Jedan pogled na Sarajevo

To je grad. Rečenica koja se više puta ponavlja u tekstu i kojom autor započinje svaku
novu cjelinu. Već prvi prvom njenom čitanju može se pretpostaviti da je taj pogled na
Sarajevo ispunjen divotom i velikom ljubavlju.

Autor započinje pričom o historiji grada Sarajeva. Njegov postanak vezan je za

dolazak Osmanlija u našu zemlju prije više od pet stotina godina. Ističe se značaj Sarajeva kao
administrativnog, vojnog i trgovačkog centra. Zahvaljujući tom značaju grad se širio i
unaprijeđivao, naročito u toku XVI i XVII stoljeća.

Sarajevo se u turskim dokumentima naziva ognjištem ratova i cvijetom među

gradovima, gradom boraca i pobjednika. U starim srpskim crkvenim zapisima ono je ostalo
upamćeno kao ''bogomhranimo mjesto Sarajevo''. Autor opisuje bogatstvo nekadašnjeg
Sarajeva koje je uočljivo u velikom broju džamija, javnih građevina, kupatila, bezistana,
karavan-saraja i sahatkula. Po tim građevinama Sarajevo je prepoznatljivo i dan danas.
Sarajevo je bilo na lijepom glasu među europskim putnicima, te se postepeno razvijala slika
Sarajeva kao mosta, kako trgovačkog tako i kulturnog, između Istoka i Zapada.

I baš zbog toga što je Sarajevo bilo ognjište ratova i borbi, ono je doživjelo velike
tragedije. Autor spominje spaljivanje grada i njegovog kulturnog bogatstva od strane Eugenija
Savojskog krajem XVII stoljeća. Sa tugom kaže da se Sarajevo nikad u potpunosti nije
oporavilo niti opet dostiglo isti stepen bogatstva i ljepote.

Odlaze Osmanlije i dolazi Austro Ugarska na koju autor gleda donekle negativno. Iako
se kulturno bogatstvo grada proširilo izvan sfere utjecaja Osmanlija, Sarajevo je bilo
potrebnije novoj vlasti nego ona Sarajevu. Za austro-ugarsku arhitekturu autor kaže da je ''bez
duha i oduševljenja, bez životne radosti''.

U drugoj cjelini autor govori o geofrafskom položaju grada Sarajeva koje je okruženo
brdima i planinama. Planine koje okružuju naziva tamnim licem grada, a sam grad svijetlim
licem.

Autor priču nastavlja opisivanjem starih muslimanskih i kršćanskih groblja. Za

muslimanska groblja kaže da su ''ljepša'' odnosno manje jeziva u odnosu na kršćanska. Citira
Hajnea da Turci svoje mrtve sahranjuju mnogo ljepše nego kršćani. U ovoj cjelini prisutan je
kult smrti. Smrt ne zamračuje život i život ne skrnavi smrt.
 Kako autor zalazi dublje u priču, sve se više osjeti njegova ljubav prema gradu
Sarajevu. Ta ogromna ljubav najviše je primjetna u zadnje dvije rečenice koje su pretvorene u
posebnu cjelinu, najkraću, ali ne i manje značajnu.

Elmedin Salihagić