvečerju okruženi prerađenim kožama, hrpama biljnog čaja i
dvama lijesovima od žuta drva, uvijek spremnima, ispunjenima isušenim voćem, a ja bih mu
pričao bakine priče koje bi mi došle na um. U početku smo uvijek zajedno u dvorištu iza
kuće slušali baku kako priča nižući zvučna imena koja su joj navirala iz sjećanja: Tjilatjap,
Palikpapan, Djocjacarta, Smeroes, Padang i Burubudur, ali kad su joj se ruke skvrčile od
artritisa i postale beskorisne za obavljanje poslova, Baas joj je podario slobodu i ona se
preselila u grad, u malu kućicu od drva, ilovače i trave koja se nalazila visoko prema Lion' s
Rumpu. Otada sam Lewiesu morao prepričavati njezine priče dok smo sjedili u potkrovlju i
jeli slatko grožđe. U tome nije bilo nikakve tajne i pristup potkrovlju i podrumu nikad nam
nije bio zabranjen. Biti okružen mirisom cimeta, divljih ukiseljenih smokava i štavljene kože
bilo je dio naše dnevne rutine. Stoga nikad nisam shvatio što se dogodilo onog dana kad je
Lewies otišao u Hout Bay s ocem i nekim strancem koji je došao iz domovine. Oko četiri
sata poslijepodne, kad sam silazio s planine gdje sam tražio ptičja jaja, osjetim glad i popnem
se u potkrovlje da bih uzeo grožđe. Kad sam se spustio niz ljestve, zaustavi me Madam 15.
- Adame, što to imaš u ruci?
- Grožđe, Gospođo - pokažem joj.
- Gdje si ga uzeo?
- Gore, Gospođo. U potkrovlju, Gospođo.
- Tko ti je dopustio?
- Ali, Gospođo!
Isto sam rekao i njemu kad su se vratili predvečer i nakon što me je ona odala:
- Ali, Gospodaru. Ali, Gospodaru!
Prije nego što sam shvatio što se događa, on pozove dva roba i naredi da me razapnu na
drvena kolica i strgnu odjeću s mene. Počeo sam plakati kad se remen oko zapešća i gležnja

14
Baas (afr.) - Gospodar, gazda. Tako su robovi oslovljavali svog vlasnika
15
Madam (afr.) - Gospodarica, gazdarica. Tako su robovi oslovljavali ženu svog gospodara.

19
zasjekao u moju kožu.
- Ali, Gospodaru, Lewies i ja uvijek smo se gore penjali zbog grožđa!
On se okrene prema Lewiesu koji je još uvijek pridržavao konje.
- Lewies, je li to istina?
- Tata, to je laž.
Eto što je rekao moj nerazdvojni drug s planinskog potoka, s cisterne s vinom i s jahanja
na teladi izvan zidne ograde. To je laž.
- Još si mlad, Adame, i moraš naučiti lekciju. Ovog puta samo dok popušim jednu lulu.
Sjeo je na zadnju prečku ljestvi i zapalio lulu hladno promatrajući kako me dva roba
udaraju po bedrima i stražnjici s dvama čvrstim korbačima od nosorogove kože i, precizno
kao nožem, sijeku sve dok s mog tijela nije potekla topla krv. Malo kasnije Gospođa donese
smeđu kutijicu i utrlja sol u posjekline sve dok nisam počeo skričati i mokriti u kolica.
- Ali, majko, i on je bio sa mnom - rekao sam ridajući i tresući se od groznice ispod
gomile koža dok je ona nježno travama mazala moje rane. Nije pustila ni suze. Kao i uvijek,
bila je mirna.
- Mama, Lewies me je ondje uvijek vodio. Nikad mi nije zabranio. A sad je rekao
Gospodaru da lažem. Majko, to nije pravo!
- Kako znati što je ispravno? - reče ona blagim glasom.
- Pogledaj mene. Rođena sam kao Hotentot i po zakonu bih trebala biti slobodna. Ali,
Honkhoikwa, bijeli ljudi ravne kose, znaju bolje. Na njima je da odlučuju, a nama da
slušamo.
- Nije u redu, majko!
- Bolje ti je slušati prije nego što ostaneš bez kože na stražnjici.
- Ali, majko, ja to ne razumijem.
- Što imamo razumjeti? Aobe, smiri se sada. Pst. Gospodar je rekao da rano ujutro moraš
na posao.
Aob. To sam ja. To je moje ime. Ime kojim me je nazvala, koje nikome nije poznato
osim njoj i meni. Adam, to je za ostali svijet, ali Aob je za nas dvoje, kad joj ruke u mraku
miluju moje tijelo, Aob, kad mi priča o svom narodu koji se slobodno kreće divljinom preko
planina slijedeći svoju stoku i ovce debelog repa dok godišnja doba dolaze i prolaze
zadržavajući se na kamenim grobovima velikog lovca Heitsi-Eibiba16 razbacanima po
bespuću. Aob i ovdje, u ovom trenutku. Međutim, ja sam joj rekao: Adam Mantoor.
Tog dana prvi put sam otkrio razliku. Jedno ja, za Honkhoikwe 17, i drugo, tajno ja, za
mene i moju majku. Donijela je to ime iz nekog bezimenog kraja iza brojnih planina.
- Iz tebe mogu isisati zmijski otrov - rekla je starica, kad me je našla u blizini
termitnjaka, pljujući otrov preko mog ramena. - To mi nije teško. Ali ništa ne mogu protiv
otrova Honkhoikwa.
- Jaja su skuhana - dao joj je na znanje.
Sjedila je na kolima. Fenjer je visio iza nje pod platnenim krovom. Lice joj je tamne boje
kao i njegovo. Ukočeno, uzdignute glave, priđe vatri po svoj tanjur i zaustavi se oklijevajući
prije nego što je krenula natrag.
- Slušaj - reče - nisam mislila ... kad sam rekla... Stvar je u tome što više ne znam što će
se dogoditi. Bila sam tako sigurna da ćemo ga danas pronaći.
- Pričaj mi o Cape Townu - prekine ju on osorno.
- Što te zanima o Cape Tovvnu? Zašto pitaš?
- Zbog toga sam i došao.
- Nemam ti reći što već... Odavno smo krenuli. Jedva se sjećam. Kad se vratim natrag u
mislima, razmišljam o davnim stvarima iz djetinjstva.
- Želim znati.
Sjela je. Malo potom je progovorila gledajući mimo njega kao da nije tu.

16
Heitsi-Eibib (hot.) - U Hotentotskoj mitologiji legendarni heroj kojemu Hotentoti podižu
nadgrobne spomenike u vidu gomile kamenja; bog lovac koji se stalno rađa.
17
Honkhoikwa (hot.) - Hotentotski naziv za bijele ljude.

20
 - Nedjeljom smo odlazili u veliku crkvu. Majka je uvijek htjela biti što bliže
propovjedaonice, ali sjedišta su bila označena određenim redom. Onda smo odlazili u
Utvrdu. Ondje smo odlazili na sve prijame. Dolaskom brodova ulice bi se ispunile svijetom.
Uvečer, prije večere, izašli bismo na verandu, odrasli uz čašu bijelog vina s malo apsinta ili
aloje. Otac bi mi ponekad dopustio da malo gucnem. Poslije večere žene i djevojke okupile
bi se u jednoj prostoriji, uz razgovor ili igru, dok bi muškarci ostali u susjednoj prostoriji ili
ponovno na verandi u ljetno vrijeme, a robovi bi im donosili lule, duhan, arak i sopies18. Ja
bih se uvijek krišom izvukla da promatram i slušam što govore. Njihovi gromki glasovi, koji
su vani bučno vodili razgovor ili se smijali, više su me privlačili od žena s delikatnim
šalicama kave ili zašećerenim vinom i alka seltzerom.
Pogleda ustranu kao i uvijek kad bi zaboravila na njegovu nazočnost. Nije se mogla
obuzdati, kao da dugo vremena nije govorila.
- Jednog dana održavala se u Utvrdi borba bikova. Bilo je nedjeljno popodne. Dvorište
su ogradili i unutra pustili bika. Golema životinja, potpuno crna, plećata i zastrašujućih
rogova. Još uvijek su mi pred očima mišići koji su se kretali ispod kože poput zečeva u trku.
Sjećam se kako je dahtao, dizao prašinu i jurišao na ogradu. Začuo se lom drveta i vrisak
žena. Onda su pustili pse koji su navalili na bika. Čim su ga ščepali za gubicu, zavitlao ih je
u zrak kao staru krpu. Ali bilo ih je odviše, napadali su ga sa svih strana, na ramena, stegna,
trbuh, rep, gubicu. Uz lavež, skičanje i riku, buka je bila zaglušna. Bik je u jednom trenutku
posrnuo i pao na zemlju. Nekoliko pasa počelo je otkidati komade mesa. Bilo je strašno, a
svjetina je pobješnjela. Onda se bik opet uspravio na noge. Gubica mu je bila potpuno
izderana i okrvavljena, ali on je i dalje mlatio oko sebe. Nekoliko puta je rogovima zakvačio
psa. Crijeva su mu prekrila glavu i krv mu je tekla na oči. Htjela sam otići, jednostavno
nisam mogla više gledati, imala sam osjećaj da ću povratiti svakog trenutka. Međutim, noge
su mi bile odveć slabe da me odvedu. Počela sam plakati. Od velike buke i vriske nitko me
nije čuo. Nakon dužeg vremena ponovno sam dignula glavu. Bik je bio na zemlji, psi su se
tukli između sebe i trgali bika na komade. Ništa nije ostalo od njegove prekrasne kože i onih
gipkih mišića, sve je bilo pokriveno krvlju, pijeskom i balegom. Nisam znala da umiranje
može biti tako prljavo. I toliko nepotrebno. Bio je tako snažan, svi mu mišići u pokretu. Na
kraju sve je bilo prljavo od balege, pijeska i krvi, ničega lijepog, nestala je snaga, samo jedan
užasan, prljav nered.
Brižne u plač. Tako čvrsto je držala tanjur da se prepao da će ga slomiti.
- Zašto si sve to ispričala? - upita on zapanjeno.
Zatrese glavom. Polako dođe k sebi i isprazni nos. Dugo je sjedila i zurila u hranu na
tanjuru. Nije još čuo najgore, pomisli ona sva iznemogla. Naime, kad smo se vratili kući,
više nisam bila uzrujana niti utučena. U sebi sam osjetila neko olakšanje, kao da sam našla
rješenje za sve što me je tištalo. U glavi mi se zavrtjelo, kao kad mi je otac nekoliko puta
ponudio da okušam arak. Osjećala sam se kao da sam bila svjedok zaista divnog prizora.

Perinu je prostrla po travi. Da se ne bi pomaknula, stavila je na jednom kraju staklenke

od brendija u kojima su bili gušteri i nekoliko zmija, a na drugom kraju, koji je pritisnula
koljenima, otvorila je veliku kartu, nacrtanu od Erika Alexisa Larssona, na kojoj su se
nazirale uske usitnjene linije i oznake s detaljnim objašnjenjima, dok se svuda naokolo
nalazio prazan prostor s natuknicama Kolba i De La Caillea, kao i lovaca na slonove te
Hotentota koji su dali informaciju u zamjenu za ogrlice od staklenih kuglica, brendi ili par
traka duhana za žvakanje. Pogledaj, za ovo sam sigurna, ucrtano je i s vrlo preciznim
opisom, ova rijeka nesumnjivo teče u ovom smjeru, ovaj planinski lanac sa svim brežuljcima
sam ja istražila i ucrtala, a u ovoj dolini ljeti pada vrlo malo kiše. Ali što s ostalim
prostorom? Doslovno, sve je moguće, možda se radi o carstvu Monomotape 19, područja gdje

18
Sopie (afr.) - Aperitiv, predjelo,
19
Monomotapa - Portugalski naziv carstva Motape naroda Shona koje se u 16. stoljeću
nalazilo na području današnje države Zimbabwe.

21
žive bijeli ljudi duge kose, ili o životinjskom carstvu iz bajke, zlatu, Africi.
- Dođi ovamo! - zovne ga i on priđe. Izravna kartu.
- Pokaži ovdje gdje se nalazi more - reče ona.
- More?
Okrene se i rukom pokaže smjer, na desnu stranu, daleko od mjesta gdje izlazi Sunce.
- Ne, hoću da mi ovdje pokažeš - reče ona nestrpljivo - na ovoj karti.
Klekne preko puta nje, namršti se i stane proučavati kartu sumnjičavo, ali sa
zanimanjem.
- Mi se nalazimo ovdje - ona pokaže prstom. - Ovo što je zakrivljeno, to je more. Ali
kojim putom treba ići, u kojem smjeru?
Zatrese glavom, digne se na koljena i ponovi pokret prema jugoistoku.
- Zar nikad nisi vidio kartu?
Pogleda je sumnjičavo i mrzovoljno.
- Ovo je Cape Town - objasni ona napetih živaca. - Ovdje su Hot Springs, ovdje je
Swellendam, a ovo su planine Outeniqua. Ovim smjerom smo došli. Sad pokaži...
- Zašto me pitaš? - kaže on bijesno. - Ti nazivaš ovu zemlju tvojom?
Zgrabi mapu i izvuče je ispod staklenki, nekoliko ih se prevrne i izlije po travi. Ponovno
baci mapu na zemlju i pljune.
- Možeš je slobodno zgužvati i bacati. Misliš li da ona nešto znači za ovu zemlju?
- Ne diraj moju kartu! - ljutito će ona iznenađena njegovom nenadanom provalom bijesa
i neočekivanom žestinom. Bila je šokirana, osjeti se ugroženom, ali neće se ona tek tako dati
zastrašiti. Dosad to nije dopuštala, zašto bi sada? Unatoč povremenim okršajima, njezin otac
često bi joj rekao, a bio joj je bliži nego bilo tko drugi: “Elisabeth, uopće te ne mogu
razumjeti, ti si trebala biti muško.” Imala je nešto u sebi što bi drugi olako nazvali znakom
“muškosti”. Nije u tome bilo ničega osornog ili krutog, tek neki tvrdokorni muk unutar nje,
osobina koja se nije mogla dokučiti i koja se krila iza čednog i blagog ponašanja; drugim
riječima, jaka volja koju treba pustiti na miru, koju je sačuvala za sebe i držala samo svojom.
Kad je osjetila da je taj muk u opasnosti, još uvijek nije htjela popustiti.
- Raspravljati s tobom je gubitak vremena - reče ona osorno. - Ti si idiot.
- Dobro! - opet on plane. - Karta te je dovela dovde. Neka ti pokaže i put natrag!
I to je sve zato što znaš čitati tu proklet mapu! Zar me to čini robom? Ja sa sobom ne
nosim komad papira. Kraj u kojem živim vidio sam svojim očima, čuo svojim ušima, osjetio
svojim rukama. Ja ga jedem i pijem. Znam, to nije nešto onamo - to je ovdje. Što ti znaš o
tome?
- Ako sam idiot, onda se sama snalazi!
Ona se sagne, pokupi kartu i počne pažljivo motati.
- Uspjela sam doći dovde - malo potom izusti namješteno - zajedno s mojim suprugom.
- Tako dobro se snalazio da ga sada nema, jer se izgubio.
- Vratit će se on.
- Prošlo je skoro tjedan dana. Koliko još ovdje namjeravaš ostati?
- Kako otići ako se još nije vratio? Do kraja života bih vjerovala da se možda vratio, a ja
ga nisam čekala.
- Zar on ništa ne može bez tebe?
- Udala sam se za njega.
Nije očekivao odgovor, sigurno ne ovakav odgovor, izgovoren tiho, uzdignute glave.
Skrenuo je pogled. Duboko je disala. Nije važno što se dogodilo među nama. Isto tako nije
bitno volim li ga ili mrzim. Ipak, on je moj suprug. On je otac mog nerođenog djeteta.
- Ako misliš da mi je bilo lako čekati cijelo ovo vrijeme... - rekla je. Ton se promijenio,
ali ni traga samosažaljenja.
- Ako misliš da je bilo lako krčiti put kroz ovaj kraj...
Baci pogled na nju, ali ga njezine oči prisile da opet pogleda ustranu i on se uputi prema
kolima. Možda je i tebe sad zahvatila, vjerujemo da se može pobjeći od ove zemlje, ali prije
ili kasnije ona te dostigne.
Ona krene za njim.

22
 - Što ćeš učiniti? - upita iza njegovih leđa penjući se u kola da spremi kartu.
- Što trebamo učiniti?
- Ja ću nastaviti svojim putom prema moru - reče. - Ovdje sam se samo zadržao. Vrijeme
je da se maknem. Odlazim sutra ujutro. Ti se drži svoje karte - ako želiš - pogleda u nju - ili
možeš poći sa mnom.
- Što ako se on vrati sutra, ili jednog dana?
- Želiš li nastaviti put s djetetom u sebi ili ostati i čekati mrtvaca?
- On nije mrtav!
Adam slegne ramenima i uzme s vozačeva sjedišta pušku zajedno s malo baruta i sačme.
- Kamo ćeš? - usprotivi se ona.
- U potragu za malo mesa.
- Tko ti je dao za pravo...?
Dok je napuštao prostor ograđen granama, nije se ni osvrnuo premda je bio svjestan
njezina uzaludnog otpora. Kad je za sobom ostavio stabla smokava, prvo siđe niz travnatu
padinu koja je ozelenjela nakon posljednje kiše, a koju je bujica izrovala u crvenoj zemlji.
Malo niže šikara postaje gušća. Slijedio je stazu između euforbija i cikada, onda zagazi do
dna potoka i počne motriti brežuljak na suprotnoj strani znajući da divljač obično pase na
gornjem grebenu. Mučile su ga misli kako dovesti do mora nju i njezino dijete. Jesi li
svjestan koliko je daleko Tsitsikama? A odatle kako do Cape Towna? Jasno, ovdje se ne
može ostati. Međutim, kako krenuti odavde? Kad sam prišao tvojim kolima, to nisam tražio.
Nipošto. Samo sam htio, što? Otkud znam. Samo sam htio nešto čuti o Cape Townu. Nakon
toliko godina života u unutrašnjosti zemlje, u tišini, sa životinjama, u kamenjaru, u
negostoljubivoj šikari i s ponekom skupinicom Hotentota. Uza sve, čovjek se nauči snalaziti,
pronaći svoj put. Sad te ne mogu ostaviti. Još uvijek sam pod šokom, kad sam u tebi
prepoznao Cape Town koji mrzim. Kako ga se riješiti?
Pitao se tko se nalazi u čijim rukama? Tko koga treba?
Preostaje nastaviti put. Kad negdje kreneš, svaki put je, na neki način, nova avantura.
Sjećam se trenutaka na otoku kad sam kriomice, u predahu između rada u kamenolomu, u
vrtu ili ribolovu, skupljao ostatke drveća koji mogu biti od koristi, sve dok nisam imao
dovoljno za izradbu malog splava s veslima. Trajalo je mjesecima i mjesecima. Čekao sam
pravi trenutak jer bi nas povremeno oslobodili lanaca i okova na nogama. Budući da su
dobili brendi i dugo čitali iz Biblije, vjerojatno je bio neki blagdan. Dok je stražar ležao
ošamućen od pića, a lanci bili skinuti, uspje pobjeći i sakriti se nekoliko sati u grmlju sve do
mraka. Čuo se šum valova i struganje šljunka po žalu. Nešto kasnije slijedio je u vodi
skladan ritam vesala koja su me nosila u smjeru udaljena svjetla koje se naziralo na obali i
tamne gromade planine. Iznad mene zvijezde u nebeskom prostranstvu. Vjetar je puhao u
suprotnom smjeru, a more se uzburkalo preko mjere. Ali, to je bila njegova jedina prilika.
Ubrzo se više nije mogao boriti s valovima, ostavio je vesla i rukama zgrabio splav da ga
valovi ne odnesu. Osjeti kako daske škripe, razdvajaju se i udaraju jedna o drugu dok se
splav odjednom nije raspala. Morao je zaplivati držeći jednu slomljenu dasku ispod ruke.
Trebalo je vidjeti valove u tom trenutku. Nagutao se vode i osjetio kako postaje sve teži,
poput jedra namočena vodom. Više nije znao kuda se kreće, tonuo je pod vodu, kašljao,
gubio dah. Neće uspjeti. Ruke su mu se ukočile od hladnoće, u prsima mu se žarilo.
Preostalo je samo nastaviti put u vodi prema smrti koja ga je neminovno čekala. Odjednom
ga more izbaci na obalu. Možda ovako izgleda dolazak na svijet. Puzao je ukočenih udova da
izbjegne dohvat valova i ostao ležati na pijesku drhteći i trzajući se kao riba koja umire.
- Zapamti - rekao je Gospodar - ova zemlja te je rodila.
Zemljo, ti li si to? Onda me čvrsto drži, ne mogu se više boriti, more me opet pokušava
privući k sebi.
Nakon noći provedene u planinama kriomice se vratio na farmu koja se nalazila u blizini
i pobjegne na konju. Ukoliko ga dan zatekne na ravnici, nedaleko grada, bit će to kraj za
njega.

23
 Pogledah gore prema planinama20, naučili su ga to dok je bio dijete. Odgojen je u vjeri, još
kako, uz Isusa Krista, Heitsi-Eibiba i bakine priče o proroku. Sve mu se to pomiješalo u
glavi. Danju se satima skrivao u gustom raslinju, a onda, trećeg dana, ostavi za sobom
izmorena konja i uzvere se uz strme obronke planine.
S vrha je na mjesečini vidio široki luk False Baya, izvanredne ljepote, a u daljini planinu
nalik na stol. Moja planina, moj zaljev. Ondje sam rođen, ondje živi moja majka i ondje je
pokopana moja baka. Možda i otac koga nikad nisam upoznao? Na trgu ispred Utvrde slomili
su na kotaču kosti mom djedu, ali njegovo ime i dalje živi. Moje, sve je to moje. Ako
zatvorim oči, svega ću se jasno sjetiti: srebrnog drveća, flamingosa i vinograda, pustih ravni,
bijelih kuća. Osjećam miris naselja blizu grada u kojem žive robovi, kiseli miris mladog vina
na farmi, vidim kako, dižući prašinu, prolaze kočije praćene psima. Za sve ovo sam rođen,
rekao je Gospodar. Sad to moram odbaciti kao stari ogrtač koji su izjele buhe, pun mirisa na
koji sam godinama navikao. Čovjek se i na svrab privikne. S one strane ovog gorja sve
moram iznova naučiti. Ovo je kamen, ovo je stablo, ovo je antilopa, ono je zmija otrovnica.
Zemljo moja, uboga divljino, ostali smo samo ti i ja.
Sutra će podignuti hajku na mene. Osedlat će konje, pozvati pse, pročistiti puške,
izmjeriti olovo i progoniti me kao šakala. Sad sam postao divlja životinja, odnosno stvar u
bijegu, što je manje od životinje. Moja pobožna majka govorila je kako je Kain na čelu
barem imao znak koji ga je štitio. Ja jedino imam znakove na leđima, ne zbog zaštite, već
prokletstva. Onda, u redu, pokušajte me izmoriti i uhvatiti, ako me uspijete dostići. Odsada,
samo vi i ja. Grade moj, mrzim te što si mi učinio. Bez tebe ne mogu živjeti. Sad moram,
zato što sam slobodan. Eto što znači sloboda: bilo tko me može ubiti.
U tom trenutku ispred sebe, među drvećem, ugleda mladu gazelu, podigne pušku do
ramena i nacilja u njen vrat. Zureći da što prije stigne do životinje koja je još trzala nogama,
skoro nagazi na otrovnicu s prekrasnim mrljama koja se je pekla na vrućem kamenu. Skoči
ustranu, instiktivno zgrabi kamen i ubije zmiju. Na zlatnoj koži pojavi se crvena krv. Nakon
toga okrene gazelu na leđa, raspori trbuh brzim potezima noža, izvadi crijeva i, prije nego što
je zabacio tijelo preko ramena, iscijedi svu krv iz nutrine.
Zvuk pucnja prostruji kroz Elisabethu koja je čekala pokraj kola. Bože, ipak se vratio,
nije mrtav! Požuri do otvora u ogradi, tu se zaustavi, previše uzbuđena da krene dalje. Prošlo
je nekoliko minuta dok nije ugledala Adama daleko dolje među grmljem, malo pogrbljena
pod teretom gazele. To si samo ti, ipak nije on.
Sjedne na zemlju, od šoka, od olakšanja. Srami se priznati sebi, ali to je istina. Silno
olakšanje što se onim obronkom ne penje Erik Alexis Larsson.
- A ovo je gosp. Larsson. Moja kći Elisabeth. Toliko smo čuli o vama. Jedva smo
dočekali upoznati vas.
Krupni čovjek, s uredno potkresanom bradom crvenkastožute boje, srednje dobi, kože
iznenađujuće bijele boje. Očekivala je preplanulu boju kože. Lice mu je bilo rumeno, skoro
kao u žene, šake velike s oštrom crvenom dlakom na prsima, pogled njegovih bistrih plavih
očiju, zamišljen i pomalo začuđen.
Kratko se naklonio, ona je kimnula glavom. Nitko nije progovorio. Njezin otac nije
prestao govoriti, ali oni nisu obraćali pozornost. Onda ga njezina majka pozove da se upozna
s ostalim gostima. Bilo ih je koji su zurili u njega, pogotovo mlade djevojke.
- Vaš otac je jako želio da se upoznamo - rekao je s nelagodom. Možda je želio biti
drzak, ali dojam je ispao drukčiji. - Rečeno mi je da savršeno svirate klavir.
- Sve djevojke u Cape Townu savršeno sviraju klavir - rekla je. - Isto tako pjevaju i
plešu. Što bi inače radile da im prođe vrijeme?
- Vama se to čini groznim.
- Cape Town je malo mjesto - rekla je. - Ubrzo će vam dosaditi. Naravno, ne morate se
dosađivati, uvijek ga možete napustiti.
- Nemam namjeru uskoro otići.
- Djevojkama će, bez sumnje, biti drago. Stranci većinom dolaze i odlaze.

20
I lift my eyes unto the hills - Pogledah gore prema planinama. Iz Biblije: Psalam 121:1.

24
 Nije na to odgovorio. Žarom koji ju je iznenadio, reče šarmantnim naglaskom: - Morate
shvatiti, za istraživače kao što sam ja svijet postaje sve manji. Nakon otkrića Perua malo toga
je preostalo. U biti, jedino Afrika.
- Cape Town nije Afrika.
- Ali odavde se može krenuti.
Ostala je uporna: - Za putovanje u unutrašnjost, guvernerova dozvola ne dobiva se lako.
- Vi kao da mi predbacujete?
- Zašto bih to radila? Ja vas ne poznajem. Nije moja briga kakve su vam namjere. Ipak,
zar nije bolje biti spreman? U ovom gradu čovjeka zaokupe razne sitnice i nitko vam neće
pomoći. Za svaku pojedinu stvar Sedamnaestorica lordova21 izdaje dozvolu. I oni... - ljutito
zatrese glavom - žele nas zadržati ovdje, između planina i mora. Vjerojatno su u strahu što bi
se dogodilo kad bismo krenuli u unutrašnjost zemlje. Mogli bi izgubiti dio autoriteta. Vidim,
vi mi ne vjerujete, ali to je istina. A moj otac je u njihovoj službi.
- Zašto biste vodili brigu o Jedanaestorici lordova? Vi ste sebi ovdje osigurali mjesto!
- Oh, baš savršeno! - rekla je oštro. - Od te bolesti svi ćemo umrijeti jednog dana.
- Zar se nikad niste maknuli odavde?
- Jesam, s majkom sam provela godinu dana u Holandiji. Obišli smo svu njezinu
rodbinu.
Na trenutak je zastala, a onda tajanstveno doda: - Ni Holandija nije baš velika.
- Ali puna je života! - bio je uporan. - To je zborno mjesto za cijeli svijet.
- Dobro, ondje sam se zabavila. Koncerti, prijami. Amsterdam je krasno mjesto. Ali, to je
- sve je nekako drukčije. To je svijet moje majke, moj nije.
Nasmijala se i rekla u povjerenju: - Znate li što mi se na tom putovanju najviše svidjelo?
Na povratku, prolazeći Biskajski zaljev, zadesi nas velika oluja i svi smo bili uvjereni da
ćemo se potopiti. Nisu mi dopustili da ostanem na palubi, ali ja sam se popela i ondje ostala.
Čvrsto sam se držala ograde i pokisla do kože. Kao da je kraj svijeta, bilo je divlje i
prekrasno.
- Izgleda da čeznete za apokalipsom.
Na trenutak ga je ostavila sa zdjelom voća.
- Zaboravila sam ne svoju dužnost prema gostu - reče s formalnom uljudnošću.
- Probajte ove male crvene šljive. Ukusne su. Za ovu priliku donijeli su ih sa otoka
Robben. Majka dobiva s otoka i cvjetaču, sigurno ćete je večeras jesti. Za posebne prilike
odande dobivamo i vodu. Kažu, najukusnija voda na ovom području. Kao što vidite, sve što
ovdje vrijedi dolazi s drugog mjesta.
Pozorno ju je promatrao bez riječi, njegove plave oči gledale su zamišljeno.
- Onda - obrati mu se ona naglo - zaslužujem li par redaka u vašem dnevniku?
- Molim? - upita i zatrese glavom kao da se upravo probudio.
- Niste skidali pogled s mene.
- Molim vas, oprostite mi - rekao je zatečen. - Nisam baš naviknuo razgovarati s mladim
damama.
- Ne držite se dužnim gubiti vrijeme u mom društvu.
- Ne, molim vas, nije mi to bila namjera - usprotivi se on pomalo brižno.
- Po svoj prilici vam dosađujem. Nespretan sam. Više sam naviknuo na prirodu nego
ljude.
Prođe joj kroz glavu da su njegova šutnja i kruta suzdržanost pobudili u njoj bunt kojim
ga je željela prisiliti da reagira ili otkrije neke svoje tajne. Ovaj čovjek u sebi nosi svijet koji
je odbijao podijeliti s njezinim gradom; svijet otkrića, noći, oznaka puta, planina, dalekih
mora, Aborigina, životinja, egzotičnih krajolika.
- Vjerujete li da i ljude vrijedi otkrivati kao i krajolike? - upita ona prkosno.
- To zvuči kao izazov - odgovori on.
- Naprotiv, gosp. Larssone - reče ona hladno - ja sam tek komadić zemlje prinuđen biti

21
The Lords Seventeen (Sedamnaestorica Lordova) - Delegati trgovačkih komora
Nizozemske koji su u 17. i 18. stoljeću upravljali Istočnoindijskom kompanijom.

25
između planina i mora.
Tjedan dana poslije pratila ga je u iznajmljenoj kočiji koja se krivudavim putom uputila s
druge strane planine prema Constantiji i dok se pogled otvara dolje na dolinu i močvaru, ona
je pozorno promatrala kako njegove oči zapažaju svaku sitnicu, kako mu se obrazi zažare od
najmanjeg uzbuđenja. Vjerojatno je na isti način putovao krajevima koje nitko nije istražio i
osjeti želju da otvori što on nosi u sebi i na taj način i ona doživi i spozna što znači nositi taj
žar.
Netom su izašli iz grada na putu iza jedne okuke ispriječi se ispred kočije čopor
pavijana. Psi koji su bili u njihovoj pratnji bijesno zalaju i krenu tjerati pavijane uz obronak
prema hridinama.
- Danas su nas preplašili - reče ona veselo. - Prošli put kad sam prolazila ovim putom,
jedan stari mužjak odvojio se od ostalih i pokušao me napasti na konju. Da bih ga se
oslobodila, morala sam odjuriti u snažnom galopu.
Nasmije se i pokretom glave zabaci kosu unazad.
- Često ovdje dolazite?
- Trudim se. Iako, naravno, moja majka se tomu protivi.
- Zar nije opasno?
- Po svoj prilici je opasno. Gore u planini još ima leoparda. Isto tako i skitnica i
odbjeglih zločinaca koji se skrivaju u šikari. Međutim, kad bi mislili na sve ono što se može
dogoditi, nikad ne bismo napustili svoj dom. Vidjet ćete kako je prekrasno iza ove okuke.
Kad su zaobišli planinu, u nizini ugledahu velika jata flamingosa koja su se sjatila u
pličini stajaće vode močvarnog zemljišta. Kretanje kočije uznemirilo je jedno jato, ptice su
uzletjele otkrivajući ružičasti sjaj raširenih krila.
- Jeste li vidjeli? - reče ona uzbuđeno. - Za mene je ovo najljepši prizor na cijelom
području Capea.
- Phoenicopterus ruber - reče on zamišljeno. - Pripadaju istoj obitelji kao i ždralovi,
grallae.
Naglo je okrenula glavu, ali to je bilo sve što je rekao. Put je silazio prema pješčanoj ravnici.
- Zimi se ovuda ne može proći - reče mu. - Put bude pod vodom. Ako se zadržite do
naredne zime, morate to doći vidjeti.
S obje strane puta divlje cvijeće postupno je postajalo sve bujnije, činilo se da mu nema
kraja: široka polja vrijeska s pokojom proteom 22. Prstom je pokazao na neke vrste cvijeća:
ixia i melanthia, monsonia, wachendorfia23; nikad nije čula ta imena. Jednom je zatražio od
kočijaša da se zaustavi da bi ubrao cvijeće koje nije poznavao. Kad se vratio kočiji, pružio je
prema njoj golemi buket uz nenadani osmijeh koji ga je učinio mnogo mlađim.
- Hvala vam - rekla je iznenađena i s oduševljenjem uzela cvijeće.
Međutim, čim je opet sjeo pokraj nje, uzeo joj je cvijeće iz ruke. Bilo joj je jasno da nije
razumjela njegovu gestu i, zbunjeno i ljutito, ugrize se za usnu.
- Čim se vratimo, stavit ću ga pod prešu - objasnio je. - Kad samo pomislim, nijedna još
nema ime.
- Kako dođete do svih tih naziva? - upita ona ne bez primjese sarkazma.
- Privremeno im dajem naziv - rekao je. - Kasnije ih šaljem u Švedsku. Ondje imam
prijatelja Karla24 koji radi na sustavu imenovanja sveg bilja na svijetu.

22
Protea - Biljka nalik našem artičoku, najviše poznata u Južnoj Africi gdje je i nacionalni
simbol.
23
Wachendorfia - Rod južnoafričkih biljaka s listovima poput sablje i žutih cvjetova, poznata
i kao “crveni korijen” zbog boje soka što ga ispušta i koji se koristi za bojanje.
Ixia - Vrsta vrtnog cvijeća dugih listova i zvjezdastih cvjetova.
Melanthia - Vrsta cvijeća, dobilo naziv po grčkoj božici godišnjih doba.
Monsonia - Južnoafrička biljka iz obitelji trava.
24
Carl von Linne - Švedski prirodoslovac (1707. - 1778.), uveo binarnu nomenklaturu po
kojoj svaka biljka i životinja ima latinski naziv roda i vrste, razvrstao biljni svijet na razrede,
redove, porodice, rodove i vrste.

26
 - Što se dalje događa kad ih uvedete u taj sustav?
- Gdje god idem, skupljam biljke za njega - nastavi on ne slušajući je. - Bio sam svuda,
na Amazoni, u Surinamu, na Novom Zelandu - prvi put nije skrivao svoje oduševljenje. -
Novo mjesto te ponekad potpuno savlada, osjetiš se bespomoćnim od svega što te okružuje.
Dođe ti da sve poneseš sobom, da, kad bi to bilo moguće, sve skupiš u sebi. U jednoj riječi,
tvoje oči i uši ne mogu se nositi sa svime. Onda se prihvatiš posla, daješ nazive i pokušavaš
ne planirati previše unaprijed, već se koncentrirati na svaku biljku pojedinačno. Odjednom si
sve završio i otkriješ da se sve može svladati. Sada se s tim možeš nositi, to pripada tebi.
Nitko ti to više ne može oduzeti, čak i ako si miljama daleko, na drugom oceanu ili u drugoj
hemisferi. Tada postaješ vlasnik malog dijela planeta.
Pažljivo je buket cvijeća smjestio ispod svog sjedišta.
- Vidite, skupljam dio Afrike koji ću jednog dana ponijeti sa sobom. Nešto od ovog
golemog kontinenta meni će pripadati.
U jednom trenutku više joj nije bio stranac; shvatila je da njegova šutnja i uzdržanost
odgovara nečemu što je i u sebi prepoznavala. U njoj se probudi žeđa koja je ostavi bez daha.
Bez ikakve logike, odjednom ga zaželi zamoliti: Evo, me, otkrijte me. Zar ne vidite, ja sam
ovdje u zatvoru.
- Udat ću se za Erika Alexisa Larssona - objavi ona svojim roditeljima nekoliko mjeseci
kasnije. - Tražio je od mene da pričekam na njegov povratak s puta u unutrašnjost zemlje, ali
sam mu rekla da bih se radije prije udala i pošla s njim.
- Misliš li da je to pametno? - oprezno je upita Marcus Louw.
- Nipošto, to ne dolazi u obzir! - reče majka. - Nikad još nisam čula za takvu glupost.
- Ipak ću to učiniti - rekla je Elisabeth.
- Marcuse, upotrijebi svoj autoritet - naloži Catharina. - Što će na to reći prijatelji? Žena
u unutrašnjosti zemlje!
- Što ne valja ako žena krene u unutrašnjost? - upita Elisabeth ljutito.
- Zašto nije u redu biti žena? Treba li se toga sramiti? Govoriš kao da je zločin roditi se
ženom. Ako muškarac može krenuti na ekspediciju, zašto ne mogu ja?
- Ako to učiniš, osramotit ćeš nas. U mojoj obitelji...
- Kad si se udavala za mene i pristala na život u Cape Townu - podsjeti je Marcus tihim
glasom - tvoja obitelj te se htjela odreći. Bila si kao Elisabeth, zar si to zaboravila? Nikad
zadovoljna, dokraja samovoljna.
- I što je od toga ostalo? - progunđa ona srdito. - Udata za čovjeka bez ambicije. Dvoje
djece u grobu, dva sina koji bi sve promijenili. Smrvljena od ove zemlje, satrvena. A ti, ni da
se pomakneš s mjesta. Mogao si više puta dobiti premještaj u Bataviju ili domovinu, ali to
nije dolazilo u obzir - Marcus Louw rodio se ovdje, ovdje će i umrijeti. Kako onda očekivati
da Elisabeth bude drukčija? Ovog ćeš puta pokazati odlučnost!
- Kad je moja majka pobjegla iz Francuske - reče on - nije se tražila odlučnost. Strast,
koju je rijetko pokazivao, zažari mrežu sitnih vena koja je prekrivala njegove obraze.
- To nije isto - reče Catharina. - Nije imala drugog izbora, hugenote su progonili.
Elisabethu nitko odavde ne progoni. Zaboga, zbog čega bježi u tu divljinu?
- Ako se ovdje živi, nema drugog izbora - mirno će Elisabeth, ali s ljutnjom.
- Jedino možeš umrijeti ili poludjeti. Nijedno ni drugo me ne privlači.
- Nema potrebe vrijeđati - oštro će majka. - Ludilo ili smrt! A što te drugo očekuje u
divljini među divljacima i divljim životinjama? - glas joj ponovno poprimi ton mrzovoljnog
negodovanja. - Ako muškarac ide u potragu za avanturom, to ima smisla. Premda sam
vjerovala da je Larsson dovoljno star da zna što čini. Od mladih ljudi prije bi se očekivalo da
nešto učine sa sobom. Ali ti, Elisabeth, naviknula si pristojno živjeti, tebe cijene, služiš
drugima za primjer.
- Govoriš kao da silazim u pakao. Radi se samo o unutrašnjosti ove zemlje. Majko, kako
ti nije jasno, više ne podnosim život ovdje!
- Ima toliko stvari kojima se možeš baviti.
- Svakako! Prisutna sam na svakoj zabavi, balu i pikniku. To pomaže da mi vrijeme
prođe. Dokle to traje? Dok ne ulovim pristojna muškarca i dok ne počnem rađati djecu na

27
pristojan način?
- Kako se to izražavaš? Marcuse, reci nešto!
- Moj otac se pobunio protiv svog guvernera - reče on gledajući u svoju čašu.
- Da, na njegovu vječnu sramotu!
Udario je čašom o stol.
- Možda sam se ja na moju vječnu sramotu vratio kompaniji protiv koje se on pobunio.
Bila je to sigurna luka. Pribavila je sigurnost cijeloj obitelji.
- Imaš li i ti u planu krenuti na koju ekspediciju? - podrugljivo će Catharina.
- Nemam, odviše sam star za takvo što. Ali ukoliko ona to želi, na njoj je odluka. Ako
zaista voli tog čovjeka.
Njegove oči su je gledale prodorno i zabrinuto.
Elisabeth je pognula glavu. Nakon duže stanke, ponovno ga pogleda.
- Odluku sam donijela. Želim se udati i s njim krenuti na put.
- To je tvoja zahvalnost - rekla je majka. - Onda, ako tako mora biti, barem će vjenčanje
biti kakvo Cape Town nikad neće zaboraviti. Zato ćemo morati pričekati dok ne stigne
sljedeća flota.
- Koliko daleko planirate ići? - upita je otac kasnije te večeri, kad su ostali sami igrajuć
šaha u dnevnoj sobi, uz čašu araka pokraj table.
- Što je moguće dalje - odgovorila je. - Teško je unaprijed znati. Erik pokušava izraditi
plan puta, ali nigdje ne može naći odgovarajuću kartu, a ljudi stalno dolaze s drukčijim
informacijama. Upravo je čuo za nekog gosp. Roloffa u Muizenbergu...
- Nadam se da će uspjeti - popije par gutljaja araka i uzdahne: - Kćeri moja, sigurna si da
činiš pravu stvar? Zaista ga toliko voliš?
- Oče, bit ću uz njega ma koliko daleko išao.
Odavde ću put nastaviti sama. Nipošto razumna odluka. Jednostavno, dogodilo se u njoj
kad je začula pucanj i vidjela Adama kako se u podnožju brijega probija kroz šikaru. Više
nema odstupanja.
- Što radiš? - upita on nakon što je gazelu spustio na zemlju, čučnuo i počeo derati kožu.
Zdušno se lati pospremanja u kolima, sve je prštalo od akcije.
- Ako sutra krenemo prema moru, najbolje je sve spremiti za pakiranje.
Pozorno ju je promatrao, ona nastavi raditi, možda i previše predano.
Jedan sanduk s odjećom, koji nije otvorila, neće ponijeti. Jedino ako Adamu ne bude
nešto od koristi? Suzdržavala se postaviti pitanje, u strahu da prihvati, a sanduk radije ne bi
otvarala. U drugom sanduku su njezine stvari. Na ovom dugom putovanju, zbog vrućine i
prašine, imala je običaj presvlačiti se dva do tri puta dnevno. Bilo je dovoljno Hotentota za
pranje. Otkad su ih napustili, sama se snalazila. Još prije polaska iz grada morala je pomno
odabrati odjeću zbog malo prostora u kolima. Što sada kad su preostala samo dva vola za
vuču?
Nakon što je oderao kožu i posolio trake mesa, Adam priđe kolima da vidi što ona radi.
Lako je njemu, pomisli ona, nema osobnih stvari. Za njega je važno samo krenuti na put.
- Što je ovo?
- Njegovi dnevnici.
Prelistao je knjige u debeloj koži ništa ne shvativši. Onda ih baci na stranu.
- Nemoj bacati, moramo ih ponijeti sa sobom - naredi ona uz ispriku. - Moram ih vratiti
u Cape Town.
Podrugljivo se nasmije. Osjeti nelagodu pod njegovim drskim i šutljivim pogledom. Kad
bi ga samo mogla poslati negdje za nekim poslom, tek da ga se riješi. Ali unaprijed je znala
da ne bi poslušao. Kao da je momentalno preuzeo stvari u svoje ruke. Gospodar koji mirno
nadzire što se radi. Ona ljutito nastavi odvajati svoje stvari odlučna da ga ne pogleda.
Znači, dnevnici idu s nama. To je za nju mala pobjeda. Međutim, nije bilo mjesta za
bezbrojne preparirane ptice i prešano cvijeće, s privremenim nazivom prije slanja u Švedsku.
Čak je i količinu oružja i strjeljiva trebalo drastično smanjiti na dvije sačmarice i jedan
pištolj, manju količinu baruta, sačme i olova. Tu je i vrč brendija za smirenje u slučaju
bolesti ili da se na putu plati za pomoć ili prijateljstvo, smotuljak duhana, pokrivači, zatim

28
čaj, brašno i šećer, sol i ostatak čokolade. Većina preostalih stvari bila je luksuz, čak i
prekrasne plahte s ručnim vezom koje je dobila na vjenčanju, metalni vikleri, glačalo,
kolonjska voda.
Možda će biti mjesta za jednu kofu, lonac, tavu, nešto pribora za jelo. Već i to je previše.
- A sad, sve još jednom provjeri - naredi on.
Odbaci još neke stvari. U njoj se postupno rasplamsa strast za destrukcijom,
zaodbacivanjem, skidanjem svega sa sebe, za oslobađanjem onog što posjeduje. Naposljetku,
i on je ovdje stigao bez ičega, osim odjeće koju je prisvojio od njezina supruga.
Sve što je odbacila opet spakira u sanduke s pretjeranom pomnjom i ostavi u kolima da
bi tako sve zaštitila i onemogućila vjetru da razbaca stvari ukoliko se vrati oluja. Međutim,
platneni krov na kolima već je bio razderan, a da ne govorimo kako se obraniti od životinja
ili lopova koji lutaju naokolo.
Kad je to završila, zaželi se osloboditi svega što ju je zadržavalo na tom mjestu, ne
ostavljajući ništa za sobom. Na taj način može neokaljana dočekati svaku avanturu koja je
čeka na putu, bilo što, bilo tko.
Međutim, malo kasnije, kad se Adam izgubio iz vida, ponovno otvori sanduke, počne
vaditi stvari i dodavati zavežljaju u kojem se nalazilo sve bez čega ne može: konac, igle,
sapun i kolonjsku vodu, tamnozelenu haljinu. Kad se bude vratila kući, bit će potrebno na
sebi imati nešto pristojno.
Adam izabere šarenog vola za nošenje tereta. Priveže ga za jedno stablo, remen čvrsto
veže za kratki prut kojim je probio njegovu njušku da bi ga držao pod kontrolom. Na prvi
znak zore, koja se pojavila iznad planine, prebaci preko leđa životinje dvije velike kože i na
njih počne tovariti njihove stvari. Elisabeth mu pomogne podignuti krajeve kože - blagi
Bože, još je trebalo odbaciti nekoliko stvari - i tako osiguraše tovar od pada na zemlju.
Remene priveže ispod trbuha životinje tako čvrsto da su se duboko usjekli u kožu.
- Zar to ne boli? - upita ona.
- Ovo je samo vol.
Jeli su posljednji put. Nakon toga Adam ugasi vatru i pospe ognjište pijeskom kao što
nalaže potreba.
- Hoćeš li moći? - upita on privodeći drugog vola da bi se popela na njegova leđa.
- Naravno - pogleda ga u oči.
- Sigurna si da će sve biti u redu?
- Neću pasti, ako na to misliš.
Prihvati uzde vola s teretom i povuče. Ona petama podbode u rebra životinju koju je
uzjahala. Prođu kroz otvor na razbijenoj ogradi.
Preplavljena emocijama, čvrsto stegne zube da se ne bi osvrnula iza sebe.
Nestao je. Nije mrtav, on se samo izgubio. Progutala ga je zemlja koju je želio istražiti i
posjedovati. Ostala sam bez njega. Ali, tu je još dijete. Zbog njega se moram vratiti u Cape
Town.
Vol se nezgodno kretao, nekako nespretno, ne kao konj. Vjerojatno ću se na to
priviknuti. Čovjek se privikne na sve. Ili se ne privikne? Zar čovjek stalno ne ustrajava? Za
koji dan ti ćeš se početi micati u meni. Izbora nemamo. Moramo se priviknuti na drugi ritam
i prostor, ti na moj, ja na tvoj, a oboje na ovog vola i ovo područje koje nas okružuje.
Sišli su niz padinu i popeli se na brežuljak s druge strane.
- Sigurno poznaješ put?
- Poznajem.
- Treba li dugo do mora?
- Treba.
On nakratko zastade i pogleda iza sebe. Tada i ona okrene glavu. Na drugoj strani, među
divljim smokvama, nazirala se bijela mrlja krova. Iznad krova ptice. Vidi kako lepršaju među
lišćem. Jesu li to pčelarice, pletilje ili zebe? Ne zna kako se zovu i u tom trenutku zažali što
nije vodila više brige o tome.
Namjesti se udobnije i dok su išli naprijed, primijeti kako mjesto gdje je bio kamp
postaje sve manje. Sad joj se pričini kao posljednje utočište kojem teži njezino srce. Toliko

29
je toga trebalo ostaviti za sobom, pomisli, a ponajviše nade. Kao veliki valovi pred njima su
se u beskraj uzdizali brežuljci i planinski klanci.
Adam se okrene, baci pogled na nju. Želi s njom porazgovarati. Ima toliko toga da se
kaže i pita. Želi je dodirnuti, razbiti njezinu šutnju, prodrijeti u nju. Kad se konačno odvažio
progovoriti, samo reče:
- Ponovno mi pričaj o Cape Townu.

U čitavoj koloniji postoji samo jedan grad koji ispravno nazivaju Cape, iako se to ime
krivo pridaje čitavoj naseljenoj koloniji. Grad je smješten u amfiteatru koji okružuje planina
Stol (Table Mountain ili Tafelberg) sa stražnje strane, a Lavlji hrbat (Lyon's Rump ili
Leeuweberg) na istoku tako da je najizloženiji s južne i istočne strane s pogledom na Table
Bay. Prema posljednjem mjerenju, obala ovog zaljeva je petsto pedeset toises25 iznad razine
mora i dužine tisuću trista četrdeset i četiri toises, kad se mjeri od istoka k zapadu, tako da se
sredina obale nalazi jugoistočno od grada i dvije tisuće toises daleko. Planine koje okružuju
grad najvećim dijelom su bez raslinja, a strana Table Mountaina koja gleda prema gradu
prilično je strma. Šikara i drveće (ako ih tako možemo nazvati), koje tu i tamo raste bez
nekog reda, zakržljali su, dijelom zbog svoje prirode, a dijelom i zbog vjetrova koji pušu s
jugoistoka i sjeverozapada. Zbog toga se čine isušenim, s blijedim lišćem, uništenim u
zametku, i u cijelosti imaju jadan izgled. Pojedino raslinje, ako je zaštićeno hridinama i
istovremeno primilo vodu iz potočića koji se slijevaju niz padine Table Mountaina, možda
izgleda zdravije i otpornije, ali općenito je bez bujna zelenila koje krasi hrastove, vinograde,
mirte, lovore i limunova stabla posađena u blizini grada. Osim toga, žedno zemljište obraslo
vrijeskom i pješčane ravnice uz obalu pridonose da ova zemlja izgleda jalovo i neplodno.
Ako se to zemljište obradi za vrijeme najpogodnije sezone u godini, goleme količine
najljepšeg afričkog cvijeća prekrije razne dijelove zemlje. Tada i zelene plantaže, na
nekoliko jutara obradive zemlje, izgledaju upadljivo u usporedbi s afričkom divljinom i
pustinjom koja ih okružuje. Zaljubljenik u prirodu zaista se obraduje ako iz grada putuje
prema Constantiji uzduž Đavolje planine (Devil's Mountain). Na tom putu zadovoljstvo u
otkrivanju bogatog izbora nepoznatog, čudnog i prekrasnog proljetnog cvijeća, u kraju gdje
rijetko tko dolazi, lakše je zamisliti nego opisati razne vrste kao što su: ixia, gladioluse, morea,
hyacinth, cyphia, melanthia, albuca, oxalise, asperugo, geranium, monsonia, arctotise, calendula,
wachendorfia i arctopuse26, a uz to i polja obrasla velikim brojem raznovrsnog vrijeska i
drugog bilja i grmlja te različite vrste protea. Ulaz u grad iz Utvrde na obali, okružen visokim
bedemima i dubokim rovovima, pruža izvanredan pogled. Na jednoj strani nalaze se vrtovi
Kompanije, na drugoj strani česme s vodom koja se slijeva sa Table Mountaina u duboki
klanac, ili kloof, koji se vidi iz grada. Na ovom mjestu svi stanovnici grada se opskrbljuju
vodom. Iz istog izvora opskrbljuju se i topničke baterije na Utvrdi. Vrtovi, širine dvjesto i
dužine petsto toises, sastoje se od više dijelova u kojima su posađeni kelj i druge vrste vrtnog

25
Toise (fr.) - Mjerna jedinica (1,949 m) koja se prije revolucije koristila u Francuskoj i
kolonijama.
26
Arctopuse - Južnoafrička biljka iz roda peršina.
Gladioluse - Gladiola.
Morea - Murva, dud.
Hyacinth - Zumbul.
Cyphia - Višegodišnja biljka iz roda trava s bijelim cvjetovima.
Albuca - Južnoafrička biljka iz obitelji gomoljača, uspravnih stabljika.
Oxalise - Južnoafrička biljka iz obitelji kiselica.
Asperugo progubens - Višegodišnja biljka plavih cvjetova, visine do 120 cm.
Geranium - Zdravac.
Arctotise - Rod južnoafričke biljke, zvane i “afrički krasuljac”, žutih, crvenih i bijelih
cvjetova.
Calendula - Neven.

30
povrća za guvernera, bolnice, kao i za brodove koji dolaze iz Holandije. U nekim dijelovima
posađene su i voćke ograđene stablima mirte i brijesta zbog zaštite od olujnog jugoistočnog
vjetra. Osim toga, šire staze rese hrastovi visine desetak metara i svojom sjenom prave
ugodnu hladovinu kojoj često pribjegavaju strani gosti koji pristaju u luku i koji se odluče na
šetnju po dnevnoj vrućini. Na kraju ovog ugodnog vrta, prema istočnoj strani, nalazi se
menažerija ograđena palisadom u kojoj se mogu vidjeti nojevi, casuari27, zebre, a ponekad i
različite vrste antilopa i manjih četvoronožaca. Sam grad pravilno je izgrađen i nije velik,
tisuću toises u dužinu i širinu, uključujući vrtove i voćnjake kojima graniči na jednoj strani.
Ulice, koje sijeku dijelove grada pod pravim kutom, široke su, ali ne i popločene jer zbog
tvrdog sastava zemlje nije bilo potrebe za tim. Uz većinu ulica posađeni su hrastovi. Nijedna
nema ime osim ulice Heerengracht koja ide duž prostrane ravnice nasuprot Utvrde. Kuće su
klasičnog stila, prostrane i lijepa izgleda, na ne više od dva kata, uglavnom obložene štukom
s vanjske strane, obojene u bijelo, a ponekad i zeleno. Ovu posljednju boju Holanđani najviše
vole. Određeni broj najljepših kuća izrađen je od naročite vrste kamena koji vade zatvorenici
u kamenolomu na otoku Robben. Većina kuća pokrivena je nekom vrstom trske tamne boje
(Restio tectorum) koja raste na suhom i pješčanom terenu. Donekle je čvršća od slame, ali
lakše se savija i bolje lomi. Popularnost ovog krova od trske moguće je pripisati naporu da se
izbjegnu teže nesreće do kojih može doći ukoliko krovove veće težine odnese zloglasni crni
sjeveroistočnjak, vjetar koji hara u ovom području.

- Jesam li to ja?
Klečeći na stijeni, nagnula se nad odrazom svog lica s pozadinom drveća i oblaka koji
plove nebom. Izula je cipele. Pištolj se nalazio na ravnoj stijeni pokraj nje, blizu zavežljaja s
čistom odjećom. Na tom mjestu uski se potok proširio i pretvorio u plitku i mirnu stajaću
vodu čija površina je tek zamjetno poremetila odraz njezina lica. Iznenađena, pozorno je
buljila u odraz koji ju je promatrao. Zar me ne prepoznaješ? Lice kao da je poznato, ali...
Samo tri dana su prošla otkad su krenuli. Zar je moguće da tako brzo čovjek postane sebi
stranac? Tijekom tog dugog putovanja imala je u kolima svakog dana više nego dovoljno
vremena za dotjerivanje kose i vođenje brige o sebi. U velikoj kući u gradu, na njezino
izričito traženje, svuda su je okruživala ogledala, čak i u kupaonici. Zašto to ne bih tražila
ako se od tebe jedino očekuje biti lijepa? Majka bi bila zadovoljna kako je tijekom putovanja
pazila na sebe - i u divljini je moguće sačuvati dostojanstvo.
Sa sobom je ponijela priručno ogledalce, ali ova posljednja tri dana bila je odviše
umorna da se noću njime posluži jer je jutrom bila zauzeta pripremanjem oko nastavka
putovanja. Sporo su se probijali, ali bilo je iscrpljujuće. Osjećala je bolove u čitavom tijelu.
Ponekad bi u trbuhu osjetila male grčeve i znoj bi joj izbio na lice. Noću se stalno prala, čak i
ako bi Adam trebao nositi vodu s udaljenosti veće od jedne milje. Radio je to s posprdnim
izrazom na licu koji ju je iritirao, ali i plašio i ostavljao bez snage.
Skrila bi se iza grmlja i prala kradomice i na brzinu, tek toliko da se rashladi i sa sebe
skine prljavštinu nakupljenu tog dana, iako je gorjela od želje da se opere u mnogo više vode
(kao onda kad je s nogu uklanjala tragove murvina ploda).
Ovog popodneva bila je odviše umorna za nastavak puta. On je to, izgleda, primijetio,
iako nije rekao ni riječi, i kad su stigli do tog potoka, zaustavi se da ispregne volove. Osjetila
je u njemu ljutnju. On, kao i ona, pred očima vidi more. Međutim, u ovakvu stanju put nije
mogla nastaviti. Otišao je tražiti drva za potpalu i podizanje noćnog zaklona. Promatrala je
kako odlazi s remenjem, daleko prema susjednim brdima, dok je ona sišla do potoka - za
Boga miloga, drži pištolj pokraj sebe! - da bi potražila tu vodu do koje se teško dolazi.
Klekne na široku ravnu stijenu, zahvati rukama vodu i zaroni lice. Onda baci pogled na vodu
i ugleda svoje oči, tamnije nego inače, vjerojatno zbog vode. Mokra kosa prilijepila joj se uz
lice, a prašina na sljepoočnicama, bez obzira na to što je lice zaronila u vodu, slijevala se kao
blato niz obraze u tankim linijama. Jesu li to jagodice iskočile, je li izgubila na težini?

27
Vrsta ptice neletačice. Srodnici su joj emu, noj i nandui.

31
 - Jesam li to ja? - začuje svoj glas koji se pitao pomalo začuđeno. - Ako sam to ja - tko
sam onda ja?
Panika je odjednom obuzme, ta, ona je ovdje, to je ona. Dolje u gradu, u društvenim
krugovima gdje ju je majka vodila, dobro su je poznavali - bila je to mala tračarska sredina -
odmah bi je prepoznali na zabavama i balovima: onamo, preko puta, u haljini boje senfa, to
je Elisabeth, kći ravnatelja zaliha Kompanije, majka joj je iz Batavije. Na ovom putovanju
ona je žena bijelog istraživača. A sad, odjednom, ne postoji nitko u kome se može
prepoznati. Nitko izuzev nje, ovdje u ovoj vodi, u ovom prostoru kojim lete zalutale ptice.
Što ja radim ovdje? Tko sam ja koja ovako izgleda? Zuri u svoj odraz u vodi, pipa prsluk od
fine bijele čipke koji se, crven od prašine, slijepio od vlage. Uštirkani bijeli rubovi manšeta,
pričvršćeni na žute rukave i vezani za lakat, sada su prljavi i vise. Ne želi vjerovati da je to
ona, odbija pomisliti da tako izgleda. Potpuno je blijeda, a zbog manjka sna prošle noći
pojavili su se podočnjaci. Pokušava ih isprati vodom, ali uzalud.
Naglo ustane i vrati se na brdo da bi se uvjerila. Stvarno, ni traga od njega. Otišao je
daleko, proći će više od sata prije negoli se vrati s drvima. Potpuno je sama. U dubini trbuha
osjeti nalet tjeskobe. Ranije, kad je odlazio, oko nje bi ostao ograđeni prostor s kolima nalik
na kornjačin oklop. Čak ni dan nakon Larssonova nestanka nije se osjećala ovako
osamljenom jer je očekivala njegov povratak svakog časa. Isto tako, za vrijeme putovanja
uvijek se netko nalazio u blizini. Na kraju krajeva, žena se ne ostavlja sama u divljini.
Kad se vratila na potok, gdje je nepromišljeno ostavila pištolj s cipelama i zamotuljkom
čiste odjeće, još se jednom pogleda u vodi, ovog puta iz stajaćeg položaja tako da joj je lice
bilo udaljeno i odvojeno zgužvanim naborima njezine odjeće.
Stopala su joj bila prljava. Podignula je haljinu do koljena i zagazila u vodu. Osjeti
hladnoću oko gležnjeva. Blato se s tabana i prstiju u vodi raskvasilo i rastopilo. Strah je
popustio, nestao. Pustila je rub haljine da padne u vodu i osjeti kako namočeni dio postaje
teret koji je vuče prema dolje. Sama je. Otkopčala je prsluk i na trenutak ostala tako s
rukama na dekolteu haljine osjećajući krivnju zbog probuđenih osjetila. Onda se naglo
odluči, odveže vrpce steznika, spusti haljinu niz bokove i ostavi da se natapa vodom oko
koljena i tone do dna. Iskorači iz podsuknje i oslobodi je se s nekoliko trzaja. Odjeća se nije
pomaknula u plitkom blatnom koritu, nije joj smetalo lagano strujanje vode. Zašla je dublje u
vodu i osjeti kako je hladnoća miluje i pohlepno se penje iznad koljena i do osjetljive
unutrašnjosti bedara, prelazi preko bokova i blage krivine trbuha sve dok nije stigla do prsiju.
Iznenada je zahvati ushit i zaroni u vodu. Kad je izronila, osjeti težinu mokre tamne kose i
otpliva do druge strane potoka. Tek nakon dužeg vremena vrati se na stijenu, uzme sapun,
nasapuna se i ponovno zaroni u pohotnu nevinost vode.
Nije joj se dalo odjenuti, Sunce je bilo na zalazu, ali bilo je još toplo. Ispruži se na ravnoj
stijeni iz koje je isijavala toplina, uz topli kamen pritisne tijelo koje se nakon pranja još
presijavalo od vlage, u njoj se nešto čudno pokrene i počne stenjati od nabujale strasti.
Okrene se na leđa i sva uzbuđena privuče sebi koljena, počne se dirati, milovati, otvarati,
zatim osjeti kako postaje vlažna, dahtala je trudeći se obuzdati snažnu želju, zabacivala glavu
desno i lijevo dok nije dostignula ekstazu, začuje svoj vrisak i polako se primiri uz posljedni
uzdah.
Poslije dužeg vremena podigne se, stane raskrečenih nogu na rub stijene i prepusti se
ispitivanju svog odraza u vodi. Ugleda lice s očima koje gore, male dojke, punije nego inače,
bradavice, mekane na dodir, s kolutovima nešto tamnijim, trbuh koji se tek počeo dizati,
mali, uski čuperak stidnih dlaka iznad nabubrela otvora, koji je još uvijek bio raširen. Sve
ovo mjesecima nisam mogla primijetiti, sve sam to ja, sve je to odjednom postalo
neobjašnjivo, predivno, čudesno, pomalo zastrašujuće. Jesu li ovo konture mog tijela?
Ukoliko dođe do promjene, ako moje dojke nabubre, trbuh se nadme, moje ruke postanu
tanje, a moj organ sazre kao voćka ili moja rebra postanu vidljiva, hoće li sve to utjecati na
moje tijelo, hoće li se ono raširiti ili ući u sebe? Gdje prebiva to neuhvatljivo ja? Iznad mene
nebo koje ne mogu pitati, koje nema odgovora, bijeli oblaci koji polako odmiču i Sunce, oko
mene kamenjar i crvena zemlje, trava i gusta šikara.
Obeshrabrena, ona klekne i dohvati odjeću koja se močila, ali kad se jače nagnula da je

32
izvadi iz vode, s druge strane potoka primijeti neko kretanje, zastade i skameni se na mjestu.
Potresena od snažnog šoka i straha, ne usudi se pogledati. Naposljetku, ipak odluči podignuti
glavu - uhvati je jeza od vode koja se slijevala iz kose niz ramena i leđa - i dokuči da je to
samo duiker28, mala antilopa dugih, širokih ušiju i krupnih očiju koja je kao prikovana zurila
u nju. Pred tim nijemim pogledom više se osjeti golom nego da je bila bez odjeće. Toliko je
bila ranjiva da osjeti jaku želju da zaplače. Na dugim tankim nogama antilopa je nepomično
stajala, s odrazom u vodi, okružena šikarom. Kao da se u onim crnim očima, zemlja, nebo i
ovaj svijet, sve pretvorilo u prvobitno, bezazleno zurenje. Skrila sam se u vrtu iza drveća jer
sam bila gola.
Nije bila u stanju ništa učiniti, podigne ruke da pokrije dojke i mokra odjeća padne
natrag u vodu.
Odjednom, u jednom pokretu, brzinom zračka svjetlosti, antilopa se okrene i izgubi iz
vida. Nestala je kao da ondje nikad nije ni stajala.
Elisabeth se vrati u stvarnost, žurno ustane, stavi na sebe čistu odjeću koju je ponijela sa
sobom, zaveže vrpce i čvrsto se zakopča. Zasmetale su joj široke čipke na manšetama koje su
pokrivale ruke. Ona ih strgne i odbaci. Veoma pomno savije haljinu oko nogu i klekne da
završi s pranjem.

On je skupljao drva. Duga jakna bez kragne visjela je na jednoj grani, poderana od trnja,
prsluk je odbacio već prvog dana putovanja. Imao je na sebi samo hlače i prljavu bijelu
košulju opšivenu čipkama. Odložio ju je na hrpu grana koje je skupio. Posljednjih dana
brežuljci s blagim obroncima postupno su se uzdignuli u oštri greben s kamenim hridinama.
Skoro bez raslinja, trava više žuta nego prije, druga klima. Još dalje prostrla se ravnica s
niskim brežuljcima, ravniji teren od onog koji je ostao za njima. Za dva dana, možda tri, stići
će do sela Hotentota gdje je imao običaj povremeno navratiti. Današnjeg dana namjeravao je
više napredovati, barem do podnožja ovog izduženog obronka, ali ona se brže zamori nego
što je očekivao. Vjerojatno to ne želi priznati, ali je primijetio blijedi krug oko njezinih očiju,
a nakon neprospavane noći, zbog kišice koja je sipila, i tamne podočnjake ispod očiju.
Podignuli su logor iza grebena, gore, u blizini potoka.
Ove noći neće biti potrebe skloniti se od kiše kao prošle noći kad su morali sve
raspakirati da bi kožama pokrili sebe i najvažnije stvari, strjeljivo i njezine knjige. Pokisnuli
su i unatoč tomu. Prošla su tri dana. Sad je drukčije od logorovanja ispod divljih smokava.
Svakog dana sve više su se zbližavali, a noću, kad padne tama, samo vatra ih je razdvajala.
Sad je vjerojatno svjesna da je on promatra.
Promatram te. Ovo je naša prva noć na putovanju. Ovo je zaista prva prava noć.
Promatram te i želim te. Žudim za tobom sa svom zatomljenom strašću koja se nakupila u
meni, želim te zgrabiti i osjetiti tvoje tijelo uz moje, prodrijeti u tvoju šutnju. Samo treba
ispružiti ruku i dodirnuti te. Spavaš li ili se samo pretvaraš? Jesi li svjesna mene? Usuđuješ li
se biti svjesna?
Zbog čega to nisam učinio? Zbog djeteta koje nosiš? Zašto bi me to spriječilo? Tvoje
tijelo još nije dobilo na težini, jedva se zamjećuje na trbuhu. Bi li itko poštedio moju majku
zbog djeteta koje nosi u maternici?
Mome bijelom gospodaru iz prošlosti, kojeg je Bog odredio, svijet je otvoren i za njega
ne postoji zakon. On ima suprugu, njemu su otvorena vrata čitavog bijelog svijeta, ali i u naš
svijet zalazi sasvim slobodno. Kad se samo sjetim putovanja u Cape Town na cisterni vina.
Rano popodne završili bismo istovar, sjedili u krčmama - ja sam čekao na cisterni - sve do
zalaza Sunca, kad bi bijelcima dopuštali da po mraku zađu u naselje robova gdje žive žene.
Radi poboljšanja kvaliteta robova, bilo je objašnjenje. Nužna usluga. Pola sata kasnije čuvar
bi sa svjetiljkom išao u obilazak i najavio: vrijeme je, gospodo, isteklo, i stavio sve pod
ključ.
Nemoj postavljati toliko pitanja, rekla je moja majka. Ne pitaj. Bila je u miru sa svijetom

28
Duiker (afr.) - Vrste male antilope, vrlo plašljiva, uglavnom živi u šikari

33
na svoj bezazlen i bezbrižan način. Nikad se nije trudila da razumijem, a i zašto bih? Njezini
su pomrli za vrijeme Velika bolesti - ako joj je suđeno umrijeti, neka tako bude - lovci su tek
nekolicinu djece pronašli i doveli, upisali u knjige, smjestili u kuću za robove i naučili tko je
njihov gospodar po Bogu. Krotko su se pomirili sa svojom sudbinom. Mirno bi sjedila uz
kuhinjski zid, pućkajući lulu, krhko tijelo s šakama kao u ptice. U prolazu bi se netko zapitao
nije li to neka djevojka ili beskućnica. Ne, tek jedna majka, moja majka. Još od rane zrele
dobi njezino lice prekrile su bore. Moj narod brzo stari, kao isušeno jezero s ispucalim
blatom. Ali, Heitsi-Eibib uvijek se pojavi nad prašnjavom ravnicom, uvjeravala me je ona,
ponovo ćeš živjeti. Hvali Gospodina.
Mora da si to naslijedio od svoje bake, rekla je. Rodbina s očeve strane. Zbog svoje
nepokornosti uvijek su zapadali u neke probleme. Zato što mnogo govore, uvijek se čude i
postavljaju toliko pitanja. Eto zbog čega. Hej, kakva vajda od pitanja? Jamačno, radi se o
nemirnom duhu. Svi smo pod istim jarmom, prihvati to. Jedino kad odviše ostariš, kad više
nisi od koristi, kao tvoja baka Seli, onda si slobodan umrijeti. Dok ti ne dođe taj dan, za sve
će se pobrinuti Bog i moj gospodar.
Seli, bako Seli, ispričaj mi svoju priču. Želim znati odakle dolazim.
Na obroncima Padanga, rekla je, raste nedirak, grm do grma dokle oko može vidjeti.
Dodirneš jedan nježni list i njegov treptaj raširi se čitavim obronkom, saviju se milijuni
uzdrhtalih listova. Nemoj dopustiti da te taknu, sinko moj. Čvrsto stisni zube. Sjeti se tvoga
djeda Afrike: to mi zovemo čovjekom. Kad su užarenim kliještima kidali meso s njegova
tijela, ni riječi nije pisnuo. Okom nije trepnuo kad su lomili njegovo tijelo na kotaču. Te noći
odnijela sam mu vodu - ništa nije htio jesti - Sunce je zašlo prije nego što je umro. Ne brini,
rekao mi je te noći. Već tada govorio je s teškoćom, ali nije zastenjao. Ne brini zbog boli.
Nikad se ne predati, jedino je to važno. Nikad im ne popustiti. Moraš izdržati.
Neka mi samo nanose bol. To je čak i bolje. Ako nekome želiš nanijeti bol, moraš znati
gdje se nalazi. Ne možeš nekoga povrijediti ako nije tu. Umirući, postajem čovjek.
Da, rekao sam, sutra idem gore po drva. Donijet ću ti, ne brini se.
Međutim, idućeg jutra gospodar me zaustavi. Danas zaboravi na drva. Trebaš poći s
cisternom koja prenosi vino. Neka netko drugi ode po drva.
Jesam li ja kriv što je ujutro baka umrla od hladnoće u svojoj kolibi na Lion's Rumpu
koja se nalazi na udaru vjetra?
Točno dva dana kasnije začuh majku kako pjeva dok je s ostalim robovima obrezivala
osušeni vinograd. “Stara stijeno, raspukni se za mene”, kako su je naučili bijeli ljudi.
Da se nisi usudio, da se nisi usudio. Ona se pretvarala da spava preko puta vatre koja se
polako gasila. Ona je žena, premda bijele boje kože. Tko zna, možda i u njoj gori žudnja? Što
me onda sprječava? U ovoj beskrajnoj pustoši samo smo ona i ja, nitko neće znati, nit’je
koga briga. Brine li se stablo ako s njega padne gnijezdo? Brine li se drvo ako gori?
Ili stoga što ne postoji nitko drugi na kome mogu upotrijebiti silu, zbog jednostavne
činjenice što smo sami? Ni na čemu se ne mogu osvetiti. Jedino tišina i njezine sklopljene
oči. I njezino spokojno disanje ako zaustavim dah i osluhnem.
Zašto je tako spokojna? Zato što je čuvam od divljih zvijeri? Jer zna da je vodim prema
moru? Odakle zna? Zato što mi vjeruje jer nema drugog izbora nego mi vjerovati? Zato što je
potpuno prepuštena meni?
Mogao bih ti uzeti tijelo, provaliti u njega, slomiti, iznuditi krik, krik života poput onog
pred smrt. I uz to ostaješ nedodirljiva. Tvoje oči. Negdje u tom tijelu sačuvala si svoju
bjelinu izvan mog dosega. Možda te odviše mrzim.
Onda sam u mraku privinuo k sebi njezino tamnoputo tijelo, okruženi disanjem svih oko
nas i životinja i brda u pokretu. Miriše na more i toplo grmlje mlječike koje raste na žalu.
Volim te, volim. Nakon što je popustio pritisak noktiju, osjetio sam njezine nježne dlanove
na mom ramenu, dodir obraza na mom licu. Kako se to dogodilo? Tijelo u tijelo, to je lako,
brzo i gotovo. Ali ovo, ti i ja, do kraja života? Ni mjesec dana poslije, gospodar ju je prodao.
Za dobru cijenu od četiristo rix dolara. Naravno, bila je mlada.
Sva skupljena drva odvuče natrag do mjesta gdje su pasli volovi i počne graditi grubi
zaklon od grana. Unutra mala čistina gdje će gorjeti vatra. Još je ostalo napola osušenih

34
trakova mesa. Dok je još bio u poslu, ona se vrati mokre kose u čistoj plavoj haljini i prostre
opranu odjeću po grmlju.
- Još si umorna? - zapita on preko volje.
- Ne toliko. Okupala sam se.
Baci pogled na nju. Nastavi govoriti trudeći se sakriti svoju zbunjenost budući da se
sjetila da je on još uvijek prisutan.
- Vidjela sam malu antilopu. Vjerojatno se došla napiti vode. Premrla sam od straha.
Najprije sam pomislila da je lav ili neka druga životinja.
- Mjesecima si već na putu. Zar se još nisi naviknula na ovu divljinu?
- Zar je to uopće bilo moguće? On se uvijek nalazio nadomak da me zaštiti - kad bi ga
spomenula, uvijek bi rekla “on”.
- Ti si trebala ostati u gradu.
Zatrese joj se brada u obuzdavanja bijesa.
Počeo je pripremati drva za vatru.
- Onda ne bi bila ovdje. U ovakvom zaklonu. Ti si se naviknula na nešto drukčije.
Slegne ramenima.
- Kakva ti je bila kuća? - upita on u nadi da će izvući nešto od onoga što krije u sebi.
- Zašto želiš znati?
Sjela je na jedno oboreno deblo. Slamnati krov. Bijeli zidovi. Velik vrt.
- Velika kuća?
- Na dva kata. Da, velika kuća.
- Imala si svoju sobu?
- Naravno.
- Naravno!
- Zašto uvijek postavljaš pitanja o gradu? - upita ona sumnjičavo.
- O čemu bismo drugo razgovarali?
- Ali kao da nikad nisi zadovoljan. Što bih trebala reći da budeš zadovoljan?
- Bojiš se išta kazati. Sve želiš zadržati za sebe. Na umu ti je da sam rob.
- Ti jesi rob.
- Ovdje nisam.
- Što tu može promijeniti neko mjesto?
- Držali su me kao roba. Rob nikad nisam bio - tinjalo je u njemu.
- Onda si pobjegao?
Slegne ramenima.
- Zbog čega si pobjegao? Stalno me zapitkuješ. Ja također imam pravo znati.
- Tko ti je dao to pravo? - bijesno pogleda u nju.
Ponovno osjeti potrebu pokriti svoje grudi, kao i onda kad je antilopa zurila u nju, ali
bila je odviše ustrašena.
- Dobro - popusti on neočekivano - reći ću ti. Dok je lomio granu na velikom kamenu,
jedan iver zabije se u njegov dlan i on opsova. - Dakle, moj gospodar bavio se proizvodnjom
vina u Hottentot’s Hollandu. Proizvodio je i mnogo brendija. Znao bi reći da nema boljeg na
cijelom teritoriju. Sam ga je toliko pio da je morao vjerovati sebi. Kad god bi se ošamutio od
brendija, zaboravio bi staviti bačvu pod ključ.Tada bih se i ja poslužio. Takav je naš narod.
Konačno sam odlučio da je bolje pobjeći prije nego me iskušenje ne navede da izgubim
glavu.
Blijedi obrazi zažare joj se od bijesa. Dugo se suzdržavala gledajući svoje ruke u krilu
dok nije izgovorila: - Sve je to laž.
- Nipošto, to je čista istina.
- Ti si lažljivac.
- Naravno, ja sam lažljivac - reče polako, tihim glasom, gledajući je u lice. - Ti ne
očekuješ čuti istinu.
- Zašto ne bih očekivala? - ustukne ona u obrani.
- Odviše si bijela za istinu.
Pogleda u nju. Ona mu uzvrati pogledom. Primijeti kako škrguće zubima, polako

35
podigne glavu i u njezinim očima opet se pojavi stara arogancija puna žestine. Još uvijek u
sjedećem položaju, ona privuče sebi koljena, rukama ih obgrli, spusti glavu na lakte i isključi
ga iz vida. Nije u stanju zaključiti želi li time učvrstiti svoju samostalnost ili samo nastoji
skriti žensku slabost. Ne drži me u iskušenju, pomisli on, nemoj me izazivati. Ti si bijele
puti, ja sam smeđe puti. Nemoj da pomislim da si samo žena. Nemoj nas oboje bacati u
ponor.
Dok je stajao preko puta nje, a ona sjedila na kamenu, sklupčana i sebi dovoljna,
odjednom oboje postanu svjesni tišine u kojoj je nestao svaki zvuk. Nije se to dogodilo
polako i postupno, već se u tom sumraku tišina naglo nametnula posvuda oko njih, kao da je
neka nevidljiva, ogromna ruka u svojoj šaci stisnula sve ptice, kukce, insekte u visokoj travi,
čak i lišće na drveću. Ona podigne glavu.
- Što se dogodilo? - upita ona. - Zašto je sve tako mirno?
- Nešto je napustilo ovaj svijet - reče on. - Tako se to događa. Odjednom se sve utiša i
onda ti postane jasno.

Našli su ga drugog dana u popodnevnim satima, daleko, s druge strane duge ravnice gdje
se počinju uzdizati brda sljedećeg klanca. Već od ranog jutra, kad su napustili noćni zaklon,
primijetiše kako se strvinari, jedva zamjetne točkice na nebu, nošeni strujanjem vjetra, u
krugovima spuštaju između brežuljaka. U početku, tek troje, četvero. Onda, niotkuda, još
desetak, dvanaest, sve dok se nebo njima nije zacrnjelo.
S ove strane ravnice bilo je mnogo više raslinja nego prije. Zemlja je bila suha, s
ogoljelim sprženim dijelovima u plitkim rovovima od šljunka koji su nastali erozijom vjetra i
gomilama osušenih grana koje je vjetar stjerao u šikaru. Unatoč tomu, iz daljine sve je
izgledalo bujno jer je kvrgavo, bodljikavo grmlje pozelenjelo od vlage koju je isisalo iz
utrobe zemlje. Našlo se tu svakog raslinja: white-thorn, tanglewood, hedgehog euphorbia,
naboom, aloja, kiepersol, karee, crossberries, assegai wood i plumbago plave boje29.
Neuništiva divljina, surovi krajolik, na pojedinim mjestima šikara tako gusta da se volovi
nisu mogli probiti i bili su prisiljeni skrenuti s puta dok ne bi naišli na napola skrivene
puteljke ili staze kojima se kreću životinje.
Prema tome, daleko su morali skrenuti da bi došli do trupla.
Pa ipak, nije im ni palo na pamet da ne priđu tom mjestu. Kad su se približili desetak
metara, ništa se nije vidjelo osim trnovita drveća i strvinara koji su prekrili zemlju, neki
napola raširenih krila, ogavnih, golih, ispruženih vratova i gladnih, zlobnih žutih očiju. Na
pojavu pridošlica nevoljko su mahnuli krilima i sklonili se s puta, nekoliko njih, s agresivnim
kukavičlukom, čak se usudilo poći za njima smiješno poskakujući. Naposljetku su se svi
povukli prema obližnjem drveću.
Ležao je pokriven granama. Prvo su primijetili komadiće odjeće kako s patetičnom
veselošću lepršaju na bijelom trnovitom grmlju, a zatim trorogi šešir s izlomljenim i

29
Plumbago - Južnoafrička cvjetna biljka, cvjetova olovnoplave boje i soka koji ostavlja
mrlje.
White-thorn - Bijeli glog.
Tanglewood - Glog.
Hedgehog euphorbia - Ježeva mlječika, zimzelena biljka plavkastozele- nog lišća nalik na
ježeve bodlje i cvjetova zelene boje.
Naboom (afr.) - Južnoafričko drvo iz savane, sitnog rasta s uglastim gra- nama nalik na
svijećnjak.
Kiepersol (afr.).-Južnoafričko zimzeleno “kišobran”drvo omanjeg rasta, kvrgave kore i
zvjezdastih listova. Omiljeno u vrtovima.
Karee (afr.) - Južnoafričko zimzeleno drvo, otporno na mraz, visine do osam metara, s
dugim pljosnatim listovima.
Crossberry - Križoboba.
Assegai wood - Svib, vučji drijen.

36
raščupanim perom.
- Ostani ovdje - reče Adam.
Ipak, ona je sjahala s vola i krenula za njim. Dva strvinara ostala su u klopci ispod grana
koje su pokrivale tijelo i pokušavala se izvući udarajući krilima i kandžama, dok im se krv
cijedila s umrljanog kljuna, vrata i perja na prsima.
Kad je osjetio da mu se približava smrt, on se vjerojatno pokrio granama koje je ranije
nakupio. Da to nije učinio, na svoj djelotvoran i praktičan švedski način, vjerojatno ne bi
ništa ostalo od njega.
Nije to bio lijep prizor. Veći dio lica bio je izjeden, dugi kaput boje višnje iskidan na
komade, nekoliko sjajnih metalnih puceta je nedostajalo, prsluk, zlatom izvezen, poderan
tako da je dio prsiju ostao izložen i nekoliko rebara jezivo je izvirilo kroz iskomadano meso.
Elisabeth se probije ispred Adama. Pokušao ju je zadržati, ali je popustio kad ga je
uhvatila za ruku i odgurnula.
- Moram to vidjeti - rekla je mirno.
Hotentoti su ih napustili, stoku su ukrali, Van Zyl se ubio i bio pokopan, a da je to nije
uznemirilo ili dirnulo, ali ovo tijelo pripadalo je njoj i nije ga mogla ostaviti. Zbog njega je
odlučila krenuti u unutrašnjost zemlje, zbog njega je napustila grad.
Smrad je nije spriječio da priđe bliže i počne sklanjati granje s tijela. Ptičurine koje su ih
okruživale odjednom su se uskomešale, u jednom trenutku je izgledalo kao da se spremaju na
napad i da će se jurnuti na nju, ali Adam ih je vikanjem zastrašio. Malo dalje volovi su se
uznemirili i počeli frktati kroz nos.
Začudo, jedino što joj je u tom trenutku palo na pamet, bio je lov na lava, kako si prvim
hicem pogodio ženku, koja je malo zastala, a onda, zdrobljene plećke, iznova jurnula.
Hotentoti su vrisnuli, odbacili puške i posvuda se razbježali. Spustio si se na koljena da bi
bolje naciljao. Čuo se mukli udar kremena. Kao smeđožućkasta munja lavica se na tebe
sručila i povalila te na zemlju. Međutim, dok je još bila u zraku, iznenada se oglasila puška
jednog Hotentota. Kad se na tebe stropoštala, Booi je priskočio, uhvatio se u koštac s
lavicom da bi je odvukao od tebe. Snažne čeljusti ščepale su ga za rame i gornji dio ruke.
Mislila sam, sad je sve gotovo. Ali lavica je već bila mrtva i dok se Booi otkotrljao u stranu i
nastavio urlati od bola, životinja je ostala ležati na tebi. Poslije dužeg vremena počeo si se
micati ispod nje sve dok se nisi izvukao. Pogledao si u mom smjeru, ali pogled ti je bio tup.
Odjednom si potrčao, dalje od mene, prema najbližem stablu. Bilo je to još mlado drvo. Kao
pavijan uzverao si se uz golo, tanko deblo, ali kad si došao do vrha, stablo se iznenada savilo
i ti si se opet našao na zemlji. To kao da nisi ni primijetio. Jednostavno, počeo si se opet
penjati. Dogodilo se opet isto. Tri puta si se penjao na mlado drvo, tri puta se ono savilo i
vratilo te na zemlju. Tek onda si se zaustavio, osvrnuo oko sebe i ustanovio da je lavica
cijelo vrijeme bila mrtva.
Eriče Alexise Larssone, tko si ti? Ova odvratna, rastrgana, okrvavljena masa, to nisi ti.
Zar si ti ona osoba koja je tako precizno mjerila geografske širine i dužine, visine iznad
morske razine, ona osoba koja je preparirala ptice savršenom vještinom, davala imena svim
biljkama i životinjama u ovoj divljini? Tko si ti i kako si dospio ovdje? Reci mi, hoću znati.
Ja sam ti žena. Imam pravo znati. Nosim tvoje dijete. Želim znati. Bože moj, zar ne možeš
nešto reći?
Adam se zadržao na razmaku, među granama koje je ona odstranila da bi došla do trupla.
Ovdje to počinje, pomisli osjećajući kako ga prži sunce. I ti počinješ ovdje učiti. Spoznaja
smrti, ne možeš izbjeći taj početak. Tako je bilo onog dana kad me je ugrizla zmija, a starica
mi isisala otrov trljajući ugrizeno mjesto travama i pokušavajući me održati na životu. Ili
onog puta kad sam umirao od žeđe u ispucalom koritu isušene rijeke dok su mi priviđenja
igrala pred očima i kad je stari Bušman šupljom trskom isisao vodu iz gorreh30 gdje ničega
nije bilo i ispljunio vodu na moj jezik i u moja usta.
- Mogao si umrijeti, i to baš poviše vode. Što ne otvoriš oči? Što radiš ovdje? Ako nisi u
stanju paziti na sebe, ne smiješ ovamo dolaziti.

30
Gorreh (hot.) - Najvjerojatnije, isušeno riječno korito

37
 U mojim ustima bljutava voda. Okus života.
- Ovdje ne smiješ ostati - rekao je Adam.
Prvo joj je to doprlo do svijesti. Nije više mogla izdržati neugodni miris koji ju je svuda
slijedio, brzo se dignula s mjesta gdje je sjedila pokraj trupla, odjurila i odjednom počela
povraćati. Premda je sve izbacila iz sebe na tvrdu zemlju i dalje joj se dizao želudac i dugo je
osjećala žestoki, suhi nadražaj na povraćanje.
- Moramo nešto učiniti - napokon prošapta blijeda kao smrt. Tresla se od hladnoće na
dnevnoj žegi, teturajući, vratila se sprezi volova i naslonila glavu na utovarene stvari.
- Što učiniti?
- Ne možemo ga ostaviti u ovom stanju.
Izravno je upitao: - Želiš ga pokopati u jamu od Hotentota?
- Ne bih željela da ga dohvate hijene.
- Već su ga dohvatile - namjerno je bio surov.
- Bože mili, zar ništa ne možeš učiniti?
- Zemlja je vrlo tvrda i nemamo čime kopati. Možemo ga pokriti kamenjem i granjem.
Međutim, to će ih samo nakratko zaustaviti.
- U redu, onda ga pokrij. Sunce je prejako.
Nije mu se priključila ovog puta. Sjedila je pokraj volova u malo hlada i promatrala kako
se hrva s teškim kamenjem i debelim granama. Povremeno bi nogom odgurnula strvinare
koji su nevoljko prosvjedovali. Odlepršali bi u zrak, ali opet bi se vratili. Nije bilo potrebe za
gubljenjem strpljenja.
Još jednom joj se podignulo u želudcu, sagnula se da povrati, ali ništa nije izašlo. Na
trenutak joj se zamrači od bola. Onda su se grčevi smirili, ponovno je sjela i nastavila gledati
kako gradi grobni humak.
Uvijek postoji prva noć. Nakon gozbe - nakon plesa i posluživanja jela za dugim stolom:
šunke, prepelica, divljači, zečeva, ribe, odojka sa žutom narančom u razjapljenim ustima,
robova, koji su se nečujno bosih nogu žurili tamo-amo, poslužujući Bordeaux i hladni
Moselle, a ne i domaće vino - dakle, nakon gozbe povukli smo se u svoje sobe, dok su gosti
u prizemlju nastavili s pijankom. Ti si se ispričao i otišao do malog salona da nešto završiš.
Ne znam što je to bilo, nisam pitala, vjerojatno bilješke ili neke kalkulacije, nešto što je
stajalo ispod lampe. Na brzinu si me poljubio u obraz i rekao:
- Možda bi gospođa Larsson pošla na spavanje, ja ću još neko vrijeme biti zauzet.
Željela sam ostati s tobom i promatrati kako radiš, ali sam se bojala biti na smetnji.
Majka je gore poslala dvije robinje da mi skinu odjeću. Jadnice, od pet sati tog jutra bile su
na nogama, a prošla je ponoć, bez izgleda da će skoro na spavanje. Dok su me svlačile,
razvezale kosu i kupale, ja sam držala zatvorene oči pokušavajući sebe uvjeriti da me tvoje
ruke miluju. Namjerno sam pomislila: moj suprug, ali glupo je zvučilo. Kad su otišle, skinula
sam dugu bijelu spavaćicu s čipkastim volanima i vezom i gola legla u krevet čekajući na
tebe. Kad si ušao, počelo se već razdanjivati.
- Mislio sam da spavaš - bio je iznenađen, skoro ljut.
- Čekala sam te.
Okrenula sam se da ti ne bude neugodno dok se svlačiš, ali sam te cijelo vrijeme
promatrala u ogledalu sa strane, tvoje veliko, bijelo tijelo, snažno, oblikovano zemljama i
putovanjima. Pokušavala sam zamisliti kako ćeš me ozlijediti i kako ću prokrvaviti. Željela
sam da poteče krv boje duda, zbog tebe, ali i mene, željela sam saznati što znači postati
ženom, osobom kojoj si ti dao drugi oblik. Legao si pokraj mene, poljubio me, okrenuo se na
drugu stranu i ubrzo zaspao. Sljedeće noći, kad si me uzeo, sve se svelo baš na to: imao si
me, iskoristio i bilo je gotovo. Nije čak ni boljelo, tek nešto malo krvi.
- To je sve? - upitala sam.
- Što?
- To je sve, samo to?
- Ne razumijem.
- Ni ja.
Onda si opet zaspao. Ja, nisam.

38
 Sad bih opet htjela zapitati: - Zar je to sve?
Međutim, opet mi nisi odgovorio. Zar je to sve, ova beskorisna, smiješna, jadna hrpa
dronjaka u ovoj ravnici, kao ptica koja je pala i istrulila i čije je perje razbacao vjetar?
Jedno veliko ništa.
Ili to znači sve? Sad mi je jasno: ono što je strašna stvar, nije čovjekova smrt. To je tek
otrcana fraza. Ono što je strašno, to je ono što je tom smrću nestalo, sve ono u što si
vjerovao, sve ono čemu si se nadao, sve što si mislio da voliš.
Počivaj u miru, Eriče Alexise Larssone. Uvijek ostaje ona prva noć.

Te noći koju su proveli među brdima, u malom logoru, koji su podignuli, imala je još
jače grčeve. Otkad su pronašli truplo pa do kasnog popodneva, čitavim putom, nisu
progovorili ni riječ. S vremena na vrijeme bacio bi pogled prema njoj, ali ona kao da nije bila
svjesna njegove nazočnosti, išla je naprijed kao što pluta komad drveta na jezeru, nesvjesna
svojih kretnji. Svjetlost je bila zapanjujuće sjajna, nikakve izmaglice na horizontu, ničega
tajanstvenog u prijevojima između brda, svaki predmet određen svjetlošću, razotkriven
svjetlošću, kamen kao kamen, drvo kao drvo.
Cijelim putem osjećala je bolove kao i prethodnih dana, ne naročito jake, ali stalne, bili
su sada već vjerni pratitelj na kojeg možeš računati. Otkad su se zaustavili zbog mraka,
postajali su sve snažniji, svaki bol izdvajao se kao drvo ili kamen u okolini, ali ona je
stisnula zube, ne izustivši ni riječi. Sad, u mraku, bol je bio toliko jak da nije mogla
zaustaviti stenjanje.
Adam se smjesta probudio.
- Što ti je?
- Ništa.
- Čuo sam te.
Kroz stisnute zube ponovi ispusti krik.
- Oh, Bože, barem da sam u gradu, netko bi znao što napraviti.
- Gdje te boli?
- Ovdje.
Držala se za trbuh, polako ga trljala i pritiskala. Tajanstveno kretanje ponovno se unutra
pojavilo s udarcima prema površini, kao što zemlja podrhtava pri potresu. Ali, nadražaja na
povraćanje nije bilo kao prije. Shvatila je, skoro biološki, ovog puta njezino tijelo pokušava
se osloboditi jednog dijela sebe, djeteta.
Možda će bol prestati ako mirno ležim.
- Donesi mi brendija.
On joj ga pruži i ona popije jedan gutljaj.
- Sutra stižemo u selo Hotentota - rekao je. - Možeš li izdržati do tada? Oni će znati što
treba učiniti. Već danas bismo stigli da nismo...
Proguta još malo brendija.
- Što Hotentoti mogu učiniti? Kakve koristi od njih. To je samo skupina “prljavaca”.
Nije odgovorio.
Nakon nekog vremena, dok su zvijezde zamicale iza najbližeg brda pretvarajući aloje i
suhe panjeve u groteskne siluete, ona legne na tvrdu zemlju i počne okretati glavu na sve
strane i rukama pritiskati trbuh koji se grčio od bola.
- Zaista vjeruješ da mi Hotentoti mogu pomoći?
- Znaju više od mene.
- Koliko su daleko?
- Ne previše.
Ustao je i otišao po volove.
- Neće biti lako u mraku, ali možemo pokušati.
Sat kasnije umalo je skliznula s leđa životinje. On je to primijetio i uhvatio ju je na
vrijeme. Izgubila je svijest. Tek tada ga je uhvatila panika.
Nekako joj je na silu uspije kroz zube uliti malo brendija i ponovno je popne na vola.

39
 - Čvrsto se drži. Hodat ću uz tebe. Nije više daleko - izgovorio je to kao da je preklinje.
Ponovno je jeknula. Brendi ju je ošamutio, ali je istodobno osjetila i mučninu.
Od tog trenutka nije više bila svjesna pojedinosti osim nejednolika kretanja vola koji se
njihao ispod nje, bolova koji su je pritiskali dok ne bi izgubila dah, a zatim popuštali, znoja
na licu, grana koje su ih šibale kad bi se odveć približili, poneke psovke ili komentara koji bi
Adam promrsio kroz zube. Polako se dan rađao, mutna zelenkasta svjetlost pojavi se na
istoku, zora, a onda odjednom lavež pasa, mukanje krava, glasovi, ljudi.
Bila je odviše ošamućena da bi primijetila da su stigli u naselje. Bilo je to selo od
tridesetak, četrdesetak okruglih koliba razbacanih oko ograđena obora za stoku koji se
nalazio u sredini. Na jednoj strani, odvojeno od ostalih skupinom stabala, nalazilo se još
nekoliko koliba rezerviranih - naravno, ona to nije znala - za bolesne i nečiste žene. Okruženi
blejanjem koza i štektanjem pasa mješanaca, prilazili su ljudi, uzbuđeni i polusneni, djevojke
s ogrlicama i pregačama od kože, starice s kapicama u dugim ogrtačima i obojena lica,
polugoli mladići s ogrlicama oko vrata i kratkim pregačama koje su pokrivale stražnjicu, a
sprijeda su nosili repove šakala, smežurani starci, zgrbljeni u ogrtačima od kože.
Prepoznali su Adama. On je zapodjenuo razgovor s njima, pokazuje prema njoj. Stisnuli
su se u krug oko nje, svi govore u isti mah i pokušavaju je dodirnuti. Onda nekoliko starijih
žena otjera ostale glasno psujući, skinu je s vola - ustuknula je od bola kad osjeti užeženi
miris loja i buchua31 kojim mažu svoje tijelo - i odnesu do jedne kolibe iza stabala. Unutra
pod od tvrde zemlje, glatko očišćen i pokriven velikom hasurom. Dok je ležala na podu,
primijeti iznad sebe jednostavni sustav preklopnih ploča od škriljca i nabrane kravlje kože,
koji je natkrio okosnicu kolibe, u sredini otvor kroz koji se nazirao komadić neba. Ponovno
osjeti jake grčeve, ali one su je držale za ruke i noge. Neke žene, vukući je za odjeću, tjerale
su je da se digne u sjedeći položaj. Pokušava im pomoći da se oslobodi odjeće i osjeti kako
je skidaju. Opet je legla drhteći od hladne groznice. Netko joj podigne glavu i pritisne usne
uz rub glinene posude. Zapuhne je snažni miris trava, ali nije u stanju odmaknuti glavu.
Nepoznate ruke pokriju joj oznojeno tijelo životinjskim kožama. Trese se od žestokih grčeva.
Nije više vladala svojim tijelom sve dok grčevi nisu popustili, dok nije prokrvavila i dok sve
nije izašlo iz nje. Žene su donijele vodu da je isperu, ponovno su je pokrile i ostavile samu.
Bila je tek toliko pri sebi da je mogla osluhnuti cvrkut ptica u drveću, polako utone u san
želeći samo da umre.
Nije joj bilo poznato kada je san prestao, a svijest se povratila. Ispred kolibe, ili u blizini
među drvećem, netko je na dugom, čvrstom peru od ghoera32 puhanjem izvodio jednolični
zvuk i niski žalosni ton ušuljao se u njezin san. Povremeno su neke sjenke ulazile i izlazile iz
kolibe. Pokraj nje neka vrlo stara žena budno ju je pazila, na ptičjoj glavi kapa od zebrine
kože, a smežurano, ispucalo lice nalik paukovoj mreži na suhom koritu rijeke, sise izdužene i
uske kao dvije prazne vreće na čijem dnu tek šaka kukuruznog brašna. Mirno je pušila dugu
lulu i ispuštala oblačiće dima kiseloslatkastog mirisa hašiša. U daljini se oglasio slabi lavež
pasa, meketanje koza, plač i smijeh djece, zvuci koji dopiru iz nekog drugog, udaljenog
svijeta.
- Popij - reče starica pridržavajući kožnatu vrećicu uz njezina usta. Osjeti mučninu od
slatkasta i kiselkasta mirisa skute pomiješane s medom, ali zbog slabosti ne daje otpor i bez
riječi posluša. Hladna i gusta smjesa klizi joj niz grlo, ali želudac se buni. U njezinoj utrobi
gori vatra.
Najgore je sad već prošlo, ali, po svemu sudeći, to je tek početak. Pokušavaju me
otrovati, pomisli ona. Zato što sam nepoznata osoba i u mene nemaju povjerenja - ja sam
bijele puti. Što niste upotrijebili jači otrov, zašto me niste ubili na brži i lakši način? Ne
mogu si pomoći što sam bjelkinja.
Odviše si bijela za istinu. To su bile njegove riječi. Kako je znao? I to još rob? Držao je
da će me laž i prijevara sasvim zadovoljiti. Zar bi netko krenuo na ovakav put tražeći laž?
Uvijek ispadne drukčije nego što očekujemo. Nemojte me više mučiti. Takve kao što si ti i

31
Buchu - Ljekovita trava protiv urinarnih problema i bolesti prostate.
32
Ghoera (hot.) - Hotentotsko glazbalo s jednom žicom.

40
tebi slični razapinju ispred Utvrde, za vas je to brz i lagan kraj. Postoje drugi oblici patnje
kojima nema kraja. Ali, vjerojatno, za sve nas se svodi na isto. Na kraju smo svi slomljeni.
To je zbog ove zemlje. Moja majka je to shvatila davno prije mene. Pokopala je dvoje djece,
trebala bi znati. Dva sina. Ostala sam ja, djevojka, niže biće ni od kakva značenja, koja nije
sin, koja nije željela biti ja. Žena u unutrašnjosti zemlje, jeste li ikad čuli za takvu ludost? I
ona je nekad bila mlada i srčana, vjerovala da će osvojiti svijet. To je on rekao. Napustila je
sve što je imala, svoju obitelj, Bataviju, udoban život, svoje društvo, sve da bi se udala za
čovjeka iz Cape Towna. A on, ostavio Francusku da bi se smirio među divljacima, ali
slobodan. Da bi se prilijepio uz tebe, tek jedno tijelo. I to je sve? Mogu bolje svojom rukom!
Ako želiš, proglasi me ludom. A Van Zyle, jadnog li mladića, privlačila sam ga. Zbog njega
si odjednom postao ljubomoran i agresivan. Sad je mrtav. Sad smo svi mrtvi. Osim mog
starog ujaka Jacobsa u Cape Townu, on možda još čeka.
- Samo ti lijepo odrasti, dijete moje. Ako te nitko ne bude htio, tvoj stari ujak brinut će
se o tebi.
Pod dudovim stablom satima je s ocem igrao šah.
- Elisabeth, hajde da te naučim igrati pa ćemo zajedno isprašiti tvoga oca.
Kad nitko nije gledao, pod suknju bi zavukao ruku među moja bedra, njegovi prsti
kradomice su me milovali i kretali sve više prema gore. Jadni moj ujko, zbog tebe noću
nisam spavala, drhtala sam od straha misleći da sam zgriješila, a sad mi čak i ti nedostaješ.
Ovdje nema grijeha: Bog nas nije pratio dovde. Pretpostavljam da se negdje duž puta
okrenuo i vratio u Cape Town.
Tamo je ta nova mračna crkva, tamo su kućne zabave, robovi koji poslužuju bajame i
šljive - najslađe i najrumenije dolaze sa otoka Robben. Gosp. Larssone, probajte.
Najukusniju vodu izvlače iz bunara zatvorenika. Kad pomisliš kako je to čudesno: da bi
pronašao pitku vodu, dovoljno je na otoku iskopati rupu. Gdje je sol uza sve to more
naokolo? Sjećaš se, jednom sam ondje bila s ocem. Najljepši pogled na planinu iznad
zaljeva. Skoro sam zavidjela zatvorenicima.
Isti pogled imaš na ulasku u zaljev kad dolaziš iz Patrije. Planina nalik psalmu, prebivat
ću u sjeni Svemogućega, ali pod uvjetom da ostanem s ove strane klanca Hottentot's
Hollanda, za ženu je mnogo sigurnije. Nikad ne ćeš moći činiti što želiš, jer si žena, nikad ti
neće dopustiti da postaneš što želiš, jer si žena. Kao ono patuljasto drveće koje je uvezao
guverner. Sigurna sam da bi i ono željelo narasti visoko i pružiti mjesto pticama da se
ugnijezde i u svom podnožju stvoriti hlad za ljude i životinje. Ali, prisiljuju ih da ostanu
mala i kržljava, male dražesne rugobe, ukrasi bez koristi koje drže na prozoru ili iznad
kamina. Ovog puta odbijam biti poslušna, oslobodit ću se. Ovog puta krećem u vlastitu
divljinu.
Naposljetku, bila sam tek mali neobični sisavac kojeg si upisao u svoj dnevnik.
Vjerojatno si osjetio zadovoljstvo kako me nazvati. Zar nisi rekao kako davanjem imena
iskazuješ svoje posjedovanje nekog dijela zemlje?
Možda si mislio da sam bačva, zaprežna kola ili krava koju posjeduješ? Dvoja zaprežna
kola, pet sanduka, dvije tave, šesnaest pušaka, devet Hotentota, jedna žena. Koliko rix dolara
to iznosi? Hoće li ti kompanija nadoknaditi štetu? Gospodine moj, oni su vam mnogo škrti.
Možda je ipak najbolje kad si nečije vlasništvo. Ne trebaš se brinuti o hrani, piću, o
sutrašnjici, o sreći, ljubavi ili istini. Čak i rob dobije sve što mu treba, hranu i batine u
određeno vrijeme. Zašto se onda ne bih prepustila? Što to u meni odbija prepustiti se
drugomu? U ovoj beskrajnoj divljini ja sam sama. Čak i ako me čeka smrt, nema mirnog
počinka, nitko me neće oplakati. Tek hrpa kamenja u ravnici. Prije ili kasnije hijene i šakali
će te iskopati i požderati svaki komad koji otkinu s tvoga tijela.
Čovjeku bi trebalo dopustiti da bude čisti i ogoljeli kostur, samo kosti. Ako te otkriju u
pustari, ne bi znali radi li se o muškarcu ili ženi. Tek biće od kostiju, neko ljudsko biće. Nije
čudno što je Eva stvorena iz jednog rebra. Mi imamo više kostiju, mi smo neuništive. On je
sav u krvi, prah se vraća prahu. Tko koga posjeduje? Posjeduješ li zemlju ili ona posjeduje

41
tebe? Phoenicopterus ruber33, vrsta grallae34, ako me pamćenje služi, nikad nisam imala - kako
si se ono izrazio? - sposobnosti da shvatim znanost.
Starica se opet vrati s usirenim mlijekom i ghomom35, čučne pokraj nje i promrmlja riječi
koje Elisabeth nije razumjela: tkhoe, kamgon, tao-b, gomma36. Ona pasivno sluša, nije u stanju
shvatiti što se događa. U jednom trenutku, kad se odlučila nešto reći, starica se samo nasmije
otkrivajući desni bez zuba i zatim otiđe. Iza nje, na ulazu u kolibu, ukaže se sjenka muškarca.
Zadržao se neko vrijeme. Kad se pokušala pridignuti na lakte, primijeti da ga više nema.
Ti, tamni čovječe, jesi li smrt ili život: tko si i što si? Ti, čije su laži užasna istina, ti, koji
si na svoje vitko i snažno tijelo navukao odjeću mog supruga, što radiš ovdje pokraj mene?
Zašto te se plašim? U mojoj kući naređivala sam robovima ne razmišljajući o tome; kad sam
se kupala u planinskom potoku, robovi su obično čuvali stražu. Nije mi smetalo ni ako su me
vidjeli bez odjeće, samo su buljili kao psi i mačke u našoj kući.
Tebe se bojim. Dobro, spremna sam to priznati u ovom mraku. Jedino te se može
kontrolirati izdavanjem zapovijedi. Biti bjelkinja iz Cape Towna koju mrzim. Strah je bitniji
od malo dostojanstva. Ali, zbog čega te se plašim? Silovanja se ne bojim, imao si više nego
jednu priliku, to je očito, čak i odviše lako. Onda, što drugo? Zato što ne sklanjaš pogled kad
te pogledam? Zato što ne govoriš? Ne zbog drskosti roba koji može dobiti batine da mu se
pokaže gdje mu je mjesto. Gdje je tvoje mjesto? Imaš li neko mjesto ili dolaziš i odlaziš kao
vjetar?
Rekao si da idemo prema moru, “svom moru”, i ja te pratim. Poslušna kao pas, potisnuta
na mjesto koje pripada ženi. Zašto me ne ostaviš? Zašto me ne pustiš da sama umrem? Pusti
me, umorna sam. Ne želim više razmišljati.
Kad je ponovno otvorila oči, starica je bila u kolibi pokraj nje. Tek nakon nekog
vremena shvati da dadilja nosi njezinu suknju žute boje. Očito nije znala kako je odjenuti, pa
je problem riješila tako da ju je oko pasa pričvrstila volujskim repom.
- To je moje - požali se Elisabeth. - Moje. Daj mi to.
Starica se veselo naceri.
Pokuša sjesti da bi je oduzela, onda brizne u plač. Nemate pravo sve mi oduzeti. Ali,
tijelo joj se strese od novog napada groznice, a zatim joj zubi zacvokoću od hladnoće. Stara
baba izađe van i vrati se s dvjema mlađim pomagačicama koje na pod naslažu grančice i drva
i gorućom granom, koju je donijela druga pomoćnica, zapale vatru. Iznenada se stvori
plamen od upaljena papira. Dim ispuni kolibu i stigne do žena dok ih nije progutao.
Papir? Još jednom se pridigne, dopuzi bliže, iz vatre izvuče zgužvani komad papira i
zabulji se u njega bolnim očima. Bio je to djelić karte.
Nisu razumjele o čemu ona govori, odgovarale su glasnim smijehom i s uvjerenjem
kimale glavom kao da razumiju. Starica nešto promrmlja, što je zvučilo kao kom-bi i kx’oa, i
tada, jedna za drugom, sve napuste kolibu. Elisabeth ostane sama, vrati se tišini očiju punih
dima.
Kad bi se samo mogla dovući do vatre, mogla bih zapaliti kolibu, lako bi izgorjela. Sve
bi tada bilo gotovo. Ovako više ne mogu. Ovo mora prestati, ne smiju mi ovo činiti.
Pa ipak, nije se pomaknula. Previše je umorna da bi pokušala. Isto tako i uplašena i
kukavna.
Pred oči mi dolazi starčić vodnjikavih očiju i debelih naočala u kućici sklepanoj od
ostataka pronađenih na žalu. Stari gospodin Roloff s bezbrojnim kartama ispod žute
svjetiljke. Ne dopušta da ih ponesemo sa sobom. Sami moramo unijeti u kartu svaku milju
puta kojim ćemo se kretati. Žuta svjetiljka danima se njihala pred mojim očima. Ti si sjedio i
označivao svaki detalj na mapi, unosio u katalog sve što se dogodilo prethodnog dana, vodio
svoj dnevnik. Elisabeth previše zahtjevna prošle noći. Nisi znao da čitam iza tvojih leđa? Žene
su bijedna stvorenja, eto, na koji si me razinu spustio. Bojim se, to ti ne mogu oprostiti.

33
Phoenicopterus ruber - Plamenac, flamingo.
34
Grallae (hot.) - Močvarna ptica, vivak.
35
Ghom (hot.) - Neka vrsta hrane.
36
Nejasne riječi hotentotskog jezika.

42
 Valjamo se, valjamo polako. Je li uzrok kretanje kola ili se zemlja okreće. Pazi na ovu
okuku, možemo se izvrnuti. Smanji plamen. Dimi, gušim se, ovako više ne mogu. Zašto mi
on ne dođe pomoći? Naravno, davno je on otišao. Bila sam mu teret na njegovu putu prema
moru, eto zašto. Vjerojatno je ondje već stigao. Možda je odbacio onu bezveznu odjeću mog
supruga i sam luta žalom, smeđe tijelo među smeđim stijenama, i skače u vodu. Ako podigne
glavu, ugledat će antilopu koja zuri u njega. Prepoznat će mladu ženku krupnih očiju, duge
dlake, mekanih prsiju, napuhana trbuha. Izaći će iz vode ne mareći što ga ženka promatra.
On je krupan, snažan, čvrst kao bik. Pustit će pse na tog bika. On će ih zbaciti sa sebe,
razletjet će se kao prljavi dronjci. Naposljetku, ipak će ga svladati. Sčepat će ga za gubicu i
živa raskomadati. Uvijek te iznevjere.
Izvan kolibe narod pleše, vjerojatno je mrak. Ima li mjesečine? Čuje se pljesak ruku,
topot stopala na zemlji, ghoera i pisak svirala. Glava joj odzvanja od udaraca prutova i
tkoitkoija?37. U Amsterdamu je slušala komornu glazbu, klavikord, bučne orgulje u Zuider-
kerku i glazbena zvona. Kontrolirana ekstaza suvremenih skladatelja, gosp. Bacha u
Njemačkoj i Italijana Vivaldija i Scarlatija. Ovo je civilizacija, rekla je majka s velikim
zadovoljstvom i uvjerenjem. Otkad je poznajem, prvi put je ništa nije boljelo. Ovo je
civilizacija, prema očekivanju, isto kao i zabati kuća u Amsterdamu - Oh, pogledaj onu djecu
kako skakuću po snijegu, kao kod Bruegelasve je tako uredno i čisto, kao kod Steena i
Vermeera. Ne volim baš Rembrandta, sve je kod njega mračno, prepušteno teškim mislima,
čovjek osjeća nelagodu. Oh, Elisabeth, ako imaš imalo poštovanja prema svojoj majci, udat
ćeš se za dobrog holandskog trgovca i nastaniti ovdje.
Pođimo do ciganke u Kalverstaatu, kažu, ona sve zna. Samo je pogledala u tvoj dlan i
prevela: tamni čovjek - sin - dugo putovanje.
Zaboravi na dugo putovanje. Zašto bi se vratila u Cape Town, taj grad koji je Bog
napustio. Majko, nije ga napustio, grad je vrlo religiozan. Nijedno rezervirano mjesto za
sjedenje u Groote Kerku nije prazno nedjeljom, čak i borba s bikovima počinje molitvom.
Tek iza onih planina raste vrijesak, predio osuđen na zaborav.
Prošle noći vidjela sam Boga u snu. Sanjala sam kako mi se obraća riječima. Onda sam u
snu shvatila da sanjam. Jesam mu predbacila što mi je oduzeo dijete? Žao mi je, bila sam
potpuno u krivu. (Oprosti, ja sam samo žena. Ti si me stvorio.) On s tim nema ništa.
Jednostavno se povukao. Ta zemlja nije surova, samo bešćutna. Oduzima ono što ti je
suvišno: kola i volove, vodiča, supruga i dijete, logor i sklonište, razgovor, pomoć, fiktivnu
sigurnost, pripremu i vjerojatnost, odjeću. Rezucka pomalo sve dok ne ostaneš sama.
Umorna sam. Pusti me spavati.
Kad se razbudila, po prvi put osjeti da joj se u glavi razbistrilo. On je stajao na ulazu. U
snu je sa sebe odbacila sve kože. Sad ih ponovno navuče na sebe, sve do brade.
- Što hoćeš? - upita ona oprezno.
- Jesi li još bolesna?
- Mislila sam da si već nastavio put prema moru.
- Svaki dan sam te obilazio - reče. - Nisi bila pri sebi. Mislio sam da ćeš umrijeti.
- To bi te oslobodilo mnogih neprilika, zar ne? Nisam ti htjela biti na smetnji.
Slegne ramenima i nastavi šutjeti.
- Koliko sam dana ovdje?
- Dva tjedna.
- Još sam slaba za jahanje na volu.
- Prvo ti ozdravi.
- Zašto sam ne produžiš prema moru? - uzvrati ona umorno. - Ako naletiš na ljude,
možeš im reći da sam ovdje.
- Ni jezik ne razumiješ - reče on nestrpljivo.
Neko vrijeme mirno je ležala. Onda se požali:
- Ukrali su mi odjeću.
- Nisu. Samo ih je zanimalo što nosiš. Dao sam ih nekoliko stvari koje ti ne trebaju.

37
Tkoi-tkoi (hot.) - Vrsta bubnja

43
 - Kartu!
Podrugljivo se nasmije, bez riječi. Zatim upita:
- Trebaš li nešto?
Zatrese glavom.
- Onda moram otići. Nije im drago kad je muškarac u posjetu bolesnoj ženi.
Mnogo kasnije pojavi se starica. Ovog puta Elisabeth rado prihvati usireno mlijeko s
medom. Starica zadovoljno klikne jezikom, iznese krčag van, prazne sise su se njihale tamo-
amo. Idućeg jutra dođe nekoliko djevojaka da je operu i počiste kolibu. Nisu prestale brbljati
i smijati se, ali ona nije razumjela ni riječi.
- Donesite mi odjeću - naposljetku naredi.
Djevojke se zahihoću ne shvaćajući.
- Odjeća - reče Elisabeth glasnije i smjelije, ali one opet nisu razumjele. Postane
razdražljiva, sjedne i gestama pokaže svoje tijelo: želim se pokriti, gola sam, donesite mi...
Među njima nastane veliko veselje. Uz smijeh i šapat, pošalju jednu djevojku van uz
mnogo gurkanja i gestikulacija. Malo kasnije vrati se s odjećom Hotentota.
- Hoću svoju odjeću! - ljutito zatraži Elisabeth.
One se samo nasmiju i pokušaju je podignuti na noge. Htjela se oduprijeti na trenutak.
Onda, umorna od napora, prepusti da s njom rade što žele. Zapravo, pod utjecajem njihova
veselja, i ona se sama počne s njima smijati. Nakon toliko dana bolovanja i izolacije, njihovo
ludovanje donese joj je neko olakšanje. Nekim čudnim užitkom prepusti se njihovim rukama
kao da se nalazi u svojoj sobi u Cape Townu okružena ogledalima i robovima. Zašto bi se
brinula zbog njih? One su uslužne i pokušavaju uz šalu staviti nekoliko ogrlica oko njezina
vrata i struka, pričvrstiti joj rogoz oko koljena i bakarni prsten oko gležnja.
Djevojka koja je donijela odjeću preuzme glavnu ulogu. Dok se vragolasto smijala,
njezini predivni zubi caklili su se od bjeline. Vrlo je mlada, prilično zgodna, mlade čvrste
grudi tek su sazrele. U jednom trenutku nestašno i bez imalo srama ispruži ruku i dodirne
Elisabethine stidne dlake i smijući se pokaže prstom na njih. Elisabeth to nije razumjela,
namršti se i ustukne.
Dok su se druge djevojke gušile od smijeha, djevojka neočekivano skine svoju
pregačicu, stane raširenih nogu nasuprot Elisabethe, izbaci naprijed svoje šiljaste bokove i
natjera je da pogleda svoje neobično izdužene usmine koje su virile iz spolovila skoro bez
dlake i visjele u obliku dvaju rumenih visuljaka nalik resama kod purana.
Iznenađena tom bestidnošču, ali i svojom iskrenom znatiželjom, Elisabeth se zagleda u
djevojku, dvije žene, licem u lice, u potpunoj bezazlenosti.
Pogledaj, to sam ja. Pokazujem ti najintimniji dio svog tijela. Sladak je i smiješan, zar
ne? A kod tebe? Djevojka ponovno ispruži ruku u namjeri da dodirne njezin brežuljak.
Odjednom nestane čarolija iskrenosti. Elisabethino lice se zamrači, okrene glavu kao da se
srami, imala je osjećaj da mala gazela opet u nju bulji. Na brzinu, skoro ljutito, skine ogrlice
i rogoz, oslobodi gležanj od bakarnog prstena i sve vrati djevojkama.
- Hoću svoju odjeću - zatraži ona. - Donesite mi moju odjeću.
Još uvijek nisu shvatile, uz hihot su se došaptavale među sobom, gurkale, male su dojke
poskakivale, sjajne od loja.
- Moja odjeća - objasni ona i naglasi gestama.
Vijećale su okrenutih leđa i bacale pogled preko ramena obuzdavajući svoje veselje. U
konačnici nekoliko njih napusti kolibu i ubrzo se vrati, na njezino iznenađenje, s haljinom
koju je nosila na dolasku, zgužvanom, ali očito opranom i osušenoj na suncu. U žurbi, koju
ni sama sebi nije mogla objasniti, zgrabi haljinu iz njihovih ruku, stavi je na sebe, zakopča
steznik i veže pojas oko struka. Djevojke su je znatiželjno promatrale bez riječi, a zatim
izletjele van na sunce. Kosu pokuša prstima razmrsiti. Ipak, ubrzo osjeti veliki zamor i
ponovno legne leđima upola naslonjena na zid da bi mogla baciti pogled na drveće i seosku
djecu koja su u daljini jurcala za kozama.
Dolazim k sebi, pomisli. Očekivala sam da ću umrijeti, ali dolazim k sebi. Kod kuće, ako
bi majka osjetila vrtoglavicu, uvijek bi se netko našao pri ruci da joj sljepoočnice namaže
rastopinom octa i vode ili donese prah od jelenjeg roga. Ovdje ničega nije bilo osim odvratne

44
mješavine u glinenoj posudi od stare vještice. Ipak, ja se oporavljam. Bit ću u stanju nastaviti
put. Samo ja, jer dijete je umrlo. Sjećam se noći kad su se pojavili Bušmani. Bilo nam je
jasno kad su psi počeli lajati i kad je jedan skiknuo, pogođen strijelom. Uznemirena stoka
počela se vrtjeti na mjestu, Hotentoti su psovali i sudarali u nastojanju da se skriju ispod
zaprežnih kola. Sonkwas! Sonkwas! Sonkwas! Sonkwas! Koestri! Koestri!38
Larsson je ispalio metak u zrak. Za to vrijeme stoka je već odjurila u pomrčinu, okružena
Bušmanima koji su se dozivali kreštanjem kao ptice grabljivice. U toj gužvi zgrabio je
pušku, skočio na konja i pojurio za pljačkašima u pratnji dvaju predradnika, Kapteina i
Booija čija ruka je bila u debelom povezu. Pucnjevi iz pušaka odjekivali su u noći sve dok se
stoka nije prestala glasati. Sat-dva kasnije muškarci su se vratili. Bušmani su nestali, ali
desetak goveda su uspjeli spasiti. Putovanje se moglo nastaviti.
Ležeći u krevetu, čula ja kako se vraćaju, ali nije mogla ustati zbog vrtoglavice od koje
su joj se kola vrtjela pred očima. Žuto svjetlo svjetiljke bi nestalo i ponovno se pojavilo.
Prošlog tjedna osjetila je to nekoliko puta pripisujući to nečemu što je pojela ili popila. Ali te
noći, usred tog uzbuđenja, straha, galame poradi pljačke, pucnjave i topota kopita, shvatila je
i ostala bez riječi: to je zbog djeteta kojeg nosim u sebi, eto pravog razloga.
A sad, spalili su ga i pokopali, možda pokrili kamenjem, kao i njega. Dva sina je
pokopala. Od toga je puknula. Mene nije lako slomiti. Pokušaj, stavi me na kušnju. Neću se
predati. Ovoj jalovoj zemlji odbijam predati svoje tijelo. Ja njegujem svoju plodnost. Neka
zemlja za sebe zadrži svoju jalovost.

On sjedi i promatra što ona radi. Opet su je zaokupili oni prokleti dnevnici. Vjerojatno
želi namjerno potvrditi svoju superiornost.
Što bi se dogodilo kad bih sad ustao, istrgnuo ih iz njezinih ruku i uništio? Koliko je
samo puta osjetio pobudu da baš to učini. Isto tako je, ne reagirajući, progutao svoj bijes.
Zašto? Jadno stvorenje, nemoj misliti da ne vidim kako si izgubljena i kako se očajno skrivaš
iza tih teških knjiga. Ona je u zaklonu dok ja čuvam volove koji pasu. Upravo su se vratili s
rijeke i uskoro ću ih privesti u uski obor. Zbog lavova nije baš miran. Ti gadovi ih slijede
čitavog dana i nijedna druga divljač nije im odvratila pozornost. Prvi put ih je zamijetio još
rano jutros kad su prešli jedan brežuljak. S vremena na vrijeme tog popodneva začuje u
daljini njihovo tiho i strpljivo režanje. Nije joj ništa dao na znanje. Još uvijek je slaba. Tko
zna, možda će noćas biti divljači kraj rijeke. Lavovi će prvo tamo otići. U tom slučaju nema
opasnosti.
Nastavila je s pisanjem. Povremeno bi bacila pogled u njegovu smjeru.
Piše li to o meni, ljutito se upita. Njegov gospodar imao je takve knjige, o kažnjavanju, o
nadnicama, o vinu. Kad je napustila kolibu za bolesne u dugoj plavoj haljini i kad mu je
prišla u pratnji djevojaka, prvo se raspitivala o knjigama.
Gdje su moje stvari? Gdje su knjige?
On joj je pokazao mjesto. Ljudima je podijelio brendi, duhan, jednu pušku, nešto
strjeljiva i nekoliko njezinih haljina. Naravno, s kartom su zapalili vatru. Međutim, knjige
nitko nije dirao, nikoga ni najmanje nisu zanimale.
Za vrijeme dugog oporavka nije prestala zuriti u njih, čitala bi ili samo okretala stranice
bez nekog cilja. Promatrao ju je kao i sada. Traži li nešto? Očito je tražila, jer što bi je u tim
knjigama razočaralo, šokiralo, iznenadilo, naljutilo ili uzbudilo? Kakvu tajnu one kriju?
Božje riječi vječnog prokletstva?
- Moj suprug je sve tu zapisao - objasnila je kad ju je naposljetku zapitao. - O našem
putovanju.
- Sve?
Na njegovo iznenađenje, lice joj se zarumenjelo, onda je izustila pomalo zbunjeno:
- Pa, sve što mu se učinilo bitnim.
- Zašto ih čuvaš? Teške su.

38
Sonkwas, Koestri (hot.) - Pogrdni nazivi za Bušmana, lopovi.

45
 - Ti to ne razumiješ.
Nekoliko dana kasnije i ona je počela zapisivati u knjige. On je i dalje promatrao što
radi. Uvijek se činilo da joj to smeta jer bi tu i tamo bacila pogled prema njemu. Ili bi samo
zamišljeno zurila ispred sebe.
Bila je još uvijek jako blijeda, njezina put bila je skoro prozirno bijela. Nakon što je
nekoliko puta oprala kosu, počela ju je plesti u pletenicu da bi je održala čistom. To ju je
učinilo nekoliko godina mlađom, pravom djevojkom. Njega je to uznemirilo, učinilo
agresivnijim. Sebe nije želio opteretiti ženom takva izgleda. Što bi učinio da joj se nešto
dogodi? Ili još gore: što bi učinio da se ništa ne dogodi? Ako bi ostala s njim kao sada,
ranjivo mlada, djevojačkog izgleda, ovisna, nadohvat ruke, a istodobno nezavisna i
suzdržljiva, zaštićena građanskim odgojem i svojim knjigama?
Zašto je nije ostavio? Zbog čega gubi dragocjeno vrijeme čekajući da opet povrati
snagu? Dosad je već mogao stići do mora. Sve ove godine, gdje god se kretao, zavisio je
samo o sebi - tako je zamišljao slobodu. Pa ipak, svojom voljom prišao je zaprežnim kolima
kad je uvidio da se izgubila u divljini. Kako je mogao znati dokle će to dovesti? S druge
strane, zašto bi se vezao za ono što je nagonski učinio onog prvog dana? (Prvi dan?
Nagonski? Koliko dugo se u njemu stvarala odluka? Koliko dugo je oklijevao prateći kola,
stavljajući na vagu svoju slobodu i osamljenost?)
Mjesec je nestao, a onda se ponovno pojavio - to je Heitsi-Eibib iz majčinih priča o
životu i smrti - a ona, premda je osjećala da joj se vraća snaga, i dalje je bila blijeda, odsutna
i bezvoljna, kao da joj nije mnogo značilo što je još na životu. Tek bi ponekad na njezinu licu
primijetio žar uzbuđenja, uglavnom kod pisanja i jednom kad su se u selu rodili blizanci,
muškarci uzeli djevojčicu - druga beba bila je muško, umotali je u kožu i ostavili u pustari.
Elisabeth nije odmah shvatila što se događa, vjerojatno je zaključila da se radi o nekoj
ceremoniji krštenja. Tek mu je sutradan postavila pitanje želeći svakako vratiti dijete natrag.
Morao ju je na silu spriječiti. Dijete ionako ne bi našla. Štoviše, ljudi bi bijesno mogli
reagirati zbog miješanja u njihove stvari.
Čudnovato, ali od tog dana kao da se ubrzao njezin oporavak. Iako se bljedilo zadržalo,
dala sije truda da se pokrene i povrati snagu. Bila je sita sela. Htjela je otići.
U konačnici, prvo su krenuli Hotentoti. Jednog jutra, kad su ustali, začuše neobično
komešanje u selu. Sve kolibe u selu bile su ispražnjene i srušene, kože i asure umotane i
vezane u zamotuljke, stupovi i grede, okosnice koliba i dijelovi ograde, bačeni na gomilu i
zapaljeni; kolibe bolesnica, bez posebne ceremonije, također su spaljene. Jedino nisu dirali
Elisabethinu kolibu. Svi su se s njom došli pozdraviti uz mnogo mahanja ruku, uz ples i
provale smijeha, a onda su svi otišli, muškarci i žene, sva djeca, mladi i stari, uz metež pasa,
mukanje stoke i meket koza i ovaca. Kad se u daljini slegnula prašina, od sela nije ostalo
ništa osim gomila koje su dogorijevale, gole zemlje i, naravno, Elisabethine kolibe.
Njoj je to bilo neobjašnjivo. On je samo slegao ramenima.
- Zbog čega bi ostali ovdje? Oni su ionako uvijek u pokretu, od sezone do sezone.
- Kako si bio siguran da ćeš ih ovdje naći?
- Ja ih poznajem.
- Kamo su sada otišli?
- Zavisi od kiše i kad će zahladnjeti. Vjerojatno prema gorju Snow Mountains, a možda
će preći preko Velike Riblje rijeke (Great Fish River).
- Što će biti sa starcima koji su s njima? Kako će oni toliko daleko?
- Svi koji su odviše stari ili preslabi da održe korak, završit će u dikobrazovu brlogu.
- Ali to nije u redu!
Nije bio spreman raspravljati, ostavi je i krene za svojim poslom. Kad se vratio, primijeti
kako nešto zapisuje u knjige. Odlično, samo ti sve zapiši, piši o bebi ostavljenoj u pustari i
starcima na putu. Ako će ti zbog toga biti bolje, izbaci to iz sebe, a mene ostavi na miru.
Te noći bilo je neobično ponovno biti sam. Danju bi golo mjesto, gdje se nalazilo selo,
još oživjelo brojnim uspomenama, ali dok se večer primicala, nisu gorjele vatre kao prije,
nije bilo galame ni stoke koja se vraćala kući, vriska djece, prodornih glasova žena i dubljih

46
glasova muškaraca koji su se veselo okupljah oko posuda s gli39 korijenjem. Opet su bili
sami. Ostalo je samo njih dvoje. Ova samoća im je teže pala nego prije jer su se bili
naviknuli na nazočnost ljudi. Khanoes40 se ukazao na nebu, a zatim i druge zvijezde. U daljini
se oglasio šakalov plač. Šutke su sjedili oko vatre, jedan preko puta drugog. Promatrao je
njezin divni, meki vrat na mjestu gdje se ključna kost spaja ispod malog udubljenja, nježne
bijele ruke, oči koje žare tamnoplavom bojom, sad mnogo veće zbog bljedila na uskom licu.
- Starica, koja se brinula o meni - reče ona odjednom gledajući u njega kroz plamen vatre
- je li bila vrlo stara?
- Zbog čega pitaš?
- Ona neće preživjeti dugo putovanje. Hoće li i ona završiti u brlogu?
- Najvjerojatnije, ukoliko ostane bez snage.
- Kako to mogu učiniti?
- To bi za nju bilo bolje nego nastaviti put.
Poslije dužeg vremena, kad se vatra svela na ugljen koji dimi, ona upita:
- Što su uradili s mojim djetetom?
- To još nije bilo dijete.
- Što su uradili s njim? Jesu li ga zakopali?
- Ne znam. Znaju žene koje su se brinule o tebi.
- Ili su ga ostavili u pustari kao onu blizanku?
- Rekao sam ti, ne znam!
- Ako su se željeli riješiti djeteta, zašto ga nisu dali meni? Mogla sam ga odnijeti u Cape
Town.
- Zbog čega? Kao što su uradili s mojom majkom? Da bude vaš rob?
Njezine velike oči zurile su u njega bez riječi. Tek na kraju izusti:
- Idem na spavanje.
Ustala je i krenula prema kolibi. Na ulazu zastade zureći u noć glave okrenute u stranu
kao da pozorno osluškuje. Što je pokušala načuti: bebin plač? Ili je samo čekala da on nešto
poduzme?
Lav se oglasi muklim glasom, ne baš izdaleka. Sjenke su duge i mračne. Nužno je bilo
skloniti volove iza krhke ograde od grana. Nemirno su udarali nogama o zemlju. Knjiga joj
je još uvijek bila u naručju, ali više nije pisala. Možda je i ona čula lava.
Idućeg dana natovare vola i za sobom ostave napušteno selo.
- Jesi li siguran da idemo u smjeru mora?
- Rekao sam da ću te tamo odvesti.
- Koliko je daleko?
- Daleko je, ali približavamo se.
Bila je još nesigurna na nogama. Vjerojatno je jedini razlog zbog čega se zalagala za
nastavak puta bio taj što se nakon odlaska Hotentota osjećala previše izloženom opasnosti.
Njihova nazočnost bila je neka vrsta zaštite. U novoj tišini bilo je napretek vremena za
prepuštanje mračnim mislima; bili su odviše svjesni svoje nazočnosti. Zato je bilo bolje
nastaviti put, čak i da sporije napreduju uz češće zaustavljanje. On je skrbio o hrani -
korijenju, voću, bobicama, jajima, mesu - uz to je morao osigurati i dovoljno vode zbog
svakidašnjeg obilnog pranja. Postala je nekako obuzeta vodom, umivanjem i pranjem odjeće,
kao da je prašina na tijelu bila otrovna. U jednom trenutku, kad ga je poslala po vodu nakon
što je pola popodneva skupljao drva za vatru, on izgubi živce i baci drva na zemlju.
- Sama sebi donesi prokletu vodu! - uzviknuo je.
- Učini kao što sam ti rekla - bijesno je naredila.
Udario je nogom grančicu koja mu je bila na putu.
- U gradu bih te morao poslušati. Ovdje ja odlučujem.
- U Cape Townu bih te prisilila na posluh.
- Oh, ne bi. Grad bi me natjerao, ne ti. Inače, bi i ovdje to mogla učiniti. U biti, tko si ti?

39
Gli (hot.) - Korjenasta biljka od koje Hotentoti izrađuju opojno piće.
40
Khanoes (hot.) - Prva zvijezda koja se pojavljuje na nebu u južnoj hemisferi.

47
Što si ti? - ponašao se kao i onog dana kad se nije mogao svladati zbog karte.
- Samo jebena žena u poderanoj odjeći. Ništa drugo.
Zurila je u njega bez riječi, a onda se vratila na mjesto gdje su istovarili stvari. Neko
vrijeme, ruku sklopljenih na prsima, promatrao je što radi, kako je vrlo mirno sjela na svoj
zavežljaj, licem okrenutim u profilu i pogleda uprta u daljinu. Usprkos sebi, to ga je konačno
dirnulo, taj ponos i trud da sačuva svoje dostojanstvo.
Vratio se s vjedrom vode i zatekao je kako se latila igle i konca da bi zakrpala haljinu.
Kad je spustio vjedro, podignula je glavu. Nije pogledao u nju. Ni ona mu nije zahvalila.
Međutim, dok je hvatao volove da ih skloni preko noći, primijeti, nakon što se oprala iza
drveća, kako pali vatru, stavlja vodu da provre i, prvi put na ovom putovanju, priprema
večeru.
Podbode jogunaste volove da uđu kroz otvor malog ograđenog prostora i dvostrukim
remenom veže ih zajedno stablo. Zatim otvor zagradi granama. Zašto, dođavola, oni lavovi
nisu našli neki plijen pokraj rijeke?
Knjiga je još bila otvorena u njezinu naručju.
- Što se toliko trudiš oko volova? - upita ona kad je kleknuo da raspiri vatru.
- Zato - pogleda njezino zabrinuto lice - nemoj se brinuti.
- Znam, nešto nije u redu. Zašto mi ne kažeš?
- Sve je u redu.
Primijeti da su joj krajevi usta zategnuti, brada izbočena, a snažne vilice stisnute. Pred
njegovima očima ukazalo se ponosno i prkosno lice. I protiv svoje volje osjeti neku simpatiju
prema njoj: kako može biti siguran da je u pitanju ponos? Što je to tjera da se stalno tako
ponaša i da nikad ne pokazuje strah ili kolebanje? Ne bi bilo teško ispružiti ruku i dodirnuti
njezino rame da bi je smirio. Ne brini se, sve je u redu, ništa se neće dogoditi. Ne skrivam ti
istinu iz prijezira, već zbog brige da se previše ne uznemiriš bez potrebe. Samo ti noćas
mirno spavaj, ja ću biti na straži. Sutra ćemo opet nastaviti put prema moru. Ondje ćeš se
odmoriti.
Ipak, nije se usudio dodirnuti je. Kad je konačno odlučio porazgovarati, glas mu je
zvučao neutralno, skoro optužujući.
- O čemu pišeš?
- Ništa posebno - povukla se u sebe.
To sustezanje natjera ga da krene u napad:
- Lavovi su u blizini, a ti samo pišeš.
- Što mi prije nisi rekao? - reče ona i problijede.
- O njima bi pisala?
Napravi pokret kao da će zatvoriti knjigu, sada u obrambenom položaju, ali on odjednom
ljutito zgrabi kožni povez.
- O čemu ti ovdje pišeš? Hoću znati.
Pred njegovim očima na stranici knjige marširaju nerazumljive falange slova nalik na
mrave.
Nekoliko trenutaka oboje su se natezali oko knjige dok on, naposljetku, posramljen, ne
odustane. Ona bučno zatvori knjigu, položi je na koljena i pokrije rukama kao da želi zaštititi
neko dijete.
- Moram zapisati što se događa i vratiti knjigu u Cape Town.
- Zašto, zar ćeš zaboraviti ako ne zapišeš?
Htio je iz nje izvući više od samog odgovora, da se otvori kao knjiga, ali ona nije
popuštala. Ostala je napeta i ozbiljna.
- Lako se zaboravi.
- Ono što zaboraviš, nije ni vrijedno spomena.
- Ti bi zaista želio znati što pišem, zar ne? - odjednom se naruga. - Vjerojatno ti je
grozno jer ne razumiješ što radim.
Sad ona prelazi u napad umjesto njega:
- Mogu ovdje sjediti i pisati o čemu god želim. A ti ni riječi ne ćeš razumjeti.
- Što ti tu možeš razumjeti? - upita bez mnogo razmišljanja. - Bila si samo u pratnji svog

48
supruga. Što si tražila? Sigurno ništa nisi našla.
- A što si ti našao lutajući ovim krajem svih ovih godina?
- To se tiče samo mene.
- Zbog čega si napustio grad?
- Postavljaš stalno ista pitanja.
- Zato što želim znati.
- Kad bih ti rekao istinu...
- Zašto mi ne vjeruješ? - upita ona bespomoćno.
- Tebi vjerovati? - podrugljivo će on. - Imam dojam kao da me želiš obratiti. Uskoro ćeš
se početi i moliti za mene.
- Davno sam se prestala moliti - pogleda ga u oči s otvorenim izazovom.
- Nisam trpio svog gospodara - reče kratko, s prkosom - zbog toga sam otišao.
- Zašto ga nisi trpio?
- Zato što mi je gospodar.
Bez obzira na njegovu nabusitost - a možda stoga što noć, koja se spuštala, tjera čovjeka
da otvori dušu, ili zbog blizine lavova, i volova koji zatežu remenje - napusti na trenutak
obrambeni stav.
- Jednog dana - reče on gledajući je otvoreno u lice - dana kad me je postavio da se
brinem o njegovoj služinčadi i postavio za mantoora41, gospodar mi reče: “Stvoren si za ovu
zemlju, kao što su Malgašani za snagu, Javanci za inteligenciju, a Hotentoti za izdržljivost.
Razumiješ? Ti pripadaš ovdje.”
- Što tu ne valja? - upita ona. - Zar nisam i ja odgojena na isti način? Holanđanka,
hugenotkinja i tri generacije u Capeu...
- Mi nipošto nismo odgojeni za ovu zemlju! - odgovori on ljutito. - Ti si odgojena da
budeš gospodarica, a ja rob. Sve se svodi na to.
- Zbog toga si pobjegao?
Nije se na to osvrnuo, nabacao je još nekoliko grana na vatru pokušavajući otkriti mjesto
odakle vrebaju lavovi.
- Jesi li sad sretan? - zapita ona. - Sad kad si slobodan?
Kratko se nasmija, ali toliko prodorno da su volovi podignuli glavu i frktali od straha.
- Ti zaista misliš da sam ja ovo želio? Da se skićem po divljini?
- Za pedeset godina cijelo ovo područje bit će pod civilizacijom - reče ona.
- Pod civilizacijom? Kakve to ima veze s civilizacijom?
- Ne mogu te razumjeti - reče ona zbunjeno.
Odjednom su mu pred očima njezine dojke - one prve noći u kolima. Mora se oduprijeti
takvim mislima i provali strasti koja se pokreće u njemu.
- Kako možeš razumjeti? - odvrati on. - Ti si bijele rase, a ja sam samo rob, nije li tako?
Ja sam dvije ruke i dvije noge. Ja sam poput vola ili mazge. Ti si glava, tebi je dopušteno
razmišljati. Ja sam samo tijelo. Bolje da se držim svog mjesta. Drzak sam ako razmišljam.
Prihvaćao sam to dvadeset i pet godina. Onda mi je bilo dosta. Više to nisam mogao
podnositi. U ovih pet godina nisam ništa drugo radio nego razmišljao o ovoj divljini koja je
Bogu iza leđa. Ništa o tome nije zapisano u knjigama, sve je to ovdje, u meni. I što mogu s
tim?
- Ti si lud! - prošapta ona, šokirana, a donekle i sa sažaljenjem.
- Onda neka budem lud i pusti me da nastavim razmišljati! - jedva je svladao svoj bijes. -
Ti se pokušavaš zaštititi. Više ti odgovara da ostanem na svojoj razini, da budem na svom
“mjestu” i da me prezireš jer nisam u stanju razmišljati. Ali, ništa od toga.
U tišini koja je nastupila, nakon njegove provale gnjeva, izustila je samo njegovo ime:
- Adame. Nije tako.
On brzo ustane da donese još drva za vatru, svim osjetilima osjeti vlastitu snagu, kao da
namjerno želi biti tijelo, samo tijelo, ništa nego gruba sila. Ostalo je ludost. Zašto si me ove
večeri navelo da govorim na ovaj način? Pusti me, ostavi me na miru - ja sam slobodan!

41
Mantoor (afr.) - Nadglednik.

49
Želim biti slobodan.
Osjećajući se očajno, baci pogled na nju. Ona je još bila pokraj vatre i buljila u njega.
Nemoj gledati ovamo! Ne vidiš da sam gol?
Da je sad dan ili neka druga noć, napustio bi zaklon, bar na nekoliko sati, samo da opet
luta naokolo otvorenim prostorom, da dobije potporu svijeta koji ga okružuje. Ali ove noći
sve je prekrila tama iz koje lavovi vrebaju. Ove noći okruženi su beskrajem. Ondje se proteže
Mliječna staza, a onamo svijetli šest Khusetija42. Samo se na njih možemo osloniti u ovom
malom skloništu u kome nemirno treperi plamen vatre. Njega je nemoguće napustiti.
Posvuda su opasne životinje. Preostaje im samo ostati tu i vrtjeti se u krugu slijedeći
beskonačnu spiralu prema svojoj nutrini, prema njemu, prema njoj.
Nakon što su se iz neposredne blizine začuli prijeteći glasovi, on obiđe volove da
provjeri kako remenje drži, a onda se odjednom režanje lavova pretvori u riku. Pod njegovim
nogama zadrhta zemlja, a volovi se podignu na noge tuleći od straha. Začuje kako ga ona
zove: “Adame!” Prije nego što je stigao do nje nastane lom i pucanje grana. Ispruži ruku da
uzme pušku koju mu je pružila - za divno čudo, staložena, blijeda i šutljiva - kad ugleda
mužjaka s crnom grivom kako uskače kroz ogradu.
Adam opali nemajući vremena točno naciljati.
- Napuni ponovno! - poviče i brzo joj dobaci pušku.
Golemo tijelo povali ga na zemlju. Lav, pomisli. Bio je to jedan vol. Oba vola su se
oslobodila i jurila naokolo. Jednog je lav ščepao za rame. Onda probiju ogradu lomeći pod
sobom grane i odjure u noć. Jednoga lav nije puštao.
Adam joj zgrabi pušku iz ruke i pojuri za njima. Tek kad je stigao na kraj osvijetljena
prostora između razbacanih grana i trnovita drveća, primijeti da se nalazi pokraj njega i da ga
vuče za ruku.
- Nemoj praviti gluposti! - vrisnu ona. - Ostani ovdje!
Oslobodi je se i nastavi trčati, ali nakon desetak metara shvati da nema koristi. Nacilja
uzgred u smjeru buke i još jednom opali. Iznenada se negdje u mraku začuje bolan urlik.
Zatim tišina.
Vrati se pognuto kroz razbijenu ogradu.
Ona ga pogleda, ali nitko ne izusti ni riječi. Zajedno šutke poprave oštećenu ogradu i
vrate se zadihani k vatri. On nabaca još drva. Bezbrojne iskre razletješe se po zraku. U
osvijetljenoj noći čudne sjenke zaigraju preko njihova lica.
Bez obzira na vatru, zubi joj počnu cvokotati.
- Što ti je? - upita on.
- Ništa.
Počne ridati, borila se, ali bilo je jače od nje. Nije dugo trajalo. Tada stisne zube i obriše
suze.
- Ispičavam se. Nije mi bila namjera.
- Činilo mi se da se nisi uplašila - reče on nespretno.
- Dogodilo se tako iznenada. Jedino sada...
- Hajde na spavanje. Umorna si. Skuhat ću malo čaja.
- Ne ću moći zaspati.
- Pokušaj.
- Što ako se vrate?
- Noćas neće - smiruje ju on - dobili su što su tražili.
- Što ćemo sada? Misliš da su se dočepali obaju?
- Vjerojatno.
- Kako ćemo onda nastaviti put?
- To ćemo vidjeti sutra.
Dugo joj je trebalo da zaspi. Više puta je u snu zadrhtala i nešto promrmljala ili ispustila
jauk. On je ostao budan pokraj vatre, vodio brigu da se ne ugasi, motrio na nju, osluškivao

42
Khuseti (hot.) - Kišne zvijezde, zviježđe Plejada, Vlašići, najavljuju početak kišnog
razdoblja.

50
noć. Sve je bilo mirno premda je znao da negdje nekoga proždiru. Tek pred zoru pokrije se
kožama i zaspi.
Probudio se s prvim toplim sunčanim zrakama puno prije nje. Raspalio je žeravicu koja
je pod pepelom već bila izgubila sjaj, postavio lonac, uzeo pušku i otišao. Dolje na rijeci
skinuo je sa sebe odjeću - poderanu košulju na volane, koja je izgubila boju, i izlizane plave
hlače - i skočio u vodu. Hladna kao led, probudila ga je iz mrtvila. S obnovljenom snagom
navuče odjeću na mokro tijelo i uputi se kroz šumu od sekvoje, bijelog brijesta i divlje
trešnje u smjeru kojim su prošle noći nestali volovi. Počne oprezno tražiti jer su se lavovi,
iako nahranjeni, vjerojatno još nalazili u blizini. Nedaleko od zaklona primijeti prve strvinare
i popne se na stablo da bi imao bolji pregled. Kroz prorijeđeno drveće na travnatoj čistini
zamijeti strvinu jednog vola. Pomalo na smiješan način uvis su stršile dvije noge. Dvije
lavice još su se polako hranile zadovoljno ispuštajući grlene zvukove. Mužjak je nedaleko od
njih drijemao u travi trzajući povremeno glavom da otjera muhe. Ni traga od drugog vola.
Uz malo više nade nego prije, počne tražiti tragove u okolišu: izmet, izlomljene grančice,
zgaženu travu, tragove kopita. Čak i kad je naišao na ono što je tražio, potisnuo je uzbuđenje.
Možda je vol otišao odviše daleko da bi ga našao. Strpljivo nastavi slijediti tragove,
povremeno bi zadovoljno progunđao, kad bi uočio neki znak koji budi nadu. Usput je nešto
pojeo, bobice, lišće puno soka, korijenje, lukovice, gomoljike, voće, sve što se u izobilju
može naći u ovo doba godine. Nakon svakog zaustavljanja, sjetio bi se letimice, skoro
posramljen, sinoćnog razgovora. Na jakom svjetlu dana, uvidi da ono što je rekao nije bilo na
mjestu, kao ni ono što je ona izgovorila. Što mu bi da se toliko otvorio. To jedino može
pripisati noći i blizini lavova ili možda grižnji savjesti što ju je toliko puta namjerno ponizio,
ili čak i nagonu da zaštiti njezinu bijelu ranjivost. Međutim to nije bilo u redu, to je opasno.
Više se ne smije ponoviti.
Sasvim neočekivano, među brežuljcima u šumarku kiepersola, naiđe na vola koji je pasao
na drugoj strani čistine. Još mu je oko vrata bio dio remena koji ga je skoro zagušio. Kad se
Adam pojavio, životinja naglo podigne glavu.
Obrati joj se niskim, umilnim glasom približavajući se sve više. Vol ga, frkćući, upozori.
- Sve je u redu - reče Adam smirenim glasom - došao sam po tebe.
Vol se odjednom okrene i počne odmicati kasom. Stotinjak metara dalje, ponovno se
zaustavi i osvrne preko široke grbe. Na slabinama su bili vidljivi tragovi zgrušane krvi.
- Dođi - zovnu ga Adam tiho - dođi k meni, dođi.
Vol se oglasi tugaljivim glasom. Ovog puta dopusti Adamu da mu priđe i potapše ga po
plećima. Mlohava koža nervozno se trzala. Srećom, ništa nije bilo ozbiljno, tragovi na
slabinama bili su od trnja ili pandži, tek površinske ogrebotine.
- Dođi - naloži on ponovno, uhvati kraj remena i popusti zategnutu petlju.
U rano popodne stigli su u logor. Elisabeth skoči na noge, ispusti dnevnike i potrči
prema otvoru na ogradi gdje sačeka dok nije priveo vola.
- Jesi li bio daleko? - upita ona.
- Ne baš.
- Je li ozlijeđen?
- Nekoliko ogrebotina, to je sve.
- Vjerojatno si se umorio - reče ona brižnim glasom - pripremila sam malo hrane.
- Hvala
Baci pogled na nju. Danas joj se pojavilo rumenilo na licu. Ponovno skrene pogled.
- Moramo uskoro nastaviti put - reče kratko.
- Zašto?
- Bolje je skloniti se odavde dok su lavovi još na onoj strvini.
- Odsad ćemo se kretati zamjetno sporije - primijeti ona tiho.
- Nećemo. Ti ćeš jahati na volu. Nepotrebne stvari ćemo odbaciti.
- Nema nepotrebnih stvari! - prosvjedova ona. - Malo je toga preostalo.
- Kako ćemo onda? - upita on ljutito.
- Natovari vola kao i prije. Ja ću pješke.
- Još uvijek si slaba.

51
 - Dovoljno sam jaka.
On to pokušava procijeniti pogledom u kojem se zadržalo nepovjerenje, ali donekle i
odobravanje.
- Valjda sad nismo daleko? - upita ona.
- Nismo daleko ako idemo pravo prema obali - pogleda je pravo u oči - ali moje more
mnogo je dalje.
- Zašto ne krenemo najkraćim putem i nastavimo obalom?
- Potrebno je više mjeseci da prijeđemo mnoga riječna ušća, obrasle dine i stjenoviti
teren.
- Nije bitno vrijeme, pod uvjetom da stignemo do mora.
- Ne. Idemo prema mom mjestu.
- Ali...
- Rekao sam - reče mirno i time se završi razgovor.
Evo pravog razloga, pomisli on. Naše napredovanje ne bi spriječila riječna ušća, dine i
stijene. Radi se o nuždi, potrebi da zadržim kontrolu, da je podvrgnem svojim odlukama, da
joj pokažem gdje joj je mjesto.
I ona je to shvatila. Vidjela je u njegovim očima. Umjesto da iz nje provali bijes, ona ne
izusti ni riječ. Nije se složila, to je bilo vidljivo iz načina držanja glave i ramena i, što je još
opasnije, iz dvosmislena otpora šutnjom.
Pobijedio sam, zaključi on ironično. Moje odluke će se prihvaćati. Držat ćemo se mog
smjera puta, prema mom moru. Međutim, to je privremeno stanje, tek odgađanje. Nešto se
zaista promijenilo prošle noći. Sad je bilo samo pitanje vremena.

Epizoda na rijeci. Ona sjedi na velikom kamenu do same vode. Nova obuća, koju je on
napravio od kože nakon što su se raspale njezine gradske cipele, nalazi se pokraj nje dok
noge pere u vodi. Nekoliko metara niz potok on motri na vola, s kojeg je skinuo teret, kako
pije vodu. Posljednjih dana morali su prijeći bezbroj potočića, ponekad su se satima trudili
pronaći plitki gaz ili se borili da se probiju kroz gusto isprepleteno granje na obali. Ova
rijeka šira je od većine ostalih, sredinom teče brza struja i skupine stijena oblikuju duge i
duboke bazene povezane kaskadama. Dok vol pije vodu, stvaraju se mali valovi koji remete
bistri odraz drveća s druge strane obale. Bez ovog mreškanja vode ne bi bilo moguće
razlikovati stvari od njihova odraza. Niže, niz rijeku, jato gusaka prepustilo se struji u
bazenu, na udaljenoj obali naziru se ibisi među naplavljenim drvljem, dok su rode na krutim
nogama gacale kroz močvarnu travu. Kad su doveli vola do rijeke, jedva su obraćale
pozornost.
- Kad samo pomislim - reče ona iznenada - vjerojatno sam prva osoba koja se ovdje
pojavila. - Nasmije se u čudu: - Stvaram historiju.
- I ja sam ovdje - reče on ljutito. - Mnogo Hotentota je prošlo ovim putom.
- Htjela sam samo...
- Dobro znam što si htjela.
Bijesnim, grubim pokretima počne trljati vola suhom travom. Još jednom je poremećen
mirni trenutak. U svom očaju ona pritisne dlanovima čelo i nasloni ga na privučena koljena.
Zašto se ovo stalno događa. Zašto stalno kaže ono što ne smije? Možda on griješi što u
svakoj najbezazlenijoj riječi ili gestu namjerno osjeti provokaciju? To postaje zamorno, čak
više zamara od njihova napornog probijanja kroz vrijeme.
- Ti sebe uvjeravaš da stvaraš povijest gdje god prođeš - reče on podrugljivo.
- Pretpostavljam, povijest je ono što se događa ljudima iz Capea.
- Pa, iz Cape dolazi civilizacija na ovo područje - odgovori ona.
- Znači da je civilizacija povijest? Cape Town s crkvama, školama i vješalima, zar je
samo to tebi bitno? Na koji to način vi civilizirate neko područje? Kako znate da niste otišli
predaleko?
- Nisam to mislila.
- Ako nisi, zašto umišljaš da si prva osoba koja je prošla ovim krajem? Povijest je sve

52
ono što vi činite! Sve ono što Cape čini još moćnijim, još snažnijim. Zar je to civilizacija?
Nije ti palo na pamet da se ovdje povijest stvarala bez vas? Sa svakim starim Hotentotom
koga su ostavili u dikobrazovoj jazbini, sa svakom bezimenom lutalicom koja je prešla ovu
rijeku?
Elisabeth se hitro digne na noge.
- Ne znam što te spopalo - reče - nešto ti se poremetilo u glavi. Što god kažem, uvijek
pronađeš razlog za napad na mene.
- Zato što za tebe sve dolazi iz Capea. Zato što se ne možeš osloboditi razmišljanja kao u
Capeu. I zato što mi je dosta tvoga sranja.
- Što onda ne produžiš bez mene? - reče ona uzrujano. - Sam si rekao da ćeš me odvesti
do mora, nisam to tražila od tebe.
- Što bi se dogodilo s tobom da te ostavim ovdje?
- To nipošto nema veze s tobom. Sama se mogu snaći. Čak i da umrem, to nije tvoj
problem. Ne silim te da ostaneš sa mnom. Za Boga miloga, ako sam ti na teretu, ostavi me
samu. Ukoliko želiš ostati, imaj bar toliko uviđavnosti da mi ukažeš poštovanje.
- Svakako, gospođo - naruga se on.
Kad je ustala na noge, suzdrži se da ne eksplodira i vrati se na mjesto gdje je vol bio
istovaren.
- Zar ti nije jasno? Nemam volje boriti se ili svađati s tobom. Jedino želim s nekim
porazgovarati, ne želim se osjećati osamljenom. Zašto se na meni moraš osvećivati zbog
svoga života? Nisam to tražila. Ne želim za to snositi odgovornost.
Pošao je za volom. Zbog čega se uvijek opireš i tjeraš da izgubim živce? Želiš li me tako
poniziti? Svih ovih godina bio sam sebi dovoljan, samostalan, bar sam tako mislio. A sad me
svakog dana tjeraš da otkrivam kako se uopće nisam oslobodio Capea i da u svemu mnome
upravlja nezadovoljstvo i mržnja. Bio sam uvjeren da sam se toga oslobodio.
Strašno me boli što sad otkrivam da je sve to bilo iluzija. Što ti znaš o tome? Ti vjeruješ
da sam otišao svojom voljom. U tome je sva razlika.
Nastavili su razgovor bez riječi dok je on vezivao vola na mjestu gdje može pasti travu, a
ona pripremala stvari potrebne za tu noć. Nakon toga on je otišao skupljati drva, a ona se
kupala u rijeci. Prije negoli se vratio, ona se ponovno posvetila dnevniku.
Nekoliko minuta stajao je na mjestu i promatrao što radi. Vjerojatno je toga bila svjesna,
ali nije podignula glavu. Nešto kasnije on se okrene i počne graditi zaklon za noć. Kad je
završio, uputi se k rijeci.
Ona podigne glavu i vidje ga kako nestaje među drvećem. Pokušala se vratiti pisanju, ali
ništa joj nije padalo na pamet. Ljutito zatvori knjigu i odloži je među druge knjige. Neko
vrijeme pokušavala je nešto zakrpati. Ostavi se i toga i počne se vrtjeti bez cilja dok se nije
sjetila da treba zapaliti vatru. Sjedeći uz vatru, bezvoljno je gurkala drva štapom i prepustila
se umoru i brizi.
Zašto se ne vraća? Uzeo ju je za riječ i otišao? Pa dobro, neka je otišao, snaći će se ona.
Držat će se rijeke sve do mora. Zasada je samo to važno.
Malo kasnije ostavi štap i ustane. Dođe do ulaza u logor i pomisli: “Kako bi se samo
umislio da vidi da sam ga išla tražiti!” Onda se vrati natrag i počne praviti novi raspored
prtljage. Međutim, poslije nekoliko minuta preko volje promijeni odluku, odlučno napusti
logor i krene prema rijeci. Neka misli što hoće. Uskoro će noć. Vrijeme je da se prihvati
večernjih obveza.
Kad se probila kroz grmlje, odmah zamijeti njegovu odjeću na ravnoj stijeni na kojoj je
ranije ona sjedila, prljavu odjeću jednog klauna. Što je drugo nego bijedni klaun? U jednom
trenutku htjela se vratiti natrag, ali se suzdrži. Odlučno priđe bliže i popne se na stijenu.
Malo dalje, niz rijeku, na kraju dugog bazena, ugleda ga kako se bućka u vodi.
- Adame!
Digne glavu i strese vodu s nje.
- Što je?
- Dugo te nema. Ja... - zastade.
- Dolazim.

53
 Dugim zamasima ruku zapliva prema njoj; voda se pjenila oko njegovih ramena. Čaplje i
ibisi još uvijek su pasli na suprotnoj obali. Pri svjetlu Sunca na zalazu ptice se dozivaju u
šumarku koji je već zahvatio mrak.
Kad je stigao do plićaka, podigne se na noge i krene s namjerom da izađe van, sve dok
mu voda nije došla do pojasa. Na trenutak oklijevajući, zastade i pogleda u nju. Ponovno joj
dođe da se okrene i pobjegne. Međutim, ona odluči da neće to učiniti, jer ne želi. Prkosno
ostane na svom mjestu gledajući pravo u njega, uzdignute glave, uvjerena u svoju nadmoć.
On zažmiri očima, na licu mu se pojavi osmijeh bez milosti. Priđe bliže. Voda se slijeva
niz njegove bokove, tijelo mu je koščato, ali gipko i graciozno kao u mačke, na njemu igraju
tamni i napeti mišići. Mlađahno tijelo dječaka. Sad bi trebala otići. Ali nije se pomaknula.
Mali kovrčavi dio tijela ispod donjeg trbuha pojavi se iznad vode. Zureći, ona počne disati
očito s većim naporom, ali uporno ostaje na svom mjestu. Danas ću ti dati na znanje tko si.
Stalno me ponižavaš i vrijeđaš. Želim te vidjeti u tvojoj ranjivoj, bijednoj golotinji, izloženoj
meni na milost i nemilost. Da vidimo hoćeš li se usuditi. On prilazi još bliže. Voda se
uzburkala oko njegovih koljena i mišićavih listova nogu. Nad stisnutim testisima, skupljenim
zbog hladnoće, njiše se komično, naivno, njegov penis. Skoči na stijenu gdje je stajala, nije
se pokušao okrenuti niti rukom pokriti genitalije.
On se sagne, pokupi odjeću i produži svojim putom. Gledajući otraga, ona prvi put
ugleda, preko mišića njegovih leđa, preko stražnjice i bedara, jezivu tamnoljubičastu mrežu
ožiljaka i nadutih, kvrgavih masnica.
Svjesna je kako teško diše kroz poluotvorena usta.
- Divljače! - zasikće ona.
On se okrene. Hoće li se usuditi odgovoriti? Skrene pogled odjednom postiđena zbog
njegova spolovila koje visi. On bez riječi nastavi hodati, s odjećom preko ruke, bez namjere
da je odjene, i nestane među drvećem u smjeru logora.
- Dijete moje, nikad nemoj vjerovati robu - rekao joj je otac. - Postupaj s njim najbolje
što možeš, poučavaj ga Bibliji i vjerovat ćeš da je civiliziran, pitom kao mačka. Međutim,
kadtad on će pokazati zube i ti ćeš otkriti da je on ipak samo divlja životinja.
Tijelo joj se treslo, sjedne na stijenu, baci nekoliko kamenčića u vodu i gleda kako tonu
na dno. Što sad nije u redu? Prije je viđala gole robove i nije se obazirala na njih, kao ni na
neku životinju u Kompanijinoj menažeriji. Što je drugo nego rob? S tim mučnim nizom
ožiljaka na leđima nikad više nije sličio na roba. Zbog čega onda osjeća tu slabost u nogama?
Zašto se tako detaljno sjeća njegova tijela: prsiju, trbuha, bokova, nogu, njegova penisa koji
se njiše nad testisima? Zašto je to uopće zamijetila? On je zaista divljak, kako ga je već
nazvala. Više ga se ne smije bojati.
Tek kad je skoro pao mrak, ona smogne snage ustati i krenuti natrag. Noćas će se plašiti
logora, svjetla vatre, njegova neustrašiva, arogantna pogleda.
Kad je ušla u malo sklonište, prvo je vidjela košulju i poderane hlače bačene preko
grana. Načas je uhvati panika i osjeti potrebu pobjeći. Gdje može otići? Zašto? Neobični
osjećaj rezignacije prostruji kroz nju: na kraju krajeva, ovo je divljina, on je divljak, što
drugo očekivati? Otkad se prvi put pojavio kraj kola, ovih nekoliko tjedana, pogotovu kod
Hotentota, počela je vjerovati da je on ipak drukčiji. U biti to ju je kod njega najviše ljutilo.
Sad je sve jasno, njihove uloge su određene i time se treba voditi. Ukoliko postane nasilan, u
situaciji u kojoj se nalazi, ona to mora jednostavno prihvatiti kao dio rizika. Jedino se čudi i
ne da joj mira to što dosad nije primijenio nasilje. Sve bi tada bilo lakše za njega, pa na kraju
i za nju budući da bi znala što očekivati i s tim bi se pomirila. Da je do toga došlo, bilo bi
mnogo lakše nositi se s uporabom sile nad njezinim tijelom nego očekivati nemir i
nesigurnost koju je doživljavala proteklih tjedana.
Suzdržana i spokojna lica, ona uđe u sklonište i za sobom pregradi granama ulaz. Jedva
ga je pogledala - da, eno ga sjedi gol pokraj vatre - otiđe raspakirati stvari i namjerno izvadi
dnevnike. Otvori onaj koji još nije ispunila do kraja i pokuša, odnosno, počne se pretvarati da
piše. Jedva je bila u stanju drhtavom rukom držati pero i nije bila svjesna što stavlja na papir.
Ubrzo njegova šutnja postane iritanta, grebe joj po savjesti kao zrno pijeska u oku.
Podigne glavu, on je promatra. Ona uzdahne i nastavi pisati nasumce vezujući riječi, po

54
sjećanju crta siluete kuća u Amsterdamu, navodi imena životinja i biljaka koji joj padaju na
um. Konačno joj prekipje zbog sve veće zbrke u glavi.
Iznenada podigne glavu.
- Izvoli mi donijeti hranu kad bude gotova - reče kratko.
- Hrana je gotova.
- Onda je donesi ovamo.
Ostavi namjerno otvoren dnevnik u krilu i gleda kako on uporno i dalje stoji na mjestu.
Ukoliko ovog puta ne posluša, to će konačno biti znak otvorene pobune. Dok oboje muklo
šute, ona postaje svjesna opasnosti koja visi svom težinom.
Odjednom se on digne tako naglo da se trgnula i donese hranu do mjesta gdje je sjedila:
debele korijene mlječike koje je jučer iskopao, narezao i ostavio da se preko noći moče, a
onda ispržio. Miriše na meso.
On se zaustavi ispred nje, otvoreno je pogleda u oči pokušavajući natjerati da nešto kaže,
on očekuje, traži. Međutim, ona to odbija. Nitko neće nad njom dominirati. Uzme tanjur,
okrene glavu da ne gleda u tupi glavić njegova penisa, napola nabrekao, nadomak nje.
On se vrati svom mjestu pokraj vatre. Dok je jela, bila je svjesna da je ni na trenutak ne
pušta iz vida. Ona se odluči. Ne reći ništa, znači izbjegavati. Dokazat će mu kako nju nije
lako zastrašiti pa makar došlo do direktnog okršaja.
- Dođi po tanjur - naredi ona.
Adam se digne, smjesta posluša, ali namjerno pokazuje ravnodušnost.
Mrzovoljno i prkosno stane ispred nje.
- Zašto se ne odjeneš? - upita ona.
Očito je to čekao.
- Ja sam divljak. Divljaci ne nose odjeću.
- Ponašaš se kao dijete!
- Zar divljaci nisu poput djece?
Elisabeth ustane na noge ne želeći ga duže gledati.
- Adame, tvoje igrice me ne zanimaju. - reče ona. - Ako želiš, siluj me. Ako misliš tako
pokazati snagu. Za Boga miloga, ako to želiš, onda to učini bez uvijanja. Nemoj se naokolo
šunjati čekajući mrak.
- Tko kaže da to želim? - upita on prkosno kao zmija spremna na napad. - Da sam želio,
davno bih to učinio.
- Nisam baš sigurna - glas joj zvuči neuvjerljivo, ali ga drži pod kontrolom - ja samo
mislim da me se bojiš.
Iznenadnim pokretom ruke on razbije tanjur o kamen koji se nalazio između njih. Ona
stoji čekajući. On se nije pomaknuo.
- Ti si ta koja je na smrt preplašena - reče on.
- Tako je - reče ona suzdržavajući se - preplašena sam. Barem znam čega se plašim. Ne
znam koliko si ti siguran. Nije li to gore? Zato me ne trpiš. Zato se na meni pokušavaš
iskaliti.
Ono čega se plašimo, pomisli ona, to je da nas ovo prostranstvo tjera na sučeljivanje.
Ponavlja se ona noć s lavovima. Postavili su se jedan nasuprot drugom, odmjeravaju snage, i
najmanji pokret je bitan, jedna riječ može odlučiti o budućnosti. Zure jedno u drugo s
mržnjom i žudnjom, puni tjeskobe i malodušnosti. Ja sam uplašena, ti si uplašen, noć je
beskonačna. Sve je u tome. Ako napravim pokret i ispružim ruku prema tebi, hoćeš li to
shvatiti?
On se prvi okrene. Nevoljko, čak, stekla je dojam, pomalo ponizno i tužno. Možda je
ovog puta “pobijedila”. Međutim, ta pobjeda ništa ne dokazuje ili rješava. U biti, to je
sporedna stvar. To još sve više otežava. Dovedena skoro do očaja, upita ono što nije željela
znati:
- Što ti se dogodilo leđima?
- Tvoj narod ih je obradio devetokrakom kandžijom.
Ostao je okrenut leđima i dometne susprežući bijes:
- Što je to važno? Ništa to nije. Događa se svakog dana.

55
 - Zbog toga si pobjegao?
- Zar je to važno?
- Itekako važno. Izjavio si da si otišao svojevoljno.
- Nisam ništa izjavio. Stekla si takav dojam.
- Ti si mi to dao naslutiti. Htio si da tako mislim. Nisi htio da zaključim kako si pobjegao
zato što su te bičevali.
- Sad znaš. Jesi li zadovoljna? Jesi li dobila što si htjela?
- Ja to ne želim.
- Zašto me stalno zapitkuješ? - odvrati on.
- Adame, zašto su ti to učinili?
- Dignuo sam ruku na svog gospodara - reče on bez uvijanja.
- Ne radi se to bez razloga.
- Moji razlozi su osobne prirode.
- Zbog toga se i plašiš? - našali se ona. - Ima li još nešto čega bi se trebao sramiti?
- Sramiti? - zadrhti on od bijesa. - Ti se trebaš sramiti! Ti si ta koja stalno postavljaš
pitanja. I to je jedna vrsta bičevanja. Vama ženama to dobro ide. Uvijek ste spremne staviti
sol na ranu, i dugo nakon što muškarci dignu ruke.
- Ako tako misliš, nisi trebao odgovoriti na moje pitanje.
Opet taj zid, pomisli ona. Stalno se ponavlja. Okrene se spremna da ga napusti.
- Dobro - reče on stegnuta grla - reći ću ti ako želiš znati. Ako će te učiniti ponosnom to
što si uspjela izvući iz mene.
Ona pogleda oko sebe s pokretom kao da se brani, ali on se više nije mogao zaustaviti.
- Htjela bi znati, je li tako? - kaza on otresito. - Onda ću ti reći. Gospodarice! Dignuo
sam ruke na svog gospodara jer, prije ili kasnije, dođe trenutak kad moraš reći ne. Bio sam
njegov mantoor, morao sam sve nadzirati. Čak sam na njegov nalog morao kažnjavati druge
robove. Imao je slabo srce i od bičevanja bi se zamorio tako da je samo promatrao. Nikad to
nisam želio. Nipošto svoje ljude. Ali bio sam rob, nisam mu se mogao suprotstaviti.
Utihne na trenutak, teško dišući.
- Onda mi je stara baka umrla od hladnoće jer mi nisu dopustili da joj odnesem drva za
grijanje. Majka je htjela otići na pogreb, ali joj baas nije dopustio. Trebala je obrezivati lozu.
Tada je sama odlučila pokopati staricu. Kad se naredna dana vratila, otišla je u vinograd
pjevajući kao da se ništa nije dogodilo.
Zagledao se mimo nje u pomrčinu.
- I onda? - upita ona kad nije nastavio.
- Naložio je da ju dovedu iza kuće i vežu za stup. Dao mi je kandžiju i naredio da je
bičujem.
- Adame, to nije istina!
- Ovog puta je istina - reče on i pogleda u nju kao da je očima želi spržiti. Zurila je u
njega, nije bila u stanju odvratiti pogled.
- Preklinjao sam. Nije htio čuti. Ja sam nastavio kumiti, ali on zgrabi komad drveta - bio
sam u poslu, izrađivao sam jedan stol, a on je zgrabio jednu nogu od stola i udari me preko
lica. Ja mu otmem drvo. Prestao sam ga tući tek kad je pao na pod.
- I nakon toga?
- Ništa.
- Bio si kažnjen i onda si pobjegao?
- Što sam drugo mogao učiniti? Nisam izabrao divljinu jer sam to želio. Jednostavno,
morao sam. Naučio sam kako ostati na životu, preživjeti poput životinje. Ali ja nisam
životinja. Ja sam ljudsko biće. Želio bih ponovno živjeti s ljudima. Zato se jednog dana
moram vratiti, ne puzeći kao odbjegli pas, već hodajući na svoje dvije noge, uspravno,
ničega se ne srameći.
Spustila je glavu.
- Kako to postići? - upita ona.
- Tako da te odvedem u Cape Town. Ne do mora, već do same kuće. Natrag gradu i
njegovoj planini. Ti im sve možeš objasniti. Kad im kažeš kako sam te doveo, kad im kažeš

56
kako sam ti spasio život. Ako zatražiš moju slobodu, oni će pristati. Ti možeš otkupiti moju
slobodu. To ne može nitko drugi, ja sam u tvojim rukama.
Zanijemila je, nije imala snage podignuti glavu.
- Jesi li sad shvatila? - upita u novom nastupu bijesa. - Silovanja se ne trebaš bojati. Ubio
bih se kad bih ti učinio nešto nažao.
- Moja sigurnost za tvoju slobodu, je li to pogodba? - upita ona hladno.
- Ako to držiš pogodbom.
- Ja pitam tebe.
- Zar je važno kako ćemo to nazvati?
Činilo se da mu ponestaje snage. Kao da je prvi put postao svjestan svoje golotinje.
Okrene svoja izbrazdana leđa i vrati se svom mjestu pokraj vatre. Nabaci još drva, a onda se
zavuče u svoje kože i legne podalje u mraku.
Elisabeth sjedne gledajući u taj zamotuljakbez oblika. Kako je strašno živjeti na rubu
drugog svijeta, svjestan mogućnosti da ga otkriješ? Je li to uopće moguće? Hoćemo li se
usuditi? Može li se preživjeti? Koliko dugo puž može opstati izvan svoje kućice? Zašto
bismo kroz plamen pokušavali stići u drugu tamu, zbog straha? Ili te baš ta strepnja tjera
naprijed?
Nije imao pojma kad je otišla na spavanje. Kad se probudio u ranim jutarnjim satima,
začuje kako uzdiše i jeca u mraku. Podigne se na lakat da bi bolje čuo kako ona teško diše i
ispušta prigušene uzdahe, kako se nemirno vrti i trza u snu, s one strane vatre koja je
sagorijevala u mutnom sjaju boje naranče. Zbunjeno i zabrinuto ustane i pođe prema njoj.
Tek kad se sagnuo, shvati što čini. Stegnuta grla, opčinjen, zurio je u njezine ruke koje su se
grčile između bedara. Nije se mogao pomaknuti s mjesta. Izvan njegove volje probudi se
njegovo spolovilo.
Ona naglo prestane.
- Što radiš ovdje? - reče zadihano. - Odlazi! U mraku navuče pokrivač preko sebe.
Nije se pomaknuo. Ženo, ti si divljina u kojoj je čovjeku suđeno da se izgubi.
Ona sjedne i šćućuri se umotana u pokrivač. Žeravice su još tinjale i jedva davale
svjetlost. Mogla je samo nazreti siluetu njegova vitka tijela, obrise ramena, uvučeni trbuh i tu
prijeteću i divlju stvar kako strši prema njoj kao uzdignuta zmijska glava.
Nemoj me više prisiljivati. Zar ne vidiš kako sam prestrašena i gladna? Potreban mi je
mir. Ne mogu više podnositi, nipošto sama.
On je znao, trebao se samo sagnuti prema njoj i dodirnuti, zaroniti u taj trenutak kao u
duboku vodu. Ali iza tog trenutka čeka beskonačna noć, sve ono što donosi budućnost: sve
nemoguće mogućnosti, sve što se može potvrditi ili zalediti jednim pokretom, stvoriti ili
uništiti jednim pokretom.
Uspravi se, ustane i okrene s prigušenim uzdahom u grlu, a zatim vrati na svoje mjesto u
mraku.
Nemoj, nemoj me razoružati. To je sve što mi je preostalo od slobode.
Nije se više oglasila. Ne čuje ni kako diše. Možda je opet zaspala, možda leži budna i
raširenih očiju bulji u mrak. Nije okrenuo glavu. Sjedne blizu gomile grana koje su služile
kao ogrjev, stavi na koljena kožu koja služi za nošenje tereta, i polako i strpljivo počne za
sebe krojiti zaštitnu pregaču i pojas.

Onda je drugi vol došao na red. Sve je započelo olujom, jednom od naglih promjena
vremena u Istočnom Capeu, što samo potvrđuje da je blagi i pitomi izgled te regije tek
obična obmana.
U to vrijeme, po svoj prilici, nisu bili daleko od njihova odredišta na obali, možda ne
više od tri do četiri dana. Promjena se naslućivala već neko vrijeme, nesnosna žega zasićena
vlagom postajala je sve više nepodnošljiva. Ni pokreta u zraku, ni traga oblaka kao
nagovještaj, tek nevidljiva ljepljiva žega koja iscrpljuje čovjeka i ostavlja ga bez daha.

57
 Prošli su rubom šume, produžili kroz nekoliko skupina visokih stabala - sneezewooda43,
kisele šljive, sekvoja, bijelog jasena i blackwooda44 - dok nisu stigli do dugog blagog
obronka obrasla divljim maslinama i šafranom, Hotentotovim grahom 45, žbunjem horse-
pissa46, divljim kajsijama, ghaukumom, numnumom, dry-my-throatom i euphorbijom47 koja
raste posvuda. Odjednom se ispod njih pojavila rijeka od koje zastaje dah, šira od svih koje
su dotad morali prijeći.
Slijedi ono što se dogodilo, kako je opisala u svom dnevniku.
Dok je on pazio na krokodile, ona se sagnula, napila vode i rukom nakvasila užareno
lice. Kako je posljednjih dana vladala nepodnošljiva žega, da bi utažili žeđu, bili su prisiljeni
osloniti se na ono što bi Adam pronašao, i to uglavnom divlje smokve i lukovice korijena
kiepersola koje su bile pune vode. Najednom, kao nekim čudom, pred njima se stvori široka
rijeka koja brzo odmiče.
Netom se napila vode, bila je spremna prijeći rijeku, ali ju je on zaustavio. Na ovom
mjestu riječno korito može prevariti. Trebalo je hodati pola dana uz rijeku do niska gaza ili
napraviti splav da ponese vola. Po ovoj vrućini daljnje kretanje nije dolazilo u obzir tako da
se ona pomirila s time da ostane na tom mjestu i potraži u blizini bibrikos48 i gomoljike
kojima će povezati balvane koje je Adam odabrao. Dobro su se izmorili, ali kasno popodne
sve je bilo spremno.
- Hoćemo li sad prijeći rijeku? - upita ona.
- Bolje je pričekati jutro. Trebalo bi nam skoro sat vremena za prelazak, a tada bi bilo
kasno za podizanje logora. Za ovu noć bit će nam potreban dobar zaklon. Pogledaj, sprema
se oluja.
Odviše umorna za raspravu, teška se srca pomiri sumnjajući da on namjerno odugovlači
kako bi je zadržao dalje od mora. Sada je za nju more značilo ispunjenje svega, odgovor na
sve probleme, ostvarenje težnji, krajnji spokoj.
Svjestan njezina nezadovoljstva, da bi to nekako nadoknadio, on reče:
- Kad prođe ova oluja, vjerujem da više neće biti lošeg vremena.
- Odakle znaš?
- Uvijek je tako.
Ona pomisli koliko bi Erik Alexis Larsson bio zahvalan na takvoj informaciji. Promatra
kako pomoću drveća i granja rutinski gradi zaklon. Povremeno zastane, rukom obriše s lica
znoj koji se slijeva u crnim linijama preko mreže ožiljaka na njegovim leđima. Kao i obično,
ona se strese kad to vidi. Istovremeno ju je to privlačilo i bilo joj odbojno. I ti si umoran,
pomisli. Ne samo ja. Pa ipak, mučiš se i ništa ne kažeš. Zašto? Radi mene? Ne mogu
zamisliti da sve ovo radiš radi sebe. Prije negoli si prišao mojim kolima, dok si lutao, kako si
spavao svih ovih godina? Tako malo znam o tebi.
Onda se podigne vjetar. U početku su osjetili hladno osvježenje nakon mučne vrućine,
dodir života koji osvježuje dlanove i lica, a u kosi znoj postaje ljepljiv i hladan. Onda
zatreperi lišće, svako drvo ima svoj šum: sivo lišće divljih smokava šušti, sitni listići žutog
drva ispuštaju nježnije, više tonove, grančice drva assegai trepere, niže raslinje uznemireno
šapuće. Teške grane savijaju se i škripe. Nešto kasnije, kad su bacili pogled niz golu padinu
koja se bez zaštite drveća spuštala prema rijeci, trava odjednom utihnu i polegne pod snagom
neke divovske ruke. Nebo se smračilo. Daleko s one strane rijeke posljednje zrake sunca još

43
Sneezewood - Vrlo tvrdo drvo, koristilo se za željezničke pragove i električne stupove,
naraste do petnaest metara. Prilikom rezanja od njega se kiše.
44
Blackwood - Ebanovina.
45
Hotentotov grah ili mahune - Divlji jestivi grah.
46
Horse-piss - Maslačak.
47
Euphorbia - Mlječika.
Ghaukum - Biljka s ljekovitim lišćem.
Numnum - Zimzeleni grm s jestivim bobicama, natalska šljiva.
Dry-my-throat - Kozja krv.
48
Bibrikos - Vjerojatno vrsta povijuša

58
uvijek su probadale planinu nadnaravnim bezbojnim sjajem. Gromovi zatutnjaše muklo i
mračno, još uvijek u daljini, ali sve bliže prilaze, a iznad brjegova munja pleše nebom u
obliku vatrenih pukotina.
Ali vjetar sve nadjača urlajući iznad šume kao divlja zvijer puštena s lanca. Vol u strahu
počne udarati nogama o zemlju, zateže debeli remen, oči mu bijele.
- Dobro bi bilo nešto pojesti dok još ima svjetla - reče Adam.
Ostalo je nešto meda od prošle noći, a prethodno je očistio i popržio hotentotske mahune.
Sve su to zalili s malo čaja koji je donesen iz grada. Međutim, zbog snažnog vjetra nisu
mogli završiti s jelom. Muklim, divljim urlikom vjetar nisko prilazi pustopoljinom. Visoka
stabla se zanjišu i saviju prema tlu, povremeno se čuje lom grana i njihov pad. Vol muče i
pokušava osloboditi glavu od remena koji ga drži. Svakih nekoliko minuta Adam se diže i
pokušava ga smiriti.
Ova oluja sliči onoj koja je vitlala one noći kad je Larsson nestao, pomisli ona. Nipošto,
ova je daleko jača. Umorna od uzaludna čekanja i straha koji nije popuštao cijelog dana, te
noći spavala je do zore. Ipak, ta oluja ju je zaštitila i spriječila dolazak divljih zvijeri. Osim
toga, spavala je u kolima s čvrsto vezanim platnenim krovom. Ove noći ničega nema između
njih i oluje. Osim stabala, osim šume.
Ubrzo su baš ta stabla postala najveća opasnost. Oboje to otkriju istovremeno, kad su iz
šume začuli mukli pad od čega se sve zatreslo i zatim zvuk lomljave debla i grana koji je
pratio taj pad.
- To drvo je iščupano iz korijena.
Slijedilo je još jedno i mnogo drugih, svuda u mraku duboko korijenje izvučeno je i
oslobođeno čvrstog zahvata u zemlji. Međutim, vjetar postaje sve snažniji. Munje bez
prestanka divlje palucaju nebom, udari groma odjekuju kao rušenje planine.
Usred noći bez kraja divovsko žuto drvo blizu njihova skloništa zapali se od udara
groma. Začuju kako udar odzvanja kroz svu tu buku i kad su, zgroženi, pogledali uvis,
ugledahu nebo kako gori iznad njih. Idućeg trenutka golemo drvo, lomeći sve pred sobom,
sruši se pravo na njihovo sklonište i zapali čitavom dužinom. Vjetar zgrabi zapaljene grane i
snažno ih zavitla u obližnje drveće. Na prvi zvuk Elisabeth skoči i u strahu se stisne uz njega.
- Moramo se maknuti odavde - reče on brzo i prodrma je da dođe k sebi - pomogni mi.
- Što treba učiniti? Kamo ćemo?
- Izvan šume - reče on. - Hajdemo, pridrži vola dok ga natovarim.
- Zgazit će me.
- Ne smije primijetiti tvoj strah. Razgovaraj s njim. Nemamo vremena na pretek.
Dok je Adam tovario stvari na njegova široka leđa, ona je tresući se pokušavala smiriti
životinju milovanjem po njušci.
- Krenimo.
On se stavi na čelo. Ona krene za njim udaljujući se od gorućeg stabla prema otvorenom
prostoru gdje ih vjetar dohvati kao poplavljena rijeka.
- Idemo na drugu stranu - vikne on.
Probijali su se kroz niže raslinje, gdje je prijetila manja opasnost od grana koje padaju,
sve dok se nisu izbili na guštik divljih smokava i euphorbija. Nimalo nisu bili svjesni trnja i
grančica koje su parale njihovu kožu.
Onda je kiša počela padati. Kao da je vjetar odnijela sobom bujica vode koja se pod
bljeskom munja slijevala iz crna neba. Poslije strahovite žege koja je vladala posljednjih
dana, iznenada hladnoća, koja ih je obgrlila svojim ogrtačem poput žitka leda, postane
nepodnošljiva. Šćućurili su se u raslinju i skrili iza vola. Adam je ispod natovarenih stvari
izvadio jednu kožu i pokrio njihove glave, dok su stvari zaštitili svojim tijelima. Ona se
stisnula uz njega, čvrsto se pripivši zbog panike i, tresući se od hladnoće, dijelila toplinu
svog tijela s njegovom.
Vjetar bi povremeno ojačao i u daljini napravio darmar među drvećem probijajući se
prema otvorenom prostoru. Vatra se razbuktala na pojedinim mjestima, munje su među

59
oblacima izvodile ples sv. Vitusa49, a ponovni pljusak kiše oborio ih je na zemlju.
- Zar ovo neće prestati? - zubi su joj nekontrolirano cvokotali.
Oluja je toliko bjesnjela da je nestao strah. Izranjavana, izmučena, ukočena od hladnoće,
nijemo se šćućurila uz njega. On ju je obgrlio rukom, dok je drugom pridržavao kožu koja je
bila jadna zaštita.
- Proći će to - reče on - samo ćemo pokisnuti.
Oluja se stišala u zoru dok se siva hladna svjetlost probijala kroz crnu kišu. Padala je još
neko vrijeme, a onda je i ona počela jenjavati. Ostala je pripijena uz njega, smirena, ali još
pod šokom. Dok je oluja gubila snagu, pojavi se umor i prevlada pospanost. Utone u san.
Brzo se probudila zbog hladnoće, bila je nakratko u nedoumici gdje se nalazi i što se
dogodilo.Tada otkrije kako on spava pokraj nje s glavom na njezinu ramenu.
Nije joj bilo jasno. Pogleda u njegovo usnulo lice i osjeti trzaje njegova tijela. Jesu li u
ovom položaju proveli cijelu noć, isprepletenih udova, tako blizu jedan drugom? Dok spava,
lice mu izgleda neopasno. Ni traga arogancije ili prijetećeg stava, jedino umor, tišina i
odmak. Noge su joj se u snu napola ukočile od hladnoće i pokuša promijeniti položaj. On
odmah otvori oči i pogleda u nju.
- Nastavi spavati - rekla je glasom koji ne prepoznaje - jako si umoran.
- Odviše je hladno. Moramo se pokrenuti.
S mukom se provuku kroz grmlje svjesni svakog trna i opake grančice. Ona primijeti
svježe ogrebotine na njegovu smeđom tijelu, kao da gleda u nekog neznanca.
Razbacano grmlje i drveće iščupano iz korijena posvuda su za sobom ostavili goleme
otvorene rupe nalik na rane u raskvašenoj zemlji. Okrene joj leđa i baci pogled naokolo.
Od one noći kad sam se usudio utažiti žeđu koja me je morila, u tvojim očima bio sam
samo tijelo. Naša tijela nam smetaju. Kako se drukčije možemo prepoznati? Sramimo se
naših tijela, ali ona se ne srame nas. U toj oluji sokolili su jedno drugo kao dvije klade koje
zajedno nosi struja.
Pogledaj me. Ništa ne moraš reći. Samo me pogledaj, prepoznaj me, nemoj poreći što se
dogodilo. Imaj povjerenja u mene, vjeruj u mene. Zar ne vidiš, to mi je potrebno? Ako to
porekneš, onda je naša noć bila samo naguravanje životinja u oluji, tebe, mene, vola, bez
razlike. A ja znam da je bilo više od toga, bilo je više, upilo se u nas kao kiša. Priznaj. Samo
to tražim. Ako to porekneš, porekla si mene.
- Drži vola na oku - reče Adam - pokušat ću zapaliti vatru.
- Gdje ćeš naći suha drva po ovom vremenu?
- Možda u šumi postoji koji gustiš do kojeg kiša nije doprla. Ako pronađem sneezewood,
zapalit ću vatru.
Otrči a da se nije ni osvrnuo. Elisabeth ostade na svom mjestu. Među zamotanim
stvarima pronađe odjeću koja je na mjestima bila smočena, ali ne tako mokra kao suknja na
njoj. Dnevnici, zamotani u kožu, hvala Bogu, ostali su suhi.
Sat kasnije ugleda tanku liniju dima kako se u šumi nesigurno uzdiže. Ubrzo dođe po
nju. Natjeraju vola da požuri i trčeći uz njega pokušaju vratiti malo topline u svoja promrzla
tijela. Kad je ugledala vatricu, zadrhta od zadovoljstva. Stajala je raširenih ruku čekajući da
prokuha voda i zatim poprži nekoliko trakova namočenog biltonga50.
- Najbolje bi bilo da se ovdje zadržimo dok ne prođe ovo vrijeme - reče on malo potom.
Isto tako ostanemo stisnuti jedno uz drugo, dok se ne razdani, hineći da se ništa nije
dogodilo? Do kada je moguće živjeti s lažima? Tijelo posjeduje svoju istinu koja se ne može
poreći.
- Ne dolazi u obzir, ja želim nastaviti put - reče ona žurno.
- Ne znaš što govoriš - odgovori on odsječno - odavde se ne mičemo.

49
Ples svetog Vitusa - Plesna manija nastala u 11. stoljeću koja je trajala do 15. stoljeća. Po
predanju, sveti Vitus (sv. Ivan Krstitelj) bacio bi kletvu na grješnike koji bi se dali u ples do
iznemoglosti. Znanstvenici zaključuju da su se ljudi zbog nekog stresa ili bijede dali u
histerični ples da bi se oslobodili pritiska, odnosno grijeha.
50
Biltong (afr.) - Osušeni traci usoljena mesa.

60
 - Kažem ti...
- Što mi ti možeš reći? - reče on razdražljivo. - Ja poznajem ovaj kraj.
- Molim te - reče ona skrušeno - ne mogu ovdje ostati. Zašto ne bismo pokušali?
- Zbog čega se žuriš?
Zbog tebe.
- Moramo stići do mora.
- Vjerojatno od splavi nije ostalo ništa.
Ne, ništa nije ostalo. Kad su došli do rijeke, ona se podignula toliko visoko da je nisko
raslinje ostalo pod vodom. Od splavi ni traga ni glasa.
- Moramo napraviti novu splav - reče on.
- Je li zaista potrebno? - upita ona tvrdoglavo. - Vol je sigurno dovoljno snažan da pliva
s teretom ako odvojimo stvari koje voda može oštetiti.
- Tvoje knjige, na primjer?
- Tako je - pogleda ga u lice - ja ću ih nositi. Ti uzmi strjeljivo. Možda nešto hrane.
Ostalo će biti u redu.
- Ne poznaješ ovu rijeku.
- Vol je snažan.
- A što je s nama?
- Mi možemo plivati.
Nakratko se nasmije.
- Sve do mora?
- Gubimo vrijeme - reče ona nestrpljivo - dovedi vola.
- Izazivaš vraga.
- Hoćeš li da ja preuzmem stvari u svoje ruke?
Pogleda je svladavajući bijes, onda se okrene i popne kliskom obalom do mjesta gdje je
ostavio vola. Smrknuta lica otvori zavežljaj na zemlji. Ona priđe i klekne pokraj njega da mu
pomogne izdvojiti neke stvari, kao što su dnevnici, strjeljivo, puška, pištolj i onoliko brašna i
šećera koliko su mogli ponijeti. Sve su umotali u nekoliko koža. Ostatak su natovarili na
vola.
Kad su je podboli da siđe niz obalu, životinja se odbije pomaknuti. Međutim, strma obala
je sklizava i povratak nije moguć. Kad je vol prednjim kopitima stupio u blatnjavu vodu,
napravio je još jedan uzaludan napor da se okrene, ali blato pod njim popusti i uz strahovitu
riku, dršćući, sruči se naglavce u brzu rijeku.
Elisabeth baci pogled na Adama, primijeti usta stisnuta od bijesa i okrene glavu.
Pokušavajući održati teret na svojim leđima, vol otpliva prema obali, struja ga neko vrijeme
ponese nizvodno, ali s gubicom i rogovima iznad vode uspijeva se oduprijeti struji sve do
nekoliko metara od suprotne obale. Tada se, tako nenadano da odmah nije mogla vjerovati,
vol propne i uz divlju riku naglo okrene zahvaćen nevidljivim vrtlogom i nestane iz vida. Oni
potrčaše niz obalu da vide hoće li se ponovno pojaviti. Nekoliko stotina metara nizvodno tek
jednom nakratko primijetiše tamnu gromadu koja je sličila volu. Nakon toga ništa više.
Široko otvorenih očiju ona nečujno brižne u plač, dok su joj se nokti žarili u dlan ruke.
- Upozorio sam te - reče Adam skoro likujući od bijesa.
Nešto u njoj se otkvači:
- Ti si me na to natjerao - zajeca - nitko drugi nego ti!
Okrene se i nastavi trčati niz obalu posrćući u dugoj haljini kroz visoku mokru travu.
Ljutito podigne rub haljine da bi brže trčala. Nekoliko puta se posklizne ili nagazi na rupe od
miševa ili zmija, a onda posrne i strmoglavi se u svježu kaljužu. Plačući bespomoćno, svaki
put se podigne i nastavi trčati sve dok nije zastala zbog vatre u plućima. U prljavoj vodi
nigdje ni traga od vola, čak ni kad je zaobišla široku okuku odakle se pružao nesmetani
pogled na rijeku od skoro jedne milje. Pravo do mora. Sve njihove stvari koje su nestale:
lonci, tave, pribor za jelo, ostatak hrane, pokrivači, sva njezina odjeća.
Stajala je zureći u vodu opčinjena zlim udesom. Treba li skočiti i nestati u tom mutnom
vrtlogu, zauvijek okončati borbu protiv svega što postaje nepodnošljivo i prestati se braniti
od njega, ništa više ne pokušavati i ne čeznuti za nečim ili vjerovati u nešto, samo jednim

61
skokom sve skončati i otplutati do širokog mora.
Nije to mogla učiniti. Prevelika sam kukavica i odviše umorna. Ništa više ne želim. Kad
je čula da on prilazi, nije ni podignula glavu. Samo je nastavila zuriti u rijeku.
- Nemoj - reče on hvatajući je za ruku.
- Kako znaš da ja...
- Izvući ćemo se iz ovoga.
Iskesi se na njega kroz suze:
- Kako još možeš govoriti da ćemo se izvući? Pokuša se osloboditi njegovog stiska.
- Pusti me!
- Prvo prestani plakati.
Odjednom joj ponestane snage. Priđe mu, nesvjesno brižne u plač i pripije se uz njega,
dok je on pokušava pridržati i smiriti stišćući zube.
Nakon dužeg vremena vrati joj se snaga, još trenutak zadrži glavu na njegovim prsima, a
onda se posramljena okrene pokušavajući obrisati suze.
- Krenimo - reče on - prije negoli opet počne padati kiša.
Dva sljedeća dana skrivali su se u među niskim raslinjem, granama zaklonjeni od jake
kiše. Vjetar je zamro, više nije bilo opasnosti od stabala koja se ruše. Konačno i kiša prestane
padati i sunce se ponovno pojavi.
S nekog grma donese joj lišće koje se žvaće i zadovoljno promatra kako joj slatkasti,
trpki sok smiruje napete živce i vraća je u život. Jednom prilikom vratio se sa zecom, kojeg
je vjerojatno uhvatio u stupicu ili našao smrznuta ili utopljena u rijeci, i ispekao na vatru
koju je ostavio da gori. Kad se vrijeme ustalilo, podijelili su ono što im je preostalo i s dvama
zavežljajima krenuli uzvodno do gaza na rijeci kojeg se otprije sjećao. Na tom mjestu izradili
su malu splav s platformom za nju i njezine stvari i, gazeći pomnjivo kroz uzburkanu vodu,
on odvuče splav do druge obale.
Najprije je tražila da nastave potragu za volom. Dva dana su se probijali nizvodno kroz
naplavine nanesen nabujalom rijekom nailazeći na bezbrojne strvine životinja koje su se
podavile: antilope, zečeve, nekoliko pavijana, čak i leoparda, ali ni traga od vola ili tereta
koji je nosio. Konačno je morala prihvatiti neminovnost i pristala da napuste rijeku i upute se
kopnom u smjeru njegova udaljenog mora.
Kad si se uplakana privila uz mene, trebala si mene ili tek naslon, potporanj? Kad si
spavala u mom naručju, znaš li do kada sam ležao budan gledajući u tebe strahujući da te ne
probudim? Je li to bilo zbog umora ili straha ili zato što si znala da te ja držim? U biti, što ti
znaš o meni? Što ja znam o tebi? Ako nisam toliko siguran, zar mi preostaje išta drugo nego
nastaviti poslušno hodati pokraj tebe prema svom moru, a onda još dalje prema tvom narodu
da bi ispunio uvjete našeg sporazuma?
- Jesi li dolje u Capeu imao ženu? - upitala je jednom, nevezano.
- Robovi se obično ne žene.
- Hoću reći... nekoga, ženu, nekoga koga ti...
- Povremeno bih ševio neku ženu - rekao je prostački gledajući je pravo u oči.
Obrazi joj se zarumene.
- Nisam to pitala - reče - nisam na to mislila.
- Što drugo?
Zašuti neko vrijeme prije nego što se, gledajući u zemlju, usudi pitati:
- Jesi li nekoga volio?
- Nisam.
Napokon, kad su prevalili dobar komad puta, on reče:
- Samo jednom. Nakratko. Djevojku s Jave. Dok je nisu prodali.
- Prodali?
- To se događalo.
- Možda si imao sreću - reče ona zamišljeno, na njegovo zaprepaštenje.
- Zašto me mučiš? - uzvrati on silovito.
- Ozbiljno mislim - bila je potpuno mirna. - Ostao si nepovrijeđen, kao da se ništa nije
dogodilo. Nisi morao ostati i promatrati kako se ona mijenja i izobličuje.

62
 - Što ti znaš o tome?
Nije ga slušala.
- Neki ljudi se vole - rekla je tiho - samo da uvijek imaju pri ruci nekoga za mučenje.
- To je smiješno.
- Trebalo bi biti. Ali, je li tako? Dok sam se vozila kolima, često sam razmišljala: ljubav
je početak nasilja i izdaje. U tebi ili u drugoj osobi nešto ubijemo ili iznevjerimo - onda doda
još tiše, ali s velikom žestinom: - Nisam li u Larssonu ubila toliko toga koliko i on u meni?
Jadnog li Erika Larssona.
- Možda ga nikad nisi voljela.
- Možda, ali kako biti siguran? Kako možeš unaprijed znati? Poznaje li neko sebe
dovoljno dobro da se to usudi razotkriti? Nakratko, s jezom na licu, zatvori oči. Najstrašnije
od svega je predati se drugom u ruke, prepustiti se da ima apsolutnu moć nad tobom i ništa
ne zadržati.
- Ali, ako to ne učiniš...
- Onda si vjerojatno zaštićen, ali si proigrao svoju šansu.
Zagleda se prema dolini, malko ustalasanoj, koja se širila ispred njih, pokrivenoj niskim
raslinjem, čiju jednoličnost je prekidao tek poneki šumarak. Tako je. Negdje, na neki način,
mora postojati mogućnost da nekoga dodirneš i više nikad ne ostaviš. I da ga, u svijetu u
kojem je sve nestalno, varljivo i puno bola, zadržiš, ne za trenutak, već zauvijek. Zbog te
male mogućnosti, da bi se približio cilju, moraš biti spreman sve riskirati, pa i da zađeš u noć
potpuno ogoljen. Ukoliko je tvoj izbor da ostaneš izvan svega, zadržat ćeš sigurnost, ostati
ćeš neozlijeđen. Ali, ako ti je to dovoljno... Baci pogled na nju.
Tako je, voljela bih to reći. Dopusti da kažem, tako je. Ipak se u meni nešto drži te
posljednje, sigurne luke, nešto je u meni još ranjivo, još uvijek se bojim. Kako se prepustiti
ako ne znam čemu ili komu?
Želim te. Moram se boriti protiv svoje strasti. Želim te u sebi. Kako se usuditi reći da?
Ono “da” u meni tjera me reći “ne”. Ne želim smiriti glad koja izjeda moje tijelo. Želim te, a
opet, još nisam spremna za tebe.
- U Capeu sam imala vrlo dobru prijateljicu - reče ona kad su zašli u neki guštik - bila je
vrlo zgodna i vrlo popularna. Njezini su bili bogati, otac joj je bio trgovac. Iznenada, prije
dvije godine, rodila je dijete. U početku ništa nije htjela reći roditeljima, ali su je prisilili.
Iznudili su priznanje da je otac djeteta jedan rob iz susjedstva - nije pogledala prema njemu.
- Natjerali su je da se uda za knjigovođu njezina oca. Roba su poslali na doživotnu
robiju na otok Robben.
- Zašto mi to pričaš?
- Ne znam. Upravo sam se toga sjetila.
Izašli su iz guštika. Dok su ostavljali zadnje drveće za sobom, ona iznenada zastade,
zaustavi dah i uhvati ga za ruku.
- Pogledaj!
On je to već bio primijetio.
Na obronku preko puta ugledaše dugu nisku kolibu od blata sa smeđim slamnatim
krovom i širokim dimnjakom koji se priljubio uz stražnji zid kućice. Ondje se nalazio i tor
ograđen kamenjem. Vidjela su se polja i znakovi nekog života.
Pa ipak, nije bilo ni traga od ljudskih bića. Nisam mogla shvatiti. Po Adamu, vjerojatno
je u okolici došlo do racije na crnce. Ponekad su znali doći čak i s rijeke Great Fish. Ako se
to dogodilo, ljudi su, po svoj prilici, pobjegli odavde ili otišli u potragu za boljim
pašnjacima. Vjerojatno se neće se ni vratiti. Kućica je sasvim u redu. Par prozora, tek su
prazni otvori, a bilo je nekoliko rupa u zemljanom podu. Da bi se u njoj živjelo, nije bilo
teško dovesti je u red. Sve je bilo prljavo i skučeno. Svega dvije prostorije. Moguće se radi o
siromašnim seljacima. Njima je to bilo dovoljno.
U stražnjem dvorištu našli smo stari polupani lonac, koji Adam uspje popraviti, kao i
komad rešetke. Polja su bila u jadnom stanju, obrasla u korov, ali našla je nekoliko tikvi.
Zasada ćemo se tu zadržati iako ne vjerujemo da će se netko pojaviti. Idu li ti ljudi ikada
u Cape Town? Bi li se bolje brinuli o meni od njega? Možda imaju nešto od odjeće. U

63
obitelji je trebala biti neka žena.
Na neki čudan način kao da se život zaustavio. Oboje želimo stići do mora koje, po svoj
prilici, nije daleko. Pa ipak, nešto nas ovdje zadržava. Stalno nešto očekujemo. Mnogo ne
govorimo. Noću spavam ispred otvora kamina gdje je on naložio vatru premda uopće nije
hladno. On spava u drugoj prostoriji. Kao da se plašimo jedno drugoga.
Upravo sjedim sama pokušavajući se nečim zabaviti. Danas je otišao u lov. Krenuo je
rano ujutro. Skoro je pet poslijepodne i još se nije vratio, kao i onog dana kad je E. A. nestao.
Izludjet ću ako na to mislim. Samo da se vrati prije mraka.
Rano popodne prošetala sam se u blizini. Kad sam stigla do doline, nešto strašno se
dogodilo. Začula sam buku. Lavež pasa. Na trenutak sam pomislila da se to oni ljudi vraćaju
kući. Onda preko puta u daljini iz guštika istrči zebra bježeći ispred čitavog čopora divljih
pasa. Na nju su navalili kao ose. Čula sam kako rže poput konja. U jednom trenutku rinula se
na noge udarajući prednjim kopitima. Onda je počela udarati stražnjim nogama. Ali bilo ih je
previše. Opet je jurnula u galop. Mora da su dugo jurili jer su joj žvale bile u pjeni. Nekoliko
pasa dočepalo se slabina i čulo se kako trgaju komade mesa. Zebra je nastavila juriti. Onda
su svi nestali iza brijega i ništa se više nije čulo.
On se mora vratiti. Zadrhtim na pomisao što bi se moglo dogoditi. Ponekad mi sliči na
životinju u bijegu. Kad bi se samo vratio. Čeka nas dugo putovanje, tebe i mene. O Bože, o
Bože.

Nateže se oko poderanog ovratnika na haljini. U kući ni igle ni konca.

Njezin pribor je nestao u rijeci zajedno s volom. Nekako će morati povezati poderane
krajeve u nadi da vlakna neće dalje popuštati. U pitanju je zelena haljina koju je od samog
početka odvojila za povratak u Cape Town. Jedino je ona ostala.
Svako malo vratila bi se na kućni prag da pogleda prema dolini u koju se Adam uputio
tog jutra. Možda se neće vratiti. Posljednjih nekoliko dana povukao se u sebe kao da mu je
teško padao zatvoreni prostor. Kad bi se samo mogla odlučiti. Svjesna je da je ostao samo
zbog nje, što je najmanje željela. Pa ipak, teško je donijeti odluku i reći bez okolišanja:
- Dobro, latimo se posla!
Ima nečeg konačnog u ovom boravku u bijednoj kućici sagrađenoj od kamena, ilovače i
slame. Ako se ukućani vrate, u što on vjeruje jer ne bi sve ostavili u dobrom stanju, ona će ga
napustiti na ovom mjestu. Bit će to kraj pješačenju koje ju je iscrpljivalo i zamornu
mozganju koje se odvijalo iz dana u dan, kao i stalnoj potrebi da bude na oprezu, ne toliko od
njega, koliko od sebe same.
Stojeći na pragu, baci pogled na isprano Sunce kako zalazi iza brjegova na suprotnoj
strani. U daljini četiri-pet hadeda oglase se u letu krikom smrti, a iz šumarka karee drveća
umilno klikću kišne golubice poput kišnih kapi. Ni traga od divljači, možda uplašene
prisutnošću ljudi na farmi. Na ovo malo mjesto u divljini stigla je civilizacija.
Obuze je nemir koji nije mogla obuzdati. Kućica sa dvije ogoljele prostorije, neravnim
zidovima, ognjištem i podom od balege i slamnatim krovom okružena je beskrajnom
ravnicom s drvećem, brežuljcima, dolinama i s njom na pragu, prikliještenom između
unutarnjeg i vanjskog svijeta. Ako se okrene i uđe unutra, široki vanjski svijet je zove; ako
izađe u dvorište, osjeti potrebu da se vrati sigurnosti zidova. Divljina koja okružuje kućicu i
obrađeno polje izgledala je opasnija nego kad je postala dio nje, bez kuće ili kola gdje se
mogla skloniti, tek nesigurna ograda od granja kao noćni zaklon.
Ako se on ne vrati, ona neće ostati ovdje. Radije će sama pješačiti kroz divljinu, naokolo
lutati dok je ne svladaju glad, žeđa ili zvijeri.
Možda mu je ovo bilo na umu kad je prvi put prišao kolima, da je opljačka, oduzme joj
sve što je ostalo, a onda ostavi? A sad sama vidi kako ćeš odavde, takvu si sudbinu zaslužila,
evo kako se na tebi svetim za sve što mi je Cape učinio.
S druge strane, zar bi se toliko brinuo zbog nje, zar bi palio vatru, išao u potragu za
hranom, donosio vodu, štitio je od divljih zvijeri i svojim tijelom grijao noću dok je padala

64
kiša ili puhao vjetar?
Pogled joj je lutao po negostoljubivom krajoliku, beskrajnom prostoru opustošenom od
vjetra. Nad njom klize oblaci osvijetljeni Suncem koje umire. Ali, tako sporo klize, skoro
neprimjetno, kao da se ne kreću, to zemlja polako plovi na vjetru.
Obuzme je strah. Vrati se kućnoj tmini i sjedne na balvan pokraj ognjišta. Vatra, koju je
malo prije upalila, gori i širi toplinu i sigurnost. Nasloni glavu na zid pokraj ognjišta i pokuša
predočiti život dok je bilo ljudi u kući, ljudi koje bi ona i Larsson usput povremeno sretali.
Ljudi u kožnim ogrtačima, sa širokim šeširima, koji sjede na ulazu kuće, piju čaj ili
hotentotsko pivo od meda i gli korijena, dok se punačke i prsate žene nalaze u kući, baka
drijema ispred vatre koja stalno gori, a djeca gurkaju na podu u prljavim košuljama i
prašnjavih golih stražnjica. Perad kljuca zrna kukuruza na podu ili drijema u tamnim
kutovima ispod rukom izrađenih drvenih klupa. Izvan kuće nekoliko komada stoke koje čuva
rob raščupane kose, nekoliko ovaca debela repa i razigranih koza. Obrađena polja pod
navalom ptica koje su nahrupile na kukuruz, pšenicu i od sunca isprženi vinograd.
Vrijeme je ručka. Robinje dovlače klupe bez naslona i nekoliko rasklimanih stolica (tu
nogu treba popraviti, kaže farmer, prošle zime pod majkom se slomila - jadnica, kuk joj još
nije zacijelio, jedva nosi vodu), obitelj sjeda po strogoj hijerarhiji, otac raširenih lakata na
ivici golog stola s lulom u ustima, kapom na glavi i šalicom čaja blizu lijevog lakta.
Kukuruzna kaša i tikva, slatki krumpir, kiselkasti crni kruh umočen u mlijeko i možda
komad mesa divljači osušena na vjetru. Za stolom se ne razgovara. Jesi li donio nož? Onda
koristi ruke. A ovdje, iz bačve u kutu, koja je posebno donesena radi muških gostiju, čašica
brendija od mahuna kao dokaz gostoprimstva. Nikomu ne pada na pamet upitati želi li žena
popiti čašicu.
Kad se večer ustalila, stare robinje donose bure vode, s malo više truda skidaju tatine
poljske cipele, peru njegove noge masnim sapunom i suše krpom. Zatim, u istoj vodi, na red
dolaze majka, djeca i gosti. Hvala, ja neću. Slijedi obrok, zatim čitanje iz Biblije. Nakon
poduže molitve, dok se robovi daju na čišćenje i pranje, žene se sklanjaju na jednu stranu -
ona im se pridružila - i pokraj ognjišta šapatom raspravljaju o ženskim bolestima, o djeci s
gušoboljom, slatkoj piti od tikve, ukusnom brendiju od buchua, o nepouzdanim slugama.
Muškarci ostaju za stolom uz sopies i duhan, glasno raspravljaju o ovcama i stoci, o tome
kako si na konju jurio onog Bušmana, o skakavcima i crvima, ili kako si nogom udario u
muda onog Hotentota, o skrivenom značenju Apokalipse.
Lijepo spavajte. Robovi su polijegali u kuhinji, dok se članovi obitelji udobno smjestiše
u spavaćoj sobi na krevetu od mjedi sa zasebnim madracima. Goste pozovu kod sebe u sobu.
Ukoliko vam kola više odgovaraju, nemojte se ustručavati. Osjećajte se kao kod kuće. Ako
vam nešto treba, nemojte se sramiti upitati. Oh, oprostite, evo i gospođe. Laku noć.
To je moj narod.
Obuzeta iznenadnim strahom od zatvorena prostora, Elisabeth ponovno ustane i priđe
ulaznim vratima. Još ni znaka od Adama. Sunce je zašlo, ptice se još sanjivo zivkaju. Svijet
je postao golem, bez granica.
On se više neće vratiti.
Možda je ovako bolje. Zašto bih dopustila da me uhvatiš u stupicu? To nije
dostojanstveno. Izborila sam sebi slobodu. Svega sam se riješila, Capea, Erika Alexisa
Larssona, svog naroda, vlastitog djeteta, prošlosti i budućnosti. Ne smijem ponovno pasti u
klopku. Jer, tako se to zove. Zar si mislila da je moguće nešto drugo? Dodirnuti nekoga i ne
pustiti? Jedno zaboravljaš: svi smo mi ljudi. Zato smo uvijek uplašeni, sitničavi i
nepouzdani. Eto, ti si me ostavio.
Namjeravala se vratiti u kuću, ali nije to učinila. Tišti je sumrak pun tajni, mučno joj je
od teška mirisa ljudi koji su napustili kućicu. Skoro očajna baci pogled prema van.
Ugleda ga daleko među stablima kako se vraća s gazelom na ramenu.
Dođe joj da zaplače. Umjesto toga, ona se nasmije. Podigne suknju do koljena i potrči.
- Adame - vikne - Adame!
- Što se dogodilo? - upita kad je stigla bez daha.
- Tako sam se plašila - reče zadihano i stidljivo sad kad se vratio.

65
 - Nešto se dogodilo? - upita.
Ona zaniječe glavom, pletenice joj zaplešu oko ramena.
- Nije, samo sam... Dugo te nije bilo. Mislila sam...
- Bojala si se da se ne ću vratiti? Bojala si se što će s tobom biti? - u njegovu glasu osjeti
prizvuk osude.
- Nisam - rekla je - nije mi ni palo na pamet. Bojala sam se... - zastade. Ne usudi se reći.
Ipak, nije se mogla više suzdržati:
- Bojala sam se zbog tebe. Da ti se nije što dogodilo. Da se nisi ozlijedio.
- Sa mnom je sve u redu.
Nastavi hodati pokraj nje. Postane još mračnije. Stigli su pred kuću. Na kućnom pragu
strese gazelu s ramena. Bilo je krvi na ramenu.
- Morao sam ići daleko da bih nešto našao - rekao je.
- Glavno je da si se vratio.
On čučne, izvadi nož iz pojasa i počne derati gazelu.
Neko vrijeme gledala je što radi, onda uđe u kuću i vrati se s toplom vodom u loncu koji
je popravio.
- Hoćeš li se oprati? - upita.
- Dan se odužio - reče on iznenada.
- Nikako da prođe. Vjerojatno si umoran.
- Nije to ništa.
Podigne se, pozorno je pogleda i stane ispred nje. Još uvijek je držala lonac u rukama.
- Mnogo sam razmišljao - reče.
- O čemu si razmišljao?
- Kad sam jutros krenuo, odlučio sam ne vratiti se. Drugim riječima, otići.
- Znam - rekla je pokušavajući u mraku razabrati izraz na njegovom licu.
- Zašto si se onda vratio?
- Ti si me vratila.
- Ne smijemo ovdje ostati - reče ona odjednom odlučno.
- Sutra ujutro moramo nastaviti put prema moru. Nije dobro ovdje se zadržavati.
- Ako zaista tako misliš.
- Mislim - reče mirno i iskreno. - I ja sam razmišljala cijeli dan.
Spusti lonac. Na trenutak nije još bila sigurna. On je čekao na njezin pokret. Ona otrgne
čipkasti kraj s rukava haljine iz Capea, namoči ga toplom vodom i počne prati njegovo tijelo.
Najprije njegova prljava ramena. Ostao je stajati, ne mičući se i dopuštajući da slobodno radi
što hoće.
Sve je stalo. Ptice su se smirile na drveću. Svuda je zavladala tama. Jedino u kući na
ognjištu lagano titra crveni plamen vatre.
Kad je bila gotova, baci zgužvanu krpu natrag u vodu.
Potpuno mirna, podigne pogled prema njemu.
- Skini odjeću - reče on.
Disala je kroz poluotvorene usne, oslobođena svakog straha, osjećajući samo čudan
spokoj, ne zbog toga što se pokorava, već stoga što se prepušta svojoj sudbini.
- Adame? - prošapta.
Htjela je upitati: Tko si ti?
Ali trebalo je zakoračiti u noć. Nije u pitanju mašta, već povjerenje.
- Želim te nagu - oglasi se on u mraku.

* * *

66
 Svijet naizgled nema kraja. S one strane ravnice koja se talasa pod vrijeskom, grmovima
erice51 i proteje, počinje djevičanska šuma: stabla bukve, bazge i elsa 52, sekvoje i
blackwooda, sva u zelenoj boji zbog mahovine, bršljana koji je pokriva i ljiljana koji vise. Tu
su i prastara stabla žutog drva i stinkwooda53, starija od Krista.
Prostrana ravnica prošarana je dubokim usjecima koji se spuštaju do potočića s mirnim
mjestima gdje se voda zadržava i klancima, toliko uskim, dubokim i pod gustim raslinjem da
do njih nikad ne dopire Sunčeva svjedost.
Usjeci se protežu sve do mora, gdje se kopno naglo završava. Ako kreneš kopnom, isto
ćeš stići do obale i odjednom se naći na ivici tamnocrvene hridine, požutjele i pozelenjele od
lišaja, na čijoj površini su vjetar i more napravili groteskne oblike i izdubili špilje. U
podnožju prastari kaos stijena i korijenja drveća koje strši, a između njih poneko žalo od
pijeska i šljunka u obliku polumjeseca.
Zvuk: mukla tutnjava valova koji udaraju o blistave kamene hridine, izlijevanje vode iz
vododerina, vodojaža i špilja izdubljenih plimnim valovima; lavež pavijana visoko među
drvećem na obroncima hridine; prodorni krik orla-ribara; kreštanje galeba.
Kretanje: priprosta jednostavnost mora, val za valom, plima za osekom, smireno kao
disanje. Krošnje drveća lagano se njišu na vjetru. Školjke gmižu po mokrom pijesku i u
neredu se željno vraćaju moru; zečevi skakuću po stijenama hridine na kojoj prebivaju;
visoko na nebu lebde galebovi i strmoglavce se obrušuju na vjetru.
Oboje se goli šeću duž ivice zapjenjena mora po malom bijelom žalu. U njihovoj špilji
leži smotana zelena haljina koja već neko vrijeme nije u upotrebi. Tijelo joj je poprimilo
smeđu boju s rumenim odsjajem kasnog ljetnog sunca, ali još uvijek je svjetlije boje od
njegova, tamnosmeđa kosa slobodno pada preko ramena i ružičastih bradavica koje su sada
tamne naspram žutosmeđe boje malih dojki. Ona se naglo odvoji od njega, zađe u plićinu i
stane ga prskati vodom, on potrči za njom, ali ona uspije umaknuti.
On krene za njom. Njezine duge noge pomognu joj da se odmakne, ali on je ubrzo
sustigne, uhvati oko pasa i zavrti oko sebe. Sruše se na pijesak, nastave kotrljati, gurkati i
smijati se sve dok ih iznenada ne prekriju prvi valovi i natjeraju da poskoče. Nespretni poput
djece, prsnu u smijeh.
- Ožednjela sam - reče ona zadihano i s očiju skloni kosu punu soli.
- Hoćemo li do jezerca?
Ono se nalazi na samom kraju hridine koju okružuje mali zaljev. Poviše široka
zapjenjena ušća rijeke nalazi se mirni bazen vode okružen stijenama na kojima rastu paprat,
cikade i mahovina. Ponekad, ukoliko se čovjek drži mirno, moguće je u krošnji drveća
primijetiti treperenje crvene i zelene lourie54.
Voda u jezercu je prohladna, iako toplija od mora. Spustila se do ruba da se napije, a
onda se okrene i pogleda u njega.
- Pijesak je svuda po tebi.
Počinje ga prati brižljivo ga milujući, dok on stoji uspravno sa smiješkom na licu. Nakon
što je objema rukama obrubila njegov nabrekli ud, nastavi dalje; njihov suzdržani ljubavni
ritual. Tada je na njega red da s njezina tijela spere pijesak i sol. Besramno je lijepa.
Kad je pružio ruku da joj pomogne prijeći preko kamenja, jedna glatka zmija prekrasne
zelene boje iznenada dopuže do njih i hitro i bez šuma prijeđe preko njezine noge. Brzinom
munje Adam je odbaci u stranu i kad je došla k sebi, on je već bio spreman s kamenom u
ruci. Idućeg trenutka široka zmijina glava već je bila zgnječena, zdrobljena i crvena od krvi.
Račvasti jezik još je palucao. Oboje uzbuđeno zure u gipko zeleno tijelo kako se savija u
klupko, grči a onda smiruje nakon posljednjeg trzaja koji tijelom prostruji od glave do repa.
Na čudan način zelena boja izgubi svoj sjaj.
- Nisi je smio ubiti - reče ona. - Kako li je bila lijepa.

51
Erica - Vrijesak.
52
Els - Crna joha iz obitelji breza, naraste do trideset metara.
53
Stinkwood - Stablo koje ispušta neugodan miris, naraste do trideset metara.
54
Lourie - Ptica koja prebiva u savanama

67
 - Što da te je ugrizla?
- Kretala se prema grmlju.
- Zmija je uvijek zmija.
Zašutješe i nastave se penjati preko kamenja sve do njihova žala. Kad su stigli na
pijesak, ona se zaustavi i pokaže rukom.
- Pogledaj!
- Što?
- Odakle smo došli, zar ne vidiš?
Pogleda niz žalo.
- Ne, ništa ne vidim.
- To sam i mislila.
Dok su bili na jezercu, nastala je plima, valovi su, pjeneći se, izbrisali tragove njihovih
stopala.
- Kao da nikad nismo bili ondje.
- Možda i nismo - reče on šaleći se.
- Ponekad se pitam sanjam li te - uozbilji se. - Čak i sebe. Sve izgleda nemoguće, tako
lijepo, kao u magli.
- Hajdemo - reče on - vrijeme je da pričvrstim mreže.
Mreže ispletene od ljiljana, povijuša i majmunskih repova 55, povezane čvrstim rogozom,
ležale su prostrte na pijesku da se suše.
- Idem u potragu za malo voća - ponudi se ona.
- Nemoj opet one otrovne jabuke!
- Neću - reče ona s osjećajem krivnje - danas ću bolje paziti.
On je šaljivo pljusne po guzi i ostane promatrati dok se njezino preplanulo i golo tijelo
nije udaljilo.
- Divljakušo! - dovikne on nježno.
Ona to ču, nasmija se, zgrabi šaku pijeska i baci prema njemu, a zatim otrči. On zađe u
plićak i krene do stijena koje su se nalazile dalje, na većoj dubini. Čak i za vrijeme plime one
su stršile iznad vode kao isprekidana ograda koja okružuje prekrasne morske vrtove u čijem
se središtu nalazi ovalni kutak sitnog bijelog pijeska. Međutim, on produži dalje, jer ako se
razina mora podigne, bit će primoran pričekati dok se more opet ne povuče.
Kad se sat kasnije vratila noseći grubo pletenu košaru ispunjenu voćem, nađe ga kako
spava na pijesku osvijetljen zrakama Sunca na zalazu. Bio je tako miran da se u početku
trgnula na pomisao da mu se nije što dogodilo. Kad je prišla bliže, primijeti kako se njegova
prsa podižu pri disanju, a u jednom trenutku i trzaju.
Klekne pokraj njega i odloži košaru na pijesak. Ležao je bočno na sitnom pijesku, izvan
dosega najdužeg plimnog vala, sa školjkom u ruci, koju su njegovi prsti još lagano držali.
Prisni krajolik sreće koji vas ostavi bez daha. Sve je dopušteno, sve je moguće.
Spavao je s licem na savijenoj ruci. Zrnca pijeska zadržala su mu se na licu i obrvama.
Nagnula se nad njim da ih otpuhne i oslušne kako diše, nerazumljivo, kao šum mora u
pokretu. Dodirne njegovo rame i sitne bradavice. On se na dodir lagano pomakne, ali nastavi
disati. Ona mu dodirne glatki trbuh i gusti čuperak morske trave oko njegova spolovila. Kao
nekim čudom, pod njezinom rukom se pokrene život u penisu koji se počne micati, rasti i
kratiti.
- Ti se pretvaraš, budan si!
- Nisam, još spavam. Sanjam.
- Donijela sam voće. Ja sam gladna.
- Ja sam gladan tebe.
- Možeš me uzeti.

Tako je to bilo. Vjerojatno je tako bilo. Po svemu sudeći, ništa nije tako teško kao biti

55
Majmunski rep - vrsta povijuše, lijana.

68
neposredan i prirodan, hodati naokolo bez odjeće nakon što se pred svijetom ne usuđuješ ni
gležanj pokazati. Uzdignuti se iznad svega što ti se u životu zabranjuje i odbaciti kao nebitne
sav odgoj i način življenja.
Prepustiti se u mraku muškom tijelu, utažiti u sebi strahovitu žeđu i omogućiti joj da
splasne: to je sasvim drukčiji osjećaj od svakidašnjeg življenja u bezbrižnom i prisnom
dodiru s istim tijelom, kad bez srama ili oklijevanja daješ ili uzimaš, kao da bereš voće. To
nije tijelo muškarca koje se u mahnitom grču skriva u ugodnoj spavaćoj sobi ili noću u
kolima ispod platnena krova, već koje je stalno na vidiku u svojoj prirodnosti, uvijek
prisutno, uvijek vidljivo, uvijek na dohvatu ruke, pokraj tvoga vlastitog tijela. Pogledaj kako
sam bijela, a ti smeđ. Put ti je smeđa kao u roba. Kao kućni ljubimci, robovi se šuljaju po
periferiji ljudskog postojanja. Sad više nisi rob, već čovjek. Moj čovjek, čovjek koji pripada
meni. Na leđima i slabinama nosiš grozne tragove roba. Moje osjetljive ruke strepe ih
dodirnuti, moram zatvoriti oči i stisnuti zube. Milujem te kao da diram otvorenu ranu. Zar je
moguće obiknuti se i voljeti čak i ožiljke? Prstom pratim njihove konture: to si ti, moja
zemljopisna karta, tvoj krajolik, sve je to moje. Od toga me prođu trnci, a mučnina se
pretvori u požudu, iz požude rađa se nježnost. Pohotno želim tvoje tijelo, poput puža jezikom
pratim njegove oblike, grizem te kao zvijer, a ti me proždireš.
Može li se čovjek, pitala se, pripremiti na to neprimjetno a da sam ne zna? U sjećanju joj
se pojavi stablo murve, noge raširene na dvije grane, male bobice od slasti se tope u njezinim
ustima. Mislila je da nema nikoga, ali on je bio ondje, ispod stabla. Vjerojatno ju je slijedio,
prikrao se ispod lišća koje ga je skrilo.Tada je njegova ruka dotaknula njezine noge boje
murve.
Nasmije ga njezin pokušaj da se ponekad nesvjesno pokrije ili okrene na drugu stranu.
On joj je prvi svukao zelenu haljinu i odbacio smijući se njezinu očajničkom preklinjanju,
njezinu bijesu i sramežljivosti. Postupno je stekla sigurnost, postala otvoreno izazovna. Kao
uplašeno dijete, uzbuđena i bez daha, počela je činiti zabranjene stvari, počela je izvoditi
eksperimente s njim, sa sobom, obogaćena nečim novim u svom životu, ali još uvijek u
očekivanju glasa koji može reći: kako se usuđuješ? Zar te nije sram? Izgledalo je nemoguće
prihvatiti činjenicu da je sve dopušteno. Pomisli: oprosti ako sam glupa ili smiješna. Molim
te, budi sa mnom strpljiv. Trudim se. Zar ne napredujem? Zaista se ne sramim. Obećaj mi da
ćeš biti strpljiv? Možeš se divlje ponašati, a opet si poput dječaka, možda na svoj način čak
više sramežljiv od mene, nespretniji, nespretniji na divan način. Volim te. Nemam drugog
objašnjenja. Volim te.
Zasada ovdje živimo kao da je zauvijek, zaštićeni od vjetra, visoko iznad mora, u špilji
čiji su unutarnji zidovi crni od dima i čađi, ne od jučerašnje vatre, već od vatre koja je gorjela
stoljećima, možda milenijima. Na pojedinim mjestima, kroz naslage čađi, djelomice se
naziru boje: hrđavosmeđa, žućkasta, prljavobijela, crvena. Ako se izbliza pogleda, pod
svjetlom ugarka otkrivaju se čudne figurice ljudi s lukom i penisom, u lovu na bivole,
nojeve, slonove s podignutim kljovama, antilope u trku. Ovo je naš dom. Odavde polazimo
na put do ruba nemogućeg, vlažnim stazama od mahovine i obla šljunka, bez tragova stopala.
Za sada.

Pojaviš se prije svanuća na ulazu špilje, zaustaviš se na rubu široke stijene i baciš pogled
na svijet - prostran i blijed, uz prepoznatljiv cvrkut ptica koje se bude i sjetno kreštanje prvih
galebova, nad morem je izmaglica, a svuda naokolo sve bistro i providno, i onda zaprepašten
shvatiš: ovdje sam ja, ondje je svijet. Potom, dok se more lagano biba, možda doživiš osjećaj
kretanja kroz taj svijet i prostor, a da ga ne dodirneš: ostaješ svoj, dok svijet ostaje svijet.
- Hajdemo - oglasi se on pokraj nje i uzme je za ruku.
Još uvijek se tresu od hladnoće ranog jutra. Da bi se zagrijali, trkom se spuste niz
strminu. Kad su bacili pogled iza sebe, hridina se zažarila od prvih sunčanih zraka sva je u
sjaju kao da svjetlo izbija iz njezine unutrašnjosti. Vodi je preko stijena koje se nalaze na
kraju žala, a zatim nastave uz uski krivudavi kanjon kojim su se spustili prvog dana. Nosio je
dugi pištolj s lijepo ukrašenim kundakom i vrećicu strjeljiva, a ona stupice koje mu je

69
pomogla pripremiti posljednjih nekoliko večeri dok su sjedili uz vatru. Otkad su izgubili
pušku prilikom odrona stijene, nisu imali dovoljno mesa i zato stupice. Prije zime trebalo se
opskrbiti s još životinjskih koža.
Danima se trudio izraditi jedan assegai 56. Prvo je odlomio komad kvarca koji je pronašao
u špilji, zatim klesanjem strpljivo i vješto odlomio listiće dok nije dobio vrh oštar kao britva.
Naposljetku je nakvašenim žilama životinja pričvrstio vrh uz ravan prut i zatim ga odložio na
tjedan dana dok se žile nisu osušile. Sad mu je assegai bio nuždan za krčenje staze kroz
bezbrojne izdanke žilave makije koja im je stajala na putu. Skoro neprobojni gustiš odvajao
ih je od prave šume. Ona ga u stopu prati boreći se sa savitljivim mladicama i spletom
stabljika koje ostaju iza njega. Povremeno jaukne kad se mlado drvo vrati unazad i udari je
preko lica, prsa ili ramena ostavljajući crvenu masnicu. Sitno trnovito grmlje ostavljalo je
brojne tragove uboda na njihovim nogama. Jedino su im stopala, zaštićena grubo skrojenom
kožom koju je on obradio, ostala neozlijeđena. On bi se zaustavio s vremena na vrijeme da
ubere bobice ili voće i, pokazujući, provjeravao njezino znanje ili memoriju: ovo je jestivo,
ovo je smrtni otrov, ovo je gorko.
Odjednom se probiju kroz posljednju zapreku fynbosa57 i nađu se među visokim stablima.
Promjena je nagla i zastrašujuća. Nestalo je sunca i gustog raslinja, jedino debela i teška
debla drevnog drveća, tlo pokriveno šuškavim slojem sagnjile kore, lišća i lomnih grančica i
grmova paprati i mahovine. Svugdje potpuna i sablasna tišina. Svaki put kad zastanu, kad
zamre muldi šum koji prati njihov hod, nastane još strašnija tišina, prekinuta jedino zovom
ptica, jurnjavom majmuna po drveću, uzbuđenim glasanjem antilope koja se dala u bijeg ili
bushbucka58 u letu s kratkim bljeskom njegova tijela išarana smeđim točkama i bijelim
repom.
Zadivljena je bistrinom svega oko nje. Nema duboke tmine, iako nedostaje sunčana
svjetlost, sve je blistavo jasno, kao da je i samo lišće poniknulo u njoj, kao da su zemlja i
drveće očitovanje svjetla.
Intuicija ga navede na jednu od bezbrojnih staza kojima se kreće divljač i koja se nalazi
posvuda u šumi. Staza ga vodi do potoka obrasla papraću koji se probijao između stabala
javora. Na tom mjestu, na svakih nekoliko stotina metara, pomno je postavio sedam stupica
koje su ponijeli sa sobom i zamaskirao ih lišćem i komadićima kore.
- Zašto misliš da će antilopa u šumi izabrati baš ovo mjesto? - upita ona sumnjičavo.
- Pogledaj tragove. Očito su izabrale ovo mjesto za pojilo - reče on.
- Vidjet ćeš kad sutra dođemo.
- Zar se već vraćamo? - upita ona pokazujući otvoreno svoje nezadovoljstvo.
- Zašto ne?
Lourie se oglasi u blizini. Crvene, narančaste i žute kapice gljiva sjaje se među drvećem,
a orhideje vise na tankim stabljikama. Zemlja odiše slatkastom truleži i nježnim mirisom
zelenila. Veliki leptiri lepršaju među lišćem i cvijećem. Nešto zašušti u krošnji. Tišina se
oglašuje bezbrojnim glasovima.
- Ovdje vlada takav mir - reče ona. - Htjela bih još ostati. Možemo li poći malo dalje?
Krenuo je ispred nje slijedeći krivudavu stazu kroz zelenkastu svjetlost šume. Izgubila je
sav osjećaj za vrijeme.
On odjednom prestane slijediti tragove, uhvati je za ruku i prošapta:
- Slonovi.
- Kako znaš?
S beskrajnim strpljenjem pokaže joj spljošteno lišće na velikom deblu, sok koji curi iz
iščupanog korijena, grane polomljene i bačene u stranu, hrpu vlažnog i ižvakanog lišća,
izgaženu paprat i odmah potom svježu balegu.
- Ništa ne vidim - prigovori ona - vjerojatno su daleko.
Ušutka je podignuta ruka.

56
Assegai (zulu.) - Mač s kratkim drškom i dugim sječivom.
57
Fynbos (afr.) - Grmlje koje prerasta u guštik. Može se naći duž obale u zimskom pojasu.
58
Bushbuck - Najraširenija antilopa u subsaharskoj Africi.

70
 - Nipošto. Sasvim su blizu. Gaziš po tragovima. Prstom pokaže što je propustila:
izgažena okrugla mjesta na zemlji na koje se može stati a da se ne polomi neka grančica ili
izbjegne šuštanje lišća.
Još uvijek joj je teško povjerovati. Međutim, on je iznenada uhvati za ruku. Ona zastade,
pogleda oko sebe, ali kako ništa nije primijetila, zatrese glavom.
U tom trenutku lom neke grane odjekne kao pucanj. Skoro da je vrisnula od iznenađenja.
Kratak pokret surle otkri cijelu masu smeđeg tijela koje je nepomično stajalo među drvećem.
- Je li on jedini?
- Nije. Pogledaj na drugu stranu.
Nervozni trzaj jednog uha i bijela kljova koja se izdvaja kao posjeklina na zelenoj
pozadini. Sad je primijetila i mužjaka, a zatim, postupno, jedno za drugim, cijelo krdo koje
se hranilo među drvećem.
Zaobišli su ih izdaleka, prošli mimo krda i nastavili put kroz šumu. Kad se potužila na
umor, pronađe mlaku crvenosmeđe boje u kojoj su se prepustili brčkanju i prskanju vodom
između paprati. Ubere voće koje nikad nije bila kušala. Nakon što su se zasitili, legnu na
travu da se malo odmore i tako zapadnu u san.
Kad ju je konačno probudio, svjetlo se izmijenilo. Dok su spavali, nešto se dogodilo.
Žarka zelena boja šume poprimila je tmurni otrovni izgled, nestalo je svjetlosti i za sobom je
ostavila golema debla stabala kao mutne sjenke u sjenci; zloslutna, nijema, golema trupla
mrgodno su im zaprijetila u polumraku.
Nekoliko se puta osvrne oko sebe u strahu, ali ništa nije primijetila. Uvijek postoji nešto
nevidljivo.
Već je napustila svaku nadu da će se iskobeljati iz mračnog labirinta kad, na njihovo
veliko iznenađenje, ponovno naiđu na jedan potočić. U jednoj stupici pronađu uhvaćenu
mladu antilopu kako groteskno visi obješena o vrat i stražnje noge - nemoguće je objasniti
kako se tako dala uhvatiti - zadavljena, isplažena modrog jezika i izbuljenih očiju.
Zgrožena prizorom, ona se brzo odmakne, dok je on oslobodio životinju, rasporio joj
trbuh, izvadio crijeva i zatim je prebacio preko ramena. Ljepljiva krv curila mu je preko
grudi i trbuha i zgrušavala među stidnim dlakama.
Bez riječi nastave hodati kroz polumračnu šumu sve dok se nisu vratili na stazu
probijenu kroz trnovito raslinje. Ovdje je barem bilo više svjetla, a oblaci iznad glave bijahu
mirni i bez prijetnje.
U njoj se zadrži osjećaj koji je imala u šumi. Razmišljala je: ovdje je tako mirno, ali
krupni grabežljivci uvijek vrebaju iz pomrčine.
Te noći, kad su se vratili sigurnosti špilje, odbila je jesti meso koje je on pripremio za
večeru.

Gledam kako pozorno proučavaš sebe sa začuđenim izrazom na licu, kao da jedva
vjeruješ svom tijelu. Stojiš na ulazu u špilju da bi osjetila kako vjetar diše oko tebe. Zatvaraš
oči i nudiš svoje lice slanoj vodenoj prašini da ga ispere. Prilaziš vatri da te zapuhne dim.
Lutaš baricama vode koja se nakon plime zadržala među stijenama, satima klečiš i promatraš
srebrne ribice kako se naganjaju i strepiš od vlasulje s ticalima mekanim poput izdanaka
bambusa, a kad se iznenada pojavim, podigneš glavu i lice ti se zacrveni od osjećaja krivnje.
Sve te oslikava. U svemu te prepoznajem. U barici vode koja se zadržala među
udaljenim stijenama, u gospinoj kosi, u sraslim polovicama zrna graha izvađena iz mahune, u
nenadanu galebovu poniranju, malim šarama u obliku perca na pijesku, divljim tikvama,
savijenu drvu, u sitnim kapljicama vala, u morskoj pjeni.
Primijetim kako u trenutku zamukneš usred razgovora i zagledaš se daleko preko mora.
Ili zamišljeno skupljaš školjke, toliko sitne da ih jedva zamijetim, veličine pijeska, savršena,
okrugla i šiljasta oblika, zelene, crvene i smeđe boje, koje si skrila u dlanu, donijela u špilju i
s najvećom pozornošću odložila na svoje mjesto, a onda ih zaboravila i zanemarila. Kako si
samo zaluđena vodom, pranjem i kupanjem, toliko u njoj uživaš kao da ti nikad nije dosta.
Imaš običaj govoriti u snu, nesuvislo mrmljaš besmislice lijenim, bezvoljnim glasom,

71
nasmiješ se ili zatomiš nenadani uzdah.
Stalno izbivaš iz špilje, ostavljaš za sobom žalo i sama odlutaš preko stijena do udaljenih
divljih dijelova obale, odeš do kanjona, čak do šume.
- Želio bih ti se pridružiti.
- Nemoj, ostani ovdje.
- Što radiš potpuno sama?
- Ništa naročito - kao da ju je iznenadilo pitanje. - Samo lutam naokolo. Gledam.
Osluškujem.
Zatečena:
- Najčešće tišinu.
Onda opet negdje odluta.
Zašto ti je toliko važno biti sama? Zar ti nisam dovoljan - ili si predugo sa mnom? Dvojiš
li ili se brineš i pokušavaš to sakriti od mene? Kad se udaljiš od mene, jesu li tvoje misli u
Cape Townu? Razmišljaš li o svom narodu, o jednom danu? Kad ti o tome postavim pitanje,
odmahneš glavom. Zar još uvijek vjeruješ da ne mogu razumjeti?
Čak kad sam s tobom, u tebi, zatvoriš li oči od sreće ili se želiš isključiti?
Kad su se jednog jutra vratili bazenu vode iza stijena, zmija je još uvijek bila ondje.
Njezino zeleno tijelo pokriveno blatom i raskvašeno vodom pretvorilo se u leglo crva i
zelenih muha. Tko bi vjerovao da zmija može širiti takav smrad? Je li joj meso kao u čovjeka
ili životinje, ima li razlike?

- Moraš mi pokazati sve što znaš.

Strpljivo, bilo noću ili danju. Kako treba izdupsti rupu u mekanu drvu i trljanjem
grančice zapaliti vatru. Kako pronaći korijenje gli i pomiješati s medom da se dobije opojno
pivo, kako izraditi torbu od kože za nošenje neke tekućine tako da dlakava strana bude
okrenuta unutra. Koje su bobice jestive i kako ih razlikovati od ostalih. Koje se trave koriste
protiv groznice i kako zaustaviti krv paučinom. Kako se zaustaviti kao ukopan kad ugledaš
bogomoljku, da joj ne smetaš kad se moli bogu Tsui-goabu. Kojim se korijenjem najbolje
utaži žeđa, koje trave se sjeckaju i miješaju da možeš pušiti i sanjati otvorenih očiju ili
osjetiti mir u duši. Kako naučiti od ptica da se čuvaš zmija, gdje potražiti med, kada
očekivati kišu. Kako pronaći smjer po zvijezdama.
Kako kožu sušiti i pripremati da se smekša i kako od nje izraditi kaross59 - jer danju je
još ugodno, ali noći postaju hladnije i uskoro se moramo bolje pokriti.
Nauči me što žena mora učiniti kad voli muškarca i želi mu udovoljiti; toliko toga
moram naučiti.
Pokaži mi kako uhvatiti raka a da me ne uštine. Kao bacaš mrežu, gdje tražiš ollicrocks60 i
oštrige, kako se love riječni rakovi.
- Objasni mi sve o moru.
- Ne mogu ti objasniti; da bi ga upoznala, moraš ga osjetiti.
Dugo ju je promatrao razmišljajući. Onda se osmjehne i reče:
- Ako želiš, pokazat ću ti. Dođi.
Uhvati je za ruke, pomogne joj ustati i odvede je prema žalu. Sat-dva ranije plima je opet
nadošla, voda je stalno rasla, ali on zagazi u vodu ususret valovima držeći je za ruku. Voda
se zapjeni oko njihovih smeđih i preplanulih nogu.
- Kamo idemo?
Rukom pokaže kameniti otočić koji se nalazio dalje u zaljevu, gdje je obično postavljao
mreže.
- Ali plima dolazi i nećemo se moći vratiti.
- Jedino ćeš tako osjetiti more, kad se ono nalazi svuda oko tebe.

59
Kaross (hot.) - Štavljena koža neke životinje kojom se Hotentoti koriste kao ogrtačem ili
pokrivačem.
60
Ollicrocks (afr.) - Vrsta morskog puža, obalar.

72
 Uspnu se uz klizave stijene. Kad su stigli do vrha, s unutarnje strane ugledahu ovalni
prostor prema kojem su se spuštale kamene naslage u obliku neravnih stuba ispunjenih
stajaćom vodom. Malo niže vidio se komad žala, s pijeskom sitnijim i bjeljim od onog na
obali, širine dva i dužine tri do četiri metra. Iza žala uzdizala se druga, još viša formacija
crnih stijena.
Ovamo je dolazila i prije u vrijeme oseke. Pogleda nazad prema obali, ne baš mirna.
- Kako ćemo se vratiti?
- Čekat ćemo da se povuče plima.
- Ali za to treba puno vremena.
- Tako je.
Povremeno bi ih poprskale sitne kapljice mora kad bi veći val udario u stijene u
podnožju otočića.
- Nisam baš sigurna... - oklijevala je.
- Rekla si da bi željela osjetiti more.
Čučnuo je pokraj barice vode koja se zadržala u kamenu.
- Što ćemo raditi za to vrijeme?
- Ništa.
Neodlučno pogleda u njegovo mirno, bezizražajno lice, a zatim nazad prema zapjenjenoj
vodi koja ih je razdvajala od obale. Bilo je vidljivo kako valovi postaju sve veći.
- Ako se zaista želiš vratiti, još uvijek možeš plivanjem - reče on. - Uskoro će biti
previše opasno.
Ona zabrinuto pogleda prema obali udaljenoj stotinjak metara, crvenim hridinama koje
su se uzdizale iznad nje, sa šumom koja se nazirala na vrhu, bijelom polumjesecu okruženom
stijenama i njihovoj špilji, visoko gore, crnoj rupi u hridi. Začuje se sablasni krik orla-ribara.
- Ostajem s tobom - reče ona smrknuto i sjedne na greben pokraj njega.
Glatka površina stijena prekrivena je mozaikom lupara. Neke školjke su tu od davnih
vremena, ljušture su im razbijene iH okrhnute, nitko ih ne može odvojiti od kamena. Na dnu
stajaće vode gmižu nanare i drugi morski pužići ostavljajući za sobom u pijesku zamršeni
splet šara. Sitne ribice iznenada izlijeću iz svog skloništa, zalepršaju preko mjesta obasjanih
suncem i onda se vrate u sjenku. Na dnu se ispružila nekolicina morskih zvijezda jarkocrvene
boje, dok krakovi ljubičastih vlasulja lijeno palucaju naokolo. Tu su i rakovi, čuperci morske
trave, a na jednoj strani, u najmračnijem kutu, polako miču crveni i bijeli krakovi hobotnice.
Šutke sve promatraju, draže vlasulje i rukom pokušavaju uhvatiti srebrne ribice. Kao
toliko puta ranije. Ipak, sad je drukčije. Prije su ovamo dolazili u vrijeme oseke, dok su
danas okruženi muklom tutnjavom mora koje se diže i prilazi u sve većim valovima. U
jednom trenutku ona poskoči i krikne od straha kad joj je pjena iznenada zalila leđa.
- Jesi li se uplašila? - nasmija se on.
- Jesam. Valovi postaju sve snažniji.
Protiv svoje volje baci pogled prema kopnu.
- Sad je prekasno - reče on mirno.
Ona kimne glavom.
On ustane i priđe joj bliže.
- Bojiš li se?
- Bojim.
- To je u redu.Tako ćeš bolje osjetiti.
- Što?
- More. Što drugo?
Stoje jedno pored drugoga i gledaju preko stijena u tamno more, valove koji nadolaze,
bujaju i podižu se kao da namjeravaju prijeći preko crnog kamenog zida, a onda protutnje s
obje strane ostavljajući za sobom u zraku sjajnu bjelinu pjene. Voda nahrupi prema njima
kroz sve otvore i pukotine puneći bazene stajaće vode.
- Jesi li siguran da nas valovi neće odnijeti?
- Ne vjerujem u to.
- Adame, jesi li siguran?

73
 - Ne, nisam. Dosad to nisam doživio, ali s morem se nikad ne zna.
- Kako si me onda mogao dovesti ovdje?
- Zar nisam došao s tobom? Što se tebi dogodi, dogodit će se i meni.
- Jesi li lud? - upita ona ne mogavši se suzdržati. - Zar želiš da se ovdje utopimo?
- Ne želim, naravno.
- Zašto si me pustio, zašto smo...?
- Rekla si da želiš osjetiti more.
- Ali ne ako je opasno.
- Kako ga možeš osjetiti bez opasnosti?
- Moramo se vratiti.
- Rekao sam, kasno je.
- Hoće li more još narasti?
- Hoće.
- Koliko visoko?
- Vidjet ćemo za otprilike jedan sat.
- Toliko dugo ne mogu čekati. Toliko neću izdržati.
- Sad kad smo ovdje, moraš.
- Adame, neću... - odviše je bila uznemirena da bi dovršila misao.
- Ne budi smiješna - reče on blagim glasom.
Obuzme je histerija.
- Kako se usuđuješ? - uzvikne udarajući šakama po čvrstim mišićima na njegovim
prsima.
On je uhvati za ruke.
- Pusti me! - poviče ona.
- Neću dok ne prestaneš.
- Adame, pusti me!
Nastavio ju je držati, savijali su se lijevo-desno dok je ona pokušavala osloboditi ruke.
Nemoćna od bijesa, jedva se suzdržavala da ga ne pljune u lice.
Zapljusne ih pjena još jednog vala. Ostala je bez daha.
- Pobogu, Adame!
- Ovdje sam, pokraj tebe - reče blago kao i prije.
- Ne želim umrijeti - prošapće ona uz jecaj.
- Tko spominje umiranje?
Ona se još jednom pokuša oduprijeti, ali on nije popuštao sve dok nakon žestoke borbe
nije izgubila ravnotežu. On je pridrži da ne padne i, čvrsto je držeći, spusti na pijesak. Puna
bijesa, ona popusti.
On sjedne na trenutak do nje i pogleda je držeći je još uvijek lagano za ramena. Zatim
izusti:
- Elisabeth.
Tako rijetko ju je nazivao po imenu da ovog puta osjeti nešto duboko u trbuhu, možda
još dublje.
- Adame, što želiš od mene?
- Oslušni more - reče on - zbog toga smo došli ovdje.
Još uvijek uplašena, ona zatvori oči. Ležeći na pijesku, na dnu korita u kamenu, pričini
joj se da bolje čuje nego ušima, kao da šum mora duboko dopire u nju, ta mukla tutnjava
valova koja ne prestaje, ulazi u svaku njezinu poru, da više nije u stanju razlikovati sebe od
šuma. Toliko ju je uspavao monotoni šum mora da je jedva bila svjesna pokreta njegova
tijela koje se nagnulo nad njom, a potom je pokrilo. Instinktivno skupi noge, ali ih on prisili
da se ispruže pokušavajući koljenom razdvojiti bedra, zadajući joj bol. Zaplače jer nije
shvatila što se događa. On, kao nečim opsjednut, počne prodirati u nju. Ona se i dalje odupire
kao da je neki neznanac pokušava svladati. Ali usred plača i otpora ona nesvjesno, pod
šokom, otkrije da se više ne brani, već se pripija uz njega, čvrsto drži rukama zarinuvši prste
u njegovo tijelo. Onda začuje vlastiti glas koji kao krik morske ptice ponavlja: “Da! Da! Da!
Moraš, moraš!”

74
 Oko njih more sve jače tutnji. Morska pjena ne prestaje zapljuskivati stijene i njihova
tijela. Mokri su do kože. Ne osjeća više hladnoću koja je probada, nestalo je straha. Potpuno
se pomirila sa sudbinom da će se udaviti na ovom mjestu. To je šum smrti koji odzvanja u
njihovim tijelima u grču.
Tek mnogo kasnije, kad se bjesomučno kretanje njegova tijela smirilo i kad je osjetila
kako se izvlači iz tog beskrajnog šuma i vraća na taj komadić žala između stijena, začuje
njegov glas kako šapće uz njezino lice:
- Sad je gotovo. More se povlači.
- Adame?
On pomakne ruku i podigne se na laktove gledajući u vlažne pramenove kose na
njezinim sljepoočnicama.
- Moje ime je Aob - reče on. - Adam pripada drugom narodu. Hoćeš li zapamtiti? Zovem
se Aob.
- Tko ti je dao to ime?
- Moja majka.
- Znači li nešto?
- Ništa ne znači. To je samo ime. Moje ime.
Nije se pomakla ispod njega.
- Nismo mrtvi - reče naposljetku, pomalo je zvučilo kao da žali.
- Nismo, živi smo.
- Aob - izgovori ona tiho kao da testira okus zvuka na koji nije bila naviknuta.
Nema u njoj volje da se odupre, ni imenu, ni njemu, ni svjetlu, niti šumu mora koje se
povlači. Nad njima kruže galebovi. Neka kruže. Neka sve bude kao što jest. Neka se ništa ne
promijeni niti prođe. Zajedno utonu u san, dublji od ijednog otkad su skupa. Probudili su se
tek kad su začuli šapat i žamor valića dok se more povlačilo oko stijena, a onda su ustali i
bez riječi krenuli natrag prema svom žalu.
Te noći dok su sjedili u špilji pokraj vatre, a mjesec se nadvio nad zaljevom koji se
ljeskao na mjesečini, odjednom naglo poskoče. Do njih dopre drukčiji šum mora koji je u
sebi nosio nešto zlosutno. Dođu do ulaza i bace pogled na zaljev. Prošlo je malo vremena
dok se nisu privikli na mjesečinu. Onda primijete kako se plimni valovi uzdižu iz sredine
zaljeva, udaraju o crne okrnjene stijene otočića, kako ga preplavljuju sve dok nije potpuno
nestao iz vida. Sve je prekrila uzburkana masa crne zapjenjene vode.

- Nemoj, odviše je opasno.

Ostavili su žalo daleko za sobom. Na ovom mjestu, na zapadnoj strani, gdje upravo
istražuju obalu, krajolik postaje sve manje dostupan, jedna za drugom klisure svakog grebena
crvenosmeđe boje spuštaju se pravo prema moru. Udaljeni grebeni nejasno se naziru u
jutarnjoj izmaglici Sunca koje se rađa. Na jednom se mjestu zbog neke pradavne kataklizme
stvorila napuklina u kamenoj formaciji, cijela klisura se slegnula i pretvorila u okamenjeni
katarakt sve do vrha.
- Malo dalje uski klanac vodi nas do samog vrha - reče on.
Međutim, ona je tvrdo odlučila penjati se na mjestu gdje se klisura urušila.
- Pogledaj - reče ona - ovo je nalik na goleme stube. Možemo se popeti za nekoliko
minuta. Struktura kamena je čvrsta.
- Odakle znaš?
- Želim se popeti na ovom mjestu.
Nije to bila prepirka. Pa ipak, razgovor je imao ozbiljan prizvuk. Nije se radilo o
smišljenom otporu, već o poznatoj tvrdoglavosti - uvidjela je to skoro s radošću koja je
oživjela nakon duže pasivnosti. Dobro poznaješ obalu, predvodnik si na svakom našem
izletu, prenosiš mi sve što znaš, ali ne možeš me prisiliti baš na sve. I ja sam ovdje, zar me ne
prepoznaješ? Moram ti se suprostaviti. Ostajem pri tomu da se penjem na ovom mjestu.
- Hajdemo - zapovjedi on.
- Nipošto.

75
 Odvoji se i počne verati uz prve gromade.
- Poslušaj me, Elisabeth.
Puna radosti, ona se odlučno nastavi penjati skačući vješto s kamena na kamen. Visoko
na kamenitom nagibu zaustavi se raširenih nogu da bi održala ravnotežu na izbočenoj stijeni
i baci pogled dolje prema njemu. Njezino bijelo tijelo, na mjestima crveno od prvog
izlaganja suncu, bilo je u kontrastu sa smeđim i sivim stijenama. Obuzeta novostečenom
slobodom zbog svoje nagosti i uz to puna samopouzdanja, ona ga prkosno pogleda.
Polako je krenuo za njom, penjao se oprezno jer mu je smetala puška koju je nosio.
- Vrati se !
- Popni se do mene. Zar ne vidiš kako je lako?
Nastavi se penjati, oglasi se samo ako posrne i ogrebe koljeno ili ako joj se članak
zaglavi između stijena. Ništa je više nije moglo zaustaviti. Dapače, bila je toliko sigurna da
će krenuti za njom da je zaista bila razočarana kad se zaustavila, opet pogledala prema dolje i
primijetila da stoji na mjestu.
- Adame! - povikne.
On joj mahne rukom da se vrati.
Ona skoči s mjesta gdje se bila zaustavila i nastavi se penjati. Nije joj se žurilo. Čekat će
ga na vrhu. Budući da je postigla što je htjela, sad joj je to bilo pomalo smiješno, ali odbila se
vratiti.
Postala je manje oprezna i kad je skočila na sljedeću stijenu, na trenutak izgubi
ravnotežu i, hvatajući se za rub kamena da bi povratila ravnotežu, udarcem noge oslobodi
kamenje koje nije bilo čvrsto. U jednom trenutku nije se činilo opasno. Onda jedna veća
stijena, u koju je udarilo kamenje koje se kotrljalo, izleti iz svog sjedišta i krene prema dolje
ostavljajući za sobom iskre nastale udaranjem o drugo kamenje. Odjednom ispod nje nastane
tutnjava, lagano podrhtavanje duž cijele napukline u zidu klisure, i pred njezinim od straha
razrogačenim očima čitava kamena masa pokrene se i počne kliziti na dolje. Ona je ostala na
sigurnom mjestu budući da se držala za izbočinu u hridi. Sve ostalo se kotrljalo, rušilo i
tutnjilo kao nezaustavljiva lavina.
- Adame - krikne ona - pripazi se!
Kad se kameni odron stropoštao u more, vidjela je samo oblak crvene prašine.
Mrtav je. Bila je sigurna. Tek tako, naglo i na apsurdan način.
Zbog čega? Zbog besmislene potrebe da ne popusti, da se suprotstavi njegovoj volji. Što
je to u njoj, što je tjera na takvo ponašanje? Davno, u Capeu, on je to nazvao žudnjom za
apokalipsom. Što ju je navelo da se pobuni protiv roditelja i uda za Larssona, a zatim krene u
divljinu s nepoznatim čovjekom kojeg nije znala procijeniti? Tko je na nju bacio čini kraj
rijeke kad je uporno zahtijevala da vol prepliva nabujalu rijeku? Koliko puta će se to
ponoviti? Koliko će još živih bića baciti u bezdan?
Zurila je niz strminu stisnutih šaka, a zubima grizla donju usnu. Prašina se slegnula. Kao
pod hipnozom, počne se spuštati s kamena na kamen, svjesna veće opasnosti nego prije, ali
nije za to marila. Skoro zaželi da se lavina opet pokrene i odnese je sa sobom. Izlažući golo
tijelo modricama i ogrebotinama, spuštala se spotičući se naslijepo niz strminu sve do
podnožja gdje su valovi udarah o stijene.
Kad se spustila do kraja, ugleda ga kako sjedi podalje od napuldine u klisuri i napeta
izraza na licu pokušava izravnati iskrivljenu puščanu cijev. Kad je prišla, jedva ju je
pogledao.
Noge su je izdale. Sjela je i počela plakati.
On bijesno odbaci beskorisnu pušku i pogleda prema njoj. Priđe i primi je u naručje i
čvrsto zagrli čekajući da prestane njezin histerični plač. Suzdržavao se s krajnjim naporom.
- Sve je u redu - reče glasom koje podrhtavao - sad je gotovo. Malo je trebalo.
- Nisi mrtav - prošapta ona.
- Nisam. Vidio sam kako se približava. Klisura me je zaštitila. Ogulio sam koljena kad
sam se bacio u stranu - pokaže joj raskrvavljenu nogu. - Nije to ništa. Jedino je puška dobila
svoje.
- Adame, ja... - nije znala što reći.

76
 - Nemoj to više pokušavati - reče on. - Sreća nas možda neće pratiti idući put.

Nakon svakog izleta, izubijani od vjetra, vraćali smo se u špilju koja bi se oko nas
zatvorila kao šaka. U ovom prostoru postupno smo se u pojedinim trenutcima, na
neobjašnjiv način, upoznali, prepoznali i otkrili. Ti kratki trenutci bili su čudesni jer više
nisam postavljala pitanja ili pokušavala razumjeti što se događa. Čak i kad smo se teško
podnosili, bilo je dovoljno i jedino bitno to što smo na životu i da smo toga svjesni. U
međuvremenu sam morala živjeti od uspomena i nade, a to je opasno. Sve što sam o tebi
saznala, saznala sam ovdje. Možda ću to izgubiti ako ikad napustimo ovo mjesto. Vidiš, ja
sam uplašena. Tim više što noći postaju hladnije.
Sjedio je raširenih nogu na rubu ulaza u špilju, leđa naslonjenih na stijenu, mirno pušeći
trščanu lulu. U nju je stavio smjesu divljih i ljekovitih trava. Obuzet mislima, sa smiješkom
promatra kako ona siječe antilopu na komade onako kako ju je naučio. Vrh jezika viri joj
između usana, a čelo između očiju namrštilo se zbog koncentracije. Ruke i zapešća puni su
joj krvi i kad je konačno uspjela odvojiti meso od kosti progunđa od zadovoljstva i pozorno
ga izreže duž ruba tako da je plavkasta kožica ostala doslovno čitava.
- Je li dobro? - upita, ushićena od zadovoljstva, kad je prišla i kleknula pokraj njega da
bi mu pokazala svoje djelo.
- Vrlo dobro - reče on uzimajući i okrećući komad mesa - jedino ga pokušaj bolje isjeći
s leđne strane, na ovom mjestu gdje tetiva spaja meso uz kost.
- Idućeg puta to ću sigurno učiniti.
- Dobro napreduješ.
Pogleda u nju dok je još klečala i iznenada je primi za ruke.
- Ruke su mi prljave.
On je poljubi.
- To je u redu. Krv je zdrava.
On otvori i pogleda svoje ruke okaljane krvlju s njezinih ruku. S jedva zamjetnim
osmijehom na ozbiljnom licu, on položi dlanove na njezina ramena. Uhvati je lagana jeza,
ali izdrži njegov pogled. Polako spusti ruke dok se nisu zadržale na njezinim grudima i
krvlju joj namaže glatku kožu. Primijeti kako stišće zube, ali bez namjere otpora. Pod
dlanovima osjeti kako joj se bradavice krute.
- Zašto to radiš? - konačno ga upita.
- Ne znam. Tek tako.
Ona ga nastavi gledati ispitujući njegovo lice, još nije sigurna što namjerava.
On se odjednom nasmije i skloni ruke.
- Hajde, završi svoj posao - reče.
- Umorna sam.
- Ne možeš se zaustaviti na pola puta.
Ona se nevoljko pridigne i uzme biltong iz njegove ruke.
- Kod nas u kući, sluga koji radi u kuhinji obično... - zastade osjećajući se krivom.
Skupljenih očiju, on je promatra, ali ne odgovori. Ona se pokunjeno vrati antilopi i
nastavi raditi.
- Zaista nam treba? - upita malo kasnije.
- Što?
- Sva ova divljač koju donosiš.
- Treba nam koža. Meso će nam zimi dobro doći.
- Hoćemo li ostati ovdje preko zime?
- Ne znam - odgovori on spokojno - zavisi od vremena.
- Adame.
Otpuhne dim i pogleda u nju.
- Aobe - reče ona.
- Što je?
- Ostanimo ovdje.

77
 - Rekao sam ti, zavisi od vremena.
- Ne mislim na zimu. Mislim, zauvijek. Zašto bismo napustili ovo mjesto?
- Mislio sam da se želiš vratiti u Cape Town?
- Željela sam ranije. Sada ne više. Nijednom od nas ne treba više Cape Town. Nastavi s
neočekivanom žestinom:
- Više se ne mogu vratiti. Zar ti nije jasno? Potpuno je nemoguće.
Naglo pogleda u nju upitnim pogledom, ali ne odgovori.
Skoro bez daha, ona ubrzano nastavi:
- Tako smo sretni ovdje, zajedno smo, ništa nam nije potrebno iz vanjskog svijeta.
- Hoćeš li uvijek tako misliti?
- Dokle god si sa mnom. Ovdje možemo živjeti. Možemo očistiti i opremiti špilju.
Možemo imati djecu. Možemo ih naučiti sve što si mene naučio. Danju ćeš dječake voditi u
šumu ili do mreža u moru. Ja ću s djevojčicama čistiti špilju, praviti hasure i korpe, kožnate
pokrivače i druge stvari. Pokušat ćemo pronaći glinu i onda ću izrađivati posuđe. Nosit
ćemo vodu i brinuti se o tebi. Noću ćemo svi skupa spavati oko vatre. Možemo pokušati
zajedno svirati. Skupljat ćemo školjke, ležati na žalu i plivati. Sa žarom se zanijela u svom
izlaganju.
- Molim te, ostanimo ovdje! - preklinje ga. - Ne moramo više ništa drugo činiti. Bilo bi
smiješno napustiti ovo mjesto i vratiti se u grad. Sve smo to odbacili zajedno s našom
odjećom.
Priđe joj s onim čudnim, ironičnim pogledom:
- Samo nas dvoje divljaka u ovoj divljini?
- Mi ćemo se voljeti i biti dobri jedan prema drugome.
- U tom slučaju možemo ovdje ostati. U redu. Sve dok jednog dana zaboravimo da je
Cape ikad postojao.
Ona primijeti na njegovu licu čudan izraz. Ruga li joj se? Je li postao ciničan?
Zajedljiv? Ili misli ozbiljno kao ona?
Na njezinim mekanim bradavicama skorila se suha krv i postala crna: - kraste na
ranjivim mjestima.

Iskomadano tijelo zmije osušilo se na nekim mjestima, a koža postala grubi prozirni
pergament. Unutarnja rebrasta struktura počela se probijati kroz blijedu zelenu boju.

Vani je sve podivljalo od noćnog vjetra i buke valova, ali unutra je mirno. Ugodno se
osjećaju uz vatru, crteže i šare u bojama na zidovima špilje na koje su naviknuli, to im daje
osjećaj sigurnosti; oštro kreštanje šišmiša koji ulijeću i izlijeću iz špilje, jedva se čuje. Drvo
za ogrjev poslagano je u kutu, razapete kože se suše, a osušene su već štavljene i smotane,
tu su i njihove osobne stvari u jednom zavežljaju: zelena haljina iz Capea, kožni ogrtač koji
je sama izradila tako što je izrezane komade kože spojila kožnatim vrpcama i žilama, a osim
toga i njezina zbirka školjki, riječnih i morskih rakova, rogovi antilope i nekoliko nizova
biltonga, grubo pletena korpa sa sušenim voćem, njegov alat i oružje. Sve to čini njihovu
svojinu. U krugu oko vatre njih dvoje zajedno.
Ona priprema hranu, peče ribu na žaru i prži velike mesnate gljive koje je donio iz
šume. On završava rad na vrši za riječne rakove.
On podigne glavu:
- Nedostaje mi sin da mi priskoči u pomoć na onim stijenama.
- Moju djecu nećeš tek tako voditi na more - reče ona - sve ćeš ih podaviti.
- Pa, dok su još mlada, naučit će plivati, kao i majušni tuljani. Kad ostarimo, oni će se
brinuti o nama.
- Želim sina kao što si ti.
- Prvo kći - reče on - kao što si ti. Do tančine. Dok raste, želim vidjeti kakva si bila sve
one godine dok te nisam poznavao. Ljubomoran sam na sve što ti se dogodilo.

78
 Ponovno su pribjegli staroj igri maštanja i pretvaranja. U jednom trenutku ona ga
iznenada pogleda kroz plamen vatre i upita:
- Vjeruješ da ćemo imati djecu jednog dana?
- Naravno.
- Odakle si tako siguran?
- Ja sam muškarac, a ti žena.
Prije negoli zašuti, ona odluči postaviti pitanje:
- Ona djevojka s kojom si bio, ropkinja. Je li ti rodila dijete?
- Odakle znam? - pokuša on uzmaknuti. - Rekao sam ti, bila je prodana.
- Dakako. Zaboravila sam. Ispričavam se.
- Zašto pitaš?
- Bilo bi mi lakše kad bih znala... da možemo imati djecu.
- Zaboga, zašto ne bismo mogli imati? Jednom si bila trudna.
- Jesam, ali sam izgubila dijete.
Prvi put se usudi spomenuti, prvi put se usudi priznati da to nikad nije zaboravila.
- Često se pitam što se dogodilo, što su s njim učinili.
- Zar je to bitno?
- Bilo je moje. Iz mene je iščupano. Dio mene zakopan je u toj divljini. I ponekad... -
strese se. Podigne glavu i reče s oklijevanjem: - Sanjala sam prošle noći.
- Što si sanjala?
- Kako me pokapaju u dikobrazovu jazbinu. Onda se spustila kiša i ja sam, probijajući
se kroz zemlju, počela rasti poput graha. Nogama nisam mogla mrdnuti, pretvorile su se u
duboki korijen. Razgranala sam se, vikala “upomoć”, ali nitko nije čuo jer nitko ne može
čuti drvo. Okružena strvinarima bila sam potpuno sama u toj beskrajnoj ravnici.
Privuče noge k sebi, nasloni glavu na koljena i stisne se kao zrno morskog graška.
- To je bio samo san.
- Izgubila sam dijete. Što će biti sa mnom?
- Postavljaš previše pitanja - reče on.
- Stvari se ne događaju tek tako - ne popušta ona. - Zbog čega se događaju? Što se time
postiže? Kuda to vodi? Zašto tek živimo i umiremo, i onda je sve gotovo? Je li to zaista sve?
Samo to? - podigne uplašeno glavu. - Recimo da ovdje ostarimo i... nešto se dogodi. Nitko
ne bi ni znao da smo bili ovdje. Ne bi znali ni da smo postojali.
- Zar je to bitno? Zar sada nismo ovdje?
- Ali želim znati!
- Kako to znati? Zašto moraš znati? Činilo mi se da si izjavila da smo sretni ovdje.
- Zar ne razumiješ? Pretpostavimo da umremo ovdje?
- Možda će jednog dana pronaći naše kosti - reče on.
Promatram školjku, njezina glatka površina miluje moj dlan. U gornjem dijelu je
žućkaste, skoro narančaste boje, kao da je umočena u tekuću svjetlost, u donjem dijelu
prelazi u blijedožutu boju i spušta se ukoso u žlijeb u kojem se ljeska i skriva sedef. Ovalna
je oblika poput male kornjače, ali glatka, neizmjerno glatka, tupa i obla u prednjem dijelu,
uža prema stražnjem dijelu i postupno se suzuje prema malo izduženom zaobljenom vršku.
Na vrhu je pravi sferoid, tvrda i ulaštena, savršena izgleda, ali ako je okreneš na drugu
stranu, postaje dostupna, otvorena, njezine blistave obline se unutra sastaju u uski otvor u
kojem se skučio puž: ranjiv, gol, drhtav, vlažan. Koliko dugo nisam vidjela sebe.

Stigli su lovci. Mužjak je očito bio ranjen jer je u šumi ostavio dugu, zgaženu stazu,
slomljeno granje, iskopane brazde crvene kao krv i na paprati i drveću crne tragove krvi.
Ležao je na lijevom boku uz krupno deblo žutog stabla, kao da je tražio naslon prije negoli
se srušio sav u krvi i izmetu. Prednji i donji dijelovi glave bili su puni krvi i prekriveni
rojem muha, surla odsječena, a kljove iščupane. Pokušali su to učiniti i s nožnim noktima,
ali su odustali na pola puta.
U šumi oko njih sve je bilo mirno osim ptica koje su šuškale u lišću ili cvrkutale iznad

79
glava, pčela koje su zujale oko ljubičastih orhideja te sramežljivih majmuna na granama
drveća.
Odluče izaći iz zaklona.
- Što mu se dogodilo? - upita ona dok su prilazili uz vjetar. - Zašto su ga tako osakatili?
- Zar ne vidiš, izvadili su kljove?
- Ali... - zašuti, ne da bi mu se usprotivila, već da bi izbjegla odgovor kojeg se bojala.
Pogleda naokolo namrštena lica.
- Hoćemo li se vratiti? - upita ona uz tračak nade.
- Pokušajmo ići njegovim tragom do mjesta odakle je došao - predloži on - ako se
slažeš.
- Kako hoćeš.
Šuma je bila puna svjetla kao i onog dana kad su prvi put došli, pa ipak, bilo je u njoj
nečeg zloslutnog i čudnog, a izlaganje njezinim tajnama zastrašujuće, možda još i gore jer
nisu znali što traže. Što ih čeka na kraju krvava traga? Još veća šteta ili tišina? Zađoše još
dublje u šumu. Kao da se proteže u nedogled. Kako znati jesi li stigao u njezin najskrovitiji
dio?
Kilometar nakon prvog trupla naiđoše na još jedno čiji je stražnji dio ležao u potoku
sprječavajući protok vode. Glava je opet bila grozno iznakažena, kljove iščupane. Sitne
divlje oči mutno su zurile u njih kroz razbarušene trepavice.
- Ovdje je već neko vrijeme? - upita ona tihim glasom.
- Dva do tri dana.
- Tko bi to mogao učiniti?
- Za ovakvo klanje jedino su sposobni ljudi iz Capea - njegov glas odaje prigušeni gnjev
što odavno nije osjetila.
- Možda su to Hotentoti! - izjavi ona naglas ne znajući zašto je to rekla.
- Možda da bi kljove prodali u Capeu.
Pognula je glavu, a onda ubrzo opet podignula i rekla uzrujano:
- Ma tko bili, radi se o ljudima. Tako blizu nas, a ipak ništa nismo čuli.
- Mi smo dolje kod mora. Kako možemo čuti što se događa ovdje u šumi?
- Dva ih tri dana - reče ona razmišljajući - vjerojatno su već otišli.
- Tako je.
- Što nam je učiniti?
Teška crna debla ležala su napola utonula u humusu, nijemo razbacana u šipražju kao
mrtva tijela.
- Možemo produžiti i poći za njima - reče on.
Htjela je odgovoriti: “Da. Treba poći naprijed. Još dublje u šumu dok ne stignemo,
probijajući se kroz obruče zelenog raslinja, do samog središta, tajanstvene jezgre svjetlosti
koja sve obasjava. Pronađimo nešto. Makar došli do nečega, da znamo gdje se nalazi, u
neposrednoj blizini, na dohvatu ruke.”
Međutim, ona podigne ruku do svojih prsiju, pogleda sebe i tiho reče:
- Ne mogu u ovakvu stanju, pogotovu ako sretnemo ljude.
Okrenu se i krene nazad. Uhvati je čudna tuga, skoro se pobuni protiv sebe. Što je drugo
mogla učiniti? Ipak, povratkom su od nečega dignuli ruke, od nečega što se moglo dogoditi,
čemu ona pažljivo prilazi: osjećaju, otkriću, mogućnosti.
Kad su skoro došli do ruba šume, naglo se zaustave na stazi. Kakav to oštar prasak
dolazi iz daljine, tolike da nije bilo moguće odrediti smjer?
- Je li to bio pucanj? - upita ona.
- Ili lom grane.
Možda je bio pucanj.
Skoro mehanički nastave se probijati kroz raslinje niz klanac, daleko od kamenita
usjeka i odrona gdje su bili prilikom prvog izleta. Do svoje špilje stigli su upravo na
vrijeme, prije nego što je pao mrak.
On se spusti pregledati mreže. Bila je oseka. Našao je nešto ribe i ponio je sa sobom.
Dim je izlazio iz špilje; vatru je već bila zapalila. Ali, kad je ušao unutra, nije bila kod

80
ognjišta. Ugledao ju je na dnu špilje kraj zamotane odjeće. Kad je vidjela da se vratio,
okrene se brzo s osjećajem krivnje.
- Htjela sam samo...
Ponovno smota zelenu haljinu iz Capea i, izbjegavajući njegov pogled, vrati se na svoje
mjesto. Onda mu priđe, uzme ribu i očisti nožem od kremena. Naposljetku, kad je podignula
glavu, primijeti da se njegov pogled zadržao na njoj.
- Samo sam razgledavala - reče obraza rumenih od žara vatre.
- Znam.
- Adame, ne ljutiš se na mene?
- Zašto bih se ljutio?
Otiđe do ulaza i pogleda na Mjesec koji se upravo pojavio.
Htjela mu je prići, dodirnuti ranu koja se otvorila u njemu, iz njega istjerati tugu i
nijemo zgražanje, ali nije imala snage jer je i u njoj bilo previše toga. Pripremala je hranu
bez riječi, a on se vrati svom uobičajenom mjestu nasuprot njoj. Povremeno bi se pogledali
kroz plamen vatre.
Prije nego što je završio jesti, on se vrati ulazu u špilju. Ona primijeti kako vatra
obasjava tamne brazgotine na njegovim leđima. Što gleda? Što osluškuje? Samo je mjesec
nad vodom, a huka mora jača je od svakog zvuka.
- Zar ne ideš na spavanje?
- Eto me, dolazim.
Zavukli su se ispod velikog kožnatog pokrivača i legli na mekanu posteljinu od lišća
koje je prikupio na pustopoljini. Mirno su ležali jedan pokraj drugoga. Kao i obično,
njegova ruka počne milovati njezino tijelo, grubi pokreti koji ispituju, traže. Budući da ga je
voljela, ona mu se prepusti, ali duhom odsutna. Bez otpora prepusti da joj razdvoji noge i
odjednom osjeti kako se njegovo tijelo ukoči. Na trenutak ostao je miran.
- Vrati mi se - prošapta ona.
- Ti nisi ovdje - reče on. Bez optužbe, odmjereno, smireno.
- Želim biti ovdje s tobom - reče ona - ja sam ovdje.
- Tvoje misli su s lovcima u šumi.
- Odakle znaš? Zašto pitaš? To nije istina.
- Cape Town te zove.
- Nije tako. Snažno odmahne glavom na njegovu ramenu.
- Nemoj se plašiti - reče on i privuče je k sebi.
- Ostani sa mnom.
- Ja jesam s tobom.
Ne zna zašto, ali osjeti kako mu se stišće srce. Njihova mala topla špilja odjednom je
izložena noćnom vjetru, u nju prodiru prošlost i sadašnjost.
- Čvrsto me zagrli - preklinje ona očajnim glasom - ne znam što se događa. Drži me.
Nemoj otići.
Sljedećeg jutra otišao je vrlo rano, upravo nakon što se vratilo vjerno Sunce. Nisu o
tome razgovarali, jednostavno je otišao i na odlasku ona mu preda torbu s hranom koju je
spremila za put. Ni on ni ona nisu znali koliko će se zadržati na putu. Stavio je na sebe
kožnatu pregaču, uzeo assegai, dok je pištolj ostavio njoj zbog zaštite.
Išao je zaobilaznim putem od prve do druge strvine, odatle je slijedio tragove i prije
podneva naišao na još tri mrtva slona. Kraj posljednjeg trupla otkrije ostatke kampiranja:
mjesta sa zgaženom travom, tragove stopa i veliko ognjište s još toplim pepelom. Nekoliko
klada još uvijek je tinjalo. Instinktivno podigne glavu ispitujući vjetar. Iznenadni zapuh
zapalio bi cijelu šumu. Međutim, sve je bilo savršeno mirno. Ništa se nije micalo: ni lišće ni
bijela mahovina.
Nastavi put s čudnim osjećajem, kao da je vrijeme odjednom izbrisalo nekoliko
proteklih mjeseci i vratilo ga na stazu koja nema kraja u toj pustoši i kao da, gonjen
vlastitim nemirnim duhom, ponovno otkriva tragove kola koja je danima i tjednima slijedio.
Krišom je s udaljenosti pratio kola sa zaprežnim životinjama, Hotentote, bijele ljude,
muškarca i ženu, ženu koja je ostala sama i čekala da se nešto dogodi.

81
 Bila su dvoja zaprežna kola. S ruba šume tragovi su skretali unazad i slijedili otvorenu
stazu koja je išla paralelno sa smjerom kojim se on kretao. Kasno drugog jutra, kad je
naišao na njih, kamp im se nalazio jedva pola dana od obale, ako se mjeri zračnom linijom.
Dvoja kola i brojna stoka, barem četrdeset volova, pet ili šest Hotentota i dvojica bijelih
muškaraca, jedan srednjih godina, drugi prilično mlad, obojica zarasli u bradu.
Adam je ostao na pristojnoj udaljenosti bojeći se da ga ne otkriju njihovi psi. Skriven od
vjetra, promatrao ih je nekoliko sati. Čini se da su jedna kola služila isključivo za prijenos
robe. Velika hrpa slonovače ležala je u svežnjevima čekajući ukrcaj gomile osušene kože,
nojeva perja, rogova antilopa. Sudeći po komešanju u kampu, spremali su se na polazak,
vjerojatno narednog dana.
Cijeli prizor potpuno je zaokupio njegovu pozornost kao i kad je prvi put uhodio
Larssona. Ovaj put bilo je mnogo važnije. Teška srca izvuče se iz zaklona i uputi se prema
obali. Priroda nije bila tako divlja: paprati, proteje i skupine divljih ljiljana, pokoje stablo ili
grm, uglavnom nisko raslinje.
Tek kad je stigao na rub klisure, iznad zelene površine mora, počne razmišljati. Znao je
da ga ona dolje čeka i da će joj morati podnijeti izvještaj. To može biti kraj. Ispuni ga tuga
na pomisao da sve ima svoj kraj. Vrijeme te danima može nositi kao morsku travu koja je
prepuštena plimi i oseki i naposljetku si izbačen na obalu.
Visoko iznad klisure jedan orao se prepustio vjetru očekujući da se nešto ispod njega
pokrene. Skoro bez pokreta lebdio je na najvišim zračnim strujama kao križić na
beskrajnom nebu. Jednog dana i on će kao kamen pasti na zemlju. Ono što je izgledalo
nevjerojatno daleko, toliko da postade nebitno, odjednom postade stvarno, sasvim nadomak
Jučer postade danas, a danas je povuklo i jučer. Zemlja nije nimalo uznemirena, nalik
sjemenu čička što ga vjetar vije, tek neznatni uzdasi u prostoru.
Već je kasno popodne. Poslijepodne je jutro večeri. Ona je čekala.
Ne treba joj ništa kazati. Nema potrebe reći istinu. Još ništa nije znala, samo je čekala.
Što god kazao, ona će vjerovati. Reći će da je naišao na grupu Hotentota koja se spremala
krenuti prema Capeu s hrpom slonovače. Zatim da je pronašao napušteni logor u šumi, ali ni
traga od ljudi. Isto tako vidio je kola koja su opljačkali Bušmani, tragove stoke koju su oteli,
dva iznakažena tijela koja je zakopao, nikakve hrane, nikakvog drugog znaka.
Ti ćeš mi vjerovati. Čak i ako znaš da je to laž, ti ćeš mi vjerovati jer to oboje želimo,
jer se plašiš kao i ja.
Ostajemo ovdje ti i ja, u našoj špilji iznad mora, a ona dvoja kola neka nastave pljačkati
zemlju kroz koju prolaze ostavljajući za sobom znakove civilizacije na svom pogubnom
putu. Ništa nas neće uznemiriti. Osluškivat ćemo u zoru krikove galebova, čvrsto ćemo se
zagrliti s gorkim plodom što sam ga duboko u tebi posadio, to je naša doepa61 protiv
osamljenosti. Danju ćemo skupljati školjke koje ću u nizu vezati oko tvoga struka da čujem
zvuk kada hodaš. Zajedno ćemo loviti ribu, ti ćeš mi pomoći izvući mreže i zakrpati
dijelove iskidane morem. Ponekad ćemo otići do šume, provjeriti stupice i donijeti malu
antilopu da se nahranimo. U tvojim očima gledat ću radost i osmijeh kad zagrizeš voće koje
nikad nisi vidjela. Krvlju ću krstiti tvoje dojke. Opet ću te polegnuti na pijesak i otvoriti kao
morsku zvijezdu, vlažnu poput vlasulje, i osjetiti kako na mojim leđima sunce prži zrnca
pijeska gdje se znoj osušio. Svirat ću na fruli od trske ih ghoerfi62, a ti ćeš pjevati pjesmice s
izmišljenim riječima da mi praviš društvo. Bit ćemo sretni, ništa nam neće nedostajati osim
nas samih. Vjeruj mi. Istina je. Mora biti istina.
Orao, tek točkica na nebu, sjurio se dolje na svoj plijen: možda na jazavca, zeca, tvora
ili miša. Noseći nešto u kandžama, ponovno uzleti veslajući protiv vjetra.
Držeći se klanca, s uzdahom se počnem spuštati niz crvenu klisuru. Bilo je kasno.
- Radi se o dvojim kolima - reče kad mu je na žalu potrčala u susret i stisnula se uz
njega: - Jedna su već natovarena. Spremaju se nastaviti put. Pretpostavljam da idu pravo

61
Doepa (hot.) - Smrdljiva smjesa na bazi fokinog ulja kojom domoroci djetetu mažu otvore
na tijelu da bi se spriječio ulazak zlih duhova. Sredstvo za liječenje ili bacanje uroka.
62
Ghoera - Trščana frula

82
prema Capeu jer više nije ostalo mjesta za utovar.
- Samo dvojica bijelaca?
- Tako je. Jedan srednje dobi, drugi mlađi.
- Kako izgledaju? Prijateljski? Zločesto?
- Poput lovaca. To su ljudi iz Cape Towna. Prilično prljavi. Ne toliko da se ne mogu
oprati vodom.
- Vjeruješ li da bi me napastovali?
- Ti si žena.
- Vjerojatno ih se može držati na distanci. Još uvijek imam pištolj.
- Naravno.
- Koliko treba kolima do Cape Towna?
- Dug je to put. Tu su i planine. Moraju zaobići šumu. Recimo, dva do tri mjeseca.
Vratili su se u špilju.
- Hoćeš li poći sa mnom? Možeš me zaštititi.
- Ako otkriju nešto o tebi i meni...?
- Nećemo im dopustiti.
Kad su stigli u špilju, sjeo je i naslonio se na zid, iscrpljen i potišten. Donijela mu je
vode u velikoj školjci i malo meda.
Još jednom mu je postavila pitanja držeći se detaljno svega što je već rekao.
- Još uvijek ih možemo uhvatiti ako kreću naredno jutro?
- Ako krenemo rano.
Malo kasnije otišla je do dna špilje. Nije dignuo glavu. Čuo ju je kako nečim šuška u
polumraku. Kad se vratila, imala je na sebi haljinu iz Capea. Visjela je potpuno zgužvana
niz njezino tijelo, ali na poseban i neobičan način, izgledala je prekrasno.
- Izgubila sam na težini - reče osjećajući sram pred njegovim očima.
- Postala si čvršća - rekao je - i ljepša.
Od silne želje za njom, njegove oči zasuze.
Zamišljeno je gladila krajeve haljine.
- Užasno je zgužvana.
- Ustat ćemo rano ujutro - reče on ne gledajući više u nju.
Klekne ispred njega.
- Što je, Aobe?
- Nemoj me zvati Aobe - reče on smireno.
- Zauzet ću se za tebe u Capeu - reče ona odrješito. - Sjećaš se, to sam ti obećala.
Pobrinut ću se da sve bude u redu.
- Da. Naravno.
- Ako propustim ovu priliku... - duboko udahne. - Sada mi je mnogo teže nego kad sam
morala napustiti Larssonova kola. Možda više neće biti druge prilike.
- Znam. Zato sam ti i rekao.
U njezinim očima zaiskri spoznaja.
- Nisi mi trebao reći istinu!
Nije odgovorio.
- Zar nije tako? Mogao si zadržati za sebe. Nikad ne bih saznala.
- Ali, morala si saznati.
- Zašto mi otežavaš život? - snažno je izbilo iz nje. - Mnogo bi mi bilo lakše da si
odlučio umjesto mene. Da ništa nisi rekao.
- Lakše, svakako - prizna on - ali samo neko vrijeme. A poslije? Ako te čežnja počne
gristi? Ako mi nešto slučajno izleti na usta i ti odjednom shvatiš... Kako sam mogao?
- Zašto ne ostanemo ovdje? - upita ona.
- Nitko nije rekao da nećemo.
- Adame, ti si taj koji se želio vratiti. Rekao si da ne možeš drukčije živjeti, da nisi
životinja.
- Tada sam bio sam. Sad sam s tobom.
- Mogu li ti ja biti dovoljna? Hoću li ti uvijek biti dovoljna?

83
 - Možemo samo vjerovati ili nadati se.
- Zašto si mi morao reći? - ponovno upita.
- Zato što se radi o tvojim ljudima.
- Nisu to moji ljudi. Ovdje sam bila sretna. Još uvijek sam sretna.
- Na tebi je odluka.
- A što će biti s tobom, Adame? Što ti želiš? Reci mi što moram učiniti.
- Otkad tražiš savjet od drugih?
- Adame, pomozi mi! - uhvati ga za ruku i ne pušta.
Negdje u ovoj noći, prođe mu kroz glavu, nalaze se dvoja natovarena kola spremna da s
prvim svjetlom krenu natrag u Cape. Bijeli bradati ljudi sa zapregom i Hotentotima.
Ona mu iznenada postavi pitanje:
- Kad smo bili kod Hotentota i kad sam se razboljela, zašto me nisi ostavio i krenuo
svojim putom?
- Kako sam mogao?
- Onda me nisi volio.
- Kakve to veze ima sa ovim večeras? - upita on.
- Ja te volim - kaza ona sva nesretna - Bože moj!
- Hajde - reče on - moramo na spavanje. Treba nam odmor ukoliko želimo rano ustati.
- Zašto si govorio u množini?
- Rekao sam, ukoliko želimo rano ustati.
Digne se i počne otkopčavati gornji dio haljine, onda zastade.
- Zašto si stala? - upita on. - Bolje da se opet privikneš.
- Hoćeš da je ostavim na sebi?
On bez riječi raširi prekrivač preko ležaja i legne.
- Dođi - reče on.
Kao i uvijek, ona legne pokraj njega. Ipak, s haljinom na sebi osjećala se kao stranac.
Zagrli je jednom rukom, a drugu stavi preko njezinih grudi. Ako je ovo kraj, pomisli,
ako je ovo bila njihova posljednja noć, morat će voditi ljubav bez prestanka, do zore, da
zauvijek ostavi trag na njezinu tijelu, brazgotine, kao na njegovu tijelu. Ali nije uspio. Bila
je daleko, nedostupna.
Preležao je budan cijelu noć, sve dok se prve sunčane zrake nisu probile do špilje.
Lagano je dodirne šapćući:
- Vrijeme je.
- Budna sam - rekla je.
- Zar nisi spavala?
- Nisam.
Sjedne umorno. Haljina se još više zgužvala. Strese se od ranog jutarnjeg zraka. -
Adame...?
- Naložit ću vatru.
Bilo je prerano za jelo. U polupanom starom loncu što su ga našli na farmi skuhao je čaj
od divljih trava. Pili su dok se čaj još pušio.
Onda on ode do svoje stare promatračnice na ulazu špilje. Gusta magla iznad mora
zaklanjala je izlazeće sunce.
Trenutak zatim ona priđe i stade pokraj njega. Tek kad je stavio ruku oko nje, primijeti
da je gola.
- Gdje ti je haljina? - upita.
- Ne treba mi.
- Što je s kolima, tvojim ljudima i Capeom?
- Ostajem ovdje. Ne idem.
- Zaista si sigurna?
Kimnula je glavom.
- Možda ti je ovo posljednja prilika?
- Znam. Donijela sam odluku.
- Ti si luda.

84
 - Tako je. Oboje smo ludi. Zato i jesmo ovdje. Tu nam je mjesto - pokaže rukom more,
negostoljubivi djevičanski svijet pod prodornim kricima galebova. - Ovo je sve što imamo.
Ovdje ostajemo zauvijek.
Zvuči kao presuda, pomisli on.
Sjeti se golemih trupala slonova razbacanih po šumi.

Jutros je na žalu more izbacilo, zajedno s travom, dagnjama, školjkama, morskim

pužićima i ježincima, jednu školjku jedrilca, krhku kolijevku zaboravljenih jajašca,
pošteđenu od divljih morskih valova.

Kako će se oni kasnije sjećati kraja te tople sezone, što će od toga sačuvati u uspomeni?
Skoro neprimjetno, Sunce sve kasnije izranja, a navečer sve kasnije zalazi, sve je više magle
jutrom, a danju sve više svjetlosti, osim na početku i kraju dana kad postaje blaža. Tužno se
zivkaju grlice, a lastavice skupljaju u velika jata spremne poletjeti na sjever. Otvoreni
prostor sve se više širi kao da se dimenzije nevidljive oku izlažu svjetlu i mekanim
sunčanim zrakama, kao da vjetar, dolazeći iz većih daljina, posustaje u praznom prostoru.
Sve je bolnija svijest o ranjivosti. Sve je manje riječi izmijenjenih za vrijeme dugih večeri
uz vatru.
- Moja majka bi dobila napadaj kad bi vidjela šavove na ovom pokrivaču. Ukoliko nešto
ne bih sašila kako treba, uvijek bih morala početi iznova. Kako sam mrzila ostati
poslijepodne kod kuće uz glasove dječaka koji se vani igraju.
- Nedostaje li ti kad Cape?
Podigne glavu, obrazi joj se zažare.
- Naravno, ponekad.
Nedostaje mi ljudska vreva za vrijeme aukcije vina u kolovozu, vožnje kočijom do
Constantije u društvu uglednih gostiju iz inozemstva kojima smo pokazivali flamingose,
pucnjave topa na Lion’s Rumpu, podizanje zastava, šušura na plaži... Iako joj je majka
branila da se miješa s običnim pukom u luci, nedostaje joj utrka s vremenom da se napišu
pisma prije odlaska flote za Patriju ili Bataviju, zvukovi klavikorda, velik svijećnjaci,
kristalna staklenina, šuškanje robova koji kućom hodaju bosonogi noseći krcate pladnjeve
ili koji hlade goste lepezama od nojeva perja, ujak Jacobs i njezin otac koji u vrtu igraju šah,
gruba igra u dvorištu s djecom robova, u majčinoj odsutnosti. Postoji li to još uvijek? Žali li
se majka još uvijek? Je li se otac još više povukao u sebe? Jesu li na životu?
- Sigurna sam, i tebi nedostaje - reče ona braneći se.
Ja se sjećam majčinih i bakinih priča o plesu vatrenih plamenova u krateru Krakataua, o
vatrenoj ljepoti hibiskusa i lotosa, o mirisu jasmina, cimeta i klinčića, o bijegu Muhameda u
Medinu i slavnim ratovima islama protiv križara. Sjećam se cinična mirenja sa sudbinom
bespomoćnih starica, naivnih reakcija svoje majke, pomutnje između Krista i Hetsi-Eibiba,
Božje riječi i riječi gospodara.
- Bako Seli, ti moje dijete navodiš na krivi put.
- Pričam mu o ovom svijetu, svijetu koji sam upoznala.
- Kroz crnu rupu na brodu?
- Ne, davno prije broda, kad sam bila mlada. Pričam o Padangu, Smeroesu i Surabaji.
Vidjela sam to kad sam bila slobodna.
- I sad si slobodna. Gospodar ti je podario slobodu.
- Može on svoju slobodu staviti na jedno mjesto.
- Bako Seli, tako se ne govori o gospodaru.
- Čiji je on gospodar? Rob svojih robova, eto što je on. Što može bez robova? Hej,
Adame, slušaš li ti mene?
- Bako Seli, prestani s tim pričama. Adame, slušaj ti svoju majku i gospodara, razumiješ
li me? Zatvori uši pred tom staricom.
Dok dlijetom izrađuje noge stola, strugotine se uvijaju na klupici, a u nosu mu se

85
zadržava jetki miris stinkwooda. S planine, gdje skuplja drva, baci pogled dolje na more.
Grožđe se suši u potkrovlju. Doba je žetve. Kasna jesen, doba vršidbe, korpe pristižu iz
vinograda i prazne se u bačve, gazimo grožđe držeći se za prečku iznad glave, plešemo i
udaramo nogama sve dok se ne ukoče, ljuske pucaju, osjećaš kako sok oko prstiju postaje
ljepljiva, mirisna masa, slatki potočić slijeva se ispod u bačvicu. Ljuske grožđa gnječe se
kroz hasuru od pletene trske, mošt se pretače u velike badnje zbog fermentiranja i u njima se
danima pjeni i vrije. Nakon toga vozimo se u Cape Town, sjediš visoko na cisterni vina,
bičem udaraš po debelim slabinama zaprežnih volova, a psi te prate lajući i skačući s obje
strane kola. Po dolasku u luku slijedi ukrcaj u brodove koji plove do udaljenih mjesta
Amsterdama, Buitenzorga, Texela i, neizostavno, do Serabanga i Surabaje bake Seli. Te
bačve vina, dobivena gaženjem njegovih nogu, slobodno kreću u udaljene krajeve svijeta.
- Svakako mi nedostaje. Ali sve je to vrlo daleko. Mi smo ovdje sretni, zar nismo?
- Naravno, sretni smo - njezine velike oči, pomalo stidljivo, mirno ga gledaju kao da
pitaju.
- Možda ti žališ?
- Nipošto. A ti?
- Ni ja, ipak, ovih dana često spominješ Cape.
- Moramo o nečemu razgovarati.
- Kad smo došli ovdje, u početku, nikad nismo razgovarali o Capeu.
- Imali smo toliko posla. Sve mi je bilo nepoznato, novo i lijepo.
- Zar više nije?
- Naravno da je, ali sad je drukčije. Imamo više vremena za razmišljanje.

Tako se to kriomice ušuljalo u njih dok su dani postajali sve hladniji, a njihov otpor sve
slabiji. Poslije je bilo nemoguće reći kada su prvi put primijetili da su se crveni lopoči opet
smirili u skrovitim mlakama vode, kada su ponovno šumske gljive zablistale novim bojama:
smeđom, ljubičastom, zelenom i bijelom, svijetlocrvenom ili žutom, u kojemu su trenutku
opet začuli jutarnji krik droplje ili šuštanje malih jarebica u travi. Točno odrediti trenutak
promjene bilo je nemoguće dok su palili vatru suhim, ironwoodom63 koji je noću zbog svoje
tvrdoće i masnoće sagorijevao znatno sporije i čiji se oštri miris miješao s morskim ozonom
i toplim vonjom lišaja i trula lišća. Jednostavno, metamorfoza je nastala neprimjetno. Danju
više nisu trčali do mora kad bi im se prohtjelo okupati se, jedino su održavali jutarnji ritual,
a čak i tada bilo je drukčije. Svjesno su prkosili hladnoći ostajući bez daha u hladnoj vodi,
neobuzdano su se praćakali i jurili van da bi se ogrnuli toplim kožnim pokrivačem sve dok
njihove udove ne bi ponovno prožela toplina. Samo bi se u najtoplijem dijelu dana usudili
bez pokrivača sunčati na mjestima skrivenim od vjetra. Tada je on primijetio kako njezina
koža gubi preplanulu boju, postaje sve bjelja i manje otporna kad bi se ogrnula.
Bilo je i drugih promjena, drugih tranzicija. Kod vođenja ljubavi njihova tijela kao da je
obuzimao novi žar u kojem je bilo više otvorenog bijesa, više grča, kao da je nestalo nešto
od spontane strasti i to ih je tjeralo da se naprežu s više gorljivosti. Silovito bi ščepali jedan
drugoga trudeći se pronaći izvor ekstaze koji im izmiče. Bilo je u tome nekog očaja što je
još više pogoršavala činjenica da su to, ili zbog tjeskobe ili zbog sućuti, pokušavali sakriti
jedan od drugoga želeći na svaki način dokazati postojanost svoje ljubavi na što agresivniji
način.
Dok je ta igra bila još moguća, oni su je se držali bojeći se da će se jednom riječju ili
neopreznim pokretom sve raspasti. Postupno je ova igra postala način življenja i ponašanja.
Oh, kakve li neizvjesnosti, kakve neizvjesnosti.
Onda se vrijeme pogoršalo. Nije mu bilo jasno. Blago vrijeme trebalo je trajati sve dok
se ne pokrenu bijesni vjetrovi u kolovozu iza kojih slijede prolomi oblaka u listopadu.
Međutim, nešto je krenulo krivim putem te godine. Olovni oblaci, ledeni vjetar i depresivna
kišica, koja je trajala danima, prisilila ih je da ostanu u špilji, da nijemo sjede u dimu kraj

63
Ironwood - Drvo velike tvrdoće, srodno maslini, daje sličan jestivi plod.

86
vatre ih dugo razgovaraju, uglavnom o Capeu koji je bio tako daleko, a kamo ih je vukla
želja, izvan sive monotonije tih zimskih dana. Za njim su žudili kao i za morem. Ostatak
vremena provodili su ispod velikog pokrivača nasilu izazivajući strast u svojim tijelima,
boreći se do gubitka zraka, ili su pokušavali zaspati, ali ne zadugo jer su se bili zasitili
svega, pa i sna.
Nekoliko lijepih dana bilo im je divno, samo zato što su opet mogli izaći van, istraživati
i ponovno otkrivati more, pustopoljinu i šumu. Kao nekim čudom, vratila bi im se sva
radost i vjera, a njihova bi se ljubav obnovila i ponovno razotkrila kao stijene lišene školjki.
Međutim, ti dani bili su rijetki i ranjivi, a nemir zbog dana koji će slijediti opet bi
ovladao njima. Oboje su očekivali bez nade, umorni od onog što će se neizbježno dogoditi.
O tome nisu razgovarali svjesni da je to samo pitanje vremena.
Kad je do toga zaista došlo, bilo je brže i očitije od njihova očekivanja.
Na nebu su se još zadržale grupice oblaka koji su nekamo odlazili, ah postojala je
vjerojatnost da će se pojaviti jedan od onih ugodnih i vedrih zimskih dana. Bilo je prilično
rano kad su krenuli prema šumi tražiti gljive. Nisu nego došli do ostataka prvog slona - sad
su to bile tek razbacane kosti koje su hijene oglodale - kad kiša počne padati. U početku je
tek lišće zašuštalo u krošnjama drveća, postalo je mračnije. Vlaga se svuda spustila oko
njih. Situacija se uskoro pogoršala iako su našli zaklon u raslinju ispod nekoliko prastarih
golemih stabala stinkwooda i sklupčali se na srušenom deblu pokušavajući se zagrijati
svojim tijelima. Oluja nije imala snagu kao ona one noći na rijeci; bilo je neugodno i
depresivno.
- Što misliš, hoće li ovo potrajati?
- Ne znam, sve je naopako ove zime. Jutros sam bio siguran da neće pasti kiša.
- Bi li bilo bolje kad bismo...?
- Što? - upita on pomalo nervozno.
- Ništa. Ovdje nam je udobno kao u našoj špilji. A kiša će ionako prestati, zar ne?
- Elisabeth, što si htjela reći?
- Zaboravi. Ova kiša mi samo ide na živce. Nemoj na me obazirati pažnju.
Pogleda pravo ispred sebe. Dah iz njezinih usta pretvarao se u oblačiće.
- Osjećaš se loše?
- Nimalo - pogleda ga - zbog čega? Zar ti smeta ovo vrijeme?
- Meni ne smeta.
- Ni meni.
Zašutješe i nastave mrzovoljno čekati. On pogleda deblo na kojem su sjedili. Bilo je
pedeset do šezdeset metara dužine, a nisko raslinje skrivalo mu je kraj. S njihove strane bilo
je prilično gnjilo, razorna trulež izjedala ga je i širila se prema jezgri. Na mjestu gdje je bilo
iščupano iz prvotnog korijena, počela je rasti nova mladica, debela kao ljudska ruka.
Vječnost se izražava i na ovaj osebujni način. Njegova majka s time bi se složila.
Oluja se stišala tek oko podne. Kišica je još sipila, ali žestina je popustila. Sve oko njih
izgledalo je umorno i bolesno. Morali su se vratiti prije nego što se vrijeme ponovno ne
pogorša.
Stotinjak metara dalje s drveta je ispalo golubinje gnijezdo i tri slabašne ptičice drhteći
su ležale između mokrih grančica, a žuti kljunovi zijevali su bespomoćno i ispuštali piskave
glasiće.
Elisabeth je kleknula i uzela ih u ruke.
- Što će biti s njima? - upita ona.
- Za njih nema nade - u njegovu glasu osjetila se ljutnja.
- Zašto su se izlegle u ovo doba godine? Kao da su to tražili.
- Kako bilo, one su tu.
- I što onda?
- Ne možemo ih ostaviti da ovdje uginu.
- Ne možemo ih ni održati na životu.
- Ja ću pokušati - bila je uporna.
Bio je više zaokupljen time kako se bez problema vratiti nego suprotstavljanjem. Bio je

87
sumrak kad su se vratili u špilju i jedna ptičica već je bila uginula. Preostale dvije unijela je
unutra i u skupljenim dlanovima pokušala ih zagrijati toplim dahom iz usta. Sve dok Adam
nije upalio vatru. Promatrao je kako ih pokriva komadićem kože i stavlja blizu vatre gdje su
ostale ležati drhteći i pišteći slabim glasom. Dva ružna mala bića, golišava, s perjem koje
strši, otvorenih mekanih kljunova.
- Bolje bi bilo da ih nečim nahraniš - reče on.
- Što im mogu dati?
- Pokušaj s voćem. Nemamo ništa drugo.
Međutim, golupčići su samo buljili u hranu i tupo zijevali. U jednom trenutku pogledala
je oko sebe u panici. Onda se odjednom sjeti, stavi komadić suhog voća u usta i počne
žvakati. Zatim se sagne, uzme jednog golišavca u ruku, približi njegov kljun usnama i
pljucnu mu malo sažvakane mase u grlo. Ptičica štucne, strese se, proguta i ponovno širom
otvori kljun. Beskrajnim strpljenjem uspjela ih je obje nahraniti.
Adam zatrese glavom i nastavi peći gljive koje su donijeli sa sobom. Para se dizala iz
kožnatih pokrivača. Vani je još padala sitna kišica, a vjetar još jednom zapuhao i onda je
zavladala tišina.
Kasno navečer, kad je došao do ulaza i pogledao van, oblaci su bili razbacani na crnom
nebu, a odmah iznad glave visio je Mjesec, nalik staroj cipeli prema kojoj ga je, po priči
njegove majke, Heitsi-Eibib oblikovao. Pogleda oko sebe. Ona je ležala uz vatru sa dva
golupčića na grudima. Uzdahne i vratio se k njoj.
Cijele noći je ustajala u određeno vrijeme, hranila i utopljivala ptičice. Bez obzira na
sve brigu, kad su se probudili u zoru, jedna ptičica je uginula.
Netom se pojavilo sunce, ona pošalje Adama da potraži kojeg crva. Rukom je stisnula
crva i prstom ugurala zdrobljenu masu u otvoreni kljun.
- Ovaj će se izvući - rekla je.
Te noći mirnije je spavala. Idućeg jutra, kad su ustali, posljednji golupčić je uginuo.
- Možemo ih iskoristiti za juhu - predloži on. - Nema tu mnogo mesa, ali ipak je nešto.
- Nipošto! - rekla je s takvim bijesom da je iznenađeno dignuo glavu. - Kako ti takvo
što pada na pamet? Sama sam ih hranila.
- Što bismo drugo učinili s njima? - upita on i slegne ramenima.
- Ne znam. Zakopajmo ih. Bilo što.
Ona uzdahne i prestane govoriti kao da razgovor ničemu ne vodi, zatim uzme dva
kržljava tjelešca i izađe van. Nije se potrudio izaći za njom, nego napuni lulu i pričeka da ga
dim smiri i pruži mu utjehu. Vani se nebo razvedrilo, ali vladala je ciča zima.
Nekoliko sati poslije, budući da se nije pojavila, nevoljko krene u potragu za njom.

Kostur zmije bio je sad već ogoljen. Ležao je potpuno bijel među stijenama oko jezerca,
tek zakrivljena linija polukružnih kostiju, svako rebro savršena oblika, kao grb na stijeni.
Ničega tu nije bilo nejasnog ili dvojbenog, sve je bilo precizno, delikatno i neumoljivo, ne
više podložno promjeni, opasnosti, želji ili strahu, već određeno spokojnom konačnošću,
neizbježno i prekrasno.

Pronašao ju je kod jezerca, malo dalje od žala, leđima okrenutu moru, gledala je prema
hridinama, visoko gore, gdje počinje kopno.
- Jesi li ih pokopala? - upita on.
- Jesam. Dođi, sjedni pokraj mene. Nedostajao si mi.
- Zašto se nisi vratila?
- Očekivala sam da dođeš.
- Ovdje je hladno.
- Da, ali u špilji je zagušljivo. Van špilje je zrak čist.
- Glas ti zvuči kao da si u zatvoru.
Nakon tih riječi odjednom je došao trenutak koji su dugo očekivali.

88
 - Da, osjećam se kao u zatvoru - priznala je - ne mogu više disati. Nema koristi
pretvarati se da je drukčije. Od ovakva stanja samo ćemo se ugušiti.
- Što ćemo onda?
Naravno dobro je znao , ali ona je trebala reći.
- Ne možemo se više pretvarati.
- Misliš da to činimo?
Sjedne pokraj nje kao da očekuje spasenje.
- Uginule su - reče ona neočekivano - koliko god da sam se o njima brinula i pazila ih -
kratko zatrese glavom. - Svijet je bio vrlo okrutan prema njima.
- Zar to nisu bila samo dva golupčića? - upita on pokušavajući se našaliti.
Ona se usprotivi.
- A što smo mi? - upita ona šokantnom otvorenošću i pogleda u njega. - Mi ovdje ne
pripadamo više od njih. Nismo to primjećivali dok je vrijeme bilo lijepo. Bili smo slijepi.
Bar za sebe to znam.
- Mislio sam da si ovdje sretna.
- Možda zato što sam bila slijepa.
Spusti glavu, kosa joj pokrije lice. Ona je odgurne rukom.
- Mislila sam da si ti sretan. Cijelo vrijeme smo se bojali priznati istinu. Htjeli smo biti
obzirni prema sebi. Nismo znali da je to najbolji način da sebe uništimo.
- I što sada? - upita on namjerno smirena glasa.
Ona se žalosno nasmije s nekom čudnom radošću.
- Znači, na kraju krajeva, naš mali raj nije vječan, nije li tako? Tek jedan prekid na putu.
- Želiš li otići?
- Nije stvar u tome želiš li ili ne - reče ona - samo znam da moramo. Ako smo pošteni,
ništa drugo nije moguće. Pokušavali smo to odgoditi, ali...
- Nemamo mnogo stvari za nošenje. Možemo danas krenuti.
- Dobro.
- Kamo ćemo? - upita on.
- Ne postoji li nam samo jedno odredište?
On kimne glavom bez riječi.
- Moramo zatvoriti krug - reče ona i uhvati ga za ruku - ma što se dogodilo.

* * *

Kad se nastavlja putovanje, uvijek ima nečega od nove pustolovine, to je samo pitanje
uvjerenja. Još uvijek mokar i promrzao zbog hladnog mora koje ga je izbacilo na obalu i
pokušalo ponovno progutati, kradom je u mraku prošao zemljanim puteljkom pokraj kuća i
vrtova, praćen lavežom pasa, a zatim produžio prema dobro poznatoj planini u koju je toliko
puta zurio izdaleka. Nakon što se čitav dan pentrao i pješačio, spusti se s druge strane
planine i stigne kasno poslijepodne do dvorišta farme. Prije mraka mora ući u veliku bijelu
kuću sa slamnatim korovom, inače će velika vrata biti zaključana, a teški drveni kapci
spušteni.
Čopor tamnoputih žena i djece tjerao je ptice iz vinograda, muškarci su uz pjesmu
silazili između redova noseći teške korpe dok se približavalo vrijeme za sopie. Iz staja se
čulo zveckanje vjedrica s mlijekom. Kroz otvorena kuhinjska vrata primijeti kako se žene
motaju po kući. Iz dimnjaka se dizao gusti dim. Iza povrtnjaka ropkinje su skupljale jaja i
hranile kokoši i patke. Svinje su cičale u svinjcu tražeći žir, skutu i ostatke hrane.
Mjesecima je ovo zamišljao u glavi. Sve aktivnosti su se odvijale iza stražnjeg dijela
kuće, dok u prednjem dijelu nije bilo ničega. Još uvijek je bilo opasno, ali nije imao drugog

89
izbora.
Puzio je uzduž okrečenog kamenog zida kojim je ograđeno dvorište i čučnuo na
prednjim vratima gledajući cijelo vrijeme oko sebe. Zatim je ustao, dok mu je srce udaralo u
grudima, a grlo se stezalo. Gurnuo je vrata i krenuo prema trijemu ispred kuće, jedva je
vladao nogama svjestan da je dopola gol. Ako ga zaustavi samo jedan glas - hej, što tu
radiš? - sve će biti izgubljeno.
Kad je prišao širokim stubama koje vode na trijem, veliki pas čuvar na ulaznim vratima
iznenada se digao na noge i glasno zarežao pokazujući zube.
Zastade kao ukopan. Na trenutak su promatrali jedan drugoga. Glasom koji je
podrhtavao, tiho izusti:
- Buli, sve je u redu. Sve je u redu, Buli. Dođi, Buli!
Veliki buldog priđe, još uvijek pokazujući zube, njušio je njegove prste i noge, dok je
on i dalje govorio obliven hladnim znojem.
Nacerena lica pas počne mahati repom.
- Dobar si ti dečko, Buli.
Adam pomiluje golemu glavu. Tresao se od uzbuđenja zbog žurbe, ali bilo je još prječe
zadobiti povjerenje ovog psa s kojim je u prošlosti posvuda lutao.
Pritisne kvaku i ulazna vrata se otvore. Što ako netko naiđe u hodniku? Gurne vrata i
ušulja se u kuću. Unutra je bilo mračno i tiho mirisalo na pčelinji vosak i laneno ulje. Dobro
je to znao. Vrata dnevne sobe nalazila su se na desnoj strani. Ako jedna od kćeri bude ondje
čitajući ili listajući partiture...
Na drugom kraju hodnika otvore se vrata. Bez oklijevanja, u panici, brzo se skloni u
predvorje dišući na usta. Unutra nije bilo nikoga osim oblog namještaja iz Holandije,
orijentalnog tajničkog stolića lakirana u crveno, teškog ormara u Cape stilu, ukrašena
okovom od mjedi, s porculanskim i srebrnim posuđem koje se nalazilo iza stakla, zatim
hasure, kože zebre i lava s prepariranim glavama na širokim podnim daskama od žuta
drveta. Požuri se do uskog prostora iza sofe gdje se mogao spustiti na tvrdi hladni pod.
Do njega su dopirali različiti zvuci izdaleka. Psi su uzbuđeno lajali, vjerojatno se farmer
vraćao kući. Tako je: začuje topot kopita. Vjedra. Telad. Plač djeteta izvang kuće. Prigušeni
zvuci u samoj kući. Postupno se sve smiri. Kapci se sklapaju zbog opasnosti koja prijeti
noću, vrata se zaključavaju. Onda se začuju glasovi koji izgovaraju večernje molitve, šum
stolica koje se vuku po podu, sumorne crkvene pjesme.
Sad se već smirio. U gustom mraku isključivo se mora osloniti na svoje uši. Nakon
dužeg vremena uputi se prema vratima. Kad ih je otvorio, vrata škripnu i on se ukoči od
straha. Iz jedne spavaće sobe žućkasta svjetlost lampe obasja hodnik. Onda se i ona ugasi.
Teški topli miris ulja zadrži se u hodniku, jedan krevet zaškripi, još neko vrijeme čuje se
šapat glasova, neki čovjek se zakašlje. Jedan uzdah, zatim tišina.
Čekao je dok nije bio potpuno siguran, a onda vršcima prstiju priđe prozoru da otvori
kapke. Metalne šipke zaškripaše. Ponovno se ukoči.
Međutim, u kući je vladala tišina. Mjesečina, koja bijaše prodrla unutra, obasja konture
namještaja.
Krene prema kuhinji niz hodnik koji nije imao kraja. Na ognjištu su se zadržale žeravice
s crvenim odsjajem. Zatvori vrata za sobom, izvadi svijeću iz velikog stola, pripali je na
ognjištu i bez oklijevanja produži dalje. Tu se nalazila odjeća iz praonice, prevelika za njega
jer je na otoku izgubio na težini, ali i ona će dobro doći. Evo hrane. Ondje su ključevi koji
su bili pod njegovim nadzorom. Služi li ga pamćenje? Tako je, brava na škrinji popusti. Tu
su sačmarica i vreća strjeljiva. Otključa stražnja vrata i sve odloži pokraj njih, vezano u
lagani zamotuljak.
Konačno uzme žarač s ognjišta, ugasi svijeću i vrati se prema vratima kuhinje. Nakratko
osluhnu i izađe u hodnik ostavljajući vrata otvorena. Sad je bio potpuno miran. Cijelo
vrijeme čekao je ovaj trenutak. Dlan mu se ovlaži oko ručice žarača.
Malo ranije, na ovom mjestu, ugledao je svjetlo i čuo škripu kreveta. Centimetar po
centimetar krene dalje. Zrak je bio zagušljiv, sva vrata i prozori bili su zatvoreni. Ljudi u
Capeu odviše se boje noću ostaviti otvorene prozore.

90
 Tamni odsjaj mjedi označi krevet. Na kojoj strani je spavao on, a na kojoj ona?
Morao je prići sasvim blizu kreveta i dobro se sagnuti da bi osluhnuo njihovo disanje.
Dok je to radio, bubne o noćni ormarić, staklo se oglasi, a zatim prigušeni grleni zvuk u snu.
Čvrsto uhvati žarač i pričeka.
Netom disanje postade ravnomjerno, on krene naokolo s druge strane kreveta. Jastuk je
u mraku bio tek blijeda mrlja. Ovdje je glava, znači, tu spavaš, gospodaru. Ti koji si me
pokušao prisiliti na bičevanje vlastite majke. Gospodaru. Ti koji si me dao žigosati i
bičevati. Ti koji si me prognao na otok, gospodaru. Evo me natrag. Pokušaj me spriječiti,
gospodaru!
Podigne žarač iznad njegove glave, spreman na udarac. Jedan udarac bio bi dovoljan da
razbije lubanju i prospe mozak na jastuk. Drugi za ženu, ukoliko se probudi. Gospođo, da ti
zahvalim za sol.
Danas je na mene red. Zar me nisi tako odgojio? Da obrađujem zemlju, a onda da me
otjeraš s nje. Ali more me je kao naplavinu opet izbacilo na nju. Vratio sam se. Gospodaru,
pokušaj me sad zaustaviti!
Nakon dužeg vremena spusti ruku, okrene se i izađe znojna lica, potpuno iscrpljen.
Kad je otvorio stražnja vrata noseći pušku i zamotuljak, psi dotrče lajući. Tihim glasom
pozove Bulla, dok ih ostali psi, tiho cvileći, okruže mašući repom. Otprate ga do štale.
Unutra je frknuo konj kopajući kopitom zemlju. Kad je Adam zgrabio ular, konj podigne
glavu. Nježno je tepao velikoj životinji i ponudio joj šećer koji je uzeo u kuhinji. U mraku
potraži uzde, gurne đemu u žvale, dobro je pričvrsti i izvede konja van.
- Što se to događa? - upita neki čovjek kad je izašao iz kuće.
Okrene se. Bio je to Lewies, prijatelj mu iz djetinjstva.
- Ostavi me na miru!
- Bože, Adame! Kako si dospio ovdje.
- Kažem ti, ostavi me se!
Lewies ga povuče za ruku. Osjeti kako ruka popušta.
- Kopile jedno!
- Skloni mi se s puta!
- Adame, ja ću...
Objema rukama Adam zgrabi puščanu cijev i nacilja Lewiesu u glavu. On se sruči na
koljena, jekne slabim glasom i prevrne na leđa. Ne čekajući dulje, sa zamotuljkom u
rukama, Adam skoči na konja i u galopu izjuri iz dvorišta u noć. Morao se udaljiti prije
izlaska Sunca usprkos neizvjesnosti koja ga je iznutra izjedala.
- Jesam li ga usmrtio? - upita on Elisabethu.
- Odakle mogu znati?
- Vjerojatno se u Capeu o tome pričalo. Zar nisi čula?
- Možda se to dogodilo kad sam bila u Amsterdamu. Prišla je bliže vatri; vani je vjetar
udarao po kožama koje su zatvarale ulaz i ostavljale ih u dimu. Nisu daleko odmaknuli.
Nakon nekoliko tjedana u šumi stigli su do lanca niskih planina i tu ih je dočekalo hladno
vrijeme. Na višim obroncima padao je snijeg i to ih je prisililo da se zavuku u duboku, nisku
špilju gdje su, kao u Nojevoj barci, morali sačekati kraj zime da bi preživjeli dok svijet
ponovno ne postane gostoljubiv.
- Zar se ničega ne sjećaš? - bio je uporan.
- Čak i da sam bila u Capeu - rekla je - takve stvari se često događaju, ništa neobično,
robovi koji napadaju i ubijaju svoje gospodare. Toliko skitnica, pijanica, pustolova i
bjegunaca luta posvuda. Noću smo morali sve zatvarati i zaključavati. Majka je imala
učestale živčane napadaje. Sjećam se kako sam često otvarala svoje prozore kad bi roditelji
otišli u krevet. Pa što ako se nešto i dogodi, mislila sam. Nisam podnosila zagušljiv zrak.
Međutim, mnoge noći bila sam toliko uplašena da nisam mogla drukčije nego zatvoriti sve
prozorske kapke. Kao što vidiš, biti bijelac u Capeu znači živjeti u neprestanom strahu.
Neprijatelja ima mnogo, a noću slobodno lutaju.
- Zar se tvoj otac nije osjećao sigurnim? Pa neka njegova djeca su kopilad.
- Možda je to još veći razlog da ih se boji - reče ona tiho.

91
 - Naposljetku, njegova vlastita kći ustala je protiv njega!
- Nije tako - reče ona - nisam se usprotivila njemu. Možda sam bila protiv onog što su
od mene namjeravali učiniti. Vjerojatno bi bilo drukčije da sam imala braću i da me majka
nije uvijek krivila što nisam muško. Sjećam se koliko mi je puta padalo na pamet: biti
dječak znači sve. Biti djevojka kao ja najgore je što se nekome može dogoditi. Ne smiješ
ovo, ne smiješ ono. Pripazi, uprljat ćeš suknju. Pazi na kosu. Nemoj da ti izgori lice. Misliš
li da će muškarac dva puta pogledati djevojku koja čini takve stvari? Uglavnom, sve se
svodilo na jedan cilj: moraš biti privlačna za muškarce. Bez obzira na tvoje želje, čitav tvoj
život određuje netko drugi.
On se nasmije tiho i ironično. Malo kasnije izjavi:
- Svakako ste i vi posjedovale neku moć. I vi možete manipulirati muškarcima.
- Itekako! - odgovori ona bijesno. - Mogla sam ih vrtjeti oko malog prsta ako čedno
spustim pogled, u pravom trenutku pocrvenim, lagano zanjišem bokovima ili si dopustim
biti lakoumna i pokažem članak na nozi.
Kroz otvor na kožnatom pokrivaču, koji je lagano prebacila preko ramena, on primijeti
zimsku bjelinu njezina tijela: dojke, nejasne konture bedara, pupak i, još niže, mali čuperak.
- Kad god sam bila spremna koketirati na uljudan način, mogla sam dobiti ono što sam
htjela. Zbog toga sam ih mrzila, ali to mi nije bio cilj - pogleda ga u oči. - Sve sam mogla
dobiti pod uvjetom da se ne usudim misliti na sebe. Shvaćaš, to je bilo van dosega jedne
žene. Na neki nejasan način to je bilo sramotno, iritantno, to je vrijeđalo mušku svemoć.
Kad odrasteš i otkriješ da ti se nikad neće dopustiti da budeš ono što želiš, možeš li shvatiti
što se u tebi događa? Zar to nije dovoljno da čovjek poludi?
- Ipak si se udala za Larssona.
- Zato što sam mislila da će biti drukčiji. Osim toga, pružio mi je mogućnost za bijeg.
Mislila sam da će takav čovjek, znameniti znanstvenik i istraživač, biti izvan dosega
tričavih predrasuda Capea.
Sjedila je i uzrujano razvlačila istrošeni okrajak pokrivača.
- Jedino mi je govorio da sam previše zahtjevna.
- Eto gdje smo završili s našim malim uzaludnim otporom! - reče on podrugljivo.
- Zbog čega bi tvoj otpor bio uzaludan? Zašto te noći nisi ubio svog gospodara?
- Svake protekle godine misli mi se stalno vraćaju na to.
- Jesi li se bojao jer je još uvijek bio tvoj gospodar?
- Da se probudio ili me pokušao zaustaviti kao Lewies, smjesta bih ga usmrtio. Onog
dana kad mi je naredio da bičujem svoju majku, nisam oklijevao da ga napadnem.
Usmjeri svoj pogled mimo nje prema kožama koje su se njihale na ulazu špilje i još
dalje u tamnu noć.
- Ne, nimalo nisam bio uplašen. Naprotiv. Prvi put u životu bio sam slobodan donijeti
odluku. Od mene je zavisilo hoću li ga ubiti ili ostaviti na životu. Prije toga uvijek sam
morao slušati druge. Koliko god bio ogorčen, morao sam poslušati. Međutim, te noći
odjednom sam slobodno mogao odabrati. Ne znam zašto, jednostavno sam držao da nema
potrebe da ga ubijem. Dvije godine sam sve planirao do detalja, s tim živio i time se
održavao na životu. A onda kad je došao trenutak, više nije bilo koristi. To je sve. Bio sam
slobodan odabrati i ja sam odabrao. Više nije bilo potrebe za dokazivanjem, čak ni pred
samim sobom.
- Kako onda možeš reći da je tvoj otpor bio uzaludan? - upita ona.
- Da je odista bio uspio, ne bih sada držao potrebitim ondje se vraćati.
- Adame - reče ona. Onda nježnije: - Aobe, jesi li zaista siguran da se vraćaš jedino
zbog mene?
- U čemu je razlika?
- Hoću da mi odgovoriš - reče uporno - moram znati.
- Sve ove godine vuče me želja za povratkom - reče on.
- A ipak se nisi vratio.
- Možda ne bih ni ovog puta - pogleda u nju. - Nisam mogao ne vratiti se zbog tebe.
- Znači, ipak je zbog mene?

92
 - Ne vraćam se samo zato što ti možeš otkupiti moju slobodu, već zato što bez tebe
nikad ne bih mogao biti slobodan.
One prve noći, padne joj na pamet dok je gledala kako peče komad suhog mesa i
priprema čaj od dassiebosa64, one prve noći sjedila sam i promatrala kao i sada. Bila je tolika
pomrčina da nije mogla razaznati gleda li prema kolima ili negdje drugdje. Htjela ga je zvati
na razgovor, ali bila je uplašena, njegova nazočnost bila je koliko zaštita, toliko i prijetnja.
A sada? Sad kad ga voli, je li sigurnija ili ugroženija?
Krene prema ulazu i skloni u stranu kože da bi bacila pogled van. Zapuh mekanih
vlažnih pahuljica pomiluje joj lice.
- Koliko traje zima u ovim planinama? - zapita kad se vratila vatri drhteći od hladnoće.
- Ovdje godinama snijeg nije padao - pruži joj hranu. - Moramo ovdje prosjediti dok ne
prođe zima. Barem smo u zaklonu.
Zaista je bolje nego u onoj špilji pokraj mora. Možda se pomalo osjećaju kao u škripcu,
možda su na rubu nerava, jer su dani dugi i dosadni, a noći beskonačne. Ona je počela
kašljati, ali ipak ih umiruje činjenica da su krenuli na svoj put, a ovo je samo privremeno
odmorište. Vrijeme će se jednoga dana promijeniti i oni će nastaviti put. Više se ne
pokušavaju obmanjivati pretvaranjem da se nalaze u stalnom boravištu, tu će samo
prezimiti, ništa drugo. Žive u dodiru s prošlošću i budućnošću i više od toga ne pokušavaju
bježati.
Ubrzo nakon večere ona se udobno smjesti pokraj vatre ispod njihova pokrivača od
kože. Donio joj je napitak od ghaukum65 lišća koje je tog popodneva ubrao na padini podno
snježnog pokrivača. Osluškujući kako s hripnjom kašlje, on se prihvati posla tako što je,
koristeći kamenje, vodu i vatru, nožem počeo oblikovati vrške strijele od kosti i kvarca, a
potom je napravljene vrške pričvrstio na drveni držak assegaija. Nazubljene vrške umočio je
u mješavinu kaše od korijena i otrova koji je izvukao iz vrećice napola smrznute zmije koju
je našao na obronku planine. Nije se samo pripremao za buduće potrebe. Istodobno se borio
protiv dosade i hladnoće što mu je pomoglo da ne razmišlja o njezinu bolesnom stanju.
Svaki put kad bi privukao k sebi njezino tijelo, primijetio bi koliko je smršavjela,
ukazalo bi se njezino samrtnički blijedo lice, a ispod glatke kože osjetio bi rebra i ispupčene
kosti lopatice i kukova. Jedino joj je vulva ostala mekana i otvorena poput neke rane.
Upravo prije praskozorja probudi ih nepoznati zvuk. Na ulazu u špilju razmaknu i saviju
kože i tijelo neke životinje proleti pokraj njih. Ona se privije uz njega i ispusti prigušeni
krik. On se instinktivno baci ispred nje da bi je zaštitio svojim tijelom i u isto vrijeme zgrabi
komad drva i baci ga na vatru koja je zamirala. Kad se vatra ponovno rasplamtjela, on se
polako i oprezno podigne s pištoljem u ruci.
Bila je to gazela koja se u dnu špilje, drhteći od zime, stisnula uza zid, očito nasmrt
preplašena. Nešto ju je natjeralo da uđe unutra, možda leopard ili olujni vjetar. Na drhtavim
nogama buljila je u njih i nervozno se vrpoljila u mjestu. Našla se u škripcu jer joj se vatra
našla na putu do otvora špilje.
Elisabethi zastade krik u grlu i nasmije se s olakšanjem. Osjetila je trenutačni šok kao i
onog kasnog popodneva kad je uočila kako je promatra jedna antilopa.
- Jadnica, samo se došla skloniti - reče ona - nastavimo spavati.
On je još neko vrijeme držao na oku posjetitelja, a onda se nevoljko zavuče natrag ispod
pokrivača. Ona se ponovno zakašlje i zaspi od umora tek kad se pojavila prva svjetlost.
Adam se probudio puno prije nje.
Gazela se još uvijek nalazila na istom mjestu iako se vatra davno ugasila. Oči su joj bile
širom otvorene, ležala je pokraj stražnjeg zida i netom se Adam pomaknuo, skočila je na
noge.
On pogleda prema Elisabethi. Još je spavala. Tiho uzme assegai i krene prema životinji
u dnu špilje. Vani je vladala tišina, snijeg je zatomio svaki zvuk s planine. U unutrašnjosti
špilje nikakva šuma osim Elisabethina disanja. Priđe bliže. Gazela se ukočila od straha.

64
Dassiebos (afr.) - Zimzelena biljka jaka mirisa.
65
Ghaukum (hot.) - Kisele smokve.

93
Adam iznenada skoči i obori je na zemlju, zgrabi rukom oštre rogove i gurne joj glavu
unazad da bi grlo izložio oštrici.
Začuje se meket životinje na samrti.
- Adame! - začuje njezin povik iza leđa.
Držao je životinju koja se borila i nogama udarala u agoniji. Kad ju je konačno pustio,
nije pogledao Elisabethu. Osjećajući pomalo krivnju, odere kožu s malena tijela i izađe van
da opere ruke u snijegu.
Nije rekla ni riječi. Kad se vratio natrag, nakratko je podignula glavu i nastavila paliti
vatru, dok su joj zubi cvokotali.
- Zašto si to učinio? - upita na kraju.
- Tjednima nismo jeli svježe meso.
- Ti si je iznevjerio.
- Iznevjerio? Moramo preživjeti. Vani pada snijeg. Tko zna koliko ćemo se ovdje
zadržati.
Mirno ga pogleda, a onda odobri kimanjem glave i umorno uzdahne.
- Vjerojatno si u pravu.
Novi kašalj strese njezino tijelo.
- Moraš uzeti malo mesa - reče on. - Hoćeš li probati malo sirovog?
Ona odmahne glavom.
- Onda ću ga samo osmuditi na vatri. Ovakvo vrijeme ti škodi.
- Ali, gazela...
- Sad je to samo meso.
- Naravno.
Ipak je čvrsto zatvorila oči i uzela komadić mesa, još vruć od plamena, i snažno stisnula
čeljust da bi ga progutala.
Njezina rezignacija više ga je uznemirila nego eksplozija koju je očekivao.
- Pokušaj razmišljati na drugi način - reče netom je primijetio da nema primjedbe s
njezine strane. - Pretpostavimo da je prošle noći umjesto gazele došao lav. On bi nas
pokušao ubiti.
- Znači, nismo ništa drugo nego životinje? - reče ona ne dižući glavu.
- Kako preživjeti ako nisi spreman biti životinja?
Nije odgovorila. - Jednu stvar nikad neću zaboraviti. Tog dana otišao sam sa svojim
gospodarom na planinu. Rano smo morali krenuti, on se žurio i ja nisam imao vremena za
doručak. Na planini se nalazio komad terena koji je htio očistiti da vidi može li biti pogodan
za voćnjak. Dok sam ja krčio teren, on je bacio pogled s obronka. Odjednom reče: “Adame,
dođavola, samo pogledaj kako je odavde divan pogled.” Međutim, dok sam radio, jedino mi
se u glavi vrtjelo: ja sam gladan, da je i moj želudac pun kao njegov, vjerojatno bi se i meni
svidio pogled.
Ona ga pogleda, a onda, kašljući, spusti glavu. Priđe joj bliže i pridrži njezino tijelo koje
se grčilo i treslo.
- Sve je u redu - reče on - bit će dobro. Proći će to. Idem opet po ljekovitu travu.
Malo potom izađe ogrnut kožom i nestane u snijegu.
Odjednom joj pade na pamet da je i Alexis isto tako ubijao antilope i ptice, sva divna
stvorenja na koja je usput nailazio, potom bi ih dovukao u kamp i preparirao da sačuva
njihovu kožu, skupljao podatke da ih jednog dana pošalje u Stockholm i da svaka vrsta
dobije točan naziv. Meso je uglavnom prepuštao Hotentotima. Ukoliko su imali dovoljno,
zakopali bi meso da hijene ne bi slijedile njihov krvav trag.
Uvečer donese novu zalihu ljekovitih trava za nju i neku vrstu gomolja za svoja ispucala
stopala. Kad ga je ugledala, osjeti veliko zadovoljstvo; toplo umotana pokraj vatre, počela
ga je milovati nudeći mu se. Uzmi me. U ovoj našoj špilji ponašajmo se oboje kao životinje.
Uskoro će proći zima.
Svakog dana i tjedna snijeg je sve više kopnio, Sunce se vratilo. Pojavilo se između
oblaka koji su se razilazili i zasjalo nad ozeblim svijetom, zagrijalo ga i učinilo življenje
lakšim. Adam bi se vratio s planinskim zecom koji se usudio izaći izvan skrovišta, a

94
ponekad i s voćem ili korijenjem koje je iskopao, ili pak jestivim lišćem. Kašalj je polako
prolazio. Još je bila mršava i iznurena, ali bolest je prošla. Snijega je nestalo i zemlja se
ponovno počeka sušiti. Jednog jutra, kad je izašao van, začuje daleko u planinama golubicu
kako guguće sa žarom od kojeg se kidalo srce. On zastade i baci pogled na dolinu, a zatim
pozove i nju da mu se pridruži.
- Zima je prošla - reče - sad možemo nastaviti put. Preživjeli smo.

Između godišnjih doba nije bilo postupnih prijelaza. Trebalo je nekoliko dana da se
probiju kroz planine, više nije bilo visokih klisura, tek naoko beskrajni niz visokih brjegova;
ipak, definitivno se moglo naslutiti da se između mora i unutrašnjosti ispriječila vidljiva
barijera. Bridak kao oštrica noža, ispriječio se ispred njih greben koji je pravio tu barijeru i
kad su počeli silaziti niz drugu stranu, sve je izgledalo drukčije. Nisko raslinje i zeleni
brežuljci, rijeke, potoci i gusto obrasle doline konačno su nestali na ovoj strani, teren je bio
više jednolik, nježno se bibao između brežuljaka, tu i tamo s manjom skupinom stabala. Na
ostalom dijelu, tik do zemlje, trnovito grmlje i blijeda trava koja se lomila pod njihovim
tabanima. Niti malo vode od snijega koji se topio na planinama nije se slijevalo na ovu
stranu. Krajolik koji se pred njima pružao sve do horizonta bio je žućkaste i smeđe boje, a
jednom kad su stigli do horizonta, ista scena se uvijek iznova ponavljala. Na lijevoj strani
ostale su planine, dok se na desnoj strani pojavio drugi lanac, veći od prvog, impresivniji,
mračniji.
Sunce je žarilo. Nije bilo postupne promjene između zime na hladnim planinama i
blagog proljetnog vremena, u ovoj dugačkoj dolini između planina nikakva nagovještaja
proljeća, nije ih dočekao niti jedan cvijet, niti svježi povjetarac ili bujna trava. Visoko na
bijelom nebu gorjelo je bijelo Sunce, bezbojno i užareno kao oko ptičjega boga koje uporno
zuri. Zarobljena između planina, vrelina se skamenila, ni noću se nije smanjivala, a kako su
napredovali na svom putu, ona je sve više rasla.
Povremeno bi se u daljini ukazala divljač, pojedinačno razbacana po bezvodnoj pustari:
nojevi, grupice antilopa koje se spuštaju niz brjegove, s bijelim repovima koji bliješte na
suncu poput lepeza, biserke koje se krikom glasaju u suhoj travi, leopard na pješčanom
komadu zemlje u bijelom trnovitom grmlju, skoro nevidljiv između svjetla i sjene, poneki
oriks dugih ravnih rogova, a u jednom trenutku i krdo bivola koji jure u oblaku prašine.
Vidjeli su i čopor lavova kako se goste jednim gnuom; srećom, daleko i niz vjetar.
Sporo su napredovali. Zbog nedovoljna kretanja u vrijeme zimskih mjeseci i razorna
kašlja osjećala se još uvijek bez snage i nije željela sebe prisiljivati. Pred njima je bio dug i
naporan put, a ubrzano hodanje u samom početku moglo bi usporiti baš kad tijelo treba
preživjeti na akumuliranoj snazi. Žučno su raspravljali zbog slabog napredovanja, ona je
bila nestrpljiva i znala je prenagliti. Međutim, on bi je uspijevao obuzdati i premda je
otvoreno pokazivala koliko je ogorčena, on je donosio odluke i često bi se zaustavljali zbog
jela ih odmora.
Bila je prisiljena pomiriti se sa sudbinom iako se protivila njegovoj volji. Već prvog
dana na ravnici slomila ju je pasja vrućina. Za ovo putovanje sašio je zaštitne pregače kakve
nose Hotentoti, dok su kožnate pokrivače koristili za nošenje ono malo stvari što su ih
ponijeli sa sobom. Previdio je kako će sunce djelovati na blijedu boju njezina tijela. Već
prve večeri razbuktalo se crvenilo na njezinoj koži, dok su bokovi i bedra, koje su pokrivale
pregače, stvorili golemi bijeli kontrast. Te noći imala je poteškoća zaspati. Nije se žalila
znajući da će to, ukoliko on primijeti, još više usporiti njihovo napredovanje.
Međutim, drugog dana postalo je nepodnošljivo. Dok su se nakratko odmarali ispod
nekog drveća, on primijeti da joj se lice grči od boli kad bi prstima dodirnula ramena.
- Zašto mi nisi rekla? - upita on zaprepašteno kad je ugledao njezino opečeno tijelo i
kožu na prsima prekrivenu plikovima.
Stisnula je zube.
- Moramo ići naprijed. Nema koristi od čekanja.
- Još gore će biti ispred nas.

95
 Kad ju je dodirnuo, njezino tijelo se zgrčilo.
- Ako nastavimo ovako, izgorjet ćeš do smrti.
- Što učiniti?
- Zašto nisi nosila pokrivač?
Raspakirala je svoj zamotuljak i pokušala kožom pokriti ramena, ali i sam dodir bio je
odviše bolan. Ljutito obriše suze koje su potekle poradi napora.
- Ostat ćemo ovdje dok se ne oporaviš - naredio je on.
- To ne dolazi u obzir. Imamo još toliko puta prijeći.
- Zar misliš da ćemo uspjeti ako nastaviš u ovakvu stanju?
Nešto je hitno trebalo poduzeti prije negoli se njezino stanje ne pogorša. Uzme malo
meda iz zaliha hrane čiji izbor je napravio uoči puta, pomiješa ga s antilopinim lojem i time
joj lagano namaže tijelo. Dao joj je vode da se napije i opere lice, a zatim ubere malo lišća s
nekog kržljavog drveta i stavi joj ga na čelo.
Bez obzira na sve što je učinio, krajem popodneva ozbiljno se razboljela. Nije mogla
mirno ležati, a i najmanji joj je pokret, stvarao velike bolove. Leđa, trbuh, bokovi, sve je
bilo pokriveno opeklinama, a, što je još gore, počela ju je i groznica tresti.
Pokrije je kožom i krene u potragu za ricinusovim lišćem čije ulje može zaustaviti
groznicu. Kad se vratio, ponovno je premaže mješavinom loja i meda i natjera da žvače gli
korijen od čega joj se zamutilo u glavi i učinilo je manje osjetljivom na bol. Napola
ošamućena, nastavi stenjati. Cijelu noć nesuvislo je mrmljala, svađala se s njim i povremeno
bi briznula u plač. Pred zoru svlada je san i nekoliko sati kasnije, kad se probudila, groznice
je nestalo.
- Sad možemo nastaviti put - reče ona još uvijek drhteći.
- Odavde se nipošto ne mičemo dok ti ne bude bolje.
- Ali meni je zaista bolje!
- Još nije.
- Adame - reče u nemoćnom bijesu - zar ti nije jasno, duže ne mogu čekati?
- Što će se promijeniti za tjedan ili mjesec dana. Ako budeš uporno tražila da nastavimo
put, sljedećeg ću te dana morati zakopati u dikobrazovu rupu i sam nastaviti putovanje.
Još jednom joj premaže tijelo i natjera je popiti mješavinu napola fermetirana korijena i
meda tako da ju opet zahvatila euforija. Cijeli je dan mirno sjedio pokraj nje i pušio.
Najgore opekline počele su se povlačiti. Na lagani dodir prsi su joj još uvijek bile bolne,
crvenilo na leđima već je prekrila zagasita boja. Uz to, on je zahtijevao da produže boravak
za još nekoliko dana dok ne vidi hoće li biti dovoljno jaka da nastavi hodati tako da prelaze
kraće razmake jutrom i kasno popodne.
Najprije se počela pokrivati teškim pokrivačem od glave do pete, danju se odmarala u
hladu, a on je odlazio u potragu za hranom koja je bila potrebna da joj se povrati snaga. Na
otvorenu prostoru nije bio lako približiti se nekoj životinji, ali idućeg dana, dok su prolazili
pokraj nekog pojila, uspije ustrijeliti jednu gazelu. Sočno meso znatno joj povrati snagu. Na
nesreću, zbog velike vrućine bilo je nemoguće sačuvati veću količinu mesa. Odmah su sve
skuhali, ali su unatoč tomu nekoliko dana kasnije morali baciti sve što je ostalo.
Barem su mogli nastaviti put, što je u tom trenutku bilo najvažnije. Napredovali su uz
malo zanosa, neke čudne, nerazumne radosti. Kao što vidite, mi trpimo, na divan način, ali
patnja nas nije porazila. Preživjet ćemo.
Ponekad, dok su se za vrijeme najžešćeg sunca odmarali, ona bi se s čuđenjem sjetila
svog stalnog osjećaja nezadovoljstva u Capeu i tijekom putovanja s Larssonom. Sjetila se
nemira, otpora koji je nosila u sebi, beskonačnih svađa s majkom i ocem koji je bio odviše
bojažljiv. Sad je drukčije. Zbog potrebe da sve treba obaviti na vrijeme, uvijek će biti
nestrpljiva. U isto vrijeme uhvatio ju je neki novi osjećaj smirenosti. Dugim boravkom uz
more otkrila je u sebi nešto čega prije nije bila svjesna, a to je sposobnost za sreću. U
najtežim danima to ju je održavalo na životu. Mogu biti sretna, sada to znam. Doživjela sam
spokojnost, nešto se na divan način u meni otvorilo, ispitala sam svoje dubine i ništa više
neće biti isto.
Dva tjedna kasnije sve je rjeđe s pokrivačem i išla je uz njega po suncu samo s

96
pregačom na sebi, a ponekad i bez nje. I tako je bilo sve dok njezino tijelo nije pokrila jako
tamna boja, čak i tamnija nego prije.
Dok su se kretali kroz beskrajnu dolinu između dvaju udaljenih planinskih lanaca, bilo
je u tom preživljavanju nečeg praiskonskog i intenzivno fizičkog, bili su svjesni svojih
udova, stopala koja se istežu i gaze, svojih mišića na nožnom listu, bedara, tetiva koje se
napinju u preponama, ruku u pokretu, leđa koje nose teret na ramenu; svjesni da su okruženi
prostorom koji može biti nasilan i spokojan: razbacanim brdima isušenim od sunca,
isprženim grmljem, oštrom travom i skupinama kvrgavih stabala izloženih nevremenu i
nebesima. Ipak, svakog novog dana šutke su napredovali, nakon svakog odmora bili su još
malo bliže - nečemu.
Pojedini predmeti zaokupljali su njezinu pozornost tako da je zaboravila na kretanje: na
ostatak trnovita stabla s kojega su vjetar i sunce zgulili koru i mekani dio i sveli ga na
obično drvo čiju ogoljelu tvrdu teksturu nije bilo moguće uništiti, na formaciju stijena
izloženu stoljetnoj koroziji, bez pijeska i prašine, zastrašujućoj i prekrasnoj u savršenoj
mirnoći, u odbijanju da bude drugo nego što jest, na kornjaču koja se zbunjeno kreće,
smiješna na kratkim ljuskavim nogama, s prastarim ispruženim vratom, bezubih desni, očiju
koje se cakle i ne prihvaćaju kompromis, čiji se život sveo samo na kretanje, teško kretanje
u nemilosrdnu okruženju. Kad je Adam nožem odstranio malu ostarjelu glavu i kamenom
razbio oklop, mučno joj je bilo gledati meko crvenkasto meso s mnoštvom jajašca.
Kad je prvi put osjetila da joj je krajolik poznat? Možda je to bio oblik nekog brdašca,
sklop planinskog lanca ili posebna formacija stijena, šumarak aloja ili euforbija, neobičan
zavoj suhog korita rijeke ili crveni greben čiji su obronci pretrpjeli eroziju. U početku je to
bio tek osjećaj bez logične povezanosti, daleko od svjesne usporedbe, koji kao da izvire iz
nekog prethodnog života. Tek obično otkriće da te ništa ne može iznenaditi, da će se
očekivanja, bez iznimke, ispuniti i da se - čak i bez primisli na to - prizor iza sljedećeg
grebena može naslutiti. Naravno, dva do tri tjedna potom zaista je bilo moguće predvidjeti
krajolik. Uz to, svakoga se dana stvarao sve jači osjećaj spoznaje da je to već viđeno.
Naravno, ogoljeli krajolik nije prepoznala. No kad bi zanemarila ogoljeli teren i
skvrčeno grmlje pokriveno smeđom i crvenom prašinom i zamijenila ga uzbibanom travom,
bokorima cvijeća i zelenilom, prepoznala bi taj predio. Tu je vjerojatno bila s Alexisom
Larssonom kad su išli prema unutrašnjosti zemlje. Negdje su ušli u ovu dugu dolinu, na
drugom mjestu su izašli iz nje, ali baš ovaj dio doline bio joj je poznat otprije, kad je
dolazila iz suprotnog smjera.
Njezin pogled odmah privuče neki objekt u ruševnu stanju. Bila je to manje ruševina, a
više hrpa urušene zemlje, kamenja i trulog drveća. Kad su tim putom prolazili, to su već
vidjeli na tom mjestu. Za nekoliko dana naići će na još jednu sličnu ruševinu. S
uzbuđenjem, koje je jedva skrivala, počela je pogledom tražiti naokolo ne usuđujući se išta
spomenuti Adamu, nadajući se da će je prva otkriti i tako potvrditi svoju slutnju. Uzbuđenje
je splasnulo nakon dva dana. Ništa se nije pojavilo. Možda su prošli malo niže ili dalje od
tog mjesta? Teško je podnijela to razočaranje. Premda ni sama nije znala objasniti što bi se
promijenilo da je pronašla to mjesto, imala je osjećaj da je nešto propustila. A onda,
neočekivano, nakon više od tjedan dana, kad je već davno bila napustila nadu, ipak su naišli
na tu ruševinu. Odmah je shvatila zašto je pogriješila u računici: sada su se kretali mnogo
sporije. Brzina kojom su napredovali lako se mogla izračunati ako se dva do tri dana kolima
usporedi s najmanje sedam dana pješice, i to za vrijeme najmanje vrućine.
- Što radiš na toj razvalini? - iznenadi se Adam.
- Čini mi se da sam ovdje ranije bila - prizna po prvi put. - Nisam još sigurna, tada je
sve bilo drukčije. Ipak, vjerujem, da je ovo isto mjesto.
- To je moguće - on slegne ramenima. - U biti, teško ste i mogli proći drugim putom.
Osjeti se pomalo glupo jer nije mogla sebi objasniti zbog čega joj je bilo bitno znati.
Međutim, dok su dalje napredovali, ona nastavi ispitivati okolinu s velikom koncentracijom
i s takvim žarom da se više puta spotaknula o granu ili kamen dok je hodala. Svako malo
okrenula bi se i pogledala iza sebe jer prije je iz tog smjera gledala na dolinu. Da je samo
tada pokazala veći interes. Naravno, veći dio puta provela je napola drijemajući na kolima

97
ili sklupčana u svojoj mrzovolji i tako propustila zamijetiti krajolik. Ovoga puta svaki metar
je propješačila, primijetila svaki kamen, svaku trošnu slomljenu granu, svaku kornjaču koja
se kretala, svakoga guštera, svaku ševu u praskozorje.
Kad su prevaljivali duže etape, hodala je pognute glave ispitujući teren ispred svojih
nogu, tražeći tragove kola u tvrdoj zemlji, ma i najmanji znak koji bi je uvjerio da su ovim
putom zaista i prije prošli.
Međutim, nije bilo ničega. Nikakve naznake ili potvrde da krajolik prepoznaje nju, da je
svjestan nje. Tako je izgledalo i more onoga dana kad u naletjeli na zmiju i kad su na
povratku vidjeli da je morska pjena sve izbrisala. Ničega. Jednostavno, ničega.
Pa ipak, ja to znam, ovdje sam ranije bila. Bez obzira koliko ovaj krajolik bio neumoljiv
i suzdržan, ja to znam. Osim ako me sjećanje ne izdaje? Čime sam vođena, u čemu
prepoznajem prošlost, gdje sam sklonila iskustvo prošlih trenutaka? Jedino u ovom tijelu
koje se kreće prostorom? Zar je samo to preostalo? Kako se na njega osloniti? Zar se, na
kraju krajeva, sve svodi samo na uvjerenje?
Noću je sanjala, a danju nastavila hodati i, sa sjećanjem, uspomene su se vraćale. Na
onu noć punu zvukova veselja, glazbe i ljudi koji su daleko odzvanjali, izvan vrata, zidova i
prostorija. Na osvijetljeni vrt, orkestar, svijet koji pleše, stolove ispunjene hranom, na
smijeh, vino, ropkinje koje ju svlače; na sebe u velikom krevetu od mjedi, na vezenu noćnu
bijelu haljinu koja složena leži na dnu kreveta. Čekam te, zar nisi shvatio? Želim ujutro
izvjesiti plahte radosna što mogu pokazati krv: gledajte, postala sam žena, postala sam
druga osoba, nova osoba, postala sam ja.
- Mislio sam da spavaš.
- Čekala sam te.
- Je li to sve?
- Molim?
- Je li to sve, samo to?
- Ne razumijem te.
- Ni ja tebe.
Kao što vidiš, sjećam se svake riječi. Tako je to bilo. Tako se toga sjećam, tako se
stvarno dogodilo.
Nešto je natjera da o tome povede razgovor s Adamom, da se riješi - skoro sa stidom -
svega što se u njoj skupilo, sa željom da na to gleda objektivno, njegovim očima.
- Onog dana kad ga je napao lav, mislim da je to odlučilo, to je bio presudan trenutak -
rekla je.
- Zar niste nastavili putovati još dugo vremena?
- To je istina. Odonda smo u kolima bili zajedno samo ako se to nije moglo izbjeći. Sve
što se kasnije dogodilo, bilo je već odlučeno.
- Što hoćeš time kazati?
- Bio je to komičan prizor. Lav je skočio na njega i dok je bio na njemu, Booi ga je
upucao izlažući se opasnosti da i sam izgubi glavu. On je ležao s lavom na sebi. Odjednom
je skočio, iz sve snage počeo trčati, uzverao se na mlado drvo koje ga nije moglo držati.
Svaki put kad bi stigao do vrha, drvo bi se savilo prema zemlji. Nasmijala se bez imalo
radosti.
- Zašto te je to toliko potreslo?
- Ne znam, vjerojatno u to vrijeme nisam ni bila svjesna toga. Tek poslije. Taj prizor
kada veliki znanstvenik, slavni istraživač čije će ime sigurno postati slavno u čitavom
svijetu, eno, trči da spasi svoju guzicu. Čovjek koji je upoznao pola svijeta, koji je znao
imena svih stvari, krunu postojanja, eno, vere se uz malo smiješno stabalce pokušavajući se
spasiti od mrtvog lava.
Namjerno je to htjela prikazati i opisati na neki sirov i surov način, čak i doživjeti šok i
pobuditi prvotnu strast.
Nešto kasnije ona nastavi pričati s više mirnoće:
- Trebaš shvatiti, kad sam se za njega udala, nisam htjela samo pobjeći. Htjela sam u
njega vjerovati. Poslije mi je bilo jasno da sam to morala znati od samog početka. Zaista

98
sam htjela vjerovati u njega. Naposljetku, ako sam prihvatila biti žena, ako sam se morala
svesti na ulogu za koju su me odgojili, onda sam bar željela biti žena čovjeka kojeg
poštujem. Morao je biti muškarac, pravo ljudsko biće. Ako nisam ništa drugo nego žena,
onda me je morao uvjeriti da je biti žena dovoljno vrijedno da se zbog toga živi. Nisam
željela da sve postane tek prosta laž. A onda se polako sve izmijenilo. Pokušala sam se toga
držati, jer to je bilo sve što sam imala. Međutim, tog dana... Zato što je taj događaj ispao
tako smiješan i komičan, više se nisam mogla zavaravati. - obriše znoj s lica. - Znaš, kako je
to čudno, te noći on je bio taj koji je legao pokraj mene, koji me je pokušao pomilovati, bila
je to jedna od rijetkih noći da je pokazao želju. Preplavila ga je nevjerojatna strast, nije se
mogao kontrolirati. Tada je došao na mene red da ga odbijem.

Konačno je presudila treća ruševina, ne zato što je bila nalik prethodnima, već stoga što
je bila potpuno različita. Prve dvije, čak i koliko joj je ostalo u sjećanju prilikom putovanja
kolima, bile su do kraja srušene, utonule u zemlju, kao melankonija, zaboravljeni tragovi
ljudi, koji su se nastavili kretati još dalje kroz taj surovi kraj, kao suhe lopte korova nošene
vjetrom. Ovo treće mjesto je drukčije. Bilo je drukčije. Kad je ovuda prošla s Larssonom, tu
je bilo ljudi, u to je sasvim sigurna. Ako je u pitanju ovo mjesto, tada je bilo naseljeno i
logor su podignuli u njihovu dvorištu. Uvečer su za večeru imali bundevu koju su uglavnom
uzimali rukom iz zajedničke zdjele i kruh umočen u mlijeko, a zatim biltong koji je narezao
neki mršavko. Naokolo su se vidjela polja, divna zelena boja stvarala je zeleni krajolik -
naravno, to se zbilo godinu dana ranije - zatim drveni obori za stoku i koze.
Ovi ljudi bili su spremniji za razgovor od ostalih koje su sretali na svom putovanju,
siromašniji i, po svemu sudeći, plemenitiji, mnogo su se smijali iako Larsson nije u tome
sudjelovao. Držao je da su prilično prljavi, a i oni su pokazali malo zanimanja za njegove
pothvate. Ipak, bili su sretni kad im je poklonio malo brendija i duhana, dok su žene bile
oduševljene nizom od zrna.
Muškarac je bio bijelac, a njegova žena oslobođena ropkinja. Ako je sjećanje ne vara,
otac mu je bio istaknuti farmer u okrugu Stellenbosch i planirao je veliku budućnost sa
svojim brojnim sinovima. Međutim, jedan od sinova, treći ili četvrti po redu, gorko ga je
razočarao. Nije mu bilo dovoljno koristiti se ropkinjama koje su bile dostupne na farmi.
Imao je toliko smjelosti objelodaniti da je zaljubljen u tu djevojku i da je želi oženiti.
Naposljetku mu je starac to dopustio i dao mladiću predujam od njegova naslijeđa za otkup
djevojčine slobode. Ne želeći se osramotiti u očima susjeda, njegov jedini uvjet bio je da
napuste farmu. Tako su krenuli od jednog do drugog mjesta dok nisu stigli u ovu dolinu,
dovoljno daleko od Capea, i tu se sretno smjestili. Odlučili su ostati sa četvero male djece,
svojim poljima, povrtnjakom i stokom.
Onda se njihova koliba počela raspadati, dio krova se već slegnuo, a dimnjak ležao
urušen na ognjištu. Još uvijek su ostali tragovi obora i sprženih polja, i ništa drugo.
Pobjegli od suše? Likvidirani od Bušmana? Ili su samo ponovno krenuli na put,
nastavili zauvijek lutati?
Jedva se sjećala njihova izgleda. U sjećanju joj se zadržala jedino večernja atmosfera:
svjetiljka na stolu, djeca koja spavaju kraj ognjišta stisnuta jedno uz drugo, žena s
osmijehom na licu koja hrani perad iza kuće, muškarac koji nježno drži janje između nogu i
uči ga sisati njegove prste.
Zar je sve to bitno? Ako se zaista radi o tom mjestu, oni su tu živjeli i sad ih više nema.
To ju je više pogodilo nego promjene u krajoliku. Nema cvijeća, nema trave, ljudi su otišli.
Ipak, ako padne kiša, trava i cvijeće opet će niknuti iz prašine kao i prije. A što će biti s
ljudima? Ona i Alexis Larsson prošli su ovuda, sada se jedino ona vratila s Adamom. Ako
se narednih godina netko vrati, tko će to biti?
- Ponekad se pitam - reče ona - jesam li ja kriva za njegovu smrt.
Nije izgovorila njegovo ime. Nije bilo potrebno.
- Zbog čega si to rekla? - upita Adam namrštena lica.
- Zar ga nisam ja natjerala na to? Time što sam se udaljila i postala ravnodušna?

99
 - Slijedio je jednu pticu - reče on odrješito pokušavajući je izvući iz mračna
raspoloženja - i izgubio se. Kako si to mogla spriječiti?
Sjedili su na pragu urušene kolibe nakon što su se odlučili zadržati jedan dan dok on ne
izradi nove sandale od kože i dok ne povrate snagu odmarajući se u hladu.
Ona baci pogled prema mjestu gdje su nekad bili obori.
- Onaj Van Zyl, koji je krenuo s nama... - reče ne obraćajući se njemu - i on je jednako
prošao.
- Kako misliš jednako?
- Zar ti nisam pričala o njemu?
- Samo znam da je s vama putovao. Pretvarao se da poznaje kraj. Dosađivao je drugima
i svadio se s tvojim suprugom.
- Da, glupa budala. Ali bio je dobronamjeran. Još uvijek odviše mlad. Vjerojatno se
zbog toga pretvarao da je vodič. Bio je željan vidjeti svijeta.
- Jesi li se slagala s njim?
- Ne baš. Bio je prilično mučaljiv. Kad je čovjek u divljini potpuno sam i nema s kime
razgovarati, a Alexis stalno zaokupljen svojim kartama, dnevnikom i zbirkama...
- Je li ikad spavao s tobom? - upita on odjednom sumnjičavo.
Slegnula je ramenima.
- Što je to učinio?
- Ne toliko što je učinio... - baci pogled na njega, obrazi joj se zarumene ispod
preplanule boje - tu i tamo bismo porazgovarali, pomogao bi mi nositi neke stvari, ništa
posebno. Ali, primijetila sam kako me gleda. Stalno. U početku me je to uznemiravalo i
dovodilo u nepriliku. Dolazilo mi je poviknuti da prestane. Međutim, postupno, dok se moj
suprug sve više prepuštao svom poslu i imao sve manje vremena za mene... barem me
smirivalo što nekoga zanimam i što me netko primjećuje.
Nakon male stanke:
- Možda čak i želi.
- I onda, jesi li...?
- Nisam! - brzo odgovori. - Bila sam udana žena. Imala sam svoje dužnosti. Nisam
mogla iznevjeriti svog muža. Ipak, nešto je počelo gorjeti u meni - skoro s prkosom pogleda
u njega. - Bila je to samo igra. Bilo mi je ugodno i dobro sam se osjećala. Možda je u svemu
tome najgore što je to bila samo igra, bez ikakve ozbiljne namjere. Htjela sam vidjeti dokle
ga mogu dovesti u iskušenje, kao netko koji drži upaljeni prut i ne namjerava ga odbaciti
prije nego što vatra dođe do prstiju.
On joj priđe bliže.
- Znači, opekla si se?
- Ne, nisam. U biti, meni se ništa nije dogodilo. Sve je bila igra do samog kraja.
Slučajno bi ga dotaknula u prolazu. Dok sam se kupala, dopuštala bih da me nakratko
iznenadi. To za njega nije bilo dovoljno. Tražio je još više. U jednom trenutku igra ga više
nije zadovoljavala. Jednog dana me je zgrabio. Preplašila sam se, pokušala oduprijeti i
zazvala u pomoć. Moj suprug je dotrčao. Započeli su strašnu tučnjavu. Van Zyl se uspio
othrvati. Pobjegao je u šumu i ondje se ustrijelio.
Ostala je na trenutak sjediti promatrajući kako se mrak sve više spušta oko njih.
- U biti, ja sam bila kriva. Nije mi bila namjera da do toga dođe, nikad to ne bih
očekivala. Ali dogodilo se, i to mojom krivnjom. Stalno smo se poslije toga svađali. Nisam
više trpjela da me dotakne. Kad je to shvatio, odjednom je osjetio potrebu, što ranije nije bio
slučaj. Ja sam ga odbila. Svaki put bi odlutao u šumu, uvijek sam. Tražio je ptice ili insekte.
Sve dok se nije izgubio. Jesam li, po tebi, i za to kriva?
- Ako ti se to stalno mota po glavi, time ne ćeš ništa promijeniti - reče on.
- Dovodiš sebe u nemoguću situaciju.
- Ali ja se bojim sebe, bojim se što ne poznajem sebe.
- Nemoj ni pokušavati. Prepusti meni da te razumijem.
Za sve druge bila sam samo žena, igra, igračka, pomisli u sebi. Ti si prvi za koga sam
osoba. Zato se zbog tebe i usuđujem biti žena. Ipak, uza sve, ima nešto u meni što ne mogu

100
dokučiti i toga se bojim.

Poslije one ruševine krajolik je postao još sušniji. Prije bi primijetili kako se grmlje
sivozelene boje natiskuje iznad podzemnih voda; uski potoci nisu više tekli, ali se voda ipak
zadržala između stijena. Kad se dolina počela širiti u otvorenu ravnicu, zemlja je postala
ogoljela od suše. Svakog dana pojavili bi se strvinari, ponekad u daljini, ponekad sasvim
blizu. Smrt je vladala čitavim prostorom. Divljih životinja bilo je sve manje. Samo kornjače,
gušteri i zmije. Ponekad krik droplje ili vrisak biserki. Rijetkom prihkom pojavili bi se
poneka gazela, gnu ih zebra. Zemlja se osušila, pijesak i kamen su gorjeli, a rovovi nastali
erozijom, presijecali su njihov put kao otvorene rane.
Stalno su vjerovali da će teren postati zeleniji i s više raslinja, da će se nebo prekriti
oblacima, donijeti kišu i promijeniti izgled terena. Na kraju krajeva, bila je prava sezona.
Kiša je trebala pasti kad-tad, preostalo je jedino strpljivo čekati.
Kako su dalje napredovali, nebo je zbog žege pobijelilo poput pepela. Zemlja je danju
bila toliko vruća da su im tabani gorjeli od vreline koja se probijala kroz debele kožne
sandale. Samo su nekoliko sati nakon izlaska sunca mogli hodati, a zatim ponovno u
sumrak. Njihovo napredovanje dolazilo je u pitanje. Nisu mogli računati da će svakog dana
pronaći vodu tako da su bih prisiljeni nositi zalihu u Adamovoj kožnatoj vreći i u nekoliko
glinenih posuda. Vode je bilo jako malo, nije trajala više od nekoliko kratkih etapa što je
usporivalo njihovo napredovanje. To ga je brinulo jer su sve više posustajali. Nisu mogli
riskirati da u jednom mahu prijeđu veću udaljenost.
Nakon puna dva dana hoda potrošili su preostalu vodu, ali nisu imali drugog izbora
nego nastaviti put, bez obzira na to što ih naprijed čeka, budući da bi ionako umrli na licu
mjesta.
Jutarnja zvijezda tek je izašla, a on ju je već probudio. Uzdahnula je u snu, okrenula se
na drugu stranu tražeći zaštitu njegova tijela koje se nalazilo blizu nje. Tek onda je shvatila
da mora ustati. Preostalo je samo nešto šakalove hrane koju je on iskopao prethodnog dana.
Da bi se nahranili i ovlažili usta, žvakali su tvrdo korijenje, ali dok su uzimali svoje
zavežljaje, još uvijek su osjećali prašinu na svom nepcu.
- Očekuješ li da ćemo danas naići na vodu? - upita ona.
- Nadam se.
Kad je primijetio kako stišće zube iz očaja, kratko je dotakne i, tješeći je pokuša smiriti:
- Siguran sam, naći ćemo vodu.
U razmjerno hladnom osvitu dana brzo su napredovali i dok su se iza njih dizali oblaci
prašine, prešli su veći dio puta. Zatoplilo je netom se Sunce dignulo na nebu, a znoj im je
curio niz leđa. No oni su se nastavili kretati. U to doba dana obično bi se znali zaustaviti
radi odmora ili jela. Hranili su se u hodu žvačući tanke trake biltonga koje su ostavili za
krajnju nuždu. To im je pojačalo žeđu. Jedva se skupilo dovoljno pljuvačke u ustima da
progutaju komadiće mesa.
Sunce se dignulo još više, njegove zrake udarale su ih pravo u oči. Njihovo sjenke na
mahove su poigravale iza njih, tamne na bijeloj prašini. On bi se povremeno zaustavio i
pogledao naokolo. Daleko na sjeveru, u podnožju planina, kružili su strvinari, tek točkice na
nebu. Pokušao je ne obazirati se na njih tražeći riječno korito u kojem se eventualno
zadržala voda ili tragove zelenog raslinja, bilo čega što daje nadu. Ali, ničega nije bilo.
Sunce je dostiglo zenit i ona je jedva hodala. Kad je bacio pogled na nju, primijeti
bljedilo ispod preplanula lica, znoj kako se slijeva na gornju usnu i pramenove kose koji se
od vlage lijepe na njezinu čelu.
- Želiš li se odmoriti? - upita on.
Ona odmahne glavom.
- Mogu ja hodati.
Nastave nešto sporije, ali jednakim korakom.
Osjećala je da joj je tijelo ljepljivo i puno prašine. Kad smo ovuda prolazili
Larssonovim kolima, padne joj na pamet, presvlačila bih se dva puta dnevno. Jutrom i

101
večerom bih se prala jer nisam trpjela biti prljava. Gledaj sad prljavštinu na mom tijelu.
Jesam li to stvarno ja?
Povremeno osjeti da više ne posjeduje tijelo, već da polako izlazi iz njega, klizi ispred
njega, uzdiže se i s visine gleda dolje na sebe u pokretu, gleda svoje noge koje u ritmu
koračaju, ruke koje mašu, dojke koje poskakuju. Zračne struje su je dizale još više i
održavale u zraku, iznad planina, a ona je pogledom pratila kako se dvije točkice poput
mrava kreću sve dalje.
Sunce je nastavilo svoju putanju prema drugoj strani obzorja i žarilo njihova leđa
usijanim čavlima. Spotakne se o kamen. On je uhvati za ruku.
- Možeš li još?
- Mogu, ja...
Stade pokraj njega, zadihana. Kad je na trenutak zatvorila oči, zanjiše se na nogama.
- Malo dalje vidim neko grmlje. Možemo se ondje odmoriti.
- Pričekaj trenutak. Bit će mi dobro.
Trenutak zatim, kad su se sklonili u malo hlada, postane mu jasno da je umornija nego
što želi pokazati. S perverznim veseljem pogleda na strvinare u daljini pitajući se kad će
doletjeti na ovu stranu. Ove ravnice uvijek imaju što ponuditi.
- Pričekaj ovdje - reče on - htio bih baciti pogled s druge strane ovog grebena.
- Idem s tobom. Zapravo, ja...
- Ne, ostani ovdje. Brzo se vraćam.
Ostane ležati na boku i nasloni glavu na lakat. Povremeno podigne glavu. Eno ga, sad je
na grebenu. Htjela je ustati i poći za njim. Samo da se odmori još koju minutu. Zavrti joj se
u glavi i ona se prepusti sjećanju na lišće i hladovinu. Na stablo murve. Na djevojčicu koja
visoko među lišćem sjedi na dvjema granama široko raskrečenih nogu, usana još uprljanih
od tamnocrvenih bobica. Ispod nje lišće šušti, ruka joj kradomice dira nogu ispod suknje
koju je podignula iznad koljena da bi se mogla penjati. Baci pogled dolje i ugleda ruku
tamne boje, vjerojatno sina nekog roba, dječaka s kojim se uvijek igrala u vrtu ne poštujući
strogo upozorenje svoje majke. Nastavila je pljačkati drvo, brala je bobice, gurala ih u usta
pretvarajući da ništa ne primjećuje. Raširila je noge još više osjećajući kako se dječakova
ruka kreće prema mjestu gdje se razdvajaju mekane usmine mladog spolovila. Vratila se
kući umrljanih bedara i međunožja, uplašena na pomisao da se radi o tragovima krvi.
Zapadne u san. Kad se probudila, sjene kasnog popodneva prekrile su njezino tijelo. Ni
znaka od njega. Njihovi zavežljaji još uvijek su se nalazili ispod grma.
Pokuša gutati. Suho grlo je nateklo, jezik otežao. Stavi se u sjedeći položaj, ali joj se u
glavi nakratko zavrti i ona se ponovno spusti na koljena.
Digne se nesigurno na noge i ugleda Adama kako prilazi iz daljine. Trčećim korakom.
Kako je u stanju trčati?
Nešto je dovikivao mašući rukom. Jecaj joj zastade u grlu. Voda? Je li našao vodu?
Ne, nije u pitanju voda, već dva golema nojeva jaja. Sam Bog zna kako je uspio orobiti
gnijezdo, a da ga noj mužjak nije izgazio. Kako je uopće uspio otkriti gnijezdo? Bilo kako
bilo, evo ga s jajima u ruci.
Na ravan kamen, usijan od vrućine, naslaže malo grančica i lišća i zapali vatru pomoću
kresiva. Ona čučne nasuprot njemu promatrajući što radi. Kamen se toliko užario da vatra
skoro nije ni bila potrebna. Pažljivo namjesti jaje na vršak, tako što ga je podupro
kamenčićima, probuši rupu na drugom kraju, ugura unutra malo loja, zatim stisne dva kraja
rascijepana pruta, stavi ga u rupu i počne trljati između dlanova. Promatrala je kao začarana,
napola otvorenih ispucalih usana na kojima su se prilijepile krvave kraste.
Činilo se da je dugo prošlo dok nije rekao:
- Sad je u redu.
Iako je sklonio jaje s vatre držeći ga u komadiću kože, trebalo je još pričekati, dok se
nije ohladilo. Razbio je rub oko rupe, proširio otvor i puhanjem ohladio masu koja se
nalazila unutra. Premda je još bila u kipućem stanju, ona više nije mogla čekati, objema
rukama uzme veliku ljusku i počne srkati masu iz napola skuhana jaja koje se treslo u
njezinim rukama i žarilo joj usta dok je pohlepno gutala. Zatim jaje pruži njemu.

102
 Sunce je bilo na zalasku. Hladan zrak ih je osvježio i osušio im znoj na ramenima i
leđima.
Odjednom se zadovoljno osmjehne, kao da je nestalo brige jer se sad nahranila, ugasila
žeđu, a još je preostalo nešto i za sutrašnji dan. Noć je bila ugodna i rashladila je njihova
tijela. Dan je bio težak, ali s tim je svršeno. Preživjeli su i ovaj put. Život je bio dobar i
ugodan; a trebalo je tako malo.
Padne joj na pamet kako se majka u Capeu, zbog gubitka dvojice sinova, stalno žalila na
barbarsku zemlju, na nepodnošljivi život bez vlastite obitelji, glazbe i umjetnosti
Amsterdama, kanala, zabata i zvuka crkvenih zvona, kočija na kaldrmi. Žalila se na pustoš
oko te daleke postaje, na sporo umiranje. Drago dijete, moraš otići odavde, ovo mjesto nije
za civilizirani svijet. Ti pripadaš Europi, u tvojim venama teče čista krv, ne bi trebala
propasti u nekoj koloniji. Ovdje na kraju svatko bude slomljen.
Majko, nije baš tako, našli smo jaje, zemlja nam je blagodarna, ovdje se može živjeti.
- Što ćemo sutra? - upita on.
- Sutra nastavljamo put.
Oboje bace pogled na prostrane ravnice koje su se bibale na mjesečini.
Čuli su se šakali kako se poigravaju u daljini i jezivi smijeh hijene. Nije važno ono što
su ostavili iza sebe, to je sad prošlost. Ovaj prostor se sad pružao pred njima, svaka
mogućnost usmjerena je na budućnost, na granicu stvarnog svijeta. Samo su trebali reći: ja
želim. Želja će otvoriti vrata, želja će to omogućiti.
- Odsad će biti bolje - reče ona i stisne se uz njega.
- Sve je još moguće.
- Nije tako, najgore je iza nas.

Najgore još nije prošlo. Čak je i ona to morala priznati. Bio je to samo početak,
inicijacija, privremena kušnja. Danima ni oblaka na nebu, sve je bijelo i užareno, zemlja
napola spržena, a tamo gdje su tekli potoci, ležalo je ispucalo blato stvarajući zamršene
oblike. I uza sve to, postojala je gruba i skrivena sućut u toj zemlji koja im nije prestala
priređivati iznenađenja. Jednom prilikom, kad su najmanje očekivali, ono se ukaže u obliku
veće mlake vode u širokom koritu inače presahnule rijeke, između kamenitih zglobova
isprženih brežuljaka. Mlaka je bila okružena gusto izraslom mimozom, koja se nakitila
žutim cvjetnim lopticama oko kojih su zujale pčele. Nisu li jednom ona i Larsson na ovom
mjestu podignuli logor? Bila je u to skoro sigurna. Svaki put bi je začudilo otkriće da se
kreće u smjeru suprotnom od njihova kretanja, odnosno da se vraća na početak.
Ovog puta ostadoše na tom mjestu više od tjedan dana. Smjestili su se pod drvećem, u
blizini vode, bez primjedbi s njezine strane. Dapače, nije bila spremna poslušati kad je jedne
večeri najavio:
- Sutra idemo dalje.
Nastavili su put svježi i rasterećeni, sa spoznajom da i najveća pustoš uvijek može
iznenaditi. Neko vrijeme imali su dovoljno vode - u dvjema kožnatim vrećama, u glinenim
posudama i dvama nojevim jajima ispunjenima do vrha. Dobro su se oprali, snaga im se
povratila.
Dovoljno je bilo da prođe jedan dan i ponovno su se našli u prašini i pustom predjelu,
ovog puta bez traga vode iako su se držali korita presahnule rijeke. Unatoč tomu što su uveli
drastičnu kontrolu obroka, zalihe vode su se smanjile do zabrinjavajuće granice, a nakon
tjedan dana još ništa nisu pronašli. Ranije bi to bilo za dva do tri dana.
Drugog dana, nakon što su popili posljednju kap vode, oboje shvate, a da nisu izmijenili
ni riječ, da su upali u još jednu krizu. Protiv najgore žeđe sačuvali su još malo vlage u
šakalovoj hrani, u kambro66 korijenu, što ga je iskopao iz zemlje i nekoliko gorkih mesnatih
listova. To nije bilo dovoljno. Time se samo odlaže neizbježno.

66
Kambro (hot.) - Naziv jestive lukovice (lat. Caudex) koja se može konzumirati u sirovom
stanju ili ispeći, “hotentotski kruh”.

103
 Kasno popodne, dok je još spavala dubokim snom, on iznenada primijeti smeđu ptičicu
kako leprša i cvrkuće među suhim granama koje su pokrivale pješčanu čistinu gdje su se
odlučili odmoriti prije mraka. Odmah ju je htio probuditi, ali mu se nije dalo poremetiti
njezin čvrsti san. Zaključi da će se, po svoj prilici, vratiti prije nego što se ona probudi.
Vjerojatno. Jedino se može nadati.
Ptičica je još uvijek cvrkutala među granjem iznad glave. Ustane, pogleda u nju kako
spava na pijesku, a onda krene za cvrkutom ptice koja je uzbuđeno letjela od stabla do
stabla. Sa sobom je ponio assegai, nož i, naravno, kožnate vreće. Ptica ga je vodila sve dalje
od suhog riječnog korita.
Zaustavi se u jednom trenutku da pogleda iza sebe, dok je ptica izbezumljeno lepršala
iznad njegove glave udarajući mahnito krilima uz histerični cvrkut. Još nikakve naznake
gnijezda, ah on slegne ramenima i produži dalje.
Dug je to bio put. Znao je iz prijašnjeg iskustva koliko je teško predvidjeti udaljenost;
pola sata ili pola dana, nemoguće je unaprijed znati. Ipak, nije bio spreman propustiti ovu
priliku. Negdje na ovoj ravnici skriva se pčelinjak i on mora doći do njega. Najviše zbog
nje.
Mrak se počeo spuštati. Pogledao je u smjeru odakle je došao. Trebalo je proći pet do
šest milja da bi se vratio. Je li se već probudila? Traži li ga? Je li uplašena? Ih će prihvatiti
činjenicu da će se vratiti i da treba strpljivo čekati? Očito, prije mraka neće stići do meda.
Negdje na ovom mjestu treba prenoćiti. Možda će ptica ostati s njim, a možda ne će, taj
rizik je morao preuzeti. Ako se sad okrene, još uvijek može stići do nje prije negoli se
sasvim zamrači, ali ptica najvjerojatnije neće poći za njim i sve će biti izgubljeno. Ukoliko
sutra ne pronađe hranu, sve može biti odviše kasno.
Sam pod prvim zvijezdama, nasloni se na zid kanala nastalog erozijom, gdje je odlučio
prenoćiti. Negdje iznad njega u trnovitu drveću ptičica je već čvrsto spavala. Vjerojatno.
Odviše je mračno za provjeru. Preostalo je samo nadati se.
Kad je u ovoj krajnjoj pustoši postao svjestan da se negdje u ovoj istoj ravnici, pod
istim tamnim nebom, nalazi ona, izložena ovom prostranstvu, njegovu ljubav zahvati smrtna
agonija i strašna tjeskoba. Nikad to nije htio niti očekivao. Pa ipak, ona se dogodila i čvrsto
ga ščepala.
Jedva je postao punoljetan kad je sreo ženu koju se usudio zavoljeti. Bila je još mlada,
izgubljena u ovoj nepoznatoj zemlji. Njezine oči prognanice bile su pune snova o Javi.
Takve snove prvi put mu je otkrila baka Seli koja je očekivala da će mu se to jako urezati u
sjećanje. Nekolicina starijih ljudi pokušala ju je pridobiti za sebe, ali on je uspio otkloniti tu
opasnost. U početku samo ju je štitio. Više od toga nije želio jer je možda znao da bi bilo
uzalud. U redu je ševiti u mraku, oslobađati se svojih frustracija, isprazniti bijes i strast na
drugom tijelu. Ali ljubav nije dolazila u obzir. Bilo bi odviše strašno. Na kraju se nije
mogao više suzdržati. Trudio se, ali bez uspjeha. Njezina glatka koža, obla ramena, stidljive
i tek propulale grudi, naglašeni bokovi mlade djevojke, male ruke. Volim te, ne smijem, ali
volim te. Gubim se u tebi, u zvuku tvoga glasa, svjestan da nema nade. Onda, jednog dana,
tek tako, bez riječi ili upozorenja, ona nestane. Trebala ga je čekati na vrtnim vratima noseći
iz staje vedro mlijeka, ali nije se pojavila. Kasnije je saznao sasvim slučajno: Pa, prodali su
je, zar nisi znao?
Ona. U ovoj pustoj pomrčini ne usuđujem se ni pomisliti na tvoje ime. Odviše je prisno.
Ona, zauvijek.
Bilo je neke čudne, opore ljepote u ovoj nenadanoj samoći. Prosuđivati, razmišljati, još
više nego one noći kad se našao daleko od nje slijedeći tragove lovaca. Ranije ona, sada ti.
Obje jednako ranjive, ali s nečim što se ne predaje. Pa ipak, prodali su je. Zato se bojim za
tebe. Što će s tobom biti? Može li to trajati? Ima li tu budućnosti? Uvijek te iznevjere.
Naravno, postojala je druga žena, ali bila je drukčija. Nakon što ga je starica iz Hotentot
plemena, koju su njezini suplemenici odbacili i ostavili za sobom, izliječila od ujeda
otrovnice, on je sustigao njezino pleme i s njima proveo godinu dana lutajući naokolo.
Odabrao je sebi ženu, podignuo kolibu i živio s njom kao član plemena. Ona je vodila brigu
o njemu, on se starao o hrani, i to je bilo sve. Godinu dana kasnije nije mu se duže ostajalo,

104
ponovno je morao nastaviti svojim putem. Ona ga je izgrdila, pljunula mu u lice i ogrebala
ga noktima. Ostali su se samo nasmijali i slegnuli ramenima - takve su žene - ali njemu se
stegnulo u srcu. Razlog je to što ne možeš imati djece, objasnio je on, ali, naravno, to nije
bila istina. Samo je opet želio biti sam, opremljen svime što su ga naučili, spreman se
suočiti sa svijetom oko sebe. Jedino je u srcu ostala žudnja za Capeom.
Sad mi ova nova žena, Elisabeth, otvara mogućnost povratka u Cape. Ali ovo je surova
zemlja i do meda se teško dolazi.
U osvit dana primijeti da je ptica ostala s njim. Nasmija se. U redu, možemo krenuti. Sat
kasnije stignu do šupljeg mravinjaka gdje su se pčele ugnijezdile. Trljanjem dviju grana
zapali vatru, istjera pčele pomoću dima, razbije pčelinjak assegaijem i rukama napuni vreće
medom. Malo dalje, na jednom kamenu, ostavi ptici nekoliko komada saća i zatim trčećim
korakom požuri natrag s prvim zrakama Sunca koje je već zapeklo.
Kad je stigao do riječnog korita, ona je već na jednom kamenu poredala ostatke hrane.
Pogleda ga nasmijana lica i potrči prema njemu.
- Toliko sam se brinula za tebe - reče uzbuđeno.
- Jesi li dobro?
- Naravno - pogleda ga vedra lica - nisam se uopće bojala. Znala sam da ćeš doći.
- Trebao sam te probuditi da ti kažem prije odlaska - snažno je stisne uz sebe - spavala
si tako čvrsto, a san ti je bio potreban. Nisam očekivao da ću toliko dugo biti odsutan.
- Ipak, vratio si se - reče ona tiho.
- Donio sam ti meda.
- Znači, uspjet ćemo? - suze joj se pojave u očima.
- Tako je.
Sjeo je, otvorio vreću i izvadio komad saća. Ona se smjesti pokraj njega i počne jesti iz
njegove ruke, ližući mu prste.
- Što si radila cijelo vrijeme? - upita on.
- Samo sam čekala, spavala i opet čekala.
- Zaista se nisi uplašila?
- Nisam. Ukoliko ti se nešto dogodi, ostat ću mirno ovdje dok ne umrem, pomislila sam.
Ne bih se više ni za što brinula. Nikakve koristi od toga, zar ne? Bilo je tako tiho. Prekrasna
noć, jesi li primijetio? Danju se ne može primijetiti koliko može biti lijepo.
- Hoćemo li danas nastaviti put? - upita on kasnije.
- Ne znam - sisala je svoje prste. Odjednom podigne glavu: - U biti, bilo mi je dobro
bez tebe. Previše se naviknemo na nekoga. Prestanemo razmišljati. Budući da sam bila
sama, opet sam dobro razmislila o svemu.
- O čemu si razmišljala?
- Koliko te volim.
- To je sve?
- Nije - reče ona, još uvijek ozbiljno - ali to je bilo najvažnije. Budući da te volim, ne
želim da ti se išta dogodi. Moramo se izvući iz ove kotline i čitavi stići u Cape.
- To i pokušavamo.
- Hoću reći da ne možemo dalje živjeti na ovaj način. Stalno mislimo da će biti bolje.
Zaista sam u to vjerovala. Ipak, riječna korita su i dalje bez vode. Što ako pretpostavimo da
nema ničega ispred nas, nema meda, nema vode, korijenja, nema ničega?
- Nešto ćemo već naći.
- Ali moguće je da ništa ne nađemo.
- Vjerojatno - pogleda upitno u nju - ali što drugo možemo učiniti?
- Što se nalazi iza onih planina?
- Na toj strani je šuma - pokaže prema jugu.
- Poput one naše?
- Da, ali ne tako pristupačna. Skoro je neprohodna. Proteže se sve do Mossel Baya.
Odatle će svakako biti lakše.
- Tako je, iz tog smjera smo došli - zamisli se. - A onamo, prema sjeveru?
- Tamo je Karoo.

105
 - Kako je ondje?
- Nisam siguran, nisam bio. Koliko sam čuo, vrlo suh kraj, skoro pustinja.
- Ne može biti gore nego ovdje. Možda je ondje pala kiša. Prije nego što smo stigli do
Camdebooa, upozorili su nas da je ondje pustinja. Baš kad smo stigli na to mjesto, pala je
kiša, bilo je prekrasno.
- Kako znati je li bilo kiše u Karoou?
- Jesmo li sigurni da nije?
On zatrese glavom.
- Ne može biti gore nego ovdje? - bila je uporna.
- To je moguće.
- Ako je cijelim putem ravno, lakše ćemo se kretati i do Capea stići mnogo brže.
- Ili usput umrijeti.
- Ako nastavimo ovim tempom, isto tako možemo umrijeti. Ako se držimo šume,
možemo se izgubiti.
- Koji je tvoj prijedlog? - upita on bez okolišanja.
- Želim se vratiti u Cape.
- Put kroz ovu dolinu više-manje poznajem - reče on. - Put nije dobar, ali znam što
možemo očekivati. Nije mi poznato što se nalazi iza onih planina.
- Zar nemaš povjerenja u sebe?
- Elisabeth, to je pitanje života ili smrti!
- Zato i kažem - rekne ona - ne smijemo se kretati kao one dvije kornjače. Moramo se
odlučiti.
- Tvoj izbor su planine?
- Tako je.
Pomisli: “Kako je to neobično. Štogod je Larsson onesposobio ili uništio u meni, s
druge strane je razbuktao i potkrijepio žeđu za onim što se nalazi s one strane planina.”
Napuštanje doline istodobno je značilo i konačno odvajanje od Larssona. Ubuduće se ne
ću boriti protiv uspomena na njega, već se kretati drugim putem na kojem ga nema. Odriče
se gorljiva uzbuđenja koje je osjećala slijedeći trag koji joj je donekle ostao u sjećanju, kao i
računanja, prema tajnim znakovima, kohko su napredovali. Ove planine su granična crta,
most između sjećanja i nevinosti, nečeg donekle poznatog i potpuno nepoznatog, dimenzija
koja je sama po sebi apsolutna.
Nakon što su ostavili iza sebe riječno korito, krenuše prema podnožju sjevernog lanca
planina držeći se obronaka i padina u traženju prolaza kroz koji će se probiti. Iz blizine,
planine su se činile još opasnije nego izdaleka, crvene Utiče uzdizale su se u grotesknoj
formaciji na kojoj su ostali vidljivi tragovi siline bujica i sunca, vjetra i odrona. Četiri dana
kasnije našli su što su tražili: klanac koji se probio kroz stijene i zemlju da bi napravio put
uskoj rijeci od koje je ostalo samo suho korito.
Imali su čudan osjećaj kao da ne prolaze između planina, nego da pravo prodiru kroz
njih. Dok su hodali naprijed, zidovi klanca postajali su sve strmiji; duboko dolje pradavne
bujice izdubile su kanjon; na objema stranama uspinjale su se klisure u kaotičnoj masi
razbacanih stijena; skoro se dodirujući, naginjale su se jedna prema drugoj i tako ispod sebe
formirale nešto nalik na tunel. Ovdje je svježije i vlažnije, snijet i žućkasti lišaj, koji ovdje
prekrivaju stijene, prelaze u vlažnu zelenu mahovinu. Na nekim mjestima riječnog korita
zadržala se hladna i kristalno bistra voda.
Najprije su se prepustili uživanju u hladnoj vodi. Bilo je nečeg nadnaravnog u ovom
probijanju kroz klanac koji je neumoljivo vijugao, neprijateljski, nimalo susretljiv. Planine u
kojima su proveli zimu bile su sklonište, mirni zaklon. Ovo visoko gorje bilo je opasan
protivnik. Na uskom komadiću modrog neba, koje se naziralo iznad njih, povremeno bi
ugledali orlove i strvinare kako lebde nalik na sitne točkice. Nije to bilo mjesto za ljudska
stvorenja.
Međutim, ona se nije pokolebala:
- Kad prođemo ovaj klanac, bit će bolje. Sad moramo trpjeti jer će s druge strane biti
mnogo lakše.

106
 - Svaki put kad nam se čini da smo prošli najgore - podsjeti je on - bude još gore.
- Ovog puta sam sigurna.
Sisala je krv na šaci gdje se ogrebla do bola.
- Jednog dana dovest ćemo našu djecu da im pokažemo ovo mjesto.
On se nasmije.
- Onda je bolje imati pavijane nego djecu.
- Izgradit ćemo lijepi ravni put tako da se može proći kolima.
- Kako bi bilo da nam izrastu krila? Lakše bi bilo preletjeti.
- Zar Biblija ne kaže da, ako vjeruješ u sebe, možeš planinu gurnuti u more?
- Zašto je onda ne gurneš? - reče on. - Može nas odvesti ravno do Capea.
Ona se nasmije, a potom uzdahne.
- Bilo bi mnogo lakše kad bi čovjek zaista vjerovao u Boga ili vraga. Onda bi mogao
reći: vrag je postavio ovu planinu na naš put. Ili: Bog nas stavlja na muke ili kažnjava na
ovaj način.
Zapita zatim s više žara:
- Što mishš, kažnjava li nas ili nešto slično tomu?
- Zato što smo pobjegli iz Capea?
- Ali mi se vraćamo. To bi trebala biti nadoknada.
- Ne izgleda baš tako.
- Bilo bi stvarno lakše - uzdahne ona - pomiriti se s činjenicom da je tako odlučio Bog
ih vrag... neka bude volja tvoja.
Zatrese glavom i nakratko zašuti, a onda opet pogleda u njega.
- Međutim, što se nas tiče, mi se s tim moramo sami nositi, sami moramo probiti put.
Kao da ih je neobičan osjećaj osamljenosti u ovoj planini prisilio da razgovaraju o
stvarima o kojima su se u dolini suzdržavali govoriti.
- U biti, zbog čega se želiš vratiti? - upita on.
- To dobro znaš kao i ja. Zato što je onamo bolje nego ovdje.
- Teško se odričeš ideje raja, zar ne?
- Ne radi se o raju, već o nečem boljem od onoga što imamo. Da to nije u pitanju...
- Zar ne vidiš? - nasmija se on kratko. - Još uvijek sve činiš da bi izmijenila svijet držeći
ga boljim mjestom.
- Zato što sam ljudsko biće.
- Ili samo zato što si bijele puti? - upita on.
- Adame, nemaš pravo tako govoriti!
Naglo ispruži ruku i stavi uz njegovu.
- Pogledaj, skoro je tamna kao i tvoja.
- Ti držiš bijelo bojom? - upita on.
Ona polako ustane na noge.
- Što hoćeš time reći, počinješ li dvojiti oko povratka?
- Zar ti nikad nemaš dvojbe?
- Ali, odlučili smo...
- Naravno - stavi ruke na njezina ramena - znaš, ponekad se noću probudim misleći na
Cape i više ne mogu zaspati.
- Zato što se bojiš?
- Zato što ne znam što će se dogoditi.
- Namjeravaš li me ostaviti? - upita ona tiho.
- Kako te ostaviti? Kako čovjek može sebe ostaviti? Zajedno ćemo se spasiti ili zajedno
otići u pakao. To će se dogoditi samo od sebe. To više ne zavisi od nas.
- Ne želim nikad biti bez tebe - reče ona.
- Potpuno si sigurna?
Ona ga uhvati za ruke i prodrma pokušavajući ga na silu uvjeriti.
- Zašto mi ne vjeruješ?
- Vjerujem ti, ali još nismo ondje. Mi smo ovdje.
Ona pogleda prema klisurama. Orao je kružio iznad njih. Zatim je nestao bez traga i

107
nebo ostane prazno. Stisne se uz njega, slijepo, žestoko, mlade joj dojke pritišću njegova
njedra, njegovi dlanovi su na njezinim bokovima, polako se pomiču prema sićušnim
dlačicama na dnu kralježnice do same stražnjice. Ona glasno zastenje, poluotvorenih usta, i
navlaži njegovu ruku pljuvačkom.
- Adame - prošapta.
- Zašto me zoveš Adam?
- Tako ti je ime.
- Ime mi je Aob.
- Za mene si ti Adam. Tako sam te upoznala. Kad bih te zvala Aob, postao bi netko
drugi, stranac.
- Ali tako se zovem.
- Da, ponekad, kad si u meni, odjednom znam, to je Aob. Ali, uglavnom, za mene si ti
Adam.
- Za ljude iz Capea ja sam Adam.
Stidljivo i s nestašnim osmijehom na licu, neprirodno vedrih očiju i rumenih obraza,
ona navlaži prst u otvoru svog spolovila i dodirne njegovo čelo između očiju.
- Ponovno te krstim - rekla je - sada se zoveš Adam. Za mene.
Još uvijek na nogama, oslanjajući se na njezine bokove, on se samo spusti i pokretom
tijela prodre u nju, svom žestinom pritisne njezino tijelo na svoje dok nije počela dahtati i
teturati se u njegovim rukama. Osjeti približavanje klimaksa, olakšanje, trenutačno spasenje
i, dok su mu se tresle noge, osloni se na nju.
- Vjeruješ li mi sada?
- Vjerujem ti čak i kad lažeš.
Klanac se sve dublje probijao kroz crnu planinu otkrivajući sve više u njezinoj utrobi
različite uzorke stijena i paprati, sve dok se nije ispriječio vodopad - tanki bijeli vodeni veo
koji se spuštao niz litice i pretvarao u lelujavi mlaz pare.
Da bi se došlo do vodopada, jedini prolaz bio je uspon uz klizavu stranu klisure.
Na kraju krajeva, što ja to želim? Nešto stalno u svijetu promjena, nešto predvidivo u
svijetu mogućnosti. Bezuvjetno vjerujem u sve tvoje laži. Mi smo goli, lako možemo pasti i
usmrtiti se, možemo polomiti kosti na nekom kamenu. Lako je i neopasno obmanjivati: kad
se pretvaraš da voliš, kratka je to utjeha, ostaješ nepovrijeđen. Nudim ti sporazum: dat ću ti
ovo u zamjenu za ono, Cape u zamjenu za slobodu, s obzirom na to da... s obzirom na to da
dotični Adam Mantoor, oslobođeni rob, tesar s Lion's Rumpa, nudi svoje usluge, kvaliteta
zagarantirana. Vlasnici67 dolaze i odlaze, ali ja ostajem, obrtnik iz Capea kojeg cijene,
slobodan, evo pisma s guvernerovim pečatom. Ja, Hendrick Swellengrebel, ovim
potvrđujem u godini Gospodnjoj. No, je li to dovoljan razlog za povratak u Cape? Treba li
se time zavaravati? Volim te, nudim ti svoj život, a tvoj štitim: evo ti ruka, uzmi je, skočimo
u bezdan ma što se dogodilo. Čak ako i odemo u smrt, neka to bude držeći se za ruke.
Centimetar po centimetar veremo se uz vlažnu kamenu stranu litice. Polako, bez žurbe.
Budući da sam blizu stijene, zamjećujem pukotine, izbočine, strukturu koja se ne vidi
izdaleka. Ova raspuklina širine četiri prsta dobro je uporište. Treba vući zavežljaje vezane
remenjem i čvrsto ih držati uza se. Svaki put kad ih poprska vodeni mlaz, zadrhte od
hladnoće. Kruži li onaj orao zbog nas? Čovjek obično misli da je smrt nešto daleko i
apstraktno. Ona je ovdje jednostavna i trenutačna: smrt je ovaj klizavi kamen, ovaj korijen
koji puca pod mojom rukom, onaj orao gore koji čeka, ovaj mlaz vode koji mi je zaslijepio
oči. Njezina blizina tako smiruje. Tako je izvjesna i sigurna, tako pouzdana, krajnje istinita.
Napredujemo glatkom stranom litice u smjeru dijagonale, od pukotine do pukotine, od
izbočine do izbočine. Čvrsto se drži. Ako se oklizneš, padamo zajedno. Čak i ovdje postoje
znakovi života: sitni gušteri, ptica koja leži na šarenim jajima i ne obazire se na nas.
- Možeš li?
- Mogu, samo me drži za ruku.
- Je li sad u redu? Kreni!

67
The Lords of Nine Days - Gospodari

108
 - Hvala ti.
Riječi su kao kamenčići.
Dugo je ostala ležati na najvišem grebenu. Sva ushićena, još uvijek se nije mogla
smiriti. Zatim nastave put prema vrhu držeći se jedne uže gudure koja je bila lakša za
penjanje. Prije nego što su se domogli vrha, odjednom se skamene od straha kad su
primijetili neko kretanje među stijenama. Adam se smirio tek kad je do njih dopro zvuk
oštra laveža.
- Pavijani.
Nakon upozorenja predvodnika pripadnici čopora dotrče sa svih strana i skupe se na
visokoj stijeni da bi promatrali dolazak stranaca. Nešto kasnije, kad su se uvjerili u
sigurnost, vrate se skupljanju hrane u grmlju: prevrtali su kamenje tražeći larve ili
škorpione, skidali s grana mahune, bobice i stonoge, tražili uši i buhe na tijelima djece i prijatelja.
Prvi put otkad su zašli među planine, opuste se bez opterećenja, skoro im je godilo
društvo pavijana.
- Jednom kad stignemo gore, bit će mnogo lakše spustiti se - reče ona.
Međutim, prije nego što su se popeli do vrha, već je pao mrak i bili su prisiljeni pronaći
zaklon ispod izbočenih stijena, svega par stotina metara ispod pavijana.

Još su bili zaokupljeni jelom - ostalo je meda, mesa planinskog zeca kojeg je pogodio
strijelom i par ribica iz rijeke u podnožju - kad iznad njih nastane paklena galama. Strašni
krici, divlji lavež, kamenje koje se kotrljalo niz padinu takvom žestinom da su iskre vrcale,
uz jeku koja je odzvanjala između klisura planinskog lanca. Žurno su se sklonili s mjesta
gdje su sjedili. Pavijani nahrupiše prema njima, razletješe se na sve strane, majke s
mladuncima na trbuhu, dok su mlađi pavijani ostavljali za sobom tragove izmeta.
Trebalo im je vremena dok nisu shvatili što se događa. Jedan mladi mužjak zaleti se
pravo u njihovu smjeru i zaustavi tik ispred njih, zareži pokazujući goleme očnjake, naglo
se okrene i pobjegne. Sljedećeg trenutka iznenada bljesne šarena sjenka pokraj stijena gdje
su se nalazili i dostigne pavijana. Bili su toliko blizu da su mogli primijetiti svu jezu u
njegovim očima i čuti vrisak. U tom trenutku leopard je skočio na njega i počeli su se
kotrljati u oblaku prašine. U snažnom sudaru začuje se škljocaj od kojeg su vrat i
kralježnica puknuli kao grana. Vidjeli su usta kako se otvaraju i krv koja šiklja iz presječene
vratne žile. Uskoro leopard krene uz kosinu vukući mrtvo tijelo, dok ostali pavijani počnu
galamiti i uz vrisak obasipati napasnika kišom kamenja.
Adam je to primijetio u pravo vrijeme. Povukao je Elisabeth iza stijena gdje su se
sklonih izvan dosega kamenja sve dok se buka nije utišala. Zadnje kamenje prohujalo je
pokraj njih i onda odjednom zavlada mrtva tišina kao da se nikad ništa nije oglasilo u planini.
Izašli su iz zaklona, ali bilo je već kasno da se išta vidi. Leopard je vjerojatno nestao iza
najbližeg brežuljka ih se sakrio u guštari. Ni traga od pavijana, osim žutog izmeta koji su
ostavili za sobom u bijegu i razlivene krvi na mjestu gdje je mužjak bio napadnut.
- Bilo je tako blizu nas - reče ona preneraženo buljeći u krv - da smo produžili dalje,
možda bi na nas skočio.
- Otišao je - tješio ju je on, ali njegov glas odavao je strah.
- Jesi li čuo njegov krik? Baš kao u čovjeka.
- Sve je bilo gotovo za sekundu - reče on kratko i uzme je za ruku.
- Hajdemo. Pada mrak.
- Misliš li da se leopard može vratiti?
- Neće, ali ne smijemo ostati na otvorenom prostoru.
Odvede je natrag u zaklon.
- Nisi završila s jelom - reče.
Ona odmahnu glavom.
- Ne mogu. Ne, sada.
- Molim te - on nije popuštao - trebat će ti. Pred nama je još jedan težak dan.
- Sutra će pavijani opet tražiti hranu na ovom obronku - reče ona zureći u gustu

109
pomrčinu. - Hoće li se ovoga još uvijek sjećati? Zaboravljaju li olako?
On slegne ramenima.
Malo kasnije, kad je došla sebi, ona reče:
- Možda je tako bolje i brže. Trenutak straha i bola, i tada sve je gotovo. To je bolje
nego ostarjeti kao ona starica iz plemena Hotentota i zatim biti ostavljen u rupi dok ne
umreš polaganom smrću.
- Misliš na onu staricu koja me je pronašla kad me je ugrizla zmija ... - reče on zamišljeno. -
Kad je njezin narod krenuo na put, ostavili su je za sobom da umre. Ja sam je održavao na
životu. Mjesecima sam ostao uz nju hodajući polako da se odviše ne umori . Naposljetku je ipak
umrla, dva dana prije nego što smo stigli u novo selo koje je podignulo njezino pleme.
Zadugo nije progovorio, a onda nastavi istim odmjerenim glasom:
- Pokušao sam učiniti sve što inače nisam mogao za svoju baku. Pa ipak, i ona je umrla,
što nisam mogao razumjeti. Osjetio sam bijes i povrijeđenost i teško sam došao sebi. Dugo
vremena nakon što sam je pokopao, pokušavao sam je održati na životu misleći na nju.
Kakve li koristi od toga.
- Ti si ostao na životu - reče ona želeći ga ohrabriti. - Mi smo živi i nastavljamo živjeti.
- Što misliš, hoćemo li zajedno ostarjeti u Capeu? Sve do onog dana...
- Barem nas neće ostaviti u dikobrazovoj rupi, i to još žive.
- Zar je to najgore što se može dogoditi? - upita on.
- Gore je od smrti onog pavijana.
- Mi nismo pavijani.
- Rekao si to skoro kao da žališ - reče ona trudeći se pokazati bezbrižnost.
- Možda i žalim.
Potpuno se smračilo. Zavukli su se ispod pokrivača i stisnuli jedno uz drugo.
- Sutra ćemo doći do vrha - reče ona zapadajući u san.
Međutim, to nije bio vrh. Kad su stigli do tog mjesta koje je izgledalo kao vrh, iza njega
se ukazala druga kosina koja je vodila do drugog, još višeg grebena, a zatim još višeg
beskrajnog niza planina koje su se dizale na sve strane. Nepokolebljivo su krenuli naprijed.
Naposljetku naiđu na novi klanac kroz koji se nekad probijala rijeka i, držeći se njezina
korita koje se probijalo kroz planine, primijetiše kako se postupno kamene klisure smanjuju
i nestaju sve dok jednog popodneva nisu iza posljednjeg zavoja ugledali pred sobom novo
područje koje se pružalo pedesetak metara ispod njihovih nogu.
Očima koje istražuju nijemo su promatrali suhi, bezvodni teren gdje vihori stvaraju
vrtloge bijelog pijeska koji pleše iznad zemlje i nestaje na bezbojnom nebu, skupine niskog
smeđeg grmlja, crvene kamenite brežuljke nalik fosilima golemih guštera, grebene, gole
predjele i udaljeni horizont izgubljen u magli.
Nisu se pogledali niti progovorili. Samo su zurili širom otvorenih očiju.
Vratiti se nazad, nije bilo moguće. Nisu imali drugog izbora. Preostalo im je samo ići
naprijed.
- Udat ću se za Erika Alexisa Larssona - objavila je ona za stolom.
- To uopće ne dolazi u obzir! - rekla je majka. - Nikad nisam čula za takvu ludost.
- Udajem se.
- Marcuse, upotrijebi svoj autoritet - izdala je nalog Catharina.
- Što će pomisliti naši prijatelji? Žena u unutrašnjosti zemlje!
- Zašto nije u redu biti žena u unutrašnjosti? - upita ona uzrujano. - Što nije u redu ako
je to žena? Treba li se netko sramiti zbog toga?
- Udana za čovjeka bez ambicije - reče njezina majka bez okolišanja. - Da dvoje djece
nisu u grobu, moja dva sina bitno bi promijenili cijelu stvar. Ova zemlja ih je uništila,
slomila. A ti, Elisabeth, ti si naviknula na ugodan život, tebe cijene, ti si primjer za druge.
- Govoriš kao da silazim u pakao. Radi se samo o unutrašnjosti zemlje.

Ruke su prekrasne, pogotovu ako se vraćaju s puteva ljubavi. Na svojim koljenima, koje
je privukla k sebi, drži njegovu ruku. Leđima se naslonila na bazaltnu stijenu kamenita

110
brežuljka gdje su se sklonili u hlad ovog popodneva. Kažiprstom prati linije na dlanu
njegove ruke žaleći što ne zna čitati iz njega (što li joj je prorekla ona Ciganka u
Amsterdamu?). Jedna linija bi trebala biti linija života, druga ljubavi, treća linija sreće, što
znači ova koja se naglo prekida? Ispunjena ljubavlju, pritisne usne na njegov dlan spremna
briznuti u plač. Sada preostaje samo sreća i patnja. Osuđeni smo na ovo putovanje, oboje
beskonačni kao pustinjski krajolik, puko bespuće, bespuće u duši. Pojedinosti se odnose na
one koji se zadovoljavaju činjenicama i pogrješkama.
Na kožama leže izvađeni predmeti iz njihovih zavežljaja radi inspekcije:
2 kožnata pokrivača
2 pregače
2 kožnate torbe
2 ljuske nojevih jaja
1 lovački nož
1 pištolj s vrećicom strjeljiva
6 strijela u tobolcu
1 kratki mač (assegai)
2 pruta
1 napukli lonac za kuhanje
1 kresivo
4 male zbirke školjki, neke okrnjene
3 vrećice ljekovitih trava 1 vrećica meda
izbor korijenja, gomoljika, lukovica i jestiva lišća
1 haljina iz Capea

- Može li se preživjeti u ovom kraju?

- Ako si sam, ne može. Ako se držimo zajedno...
Moramo preživjeti u ovom krajoliku koji ništa ne skriva. Iz blizine on je crvene i smeđe
boje, u daljini sivooker boje, dok su kameniti brežuljci na horizontu mutne plave boje.
Kamenje, nestašne vjeverice koje žive na tlu, bogomoljke nalik na suhe grančice, poneka
kornjača. Uporni strvinari na nebu, spremni zaskočiti pauke koji se brzo kreću između
zelenoplavih listova sočnih biljaka gorka okusa koje rastu blizu tla, zračne vijavice, poneka
bijela gola kost. Krajne temperature vrućine i hladnoće. Sat nakon izlaska Sunce žari u
očima kao usijani ugljen, znoj se slijeva niz prašnjava leđa, zemlja je odviše vruća dok gaziš
po njoj, a jezik dodiruje suho nepce. A onda, odmah nakon zalaska Sunca, toliko zahladi da
se moraš ogrnuti ogrtačem jer ti zubi cvokoću od hladnoće.
Stari Bušman ga je našao, polumrtva od žeđe, na ispucanom, od sunca ispečenom blatu
isušena riječnog korita. Klečeći u gorrehu, isisao je u svoja usta prljavu vodu iz blatnjave
zemlje. Okus života. Onda se s lukom u ruci i tobolcem sa strijelama preko ramena ponovno
trkom izgubio u svjetlucavi svijet fatamorgane. To ga je najviše iznenadilo, ne ta čudesna
voda istisnuta iz kamena i tvrde zemlje, već što se Bušman ili San, prezreni Koetsri68,
neprijatelj koji svojim strijelama ulijeva strah, udostojio napojiti ga vodom. Što drugo je
mogao učiniti već da on preuzme na sebe zadatak i pokuša staricu vratiti svom plemenu?
Ispod slane kore presahla jezera - dragocjena sol se također skuplja i sprema u pohranu
jer služi za sušenje mesa - on joj pokaže tamne krugove koje je voda za sobom ostavlja
prilikom opadanja.
- Tu nema više ničega - ustvrdi ona - u tom blatu ni vlage više nema.
- Samo gledaj.
S osmijehom na licu on počne kopati koristeći kratki mač. Nakon dvadeset, pedeset, pa i

68
Bušman, San, Koetsri - Nomadski narod pustinje Kalahari.
Bušman - Naziv kojim se služe Europljani.
San - Naziv kojim se Bušmani služe.
Koetsri - Pogrdni naziv za Bušmana.

111
sto centimetara zemlja je i dalje bila tvrda i suha kao kamen, zatim je postala mekša, počela
se drobiti i naposljetku vlažiti. Cijeli dan je radio do iznemoglosti i onda iz velike dubine
izvuče kornjaču koja se tu zavukla čekajući sljedeće kiše. Bila je to ženka s brojnim jajima
u svom trbuhu. Opskrbili su se za još jedan dan, možda i dva s racionalnom podjelom.
Promatra ga kako, klečeći, struganjem vadi meso iz oklopa. Pravo ispred njih Sunce
tone prema horizontu obliveno krvlju kao neko stvorenje koje razdiru strvinari. Ima izgled
nekoga tko moli.
Preživjet ćemo, preživjet ćemo. Izvući ćemo se.To je poruka s tvoga dlana. Nada uvijek
ostaje.

U tami praskozorja postupno im postaje jasno da se nešto događa. U početku nikakva

zvuka, tek slabo podrhtavanje, nešto muklo dopiralo je iz dubine zemlje. Adam se prvi
dignuo na noge, zatim opet legao i pritisnuo uho na zemlju. Mahnuo joj rukom i ona isto
učini. Malo-pomalo začuje se zvuk, daleka tutnjava, još preslaba za uho, koja se kradomice
uvlači u mozak i kosti tijela.
- Što je to? - upita ona.
Adam zatrese glavom. Možda je već znao, ali još nije bio siguran. Oko njih se
razdanjuje. Mukli štropot još uvijek je daleko.
Kad se Sunce pojavilo, jasno su mogli razaznati u daljini golemi, lijeni oblak kako se
skoro neprimjetno širi dok nije pokrio obzorje od sjevera do juga.
- Dim? - upita ona. - Ali u ovoj ravnici nema što gorjeti.
- Prašina - kaže on.
Ponovno spusti glavu na zemlju, osluškujući toliko dugo da se zabrinula.
- Onda, o čemu se radi? - upita ona.
- Požurimo - odjednom se užurbano digne na noge - pomogni mi.
Počne vezivati njihove zavežljaje mučeći se s remenjem.
- Adame, što se događa? - upita ona.
- Selidba antilopa.
- Ali...
- Nemamo mnogo vremena. Moramo stići do onog kamenitog brdašca.
Bez doručka krenu prema uskom kamenitom grebenu, udaljenom pola kilometra, gdje
su se ranije odmarali pod pokrivačem.
Crveni oblak sve više se širio na obzorju. Pokušavahu zadržati pogled na njemu, ali nisu
primijetili nikakvo kretanje, a kad bi povremeno bacili pogled, uočili bi promjenu jer se
oblak i dalje širio, postajao tamniji i sve gušći. Tutnjava se sad već mogla jasno čuti iako je
šum još bio mukao i jednolik, kao kod podzemnog odrona zemlje.
Žurno su se uzverali uz kameni obronak do najvišeg grebena brdašca gdje Adam odloži
svoj zavežljaj i počne skupljati kamenje za podizanje kratkog i debelog zida, tek dva do tri
metra dužine i visine struka, ali naporni rad na suncu sve više ga je zamarao zbog
toplinskog udara koji se odbija od tvrdog tla. Kamenje je bilo uglavnom veliko i odviše
teško tako da su bili prisiljeni sići do podnožja grebena da bi pronašli kamenje manje težine
za podizanje zida.
Nakon nekog vremena ugledaju nešto drugo ispod oblaka: nisku, neprekidnu masu
smeđe boje koja se približavala ravnicom kao čvrsti zid blatnjave vode, sporo, bez žurbe,
neumoljivo.
- Zar je moguće da su sve to antilope? - upita ona zapanjeno.
Nije odgovorio jer se još mučio s teškim stijenama, samo bi povremeno zastao obrisati
znoj koji mu je curio niz lice ili pljunuti na posjekline i žuljeve na rukama.
Zaista su to bile antilope. Sad se sama mogla u to uvjeriti. Niska masa antilopa koja se
sporo kreće ravnicom poput neprekidne smeđe vodene bujice.
Adam je skupljao drva i slagao ih uz podignuti zid, još uvijek bez objašnjenja. Tražio je
suhe grane, krhke grančice, trule komadiće kore trnovitog stabla.
Onda je nepregledno krdo antilopa stiglo do njih. Kretale su se jednolikim ritmom; dok

112
su bile još daleko, doimale su se usporeno, a onda su se odjednom našli okruženi odasvuda,
kao u beskrajnom vrtlogu tjelesa boje cimeta, s prugama boje čokolade i bijela trbuha.
Uporno su se kretale naprijed u široku luku rušeći sve pred sobom. Plimni val se razdvojio
pred zidom, nastavio teći s obiju strana, a zatim se slijevati u kompaktnu masu netom je za
sobom ostavio zaštićeno mjesto. Sve je obavijeno prašinom, sitnim smeđim prahom koji
prodire u svaku poru tijela, ulazi u oči, nos i usta, lijepi se za kosu, trepavice i obrve.
Adam i Elisabeth su se najprije stisnuli jedno uz drugo iza zaštitnog zida. Međutim,
kako se nesmanjena bujica smeđih tijela nastavila kretati, oni se ohrabre i podignu na noge.
Mogli su prstom dotaknuti antilope u prolazu, vlažne crne oči gledale su pravo naprijed kao
u misterioznom transu. Sad kad su bili tako blizu, bilo je moguće razaznati pojedine
zvukove: topot oštrih kopita dvopapkara po tvrdoj zemlji, kotrljanje nizbrdice istisnuta
kamenja, slabašno mukanje poneke antilope, prodorno glasanje ostalih. Zemlja se tresla pod
njihovim nogama i bez zastoja podrhtavala kao da je široke ravnice zahvatila sunčanica.
- Kamo idu? - upita ona zabezeknuto.
- Idu bez cilja.
On zuri u tu bujicu koja ih još uvijek okružuje i kojoj nema kraja na vidiku.
- Možda su na vjetru osjetile miris kiše.
Malo zatim, dok je ona i dalje promatrala tu masu, on odveže svoj zavežljaj i izvadi
pištolj. Strpljivo je čekao dok nije odabrao mladog mužjaka koji je prolazio tek metar dalje,
nacilja, pritisne mu cijev uz samu glavu i povuče okidač. Ostale antilope nisu ni pokušale
zaobići životinju na samrti. Adam je morao brzo privući tijelo prije nego što bi se pretvorilo
u kašastu masu.
- Hoćeš li je isjeći? - upita pošto je oderao kožu.
- Što ćeš ti raditi?
Pokaže na pištolj i ponovno ga napuni.
- Zar jedna nije dovoljna? - pobuni se ona. - Toliko mesa nije moguće sačuvati po ovom
vremenu.
- Treba nam tekućina iz trbuha - reče on zagonetno.
Proračunatom hladnokrvnošću nastavi ubijati antilope. Zatim, se više nije koristio
pištoljem, nastavio je obarati životinje assegaijem sve dok uza zid nije bilo naslagano barem
desetak trupala. Životinjska bujica nije se smanjivala.
Ona mu pomogne zapaliti vatru. Ni to nije poremetilo životinje koje su prolazile kraj
njihova zaklona.
- Da nema zida prošle bi pravo kroz plamen - konačno progovori Adam. - Vidio sam ih
na rijeci. One koje su bile na čelu, jednostavno su pregažene, druge iza njih i dalje nadolaze
sve dok pravi zid od tjelesa ne zagradi rijeku.
Usred tog laganog potresa u pokretu ispekli su meso i nahranili se. Sve joj je to bilo
neshvatljivo, kao da se događa izvan prostora. Nastavio je komadati ubijene životinje i
skupljati tekućinu iz trbuha.
Odvratila je glavu zbog smrada tople tekućine.
- Kasnije ćeš biti zahvalna - reče on uz osmijeh.
- Vjerojatno ćemo naići na običnu vodu.
- Zar bismo napustili ovo područje da je bilo vode?
- Hoćeš reći...
Kimnuo je glavom i nastavio raditi svoj posao.
- Znači, bit će još gore ispred nas? - upita ona.
- Tako je. Ne samo zbog vode, već i stoga što su životinje sve izgazile i pretvorile u
prah. Više neće biti moguće pronaći skriveni kambro ili druge lukovice. Ovo je sad pustinja.
Ustane i, dok joj je sunce bilo točno iznad glave, pogleda u smjeru juga, prema lancu
planina koji se nalazio iza ravnice kojom su se kretale životinje. On je znao o čemu ona
razmišlja: pa to su planine koje smo prošli.
Pokraj njih i dalje je promicalo krdo koje se sporo kretalo. Njihov zaklon tek je otočić u
ravnici prekrivenoj crvenom prašinom koju je preplavio životinjski svijet. Adam je sačuvao
samo meso prve životinje koju je ona izrezala na komade pokušavajući ga uzaludno od

113
sunca sakriti ispod pokrivača naslonjena na zid. Preostala trupla bacio je natrag u gomilu
koja ih je izgazila i pretvorila u prah. Naposljetku se smračilo. Zemlja se još uvijek tresla
pod njima. Naslonjeni na zid, sjedili su uz vatricu i slušali tutnjavu kako odzvanja kroz noć.
Zvijezde se ne mogu vidjeti od prašine. Životinje su okončale svoj pohod tek pred zoru.
Kako su se iznenada pojavile, tako su i nestale. Mukli zvuk tog pohoda počeo se udaljivati,
pretvarati u prigušene vibracije sve dok nije samo zemlja podrhtavala. Onda je i toga
nestalo.
Probudili su se u zoru suznih očiju, prekriveni prašinom i s glavoboljom. Oko njih
golem i prazan prostor, još prazniji nego prije. Oblak prašine nepokretno je visio iznad
cijele pustopoljine, bez daška vjetra. Nikakvih reljefnih obilježja u ravnici, i sami brežuljci
kao da su izgaženi do kraja. Ni traga od niska raslinja, skupine suha drveća ili gomila
stijena: tek beskrajna monotonija sitne prašine.
- Hoćemo li nastaviti put? - upita on.
Nije odgovorila, nije čak ni kimnula glavom.
- Dok smo išli naprijed, uvijek sam vjerovala da će biti bolje - reče na kraju.
- To me je tjeralo da se krećem. Svakog dana sam čvrsto vjerovala, sutra će...
- A sada? - upita on bez uvijanja.
- Ovdje ne možemo ostati - rekla je.
- Da se pokušamo vratiti nazad? - pokaže rukom prema jugu.
- Misliš da smo u stanju ponovno ih prijeći?
On slegne ramenima.
- Bolje pođimo naprijed - reče ona.
- Iako znaš da neće biti bolje?
Stisne zube, kimne glavom i podigne svoj zavežljaj.
Nastave hodati velikim praznim prostorom potpuno ošamućeni. Strvinari su se pojavili
na nebu.
Dok sunce već nemilosrdno prži, nekoliko kilometara dalje oni nailaze na izgaženi,
krvavi i prašnjavi smotuljak prekriven strvinarima. Jedva se još mogu razaznati dio lubanje,
zubi i čuperak kose.
- Bio je to lav - reče on skoro s poštovanjem - našao im se na putu.
- Ali...
Riječi su bile suvišne.
Prije smo o ovome pričali, sjećaš li se? Nisi mi htjela vjerovati. Još uvijek si mislila da
se to događa u Capeu i da se odatle proširilo na unutrašnjost zemlje. Razumiješ li sada
bolje? Život u divljini odvija se na poseban način, i nepoznati mogu patiti, a smjerni se
pobuniti.
Stojiš pokraj mene bez riječi. Eno strvinara. Oko nas nema ničega. Prljava si i puna
prašine, znoj je ostavio tragove na tvom preplanulom licu, kosa ti se slijepila od zemlje, oko
tvojih usta linije patnje, oči ti uplašene i podlivene krvlju, dojke su se opustile, a bradavice
im potamnjele. Ljudsko stvorenje svedeno na prašinu. Prepoznajem te. Nikad te nisam više
volio nego sad.

Ruševina je bila nalik bubuljici naspram golog brežuljka na isprženoj i izgaženoj

ravnici, ali njihovu pozornost je privukla kao orijentir. Nakon one tri male ruševine s druge
strane gorja ovo je prvi put da naiđu na najmanji znak ljudske nazočnosti. Strvinari su im
pokazali put.
Koliba od blata i kamena, prednja strana urušena, dijelovi krova razneseni vjetrom,
niski zid od kamena, koji okružuje dvorište, srušen dopola, ali još uvijek se drži. Vjerojatno
je ovaj zid natjerao antilope da skrenu u svom pohodu i tako sačuvao dvorište. Strvinari
kruže iznad kućice, dva su se već spustila na razbijeni krov, dok su se ostali smjestili po
kamenju urušena zida. Nigdje ljudi. Ptice je privuklo napola trulo tijelo antilope koje je
ležalo dijelom na stražnjem ulazu, a dijelom u kući, kao i jedan pas.
U početku su vjerovali da je i pas mrtav, međutim, u jednom trenutku on podigne glavu

114
- bila je donekle prevelika za mršavo tijelo koje se jedva držalo na slabašnim nogama - i
svaki put zalaje slabašnim glasom na strvinare kad god bi se približili. Ovi bi odlepršali i
strpljivo se pridružili crnom polukrugu ptica koji se sve više suzivao.
Kad su prošle antilope, pas je vjerojatno ostao stražariti nad trulim tijelom, povremeno
bi se hranio pokušavajući jezikom navlažiti osušenu krv.
Čim su se približili, s mukom se podignuo na noge, pokazao zube, dok su mu usta i
upale oči bili prekriveni rojevima muha. Pokušao ih je upozoriti slabašnim lavežom, ali
samo je zacvilio i počeo mahati repom. Adam mu je prišao i potapšao ga po koščatoj glavi.
Psa su vjerojatno za sobom ostavili ljudi koji su napustili kuću, ali kad je to bilo? Zbog čega
nisu sa sobom poveli i psa? Zašto su ostavili namještaj koji je ležao razbijen u dijelovima
razbacanim po podu od suhe balege? Po svemu sudeći, to se davno zbilo. Ipak, ne može se
biti siguran, jer sunce i vjetar djeluju nasilno i brzo.
Prvo se trebalo riješiti mrtvog tijela antilope. Pas je opet zarežao i čak pokušao ugristi
Adama kad je ovaj uhvatio truplo za stražnje noge i počeo ga odvlačiti. Pola kilometra dalje
truplo je prepustio strvinarima koji su se okupili. Pas ga je na povratku dočekao jadnim
mahanjem repa, očito odviše iscrpljen da zadrži agresivnost. Cvileći, ponjuši Adamove
noge, ode nekoliko metara iza kuće, potom se vrati i isto ponovi sve dok Adam nije pošao
za njim, umoran, ali znatiželjan. Pas ga odvede do nekoliko kržljavih trnovitih stabala u
presušenom kanalu koji se pružao preko stražnjeg dvorišta. Ondje otkrije bunar od kamena.
Za vrijeme kišnih godina vjerojatno se punio iz nekog izvora. Pas nije prestao cviljeti,
pokuša skočiti na stijene koje su okruživale bunar, ali noge nisu izdržale i on se sruši na
zemlju.
Napola ošamućen i ljutit, Adam zaviri u bunar, ali od mraka ništa nije mogao
primijetiti. Baci unutra kamenčić, zadrži dah i na dnu začuje mukli udarac u vodu. Zajedno
poveže sve komade remena i u bunar spusti kuhinjski lonac koji je propuštao vodu. Strpljivo
rukama uspije izvući malo prljave i smrdljive vode. Očito je na dnu bunara ostalo tek
nekoliko centimetara vode, ali od neočekivana otkrića zatomi jecaj u grlu.
Sav radostan ulije psu malo vode u šupljinu nekog kamena, a ostatak u nojeva jaja za
Elisabeth.
Ona je sjela pokraj vrata unutar kuće i odmah zaspala. Ovo je prvi put, otkad su naišli
na antilope, da su se uspjeli skloniti od sunca. Odonda je prošlo nekoliko tjedana i sve to
vrijeme morali su svoje zavežljaje nositi na glavi radi sjene. Isto tako, da bi tijela zaštitili od
nemilosrdna sunca, bili su primorani u najgore vrijeme dana nositi pokrivače iako je pod
njima bilo neizdržljivo od vrućine. Zaliha smrdljive vode gurala ih je naprijed. Da bi je
pročistili, procijedili su je kroz porub suknje iz Capea, inače bi ona sve povratila. Tako su
neočekivano došli do dragocjene zalihe vode iz bunara.
Goreći od nestrpljenja, odlučio je ljusku jajeta ostaviti na miru dok se ne slegne
prljavština, a onda je polako podigne do njezinih ispucalih i ispečenih usana nagovarajući je
da pije. Primijeti kako joj se u snu pokreću usne, kako guta, a onda se odjednom uplaši,
sjedne i pogleda ga sumnjičavo kao da ne vjeruje što se događa.
Zasićeni vodom, legnu na spavanje a da nisu ništa pojeli. Spavali su cijelo popodne,
cijelu noć i pola idućeg dana sve dok ih konačno nije probudio pas cvileći i potežući njihova
pokrivače.
Nakon spavanja osjete još veću iscrpljenost, kao da je ovaj odmor duboko u njima
uzburkao talog umora i potisnuo ga da izađe na površinu njihova života.
Sjeli su na kućni prag, izgubljeno zurili u prazan prostor i uporno žvakali sasušene
ostatke hrane iz pustare koje su sačuvali i zatim zasladili s malo meda. Elisabeth je dala psu
malo užežena mesa koje je ostalo od ubijene antilope.
Iako još ošamućen i s glavoboljom, Adam prvi put počne istraživati kuću i okoliš. Pošto
je naišao na neke kosti koje su virile iz urušena prednjeg zida, nastavi kopati po krhotinama.
Ljudska lubanja. Još kostiju. Možda postoji nekoliko skeleta ispod gomile zemlje i kamenja.
Ali kakve koristi od iskopavanja?
Ona ga zatekne na tom mjestu, zastade i nogom dodirne lubanju.
- Možda je vjetar srušio zid na njih - primijeti ona iako on ništa nije rekao - ih su ih, po

115
tebi, ubili Bušmani?
- Da se dogodio nesretan slučaj, u kući bi ostalo još hrane.
S obnovljenim zanimanjem nastave čeprkati po krhotinama, ali hrana je već bila
opljačkana ili uništena. Jedino su otkrili i prepoznali dva dječja kostura. Pomalo
neočekivano, u stražnjem dvorištu, u malom vrtu što ga je zaštitio srušeni zid, našli su tri-
četiri tikve koje su tu mjesecima ležale, a tvrda kora s donje strane sačuvala je jestivi dio,
zatim šaku uvelih slatkih krumpira i grašak u osušenim mahunama, pobijelio od žestoka
sunca, ali još uvijek jestiv ako se namoči u vodi. Sve je to hrana. Bilo je dovoljno, čak i za
psa.

Mnogo dana je prošlo a da se nisu pomakli od kuće; spavali su ili bezvoljno ležali u
hladu. Pomalo im se počne vraćati osjećaj nalik na energiju iako je to jedva potaknulo nadu
u njima, već prije sumorno mirenje sa sudbinom. Umorni jesu, ali prije ili kasnije trebalo je
krenuti dalje.
Pod razbijenim ostatkom krova koji se srušio iznad kućnog zida, lastavice su svile
gnijezdo. Svakodnevno su promatrali kako oko njega lepršaju i vraćaju s crvićima ili
kukcima. Ravnodušno su slušali kako u gnijezdu cvrkuću mladunci. Adam je čitavo vrijeme
čekao suzdržavajući se skinuti gnijezdo iako je znao da će na kraju to morati učiniti. Taj
odlučujući čin naznačit će nastavak njihova putovanja. Odlagao je to iz dana u dan žudeći
za tom ukusnom hranom, ali i plašeći se posljedica te odluke. Naposljetku, više nije bilo
odlaganja. Jedne večeri, nakon što su se oba roditelja vratila u gnijezdo, naslagao je uza zid
kamenje i drva, popeo se i pohvatao jednu pticu za drugom. Palcem i kažiprstom hvatao je
ptice za vrat i kratkim bi trzajem zavrtio rukom. To je bilo dovoljno.
Elisabeth ih je unijela u kuću da napravi juhu kojom će napuniti sve posude što su im
bile na raspolaganju. Mali slasni obrok bio je vruć. Čak je i pas dobio svoj dio, zajedno s
ptičjim kostima. Dok su sjedili na kućnom pragu hraneći se juhom, oboje su bili svjesni da
je jedan dio njihova života ostao za njima. Toj dubokoj, podzemnoj sili još nije ponestalo
snage.
Padne joj na pamet prva napuštena kuća na koju su naišli prije dolaska na more. Tada je
stvorena odluka. Sjetila se kako je pripremala jelo na otvorenu ognjištu čekajući njegov
povratak, kako ga nije bilo do zalaza Sunca, kako su divlji psi lovili zebru trgajući meso s
nje dok je bježala i kako se odjednom između drveća pojavio Adam s gazelom na ramenu.
Evo ga natrag, vratio se.
- Ne smijemo više ostati - rekla je te noći i sada je to ponovila:
- Sutra moramo nastaviti putovanje. Ovdje se ne vrijedi zadržavati.
Prije izlaska sunca, s novom oskudnom zalihom hrane, krenuše u golu hladnu pustoš.
Šugavi pas pođe za njima kaskajući im za petama.
Adam se okrene i pokuša ga udariti nogom. Pas se zaustavi ušiju priljubljenih uz
preveliku glavu i s repom među nogama, ali čim su krenuli dalje, i on produži za njima,
ovog puta na sigurnoj udaljenosti.
Adam uzme kamen i baci ga na psa. On zacvili i pobjegne, ali netom oni krenu i nastave
hodati, on se trkom vrati.
- Zašto ne bi ostao s nama? - upita Elisabeth. - Odveo te je do vode. Spasio nam je
život.
- Ne možemo ga hraniti.
- Ali, Adame, on nas treba, ne može preživjeti bez nas.
- Ako pođe s nama, umrijet će od gladi - reče on kratko.
- Možda nam može pomoći u traženju hrane.
- Odviše je slab, od njega nema koristi.
- Onda ću ja s njim dijeliti hranu.
- Ne budi tako glupa!
S negodovanjem pogleda u nju i osjeti zlobnu želju da zgrabi mač i zabije ga u mršavo
pseće tijelo. Kao da je naslutila što smjera učiniti, ona se postavi između njega i životinje.

116
Nitko nije izgovorio ni riječ, situacija ih je oboje iznenadila. Njezin uporan pogled natjera
ga oboriti oči i pomiriti se s nečim što nije mogao shvatiti, a to je da ovo odvratno stvorenje
za nju znači nešto u što se ne smije miješati a da ne povrijedi bitan dio nje ili onog što
postoji između njih dvoje. Zbunjeno se okrene bez riječi i srdito nastavi hodati. Ona pođe za
njim. Pas ih je slijedio na maloj udaljenosti.

Danonoćno je stari Roloff izrađivao zemljopisne karte u rasklimanoj daščari sklepanoj

od krhotina brodova koji su pogrješno procijenili lokaciju zaljeva ili se nasukali na
stijenama ili pješčanom prudu. Imao je bijelu grivu zapuštene kose, upale, zakrvavljene oči,
suzne i užarene od noćiju provedenih pod svjetlom žute lampe, tri preostala zuba, dva
gornja i jedan donji, i artritične ruke kvrgave kao kandže strvinara. Rukavi košulje bili su
izlizani, iz nepravilno skraćenih hlača virile su gole noge. Kad je ispred nekoga ulazio u
mračnu daščaru, listovi nogu bi mu nabreknuli. Živio je s jednom starom Hotentotkom koja
je lovila ribu, spremala hranu i s njim na podu dijelila ležaj, dok je on čitavo vrijeme
provodio s kartama. Razgovor s njim svodio se na mutno sjećanje na Njemačku koju je
napustio kao mladić, na putovanja morem kao mornar Holandske kompanije za Istočnu
Indiju, na luke i žene (namignuo bi na nju), na svjetlucave noći na dalekim morima, na
smrad donjeg brodskog prostora na surovi lov na robove na Madagaskaru i obali Gvineje i
dugo putovanje, prije dvanaest godina, kroz unutrašnjost provincije Cape sve do područja
gdje žive crni narodi s one strane Great Fish River (Velike riblje rijeke).
- Aber zur Sache69, gospodine Larsson, vidite, na povratku s tih putovanja nacrtao sam
kartu koja detaljno prikazuje ovu zemlju, vollstandig70. Pretpostavljam da poznajete Kolbovu
kartu? Mo'š mislit! Taj čovjek je čitavo vrijeme visio u krčmama Capea pijući dok nije bio
kaput, nikad nije kročio dalje od Stellenboscha. Jeste li ikad vidjeli nekoga o kome govori,
sličan je nekom stvorenju iz Offenbarung Johannisa71. Njegovi ortaci u piću nacrtali su te
karte i ispričali priče koje je on opisao. Schandlich72. A što se tiče Abbe' de la Callea,
verflixt73 Ne želim govoriti protiv Božjeg čovjeka, ali kad pogledaš njegovu kartu, više zna o
Bogu nego Capeu. No, glauben sie mir74, moj zemljovid jedini je koji pokazuje ovu zemlju
onakvom kakva jest.
Nun75, uz to, odnio sam je guverneru s najljepšim željama misleći da ću za stare dane
zaraditi vreću rix dolara. Gott im Himmel76! Pozvao me je tajnik vijeća. Po nalogu njegove
ekscelencije, uzmite natrag vašu kartu. Ako je ikad komu pokažete ili se usudite napraviti
kopiju, sofort77 će vas dopasti trideset godina u lancima.
Schen sie mal78, gospođo Larsson. Odatle sam se sklonio ovamo i ništa drugo ne radim
nego bez predaha kopiram ovu kartu was sonst79, čak i da sve ode u vjetar. Uberzeugen Sie
Sich80, čitava kuća ispunjena je kartama i nitko ih ne smije pogledati. Možda će se jednoga
dana, kada umrem i kad me stara Eva zakopa na žalu, ova daščara urušiti, a vjetar raznijeti
karte weit und breit81 i negdje u ovoj pustari neki stranac će naići na jednu i otkriti kako

69
Aber zuch Sache (njem.) - Ali pređimo na stvar.
70
Vollstandig - Potpuno, apsolutno.
71
Offenbarung Johannis - Ivanovo otkrivenje.
72
Schandlich - Sramotno.
73
Verflixt! - Proklet bio!
74
No, glauben sie mir - Ali, vjerujte mi.
75
Nun - Sada.
76
Gott im Himmel - Pomozi, Bože!
77
Sofort - Odmah.
78
Schen sie mal - Vidite.
79
Was sonst - Što sada.
80
Uberzeugen Sie Sich - Uvjerite se.
81
Weit und breit - Daleko i široko.

117
izgleda ovo područje. Hoću reći, kako netko može biti sit diesseits82 ove planine, a ne znati
kako izgleda jenseits83 ? Ali, sada se moram ispričati, gospođo Larsson - liebe schone Frau84!
Ne mogu vam ni jednu dati. Pomislite samo ako vijeće dozna za to? Poslat će me na otok
Robben dreissig Jahre85. Nikako, bolje je strpjeti se. Nije mi ostalo još mnogo od života,
radije ću ga proživjeti u miru. Zato ako zaista želite saznati kakva je ovo zemlja, treba
učiniti samo jedno, furwahr86, krenite i sami otkrijte. Nacrtajte vlastitu kartu. Možda će
guverner imati milosti za vas. Aber nehmen Sie Sich in Acht87, ovdje se ljudi boje svoje zemlje,
radije ne žele znati kako ona izgleda. Što oko ne vidi... das verstehen Sie doch,ja88?
Bez zemljovida kroz prostranstvo, sve dalje prema horizontu, bez jasna smjera, samo
slijediti zalazak Sunca u potrazi za gnijezdom u kojem zlatna vuga nese zlatna jaja nađe li
ga itko dosad? U nedostatku orijentira nije moguće ni procijeniti prevaljeni put. Jedini
pokazatelj napredovanja su sve umornije noge, teškoće pokretanja udova, grčevi u trbuhu,
stalna bol koja je ščepala utrobu dugim tankim prstima, sve više je stišće i nikad ne popušta.
Jedino se mehanički možeš dalje kretati, uporno se odupirati gladi, žeđi i samom sebi,
pokoravati se neukrotivoj volji koja čovjeka tjera naprijed. Mnogo bi lakše bilo leći i nikad
se više ne dignuti.
Najprije: promatranje. Sada: patnja. Lakše je kretati se krajobrazom istine nego ga
shvatiti ili objasniti.
On, ona i mršavi pas.
Povremeno nailaze na kosti uginulih životinja napola pokrivenih pijeskom.
- Možda ćemo nas dvoje jednog dana ovdje ležati? Hoće li nas tada ova zemlja
prihvatiti?
- Ne misli na to - reče on oštro - razmišljaj o Capeu.
Ona bespomoćno odmahne glavom.
- Na Cape sam zaboravila. Više ga se ne sjećam. Ponekad mi se čini da je to samo
mašta. Sve što je preostalo, nalazi se ovdje. Ne znam koliko još mogu izdržati.
- Moramo izdržati.
- Znam da moramo. Pokušavam. Je li to zaista moguće?
Pogleda u njega. Oči su mu duboko u šupljini. Ona pokušava natečenim jezikom
oblizati naslage krvi na popucalim usnama, ali dodir vlage samo pojačava bol. Zbog
zasljepljujućeg svjetla s teškoćom zadržava pogled na njemu. Oblik njezina prsnog koša
jako je naglašen, bedrene kosti su iskočile, njezina koljena i laktovi kao da su nerazmjerno
široki u odnosu na tanke ruke i noge.
- Da, moguće je - kaza on.
Mršav je kao i ona i od žege je još više potamnio.
- Mi ćemo se vratiti.
Pas ide za njima hramajući na bolnoj nozi. Primijetila je kako kriomice hrani psa, kada
nije znao da ga promatra. Ćešće su se zaustavljali da bi poštedjeli psa i tako su najtopliji dio
dana proveli pod improviziranim šatorom koji su napravili od pokrivača prebačenih preko
motki.
Čak i prije nego što su skrenuli s tragova pustoši koje su za sobom ostavile antilope, pas
je, s jednog tajnog izleta, ulovio vjevericu koja živi pod zemljom, donio je i odložio ispred
Adamovih nogu te ga pogledao mašući lagano repom. Toliko ju je to pogodilo da je
okrenula glavu ne bi li sakrila suze. Pomalo zbunjeno je kleknula i pomilovala psa po glavi.
Dok je pas promatrao dahšćući, Adam je životinju oderao i ispekao na vatri.
Osim vjeverica, pas je idućih dana uspijevao doći i do drugih životinja, npr. kornjača, a

82
Sit diesseits - Sa ove strane.
83
Jenseits - Sa one strane.
84
Liebe Schone Frau - Draga i lijepo gospođo.
85
Dreissig Jahre - Trideset godina.
86
Furwahr - Doista, uistinu.
87
Aber nehmen Sie Sich in Ach - Ali uzmite u obzir.
88
Das verstehen Sie Doch, ja? - To ćete ipak razumjeti?

118
jednom je ulovio i pticu sekretara. Nakon što su skrenuli s prašnjave staze, to se redovito
događalo. U biti, pas je postao prijeko potrebit za njihovo preživljavanje, čudan katalizator
njihovih odnosa.
Osim toga, Adam je opet bio u stanju usput pronaći i iskopati rijetke korijene barroe,
ngaap ih kambro89. Nalazio je i sočne biljke čije lišće se moglo koristiti, jaja ili larve u
mravinjacima, smolu s trnovitog stabla, bobice ghivarrie90 od kojih se zavrti u glavi. U zoru
bi ponekad lizali rosne kapi s širokog lišća xerophita91 ili skupljali nakupljenu vlagu sa
treperavih mreža pauka lovaca. Međutim, to je bilo malo, nije bilo dovoljno. Tek toliko da
izbjegnu smrt, sve više su gubili na težini, svaki korak bio je bolan, svaki dan mali zajam na
život ponovno obnovljen, još jedan dan izgubljen da se dostigne horizont. Počela je misliti
da je ovaj predio još gori od potpune pustinjske praznine. Ondje čovjek barem može
zaključiti da je smrt neizbježna, da je gorka samilost sve bliža. Ovdje nije tako. Ovdje sve
ostaje nedorečeno, stalno se odlaže, stalno si u pokretu. Nikakve nade u spasenje, tek
nastavak mučna kretanja po tvrdoj užarenoj zemlji, u susret obzorju kojega nisi u stanju
dosegnuti, kojeg se nikad ne možeš odreći. Makar koliko daleko došli, najviše se možemo
nadati pitanju: obzorje koje vidimo, je li uistinu jest kraj.
U jednom trenutku činilo se da je ništa više neće spriječiti da umre. Na beskrajnoj
pustopoljini dva puna dana apsolutno ničega nije bilo. Zaustavili su se odmah nakon izlaska
Sunca. Adam je kamenjem podupro dvije motke, na njima raširio pokrivače i sklepao mali
šator u kojem će provesti dan. Sjeo je na rub hlada. Ona je legla. Nije mu pokušala uputiti ni
jednu riječ jer se plašila da će je pokušati spriječiti u onome što je naumila. Jednostavno je
legla mirne duše s odlukom da više neće ustati. Ne vrijedi truda. Stalno mislimo da smo u
stanju ići naprijed, ali tomu jednoga dana dođe kraj. Taj kraj je sada došao.
Začuje kako pas laje u daljini, a onda na to zaboravi. Ošamućena, nagonski podigne
glavu i odjednom joj postane jasno da joj se Adam obraća držeći nešto, što je pas donio.
Zmija. Odmahne glavom jer nije dokučila što hoće reći. Uz jaku koncentraciju razabere
njegove riječi:
- Možemo je pojesti. Samo glava je otrovna.
Ona ponovno odmahne glavom.
- Ne mogu.
- Kao i kod svake životinje, to je samo meso.
- To je grijeh. Ne mogavši se svladati, ona se počne smijati vlastitim riječima ne znajući
pravi razlog. Tek nešto kasnije shvati da se više ne smije, već plače ispuštajući suhe jecaje
iz užarena grla.
Adam izreže zmiju na male komade i nakratko ih ispeče na plamenu vatre koju je
zapalio, tek toliko da zatvori krv u mesu. Međutim, ona odbije okusiti.
- Molim te - nagovara je on.
- Ne želim.
- Umrijet ćeš ako ne budeš jela.
- Želim umrijeti. Nemoj me spriječiti.
- Elisabeth - podigne je s naporom i na sebe nasloni njezino koščato tijelo - nemoj tako
govoriti. Jedi. To je hrana.
- Ne mogu.
Kao djetetu kojem treba dati lijek, on silom otvori njezinu čeljust. Na trenutak se
opirala, a onda popustila, odviše slaba da ustraje. On utisne komadić mesa kroz stisnute
zube.
- Jedi, mila moja.
Ona i dalje odmahuje glavom, ali isto tako žvače zatvorenih očiju.
Progutala je.

89
Barroe, ngaap, kambro (hot.) - Vrste jestivih korijena.
90
Ghwarrie (afr.) - Zimzeleni grm ili drvo visine do sedam m, s crvenim jestivim bobicama.
91
Xerophit - Kserofit, biljka koja može preživjeti u sušnom području i u sebi sadrži vodu,
npr. kaktus.

119
 - Odlično - reče on. - Odlično, pokušaj još jedan komad.
Prije nego što je odgovorila, počne povraćati. Zbog gorčine žuči komad mesa joj izađe
iz usta.
- Ponovno pokušaj.
Njezin želudac opet odbije hranu, ona nastavi povraćati kao onog dana kad su naišli na
truplo, čak i gore jer joj je nutrina bila suha. Samo komadići mesa izlaze iz nje. Toliko je
iscrpljena da nema snagi ni zaplakati.
Konačno, ovo je ipak kraj, pomisli ona. S gustim tragovima sluzi koja se zadržala na
njezinim usnama, nasmija se u sebi na pomisao spasenja.
Prepuštajući se svemu, obuzme je nepodnošljiva tuga, prevelika da potjera suze.
- Umirem - promrmlja kroz ispucale usne - a još uvijek ništa nisam shvatila. Nije mi
jasno što radim ovdje.
On je zagrli i ispruži se pokraj nje.
- Sjećaš li se onog dana - upita tiho - kad si se raspitivala o moru? Kad sam te odveo na
onaj otočić?
- Sjećam se. Kako ne, sjećam se ribica, nanara, rakova u bistroj vodi i crvene hobotnice.
Svuda oko nas more je udaralo o stijene. Kako osjetiti more ako se ne izložiš opasnosti?
Natjerao si me leći na bijeli pijesak i silovito si ušao u mene, a more svuda oko nas, i dok su
valovi prelazili preko nas, svršio si u meni. Iste noći nadošla je velika plima i potopila
otočić. Sjećam se, kako ne.
- Sjećaš li se kad smo sjedili na kamenom brdašcu i osluškivali antilope kako prolaze
pokraj nas?
Čak su i lava koji se našao na njihovom putu pregazile očiju slijepo uprtih ispred sebe.
Smrt je bila predivna i mogla se opipati.
- Ako se toga sjećaš, bit će ti lakše. Samo mirno lezi. Osluhni zemlju. Nemoj slušati
ušima. Čuj zemlju.
- Hoćeš li opet leći na mene? - prošapta ona.
- Hoću ako želiš.
- Nemoj me ostaviti.
Pažljivo se podigne i legne na njezino tijelo. Ovog puta nisu se ni pomaknuli. Ležali su
potpuno mirno. Jedino se njezina ruka pomakne tražeći, kao da postavlja pitanja, njegove
stare brazgotine na leđima i bedrima.
Čuje kako diše blizu nje. Njezine uši čuju zvuk vlastite joj krvi. Čini joj se da zapada u
san, samo to nije san. Pričinilo joj se da napušta svoje tijelo, diže se u visine, vrlo visoko
kao strvinar, i gleda dolje na njih koji leže u hladu na tom malom mjestu usred ravnice.
Zvukovi u njihovoj blizini polako su nestajali. Nakon cikada ona sada čuje nešto drugo,
zvuk je mnogo širi i strašniji.To je tišina koja se izražava kroz stijene i zemlju, izrovane
jarke, kamene brežuljke, drveće izloženo vjetru.
Ponekad pomislim jesam li te sanjala. Spavam na pijesku kao morska zvijezda koju su
van izbacili morski valovi, ta misao je rođena u vodi s pijeskom koji blista na tvojim leđima
- spavam pokraj morske majke koja diše, tvoji prsti lagano stišću nerješivu tajnu školjke.
Noge ti se tresu kao bambus u stjenovitu jezercu. Želim te dodirnuti, najprije stidljivo,
nježno, zatim s više strasti, želim te proždrijeti, u potpunosti posjedovati. Probudio si se u
mojim ustima. Nestala sam u zelenoj boji mora. U glavi mi se vrti, sve dublje i dublje
povlačiš me u sebe kao plima u tihoj ekstazi ljepote podmorja. Kao ribica grickam te po
vratu i ramenima, bradavicama, trbuhu, bedrima i nabreklom udu. Tako si blizu i više ne
znam gdje završavaš, a gdje ja počinjem dok zajedno plutamo u vodi bez dna. Sada se
rastvaram, isparavam kao pjena, mlaz ili magla, kao oblačić koji raste dok ne postane golem
i raspadne u kišne kapljice.
Nastojiš me spriječiti da umrem. Pokrio si me svojim tijelom da me zaštitiš od strvinara.
Zaglušna tišina u potpunosti me ispunja. Bila je ovdje prije nas, ostat će kad nas više ne
bude. Da, svega se sjećam. Sve se slijeva u moje ništavilo. To je ono što znam, to je ono što
čujem: bez mene ovaj kraj neće znati za svoje postojanje. Zahvaljujem ti. Zbog ovog
sjećanja morat ću nastaviti put s tobom. Zar nisam sama rekla, krug se mora zatvoriti? U

120
meni je sve od značenja ili je ništavno. Na menije odluka. Tu slobodu mi dopuštaš. Želiš da
iskusim patnju, a ne da me ona uništi.
Patnja je kao nebo kojim ptica leti. Tek povremeno, vrlo rijetko - trenutak na vjetru -
dopušteno joj je sletjeti na granu ili užarenu stijenu da bi se odmorila, ali ne zadugo.
Ti si sa mnom. Dotaknula sam te. Kao u moru među stijenama, kao one večeri kad si
rekao: želim te nagu. Samo na trenutak. Nikad više od trenutka. Možda ni ne možemo svaki
put trpjeti više od trenutka. Sjećam se. Pokušat ću ići dalje. Ovo strahotno prostranstvo koje
nas okružuje stvara tišinu u kojoj se rijetko, vrlo rijetko usudimo prepoznati jedno drugo.
Podignula je glavu - kad je to ustao s nje i vratio se na ulaz zaklona? - i smjesta
primijeti, ali i shvati, da se i on zagledao. Na obzorju, baš ispod nazupčane linije posljednjih
kamenitih grebena, ukaže se dugačko, svjetlucavo jezero. Isprva nije povjerovala. Zašto to
ranije nisu primijetili? Kad su jutros stigli na ovo mjesto, bili su odviše umorni da bi nešto
primijetili. Gledali su ne više od nekoliko metara ispred sebe. Stalni izazov horizonta škodi
očima i dok ideš naprijed, tvoji zahtjevi postaju sve skromniji. Bila je sasvim iscrpljena da
bi nešto uočila, a i on je bio previše zauzet oko nje da bi gledao naokolo. Sad je bilo sasvim
jasno: cijelo vrijeme se ondje nalazilo. Jezero, nalik velikom ogledalu, pružalo se prema
istoku okruženo drvećem i zelenim brežuljcima, kolibama i ljudskim bićima. Znači, bila je u
pravu. Nakon što prijeđu planine, naći će se pred rajem. Nisu tako rano smjeli izgubiti
pouzdanje. Zbog toga su se posramili.
Puzeći na rukama i nogama približi se Adamu i dotakne ga.
- Vidiš li ti to? - postavi ona nepotrebno pitanje.
- Je li ovo stvarno?
- Sam se uvjeri - teško je disala. - Hajde, pokupi stvari i krenimo.
- Zar nije bolje pričekati dok ne prođe žega?
- Bit će mi dobro - pokušava ga uvjeriti. - Što prije krenemo, prije ćemo ondje stići.
Počne spremati svoj zavežljaj.
- Koliko bi moglo biti udaljeno?
- Teško je procijeniti na ovim ravnicama. Moramo stići prije zalaska Sunca.
Pas je lizao šape pune rana. Pojeo je veći dio onoga što je ostalo od zmije.
- Hajdemo - reče ona.
- Moramo polako hodati - upozorava je on - iscrpljena si, a ništa nam nije ostalo od
hrane.
- Ondje će biti dovoljno za jesti i piti.
Nasmija se, a uzvik radosti zastade joj u grlu. Samo da opet stigne do vode, skoči u nju,
zaroni cijelim tijelom i dobro se opere, da joj tijelo osjeti hladnoću i vlagu i popije koliko
joj treba. Da živi.
Svaki put kad ona požuri, on je mora zadržati. Dug put treba prijeći, a žega je nesnosna.
Treba sačuvati snagu, a ona nije svjesna napora.
Jedino bi reagirala pokazujući ispred sebe: onamo, onamo, zar ne vidiš?
Zar je važno ako stignemo iscrpljeni? Ondje se možemo zadržati koliko hoćemo, sve
dok se u potpunosti ne odmorimo. Vidjet ćeš, odsad će sve biti mnogo lakše. Prekretnica je
iza nas. Ostali smo na životu, pomogao si mi preživjeti.
Prvi je naslutio pravu istinu, ali nije ju joj imao snage priopćiti. Kroz znoj koji se hvatao
za njegove užarene kapke ugleda jezero kako se svjetluca i treperi, kako se zelena stabla
njišu, a ljudi se vrzmaju oko koliba. Zašto nije mislio na to prije negoli su krenuli? Čovjek
to ne želi. Možda su ovakve erupcije pouzdanja potrebne da bi se održali na životu.
Gleda u nju kako hoda s posljednjim atomima snage da bi se održala na mršavim
nogama. Čuje kako gubi dah. Nastoji joj nešto reći, ali glas je samo promukli šapat u
njegovu grlu. Pas ih slijedi neusklađenim ritmom, trčkara od jednog do drugog suhog grma i
odmara šape u škrtoj hladovini grančica sličnih dikobrazovim bodljama prije negoli skupi
snagu da ponovno izađe na sunce.
Dođe mu da zaplače. Dođe mu da opsuje. Prvi put otkad su zajedno, osjeti grčeve u
trbuhu.
Kasno popodne konačno se zaustave, tijelo joj se njihalo pokriveno znojem i prašinom.

121
 - Je li još daleko? - upita ona. Glas joj napuknuo, krvari iz grla.
- Ondje nećemo nikad stići - reče i ne usudi joj pogledati u oči.
- Naravno da hoćemo. Zašto ne bismo stigli?
- Jezero ne postoji.
Ona podigne ruku da bi mu pokazala, a onda je spusti teško dišući.
- Adame, to nije moguće.
- Ne, ne postoji. To je samo fatamorgana.

- Ako nema drugog izbora osim smrti - reče ona jedva čujno - zašto mora biti nasilna
kao smrt onog pavijana u planinama? Zašto mora biti tako?
- Nećemo mi umrijeti - pokušaje on utješiti.
- Ne želim više živjeti. Premorena sam. Jednostavno ne želim.
- Ni jutros nisi željela, a ipak smo produžili živjeti.
- Zato što smo ugledali jezero, zato što sam odjednom imala u što vjerovati, što mi je
pomoglo da nastavim hodati.
Sjedne na užareno tlo.
- Eno jednog brežuljka - reče on - hajdemo do njega. Ondje će biti lakše provesti noć.
- Ne ću, želim ostati baš ovdje - odgovori ona tvrdoglavo.
Prihvati je za ruku da joj pomogne ustati, ali ona ljutito odbije i zajeca. Nije bila u
stanju plakati, pluća i grlo skoro su joj potpuno suhi, nema suza, ali ona sjedi sklupčana i
jeca, cijelo joj se tijelo trese.
- Nije tako daleko - preklinje je on.
- Zašto ti ne ideš? - reče ona zadihano. - Vrati se u Cape Town. Ispričaj im... - ništa više
nije izustila, čak je i jecanje prestalo.
Raspakirao je sve njihove stvari, ali nema joj što ponuditi, ni list, ni usahli korijen za
žvakanje, ništa. Došao je u iskušenje da legne uz nju, da se više ne pomakne i da tako bez
pokrivača zajedno ostanu izloženi svježem noćnom zraku i sutrašnjem žarkom suncu.
Međutim, sama snaga iskušenja stvori u njemu otpor. Oko motki naslaže hrpice kamenje,
iznad motki postavi pokrivač, zapali vatru, sjedne uz nju i baci pogled na tamu koja se
spuštala. Pas je, dahšćući, legao nasuprot njemu. Ona se nije ni pomaknula.
U daljini se začuje štektanje i smijeh šakala. Ako ima šakala, onda nečega mora biti.
Zec, antilopa ih gnu. Pojavio se mjesec. Stisne zube i, osjećajući bol, ustane na noge.Tijelo
mu se povije od grčeva, pluća su gorjela.
Nju pokrije drugim pokrivačem.
- Ostani ovdje - reče - pokušat ću štogod naći za hranu.
- Ničega nema.
- Obećavam, nešto ću naći.
Ona odmahne glavom.
- Ostavljam ti psa - reče on - i kratki mač. Ne znam dokad ću biti odsutan. Možda do
sutra, možda prekosutra. Ali, vratit ću se, Elisabeth, čuješ li me? Vratit ću se s nečim za
jelo.
- Nemoj ići - prošapta ona.
- Moram, to nam je posljednja nada.
Klekne pokraj nje, dobro je umota pokrivačem i poljubi. Na usnama nema vlage, nalik
su mahunama koje stružu jedna o drugu.
Pratila ga je pogledom pokušavajući zapamtiti što je rekao, boreći se da razmrsi svoje
misli. Ide li prema Capeu? Pozdravi moje roditelje. Ispričaj im sve. Ima li ljudi i vode u
blizini? Nabujala rijeka. Ne, vola je odnijela rijeka, ja sam ga natjerala da se baci u rijeku.
Pripazi na kamenje. Ne smiješ ubiti onu gazelu, ona je spazila da se kupam u rijeci, ona nam
vjeruje, došla je tražiti zaštitu. Vani pada snijeg, ne osjećaš hladnoću?
Što taj pas radi ovdje? Znači, nije uginuo? Mislila sam da ga je ujela zmija. Jedna stara
Hotentotka isisala je otrov, ali i ona je umrla. Zakopana je u dikobrazovu rupu. U mojoj
haljini. Imala je smjelosti kopati po mojim stvarima i ukrasti haljinu ne znajući kako se nosi

122
ako imaš stara osušena vimena koja vise. Mlade djevojke imaju izdužene, vlažne usmine
koje strše iz njihova spolovila, pokazala mi je vrlo ponosna na sebe. Ovdje se nitko ne
srami, samo se treba pokriti zbog strvinara. Prije ili kasnije iskopat će ga ispod stijena. Kad
bi samo čovjek bio čist, gol kao kostur, kao kamen bez nanara. Svjetiljka sa žutim svjetlom
danima se njiše iznad mene: presvlačimo se triput dnevno, donesi vode. Hoćeš li me
poslušati? Naviknula sam da me se sluša. Drago dijete, robu nikad ne vjeruj. Ti misliš da je
rob nitko drugi do žena, a žena samo rob. Želim vam najaviti: namjeravam se udati. Ne radi
se o silasku u pakao, već u unutrašnjost zemlje. Sami ćemo izraditi zemljovid predjela kroz
koji budemo prolazili. Sehen sie mal moj jedini posao je kopiranje iste mape. Aber nehmen Sie
sich inAcht, ljudi se ovdje plaše vlastite zemlje. Negdje na pustari neki će stranac naići na
jednu koju je odnio vjetar.
Pojavili su se u vašoj blizini i protutnjali dalje kao vjetar pogleda uprta ispred sebe,
očito ne vide kuda idu, još uvijek vjeruju u raj. Pogledaj, nije me strah. To je samo umor.
On može bez mene nastaviti put, ne znam kamo, ali bit će mu dobro, kretat će se u krugu,
kao na otoku.
Vjerojatno je zadrijemala jer kad je ponovno otvorila oči, Mjesec se već pomaknuo iza
druge strane zaklona. Šakali su se još uvijek glasali u mraku, ali u daljini. Nije vidjela psa.
Ona jadna djeca koja su izgubila život u ruševini. Je li to odista djelo Bušmana? Ali zbog
čega uništiti jedno cijelo domaćinstvo zbog nekoliko komada stoke? To nema smisla.
Evo me. Uništite i mene. Pošaljite još jedno krdo antilopa da me izgazi i pretvori u prah.
Položite djecu pokraj mene, te mršave kosture. Čovjek se rađa s mnogo muke, čovjek je
neuništiv.
Osjećajući bol sjedne da bi vidjela izlazak Sunca. Adam se još nije pojavio. Sjeti se
onog dana kad je rijeka odnijela vola. I ona je htjela skočiti u nabujalu rijeku, uvjerena da
više neće imati snage. Kako je to smiješno! Danas je svakako imala razloga prekratiti muke,
a ipak se nije ni pomaknula da nešto učini. Kako to da se uz sve veći očaj u čovjeku
istodobno stvara i otpor prema činu koji sve može okončati?
Umorna sam. Umorna sam. Nemam želju nastaviti put, a ipak bih krenula dalje. Kako
sam mu dopustila da luta noću, a možda i nekoliko dana, da bi mi pronašao hranu, a ukoliko
se vrati, može me naći mrtvu? Ti si mi protiv moje volje rekao da pričekam.
Koliko si više razloga imao da onog dana kad ti je gospodar naredio da bičuješ svoju
majku, sebi skratiš život? Nisi to učinio. Danima si zurio u tu veliku planinu preko puta
mora koja je značila slobodu, ali nisi poludio, nisi se ubio. Staviše, uspio si toliko mjeseci
izdržati na tom otoku.
Sjećam se šuma vode koja se slijevala s vesla te noći kad sam na tankoj splavi pobjegao
s otoka. Nije me se najviše dojmio udar valova niti škripa balvana, već šum vesla u vodi,
prvi, najradosniji, zvuk slobode. Isto sam se tako osjećao i pred Utvrdom. U sjećanje mi se
nisu prvo urezali okovi niti bič s osam krakova, a niti to što sam bio izložen očima svih tih
ljudi koji su podrugljivo dovikivali, već krik galebova iznad moje glave i njihov let na
vjetru. Pa i sada kad me misli odvedu iz ove žedne zemlje kroz koju se probijamo, ja čujem
krik galebova, a kad noću utonem u san, čujem šum vesla u vodi.
Ovog puta nema vode, samo fatamorgana. Hoće li ona to preživjeti? Čini se da je
izgubila svaku volju. Moram naći nešto bolje od zmijskog mesa, kornjače ili divlje dinje.
Možda bi lakše bilo pomoliti se za pomoć? Ali komu? Alahu moje bake Seli, Heitsi-Eibibu
moje majke ih Bogu, odnosno Isusu Kristu? Imena, samo imena. U pomoć će mi priteći
male stvari koje me okružuju: stijene, neuništivo korijenje, zemlja, ravnica, kameniti
brežuljci, zvijezde ili Mjesec.
Uporno kao pas slijedio je štektanje šakala. Kretao se brzo, sam, po hladnoj mjesečini.
Skoro ga obuzme veselje - iako stišano zbog bolova - što se nalazi potpuno sam u prostoru.
Kao da su se u pomrčini granice svijeta još više proširile, postale još udaljenije, a crne
sjenke stijena i grmova stvarnije od ostalih stvari. Istodobno, sve je nekako pitomije nego
danju. Ne nježnije, već pristupačnije, nije tako odbojno.
Nemoguće je bilo odrediti dolaze li šakali prema njemu, obilaze li oko njega ili ga zvuk
vara na otvorenu prostoru. Bilo kako bilo, imao je utisak da se u svom naporu vrti u krug.

123
Približio im se tek pred zoru. Došao je do zaključka da je njegov trud možda isto obmana
kao i fatamorgana jer glasanje šakala ne mora ništa značiti. Možda se samo poigravaju, bore
među sobom ili pare. Na to se spremio. Međutim, kad se razdanilo, uzbuđeno otkrije da
njegova upornost nije bila uzaludna. Tri-četiri šakala stjerali su jednu ženku gazelu uz
kameni zid brežuljka. Od njihova napada pokušala je zaštiti tek rođeno mladunče. Po svemu
sudeći, otkrili su je upravo nakon okota jer posteljica je ostala još netaknuta.
Kad je prišao bliže, šakali su odstupili režeći i cvileći, a onda su pokušali lažno prijetiti
vrteći se sasvim blizu oko njega. Povukli su se kad je Sunce izašlo. Gazela ih je pratila
pogledom sumnjičavo frkćući. Svaki put kad bi mladunče pokušalo stati na kao stabljika
duge noge, ona bi ga brzo njuškom gurnula natrag. Na najmanji Adamov pokret spustila bi
duge svinute rogove i frktanjem bi ga upozorila. Očito je bila iscrpljena okotom i dugim
noćnim bdjenjem, ali Adam je znao da lako može pobjeći. Budući da je bila prevelika da bi
upotrijebio pištolj, uzeo je strijelu iz tobolca, pritisnuo je na tetivu luka i odapeo. Strijela ju
je pogodila u rame. Uznemireno je zameketala, poskočila i polako počela odmicati, ali
nakon nekoliko metara zaustavila se i vratila svom janjetu. Bijesnim trzajem stražnje noge
uspjela je ukloniti strijelu. Adam je znao da je dovoljna i najmanja ogrebotina, strijela je
otrovna. Međutim, sati mogu proći do djelovanja otrova, a on nije izdržljiv kao Bušman da
bi je pratio ukoliko odluči pobjeći. U stanju je čak i s mladuncem prevaliti velik dio puta
prije zalaska Sunca.
U jednom trenutku je shvatio da nije sam. Uzbuđeno lajući, mršavi pas projurio je mimo
njega, začudo, poduzetan unatoč umoru. Gazela je smjesta spustila glavu i okrenula
smrtonosne rogove prema njemu. Skoro je probola psa. On zacvili i skoči u stranu, ali
trenutak kasnije brzo se vrati natrag.
Adam je sad mogao upotrijebiti pištolj ciljajući joj u rame da bi je onesposobio. Ona se
zatetura, padne i dašćući ponovno digne na noge. Taj kratki zastoj bio je dovoljan da pas
projuri mimo nje i zgrabi mladunče za vrat. Jedan trzaj bio je dovoljan.
Gazela se opet spustila na koljena. Trebalo ju je što prije dokrajčiti. Adam više nije htio
trošiti strjeljivo, ostalo ga je malo, a već su se dočepali mladunca. Njemu je trebalo više od
toga. Dok je pas dalje napadao gazelu, Adam joj se privuče s leđa, uhvati je za vrat i s
nožem u ruci napipa vratnu žilu.
Posljednjim trzajem gazela iznenada široko zamahne vratom i jednim rogom bijesno
raspori njegovu ruku od šake do lakta. Na trenutak on ispusti žrtvu. Pas je tada zgrabi za
nos. To je bio kraj.
Adam ostane bez daha ležati pokraj mrtve životinje, u glavi mu se vrtjelo od umora i
gubitka krvi. Ova noć bila je preteška za njegovo oslabljeno tijelo. Nakon dugog vremena,
tražeći naslijepo, uspije gazelu okrenuti na leđa i pronaći malo nabreklo vime. Uhvati
bradavicu i istisne tanki mlaz mlake tekućine u svoja osušena, razjapljena usta, pijući i s
mukom gutajući bez zastoja. Naposljetku se zaustavi, ustane na noge tresući se od napora,
uzme kožnu vreću i u nju isprazni mlijeko iz gazelina vimena.
Ruka mu je još gadno krvarila. Sjeti se paučine. U ovo doba dana laku ju je pronaći
kako sjaji na grmlju puna rose. Ranu pokrije paučinom i omota kožnatom vrpcom koju
odreže sa svoje pregače.
Osjetio je da mu se vrti u glavi i odluči se najprije odmoriti. Nešto kasnije krv počne
curiti oko poveza, ali je na kraju prestala. U ruci je još osjećao muklo udaranje, ali više nije
smio gubiti vrijeme. Nespretno petljajući lijevom rukom, raspori trbuh mladunčeta i s
krajnjom mukom izvadi crijeva i iscijedi tekućinu. Malo je promislio i zatim odsjekao
stražnji dio gazele. Više od toga nije mogao nositi. Ponovno je legao da se odmori i pustio
psa da se naždere preostalog mesa. Kasnije ga baš i neće biti.
Kad je ustao, Sunce je već bilo visoko na nebu. Kretati se po toj žegi bit će pravi pakao,
ali nije se smio dalje zadržavati. Visoko nad njim primijeti strvinare kako kruže i srce mu
počne kucati od straha. Zar je već prekasno? Tjerajući nemilosrdno svoje tijelo, počne
kaskati u smjeru ptica.
Počela se tresti kad je ugledala strvinare. Je li mu se što dogodilo?
Ubrzo je shvatila da kruže oko malog zaklona. Zašto se to ranije nije dogodilo?

124
Nevjerojatno je kako mogu nešto naslutiti. Nije imala drugog izbora nego se zavući ispod
raširena pokrivača i uz viku mahati rukama sve dok se nisu povukli i postali udaljene, ah još
uvijek vidljive mrlje. Ponovno je legla. U glavi joj se vrtjelo. Povremeno, dok je ležala, sve
bi joj se zamračilo pred očima. Prije gutanja s mukom je pokušala u ustima skupiti
pljuvačku, ali usta su joj ostala suha, a grlo toliko nateklo da je jedva mogla disati. Nema
koristi. On će stići prekasno. Bila sam tako tvrdoglava, primijeti uz kiseli osmijeh, odbijala
sam biti nekome na raspolaganju, postati nečije vlasništvo kao krava, zaprežna kola ih neka
bačva. Sad će me preuzeti smrt ne pitajući dopuštenje. Više se ne mogu odupirati. Voljela
bih zbog Adama, ali to više neće biti moguće.
Kad je njegova sjena pala na nju, ona ga je zamijenila za strvinara. Pokušala je
pokrenuti usne i otjerati ga, ali nije bilo ni glasa.
- Elisabeth - reče on.
Otkad ta stvorenja govore?
- Donio sam ti hrane - reče on i sjedne pokraj nje.
Čula je kako teško diše gubeći dah. Osjeti njegov miris.
- Meso i mlijeko - reče i prinese vreću njezinim ustima. Poradi velike žege postalo je
mlako i kiselkasto. Gutala je s teškoćom. On ju je nukao i s beskrajnim strpljenjem hranio
kao malo dijete. Malo kasnije otvori oči.
Pogleda gore. Ničega nema. Bog je praznina beskrajnog neba.

Sličnost oblika u prirodi: snježna pahuljica - hrbat kamenitog brežuljka, jaruge nastale
erozijom - listovi paprati - skelet gmaza.

Još jedan kredit na život, mnogo bitniji nego prije. Put su u stanju nastaviti, ali s
mukom. On se nikad ne žali, ali ona je primijetila da ga rana muči. Zagnojila se, jedva se
može rukom poslužiti. Rijetko govore. I to je naporno.
Nešto se dogodilo: izgubili su Cape kao neki predmet koji su usput negdje ispustili.
Ništa više nisu očekivali, nikakve nade da stignu do grebena i ugledaju nešto drugo od
onoga što su dosad gledah. Horizont je preuzeo svu kontrolu.
Preostalo je hodanje, tek kretanje bez nekog cilja: teturanje na nogama, krutim poput
drveta, veslanje bolnim rukama, mučno klipsanje na stopalima omotanim u debelu kožu,
disanje, znojenje koje na njihovoj prljavoj koži pravi različite šare i šepavi pas koji za njima
hramlje.
Nekad si me znao optužiti da sam odviše bijela za istinu. Pogledaj me sada. Crna sam i
izgorjela od sunca. Je li ovo istina - ova patnja bez kraja, ovo naprezanje kroz prostor samo
zbog kretanja, da ne bismo opet legli na zemlju?
Ako sad netko odustane, druga osoba neće moći sama nastaviti put.
Sve veća bezvoljnost. I neobični osjećaj čuđenja zbog tišine i prostora. Sve se događa
po prvi put u ovom bespuću. Rijetke riječi koje izmijenimo, svaki put su prve riječi. Svaka
zora prva je pojava bijele svjetlosti koja obasjava ovaj prazni svijet. Evo zrna praha: sve je
rođenje.
One noći u planinama pomislila sam: ma kako izgledalo jezivo, bilo je neke ljepote u
nasilnoj smrti pavijana. Poput bezočna ubijanja bika ili oluje u Biskajskom zaljevu. U
takvim trenutcima svjestan si da si živ. Ma kako to izgledalo grozno, ipak je prijeko
potrebno. Takvi teški trenutci tjeraju nas da se održimo na životu.
Možda sam onda bila mlađa. Nenadana okrutnost proizvela bi šok i ja bih došla svijesti.
Sada sam manje zahtjevna. Potrebe su mi skromnije prirode. U tihoj patnji koja ne popušta,
s očajanjem ponovno otkrivam sebe. Ja idem dalje. Jedino to. Horizont je izvan dohvata, s
tim sam se pomirila. Inače ne bih znala da sam živa. Zbog ovog očaja ja te volim.
Jednom je postojao raj pokraj mora. Bili smo u njemu, sjećaš li se? Budući da smo ga
izgubili, možemo u njega vjerovati.
Unatoč svemu, nastavljaju se kretati kroz hladne noći i žarke dane. Noću hodaju kad

125
izađe Mjesec, danju se odmaraju - premda je to na neki način teže - na jarkoj svjetlosti
spavati je nemoguće, po mraku je mnogo teže doći do hrane.
Samo ne odustati. Nastaviti put, izdržati, preživjeti, to je naša sudbina. Nema trenutaka
ekstaze, samo skromna ustrajnost takve trenutke čini podnošljivim.
Hodamo se sve sporije i sporije. Stanje njegove ruke sve je gore, vući za sobom noge,
postaje skoro nemoguće. Ni pas ne može izdržati. Iako se čini nevjerojatnim, Sunce svakim
danom sve više prži i bliješti. Pri dnevnoj svjetlosti nisu se više u stanju kretati. Što s
hranom? Jedino im pas nešto može pronaći.
Pokušati ostvariti cilj, sve više se pretvara u jezovitu igru. Koliko još ovako? Meso i krv
ne traju vječno. Jedva je ostalo nešto mesa i krvi, tek kosti, žile i koža. Gdje si, horizonte?
Naviknuta na umor, ne misleći ni na šta, ona je i dalje koračala pokraj njega. Jedini
odgovor patnji - zbog toga je još na životu - bila je spremnost na patnju. Umjesto otpora,
treba joj se prepustiti, dopustiti da ti polako, prožimanjem svega što još nije postojalo, pruži
spoznaju i tako da kroz bol, lišavajući se svega, doneseš sebe na svijet.
Još jedan predah, stanka koja se nije mogla izbjeći.
Znači, dovde smo stigli? Ova pješčana kotlina će biti kraj našeg puta. Pomogla mu je da
kamenjem pričvrsti motke - ruka mu zadaje mnogo muke - i na njih raširi kožnati pokrivač.
Kad je pala noć, a on nije ni pokušao ustati da bi nastavili prevaliti još dio puta, ona prihvati
činjenicu da je zaista došao kraj. Skoro s olakšanjem legne i zatvori oči.
Međutim, nije računala na njegovu snažnu volju. Samo je čekao da ona utone u san jer
to je već unaprijed smislio. On odbija prihvatiti da su prešli toliki put i da na kraju skončaju
u ovoj pustoši kao dvije životinje. Netom se uvjerio da je zaspala, on tiho pozove psa. S
teškom mukom, na šapama koje su krvarile, šugavo stvorenje dogega se do njega. Adam mu
protrlja uši i pogladi ga po velikoj glavi, pas mahne repom i poliže ga po licu i rukama.
- Legni dolje - reče on i pokaže svoje krilo.
Pas legne položivši glavu na Adamova koljena.
Držeći nož u lijevoj ruci, on desnom rukom nastavi gladiti psa po glavi, a onda prstima
zatvori njegovu njušku.
Ne će dugo trajati.
Kad je Adam zategnuo njegovu glavu i pripremio vrat za nož, pas prigušeno zalaje,
pokušavajući se osloboditi.
I za tebe je bolje.
Krv je šiknula iz prerezanih arterija. Adamova ruka bila je preslaba da drži tijelo koje je
udaralo nogama pokušavajući se izmigoljiti. Morao je svojim tijelom pritisnuti njegova prsa
i trbuh dok se nije smirio. Doima se kao žena, kao ljubav.
Ne plače, ali suze mu klize niz obraz. Sad sam digao ruku na vlastitu majku pomisli on,
što god slijedi, to sam zaslužio, bilo bičevanje, okove pod kricima galebova ili lance, otok,
pustinju. Ja sam sebi pakao.
Sudbinu one antilope u špilji još nekako je prihvatila, makar protiv svoje volje. Ali,
smrt psa ona neće prihvatiti.
- Oh, Bože, Adame! - prošapta promuklo kad se u zoru probudila u groznici i ugledala
kako peče meso na vatri.
- Nemoj govoriti - rekao je - gotovo je. Samo jedi, treba nam.
- To je kao da jedemo sami sebe.
- Molim te ne govori tako.
Odbila je otvoriti usta. Pokušao ju je prisiliti kao sa zmijskim mesom. Ali ona izgubi
kontrolu i bijesnim udarcem izbije mu meso iz ruke.
- Neću - zajeca - prije bih umrla.
- Ne budi glupa. To je meso, to je život.
- Bio je s nama čitavo vrijeme.
- Pokušao sam ga otjerati, nije htio otići.
- Kad je ulovio mlado od gazele, spasio nam je život.
- Danas nas opet može spasiti. Ionako bi uginuo od gladi, kao i mi. Nije više mogao
loviti.

126
 - Bio je dio nas, sve što smo imali.
- Moraš jesti.
- Samo naprijed, ti ga jedi ako možeš - zaplače sva očajna - ali nemoj mene siliti. Ja
neću jesti. Nakon toga kreni sam, mene ostavi ovdje.
- Zbog tebe sam to učinio - molio je gubeći nadu.
- Ostavi me na miru.
- Pokušaj, makar malo.
- Neću.
- Pogledaj.
Stavio je komadić mesa u usta, s mukom ga žvakao, a onda progutao.
- Ti si običan divljak - rekla je tresući se od tihog bijesa - mrzim te!
- Nema koristi od toga što se trudiš biti bjelkinja - plane on - samo se pogledaj!
Zatvorila je oči drhteći od uzbuđenja.
- Jedi ako želiš ostati na životu.
- Što nam se to događa? - prošapta ona sva u šoku. - Ne smijemo se uništavati na ovaj
način.
- Jedi, inače ćeš sebe uništiti.
- Ne mogu jesti njegovo meso.
- Za Boga miloga - reče on umorno - na kraju ćeš morati jesti. Drugog izbora nemaš.
Ona samo odmahne glavom.
Ovo postaje komično, pomisli ona na ivici nervnog sloma: svaki put krajnost, zatim
predah, pa novi napor koji nas sve dublje vodi u ništavilo. Prije ili kasnije, jednom treba
pokazati dostojanstvo i reći: “Sad odbijam.”
Majka je rekla: “Elisabeth, svi te visoko cijene, ti služiš drugima kao uzor.”
A ti mi sad govoriš: “Kako ćeš preživjeti ako nisi spremna biti životinja?”
- Dodaj mi jedan komad - prošapta ona kad je pao mrak.
Nije se usudila pogledati ga u oči iako je znala da neće biti zlobe na njegovu licu. Tijelo
se usprotivi komadiću mesa. Nakon što je prvi odbacilo, ona ipak sebe natjera da uzme novi
komad. Želudac joj se stegne, ali pukom snagom volje uspije ga progutati ležeći nepokretno
na zemlji, odviše bolesna da se pomakne.
Ovo je ludost, prava ludost. Zašto se trudimo ostati na životu kad je tako lako odustati?
To nije prirodno. To nije ljudski.
Zašto se vraća životu? Zašto se suočuje s još jednom njegovom značajkom, nakon što je
zaklao psa? Zašto se trudi živjeti sa svojom novom značajkom?
- Želim umrijeti, zaista želim - promrmlja ona tihim glasom.
Nasilu u grlo ugura još jedan komad mesa, zadrži ga unutra, trese se i diše ubrzano -
odvratno, iscrpljeno, suncem opaljeno, sklupčano biće, tek hrpica golih kostiju i sasušene
kože, čuperaka dlaka, očiju koje prijeteći zure: ljudsko, živo stvorenje.

Tri dana kasnije, kad su naišli Hotentoti, nađoše ih na istom mjestu. Meso im je vratilo
snagu, ali, svladani umorom i apatijom, nisu se još bih pokrenuli, nemoćno su se osjećali na
samu pomisao da se na putu ponovno suoče s novim gubitkom snage, oteklim grlom, očima
koje nestaju u očnoj šupljini, vrtoglavicom, prvim gubitcima svijesti, a zatim novim
obrocima od mesa i biljaka, traženjem hrane na mravinjaku, ubijenim gušterom s novim
odvratnim početkom.
U daljini su primijetili oblak prašine koji se dizao naspram popodnevnog Sunca i
prilazio sve bliže.
- Antilope? - upita ona. Nije bila sigurna treba li se radovati zbog eventualnog spasa ili
očajavati zbog još veće patnje na vidiku.
- Ne vjerujem - reče on i usmjeri pogled - možda tek malo krdo, ili možda...
- Što je?
Nije odgovorio. Njegov pogled bio je čitav sat uperen prema horizontu. Oblak, još
uvijek crvene i smeđe boje, približavao se zaklonivši Sunce.

127
 - To su ljudi - konačno izjavi - vjerojatno Hotentoti koji se sele.
- A sva ta prašina?
- To je stoka - govorio je tako tiho da odmah nije shvatila značenje te riječi.
Kad su shvatili da će ljudi proći kilometar dalje, smjesta su pripremili svoje zavežljaje i
krenuli prema ravnici s istom gorljivošću kao kad su ugledali fatamorganu. U jednom
trenutku ona zastade s osjećajem praznine u trbuhu, samo da bi se uvjerila da opet nije neka
obmana, a onda trkom krene za njim dašćući otvorenih usta.
Bila je to skupina od pedeset do šezdeset ljudi, slabašnih, mršavih muškaraca, žena i
djece, posivjelih od prašine, u pratnji krda stoke, ovaca i gomile pasa. Stoka je bila u
jadnom stanju, ali ovce debela repa još uvijek su imale odakle crpiti snagu.
Skupina je najprije oklijevala i sumnjičavo gledala dvoje stranaca nasred ravnice. No
kad ih je Adam oslovio na njihovu jeziku, njihova suncem spržena lica naborala su se od
veselja i razvukla u osmijeh. On joj je prevodio, a nekolicina, koja je poznavala osnovne
riječi holandskoga jezika, stane brbljati s njom.
Da, bili su u Capeu: pogledaj, evo ogrlica i bakra koje su trampili. Dobili su i brendija i
duhana za žvakanje, ali toga je već nestalo. Sad se sele i prolaze ovom pustoši bez vode.
Čuli su da se dalje prema sjeveru, na mjesec dana hoda, nalazi dobra zemlja za ispašu.
- Što nam se ne pridružite? - upita jedan od govornika. - Ondje dolje ne dobra zemlja.
- Nećemo - brzo odgovori Elisabeth - ne možemo. Moramo ići u Cape.
- Zašto mora? - izgledah su pomalo zbunjeno.
- Već dugo putujemo - pokuša ona objasniti.
- Ali mi se vratiti u Cape jednog dana - uvjeravao ju je Hotentot - čim dođu kiše. Onda
lako proći ovo područje, ti vidjeti. Kolika razlika između jedan mjesec i nekoliko mjeseci?
- Ne, mi moramo...
On ravnodušno slegne ramenima.
- Vi ne razumijete - reče ona.
- Je, istina - prizna on - ja ne razumjeti.
Onda malo bolje pogleda:
- Kako to bijela žena ići pješke ovakva zemlja?
Ne skrivajući znatiželju, zurio je u njezine usahle grudi, rebra i bedrene kosti koje su se
vidjele. Njegove oči nisu pokazivale želju. Nije osjetila potrebu pokriti se. Zbog čega bi to
bilo važno?
- U redu - reče on konačno, klikne jezikom i pljune na zemlju - ti misli i reci što mi
učiniti. Ostajemo ovdje noćas.
Žene pođu skupljati drva. Prije sumraka psi su se vratili trkom iz pustare, neki s
prizemnim vjevericama, drugi sa zečevima i kornjačama. Ovog puta im dopuste zadržati
plijen budući da su u čast ove prigode velikodušno zaklali najslabije govedo. Skupili su se
oko vatre, jeli i brbljali, smijali se i pili.

Elisabeth je sjedila sa strane, povukla se u sebe i odsutno slušala kako govore svojim
jezikom.
Kad su završili jesti, izvuku instrumente i na mjesečini se razlegne piskutavi zvuk
svirala u pratnji tužnog, monotonog tona ghoere i muklog klopota rommelpota92. Uz glasan
smijeh pljesak ruku, posude s opojnim pivom počnu kružiti od ruke do ruke. Mlađi svijet
plesao je i dizao prašinu na starije koji su sjedili oko vatre, promatrali i sokolili ih, dok su se
njihove pregače njihale i lepršale u divljem zanosu plesa. Zemlja se tresla pod njihovim
nogama.
Ona je sjedila i sa zanimanjem promatrala snažno iskazivanje radosti, što se činilo
nestvarnim na ovim pustim ravnicama gdje se sve moglo predvidjeti i gdje caruje potpuna
tišina. Ove ljude je iznurila vrućina i prašina dok su hodali po žestokom suncu, a sada su se,
u mraku uz ples, vratili u život ispunjujući tišinu glazbom i smijehom, pijući velikim

92
Rommelpot (afr.) - Vrsta bubnja na kojem se zvuk proizvodi trljanjem opne.

128
gutljajem kiselo pivo koje je izražavalo njihovo blaženstvo. Jer sutra - sutra ih opet čeka
napor.
Sutra će nastaviti putovanje. Ona će stajati s Adamom i gledati kako se na ravnici oblak
prašine smanjuje, buka udaljuje i nestaje u daljini. Onda će se i prašina slegnuti i bit će kao i
prije: ona i on u strahu od svjetlosti i prostora. Jedino što će biti još gore nego prije jer će ih
sjećanje na ovu noć progoniti u njihovoj samoći.
Zašto se ne okrenemo i pođemo za plemenom? U njihovoj sredini će preživjeti. Ima
mesa, kiselog mlijeka i meda u velikim količinama, tu se razgovora i smije. Što će se
promijeniti ako u Cape stignu tek za godinu dana? Pred njima je cijeli život.
Trebaju li se okrenuti i ponovno suočiti s groznim putovanjem? Odviše je umorna da i
pomisli na to. Nije htjela razmišljati o tom izboru. Cape je sada mnogo bliži nego prije. Više
nije izgubljen, Hotentoti su ga na čudesan način vratili u život. One ogrlice i bakarna žica
dolaze iz Capea. Ondje su bili prije mjesec dana. Vidjeli su Utvrdu s pet masivnih uglova, s
vješalima na trgu pod otvorenim nebom, kanalima kojima s Heerengrachta teče voda prema
moru. Vidjeli su planinu iznad grada s koje se pruža nevjerojatan pogled na plavetnilo
oceana i kuće, sa zidovima obijeljenim vapnom i slamnatim krovovima, koje su požutjele ili
potamnjele od duge izloženosti suncu. One su pružale zaklon od bjesomučnog jugoistočnog
vjetra. Vidjeli su ribarske brodove kako se vraćaju u luku s tovarom galjoena93, lososa, red
romana94 i snoeka95. Vidjeli su brodove koji donose slatke crvene smokve i kao kristal bistru
vodu iz bunara na otoku i s tovarom plavog kamena za nove kuće, povorke guvernera i
državnog vijeća, njezina oca u kočiji, Phoenicopterus ruber; mlinove za mljevenje žita, stabla
murvi.
To je realnost, to postoji, nalazi se tek mjesec dana hoda od ovog mjesta. Sve su to
vidjeli i, evo ih, sad plešu, u očima im je još uvijek njezin Cape.
Mnogo kasnije svi su grupno otišli na spavanje. Oko nje i Adama stisnula se u mraku
masa nepoznatih tijela. Udisala je miris užežena sala i praha od buchua kojim se mažu. Je li
taj miris gori od mirisa njezina tijela? Stisnula se uz tijelo tik do nje, nesvjesna u polusnu
čije može biti. Svi su ležali zajedno, grijali jedan drugoga da bi se zaštitili od hladne noći -
snoplje ljudskih tjelesa.
Među svim tim crnim tijelima u crnom mraku on ju je prepoznao i privio k sebi. Više te
volim od sebe samog. Ovaj dragocjeni trenutak zajedništva što nam ga noć dopušta, to je
sve što imamo: evo mog tijela, evo me, uzmi me. Šapći mi u uho, zagrizi moje rame svojim
zubićima da prigušiš krik zadovoljstva. Podari mi sina koji će jednog dana biti slobodan. Ti,
s očima u obliku badema, koja si zadržala sjećanje najavu i nazive njezinih obala na svom
vlažnom brzom jeziku, u tvom imenu leži moj spas, u tvojoj tami sve postaje razumljivo i
nadoknadivo. Sutra ću te čekati kod kapije i potom saznati da su te prodali za lijepu svotu
novca. Sve će se to sutra dogoditi i ja ću te izgubiti zauvijek. Ali u ovoj noći koja brzo
prolazi, zauvijek ćeš biti moja.
- Onda, idete s nama? - pita predstavnik plemena kad su se sljedećeg jutra počeli
spremati i okupljati goveda i ovce.
Ona odmahne glavom.
- Moramo nastaviti put. Nismo više daleko.
- Ali to za tebe teško.
- Uspjet ćemo ako nam pomognete s malo hrane.
- Ti se trampiš?
Ponovno su otvorili svoje zavežljaje. Malo što je ostalo. Njezine školjke? To nikako,
možda pištolj i strjeljivo? To nam treba. Žao mi je, ništa od posla. U redu, uzmi. Uzmi sve,
ništa nemamo. Ostavi samo haljinu iz Capea, naše pregače i pokrivače, ručno izrađen kratki
mač, motke, luk i strijele.
U zamjenu su dobili nekoliko vrećica s mlijekom, pola ovce i trave za Adamovu ranu.

93
Galjoen (afr.) - Morska riba izvanredna ukusa, crna deverika.
94
Red roman - Morska riba, crvena deverika.
95
Snoek (afr.) - Barakuda.

129
 - Koji je najkraći put do Capea?
Svi odjednom počnu objašnjavati pokazujući prstom. Putem kojim smo došli, pravo.
- Ima li čega u tom smjeru? - upita Adam.
- Pojilo, na dva dana odavde - reče sugovornik - u podnožju kamenita brdašca nalik
lavu koji spava. Stoka ga je zamutila, ali može uzeti vodu.
- To je sve?
- Jedna farma, deset dana odavde.
- Ima li ljudi?
- Ima ljudi. Honkhoikwa. Farmer pucao na nas - reče on mrzovoljno. - On kaže nema
vode za toliko ljudi. Psovao nam mater.
Onda dignu galamu, počnu se dovikivati i pozdravljati mahanjem ruku. Sunce se
pojavilo nalik vatrenoj ploči. Skupina ljudi na ravnici postajala je sve manja. Crvena prašina
ih je pratila sve do horizonta. Adam i Elisabeth ostadoše sami.
- Sad ćemo uspjeti - reče on.
Za deset dana naiđu na farmu i ljude.

Nekoliko dana kasnije, kad su napustili pojilo koje je zamutila stoka, ponovno su
primijetili strvinare. Adam je prvi prepoznao veliku gomilu kamenja u ravnici, jedan od
bezbrojnih grobova Heitsi-Eibiba. Međutim, strvinari su bili bliže od njih, rojili su se iznad
jednog izrovanog jarka. Čak se i iz daljine osjećao smrad.
Budući da je znao što ih čeka, Adam je htio mimoići to mjesto, ali Elisabeth je bila
previše radoznala.
- Netko od Hotentota - reče on kratko.
- Kojih Hotentota? - uporno će ona. Vraćalo joj se sjećanje, pojavila se sumnja.
Zaustave se na ivici jarka i bace pogled na tvrdu zemlju. Dno se crnjelo od strvinara.
Nisu se ni trudili ostaviti trupla kojima su se gostili. Grane i kože, kojima su bila pokrivena
tijela, bile su razbacane svuda naokolo. Plitki grobovi na silu su otvoreni, po svoj prilici,
radi se o dvije-tri odrasle osobe, starijih ljudi, koliko je Adam mogao razaznati, i nekoliko
djece koji su bili preslabi za nastavak puta.
Uhvati ga za ozlijeđenu ruku:
- Kako ćemo otjerati strvinare? - upitala je - nešto moramo učiniti.
- Ljudi su već mrtvi - odgovori on.
- Jesu li bih mrtvi kad su ih ostavili?
- Vjerojatno nisu svi.
- Ali, Adame...
- Zbog čega se uzrujavaš, već smo o tome razgovarali.
- Rekao si da to rade sa starijim ljudima.
- Isto rade i s djecom ako su odviše slaba.
Htjela je sići u jarak i rastjerati ptičurine, ali on ju je zaustavio.
- Previše ih ima - upozorio ju je - rastrgat ćete u komade.
- Ali, Adame, što će biti s djecom?
- I ona su mrtva - povukao ju je za ruku - idemo odavde.
Humak podignut u spomen boga lovca nalazio se preko puta jarka, s tikvama i kožnim
vrećama položenima na stijene. Kad su se približili, primijetili su u njima usireno mlijeko i
med, žrtvene darove koji su vrvjeli mravima.
Gledala je zgranuto.
- Ljude su ostavih tako blizu humka - izjavi ona. - Zašto nisu jeli ovu hranu da prežive?
- Hrana pripada Heitsi-Eibibu.
Nasloni se na gomilu kamenja. Tanka kolona mravi obilazi njezine ruke, ali postupno
postaju sve hrabriji, smanjuju udaljenost dok nisu počeli prelaziti preko nje u smjeru prosuta
meda. Ona zatrese glavom.
- Što se tiče starijih osoba, to mogu razumjeti - reče ona. - Što se tiče djece, to ne mogu,
bila su tako mala, još ništa nisu znala, ništa nisu razumjela, ništa nisu imala.

130
 Nije odgovorio.
- Zajedno smo već dugo vremena - reče ona iznenada - zašto se u meni još ništa nije
dogodilo? Misliš da sam jalova?
- One noći kad smo se zadržali s njima, trebala si tražiti trave od starih žena.
- Ne želim zanijeti pomoću trava. Želim od tebe dobiti djecu.
- Ipak, možda su ti mogle pomoći.
- U meni ostaje praznina - reče ona - možda je u meni sunce sve isušilo.
Spusti se niz humak, čučne u njegovoj sjeni i nasloni glavu i leđa na stijene.
- Što bi bilo s nama da smo na ovom putu imali dijete? - upita je on mirno.
- To je istina - složi se ona malo kasnije - ali kad se vratimo u Cape...
- Što će se ondje dogoditi našoj djeci? - upita on.
- Ništa! - reče ona silovito.
- Pričala si mi jednom o tvojoj prijateljici - podsjeti je on.
- To je drugo. Otac njezina djeteta bio je rob. Kad se vratimo kući, ja ću...
- Na sebe preuzimaš veliku odgovornost - reče on ganuto.
Prekrižila je ruke na prsima.
- Kad bih samo mogla biti sigurna da mogu imati dijete. Djecu. Toliko se plašim.
Zatrese glavom i tijelo joj se malo zatetura.
- Neplodna sam. Sterilna.
- Za to ima vremena napretek.
- Toliko smo puta vodili ljubav...
Bila je gola. Pogleda u njega.
- Zbog čega bi htio da ti rodim dijete? Takva sam rugoba. Postala sam odvratna.
- Ja te volim.
Prije nekoliko dana rekao si mi:
- Pogledaj sebe...!
- Nisam na to mislio.
- Ipak, to je istina. Dobro me pogledaj. Ogavna sam. Sva sam izgorjela. Koža mi se
naborala i postala stara i suha. Prljava sam. Zaudaram.
- Što je sa mnom? Zar sam ja drukčiji?
Svojim velikim mršavim šakama zgrabi njezine mršave ruke. Ona pogleda u ružnu
gnojnu ranu na njegovoj ruci koja je bila natečena i upaljena bez obzira na ljekovite trave
Hotentota.
- Toliki put smo prevalili - reče on - i još smo zajedno. Možemo uspjeti. Sad si u to
sigurna.
- Koliko je uopće moguće biti siguran? - oglasi se ona umorno.
- Još samo pet dana do farme.Tako su nam rekli.
Farma. Ljudi. Nikakve radosti u njezinim očima, samo strah.
- Ne mogu ovakva pred njihove oči.
- Zbog čega?
- Ne mogu. Morat ću...
Skoro u panici, otvori svoj zavežljaj i izvadi prljavu zelenu haljinu, koju je cijelim
putom nosila sa sobom.
- Ne moraš - reče on.
- Ti to ne razumiješ. Moram.
Odjene haljinu. Nikakva oblika, visjela je na njoj kao vreća. Koščate ruke, ispečeno i
iskrivljeno lice izgledalo je groteskno prema haljini, prljavština se skorijenila u njezinoj
kosi. Dolje su virila stopala omotana u prljavu kožu
- Kako izgledam? - upita bezbrižno kao mlada djevojka koja se sprema izaći na ples.
Htio je zatvoriti oči ili okrenuti se, dođe mu da plače. Samo prošapta promuklim
glasom:
- Prekrasna si.
Pogleda ga sa smiješkom na licu. Njezine oči su preklinjale. Radost se polako istopila.
Smeđa ruka povuče vrpce prsluka.

131
 - Znam, užasno izgledam - reče jedva čujno. - Što ne kažeš?
- Hajdemo - reče on žurno - moramo ići dalje, vrijeme odmiče. Sigurno ne bi voljela da
nas noć ovdje zatekne.
- Ne bih - u glasu joj se osjeti zgroženost.
- Onda krenimo.
Podignuo je svoj zavežljaj pa ga opet spustio. Pogleda u nju, a zatim spusti pogled.
Privuče vrećicu meda k sebi i počne tjerati mrave. Bez riječi je gledala što radi. Digne još
jednu vrećicu s groba, a zatim i ostale žrtvene darove.
- Zar se ne bojiš da će te progoniti što si orobio njegov grob? - naruga se ona i priguši
smijeh.
- To se događa samo u pričama moje majke.
- Svaki put kad sretneš bogomoljku, široko je obiđi - podsjeti ga ona.
- To je u tvojoj mašti.
- Svaki put sam to primijetila.
Podigne svoj zavežljaj i vrećice s hranom.
- Krenimo - reče mrzovoljno.
Nastave put, sunce im je tuklo u oči. Nisu ni bacili pogled na strvinare i kamenu
gomilu. Uvijek treba nadmašiti krajnu milost, smoći snage i konačno reći ne.
Trudila se priviknuti hodati u haljini koja joj je plesala oko mršavih nogu. Pri dodiru
glatkog materijala, osjetila bi kako su joj ruke grube i nespretne.
Još pet dana, pomisli. Na pet dana odavde postoje farma i ljudska bića.

Dolazak i boravak na farmi. Zamislimo kako su sa sjajem u očima svakog dana

ispitivali horizont u očekivanju nekog znaka. Kako se ova pustoš i dalje pružala u svakom
smjeru. Kako su se rano tog jutra počeli skupljati bijeli oblaci iza planina netom su se
pojavile u daljini. Kako nakon toga više nisu ni pomislili na odmor niti na strah od žege. A
onda su, po svoj prilici, ugledali stado koza i ovaca koje pasu među suhim niskim raslinjem,
dok pastir leži u hladovini jarka i čvrsto spava s kapom preko očiju. Vidjeli su i spržena
polja, obore od kamena i grana, a u daljini nisku farmersku kuću s dimnjakom na suženom
kraju, jednim vratima i dva mala otvora umjesto prozora. Nekoliko zakržljalih stabala oko
dvorišta. Perad.
Psi zalajaše. Na strani kuće koja se nalazila u hladu ustade neki čovjek s riempie96
stolice, gurne šešir široka oboda s čela na kojem su godine provedene u sjenci ostavile bijeli
krug. Mirno je promatrao kako prilaze.
Elisabeth se zaustavi nekoliko metara ispred čovjeka, dok se Adam zadržao iza nje. S
šeširom na glavi i lulom čvrsto među zubima, farmer se nije ni pomaknuo. Ispod stolice
stajala je napola ispijena šalica čaja bez tanjurića. Na košulji je nedostajalo nekoliko puceta,
kroz otvor na prsima izvirivale su dlake. Imao je tanak koščat nos, oči svijetloplave boje,
sasvim blizu nosa, dok su mu usta bila tek vlažni prorez u bradi. Mogao je imati trideset, ali
i pedeset godina.
- Dobar dan - izusti ona konačno nesigurnim glasom držeći se za vrpcu na prsluku.
- Da, dobar dan - odgovori on ispitujući je pogledom - odakle dolazite?
- Moja kola su se slomila u unutrašnjosti - reče ona, malo s visine, kao nekada. Iako se
bijedno osjećala, držala je glavu visoko.
- Bušmani su nam ukrali zaprežne volove, a Hotentoti nas napustili. Preostalo mi je
vraćati se pješice.
- Nema toga koji može proći pješice kamenjar Karoo.
- Jedino mi je to preostalo - obriše znoj sa čela i zabaci unatrag prljave pramenove kose.
Farmer se nije ni pomaknuo.
- Prije nekoliko dana naišli smo na kolonu Hotentota. Oni su nam rekli za vašu farmu.
- Ta lopovska banda. Htjeli su ovdje prenoćiti, možete li zamisliti? Da izgaze sve što

96
Riempie (afr.) - Kožni remen

132
imamo, da popiju svu vodu. Rekao sam im...
- Pomislili smo možda ne biste imali ništa protiv... - zastade kad je primijetila kako su
mu se oči suzile kad je usmjerio pogled prema Adamu.
- On je, on je moj...
- Da - reče odsječno čovjek - neka ode straga prema kuhinji.
- Ali, ja... Podigne ruku da bi se usprotivila, ali farmer pogrješno shvati njezinu gestu i
uhvati je za ruku. Ispalo je skoro smiješno.
- De Klerk - reče on.
- Ja sam Elisabeth Larsson.
- Dobro - reče on kruto.
Ona pogleda iza sebe. Adam je već krenuo iza kuće.
- Gosp. De Klerk, ja...
- Sve je u redu - reče on - možete ostati ovdje dok ne napravimo neki plan. Okrene se i
vikne:
- Lettie!
Na kućnom pragu pojavi se žena u blijedoj plavoj haljini, bosonoga, bez podsuknje ili
obruča, kose jako zategnute iza ušiju, lica otvrdnula od vremena, bez obzira na šešir s
obodom koji je očito stalno nosila. Njezine, kao i njegove, godine bilo je nemoguće
pogoditi. Bila je noseća, s trbuhom od najmanje osam mjeseci; prema tomu, ne mnogo stara.
- Ova žena prešla je cijeli Karoo - objasni on. Zove se Larsson. Ovo je moja supruga.
Možeš li se pobrinuti za nju?
- Mogu. Uđite, molim vas, u kuću.
Elisabeth se okrene na vratima.
- Onaj čovjek, Adam, koji je otišao iza kuće...
- Sluge će se pobrinuti za njega - reče kratko farmer i vrati se svojoj sjedalici, gdje
nastavi puniti lulu.
Htjela je objasniti, ali pomisli da ih može smjesta otjerati ako dozna. Za oboje će biti
bolje ako...
- Hajdemo - reče žena - vruće je na suncu.
Ušli su direktno u spavaću sobu u kojoj su se nalazili veliki željezni krevet, niz pušaka
naslonjenih uz zid, nekoliko škrinja od žutog drva i zebrina koža na podu od balege. Bilo je
hladnije ispod slamnatog krova s golim gredama, ali zagušljivo, bez zraka.
- Dolazite li izdaleka? - upita žena.
- Da.
Ukratko ponovi svoju priču, veći dio je prešutjela, budući da nije bila sigurna kako bi to
primila farmerova žena.
- Nemate ništa sa sobom?
Zatrese glavom i spusti se na kraj kreveta. Na njemu se nalazio pokrivač od šakalovih
koža.
- Nemam, ovo je sve što posjedujem.
- Mogu vam prepustiti jednu haljinu.
- Hvala vam. Mogu li dobiti vode?
- Svakako.
- Leah, donesi vode! - povikne kreštavim glasom kroz otvorena vrata.
Osjećajući se nelagodno, ona pričeka dok nije došla starija robinja zdepasta stasa sa
zemljanim vrčem i šalicom bez ručice.
Elisabeth je malo oklijevala, zatim uzme šalicu, napuni je drhtavim rukama, prinese
ustima i isprazni jednim gutljajem. Popije još dvije šalice i reče:
- Hvala. Mogu li se okupati?
- Idem pitati supruga.
Ehsabeth nasloni glavu na stup kreveta i pričeka ženu da se vrati. Kad je ušla u sobu,
kao i prije, vikne s vrata prodornim glasom:
- Leah! Donesi kadu s vodom.
Ne čekajući odgovor, otiđe do jedne kutije u udaljenom kutu, klekne, potraži nešto

133
unutra i izvadi haljinu od smeđe svile, zgužvanu, ali očito novu novcatu.
- Hoće h vam ovo odgovarati?
- Ali prekrasna je - Elisabeth se pobuni - nemate li nešto starije?
- Što ću ja ovdje s tom haljinom? - upita žena i ustane stenjući.
- Čuvala sam je za krštenje. Ali pod onim brežuljkom već sam pokopala četvero djece.
- Uskoro ćete dobiti drugo dijete. Što ne pričekate?
- Neću - trudna žena zatrese glavom - Već tjedan dana dijete se nije pomaknulo u
trbuhu.
Pokaže prema vratima.
- Mnogo se bojim to mu kazati, ali ja to znam.
- Možda će ipak biti u redu.
Žena ponovno odmahne glavom, skoro tupo, bez ljutnje ili žaljenja.
- I ja sam izgubila dijete u unutrašnjosti - reče odjednom Elisabeth - ne znam ni gdje je
pokopano.
- Ovaj kraj nije za bijele ljude - reče ravnodušno žena - ovdje mogu živjeti samo
Hotentoti, Bušmani i divlje zvijeri. Ali moj muž niti da čuje.
Skoro sa strahom baci pogled prema vratima.
Uđe robinja teturajući pod težinom drvene kade napola ispunjene vodom. Prebacila je
preko ramena prljavi ručnik, a u džep na kecelji nagurala komad sapuna.
- Onda dobro - reče trudna žena - sad se možete okupati. Moram do kuhinje. Ovim
stvorenjima ne možeš vjerovati kad nisi na vidiku. Hajdemo, Leah.
Kad su otišle, ona primijeti da je voda već bila upotrijebljena, bila je mutna i ostavljala
prljave tragove na rubu kade. Nije bitno, ipak, to je voda.
Otkopča haljinu. Na trenutak bojažljivo zastade pitajući se treba li zatvoriti vanjska
vrata. Onda bi unutra bilo odviše mračno. Izvuče ruke iz rukava, skine haljinu i izvine
bokove da bi kliznula na pod; haljina bješe bezoblični dronjak podno njezinih nogu.
Oslobodi je se udarcem noge i uđe u kadu. Bila je široka i plitka i mogla je sjesti bez ikakve
muke. Ugodno se osjeti okružena hladnom i prljavom vodom. Zatvori oči. Na trenutak
ostane mirno sjediti s laktima na koljenima i glavom naslonjenom na ruke. Voda. Voda.
Bože.
Naposljetku se natrlja sapunom i počne prati. Lice, kosu, tijelo, ponavljala je to
nekoliko puta sve dok nije ostalo tek malo sapuna, a debeli sloj pjene smeđe boje pokrio
vodu.
Kad je ustala dohvatiti ručnik, primijeti okruglo ogledalo naslonjeno na kutiju kraj
kreveta. Poprječno je napuknulo, ali moglo se koristiti. Sa strahom osjeti čudno uzbuđenje,
golim i mokrim nogama prijeđe preko poda i sagne se da bi se pogledala u ogledalu. Bore
su se duboko usjekle u suhu preplanulu kožu.Tamnoplave oči povukle su se u očne šupljine.
Prćasti nos se suzio. Usta se izdužila, usne, pokrivene krastama, popucale. Jagodice su sada
bile više ispupčene nego prije, koliko je pamet služi. Oko ključnih kostiju velike uleknine,
lakti zašiljeni, glomazne šake na kraju koščatih ruku. Dojke spuštene, s naborima na koži, a
velike bradavice pokrivene krastama, trbuh, tek duboka šupljina među izbočenim kukovima.
Zgrozila se kako joj strše čupave stidne dlačice i koliko je sužena kapica spolovila. Čaške
na koljenima su vidljive, a stopala stisnuta. Blagi Bože, ako sam to ja, tko sam onda ja?
Dok je još bila pod strašnim dojmom, ali i sažaljenjem nad samim sobom, odjednom se
ukoči na mjestu zbog pojave na vratima. Kad je podignula glavu - dok su joj se niz ramena i
leđa još cijedile kapljice vode iz kose od čega su je prožimah trnci - ugleda na vratima
muškarca, farmera De Klerka, još uvijek sa šeširom na glavi i lulom u ustima.
Stajao je i potpuno mirno gledao u nju iako je bio svjestan da ga je zamijetila. Sitne oči
zurile su blijedim pogledom, dok je lulu grizao tako jako da mu je vilica pobijeljela.
Otvorenih usta gledala je u njega nekoliko sekundi, a zatim se, budući da nije znala što
bi, nagne naprijed i rukama pokrije dojke.
On se smjesta okrene i nestane u žutoj svjetlosti zalazećeg Sunca.
Uzela je ručnik i počela se brisati. Uhvatila ju je mučnina. Osjeti se starom i umornom.
Naposljetku uđe u drugu prostoriju u novoj svilenoj haljini. Ništa nije rekla. Kad ga je

134
ugledala kako za stolom sjedi sa svojom ženom, samo su joj se nozdrve malo raširile. Sunce
je vani već bilo zašlo. Mlada ropkinja palila je fenjere. Blizu ognjišta crna masa, robovi koji
čuče na podu - sedam-osam odraslih osoba, nešto djece i Adam. Pogleda ga letimično u oči
i dođe joj da zaplače. Nakon toga sjedne.
Iz spavaće sobe, se pojavi zdepasta ropkinja s kadom, iznese je vani i isprazni u korito.
Sjedeći, Elisabeth ju je promatrala kroz otvorena kuhinjska vrata dok se nije ponovno
pojavila s kadom i napunila je svježom vodom iz velike bačve kraj ognjišta. Onda donese
kadu do stola, klekne ispred farmera da mu opere noge i zatim na koljenima priđe trudnoj
ženi.
- Hajdemo jesti.
Na sredini golog, ispranog stola stajala je posuda s kuhanim mesom. Domaćin je
umočio komad kruha u posudu i počeo jesti. Njegova žena ponovi isto. Zatim Elisabeth.
Nitko nije progovorio, čak ni onda kad je posuda ostala prazna i kad su ropkinje, koje su se
nečujno kretale bosih nogu, prišle očistiti stol i poslužiti sve za stolom šalicom biljnog čaja i
vrčem mlijeka.
- Hajdemo čitati - reče naposljetku farmer.
Mali rob donese iz velike kuhinje golemu smeđu Bibliju i stavi je na stol ispred
domaćina. Dugo je sjedio listajući stranice i tražio dok nije našao mjesto gdje se zaustavio
prošle noći.
Do kraja usredotočen, domaćin počne čitati, prateći svaku riječ žuljevitim prstom koji je
zastajkivao kao kukac balegar.
- Kakvu korist ima čovjek od svog rada obavljena pod ovim Suncem?
- Jedna generacija nestaje, druga dolazi, ali samo zemlja zauvijek ostaje.
- Sunce se diže i Sunce zalazi i žuri k mjestu odakle se pojavilo.
- Vjetar ide prema jugu i skreće prema sjeveru, stalno se u vrtlogu kreće i opet vraća u
krugu.
Malo je zastao i podignuo glavu. Kad ju je pogledao, Elisabeth je spustila glavu.
Pomalo zbunjen, vratio se Bibliji pokušavajući pronaći mjesto koje je izgubio, usne su mu
se razdvojile, a kapljice pljuvačke pojavile na kraju usta. Konačno nastavi čitati
izgovarajući svaki slog odvojeno:
- Ono što je bilo i dalje će biti, ono što je obavljeno i dalje će se obavljati i ničega
novog pod ovim Suncem neće biti.
- Postoji li neka stvar za koju možemo reći, pogledaj, evo nečeg novog? Već je
postojala u prošlosti, a to je bilo prije nas.
- Nema sjećanja na ono što se prije dogodilo, niti će biti na ono što će se dogoditi, kao i
na ono nakon toga.
Duboko uzdahne, sklopi debelu knjigu i zatvori je kopčama.
- Pomolimo se.
Slušali su ga kako se moli klečeći na podu, laktova naslonjenih na tvrde klupe. Vani u
daljini zatutnji nešto nalik na grmljavinu, ali zasigurno nije bilo moguće da se radi o
grmljavini.
Ne sklanjajući pogled s nje ni na trenutak, Adam je čučao među robovima i slugama. Po
svoj prilici je Elisabeth bila toga svjesna jer je čvrsto držala zatvorene oči. Ruke, kojima je
pokrila lice, drhtale su, ili je to možda bila iluzija pri svjetlosti fenjera.
Eto nje, kleči s vama pod istim svjetlom: ona vam pripada, ona se vraća.
U mojim ustima je okus smrti. Volim te, ali u ovom trenutku te mrzim. Jesam li te zbog
ovoga doveo iz zemlje strvinara? Samo da bi zatvorenih očiju ponovno klečala dok ti tijelo
skriva svilena haljina iz Capea? Dobro mi je poznato koliko možeš biti otporna i gruba,
koliko grozna, koliko mila. Dopustio sam da me zoveš imenom koje samo moja majka
poznaje. Što bi se dogodilo kad bih iznenada ustao, stavio ruku na tvoje rame i objavio:
“Ostavite je na miru. Ona meni pripada.”
Molitvi kao da nije bilo kraja. S horizonta se opet začuje mukla tutnjava kao da negdje
u daljini prolazi golemo krdo antilopa. Naposljetku je prestala. Dignuli su se na noge uz
škripu klupa na neravnu podu. Svjetiljka na stolu mirno je gorjela.

135
 - Vaš rob može spavati u kuhinji s ostalim robovima - reče farmer. Nije ga ni pogledao.
- Ja... - opet je zastala, zatomila riječi i zašutjela.
Iza njega se na okrečenom zidu ukaže njegova golema sjenka dosežući skoro do
slamnatog krova, iskrivljena i groteskna. Pognula je glavu sva očajna. Skoro je zaspala za
vrijeme molitve. Svaka nit u njezinu tijelu bila je prožeta umorom.
- Vi ćete s nama spavati - reče on bez uvijanja.
- Bit će mi dobro i na podu.
- Ima dovoljno mjesta, krevet je velik - pogleda u svoju ženu.
- Lettie, povedi je sa sobom - naredi on.
Onda izađe van, vjerojatno pregledati obore i dvorište ili pomokriti se.
- Hajdemo - reče žena. Upali svijeću na plamenu fenjera i krene prema spavaćoj sobi.
- Zaista mogu...
- On je tako rekao.
Okrene se na vratima. Ispred ognjišta pokrene se nekoliko tijelesa u mraku. Među njima
nije mogla prepoznati Adama.
Trudna žena s teškoćom sjedne na rub kreveta uzdišući kao i prije. Dok je otkopčavala i
svlačila haljinu, a zatim odvezivala kosu, njezina sjenka na zidu je oponašala svaki pokret.
Odjednom je u spavaćici izgledala mlađe i ranjivije. Zavuče se ispod kožnatog pokrivača na
samom kraju kreveta.
Elisabeth ostane na nogama s prstima na gornjem dijelu nove haljine. Nije se počela
otkopčavati.
- Zašto ne legnete?
Okrene se prema malenu oknu. Vani je bilo vrlo mračno. Osjećao se miris hladnog i
svježeg zraka, za razliku od mirisa plijesni u sobi. Netko se spotakne u dvorištu.
- Skidajte odjeću - reče on s vrata iza njezinih leđa.
Okrenula je glavu. Stajao je raširenih nogu, s rukama na bokovima i gledao u nju.
Onda joj priđe. Na mjestu gdje se kupala ostala je na podu velika vlažna mrlja od
prolivene vode.
- Što čekaš? - upita on.
- Pusti, Hanse - reče tiho žena iz kreveta.
- Tebi nisam ništa rekao - odbrusi on.
Ona okrene lice prema zidu. Kao i uvijek do sada.
- Onda - upita on - zašto se ne skidaš?
Pruži ruku i zgrabi prednji dio haljine. Ona ga pokuša zaustaviti.
- Što vam je? - upita ona naglo. - Ovdje sam došla tražiti pomoć. Nisam...
On povuče haljinu. Ona osjeti kako se kida.
- Mili Bože! - poviče ona bijesno zbog svoje nemoći. - Da sam muškarac, ukazali biste
mi gostoprimstvo. Prepustili biste mi mjesto za spavanje. Ali budući da sam žena...
Glas joj je zadrhtao.
- Skidaj tu haljinu!
Ona se otrgne od njega, krene prema vratima sobe ali, smijući se kroz zube, on joj
jednim pokretom presiječe put.
- Adame! - poviče ona iz sveg glasa.
On zbunjeno zastade. Onda začuje šum iza svojih leđa i okrene se.
- Izlazi van! - naredi on.
- Ne diraj ga - reče Elisabeth pokušavajući se pribrati - on je moj muž.
- To je laž!
- Ajde, Hanse - zaječi žena i nalakti se u velikom krevetu.
- On je moj muž - ponovi Elisabeth - zajedno smo prevalili čitav put.
- Ostavi je na miru - reče Adam.
De Klerk zine i pogleda u njega bez riječi. Ona nikad neće zaboraviti izraz na njegovu
licu: nevjericu i nijemi bijes. Nešto neshvatljivo prostruji mu kroz glavu.
Elisabeth ih je gledala skoro bez daha. Znala je da nema nade ukoliko farmer odluči
započeti tučnjavu, mogao je pozvati radnike u pomoć. Sve je visjelo u zraku, a oko njih noć.

136
 Vani je opet zagrmjelo.
- Trebao sam pogoditi - iznenada čovjek plane - nijedna pristojna žena ne bi se ovdje
pojavila. Prokleta kurva, to si ti. S takvim osobama mi se ne miješamo. Mi smo ovdje
kršćani.
- Tražila sam samo prenoćište - htjela ga je podsjetiti.
- Uzmi tvog crnog pastuha i bježi odavde - povikne on.
- Hans, nemoj dok je noć - požali ih žena, gurne pokrivač sa sebe i prebaci noge preko
ruba kreveta.
- Ti se nemoj miješati! - naredi on.
- Izgubila je dijete - reče žena.
- Kako mislite da nastavimo put? - upita Elisabeth u nastupu bijesa.
- Onako kako ste stigli dovde. Pješice. Ili jaši na njegovim leđima.
- Moj otac je upravnik skladišta kompanije u Capeu! - reče ona i podigne glavu.
- K vragu i prokleta kompanija! - reče on. - Što me briga za Cape. Ja sam s druge strane
planina.
- Ako se pritužim, ljudi iz Capea bi mogli doći ovamo po tebe.
- Hans, zašto im ne daš konja? - upita žena. - To nije mnogo. Pogledaj jadnu ženu.
- Jebe me se za nju! Vucara se naokolo s bilo kime.
U tom trenutku Adam ga zgrabi za košulju. Pokret nije bio snažan, ali je bio neočekivan
i De Klerk je bio potpuno zatečen. Umjesto da prihvati borbu, blijed od straha, on odjednom
počne zapomagati.
- Nemoj me ubiti - molio je Adama - misli na moju ženu. Ona čeka dijete.
- Hoćeš li nam dati konja?
- Hoću - zacvili on - što god hoćeš. Lettie će vam pripremiti hranu za put. Samo me
pusti.
Adam je teško disao pokušavajući se smiriti. Malo kasnije gurne čovjeka tako snažno da
je skoro pao na pod. Prije nego što je ustao, Adam skine jednu pušku sa zida.
- Odvedi me do konja.
- Ta stvar nije napunjena - reče De Klerk pokušavajući se oduprijeti.
- Gdje je konj?
Farmer ga pogleda, onda se okrene Elisabethi. Ona okrene glavu.
- Idem po hranu - reče žena užurbano.
Kad su galopom odjahali iz dvorišta, začuju pucanj iza sebe. Psi su bijesno zalajali.
Provala zbunjenih i bijesnih glasova. Zatim nastade muk. Adam natjera konja da ide
ravnomjernim korakom i izabere smjer kojim će se noću kretati. Čeka ih dug put, nije imalo
smisla previše zamarati konja.
Sve se zbilo tako brzo da dugo nisu progovorili ni riječi. Sad je tomu kraj. Bila je to
jedna promjena. Početak.
Zrak je ovlažio njihova lica.
- Barem si me pozvala kad sam ti trebao - reče Adam, nakon dužeg vremena, glasom
koji je u mraku neobično zvučao.
Ona se zgurila iza njega želeći odgovoriti, ali glas je bio odviše napet da bi išta mogla
izustiti. Jedino je kimnula glavom naslonjenom na njegova prsa.
- Cape je ispružio dugu ruku do nas - reče on nakon šutnje s izljevom takve gorčine da
je ona osjeti kao udarac biča.
- Nemoj, Adame. Nije tako. Ne smiješ tako govoriti - borila se da ne zaplače. - Rekla
sam da si moj muž.
Nije odgovorio. Sjedeći na konju iza njegovih leđa, osjeti kako su mu se leđa ukočila.
- Učinila sam to zbog tebe - sad je otvoreno preklinjala. - Zar ti nije jasno? Plašila sam
se što ti može učiniti ako nešto kažem. Nisam bila spremna suočiti se s tim da te vrijeđa ili
ponižava.
- Zbog toga me je poslao samo u kuhinju.
- Postupila sam tako da ostanemo živi. Oboje. Da se ondje nismo zaustavili zbog
odmora ili hrane, što bi bilo s nama? Sam znaš da nismo imali snage nastaviti put.

137
 - Bila si spremna platiti koliko je tražio.
- Bila sam spremna sebe uništiti da bih tebe zaštitila.
Ništa nije rekao.
Nasloni se na njega i prepusti suzama. Nikad je nije vidio da plače s toliko očajanja.
Kad je konačno uspjela izgovoriti nešto suvislo, bilo je to kroz jecaje:
- Mili Bože! Mili Bože! Nemoj dopustiti da nam se ovo opet dogodi. Pomogni mi.
Pomogni Adamu. Ne mogu više izdržati.
Bila je u takvu stanju da nije ni primijetila da je zaustavio konja, spustio je na zemlju i,
držeći uzde u ruci, privio k sebi pun ljubavi i bojazni.
- Što se to događa? - prošapta naposljetku. - Što će s nama biti ako se ne držimo
zajedno?
Primijeti da i on plače, njegovo mršavo, izranjavano tijelo grozno su razdirali jecaji iako
nije puštao glasa.
- Adame, Adame - preklinjala je - Aobe, Aobe, Aobe.
Stisnuti jedno uz drugo, do zore su ostali sjedinjeni na zemlji. I dalje je bilo mračno jer
je nebo bilo prekriveno oblacima.
- Ne smijemo dopustiti da se ovo ponovi - rekla je s glavom na njegovu ramenu - nikad.
Moramo biti dobri jedan prema drugome inače ne ćemo izdržati. Mi smo mladi ljudi.
Odviše ranjivi. Ništa neće ostati od nas.
- Hajdemo - rekao je nakon dužeg vremena ovdje ne smijemo ostati.
Jer još nisu stigli do cilja. Pred njima su planine koje treba prijeći. A onda ići još dalje.
Cape je sve bliži, ali još nisu stigli.
Nastavili su put na mršavim leđima starog kljuseta koje im je farmer nevoljko prepustio.
Pred njima su se planine sve više uzdizale. Nisu osjetili olakšanje ni radost, samo su se
kretali naprijed kroz pejzaž gole patnje: slijepi, nijemi, iscrpljeni, bez iluzija.
Vlaga je u zraku sve veća. Ubrzo su osjetili miris. Sprema se kiša.

Kiša pada. U biti, nije više ni važno. Prije mjesec dana, čak i tjedan dana prije, sve bi
bilo drukčije, više ne. Kamenjar Karoo ostao je za njima, a sad su zašli u planine. Nije više
u pitanju iskupljenje, u najboljem slučaju, tek donekle milosrđe. Pa ipak, prepustili su mu se
s iskonskom žudnjom. Nisu se ni pomislili skloniti od nje. Jedna za drugom, sve su planine
bile strme, nije bilo im lako pristupiti. Ali bilo je naznaka da su i drugi ljudi prolazili ovim
putom, čak s kolima i stokom. Isto su tako slijedili široki trag između brda i klanaca. On je
vodio konja za uzdu. Zaustavili bi se u jednakim razmacima, podignuli lice prema kiši da
upiju kapljice i osjete kako se slijevaju niz njihovo tijelo. Duga haljina pripila se uz nju i
otežavala joj kretanje, ali dodir raskvašene haljine na njenu tijelu pričinjavao joj je veliko
zadovoljstvo.
Dok je konj pasao travu, oni su se kao nestašna djeca naganjali po kiši. Pljuštala je po
njima i potpuno ih promočila, a oni su se lovili, hvatali se pa bi izmigoljili jedan drugom,
valjali se u blatu i travi, među vrijeskom i protejama, i ostali ležati kad bi izgubili dah.
Kad ih je naposljetku svladao umor, otvorio je svoj zavežljaj mučeći se s mokrim
remenjem i izvadio kambro koji je iskopao iz zemlje s druge strane planinskog masiva.
Ostrugao je nožem vanjski sloj kore, pružio joj strugotine i pokazao kako se trljanjem dobije
pjena. Namučila se dok nije skinula haljinu koja se zaljepila za njezino tijelo, nogama ju je
stresla sa sebe i ostavila u neredu na zemlji. Dok je kiša i dalje u potocima lila po njima, oni
su nasapunali svoja tijela i prali ih trljajući se i milujući iz čiste radosti. Njihova klizava i
glatka tijela sjajila su se kao u vidre, vodili su ljubav na travi po kiši osjećajući kako se
rastvaraju u blatu i vodi, u ovoj ničijoj zemlji između prošlosti i budućnosti, između jalovih
ravnica i plodnih dolina Capea. Ovdje ničemu ne pripadaju i ničim nisu određeni, nedužnom
igrom i gibanjem svojih tijela svedeni su na obične elemente prirode. Kad su se umorili i
ostali bez daha, prestali su svi pokreti i oni ostanu ležeći na zemlji isprepleteni kao korijenje
drveća, otvorenih usta, sve dok kiša nije s njih isprala blato i travu.
Položio je glavu između njezina vrata i ramena, s olakšanjem se nasmijao i izustio:

138
 - Imaš okus zemlje i vode. Prekrasna si, Bože, odista si čarobna.
- Bilo bi divno ovako umrijeti - reče ona - osjećam se kao da istodobno umirem i živim.
Nakon dužeg vremena on se odmakne od nje, a ona podigne bokove pokušavajući ga
zadržati jer joj je došlo da se zaplače zbog nenadana osjećaja gubitka i praznine. Kose
rasute po travi, s tragovima blata na leđima, ona privuče noge k sebi i ostane ležati
sklupčana kao jež pokušavajući u sebi zadržati osjećaj topline.
- Uskoro će pasti mrak - upozori je on i pomogne joj ustati.
Oboje su osjetih šok: u što im prođe dan? Već je sumrak, a negdje moraju prenoćiti.
Međutim, u blizini nije bilo zaklona niti na kiši nisu mogli pronaći neku špilju, a drveće i
grmlje bilo je mokro od kiše. Stisnuli su se ispod neke izbočene stijene, a konja ostavili
ispred sebe da ih zaštiti od kiše. Ipak, vlaga se nije mogla izbjeći. Uz to, bilo je sve hladnije.
Disanje konja stvaralo je bijele oblačiće u polutami. Ogrnuti pokrivačem, pokušavali su
cijele noći grijati jedno drugo. Nije bilo suhih grana, nigdje topline osim u njihovim tijelima
koja su drhtala i znojila se ispod teških koža. Sad su se kajali zbog svog nemara, u svemu su
pretjerali i ispali djetinjasti. Taj trenutak koji je sam po sebi bio savršen i prepun života, sad
je izgledao nestvaran i maglovit. Zanos kojim je u sebe primila njegovo sjeme, sad se činio
nezamisliv i nepovratan. Sve je izgledalo vječno, a sada tako daleko.
Zar to neće trajati više od trenutka, pitala se osjećajući u plućima nadražaj na kašalj.
Trenutak za koji smo vjerovali da će nadoknaditi patnju koja traje cijeli život, sad je prošao
i ostaje samo ova noć u planinama, samo na sjećanje ne možemo se osloniti, ono je
obavijeno maglom. Trenutak je bio cjelovit, sad jedino preostaje znanje i vjera da se to
zaista dogodilo. A sutra?
Tresući se od hladnoće, promatrali su kako se rađa bezbojan dan i, ne čekajući, požure
niz obronak da bi se zagrijali. Spuste se sve do brzog potoka punog mutne vode i bijele
pjene, a onda otrče do suprotnog obronka. Treba se kretati, nema zaustavljanja. Kasno
poslijepodne konačno su otkrili špilju s niskim svodom u kojoj su našli malo suhih drva.
Kad je uspio zapaliti vatru, nastavi je održavati vlažnim granama. Bilo je više dima
nego topline, ali ovo je svakako bolje od izlaganja noćnoj hladnoći na otvorenom prostoru.
Još ju je mučio kašalj, ali ne toliko kao u špilji u kojoj su proveli zimu. Njegova ruka loše je
izgledala, možda na hladnoći i gore nego prije.
Kiša je nastavila padati još dva dana, a onda se sunce probilo kroz magličaste oblake
koji su se razilazili i obasjalo travu i njihova vlažna tijela. Stigli su na kraj uskog prolaza
gorskog lanca. Ispod njih prostrla se široka dolina otvorena prema jugoistoku. U daljini se
uvis dizala tanka linija dima na nekom imanju. Evo, približili smo se na domak obećane
zemlje. Još jedan do dva tjedna, ne više od toga.

Onda je uginuo konj. To je od otrovne trave irid97 koja niče nakon kiše, objasnio je
Adam. U jadnom stvorenju preostalo je jedva nešto snage, pa ipak, dok je bila na njegovim
leđima, osjetila je znatnu razliku prilikom kretanja. I sad je usred tek izniknulih ljiljana
ležao izvaljen na boku, golema, naduta trbuha.
Sjeli su na travu blizu mrtvog konja. Bila je u smeđoj svilenoj haljini koja se osušila, ali
je nakon kiše ostala zgužvana. Ova mala nezgoda potpuno ih je dotukla.
- Baš nam je krenulo nabolje - reče ona s gorčinom - zar nismo imali dovoljno nevolja?
- Možda smo se previše žurili - reče on neodređeno.
- Zašto se ne bismo žurili? - upita ona. - Nakon toliko mjeseci putovanja.
- Elisabeth, kamo mi zapravo idemo? - upita on bez okolišanja.
Ona ga pogleda u čudu.
- Odakle to čudno pitanje?
- Je li zaista čudno? Čitavo vrijeme ponavljamo: te Cape ovo, te Cape ono, te ovaj dom,
te onaj dom.
Skoro s ljubavlju pomiluje grivu mrtvog konja.

97
Irid - Perunika, iris.

139
 - Kojem Capeu mi to idemo?
- Postoji samo jedan Cape.
- Tako je izgledalo dok smo bili još daleko. To je bila naša želja. Sad kad smo došli
bliže...
Dugo je šutio, a onda pogleda pravo u njezino lice. Kosa joj je lepršala na vjetru.
- Tvoj i moj Cape nisu isti.Ti to dobro znaš.
- Ni za mene ni za tebe to neće biti onaj isti Cape koji smo poznavali - pokušala ga je
uvjeriti prodornim pogledom - bit će to sasvim novo mjesto. Od samog početka.
- Vjeruješ da je moguće početi iznova?
- Ali o tome smo već razgovarali - reče ona - zbog čega ponovno unosiš sumnju?
- Nije to “ponovno”. Cijelo vrijeme to postoji. S one strane planina nije izgledalo važno.
Bilo je važno preživjeti. Sad moramo znati.
- Čim se vratimo, tražit ću za tebe pomilovanje od guvernera. Zar se nismo tako
dogovorili?
- Ali recimo da sam ja zaista ubio Lewiesa one noći kad me je pokušao zaustaviti? Za
ubojicu nema milosti.
- Čak da si ga i ubio, njegovu smrt platio si mojim životom - pogleda ga upitno. -
Adame, zašto mi ne vjeruješ?
- Tebi svakako vjerujem. Ali volio bih imati više pouzdanja u Cape.
- Govorio si da više ne bi mogao živjeti bez Capea.
- Znam. Sad moram znati mogu li živjeti s njim.
- Bit ćeš slobodan - podsjeti ga ona - slobodan kao i ja. Moći ćeš po svojoj želji dolaziti
i odlaziti. Nitko ti neće braniti. Još uvijek ti je prošlost previše u mislima. Sad si nova
osoba.
- Hoće li Cape biti novi Cape? Bez tebe ne idem.
- Što ti onda želiš? - upita ona ljutito.
- Bez tebe ne idem, ali ni ovdje ne mogu ostati.
- Ni ja ne idem bez tebe - reče on usiljenim smiješkom. - Kad bi samo mogla
razumjeti...
- Adame, moraš mi vjerovati.
- Jesi li na sebe mislila? Možda će za tebe biti još gore. Tvoji vlastiti ljudi ćete se
odreći.
- Ti si važniji za mene od njih. Ako budem prisiljena birati, ja sam već izabrala.
- Što ako jednog dana, kada godine prođu, primijetim kako si izolirana, kako te
izbjegavaju na ulici, kako podignu glavu kad ugledaju našu djecu, kako svakim danom
postaješ sve osamljenija? Zar misliš da ću to moći progutati kad znam da je to sve zbog
mene?
- Ali ima i drugih bijelih ljudi koji se nalaze u braku s crnim ljudima!
Oči joj se zažare.
- Čak se i za starog guvernera Van der Stela priča da je i njegova majka, ili baka, bila
obojene puti.
- To je bilo prije pedeset godina. Vremena se mijenjaju. Sad je lakše za crnu ženu i
bijelog čovjeka. Ali kad se radi o bijeloj ženi...!
- Adame, ja ti obećavam...! Molim te, vjeruj mi.
- Nikad ti neće oprostiti - nije on popuštao - ako njihove bijele žene počnu činiti takve
stvari, to ruši sve u što moraju vjerovati ako žele ostati gospodari ove zemlje. Zar ti nije
jasno?
- Ti si taj koji ne može zaboraviti svoju patnju iz prošlosti. Rana je u tebi toliko duboka
da ne želiš priznati da je moguće drukčije živjeti.
- Zaista misliš da ne želim? - upita on. - Bože moj, zaista to misliš?
Polako je pognula glavu. Konj je nepomično ležao na zgaženim bijelim cvjetovima.
Pčele su zujale u travi.
- Uzmimo da će sve ispasti onako kako ti vjeruješ - reče on konačno. - Uzmimo da će
nas prihvatiti i da ćemo zauvijek sretno živjeti, da ću zaista biti slobodan čovjek i da ću sve

140
to tebi dugovati. Hoće li se išta promijeniti za moju majku? Ona će i dalje ostati ropkinja na
farmi svog gospodara. Hoće li se išta promijeniti za bar jednog roba u ovoj zemlji? Ti i ja ne
možemo ništa učiniti da promijenimo njihovu sudbinu. Cape će zauvijek ostati isti. U
najboljem slučaju, prema njihovim propisima, ja ću biti iznimka.
- Onda se nikad ne bi trebao vratiti - reče ona.
- Što drugo učiniti?
- Zar me želiš dovesti ondje, a zatim sam lutati ovim područjem kao i prije?
- To bi bilo gore od smrtne kazne. Radije bih im se predao.
- Što onda trebamo učiniti? - preklinjala je ona. - Što nam preostaje?
- Ništa. To je ono što je strašno. Zar nisi znala da čovjek postavlja većinu pitanja samo
zato što je svjestan da na njih nema odgovora?
Pogleda svoju ruku i već dugo zagnojenu ranu, tamnoljubičasto meso raširilo se oko nje.
Sve što se dogodilo ovih posljednjih mjeseci, bilo dobro ili loše, nismo željeli niti izabrali.
Čak smo se i suzdržavali od ljubavi. Ništa nismo htjeli da se dogodi. Pa ipak, dogodilo se, i
sad smo uhvaćeni i samo to je bitno. Zato što se dogodilo, zato što su naše mogućnosti
postale činjenice, moramo se nositi s onim što imamo i što nas još čeka. Od krivnje ne
možemo pobjeći. Ne možemo pobjeći od biča s devet repova i okova i krika galebova na
vjetru koji ne prestaje puhati. A onda jednoga dana, ponovno šum vesla u crnoj vodi i novi
početak? Možda je to najviše čemu se možemo nadati.
- Hajdemo - reče on nježno - moramo nastaviti put prema Capeu.
Međutim, nisu računali na njegovu ranu. Neko vrijeme djelovanje otrova su zaustavile
trave koje su dobili od Hotentota, ali rana nije zarasla kao što bi se moglo očekivati.
Naporno putovanje kroz planine vjerojatno je pogoršalo stanje, ili kiša ili, pak, nešto drugo.
Bez obzira na to što je bilo po srijedi, ubrzo nakon što je konj klipsao, stanje je bilo opasno.
Jedne duge noći uopće nije mogao zaspati, ali nije ju htio probuditi. I njoj je bio potreban
odmor. Ali, čim je svanulo, ona otvori oči i zaprepasti se vidjevši njegovo posivjelo lice u
grču. Bez obzira na to koliko se trudio, jaukne kroz stisnute zube. Ruka mu je natekla i
pocrnjela od upale. Na čelu mu se pojavio znoj. U nekim trenutcima kao da je bio svjestan
svog stanja.
Slijedeći njegove upute, razbila je jednu ljusku od nojeva jajeta, izmrvila je između
dvaju kamenova u prah i podignula njegovu glavu da ga poliže s njezine ruke. Ipak,
groznica se nije smirila.
U ranu je lagano utrljala med, što je on stalno radio, no, ni tada nije došlo do vidljive
promjene.
- Zar se ništa drugo ne može staviti na ranu? - upita ona sva očajna.
98 99
- Herb-of-grace izusti on s mukom - ili divlji wormwood ili nedirak. To bi smanjilo
vrućicu.
- Gdje to mogu naći?
- Poći ću s tobom.
Međutim, nekoliko minuta kasnije, on ponovno legne na zemlju.
Ošamućen od groznice, nije mogao ići dalje. Kad joj je nekako uspio opisati kako
izgleda grmlje i lišće, ona ga ostavi ispod stabla i krene u potragu skupljajući usput sve što
je moglo biti od koristi.
Posljednjih nekoliko dana često su putom prolazili pokraj raznih imanja, ali su ih
namjerno izbjegavali bojeći se kako će ih primiti. Daleko od organa vlasti iz Capea, farmeri
su bili veća opasnost od same divljine. Unatoč svemu, poželjeli su da barem jedna farma
bude na vidiku. Ali, ničega nije bilo.
Cijeli dan donosila je razno lišće, ali nije bilo ni od kakve pomoći. Naposljetku su
pokušali iskoristiti sve nađeno. Stukli su lišće, skuhali u ljusci od jaja i obložili ranu tom
smjesom. Bila je vruća koliko je mogao podnijeti. Nakon toga ona se opet dade u potragu.
Ostao je pod drvetom, pokriven kožom, koljena privučenih k sebi. Dlanovima je stiskao

98
Herb-of-grace - Rutvica.
99
Wormwood - Pelin.

141
čelo i stisnuo zube.
Da mu se sad nešto dogodi, pomisli, bilo bi bolje za nju. Dovoljno su blizu da sama
dođe do Capea. Ali njegov buntovni duh ustane protiv te pomisli. Nije tijekom svih ovih
godina prevalio toliki put da bi praktično ispustio dušu na pragu odredišta! Uvijek uspijeva
preživjeti. Kad ga je zmija ujela, bio je bliže smrti nego sada. Kad ih je oborila žeđa, bio je
blizu kraj. Ipak, svaki put bi se našao netko pri ruci da pomogne, netko tko poznaje ovu
zemlju. Sad je jedino Elisabeth ostala. Kako da ona prepozna herb-of-grace ili nedirak?
Ti bi to znala, bako Seli. Svi obronci Padanga pokriveni su tim biljem, govorila si,
lišćem koje zadrhti i savije se na dodir prsta. Nije iste vrste kao ovo iz Capea, drukčije je i
ljepše. Sve što si vidjela, bilo je drukčije i ljepše: vulkani, žala s palmama, koraljni grebeni,
hibiskus, cimet i jasmin. Sada ležiš pod planinom na malajskom groblju. Barem su ti
dopustili umrijeti. Jadno stvorenje, izloženo na vjetru ondje kraj drvoreda, što je sasvim
drukčije od debelog zida koji okružuje groblje Hotentota.
Je li sve počelo onog dana kad su stigle vijesti o njezinoj smrti i kad se moja majka
iskrala i otišla na pogreb, a gospodar me pozvao u dvorište iza kuće? Ti si me do tada,
majko, i nikad više, uvjeravala sve te godine da moram prihvatiti bijele ljude i njihove
zakone: jedne za njih, druge za nas. Jedino nam je bilo dopušteno klečati i kazati: hvala,
Božji gospodaru. Ništa više. Ovo je kraj. Ne ću dignuti ruku na tebe. Nikad nisam upoznao
ni oca ni djeda - jedan je umro, drugog su prodali, ali tebe sam poznavao. Ti si njegovala
moje rane, ti si me tješila kad sam bio dijete, bila si mi majka. Uzet ću sad ovaj komad
drveta, lijepi glatki komad stinkvrooda koji sam mnogo strpljenja izblanjao (pomiriši
strugotine, nema u Capeu boljeg majstora od mene) i zviznut ću ga po glavi. U redu, neka
dođu i odvedu me. Neka me zavežu ispred kamene Utvrde nad kojom kriče galebovi. Zao
mi je jedino što su me osudili samo na bičevanje i žigosanje. Moj djed, Afrika, bio je veći
buntovnik od mene. Umro je ovdje, možda vezan uz isti stup, a njegove kosti su izlomljene
na kotaču: svojom smrću postajem čovjek. Djede moj, Afrika, nisam te dostojan. Sad još
manje: evo, vraćam se u Cape, glumim bijelca, otvorit ću radnju i izrađivati namještaj.
Pripitomili su me i stavili u jaram. Djede, bako Seli, oče, majko, oprostite mi. Svi mi
oprostite. Ne znam višeg gdje mi je pravo mjesto. No, ja je volim.
Je li to bio moj vlastiti izbor kad sam napustio stabla divljih smokava i prišao kolima
nakon što sam dugo išao za njima i promatrao kako se polako uništavaju između sebe? Ili
sam bio odabran? Je li sve davno bilo odlučeno?
Tada je još bilo moguće odustati. Zašto bih se trudio oko bijele žene koja se izgubila u
divljini? Koliko drugih smeđih, crnih, bijeloputih, leži razbacano po ovim pustim
prostorima? Bi li nešto promijenilo još jedno tijelo?
Što sam od nje očekivao? Njezino tijelo, to nikako. Jedno sam u mraku već volio i
izgubio, i to je dovoljno. Povrh toga, Elizabeth još koristi jalovost kao izliku. Što sam onda
očekivao od nje? Sjećam se one prve večeri, kada se prala u kolima. Iza nje je fenjer žutim
svjetlom bacao njezinu sjenku na platnenu ceradu, ruke je podignula iznad glave, vidjele su
se čvrste grudi i blage linije trbuha. Ne, nije u pitanju bila žudnja. Ne samo žudnja. Čovjek
se nauči suzdržavati. Žudnja je prirodna stvar i brzo se stiša. Onda, što drugo?
A onog dana kraj rijeke, kad se pojavila na ravnoj stijeni: što me je natjeralo da zagazim
u rijeku i krenem prema njoj, skinem sa sebe odjeću i rastrgam je u komade - ne moju, već
njezina supruga - te prostrem preko grana našeg skloništa? Zar mi je namjera bila rugati se,
vrijeđati ili prijetiti? U biti, nije se to odnosilo na nju. Odnosilo se na mene. Koliko prkosa
treba za dokazivanje: evo me, to sam ja, ljudsko biće. Kako se lako možemo prevariti!
Je li još uvijek bilo izbora kad sam onog dana otišao iz napuštene kolibe u potragu za
antilopom i lutao bez cilja prolazeći pokraj divljači na koju sam nailazio, s čvrstom
odlukom da se neću vratiti? Ili je sve već bilo odlučeno? Bilo me je strah vratiti se svemu i
od svoje volje reći: evo me, uzmite me, lišite me slobode.
Zar sve to može nestati samo zato što u ovoj dolini ne raste nedirak?
Vratila se u sumrak s listovima nedirka ne znajući da je pronašla ono što je tražila. Opet
su lišće stukli u prah, zagrijali ga na vatri i još u kipućem stanju stavili na ranu. Dok je on
ležao buncajući u snu, ona je te noći ostala bdjeti nad njim.

142
 Kad sam umirala od gladi i žeđe u kamenjaru, ti si otišao i ulovio antilopu koja je cijelu
noć branila svoje mlado od šakala. Otjerao si grabežljivce. Vjerojatno je očekivala da si je
došao spasiti. Međutim, ubio si mladunče, a i nju da bi moju žeđu utažio njezinim
mlijekom. Da bi se osvetila za tvoju nevjeru, rogovima je rasporila tvoju ruku. Sad je na
tebe red. Znam, zakasnila sam. Da sam znala što tražim, vratila bih se mnogo prije jer ovo
grmlje raste po čitavoj dolini. Učim polako i sa zakašnjenjem.
Ležiš ovdje nepomično, na milost i nemilost meni i šaci ovog lišća. Odavde mogu sama
produžiti. Za dva do tri dana srest ću ljude koji će me lijepo dočekati ili zlostavljati. Na
kraju će me odvesti do Capea, mojoj majci, koja je kivna na ovaj svijet, i mom jadnom ocu,
vjernom sluzi kompanije čiji život nema perspektive. Opet će se organizirati zabave, banketi
u Utvrdi, piknici na planini, izleti do Stellenboscha ili Drakensteina, druženje s časnicima i
istraživačima iz drugih zemalja. Koje nedjelje možda i borba s bikovima. Život će se
nastaviti kao i prije, nikad kao prije. Ali kako te ostaviti ovdje? Kako te napustiti, čak i da
noćas umreš na mojim rukama? Ti si ostao sa mnom. Ti si me oslobodio. Ti si me zarobio u
sebi.
Krstio si me krvlju, ja tebe sokom svoje ljubavi. Na ovom putovanju prevalili smo dugi
put kroz nas same: previše suše je bilo, premalo toga da se ugasi žeđa, bilo je mrtve djece.
Ali uspjeh smo pronaći hranu skrivenu od šakala i ngaap i slonovo stopalo100, bilo je nojevih
jaja, meda na žrtveniku mrtvog boga, bilo je mlijeka antilope i mesa ubijenog, tek rođenog
mladunca. Vidjeli smo šumu i more. Nemoj to nikad zaboraviti. Doživjeli smo raj. On zaista
postoji. Zbog toga, Adame, moraš i dalje živjeti u znoju lica svog. Ja također. Tako se to
zbilo. Tako je bilo. Mi zaista postojimo.
Ako se oporaviš, tvoj život će mi prirasti srcu. Ne ću više biti tašta ili se boriti samo
zbog sebe. Bit ću poslušna i pokušat ću te zaštititi od razočaranja i svakidašnje mržnje. Dok
nas smrt ne rastavi. Nemoj umrijeti.

- Čovječe, prije ili kasnije moraš umrijeti, htio ti ili ne - rekao je starac nosa i lica
izbrazdana ljubičastim venama i zelenih očiju koje su nju s osmijehom promatrale. Sjedio je
na riempie stolici raskrečenih nogu da bi oslobodio mjesto za okrugli trbuh u skupocjenu
prsluku od brokata što ga je prije mjesec dana donio iz domaje. - Stoga i treba kreposno
živjeti. Vrag bdije danju i noću. Ako te zatekne u grijehu, odvest ćete do jezerca vatre i
sumpora, vječnog uništenja uz lelek i škripanje zubi.
- Ujko Jacobse, ne ide mi se onamo - rekla je blijeda lica i stegnuta grla - iako mi ne bi
bilo mrsko da kradomice bacim pogled.
- Užasan je to prizor - izjavi on - jednoglava zvijer koja na leđima nosi bludnicu. Čuje
se vrisak i plač prokletih. Mnogo jači od plača kriminalaca koje muče u Utvrdi. I tako će
biti zauvijek.
- Nemoj plašiti dijete na taj način - strogo ga ukori njezin otac koji je sjedio s druge
strane stolića što su ga postavili ispod dudova stabla - Stephanuse, na tebe je red.
- Ali, oče, ja želim znati sve o tome.
- Nije to za malu djecu - uporno će i ljutito otac.
- Bolje je znati i biti na oprezu - reče Jacobs i stavi ruku na njezino rame - slažeš se,
Elisabeth?
Kimnula je glavom. Njegova ruka spusti se niz njezina leđa i na trenutak zadrži na
stražnjici. Budući da joj je bilo jasno što slijedi, počne brže disati i u očekivanju, pomalo
uplašena, malo razdvoji stopala.
- Uskoro, jednog dana, počet će ti se udvarati mladi momci - reče on dok mu se ruka
spuštala niz njezine noge. Stajala je pritisnuta uz njegovu stolicu. Otac je preko puta
usmjerio svu pozornost na šahovsku tablu.
- Elisabeth još ne razmišlja o tim stvarima - rekao je razdražljivo ne dižući glavu.
- Ti si u godinama kada mlada djevojka lako pada u iskušenje, zato je bolje unaprijed

100
Elephant' s foot - Slonova stopa, vrsta biljke.

143
znati što te očekuje - nastavi mirno Jacobs. S donjeg ruba haljine, njegova ruka polako je
krenula prema gore, preko lista i iza koljena. - Elisabeth, sad je na tebe red. Želim se uvjeriti
jesi li zapamtila što sam te učio prošlog puta.
Ona pomakne konja.
- Morala si pripaziti na očeva lovca - blago je prekori stari čovjek. Ruka krene još više i
uštine je s unutrašnje strane bedra.
- Ne budu li se mladi momci pristojno ponašali prema tebi, smjesta ćeš im pokazati gdje
im je mjesto, zar ne? - nastavi on.
- Hoću - kimnula je glavom skoro bez daha.
Njezin otac pomakne figuru.
- Elisabeth, opet je na tebe red.
Promatrala je tablu grizući donju usnu, a onda pomakne jednog pijuna.
- To je bolje - ujak je nježno pomiluje. - Nevinost je najvrjednije što ima mlada
djevojka. Nikad to nemoj zaboraviti, drago dijete. Znaš li što je najbolje učiniti? Pusti sve te
skorojeviće koji ti se udvaraju i dođi se brinuti za svog starog ujaka. S tobom ću postupati
kao s malom princezom - ruka je stigla do vrha i dodirnula tetivu na preponama.
- Dobro, ujko Jacobse.
Nije se odmaknula od njegova koljena, lice joj se zarumenjelo kao ruža, nije mogla sebi
objasniti zašto mu dopušta takvo ponašanje. Ne zbog straha, taj dragi starac uvijek je bio
nježan prema njoj. Nije ga smjela obeshrabriti otvorenim protestom ili nekim pokretom,
najmanji pomak tijela ili skupljanje nogu ne samo da bi ga odvratilo od daljeg istraživanja,
već bi ga, bez svake sumnje, i obeshrabrilo. Radilo se o nečem sasvim drugom, nije joj bilo
nezgodno zbog nazočnosti njezina oca, već što je osjetila ushit baš u njegovoj blizini. Sjedio
je preko puta nje i oglasio bi se kad bi oklijevala povući potez, nesvjestan iskušenja koje ju
je ostavilo bez daha, zbog blizine vatre i sumpora. Još jednom povuče figuru na tabli
svjesna prsta koji je očešao usmine njezina spolovila.
- Sad pripazi na očevu kulu. Na ovom svijetu uvijek moraš biti budna, inače ćeš upasti u
zamku opet polako pomiluje njezin brežuljak i nježno je opomene - i svi će tvoji pješaci
upasti u jezero puno ognja.
- Stephanus, ovo je samo igra - reče njezin otac.
- Šah je vrlo ozbiljna igra, Marcuse. Zato i želim da je Elisabeth nauči još dok je mlada.
To je priprema za život, uči čovjeka da drži oči otvorenim. Moraš priznati da mladoj
djevojci nije lako proći kroz život bez ozljeda.

- A kako ste uspjeli proći bez ozljeda? - upita stari farmer gledajući svoju ženu kako ih
služi čajem što ga je donijela ropkinja.
Elisabeth slegne ramenima.
- Tako se dogodilo - reče - ovaj čovjek me je štitio. S nama je već godinama, na njega
se u svemu može osloniti.
- Imali ste sreće - reče starac miješajući čaj - danas se robovima ne može više vjerovati.
Nezahvalna banda.
Sjedila je oborena pogleda. (Oprosti što opet moram igrati ovu igru - sve je to zbog tebe
da bih te neozlijeđena dovela kući.) Sama se iznenadila s kojom se lakoćom naučila lagati,
pitanje iskustva.
- Kažete, to se dogodilo odmah iza ovih planina?
- Da, tamo su nas Bušmani napali - potvrdi ona.
- Tada ste i muža izgubili. Jadno dijete.Tako mladi.
Elisabeth nije podignula glavu. Starica uzdahne i raširi otežale noge da bi udobnije
sjedila. Nekoliko muha zujalo je oko njezine glave, ali nije ih ni pokušavala otjerati.
- Da - reče suprug - svi mi zavisimo od milosti Božje. On zaista strogo kažnjava. Mi se
ne žalimo osim kad stoka gine u gomilama, otrovana iridom, to vam je tako. Kad prestanu
kiše, razumijete.
- I mi smo tako izgubili konja.

144
 - Ako te Gospodin traži, ne možeš se skloniti s njegova puta. I dalje mislim da nas teško
osuđuje zbog Kompanijinih grijeha. Što dalje od Capea, to bolje. Pogledajte nas. Moja
supruga i ja smo se ovdje naselili sa sedam sinova, a danas smo sami. Djeca su otišla preko
planina, što je dalje moguće. Ništa ih nije moglo zaustaviti. Prije ćeš vidjeti mrava kako
sjedi na stražnjici.
- Zapravo, htjela sam vas pitati...
- Da, već ste rekli. Htjeli biste da vam pomognemo doći do Capea. Razumjeli smo -
uzdahne i otpije jedan gutljaj - problem je u tome što je sada ružno doba godine. Zaista ne
znam.
Ustane, pođe prema vratima i baci pogled na svoje oranice i planine na kraju doline,
obasjane sunčanom svjetlošću na zalazu, ljubičaste boje jorgovana.
- Sad je sezona voća, a grožđe je upravo počelo sazrijevati. Radnici su na nogama već
prije zore i ostaju u poslu i poslije zalaza Sunca. Vjerujte, čitavo vrijeme moramo paziti što
rade.
- Možda poznajete neku drugu osobu...
- Ne, nemojte me krivo shvatiti. Mi ćemo vam pomoći. Jadno dijete, tako mlada, a već
udovica. Samo, u ovom trenutku teško je nekoga odvojiti od posla.
- Platit ću vam - ponudi ona strpljivo.
- Blagi Bože, to nikako. Ni govora. Kako mogu tražiti novac za učinjenu uslugu? - vrati
se svojoj stolici. - A ionako, čime biste platili? - upita ne skrivajući znatiželju.
S poda, blizu stolice, ona podigne pištolj koji je Adam ukrao one noći kad su otišli na
konju.
- Hm - reče on zamišljeno i uzme pištolj, pomno ga pregleda, zaviri u cijev, ispita
kresivo i pogladi kundak. - Hm, ovaj pištolj uopće nije loš. Vjerojatno nemate ništa drugo
osim ovoga?
Ona bez riječi uzme svoj zavežljaj i odriješi remen. Dvoje staraca napeto su iščekivali
dok je ona odmotavala prljavu kožu, a onda se zavale u stolicu, očito razočarani.
- Ništa drugo? - upita starac.
Ona ustane na noge i podignute glave stane ispred njega, onako mršava u izgužvanoj
haljini i s pletenicama na ramenu.
- Imam samo sebe - reče ona.
- Ne, nikako, nema veze - brzo on odgovori izbjegavajući upitan pogled svoje supruge. -
Rekao sam, ništa ne tražimo. Zar ne bismo trebali pomagati svoje susjede? U svakom
slučaju, vjerojatno bismo poslali kola u Cap za tjedan-dva. Imam perja, jaja, slonovače i
drugih stvari koje je moj najstariji sin nedavno donio s druge strane planine. Prema tomu,
poslat ćemo kola malo ranije. Nema problema. Ipak, zahvaljujem na pištolju.

Putovanje kolima bilo je pomalo nestvarno. Možda je to bio najčudniji dio njihova puta.
Toliko mjeseci pješice, kroz šumu, preko planina i užarenih ravnica. Čak i onda kad su
njihovi pokreti izgledali mehanički, od njih je zavisilo hoće li nastaviti put, donijeti odluku
o predahu, kada ubrzati ili usporiti. Sada su sjedili u kolima prepušteni ritmu volova koji se
sporo kreću naprijed i više ne odlučuju o brzini kretanja. Nošeni su vremenom kao
sudbinom kojoj su se unaprijed prepustili. Elisabeth u haljini koju je ropkinja na farmi tek
oprala, uštirkala i ispeglala i Adam u lanenoj košulji i hlačama do koljena koje su starcu
postale premale. Odjeća ih je nekako otuđila. Bilo ih je sram pogledati jedno drugo, kao da
su upravo otkrili svoju golotinju.
Na mjestu vozača sjedio je stari rob, Januarie, držeći na koljenima dugi bič od kože
vodenkonja, očiju djelomično zaklonjenih obodom šešira. Volovi kao da su napamet
poznavali put kojim su se kretali kroz uski klanac prema bujnoj dolini zemlje Waverena101.
Malo zatim promijenili su smjer ravno prema sjeveru držeći se široke kolotečine uz

101
The Land of Waveren - Vinogradarsko područje oko grada Tulbagha, nazvano po obitelji
Van Waveren.

145
vijugavu rijeku koja ih je dovela do tamnih i žućkastih brežuljaka Swartlanda koji su se
prostirali u valovima. Na tom su mjestu skrenuli prema jugu u smjeru goleme granitne
kupole Pearl Mountaina. Na kraju im preosta nekoliko dana da prijeđu pusto područje Cape
Flatsa gdje se plave konture Table Mountaina jasnije naziru naspram nebeskog plavetnila.
Nestvarno. Noću je morala spavati u kolima, dok se Adam pridružio kočijašu ispod
trupa kola. Čak i danju njihovi susreti bili su smišljeni kao posljedica slučaja. Nisu smjeli
dopustiti da starac nešto posumnja. Je li to zaista bilo važno? Dok se on ne vrati na farmu i
ispriča što je vidio, oni će već biti na sigurnom mjestu, a njegova sloboda potvrđena. Pa
ipak, nešto ih je zadržavalo. Možda iz bojazni da Januarie nešto ne otkrije na tržnici u
Capeu, ali i zbog potrebe da ostane netaknuto sve ono što je cijelo vrijeme samo njima
pripadalo. Što se nje tiče, vladala se kao suzdržljiva mlada, prije vjenčanja. Sada su tako
blizu i sve je tako neizbježno. U ovih nekoliko delikatnih dana htjela je sačuvati san o
nevinosti. Svemu će uskoro doći kraj. Možda i za njega. S tim sam se pomirila na ovom
posljednjem dijelu puta jer to nisam mogla spriječiti. Nazočnost starog kočijaša učinila ju je
nedodirljivom. Moram zadržati tu iluziju. Moram makar samo trenutačno vjerovali u nju.
Uskoro ću te ponovno prepoznati u zagrljaju. Zasada je potrebno održavati distancu između
nas dvoje. To nas brine, ipak je čudno i neugodno.
Nestvarno. Taj osjećaj kao da se kreću naprijed dok zemlja ispod njih polako klizi
unazad, vraća se u prošlost, odupire budućnosti, koja ih dodiruje kao vjetar iako je u zraku
sve mirno. Ovo je nalik antilopama, pomisli on, koje kao bujica hrle mimo njih na
prostranoj ravnici, široko otvorenih očiju koje ne vide, žureći svojoj sudbini.
Nestvarno: povratak. Evo pred nama brežuljaka pokrivenih tamnim grmljem koje
obožavaju nosorozi, ali već sutra i oni će postati prošlost.
- Ideš li često ovim putom? - upita Adam starog kočijaša.
Ovaj prvo završi žvakati komad duhana, ispljune sok preko križa zadnjeg vola i onda
odgovori:
- Tu i tamo.Tri-četiri puta godišnje.
- Sviđa li ti se život u unutrašnjosti?
- Sviđa, imam dobrog gospodara. On i ja smo zajedno odrasli. Zbog toga uvijek mene
šalje u Cape da obiđem svoju ženu. Nju su prodali prije negoli smo napustili grad. Ona je
sada sve starija i dobro mi dođe da je vidim. Nikad se ne zna kad će to biti posljednji put.
- Da si slobodan...?
Januarie se nakratko nasmije kao konj koji njišti:
- Što bih imao od slobode? Gospodar se brini za mene. Da sam slobodan, ne bih znao
što sa sobom.
- Jesi li rođen u Capeu?
Nije sebi mogao objasniti zašto i dalje ispituje ovog čovjeka. Možda samo da ispuni
vrijeme koje sporo prolazi dok ona leži straga i drijema.
- Ne, nisam - odgovori Januarie - s majkom sam došao s Madagaskara. Ničega se ne
sjećam, bio sam odviše mali. Tako je bolje.
Opet se nasmije, a onda zapita:
- Pa, mora ti biti drago što se vraćaš kući?
- Kući?
- U Cape?
- Oh, da, svakako - zurio je ispred sebe i polako ponovi:
- Da, kući.
- Dugo te nije bilo?
- Vrlo dugo, skoro sam zaboravio kako izgleda Cape.
102
- Uvijek je isto, mos . Svake godine ga vidim. Nove kuće, ulice, crkve i ostalo.
Sljedeći put nova vješala. Ali grad ostaje isti.
- Jesi li bio na otoku?
- Otoku Robben? Nikad, niti želim.

102
Mos (afr.) - Svakako, zaista

146
 Adam začuje šum vode koja se u mraku slijeva s vesla.
- Ti bio u problemu? - iznenada zapita starac znatiželjno.
- Nisam - brzo odvrati Adam - bio sam samo... zbog utovara voća i vode.
Januarie se nasmije i mudro ga pogleda:
- Hej mladiću, zašto se trudiš sakriti što se dogodilo?
U usta ugura novi komad duhana.
- Ha, ha, ha, i ja sam bio veliki mangup kad sam bio mlad. Ne brini. Kakve sam samo
batine dobio. Ali čovjek se s godinama promijeni. Krv ti se smiri. Nema tu koristi.
- Moja krv se nikad neće smiriti - reče Adam mrko.
- Još si mlad. Vidjet ćeš.
- Dopuštaju ti da sam ideš tako daleko - Adam će iznenada - zar nikad nisi pokušao
pobjeći?
- Pobjeći? - vodnjikave oči začuđeno ga pogledaju. - Kamo ići? Ja pripadam gospodaru.
Adam ništa nije rekao.
- Reci mi - upita Januarie - a ti, namjeravaš li ti pobjeći od gospođe?
Dugo vremena nije bilo odgovora. Onda reče kratko:
- Ne, naravno.
- Eto vidiš - reče starac samodopadno i nasmija se.
Kola su išla naprijed nepravilno se njišući poradi utrtih brazda na puteljku kojeg su se
držali.
- Ajde na čelo i vodaj malo volove - naredi Januarie - ovi se volovi danas kreću kao da
imaju sopie, a ja nastojim prije mraka stići do Srebrne planine.
Osjećajući se neudobno zbog nove odjeće, Adam ode ispred da povuče zapregu. Dani
već postaju kraći, pomisli u sebi. Je li mu majka još uvijek na farmi? Je li živa? Što je s
gospodarom i Lewiesom? Sjećaju li ga se još u Capeu. Oni nikad ne zaboravljaju. Ako je
Lewies mrtav, tražit će njegovu krv. Platit će to njezinim životom, rekla je. Adame, molim
te, imaj povjerenja u mene. Želim da budeš sretan. Sad smo tako blizu.
- Tako si šutljiva - reče skoro s nelagodom kad je malo kasnije otišao na začelje i sjeo
pokraj nje. Platnena cerada bila je sprijeda spuštena i vozač ih nije mogao vidjeti.
- Ne osjećam se dobro - reče ona izbjegavajući odgovor.
- Jesi li bolesna?
Ona odmahne glavom. Bila je nekako blijeda.
- Nisam, vjerojatno je to zbog truckanja u kolima. Presporo se kreću. Bez zaustavljanja.
- Kočijaš je izjavio da želi stići do planine prije noći.
- Znači, nismo više tako daleko?
- Sad smo tek na Cape Flats. Sutra ćemo ugledati planinu. S ovakvim teretom možda će
nam trebati još tri do četiri dana.
Ona kimne glavom i obori oči. Noge su joj se njihale na kraju kola. Ispod kotača dizali
su se oblačići prašine i zadržali se u zraku iza njih.
- Jesi li tužna? - upita on.
- Nisam. Naravno da nisam.
Nije skidao pogled s nje očekujući da digne glavu i pogleda u njega.
- Vidim da nisi baš sretna.
Ništa nije rekla.
- Elisabeth.
Ona zatrese glavom. Oči su joj gorjele. Postoji li onda sreća? Ili je to samo nešto za čim
čezneš? Nipošto! Ja sam je osjetila do kraja, ona postoji, znam to u duši. Raj postoji. Iako to
primijetimo u rijetkim trenutcima, iako si u njemu uvijek u opasnosti.
- Žao mi je - šapne ona i nasloni glavu na njega - neobično se osjećam ovih nekoliko
dana koliko živimo odvojeno. Jednom kad budemo ondje...
Sretna sam. Zaista sam sretna.
- Ne, djevojko moja - reče njezin otac - nije ti do ove igre, misli su ti daleko. Njegova se
ruka na trenutak zadržala iznad table prije nego što je oborio sve figure.
- Što je to s tobom? - upita.

147
 - Uzbuđena sam što sam mladenka - izbjegne ona odgovor pokušavajući se nasmijati.
- Ne izgledaš nimalo uzbuđeno. Prošlog tjedna tvoja majka se morala smirivati desetak
puta dnevno. A ti...
- Htjela sam još ovog puta biti s tobom - priznala je. - Zato sam htjela igrati šah. Ti si
uvijek u poslu.
- Od sutrašnjeg dana morat ćeš voditi brigu o svom suprugu-
- Tako je.
- On je dobar čovjek. Ja sam zadovoljan. Naravno, ti ćeš mi nedostajati.
- Nećemo zauvijek biti odsutni.
- Ali kad se vratiš... - tužno se nasmija - sjećaš se što Biblija kaže o jednom tijelu...
- Je li to istina? - prekine ga ona - je li i s tobom tako bilo? Je li to zaista toliko vrijedno
da smo zbog toga spremni žrtvovati sve na svijetu?
- Ne smiješ to držati žrtvom - usprotivi se on - na kraju krajeva, čovjek slobodno bira.
- Koliko uopće imamo slobode u svom izboru? - upita ona bez mnogo razmišljanja.
- Pa ti si ta koja nas je suočila s činjenicom da ćeš se udati za Larssona - podsjeti je on.
- Nisam na to mislila - reče ona srdito.
- Htjela bih znati je li to moguće, događa li se to? Da postajemo jedno tijelo. I da od nas
ništa ne ostaje.
- Draga djevojko... - zastade malo.
- Što se događa ako jednog dana otvorimo oči i otkrijemo da je sve bilo pogrješno? Da
nikad nismo bili zajedno? Da smo čitavo vrijeme živjeli jedno pokraj drugoga kao dvije
utrte staze koje se paralelno kreću u istom smjeru i nestaju na obzorju...?
- Svakidašnja je pojava da se kod mladenke uoči vjenčanja rađaju sumnje - pokuša je on
smiriti - tvoja majka je bila ista.
- Zašto nisi iskren prema meni? - upita ona.
- Ali kažem ti...
- Kad nešto činiš, otvori oči. Moraš biti potpuno sigurna da su ti oči otvorene. Kad si
budna, to je kao san. Na kraju se zaista probudiš i shvatiš da je sve bilo san... - ona se
zamisli. - To činiš, jer u to vjeruješ, jer misliš da je to ispravno. Čak i ako to traži da se
suprostavljaš ostatku svijeta. Uvjerena si da za sebe stvaraš novi svijet. Zajednički, za njega
i sebe, kao jedno tijelo. A onda jednog dana... Što se događa kad otvorimo oči i shvatimo da
smo još uvijek sami? Mogu nam samo reći: Eto vidiš, mi smo te upozorili, ali nisi htjela
slušati. Sad moraš snositi posljedice...
- Elisabeth, sad si ga baš pretjerala - on se skoro naljuti - uzet ću ti nešto kod doktora.
- Što si ti učinio onog dana kad si se probudio? - upita ona s promišljenom surovošću.
On baci pogled na nju i spusti glavu.
- Kako si došla do tog zaključka? - upita on jedva čujno.
- Zar misliš da se to ne vidi?
On odmahne glavom.
- Htjeli smo biti sretni. Trudili smo se. Kunem se. Njezina obitelj se protivila, rekli su
da ne pripadam njihovoj klasi. Ona je naviknula na bolji život. Ja sam tek čovjek iz Capea, a
moj otac se bunio protiv guvernera. Odlučili smo se dokazati. Nećemo dopustiti miješanje u
našu sreću.
- Zbog čega nisi uspio ako si najozbiljnije mislio?
- Ne znam.
Uzdahne. Izgledao je mnogo starije.
- Mora li se dogoditi nešto posebno? Jednostavno, dogodi se. Jednog dana otkriješ da
svijet nije onakav kakav bi trebao biti.
Ona spusti glavu i baci pogled na šahovsku tablu.
On naglo ustane, obiđe stolić, priđe joj i uhvati njezino rame rukama.
- Elisabeth, molim te. Ne želim da tobom ovladaju takve sumnje. Ne smiješ pretrpjeti
neuspjeh. Primijetio sam, još dok si bila djevojčica, da u tebi ima prave snage. To je u krvi
hugenota moje majke. U revoltu mog oca. Nemoj dopustiti da te slome. Vjerujem u tebe,
čuješ li me? - ruke mu zadrhte na njezinim ramenima. - Dovoljno je što sam ja zabrljao. Ti

148
možeš uspjeti. Neka ti život u braku bude lijep i vrijedan truda. Moraš uspjeti, ne samo zbog
sebe, već i zbog mene.
Ona stisne njegovu ruku zureći ispred sebe.
- Postiže li se to na ovaj način? Udajom. Stapanjem u jedno tijelo. Što ostaje od mene?
On odmahne glavom i suho se nasmije.
- Uvijek si sve htjela raditi na svoj način. Baš si tvrdoglava.
- Ali, u pitanju je moj život! - reče ona. - Ne mogu dopustiti da mi netko zapovijeda. I ja
sam netko. Želim nešto značiti. Ne želim jednog dana pred smrt otkriti da je sve bilo uzalud.
- Drago moje, zar si do te mjere nesretna?
Ponovno je spustila pogled na tablu.
- Možda bi bolje bilo da završimo igru - reče ona i uzdahne - razgovorom ništa nećemo
postići, slažeš li se?
Digne se na noge i pogleda ga u oči.
- Molim te, nemoj se obazirati na mene. Ja sam tek luckasta djevojka koja se sutra
udaje. Sretna sam, zaista sam sretna.
Kola su i dalje išla svojim putom. Sjedili su i šutjeli. Malo kasnije Adam pruži ruku i
stavi je u njezino krilo. Ona je pokrije svojim rukama. Uz škripu i tandrkanje kola su se
držala svog puta.
Za ovo ću se boriti, pomisli ona. Da očuvam netaknuto. To nama pripada. Do današnjeg
dana pripadalo je samo nama, za koji dan cijelom svijetu ćemo otkriti. Borit ću se za to. Da
budemo jedno tijelo. Zašto smo inače napravih toliki put? Ne može sve biti uzalud. Zajedno
ćemo preživjeti. Čitavo vrijeme bili smo tek čovjek i žena, dvoje ljudi, sami u divljini.
Odsada će Cape sve učiniti da nas smjesti među bijele ili crne ljude. Ona čvrsto sklopi oči.
Ovaj čovjek koji sjedi do mene, to je čovjek kojeg volim, neznanac kojeg tako dobro
poznajem.
Ne, nećemo se više pitati ili biti u dvojbi je li sve moglo ispasti drukčije.To nije važno,
to nije bitno. Sve što se dogodilo, to je zato što si ti ti, a ja ja. Da smo bih drukčiji, drukčije
bismo se ponašali. Sami smo odlučili da nam se dogodi što se dogodilo i što će se ubuduće
događati. Ovaj predio to je omogućio. Zbog toga nemamo pravo žaliti ni za čim.
Nevinost djevojke na dudovu stablu.

- Slaže li se gospođa da ovdje prenoćimo i odmorimo volove? Rano ujutro zaputit ćemo
se prema tržnici - rekao je stari Januarie držeći šešir u ruci.
Tri dana je tjerao volove da bez zaustavljanja pređu Cape Flats. Sada se, dok Sunce
upravo zalazi iza gorja, već nalaze na prilazu gradu. U daljini se naziru sive zidine Utvrde.
Tu i tamo bljesne bjelina kuća među voćnjacima, malo dalje ljubičastozeleni klanci i klisure
Devil’s Mountaina, Table Mountaina i Lion Mountaina. Dolje, u podnožju, široki luk
zaljeva. Posljednjih nekoliko dana planine su se neprimjetno uzdizale na obzorju, sve više
plave, impresivne i samodopadne u svojoj tišini. Eto, sada smo blizu.
- Sigurni ste da noću ne možemo nastaviti put? - upita Elisabeth, željno, ali ne baš
uvjerljivo.
- Ali, gospođo, gdje ću se smjestiti preko noći? Nikoga nemam u gradu.
- Odavde možemo pješice - reče Adam i stane pokraj nje - nismo daleko. Ako se slažeš.
- Ni sama ne znam - odjednom osjeti zbunjenost - tako smo blizu. Dosad sam jedva
čekala da stignem ovdje, a sada...
- Znam, ali ne možemo ni ostati na otvorenom prostoru.
Pogleda ga. Njezine oči su ga ispitivale. On pokretom glave pokaže prema moru. Nije
odmah shvatila što ima na umu, ali prihvati njegovu odluku. Udovi su joj se ukočili, osjeti
težinu i mučninu u želudcu.
- Ako hoćete, odvest ću gospođu do grada - strpljivo se ponudi Januarie.
- Nije potrebno - reče ona - možemo hodati.
- Hoće li gospođa pronaći put? Ima mnogo kuća.
- Bit će u redu - ona se kratko nasmiješi. - Zaboravio si, ja sam iz ovog grada.

149
 - Dakako, gospođo.
Počne prevrtati među stvarima u kutiji koja se nalazila ispod sjedišta i izvadi komad
biltonga.
- Ponesite ovo za put. Žvaćite. Dalje je nego što gospođa misli i možete ogladnjeti.
- Je li tebi nešto ostalo? - upita ona.
- Nije, ali nije važno. Jest ću ujutro na tržnici.
- Naviknula sam na glad - reče ona - zadrži to za tebe.
- Gospođa je žensko.
- Januarie, zadrži hranu. Mi ćemo se snaći.
Stari rob se zahvalno nakloni.
Krenuli su pješice. Ovog puta ništa nisu ponijeli, ni zavežljaje ni kožne pokrivače. Ništa
im ne treba. Bez riječi su hodali između grmova. Odjednom su opet bili sami.
Vječnost je prošla otkad sam odavde krenula s dvojim pokrivenim zaprežnim kolima,
svaka s deset volova za vuču i dvanaest kao rezervom, četirima konjima, osam pasa,
petnaest kokoši, šest Hotentota i s Hermanusom van Zylom i Erikom Alexisom Larssonom.
Evo me, stižem sama. Jadni Erik Alexis Larsson. Jadni Hermanus van Zyl. Niste izdržali
više od jedne žene. Nosim li to prokletstvo sa sobom?

Sam je grad pravilno izgrađen. Nije velik, svega tisuću toises u dužinu i širinu, zajedno s
voćnjacima kojima se završava. Ulice, koje su grad presijecale pod pravim kutom, bile su
široke, ali ne popločene što nije bilo potrebno zbog čvrste strukture terena. Uz mnoge su
posađeni hrastovi. Nijedna ulica nema ime, osim jedne, Heerengracht, koja ide duž
prostrane ravnice koja se nalazi preko puta Utvrde. Kuće su većinom istog stila, lijepe i
prostrane, uglavnom na dva kata, većinom presvučene štukom i s vanjske strane okrečene
vapnom, neke su obojene u zeleno. Ova boja najviše se sviđa Holanđanima. Nekoliko
najboljih kuća izgrađeno je od posebne vrste plavog kamena što su ga isklesali zatvorenici u
kamenolomu na otoku Robben. Veći dio kuća pokriven je trskom tamne boje (Restio
tectorem) koja raste na suhom i pješčanom terenu. Donekle je čvršća od slame, ali prilično
tanka i lomljiva. Popularnost izradbe ove vrste krova u Cape Townu treba pripisati pokušaju
da se izbjegnu nesreće ozbiljnije prirode do kojih može doći ako težu konstrukciju krova
razori zloglasni crni jugoistočnjak koji bjesni u ovom kraju.

Čim su kola nestala iz vida, iza grmlja, skrenuli su desno ostavljajući za sobom ugaženu
stazu i uputili se prema moru. Sumrak se brzo spuštao nad njima. Jato flamingosa preletjelo
je u bhzini kao ružičasti oblak i nastavilo letjeti u smjeru močvarnog zemljišta iza Devil' s
Mountaina.
Evo me opet na žalu gdje sam se rodio one noći kad me je more izbacilo zajedno s
ostatcima splavi. Rekla si jednom: Čovjek mora zatvoriti krug. Rekla si također: Neka bude
što biti mora.
Plima je nadolazila, mali valovi izdisali su na vlažnom pijesku koji je mirisao na
morsku travu i bambus. Kretali su se po plićaku ne ostavljajući traga za sobom i slijedili
krivudavu hniju zaljeva. Mrak je bio sve gušći. Bez mjesečine. Pojavile su se zvijezde,
najprije Khanoes. Zatim su prekrile cijelo nebo: Mliječna staza, Južni križ, šest zvijezda
Khoesetija.
Konačno su stigli na čistinu, upravo niže grada. Hodali su držeći se za ruke. Voda je
oplakivala njihova stopala, hladna kao led unatoč blagoj večeri. Mogle su se nazreti žute
mrlje svjetlosti, mutna okna osvijetljena svjetiljkama. Je li to glazba, jedva čujna, koja
pulsira negdje u noći? Možda je to bal u Utvrdi, časnici u svečanim odorama, dame u
krinolinama, napudrane i s ružama, robovi koji naokolo nose srebrne pladnjeve i kristalno
posuđe uz najbolji burgundac iz uvoza. Jedina stvarnost je ovdje, uz vlažni šum mora i sitne
školjke koje se mrve pod njihovima tabanima.
Dovoljno su se približili. Izašli su na žalo, držeći se još uvijek za ruke da se ne izgube u

150
mraku, i sjeli malo poviše na suh i mekan pijesak, još uvijek topao od zraka Sunca koje je
upravo zašlo.
Sjećaš li se one noći kad su se pojavili lavovi, a beskrajno prostranstvo se nadvilo nad
naše malo sklonište? Izgladnjeli do ludila, probili su ogradu unatoč trnju i vatri, sve naokolo
pogazili i natjerah volove da pobjegnu u mrak gdje su jednog uspjeli zgrabiti i požderati.
Ove iste zvijezde bile su nad nama.
Sjeli su jedno pokraj drugoga. Nije bilo potrebe ni želje za razgovorom. Tišina je bila
zaglušujuća.
Sjeti se onog dana na rijeci kad si naišao na mjesto gdje sam se kupala, kako si prišao
bez odjeće. Htio si me natjerati da te pogledam i priznam tvoje postojanje. Plašila sam te se
i željela te, plašila se same sebe. Uvijek ta neizvjesnost u meni, to tajanstveno, neistraženo
unutarnje područje.
Sjećam se i one borbe s bikom, u Utvrdi, kojoj je prethodila molitva. Bio je pun životne
snage, napetih mišića, a potom svuda krv i izmet. Otišla sam kući pročišćena od svake
strasti.
Sada smo nas dvoje ogoljeni kao zmijski kostur.
Počela ga je milovati, tek laganim dodirom tako da je jedva razaznao prijelaz od
mirnoće do nježnih pokreta njezinih ruku po njegovu tijelu. Kad je to osjetio, prošapta:
- Skini odjeću.
Nisu mogli vidjeti jedno drugo. Potpuni mrak. Opet su bili goli, bez strane odjeće.
Privuče je k sebi, dok su njezine ruke nastavile lagano istraživati njegovo tijelo. Malo
kasnije gurnula ga je na leđa i pritisnula njegove nemirne ruke na pijesak Nije se odupirao,
jer je znao što hoće. Očito je bilo jasno da mora zadržati pasivni položaj i pokoriti se
njezinoj ljubavnoj igri.
Što je ljubav? Bliskost i noć.
Dok je u svojoj igri unosila sve više žara i žestine, u podsvijesti osjeti nadiranje plime.
Želim zauvijek zadržati u sebi cijeloga tebe. Bez obzira na to što donosi budućnost, ovo će
nam ostati, ovo će biti trajno.
Divno je umrijeti.
- Aobe - prošapta ona uz njegovo lice.
Dok tako sjedinjeni ležimo bez pokreta, putujemo s više žara nego ikada dosada.
Tko si ti? Nikad boljeg nisam upoznala. Do kraja si mi ostao nedostupan.
U ranu zoru otrče do vode, operu jedno drugo i ostanu bez daha od strašne studeni.
Drhteći, vrate se na žalo i osuše na sunčanoj svjetlosti. Zatim su se odjenuli i krenuli prema
donjem obronku Lion’s Rumpa, ondje su zašli u grmlje gdje će on pričekati njezin povratak.
Sama će otići i sve srediti. Zatim će se vratiti po njega. Ništa neće biti lakše nego potvrditi
već stečenu slobodu.

One zime mala gazela je uletjela u našu špilju potražiti zaklon od hladnoće ili
grabežljivih zvijeri. Ti si je ubio, ubio si i psa, naše dijete. Moramo se priviknuti živjeti s
izdajom. To je meso, to je hrana, bez nje ćemo umrijeti, rekao si. U početku nisam htjela.
Na kraju sam jela s tobom. Uvjerena sam da bez toga ne bismo preživjeli. Bio si potpuno u
pravu.

Zamislimo kako satima sjedi i čeka u grmlju s mirisom biljnog sjemena na suncu. Kako
promatra oblake koji lijeno prilaze planini i formiraju klobuk oko vrha. Kako se vjetar
pokreće i postaje sve jači dok se nije okomio na grančice grmlja u kojem čuči i čeka.
Nešto kasnije kroz mahniti vjetar do njega će doprijeti zvuci iz daljine i sve će se više
približavati. On će zabrinuto ustati i očekivati.
Onda će ih ugledati kako dolaze iz udaljenog grada s vjetrom i planinom u zaleđu.
Njegov pogled će je potražiti među njima, ali bit će uzalud. Na trenutak mu neće biti jasno.
Onda će shvatiti i prihvatiti. neće više ni razmišljati o drugoj alternativi, od samog početka

151
nije ni postojala.
Uspravno će stajati na tom divljem vjetru, prekrižiti ruke na prsima i pričekati dok ne
stignu i zgrabe ga svi ti ljudi, vojnici na konjima u pratnji pasa.
U njemu će vladati mir dok čeka da mu postave pitanje, kao i ona na početku: Tko si ti?
Priđite, pomislit će u sebi, bez daha, na vjetru. Ono područje koje smo ispitali u sebi
nitko nam neće oduzeti, pa ni mi sami. Bože moj, koliki nas dugi put još čeka, tebe i mene.
Ne radi se o mašti, već o povjerenju.

Rujan 1973.1975

BILJEŠKA O PISCU

Danas je Andre Brink uz nobelovce J. M. Coetzeea i Nadine Gordimer nesumnjivo

najznamenitiji pisac Južne Afrike. On nije dobio Nobelovu nagradu iako je tri puta bio
nominiran od strane svoje zemlje. Zato je dobitnik brojnih nagrada širom svijeta: Martin
King Memorial Prize i Commonwealth Prize u Engleskoj, Prix Medecis Etranger u
Francuskoj, South African CNA Award (tri puta) u Južnoj Africi, Premio Mondello u Italiji
i druge. Uz to, knjige Andrea Brinka u tri navrata su bile u najužem krugu izbora za Man
Booker Prize, najprestižniju nagradu u svijetu za roman godine na engleskom jeziku.
Posljednji put to je bilo ove godine za knjigu Philida.
Odrastao je u konzervativnoj protestantskoj obitelji koja je podupirala nacionalističku
stranku na vlasti i njezin rasistički režim apartheida, odnosno odvojenog života bijelog
manjinskog i crnog većinskog naroda u zemlji. Trebalo je neko vrijeme dok se Andre Brink
nije oslobodio uskogrudna naslijeđa i nakon boravka u Francuskoj odlučio dignuti svoj glas
protiv nepravde tražeći ravnopravnost za obje rase. Svoje neslaganje s postojećim stanjem u
zemlji najbolje je izrazio u svojim romanima od kojih je nekoliko bilo zabranjeno od
državne cenzure. U početku je pisao knjige samo na materinjem afrikaans jeziku, ali nakon
njihove zabrane nastavio ih je sam prevoditi i objavljivati na engleskom jeziku. Time se
pojavio na svjetskoj literarnoj sceni i doživio sadašnju popularnost te je preveden na preko
trideset svjetskih jezika.
Trenutak na vjetru treći je roman preveden na hrvatski jezik. Priča je bazirana na
istinitom događaju iz XVIII. stoljeća kada je Elisabeth, mlada žena iz Cape Towna, nakon
smrti svog supruga, istraživača-prirodoslovca, ostala sama u divljini. Spasio ju je odbjegli
rob hotentotskog podrijetla. Andre Brink se poslužio ovim događajem da bi svojom maštom
pokušao zbližiti dva suprotna svijeta tadašnje kolonijalne stvarnosti. Kao Adam i Eva, dvoje
protagonista lutaju Dolinom suza u potrazi za rajem koji u konačnici nije ništa drugo nego
fatamorgana. Surova i tvrdokorna stvarnost jača je od onog što osjećaju jedno za drugo.
Osim već navedenih romana, treba obratiti pozornost i na sljedeća djela: Lanac glasova
(A Chain of Voices, 1981), Izvanredno stanje (States of Emergency, 1988), Prvi život
Adamastora (The First Life of Adamastor, 1993), Maštarije u pijesku (Imaginings of Sand,
1996), Bogomoljka ( Praying Mantis, 2005), Drugi životi (Other Lives, 2008), Razdvajanje puta
(A Fork in the Road, 2009).

152