Professional Documents
Culture Documents
Simone de Beauvoir Drugi Spol PDF
Simone de Beauvoir Drugi Spol PDF
1
briana
Simone de Beauvoir
DRUGI SPOL
S francuskoga prevela MIRNA ŠIMAT
Simone de Beauvoir LE DEUXIÈME SEXE
2
briana
PRVI SVEZAK
ČINJENICE I MITOVI
3
briana
Jacquesu Bostu
PlTAGORA
POULAIN DE LA BARRE
4
briana
Uvod
Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. Tema razdražuje, pogotovo žene, a i nije
nova. Već se mnogo pisalo o raspravi o feminizmu, danas je gotovo pa zaključena.
Nemojmo više o tome... Ipak, o tome se još govori. I ne čini se baš kao da su opsežne
gluposti izgovorene tijekom posljednjeg stoljeća rasvijetlile problem. Uostalom, postoji li
tu problem? I kakav je on? Postoje li uopće žene? Dakako, teorija o vječnom ženskom još
ima pobornika; oni šapću: »Čak i u Rusiji, one su i dalje žene«; no drugi dobro
obaviješteni ljudi - a katkad su to ti isti, uzdišu: »Žena se gubi, žena je izgubljena.« Više
ne znamo zasigurno postoje li još žene, hoće li ih svagda biti, treba li to željeti ili ne, koje
mjesto zauzimaju na ovome svijetu, koje bi mjesto trebale zauzimati? »Gdje su žene?«,
pitao se nedavno jedan neredoviti časopis.1 No prije svega: što je to žena? Netko je
jednom rekao: »Tota mulier in utero: to je maternica.« Govoreći pak o nekim ženama,
znalci izjavljuju: »To nisu žene«, iako imaju maternicu kao i ostale. Svi se slažu da ljudska
vrsta podrazumijeva i ženski spol. On danas, kao i nekoć, čini otprilike polovicu
čovječanstva; a opet nam se govori da je »ženskost u opasnosti«. Bodre nas: »Budite
žene, ostanite žene, postanite žene.« Svako ljudsko biće ženskog spola nije dakle nužno
žena; u tu svrhu potrebno je biti dijelom tajanstvene i ugrožene stvarnosti - ženskosti.
Izlučuju li jajnici ženskost? Je li ona utisnuta na Platonovu nebu ideja? Je li dovoljna
šuštava suknja da siđe na Zemlju? Iako se neke žene silno trude utjeloviti je, model
ženskosti nitko nikada nije patentirao. Rado ga opisujemo nejasnim i svjetlucavim
pojmovima koji kao da su posuđeni iz rječnika proročica. U doba svetoga Tome bit
ženskosti činila se jednako pouzdano određena kao uspavljujuće svojstvo maka. No
konceptualizam je izgubio na snazi. Prirodne i društvene znanosti više ne vjeruju u
postojanje nepromjenjivih entiteta koji bi definirali određene karaktere kao što su
karakter žene, Židova ili crnca. One karakter smatraju sekundarnom reakcijom na neku
situaciju. Ako danas više nema ženskosti, znači da je nikada nije ni bilo. Znači li to da
riječ »žena« nema nikakva sadržaja? To uporno tvrde pobornici filozofije
prosvjetiteljstva, racionalizma, nominalizma: žene bi među ljudskim bićima bile samo
ono što proizvoljno označavamo riječju »žena«. Amerikanke posebno rado misle da žena
kao takva više ne postoji; ako se neka nazadna još smatra ženom, njezine joj prijateljice
savjetuju psihoanalizu kako bi se oslobodila te opsesije. O jednom, inače iritantnom djelu
naslovljenom Modern Woman: a lost sex, Dorothy Parker je napisala: »Ne mogu biti
objektivna prema knjigama koje ženu tretiraju kao ženu... Moja je zamisao da svi mi, i
muškarci i žene, tko god bili, moramo biti smatrani ljudskim bićima.« No nominalizam je
pomalo nedostatna doktrina; i antifeministima je lako pokazati da žene nisu muškarci.
Žena je svakako poput muškarca ljudsko biće, no takva tvrdnja je apstraktna. Činjenica je
da je situacija svakoga konkretnog ljudskog bića uvijek jedinstvena. Odbiti kategorije
vječnoga ženskog, crne duše, židovskoga karaktera, ne znači nijekati da danas postoje
Židovi, crnci, žene: takvo nijekanje za prozvane ne predstavlja oslobađanje, nego
neautentičan bijeg. Jasno je da se nijedna žena ne može bez primisli nastojati smjestiti
onkraj svojega spola. Jedna poznata spisateljica prije nekoliko godina nije dopustila da
1
Danas više ne postoji, zvao se Franchise.
5
briana
se njezin portret pojavi u nizu fotografija posvećenom upravo ženama piscima. Željela je
da je se smjesti među muškarce; no kako bi uživala u toj povlastici, iskoristila je utjecaj
svojega supruga. Žene koje tvrde da su muškarci ne zahtijevaju time manje muškog
uvažavanja i poštovanja. Također se sjećam jedne mlade trockistice kako stoji na
pozornici usred burnog sastanka pripremajući se zamahnuti šakom, unatoč svojoj očitoj
krhkosti. Nijekala je svoju žensku slabost, ali je to činila iz ljubavi prema jednom
aktivistu kojemu je željela biti ravnopravna. Prkosni stav mnogih Amerikanki dokazuje
da ih opsjeda osjećaj njihove ženskosti. I doista, dovoljno se prošetati otvorenih očiju
kako bi se zaključilo da se čovječanstvo dijeli u dvije kategorije pojedinaca čiji su odjeća,
lica, tijela, osmijesi, ponašanje, interesi, zanimacije, očito različiti. Možda su te razlike
površne, možda im je suđeno da nestanu. Sigurno je to da one u ovom trenutku sasvim
očigledno postoje.
Ako funkcija ženke ne dostaje za definiciju žene, ako je također odbijamo objasniti
»vječnim ženskim«, a ipak priznajemo da, bilo to i privremeno, na Zemlji ima žena,
moramo si postavili pitanje: što je žena?
Samo izricanje pitanja odmah mi sugerira prvi odgovor. Znakovito je to što ga
uopće postavljam. Muškarcu ne bi palo na pamet pisati knjigu o jedinstvenoj situaciji u
kakvoj se unutar čovječanstva nalaze muškarci2. Želim li se definirati, prvo moram
izjaviti: »Ja sam žena«. Ta istina čini temelj na kojemu će se izgraditi svaka druga tvrdnja.
Nijedan muškarac se nikada ne postavlja ponajprije kao pojedinac određenog spola: to
da je čovjek se podrazumijeva. Formalno, u općinskim registrima i izjavama o identitetu,
rubrike muško i žensko pojavljuju se kao simetrične. Odnos između dvaju spolova nije
odnos dvaju elektriciteta, dvaju polova. Muškarac istodobno predstavlja i pozitivno i
neutralno do te mjere da se na francuskom kaže »les hommes« za ljudska bića, s obzirom
na to da se pojedinačno značenje latinske riječi »vir« prilagodilo općem značenju riječi
»homo«. Žena predstavlja negativ - tako da joj je svako određenje nametnuto kao
ograničenje, bez reciprociteta. Znala sam se živcirati tijekom apstraktnih rasprava kada
bi mi muškarci govorili: »Mislite to jer ste žena.« No znala sam da mi je jedina obrana
odgovor: »Mislim tako jer je to istina«, čime bih eliminirala svoju subjektivnost. Nije
dolazio u obzir odgovor: »A vi mislite suprotno jer ste muškarac«, jer se podrazumijeva
da činjenica bivanja muškarcem nije posebnost. Muškarac je u pravu bivajući
muškarcem, a žena je ta koja je u krivu. Praktički, jednako kao što je za antiku postojala
apsolutna okomica prema kojoj se definirala kosa crta, postoji apsolutni ljudski tip, a to
je muški tip. Žena ima jajnike, maternicu, te posebne uvjete koji je zatvaraju u njezinu
subjektivnost. Često se kaže da ona razmišlja hormonima. Muškarac nadmoćno
zaboravlja da su i u njegovoj anatomiji hormoni, i testisi. On svoje tijelo shvaća kao
izravnu i normalnu vezu sa svijetom vjerujući da ga je pojmio u svojoj objektivnosti, dok
tijelo žene smatra otežalim svime što ga specificira: smatra ga preprekom, zatvorom.
»Ženka je ženka zbog određenog manjka svojstava«, govorio je Aristotel. »Ženski
karakter treba sagledavati kao karakter pogođen prirodnom manjkavošću.« Sveti Toma
pak izjavljuje da je žena »nesavršeni muškarac«, »usputno« biće. To simbolizira priča o
Genezi u kojoj se Eva pojavljuje izvučena, prema Bossuetovim riječima, iz »suvišnog
Adamova rebra«. Čovječanstvo je muško i muškarac definira ženu ne po njoj samoj nego
u odnosu na njega; ne smatra je se autonomnim bićem. »Žena, relativno biće...«, piše
Michelet.
2
Izvještaj Kinsey se primjerice ograničava na definiranje spolnih karakteristika američkog muškarca, što je sasvim
druga stvar.
6
briana
Slično tvrdi i Julien Benda u Rapport d'Uriel: »Muško tijelo ima smisao samo po
sebi, bez obzira na tijelo žene, dok se potonje čini lišeno smisla ako se ne pozovemo na
muško... Muškarac se poima bez žene. Ona se ne poima bez muškarca.« I ona nije ništa
drugo nego ono što muškarac o njoj odluči; tako je se naziva »spolom«, tvrdeći time da
muškom ona suštinski figurira kao spolno biće: za njega je ona spol, dakle apsolutno je
spol. Ona se određuje i razlikuje u odnosu na muškarca, a ne on u odnosu na nju. Ona je
neesencijalno nasuprot esencijalnome. On je Subjekt, on je Apsolut: ona je Drugo3.
Kategorija Drugoga je jednako davna kao i sama svijest. U najprimitivnijim
društvima, u najdrevnijim mitologijama, uvijek nailazimo na dvojnost Istoga i Drugoga.
Ta podjela nije odmah označena kao podjela među spolovima i ne ovisi ni o kojem
empirijskom podatku: to je ono što proizlazi uz ostalo iz radova Graneta o kineskoj
filozofiji, iz radova Dumézila o Indiji i Rimu. U parovima Varuna-Mitra, Uran-Zeus,
Sunce-Mjesec, dan-noć, isprva nije impliciran nijedan ženski element, ništa više nego u
opreci dobra i zla, radnih i neradnih dana, desnice i ljevice, Boga i Lucifera. No drugost je
temeljna kategorija ljudske misli. Nijedan se kolektiv nikada ne definira kao Jedan, a da
odmah ne postavi Drugog nasuprot sebi. Dovoljna su tri putnika slučajno okupljena u
istom odjeljku vlaka pa da svi ostali putnici postanu nejasno neprijateljski »drugi«. Za
seljanina, svi koji ne pripadaju njegovu selu su sumnjivi »drugi«; za onoga tko se rodio u
nekoj zemlji, stanovnici zemalja koje nisu njegova čine se kao »stranci«; Židovi su
»drugi« za antisemite, crnci za američke rasiste, domoroci za kolonizatore, proleteri za
posjedničke klase. Zato je na kraju proširene studije o raznim figurama primitivnih
društava Lévi-Strauss mogao zaključiti: »Prijelaz sa stanja Prirode na stanje Kulture
obilježen je čovjekovom sklonošću promišljanju bioloških odnosa u obliku sustava
opreka: dualnost, drugost, opozicija i simetrija, bilo da se predstavljaju u jasnim ili
nejasnim oblicima, tako manje čine fenomene koje bi valjalo objasniti nego temeljne i
neizbježne zadanosti društvene stvarnosti.«4 Ti se fenomeni ne bi mogli razumjeti kada
bi ljudska stvarnost bila isključivo mitsein utemeljen na solidarnosti i prijateljstvu. Oni
se međutim rasvjetljuju kada prateći Hegela otkrijemo u samoj svijesti temeljno
neprijateljstvo prema svakoj drugoj svijesti. Subjekt se postavlja jedino dok se
suprotstavlja. Nastoji se potvrditi kao ono esencijalno i pretvoriti drugo u neesencijalno,
u objekt.
Samo, druga svijest suprotstavlja svijesti recipročno nastojanje: putujući,
domorodac sa sablažnju primjećuje da u susjednim krajevima postoje domoroci koji pak
njega promatraju kao stranca; između sela, klanova, naroda, klasa postoje ratovi, potlači,
trgovina, sporazumi, borbe koje ideji Drugoga oduzimaju njezino apsolutno značenje i
razotkrivaju njezinu relativnost. Htjeli-ne htjeli, pojedinci i skupine moraju priznati
recipročnost odnosa. Kako to da među spolovima recipročnost nije postavljena, da se
jedan od pojmova afirmirao kao jedini esencijalni i zanijekao svaku odnosnost prema
svojemu korelativu, definirajući ga kao čistu drugost? Zašto žene ne osporavaju mušku
3
Tu je ideju najjasnije izrazio E. Lévinas u eseju Le Temps et l'Autre (Vrijeme i drugo). On kaže: »Ne postoji li situacija u
kojoj neko biće nosi drugost kao nešto pozitivno, kao bit? Koja drugost to ne ulazi čisto i jednostavno u opoziciju s
dvjema vrstama istoga roda? Mislim da je suprotno, apsolutno suprotno, čiju suprotnost ni po čemu ne pogađa veza
koja se može uspostaviti između njega i njegova korelativa, suprotnost koja na koncu dopušta ostati apsolutno drugo,
takva suprotnost je žensko. Spol nije bilo kakva specifična razlika... Razlika u spolovima nije ni proturječje... (Ona) nije
ni dvojnost dvaju komplementarnih pojmova jer dva komplementarna pojma pretpostavljaju unaprijed postojeću
cjelinu... Drugost se ostvaruje u ženskom - pojmu koji je istog ranga, ali obrnutog smisla od svijesti.«
Pretpostavljam da g. Lévinas ne zaboravlja da je žena također svijest za sebe. No upada u oči što je namjerno preuzeo
gledište muškarca ne upozorivši na recipročnost subjekta i objekta. Kada piše da je žena misterij, podrazumijeva da je
misterij za muškarca. Stoga je ovaj opis, koji bi htio biti objektivan, zapravo potvrda muškoga povlaštenog položaja.
4
Vidi C. Levi-Strauss, Les structures elementaires de la parente (Elementarne strukturesrodstva). Zahvaljujem C. Leviju-
Straussu što mi je ustupio prijelom svojeg doktorata kojim sam se uz ostalo obilno koristila u drugom dijelu.
7
briana
8
briana
9
briana
odgovaraju na to pitanje: njima su suviše očito ravnali vlastiti interesi. »U sve što su
muškarci napisali o ženama treba posumnjati, jer su oni istodobno i sudac i stranka«,
rekao je u 17. stoljeću Poulain de la Barre, slabo znani feminist. Posvuda i u svako doba
mužjaci su razmetljivo uživali osjećajući se kraljevima svega postojećeg. »Blagoslovljen
bio Bog naš Gospodin i Gospodin svih svjetova što me nije napravio ženom«, govore
Židovi u svojini jutarnjim molitvama, dok njihove supruge pomirljivo mrmljaju:
»Blagoslovljen bio Gospodin što me stvorio po svojoj volji.« Među dobročinstvima na
kojima je Platon zahvaljivao bogovima prvo je bilo to što su ga stvorili slobodnim i ne
robom, drugo muškarcem, a ne ženom. No muški ne bi mogli u potpunosti uživati u toj
povlastici kada je ne bi smatrali utemeljenom u apsolutu i vječnosti: iz činjenice svoje
nadmoći pokušali su ustanoviti pravo. »Budući da su zakone smišljali i uređivali
muškarci, davali su prednost vlastitomu spolu, a pravnici su promaknuli te zakone u
principe«, pridodao je Poulain de la Barre. Zakonodavci, svećenici, filozofi, pisci, mudraci
svim su silama nastojali dokazati da je ženska podčinjenost željena na nebu i korisna na
zemlji. Religije koje su oblikovali muškarci odražavaju tu volju za dominacijom. U
legendama o Evi i Pandori pronašli su svoje oružje. Stavili su filozofiju i teologiju u svoju
službu, kao što smo vidjeli u citatima Aristotela i svetog Tome. Od antike satiričari i
moralisti rado oslikavaju ženske slabosti. Poznate su nam silovite optužbe koje su se
kroz čitavu francusku književnost podizale protiv žena. Manje nadahnuti Montherlant
preuzima tradiciju Jeana de Meunga. To se neprijateljstvo katkad čini utemeljenim, često
bezrazložnim; zapravo, ono krije manje ili više spretno zamaskiranu želju za
samoopravdanjem. »Lakše je optužiti jedan spol nego opravdati drugi«, rekao je
Montaigne. U nekim je slučajevima postupak očit. Rimsko pravo, na primjer, na
očigledan način ograničava prava žena pozivajući se na »slaboumnost, krhkost spola« u
trenutku kada žena slabljenjem loze postaje opasnost za muške nasljednike. Zapanjujuće
je kako se u 16. stoljeću, u želji da se udana žena zadrži pod skrbništvom, poziva na
autoritet svetog Augustina koji izjavljuje da »žena životinja je ni čvrsta niti postojana«,
dok se neudanoj priznaje sposobnost da upravlja svojim dobrima. Montaigne je vrlo
dobro shvaćao proizvoljnost i nepravdu sudbine dodijeljene ženi: »Žene uopće nisu u
krivu kada odbijaju pravila uvedena na ovome svijetu, tim više što su ih muškarci
donijeli bez njih. Prirodno dolazi do spletaka i razmirica između njih i nas«, no ne ide
toliko daleko da bi postao njihov branitelj. Tek u 18. stoljeću oni zaista demokratični
muškarci objektivno promišljaju pitanje. Uz ostalo, Diderot se posvećuje dokazivanju da
je žena poput muškarca ljudsko biće. Nešto je kasnije Stuart Mill gorljivo brani. No ti su
filozofi iznimno nepristrani. U 19. stoljeću rasprava o feminizmu opet postaje rasprava
pobornika. Jedna od posljedica industrijske revolucije je sudjelovanje žene u
proizvodnom radu. U tom trenutku feministički zahtjevi izlaze iz područja teorije i
pronalaze temelje u ekonomiji. Njihovi protivnici postaju tim agresivniji. Iako je
zemljišno vlasništvo djelomično detronizirano, buržoazija se grčevito drži starog morala
koji u postojanosti obitelji vidi jamstvo privatnog vlasništva. Kako ženska emancipacija
postaje pravom prijetnjom, buržoazija sve žešće zagovara ostajanje žene u kući. Čak i
unutar radničke klase muškarci su pokušali zakočiti to oslobađanje jer su im se žene
činile kao opasne suparnice, tim više što su bile navikle raditi za niske plaće. Ne bi li
dokazali inferiornost žene, antifeministi su se umjesto religiji, filozofiji i teologiji, obratili
znanosti: biologiji, eksperimentalnoj psihologiji itd. Drugom se spolu u najboljem slučaju
dopuštala »jednakost u različitosti«. Taj izraz koji se proširio poput munje vrlo je
znakovit. Upravo se njime za crnce u Americi koriste zakoni Jima Crowa. No takva tobože
egalitaristička segregacija poslužila je samo uvođenju krajnjih diskriminacija. U ovoj
usporedbi ništa nije slučajno: bilo da je riječ o rasi, kasti, klasi ili spolu koji su svedeni na
10
briana
niži položaj, postupci opravdavanja su isti. »Vječno žensko« odgovara »crnoj duši« i
»židovskom karakteru«. Ipak, židovski je problem prilično drugačiji od preostala dva: za
antisemita je Židov prije neprijatelj nego niža kategorija, i kao takvom za njega na ovom
svijetu nema mjesta; radije bi ga istrijebio. No postoje snažne poveznice između položaja
žena i crnaca: jedni i drugi se danas emancipiraju od istoga paternalizma, a donedavno
dominantna kasta želi ih zadržati »na svojem mjestu«, to jest na mjestu koje je ona za
njih odabrala. U oba slučaja ona se služi više-manje iskrenim pohvalama vrlinama
»dobrog crnca« nesvjesne, djetinje, nasmijane duše, krotkog crnca, i vrlinama žene koja
je »zaista žena«, to jest frivolne, djetinjaste, neodgovorne žene podčinjene muškarcu. U
oba slučaja dominantna kasta argument izvlači iz činjeničnog stanja koje je sama
stvorila. Poznata je dosjetka Bernarda Shawa: »Bijeli Amerikanac u biti stavlja crnca u
rang čistača cipela i iz toga zaključuje da je dobar samo za čišćenje cipela.« Taj začarani
krug nalazimo u svim sličnim situacijama: kada se pojedinac ili skupina pojedinaca drže
u položaju podčinjenosti, činjenica je da jesu podčinjeni; no ovdje treba pravilno shvatiti
glagol »biti«. Bilo bi podmuklo pridati mu supstancijalnu vrijednost kada ima dinamični
hegelovski smisao: biti znači postati takvim, biti pretvoren u ono kakvim se očituje. Da,
žene sveukupno danas jesu inferiorne muškarcima, to jest njihov položaj koji im otvara
manje mogućnosti. Pitanje je treba li se takvo stanje stvari nastavljati.
Mnogi muškarci priželjkuju da se ono nastavi: nisu se još svi predali.
Konzervativna buržoazija u ženskoj emancipaciji i dalje vidi opasnost koja prijeti njezinu
moralu i interesima. Neki se muškarci boje ženske konkurencije. U studentskom
tjedniku Hebdo-Latin neki je dan jedan student izjavio: »Svaka studentica koja preuzme
posao liječnika ili odvjetnika otima mjesto nama.« On nije doveo u pitanje svoja prava na
ovom svijetu. Ulogu tu ne igraju samo ekonomski interesi. Jedna od povlastica koju
opresija osigurava opresorima jest da se i najniži među njima osjeća superiornim.
»Siromašni bijelac« s juga SAD-a može se utješiti mislima da nije »prljavi crnac«, a
imućniji bijelci vješto iskorištavaju takvu vrstu ponosa. Jednako se i posve osrednji
muškarac među ženama smatra polubogom. Bilo je mnogo lakše za gospodina de
Montherlanta zamišljati se junakom kada se suočavao sa ženama (uostalom, hotimice ih
je izabrao) nego kada bi morao među muškarcima potvrditi svoju ulogu muškarca. Ulogu
koju su mnoge žene obavile bolje od njega. Tako je u rujnu 1948. u jednom od svojih
članaka u Figaro littéraire, g. Claude Mauriac - čijoj se silnoj originalnosti svatko divi -
mogao napisati o ženama: »Mi slušamo u tonu (sic!) pristojne ravnodušnosti...
najbriljantniju među njima, dobro znajući da njezin um manje ili više očito odražava
ideje koje potječu od nas." Dotična očito ne odražava baš ideje g. C. Mauriaca osobno, s
obzirom na to da mu ne znamo nijednu. To da odražava ideje nekih muškaraca moguće
je: kod samih muških ima znatan broj onih koji prisvajaju stavove koji nisu njihovi. Dođe
nam da se upitamo ne bi li g. Claudeu Mauriacu bilo bolje da se napaja dobrim odrazom
Descartesa, Marxa ili Gidea nego samim sobom. Hvalevrijedno je to što se zamjenicom
»mi« on poistovjećuje sa svetim Pavlom, Hegelom, Lenjinom, Nietzscheom i s njihove
visine prezrivo promatra stado žena koje mu se usuđuju obratiti kao jednake; iskreno
rečeno znam da mnoge ne bi mogle g. Mauriaca poslušati »tonom pristojne
ravnodušnosti«.
Ustrajala sam na ovom primjeru jer muška prostodušnost u njemu razoružava.
Postoji mnogo istančanijih načina na koji muškarci izvlače korist od ženske drugosti. Za
sve one koji pate od kompleksa manje vrijednosti, ona je čudesan melem: nitko prema
ženama nije arogantniji, agresivniji ili prezirniji od muškarca zabrinutog za svoju
muževnost. Oni koji se ne boje sebi sličnih mnogo su spremniji u ženi pronaći sličnog; no
11
briana
čak i njima je mit Žene kao Drugoga iz mnogo razloga drag.5 Ne može ih se kriviti što
nisu radosno žrtvovali sve blagodati koje iz toga mita crpe: znaju što gube odustajući od
žene kakvu priželjkuju, ne znaju što će im donijeti žena kakva će biti sutra. Potrebno je
zaista mnogo samoodricanja da odbacite položaj jedinoga i apsolutnoga Subjekta.
Uostalom, velika većina muškaraca nije izravno u toj mjeri drska. Ne postavljaju ženu
kao inferiornu: danas su previše prožeti demokratskim idealom da u svim ljudskim
bićima ne bi prepoznali jednake. U krilu obitelji, djetetu ili mladiću čini se da žena
posjeduje isto društveno dostojanstvo kao odrasli muškarci. Kasnije mladić, želeći i
voleći, iskusi otpor i neovisnost žene koju želi i voli. Oženjen, poštuje u svojoj ženi
suprugu, majku, a u konkretnom iskustvu bračnog života ona se pred njim potvrđuje kao
slobodno biće. Tako se može uvjeriti da među spolovima više nema socijalne hijerarhije i
da je ugrubo, uza sve razlike, žena jednako vrijedna. Budući da ipak utvrdi neke
inferiornosti - od kojih je najvažnija profesionalna nesposobnost - pripisuje ih prirodi.
Kada je prema ženi suradnički i dobronamjerno nastrojen, tematizira princip apstraktne
jednakosti, a konkretnu nejednakost koju ustvrđuje ne uspostavlja on. No čim uđe u
sukob sa ženom, situacija se obrće: tematizirat će konkretnu nejednakost te će mu ona
čak poslužiti kao argument za poricanje apstraktne jednakosti.6 Na taj način mnogi
muškarci tobože iskreno potvrđuju da žene jesu jednake muškarcima i da nemaju što
zahtijevati, no u isto vrijeme i to da žene nikad neće moći biti jednake muškarcima i da su
njihovi zahtjevi uzaludni. Naime, muškarcu je teško procijeniti golemu važnost socijalnih
diskriminacija koje se izvana čine beznačajnima, ali su njihove moralne, intelektualne
reperkusije toliko usađene u ženu da se može činiti da potječu od njezine iskonske
prirode.7 Ni ženama najskloniji muškarac nikad dobro ne poznaje njezinu konkretnu
situaciju. Stoga ne treba vjerovati muškima kada se trude obraniti povlastice čijega
raspona nisu ni svjesni. Nećemo se dati zastrašiti brojem i silovitošću napada na ženu, ni
prevariti koristoljubivim pohvalama »pravoj ženi«, niti osvojiti entuzijazmom koji
ženina sudbina izaziva u muškaraca koji je ni za što na svijetu ne bi željeli dijeliti.
Ipak, ništa manje nepovjerljivo ne treba sagledavati ni feminističke argumente:
polemičnost pod svaku cijenu često im oduzima svu vrijednost. Ako »žensko pitanje«
djeluje isprazno, to je zato što ga je muška nadmenost pretvorila u »svađu«; u svađi je
teže dobro razmišljati. Neumorno se pokušavalo dokazati da je žena superiorna,
inferiorna ili jednaka muškarcu: stvorena nakon Adama, ona je očito sporedno biće, rekli
su jedni; baš nasuprot, rekoše drugi, Adam je bio samo skica i Bog je upravo s Evom
uspio stvoriti savršeno ljudsko biće; njezin je mozak najmanji: no relativno je najveći;
Krist se napravio muškarcem: možda iz smjernosti. Svaki argument odmah priziva
suprotni, a često su oba u krivu. Ako želimo progledati, trebamo izaći iz tih kolotečina.
Treba odbaciti nejasne pojmove superiornosti, inferiornosti i egalitarnosti koji su
izvrnuli smisao svim raspravama i krenuti iznova.
No kako ćemo onda postaviti pitanje? I prije svega, tko smo mi da ga postavljamo?
Muškarci su i sudac i stranka: žene također. Gdje pronaći anđela koji bi mogao razriješiti
spor? Zapravo, anđeo bi bio slabo kvalificiran da o tome govori, ne bi znao ništa o
problemu. Što se hermafrodita tiče, to je posve poseban slučaj: on nije ujedno muškarac i
5
Znakovit je tekst Michela Carrougesa koji se na tu temu pojavio u 292. broju Cahiers du Sud. On ogorčeno piše: »Da
bar ne postoji nikakav mit žene, nego samo kohorta kuharica, matrona, prijateljica noći, kaćiperki čija je funkcija
užitak ili korist!« Po njegovom mišljenju, znači, žena ne postoji zbog sebe same; on uzima u obzir samo njezinu
funkciju u muškom svijetu. Njezina je svrha u muškarcu. Nakon ovoga zaista možemo pretpostaviti njezinu poetsku
»funkciju« svakoj drugoj. Pravo je pitanje zašto bi je se trebalo definirati u odnosu na muškarca.
6
Na primjer muškarac izjavi da svoju ženu ne nalazi ni po čemu manje vrijednom zato što nema zanimanje: kućanski
poslovi su jednako plemeniti itd. Ipak, pri prvoj svađi uzvikuje: »Ne bi mogla preživjeti da nema mene!«
7
Opisivanje toga procesa bit će cilj drugog sveska ove studije.
12
briana
žena, prije će biti da nije ni muškarac niti žena. Mislim da su za rasvjetljavanje ženske
situacije još uvijek neke žene najprikladnije. Sofizam je pokušati svesti Epimenida na
koncept Krećanina, a Krećane na lažljivce: ne postoji tajanstvena bit koja diktira
muškarcima i ženama iskrenost ili neiskrenost; njihov ih položaj više ili manje potiče na
traganje za istinom. Danas si mnoge žene, sretne što su im dodijeljene sve povlastice
ljudskih bića, mogu dopustiti luksuz nepristranosti: za time čak osjećamo i potrebu.
Nismo više kao naše starije suborkinje; u glavnim smo crtama dobile partiju. U
posljednjim raspravama o statusu žene Ujedinjeni narodi neprestano zahtijevaju da se
dovrši proces izjednačavanja spolova, a mnoge od nas nikad nisu ni morale iskusiti svoju
ženskost kao smetnju ili prepreku. Mnogi nam se problemi čine važnijima od onih koji se
tiču samo nas: i taj nam odmak ostavlja nadu da će naš stav biti objektivan. Ipak mi
intimnije od muškaraca poznajemo ženski svijet zato što u njemu imamo korijenje,
neposrednije poimamo što za ljudsko biće znači činjenica da je žensko i više nastojimo to
spoznati. Rekla sam da ima važnijih problema; i ovaj svejedno može u našim očima
zadržati neku važnost: po čemu je činjenica da smo žene utjecala na naše živote? Koje su
nam točno prilike pružene, a koje su nam uskraćene? Koju sudbinu mogu očekivati naše
mlađe sestre i u kojem ih smjeru valja orijentirati? Dojmljivo je što cjelokupnu žensku
književnost danas više pokreće trud za jasnoćom nego zahtijevanje ženskih prava. Na
izlasku iz ere obilježene nesređenim polemikama ova je knjiga pokušaj da se podvuče
crta.
Ipak, bez sumnje se nemoguće baviti ijednim ljudskim problemom bez pristranosti:
sam način postavljanja pitanja i razne usvojene perspektive pretpostavljaju hijerarhije
interesa. U svakom svojstvu nalaze se neke vrijednosti. Ne postoji takozvani objektivan
opis koji se ne temelji na etičkoj pozadini. Umjesto da pokušavamo prikriti principe koje
manje-više izričito podrazumijevamo, bolje bi ih bilo postaviti; tako se ne osjećamo
obaveznima na svakoj stranici precizirati koji smisao dajemo riječima: superioran,
inferioran, bolji, lošiji, napredak, nazadovanje itd. Ako pogledamo neka od djela
posvećenih ženi, vidjet ćemo da je najčešće usvojeno gledište ono o javnom dobru,
općem interesu: u biti svatko pod tim podrazumijeva interes društva kakvo bi želio
zadržati ili uspostaviti. Što se nas tiče, procjenjujemo da je jedino javno dobro ono koje
osigurava osobno dobro građanima; institucije prosuđujemo s gledišta konkretnih
prilika danih pojedincima. No isto tako ne miješamo ideju osobnog interesa s idejom
sreće: to je pak drugo gledište s kojim se često susrećemo. Nisu li žene iz harema sretnije
od žena biračica? Nije li kućanica sretnija od radnice? Ne znamo baš što riječ sreća znači,
a još manje koje prave vrijednosti pokriva. Ne postoji mogućnost mjerenja tuđe sreće i
uvijek je lako proglasiti sretnom situaciju koju drugom želimo nametnuti: one koje
osuđujemo na stagnaciju pogotovo proglašavamo sretnima pod izlikom da je sreća
nepomičnost. To je dakle pojam na koji se nećemo referirati. Usvojit ćemo perspektivu
egzistencijalističkog morala. Svaki subjekt se konkretno postavlja kao takav kroz
projekte koji služe kao način transcendencije; subjekt ostvaruje svoju slobodu samo
neprestanim posezanjem za novim slobodama; ne postoji drugo opravdanje sadašnje
egzistencije osim njezina širenja prema beskonačno otvorenoj budućnosti. Svaki put
kada transcendencija zapadne u imanenciju dolazi do degradacije egzistencije u en soi,
slobode u izvještačenost. Taj pad je moralna pogreška ako subjekt na njega pristane. Ako
mu je on nametnut, poprima lice frustracije i opresije. U oba slučaja on je apsolutno zlo.
Svaki pojedinac koji nastoji opravdati svoju egzistenciju doživljava je kao beskonačnu
potrebu za transcendiranjem sebe. Položaj žene na jedinstven način pak definira to što
se ona, premda je kao svako ljudsko biće autonomna i slobodna, otkriva i odabire u
svijetu u kojem joj muškarci nameću da se prihvati kao Drugo: nastoji je se zadržati
13
briana
14
briana
Prvi dio
SUDBINA
15
briana
Prvo poglavlje
Biologijski podaci
*
Mužjaci i ženke su dva tipa jedinki koji se unutar jedne vrste razlikuju po pitanju
reprodukcije. Možemo ih definirati samo korelativno. No ponajprije valja primijetiti da
smisao podjele vrsta na dva spola nije jasan.
U prirodi ona nije univerzalno ostvarena. Ostanemo li samo pri životinjama, znamo
da je među jednostaničnima kao što su trepetljikaši, amebe, bacili razmnožavanje u
temelju različito od spolnosti, jer se stanice dijele same. Neki se višestanični organizmi
razmnožavaju shizogonijom, to jest dijeljenjem pojedinačnog organizma čije je
podrijetlo također aseksualno; drugi blastogenezom, to jest dijeljenjem pojedinačnog
organizma koji je pak nastao seksualnim fenomenom: fenomeni pupanja i segmentacije
u žarnjaka, spužva, crva, plaštenjaka dobro su znani primjeri. U fenomenima
partenogeneze djevičansko se jaje razvija u embrij bez intervencije mužjaka, on ili ne
igra nikakvu ili igra sporednu ulogu: neoplođena jaja pčele dijele se i proizvode trutove;
kod ušenaca mužjaci su odsutni niz generacija i neoplođena jaja daju ženke. Umjetno
smo reproducirali partenogenezu u ježinca, morske zvijezde, žabe. Ipak, u višestaničnih
organizama događa se da se dvije stanice stope, oblikujući ono što nazivamo zigotom;
oplođivanje je nužno da bi jaja pčele dala ženke, jaja ušenaca mužjake. Neki biolozi su iz
toga zaključili da bi čak i u vrsta kadrih opstati na jednospolni način obnavljanje spolnih
stanica mješavinom stranih kromosoma bilo korisno za pomlađivanje i oživljavanje loze.
16
briana
8
Gametama zovemo spolne stanice čija fuzija čini jajašce.
17
briana
mogao bi se dogoditi bez trećeg člana u jednostavnom odnosu stvoritelja prema djetetu:
reprodukcija bi mogla biti aseksualna. Ili bi pak odnos jednoga prema drugome mogao
biti odnos dvoje bližnjih, s tim da diferencijacija prebiva u singularnosti pojedinaca
istoga tipa, kao što je slučaj u hermafroditskih vrsta. Hegelov opis donosi vrlo važno
značenje spolnosti: no njegova je pogreška što uvijek od značenja čini razlog. Obavljajući
seksualne aktivnosti ljudi definiraju spolove i njihove odnose kao što kreiraju smisao i
vrijednost svih funkcija koje obavljaju: no oni nisu nužno implicirani u prirodi ljudskoga
bića. U Fenomenologiji percepcije Merleau-Ponty primjećuje da nas ljudska egzistencija
sili da revidiramo pojmove nužnosti i mogućnosti. »Egzistencija«, kaže on, »nema
slučajnih atributa, nema sadržaja koji ne pridonosi njezinu oblikovanju, ne priznaje u
sebi samoj čistu činjenicu jer je sama pokret kojim se činjenice preuzimaju.« To je točno.
No točno je također to da postoje uvjeti bez kojih se sama činjenica egzistencije čini
nemogućom. Prisutnost u svijetu strogo implicira položaj tijela koje je istodobno stvar
svijeta i gledište na taj svijet: no ne zahtijeva se da to tijelo posjeduje tu ili tu posebnu
strukturu. U Bitku i ništa Sartre raspravlja o Heideggerovoj tvrdnji po kojoj je ljudska
stvarnost posvećena smrti samom činjenicom svoje omeđenosti; pokazuje da bi bio
moguć omeđen i vremenski neograničen život; međutim, kada u ljudskom životu ne bi
bivala i smrt, odnos čovjeka sa svijetom i sa samim sobom bio bi toliko dubinski
uzdrman da se izreka »čovjek je smrtan« prikazuje sasvim drukčijom od neke empirijske
istine: besmrtnik, biće koje postoji ne bi više bilo ono što nazivamo čovjekom. Jedno od
bitnih svojstava njegove sudbine jest to što kretanje njegova vremenskog vijeka stvara
za njim i pred njim beskonačnost prošlosti i budućnosti: zato se produživanje vrste
otkriva kao korelativ pojedinčeve vremenske ograničenosti; tako možemo promatrati
fenomen reprodukcije kao ontološki utemeljen. No tu se treba zaustaviti: produživanje
vrste ne povlači za sobom spolnu diferencijaciju. U redu, nju su živa bića toliko preuzela
da povratno ulazi u konkretnu definiciju egzistencije. No svejedno su svijest bez tijela i
besmrtni čovjek u strogom smislu riječi nepojmljivi, dok možemo zamisliti društvo
dvospolaca ili ono koje se razmnožava partenogenezom.
Što se uloga jednog, odnosno drugog spola tiče, o njima su se stavovi mnogo
mijenjali; isprva uopće nisu bili znanstveno utemeljeni, samo su odražavali društvene
mitove. Dugo se mislilo, a i danas se misli u nekim matrijarhalnim primitivnim
društvima da otac nema nikakvu ulogu u začeću djeteta: duhovi predaka se u obliku
živih klica uvlače u majčin trbuh. Dolaskom patrijarhata, muškarac energično zahtijeva
svoje potomstvo; moramo majci dodati još jednu ulogu u prokreaciji, no priznajemo joj
samo to da nosi i uhranjuje živo sjeme: samo je otac stvoritelj. Aristotel zamišlja da je
fetus nastao susretom spermija i mjesečnice: u toj simbiozi, žena daje samo pasivnu tvar,
muški je princip onaj koji je snaga, aktivnost, pokret, život. To je i Hipokratova doktrina,
on priznaje dvije vrste sjemena, slabo ili ženskog roda, i snažno koje je muškog roda.
Aristotelovska se teorija ponavljala tijekom cijeloga srednjeg vijeka i sve do modernoga
doba. Potkraj 17. stoljeća Harvey je žrtvovao košute nedugo nakon okota i u kutovima
maternice pronašao mjehuriće koje je zamijenio za jajašca, a to su ustvari bili embriji.
Danac Stenon je ženske spolne žlijezde nazvao jajnicima, a do tada ih se nazivalo
»ženskim testisima«, te je na njihovoj površini zapazio mjehuriće koje je Graaf 1677.
zabunom poistovjetio s jajašcima i dao im svoje ime. Nastavilo se jajnik smatrati
homolognim muškoj žlijezdi. No iste su godine otkriveni »sjemeni sitnoživi« i zaključeno
je da oni prodiru u žensku maternicu; no vjerovalo se da se oni u maternici samo hrane i
da je pojedinac već unutar njih unaprijed oblikovan; Nizozemac Hartsaker je 1694.
napravio crtež čovječuljka skrivenog u spermarozoidu, a 1699. jedan drugi učenjak
objavljuje da je vidio kako spermatozoid odbacuje svojevrsnu kukuljicu ispod koje se
18
briana
*
U velikoj većini vrsta muški i ženski organizmi surađuju u razmnožavanju.
Temeljno ih određuju gamete koje proizvode. U nekih su alga ili gljiva te stanice koje se
spajaju da bi proizvele jajašce identične. Ti slučajevi izogamije su znakoviti po tome što
očituju baznu istovrijednost gameta; općenito gledano gamete se razlikuju, no njihova
sličnost je dojmljiva. Spermatozoidi i jajašca proizlaze iz evolucije pradavno identičnih
stanica: razvoj primitivnih ženskih stanica u ovocite razlikuje se od razvoja spermatocita
protoplazmatskim fenomenima, no stanični su fenomeni osjetno isti. Ideju koju je 1903.
iznio biolog Ancel još se i danas smatra važećom: »Nediferencirana sjemena stanica
9
Hegel, Filozofija prirode, treći dio
19
briana
postat će muška ili ženska ovisno o uvjetima s kojima se susreće u spolnoj žlijezdi u
trenutku svojega pojavljivanja, uvjetima koji su regulirani transformacijom određenog
broja epitelnih stanica u hranjive elemente, koji razvijaju poseban materijal.« To izvorno
srodstvo izražava se u strukturi dviju gameta koje, unutar svake vrste, nose isti broj
kromosoma. U trenutku oplođivanja dvije jezgre miješaju svoje supstance i u svakoj se
događa redukcija kromosoma te se oni svode na polovicu svojega prvobitnog broja: ta se
redukcija u obje jezgre događa na analogan način; zadnje dvije podjele jajašca koje
završe oblikovanjem polarnih tjelešaca jednake su zadnjim podjelama spermatozoida.
Danas smatramo da, ovisno o vrsti, muška ili ženska gameta određuje spol: u sisavaca
spermatozoid posjeduje kromosom heterogen od ostalih, a mogućnosti su mu sada
muške, sada ženske. Što se nasljednih osobina tiče, Mendelovi zakoni statistički
pokazuju da njih jednako prenose i otac i majka. Važno je ovdje istaknuti da u tom
spajanju nijedna gameta nema prednost nad drugom: obje žrtvuju svoju individualnost,
jajašce upije cijelu njihovu supstancu. Znači da postoje dvije dosta uobičajene
predrasude za koje se - barem na ovoj temeljnoj razini biologije - ispostavlja da su krive:
prva je pasivnost ženke; nijedna gameta ne sadrži životnu iskru, ona zabljesne pri
njihovu spajanju; jezgra jajašca je životni princip upravo simetričan principu
spermatozoida. Druga predrasuda proturječi prvoj, a svejedno su često u suživotu:
prema njoj ženka jamči opstanak vrste, jer je egzistencija muškoga principa eksplozivna
i nestalna. U stvarnosti embrij čuva spolne stanice oca kao i majke i ponovno ih zajedno
prenosi svojim potomcima u sada muškom, sada ženskom obliku. Mogli bismo reći da su
to androgine spolne stanice koje s naraštaja na naraštaj preživljavaju pojedinačne
preobrazbe somatskih stanica.
Dakle između jajne stanice i spermatozoida primjećujemo najzanimljivije
sekundarne spolne razlike; bitna posebnost jajne stanice jest njezina nabijenost
sadržajem koji bi trebao hraniti i štititi embrij; ona skuplja rezerve na kojima će fetus
izgraditi svoja tkiva, rezerve koje nisu živa supstanca nego su inertna materija; zbog toga
joj je oblik masivan, okrugao ili jajolik, i zauzima relativno mnogo prostora. Znamo
koliko može narasti ptičje jaje; u žene je promjer jajne stanice 0,13 mm; dok se u ljudskoj
spermi nalazi šezdeset tisuća spermatozoida po kubičnom milimetru: masa
spermatozoida je smanjena do krajnjih granica, ima tanahan repić, malenu izduženu
glavu, ne otežava ga nikakva strana bit, on je sav - život. Takva ga struktura
predodređuje na pokretljivost; dok je jajna stanica, u kojoj je pohranjena budućnost
ploda, fiksni element: zatvorena u ženkinu organizmu ili obješena u nekoj sredini izvan
nje, pasivno čeka oplođivanje; muška gameta je kreće potražiti; spermatozoid je još
uvijek gola stanica, jajna stanica je, ovisno o tome koje je vrste, zaštićena ili nije
membranom. No u svakom slučaju, čim spermij uđe s njom u kontakt, gurne je, zanjiše i
uvuče se u nju: muška gameta odbaci rep, glava joj se napuše i jednim okretom osvoji
jezgru; za to vrijeme jajašce odmah oblikuje membranu koja ga ograđuje od ostalih
spermija. U morskih ježinaca u kojih je oplođivanje izvanjsko lako nam je primijetiti, oko
jajašca koje inertno pluta, navalu spermija koji ga okružuju poput aureole. To natjecanje
je također važan fenomen koji nalazimo u većine vrsta. Budući da je mnogo manji od
jajne stanice, spermatozoid se općenito odašilje u mnogo većim količinama i na svaku
jajnu stanicu idu brojni pretendenti.
Tako je jajna stanica, aktivna u svojem bitnom principu, dakle jezgri, površinski
pasivna; oblikom zatvorena u sebe, uhranjena u sebi samoj, podsjeća na gustu noćnu
tminu i počinak vlastita unutarnjeg bića. Za antike, zatvoreni svijet, neprovidni atom se
predstavljalo u obliku kugle; nepokretna, jajna stanica čeka; nasuprot tomu, otvoreni,
vitki, spretni spermatozoid označava nestrpljivost i neizvjesnost egzistencije. Ne valja se
20
briana
21
briana
22
briana
23
briana
stare matice više ličinaka pčela prihranjuje ne bi li mogle ciljati na njezino mjesto, prva
koja se izlegne poubija ostale u kolijevci. Kod velikih paučnjaka ženka nosi jaja u vrećici
na zatku sve dok ne sazriju: mnogo je veća i snažnija od mužjaka te se događa da ga
pojede nakon parenja. Iste životne navike primjećujemo u bogomoljke, oko koje se
izgradio mit proždrljive ženstvenosti: jajašce kastrira spermatozoid, bogomoljka ubije
svojega muža, te su činjenice navijestile ženski san o kastraciji. No uistinu bogomoljka
takvu okrutnost očituje ponajprije u zatočeništvu: na slobodi, okružena dovoljno
bogatom trpezom, rijetko svojega mužjaka pretvori u obrok. Ako ga pojede, čini to kao
što ženka mrava kada se povuče u osamu često pojede neka od vlastitih jajašaca: da bi
imala snage leći ih i održavati vrstu. U tim činjenicama vidjeti nagovještaj »borbe
spolova« koja suočava pojedince kao takve ravno je bulažnjenju. Ni u mrava, ni u pčela,
ni u termita, ni u paukova ni u bogomoljke ne možemo reći da ženka podčinjava i
proždire muškarca: vrsta je ta koja ih na različite načine proždire oboje. Ženka živi dulje
i čini se važnijom; no ona uopće nema autonomiju; lijeganje jaja, inkubacija, briga za
ličinke čine cijelu njezinu sudbinu; njezine ostale funkcije su djelomično ili potpuno
zakržljale. U mužjaka se naprotiv nazire individualna egzistencija. Vrlo često u oplodnji
pokazuje više inicijative od ženke; on je taj koji je traži, napada, opipava, uhvati i
nametne joj parenje; katkad se za to bori s drugim mužjacima. U skladu s tim su u njega
organi za kretanje, opip, hvatanje često najrazvijeniji; mnoge leptirice su beskrilne dok
njihovi mužjaci imaju krila; mužjaci imaju razvijenije boje, pokrilje, nožice, prihvataljke.
Katkad to bogatstvo prati razmetljiva raskoš jarkih boja. Izuzev kratkotrajnog parenja,
život mužjaka je beskoristan, bezrazložan: uz marljivost radilica, dokonost bumbara je
znatna povlastica. No ta povlastica je sramota; često mužjak životom plati ništavnost u
kojoj se ocrtava neovisnost. Vrsta koja ženke drži u zarobljeništvu kažnjava mužjaka koji
mu pokušava pobjeći: brutalno ga uništi.
U razvijenijih životnih oblika razmnožavanje se pretvara u proizvodnju različitih
organizama; poprima dva lica: održavajući vrstu, također stvara nove pojedince. Ta se
novina obistinjuje kao što se obistinjuje i posebnost pojedinca. Upečatljivo je dakle kako
se dva momenta, perpetuacije i kreacije, dijele; taj rez, naznačen već u trenu oplodnje
jajašca, možemo promatrati kroz cijeli stvaralački fenomen. Ne traži tu podjelu sama
struktura jajašca; ženka kao i mužjak ima određenu autonomiju i njezina veza s jajašcem
popusti; ženke riba, žaba, ptica nikako se ne mogu svesti na abdomen; što je veza majke
s jajetom opuštenija, manje je iscrpljujuća zadaća polijeganja jaja i više je neodređenosti
u odnosu roditelja s mladuncima. Može se dogoditi da otac preuzme brigu o tek
izlegnutim životima; to je u riba čest slučaj. Voda je element kadar nositi jajašca i spermu
i osigurati njihov susret; oplodnja u vodenom okolišu gotovo je uvijek vanjska; ribe se ne
pare: u najbolju se ruku trljaju jedna o drugu da bi se nadražile. Majka izbaci jajašca, otac
sjeme: uloge su im identične. Nema razloga zbog kojega bi majka više od oca
prepoznavala jaja kao svoja. U nekih vrsta roditelji napuste jaja i ona se razvijaju bez
njihove pomoći; katkad im gnijezdo pripremi majka; katkad pak ona bdije nad njima
nakon oplodnje; no vrlo često je otac taj koji se pobrine za njih. Čim ih je oplodio, potjera
daleko ženku koja ih pokuša pojesti, divljački ih brani od svakog približavanja.
Zabilježeni su mužjaci riba koji stvore svojevrsnu zaštitnu mrežu puštajući mjehuriće
zraka obavijene nekom izolirajućom supstancom; često također inkubiraju jaja u svojim
ustima ili, poput morskog konjica, u naborima trbuha. U žaba svjedočimo sličnim
fenomenima: one ne znaju za pravi snošaj; mužjak obgrli ženku i time potakne lijeganje
jaja: kako jaja ispadaju iz kanala, on pusti svoje sjeme. Vrlo često, posebno u slučaju
krastače poznate pod imenom žaba primalja, otac je taj koji jajašca nosi okolo sa sobom i
osigurava njihovo izlijeganje, nakon što ih je u vjenčićima omotao oko nogu. U ptica se
24
briana
oblikovanje jajeta unutar ženke odvija dosta polako, jaje je relativno veliko i izbacuje se
dosta teško; jaje s majkom ima mnogo bliži odnos nego s ocem koji ga je oplodio u
brzinskom snošaju; uglavnom je ženka ta koja sjedi na jajetu i potom bdije nad ptićima;
no vrlo često otac sudjeluje u svijanju gnijezda, u zaštiti i ishrani ptića; ima, iako rijetkih,
slučajeva - na primjer vrapci - gdje on sjedi na jajima i podiže mlade. Golub i golubica u
guši izlučuju vrstu mlijeka kojim hrane ptiće. Ono što se ističe u svim ovim slučajevima
gdje otac igra ulogu hranitelja, jest to što se tijekom razdoblja u kojem se on posvećuje
potomstvu spermatogeneza prekida; zabavljen održavanjem na životu, nema više
nagona za stvaranjem njegovih novih oblika.
U sisavaca život poprima najsloženije oblike i najkonkretnije se individualizira.
Ovdje se rez između dvaju vitalnih momenata: održavanja i stvaranja, konačno provodi u
djelo podjelom među spolovima. U tom razredu, ako promatramo samo kralježnjake,
majka sa svojim potomstvom održava najbliže odnose i otac za njega sve manje haje.
Ženkin čitav organizam podređen je majčinstvu koje njime upravlja, dok je seksualna
inicijativa doživotna povlastica mužjaka. Ženka je plijen vrste; jednu ili dvije sezone
parenja, ovisno o slučaju, životom joj ravna spolni ciklus, ovulacijski ciklus, čije trajanje
kao i ritam nasljedstva variraju od vrste do vrste; taj se ciklus rastavlja u dvije faze: u
prvoj dolazi do sazrijevanja jajašaca (broj im se razlikuje po vrstama) i do procesa
pravljenja gnijezda unutar maternice; u drugoj dolazi do nekroze masnog tkiva koja se
završava eliminacijom tako stvorena gnijezda, sada u obliku bjelkastog iscjetka.
Estrogenska faza odgovara razdoblju tjeranja; no tjeranje je u ženke pasivno; spremna je
primiti mužjaka, čeka ga; čak i kod sisavaca, kao i kod nekih ptica, događa se da ga ona
izaziva; no ograničava se na to da ga zaziva ispuštanjem glasova, pokazivanjem ili
razmetanjem; ne bi mogla nametnuti snošaj. Na kraju priče odluka ostaje na njemu.
Vidjeli smo da je čak i u kukaca, gdje si ženka potpunom žrtvom koju podnosi za vrstu
osigurava tako velike povlastice, obično mužjak taj koji izazove oplodnju. U riba on često
svojom prisutnošću ili milovanjima pozove ženku na lijeganje jajašaca; u žaba djeluje
kao poticatelj. No ponajprije u ptica i sisavaca joj se nametne; vrlo ga često ona
ravnodušno podnese ili mu se čak odupre. Ona može izazivati, pristajati, no u svakom je
slučaju je on taj koji je uzima: ona je uzeta. Ta riječ često ima vrlo precizno značenje jer
on ili ima tomu prilagođene organe ili je jači, mužjak je zgrabi, učini je nepomičnom; on
je taj koji aktivno izvodi pokrete snošaja; u mnogih insekata, u ptica i u sisavaca, on
prodire u nju. Time se ona pokazuje kao nasilno uzeta unutrašnjost. Mužjak ne provodi
silu nad vrstom jer se ona nastavlja samo obnavljajući se, nestala bi da se jajašca i
spermatozoidi ne spajaju; samo, ženka zadužena za zaštitu jaja ga zatvori u sebe samu i
njezino tijelo, skrovište jajašcu, ga krije i od mužjakovog oplođivanja; tijelo je dakle
otpor koji treba slomiti, dok se penetracijom mužjak ostvaruje kao aktivnost. Njegova je
dominacija izražena položajem u snošaju: u gotovo svih životinja mužjak je na ženki. I
nesumnjivo je organ kojim se služi također materijalan, no ukazuje se u svom
animiranom aspektu: on je alatka; dok je u toj operaciji organ ženke samo inertni
spremnik. Mužjak tu položi svoje sjeme: ženka ga prima. Tako, iako u prokreaciji igra
temeljno aktivnu ulogu, ona podnosi snošaj koji je penetracijom i unutarnjom oplodnjom
otuđuje od sebe same. Iako osjeća spolnu želju kao individualnu želju, s obzirom na to da
se za tjeranja događa da potraži mužjaka, seksualnu pustolovinu ipak proživi prije svega
kao unutarnju priču, a ne kao vezu sa svijetom i drugima. No temeljna je razlika između
mužjaka i ženke sisavaca to što spetmatozoid putem kojega život mužjaka transcendira
u drugo u istom brzom trenu mužjaku postaje stran i odvaja se od njegova tijela; tako se
mužjak u trenutku nadilaženja svoje individualnosti ponovno u nju zatvara. Suprotno
tomu, jajašce se počelo rastajati od ženke kada se, zrelo, odvojilo od folikule i upalo u
25
briana
jajovod; no kada u njega prodre strana gameta, ono se smjesti u maternicu. Najprije
silovana, ženka je zatim otuđena; nosi fetus u svojem trbuhu sve do nekog stadija
sazrijevanja, koji je različit od vrste do vrste. Zamorac se okoti gotovo odrastao, pas još
sasvim blizak fetalnom stanju; budući da u njoj stanuje drugo koje se hrani njezinom
supstancom, ženka je tijekom cijelog razdoblja gestacije ona sama i drugo od nje same;
nakon porođaja hrani novorođenče mlijekom iz svojih sisa. Tako da se baš i ne zna kada
bi ga se moglo smatrati autonomnim: kada se oblikuje kao plod, kada se rodi ili kada se
odvoji od sise? Što se ženka više pokazuje odvojenom individuom, to se nasilnije životni
kontinuitet učvršćuje onkraj svakog odvajanja; riba i ptica, koje izbacuju neoplođeno
jajašce ili oplođeno jaje, manje su zatočenice svojega potomstva od ženke sisavca. Ona
opet nalazi svoju autonomiju nakon rođenja mladih. Tada se između nje i njih uspostavi
distanca; i od odvajanja se njima posveti; bavi se njima poduzetno i inventivno, bori se
da bi ih obranila od ostalih životinja i čak postaje agresivnom. No obično ne nastoji
potvrditi svoju individualnost; ne suprotstavlja se ni mužjacima niti drugim ženkama;
slab joj je borbeni instinkt10; usprkos danas apokrifnim Darwinovim tvrdnjama, ona bez
mnogo biranja prihvaća mužjaka koji se pred njom pojavi. Nije riječ o tome da ne
posjeduje individualne osobine, baš naprotiv; u razdobljima kada pobjegne majčinskim
obvezama, katkad se može izjednačiti s mužjakom: kobila je jednako brza kao pastuh,
lovačka kuja ima jednako dobar njuh kao i pas, kada ih se podvrgne testiranju,
majmunice se pokazuju jednako inteligentnima kao majmuni. Jedino što tu
individualnost ne zahtijeva kao pravo: ženka abdicira u korist vrste koja traži tu
abdikaciju.
Sudbina mužjaka je veoma drukčija; upravo smo vidjeli da se u samom svojem
nadilaženju on razdvaja i potvrđuje u sebi samome. Ta je crta konstanta od kukaca do
viših životinja. Čak i ribe i kitovi, što žive u jatima, gipko pomiješani u kolektiv, iz njega
se izvlače u razdoblju tjeranja; izoliraju se i postanu agresivni prema drugim mužjacima.
Trenutačna kod ženke, seksualnost je kod mužjaka medijatizirana: postoji distanca koju
mužjak aktivno ispunjava između želje i njezina taženja. Kreće se, traži, opipava ženku,
miluje ju, imobilizira prije nego što prodre u nju. Organi koji služe funkcijama relacije,
kretanja i prihvaćanja često su u njega bolje razvijeni. Nevjerojatno je da se živi nagon
koji u njega proizvodi množenje spermatozoida prevodi također čudesnim perjem,
sjajnom krljušti, rogovima, grivom, pjevom, bujnošću. Ni za »vjenčano ruho« koje odijeva
za parenje niti za njegove zavodničke parade ne smatra se da imaju selektivan cilj. No
oni očituju životnu moć koja se s besplatnim i nevjerojatnim luksuzom razvija u njega.
Ta vitalna velikodušnost, aktivnost koju razvija da bi se pario, i u samom koitusu
dominantna afirmacija njegove moći nad ženkom, sve pridonosi postavljanju pojedinca
kao takvoga u trenutku kada nadilazi sebe samoga. U tome Hegel s pravom vidi kod
mužjaka subjektivni element, dok ženka ostaje zatvorenom u vrstu. Subjektivnost i
razdvajanje odmah znače sukob. Agresivnost je jedna od značajki mužjaka koji se pari.
Ne objašnjava se suparništvom jer je broj ženki otprilike jednak broju mužjaka. Prije se
suparništvo može objasniti iz te borbenosti. Reklo bi se da prije prokreacije mužjak,
prisvajajući čin koji perpetuira vrstu, potvrđuje stvarnost svoje individualnosti kroz
borbu protiv istovrsnih stvorenja. Vrsta počiva u ženki i apsorbira velik dio njezina
individualnog života. Mužjak naprotiv integrira u svoj individualni život specifične žive
snage. Nesumnjivo je da i on trpi zakone koji ga nadilaze, u njega postoji
spermatogeneza i periodičko tjeranje. No ti procesi tiču se ukupnog organizma mnogo
10
Neke kokoši se u peradarniku bore za najbolja mjesta i među sobom udarcima kljunom uspostavljaju hijerarhiju. U
nedostatku mužjaka, ima i krava koje silom preuzmu mjesto na čelu stada.
26
briana
27
briana
godine počinje spermatogeneza koja se na stalan način vrši do starosti. Njezinu pojavu
prati proizvodnja hormona koja precizira muževnu konstituciju some. Otada mužjak ima
spolni život normalno integriran u njegovu individualnu egzistenciju: u žudnji i koitusu
njegovo nadilaženje prema vrsti miješa se sa subjektivnim trenutkom transcendencije.
On je svoje tijelo. Ženska priča je mnogo složenija. Od embrijskog života opskrba jajnim
stanicama je definitivno konstituirana. Jajnik sadrži otprilike pedeset tisuća jajašaca od
kojih je svako omotano u ovojnicu i od kojih će otprilike četiristo dospjeti do zrenja. Čim
se rodi, vrsta je uzme pod svoje, i nastoji se afirmirati: dolazeći na svijet žena prolazi
vrstu prvog puberteta. Jajne stanice naglo rastu. Zatim se jajnik smanji za otprilike
petinu: reklo bi se da je djetetu dan predah. Dok se njegov organizam razvija, genitalni
sustav ostaje manje-više stacionaran: neke folikule se napuhuju, no bez dostizanja
zrelosti. Djevojčičin rast analogan je dječakovu: u istoj dobi ona je čak često veća i teža
od njega. No u vrijeme puberteta vrsta ponovno zahtijeva svoja prava: pod utjecajem
jajničkih lučenja, broj folikula koje rastu povećava se, jajnik postaje tijesan i raste, jedno
od jajašaca sazrije i otvara se menstrualni ciklus. Genitalni sustav poprima svoj
definitivan volumen i oblik, soma se feminizira, uspostavlja se endokrina ravnoteža.
Nevjerojatno je da taj događaj poprima oblik krize. Žensko tijelo pruža otpor dok
dopušta vrsti da se u njemu nastani. Ta je borba oslabljuje i dovodi u opasnost. Prije
puberteta umre otprilike jednako dječaka kao i djevojčica: od četrnaeste do osamnaeste
godine umre sto dvadeset osam djevojčica na sto dječaka, a od osamnaeste do dvadeset
šeste godine sto pet djevojaka na sto mladića. U to doba često dolazi do kloroze, skolioze,
tuberkuloze, osteomijelitisa itd. Kod nekih do puberteta dolazi abnormalno prerano.
Može se dogoditi oko četvrte ili pete godine života. Kod drugih se naprotiv uopće ne
dogodi. Subjekt je tada infantilan, pati od amenoreje ili dismenoreje. Neke žene pokazuju
znakove muževnosti: višak izlučevina iz nadbubrežne žlijezde daje im muške osobine. Te
anomalije nipošto ne predstavljaju pobjedu pojedinca nad tiranijom vrste: njoj se ne
može umaći jer podčinjavajući život pojedinca, ona ga i hrani. Ta se dvostrukost izražava
na razini jajničkih funkcija. U jajniku vitalnost žene ima svoje korijene kao što u
testisima to ima muška vitalnost. U oba slučaja kastrirani pojedinac nije samo neplodan,
nego regredira i degenerira. Neoblikovan, loše oblikovan, organizam je cijeli osiromašen
i neuravnotežen. Organizam se razvija upravo razvijanjem genitalnog sustava. Ipak,
mnogi genitalni fenomeni ne tiču se života subjekta ili ga čak dovode u opasnost.
Mliječne žlijezde koje se razvijaju u doba puberteta nemaju nikakvu ulogu u
pojedinačnoj ekonomiji žene: one se u bilo kojem trenutku života mogu amputirati.
Mnoge izlučevine jajnika imaju svoj cilj u jajnoj stanici, njezinu zrenju, prilagodbi
maternice njezinim potrebama: za cjelokupni organizam one su prije čimbenik
neuravnoteženosti nego regulacije. Žena je prilagođena potrebama jajne stanice više
nego sebi samoj. Od puberteta do menopauze ona je poprište jedne priče koja se odvija u
njoj i koja je se osobno ne tiče. Anglosasi mjesečnicu nazivaju »the curse«, prokletstvom,
i doista u menstrualnom ciklusu nema nikakve individualne svrhe. U Aristotelovo doba
smatralo se da se svaki mjesec prolije krv namijenjena, u slučaju oplodnje, stvaranju krvi
i mesa djeteta. Istina te drevne teorije jest da žene neprekidno počinju s poslom
gestacije. U drugih sisavaca taj se ciklus odvija samo jednu sezonu. Nije popraćen
krvarenjem: samo kod viših majmuna i kod žene se svakoga mjeseca završava u boli i
krvi.11 Otprilike četrnaest dana jedan od Graafovih folikula koji obavijaju jajašca
volumenom raste i sazrijeva dok jajnik izlučuje hormon smješten na razini folikula,
11
Analiza ovih fenomena posljednjih je godina mogla napredovati usporedbom fenomena koji se događaju kod žene s
onima koje nalazimo kod viših majmuna, pogotovo u rodu rezus majmuna. »Jasno da je mnogo lakše eksperimentirati
s ovim potonjim«, piše Louis Gallien (La Sexualite).
28
briana
nazvan folikulinom. Četrnaestog dana dolazi do ovulacije: folikul se rasprsne (što katkad
dovodi do laganog krvarenja), jajašce upadne u jajovod dok se otvor na mjestu
rasprsnutog folikula pretvara u žuto tijelo. Tada počinje druga faza ili lutealna faza
obilježena lučenjem hormona progesterona koji djeluje na maternicu. Ona se mijenja:
kapilarni sustav stjenke bubri, nabire se, stvarajući jednu vrstu čipkanog uzorka. Tako se
u maternici gradi kolijevka namijenjena primanju oplođenog jajašca. Kako su te stanične
transformacije nepovratne, u slučaju kada ne dođe do oplodnje ta se tvorevina ne
resorbira. Možda se kod ostalih sisavaca nepotrebni ostaci odvode limfnim kanalima. No
kod žene, kada se endometrij raspada, dolazi do ljuštenja sluznice, kapilare se otvaraju i
krvna masa iscuri van. Zatim, dok degenerira žuto tijelo, sluznica se obnavlja i počinje
nova folikularna faza. Ovaj složeni proces, još uvijek dosta nepoznat u detaljima, pokreće
cijeli organizam jer je popraćen hormonskim lučenjima koja reagiraju na štitnu žlijezdu i
hipofizu, na središnji živčani sustav i vegetativni sustav, te posljedično na cijelu utrobu.
Gotovo sve žene, više od osamdeset pet posto njih, pati od poteškoća u tom razdoblju.
Arterijski tlak se podiže prije početka krvarenja i zatim se spušta. Brzina pulsa te često i
temperatura rastu: slučajevi vrućice su česti. Abdomen postaje bolan. Često dolazi do
zatvora te zatim do proljeva. Često također dolazi do povećanja jetrenog volumena,
retencije ureje, abuminurije. Kod mnogih subjekata dolazi do hiperemije sluznice grla
(grlobolje), a kod nekih do slušnih i vidnih poteškoća. Znojenje je pojačano i početkom
ciklusa popraćeno mirisom sui generis, koji može biti vrlo jak i trajati cijelu mjesečnicu.
Bazalni metabolizam je povišen. Broj crvenih krvnih zrnaca se smanjuje. Ipak krv
prenosi supstance koje su uglavnom pohranjene u rezerve tkiva, posebno kalcijeve soli.
Ove soli utječu na jajnik, na štitnjaču koja hipertrofira, na hipofizu koja upravlja
metamorfozom sluznice maternice i čija je aktivnost pojačana. Ta nestabilnost žlijezda
dovodi do velike živčane osjetljivosti: zahvaćen je središnji živčani sustav, često dolazi
do glavobolje, a vegetativni sustav pretjerano reagira: dolazi do smanjivanja automatske
kontrole središnjeg sustava što oslobađa reflekse, grčeve i očituje se u jako nestabilnom
raspoloženju: žena je emotivnija, nervoznija, razdražljivija nego obično i može
pokazivati znakove teških psihičkih poteškoća. U tom razdoblju ona najjače doživljava
svoje tijelo kao neprozirnu, otuđenu stvar. Ono je plijen tvrdoglavog i stranog života koji
u njemu svakoga mjeseca sastavlja i rastavlja kolijevku. Svakoga se mjeseca jedno dijete
priprema na rođenje i abortira u ljuštenju maternice. Žena, kao i muškarac, jest svoje
tijelo,12 no njezino je tijelo različito od nje.
Žena doživljava još dublje otuđenje kada oplođeno jajašce siđe u maternicu i tamo
se razvije. Jasno da je gestacija normalan fenomen koji, ako se odvija u normalnim
zdravstvenim i prehrambenim uvjetima, nije štetan za majku: štoviše se između nje i
fetusa uspostavljaju određene interakcije koje su za nju povoljne. Ipak, nasuprot
optimističnoj teoriji čija je društvena svrha preočita, gestacija je zamoran posao koji za
ženu ne predstavlja individualnu korist13 te naprotiv zahtijeva teške žrtve. Prvih je
mjeseci često prate manjak apetita i povraćanja koja ne nalazimo ni kod koje druge
ženke i koja odražavaju revolt organizma protiv vrste koja ga uzima u posjed. Organizam
osiromašuje fosforom, željezom, a posljednji je deficit vrlo teško nadoknaditi. Povećana
aktivnost metabolizma uznemiruje endokrini sustav. Negativni živčani sustav je u stanju
povećane razdražljivosti. Što se krvi tiče, njezina specifična težina se smanjuje, dolazi do
anemije, slična je krvi »onih koji poste, pothranjenih, osoba koje su pretrpjele opetovana
12
»Ja sam dakle svoje tijelo, makar u mjeri u kojem imam neko iskustvo, i recipročno je moje tijelo kao prirodni
subjekt, kao provizorna skica mog potpunog bića.« Merlau-Ponty, Phenomenologie de la Perception)
13
Ovdje polazim isključivo od fiziološkog gledišta. Jasno je da psihološki majčinstvo može za ženu biti vrlo povoljno,
kao što može značiti i katastrofu.
29
briana
krvarenja, konvalescenata«.14 Sve čemu se zdrava i uhranjena žena može nadati jest da
će nakon porođaja bez mnogo poteškoća nadoknaditi potrošeno. No često u trudnoći
dolazi do teških nezgoda ili do manje opasnih poremećaja. Ako žena nije snažna, ako se
ne brine dobro za higijenu, prerano će se izobličiti i ostarjeti zbog trudnoća: znamo
koliko je taj slučaj čest na selu. Sam porođaj je bolan, čak i opasan. U toj krizi najbolje
vidimo da tijelo ne zadovoljava uvijek vrstu i pojedinca zajedno. Događa se da
novorođenče umre i također da dolazeći na svijet ubije svoju majku ili da njegovo
rođenje izazove kod nje kroničnu bolest. Dojenje je također iscrpljujuća rabota. Skup
čimbenika, od kojih je nesumnjivo glavni pojava hormona progestina, vodi do izlučivanja
mlijeka iz mliječnih žlijezda. Dolazak mlijeka je bolan, često popraćen groznicom, te
dojilja nauštrb vlastite snage hrani novorođenče. Sukob vrsta-pojedinac, koji tijekom
porođaja katkad poprima dramatičan oblik, daje ženskom tijelu zabrinjavajuću krhkost.
Često se kaže da žene imaju »bolesti u trbuhu«. Istina je da one u sebi kriju neprijateljski
element: vrstu koja ih nagriza. Mnoge od njihovih bolesti nisu posljedica infekcije
vanjskoga podrijetla nego unutarnjeg poremećaja. Tako lažni metritisi nastaju iz reakcije
sluznice maternice na nenormalnu uznemirenost jajnika. Ako žuto tijelo opstaje umjesto
da se resorbira nakon mjesečnice, izaziva salpingitise, endomettiozu itd.
Još jednom teškom krizom žena umiče zahvatu vrste. Između četrdeset i pete i
pedesete godine dolazi do fenomena menopauze, obrnutih od onih puberteta. Jajnička
aktivnost se smanjuje ili čak nestaje: taj nestanak povlači za sobom vitalno osiromašenje
pojedinca. Pretpostavlja se da kataboličke žlijezde, štitnjača i hipofiza, nastoje
nadoknaditi nedostatke jajnika. Tako uz depresiju primjećujemo sljedeće fenomene:
valunge, visoki tlak, nervozu, katkad i ponovno izbijanje spolnog instinkta. Neke žene
tada skupljaju mast u svojem tkivu, druge pak postaju muževnije. Kod mnogih se
ponovno uspostavlja endokrina ravnoteža. Tada se žena oslobađa jarma bivanja ženkom.
Ne može je se usporediti s eunuhom jer je njezina životnost netaknuta. Ipak, više nije
plijen snaga koje je nadilaze. Koincidira sa sobom samom. Katkad se govori da starije
žene čine »treći spol«. One uistinu nisu mužjaci, no više nisu ni ženke. Često se ta
fiziološka autonomija očituje u zdravlju, ravnoteži, snazi koje nisu ranije posjedovale.
Na čisto spolne razlike naslaguju se kod žena posebnosti koje su njihove više-
manje izravne posljedice. Hormonska djelovanja su ta koja određuju žensko tijelo.
Prosječno je žena niža od muškarca, lakša, kostur joj je tanji, zdjelica šira, prilagođena
ulogama nošenja djeteta i porođaja, njezino vezivno tkivo si pripaja masti i konture su
joj zaobljenije od muških. Opći izgled: morfologija, koža, kosa itd., jasno je drukčiji kod
dvaju spolova. Mišićna snaga je mnogo manja kod žena: otprilike dvije trećine mišićne
snage muškarca. Ima manji dišni kapacitet: pluća, dušnik i grkljan manji su kod žene.
Različit grkljan za sobom povlači i razliku u glasu. Specifična težina krvi je kod žena
manja: dolazi do manje vezanja hemoglobina. To znači da su sitnije i sklonije anemiji.
Njihov puls je brži, krvožilni sustav nestabilniji: lako se zarumene. Nestabilnost je
markantna značajka njihova organizma općenito. Uz ostalo u muškarca postoji stabilnost
kalcija u metabolizmu, dok žena zadržava mnogo manje mineralnih soli i izbacuje ih
tijekom mjesečnica i trudnoće. Čini se da jajnici katabolički djeluju na kalcij. Ta
nestabilnost dovodi do poremećaja u jajnicima i štitnoj žlijezdi koja je razvijenija kod
žena nego kod muškaraca: nepravilnost endokrinih izlučivanja reagira na vegetativni
živčani sustav. Živčana i mišićna kontrola nije savršeno osigurana. Taj nedostatak
stabilnosti i kontrole dovodi do njihove emotivnosti izravno vezane uz vaskularne
14
Usp. H. Vignes u Traite de psyhologie, svezak XI., urednici Roger i Binet.
30
briana
*
Često se tvrdilo da jedino fiziologija omogućuje odgovor na ova pitanja: ima li
osobni uspjeh jednake šanse u oba spola? Koji od njih unutar vrste igra važniju ulogu?
No prvi od ovih problema uopće se ne predstavlja na isti način za ženu i ostale ženke, jer
životinje čine zadane vrste za koje je moguće donijeti statične opise: dovoljno je
razvrstati zamijećeno da bi se odredilo je li kobila ili nije jednako brza kao pastuh,
uspijevaju li muške čimpanze bolje na testovima inteligencije od ženskih čimpanzi; dok
se čovječanstvo neprekidno razvija. Bilo je materijalističkih znanstvenika koji su
pokušali problem postaviti potpuno statično. Prožeti teorijom psihofiziološkog
paralelizma nastojali su ustanoviti matematičke usporedbe između muških i ženskih
organizama, i zamišljali su da ta mjerenja odmah definiraju njihove funkcionalne
sposobnosti. Navest ću primjer iz dokonih rasprava koje je potaknula spomenuta
metoda. Kako se pretpostavljalo da, na neki tajanstven način, mozak izlučuje misli, činilo
se vrlo bitnim odrediti je li prosječna težina ženskog mozga manja od one muškog
mozga. Otkrilo se da u prosjeku prvi teži 1200 g, a drugi 1360 g, s tim da težina ženskog
mozga varira od 1000 do 1500 g, a muškog od 1150 do 1700 g. No apsolutna težina nije
značajna, stoga se odlučilo voditi računa o relativnoj težini. Otkriveno je da je ona 1/48,4
kod muškarca i 1/44,2 kod žene. Ona bi dakle bila u prednosti. Ne, valja biti još
precizniji: u takvim usporedbama, najmanji organizam je uvijek najpovlašteniji. Da bi se
točno apstrahiralo tijelo uspoređujući dvije skupine pojedinaca, treba podijeliti težinu
mozga sa snagom P 0,56 težine tijela ako pripadaju istoj vrsti. Smatra se da muškarci i
žene predstavljaju dva različita tipa. Dakle dolazimo do sljedećih rezultata:
Za muškarca: P 0,56 = 498 1360/498 = 2,73
Za ženu: P 0,56 = 446 1220/446 = 2,74
31
briana
Dospjeli smo do jednakosti. Ono što izaziva velik interes za te marne rasprave jest
da se nije mogao utvrditi nikakav odnos između težine mozga i razvoja inteligencije. Ne
bismo mogli dodatno psihički rastumačiti kemijske formule koje definiraju muške i
ženske hormone. Što se nas tiče, mi kategorički odbijamo ideju psihičko-fiziološkog
paralelizma. To je doktrina čiji su temelji odavno i definitivno potkopani. Ako je
spominjem, to je zato što, filozofski i znanstveno uništena, ona i dalje proganja mnoge
mislioce. Vidjeli smo da se kod nekih još povlače i najdrevniji zaostaci. Također
odbacujemo bilo kakav sustav referenci koji podrazumijeva postojanje prirodne
hijerarhije vrijednosti, na primjer evolucijske hijerarhije. Dokono je pitati se je li žensko
tijelo više ili manje infantilno od muškoga, sliči li više ili manje tijelu viših primata itd.
Sve te disertacije koje miješaju mutan naturalizam s još mutnijim etikama ili estetikama
samo su prazne riječi. Samo kroz ljudsku perspektivu može se unutar ljudske vrste
uspoređivati muško i žensko. No definicija muškarca jest da je on biće koje nije zadano,
koje se samo čini onim što je. Kako je vrlo točno rekao Merleau-Ponty, muškarac nije
prirodna vrsta: on je povijesna ideja. Žena nije zadana stvarnost, nego postajanje. U
njezinu bi je postajanju trebalo suočiti s muškarcem, to jest trebalo bi definirati njezine
mogućnosti. Ono što uzrokuje tolike rasprave jest što je se želi svesti na ono što je bila,
na ono što je danas, a usput se postavlja pitanje njezinih sposobnosti. Činjenica je da se
njezine sposobnosti jasno očituju samo kada su ostvarene, no činjenica je također da
kada promatramo biće koje je transcendencija i nadilaženje, nikad ne možemo zatvoriti
poglavlje.
Ipak, rekli bismo, kroz perspektivu koju ovdje usvajam - onu Heideggera, Sartrea,
Merleau-Pontyja - ako tijelo nije stvar, ono je situacija. Naše zahvaćanje svijeta i skica
naših projekata. Žena je slabija od muškarca. Posjeduje manje mišićne snage, manje
crvenih krvnih zrnaca, manji respiratorni kapacitet. Trči sporije, može podići manji
teret, nema gotovo nijednog sporta u kojem bi se mogla natjecati s njim. Ne može se
suprotstaviti muškarcu u borbi. Toj slabosti se dodaju nestabilnost, manjak kontrole i
osjetljivost o kojima smo govorili: to su činjenice. Njezino zahvaćanje svijeta je stoga
ograničenije. Ima manje čvrstine i manje ustrajnosti u projektima koje je također i manje
sposobna izvršiti. To znači da je njezin pojedinačni život siromašniji od muškarčeva.
Uistinu se ove činjenice ne bi mogle zanijekati, no ne nose svoj smisao u sebi
samima. Čim prihvatimo ljudsku perspektivu, definirajući tijelo počevši od egzistencije,
biologija postaje apstraktna znanost. U trenutku kada fiziološki podatak (mišićna
inferiornost) dobiva značenje, odmah se pokazuje da on ovisi o čitavom jednom
kontekstu. »Slabost« se otkriva kao takva samo u svjetlu ciljeva koje si čovjek postavlja,
instrumenata kojima raspolaže i zakona koje si nameće. Ako ne želi pojmiti svijet, ideja
zahvaćanja stvari nema smisla. Kada to poimanje ne zahtijeva puno korištenje tjelesne
snage, iznad iskoristivog minimuma, razlike se poništavaju. Tamo gdje običaji zabranjuju
nasilje, mišićna energija ne može utemeljiti dominaciju: potrebne su egzistencijalne,
ekonomske i moralne referencije da bi se pojam slabosti konkretno definirao. Rekli smo
da je ljudska vrsta antifizis. Izraz nije posve točan jer čovjek ne može proturječiti
zadanom. No načinom na koji ga prihvaća čini od njega istinu. Priroda je za njega
stvarana samo onoliko koliko se nastavlja njegovim djelovanjem. Njegova vlastita
priroda tu nije iznimka. Kao što nije moguće apstraktno izmjeriti teret koji ženi
predstavlja njena uloga rodilje, nemoguće je izmjeriti i njeno zahvaćanje svijeta. Odnos
majčinstva prema pojedinačnom životu prirodno je kod životinja uređen ciklusom
tjeranja i godišnjim dobima. Kod žene je nedefiniran. Samo društvo može o njemu
odlučivati. Ovisno o tome traži li više ili manje porođaja, ovisno o higijenskim uvjetima u
kojima se odvijaju trudnoća i porođaj, podčinjenost žene društvu je veća ili manja. Tako,
32
briana
33
briana
zaokuplja: zašto je žena Drugo? Pitanje je kako se u njoj priroda nastavlja tijekom
povijesti. Pitanje je što je čovječanstvo napravilo od ljudske ženke.
34
briana
Drugo poglavlje
Psihoanalitičko gledište
35
briana
spolni zanos je »jednosmjeran«, a žena je tek na pola puta.15 Freud ne ide tako daleko:
priznaje da je ženska spolnost razvijena koliko i muška, ali je kao samostalnu gotovo i ne
proučava. Zapisao je sljedeće: »Libido je suštinski, postojano i redovito muški, bilo da se
pojavljuje u muškarca ili žene.« Odbija posebno ustanoviti ženski libido te mu se on
stoga nužno čini kao složena devijacija ljudskog libida općenito. Isprva se, misli Freud,
libido razvija na identičan način u oba spola. Sva djeca prolaze kroz oralnu fazu u kojoj
su usmjereni na majčina prsa, zatim kroz analnu fazu te napokon dospijevaju do
genitalne faze. Tek tada se počinju razlikovati. Freud je rasvijetlio činjenicu kojoj do tada
nije priznata sva važnost. Muška se erotičnost definitivno lokalizira u penisu, dok kod
žene postoje dva različita erotska sustava: klitorisni koji se razvija u infantilnoj dobi, te
vaginalni koji se razvija tek nakon puberteta. Kada dječak stigne do genitalne faze njegov
je razvoj završen; s autoerotskog bi ponašanja kojemu je cilj subjektivni užitak, trebao
prijeći na heteroerotsko, koje će užitak vezati za neki objekt, obično ženu. Taj će se
prijelaz dogoditi u narcističkoj fazi za vrijeme puberteta, no penis će kao u djetinjstvu
ostati povlašteni erotski organ. Žena će također kroz narcizam morati na muškarca
objektivirati svoj libido. No taj će proces biti mnogo složeniji jer će ona s klitorisnog
užitka trebati prijeći na vaginalni. Za muškarca postoji samo jedna genitalna etapa, dok
su kod žene dvije. Za nju je mnogo veći rizik da nikad ne dospije do kraja svojeg spolnog
razvoja, da ostane u infantilnom stadiju i zbog toga razvije neuroze.
Već u autoerotskom stadiju dijete se slabije ili jače veže za objekt. Dječak se
usredotoči na majku i želi se identificirati s ocem; prepadnu ga vlastite težnje i uhvati ga
strah da će ga otac za kaznu osakatiti. Iz Edipova kompleksa nastane »kastracijski
kompleks«; tada on razvije agresivne osjećaje prema ocu no u isto vrijeme interiorizira
njegov autoritet. Tako se gradi superego koji cenzurira incestuozne sklonosti. Te se
sklonosti odbace, kompleks se odstrani i sin se oslobodi oca, koga je zapravo samom sebi
nametnuo u obliku moralnih pravila. Što je Edipov kompleks izraženiji i borba s njim
žešća, to je superego jači. Freud je prvo na posve simetričan način ispričao priču o
djevojčici; potom je ženskom obliku djetinjastog kompleksa nadjenuo ime Elektrin
kompleks; no očito ga je definirao više prema muškom modelu, nego po njemu samom.
Ipak prihvaća jednu veoma važnu razliku među njima: djevojčica najprije ima fiksaciju
na majku, dok dječaka ni u kojemu trenutku seksualno ne privlači otac. Spomenuta je
fiksacija zaostatak iz oralne faze. Djevojčica se zatim identificira s ocem; no oko pete
godine, otkriva anatomsku razliku među spolovima i na nedostatak penisa reagira
kastracijskim kompleksom. Umišlja da je osakaćena i zbog toga pati; onda mora odustati
od svojih muških pretenzija, identificira se s majkom i pokušava zavesti oca. Kastracijski
kompleks i Elektrin kompleks jedan drugoga raspiruju. Djevojčičina frustracija tim je
bolnija što bi ona, voleći oca, željela biti njemu slična. Žal što nije učvršćuje međutim
njezinu ljubav: nježnošću koju osjeća za oca može nadomjestiti svoju inferiornost.
Djevojčica prema majci osjeća suparništvo, neprijateljstvo. Zatim se i u njoj gradi
superego, incestuozne sklonosti se potiskuju. No superego je osjetljiviji. Elektrin
kompleks je složeniji od Edipova samim time što je prva fiksacija bila na majku; kako je
otac i sam bio objekt te ljubavi koju je osuđivao, njegove su zabrane bile slabije nego u
slučaju sina suparnika. Baš kao i njezina genitalna evolucija, vidimo da je sveukupna
seksualna drama složenija za djevojčicu nego za njezinu braću. Ona može poželjeti na
kastracijski kompleks reagirati odbacivanjem svoje ženskosti, upornom žudnjom za
15
Neobično je naići na tu teoriju i u D. H. Lawrencea. U romanu The Plumed Serpent, don Cipriano se svojski trudi da
mu ljubavnica nikada ne postigne orgazam, trebala bi treperiti zajedno s muškarcem, a ne individualizirati se u užitku.
36
briana
penisom i identifikacijom s ocem. Zbog toga će stava ona ostati u klitorisnom stadiju,
postati frigidna, ili se okrenuti homoseksualnosti.
Dva bitna prigovora koja možemo uputiti ovom opisu proizlaze iz činjenice da ga je
Freud preslikao s muškog modela. On pretpostavlja da se žena osjeća kao osakaćeni
muškarac, no ideja osakaćenosti podrazumijeva uspoređivanje i vrednovanje. Mnogi
psihoanalitičari se danas slažu da djevojčica žali za penisom ne pretpostavljajući
međutim da joj je on oduzet. Njezino žaljenje čak i nije tako sustavno i ne može se
izroditi iz običnog sučeljavanja anatomija. Tolike djevojčice kasno otkriju mušku građu,
a kada je i otkriju, otkriju je samo vizualno. Dječak ima živo iskustvo svojega penisa, koje
mu omogućuje da se njime ponosi, ali ni taj ponos ne nalazi izravni korelativ u
ponižavanju sestara zato što one poznaju muški organ samo izvana. Ta izraslina, taj
krhki mesnati štapić može u njima pobuditi jedino ravnodušnost ili čak gađenje. Kada se
u djevojčice pojavi žudnja, ona proizlazi iz prethodnog vrednovanja muškosti. Freud ga
uzima zdravo za gotovo, a tek bi ga trebao objasniti.16 S druge strane, budući da se nije
nadahnuo originalnim opisom ženskoga libida, pojam Elektrina kompleksa vrlo je
nejasan. Već u dječaka Edipov kompleks isključivo genitalne naravi nikako nije
sveprisutan. Ipak, osim u vrlo rijetkim slučajevima, ne možemo prihvatiti da otac za kćer
bude izvor genitalnog uzbuđenja. Jedan od velikih problema ženske erotičnosti jest taj
što se klitorisni užitak izolira: tek oko puberteta se u ženskom tijelu, a vezano za
vaginalnu erotičnost, razvija velik broj erogenih zona. Tvrdnja da očevi poljupci i
maženja imaju »intrinzičnu sposobnost« potaknuti klitorisni užitak u desetogodišnje
djevojčice u većini slučajeva potpuno je besmislena. Prihvatimo li da je afektivna priroda
Elektrinog kompleksa veoma neodređena, tada dovodimo u pitanje fenomen afektivnosti
koju frojdovskim sredstvima ne možemo definirati ako je razdvojimo od spolnosti. U
svakom slučaju nije ženski libido taj koji divinizira oca, a majku nije divinizirala želja
koju ona budi kod sina. To što se ženska želja usmjerava na suvereno biće daje joj
izvorni značaj, no ona nije sastavnica svojeg objekta, nego ga trpi. Suverenost oca je
društvena činjenica i Freud je ne uspijeva objasniti. I sam priznaje da je nemoguće
utvrditi koji je autoritet u nekom povijesnom trenutku odlučio da otac odnosi prevagu
nad majkom. Ova odluka po njegovu mišljenju predstavlja napredak, no napredak
kojemu se ne zna uzrok. »Ovdje se ne može raditi o očinskom autoritetu jer je taj
autoritet ocu dodijeljen tek s napretkom civilizacije«, napisao je Freud u svojem zadnjem
djelu.17
Pojmivši manjkavost sustava koji samo na spolnosti temelji razvojnu putanju
ljudskog života, Adler se razilazi s Freudom: on spolnost kani ponovno uklopiti u
cjelokupnu osobnost. Dok se u Freuda svi postupci temelje na želji, to jest potrazi za
užitkom, Adleru se čini da je čovjek ipak usmjeren na neke ciljeve. Pokretača zamjenjuje
motivima, svrhom, planovima. Inteligenciji daje toliko mjesta da spolno u njegovim
očima često ima samo simboličku vrijednost. Prema njegovim teorijama ljudska se
drama rastavlja na tri dijela. Svaka osoba ima volju za moći, ali je ona popraćena
kompleksom manje vrijednosti. Taj sukob osobu tjera na korištenje bezbroj strategija da
bi izbjegla suočavanje sa stvarnošću, od straha da je neće moći svladati; subjekt gradi
distancu između sebe i društva od kojega strepi: otuda proizlaze neuroze koje remete
njegov odnos s društvom. Što se žene tiče, njezin kompleks manje vrijednosti zadobiva
oblik stidljivog odbijanja vlastite ženskosti. Taj kompleks nije izazvan nedostatkom
penisa nego cjelokupnom situacijom. Djevojčica zavidi na falusu samo kao simbolu
16
Ovoj ćemo se raspravi opširnije posvetiti u drugom svesku, poglavlje I.
17
Usp. Moses und der Monotheismus, Mojsije i monoteizam.
37
briana
povlastica dodijeljenih dječacima; mjesto koje zauzima otac u obitelji, sveopća prevaga
muških, obrazovanje, sve potvrđuje njezinu ideju muške nadmoći. Kasnije, tijekom
spolnih odnosa, sama seksualna poza koja ženu smješta ispod muškarca novo je
poniženje. Ona reagira »muškim protestom«: ili se nastoji maskulinizirati, ili pak
ženskim sredstvima kreće u borbu protiv muškarca. Kroz majčinstvo ona može u djetetu
pronaći ekvivalent penisa. No da bi to ostvarila, ona se najprije mora cjelovito prihvatiti
kao žena, drugim riječima mora prihvatiti svoju inferiornost. Podjele u njoj mnogo su
dublje nego u muškarcu, i to ne njezinom voljom.
Nema ovdje potrebe ustrajati na teorijskim razlikama između Adlera i Freuda ni na
mogućnostima njihove pomirbe. Ni pokretač ni motiv nikada nisu dovoljni: svaki
pokretač postavlja motiv, dok se motiv može pojmiti samo putem nekog pokretača;
sinteza adlerizma i frojdizma čini se dakle ostvariva. Zapravo, uvodeći pojmove cilja i
svrhe, Adler u potpunosti zadržava ideju psihičkog kauzaliteta. Njegov odnos s Freudom
pomalo podsjeća na odnos energetizma i mehanizma: bilo da je riječ o sudaru ili
o privlačnoj sili, fizičar uvijek prihvaća determinizam. Taj je postulat zajednički svim
psihoanalitičarima. Ljudska se povijest po njima objašnjava prepletanjem
determiniranih elemenata. Svi ženi dodjeljuju istu sudbinu. Njezina se drama svodi na
sukob između njezinih »virilnih« i »ženskih« težnji. Prve se ostvaruju u klitorisnom
sustavu, druge u vaginalnoj erotici; kao dijete se poistovjećuje s ocem; zatim se osjeća
manje vrijednom s obzirom na muškarca i stavljena je pred izbor: ili će sačuvati svoju
autonomiju, virilizirati se, što na podlozi kompleksa manje vrijednosti izaziva napetosti
koje mogu dovesti do neuroza, ili će se pak u ljubavnoj podčinjenosti sretno ostvariti, a
to joj je rješenje olakšano ljubavlju koju je pružala svom suverenom ocu; on je taj koga
traži u ljubavniku ili mužu, a spolna ljubav je u nje popraćena željom da je se pokori. Za
to će biti nagrađena majčinstvom koje će joj donijeti novu vrstu autonomije. Čini se kao
da ova drama ima neku svoju dinamiku; pokušava se odvijati usprkos svim nezgodama
koje je izobličuju i svaka je žena pasivno podnosi.
Psihoanalitičarima je lako pronaći empirijske potvrde svojih teorija: znamo da se
dosta suptilnim kompliciranjem Ptolomejeva sustava dugo moglo tvrditi da on pokazuje
točan položaj planeta. Ako iznad Edipa stavimo obrnutog Edipa, ako u svakoj tjeskobi
vidimo želju, uspjet ćemo u frojdizam utkati i činjenice koje mu proturječe. Neki oblik
uvijek možemo dokučiti samo u odnosu na njegovu podlogu, a način na koji je oblik
shvaćen određuje potom i tu podlogu; dakle, ako uporno opisujemo neku priču iz
frojdovske perspektive, iza nje ćemo pronaći frojdovsku shemu. Međutim, kada neka
doktrina navodi na beskrajno i proizvoljno nizanje usputnih objašnjenja, kada
promatranje otkrije jednak broj anomalija kao i normalnih slučajeva, bolje je napustiti
stare okvire. Stoga se danas svaki psihoanalitičar na svoj način trudi da učini frojdovske
koncepte podatnijima; nastoji ih izmiriti; primjerice, jedan suvremeni psihoanalitičar
piše: »Čim postoji kompleks, on po definiciji ima više sastavnica... Kompleks je skup
disparatnih elemenata, pri čemu jedni ne mogu zastupati druge.«18 No ideja
jednostavnog grupiranja elemenata je neprihvatljiva, psihički život nije mozaik; on je
sasvim potpun u svakom od svojih momenata i to jedinstvo treba poštivati. To je moguće
samo ako u disparatnim činjenicama pronalazimo izvornu namjeru egzistencije. Kako ne
može doprijeti do tog izvora, čovjek podsjeća na bojište gdje su nagoni i zabrane jednako
lišeni smisla i slučajni. U svih psihoanalitičara dolazi do sustavnog odbijanja ideje izbora
i korelativnog pojma vrijednosti; u tome je intrinzična slabost sustava. Budući da je
razdvojio nagone i zabrane od egzistencijalnog izbora, Freud nam ne uspijeva objasniti
18
Baudouin, L.'Ame enfantine et la psychanalyse.
38
briana
odakle su oni potekli. Shvaća ih kao datosti. Pokušava zamijeniti pojam vrijednosti
pojmom autoriteta; no u Mojsiju priznaje da ne raspolaže sredstvima kojima bi objasnio
taj autoritet. Incest je na primjer zabranjen jer ga je zabranio otac. No zbog čega? To je
tajna. Superego interiorizira naredbe i zabrane proizvoljne tiranije; instinktivne težnje
su tu, ne znamo zašto. Te su dvije stvarnosti heterogene jer je moral shvaćen kao
suprotan spolnosti. Ljudsko zajedništvo čini se razoreno, nikakav most ne spaja
pojedinca i društvo: da bi ih ujedinio, Freud mora posegnuti za neobičnim pričama.19
Adler je dobro uočio da se kastracijski kompleks može objasniti samo u društvenom
kontekstu. Dotaknuo se problema vrednovanja, ali nije dopro do ontološkog izvora
vrijednosti koje društvo priznaje i nije shvatio da su te vrijednosti upletene u spolnost u
pravom smislu riječi, te tako nije spoznao njihovu važnost.
Nema sumnje, spolnost u ljudskom životu igra značajnu ulogu, a možemo reći da ga
cijela prožima. Već nam je fiziologija pokazala da se životi testisa i jajnika miješaju sa
životom tijela. Živo biće je spolno tijelo. U njegove odnose s drugim živim bićima,
također spolnim tijelima, uvijek se dakle upliće spolnost. Međutim, ako su tijelo i
spolnost konkretni izrazi egzistencije, onda bi nam upravo ona mogla poslužiti i da
dokučimo njihova značenja: bez takve perspektive, psihoanaliza zdravo za gotovo uzima
neobjašnjene činjenice. Na primjer, navodno je djevojčicu sram čučnuti gole stražnjice da
se pomokri, ali što je to zapravo sram? Jednako tako, prije no što se zapitamo je li muški
spol ohol zbog penisa ili izražava li se njegova oholost kroz penis, moramo znati što je to
oholost i kako se taština subjekta može utjeloviti u objektu. Ne valja spolnost shvaćati
strogo zadanom; u živom biću postoji i jedna izvornija »potraga za bitkom«; spolnost je
samo jedan od njegovih aspekata. To pokazuje Sartre u Bitku i ništa; to kaže i Bechelard
u svojim djelima o zemlji, zraku, vodi. Psihoanalitičari smatraju da je temeljna istina o
čovjeku njegov odnos s vlastitim tijelom i tijelima sebi sličnih unutar nekog društva. No
čovjek se u prvom redu zanima za bit prirodnog svijeta oko sebe, koju pokušava otkriti u
radu, igri, u svim iskustvima »dinamične mašte«; čovjek se kani ponovno konkretno
spojiti s egzistencijom preko cjelokupnog svijeta, shvaćenog na sve moguće načine.
Obrađivanje zemlje i kopanje rupe jednako su izvorne aktivnosti kao i grljenje i snošaj:
varamo se kada u njima vidimo samo seksualne simbole. Rupa, ljepljivo, usjeklina,
tvrdoća, cjelovitost su prvobitni realiteti; čovjek se ne zanima za njih zato što mu je
libido tako naložio, prije će biti da je libido obojen onako kako su se ti realiteti otkrili
čovjeku. Cjelovitost ne opčinjava čovjeka zato što simbolizira žensko djevičanstvo, nego
mu njegova ljubav prema cjelovitosti čini djevičanstvo dragocjenim. Rad, rat, igra,
umjetnost su načini bivanja na svijetu koji se ne mogu svesti ni na koje druge. Oni
otkrivaju osobine koje međudjeluju s onima koje pak otkriva spolnost. Pojedinac se
izabire ujedno preko njih i preko erotskih iskustava. No jedino s nekoga ontološkog
stajališta možemo dokučiti jedinstvo toga izbora.
Psihoanalitičar najgrublje odbacuje baš taj pojam izbora, u ime determinizma i
»kolektivnog nesvjesnog«. To nesvjesno navodno čovjeka opskrbljuje gotovim slikama i
univerzalnom simbolikom; ono bi trebalo objasniti analogije iz snova, omaške, delirije,
alegorije i ljudske živote. Govoriti o slobodi značilo bi odreći se mogućnosti objašnjenja
tih uznemirujućih sukladnosti. No ideja slobode nije nespojiva s postojanjem izvjesnih
konstanti. Čest uspjeh psihoanalitičke metode, usprkos njezinim teorijskim pogreškama,
valja tražiti u činjenici da u svakoj posebnoj priči postoje datosti kojima nitko i ne sanja
zanijekati općenitost: situacije i ponašanja se ponavljaju; trenutak odluke pojavi se
upravo unutar općenitosti i ponavljanja. »Anatomija je sudbina« kaže Freud; tom motu
19
Freud, Totem i tabu.
39
briana
20
Alice Balint, La Vie intime de l'enfant (Intimni život djeteta), str. 101.
21
Čula sam za slučaj mališana sa sela kojima je zabavno natjecati se u izlučivanju izmeta: onaj s najobilnijim i
najčvršćim izmetom uživao je prestiž koji nijedno drugo postignuće, ni u igrama ni u tučnjavi, nije moglo donijeti.
Govno ovdje igra istu ulogu kao penis: također dolazi do otuđenja.
40
briana
drže maske kroz koje se kolektiv otuđuje. Penis tada gubi dobar dio slave. Tek u situaciji
koju poimamo u cijelosti anatomska povlastica utemeljuje istinsku ljudsku povlasticu.
Psihoanaliza može naći svoju istinu samo u povijesnom kontekstu.
Kao što za ženu nije dovoljno reći da je ženka, tako je se ne može definirati ni po
tome koliko je svjesna svoje ženskosti. Jedino u društvu čija je članica, žena postaje
svjesna svoje ženskosti. Interiorizirajući nesvjesno i cijeli psihički život, i sam jezik
psihoanalize sugerira da se drama pojedinca zbiva u njemu samom. Riječi kao što su
kompleks, težnje itd. to impliciraju. Međutim život je veza sa svijetom. Pojedinac se
definira tragajući sam za sobom po svijetu. Upravo bismo se prema svijetu trebali
okrenuti da odgovorimo na pitanja koja nas muče. Psihoanaliza prva nije kadra objasniti
zašto je žena Drugo. I sam Freud prihvaća da se prestiž penisa objašnjava očevom
suverenošću i priznaje da ne zna podrijetlo muške nadmoći.
Ne odbacujući sve doprinose psihoanalize, jer su neka njezina zapažanja veoma
korisna, odbacit ćemo dakle njezinu metodu. Kao prvo, nećemo se ograničiti na poimanje
spolnosti kao datosti. Skučenost toga stava očituje se i u škrtosti opisa koji se tiču
ženskoga libida. Već sam rekla da ga psihoanalitičari nikada nisu proučili izravno, nego
samo oslanjajući se na muški libido. Oni kao da ne znaju za temeljnu ambivalenciju
privlačnosti koju muškarac izaziva u ženi. I frojdovci i adlerijanci objašnjavaju tjeskobu
žene pred muškim spolovilom kao inverziju osujećene želje. Stekel je točnije primijetio
da je ovdje riječ o nekoj iskonskoj reakciji, ali ju je objasnio vrlo površno: žena se boji
defloracije, penetracije, trudnoće, boli i taj strah koči njezinu želju. Takvo je objašnjenje
previše racionalno. Umjesto da prihvatimo da se želja prerušava u tjeskobu ili da uzmiče
pred bojazni, trebalo bi ujedno hitan i ustrašen poziv što ga ona predstavlja promisliti
kao iskonsku datost; karakterizira je nerazmrsiva sinteza privlačnosti i odbojnosti.
Upadljiva je činjenica da mnoge ženke životinja u isti mah potiču snošaj i bježe od njega.
Okrivljuje ih se za koketeriju, licemjerje, no apsurdno je nastojati objasniti primitivne
reakcije pozivanjem na kompleksno ponašanje. Baš naprotiv, upravo su te reakcije u
osnovi držanja što ga se u žene naziva koketnošću ili licemjerjem. Ideja »pasivnog libida«
zbunjuje jer se libido s muškog stanovišta definirao kao nagon, energija. No ne bismo
mogli a priori pojmiti ni da svjetlost može biti ujedno žuta i plava. Potrebna je predodžba
o zelenom. Bolje bismo sagledali stvarnost ako bi, umjesto da libido definiramo mutnim
pojmovima poput »energije«, značenje spolnosti sučelili sa značenjem drugih vidova
ljudskog ponašanja, kao što su uzimanje, hvatanje, jedenje, činjenje, podnošenje itd., s
obzirom na to da spolnost jest jedan od načina na koji se poima objekt. Trebalo bi
proučiti svojstva erotskog objekta ne samo u spolnom činu nego u percepciji općenito.
Takvo proučavanje izlazi iz okvira psihoanalize koji postavlja erotiku kao nesvodivu pod
misao.
S druge strane mi ćemo sasvim drukčije postaviti pitanje ženske sudbine: smjestit
ćemo ženu u svijet vrijednosti i dat ćemo njezinu ponašanju dimenziju slobode. Mislimo
da žena može birati hoće li se potvrditi kao transcendencija ili otuđiti kao objekt; ona
nije igračka u rukama proturječnih nagona; ona smišlja rješenja među kojima postoji
etička hijerarhija. Psihoanaliza autoritetom nadomješta vrijednosti, nagonom izbor, te
na taj način predlaže zamjenu za moral, to jest ideju normalnosti. Ona je svakako vrlo
korisna u liječenju, no u psihoanalizi općenito uzela je isuviše maha. Deskriptivna shema
se nudi kao zakon. Pritom, mehanistička psihologija zacijelo ne može prihvatiti pojam
moralne invencije; u najboljem slučaju može objasniti minus, a nikada plus; u najboljem
slučaju prihvaća neuspjehe, nikada ostvarenja. Ako subjekt ne reproducira u potpunosti
razvoj koji se smatra normalnim, smatrat će se da je razvoj stao, a isti zastoj protumačit
će se kao manjak i negacija, nikada kao pozitivna odluka. Otuda nas toliko zaprepašćuje
41
briana
psihoanalitičko tumačenje velikih ljudi. Kažu nam da u njima nije do kraja izvršen
određeni transfer ili sublimacija. Ne pretpostavlja se da su oni to možda sami odbili i da
su možda za to imali dobre razloge. Ne želi se uzeti u obzir da su njihovi postupci mogli
biti motivirani slobodno postavljenim ciljevima. Pojedinca se uvijek objašnjava kroz
njegovu povezanost s prošlošću umjesto da se ima u vidu budućnost u koju se on
projicira. Pritom nam se redovito pruža samo neautentična slika osobe, a u
neautentičnosti se rijetko koji kriterij osim normalnosti može naći. Ženska sudbina
viđena iz toga kuta djeluje potpuno zapanjujuće. Po shvaćanju psihoanalitičara,
»identificirati se« s majkom ili ocem znači otuđiti se kroz neki model, pretpostaviti
spontanom pokretu vlastite egzistencije tuđu sliku, glumiti život. Pokazuju nam ženu
razapetu između dva načina otuđenja; jasno je da će žena ako glumi muškarca doživjeti
neuspjeh; ali ako glumi ženu također upada u zamku. Biti žena značilo bi biti objekt,
Drugo; kakav god bio njezin izbor Drugo opstaje kao subjekt. Pravi problem za ženu koja
odbija bježati od sebe predstavlja ostvarivanje sebe kao transcendencije. Treba vidjeti
koje joj mogućnosti pružaju nazovi muško i žensko držanje. Kada dijete slijedi put koji
mu je pokazao jedan od roditelja, možda to čini zato što svojevoljno preuzima roditeljske
projekte: djetetovo ponašanje može biti posljedica izbora koji su motivirali određeni
ciljevi. Čak je i u Adlera volja za moći samo jedna vrsta apsurdne energije. On »muškim
protestom« naziva svaki projekt u kojem se utjelovljuje transcendencija. Kada se
djevojčica penje na stabla, prema Adleru je to zato da bi se izjednačila s dječacima. On i
ne pomišlja na to da joj se penjanje sviđa. Za majku je dijete nešto posve drugo od
»ekvivalenta penisu«. Slikanje, pisanje, bavljenje politikom nisu samo »dobre
sublimacije«, postoje ciljevi vrijedni sami po sebi. Poricati ovu očiglednost znači iskriviti
čitavu ljudsku povijest. Može se primijetiti određena usporednost naših opisa i opisa
psihoanalitičara. To je zato što se s muškog gledišta, dakle s gledišta koje dijele muški i
ženski psihoanalitičari, ženskima smatraju ponašanja otuđenja, a muškima ona u kojima
se subjekt postavlja kao transcendentan. James Donaldson, povjesničar ženskog pitanja,
primijetio je da su definicije »muškarac je mužjak ljudske vrste, a žena ženka ljudske
vrste« asimetrično osakaćene; samo se u psihoanalitičara muškarca definira kao ljudsko
biće, a ženu kao ženku. Svaki put kada žena postupi kao ljudsko biće kaže se da oponaša
mužjaka. Kad god neki psihoanalitičar opisuje djevojčicu ili djevojku, pretpostavlja se da
bi se trebala identificirati s ocem ili s majkom, da je podijeljena između »virilnih« i
»ženskih« težnji. Mi naprotiv smatramo da ona oklijeva između uloge koja joj se nudi, to
jest uloge objekta, Drugoga, i zahtjeva za slobodom. Tako se zna dogoditi da se složimo
oko izvjesnih činjenica, pogotovo kada uzmemo u obzir putove neautentičnog bijega koji
se ženama nude. No mi tim činjenicama nikako ne pridajemo značenje koje im pridaje
frojdovac ili adlerijanac. Mi ženu definiramo kao ljudsko biće u potrazi za vrijednostima
unutar svijeta vrijednosti, čija ekonomska i socijalna struktura ne smije biti zanemarena.
Mi ćemo ženu proučiti iz egzistencijalne perspektive, imajući u vidu njezin sveukupni
položaj.
42
briana
Treće poglavlje
43
briana
drugih koje porobljuje. Pojavljuje se privatno vlasništvo: kao gospodar robova i zemlje,
muškarac postaje i gospodar žene. Tu je smješten »veliki povijesni poraz ženskoga
spola«. On se objašnjava preokretom do kojega je u podjeli rada došlo zbog izuma novih
oruđa. »Isti uzrok koji je ženi osigurao negdašnji autoritet u kući: njezina zatočenost u
kućanskim poslovima, taj isti uzrok je sada osigurao prevlast muškarca; ženski kućanski
poslovi nestajali su otada pored muškog proizvodnog rada; potonji je bio sve, prvi su bili
nevažni dodatak.« Tada očinsko pravo zamjenjuje majčinsko pravo: prijenos imanja ide s
oca na sina, a ne više sa žene na njezino pleme. To je nastanak patrijarhalne obitelji
utemeljene na privatnom vlasništvu. U takvoj je obitelji žena oprimirana. Muškarac,
vladajući kao suveren, dopušta si uz ostalo i seksualne hirove: spava s robinjama ili
heterama, poligaman je. Čim običaji recipročnost učine mogućom, žena se osveti
nevjerom: brak se prirodno upotpunjava preljubom. To je jedina ženska obrana protiv
kućnog ropstva u kojem je se drži. Društvena opresija koju podnosi je posljedica njezine
ekonomske potlačenosti. Ravnopravnost se može ponovno uspostaviti tek onda kada će
oba spola imati zakonski jednaka prava; no to oslobođenje zahtijeva povratak cijeloga
ženskog roda u javne poslove. »Žena se može emancipirati samo kada u velikoj
društvenoj mjeri bude mogla sudjelovati u proizvodnji i kada za kućanske poslove bude
potrebna u neznatnoj mjeri. A to je postalo moguće tek u velikoj modernoj industriji,
koja ne samo da naveliko prihvaća ženski rad nego ga i formalno traži...«
Tako su ženska sudbina i sudbina socijalizma intimno vezane, što vidimo i u
velikom djelu koje je Bebel posvetio ženi. On kaže: »Žena i proleter su oboje potlačeni.«
Isti razvoj ekonomije, počevši od preokreta koji su donijeli strojevi, treba osloboditi i
jednu i drugoga. Ženski problem svodi se na problem radnoga kapaciteta. Moćna u doba
kada je tehnika bila prilagođena njezinim mogućnostima, detronizirana kada je postala
nesposobna da je iskorištava, žena u modernom svijetu ponovno pronalazi svoju
ravnopravnost s muškarcem. Otpori staroga kapitalističkog paternalizma su ti koji u
većini zemalja sprječavaju da se ravnopravnost konkretno ostvari. Ostvarit će se čim se
takvi otpori slome. U SSSR-u već jesu, tvrdi sovjetska propaganda. I kada se socijalističko
društvo ostvari u čitavom svijetu više neće biti muškaraca i žena, nego samo među
sobom ravnopravnih radnika.
Iako sinteza koju je skicirao Engels označava napredak naspram onih koje smo
ranije proučili, ona nas razočarava: najvažniji problemi su prikriveni. Glavni pokretač
cijele povijesti je prijelaz s režima zajednica na privatno vlasništvo: uopće nam se ne
kaže kako se on uspio ostvariti. Engels čak i priznaje da »o tome do danas ništa ne
znamo«22; ne samo da ne zna povijesne potankosti toga nego ni ne nudi nikakvu
interpretaciju. Jednako tako nije jasno da je upravo privatno vlasništvo dovelo do
podčinjavanja žene. Historijski materijalizam zdravo za gotovo uzima činjenice koje bi
trebalo objasniti: bez prethodne rasprave postavlja spregu interesa koja čovjeka veže za
vlasništvo. No gdje taj interes kao izvor društvenih institucija nalazi svoj izvor? Tako
Engelsovo izlaganje ostaje površno, a ideje koje otkriva čine se neizvjesnima. Upravo ih
je nemoguće produbiti, a da ne premašimo historijski materijalizam. Potonji nam ne bi
mogao ponuditi rješenja problema na koje smo upozorili zato što oni zanimaju čitavog
čovjeka, a ne onu apstrakciju kakva je homo oeconomkus.
Jasno je na primjer da sama ideja pojedinačnog posjedovanja može zadobiti
značenje samo ako krenemo od izvorne sudbine živog bića. Da bi se ona pojavila, prije
svega u subjektu treba postojati težnja da se postavi u svojoj krajnjoj pojedinačnosti te
afirmacija vlastite egzistencije kao autonomne i odvojene. Shvaćamo da je takav zahtjev
22
Porijeklo obitelji.
44
briana
ostao subjektivan, unutarnji i bez istine dok god pojedinac nije imao praktičnih
sredstava da mu objektivno udovolji: bez odgovarajućih alata, prvo nije doživljavao
svoju moć na svijetu, osjećao se izgubljenim u prirodi i u kolektivu, pasivnim, ugroženim,
kao igračka mračnih sila. Samo poistovjećujući se s čitavim plemenom usuđivao se
promišljati samoga sebe: totem, mana i zemlja bili su kolektivni realiteti. Otkriće bronce
muškarcu je omogućilo upravo da se, iskušavajući težak i proizvodni rad, otkrije kao
stvaratelj koji dominira prirodom, više je se ne boji, pred pobijeđenim otporom ima
hrabrosti pojmiti sebe kao autonomnu aktivnost, ostvariti se u svojoj pojedinačnosti.23
No to se postignuće ne bi nikada ostvarilo da ga čovjek nije izvorno želio; lekcija rada
nije se upisala u pasivni subjekt. Subjekt se sam iskovao i pokorio kujući svoje oruđe i
pokoravajući zemlju. S druge strane afirmacija subjekta nije dovoljna da bi se objasnilo
vlasništvo: u izazovu, bitki, pojedinačnoj borbi, svaka svijest može se pokušati uzdići do
suverenosti. Da bi izazov poprimio oblik potlača, to jest ekonomskog suparništva, da bi
otuda isprva poglavica, a zatim i članovi plemena, mogli zahtijevati privatna dobra, u
čovjeku se mora naći jedna druga izvorna tendencija. Već smo u jednom od prethodnih
poglavlja rekli da se živo biće uspijeva zahvatiti samo otuđujući se; traži se po svijetu
pod licem koje je tuđe, a koje čini svojim. U totemu, mani, teritoriju koji zauzima, pleme
susreće baš njegovu otuđenu egzistenciju; kada se osoba odvoji od zajednice, traži
posebnu inkarnaciju: mana se individualizira u poglavici, zatim u svakom pojedincu.
Istodobno si svatko nastoji prisvojiti dio zemlje, oruđa za rad, žetve. U tim bogatstvima
koja su njegova čovjek pronalazi i sama sebe jer se u njima izgubio. Također shvaćamo
zašto im je mogao pridati tako temeljnu važnost kao i vlastitu životu. Tada interes
čovjeka za svoje vlasništvo postaje razumljiv odnos. No vidimo da ga ne možemo
objasniti samim oruđem: treba pojmiti čitav stav čovjeka naoružanog oruđem, stav koji
podrazumijeva ontološku infrastrukturu.
Jednako je nemoguće iz privatnog vlasništva deducirati žensku oprimiranost. I
ovdje je nedostatnost Engelsova gledišta očita. Dobro je uočio da je ženska mišićna
slabost postala konkretna inferiornost tek u odnosu s brončanim i željeznim oruđem, ali
nije uvidio da sama ograničenja njezina radnog kapaciteta čine konkretni manjak tek u
određenoj perspektivi.
Muškarac je transcendencija i ambicija te baš zato projicira kroz svako novo oruđe
nove zahtjeve: kada je izumio brončano oruđe više se nije zadovoljavao eksploatacijom
vrtova, htio je raskrčiti i kultivirati prostrana polja: ta volja nije izbila iz same bronce.
Ženska nesposobnost je prouzročila njezinu propast jer ju je muškarac sagledao unutar
projekta bogaćenja i ekspanzije. A ni taj projekt ne dostaje da bi se objasnila činjenica
njezine oprimiranosti: spolna podjela rada mogla je značiti prijateljsko zajedništvo. Da je
izvorni odnos čovjeka sa sebi sličnima bio isključivo prijateljski, ne bismo mogli objasniti
nijednu vrstu podčinjenosti. Taj je fenomen posljedica imperijalizma ljudske svijesti koji
nastoji objektivno pratiti njezinu suverenost. Da u toj svijesti nije bilo izvorne kategorije
Drugoga i izvorne namjere da se Drugime dominira, otkriće brončanog oruđa ne bi
moglo prouzročiti žensku oprimiranost. Engels ne objašnjava ni posebni značaj te
oprimiranosti. Pokušao je svesti suprotnost spolova na klasni sukob, a to baš nije izveo
uvjerljivo. Njegova teza nije održiva. Točno je da spolna podjela rada i opresija koja iz nje
proizlazi ponegdje podsjeća na klasnu podjelu, no ne bi ih se moglo pomiješati. Ne
postoji nikakav biološki temelj raskola među klasama. Radeći, rob osvješćuje samoga
23
Gaston Bachelard u djelu La Terre et les reveries de la volonte (Zemlja i sanjarije volje, u nas neprevedeno) uz ostalo
radi sugestivnu studiju kovačeva rada. Pokazuje kako se kroz čekić i nakovanj čovjek afirmira i odvaja. »Kovačev
trenutak ujedno je i zaista izoliran i nabujao trenutak. Silina jednog trenutka promiče radnika u gospodara vremena«,
str. 142; te dalje: "Bitak koji kuje prihvaća izazov svemira postavljen pred njega.«
45
briana
sebe protiv gospodara. Proletarijat je svoj položaj uvijek testirao pobunom, vraćajući se
tim putem esencijalnom, tvoreći prijetnju svojim eksploatatorima. Cilj mu je upravo to
da kao klasa nestane. U uvodu smo rekli koliko je ženska situacija različita, posebice
zbog životne zajednice i interesa koji ženu čine solidarnom s muškarcem te zbog
suučesništva koje muškarac u ženi nalazi. U njoj ne prebiva nikakva želja za revolucijom,
ne bi se mogla poništiti kao spol, traži samo da se ukinu neke posljedice spolne
specifikacije. Još je gore to što se ženu ne bi bez licemjerja moglo proučavati isključivo
kao radnicu. Jednako kao njezina sposobnost u produkciji važna je i njezina uloga u
reprodukciji, kako u socijalnoj ekonomiji tako u osobnom životu. Postoje vremena u
kojima je korisnije podizati djecu nego vući plug. Engels je zataškao problem, ograničava
se na izjavu da će socijalistička zajednica ukinuti obitelj, što je dosta maglovito rješenje.
Zna se koliko je često i radikalno SSSR morao mijenjati obiteljsku politiku tako da se na
različite načine uravnoteže neposredne potrebe proizvodnje s potrebama ponovnog
nastanjivanja. Poništiti obitelj uostalom ne znači nužno osloboditi ženu: primjeri Sparte i
nacističkog režima dokazuju da, da bi žena bila izravno vezana za državu, može biti
jednako oprimirana od muškaraca. Istinski socijalistička etika, recimo ona koja traga za
pravdom ne poništavajući pritom slobodu, koja pojedincima nameće obaveze ne
ukidajući međutim individualnost, naći će se u priličnoj neprilici pred problemima koje
postavlja ženski položaj. Nemoguće je jednostavno poistovjetiti trudnoću s nekim radom
ili službom kao što je vojna služba. Više se zadire u život neke žene kada se od nje
zahtijevaju djeca nego kada se uredbama propisuju zanimanja građana: nijedna se
država nikada nije usudila službeno proglasiti koitus obaveznim. U spolni odnos i
majčinstvo žena ne ulaže samo vrijeme i trud nego i temeljne vrijednosti. Uzalud
racionalistički materijalizam tvrdi da ne poznaje taj dramatični karakter seksualnosti: ne
može se uredbama propisati spolni nagon. Nije sigurno da ovaj u sebi ne nosi odbijanje
svojeg zadovoljenja, govorio je Freud. Izvjesno je pak to da se ne dopušta integrirati u
socijalno jer u erotici postoji pobuna trenutka protiv vremena, individualnog protiv
univerzalnog. Kada se erotiku stalno želi kanalizirati i iskoristiti, može je se ubiti jer se
ne može raspolagati živom spontanošću kao što se raspolaže inertnom materijom. Isto
ga se tako ne može dodatno forsirati kao što se forsira slobodu. Ne može se izravno
prisiliti ženu da na svijet donosi djecu. Moguće ju je jedino osuditi na situacije u kojima
majčinstvo za nju predstavlja jedini izlaz: zakon i običaji joj nameću brak, zabranjuju se
metode protiv začeća i pobačaj, zabranjuje se razvod. Upravo takvu staru patrijarhalnu
stegu danas iz mrtvih diže SSSR, oživljava paternalističke teorije o braku i time još
jedanput traži od žene da se pretvori u erotski objekt. Jednim se nedavnim proglasom
pozivalo sovjetske građanke da se elegantno odijevaju, koriste šminku te postanu kokete
kako bi zadržale muževe i rasplamsale im želju. Taj primjer sjajno pokazuje da je ženu
nemoguće promatrati samo kao produktivnu snagu, za muškarca je ona seksualna
partnerica, rodilja, erotski objekt, Drugo u kojem traži samoga sebe. Totalitarni i
autoritarni režimi uzalud su zajedničkim dogovorom zabranili psihoanalizu i objavili da
za građane lojalne kolektivu ne postoje osobne drame, erotika je iskustvo u kojem
individualno uvijek iznova osvoji generalno. A za demokratski socijalizam koji ne bi
poništio pojedince nego klase, pitanje sudbine pojedinca zadržalo bi svu svoju važnost,
spolna podjela bi zadržala svu svoju važnost. Spolni odnos koji ujedinjuje ženu s
muškarcem nije isti kao onaj koji on održava s njom. Veza koja je veže za dijete nije
usporediva ni s jednom drugom. Ženu nije stvorilo brončano oruđe niti je može uništiti
stroj. Tražiti za nju sva prava i šanse koje pripadaju ljudskom biću ne znači da moramo
zanemariti njezin poseban položaj. A da bismo je upoznali treba se udaljiti od
historijskog materijalizma koji u muškarcu i ženi vidi samo ekonomske entitete.
46
briana
47
briana
Drugi dio
POVIJEST
48
briana
I.
49
briana
24
Bachoffenove elukubracijeu u sociologiji danas više ne uživaju nikakvu povjerenje.
50
briana
ojačao čopor, pleme kojemu pripada, ratnik stavlja na kocku vlastiti život. Ovime
briljantno dokazuje da nije život vrhovna vrijednost za čovjeka, nego bi trebao služiti
ciljevima važnijim od njega samoga. Najgore prokletstvo žene je njezina isključenost iz
ratničkih pohoda. Čovjek se ne uzdiže iznad životinje dajući novi život, nego riskirajući
vlastiti; zato unutar ljudske vrste prednost nije dana spolu koji rađa nego onome koji
ubija.
Ključ čitave tajne nalazi se u upravo rečenom. Na biološkoj razini izvjesna vrsta
opstaje samo stvarajući se iznova; no takvo je stvaranje samo ponavljanje istog Života u
različitim oblicima. Transcendirajući Život Egzistencijom muškarac jamči ponavljanje
Života: tim nadilaženjem stvara vrijednosti koje čistom ponavljanju osporavaju svaku
vrijednost. U životinjskom svijetu bezrazložnost i raznolikost aktivnosti mužjaka ostaju
uzaludni s obzirom na to da u njih nije uključen nikakav projekt. Kada mužjak ne služi
vrsti, ono što čini je ništavno. S druge strane, kada služi vrstu, ljudski mužjak oblikuje
lice svijeta, stvara novo oruđe, smišlja, kuje budućnost. Postavljajući se kao suveren u
tome nailazi na suučesništvo same žene: jer i žena je živo biće, i u njoj postoji
transcendencija te njezin plan nije ponavljanje nego nadilaženje same sebe u drukčijoj
budućnosti. U suštini svojeg bića pronalazi potvrdu muških težnji. Zajedno s muškarcima
sudjeluje u svečanostima koje slave uspjehe i pobjede mužjaka. Njezina je nesreća u
činjenici da je biološki posvećena ponavljanju Života, a istodobno ni u njezinim vlastitim
očima Život ne nosi sam po sebi njene razloge postojanja i razlozi su važniji od samog
života.
Neki dijelovi dijalektike kojom je Hegel definirao odnos gospodara prema robu još
bi se bolje mogli primijeniti na odnos muškarca prema ženi. Povlastica Gospodara, kaže
Hegel, proizlazi iz toga što on nadređuje Duh Životu činjenicom što riskira svoj život. No
zapravo je i pobijeđeni rob upoznao isti rizik. Dok je žena izvorno biće koje daje život i
ne riskira svoj. Između muškog i nje nikada nije bilo borbe. Hegelova se definicija
primjenjuje posebno na nju. »Druga (svijest) je ovisna svijest za koju je suštinska
stvarnost animalni život, dakle biće dobiveno od drugog entiteta.« No ovaj se odnos
razlikuje od odnosa opresije jer žena također cilja na prepoznavanje vrijednosti koje
konkretno dosežu muški. On je taj koji otvara budućnost prema kojoj se i ona
transcendira. Uistinu žene nikad nisu muškim vrijednostima suprotstavile ženske.
Muškarci, želeći zadržati muške prerogative, izmislili su tu podjelu. Željeli su stvoriti
žensku domenu - pravilo života, imanencije - samo da bi u njoj zatvorili ženu. No iznad
svake spolne specifikacije živo biće traži opravdanje u pokretu svoje transcendencije.
Podčinjenost žena tomu je dokaz. One danas zahtijevaju da ih se prizna kao živa bića
ravnopravna s muškarcima, a ne da podčine egzistenciju životu, muškarca svojoj
animalnosti.
Egzistencijalna perspektiva nam je dakle omogućila da pojmimo kako su biološki i
ekonomski položaj čopora morali dovesti do muške nadmoći. Ženka više od mužjaka trpi
zbog ljudske vrste. Čovječanstvo je uvijek nastojalo umaknuti svojoj specifičnoj sudbini.
Izumom oruđa, održavanje života je za muškarca postalo aktivnošću i projektom, dok je
kroz majčinstvo žena ostala prikovana za svoje tijelo, kao životinja. Zato što se
čovječanstvo u svojem bitku dovodi u pitanje, to jest životu pretpostavlja razloge
življenja, muškarac se naspram žene postavio kao gospodar. Muškarčev projekt nije da
se ponavlja u vremenu, nego da vlada trenutkom i kuje budućnost. Muška aktivnost,
stvarajući vrijednosti, postavila je samu egzistenciju kao vrijednost. Pobijedila je nad
zbrkanim silama života. Podčinila je prirodu i ženu. Sada nam valja vidjeti kako se ova
situacija perpetuirala i kako se razvijala tijekom stoljeća. Koje je mjesto čovječanstvo
51
briana
dalo tom dijelu sebe samoga koji se u sebi definirao kao Drugo? Koja su mu prava
priznata? Kako su ga muškarci definirali?
52
briana
II.
Upravo smo vidjeli da je u primitivnom čoporu ženska sudbina vrlo teška. Kod
životinjskih ženki reproduktivna je funkcija prirodno ograničena i tijekom njezina
izvršavanja jedinka je više-manje oslobođena ostalih napora. Samo ženke domaćih
životinja katkad do iznemoglosti, unutar njihovih individualnih kapaciteta iskorištava
zahtjevan gazda. Nesumnjivo je to bio i slučaj žene u doba kada je borba protiv
neprijateljskog svijeta tražila puno upošljavanje resursa zajednice. Tada bi se umoru
neprestane i nepravilne prokreacije pridružio umor od teških kućanskih poslova.
Svejedno pojedini povjesničari tvrde da je u tom stadiju muška nadmoć najmanje
izražena. Umjesto toga valjalo bi radije reći da se tu nadmoć izravno živjelo, a još nije
postavljena i željena. Ne nastoji se kompenzirati okrutne nedostatke koji hendikepiraju
ženu, no također je se ne pokušava ni mučiti kao što će biti slučaj kasnije u
paternalističkom režimu. Nijedna institucija ne proglašava nejednakost spolova; jednako
tako ni nema institucija: nema vlasništva, nema nasljedstva, nema prava. Religija je
neutralna: obožava se neki bespolni totem.
Tek kada se nomadi ustale na jednom tlu i postanu poljoprivrednici niknut će
institucije i pravo. Čovjek se više ne ograničava na borbu protiv neprijateljskih sila.
Počinje se konkretno izražavati putem lika koji nameće svijetu, promišljati taj svijet i
promišljati sebe. U tom trenutku se spolna diferencijacija odražava u strukturi kolektiva,
poprima jedinstven značaj: u poljodjelskim zajednicama ženi se često pripisuje
nevjerojatan prestiž. On se suštinski objašnjava posve novom važnošću koju zadobiva
dijete u civilizaciji koja se temelji na radu na zemlji. Kada se smjeste na nekom teritoriju,
ljudi ga prisvajaju. Vlasništvo se pojavljuje u kolektivnom obliku. Ono od svojih vlasnika
zahtijeva potomstvo. Majčinstvo time postaje sveta funkcija. Mnoga plemena žive u
komunitarnom režimu: to ne znači da žene pripadaju svim muškarcima iz kolektiva.
Danas ne vjerujemo da se ikada prakticirao brak iz promiskuiteta. No muškarci i žene
imaju vjerski, socijalni i ekonomski život samo kao grupa: njihova individualnost ostaje
samo biološka činjenica. Brak, kakav god bio njegov oblik: monogamija, poligamija,
poliandrija, također je samo profana slučajnost koja ne stvara nikakvu mističnu vezu. Za
suprugu on nije izvor podčinjenosti, ona ostaje članicom plemena. Cijelo pleme
okupljeno pod istim totemom mistično posjeduje istu manu, a materijalno zajedničko
uživanje istoga teritorija. Prema procesu otuđenja o kojemu sam govorila, pleme se na
tom teritoriju poima kao objektivan i konkretan lik. Zbog trajnosti tla ono se dakle
ostvaruje kao jedinstvo čiji identitet opstaje kroz raspršenost vremena. Samo taj
egzistencijalni korak omogućuje razumijevanje identifikacije koja je opstala do naših
dana, identifikacije između plemena, roda, obitelji i vlasništva. Koncepciju nomadskih
plemena za koja postoji samo trenutak, poljodjelsko društvo zamjenjuje koncepcijom
života ukorijenjenog u prošlosti, koji se spaja s budućnošću: štuje se totemski predak
koji daje ime članovima plemena. A pleme pridaje dubinsko zanimanje za svoje
potomke: nadživjet će samo sebe kroz tlo koje im ostavlja i koje će oni iskorištavati.
Zajednica promišlja svoje jedinstvo i želi egzistenciju s onu stranu sadašnjosti:
prepoznaje se u djeci, nju prepoznaje kao svoju, u njoj se ispunjava i nadilazi.
53
briana
No mnogi primitivni ljudi ne znaju ulogu koju ima otac u prokreaciji djece. Djecu
smatraju reinkarnacijom duhova predaka koji lebde oko nekih stabala, stijena, svetih
mjesta, i koji silaze u žensko tijelo. Katkad se smatra da žena ne treba biti djevica da bi ta
infiltracija bila moguća, a ima i naroda koji vjeruju da se infiltracija događa kroz nosnice
i usta. U svakom slučaju, defloracija je ovdje sporedna i, iz mističnih razloga, rijetko
muževa apanaža. Majka je očito nužna za porođaj djeteta. Ona je ta koja čuva i hrani
sjeme u utrobi i dakle preko nje se u vidljivom svijetu život plemena produžuje. Tako
njoj pripada glavna uloga. Vrlo često djeca pripadaju plemenu svoje majke, nose njegovo
ime, sudjeluju u njegovim pravima i pogotovu u uživanju zemlje koju pleme posjeduje.
Zajedničko vlasništvo se dakle prenosi po ženskoj liniji: preko žena su polja i žetve
osigurani za članove plemena i obrnuto preko svojih majki su ti članovi predodređeni za
to ili to područje. Stoga možemo smatrati da mistički zemlja pripada ženama: imaju
ujedno religiozan i legalan zahvat nad njivama i njihovim plodovima. Veza koja ih spaja
je još uža od pripadnosti. Režim majčinskog prava odlikuje se pravom asimilacijom žene
zemlji. U obje se putem njihovih avatara ostvaruje trajnost života, života koji je suštinski
razmnožavanje. Kod nomada se prokreacija čini kao slučajnost, a bogatstva tla ostaju
nepoznanicom. No poljoprivrednik se divi misteriju plodnosti koja se širi u usjevima i
majčinoj utrobi. Zna da je stvoren kao i stoka i žetve, želi da njegovo pleme iznjedri
druge ljude koji će ga perpetuirati perpetuirajući plodnost polja. Posvemašnja priroda
mu se čini poput majke. Zemlja je žena, a u ženi obitavaju iste opskurne moći kao i u
zemlji.25 Djelomično se iz tog razloga ženi povjerava poljodjelski posao: sposobna u
svoje krilo prizvati duhove predaka, također može učiniti da iz zasijanih polja niknu
plodovi i klasje. I u jednom i u drugom slučaju nije riječ o stvaralačkoj operaciji nego o
magičnom čaranju. U ovom se stadiju čovjek više ne zadovoljava ubiranjem plodova s
tla: no još uvijek ne poznaje svoju moć. Oklijeva između tehnika i magije. Osjeća se
pasivnim, ovisnim o Prirodi koja nasumice dijeli život i smrt. Dakako, više-manje
prepoznaje korisnost spolnog čina i tehnika koje pripitomljuju tlo. No djeca i žetva
svejedno mu se čine kao natprirodni darovi. I misteriozna isparavanja ženskog tijela na
ovaj svijet privlače bogatstva zakopana u misterioznim izvorima života. Takva su
vjerovanja danas još živa među brojnim indijskim, australskim i polinezijskim
plemenima.26 Dobila su tim više na važnosti što su se uskladila s praktičnim interesima
kolektiva. Majčinstvo osuđuje ženu na sjedilački život; prirodno je, dok muškarac lovi,
ribari, ratuje, da ona ostane uz ognjište. No primitivni narodi su kultivirali gotovo
isključivo vrtove skromnih dimenzija, unutar seoskih granica. Oruđe kamenog doba nije
zahtijevalo intenzivan trud. Ekonomija i mistika slažu se s prepuštanjem poljodjelstva
ženi. Kako počinje rađati, zapada je i kućna industrija: žene tkaju sagove i prekrivače,
izrađuju keramičke posude. Često su one te koje predsjedaju razmjenom dobara:
trgovina je u njihovim rukama. Preko njih se dakle plemenski život održava i širi. O
njihovu radu i magičnim osobinama ovise djeca, krda, žetve, posuđe, čitavo blagostanje
grupe čija su one duša. Toliko moći kod muškaraca nadahnjuje poštovanje pomiješano
sa strahom koji se odražava u kultu žena. U njima se sadržava cijela nepoznata Priroda.
25
»Zdravo, Zemljo, majko ljudi, budi plodna u zagrljaju Boga i ispuni se plodovima na korist čovjeku«, glasi staro
anglosasko čaranje.
26
U Ugandi i u indijskom plemenu Bhantu neplodnu ženu smatraju opasnom za vrt. Na Nikobarskim otocima misle da
će žetva biti bolja ako je napravi trudnica. Na Borneu žene biraju i čuvaju sjeme. »Čini se da se osjeća prirodna
sklonost žena zrnju za koje kažu da je trudno. Katkada žene provode noć u rižištu dok riža klije« (Hose i Mac Dougall).
U zapadnoj Indiji, gole žene noću vuku plug po poljima. Indijanci s Orinoca ženama su prepuštali sijanje i sađenje jer
»jednako kao što žene znaju na svijet donijeti djecu, zrnje i korijenje koje one zasade donijet će obilije plodove od onih
što ih zasade muške ruke« (Frazer). U Frazera nalazimo brojne slične primjere.
54
briana
Već smo rekli da se čovjek uvijek promišlja samo promišljajući Drugoga; poima
svijet u znaku dvostrukosti, koja isprva nema spolni značaj. No prirodno bivajući
drukčija od muškarca koji se postavlja kao isti, žena će potpasti pod kategoriju Drugoga.
Drugo obavija ženu. Prvobitno nije dovoljno važna da bi ga sama utjelovila, tako da se
unutar Drugoga iscrtava potpodjela: u drevnim kozmogonijama jedan te isti element
često ima i muško i žensko utjelovljenje. Tako su Ocean i More kod Babilonaca dvostruko
utjelovljenje kozmičkog kaosa. Kada ženska uloga poraste, ona gotovo potpuno
apsorbira regiju Drugoga. Tada se pojavljuju ženska božanstva putem kojih se obožava
ideja plodnosti. U iranskoj Suzi pronađena je najstarija slika Velike Božice, Velike Majke
u dugoj haljini, s visokom frizurom, koju nam drugi kipovi pokazuju okrunjenu kulama.
Iskapanja na Kreti već su iznjedrila nekoliko njezinih likova. Katkad ima steatopigiju i
čuči, katkad stoji, mršavija, katkad je odjevena i često gola, stežući ruke pod napuhanim
grudima. Ona je kraljica nebesa, predstavlja je golubica. Također je i carica pakla, iz
njega izlazi pužući, a simbolizira je zmija. Pojavljuje se u planinama, šumama, na moru, u
izvorima. Posvuda stvara život; ako ubije, ponovno oživi. Hirovita, raskošna, okrutna
poput Prirode, istodobno milostiva i strašna, vlada cijelom Egeidom, Frigijom, Sirijom,
Anatolijom, cijelom zapadnom Azijom. U Babilonu se zove Ištar, Astarta kod semitskih
naroda, a u Grka Gea, Rea ili Kibela. Pronalazimo je u Egiptu pod Izidinim značajkama.
Muška su joj božanstva podređena. Vrhovni idol u dalekim regijama neba i pakla, žena je
na zemlji okružena tabuima kao sva sveta bića, sama je tabu. Zbog moći koje posjeduje
promatra je se kao čarobnicu, vješticu. Povezuje je se s molitvama, katkad postaje
svećenica, kao što su bile druidkinje kod drevnih Kelta. U nekim slučajevima sudjeluje u
vladanju plemenom, događa se čak da vlast izvršava sama. Ta davna vremena nisu nam
ostavila nikakva pisanog traga. No velike patrijarhalne epohe čuvaju u svojoj mitologiji,
svojim spomenicima, svojim tradicijama, sjećanje na vrijeme kada su žene zauzimale
vrlo visok položaj. Sa ženskoga gledišta, brahmansko doba je regresija u doba Rig Vede, a
ono u primitivni stadij koji mu je prethodio. Beduinke iz predislamskoga doba imale su
mnogo viši status od onoga koji im pripisuje Kuran. Veliki likovi Niobe, Medeje,
podsjećaju na eru kada su se majke dičile smatrajući djecu svojim vlasništvom. A u
homerskim pjesmama, Andromaha i Hekuba imaju važnost koju već ni klasična Grčka
više ne priznaje ženama skrivenim u tami gineceja.
Ove činjenice dovele su do pretpostavke da je u primitivna vremena postojala
prava vladavina žena. Tu hipotezu, što je postavlja Baschoffen, preuzeo je Engels.
Prijelaz s matrijarhata na patrijarhat njemu se čini kao »veliki povijesni poraz ženskoga
spola«. No zapravo je to zlatno doba žene samo mit. Reći da je žena Drugo znači reći da
među spolovima nije postojao recipročan odnos: Zemlja, Majka, Božica, za muškarca nije
bila bližnja. Njezina se moć potvrđivala onkraj ljudske vladavine: ona je dakle bila izvan
te vladavine. Društvo je oduvijek bilo muško. Politička moć uvijek je bila u rukama
muškaraca. »Javni ili jednostavno društveni autoritet uvijek pripada muškarcima«, tvrdi
Lévi-Strauss na kraju svoje studije o primitivnim društvima. Bližnji, drugi koji je također
isti, s kojim se ostvaruju recipročni odnosi, muškome je uvijek muška osoba.
Dvostrukost otkrivena u ovom ili onom obliku unutar kolektiva, suprotstavlja skupinu
muškaraca skupini muškaraca, a žene su dio dobara koje ovi posjeduju i koja im služe
kao instrument razmjene. Zabuna je posljedica miješanja dva lika drugosti koji se
međusobno isključuju. Onoliko koliko je žena smatrana apsolutnim Drugim, to jest kakva
god bila njezina magija, kao neesencijalno, jednako ju je toliko nemoguće promatrati kao
55
briana
drugi subjekt.27 Žene dakle nikada nisu činile odvojenu skupinu koja bi se postavila za
sebe pred muškim grupiranjem. Nikada nisu imale izravan i autonoman odnos s
muškarcima. »Veza recipročnosti na kojoj se temelji brak ne ustanovljuje se između
muškaraca i žena, nego između muškaraca s pomoću žena koje samo za to pružaju
glavnu priliku«, kaže Lévi-Strauss.28 Konkretan položaj žene nije pod utjecajem vrste
filijacije koja prevladava u društvu kojemu ona pripada. Bio režim patrilinearan,
matrilinearan, bilateralan ili neodređen (neodređenost nikad nije stroga), žena je uvijek
pod okriljem muškarca. Jedino je upitno ostaje li nakon udaje podređena autoritetu
svojega oca ili starijega brata, autoritetu koji će se proširiti i na njezinu djecu, ili prelazi
pod mužev autoritet. U svakom slučaju: »Žena je uvijek samo simbol svoje loze...
matrilinearna filijacija znači ruku ženina oca ili brata koja se proteže do bratova sela.«
Ona je samo posrednica prava, a ne njegova vlasnica. Zapravo se režimom filijacije
definiraju odnosi dviju muških skupina, a ne odnosi dvaju spolova. Praktički gledano
konkretan položaj žene nije na stabilan način vezan za ovaj ili onaj tip prava. Događa se
da u matrilinearnom režimu žena zauzima vrlo visok položaj: treba međutim imati na
umu da prisutnost žene poglavice, kraljice, na čelu jednog plemena apsolutno ne znači
da su žene u njemu suverene. Dolazak na vlast u Rusiji Katarine Velike ni po čemu nije
promijenio sudbinu ruskih seljanki. Ništa manje često nije i da žena živi u poniženju.
Uostalom, slučajevi gdje žena ostaje u svojem plemenu, a mužu su dopušteni samo
kratki, to jest tajni posjeti, vrlo su rijetki. Gotovo uvijek žena odlazi živjeti pod krov
svojega supruga: ta činjenica je dovoljna da se očituje primat muškoga. »Iza oscilacija u
vrstama filijacije«, kaže Lévi-Strauss, »postojanost patrilokalne rezidencije svjedoči o
temeljnoj asimetriji među spolovima koja odlikuje ljudsko društvo.« Iz toga što žena
zadržava djecu kod sebe proizlazi da se teritorijalna organizacija plemena ne preklapa s
njegovom totemskom organizacijom: ova je rigorozno utemeljena, ona slučajna. No
praktički je prva važnija jer mjesto gdje ljudi žive i rade vrijedi više od njihove mističke
pripadnosti. U tranzicijskim režimima koji su najrašireniji, postoje dvije vrste prava,
religiozno i ono utemeljeno na zauzimanju i obrađivanju zemlje, i ta prava međusobno
zadiru jedno u drugo. Iako je samo laička institucija, brak ima veliku društvenu važnost i
bračni par, premda lišen religijskog značenja, snažno je prisutan na ljudskom planu. Čak
i u kolektivima gdje susrećemo veliku seksualnu slobodu, doliči da žena koja donese
dijete na svijet bude udana. Ona ne uspijeva sama sa svojim potomstvom sačiniti
autonomnu grupu, a bratova religijska zaštita joj nije dovoljna, te je nužna prisutnost
supruga. On često ima veliku odgovornost što se tiče djece. Ona ne pripadaju njegovu
plemenu, ali svejedno je on taj koji ih hrani i odgaja. Među mužem i ženom, ocem i sinom
stvaraju se veze kohabitacije, rada, zajedničkih interesa, nježnosti. Između te laičke
obitelji i totemskog plemena odnosi su vrlo složeni, kako svjedoči i raznolikost vjenčanih
rituala. Primitivno muž kupuje ženu od stranog plemena, ili u najmanju ruku postoji
razmjena dobara između plemena, gdje jedno pleme daje jednog od svojih članova, a
drugo stoku, plodove, radnu snagu. No kako muž preuzima ženu i njezinu djecu, događa
se također da od brata svoje supruge dobije nadoknadu. Nestabilna je ravnoteža između
mističkih i ekonomskih stvarnosti. Muškarac je često povezaniji sa svojim sinovima nego
sa svojim nećacima. Odabrat će se afirmirati kao otac kad ta afirmacija postane moguća.
Zato svako društvo naginje patrijarhalnom obliku kada evolucija diže muškarčevu
27
Vidjet ćemo da se ta razlika nastavila. Epohe koje ženu smatraju Drugim su one koje je najžešće odbijaju integrirati
u društvo kao ljudsko biće. Danas ona postaje bližnje drugo samo izgubivši svoju mističnu auru. Na tu su
dvosmislenost oduvijek igrali antifeministi. Oni rado uzdižu ženu kao Drugo tako da njezinu drugost postave kao
apsolutnu i neumoljivu i ženi odbijaju pristup ljudskom mitseinu.
28
Usp. Lévi-Strauss, Elementarno strukture srodstva.
56
briana
svijest o sebi samom i vodi ga do nametanja svoje volje. No važno je naglasiti da se čak ni
u vremenima kada je još bio zbunjen pred tajnama Života, Prirode, Žene, nikada nije
odrekao svoje moći. Kada je prestrašen opasnom magijom koju krije žena, postavlja je
kao suštinsko, on je taj koji je postavlja i tako se ostvaruje kao esencijalno u otuđenju
koje dopušta. Usprkos bogatim vrlinama kojima je žena ispunjena, muškarac ostaje
njezinim gospodarom kao što je i gospodar plodne zemlje. Suđeno joj je da bude
podređena, posjedovana, iskorištavana kao što je Priroda čiju čarobnu plodnost
utjelovljuje. Prestiž koji uživa u muškim očima dobiva od njih. Klanjaju se pred Drugim,
obožavaju Božicu Majku. No koliko god se moćnom činila, poima je se pojmovima koje je
stvorila muška svijest. Svi idoli koje je izmislio muškarac, kako god ih je zastrašujućima
učinio, zapravo su ovisni o njemu i stoga će mu biti moguće da ih uništi. U primitivnim
društvima ta ovisnost nije priznata i postavljena, nego postoji smjesta, u sebi. Lako će je
se medijatizirati čim muškarac jasnije osvijesti samoga sebe, čim se usudi afirmirati i
suprotstaviti. I uistinu, čak i kada se muškarac poima kao datost, kao pasivan, onaj koji
trpi slučajnosti sunca i kiše, također se ostvaruje kao transcendencija, kao projekt. U
njemu se već afirmira duh, volja protiv zbrke i neizvjesnosti života. Totemski predak čije
raznolike inkarnacije preuzima žena je više-manje jasno, pod svojim imenom životinje ili
stabla, muški princip. Žena mu perpetuira tjelesnu egzistenciju, ali njezina uloga je samo
hranidbena, a ne stvaralačka. Ni u jednom području ona ne stvara. Održava plemenski
život dajući mu djece i kruha, ništa više: ostaje posvećena imanenciji. Od društva
utjelovljuje samo statičan izgled, zatvoren u sebe, dok muškarac nastavlja prisvajati
funkcije koje to društvo otvaraju prirodi i sveukupnom ljudskom kolektivu. Jedini njega
dostojni poslovi su rat, lov, ribolov, on osvaja neobičnu lovinu i pripaja je plemenu. Rat,
lov, ribolov predstavljaju ekspanziju egzistencije, njezino nadilaženje prema svijetu.
Mužjak ostaje jedino utjelovljenje transcendencije. Još uvijek nema praktična sredstva
da potpuno zavlada Ženom-Zemljom, ne usuđuje se podići protiv nje: ali već je se želi
osloboditi. Po mojem mišljenju u toj želji valja tražiti dubinski razlog slavnog običaja
egzogamije, tako raširenog u društvima s materinskom filijacijom. Čak i ako muškarac ne
zna za ulogu koju igra u prokreaciji, brak za njega ima veliku važnost: njime dostiže
dostojanstvo odrasle osobe i dobiva parcelu svijeta. Preko majke je vezan s plemenom, s
precima, i sa svime što čini njegovu vlastitu bit. No u svim laičkim ulogama, braku, radu,
pokušava pobjeći iz toga kruga, afirmirati transcendenciju nasuprot imanenciji, otvoriti
si budućnost drukčiju od prošlosti u koju su mu uronjeni korijeni. Prema vrsti
pripadnosti priznatoj u različitih društvima, zabrana incesta poprima različite oblike, no
od primitivnog doba do danas zadržava isti smisao: ono što muškarac želi posjedovati,
jest ono što on nije. Ujedinjuje se s onime što mu se prema njemu čini kao Drugo. Zato
žena ne treba sudjelovati u suprugovoj mani, trebala bi joj biti strana: dakle strana
njegovu plemenu. Primitivni brak se katkad temelji na otmici, bilo stvarnoj, bilo
simboličkoj: s obzirom na to da je nasilje počinjeno nad drugim najočitija potvrda
njegovoj drugosti. Osvajajući ženu silom, ratnik dokazuje da si je umio pripojiti tuđe
bogatstvo i razbiti sudbinske granice pripisane mu rođenjem. Kupnja u različitim
oblicima - plaćeni danak, pružanje usluga - manje dramatično očituje isto značenje. 29
29
U već citiranoj tezi Levija-Straussa nalazimo potvrdu te ideje u ponešto drugačijem obliku. Iz njegove studije
proizlazi da zabrana incesta nipošto nije primitivna činjenica iz koje proizlazi egzogamija. No ta zabrana u negativnoj
formi odražava pozitivnu volju za egzogamijom. Ne postoji nijedan izravan razlog zašto bi bilo neprilično da žena opći
s muškarcima iz svoga klana, ali je društveno korisno da sudjeluje u uslugama putem kojih svaki klan, umjesto da se
zatvori u sebe sama, s drugim klanom uspostavlja recipročan odnos: „Egzogamija ima više pozitivnu nego negativnu
vrijednost... ona zabranjuje endogamni brak... ne zato što brak sa srodnicima donosi biološku opasnost, nego zato što
egzogamni brak donosi društvenu dobrobit.“ Grupa ne smije privatiziran konzumaciju žena koje su jedno od njezinih
dobara, nego pretvoriti tu konzumaciju u sredstvo komunikacije. Ako je brak sa ženom iz klana zabranjen, „jedini je
57
briana
razlog tomu taj što je ona ista dok treba (i dakle može) postati drugo... Žene koje se prodaju u ropstvo mogu biti iste
one koje su prvobitno ponuđene. Jednima i drugima treba samo znak drugosti koji je posljedica izvjesnog položaja u
strukturi, a ne urođenog značaja“.
30
Naravno, to je nužan, ali ne i dovoljan uvjet: postoje patrilinearne civilizacije koje su se zaustavile na primitivnom
stadiju. Druge su se, poput civilizacije Maja, degradirale. Ne postoji apsolutna hijerarhija između društava majčinskog i
onih očinskog prava: no samo su potonja tehnički i ideološki evoluirala.
58
briana
Majka ostati bez prijestolja. U Egiptu, gdje ženski položaj ostaje iznimno povoljan, božica
Nut koja utjelovljuje nebo i Izida, oplođena zemlja, supruga Nila, Ozirisa, ostaju božicama
goleme važnosti. No ipak je Ra, bog sunce, svjetlo i virilna energija, taj koji je vrhovni
kralj. U Babilonu Ištar je samo Mardukova supruga; on je taj koji stvara stvari i jamči im
harmoniju. Semitski bog je muško. Kad Zeus ovlada nebom, potrebno je da Gea, Rea i
Kibela abdiciraju: ostaje samo Demetra kao impozantno, no sporedno božanstvo. Vedski
bogovi imaju supruge, ali njih se ne obožava jednako kao i bogove. Rimski Jupiter nema
premca.31
Dakle, trijumf patrijarhata nije bio ni slučajan niti posljedica kakve nasilne
revolucije. Od iskona čovječanstva, njihova biološka povlastica dopustila je muškima da
se sami afirmiraju kao suvereni subjekti. Nikad se nisu odrekli te povlastice. Djelomično
su otuđili svoju egzistenciju kroz Prirodu i Ženu. No potom su je ponovno osvojili.
Osuđena na igranje uloge Drugoga, žena je tako bila osuđena na posjedovanje samo
neizvjesne moći: rob ili idol, nikad sama nije birala svoju kob. »Muškarci prave bogove;
žene ih obožavaju«, rekao je Frazer. Oni su ti koji odlučuju hoće li njihova vrhovna
božanstva biti ženskog ili muškog roda. Mjesto žena u društvu još uvijek je ono koje im
muškarci daju. Žena nikad nije nametnula vlastiti zakon.
Možda bi ipak, da je proizvodni rad ostao na razini njezinih snaga, žena mogla s
muškarcem ostvariti osvajanje prirode. Ljudska se vrsta naime afirmirala protiv bogova
kroz muške i ženske jedinke. No žena nije mogla svojima učiniti obećanja oruđa. Engels
je samo nepotpuno objasnio njezin pad: nije dovoljno reći da je izum bronce i željeza
dubinski izmijenio ravnotežu proizvodnih snaga i da je tim putem došlo do inferiornosti
žene. Ta inferiornost sama po sebi ne dostaje za shvaćanje opresije koju je pretrpjela. Po
nju je pogubno to što, ne mogavši postati partnericom u radu za radnika, biva isključena
iz ljudskog mitseina: to što je žena slabija i nižega proizvodnog kapaciteta ne objašnjava
to isključivanje. Zato što nije na svoj način sudjelovala u radu i mišljenju, zato što je
ostala služiti misterijima života, muškarac u njoj nije prepoznao sličnoga. Od onda kad je
nije prihvatio, kad je u njegovim očima sačuvala dimenziju drugoga, muškarac je mogao
samo postati njezinim opresorom. Muška želja za ekspanzijom i dominacijom pretvorila
je žensku nesposobnost u prokletstvo. Muškarac je želio iscrpiti nove mogućnosti koje
su mu otvorile nove tehnike, pozvao je robovsku radnu snagu, sveo je sebi sličnoga na
ropstvo. Budući da je robovski rad bio mnogo učinkovitiji od onoga koji je mogla pružiti
žena, izgubila je ekonomsku ulogu koju je igrala u plemenu. A u svojem odnosu s robom
gospodar je pronašao potvrdu svoje suverenosti, mnogo radikalniju od mlakog
autoriteta koji je imao nad ženom. Budući da je izazivala strahopoštovanje zbog svoje
plodnosti, i kako je bila drugo od muškarca te sudjelovala u uznemirujućem karakteru
drugoga, žena je na izvjestan način muškarca držala ovisnim o sebi čak i u trenucima kad
je ovisila o njemu. Recipročnost odnosa gospodar-rob za nju je postojala aktualno i zbog
toga je izbjegla ropstvo. Roba ne štiti nikakav tabu, on je samo podjarmljen čovjek, ne
drukčiji nego inferioran. Proći će stoljeća dok se ne aktualizira dijalektička igra njegova
odnosa s gospodarom. U organiziranome patrijarhalnom društvu rob je samo teretna
životinja s ljudskim licem: gospodar nad njim ima titanski autoritet. Time raste njegov
ponos: i okreće ga protiv žene. Sve što osvaja, osvaja protiv nje; kako postaje moćniji,
ona sve više propada. Posebice kad postaje vlasnikom tla također zahtijeva vlasništvo
31
Valja zabilježiti (prema M. Begouenu, Journal de psychologie, 1934.) da u razdoblju aurignacien nalazimo mnoge
kipiće žena pretjerano naglašenih spolnih atributa. U spiljama nalazimo i grube crteže samih vulva. U razdobljima
solutréen i magdalénien nestaje tih prikaza. U aurignacienu su vrlo rijetki muški kipići i ne postoji prikaz muškog
spolnog organa. U magdalénienu još nalazimo pokoju figuraciju vulve, ali u malom broju, dok je naprotiv otkriveno
mnogo prikaza falusa.
59
briana
nad ženom. Onomad je bio opsjednut manom, Zemljom. Sada ima dušu, zemlje.
Oslobođen Žene također zahtijeva ženu i vlastito potomstvo. Želi da obiteljski rad kojim
se koristi za polja bude potpuno njegov i zato mu radnici trebaju pripadati: podjarmljuje
ženu i djecu. Potrebni su mu nasljednici kojima će produljiti svoj ovozemaljski život tako
što će im ostaviti u nasljedstvo svoja dobra, a oni će mu u grobnicu položiti počasti
nužne za odmor njegove duše. Kult kućnih bogova nadovezao se na konstituiranje
privatnog vlasništva i funkcija nasljednika ujedno je i ekonomska i mistična. Tako se od
dana kad agrikultura prestaje biti suštinski magična operacija i postaje ponajprije
stvaralački rad, muškarac otkriva kao generativna snaga. Polaže pravo na svoju djecu
istodobno kad i na svoje žetve.32
U primitivna vremena nema značajnije ideološke revolucije od one kojom agnacija
zamjenjuje materinsku filijaciju. Tada se ženu spušta na rang dojilje, sluškinje, a
suverenitet oca raste. On je taj koji posjeduje prava i prenosi ih. Apolon u Eshilovim
Eumenidama proglašava te nove istine: »Majka nije ta koja stvara ono što zovemo
njezinim djetetom: ona je samo hraniteljica sjemena prolivenog u njezino krilo. Onaj koji
stvara je otac. Žena kao strani rizničar prima sjeme te ga, ako bogovi tako žele, zadrži.«
Jasno je da ove tvrdnje nisu rezultat nekog znanstvenog otkrića: one su ispovijest vjere.
Nesumnjivo ga je iskustvo tehničke uzročnosti, iz kojega muškarac crpi sigurnost o
svojoj stvaralačkoj moći, dovelo do toga da spozna da je jednako nužan za
razmnožavanje kao i majka. Ideja je vodila opažanje. No ono se ograničava na
dodjeljivanje ocu jednake uloge kao i majci: dovelo je do pretpostavke da je prirodni
uvjet začeću susret sperme s mjesečnicom. Ideja koju izražava Aristotel: žena je samo
tvar, »princip pokreta koji je muško kod svih bića koja rađaju, bolji je i božanskiji«,
govori o želji za moći koja nadilazi svaku spoznaju. Pripisujući isključivo sebi svoje
potomstvo, muškarac se definitivno rješava utjecaja ženskosti, nasuprot ženi osvaja
dominaciju svijetom. Posvećena razmnožavanju i sporednim zadacima, lišena svoje
praktične važnosti i mističnog prestiža, žena djeluje još samo kao služavka.
Ovo su osvajanje muškarci prikazali kao svršetak silovite borbe. Jedna od
najdrevnijih kozmogonija, kozmogonija Asiro-Babilonaca, pripovijeda nam o njihovoj
pobjedi u tekstu koji datira u 7. stoljeće, ali reproducira mnogo stariju legendu. Ocean i
More, Atum i Tiamat, stvorili su nebeski svijet, zemaljski svijet i sva velika božanstva. No
uvidjevši da su previše nestašni, odlučiše ih uništiti. Tiamat, žena-majka, vodila je borbu
protiv najjačeg i najljepšeg od svojih potomaka, Marduka. On ju je nakon što ju je porazio
u borbi, nakon strašne bitke, ubio i presjekao joj tijelo napola. Od jedne je polovice
napravio nebeski svod, od druge potporu zemaljskom svijetu. Zatim je organizirao
svemir i stvorio čovječanstvo. U drami Eumenide, koja ilustrira trijumf patrijarhata nad
majčinskim pravom, Orest također ubija Klitemnestru. Svojim krvavim pobjedama,
virilna snaga, sunčeve moći reda i svjetlosti pobjeđuju nad ženskim kaosom. Odrješujući
Oresta, tribunal bogova proglašava da je bio Agamemnonov sin prije nego Klitemnestrin.
Staro majčinsko pravo je mrtvo: odvažan muški ustanak ga je ubio. Vidjeli smo da se
zapravo prijelaz na očinsko pravo ostvario polaganim pomacima. Muško osvajanje bilo
je ponovno osvajanje: muškarac je samo uzeo u posjed ono što je već posjedovao. Pravo
je uskladio sa stvarnošću. Pritom nije bilo borbe, pobjede i poraza. Ipak, ove legende
imaju duboki smisao. U trenutku kad se muškarac afirmira kao subjekt i sloboda,
medijatizira se ideja Drugoga. Od toga je dana odnos s Drugim drama: postojanje
32
Kao što je žena bila izjednačena s brazdom, muškarac je sada izjednačen s plugom, i obrnuto. Na crtežu pluga iz
kasitskog razdoblja iscrtani su simboli reproduktivnog čina. Zatim je jednakost falus-plug često plastično
reproducirana. Riječ Iak na nekim austroazijskim jezicima znači ujedno i falus i lopatu. Postoji asirska molitva
upućena božanstvu čiji je "plug oplodio zemlju".
60
briana
Drugoga je prijetnja, opasnost. Drevna grčka filozofija, koju Platon u tom smislu ne
demantira, pokazala je da je drugost isto što i negacija, dakle Zlo. Postaviti Drugo znači
definirati manihejstvo. Zato religije i zakonici ženu tretiraju s tolikim neprijateljstvom. U
doba kad se ljudski rod uzdignuo do pisane redakcije svojih mitologija i zakona,
patrijarhat je definitivno ustanovljen: muški su ti koji sastavljaju zakone. Prirodno je da
ženi daju podređeni položaj. No mogli bismo zamisliti da je promatraju jednako
dobronamjerno kao djecu i stoku. Ništa od toga. Organizirajući opresiju žene,
zakonodavci je se boje. Od ambivalentnih odlika koje je nosila ponajprije zadržavaju one
zlokobne: od svete postaje nečista. Eva, dana Adamu da bi mu bila partnerica,
upropastila je ljudski rod. Kad se žele osvetiti muškarcima, poganski bogovi izmišljaju
ženu te je već prvorođena među ženskim stvorenjima, Pandora, oslobodila sva zla koja
trpi čovječanstvo. Drugo je pasivnost nasuprot aktivnosti, različitost koja razbija
jedinstvo, materija suprotstavljena formi, nered koji se opire redu. Žena je dakle
posvećena Zlu. »Postoji dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca; i loš
princip koji je stvorio kaos, tamu i ženu«, kaže Pitagora. Manuovi zakoni je definiraju kao
podlo biće koje valja držati u ropstvu. Levitik je izjednačuje s teglećom stokom koju
posjeduje patrijarh. Solonovi zakoni joj ne dodjeljuju nijedno pravo. Rimsko pravo
stavlja je pod starateljstvo i proglašava njezinu »imbecilnost«. Kanonsko pravo je smatra
»vratima Đavla«. Kuran je tretira s apsolutnim prijezirom.
Međutim Zlo je nužno Dobru, materija ideji i noć svjetlosti. Muškarac zna da mu je
za zadovoljenje njegovih žudnji, perpetuiranje njegova života, žena nužna. Potrebno ju je
integrirati u društvo: u mjeri u kojoj se podčinjava redu koji su ustanovili muški,
očišćena je od svoje iskonske prljavštine. Ideja je snažno izražena u Manuovim
zakonima: »Žena legitimnim brakom dobiva iste odlike kao i njezin suprug, slično rijeci
koja se gubi u oceanu, i nakon smrti je primljena u isti nebeski raj.« Nadalje, Biblija
pohvalnim riječima iscrtava portret »snažne žene«. Kršćanstvo, usprkos mržnji prema
tjelesnom, poštuje posvećenu djevicu i kreposnu i poslušnu suprugu. Povezana s kultom,
žena čak može imati važnu vjersku ulogu: brahmanke u Indiji i flaminije u Rimu jednako
su svete kao i njihovi muževi. U paru je muškarac taj koji dominira, ali zajednica muškog
i ženskog principa ostaje nužna za mehanizam plodnosti, za život i društveni poredak.
Ta ambivalentnost Drugoga, Ženke je ono što će se odražavati u nastavku ženske
povijesti. Do naših dana bit će podređena volji muškaraca. No ta volja je dvojaka:
potpunom aneksijom žena bi bila snižena na rang stvari; a muškarac nastoji vlastitim
dostojanstvom ogrnuti ono što osvaja i posjeduje. Drugo u njegovim očima zadržava
malo svoje primitivne magije. Kako od supruge učiniti ujedno i služavku i partnericu,
jedan je od problema koje će muškarac pokušati riješiti. Njegov će stav evoluirati kroz
stoljeća, što će dovesti i do evolucije u ženskoj sudbini.33
33
Mi ćemo proučiti tu evoluciju na zapadu. Povijest žene na istoku, u Indiji, Kini, doista je bila povijest dugog i
nepromjenjivog ropstva. Od srednjeg vijeka do današnjih dana usredotočit ćemo ovu studiju na Francusku, čiji slučaj
je tipičan.
61
briana
III.
pravo usmrtiti suprugu koja je zgriješila. Onoliko koliko traje privatno vlasništvo, toliko
se bračna nevjera sa ženine strane smatra zločinom najgore izdaje. Svi zakoni, koji su do
naših dana zadržali nejednakost što se tiče preljuba, spominju težinu povrede koju je
počinila žena riskirajući da u obitelj donese kopile. A premda je pravo da presudimo
sami ukinuto nakon Augusta, Napoleonov zakon još obećava oprost porote
pravedničkom mužu. Kad je žena pripadala ujedno očinskom plemenu i obitelji u koju se
udala, između dva niza veza koje su se prepletale i čak ukrštale, uspijevala je zadržati
dosta veliku slobodu, jer bi joj svaki od dvaju sustava služio kao potpora protiv drugoga.
Na primjer, često je mogla izabrati muža prema svojem hiru, zato što je brak bio samo
laički događaj koji nije utjecao na dubinsku strukturu društva. No u patrijarhalnom
režimu ona je vlasništvo svojega oca koji je udaje po svojoj volji; zatim, zarobljena u
suprugovoj kući, ona je još samo njegova stvar i stvar genosa u koji je uvedena.
Kad obitelj i privatna baština bez prijepora ostaju temelji društva, žena također
ostaje potpuno otuđena. To se dogodilo u muslimanskom svijetu. Struktura mu je
feudalna, to jest nije se pojavila dovoljno jaka država da bi ujedinila i podčinila različita
plemena: nijedna vlast ne drži u šaci patrijarhalnog poglavara. Religija stvorena u doba
kad je arapski narod bio ratnički i osvajački za ženu je pokazivala samo najveći prijezir.
»Muškarci su superiorni ženama zato što je Bog dao prednost jednima nad drugima i
zato što oni troše imetke svoje«, kaže Kuran. Žena nikad nije imala ni stvarnu moć ni
mističan prestiž. Beduinka mukotrpno radi, rukuje plugom i nosi teret: tako sa svojim
mužem utemeljuje vezu recipročne ovisnosti; izlazi slobodno, otkrivena lica. Pokrivena i
zatvorena muslimanka još je danas u većini društava vrsta ropkinje. Sjećam se u jednom
selu u Tunisu neke podzemne špilje u kojoj su klečale četiri žene: stara ćorava, bezuba
supruga, s grozno izranjavanim licem, kuhala je tjesteninu na malom ognjištu okružena
gustim dimom. Dvije nešto mlađe, no gotovo jednako izobličene supruge njihale su djecu
u svojim naručjima: jedna od njih je dojila. Pred tkalačkim stanom sjedila je mlada
djevojka predivno zaogrnuta svilom, zlatom i srebrom i tkala vunu. Napuštajući tu
mračnu špilju - kraljevstvo imanencije, maternicu i grobnicu - srela sam u prolazu koji je
vodio na svjetlo dana muškarca odjevenog u bijelo, kako sjaji od čistoće, nasmiješen,
sunčan. Vraćao se s tržnice gdje je čavrljao s drugim muškarcima o svjetskim pitanjima.
Proveo je nekoliko sati u tom utočištu koje je bilo njegovo, usred prostranstva svemira
kojemu je pripadao, od kojega nije bio odvojen. Za ocvale starice, za mladu nevjestu
osuđenu na jednako brzu propast, nije bilo drugog svemira osim zadimljene špilje iz koje
su izlazile samo noću, tihe i zamotane.
Židovi iz biblijskog doba imaju otprilike iste običaje kao Arapi. Patrijarsi su
poligamni i mogu napustiti žene više-manje kad im se prohtije. Pod prijetnjom strogih
kazni zahtijeva se da se mlada supruga isporuči svojem mužu kao djevica. U slučaju
preljuba, kamenuje je se. Osuđena je na kućanske poslove kao što pokazuje portret
snažne žene: »Tka vunu i lan... ustaje kad je još noć... Noću se njezina svjetiljka ne gasi...
Kruh lijenosti ona ne jede.« Čak i čedna i marljiva, ona je nečista, okružuju je tabuima.
Njezino svjedočanstvo ne znači ništa pravdi. Eklezijast govori o njoj s najdubljim
gađenjem: »Smatram gorom od smrti ženu čije je srce zamka i mreža i čije su ruke veze...
pronašao sam čovjeka među tisućom, ali nisam pronašao ženu među svima.« Po smrti
njezina muža, praksa, ako ne i zakon, zahtijevali su da udovica pođe za pokojnikova
brata.
Taj leviratski običaj pronalazimo u mnogih orijentalnih naroda. U svim režimima
gdje je žena pod skrbništvom, jedan od problema koji se nameću jest situacija udovica.
Najradikalnije rješenje je žrtvovati ih na muževu grobu. No nije istina da je čak i u Indiji
zakon ikad nametao takav holokaust; Manuovi zakoni pristajali su na to da supruga
63
briana
34
Ovdje sažimamo izlaganje C. Huarta iz La Perse antique et la civilisation iranienne, str. 195-196.
35
U nekim slučajevima brat mora oženiti sestru.
64
briana
65
briana
66
briana
67
briana
Sukob obitelji i države definira povijest rimske žene. Etruščani bijahu društvo
materinske filijacije i vjerojatno je da je u vrijeme carstva Rim još prakticirao egzogamiju
povezanu s režimom majčinskoga prava: latinski carevi nisu si nasljedno prenosili vlast.
Sigurno jest da se nakon Tarkvinijeve smrti utvrđuje patrijarhalno pravo: poljoprivredni
posjed, privatno zemljište, obitelj, to čini ćeliju društva. Žena će biti usko podčinjena
nasljeđu te time i obiteljskoj skupini: zakoni je lišavaju čak i svih jamstava koja su bila
priznata grčkim ženama. Provodi život u nesposobnosti i podčinjenosti. Dakako,
isključena je iz javnih događanja, svaki »muški posao« joj je strogo zabranjen, a u svojem
građanskom životu ona je vječna maloljetnica. Ne odbija joj se izravno njezin dio
očinskog nasljedstva, ali je se zaobilazno sprječava da njime raspolaže: stavlja je se pod
autoritet skrbnika. »Skrbništvo je ustanovljeno u interesu samih skrbnika«, kaže Gaj,
»tako da im žena čiji su nasljednici ne može oteti nasljedstvo oporukom, niti ga
osiromašiti otuđivanjem i dugovima.« Prvi ženin skrbnik je njezin otac; nema li njega,
očinski rođaci ispunjavaju tu ulogu. Kad se žena uda, prelazi »u ruke« svojega muža.
Postoje tri oblika braka: conferratio u kojem supružnici kapitolskom Jupiteru nude žitni
kolač u prisutnosti flamen dialis; coemptio, fiktivna prodaja kojom plebejski otac
»porobljuje« svoju kćer mužu; te usus, posljedica jednogodišnjeg suživota. Sva su tri
oblika cum manu, što znači da suprug zamjenjuje oca ili muške rođake. Žena mu postaje
kao jedna od kćeri, on je taj koji odsad ima svu moć nad njezinom osobom i njezinim
dobrima. No u doba Zakonika dvanaest ploča, zato što je Rimljanka pripadala istodobno
očinskom i muževu plemenu, izrodili su se sukobi koji su izvor njezine zakonske
emancipacije. Zapravo brak »cum manu« ogoljuje rođake skrbnike. Da bi se obranio
interes rođaka s očinske strane, pojavljuje se brak sine manu. U tom slučaju, ženina
dobra ostaju skrbnicima, muž ima pravo samo na njezinu osobu. Čak i to pravo dijeli s
ocem obitelji koji nad svojom kćeri zadržava apsolutni autoritet. Kućni sud je zadužen za
sređivanje mogućih razmirica između oca i muža. Takva institucija omogućuje ženi
pribježište od muža ocu, ili od oca mužu. Ona nije stvar jednog pojedinca. Uostalom, iako
je loza iznimno jaka, kao što pokazuje samo postojanje toga suda neovisnog o javnim
sudovima, otac obitelji koji joj je glava je prije svega građanin: njegov autoritet je
bezgraničan, on apsolutno vlada suprugom i djecom, no oni nisu njegovo vlasništvo.
Bolje rečeno, on upravlja njihovom egzistencijom u korist javnog dobra. Žena, koja na
svijet donosi djecu i čiji kućni zadaci često obuhvaćaju poljoprivredu, vrlo je korisna
zemlji i duboko cijenjena. Ovdje primjećujemo vrlo važnu činjenicu koju ćemo susretati
tijekom čitave povijesti: apstraktno pravo ne dostaje da bi se definirala konkretna
ženina situacija. Ona uvelike ovisi o ekonomskoj ulozi koju ona igra. Često čak
apstraktna sloboda i konkretne ovlasti variraju u obrnutom smjeru. Zakonski
podčinjenija od Grkinje, Rimljanka je mnogo dublje integrirana u društvo. Doma joj je
sjedište atrij, središte kuće, umjesto da je ograničena na tajanstvenost gineceja. Ona je ta
koja predsjeda robovskim radom. Ravna obrazovanjem djece i često će se njezin utjecaj
odražavati na njih sve do poodmakle dobi. Dijeli poslove i brige svojega muža, smatra je
se suvlasnicom njegovih dobara. Uzrečica o braku »Ubi tu Gaius, ego Gaia« nije šuplja
uzrečica. Matronu se naziva dominom, ona je gospodarica kuće, povezana s kultom, ne
robinja nego družica muškarca. Veza koja je ujedinjuje s njim toliko je sveta da u pet
stoljeća ne brojimo ni jedan jedini razvod. Nije ograničena na svoje odaje: sudjeluje u
objedima, zabavama, ide u kazalište. Na ulici joj muškarci daju prednost, konzuli i liktori
razmiču se da bi prošla. Legende joj pridaju važnu povijesnu ulogu: dobro poznajemo
one o Sabinjankama, o Lukreciji, o Virginiji. Koriolan popušta molbama svoje majke i
supruge. Licinija je na zakon koji posvećuje trijumf rimske demokracije nadahnula
njegova žena. Kornelija je ta koja je iskovala dušu braće Grakho. »Posvuda muškarci
68
briana
vladaju ženama«, rekao je Katon, »a nama koji vladamo svim ljudima, vladaju naše
žene.«
Malo-pomalo zakonski se položaj Rimljanke prilagođava njezinu praktičnom
položaju. U doba patricijske oligarhije svaki otac obitelji je unutar republike neovisni
suveren. No kad se državna vlast utvrdi, ona se bori protiv koncentracije bogatstava,
protiv arogancije moćnih obitelji. Kućni sud nestaje pred javnim pravosuđem. I žena
dobiva sve važnija prava. Četiri vlasti su prvobitno ograničavale njezinu slobodu: otac i
muž su raspolagali njezinom osobom, skrbnik i manus njezinim dobrima. Država se
pravda opozicijom oca i muža da bi im ograničila prava: državni sud je taj koji će suditi u
slučaju preljuba, razvoda itd. Jednako tako uništavaju se međusobno manus i skrbništvo.
U interesu skrbnika već se razdvojilo manus od braka, zatim manus postaje sredstvo
koje žene koriste da bi se otarasile skrbnika, bilo ugovarajući fiktivne brakove, bilo
dobivajući od oca ili države uslužne skrbnike. Pod carskim zakonodavstvom skrbništvo
će biti u cijelosti ukinuto. Istodobno žena dobiva pozitivno jamstvo neovisnosti: njezin
otac je obavezan priznati joj miraz. On nakon raspada braka ne odlazi agnatima i nikad
ne pripada mužu. Žena može bilo kada tražiti isplatu miraza zbog naglog razvoda, što
muža stavlja u njezinu milost. »Prihvaćajući miraz, prodao je svoju moć«, kaže Plaut. Na
kraju Republike majci su, po pitanju njihove djece, priznata jednaka prava kao i ocu.
Dodjeljuje joj se zadržavanje potomstva u slučaju skrbništva ili muževa lošeg
postupanja. Pod Hadrijanom, senat joj dekretom povjerava, kad ima troje djece i
pokojnik je bez potomstva, pravo na nasljeđivanje ab intestat od svakoga od njih. Pod
Markom Aurelijem završava se razvoj rimske obitelji: od 178. g. majčini su nasljednici
djeca, koji imaju prednost pred agnatima. Obitelj je od tada utemeljena na conjunctio
sanguinis i majka se čini ravnopravnom ocu. Kći nasljeđuje jednako kao i njezina braća.
Ipak, primjećujemo u povijesti rimskoga prava pokret koji proturječi ovome što
smo upravo opisali: čineći ženu neovisnom o obitelji, središnja vlast je uzima pod svoju
skrb. Podređuje je raznim pravnim ograničenjima.
Doista, žena bi dobila zabrinjavajuću važnost kad bi mogla biti istodobno i bogata i
neovisna. Zato će se potruditi da joj jednom rukom oduzmu ono što su joj drugom dali.
Oppia zakon, koji je zabranjivao luksuz, izglasan je u trenutku kad Hanibal prijeti Rimu:
kad je opasnost minula, žene su zatražile njegovo povlačenje. Katon je u jednom slavnom
govoru zatražio da se zakon zadrži, ali prosvjedi matrona okupljenih na javnom trgu su
ga nadglasali. Različiti zakoni, sve stroži što su se običaji više razuzdavali, zatim su
predloženi, ali bez velikog uspjeha: samo su poticali prevare. Trijumfirao je jedino
Velejev dekret koji je zabranjivao ženama da se »zauzimaju« za druge, to jest da se
ugovorno vežu za druge, lišavajući ih gotovo svih građanskih prava. U trenutku kad je
žena praktički najviše emancipirana proglašava se inferiornost njezina spola, što je
nevjerojatan primjer muškog opravdavanja o kojemu sam govorila: kako se više ne
ograničavaju njezina prava kao supruge, kćeri, sestre, na razini spola joj se oduzima
ravnopravnost s muškarcem. Ponižava je se pod izlikama »imbecilnosti, slabosti spola«.
Činjenica jest da matrone nisu baš dobro iskoristile svoju novu slobodu. No usto im
je bilo zabranjeno da se njome pozitivno okoriste. Iz te dvije suprotne struje -
individualističke koja otima ženu od obitelji, i etatističke koja je zlostavlja kao pojedinca
- rezultira to da je njezina situacija neuravnotežena. Ona je nasljednica, ima prava nad
djecom jednako kao i otac, testira, izbjegava zahvaljujući instituciji miraza bračno
ograničavanje, može se razvesti i preudati po svojoj volji: no ona se emancipira samo na
negativan način, s obzirom na to da joj se ne nudi nikakvo konkretno upošljavanje
njezinih snaga. Ekonomska neovisnost ostaje apstraktnom jer ne rezultira nikakvom
69
briana
36
Rim, kao i Grčka, službeno tolerira prostituciju. Postojale su dvije klase kurtizana: prve su živjele zatvorene u
bordelima, a druge, "bonae meretrices", su slobodno obavljale svoj posao. Nisu imale pravo odjenuti odjeću matrona.
Vršile su stanovit utjecaj po pitanju mode, običaja i umjetnosti, ali nikada nisu zauzimale onako ugledan položaj kao
atenske hetere.
70
briana
IV.
71
briana
ništa za muža. Miraz postaje neotuđiv: on je baština djece i zabranjeno joj je njime
raspolagati.
Na te se zakone naslaguju na teritorijima koje su okupirali barbari germanski
običaji. Germanski običaji bili su posebni. Šefa su priznavali samo za ratnih vremena. U
mirnodobnom razdoblju obitelj je bila autonomno društvo. Čini se da je bila između
plemena utemeljenih na materničkoj filijaciji i patrijarhata. Majčin brat imao je istu moć
kao i otac te su obojica imali zakonske ovlasti nad nećakinjom odnosno kćeri, jednake
kao i njezin muž. U društvu gdje je sva sposobnost izvirala iz brutalne snage žena je
zapravo bila potpuno nemoćna. No priznavalo joj se prava koja joj je jamčila dvojnost
kućne vlasti o kojoj je ovisila. Podčinjena, ipak je bila cijenjena. Muž ju je kupovao, no
cijena te kupnje činila je miraz koji je bio njezino vlasništvo. Darivao ju je osim toga i
otac. Ona je dobivala svoj dio očeve ostavštine i, u slučaju ubojstva svojih roditelja, dio
odštete koju je plaćao ubojica. Obitelj bijaše monogamna, preljub strogo kažnjiv, a brak
poštovan. Žena je još uvijek bila pod patronatom, no bila je usko vezana sa suprugom. »U
miru, u ratu, ona dijeli njegovu kob, s njim živi, s njim umire«, pisao je Tacit. Sudjelovala
je u bitkama, noseći ratnicima hranu i bodreći ih svojom prisutnošću. Kao udovici joj se
prenosio dio moći pokojnog supruga. Budući da je njezina nesposobnost proizlazila iz
tjelesne slabosti, nije se smatralo da ona odražava moralnu inferiornost. Žene su bile
svećenice, proročice, što vodi do pretpostavke da su bile obrazovanije od muškaraca. U
ostavštinu, među predmete koji su pravno pripadali ženama, kasnije se ubrajalo nakit i
knjige.
Ta se tradicija nastavlja u srednjem vijeku. Žena je apsolutno ovisna o ocu i mužu.
U Klovisovo vrijeme mundium visi nad njom cijeloga života. No Franci su odbacili
germansku čednost. U vrijeme Merovinga i Karolinga vlada poligamija. Ženu se udaje bez
njezina pristanka, odbacuje prema muževu hiru, a on vlada njezinim životom i smrću.
Tretira je se kao služavku. Zaštićena je zakonima: no samo utoliko što je vlasništvo
muškarca, i majka njegove djece. Nazvati ženu »prostitutkom« bez predočavanja dokaza
za takvo što bila je uvreda koja se plaćala petnaest puta skuplje od bilo koje uvrede
upućene muškarcu. Otmica udane žene bila je jednaka ubojstvu slobodnog muškarca.
Stisnuti ruku udane žene značilo je kaznu od petnaest do trideset i pet groša. Pobačaj je
bio zabranjen i podlijegao je kazni od sto groša. Ubojstvo trudne žene stajalo je četiri
puta više od ubojstva slobodnog muškarca. No žena gubi svu svoju vrijednost kad više ne
može biti majka. Ako se uda za roba, stavljena je izvan zakona i njezini roditelji je smiju
ubiti. Nema nikakva prava kao osoba. Ipak, kako država postaje moćnom, događa se
evolucija kakvu smo vidjeli u Rimu: patronat nad nesposobnima, ženama i djecom,
prestaje biti pravo obitelji da bi postao javna obaveza. Od Karla Velikog mundium nad
ženom pripast će kralju. Na početku ne intervenira osim u slučajevima kad je žena lišena
svojih prirodnih skrbnika. Zatim si malo-pomalo priskrbljuje obiteljske ovlasti. No ta
promjena ne dovodi do emancipacije franačke žene. Mundium za skrbnika postaje
obavezom. Zadatak mu je štititi svoju učenicu: ta zaštita za nju znači jednako ropstvo kao
nekoć.
Kad se na izlasku iz prevrata visokoga srednjeg vijeka organizira feudalni sustav,
ženin se položaj čini prilično nesigurnim. Feudalno pravo obilježava zbrka između prava
suverenosti i prava vlasništva, između javnih prava i privatnih prava. To objašnjava
činjenicu da se žena nalazi čas poniženom, čas uzdignutom od toga režima. Prvo joj se
niječu sva privatna prava jer nema nikakvo političko pravo. Zapravo, sve do 11. stoljeća
poredak se temelji samo na snazi a vlasništvo na oružanoj moći. Leno, kažu pravnici, je
»zemlja koju se dobiva pod uvjetom vojne službe«. Žena ne može imati feudalno
područje jer nije sposobna da ga brani. Njezina se situacija mijenja kad lena postaju
72
briana
73
briana
što ju je teško kaznio. Ipak, ovakvi primjeri ostaju iznimkama. Uobičajeno je dvorjanka
provodila dane vezući, moleći se, čekajući svoga supruga i dosađujući se.
Često se tvrdilo da je kurtoazna ljubav, nastala u 12. stoljeću na mediteranskom
jugu, sa sobom donijela poboljšanje ženske sudbine. O njezinom se podrijetlu
sukobljavaju različite teze: prema jednima, »kurtoazija« proizlazi iz odnosa sizerena sa
svojim mladim vazalkama; drugi je vezuju uz katarske hereze i kult Djevice; treći izvode
profanu ljubav iz ljubavi prema Bogu općenito. Nije baš sigurno ni jesu li ljubavni sudovi
ikada postojali. No sigurno je da je naspram Eve grešnice Crkva morala uzdići
Otkupiteljevu Majku: njezin je kult postao toliko važan da se može reći da je u 13.
stoljeću Bog postao ženom. Mistika žene se dakle razvija na vjerskoj razini. S druge
strane dokolica dvorskog života dopušta plemenitim damama da razviju raskošnu
konverzaciju, ljubaznost, poeziju. Književnice poput Beatrice de Valentinois, Elenore
Akvitanske i njezine kćeri Marie de France, Blanche de Navarre, i mnoge druge, privlače i
udomljuju pjesnike. Prvo na jugu, a zatim i na sjevera javlja se kulturni procvat koji
ženama daje novi prestiž. Kurtoazna ljubav često je opisana kao platonska. Chrestien de
Troyes, zacijelo zato da bi se ulizao svojoj zaštitnici, izbacuje preljub iz svojih romana:
osim Lancelota i Guinevere, ne opisuje druge grešne ljubavi. No, kako je feudalni suprug
bio tiranin i skrbnik, žena je tražila ljubavnika izvan braka. Kurtoazna ljubav bijaše
kompenzacija barbarstvu službenih običaja. »Ljubav u modernom smislu riječi u antici
se proizvodi samo izvan službenog društva«, primjećuje Engels. »Sama točka na kojoj se
antika zaustavila u svojim težnjama spolnoj ljubavi jest ona od koje srednji vijek počinje:
preljub.« I doista, to je oblik koji će ljubav zadržati dok god će se perpetuirati institucija
braka.
U biti, premda ublažava žensku sudbinu, kurtoazija je dubinski ne mijenja.
Ideologije, bilo religija ili poezija, nisu ta oslobođenja koje vode do oslobađanja žene. Iz
sasvim drugih razloga ona potkraj srednjeg vijeka osvaja nešto terena. Kad se
supremacija kraljevske vlasti nametne podanicima, sizeren gubi velik dio svojih prava:
pogotovo mu se malo-pomalo ukida pravo da odlučuje o mužu svojih vazalki. Istodobno
se feudalnom skrbniku oduzima pravo uživanja u dobrima svoje štićenice. Povlastice
vezane za skrbništvo nestaju. A kad se naknada za leno svede na novac, nestaje i samo
skrbništvo. Žena nije mogla osigurati vojnu službu, no mogla se jednako kao i muškarac
osloboditi novčane obaveze. Leno tada postaje obična baština i nema više razloga da se
oba spola ne bi tretirala ravnopravno. No zapravo, žene u Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj
ostaju podčinjene vječnom skrbništvu. No Francuska prihvaća, prema Beaumanoirovim
riječima, da »djevojka vrijedi kao i muškarac«. Germanska je tradicija ženi za skrbnika
davala prvaka: kad joj više ne treba prvak, rješava se skrbnika. Kao spol više nije bez
prava. Neudana ili udovica, ima sva prava kao i muškarac. Vlasništvo joj daje
suverenitet: posjedujući leno, ona njime upravlja, što znači da dijeli pravdu, potpisuje
ugovore, donosi zakone. Ima primjera kad igra čak i vojničku ulogu, zapovijeda četama,
sudjeluje u borbama. I prije Ivane Orleanske postojale su vojnikinje, pa ako Djeva i čudi,
ne sablažnjava.
Ipak, toliko se čimbenika skupilo protiv ženske neovisnosti da nikad nisu bili svi
zajedno ukinuti: tjelesna slabost više nije važna, ali ženska podčinjenost ostaje korisna
društvu u slučaju da je žena udana. Tako bračna vlast nadživljava nestajanje feudalizma.
Vidimo da se potvrđuje paradoks koji se nastavlja i danas: žena koja je najpotpunije
integrirana u društvo je ona koja posjeduje najmanje povlastica. U građanskom
feudalizmu brak zadržava isti lik kao u vrijeme vojnoga feudalizma: suprug ostaje
skrbnikom supruge. Kad se konstituira buržoazija, prate se isti zakoni. U običajnom
pravu, kao i u feudalnom, emancipacija postoji samo izvan braka. Djevojka i udovica
74
briana
imaju ista prava kao muškarac. No udajom žena pada pod skrbništvo muža. Može je tući,
nadzire njezino ponašanje, odnose, korespondenciju, raspolaže njezinim bogatstvom ne
zbog nekoga ugovora nego samom činjenicom braka. »Čim je brak sklopljen. kaže
Beaummanior, »dobra jednoga i drugoga su zajednička. Činom ženidbe i muškarac je
njihov čuvar.« Naime, interes baštine nalaže i kod građana i kod plemstva da njome
upravlja jedan gospodar. Ženu se ne podčinjava mužu zato što je se smatra dubinski
nesposobnom: kad ništa tomu ne proturječi, ženi se priznaju sve njezine sposobnosti. Od
feudalizma do naših dana udana je žena namjerno žrtvovana privatnom vlasništvu.
Važno je primijetiti da je to ropstvo tim strože što su dobra koja muž drži značajnija: u
posjedničkim klasama je ovisnost žene uvijek bila konkretnija. I danas kod bogatih
zemljišnih posjednika preživljava patrijarhalna obitelj. Što se muškarac osjeća socijalno i
ekonomski moćnijim, s većim autoritetom igra ulogu pater familias. Suprotno tomu,
zajednička bijeda pretvara bračnu vezu u recipročnu vezu. Ni feudalizam ni Crkva nisu
oslobodili ženu ropstva. Prije se u kmetstvu događa prijelaz iz patrijarhalne obitelji u
autentično sudružničku obitelj. Kmet i njegova supruga nisu posjedovali ništa, imali su
samo zajedničko uživanje svoje kuće, namještaja, alata: muškarac nije imao razloga da se
nametne kao gospodar žene koja nije imala nikakvo dobro. Naprotiv, veze rada i interesa
koje su ih ujedinjavale uzdizale su suprugu na razinu partnerice. S ukidanjem kmetstva
ostalo je siromaštvo. U malim ruralnim zajednicama i kod obrtnika vidimo supružnike
kako žive ravnopravno. Žena nije ni stvar niti sluškinja: to su luksuzi bogatog čovjeka.
Siromah pokazuje recipročnost veze koja ga ujedinjuje s drugom polovicom. Slobodnim
radom žena osvaja konkretnu autonomiju jer si nalazi ekonomsku i socijalnu ulogu.
Farse i basne srednjeg vijeka odražavaju društvo obrtnika, malih trgovaca, seljaka gdje
muž nad ženom nema druge povlastice osim one da je može tući. No žena lukavstvo
suprotstavlja sili i supružnici postaju ravnopravni. Dok bogata žena svoju dokolicu plaća
svojom podčinjenošću.
U srednjem vijeku žena je zadržala još nekoliko povlastica: u selima je sudjelovala
u skupštinama stanovnika, u prvotnim skupovima za izbore izaslanika za generalne
staleže. A muž je mogao raspolagati samo nad pokretninama: da bi otuđio nekretnine
bilo je nužno ženino odobrenje. U 16. stoljeću ustanovljuju se zakoni koji traju cijelo
vrijeme Ancien Regimea. U tom su razdoblju feudalni običaji potpuno nestali i ništa ne
štiti žene od prezanja muškaraca koji ih žele zatočiti uz kućno ognjište. Ovdje se može
osjetiti utjecaj rimskog prava, toliko prezrivog prema ženi. Kao u vrijeme Rimljana,
nasilne oštre kritike na glupost i krhkost spola nisu izvorište zakona, nego se pojavljuju
kao opravdanja. Naknadno si muškarci pronalaze razloge djelovanja kako im odgovara.
U Snu voćnjaka čitamo: »Među lošim osobinama koje žene imaju, smatram ovih devet
glavnima. Prvo žena oštećuje samu sebe vlastitom prirodom... Drugo, žene su svojom
prirodom vrlo škrte... Treće, pokreću ih nagli hirovi... Četvrto, žene su vlastitom voljom
loše... Peto, one su prevarantice... Opet, žene su poznate kao lažne i polazeći od
građanskog prava, žena ne može biti svjedok oporuci... Opet, žena uvijek napravi
obrnuto od onoga što joj se naredi... Žene se rado optužuju i obznanjuju vlastitu krivnju i
sramotu. Lukave su i zlonamjerne. Monsinjor sveti Augustin govorio je da je „žena
životinja koja nije ni čvrsta ni stabilna“. Puna je mržnje, što zbunjuje njezina muža.
Pothranjuje zlobu i početak je svih optužbi i napetosti. Put je i cesta svih nepravdi.« Ovo
razdoblje obiluje sličnim tekstovima. Svaka optužba ovog konkretnog teksta
namijenjena je opravdanju jedne od točaka koju je zakon donio protiv žena i nižeg
položaja u kojem ih se drži. Razumije se, svaki »muški posao« im je zabranjen. Ponovno
je na snazi Velejev dekret koji ih lišava svih građanskih prava. Pravo prvorođenoga i
povlastica muškosti stavlja ih u drugi plan što se očinske ostavštine tiče. Neudana,
75
briana
djevojka ostaje pod očevom skrbi. Ako je otac ne uda, uglavnom je zatvori u samostan.
Neudana majka smije tražiti potvrdu očinstva, ali ima pravo na odštetu jedino za
troškove babinja i dječje hrane. Udana, prelazi pod autoritet muža: on odabire dom,
upravlja kućanstvom, napušta ženu u slučaju preljuba, zatvara je u samostan ili, kasnije,
dobiva zapečaćeno pismo koje je osuđuje na u Bastilju. Nijedan čin ne vrijedi bez njegove
autorizacije. Svi doprinosi žene bračnoj zajednici postaju dio miraza u rimskom smislu
riječi. No kako je brak neraskidiv, muž bi morao umrijeti da raspolaganje dobrima
pripadne supruzi. Otuda poslovica: »Uxor non est proprie socia sed speratur fore.«
(»Žena nije pravo rečeno naš saveznik, ali se nada to postati.«) Iz činjenice da ne
upravlja svojim kapitalom, čak i ako zadrži pravo na njega, nema odgovornost nad njim.
On ne nudi sadržaja njezinom djelovanju: ona nema pravog utjecaja na svijet. Za njezinu
vlastitu djecu smatra se, kao u vrijeme Eumenida, da pripadaju ocu prije nego njoj: ona
ih »daje« svome suprugu čiji je autoritet veoma superioran njenome i koji je pravi
gospodar njezina potomstva. Taj će argument iskoristiti čak i Napoleon, izjavljujući da,
jednako kao što kruška pripada vlasniku voćnjaka, žena pripada muškarcu kojemu daje
djecu. Takav ostaje status francuske žene cijelo vrijeme starog režima. Malo-pomalo
Velejev dekret ukinut će jurisprudencija, no treba pričekati Napoleonov zakonik da bi
definitivno nestao. Muž je taj koji je odgovoran za ženine dugove i za njezino ponašanje,
a ona samo njemu polaže račune. Nema gotovo nikakva izravnog doticaja s javnim
vlastima ni autonomnog odnosa s pojedincima izvan svoje obitelji. Mnogo više nego
saveznica, čini se u radu i majčinstvu kao sluškinja: predmeti, vrijednosti, bića koja
stvara nisu njezino vlastito dobro, nego obiteljsko, dakle dobro muškarca koji je glava
obitelji. U drugim zemljama njezina situacija nije liberalnija, naprotiv. Neke su zadržale
institut skrbništva. Svima je zajedničko da su prava udane žene nikakva, a običaji strogi.
Svi su europski zakonici redigirani po kanonskom pravu, rimskom pravu i germanskom
pravu koja su sva vrlo nepovoljna za žene, sve zemlje poznaju privatno vlasništvo i
obitelj i povinjavaju se zahtjevima tih institucija.
U svim ovim zemljama jedna od posljedica podčinjavanja »poštene žene« obitelji je
postojanje prostitucije. Licemjerno držane na margini društva, prostitutke ispunjavaju
jednu od najvažnijih uloga. Kršćanstvo ih obasipa prijezirom, ali ih prihvaća kao nužno
zlo. »Ukinite prostitutke«, kaže sveti Augustin, »i poremetit ćete društvo libertinstvom.«
Kasnije sveti Toma - ili barem teolog koji je njegovim imenom potpisao četvrtu knjigu De
regimine principium - izjavljuje: »Oduzmite javne žene iz društva, razvrat će ga mučiti
neredima svih vrsta. Prostitutke su u gradu ono što je odvodna jama u palači: maknite
jamu, palača će postati prljavo i zarazno mjesto.« U visokom srednjem vijeku vladala je
takva sloboda ponašanja da i nije bilo mnogo potrebe za prostitutkama. No kad se
građanska obitelj organizirala i monogamija postala strogim pravilom, muškarac je
morao potražiti zadovoljstvo izvan ognjišta.
Uzalud jedan kapitilar Karla Velikog strogo zabranjuje prostituciju, uzalud je sveti
Luj naredio 1254. da se otjeraju prostitutke i 1269. unište javne kuće: u Damietteu,
prenosi nam Joinville, šatori prostitutki graničili su s kraljevim šatorom. Kasnije, napori
Karla Devetog u Francuskoj, Marije Terezije u Austriji u 18. stoljeću također su propali.
Organizacija društva činila je prostituciju nužnom. »Prostitutke«, kazao je pompozno
Schopenhauer, »su ljudske žrtve na oltaru monogamije.« A povjesničar europskog
morala, Lecky, ovako formulira istu ideju: »Kao vrhovna vrsta poroka, one su
najaktivnije zaštitnice vrline.« Njihov se položaj približio upravo položaju Židova, s
76
briana
37
»One koje su dolazile u Sisteron kroz prolaz, Peipin morale su, kao i Židovi, platiti pristojbu od pet sua za redovnice
iz samostana svete Klare." (Baliutaud)
38
Dict. de la. Conversation, Riffenberg. Femmes et filles de folle vie.
77
briana
napada brak koji svodi čovjeka na ropstvo, koji ga osuđuje da bude prevaren.
Pokreće žestoku dijatribu protiv žene. Branitelji žene nastoje mu odgovoriti dokazujući
njezinu superiornost. Evo nekoliko argumenata kojima su se sve do 18. stoljeća napajali
branitelji slabijega spola:
»Mulier perfetur viro scilicet Materia: quia Adam factus esst de limo terrae, Eva de
costa Adae. Loco: quia Adam factus est extra paradisum, Eva in paradiso. In conceptione:
quia muliet concepit Deum, quid homo non potuit. Apparicione: quia Christus apparuit
78
briana
*
Kazali smo da je pravni status žene ostao više-manje nepromijenjen od početka 15.
do 19. stoljeća. No unutar povlaštenih klasa njezin konkretan položaj evoluira.
Talijanska renesansa je razdoblje individualizma koji se pokazuje zgodnim za procvat
svih snažnih osobnosti, bez obzira na spol. Ovdje susrećemo žene kao moćne vladarice,
Ivanu Aragonsku, Ivanu Napuljsku, Izabelu d'Este. Druge bijahu pustolovne vojskovođe
koje su nosile oružje poput muškaraca: žena Girolama Riarija borila se za slobodu
Forlija. Hippolita Fioramenri vodila je čete milanskog vojvode i tijekom opsade Pavije
odvela na bedeme skupinu plemenitih dama. Da bi obranile grad od Montluca, Sijenjanke
su formirale tri čete od tri tisuće žena u svakoj, kojima su zapovijedale žene. Druge
Talijanke postale su slavne po svojoj kulturi ili talentima: Isora Nogara, Veronica
Gambara, Gaspara Stampara, Michelangelova prijateljica Vittoria Colonna, i nadasve
Lukrecija Tornabuoni, majka Lorenza i Giuliana Medicija, koja je među ostalim pisala
himne, životopis svetog Ivana Krstitelja i Djevice Marije. Među istaknutim ženama većina
su kurtizane. Kako su kombinirale slobodu ponašanja sa slobodom duha, i osiguravale si
svojim zanimanjem ekonomsku autonomiju, mnoge od njih muškarci su tretirali s
divljenjem punim poštovanja. Štitile su umjetnosti, zanimale se za književnost, filozofiju,
i često su i same pisale ili slikale: Isabelle de Luna, Catarina di San Celso, Imperia koja je
39
»Žena je superiorna muškarcu, materijalno: jer je Adam napravljen od gliba, a Eva od Adamova rebra. Po mjestu: jer
je Adam stvoren izvan raja, Eva u raju. Po začeću: jer je žena začela boga, što muškarac ne bi mogao. Po ukazanju: jer
se Krist nakon smrti ukazao ženi, naime Magdaleni Po uznesenju jer je žena uznesena iznad kora anđela, naime
blažena Marija...«
79
briana
81
briana
Gotovo cijelo njezino djelo posvećeno je pobuni protiv ženskog položaja. Slučaj
grofice od Newcastlea je sličan. Također visoka plemkinja pobuđuje sablazan pišući.
»Žene žive kao žutoperke ili sove, umiru kao crvi«, piše žučljivo. Vrijeđana i ismijavana,
morala se povući u svoje odaje. Usprkos velikodušnom temperamentu, napola poludjela,
dalje je proizvodila samo ekstravagantna bulažnjenja. Tek u 18. stoljeću jedna je
buržujka, gđa Aphra Behn, postavši udovicom, živjela od svojega pera poput muškarca.
Druge su slijedile njezin primjer. No čak i u 19. stoljeću često su se morale skrivati. Nisu
čak ni imale »vlastitu sobu«, to jest nisu uživale u materijalnoj neovisnosti koja je jedan
od nužnih uvjeta unutarnje slobode.
Vidjeli smo da je, zbog razvoja mondenog života i njegove uske povezanosti s
intelektualnim životom, položaj Francuskinja bio malo povoljniji. Svejedno je stav prema
intelektualkama bio uglavnom neprijateljski. U renesansi plemkinje i intelektualke
nadahnjuju pokret u korist svojega spola. Platonske doktrine uvezene iz Italije
produhovljuju ljubav i ženu. Brojna pisma se pišu u njezinu obranu. Objavljuju se Lađa
kreposnih žena, Damski vitez itd. Erazmo u Malom senatu daje riječ Korneliji koja gorko
iznosi jade svojeg spola. »Muškarci su tirani... Tretiraju nas kao igračke... pretvaraju nas
u svoje pralje i kuharice.« Traži da se ženama dopusti obrazovanje. Cornelius Agrippa se
u jednom svojedobno veoma slavnom djelu, Deklamaciji o plemenitosti i odličnosti
ženskoga spola, trudi pokazati žensku nadmoćnost. Preuzima stare kabalističke
argumente: Eva znači Život, a Adam Zemlju. Stvorena nakon muškarca, žena je
savršenija od njega. Ona je rođena u raju, on izvan. Kad padne u vodu, ona ispliva,
muškarac potone. Stvorena je od Adamova rebra, a ne od zemlje. Njezina mjesečnica
liječi sve bolesti. Eva je u neznanju samo pogriješila, Adam je taj koji je zgriješio. Zato se
Bog učinio muškarcem: a, uostalom, nakon uskrsnuća se ukazao ženama. Zatim Agrippa
izjavljuje da su žene kreposnije od muškaraca. Nabraja »svijetle dame« kojima se spol
može dičiti, što je također zajedničko mjesto njegovih apologija. Na kraju napada mušku
tiraniju: »Djelujući protiv svakog prava, nekažnjeno kršeći prirodnu jednakost, muška je
tiranija lišila ženu slobode koju prima rođenjem.« Ipak, ona stvara djecu, jednako je
inteligentna i čak istančanija od muškarca. Skandalozno je što joj se ograničavaju
aktivnosti, »što se čini sigurno ne po Božjoj zapovijedi, ne iz nužnosti ili razuma, nego
snagom običaja, obrazovanjem, radom, i najvažnije nasiljem i potlačivanjem«. On jasno
ne zahtijeva jednakost spolova, ali želi da se ženi pristupa s poštovanjem. Djelo je
ostvarilo golem uspjeh. Također, Neosvojiva tvrđava, druga apologija žene, te Heroetova
Savršena prijateljica, natopljena platonskim misticizmom. U neobičnoj knjizi koja
najavljuje sensimonovsku doktrinu Postel najavljuje dolazak nove Eve, majke
preporoditeljice ljudskog roda, čak smatra da ju je već sreo. Ona je mrtva i možda se
reinkarnirala u njemu. Umjerenije, Marguerite de Valois u svojem Učenom i istančanom
govoru proglašava da u ženi ima nešto božansko. No spisateljica koja najviše pridonosi
borbi svojega spola bila je Margareta Navarska, koja je umjesto raspuštenosti predlagala
ideal sentimentalnog misticizma i čednosti bez stidljivosti, pokušavajući pomiriti brak s
ljubavlju za čast i sreću žena. Dakako, protivnici žene nisu spustili oružje. Na primjer u
Kontroverzi muškog i ženskog spola, koja odgovara Agrippi, stare argumente iz srednjeg
vijeka. Rabelais se u Trećoj knjizi zabavlja sa živahnom satirom braka koja nastavlja
tradiciju Mathieua i Deschampsa, no ipak su žene te koje u sretnoj Telemskoj opatiji
82
briana
83
briana
temeljno pitanje ženskog rada. Condorcet želi da žene pristupe političkom životu.
Smatra ih jednakima muškarcu i brani ih od klasičnih napada: »Reklo se da žene...
nemaju baš osjećaj za pravdu, da slušaju više svoj osjećaj nego savjest... (No) nije priroda
uzrokovala tu razliku, nego obrazovanje, društveni život.« I drugdje: »Što su žene bile
zakonski podčinjenije, opasnijim je postajalo njihovo carstvo... Ono bi se smanjilo kad bi
ženama manje bilo u interesu sačuvati ga, kad bi prestalo za njih biti jedino sredstvo
obrane i bijega od opresije.«
84
briana
V.
događanjima bile u tome spriječene kao klasa, one iz djelatne klase bile su osuđene
ostati postrani kao žene. Kad će ekonomska moć pasti u ruke radnika, postat će moguće
radnici da osvoji prava koja žena parazit, plemkinja ili građanka, nikada nije imala.
Tijekom gušenja Revolucije žena uživa anarhičnu slobodu. No kad se društvo
reorganiziralo, ponovno je teško podređena. S feminističkog gledišta, Francuska je bila
ispred ostalih zemalja. No na nesreću moderne Francuskinje, o njezinu se statusu
odlučivalo tijekom vojne diktature. Napoleonov zakonik koji joj je zapečatio sudbinu na
jedno stoljeće snažno je usporio njezinu emancipaciju. Kao svi vojnici, Napoleon odbija u
ženi vidjeti drugo doli majku. No kao baštinik građanske revolucije, ne namjerava razbiti
društvenu strukturu i majci dati prednost pred suprugom: zabranjuje istraživanje
očinstva. Strogo definira položaj neudane majke i onaj izvanbračnog djeteta. Međutim ni
sama udana majka ne nalazi zaštitu u svojem majčinskom dostojanstvu. Perpetuira se
feudalni paradoks. Djevojka i žena su lišene svojstva građana, što im brani funkcije kao
što su zanimanje odvjetnice i ostvarivanje skrbništva. No neudana žena uživa u punoći
svojih građanskih prava, dok brak zadržava mundium. Žena duguje poslušnost svojem
mužu. Može je protjerati u slučaju preljuba i dobiti razvod od nje. Ako ubije grešnicu
uhvaćenu in flagranti, u očima zakona mu se oprašta. Muž pak može dobiti kaznu samo
ako dovede konkubinu u bračni dom i samo u tom slučaju žena može dobiti razvod od
njega. Muž je taj koji odlučuje gdje će živjeti i nad djecom ima mnogo više prava od
majke. Osim u slučaju kad žena vodi vlastiti posao, njegova je dozvola obavezna da bi
ona mogla sklopiti ugovor. Muževa moć se strogo izvršava ujedno i nad osobom supruge
i nad njezinim dobrima.
Tijekom cijelog 19. stoljeća jurisprudencija samo pojačava strogoću zakona,
lišavajući među ostalim ženu prava otuđenja. Godine 1826. Restauracija ukida razvod.
Ustavotvorna skupština iz 1848. odbija ga ponovno dopustiti. Ponovno postoji tek od
1884., a još uvijek ga je vrlo teško dobiti. Buržoazija nikad nije bila moćnija, a svejedno
shvaća koje prijetnje nosi sa sobom industrijska revolucija. Zabrinuto se brani. Sloboda
duha naslijeđena iz 18. stoljeća ne umanjuje obiteljski moral. On ostaje onakvim kakvim
ga početkom 19. stoljeća definiraju reakcionarni mislioci poput Josepha de Maistrea i
Bonalda. Oni na Božjoj volji temelje vrijednost poretka i zahtijevaju strogo
hijerarhizirano društvo. Obitelj, neuništiva društvena ćelija, bit će mikrokozmos društva.
»Muškarac je ženi ono što je žena djetetu; vlast je ministru ono što je ministar
podaniku«, kaže Bonald. Tako muž vlada, žena upravlja, djeca slušaju. Razvod je, dakako,
zabranjen, a žena je ograničena na kuću. »Žene pripadaju obitelji, a ne političkom
društvu, te ih je priroda stvorila za kućanske poslove, a ne za javne funkcije«, dodaje
Bonald. U obitelji, koju Le Play definira sredinom stoljeća, te se hijerarhije poštuju.
Na malo drukčiji način Auguste Comte također zahtijeva hijerarhiju spolova. Među
njima postoje »radikalne razlike, ujedno tjelesne i moralne koje ih kod svih životinjskih
vrsta i pogotovo u ljudskoj rasi dubinski razdvajaju jednog od drugog«. Ženskost je vrsta
»stalnog djetinjstva« koja udaljava ženu od »idealnog tipa rase«. Ta se biološka
infantilnost odražava u intelektualnoj slabosti. Uloga toga čisto afektivnog bića uloga je
supruge i kućanice, ne može konkurirati muškarcu: »ni učenje ni obrazovanje nisu
prikladni za nju«. Kao kod Bonalda žena je ograničena na obitelj i u tom društvu u
minijaturi otac je taj koji vlada jer je žena »nesposobna za bilo kakvo vladanje, čak i
kućno«. Ona samo upravlja i savjetuje. Njezino obrazovanje mora se ograničiti. »Žene i
proleteri ne mogu i ne smiju postati stvaratelji, niti to žele.« Comte predviđa da će
evolucija društva dovesti do potpunog ukidanja ženskog rada izvan obitelji. U drugom
dijelu svojega djela, Comte, pod utjecajem ljubavi prema Clotilde de Vaux, uzdiže ženu
gotovo do božanskog statusa, emanacije visokog bića. Nju će u hramu Čovječanstva
86
briana
pozitivistička religija ponuditi adoraciji naroda. No zaslužuje taj kult samo svojom
moralnošću. Dok muškarac djeluje, ona voli: ona je više altruistična od njega. No prema
pozitivističkom sustavu, ona ostaje jednako zatvorena u obiteljski krug. Razvod joj je
zabranjen i bilo bi čak poželjno da njezino udovištvo bude vječno. Nema nikakva
ekonomskog ni političkog prava. Ona je samo supruga i odgojiteljica.
Na ciničniji način, Balzac izražava isti ideal. »Sudbina žene i njezina jedina slava su
u tome što uzrokuje lupanje muških srdaca«, piše u Fiziologiji braka. »Žena je vlasništvo
koje dobivamo ugovorom, ona je privatno vlasništvo; konačno žena je, pravo budi
rečeno, samo aneks muškarcu.« Balzac je ovdje glasnogovornik buržoazije čiji se
antifeminizam udvostručio, kao odgovor na razvrat 18. stoljeća i progresivne ideje koje
su prijetile. Prosvijetljeno izloživši na početku Fiziologije braka da ta institucija iz koje je
ljubav isključena nužno vodi ženu u preljub, Balzac potiče muža da je drži potpuno
podčinjenom želi li izbjeći sramotno ismijavanje. Treba joj zanijekati obrazovanje i
kulturu, zabraniti joj sve što bi joj omogućilo da razvije svoju individualnost, nametnuti
joj neudobnu odjeću, poticati je da se slabo hrani. Buržoazija prati točno taj program.
Žene su podređene u kuhinji, u kućanstvu, ljubomorno se nadzire njihovo ponašanje.
Zatvara ih se u okvire bontona koji guši svaki pokušaj neovisnosti. Za uzvrat ih se štuje,
okružuje najfinijim ljubaznostima. »Udana žena je robinja koju treba znati podignuti na
prijestolje«, kaže Balzac. Uobičajeno je da se u svim beznačajnim okolnostima muškarac
treba izbrisati ispred žene i prepustiti joj prvo mjesto. Umjesto da joj se dade da nosi
teret kao u primitivnim društvima, trudi je se osloboditi svakoga teškog zadatka i svake
brige: to znači istodobno je osloboditi i svake odgovornosti. Nadaju se da će tako
nasamarene, zavedene lakoćom svojega položaja, žene prihvatiti ulogu majke i kućanice
u koju ih se želi uokviriti. I činjenica jest da većina buržujskih žena kapitulira. Kako ih
obrazovanje i nametnički položaj stavljaju u ovisnički odnos prema muškarcu, ne
usuđuju se čak ni predstaviti svoje zahtjeve: one koje su se to usudile nisu dobile
odgovora. »Lakše je ljudima nametnuti lance nego ih osloboditi njih ako lanci donose
poštovanje«, rekao je George Bernard Shaw. Buržujska žena drži do svojih lanaca jer drži
do svojih klasnih povlastica. Neumorno joj se objašnjava i ona zna da bi ženska
emancipacija značila slabljenje buržujskog društva. Oslobođena muškarca, bila bi
osuđena na rad. Može žaliti što na privatno vlasništvo ima samo prava podređena onima
njezina muža, ali bi još više žalila da se to vlasništvo ukine. Ne gaji nikakvu solidarnost
sa ženama iz radničke klase: mnogo je bliža svojem mužu nego tekstilnim radnicama.
Njegove interese pretvara u svoje.
Ipak, tvrdoglavi otpor ne može zaustaviti kretanje povijesti. Pojava mehanizacije
uništava zemljišno vlasništvo, izaziva emancipaciju radničke klase i korelativno,
emancipaciju žene. Svaki socijalizam, otimajući ženu obitelji, favorizira njezino
oslobađanje: Platon koji je sanjao o zadružnom režimu, obećavao je ženama autonomiju
sličnu onoj koju su uživale u Sparti. S utopijskim socijalizmima Saint-Simona, Fouriera,
Cabeta, rađa se utopija »slobodne žene«. Sensimonovska ideja univerzalnog udruživanja
zahtijeva ukidanje svakog ropstva: radničkog i ženskog. Zato što su žene ljudska bića kao
i muškarci, Saint-Simon i nakon njega Leroux, Pecqueux, Carnot zahtijevaju njihovo
oslobađanje. Nažalost, ta razumna teza nije ona koja uživa najveće povjerenje u toj školi.
Najpopularnija teza uzdiže ženu u ime njezine ženskosti, što je najsigurnije sredstvo
njezina podčinjavanja. Pod izlikom da je društvena jedinica par, otac Enfanrin želi da
muškarac i žena zajedno propovijedaju u paru koji zove svećeničkim parom. Od žene-
mesije očekuje osvit boljeg svijeta i Drugovi Žene se upućuju na Istok u potrazi za tim
ženskim spasiteljem. Pod utjecajem je Fouriera koji miješa oslobađanje žene s
rehabilitacijom puti. Fourier traži za svakog pojedinca slobodu da se odazove
87
briana
strastvenoj privlačnosti. Želi zamijeniti brak ljubavlju. Ne promatra ženu kroz njezinu
osobu nego kroz ljubavnu funkciju. Cabet također obećava da će ikarski komunizam
ostvariti potpunu jednakost spolova, a istodobno ženama dopušta samo ograničeno
sudjelovanje u političkom životu. Zapravo, žene su zauzimale sporedan položaj u
sensimonovskom pokretu: samo je Claire Bazard, utemeljiteljica kratkotrajnog časopisa
La Femme nouvelle, igrala doista važnu ulogu. Pojavljuju se brojne druge male revije, ali
njihove su ambicije stidljive. Zahtijevaju obrazovanje za žene, više nego njihovu
emancipaciju. Za jačanje ženskog obrazovanja zauzima se i Carnot, i za njim Legouvé.
Ideja žene saveznice, žene preporoditeljice održava se cijelo 19. stoljeće. Nalazimo je i
kod Victora Hugoa. No ženska je borba tim doktrinama više diskreditirana, jer umjesto
da je izjednačavaju s muškarcem, one je njemu suprotstavljaju, priznajući ženi intuiciju,
osjećaj, ali ne i razum. Diskreditirana je i nespretnošću njezinih prvoboraca. Godine
1848. žene osnivaju klubove, novine. Eugénie Niboyer uređuje La Voix des femmes,
časopis s kojim surađuje Cabet. Žensko se izaslanstvo pojavilo u Gradskoj vijećnici
tražeći »prava žene«, ali nije postigla ništa. Godine 1849. Jeanne Decoin se predstavila
parlamentu, započela predizbornu kampanju koja je skončala u ruglu. Ruglo je
zapečatilo i pokret Vezuvijanki i Blooméristes koje su se prešetavale u ekstravagantnim
kostimima. Najinteligentnije žene razdoblja ostale su postrani tih pokreta: gđa de Staël
borila se za vlastiti cilj više nego za cilj svojih sestara; George Sand traži pravo na
slobodnu ljubav, ali odbija surađivati s La Voix des femmes; njezini su zahtjevi ponajprije
sentimentalne prirode. Flora Tristan vjeruje u iskupljenje naroda kroz ženu, ali je više
zanima emancipacija radničke klase, nego ženska. David Stern i gđa de Girardin ipak se
pridružuju feminističkom pokretu.
Sveukupno je reformistički pokret razvijen u 19. stoljeću naklon feminizmu samom
činjenicom što pravdu traži u jednakosti. Uz jednu nevjerojatnu iznimku, a to je
Proudhon. Nesumnjivo zbog svojih seljačkih korijena, žestoko reagira protiv
sensimonovskog misticizma. Podržava male posjednike i ograničava ženu na kuću.
»Domaćica ili kurtizana«, to je dvojba u koju je zatočava. Dotad su napade protiv
feminizma vodili konzervativci koji su se jednako žučljivo suprotstavljali socijalizmu:
časopis Le Charivari među inima je u ženama nalazio neiscrpan izvor šala. Proudhon
raskida savez feminizma i socijalizma. Prosvjeduje protiv primanja za socijalističke žene
kojim predsjeda Leroux, grmi protiv Jeanne Decoin. U djelu naslovljenom Pravda,
sugerira da žena treba ostati ovisnom o muškarcu. Samo se on broji kao socijalna
jedinka. U paru ne postoji partnerstvo, što bi pretpostavljalo jednakost, nego unija. Žena
je inferiorna muškarcu ponajprije jer je njezina tjelesna snaga samo dvije trećine muške,
zatim jer je intelektualno i moralno inferiorna u istoj mjeri: njezina je vrijednost
sveukupno 2x2x2 naspram 3x3x3, to jest 8/27 vrijednosti jačeg spola. Dvjema ženama,
gospođama Adam i Héricourt, koje su mu odgovorile, jedna čvrsto, druga ne toliko
uspješno, Proudhon uzvraća Pornokracijom ili ženom u moderno doba. Ipak, poput svih
antifeminista, upućuje vatrene litanije »pravoj ženi«, robinji i zrcalu muškarca. Usprkos
svojoj požrtvovnosti cilju morao je i sam priznati da život koji joj je nametnuo nije
usrećio čak ni njegovu vlastitu suprugu: pisma gđe Proudhon sušta su i beskrajna
lamentacija.
Teorijske rasprave ne utječu na tijek događaja: prije će biti da ih odražavaju s
oklijevanjem. Žena ponovno osvaja ekonomsku važnost koju je izgubila još u
prethistoriji jer se uspijeva izvući iz kuće i u tvornici preuzeti novu ulogu u proizvodnji.
Stroj joj omogućuje taj prevrat jer uvelike dokida razliku u tjelesnoj snazi između
muških i ženskih radnika. Kako nagli porast industrije traži veću radnu snagu od one
koju osiguravaju muški radnici, suradnja žena postaje nužnom. To je ta velika revolucija
88
briana
koja u 19. stoljeću preobražava sudbinu žene i otvara joj novu eru. Marx i Engels uviđaju
njezin domet i obećavaju ženama oslobođenje implicirano oslobođenjem proletarijata.
Zapravo, »i ženi i radniku je zajedničko to što su oprimirani«, kaže Bebel. Oboje će
zajedno izbjeći opresiji zahvaljujući važnosti koju će kroz tehničku evoluciju zadobiti
njihov proizvodni rad. Engels pokazuje da je ženska sudbina usko povezana s poviješću
privatnog vlasništva. Katastrofa je zamijenila režim majčinskog prava patrijarhatom i
ženu podčinila nasljedstvu. No industrijska revolucija je kompenzacija za raj poraz i
dovest će do ženske emancipacije. On piše: »Žena se može emancipirati tek kad počne u
velikoj društvenoj mjeri sudjelovati u proizvodnji kad za kućanske poslove postane
nužna samo u beznačajnoj mjeri. To je postalo moguće tek s velikom suvremenom
industrijom koja ne samo da masovno prihvaća ženski rad, nego ga i formalno
zahtijeva.«
Početkom 19. stoljeća žena je bila sramotnije eksploatirana od radnika suprotnog
spola. Rad kod kuće činio je ono što su Englezi nazivali »sweating system«. Usprkos
stalnom radu, radnica nije zarađivala dovoljno da bi podmirila vlastite potrebe. Jules
Simon u L'Ouvrière te čak i konzervativac Leroy-Beaulieu u Le Travail des femmes au
XIXe, izdanom 1873., prokazuju gnusna zlostavljanja. Potonji izjavljuje da više od dvjesto
tisuća francuskih radnica ne zarađuju ni 50 centima dnevno. Razumijemo zašto su se
požurile zaposliti u manufakrurama. Uostalom uskoro su izvan radionica ostali samo
obrti šivanja, praonice i kućno osoblje, sve odreda robovski poslovi popraćeni plaćama
od kojih se gladovalo. Čak i čipkarstvo, čaraparstvo i sl. monopolizirale su tvornice. S
druge strane, masovno se nudi zapošljavanje u industriji pamuka, vune i svile. Žene se
ponajviše koriste za predenje i tkanje. »One najbolje rade i najmanje su plaćene.« Ova
cinična izjava razjašnjava dramu ženskog rada. Jer radom je žena osvojila dostojanstvo
ljudskog bića. No bilo je to neobično teško i dugotrajno osvajanje. Predenje i tkanje
obavljaju se u bijednim higijenskim uvjetima. »U Lyonu«, piše Blanqui, »u radionicama
za pozamanteriju neke su žene prisiljene raditi gotovo obješene za remenje služeći se
istodobno rukama i nogama.« Godine 1831. radnice na svili ljeti rade od 3 h do 23 h
navečer, to jest sedamnaest sati dnevno, »u često prljavim radionicama u koje nikada ne
prodiru sunčeve zrake«, kaže Norbert Truquin. »Polovica tih djevojaka obolijeva od
tuberkuloze prije no što im završi obuka. Kad se požale, optužuje ih se«.40 Osim toga,
činovnici zlostavljaju mlade radnice. »Da bi došli do cilja, koristili su najogavnija
sredstva, potrebitost i glad«, tvrdi anonimni autor Istine o događajima u Lyonu. Događa
se da žene obavljaju i poljoprivredni rad i rad u tvornici. Cinično ih se iskorištava. Marx
pripovijeda u jednoj bilješki iz Kapitala: »G. E. tvorničar upoznao me s time da zapošljava
samo žene na svojim mehaničkim tkalačkim stanovima, da daje prednost udanim
ženama i među njima onima koje kod kuće uzdržavaju obitelj jer one pridaju mnogo više
pažnje i poslušnije su od neudanih, te moraju raditi do izmaka snaga da bi svojima
osigurale prijeko potrebna sredstva za preživljavanje. - Tako su«, dodaje Marx,
»kvalitete svojstvene ženi iskrivljene na njezinu štetu i svi moralni i osjetljivi elementi
njezine prirode postaju sredstva da je se podčini i učini da pati.« Sažimajući Kapital i
komentirajući Bebela, Derville piše: »Luksuzna lovina ili tegleća životinja, eto što je
danas gotovo isključivo žena. Izdržavana od strane muškarca kad ne radi, on je i dalje
izdržava i dok se ubija od rada.« Položaj radnice bio je toliko bijedan da Sismondi,
Blanqui zahtijevaju da se ženama zabrani pristup radionicama. Razlog tomu je
djelomično to što se žene na početku nisu znale obraniti i organizirati u sindikate.
40
N. Truquin, Mémoires et aventures d'un prolétaire (Sjećanja i pustolovine jednog proletera). Navod prema E. Dollćans,
Histoire du mouvement ouvrier (Povijest radničkog pokreta), svezak I.
89
briana
90
briana
41
»Najstariji poznati spomen postupaka protiv začeća bio bi egipatski papirus iz 2. tisućljeća pr. n. e., koji preporučuje
vaginalnu primjenu čudne mješavine sastavljene od krokodilova izmeta, meda, prirodne sode i jedne gumaste
supstance.« (P. Aries, Histoire des populations francaises) Perzijski liječnici iz srednjeg vijeka poznavali su trideset i
jedan recept, među kojima se samo njih devet odnosilo na muškarca, Soranos, u Hadrijanovo doba, objašnjava da u
trenutku ejakulacije žena koja ne želi dijete treba »zadržati dah, malo povući svoje tijelo unatrag tako da sperma ne
može prodrijeti u os uteri, odmah ustati, čučnuti i izazvati kihanje«.
91
briana
92
briana
mogla prehraniti, i one kojoj je jedini cilj sakriti zločin preljuba.« Godine 1556. Henrik II.
je objavio slavan edikt o prikrivanju trudnoće. Budući da se obično prikrivanje
kažnjavalo smrću, zaključeno je da se još više treba kazniti pobačaj. Zapravo se edikt
ticao čedomorstva, no upotrijebilo ga se da se propiše smrtna kazna za autore i
suučesnike u pobačaju. Razlika između živog i neživog fetusa nestala je oko 18. stoljeća.
Potkraj toga stoljeća Beccaria, koji je imao velik utjecaj u Francuskoj, zalagao se u korist
žene koja odbacuje dijete. Zakonik iz 1791. ispričava nju, no kažnjava njezine pomagače
s »dvadeset godina okova«. Ideja da je pobačaj ubojstvo nestaje u 19. stoljeću: smatra ga
se prije zločinom protiv države. Zakon iz 1810. apsolutno ga zabranjuje pod prijetnjom
zatvorske kazne i prisilnog rada za ženu koja je pobacila i njezine pomagače. No liječnici
uvijek kad treba spasiti majčin život obavljaju pobačaj. Zbog velike strogoće zakona,
porotnici ga prestaju primjenjivati potkraj stoljeća te postoji tek neznatan broj uhićenja,
s tim da se 4/5 optuženih oslobađa. Godine 1923. novi dekret smjera izravno na
tehničare: više im se neće odobriti nikakvo odgađanje kazne. Godine 1941. pobačaj je
definiran kao zločin protiv državne sigurnosti. U drugim zemljama na nj se gleda kao na
delikt koji se kažnjava prekršajnom kaznom. U Engleskoj međutim to je zločin »felony«
kažnjavan zatvorom ili prisilnim radom. Sve u svemu, zakoni i sudovi su mnogo
popustljiviji prema samoj majci nego prema njezinim pomagačima. No Crkva nije nimalo
popustila u svojoj strogoći. Zakonik kanonskog prava donesen 27. ožujka 1917.
objavljuje: »Oni koji omoguće pobačaj, ne isključujući majku, bit će automatski
ekskomunicirani.« Nijedan razlog ne pomaže, čak ni smrtna opasnost po majku. Papa je
još sasvim nedavno izjavio da između života majke i onoga djetetova treba žrtvovati
prvi: jer majka kao krštena može dospjeti u nebo - začudo, pakao nikad ne ulazi u
njegovu računicu - dok je fetus osuđen na vječno čistilište45.
Samo u kratkim razdobljima pobačaj je službeno dopušten, u Njemačkoj prije
nacizma, u SSSR-u prije 1936 godine. No unatoč religiji i zakonima u svim je državama
znatno prisutan. U Francuskoj se svake godine broji od 800 tisuća do milijun pobačaja, to
jest jednako koliko i rođenja - dvije trećine žena koje su pobacile bile su udane žene s već
jednim ili dvoje djece. Usprkos predrasudama, otporu, zaostacima zastarjelog morala,
vidjeli smo dakle kako se ostvaruje prijelaz sa slobodne plodnosti do plodnosti kojom
ravnaju država ili pojedinci. Napredak porodništva je znatno smanjio rizike porođaja.
Patnje porođaja polako nestaju: ovih dana - u ožujku 1949. - u Engleskoj je odlučeno da
je upotreba određenih metoda anestezije obavezna. Već sada se one uobičajeno
upotrebljavaju u SAD-u i počinju se širiti Francuskom. Umjetnom oplodnjom završava se
evolucija koja dopušta čovječanstvu da ovlada reproduktivnom funkcijom. Te promjene
imaju golemu važnost posebno za ženu. Može smanjiti broj svojih trudnoća, razumno ih
uklopiti u život umjesto da im robuje. Žena se u 19. stoljeću oslobađa prirode, ovladava
svojim tijelom. U velikoj mjeri odmaknuta od služenja reprodukciji može preuzeti
ekonomsku ulogu koja joj se nudi i koja će joj osigurati osvajanje cijele svoje ličnosti.
Poklapanjem ovih dvaju čimbenika: sudjelovanja u proizvodnji, oslobađanja od
ropstva reprodukcije, objašnjava se evolucija ženskog položaja. Kao što je Engels
predvidio, njezin socijalni i politički status nužno se morao izmijeniti. Feministički
pokret koji je u Francuskoj skicirao Condorcet, u Engleskoj Mary Wollstonecraft u
45
U drugom svesku vratit ćemo se na raspravu o tom stavu. Napomenimo samo da su katolici daleko od toga da
doslovno prihvaćaju doktrinu svetog Augustina. Ispovjednik šapće mladoj zaručnici, uoči prve bračne noći, da sa
svojim mužem može raditi bilo što sve dok se snošaj završi »kako treba«. Pozitivne kontracepcijske prakse -
uključujući prekinuti snošaj - zabranjene su. No smije se koristiti kalendar bečkih seksologa i obavljati čin, kojemu je
jedina priznata svrha porod, one dane kad je ženi nemoguće začeti. Postoje dušobrižnici koji čak preporučuju taj
kalendar svojoj pastvi. Zapravo, brojne su »kršćanske majke« koje imaju samo dvoje-troje djece, a ipak nakon
posljednjeg poroda nisu prekinule bračne odnose.
93
briana
svojem djelu Obrana ženskih prava, preuzeli su početkom stoljeća sensimonovci, te nije
mogao biti završen dok su mu nedostajale konkretne osnove. Sada će ženski zahtjevi
poprimiti svoj puni oblik. Čuju se čak i unutar buržoazije. Kao posljedica brzog razvoja
industrijske civilizacije, zemljišno vlasništvo je u povlačenju naspram pokretnog
vlasništva: načelo jedinstva obiteljske grupe gubi na snazi. Pokretnost kapitala
omogućuje njegovu vlasniku da ga posjeduje bez recipročnosti i da njime može
raspolagati, umjesto da bogatstvo posjeduje njega. Preko nasljedstva žena je suštinski
bila vezana uz muža: s ukidanjem nasljeđa, samo su jukstaponirani i čak ni djeca više ne
čine vezu koju bi se po čvrstoći moglo usporediti s interesom. Tako će se pojedinac
potvrditi protiv grupe. Ta je evolucija posebno uočljiva u Americi gdje trijumfira
moderni oblik kapitalizma: ondje će cvjetati razvodi, a muž i žena postaju tek privremeni
partneri. U Francuskoj, gdje je značajno seosko stanovništvo, gdje je Napoleonov zakonik
pod skrbništvo stavio udanu ženu, evolucija će biti spora. Godine 1884. razvod je
ponovno uveden i žena ga može dobiti od muža u slučaju ako ovaj počini preljub. Ipak,
na kaznenom tlu, zadržana je razlika među spolovima: preljub je delikt samo ako ga
počini žena. Pravo skrbništva dodijeljeno s restrikcijom 1907. potpuno je osvojeno tek
1917. Godine 1912. dopušta se potraga za prirodnim očinstvom. Treba pričekati 1938. i
1942. da bi se promijenio status udane žene: tada se ukida obaveza poslušnosti, iako
otac ostaje glava obitelji. On bira gdje će stanovati, no žena se može suprotstaviti
njegovu izboru ako za to ima valjana razloga. Njezina su prava porasla. Ipak, u čudnoj
rečenici: »Udana žena zakonski ima sva prava, a ta su prava ograničena samo bračnim
ugovorom i zakonom«, zadnji dio članka pobija prvi. Jednakost supružnika još nije
ostvarena.
Što se političkih prava tiče, ona su u Francuskoj i u Engleskoj i u SAD-u osvojena uz
mnogo muke. Godine 1867. Stuart Mili je u engleskom parlamentu izgovorio prvu
obranu ženskoga prava glasa. Suvereno je u svojim napisima zahtijevao jednakost žene i
muškarca unutar obitelji i društva. »Uvjeren sam da su društveni odnosi dvaju spolova,
koji jedan podčinjavaju drugom u ime zakona, sami po sebi loši i čine jednu od glavnih
prepreka napretku čovječanstva; uvjeren sam da se moraju povući pred savršenom
jednakošću.« Nakon njega Engleskinje se politički organiziraju pod vodstvom gđe
Fawcett. Francuskinje slijede Mariju Deraismes koja između 1868. i 1871. u nizu javnih
predavanja proučava žensku sudbinu. Ona potiče živu raspravu o Alexandreu Dumasu
sinu koji je mužu kojega je prevarila nevjerna žena savjetovao: »Ubij je.« Léon Richier
bio je istinski utemeljitelj feminizma. Godine 1869. utemeljio je udrugu »Ženska prava« i
organizirao Međunarodni kongres o ženskim pravima održan 1878. Pravo glasa još nije
došlo na dnevni red. Žene su se ograničavale na traženje građanskih prava. Prvih
trideset godina pokret je ostao veoma stidljiv i u Francuskoj i u Engleskoj. Ipak, jedna je
žena, Hubertine Auclert, započela sufražističku kampanju. Pokrenula je grupu, «Suffrage
des femmes« i novine, La Citoyenne. Brojna su se društva utemeljila pod njezinim
utjecajem, no njihovo djelovanje baš i nije imalo učinka. Razlog te slabosti feminizma
nalazi se u njegovim unutarnjim podjelama. Iskreno rečeno, kao što smo već naznačili,
žene kao spol nisu solidarne: prije svega su vezane uz svoju klasu. Interesi buržujki i oni
radnica ne preklapaju se. Revolucionarni feminizam preuzima sensimonovsku i
marksističku tradiciju. Treba ktomu napomenuti da se i jedna Louise Michel izjašnjava
protiv feminizma jer po njoj taj pokret samo raspršuje snage koje bi se u potpunosti
trebale upotrijebiti za klasnu borbu. Ukidanjem kapitala, ženska će sudbina biti uređena.
Godine 1879. socijalistički kongres je proglasio jednakost spolova i otad se više
neće napadati savez feminizma i socijalizma. Ali, kako žene očekuju slobodu od
emancipacije radnika općenito, samo se sporedno bave svojim vlastitim ciljem. Suprotno
94
briana
tomu, buržujke zahtijevaju nova prava unutar društva kakvo je, i odbijaju biti
revolucionarke. Žele uvesti kreposne reforme u društvo: gušenje alkoholizma,
pornografske književnosti, prostitucije. Godine 1892. okuplja se kongres nazvan
Feminističkim kongresom, koji daje svoje ime pokretu. Iz njega ne proizlazi bog zna što.
Ipak, 1897. prolazi zakon koji omogućuje ženi da bude svjedok na sudu, no jedna
doktorica prava koja se željela upisati u komoru odbijena je. Žene 1898. dobivaju pravo
glasa na Trgovačkom sudu, pravo glasa i pravo da budu birane na Višem savjetu rada,
primljene su u Više vijeće socijalne skrbi i Akademiju likovnih umjetnosti. Godine 1900.
novi kongres okuplja feministkinje, no ni on ne postiže velike rezultate. Ipak, prvi put
1901. Viviani postavlja pitanje ženskog prava glasa pred Zastupnički dom, predlažući da
se biranje ograniči na neudane i razvedene žene. U tom trenutku feministički pokret
dobiva na važnosti. Francuski savez za glasanje žena čija je pokretačica gđa Brunschvicg
utemeljen je 1909. Ona organizira konferencije, sastanke, kongrese, prosvjede. Godine
1909. Buisson daje izvještaj o Dussausoyjevu prijedlogu koji bi ženama dao biranje nad
lokalnim skupštinama. Thomas 1910. godine daje prijedlog u korist ženskog prava glasa.
Obnovljen 1918., prijedlog trijumfira pred Zastupničkim domom, no propada 1922. pred
Senatom. Situacija je prilično složena. Revolucionarnom feminizmu, takozvanom
neovisnom feminizmu gđe Brunschvicg pridružio se kršćanski feminizam: Benedik XV
1919. se izjasnio u korist ženskog prava glasa, monsinjor Baudrillart i otac Sertillanges
bave se žestokom propagandom u tom smjeru. Katolici zapravo smatraju da žene u
Francuskoj predstavljaju konzervativni i religiozni element. To je ono čega se boje
radikali: pravi razlog njihova protivljenja jest to što strahuju od promjene ishoda ako
dopuste ženama da glasaju. U Senatu brojni katolici, grupa Republikanske unije, i s druge
strane stranke krajnje ljevice, lobiraju za glas žena, no većina skupštine je protiv. Sve do
1932. zlorabi se mogućnost odgode i odbija raspravljati o prijedlozima koji se tiču
ženskog prava glasa. Ipak, 1932., budući da su zastupnici s 319 glasova za naspram
jednoga protiv, izglasali amandman koji ženama daje pravo glasa i pravo da budu birane,
Senat otvara raspravu koja će potrajati više zasjedanja. Amandman je odbijen. Izvještaj
objavljen u L'Officiell je od najznačajnijih: u njemu nalazimo sve argumente koje su
antifeministi razvili tijekom pola stoljeća u djelima koja bi bilo zamorno čak i nabrojiti. U
prvom su redu to galantni argumenti tipa: previše volimo ženu da bismo ženama
dopustili glasanje. Na Proudhonov način uzdiže se »prava žena« koja prihvaća dilemu
»kurtizana ili domaćica«: žena bi glasanjem izgubila na šarmu, ona je na pijedestalu,
neka s njega ne silazi. Može sve izgubiti i ništa ne dobiti postavši glasačicom, vlada
muškarcima i bez glasačkog listića itd. Ozbiljnije se brani obiteljski interes: ženi je
mjesto u kući. Političke rasprave unijele bi neslogu među supružnike. Neki priznaju
umjereni antifeminizam. Žene su različite od muškarca. Ne služe vojni rok. Hoće li i
prostitutke glasati? Drugi pak nadmeno ističu svoju mušku nadmoć: glasanje je zadatak,
a ne pravo, žene ga nisu dostojne. Manje su inteligentne i učene od muškaraca. Kad bi
one glasale, muškarci bi se poženstvenili. One nisu politički obrazovane. Glasale bi po
naredbi svojih muževa. Ako žele biti slobodne, neka se prvo oslobode svojih krojačica.
Također se nudi i ovaj, nevjerojatno naivan argument: u Francuskoj ima više žena nego
muškaraca. Usprkos manjkavosti svih nabrojenih argumenata, trebalo je pričekati 1945.
da bi Francuskinja dobila svoje političko pravo.
Novi Zeland je 1893. ženi dao sva njezina prava. Australija ga slijedi 1908. No u
Engleskoj, Americi, pobjeda je bila mukotrpna. Vikrorijanska Engleska zarobila je
suvereno ženu u kuću, Jane Austen se skrivala da bi pisala. Trebalo je mnogo hrabrosti ili
iznimna sudbina da bi se postalo George Eliot, Emily Bronte. Godine 1888. jedan je
engleski mudrac napisao: »Žene ne samo da nisu rasa, one nisu ni polovina rase, nego
95
briana
96
briana
podržavaju feministički pokret. Kad izbija Secesijski rat žene u njemu itekako sudjeluju.
No uzalud zahtijevaju da se amandman koji crncima daje pravo glasa ovako
preformulira: Ni boja ni spol... nisu prepreka glasačkom pravu." No kako je jedan od
članaka amandmana bio dvosmislen, gđica Anthony, velika feministička liderica,
iskorištava ga kao izliku da bi u Rochesteru glasala s četrnaest svojih drugarica.
Kažnjena je sa sto dolara kazne. Godine 1869. osnovala je Nacionalnu udrugu za žensko
pravo glasa te je ono te iste godine ženama i dodijeljeno u državi Wyoming. No tek 1893.
Colorado, zatim 1896. Idaho i Utah slijede taj primjer. Nakon toga napredak je vrlo spor.
No na ekonomskom planu žene mnogo bolje uspijevaju nego u Europi. U SAD-u je 1900.
pet milijuna žena koje rade, od kojih 1 300 000 u industriji, 500 000 u trgovini. Velik ih
je broj u industriji, trgovini, biznisu i svim slobodnim zanimanjima. Ima i odvjetnica,
liječnica i 3373 žene pastora. Slavna Marie Baker Eddy osniva Kršćansku scijentističku
crkvu. Žene usvajaju naviku učlanjivanja u klubove: 1900. godine klubovi okupljaju oko
dva milijuna članica.
Ipak je samo devet država dalo pravo glasa ženama. Godine 1913. sufražistički se
pokret organizirao po uzoru na engleski aktivistički pokret. Vode ga dvije žene: gđica
Stevens i mlada kvekerica Alice Paul. One od Wilsona dobivaju dozvolu za veliku
povorku s plakatima i značkama. Potom organiziraju konferencijsku kampanju, mitinge,
mimohode, prosvjede svih vrsta. Žene biračice iz devet država s ženskim pravom glasa s
velikom pompom dolaze u Kongres, zahtijevajući pravo glasa za čitavu naciju. U Chicagu
prvi put vidimo žene kako se okupljaju u stranku da bi oslobodile svoj spol: ta skupština
postaje »Stranka žena«. Godine 1917. sufražetkinje pronalaze novu taktiku: staju pred
vrata Bijele kuće s transparentima u rukama, često vežući se za rešetke kako ih se ne bi
moglo izbaciti. Za šest mjeseci ih uhićuju i šalju na robiju u Occoquan, tamo štrajkaju
glađu i na kraju ih se oslobađa. Nove povorke rezultiraju počecima ustanka. Vlada na
koncu pristaje imenovati Odbor za žensko pravo glasa u Predstavničkom domu. Izvršni
odbor Stranke žena održava konferenciju u Washingtonu. Ona rezultira predstavljanjem
amandmana u korist ženskog prava glasa pred Predstavničkim domom i njegovim
izglasavanjem 10. siječnja 1918. Ostaje još glas Senata. Kako Wilson nije obećao vršiti
dovoljan pritisak, sufražetkinje ponovno prosvjeduju. Drže miting pred ulazom u Bijelu
kuću. Predsjednik se odlučuje apelom obratiti Senatu, no amandman je odbačen s dva
glasa više. Republikanski kongres izglasat će amandman u lipnju 1919. Zatim se
sljedećih deset godina nastavlja borba za potpunu jednakost dvaju spolova. Na šestoj
konferenciji američkih republika održanoj u Havani 1928. ženama se daje pravo da
osnuju Međuamerički odbor žena. Godine 1933. sporazumi iz Montevidea poboljšavaju
ženski položaj međunarodnom konvencijom. Devetnaest američkih država potpisuju
konvenciju koja ženama daje jednakost svih prava.
U Švedskoj također postoji vrlo značajan feministički pokret. U ime starih tradicija
Šveđanke zahtijevaju pravo »na obrazovanje, rad, slobodu«. Uglavnom su spisateljice te
koje vode bitku, a zanima ih u prvom redu moralni aspekt problema. Okupljene u moćne
udruge osvajaju liberale, ali nailaze na neprijateljstvo konzervativaca. Norvežanke 1907.,
Finkinje 1906. dobivaju pravo glasa na koje će Šveđanke pričekati još niz godina.
Romanske zemlje, kao i orijentalne, ženu više tlače strogošću običaja nego
zakonima. U Italiji je fašizam sustavno kočio evoluciju feminizma. Tražeći savezništvo
Crkve, poštujući obitelj i nastavljajući tradiciju ženskog služenja, fašistička je Italija
dvostruko podčinila ženu: vlastima i njezinu mužu. Situacija je bila prilično drukčija u
Njemačkoj. Godine 1790. student Hippel je objavio prvi manifest njemačkog feminizma.
Početkom 19. stoljeća cvjetao je sentimentalni feminizam sličan onomu George Sand.
Godine 1848. prva njemačka feministkinja, Louise Otto, zahtijevala je pravo žena da
97
briana
46
Kuhinja, djeca, crkva
98
briana
Ova prisutnost žene u javnom životu podiže komplicirano pitanje: njezinu ulogu u
obiteljskom životu. Čitavo jedno razdoblje ženu se pokušavalo osloboditi kućanskih
obaveza: 16. studenog 1924. plenarna skupština Kominterne objavila je: »Revolucija je
nemoćna dok god opstaju pojam obitelji i obiteljski odnosi.« Poštovanje dano slobodnoj
zajednici, lakoća razvoda, legalna regulativa pobačaja osiguravali su slobodu žene
naspram muškarca. Zakoni o porodiljnim dopustima, jaslice, dječji vrtići itd. olakšavali
su obaveze majčinstva. Teško je iz entuzijastičnih i proturječnih svjedočanstava
razabrati koji je bio konkretan položaj žene. Sigurno je to da su danas zahtjevi za
repopulacijom doveli do drukčije obiteljske politike: obitelj se predstavlja kao
elementarna ćelija društva i žena je ujedno radnica i kućanica47. Seksualni moral je među
najstrožima. Zakon iz lipnja 1936. pojačan onim od 7. lipnja 1941., zabranjuje pobačaj i
više-manje ukida razvod. Preljub se moralno osuđuje. Usko podčinjena državi kao svi
radnici, usko vezana za dom, ali s pristupom političkom životu i dostojanstvu koje joj
pruža proizvodni rad, ruska je žena u jedinstvenom položaju koji bi bilo korisno proučiti
izbliza. Nažalost, okolnosti mi to ne dopuštaju.
Na nedavno održanom zasjedanju UN-ove Komisije za položaj žena zahtijevalo se
da jednakost prava spolova bude priznata u svim nacijama i odobreno je više
instrumenata koji bi taj pravni status pretvorili u konkretnu stvarnost. Čini se dakle da
smo dobile partiju. Budućnost može samo voditi sve većoj asimilaciji žene u nekoć
muško društvo.
*
Ako bacimo sveobuhvatan pogled na ovu priču, dolazimo do više zaključaka. Prije
svega do sljedećega: cijelu povijest žena napisali su muškarci. Jednako kao što u Americi
ne postoji crnački problem nego bjelački problem48, jednako kao što »antisemitizam nije
židovski problem: to je naš problem49«, tako je i problem žena uvijek bio problem
muškaraca. Vidjeli smo iz kojih su razloga muškarci na početku uz tjelesnu snagu imali i
moralni prestiž. Oni su stvarali vrijednosti, običaje, religije. Nikad im žene nisu osporile
tu vlast. Nekolicina iznimaka - Sapho, Kristina Pizanska, Mary Wollstonecraft, Olympe de
Gouges - prosvjedovala je protiv težine ženske sudbine. I katkad je bilo i masovnih
prosvjeda: no rimske matrone koje su se udružile protiv Lex Oppia ili angloasaske
sufražetkinje uspjele su izvršiti pritisak samo stoga što su ga muškarci bili spremni
prihvatiti. Oni su ti koji su uvijek držali sudbinu žene u svojim rukama. I nisu o njoj
odlučivali u skladu sa ženskim interesom. Imali su obzira prema vlastitim projektima,
strahovima i potrebama. Kad su štovali božicu-majku, činili su to jer ih je priroda plašila,
a čim im je brončano oruđe omogućilo da se suoče s njom, ustanovili su patrijarhat.
Sukob obitelji i države tada definira status žene. Stav kršćana prema Bogu, svijetu i
vlastitoj tjelesnosti odrazio se u položaju koji je dan ženi. Ono što se u srednjem vijeku
nazivalo »rasprom žena«, bila je rasprava između klera i laika u vezi s brakom i
celibatom. Društveni režim utemeljen na privatnom vlasništvu doveo je do skrbništva
nad udanom ženom, a tehnološka revolucija koju su ostvarili muškarci oslobodila je žene
današnjice. Evolucija muške etike dovela je do smanjivanja obitelji s pomoću
47
Olga Mišakova, sekretarka Centralnog komiteta Organizacije komunističke omladine, izjavila je 1944. u jednom
intervjuu: »Sovjetske žene trebaju nastojati biti onoliko privlačne koliko priroda i dobar ukus dopuštaju. Nakon rata
će se morati odijevati kao žene i ponašati se ženstveno... Reći ćemo djevojkama da se ophode i hodaju kao djevojke i
zato će usvojiti vjerojatno vrlo uske suknje koje će ih prisiliti na graciozan korak.«
48
Myrdall. American dillema.
49
J. P. Sartre, Reflexions la tquestions juive
99
briana
kontracepcije i dijelom lišila žene majčinskog služništva. Sam feminizam nikad nije bio
autonoman pokret: bio je dijelom instrument u rukama političara, dijelom epifenomen
što odražava dublju socijalnu dramu. Nikada žene nisu činile odvojenu kastu: istine radi,
nisu ni nastojale kao spol odigrati ulogu u povijesti. Doktrine koje se zalažu za istupanje
žene kao tjelesnosti, života, imanencije, kao Drugoga, su muške ideologije koje ne
izražavaju nijedan od ženskih zahtjeva. Većina žena prepušta se svojoj sudbini ne
poduzimajući ništa. One koje su je nastojale promijeniti nisu se htjele zatvoriti u svoju
jedinstvenost i pustiti je da trijumfira, nego je nadvladati. Kad su intervenirale u tijek
svijeta, bilo je to u dogovoru s muškarcima, iz muške perspektive.
Ta je intervencija, sve u svemu, bila sporedna i epizodna. Klase u kojima su žene
uživale određenu ekonomsku autonomiju i sudjelovale u proizvodnji bile su oprimirane
klase te su, kao radnice, žene bile još veće robinje od muških radnika. U vladajućim
klasama žena je bila parazit i kao takav podčinjena muškim pravilima: u oba slučaja
djelovanje im je bilo više-manje nemoguće. Pravo i običaji nisu se uvijek preklapali, a
ravnoteža se između njih stvarala tako što žena nikada nije bila konkretno slobodna. U
drevnoj rimskoj republici, ekonomski uvjeti matroni daju konkretne ovlasti, no ona
nipošto nema legalnu neovisnost. Isto je često u seljačkim civilizacijama te u maloj
trgovačkoj buržoaziji. Gospodarica-sluškinja unutar kuće, žena je, društveno gledano,
maloljetnica. Obrnuto, u razdobljima kad se društvo dezintegrira, žena se emancipira. No
prestajući biti vazalkom kod kuće, gubi svoje leno. Ima samo negativnu slobodu koja se
uspijeva pretočiti samo u razvrat: tako je tijekom rimske dekadencije, renesanse, 18.
stoljeća, za vrijeme Direktorija. Ili se zapošljava, ali je podčinjena; ili je slobodna, no
nema više ništa za raditi sa sobom. Posebno je zanimljivo da je udana žena imala svoje
mjesto u društvu, ali nije uživala nijedno njegovo pravo, dok je neudana, poštena
djevojka ili prostitutka, imala sve mogućnosti muškarca. No sve do ovoga stoljeća bila je
manje-više isključena iz društvenog života. Iz te suprotnosti prava i običaja rezultirao je
i sljedeći neobični paradoks: slobodna ljubav nije zabranjena zakonom, dok je preljub
zločin. Međutim, mlada žena koja »zgriješi« često je obeščašćena, dok se na loše
ponašanje supruge gleda popustljivo. Mnoge mlade djevojke od 17. stoljeća naovamo
udavale su se kako bi mogle slobodno uzimati ljubavnike. Tim ingenioznim sustavom
velika masa žena držana je čvrsto u lisicama: potrebne su iznimne okolnosti da bi se
unutar ta dva niza ograničenja, apstraktnih ili konkretnih, ženska osobnost uspjela
afirmirati. Žene koje su ostvarile djela usporediva s muškima one su koje je snaga
društvenih institucija uzdigla iznad spolnih razlika. Izabela Katolička, engleska kraljica
Elizabeta, Katarina Velika nisu bile ni muško ni žensko: bile su vladarice. Nevjerojatno je
kako, društveno ukinuta, njihova ženskost više nije predstavljala inferiornost: broj
kraljica s velikim vladavinama nebrojeno je veći od velikih kraljeva. Religija postiže istu
transformaciju: sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija su onkraj svih fizioloških okolnosti
svete duše. Njihov svjetovni i mistični život, djela i spisi uzdižu se do visina koje je malo
muškaraca ikad dosegnulo. S pravom možemo smatrati da ostale žene nisu uspjele
dubinski obilježiti svijet samo zato što su bile zarobljene u svojim okolnostima. Nisu ni
mogle intervenirati osim na negativan i zaobilazan način. Judita, Charlotte Corday, Vera
Zasulič ubijale su, žene iz fronde kovale su urote, tijekom Revolucije, tijekom Komune,
žene su se borile uz bok muškarcima protiv postojećeg poretka. Dopušteno je ustrajati u
odbijanju i pobuni protiv slobode bez prava i bez moći, dok joj je zabranjeno sudjelovati
u pozitivnoj izgradnji. U najboljem slučaju uspjet će se zaobilaznim putem progurati u
muške pothvate. Aspazija, gđa de Maintenon, i princeza des Ursins bijahu rado slušane
savjetnice,no svejedno ih je trebalo prvo pristati slušati. Muškarci rado pretjeruju u
opisivanju dosega toga utjecaja kad žele uvjeriti ženu da ima najljepšu ulogu. No zapravo
100
briana
se ženski glasovi ušutkavaju tamo gdje počinje konkretno djelovanje. Mogle su izazvati
ratove, ali ne i predložiti taktiku neke bitke. Usmjeravale su politiku samo onoliko koliko
se politika svodi na intrigu: prave uzde svijeta nikada nisu bile u ženskim rukama. Nisu
utjecale na tehniku ni na ekonomiju, nisu ni stvarale ni razarale države, nisu otkrivale
nove svjetove. One su te koje su pokrenule određene događaje, no bile su im izlika
mnogo češće nego akteri. Lukrecijino samoubojstvo imalo je samo simboličku vrijednost.
Mučeništvo potlačenima ostaje dopušteno. Tijekom progona kršćana i nakon socijalnih
ili nacionalnih poraza, žene su igrale ulogu svjedoka. No nikada nijedan mučenik nije
promijenio lice svijeta. Čak su i ženski prosvjedi i inicijative dobili na vrijednosti tek kad
ih je muška odluka učinkovito potvrdila. Amerikanke okupljene oko Harriet Beecher-
Stowe žestoko lobiraju protiv ropstva. No pravi razlozi secesijskog rata nisu bili
sentimentalne prirode. »Dan žena« 8. ožujka 1917. možda je požurio Oktobarsku
revoluciju, no ipak je poslužio samo kao signal. Većina ženskih heroina su baroknog tipa:
pustolovke, osebujne žene, izuzetnije po jedinstvenosti svojih sudbina nego po važnosti
svojih djela. Tako ako Ivanu Orkansku, gđu Roland, Floru Trisran usporedimo s
Richelieuom, Dantonom, Lenjinom, vidimo da je njihova veličina ponajprije subjektivna:
to su prije egzemplarne figure nego povijesni akteri. Veliki muškarac iskače iz mase i
okolnosti ga nose: masa žena je na margini povijesti, i okolnosti su za svaku od njih
prepreka, a ne odskočna daska. Da bi čovjek promijenio lice svijeta, treba u njemu
ponajprije biti čvrsto usidren. No žene koje su čvrsto ukorijenjene u društvo, one su koje
su mu podčinjene. Osim ako su božanskim pravom predodređene za djelovanje - i u tom
su se slučaju pokazale jednako sposobnima kao muškarci - ambiciozna žena i heroina su
neobična čudovišta. Tek kad su se žene počele na ovoj zemlji osjećati kao kod kuće,
pojavila se Rosa Luxemburg, Marie Curie. Žarko dokazuju da inferiornost žena nije
odredila njihovu povijesnu nebitnost: njihova povijesna nebitnost je ta koja ih je osudila
na inferiornost.50
Činjenica je jasna kao dan na području gdje su se najviše uspjele afirmiran, to jest u
kulturi. Ženska je sudbina dubinski vezana za književnost i umjetnosti. Već kod Germana
uloge proročica, svećenica pripadale su ženama. Budući da su na margini svijeta, njima
će se muškarci okrenuti kad se kroz kulturu potrude osloboditi ograničenja svojega
svemira i pristupiti onome što je drugo. Kurtoazni misticizam, humanistička znatiželja,
osjećaj za lijepo koji se širi talijanskom renesansom, preciznost 17. stoljeća,
progresistički ideal 18. stoljeća u različitim oblicima vode do egzaltacije ženstvenosti.
Žena je tada glavni pol poezije, supstancija umjetničkog djela. Slobodno vrijeme kojim
raspolaže dopušta joj da se posveti užicima duha: muza, kritičarka, publika pisca, postaje
njegovom konkurenticom. Ona je ta zbog koje prevladava moda osjećajnosti, etika koja
hrani muška srca te također intervenira u vlastitu sudbinu: obrazovanje žena je većim
dijelom ženska pobjeda. A ipak, premda je kolektivna uloga koju su igrale intelektualne
žene važna, njihovi pojedinačni doprinosi su, sveukupno, mali. Budući da nije uključena
u djelovanje, žena ima povlašteno mjesto u područjima umjetnosti i filozofije. No
umjetnost i filozofija imaju živi izvor u akciji. Margina svijeta nije povoljan položaj za
nekoga tko ga želi ponovno stvoriti: još jedanput, da bi se nadišlo zadano, treba biti
duboko u njemu ukorijenjen. Osobna postignuća gotovo su nemoguća u ljudskim
kategorijama koje se kolektivno zadržavaju u inferiornom položaju. »U suknjama, kamo
želite da idemo?« pitala je Marie Bashkirtseff. A Stendhal: »Svi geniji koji se rode kao
50
Nevjerojatno je da je u Parizu, od tisuća kipova (ako izuzmemo kraljice), samo njih deset podignuto ženama. Tri su
posvećena Ivani Orleanskoj. Ostali su gđa de Segur, George Sand, Sarah Bernhardt, gda Boucicaut i barunica Hirsch,
Maria Deraismes, Rosa Bonheur.
101
briana
žene izgubljeni su za javno dobro.« Istini za volju, ne rađamo se kao geniji, nego to
postajemo. A ženski položaj je do danas to postajanje činio nemogućim.
Antifeministi iz proučavanja povijesti izvlače dva proturječna argumenta: prvo,
žene nikad nisu stvorile ništa veliko, drugo, ženski položaj nikad nije sprječavao razvoj
velikih ženskih osobnosti. U tim dvjema tvrdnjama ima loše vjere. Uspjesi ponekih
povlaštenih žena ne nadoknađuju ni ne opravdavaju sustavno ponižavanje na
kolektivnoj razini. To što su ti uspjesi rijetki i ograničeni upravo dokazuje da su im
okolnosti nenaklonjene. Kako su tvrdili Christine de Pisan, Poulain de la Barre,
Condorcet, Stuarr Mili, Stendhal, ni u jednom području žena nikad nije mogla uspjeti.
Stoga danas velik broj njih zahtijeva novi status. Još jedanput, njihov zahtjev nije da ih se
uzdiže u njihovoj ženstvenosti, žele da u njima samima kao u cijelom čovječanstvu
transcendentacija nadvlada imanenciju. Žele da im se napokon daju apstraktna prava i
konkretne mogućnosti bez kojih je sloboda samo obmana.51
Ta želja upravo se ispunjava. No mi smo u razdoblju tranzicije. Ovaj svijet, koji
oduvijek pripada muškarcima, još uvijek je u njihovim rukama. Institucije i vrijednosti
patrijarhalne civilizacije. Još smo uvijek daleko od toga da svim ženama na svijetu budu
priznata sva prava: u Švicarskoj one još uvijek ne glasaju, u Francuskoj zakon iz 1942. u
ublaženom obliku zadržava suprugove povlastice. A apstraktna prava, kako smo upravo
rekli, nikad nisu uspjela ženi osigurati konkretan zahvat nad svijetom: između dva spola
ni danas ne postoji istinska jednakost.
Prije svega, bračne obaveze mnogo su teže za ženu nego za muškarca. Vidjeli smo
da je podčinjenost majčinstvu smanjena upotrebom - priznatom ili potajnom -
kontracepcije. No njezina praksa nije ni univerzalno raširena ni rigorozno primijenjena.
Kako je pobačaj službeno zabranjen, mnoge žene ili kompromitiraju svoje zdravlje
nekontroliranim abortivnim manevrima ili ih savladava broj trudnoća. Briga za djecu
kao i održavanje kućanstva još uvijek gotovo isključivo počivaju na ženi. U Francuskoj
pogotovo antifeministička tradicija, je toliko jaka da bi muškarac smatrao da je podbacio
kad bi sudjelovao u zadaćama inače rezerviranima za žene. Iz toga proizlazi da žena teže
od muškarca može pomiriti svoj obiteljski život sa svojom ulogom radnice. U
slučajevima kad taj napor od nje zahtijeva društvo, njezina je egzistencija mnogo
tegobnija od one njezina muža.
Promotrimo na primjer sudbinu seljanki. U Francuskoj one predstavljaju većinu
žena koje sudjeluju u proizvodnom radu, i uglavnom su udane. Neudana žena ostaje,
najčešće, sluškinja u očinskom domu ili u domu brata ili sestre. Postaje gospodaricom
kuće samo prihvaćajući dominaciju muža. Običaji i tradicije pripisuju joj različite uloge,
ovisno o regiji. Normandijska seljanka predsjeda objedom, dok korzička ne sjedi za istim
stolom kao muškarci. No, u svakom slučaju, kako žena u kućnoj ekonomiji igra jednu od
najvažnijih uloga, ona i sudjeluje u obavezama muškarca, povezana je s njegovim
interesima, dijeli s njim vlasništvo. Poštovana je i često je ona ta koja zapravo vlada:
njezin položaj podsjeća na one koje je zauzimala u drevnim poljoprivrednim
zajednicama. Često ima jednako ili više moralnog prestiža od svojega muža. No njezin
konkretan položaj je mnogo teži. Briga za vrt, za kokošinjac, za tor, za svinjac, pada
isključivo na nju. Sudjeluje u teškom radu: održavanju staja, gnojenju, sjetvi, oranju,
plijevljenju, košnji. Ona kopa, čupa korov, žanje, bere grožđe, i katkad pomaže u utovaru
51
Ovdje ponovno antifeministi igraju na dvosmislenost. Čas, smatrajući ništavnom apstraktnu slobodu, dive se velikoj
konkretnoj ulozi koju podčinjena žena može igrati na ovom svijetu: što onda ona traži? Čas ne priznaju činjenicu da
negativna raspuštenost ne otvara nijednu konkretnu mogućnost i zamjeraju apstraktno oslobođenim ženama što se
nisu dokazale.
102
briana
i istovaru kola sijena, drva, slamu u kola. Osim toga, priprema jelo, održava kućanstvo:
pere, popravlja itd. Zadužena je za teške zadaće majčinstva i dječje njege. Ustaje u zoru,
hrani kokošinjac i malu stoku, poslužuje muškarcima prvi obrok, pobrine se za djecu i
odlazi raditi u polje ili u šumu ili u povrtnjak. Crpi vodu iz bunara, poslužuje drugi obrok,
pere posuđe, ponovno radi u polju do večere, nakon zadnjeg obroka popravlja, čisti,
ljušti kukuruz itd. Kako nema pogodnost da se pobrine za vlastito zdravlje čak ni u
trudnoći, brzo se izobličuje, prerano stari, nagrizena je bolestima. Onih nekoliko
rekompenzacija koje muškarac s vremena na vrijeme dobije u društvenom životu njoj su
nedostupne: on nedjeljom i sajamskim danima ide u grad, susreće druge muškarce, ide u
kavanu, pije, karta se, lovi, ribari. Ona ostaje na farmi i ne poznaje nikakvu razonodu.
Samo imućne seljanke, kojima pomažu sluškinje, ili koje su oslobođene rada na polju,
vode sretno uravnotežen život: društveno su cijenjene i u kući uživaju veliki autoritet, a
pritom nisu preopterećene radom. No u većini slučajeva seoski posao svodi ženu na
položaj tegleće životinje.
Trgovkinje ili gazdarice koje vode maleno poduzeće uvijek su bile povlaštene. One
su jedine kojima je zakon od srednjeg vijeka priznavao građanska prava. Trgovkinja
mješovitom robom, mljekarica, gostioničarka, prodavačica duhana imaju položaj
ravnopravan muškarčevu. Neudane ili udovice imaju vlastiti pravni identitet. Udane
posjeduju istu autonomiju kao suprug. Imaju sreću što se njihov rad odvija na istom
mjestu gdje im je i dom i što uglavnom nije previše težak.
Posve je drukčije radnici, zaposlenici, tajnici, prodavačici, koje rade izvan kuće.
Njima je mnogo teže pomiriti zanimanje s kućanskim poslovima (kupnja, priprema
obroka, čišćenje, održavanje odjeće zahtijevaju najmanje tri i pol sata svakodnevnog
rada i šest sati nedjeljom; to je značajan broj kad se zbroji sa satima provedenim u
tvornici ili uredu). Što se učenih zanimanja tiče, čak i kad si odvjetnice, liječnice,
profesorice, nalaze pomoć za po kući, kućanstvo i djeca za njih svejedno predstavljaju
obaveze i brigu koje su teški hendikep. U Americi su kućanski poslovi olakšani
pametnom tehnologijom. No držanje i elegancija koji se zahtijevaju od radnice nameću
joj drugo ropstvo. I dalje je odgovorna za kuću i djecu. S druge strane, žena koja u radu
traži neovisnost ima mnogo manje prilika za to od svojih muških konkurenata. Njezina je
plaća u brojnim zanimanjima niža od muške. Njezini su zadaci manje specijalizirani i
stoga lošije plaćeni od onih kvalificiranog radnika. I onda kad je zadatak jednak, ona
dobiva manju naknadu. Kao pridošlica u muškom svijetu, ima manje mogućnosti za
uspjeh od muškaraca. I muškarci i žene jednako se groze ženskog naređivanja. Uvijek
iskazuju više povjerenja muškarcu. Ako ženski spol nije defekt, u najmanju je ruku
posebnost. Da bi »uspjela«, ženi je korisno da si osigura mušku potporu. Muškarci su ti
koji zauzimaju najpovoljnija mjesta, najvažnije položaje. Bitno je naglasiti da muškarci i
žene ekonomski čine dvije kaste52.
Činjenica koja upravlja trenutačnim položajem žene jest uporno preživljavanje
najdrevnijih tradicija u novoj civilizaciji koja se upravo oblikuje. To ne vide brzopleti
promatrači koji ženu ocjenjuju inferiornom zadacima koji su joj danas ponuđeni, ili pak
u tim prilikama vide samo opasna iskušenja. Istina je da je njezina situacija
neuravnotežena, i iz toga razloga joj se vrlo teško prilagoditi. Ženama se otvaraju
tvornice, uredi, fakulteti, no i dalje se brak smatra za nju jednom od najčasnijih karijera,
a on je odrješava svakoga drugog sudjelovanja u kolektivnom životu. Kao u primitivnim
52
U Americi velika bogatstva često završe u rukama žena: mlađe od svojih muževa, nadžive ih i naslijede. No tada su u
godinama i rijetko se upuštaju u nova ulaganja. Djeluju kao korisnice mnogo češće nego kao vlasnice. Muškarci su
zapravo ti koji raspolažu kapitalom. U svakom slučaju, te bogate povlaštene žene čine samo malu manjinu. U Americi
više nego u Europi, ženi je manje-više nemoguće dospjeti kao odvjetnica, liječnica itd., na visok položaj.
103
briana
civilizacijama, ljubavni čin je za nju služba koju ima pravo manje-više izravno naplatiti.
Osim u SSSR53-u, svugdje je modernoj ženi dopušteno svoje tijelo smatrati kapitalom za
eksploataciju. Prostitucija se tolerira54, zavodljivost ohrabruje. Dopušteno je da udanu
ženu uzdržava muž. Ona uživa mnogo veće društveno dostojanstvo od onoga neudane
žene. Običaji neudanoj ženi nipošto ne mogu zajamčiti seksualne mogućnosti jednake
onima neoženjenog muškarca. Posebno joj je majčinstvo gotovo pa zabranjeno, jer je
neudana majka još uvijek predmet skandala. Kako onda bajka o Pepeljugi55 ne bi
zadržala svu svoju vrijednost? I dalje sve ohrabruje mladu djevojku da od »šarmantnog
princa« očekuje bogatstvo i sreću radije nego da se sama upusti u njihovo teško i
neizvjesno osvajanje. Posebno se zahvaljujući muškarcu može nadati pristupu višoj
kasti, što je ravno čudu i nemoguće postići cjeloživotnim radom. No takva je nada kobna
jer razdvaja njezine snage od interesa . To razdvajanje je za ženu možda najteži
hendikep. Roditelji još uvijek podižu svoje kćeri radi udaje, umjesto da favoriziraju
njihov osobni razvoj. Kći pak u braku vidi toliko pogodnosti da ga i sama priželjkuje. Iz
toga proizlazi da je često manje stručna, manje obrazovana od svoje braće, manje se
predano angažira u svojemu zanimanju. Time se osuđuje na inferiornost. I začarani krug
se nastavlja: ta inferiornost jača njezinu želju za pronalaženjem muža. Svakoj je
povlastici naličje obaveza. No ako su obaveze preteške, povlastica se pretvara u suru
robiju. Za većinu radnika, rad je danas nezahvalna rabota: ženi se ona ne nadoknađuje
konkretnim osvajanjem društvenog dostojanstva, slobode ponašanja, ekonomske
autonomije. Prirodno je da velik broj radnica, zaposlenica, u pravu na rad vide samo
obavezu koje bi ih brak oslobodio. Ipak, zbog činjenice da je osvijestila sebe i to da se
može osloboditi braka radom, žena ne prihvaća ni tu podčinjenost. Ono što bi željela jest
da pomirba obiteljskog života i zanimanja ne zahtijeva od nje naporne akrobacije. Čak i
tada, dokle god opstaju iskušenja lagodnosti - kroz ekonomsku neravnopravnost koja
povlašćuje određene pojedince i ženi priznato pravo da se proda jednom od tih
povlaštenih - ona će trebati uložiti veći moralni napor od muškarca da bi izabrala put
neovisnosti. Nismo dovoljno shvatili da je i iskušenje prepreka, čak jedna od opasnijih.
Ovdje tu prepreku prati i obmana jer će zapravo jedna među tisućama žena na lutriji
izvući lijep brak. Sadašnje vrijeme žene poziva, čak i prisiljava na rad. No pred očima joj
maše rajem dokolice i slasti: njegove odabranice uzdiže daleko iznad onih koje ostaju
prikovane za ovaj zemaljski svijet.
Ekonomska povlastica koju drže muškarci, njihova socijalna vrijednost, prestiž
braka, korisnost muške potpore, sve to potiče žene da se žarko žele svidjeti muškarcima.
Sveukupno gledajući još uvijek su u vazalskom položaju. Iz toga izlazi da se žena poznaje
i izabire ne utoliko što postoji za sebe nego takva kakvom je definira muškarac. Zato je
prvo moramo opisati onakvom kakvom je sanjaju muškarci s obzirom na to da je njezino
bivanje-za-muškarce jedan od glavnih čimbenika njezina konkretnog položaja.
53
Barem prema službenoj doktrini.
54
U anglosaskim zemljama prostitucija nikad nije regulirana. Sve do 1900. engleski i američki »Common law« smatrao
ju je deliktom samo kad je bila skandalozna i stvarala nered. Nakon toga represija se vršila s više ili manje strogoće, s
više ili manje uspjeha, u Engleskoj i u različitim državama SAD-a čije je zakonodavstvo po tom pitanju veoma
raznoliko. U Francuskoj zbog duge abolicionističke kampanje zakon od 13. travnja 1946. zapovjedio je zatvaranje
javnih kuća i jačanje borbe protiv svodništva: »Smatrajući da je postojanje tih kuća neuskladivo s glavnim načelima
ljudskog dostojanstva i ulogom koju je žena stekla u modernom društvu...« Ipak, prostitucija nastavlja postojati. Očito
se negativnim i licemjernim mjerama ne može promijeniti situacija.
55
Cf. Philipp Wyllie, Generation de vipers.
104
briana
Treći dio
MITOVI
105
briana
Prvo poglavlje
106
briana
56
.....Žena nije nepotrebno ponavljanje muškarca nego čarobno mjesto u kojem se ispunjava živi savez muškarca i
prirode. Da nestane muškarci bi ostali sami, stranci bez putovnice u ledenom svijetu. Ona je sama zemlja na vrhu
života, zemlja koja je postala osjećajnom i radosnom. I bez nje, za muškarca je zemlja nijema i mrtva«, napisao je
Michel Carrouges. (Les pouvoirs de la femme, Cahires du sud, br. 292)
107
briana
57
Etapes sur le chemiu delun vie.
108
briana
58
»Zemlju ću opjevati, univerzalnu majku čvrstih temelja, štovanu pretkinju koja na svojem tlu hrani sve što postoji«,
glasi jedna homerska himna. Eshil također slavi zemlju koja »rađa sva bića, hrani ih i zatim iznova prima plodno
sjeme«.
59
»Doslovce žena je Izida, plodna priroda. Ona je rijeka i riječno korito, korijen i ruža, zemlja i stablo trešnje, čokot i
grožđe« (M. Carrouges, citirani članak)
109
briana
60
Vidjeti malo dalje našu studiju o Montherlantu koji na egzemplaran način utjelovljuje takav stav.
61
Demetra je tip mater dolorosa. No druge boginje - Ištar, Artemida - su okrutne. Kali u ruci drži lubanju punu krvi.
»Glave tvojih svježe ubijenih sinova vise s tvog vrata poput ogrlice... Tvoj lik lijep je poput kišnih oblaka, noge su ti
umrljane krvlju«, kaže joj jedan hinduski pjesnik.
110
briana
novim rođenjem. Vrhovna nada muškarca, kaže Jung62, »jest da tamne vode smrti
postanu vode života, da smrt i njezin hladan zagrljaj postanu majčinski krug, baš kao što
more, iako proguta sunce, ponovno rađa to isto sunce u svojim dubinama«. To je
zajednička tema brojnim mitologijama, sahranjivanje boga-sunca u krilu mora i njegovo
sjajno ponovno pojavljivanje. A muškarac ujedno želi živjeti no teži odmoru, snu,
ništavilu. Ne priželjkuje za sebe besmrtnost, i stoga može naučiti voljeti smrt.
»Neorganska materija je majčino krilo«, napisao je Nietzsche. »Biti oslobođen života,
znači postati pravi, završiti se. Onaj tko bi to shvatio, smatrao bi slavljem povratak u
bešćutnu prašinu.« Chaucer stavlja ovu molitvu u usta jednog starca koji ne može
umrijeti:
111
briana
64
Liječnik iz Chera mi je naznačio da je u kraju gdje živi pristup uzgajalištima gljiva također zabranjen ženama. Još i
danas se raspravlja ima li temelja za takve predrasude. Jedina činjenica koju u njihovu obranu priopćava liječnik Binet
jest jedno Schinkovo zamjećivanje (citirao Vignes). Schink je navodno vidio kako cvijeće vene u rukama jedne
indisponirane služavke, kolači s kvascem koje je ta žena pripremila digli su se samo tri centimetra umjesto pet koliko
se inače dignu. U svakom slučaju te činjenice su dosta bijedne i vrlo nejasno ustanovljene ako uzmemo u obzir važnost
i univerzalnost vjerovanja čiji je izvor očito mističan.
112
briana
djece. Ne bacaj rublje na puteljak ili u grmlje. Zlobna osoba može napraviti gadne stvari s
njim. Zakopaj ga u zemlju. Skrivaj krv od pogleda svog oca, svoje braće i sestara. Ako
dopustiš da je vide, to je grijeh.«65 U Aleuta ako otac vidi kćer tijekom njezine prve
mjesečnice, mogla bi oslijepiti ili zanijemiti. Smatra se da tijekom menstruacije ženu
opsjeda neki duh i da je puna opasne moći. Neki primitivni narodi vjeruju da zmijski
ugriz izaziva krvarenje s obzirom na to da žena dijeli sumnjive sličnosti sa zmijom i
gušterom: navodno je slično otrovu gmižuće zvijeri. Levitik uspoređuje menstrualno
krvarenje s gonorejom. Krvareće žensko spolovilo nije samo ozljeda, nego sumnjiva
rana. I Vigny povezuje pojam ljage i bolesti kad piše: »Žena, bolesno i dvanaest puta
nečisto čeljade.« Plod unutarnjih alkemijskih poremećaja, periodična hemoragija od koje
pati žena neobično je usklađena s mjesečevim ciklusom: mjesec je također opasno
hirovit.66
Žena je dio opasnog mehanizma koji upravlja kretanjem planeta i sunca, ona je
plijen kozmičkih sila koje ravnaju sudbinama zvijezda, plime i oseke, i od kojih muškarci
trpe pogubna zračenja. No posebno je nevjerojatno da se djelovanje menstrualne krvi
povezuje s idejom vrhnja koje kiseli, majoneze koja se ne zgušnjava, fermentacije,
truljenja. Također se tvrdi da je sposobna izazvati razbijanje krhkih predmeta, za
pucanje žica na harfama i violinama. No ponajviše utjecaja ima na organske supstance,
na pola puta između materije i života. Ne toliko zato što je to krv, nego zato što emanira
iz genitalnih organa. Ne zna se točna funkcija, ali se zna da je vezana za nicanje života: ne
znajući za postojanje jajnika, drevni su ljudi čak u menstruaciji vidjeli nešto podudarno
sa spermom. Zapravo krv ne čini ženu nečistom, nego prije očituje njezinu nečistost.
Pojavljuje se u godinama kad se ženu može oploditi. Kad nestane, ona opet uglavnom
postaje neplodna. Izvire iz istog trbuha u kojemu se razvija fetus. Preko nje se izražava
strah koji muškarac osjeća od ženske plodnosti.
Među tabuima koji se tiču žene u stanju nečistosti, nema strožeg od zabrane
seksualnog kontakta s njom. Levitski zakon na sedam dana nečistoće osuđuje muškarca
koji prekrši to pravilo. Manuovi zakoni još su stroži: »Mudrost, energija, snaga, vitalnost
muškarca koji priđe ženi uprljanoj menstrualnim lučenjem definitivno nestaju.« Tražilo
se pedeset dana kazne za muškarce koji su imali seksualne odnose tijekom ženine
mjesečnice. Budući da se smatra da ženski princip tada doseže maksimum svoje snage,
strahuje se da u intimnom kontaktu on bi trijumfirao nad muškim principom. Nešto
nepreciznije, muškarcu se gadi u ženi koju posjeduje pronaći zastrašujuću esenciju
majke. Trudi se razdvojiti ta dva aspekta ženskosti: zato je zabrana incesta u obliku
egzogamije, ili u modernijim oblicima, univerzalan zakon. Zato se muškarac seksualno
udaljava od žene u trenucima kad je više posvećena svojoj reproduktivnoj ulozi: tijekom
mjesečnice, kad je trudna i kad doji. Edipov kompleks - čiji bi opis inače valjalo revidirati
- ne proturječi tom stavu, nego ga naprotiv implicira. Muškarac se kloni žene jer ona
predstavlja konfuzno počelo svijeta i njegovu nejasnu organsku budućnost.
No isti taj lik žene dopušta društvu koje se odvojilo od kozmosa i bogova da ostane
s njima u komunikaciji. Ona i danas kod beduina, Irokeza, osigurava plodnost polja. U
antičkoj Grčkoj čuje podzemne glasove. Razumije jezik vjetra i stabala: ona je Pitija,
Sibila, proročica. Mrtvi i bogovi govore kroz njezina usta. I danas je sačuvala te moći
65
Citirano prema C. Lévi-Straussu: Elementarne strukture srodstva.
66
Mjesec je izvor plodnosti. Pojavljuje se kao »gospodar žena«. Često se vjeruje da u obliku muškarca ili zmije ima
snošaj sa ženama. Zmija je epifanija mjeseca. Mijenja se i regenerira, besmrtna je, ona je snaga koja dijeli plodnost i
znanje. Ona je ta koja čuva svete izvore, drvo života, Fontanu mladosti itd. No ona je i ta koja je čovjeka očarala
besmrtnošću. Priča se da spava sa ženama. Perzijske tradicije i one iz rabinskih miljea tvrde da je menstruacija
proizašla iz odnosa prve žene sa zmijom.
113
briana
pogađanja: ona je medij, hiromantica, gatara iz karata, vidovnjakinja. Čuje glasove, ima
priviđanja. Kad muškarci iskuse potrebu da ponovno urone u biljni i životinjski život -
poput Anteja koji je dodirivao zemlju da bi povratio snagu - obraćaju se ženi. Kroz
racionalističke civilizacije Grčke i Rima opstaju htonski kultovi. Obično se razvijaju na
marginama službenoga vjerskog života. Čak na kraju, kao u Eleusini, poprimaju oblik
misterija: njihov je smisao obrnut od onoga sunčevih kultova gdje muškarac potvrđuje
svoju volju za odvajanjem i za duhovnošću. No oni su njihova nadopuna. Muškarac se
nastoji otrgnuti od samoće ekstazom: to je cilj misterija, orgija, bakanalija. U svijetu koji
su ponovno osvojili muški, muški je bog, Dioniz, uzurpirao čarobne i divlje osobine Ištar
i Astarte. No i dalje su žene te koje se razuzdavaju oko njegove slike: Menade, Tijade,
Bakhantice pozivaju muškarce na religiozno pijanstvo, na sveto ludilo. Uloga svete
prostitucije je slična: riječ je ujedno o razuzdanosti i o kanaliziranju snaga plodnosti. I
danas su narodne proslave obilježene eksplozijom erotike. Žena se u njima ne pojavljuje
samo kao objekt užitka, nego kao sredstvo dopiranja do te oholosti u kojoj se pojedinac
nadilazi. »Ono što duboko u sebi biće posjeduje od izgubljenog, tragičnog, 'zasljepljujuće
čudo', još se može susresti tek na krevetu«, piše Georges Bataille.
U erotskoj razuzdanosti, muškarac se, grleći ljubavnicu, pokušava izgubiti u
beskrajnom misteriju puti. No vidjeli smo da naprotiv, njegova normalna spolnost
razdvaja Majku od Supruge. Osjeća odbojnost prema tajanstvenoj alkemiji života, dok se
njegov vlastiti život hrani i očarava ukusnim plodovima zemlje. Želi si ih prisvojiti. Žudi
za Venerom, svježe izašlom iz vode. Žena se u patrijarhatu prvo otkriva kao supruga jer
je vrhovni stvaratelj muško. Prije no što je postala majka ljudskoga roda, Eva je bila
Adamova partnerica. Dana je muškarcu da je on posjeduje i oplođuje kao što posjeduje i
oplođuje tlo. Preko nje, od cijele je prirode napravio svoje kraljevstvo. Muškarac u
spolnom činu ne traži samo subjektivan i efemerni užitak. On želi osvojiti, uzeti,
posjedovati. Imati ženu znači pobijediti je. Prodire u nju kao plug u brazdu. Čini je
svojom kao što čini svojom zemlju koju obrađuje. Ore, sadi, sije: te su slike stare koliko i
pismo. Od antike do naših dana možemo navesti tisuće njihovih primjera: »Žena je poput
polja, a muškarac poput sjemena«, kažu Manuovi zakoni. U jednom crtežu Andréa
Massona vidimo muškarca, s lopatom u ruci, kako okopava vrt ženskog spolovila.67 Žena
je lovina svojega supruga, njegovo dobro.
Muško oklijevanje između straha i žudnje, između bojazni da će ga zaposjesti
nesavladive sile i želje da ih uhvati, na jasan se način odražava u mitu o Djevičanstvu.
Katkad muškarcu odbojno, katkad priželjkivano ili čak zahtijevano, ono se čini kao
najsavršeniji oblik ženskog misterija. Ono je dakle ujedno njezin najviše uznemirujući i
najfascinantniji aspekt. Ovisno o tome osjeća li se muškarac pregažen silama koje ga
okružuju, ili se ponosno smatra sposobnim pripojiti si ih, on odbija ili zahtijeva da mu
suprugu predaju kao djevicu. U najprimitivnijim društvima, gdje se veliča žensku moć,
strah je taj koji prevladava. Priliči da se ženu razdjeviči prije prve bračne noći. Marco
Polio je o Tibetancima kazao da »nitko od njih ne bi želio za ženu uzeti djevojku koja je
djevica«. Katkad se to odbijanje objašnjavalo na racionalan način: muškarac ne želi
suprugu koja već nije potaknula mušku žudnju. Arapski geograf El Bekri, govoreći o
Slavenima, prenosi da »ako se muškarac oženi i otkrije da mu je žena djevica, on joj kaže:
'Da si išta vrijedila, muškarci bi te voljeli i našao bi se jedan koji bi ti oduzeo
djevičanstvo.'« Zatim je istjera i odbaci. Smatra se čak da se u nekim primitivnim
narodima muškarci pristaju vjenčati samo sa ženom koja je već majka, i tako je dokazala
67
Rabelais naziva muško spolovilo »oračem prirode«. Vidjeli smo vjerski i povijesni izvor asimilacije falus-ralo, žena-
brazda.
114
briana
svoju plodnost. No istinski motivi tako proširenih običaja defloracije su mistični. Neki
narodi vjeruju da u vagini postoji zmija koja bi ugrizla supruga u trenutku pucanja
himena. Zastrašujuća svojstva pripisuju se djevičanskoj krvi, bliskoj menstrualnoj krvi i
također sposobnoj uništiti mušku snagu. Kroz ove slike izražava se ideja da ženski
princip ima više snage, sadrži više prijetnji, ako je nedirnut.68 Postoje dva slučaja u
kojima se ne postavlja pitanje defloracije. Na primjer, kod domorodaca koje je opisao
Malinowski, iz činjenice da su seksualne igre dopuštene od djetinjstva proizlazi da
djevojčice nikad nisu djevice. Katkad su majka, starija sestra ili kakva primalja sustavno
deflorirale djevojke i cijelo vrijeme njihova djetinjstva proširivale njihov vaginalni otvor.
Također se događa da defloraciju u vrijeme puberteta žene obave uz pomoć štapa, kosti,
kamena, i da se na nju gleda kao na običnu kiruršku operaciju. Kod drugih plemena,
djevojčica se po ulasku u pubertet podčinjava divljačkoj inicijaciji: muškarci je odvedu
izvan sela i defloriraju je uz pomoć instrumenata ili silujući je. Jedan od najčešćih rituala
sastoji se od predavanja djevica strancima u prolazu, bilo stoga što se misli da oni nisu
osjetljivi na tu manu opasnu samo za muškarce iz plemena, bilo stoga što zlo koje bi se
njima moglo desiti nikoga ne brine. Još češće, svećenik, iscjelitelj, ili poglavica plemena
razdjeviči zaručnicu u noći koja prethodi vjenčanju. Na malabarskoj obali brahmani su
zaduženi za tu operaciju koju, čini se, izvršavaju bez radosti i za koju traže nemalu plaću.
Zna se da su svi sveti predmeti opasni za svjetovnog čovjeka, no da pojedinci koji su i
sami posvećeni mogu njima rukovati bez rizika. Dakle shvaćamo da su svećenici i
poglavice sposobni ovladati zlokobnim silama od kojih se suprug treba braniti. U Rimu je
od tih običaja ostala samo simbolička ceremonija: posjelo bi se zaručnicu na falus
kamenog Prijapa, što je imalo dvostruki cilj, povećati njezinu plodnost i upiti premoćne i
zato kobne fluide kojima je ispunjena. Muž se brani i drugim načinima: on sam razdjeviči
djevicu, no tijekom ceremonija koje ga čine, u tom kritičnom trenutku, neranjivim. Na
primjer obavlja to u prisutnosti cijelog sela uz pomoć štapa ili kosti. U Samoi služi se
svojim prstom prethodno obavijenim bijelom tkaninom čije dijelove umrljane krvlju
razdijeli pomoćnicima. Događa se da mu je dopušteno i normalno razdjevičiti svoju ženu,
no da ne smije ejakulirati u nju prije no što prođu tri dana, tako da se rasplodno sjeme ne
uprlja krvlju iz himena.
Klasičnim obratom u domeni svetih stvari, djevičanska krv u manje primitivnim
društvima postaje povoljan simbol. U Francuskoj još ima sela, gdje se, jutro nakon
vjenčanja, pred rodbinom i prijateljima izlaže krvava plahta. U patrijarhalnom je režimu
naime muškarac postao gospodarom žene. Iste one osobine koje straše kod životinja ili
neovladanih elemenata postaju dragocjene kvalitete za vlasnika koji ih zna podčiniti. Od
živosti divljeg konja, od siline grmljavine i slapova, muškarac je učinio sredstva svojeg
blagostanja. Tako si želi pripojiti ženu u cijelom njezinu netaknutom bogatstvu.
Racionalni motivi, jasno, igraju ulogu u naredbi kreposti koja se nameće mladoj djevojci:
kao i čednost supruge, nevinost zaručnice je nužna da otac ne bi riskirao svoja dobra
prepustiti u nasljeđe tuđem djetetu. No, kad muškarac smatra ženu osobnim
vlasništvom. Kao prvo, ideju posjedovanja je uvijek nemoguće ostvariti pozitivno. Istina
je da nitko nikad nema nikoga ni ništa. Zato se pokušava ostvariti na negativan način.
Najsigurniji način potvrđivanja da je neko dobro moje jest spriječiti druge da se njime
služe. Uz to, ništa muškarcu nije poželjnije od onoga što nikad nije pripadalo nijednom
ljudskom biću. Tada je osvajanje jedinstven i apsolutan događaj. Netaknute zemlje uvijek
su očaravale istraživače. Alpinisti svake godine pogibaju želeći osvojiti netaknutu
planinu ili čak samo otvoriti na njoj novu stazu. Znatiželjnici riskiraju svoje živote da bi
68
Iz toga proizlazi moć koju se pripisuje djevici u borbama: primjeri su Valkire, Ivana Orleanska.
115
briana
sišli pod zemlju u jame koje nikad nisu istražene. Predmet koji su muškarci već porobili
postao je instrument. Odvojen od svojih prirodnih veza, gubi svoje dubinske vrline: više
obećanja ima u neovladanoj bujici nego u javnoj fontani. Djevičansko tijelo ima svježinu
tajnih izvora, jutarnju baršunastost zatvorenog cvijeta, sjaj perle koju sunce još nikada
nije milovalo. Špilja, hram, svetište, tajni vrt, kao dijete muškarca fasciniraju sjenovita i
zatvorena mjesta koje nijedna svijest još nije oživjela, koja čekaju da im se udahne duša:
ono što on sam uhvati i u što prodre, čini mu se da je uistinu sam i stvorio. Uz ostalo,
jedan od ciljeva svake žudnje jest konzumacija žuđenog predmeta koja implicira njegovo
uništenje. Probivši himen, muškarac posjeduje žensko tijelo intimnije nego penetracijom
koja ga ostavlja nedirnutim. Pri toj nepovratnoj operaciji on od njega nedvosmisleno čini
pasivan predmet, potvrđuje njegovo posjedovanje. Taj se smisao vrlo točno izražava u
legendi o vitezu koji si krči put kroz trnovito grmlje da bi ubrao nikad pomirisanu ružu.
Ne samo da je otkrije, nego je ubere i tako je osvoji. Slika je toliko jasna da u narodnom
jeziku »uzeti cvijet« ženi znači uništiti njezino djevičanstvo, i taj je izraz rezultirao riječju
»defloracija«.
No djevičanstvo ima erotsku privlačnost samo ako je povezano s mladošću. U
suprotnom, njegova tajanstvenost ponovno brine. Mnogi današnji muškarci osjećaju
seksualnu odbojnost prema djevicama koje su predugo djevice. Ne smatra se »stare
cure« ogorčenim i zlobnim matronama samo iz psiholoških razloga. Prokletstvo je u
samoj njihovoj puti, toj puti koja nije objekt ni za koji subjekt, koju nijedna želja nije
učinila poželjnom, koja se rascvala i ocvala ne našavši mjesto u svijetu muškaraca.
Odvraćena od svojega cilja, ona postaje barokni predmet koji zabrinjava kao što
zabrinjavaju nesuvisle misli luđaka. Čula sam kako jedan muškarac bezobrazno govori o
ženi od četrdeset godina, još lijepoj, no pretpostavljenoj djevici: »Dolje je sama
paučina...« Zaista, podrumi i tavani u koje više nitko ne ulazi, koji ničemu ne služe,
ispunjeni su nečistom tajnom. Duhovi ih rado opsjedaju.
Kad ih ljudi napuste, kuće postaju prebivalište duhova. Osim ako žensko
djevičanstvo nije posvećeno bogu, često se misli da ono implicira nekakav brak s đavlom.
Djevice kojima muškarac nije ovladao, stare žene koje su umaknule njegovoj moći,
smatraju se, lakše nego ostale, vješticama. Budući da je ženi sudbina da bude posvećena
drugome, ako ne trpi jaram muškarca, spremna je prihvatiti onaj đavla.
Oslobođena zlih duhova ritualima defloracije ili naprotiv pročišćena svojim
djevičanstvom, supruga se čini poželjnom lovinom. Grleći je, ljubavnik želi posjedovati
sva bogatstva života. Ona je cijela zemaljska fauna i flora: gazela, košuta, ljiljan i ruža,
baršunasta breskva, mirisna jagoda. Ona je drago kamenje, biser, ahat, perla, svila,
nebesko plavetnilo, svježina izvora, zrak, plamen, zemlja i voda. Svi pjesnici istoka i
zapada preobrazili su žensko tijelo u cvijeće, voće, ptice. I ovdje, kroz antiku, srednji
vijek i moderno doba, trebalo bi citirati cijelu jednu debelu antologiju. Dobro poznajemo
Pjesmu nad pjesmama gdje dragi kaže dragoj:
116
briana
U Arkani 17 André Breton nastavlja taj vječni spjev: »Meluzina u trenutku drugog
krika: iskrsnula je iz svojih nezaobljenih bokova, njezin je trbuh žetva kolovoza, njezino
je poprsje vatromet iz svijenih leđa, oblikovanih prema lastavičijim krilima, njezine su
grudi dva hermelina uhvaćena u njihovu vlastitom vrisku, zasljepljujuće jer su obasjane
žeravicama svojih ognjenih usta. A njezine ruke su duša brzaca koji pjevaju i mirišu...«
Muškarac na ženi pronalazi sjajne zvijezde i sanjarski mjesec, sunčanu svjetlost,
sjenu špilja. Zauzvrat, divlje cvijeće iz grmlja, ponosna ruža iz vrta su žene. Nimfe,
drijade, sirene, ondine, vile opsjedaju sela, šume, jezera, mora, pustopoljine. Ništa nije
toliko ukorijenjeno u muška srca kao taj animizam. Za mornara, more je opasna žena,
lukava, teška za osvojiti, no koju svojim trudom njeguje da bi je pripitomio. Ponosna,
buntovna, djevičanska i zločesta, planina je žena za alpinista koji je želi, riskirajući svoj
život, silovati. Često se tvrdi da ove usporedbe očituju seksualnu sublimaciju. Prije bismo
rekli da između žene i prirode izražavaju afinitet koji je jednako izvoran kao i sama
seksualnost. Muškarac od posjedovanja žene očekuje nešto više od zadovoljavanja
instinkta. Ona je povlašteni objekt putem kojega on podčinjava prirodu. Može se
dogoditi da tu ulogu igraju drugi objekti. Katkad na tijelima mladića muškarac traži
pijesak s plaže, mekoću noći, miris kozje krvi. No seksualna penetracija nije jedini način
kojim se može ostvariti tjelesno prisvajanje zemlje. U svojemu romanu, To an Unknown
God, Steinbeck prikazuje muškarca koji je kao posrednicu između sebe i prirode izabrao
stijenu obraslu mahovinom. U Mački, Colerte opisuje mladoga muža koji je usmjerio
svoju ljubav na omiljenu mačku, jer, preko te divlje i nježne životinje, ima utjecaj nad
senzualnim svijetom koji mu ljudsko tijelo njegove žene ne uspijeva dati. U moru, u
planini, Drugo se može jednako savršeno utjeloviti kao u ženi. Oni pružaju muškarcu
jednak pasivni i nepredvidiv otpor koji mu omogućuje da se ostvari. Oni su odbijanje
koje treba pobijediti, lovina koju valja posjedovati. Ako su more i priroda žene, to je zato
što je žena također za ljubavnika more i priroda.69
No ne može bilo koja žena jednako služiti kao posrednica između muškarca i
svijeta. Muškarcu nije dovoljno samo pronaći kod svoje partnerice spolne organe
komplementarne svojima. Ona mora utjelovljivati čaroban procvat života, a istodobno
mu skrivati zabrinjavajuće tajne. Od nje će se dakle ponajprije tražiti mladost i zdravlje,
jer stežući u rukama živu stvar, muškarac se njome može očarati samo zaboravivši da je
svaki život ispunjen smrću. On želi i više: da njegova draga bude lijepa. Ideal ženske
ljepote je promjenjiv, no neki zahtjevi ostaju konstanta. Među ostalima, budući da je ženi
suđeno da je se posjeduje, njezino tijelo bi trebalo nuditi inertna i pasivna svojstva
objekta. Virilna ljepota je prilagodba tijela aktivnim funkcijama, snaga, agilnost, gipkost,
manifestacija transcendencije koja animira tijelo koje nikad ne smije pasti u sebe
samoga. Ženski je ideal simetričan tomu samo u društvima poput Sparte, fašističke
Italije, nacističke Njemačke, koje namjenjuju ženu državi, a ne pojedincu, koje je
69
Samivelova rečenica, kako ju je naveo Bachelard (La Terre et les reveries de la volonte), je značajna: »Ove planine
koje spavaju oko mene, malo pomalo sam ih prestao smatrati neprijateljima s kojima se treba boriti, ženkama koje
treba baciti na noge ili trofejima koje valja osvojiti kako bih sebi i drugima priskrbio svjedočanstvo o vlastitoj
vrijednosti.« Dvosmislenost planina-žena uspostavlja se preko opće ideje »neprijatelja s kojim se treba boriti«,
»trofeja«, »svjedočanstva« o vrijednosti.
Vidimo kako se ta uzajamnost očituje primjerice i u ovim dvjema Senghorovim pjesmama:
Ženo gola, ženo mračna!
Zreli plode čvrste puti, tamne ekstaze crnoga vina, usta koja čine lirskima moja usta. Savano čistih obzora, savano
koja drhtiš pod vrelim milovanjem istočnog vjetra. I:
Ohol Kongo zaspao u tvojoj postelji šuma, kraljice pripitomljene Afrike, Neka falus planina visoko uzdigne tvoj
paviljon,
jer ti si žena po mojoj glavi, po mojemu jeziku, jer ti si žena po mojoj utrobi.
117
briana
70
»Hotentotkinje kod kojih steatopigija nije ni toliko razvijena ni toliko konstantna kao kod bušmanskih žena
smatraju tu građu estetikom i od djetinjstva masiraju stražnjice svojih kćeri da bi ih razvile. Jednako tako umjetno
gojenje žena, doslovno šopanje čija su dva glavna postupka nepokretnost i obilno hranjenje prikladnom hranom,
posebno mlijekom, pronalazimo u različitim afričkim regijama. Još uvijek ga prakticiraju imućni arapski i židovski
građani Alžira, Tunisa i Maroka« (Luquer, Journal de psychologie, 1934. Les Vénus des cavernes).
118
briana
na tom čudnom paradoksu da, želeći u ženi obuhvatiti prirodu, ali preobličenu,
muškarac posvećuje ženu izvještačenosti. Ona nije samo fizis nego jednako tako i
antifizis. Tomu nije tako samo u civilizaciji trajnih ondulacija, depilacije voskom,
steznika od lateksa, nego i u zemljama crnkinja s tanjurom u donjoj usni, u Kini i
posvuda na svijetu. Swift je u slavnoj odi Celiji prokazao tu mistifikaciju. S gađenjem
opisuje koketine rekvizite podsjećajući na životinjsku podčinjenost njezina tijela.
Dvostruko griješi zgražajući se. Jer muškarac želi ujedno da žena bude životinja i biljka i
da se krije iza umjetnog oklopa. Voli je kad izlazi iz valova i iz modnog salona, nagu i
odjevenu, nagu pod svojom odjećom, onakvu kakvom je točno i susreće u ljudskom
svijetu. Građanin u ženi traži animalnost. No za mladog seljaka koji služi vojni rok bordel
utjelovljuje svu magiju grada. Žena je polje i pašnjak, no također i Babilon.
Ipak, to je prva laž, prva izdaja žene: to je laž samoga života, koji, makar dolazio u
najprivlačnijim oblicima, uvijek ispunjavaju klice starosti i smrti. Način na koji se
muškarac koristi ženom uništava njezine najdragocjenije vrline: opterećena
majčinstvima, gubi svoju erotsku privlačnost. Čak i ako je neplodna, dovoljan je protok
godina pa da se njezine draži promijene. Nemoćna, stara, ružna, žena užasava. Kaže se da
je ocvala, uvela, kao što bi se reklo za biljku. Naravno, i kod muškaraca plaši trošnost. No
normalan muškarac ne doživljava druge muškarce kao put. Prema tim autonomnim i
tuđim tijelima osjeća samo apstraktnu solidarnost. Na ženskom tijelu, tom tijelu koje mu
je suđeno, muškarac osjetno doživljava propadanje tijela. Villonova »lijepa kurtizana«
promatra degradaciju svojega tijela neprijateljskim muškim očima. Stare ili ružne žene
nisu samo neatraktivni objekti, one izazivaju mržnju pomiješanu sa strahom. U njima se
pronalazi uznemirujući lik Majke, dok su draži supruge iščezle.
No i sama Supruga je opasan plijen. Demetra se nadživljava u Veneri iz vode, u
svježoj pjeni, s plavim paperjem. Prisvajajući si ženu užitkom koji iz nje izvlači, muškarac
također u njoj budi sumnjive moći plodnosti. Isti organ iz kojega žena rađa dijete je onaj
u koji muškarac prodire. Stoga je u svim društvima muškarac zaštićen tolikim tabuima
od prijetnji ženskog spola. Suprotan slučaj nije istinit, žena se nema ničega bojati od
muškarca. Muško spolovilo smatra se laičkim, svjetovnim. Falus može biti uzdignut na
dostojanstvo božanstva: u kultu kojim ga se štuje nema nikakvog elementa straha i u
svakodnevnom životu žena se ne mora mistično braniti od njega, on je za nju samo
povoljan. Zanimljivo je inače da u mnogim društvima ženskoga prava postoji veoma
slobodna seksualnost. No tako je samo tijekom ženinog djetinjstva, u njezinoj ranoj
mladosti, kad se koitus ne povezuje s idejom rađanja. Malinowski s nešto čuđenja
pripovijeda da mladi ljudi koji slobodno spavaju zajedno u »kući samaca« tako spremno
pokazuju svoju ljubav. To je zato što se smatra da neudana djevojka ne može zanijeti i
spolni čin je zato samo miran i običan užitak. Naprotiv, kad se jednom uda, muž joj više
ne smije udijeliti nijedan javni znak naklonosti, ne smije je dodirnuti, i svaka aluzija na
njihove intimne odnose je svetogrđe. To je zato što je ona tada dio strašne esencije
majke i zato što je koitus postao sveti čin. Otada je on okružen zabranama i
predostrožnošću. Koitus je zabranjen kad se kultivira zemlja, kad se sije, kad se sadi:
zato jer nije poželjno da se oplođujuće snage nužne za blagostanje žetve i, dakle, dobro
zajednice, rasipaju u međusobnim odnosima. Iz poštovanja prema moćima pripisanim
plodnosti naređuje se da se na njima štedi. No u većini prilika, suzdržavanje štiti
suprugovu muškost. Ono se zahtijeva kad muškarac polazi u ribolov, u lov, i posebice
kad se priprema za rat. U ujedinjavanju sa ženom muški princip slabi, i zato ga treba
izbjeći svaki put kad mu je potrebna cjelovitost njegove snage. Bilo je pitanje proizlazi li
strah koji muškarac osjeća od žene od straha koji osjeća od seksualnosti općenito, ili
obratno. Utvrđujemo da se, pogotovo u Levitskom zakonu, noćna polucija smatra
119
briana
nečistošću, iako žena s njom nema ništa. I u našim modernim društvima masturbaciju se
smatra opasnošću i grijehom: mnoga djeca i mladi ljudi koji joj se predaju to čine s
užasnom tjeskobom. Intervencija društva i posebno roditelja od samotnog je užitka
napravila porok. No više mladića je bilo spontano ustrašeno svojim prvim ejakulacijama:
bilo krv ili sperma, svako istjecanje vlastite supstance ih uznemirava. Ono je njihov život,
njihova mana koja im bježi. Svejedno, iako subjektivno muškarac može doživjeti erotska
iskustva u kojima žena nije prisutna, ona je objektivno umiješana u njegovu seksualnost:
kako je rekao Platon u mitu o androginima, muški organizam pretpostavlja onaj ženski.
Otkrivajući vlastiti spol muškarac otkriva ženu, premda mu nije dana ni od krvi i mesa,
ni kao slika. Obrnuto, utoliko što utjelovljuje seksualnost, žena je zastrašujuća. Nikad ne
možemo razdvojiti imanentan aspekt i transcendentan aspekt živog iskustva: ono čega
se bojim ili što želim je uvijek avatar moje vlastite egzistencije, sve mi se događa samo
kroz ono što nisam ja. Ne-ja je umiješano u mokre snove, u erekciju, ako ne precizno u
liku žene, barem kao priroda i život: pojedinac se osjeća opsjednutim čudnom magijom.
Također se dvosmislenost osjećaja prema ženi nalazi u muškarčevu stavu prema
vlastitom spolu: na njega je ponosan, smije mu se, srami ga se. Dječačić izazovno
uspoređuje svoj penis s penisima svojih drugova. Prva ga erekcija ujedno i ispunjava
ponosom i straši. Odrastao muškarac smatra svoje spolovilo simbolom transcendencije i
moći. Na njega je tašt kao na mišiće i istodobno kao na čarobnu milost: to je sloboda
bogata svom slučajnošću datosti, slobodno željena datost. U tom proturječnom aspektu
on se njime oduševljava. No sumnja da je u njemu zamka. Taj organ kojim bi se volio
afirmirati ga ne sluša. Otežao od neutaženih želja, neočekivano se podiže, katkad
olakšava u snu, i očituje sumnjivu i hirovitu vitalnost. Muškarac želi postići da duh
nadvlada život, aktivnost pasivnost. Njegova svijest drži prirodu na distanci, njegova je
volja oblikuje, ali, u liku spolovila, on u sebi ponovno pronalazi život, prirodu i pasivnost.
»Spolni organi su pravo središte volje, dok je suprotan pol mozak«, napisao je
Schopenhauer. Ono što on naziva voljom zapravo je privrženost životu, koji je patnja i
smrt, dok je mozak misao koja se odvaja od života predstavljajući si ga: seksualni stid je
po njemu stid koji osjećamo pred našom glupom tjelesnom tvrdoglavošću. No ako
odbacimo pesimizam svojstven njegovim teorijama, u pravu je kad u opreci spolovilo-
mozak vidi izraz dvostrukosti muškarca. Kao subjekt on postavlja svijet i, ostajući izvan
svemira koji postavlja, čini se njegovim suverenom. Pojmi li se kao put, kao spol, više nije
autonomna svijest, providna sloboda: uključen je u svijet, ograničen i smrtan objekt. Čin
rađanja zacijelo nadilazi granice tijela, ali ih u istom trenu i postavlja. Penis, otac
generacija, simetričan je majčinskoj maternici. Proizašao iz zametka koji se uhranio u
ženskoj utrobi, muškarac je i sam nositelj sjemena, i, tim sjemenom koje daje život,
njegov se vlastiti život također poriče. »Rođenje djece je smrt roditelja«, kaže Hegel.
Ejakulacija je obećanje smrti, afirmira vrstu nad pojedincem. Postojanje spolnog organa i
njegove aktivnosti niječu ponosnu jedinstvenost subjekta. To osporavanje duha životom
spolovilo pretvara u predmet sablazni. Muškarac veliča falus u mjeri u kojoj ga poima
kao transcendenciju i aktivnost, kao način prisvajanja drugoga. No srami ga se kad u
njemu vidi samo pasivnu put kroz koju postaje igračkom mračnih sila života. Taj se sram
često prerušava u ironiju. Tuđe spolovilo lako izaziva smijeh. No zato što erekcija izgleda
kao planirani pokret, a zapravo je trpljena, često se čini smiješnom. Sama prisutnost
genitalnih organa, čim ih se spomene, potiče veselje. Malinowski pripovijeda da je
divljacima među kojima je živio bilo dovoljno izgovoriti ime tih »sramotnih dijelova« da
bi se prolomio nezaustavljivi smijeh. Mnoge prostačke ili vulgarne šale rijetko idu dalje
od rudimentarnih igara riječima. U nekih primitivnih naroda žene će tijekom dana
posvećenih plijevljenju vrta brutalno silovati svakoga stranca koji dođe u selo.
120
briana
121
briana
dražima nema više volju, planove, budućnost. On više nije građanin, nego robovsko tijelo
svojih žudnji, on je prekrižen od društva, zarobljen u trenutku, pasivno bacan od
mučenja do želje. Perverzna čarobnica uzdiže strast nad obavezom, sadašnji trenutak
nad jedinstvom vremena, zadržava putnika daleko od doma, sije zaborav. Ako si nastoji
prisvojiti Drugo, muškarac mora ostati on sam. No u neuspjehu nemogućeg
posjedovanja, on pokušava postati to drugo s kojim se ne uspijeva ujediniti. Tada se
otuđuje, gubi, pije napitak koji ga čini stranim samome sebi, zaranja u dubinu
smrtonosnih mutnih voda. Majka posvećuje sina smrti dajući mu život. Ljubavnica
postiže da se ljubavnik odrekne života i prepusti vrhovnom snu. Ta veza koja ujedinjuje
ljubav i smrt patetično je naglašena u legendi o Tristanu, no ima izvorniju istinu. Rođen
iz tijela, muškarac se u ljubavi ostvaruje kao tijelo, a tijelo je obećano grobu. Time se
potvrđuje savez žene i smrti. Velika žetelica je preokrenuta figura plodnosti od koje
raste žito. No pojavljuje se također kao stravična nevjesta kojoj se pod mekim lažljivim
mesom nazire kostur.71
Dakle, ono što muškarac prije svega voli i prezire kod žene, kako ljubavnice tako i
majke, je zamrznuta slika životinjske sudbine, život nužan svojoj egzistenciji, no koji je
osuđuje na konačnost i smrt. Od dana svojeg rođenja muškarac počinje umirati: to je
istina koju utjelovljuje majka. Razmnožavajući se potvrđuje vrstu nad sobom samim: to
je ono što spoznaje u supruginim rukama. U uzbuđenju i užitku, čak i prije no što začne,
zaboravlja svoje jedinstveno ja. Pokušavajući ih razlikovati, pronalazi i u jednoj i u
drugoj jednu jedinu činjenicu, činjenicu tjelesnosti. Katkad je želi ostvariti: štuje svoju
majku, želi svoju ljubavnicu. Katkad se protiv njih buni, s gađenjem i strahom.
Značajan tekst u kojemu ćemo naći sintezu gotovo svih mitova jest onaj gdje Jean-
Michel Bloch u Kurdskoj noći opisuje zagrljaje mladog Saada sa ženom mnogo starijom
od sebe, no još lijepom, tijekom pljačke grada:
»Noć je prekrivala obrise stvari i osjete. Više nije stezao ženu uza se. Dospio je
napokon do kraja beskonačnog putovanja, koje je trajalo od početaka svijeta. Poništavao
se malo pomalo u golemosti koja se ljuljala oko njega bez kraja i lika. Sve su se žene
pomiješale u divovsku zemlju, nadvijenu nad njim, turobnu poput žudnje, uzavrelu
poput ljeta (...) On je međutim s bojažljivim divljenjem priznavao moć sadržanu u ženi,
duga napeta bedra od satena, koljena slična dvama brdima od bjelokosti. Kad je prolazio
glatkim lukom leđa, od struka do ramena, činilo mu se da dodiruje sam luk koji podržava
svijet. No trbuh ga je neprestano privlačio, elastičan i nježan ocean u kojem se svaki život
rađa i u koji se vraća, sklonište među skloništima, sa svojim plimama, obzorima,
neograničenim površinama.
Tada ga obuzme bijes da probije tu slasnu ovojnicu i da se napokon spoji sa samim
izvorom njezinih ljepota. Simultana težnja ih je obavila jednog oko drugog. Žena je još
postojala tek da se otvori kao tlo, da mu otvori svoje iznutrice, da se napuni
raspoloženjima voljenog. Oduševljenje postane ubojstvo. Ujedinili su se kao da se
probadaju.
(...) On, izolirani čovjek, odvojen, rastavljen, izvađen, iskrsnut će iz vlastite
supstance, pobjeći iz svojega tjelesnog zatvora i konačno slobodan, materijom i dušom,
otići u univerzalnu tvar. Njemu je namijenjena vrhovna radost, nikad do tog dana
doživljena, da nadiđe granice bića, da u istom uzbuđenju pomiješa subjekt i objekt,
pitanje i odgovor, da pripoji biću sve što nije biće, i da posljednjim grčem dostigne
kraljevstvo nedostižnog.
71
Na primjer u Prevertovom baletu Le Rendez-Vous (Sastanak) i u Cocteauovu Le Jeune Homme et la Mort (Mladić i
smrt), Smrt se prikazuje u obličju voljene djevojke.
122
briana
72
Do kraja 17. stoljeća teolozi - uz iznimku svetog Anselma - smatraju po doktrini svetog Augustina da je iskonski
grijeh impliciran samim zakonom rađanja: »Pohota je porok... ljudska put koja se iz nje rađa je put grijeha«, piše sveti
Augustin. A sveti Toma: »Budući da ujedinjenje spolova od grijeha prati pohota, ono prenosi iskonski grijeh na dijete.«
123
briana
utjelovljuju iskušenja zemlje, seksa, đavla. Svi Crkveni oci ustraju na činjenici da je žena
navela Adama na grijeh. Treba ponovno citirati Tertulijanove riječi: »Ženo! Ti si vrata
đavla! Ti si uvjerila onoga koga se đavo nije usudio napasti licem u lice. Zbog tebe je
Božji sin morao umrijeti. Trebala bi uvijek hodati odjevena u korotu i prnje.« Cijela se
kršćanska književnost trudi rasplamsati gađenje koje muškarac možda ćuti prema ženi.
Terulijan je definira kao Templum aedificatum super cloacam (hram podignut iznad
kanalizacije). Sveti Augustin s užasom ističe blizinu spolnih i izlučnih organa: Inter foeces
et urinam nascimur (Rođeni smo između izmeta i mokraće). Odbojnost kršćanstva za
žensko tijelo takva je da pristaje osuditi svojega Boga na sramotnu smrt no pošteđuje ga
mrlje rođenja: Efeški sabor u istočnoj crkvi, Lateranski u zapadnoj potvrđuju
djevičansko začeće Krista. Prvi Crkveni oci - Origen, Tertulijan, Jeronim - mislili su da je
Marija rodila u krvi i prljavštini kao i ostale žene. No prevladali su stavovi svetog
Ambrozija i svetog Augustina. Od srednjeg vijeka činjenica da ima tijelo smatrana je kod
žena sramotom. Sama je znanost dugo bila onemogućena tim gađenjem. Linné u svojem
traktatu o prirodi ostavlja po strani kao »odvratno« proučavanje ženskih spolnih organa.
Francuski liječnik des Laurens sa sablažnju se pita kako »tu božansku životinju tako
punu razuma i prosudbe koju zovemo muškarcem mogu privući opsceni dijelovi žene,
uprljani vlagom i sramotno smješteni na najniži dio trupa«. Danas se mnogi drugi
utjecaji miješaju s onim kršćanske misli. Čak i ona sama ima više od jednog aspekta. No u
puritanskom svijetu kao i u ostalima, mržnja prema puti se perpetuira. Izražava se na
primjer u Faulknerovoj Svjetlosti u kolovozu. Prva spolna iskustva u junaka izazivaju
strašne traume. U čitavoj je književnosti česta pojava prikaz mladića potresenog do
povraćanja nakon prvog snošaja. Iako je takva reakcija ustvari vrlo rijetka, ne opisuje ju
se slučajno tako često. Posebno u anglosaskim zemljama prožetim puritanstvom, žena u
većine adolescenata i mnogih muškaraca potiče manje-više otvoreni strah. On i u
Francuskoj postoji u priličnoj mjeri. Michel Leiris piše u L'Age d'homme (Doba zrelosti):
»Često sam sklon promatrati ženski organ kao nešto prljavo ili ranu, stoga ništa manje
privlačno, ali opasno samo po sebi, kao i sve što je krvavo, sluzavo, zaraženo.« Ideja
spolne bolesti odražava ta gađenja. Žena ne zastrašuje zato što prenosi bolesti. Bolesti su
te koje se čine odvratnima zato što dolaze od žene: čula sam za mladiće koji su si
zamišljali da je dovoljno prečesto imati spolne odnose da se zarazite gonorejom.
Također se spremno vjeruje da snošajem muškarac gubi svoju mišićnu snagu, bistroću
uma, njegov se fosfor troši, njegova osjetljivost se ogrubljuje. Istina je da i onanija nosi
iste opasnosti, a društvo je iz moralnih razloga smatra štetnijom od normalne seksualne
funkcije. Zakonski brak i volja za prokreacijom štite od erotskog prokletstva. No već sam
rekla da je u svaki spolni čin umiješano Drugo, a njegovo najuobičajenije lice je lice žene.
Naspram nje muškarac najčešće najočitije osjeća pasivnost vlastite puti. Žena je
vampirica, proždrljivica, izjelica, pijanica. Njezin se spolni organ pohlepno hrani
muškim. Neki su psihoanalitičari željeli dati znanstvene temelje tim zamišljajima: sav
užitak koji žena izvlači iz snošaja proizlazio bi iz toga da ona simbolički kastrira
muškarca i uzima mu spolni organ. No čini se da same te teorije zahtijevaju da ih se
psihoanalizira i da su liječnici koji su ih izmislili u njih projicirali strahove predaka.73
Izvor tih strahova jest to što u drugome, onkraj svakog pripajanja, ostaje drugost. U
patrijarhalnim društvima žena je zadržala mnogo zabrinjavajućih vrlina koje je imala još
u primitivnim društvima. Stoga se nju nikada ne prepušta prirodi, okružuje je se
tabuima, pročišćava ritualima, stavlja pod kontrolu svećenika. Muškarca se podučava da
joj nikada ne priđe u iskonskoj golotinji, nego putem ceremonija, sakramenata, koji je
73
Pokazali smo da mit o bogomoljki nema nikakva biologijskog temelja.
124
briana
odvajaju od zemlje, od puti, i preobražuju u ljudsko biće. Tada se magija koju posjeduje
kanalizira kao munja nakon izuma gromobrana i električnih centrala. Postaje čak
moguće iskoristiti je u interesu zajednice. Ovdje vidimo drugu fazu onoga oscilatornog
pokreta koji definira odnos muškarca prema svojoj ženki. Voli je kao svoju, boji je se kao
drugoga. No kao odbojno drugo će je još više pokušati učiniti svojom. Tu će je pokušati
uzdignuti do dostojanstva osobe i priznati kao sebi sličnog.
Ženska magija je u patrijarhalnoj obitelji dubinski pripitomljena. Žena omogućuje
društvu da u nju uklopi kozmičke sile. U svojem djelu Mitra-Varuna, Dumezil upozorava
da u Indiji, kao i u Rimu, postoje dva načina da se potvrdi muževna moć. U Varuni i
Romulu, kod Gandharva i Luperka, ona je agresija, otmica, nered, oholost. Tako se žena
čini kao biće koje treba oteti, silovati. Otete Sabinjanke pokazale su se neplodnima,
bičuje ih se remenjem od jareće kože, kompenzirajući nasilje većim nasiljem. No Mitra,
Numa, Brahmanke, Flamine naprotiv osiguravaju razuman red i ravnotežu grada. Tada
je žena povezana s mužem brakom i složenim obredima i, surađujući s njim, ona mu
osigurava dominaciju nad svim ženskim silama prirode. U Rimu, ako je flaminia umrla,
svećenik flamen dialis odstupa sa svoje funkcije. Tako u Egiptu Izida, izgubivši vrhovnu
moć božice majke, ostaje ipak velikodušna, nasmijana, dobronamjerna i mudra, sjajna
Ozirisova supruga. No kad se ženu tako prikazuje saveznicom muškarca, njegovim
dometkom, njegovom polovicom, nužno je obdarena sviješću, dušom. On ne bi mogao
tako intimno ovisiti o biću koje ne bi bilo dijelom ljudske esencije. Vidjeli smo da su već
Manuovi zakoni obećavali supruzi isti raj kao i njezinu suprugu. Što se muško više
individualizira i osvaja svoju individualnost, više će i u svojoj partnerici prepoznati
pojedinca i slobodno biće. Istočnjak, bezbrižan zbog vlastite sudbine, zadovoljava se
ženom koja mu predstavlja predmet užitka. No san zapadnjaka, kad se uzdignuo do
svijesti o jedinstvenosti svojega bića, jest da bude prepoznat od tuđe i poslušne slobode.
Grk u zatvorenici gineceja ne pronalazi bližnjega kojega želi: stoga daje ljubav muškim
partnerima čija je put, kao i njegova, puna svijesti i slobode, ili je pak posvećuje
heterama čiji su neovisnost, kultura i duh gotovo ravnopravni njegovima. No kad
okolnosti to dopuste, supruga je ta koja najbolje može odgovoriti muškim potrebama.
Rimski građanin u matroni vidi osobu: u Korneliji i Ariji posjeduje svojeg dvojnika.
Paradoksalno, kršćanstvo je to koje će proglasiti, na određenoj razini, jednakost
muškarca i žene. Kršćanstvo u ženi prezire put, no ako se zaniječe kao tijelo, ona je
jednako kao muško Božji stvor, otkupljena Spasiteljevim činom. Stoga je uz bok
muškarcima svrstana među duše kojima su obećane nebeske radosti. Muškarci i žene su
sluge Božje, gotovo jednako aseksualni kao anđeli, te se, zajedno, s pomoću milosti Božje,
othrvavaju zemaljskim iskušenjima. Ako pristane zanijekati svoju animalnost, žena će
samom činjenicom što je utjelovljavala grijeh, biti također najsjajnije utjelovljenje
trijumfa odabranih koji su ga pobijedili.74 Dakako, božanski Spasitelj koji upravlja
otkupljenjem ljudi je muško. No čovječanstvo mora sudjelovati u vlastitom spasenju, i u
svojem najponiznijem, najperverznijem obliku će biti pozvano da očituje svoju
submisivnu dobru volju. Krist je Bog, no žena, Djevica Marija, vlada nad svim ljudskim
bićima. Ipak, samo sekte koje nastaju na marginama društva u ženi oživljavaju drevne
povlastice velikih božica. Crkva izražava i služi patrijarhalnu civilizaciju gdje priliči da
žena ostane pripojena muškarcu. Pretvarajući se u njegovu poslušnu sluškinju postaje i
blagoslovljenom sveticom. Tako se usred srednjega vijeka stvara najdovršenija slika
žene pogodne muškarcima: lice Kristove Majke okružuje se slavom. Ona je zrcalna,
74
Odatle povlašteno mjesto koje zauzima na primjer u Claudelovu djelu
125
briana
obrnuta slika grešnice Eve, gazi zmiju pod nogama. Ona je posrednica spasenja, kao što
je Eva bila posrednica prokletstva.
Kao Majka, žena je bila zastrašujuća. U majčinstvu je treba preobličiti i podčiniti.
Marijino djevičanstvo ponajviše ima negativnu vrijednost: ona kojom je put otkupljena
nije putena, ona ne bijaše ni dotaknuta niti posjedovana. Azijskoj Velikoj Majci također
se nije priznavao muž: rodila je svijet i vladala njime sama. Mogla je biti lascivna iz hira,
no njezina veličina Majke nije bila umanjena zadacima nametnutim supruzi. Tako Marija
nije obilježena prljavštinom koju implicira seksualnost. Bliska ratnici Minervi, ona je
kula od bjelokosti, citadela, neosvojiva tvrđava. Antičke svećenice, kao većina kršćanskih
svetica, također su bile djevice. Žena posvećena dobru treba mu biti posvećena u sjaju
svojih netaknutih snaga. Treba u svojoj nepripitomljenoj cijelosti zadržati princip svoje
ženskosti. Oduzimajući Mariji karakter supruge, to činimo kako bismo što čišće u njoj
istaknuli ženu-majku. No bit će slavljena samo prihvaćajući podređenu ulogu koja joj je
dodijeljena. »Ja sam sluškinja Gospodinova.« Prvi put u povijesti čovječanstva majka
pada na koljena pred svojim sinom. Slobodno priznaje svoju inferiornost. Tu je vrhovna
muška pobjeda koja se konzumira u marijanskom kultu. On je rehabilitacija žene kroz
ostvarivanje njezina poraza. Ištar, Astarta, Kibela bile su okrutne, hirovite, pohotne. Bile
su moćne. Izvor smrti kao i života, rađajući muškarce pretvarale su ih u svoje roblje.
Kako život i smrt u kršćanstvu još ovise samo o Bogu, muškarac proizašao iz
materinskog krila iz njega je zauvijek pobjegao, zemlja još dobiva samo njegove kosti.
Sudbina njegove duše odigrava se u predjelima gdje su majčinske moći ukinute.
Sakrament krštenja čini smiješnima ceremonije pri kojima se palilo ili utapalo posteljicu.
Na zemlji više nema mjesta za magiju. Bog je jedini kralj. Priroda je izvorno loša, ali
suočena s milošću ona je nemoćna. Majčinstvo kao prirodni fenomen ne daje nikakvu
moć. Stoga ženi preostaje, ako želi sama u sebi prevladati izvornu mrlju, samo da se
pokloni pred Bogom čija je volja pokorava muškarcu. Tim pokoravanjem ona može u
muškoj mitologiji zauzeti nov položaj. Pokorena, gažena, kad je nastojala biti
dominantna i tad nije izravno abdicirala, mogla je biti poštovana kao vazal. Ne gubi
nijedan od svojih primitivnih atributa. No oni mijenjaju predznak: od kobnih postaju
raskošni. Crna magija pretvara se u bijelu magiju. Kao sluškinja, žena ima pravo na
veličanstvenije apoteoze.
Budući da je podčinjena kao majka, ponajprije kao majku će je se štovati i cijeniti.
Od dva drevna lica majčinstva, muškarac današnjice želi poznavati samo nasmiješeno
lice. Vremenski i prostorno ograničen, posjedujući samo tijelo i konačan život, muškarac
je samo pojedinac unutar strane Prirode i Povijesti. Ograničena kao i on, slična njemu jer
je i u njoj duh, žena pripada Prirodi, prelazi je beskrajna struja života. Ona se dakle čini
posrednicom između pojedinca i kozmosa. Kad je lik majke postao ohrabrujući i svet,
razumije se da se muškarac prema njoj okreće s ljubavlju. Izgubljen u prirodi, pokušava
se od nje spasiti, no razdvojen od nje, teži se opet spojiti s njom. Čvrsto postavljena u
obitelj, u društvo, u skladu sa zakonima i običajima, majka je sama inkarnacija Dobroga:
priroda u kojoj sudjeluje postaje dobra. Ona više nije neprijateljica duha. I ako postane
tajanstvenom, riječ je o nasmiješenoj tajni, poput one tajne bogorodica Leonarda da
Vincija. Muškarac ne želi biti žena, no sanja o tome da obgrli u sebi sve što postoji, dakle
također tu ženu koja nije. U kultu koji posvećuje majci nastoji si prisvojiti ta strana
bogatstva. Priznati se sinom svoje majke znači priznati svoju majku u sebi, znači
integrirati ženskost utoliko koliko je ona veza sa zemljom, sa životom, s prošlošću. U
Vittorinijevu Razgovoru na Siciliji, to je ono što će junak tražiti kod svoje majke: rodnu
grudu, njezine mirise i plodove, svoje djetinjstvo, uspomenu svojih predaka, tradicije,
korijenje od kojega ga je njegova individualna egzistencija rastavila. Baš ta
126
briana
ukorijenjenost egzaltira u muškarca ponos nadilaženja. Voli se sam sebi diviti kad se
otima iz majčinih ruku da bi pošao u pustolovine, budućnost, rat. Taj odlazak ne bi bio
toliko dirljiv kad ne bi bilo nikoga tko bi ga pokušao zadržati. Izgledao bi poput
slučajnosti, ne poput dugo priželjkivane pobjede. Također voli to što zna da majčine ruke
ostaju spremne ponovno ga primiti. Nakon napetosti akcije, junak voli kod svoje majke
ponovno iskusiti odmor imanencije. Ona je sklonište, san. Milovanjem njezinih ruku on
ponovno uranja u krilo prirode, pušta se da ga nosi jaka struja života jednako mirno kao
u maternici, kao u grobu. I ako tradicija nalaže da umre zazivajući majku, to je zato što je,
pod majčinim pogledom, sama smrt udomaćena, simetrična rađanju, neodvojivo
povezana s čitavim tjelesnim životom. Majka ostaje povezana sa smrću kao u antičkom
mitu o Parkama. Na njoj je da pokopa mrtve, da ih oplakuje. No njezina je uloga u suštini
ta da integrira smrt u život, društvo, dobro. Tako se kult »junačkih majki« sustavno
ohrabrivao. Ako društvo od majki dobiva to da šalju sinove u smrt, misli da ih ima pravo
ubiti. Zbog utjecaja koji majka ima nad svojim sinovima, za društvo je pogodno da si ga
anektira: zato je majka okružena tolikim znacima poštovanja, obdarena svim vrlinama,
zato se oko nje stvara religija od koje se ne smije pobjeći, a da to ne bude proglašeno
svetogrđem ili blasfemijom. Majku pretvaraju u čuvaricu morala. Kao sluškinja
muškarca, sluškinja vlasti, vodit će nježno svoju djecu utabanim putovima. Čim je neko
društvo odlučnije optimistično, poslušnije će prihvatiti taj nježni autoritet, i majka će tim
više biti transfigurirana. Američka »mom« postala je taj idol kojega opisuje Philipp
Wyllie u Generaciji zmija, jer je službena ideologija Amerike najtvrdoglaviji optimizam.
Glorificirati majku znači prihvatiti rođenje, život i smrt ujedno u njihovu životinjskom i
društvenom obliku, to znači proglasiti sklad prirode i društva. Budući da sanja o
ostvarenju te sinteze, Auguste Comte od žene pravi božanstvo budućeg Čovječanstva. No
isto tako se zato sve pobune okomljuju na lik majke. Gazeći je, odbijaju zadano za koje se
smatra da im je nametnuto od čuvarice običaja i zakona.75
Poštovanje kojim je okrunjena majka, zabrane kojima je okružena, odguruju
neprijateljsko gađenje koje se spontano miješa s nježnošću koju izaziva. Ipak, u
latentnom obliku strah od majčinstva postoji. Posebno je zanimljivo primijetiti da je u
Francuskoj, u srednjem vijeku, nastao sporedni mit koji omogućuje tim gađenjima da se
slobodno izraze: to je mit Punice. Od fablioa do vodvilja, muško izrugivanje majčinstvu
općenito preko lika ženine majke ne poznaje tabua. Mrzi to što je žena koju voli bila
75
Ovdje bi valjalo navesti cijelu pjesmu Michela Leirisa pod nazivom Majka. Evo nekoliko ulomaka:
Majka u crnom, lila, ljubičastom - kradljivica noći, - to je čarobnica čiji vas tajni pothvat donosi na svijet, ona koja
vas njiše, mazi, polaže u lijes, kad ne prepusti - krajnja igračka - vašim rukama koje je nježno polažu u grob, svoje
sklupčano tijelo…
Majka - slijepa statua, fatalnost uzdignuta u središte neoskvrnjenog svetišta - to je priroda koja vas miluje, vjetar
koji vas zapahuje, svijet koji u vas cijeli zajedno prodire, diže vas u nebo i zagađuje…
Majka - bila ona mlada ili stara, lijepa ili ružna, milostiva ili tvrdoglava - je karikatura, čudovište ljubomorne
žene, propali prototip - pretpostavimo li da je Ideja (uvela Pitija na tronošcu svojega strogog velikog slova) samo
parodija živih, lakih, sjajnih misli...
Majka - bio joj bok obao ili suh, grudi drhteće ili čvrste - to je pad obećan, od iskona, svakoj ženi, postupno
mrvljenje blještave stijene pod slapom mjesečnice, polagani pokop - pod pijeskom stare pustinje - raskošne i prelijepe
karavane.
Majka - anđeo smrti koja vreba, svemira koji steže, ljubavi koju valovi vremena odbacuju - to je školjka besmislene
grafike (znak sigurnog otrova) koju treba baciti u duboka jezera, stvarateljica krugova za zaboravljene vode.
Majka - tamna lokva, vječno u koroti za svime i za nama samima - to je hlapljiva pošast koja se šareni i krepava,
napuhujući mjehurić po mjehurić svoju veliku bestijalnu sjenu (sramotu tijela i mlijeka), ukočeni veo koju bi grom koji tek
treba puknuti morao rasparati…
Hoće li jednoj od tih nevinih gadura ikad pasti na pamet da se vuče bosonoga kroz stoljeća da bi iskupila taj zločin: što
nas je rodila?
127
briana
začeta. Punica je očita slika trošnosti na koju je osudila svoju kćer dajući joj život, njezina
pretilost i bore navještaju pretilost i bore obećane mladenki čija je budućnost time tužno
predočena. Kraj svoje majke više ne djeluje kao individua, nego kao primjer vrste. Više
nije željena lovina, voljena družica, jer se njezina jedinstvena egzistencija rasipa u
univerzalnom životu. Njezinu posebnost rugalački osporava općenitost, autonomiju
duha ukorijenjenost u prošlosti i tijelu. Taj podsmijeh muškarac objektivira kao
groteskni karakter. No u njegovu smijehu ima toliko kivnosti jer itekako zna da je
sudbina njegove žene sudbina svakoga ljudskog bića, to jest i njegova sudbina. U svim
zemljama su legende i bajke ovako utjelovljavale okrutnu stranu majčinstva u pomajci.
To je maćeha koja želi pogubiti Snjeguljicu. U zločestoj punici - gđi Fichini koja bičuje
Sophie u knjigama grofice Segur - preživljava drevna Kali s ogrlicom od odrubljenih
glava.
No iza posvećene Majke gura se četa čarobnica bijele magije koje u službu ljudi
stavljaju biljne sokove i zvjezdana zračenja: bake, starice očiju punih dobrote, sluškinje
velika srca, sestre milosrdnice, medicinske sestre zlatnih ruku, ljubavnice poput one
koju sanja Verlaine:
Ženama se pridaje svijetli misterij čvorastih trsova, svježe vode. One ozdravljuju i
liječe; njihova je mudrost tiha mudrost života, razumiju bez riječi. Kraj njih muškarac
gubi ponos. Poznaje nježnost prepuštanja i ponovnog postanka djetetom, jer između njih
ne postoji nikakva bitka za prestiž. Ne može prirodi zavidjeti na njezinim nadljudskim
vrlinama. U svojoj se posvećenosti mudre stručnjakinje koje ga njeguju prepoznaju kao
sluškinje. On se podvrgava njihovim blagotvornim moćima jer zna da u tom
podvrgavanju ostaje njihov gospodar. Sestre, prijateljice iz djetinjstva, čiste mlade
djevojke, sve buduće majke dio su te blagoslovljene čete. I sama supruga, kad nestane
njezine erotske čarolije, čini se mnogim muškarcima manje ljubavnicom, a više majkom
njihove djece. Od dana kad je majka posvećena i podčinjena može je se bez straha naći
kod također posvećene i poslušne partnerice. Otkupiti majku znači otkupiti tijelo, dakle
puteni savez i suprugu.
Lišena svojih magijskih oružja bračnim ritualima, ekonomski i socijalno podređena
mužu, »dobra supruga« je za muškarca najdragocjenije blago. Ona mu toliko dubinski
pripada da s njime dijeli istu prirodu: »Ubi tu Gaius, ego Gaia«. Ima njegovo ime, njegove
bogove, on je za nju odgovoran. Naziva je svojom polovicom. Ponosi se svojom ženom
kao kućom, zemljom, stadima, bogatstvom, katkad čak i više. Preko nje očituje u očima
svijeta svoju moć. Ona je njegova mjera, i njegov zemaljski dio. Kod istočnjaka žene
moraju biti debele: da se vidi da je dobro uhranjena i tako služi na čast svojem
gospodaru. Muslimana se to više cijeni što posjeduje veći broj žena i što su one
raskošnijeg izgleda. U buržujskom društvu, jedna od uloga namijenjenih ženama jest da
zastupaju: njihova ljepota, šarm, inteligencija, elegancija su vanjski znakovi muževa
bogatstva jednako kao i karoserija njegova automobila. Bogat, kiti je krznom i nakitom.
Siromašniji, hvalit će njezine moralne vrline i njezinu kućansku darovitost. I onaj
najbjedniji, ako se povezao sa ženom koja ga služi, smatra da posjeduje nešto na zemlji.
Junak Ukroćene goropadnice okuplja cijelo susjedstvo da bi pokazao s kakvim je
128
briana
autoritetom uspio ukrotiti ženu. Svojevrsni kralj Kandaula leži u gotovo svakom
muškarcu. Pokazuje svoju ženu jer time smatra da izlaže vlastite zasluge.
No žena ne laska samo muškoj društvenoj taštini. Ona mu omogućuje i intimniji
ponos. On je očaran dominacijom koju nad njom provodi. Na naturalističke slike pluga
koji siječe brazdu nadovezuju se duhovniji simboli žene kao osobe. Ne samo erotski,
nego i moralno, intelektualno, muž »oblikuje« svoju suprugu. On je obrazuje, obilježava,
nameće joj svoj otisak. Jedno od maštanja u kojima muškarac uživa jest maštarija
prodiranja u stvari svojom voljom, modeliranja njihova oblika, prodiranja u njihovu
supstanciju. Žena je vrhovna »mekana glina« koja se pasivno prepušta obradi i
oblikovanju, odupire se popuštajući, što omogućuje muškom djelovanju da se nastavlja.
Preplastična materija poništava se svojom poslušnošću. Ono što je u žene dragocjeno
jest to što nešto u njoj uvijek izmiče bilo kojem zagrljaju. Tako je muškarac gospodar
realnosti koja je tim dostojnija da se njome ovlada zato što ga preplavljuje. Ona u njemu
budi jedno neznano biće koje s ponosom prepoznaje kao sebe sama. U kreposnim
bračnim orgijama otkriva sjaj svoje animalnosti: on je Mužjak. U skladu s time, žena je
ženka, no ta riječ katkad poprima najlaskaviji prizvuk. Ženka koja nosi, doji, liže svoje
mlade, brani ih, spašava ugrožavajući svoj život, primjer je za čovječanstvo. Muškarac
nježno od svoje družice zahtijeva to strpljenje, tu posvećenost. To je još uvijek Priroda,
ali prožeta svim vrlinama korisnim društvu, obitelji, glavi obitelji, koju potonji
namjerava zatvoriti u kuću. Jedna od želja zajedničkih djetetu i mužu jest da otkriju tajnu
skrivenu unutar stvari. Iz toga gledišta materija je varljiva. Lutka izvađene utrobe, s
utrobom vani, nema više unutrašnjosti. U unutrašnjost živih stvari mnogo je teže
prodrijeti. Ženska utroba je simbol imanencije, dubine. Djelomično odaje svoje tajne, uz
ostalo kad se zadovoljstvo ocrta na ženskom licu. No također ih zadržava. Muškarac
zarobljava u kući mračne otkucaje života, a pritom im posjedovanje ne uništava
tajnovitost. U ljudskom svijetu žena preuzima uloge životinjske ženke. Ona održava
život, vlada područjima imanencije. Toplinu i intimnost maternice prenosi u dom. Ona je
ta koja čuva i oživljava kuću u kojoj je pohranjena prošlost, u kojoj se oblikuje
budućnost. U njoj nastaju nove generacije i ona hrani već rođenu djecu. Zahvaljujući njoj
život koji muškarac diljem svijeta rasipa radom i djelovanjem ponovno se sabire u jednu
točku poniranjem u njezinu imanenciju. Kad se navečer vrati kući, eto ga usidrenog na
zemlji. Žena osigurava kontinuitet dana. Kakve god bile opasnosti s kojima se suočava u
vanjskom svijetu, ona jamči ponavljanje obroka, sna. Ona popravlja sve što djelovanje
uništava ili troši. Priprema okrepu umornom radniku, njeguje ga ako je bolestan,
posprema, pere. I u bračni svijet koji čini i perpetuira uvodi cijelo prostranstvo svijeta.
Pali vatru, kiti kuću cvijećem, pripitomljuje sunčeve zrake, vodu, zemlju. Jedan buržujski
pisac kojega je citirao Bebel ovako sažima, posve ozbiljno, taj ideal: »Muškarac želi
nekoga kome ne samo da srce kuca za njega, nego čija mu ruka briše čelo, koji zrači
mirom, redom, spokojem, tihi autoritet nad njim samim i nad stvarima koje nalazi svaki
dan ulazeći u kuću; želi nekoga tko sve obavija tim neizrecivim mirisom žene koja je
oživljujuća toplina obiteljskog života.«
Vidimo koliko se produhovio lik žene od pojave kršćanstva. Ljepota, toplina,
intimnost koje muškarac nastoji obuhvatiti putem nje nisu više opipljiva svojstva.
Umjesto da sažima ugodan karakter stvari, postaje njihova duša. Dublja od senzualnog
misterija, u njezinu srcu postoji tajna i čista prisutnost u kojoj se odražava istina svijeta.
Ona je duša kuće, obitelji, doma. Također je duša većih kolektiva: gradova, pokrajina,
nacija. Jung primjećuje da su gradovi uvijek uspoređivani s Majkom zato što u njedrima
nose građane. Zato se Kibelu prikazivalo okrunjenu kulama. Iz istoga razloga govorimo o
»majci domovini«. No u ženi ne pronalazi svoj simbol samo plodno tlo, nego i mnogo
129
briana
Tako joj se obraća Valéry. Nimfe i vile kršćanski je svijet zamijenio manje tjelesnim
pojavama. No kuće, krajolike, gradove i same pojedince i dalje proganja neopipljiva
ženskost.
Ta istina pokopana u noći stvari sjaji i na nebu. Kao savršena imanencija, duša je
istodobno transcendentno, Ideja. Ne samo gradovi i narodi, nego i entiteti, apstraktne
76
Alegorijska je u sramotnoj pjesmi koju je nedavno »počinio« Claudel i u kojoj Indokinu naziva »tom žutom ženom«;
afektivna je naprotiv u stihovima crnog pjesnika:
Duša crne zemlje gdje spavaju stari
živi i govori večeras
nemirnom snagom uzduž tvojih šupljih bokova.
77
Crayonné au théâtre.
130
briana
Vječno žensko
vuče nas uvis,
78
Filologija je po tom pitanju prilično tajanstvena; svi se lingvisti slažu da je podjela konkretnih riječi u rodove čisto
slučajna. Svejedno je u francuskom jeziku većina entiteta ženskog roda: ljepota, odanost itd. U njemačkom je većina
tuđica, drugih riječi, ženska: die Bar itd.
131
briana
»Ti si dama ozdravljujućih ruku čiji tako lijepi, tako dugi, tako bijeli prsti obnavljaju
nosove, usta, prave nove oči i nove uši. Gasiš vrućice, oživljavaš paralizirane, podižeš
slabe, uskrsavaš mrtve.«
U ovim invokacijama nalazimo većinu ženskih atributa koje smo spomenuli.
Djevica je plodnost, ružičasto, izvor života; mnoge je slike povezuju s bunarom, izvorom,
fontanom. Izraz »Izvor života« jedan je od najraširenijih. Ona nije stvoriteljica, no
oplođuje, iznosi na svjetlost ono što je bilo skriveno pod zemljom. Ona je dubinska
stvarnost zatočena u izgledu stvari: Jezgra, Srž. Njome se umiruju žudnje: ona je dana
muškarcu da ih utaži. Posvuda gdje je život ugrožen, ona ga spašava i obnavlja: ona liječi
i osnažuje. I stoga što život emanira iz Boga, kao posrednica između čovjeka i života, ona
je također poveznica između Boga i čovječanstva. »Đavolja vrata«, rekao je Tertulijan.
No, preobličena, žena je »vrata raja«. Slike nam je prikazuju kako otvara vrata ili prozor
prema raju. Ili pak kako podiže ljestve između zemlje i nebesa. Još jasnije, nalazimo je
kao odvjetnicu koja moli svojega Sina za spasenje ljudi: mnoge slike Posljednjeg suda
prikazuju Djevicu kako otkriva svoje grudi i preklinje Krista u ime svojega slavnog
majčinstva. Ona pod svojim skutima štiti djecu ljudi. Njezina milostiva ljubav prati ih na
oceanima, bojnim poljima, kroz opasnosti. U ime milosrđa ublažava Božju Pravdu:
»Djevice s vagama« s osmijehom naginju vagu na kojoj se važu duše na stranu Dobra.
Ova milosrdna i nježna uloga jedna je od najvažnijih među svim ulogama
pripisanim ženi. Čak i integrirana u društvo, žena mu lagano prelazi granice jer ima
lukavu velikodušnost Života. Ta udaljenost između konstrukcija koje priželjkuju muški i
arbitrarnosti prirode čini se u određenim slučajevima uznemirujuća. No postaje
blagotvorna kad se žena, previše poslušna da bi ugrozila djelo muškaraca, zadovolji
njegovim obogaćivanjem i ublažavanjem njegovih preoštrih rubova. Muški bogovi
predstavljaju sudbinu; kod božica nalazimo arbitrarnu blagonaklonost, hirovitu
naklonost. Kršćanski Bog ima strogoću Pravde, Djevica blagost milosrđa. Na zemlji su
muškarci branitelji zakona, razuma, nužnosti. Žena zna za izvornu arbitrarnost samog
muškarca i te nužnosti u koju on vjeruje. Odatle prilagodljiva velikodušnost i tajanstvena
ironija što cvjeta na njezinim usnama. Rodila je u boli, njegovala muške rane, doji
novorođenče i pokapa mrtve. Zna sve što ranjava muški ponos i ponižava njegovu volju.
Klanjajući se pred njim i podređujući tijelo duhu, drži se tjelesnih granica duha.
Osporava ozbiljnost teške muške arhitekture, ublažava joj uglove. U nju unosi
bezrazložnu raskoš, nepredviđenu ljupkost. Njezina moć nad muškarcima proizlazi iz
toga što ih ona nježno priziva skromnoj svijesti o njihovu autentičnom položaju. To je
tajna njezine bolne, ironične i ljubavne mudrosti bez iluzija. Čak i lakomislenost,
hirovitost, neznanje u njoj su šarmantne vrline jer se šire ispod i onkraj svijeta u kojem
muškarac bira živjeti no u kojemu se ne voli osjećati zarobljenim. Nasuprot zarobljenim
značenjima, korisnom oruđu, ona uzdiže tajnu netaknutih stvari. Ulicama gradova i
obrađenim poljima provlači dah poezije. Poezija nastoji uhvatiti ono što postoji onkraj
svakodnevne proze: žena je eminentno poetska stvarnost jer u nju muškarac projicira
sve što je odlučio ne biti. Ona utjelovljuje San. San je za muškarca najintimnija i najviše
strana prisutnost, ono što ne želi, što ne radi, prema čemu teži i što se ne može
dosegnuti. Tajanstveno Drugo koje je dubinska imanencija i daleka transcendencija
posudit će mu svoje osobine. Tako Aurelija posjećuje Nervala u snu i u liku sna mu daje
cijeli svijet. »Počela je rasti pod jasnom zrakom svjetlosti tako da je malo-pomalo vrt
poprimio njezin oblik, te su gredice i stabla postali ukrasi i volani njezine haljine; dok su
njezin lik i ruke utiskivali svoje obrise u purpurne nebeske oblake. Gubio sam je iz vida
kako se preobražavala jer se činilo da nestaje u vlastitoj veličini. 'Oh! nemoj mi pobjeći!
zavapio sam; jer priroda umire s tobom.'«
132
briana
79
Pritom se podrazumijeva da one zaista očituju intelektualne kvalitete savršeno identične s onim muškima.
133
briana
ondje više srame svojega bogatstva: stjecanju novca posvećuju čitav život, kako bi ga
potrošili ako ga ne bi posvetili nekoj ženi? Orson Welles, među inima, utjelovio je u
Građaninu Kaneu imperijalizam te lažne velikodušnosti: kako bi potvrdio vlastitu moć,
Kane odlučuje obasuti darovima nepoznatu pjevačicu i nametnuti je javnosti kao veliku
pjevačicu. Moglo bi se i u Francuskoj naći mnogo malih građanina Kanea. U drugom
filmu, The Razor's Edge, kad se junak vrati iz Indije ispunjen apsolutnom mudrošću,
jedino za što je odluči upotrijebiti jest da spasi prostitutku. Jasno je da se tako,
zamišljajući se darivateljem, osloboditeljem, otkupiteljem, muškarac još nada pokoriti
ženu. Jer, da bi se probudilo Uspavanu ljepoticu, ona mora spavati. Potrebna su
čudovišta i zmajevi da bi bilo zatočenih kraljevni. Što je muškarac skloniji teškim
pothvatima, veće će mu zadovoljstvo biti dati ženi neovisnost. Pobjeda je još uvijek
dojmljivija od spašavanja ili davanja. Ideal prosječnoga zapadnog muškarca, to je žena
koja se slobodno podvrgava njegovoj dominaciji, koja ne prihvaća njegove zamisli bez
rasprave, no koja popušta pred njegovim argumentima, koja mu se opire inteligencijom
da bi se na kraju dala uvjeriti. Što je veći njegov ponos, to više voli opasnu pustolovinu:
ljepše je pripitomiti Pentezileju nego oženiti Pepeljugu koja pristaje na to. »Ratnik voli
opasnost i igru, zato voli ženu koja je najopasnija igra«, rekao je Nietzsche. Muškarac koji
voli igru i opasnost bez nezadovoljstva gleda kako se žena pretvara u amazonku ako se
nada da će je pokoriti.80 Svim srcem želi da ta borba za njega ostane igrom dok žena u
nju ulaže svoju sudbinu. Tu leži istinska pobjeda muškarca, osloboditelja ili osvajača;
žena ga slobodno priznaje kao svoju sudbinu.
Tako izraz »imati ženu« ima dvostruki smisao: funkcije objekta i suca nisu
razdvojene. Od trenutka kad se ženu počinje promatrati kao osobu, može je se osvojiti
samo uz njezin pristanak, treba je privoljeti. Osmijeh Uspavane ljepotice ispunjava
Šarmantnog princa: suze radosnice i zahvalnosti zatočenih kraljevni daju za pravo
vitezovu lukavstvu. S druge strane, njezin pogled nema apstraktnu strogoću muškog
pogleda, on se da šarmirati. Tako su junaštvo i poezija načini zavođenja, no prepuštajući
se zavođenju žena egzaltira junaštvo i poeziju. U očima individualista, ona posjeduje još
važniju povlasticu: ona mu se čini ne kao mjera univerzalno priznatih vrijednosti, nego
otkriće njegovih pojedinačnih zasluga i njegova samog bića. Muškarca njemu slični sude
po tome što je napravio, u svojoj objektivnosti i prema općim mjerilima. No neke od
njegovih kvaliteta, uz ostale njegove glavne kvalitete, mogu zanimati samo ženu. Njegova
muževnost, šarm, zavođenje, nježnost, okrutnost odnose se samo na nju. Ako želi dati
vrijednost svojim najtajnijim vrlinama, ona mu je apsolutno potrebna. Kroz nju će
iskusiti čudo djelovanja kao drugi, drugi koji je također njegovo najdublje ja. Postoji
Malrauxov tekst koji dojmljivo izražava ono što individualist očekuje od voljene žene.
Kyo se u njemu pita: »Čujemo glasove drugih ušima, svoj grlom. Da. Svoj život također
osjećamo grlom, a živote drugih?... Za druge, ja sam ono što sam napravio... Samo za May
on nije bio ono što je napravio. Samo za njega, ona je bila sasvim drugo od njezine
biografije. Zagrljaj kojim ljubav drži bića zalijepljena jedno za drugo protiv samoće, nije
stigao u pomoć muškarcu: nego ludi, neusporedivom čudovištu, dražem od svega
ostalog, koje je svako biće za sebe i koje njeguje u svojem srcu. Otkad mu je umrla majka,
May je bila jedino biće za koje on nije bio Kyo Gisors, nego najbliži suučesnik... Muškarci
nisu moji bližnji, oni su ti koji me promatraju i prosuđuju. Moji su bližnji oni koji me vole
i ne promatraju, koji me vole usprkos svemu, koji me vole usprkos neuspjehu, usprkos
podlosti, usprkos izdaji, mene, a ne ono što činim ili ću učiniti, koji će me voljeti toliko
80
Američki kriminalistički romani - ili oni napisani na američki način - upadljiv su primjer toga. Junaci Petera
Cheyneya uz ostalo uvijek se bore s nekom krajnje opasnom ženom, nepripitomivom za svakoga osim za njih: nakon
dvoboja koji se odvija kroz cijeli roman, napokon je pobjeđuje Campion ili Callaghan i ona pada u njegove ruke.
134
briana
koliko ću voljeti sam sebe, sve do samoubojstva.«81 Ono što Kyov stav čini humanim i
dirljivim jest što on implicira uzajamnost i što traži od May da ga voli u njegovoj
autentičnosti, a ne da mu pruža ugađajući odraz njega samoga. Kod mnogih je
muškaraca taj zahtjev degradiran: umjesto otkrivanja istine, u dubini ženskih očiju traže
svoju sliku ispunjenu divljenjem i zahvalnošću, diviniziranu. Ako se ženu tako često
uspoređivalo s vodom, među ostalim je stoga što je ona zrcalo u kojemu se muški Narcis
ogleda: naginje se nad nju s dobrom ili lošom vjerom. No ono što u svakom slučaju od nje
traži jest da izvan njega bude sve što ne može obuhvatiti u sebi, jer je unutrašnjost
egzistenta samo ništavilo i jer se, da bi se pojmio, on mora projicirati u neki objekt. Žena
je za njega vrhovna nagrada jer je, u stranom obliku koji može posjedovati tjelesno,
njegova vlastita apoteoza. To je to »neusporedivo čudovište«, on sam, koje grli kad u
rukama drži biće koje za njega sažima svijet i kojemu je nametnuo svoje vrijednosti i
zakone. Dakle, ujedinjujući se s tim drugim kojega je napravio svojim, nada se poimanju
sebe samoga. Blago, lovina, igra i rizik, muza, vodič, sutkinja, posrednica, zrcalo, žena je
Drugo u kojemu se subjekt nadilazi bez ograničenja, koje mu se suprotstavlja ne niječući
ga. Ona je Drugo koje se da anektirati ne prestavši pritom biti Drugo. Time je toliko
nužna muškarčevoj sreći i njegovu trijumfu da se može reći da, kad ne bi postojala,
muškarci bi je izmislili.
Oni je jesu izmislili.82 No ona postoji i bez toga. Zato je ona istodobno i utjelovljenje
njihova sna i njihov neuspjeh. Ne postoji nijedan lik žene koji odmah ne dolazi i sa
svojom obrnutom slikom: ona je Život i Smrt, Priroda i Umjetno, Svjetlost i Noć. Pod
kojim god je kutom promotrimo, uvijek ćemo naići na istu oscilaciju koja proizlazi iz toga
što se neesencijalno nužno vraća u esencijalno. U liku Majke Božje i Beatrice opstaju Eva
i Kirka.
Kierkegaard piše: »Ženom ideal ulazi u život i što bi bez nje bio muškarac? Mnogi je
muškarac postao genijem zahvaljujući nekoj djevojci... no nijedan nije postao genijem
zahvaljujući djevojci čiju je ruku dobio...«
»U negativnom odnosu žena čini muškarca produktivnim u idealnosti... Negativni
odnosi sa ženom mogu nas učiniti beskonačnima... pozitivni odnosi sa ženom čine
muškarca konačnim u najširim proporcijama.«83 To znači da je žena nužna onoliko
koliko ostaje Ideja u koju muškarac projicira vlastitu transcendenciju. No kobna je kao
objektivna stvarnost, koja postoji za sebe i ograničena je u sebi. Odbijajući oženiti
zaručnicu Kierkegaard smatra da je sa ženom ostvario jedini vrijedan odnos. I ima pravo
u smislu da mit žene postavljene kao beskonačno Drugo odmah povlači za sobom svoju
suprotnost.
Zato što je ona lažno Beskonačno, Ideal bez istine, otkriva se kao konačnost i
mediokritet te istodobno kao laž. Tako je prikazana kod Laforguea. On kroz čitav svoj
opus izražava mržnju prema mistifikaciji za koju smatra muškarca jednako krivim kao
ženu. Ofelija i Saloma u biti su samo »male žene«. Hamlet razmišlja: »Tako me Ofelija
voljela, kao svoje 'dobro' i zato što sam bio moralno i socijalno nadmoćan dobrima
njezinih malih prijateljica. Koliko sitnih rečenica o blagostanju i udobnosti koje bi joj
pobjegle iz usta u doba kad se pale svjetiljke!« Zbog žene muškarac sanja, a ona je pak
zaokupljena razmišljanjem o komforu i gulašu. Govori joj se o njezinoj duši, a ona je
samo tijelo. Misleći da ganja Ideal ljubavnik je igračka prirode koja iskorištava sve te
mistifikacije radi reprodukcije. Ona zapravo predstavlja ono svakodnevno života. Ona je
81
La Condition humaine. Ljudska sudbina.
82
»Muškarac je stvorio ženu, dakle s čime? S jednim rebrom svojega boga, svojega ideala« (Nietzsche, Sumrak idola).
83
In vino veritas.
135
briana
glupost, oprez, osrednjost, dosada. To uz ostalo izražava pjesma pod imenom »Naša
mala družica«:
84
Vidjeli smo da je to u Grčkoj i u srednjem vijeku bilo tema brojnih lamentacija.
136
briana
137
briana
138
briana
139
briana
pripada nijednom muškarcu, ali se nudi svima i živi od te prodaje. Tako nalazi strašnu
neovisnost raskošnih primitivnih boginja-majki i utjelovljuje Ženstvenost koju muško
društvo nije posvetilo, koje je još uvijek ispunjeno zlokobnim moćima. U spolnom činu,
muškarac si ne može zamisliti da je posjeduje, samo je prepušten demonima puti, to je
poniženje, mrlja koju ponajviše osjećaju Anglosasi za koje je put manje-više prokleta.
Naprotiv, muškarac koji se ne boji putenosti, voljet će kod prostitutke njezinu
velikodušnu i sirovu afirmaciju. U njoj će prepoznati egzaltaciju ženstvenosti koju ne
umanjuje nikakav moral. Pronaći će u njezinu tijelu one magične vrline koje su nekoć
ženu približavale zvijezdama i moru. Henry Miller spavajući s prostitutkom osjeća da
prodire u same ponore života, smrti, kozmosa. Spaja se s Bogom na dnu vlažne tame
gostoljubive vagine. Jer je ona, na margini licemjerno moralnog svijeta, vrsta parije,
također možemo »izgubljenu djevojku« smatrati izazovom svim službenim vrlinama.
Njezino je beščašće povezuje s autentičnim sveticama. Jer će ono što je bilo poniženo biti
uzdignuto. Krist je s naklonošću promatrao Mariju Magdalenu. Grijeh lakše od
licemjerne vrline otvara vrata raja. Tako će uz Sonju Raskoljnjikov žrtvovati arogantni
muški ponos koji ga je povukao u zločin. Ubojstvom je potrošio želju za separacijom koja
postoji u svakom muškarcu: rezignirana, napuštena od svih, ponizna prostitutka je ta
koja najbolje može prihvatiti njegov zavjet abdikacije.85 Izraz »izgubljena djevojka«
pobuđuje uznemirujući odjek. Mnogi muškarci sanjaju o tome da se izgube. To nije tako
lako, ne uspijeva se lako u pozitivnom liku dosegnuti Zlo. Čak se i demonsko boji
prevelikih zločina. Žena omogućuje da se bez velikog rizika slave crne mise gdje se
Sotonu evocira bez izravnog poziva. Ona je na margini muškog svijeta: djela koja je se
tiču nemaju pravih posljedica. Ipak je ona ljudsko biće i stoga se preko nje može pobuniti
protiv ljudskih zakona. Od Musseta do Georgesa Bataillea, posjećivanje »djevojaka«
predstavlja užasan i fascinantan razvrat. Kod žena su de Sade i Sacher-Masoch tažili želje
koje su ih proganjale. Njihovi učenici, i većina muškaraca s »porocima« koje valja
zadovoljiti, obraćaju se najčešće prostitutkama. Od svih žena upravo su one
najpodčinjenije mužjaku, a svejedno mu još više umiču. Zbog toga mogu poprimiti toliko
različitih značenja. No nema ženske figure, djevice, majke, supruge, sestre, sluškinje,
ljubavnice, vatrene vrline, nasmiješene odaliske, koja ne bi mogla tako sažeti nestalne
muške težnje.
Na psihologiji je, i pogotovo na psihoanalizi, da otkriju zašto se pojedinac više veže
za ovaj ili onaj aspekt Mita s bezbrojnim licima. I zašto ga baš u toj jedinstvenoj formi
utjelovljuje. No u sve komplekse, opsesije, psihoze, upetljan je taj mit. Posebno velik broj
neuroza proizlazi iz vrtoglavice zabranjenog. Do nje ne može doći ako prethodno nisu
ustanovljeni tabui. Vanjski društveni pritisak nedovoljan je da bi se objasnila prisutnost
neuroza. Zapravo, društvene zabrane nisu samo konvencije. One, uz ostala značenja,
imaju ontološki smisao koji svaki pojedinac zasebno doživljava. Na primjer, zanimljivo je
proučiti »Edipov kompleks«. Prečesto ga se smatra produktom borbe između
instinktivnih težnji i društvenih zahtjeva. No to je prije svega sukob u subjektu samom.
Vezanost djeteta s majčinim dojkama je najprije veza sa Životom u njegovoj najizravnijoj
formi, u njegovoj općenitosti i imanenciji. Odbijanje odvikavanja od dojke je odbijanje
napuštenosti na koju je pojedinac osuđen čim se odvoji od Cjeline. Od toga, i kako se
postupno individualizira i sve više odvaja, možemo ocijeniti »seksualnom« sklonost koju
85
Marcel Schwob poetski izlaže taj mit u Livre de Monelle. »Govorit ću ti o malim prostitutkama i znat ćeš početak...
Vidiš, one suosjećaju s vama i miluju vam ruku svojom mršavom rukom. Razumiju vas jedino ako ste jako nesretni.
Plaču s vama i tješe vas... Nijedna od njih, znaš, ne može ostati s vama. Bile bi pretužne i srame se ostati kad više ne
plačete, ne usude vas se gledati. Nauče vas lekciju koju vas moraju naučiti i odlaze. Dolaze kroz hladnoću i kišu
poljubiti vas u čelo i osušiti vaše oči i užasna tama ih ponovno uzima... Ne valja misliti na to što mogu učiniti u tami.«
140
briana
86
Stendhalov primjer ovdje je frapanran.
141
briana
do zla ona karnalno utjelovljuje sve moralne vrijednosti i njihove suprotnosti. Ona je srž
djelovanja i ono što ga sprječava, muškarčevo poimanje svijeta i njegov neuspjeh. Kao
takva ona je izvor svega muškog promišljanja o egzistenciji i svakog izraza nje koji može
dati. Svejedno radi na tome da ga odvrati od samoga sebe, da ga uroni u tišinu i smrt. Uza
sluškinju i partnericu, on očekuje da mu je žena i publika i sudac, da ga potvrdi u njegovu
bitku. No ona mu se suprotstavlja svojom ravnodušnošću, to jest ruganjem i
podsmijehom. U nju projicira ono što želi i čega se boji, ono što voli i što mrzi. I ako mu je
teško o njoj išta reći, to je stoga što se muškarac cijeli u njoj traži i što je ona Cjelina.
Samo, ona je Cjelina na neesencijalni način: ona je sve Drugo. I, kao drugo, ona je također
drugo nego ona sama, drugo nego ono što se od nje očekuje. Kao sve, ona nikad nije
upravo ono što bi trebala biti. Ona je stalno razočaranje, samo razočaranje egzistencije
koja se nikad ne uspijeva dosegnuti ni pomiriti s totalitetom egzistenata.
142
briana
Drugo poglavlje
87
Sur les femmes / O ženama
143
briana
88
Le Songe / San
89
Les Jeunes Filles
90
To je postupak koji Adler smatra klasičnim izvorom psihoza. Pojedinac podijeljen između »volje za moći« i
»kompleksa inferiornosti« uspostavlja između društva i sebe najveću moguću distancu tako da se ne bi morao suočiti
s testom stvarnosti. Zna da bi on minirao težnje koje može zadržati samo u sjeni lažnog.
144
briana
se ona negativno definira. Žena je žena zbog nedostatka muževnosti. To je sudbina koju
svako žensko biće mora trpjeti u nemogućnosti da je promijeni. Ona koja je namjerava
izbjeći svrstava se na najniži stupanj ljudske ljestvice: ne uspijeva postati muškarcem, a
odbija biti ženom. Ona je samo smiješna karikatura, privid. To što je tijelo i svijest ništa
ne pridonosi njezinoj stvarnosti. Svojedobno platonist, Montherlant čini se smatra da
samo Ideje ženskosti i muškosti posjeduju biće. Pojedinac koji nije dio ni jedne niti druge
samo prividno postoji. Nemilosrdno osuđuje one »vještice« koje su dovoljno drske da se
postave kao autonomni subjekti, da misle, da djeluju. Opisom Andrée Hacquebaut misli
dokazati da se svaka žena koja se trudi od sebe napraviti osobu pretvara u namrštenu
marionetu. Da, Andrée je ružna, nezgrapna, loše odjevena i čak prljava, sa sumnjivim
noktima i podlakticama. Ono malo kulture što joj se pripisuje dovoljno je da ubije svu
njezinu ženstvenost. Costals nas uvjerava da je inteligentna, no svakom stranicom koju
joj posvećuje, Montherlant nas uvjerava u njezinu glupost. Costals tvrdi da prema njoj
osjeća simpatiju. Montherlant nam je čini odvratnom. Tom spretnom dvosmislenošću
dokazuje se glupost ženske inteligencije, utvrđuje se da jedno iskonsko posrnuće kvari
kod žene sve muške kvalitete kojima ona teži.
Montherlant je spreman odavde izuzeti sportašice. Autonomnom vježbom svojega
tijela one mogu osvojiti duh, dušu. Svejedno ih je lako spustiti s tih visina: od pobjednice
na tisuću metara, kojoj je posvetio entuzijastičnu himnu, Montherlant se oprezno
udaljava. Znajući da je može lako zavesti, ne želi joj priuštiti tu sramotu. Alban je zove na
vrh, ali Dominique se ondje nije zadržala. Zaljubila se u njega: »Ona koja je cijela bila
duh, duša, sada se znojila, odavala tjelesni miris, i, gubeći zrak, pročišćavala grlo.«91
Bijesan, Alban je otjera. Možemo cijeniti ženu koja je sportskom disciplinom ubila u sebi
putenost, no ogavnu sablazan predstavlja autonomna egzistencija pretočena u žensko
tijelo. Žensko tijelo je vrijedno prijezira čim u njemu obitava neka svijest. Ženi priliči da
bude čisto tijelo. Montherlant odobrava orijentalni stav: kao predmet uživanja, slabiji
spol ima mjesto na zemlji, nesumnjivo skromno, ali važeće. Opravdano je užitkom koji iz
njega crpi muškarac i samo tim užitkom. Idealna žena je savršeno glupa i podčinjena.
Uvijek je spremna primiti muškarca, i od njega nikad ništa ne traži. Takva je Douce
(Nježna), koju Alban cijeni kad mu to odgovara, »Douce, zavidno glupa i tim više
poželjna što je gluplja... beskorisna izvan ljubavi te stoga čvrsto ali nježno izbjegavana.«
Takva je mala Arapkinja Radidja, mirna zvjerčica ljubavi koja poslušno prihvaća užitak i
novac. Tako možemo zamisliti tu »žensku životinju« koju junak susreće u španjolskom
vlaku: »Djelovala je toliko tupo da sam je poželio.« Autor objašnjava: »Kod žena je
iritantno njihovo prezanje ka razumu. Ako prenaglase svoju animalnost, graniče s
nadljudskim.«92
No Montherlant ni po čemu nije orijentalni sultan, za to mu u prvom redu
nedostaje senzualnosti. Daleko je od oduševljavanja »ženskom zvijeri« bez skrivenoga
motiva. One su »bolesne, gadne, nikad posve čiste«93. Costals nam povjerava da kosa
mladića miriše jače i finije od ženske. Katkad osjeća gađenje kraj Solange, pred »tim
slatkastim, gotovo mučnim mirisom, i tim tijelom bez mišića, bez živaca, poput bijelog
puža«. Sanja o njemu dostojnijim zagrljajima, zagrljajima među jednakima, gdje se
nježnost rađa iz pobijeđene snage... Orijentalac požudno kuša ženu i tako se među
ljubavnicima uspostavlja tjelesna uzajamnost: to pokazuju gorljive invokacije Pjesma
nad pjesmama, bajke iz Tisuću i jedne noći i mnoge arapske pjesme u čast voljene žene.
91
Le Songe / San
92
La Petite Infante de Castille
93
Les Jeunes Filles
145
briana
Da, ima loših žena. No ima ih i slasnih, i senzualni se muškarac prepušta njihovim
rukama s povjerenjem, ne osjećajući se pritom poniženim. Dok je Montherlantov junak
uvijek u defenzivi: »Uzimati i ne biti uzet, jedina prihvatljiva formula između
superiornog muškarca i žene.« Rado govori o trenutku želje, koji mu se čini agresivnim,
muževnim trenutkom. Izbjegava trenutak užitka. Možda bi mogao otkriti da se i on znoji,
uspuhuje, »pušta mirise«, ali ne... tko bi se usudio udahnuti njegov miris, osjetiti njegovu
vlažnost? Njegovo razoružano tijelo ne postoji ni za koga, jer nema nikoga pred njim: on
je jedina svijest, čista transparentna i suverena prisutnost. Ako za njegovu svijest užitak i
postoji, to ne uzima u obzir. To bi značilo da je užitak ovladao njime. Samozadovoljno
govori o užitku koji je dao, nikad o onom što ga je primio. Primanje znači ovisnost. »Od
žene želim da joj pružim užitak.«94 Živa toplina požude značila bi suučesništvo, a on joj
ga nimalo ne priznaje. Preferira bahatu samoću dominacije. Kraj žena on traži ne
senzualna nego cerebralna zadovoljstva.
Ponajprije zadovoljstva ponosa koji se želi izraziti, ali bez rizika. Pred ženom
»imamo isti osjećaj kao pred konjem, bikom kojem ćemo prići: jednaku nesigurnost i istu
sklonost iskušavanju svoje moći«95. Usporediti tu svoju moć s drugim muškarcima bilo
bi previše smjelo. Oni bi intervenirali u testiranje. Nametali bi nepredviđene standarde,
davali tuđu presudu. Pred bikom, konjem, muškarac ostaje svoj vlastiti sudac, onaj koji je
beskrajno sigurniji. Također, ako dobro odabere ženu, ostaje sam pred njom: »Ja ne
volim u jednakosti, jer u ženi tražim dijete.« Ovaj truizam ništa ne objašnjava: zašto traži
baš dijete, a ne ravnopravnu osobu? Montherlant bi bio iskreniji kad bi rekao da njemu,
Montherlantu, nema ravna, odnosno točnije da ga ne želi imati: boji se sebi sličnog. U Les
Olympiques divi se strogosti natjecanja, koja stvaraju hijerarhije gdje je nemoguće varati.
No on sam nije shvatio tu lekciju. U nastavku svojega opusa i života, njegovi se junaci kao
i on sam klone svake konfrontacije: imaju posla sa životinjama, krajolikom, djecom,
ženama-djecom, no nikada s jednakima. Zaljubljen u strogu lucidnost sporta,
Montherlant za ljubavnice prihvaća samo one žene od čijeg suda njegov bojažljivi ponos
ne mora nimalo strahovati. Bira »pasivne i vegetativne«, infantilne, glupe, iskvarene.
Sustavno izbjegava pripisati im svijest: ako joj otkrije tračak, pobuni se i odlazi. Sa
ženom ne treba ostvariti nikakav intersubjektivan odnos: ona u muškom carstvu valja
biti samo živi objekt. Nikad ne može biti zamišljena kao subjekt; njezino se gledište
nikad ne može uzeti u obzir. Montherlantov junak posjeduje navodno arogantan moral,
no on je jednostavno komotan. Tiču ga se samo odnosi sa samim sobom. Veže se sa
ženom - ili bolje rečeno, veže si ženu - ne da bi u njoj uživao, nego da bi uživao u sebi.
Budući da je ona apsolutno inferiorna, ženska egzistencija pokazuje supstancijalnu,
esencijalnu i neuništivu superiornost muškarca. Bez rizika.
Tako Doucina blesavost omogućuje Albanu da »na neki način rekonstruira
senzacije drevnog poluboga ženeći Gusku iz bajke«96. Čim dotakne Solange, Costals se
pretvara u moćnog lava: »Tek što su sjeli jedno pokraj drugog, stavio je ruku na
djevojčino bedro (preko haljine), te je potom stavio posred njezina tijela kao što lav drži
šapu na komadu mesa koji je osvojio...« Ta gesta koju u tami kinodvorane svakodnevno
radi toliko muškaraca za Costalsa je »primitivna gesta Gospodara«.. Kad bi imali poput
njega smisao za veličinu, svi bi ljubavnici i muževi koji ljube svoje drage prije no što će ih
imati, za badava doživljavali te moćne metamorfoze. »Lagano je mirisao lice te žene,
poput lava koji, trgajući meso koje drži među šapama, svako malo zastane da bi ga
94
Les Jeunes Filles
95
La Petite Infante de Castille
96
Le Songe
146
briana
polizao.« Taj mesojedski ponos nije jedino zadovoljstvo koje mužjak dobiva od svoje
ženke. Ona mu je izlika da slobodno, kako mu dođe i uvijek bez rizika, doživi vlastito
srce. Costals će tako jedne noći uživati u patnji, sve dok, zasićen okusom vlastite boli, ne
nasrne veselo na pileći batak. Vrlo si rijetko čovjek može dopustiti takav hir. No postoje
druge, moćne i suptilne radosti. Na primjer, Costals prezrivo pristane odgovoriti na neka
ženska pisma, i katkad tome čak brižljivo pristupa. Jednoj nadahnutoj seljančici, piše na
koncu pedantne disertacije: »Sumnjam da me možete shvatiti, no bolje i tako nego da se
ja ponižavani pred vama.« Katkad rado modelira ženu prema svojem ukusu: »Želim da za
mene budete arapski šal... Nisam vas uzdignuo do sebe da budete išta drugo nego ja.«
Zabavlja ga izmišljanje lijepih uspomena za Solange. No ponajprije kad spava sa ženom,
opijeno osjeća svoju genijalnost. Davatelj užitka, mira, topline, snage, ta bogatstva koja
troši ga ispunjavaju. On sam ljubavnicama ne duguje ništa. Da bi u to bio siguran, često ih
plaća. No čak i kad je odnos ravnopravna razmjena, žena mu je bez recipročnosti dužna:
ona ništa ne daje, on uzima. Također smatra sasvim normalnim da, nakon što je
razdjeviči, pošalje Solange u kupaonicu. Čak i ako je žena voljena, izvan pitanja je da se
muškarac za nju žrtvuje. On je mužjak po božanskom pravu, ona je po božanskom pravu
osuđena na vjedro i bide. Costalsov ponos tako vjerno oponaša grubost da ga je teško
razlikovati od nepristojnoga putujućeg trgovca.
Prva ženska zadaća jest da udovolji potrebama njegove velikodušnosti. Kad pomisli
da Solange ne cijeni njegova milovanja, Costalsa obuzima divljački bijes. Ako mu je draga
Radidja, tomu je tako jer njezino lice odražava radost čim u nju uđe. Tako da uživa
osjećajući se istodobno kao predator i divni princ. Svejedno nas zbunjuje odakle dolazi
grozničava želja za uzimanjem i zadovoljavanjem ako je uzeta i zadovoljena žena samo
jadna stvar, bljutava put u kojoj treperi zamjena za svijest. Kako Costals može gubiti
toliko vremena s tim beskorisnim stvorenjima?
Ta proturječja daju nam uvid u raspon njegova ponosa, tu čistu taštinu.
Suptilniji užitak jakoga, velikodušnoga gospodara jest sažaljenje prema nesretnoj
rasi. Costalsa s vremena na vrijeme gane kad u svojem srcu osjeti toliko bratske težine,
toliko simpatije za ponizne, toliko »sažaljenja za žene«. Što je dirljivije od nepredviđene
nježnosti grubih bića? Oživljava u sebi plemenitu sliku razglednice gradića Epinala kad
se naginje nad te bolesne životinje, žene. Čak i sportašice rado vidi pobijeđenima,
ozlijeđenima, iscrpljenima, umrtvljenima. Ostale želi tim bespomoćnije moguće. Njihov
mu se mjesečni jad gadi, no svejedno nam povjerava da je uvijek »kod žena preferirao
one dane kad je znao da su dobile«... Katkad i popušta pred tim sažaljenjem. Obvezuje se,
gotovo i održi obećanja: obećaje pomoći Andrée, oženiti Solange. Kad se sažaljenje
povuče iz njegove duše, ta obećanja nestaju. Nema li pravo promijeniti mišljenje? On je
taj koji donosi pravila igre koju igra sa sobom samim kao jedinim partnerom.
Inferiorna, jadna, to nije dovoljno. Montherlant želi da žena izaziva prijezir. Katkad
tvrdi da je sukob želje i prijezira patetična drama: »Ah! Željeti ono što preziremo, koja
tragedija!... Privući i odgurnuti gotovo u jednom mahu, zapaliti i brzo odbaciti kao što se
radi sa šibicom, tragedija naših odnosa sa ženama!«97 Zapravo, tragedije nema osim iz
gledišta šibice, zanemarivoga gledišta. Što se onoga tko je pali tiče, brižnog da si ne
opeče prste, previše je jasno da ga ova gimnastika oduševljava. Kad mu ne bi pričinjalo
užitak »željeti ono što prezire«, ne bi tako sustavno odbijao željeti ono što cijeni. Alban
ne bi odbacio Dominique, odlučio bi »voljeti u jednakosti«, i mogao bi izbjeći toliki
prijezir prema onome što želi. Na kraju krajeva, što je to toliko vrijedno prijezira u maloj
španjolskoj plesačici, zgodnoj, strastvenoj, jednostavnoj? Je li tomu razlog njezino
97
La Petite Infante de la Castille
147
briana
98
Le Maître de Santiago
99
Le Solstice de juin, str. 301
148
briana
se, gadi. Sluša samo vlastiti užitak. On je suveren, slobodan, jedinstven. No te životinje
moraju biti samo životinje, planski će ih se izabrati, laskati njihovim slabostima,
postupat će se s njima kao sa životinjama toliko odlučno da će na kraju prihvatiti svoj
položaj. Slično su se tome bijelci iz Louisiane i Georgije oduševljavali crnačkim sitnim
krađama i lažima, potvrđujući tako superiornost vlastite boje kože. A ako koji od tih
crnaca ustraje u poštenju, zbog toga će s njime postupati gore. Tako se u
koncentracijskim logorima sustavno prakticiralo ponižavanje ljudi. Vladajuća rasa u tom
je poniženju nalazila dokaz svoje nadljudske esencije.
Ovo nije slučajna podudarnost. Dovoljno se zna o Montherlantovu divljenju
nacističkoj ideologiji. Rado je gledao kako svastika, tj. sunčani kotač, trijumfira u proslavi
sunca. »Pobjeda Sunčanog kotača nije samo pobjeda Sunca, pobjeda poganstva. To je
pobjeda sunčeva principa, da se sve mijenja... U tom sam danu vidio trijumf principa
kojim sam prožet, koji sam opjevao, za koji s potpunom sviješću osjećam da vlada mojim
životom.« Također je poznato s koliko je ustrajnim osjećajem veličine tijekom okupacije
Francuzima nudio primjer Nijemaca koji »dišu veliki stil snage«. Ista panična sklonost
lakoći zbog koje bježi od sebi ravnih, baca ga na koljena pred pobjednicima. Misli da se
tim klečanjem poistovjećuje s njima. Dakle sad je pobjednik, što je uvijek želio biti,
makar nad bikom, gusjenicama, ženom, nad životom samim i slobodom. Treba reći da je
i prije pobjede laskao »totalitarnim čarobnjacima«100. Poput njih, i on je oduvijek bio
nihilist, oduvijek je prezirao ljude. »Ljudi nisu vrijedni čak ni da ih se vodi (i
čovječanstvo vam ne treba ništa učiniti da biste ga u toj mjeri prezirali).«101 Poput njih,
vjerovao je da su neka bića: rase, nacije ili on sam, Montherlant, apsolutno povlaštena,
što im nad drugima daje sva prava. Čitav njegov moral opravdava i zaziva rat i
osuđivanje. Da bi se ocijenio njegov stav prema ženama, bilo bi dobro pobliže proučiti tu
etiku. Jer napokon, trebalo bi znati u ime čega su osuđene.
Nacistička mitologija imala je povijesnu infrastrukturu: nihilizam je odražavao
njemački očaj. Kult junaka služio je pozitivnim ciljevima za koje su poginuli milijuni
vojnika. Monthetlantov stav nema pozitivne protuteže te odražava samo njegov vlastiti
egzistencijalni izbor. Zapravo, njegov junak odabire strah. U svakoj svijesti postoji težnja
suverenosti, no može je se potvrditi samo riskiranjem. Nijedna superiornost nikada nije
dana, jer je čovjek ništa kad ga se svede na vlastitu subjektivnost. Hijerarhije se mogu
ustanoviti samo ljudskim radom i djelima. Poštovanje se stalno mora osvajati: to zna i
Montherlant. »Prava imamo samo na ono što smo spremni riskirati.« No on sam se nikad
nije želio riskirati među sebi sličnima. I zato što se ne usudi suočiti s čovječanstvom, on
ga poništava. »Naporna prepreka, prepreka bića«, kaže kralj iz Mrtve kraljice. To je stoga
što ona pobijaju ugodnu »bajkovitost« koju tašt čovjek stvara oko sebe. Treba ih
zanijekati. Nevjerojatno je da nijedno od Montherlantovih djela ne oslikava sukob
muškarca s muškarcem. Suživot je velika životna drama. On je zaobilazi. Njegov junak
uvijek ustaje sam pred životinjama, djecom, ženama, krajolikom. On je plijen vlastitih
želja (poput kraljice iz Pasifaje), ili vlastitih zahtjeva (poput Le Maitre de Santiago), no
nikad nema nikoga uza sebe. Čak ni Alban u Le Songe nema prijatelja: Prineta za života
prezire, uzbuđuje se tek nad njegovim mrtvim tijelom. Montherlantov opus, kao i njegov
život, priznaje samo jednu svijest.
Time iz toga svemira nestaje svaki osjećaj. Intersubjektivni odnos ne može
postojati ako postoji samo jedan subjekt. Ljubav je bijedna, no ne prezire je u ime
100
L'Équinoxe de septembre, str. 57
101
Aux fontaines du désir
149
briana
150
briana
151
briana
107
Zaljubljene žene
152
briana
zajedno dohvaćaju Drugo, Cjelinu. Tako i Paul i Clara u trenutku svoje ljubavi.108 Ona je
za njega »snažan, stran divlji život koji diše uz njegov u mraku ovoga sata. Sve je to bilo
toliko iznad njih samih da se on utišao. Sreli su se, i svojim susretom ujedinili rast
raznovrsnih stabljika trave, glasanje vivka i kretanje zvijezda«. Lady Chatterley i Mellors
dohvaćaju iste kozmičke radosti. Miješajući se jedno s drugim, miješaju se sa stablima, sa
svjetlošću, s kišom. Lawrence je tu doktrinu naširoko objasnio u Obrani Lady Chatterley:
»Brak je samo iluzija ako nije trajno i krajnje faličan, ako nije povezan sa suncem i
zemljom, s mjesecom, zvijezdama i planetima, s ritmom dana i ritmom mjeseci, s ritmom
godišnjih doba, godina, desetljeća i stoljeća. Brak nije ništa ako se ne temelji na krvnoj
vezi. Jer je krv supstancija duše.« »Krv muškarca i žene dvije su vječno različite rijeke
koje se ne mogu pomiješati.« Stoga te dvije rijeke svojim meandrima okružuju ukupnost
života. »Falus je volumen krvi koji ispunjava žensku dolinu krvi. Moćna rijeka muške
krvi u njezinim krajnjim dubinama okružuje veliku rijeku ženske krvi... međutim nijedna
ne prelazi svoje brane. To je najsavršenije ujedinjenje... i jedna od najvećih tajni.« To
ujedinjenje čarobno obogaćuje, no zahtijeva da se ukinu težnje »osobnosti«. Kad se
osobnosti nastoje dosegnuti ne zanijekavši se, kao što se obično događa u modernoj
civilizaciji, njihovo je nastojanje osuđeno na propast. Tada postoji »osobna, prazna,
hladna, nervozna, poetska« seksualnost, štetna za svačiji životni tijek. Ljubavnici su tada
jedno drugome sredstva, što između njih proizvodi mržnju. Primjer su Lady Chatterley i
Michaelis, koji ostaju zarobljeni u svojoj subjektivnosti. Mogu doživjeti groznicu sličnu
onoj koju pruža alkohol ili opijum, no ona nema objekta: ne otkrivaju stvarnost drugoga.
Ne dospijevaju nikamo. Lawrence bi nepovratno osudio Costalsa. U Geraldu109 je oslikao
jednog od takvih gordih i egoističnih muškaraca. I Gerald je velikim dijelom odgovoran
za pakao u koji se survaju on i Gudrun. Racionalan i samovoljan, uživa u praznoj
afirmaciji svojega ja i ustaje protiv života. Iz užitka ovladavanja divljom kobilom drži je
uz ogradu kraj koje jure vlakovi, okrvavljuje njezine buntovničke bokove i opija se
svojom moći. Ta želja za dominacijom ponižava ženu na koju je usmjerena. Tjelesno
slaba, pretvara se u robinju. Gerald se nadvija nad Minette: »Njezin osnovni pogled
silovane robinje, čiji je razlog postojanja daljnje i daljnje silovanje, drmao je Geraldovim
živcima... Jedina je volja bila njezina, ona je bila pasivna srž volje.« To je bijedna
suverenost. Ako je žena samo pasivna srž, muškarac ne dominira ničime. On misli da
uzima, da se obogaćuje. To je zabluda. Gerald čvrsto grli Gudrun: »Ona je bila bogata i
divna srž njegova vlastita bića... Onesvijestila se u njemu, a on je dosegnuo savršenstvo.«
No čim je ostavi, osjeća se usamljenim i praznim. A ona sljedećeg dana ne dolazi na
sastanak. Ako je žena snažna, muške težnje u njoj izazivaju simetrične težnje.
Fascinirana i buntovna, postaje naizmjence mazohistkinja i sadistkinja. Gudrun je
potresena prizorom Geralda koji među bedrima steže bokove izluđene kobile. No
također je uznemiri kad joj Geraldova dojilja ispriča da je nekoć »štipala njegovu guzu«.
Muška arogancija izaziva ženski otpor. Dok je Ursula poražena i spašena Birkinovom
seksualnom čistoćom, kao i Lady Chatterley lugarevom, Gerald povlači Gudrun u
bezizlaznu borbu. Jedne se noći, nesretan, izmučen žalovanjem, prepušta njezinim
rukama. »Ona je bila velika kupka života, on ju je obožavao. Bila je majka i srž svih stvari.
Čarobna i nježna emanacija njezina ženskog krila opustošila je njegov sasušen i bolan
um poput ljekovite limfe, poput smirujućeg toka samog života, savršeno kao da se
ponovno kupa u majčinu krilu.« Te je noći predosjetio što bi moglo biti ujedinjenje sa
ženom. Ali prekasno je. Njegova je sreća pokvarena jer Gudrun nije zapravo prisutna.
Dopušta Geraldu da spava na njezinu ramenu, no ostaje budna, nestrpljiva, odvojena. To
108
Sinovi i ljubavnici, str. 443 (prevela Tatjana Blažeković, Otokar Keršovani, Rijeka, 1975.)
109
Zaljubljene žene
153
briana
je kazna pojedinca koji je sam svoj plijen. On sam ne može prekinuti svoju samoću.
Podižući brane oko sebe samoga, podignuo ih je i oko Drugoga. Nikad se s njime neće
spojiti. Na koncu Gerald umire, ubije ga Gudrun i on sam.
Tako se isprva čini da nijedan od dvaju spolova nije povlašten. Nijedan nije subjekt.
Žena nije ni plijen niti obična izlika. Malraux110 primjećuje da Lawrenceu nije dovoljno,
kao što hindusu jest, da je žena prilika za kontakt s beskrajem, onako kako to može biti,
na primjer, krajolik. To bi značilo na drugi način napraviti od nje objekt. Ona je stvarna
koliko i muškarac. Treba pričekati istinsko spajanje. Stoga Lawrenceovi junaci
zahtijevaju od svojih ljubavnica mnogo više od darivanja svojega tijela. Paul ne prihvaća
da mu se Myriam prepusti u nježnoj gesti. Birkin ne želi da se Ursula ograniči potragom
za užitkom u njegovim rukama. Hladna ili strastvena, žena koja ostaje zatvorena u sebi
samoj prepušta muškarca svojoj usamljenosti, on je mora odgurnuti. Oboje se moraju
predati dušom i tijelom. Ako je to darivanje ostvareno, moraju si zauvijek ostati vjerni.
Lawrence je pristaša monogamnog braka. Potraga za različitošću javlja se samo ako se
zanimamo za jedinstvenost bića, no falički se brak temelji na općem. Kad se uspostavi
krug muškost-ženskost, ne može se pojmiti nikakva želja za promjenom. To je savršen
krug, zatvoren u sebe, definitivan.
Uzajamno darivanje, uzajamna vjernost: je li to zaista vladavina uzajamnog
poštovanja? Daleko od toga. Lawrence strastveno vjeruje u mušku supremaciju. Izraz
»faličkog braka«, jednoznačnost koju uspostavlja između seksualnog i faličkog, dovoljno
govore tomu u prilog. Od dvaju tokova krvi koji se tajanstveno vjenčavaju, povlašten je
falički tok. »Falus služi kao poveznica između dviju rijeka: spaja dva različita ritma u
jedan jedinstveni tok.« Tako muškarac nije samo jedan od dijelova para, nego i njihov
odnos, njihovo nadilaženje: »Most koji vodi u budućnost je falus.« Kultu boginje Majke
Lawrence namjerava pretpostaviti falički kult. Kad želi istaknuti seksualnu narav
kozmosa, ne zaziva ženski trbuh, nego mušku virilnost. Gotovo nikad ne oslikava
muškarca kojega muči žena, no stotine puta pokazuje ženu, potajno uzdrmanu živim,
suptilnim, sugestivnim pozivom muškarca. Njegove su junakinje lijepe i zdrave, ali nisu
opojne, dok su mu junaci uzbudljivi faunovi. Muške životinje utjelovljuju nemir i moćnu
tajnu života. Žene pak podnose njegovu čaroliju. Jednu gane lisac, drugu opčara pastuh,
Gudrun se grozničavo brani od stada mladih junaca, uznemiruje je buntovnička živost
zeca. Na tu kozmičku povlaštenost muških nadovezuje se društvena povlaštenost.
Nesumnjivo stoga što je falički tijek neumoljiv, agresivan, jer obuhvaća budućnost -
Lawrence to samo nesavršeno objašnjava - muškarcu pripada dužnost da »ponese
naprijed zastavu života«111. Usmjeren je prema ciljevima, utjelovljuje transcendenciju.
Ženu apsorbiraju njezini osjećaji, ona cijela je unutrašnjost, predodređena je na
imanenciju. Ne samo da muškarac u spolnom životu igra aktivnu ulogu, nego se kroz
muškarca nadilazi ovaj život. Ukorijenjen je u seksualnom svijetu, no iz njega bježi. Žena
u njemu ostaje zarobljena. Misao i djelovanje imaju izvorište u falusu. Bez falusa žena
nema prava ni na jedno niti na drugo. Može igrati mušku ulogu, čak i sjajno, no to je igra
bez istine. »Ženu privlači ono dolje, središte zemlje. Polarizirana je prema dolje,
mjesečevoj privlačnosti. A muškarca privlači ono gore, sunce i dnevna aktivnost.« Kod
žene »najdublja svijest prebiva u njezinu trbuhu i slabinama... Ako se okrene prema gore,
doći će do trenutka u kojemu se sve ruši«. U području djelovanja muškarac mora biti
inicijator, pozitivan pol. Žena je pozitivan pol na razini emocija. Tako Lawrence uskrsava
tradicionalno buržujsko poimanje koje su dijelili Bonald, Auguste Comte, Clément
110
Predgovor francuskom izdanju Lady Cbatterley
111
Fantasia of the unconscious
154
briana
Vautel. Žena treba podrediti svoju egzistenciju muškarčevoj. »Treba vjerovati u vas, u
dubinski cilj kojemu težite.« Tada će joj muškarac dugovati beskrajnu nježnost i
zahvalnost. »Ah, kako je lijepo doći kući ženi kad vjeruje u vas i prihvaća da je vaša svrha
nadilazi... Osjećate neizmjernu zahvalnost ženi koja vas voli...« Lawrence dodaje da se, da
bi zaslužio takvu odanost, muškarac mora autentično predati višem cilju. Ako je njegov
plan prevara, par tone u besmislenu mistifikaciju. Bolje je zatvoriti se u ženski ciklus
ljubavi i smrti, kao Ana Karenjina i Vronski, Carmen i don Jose, nego si lagati poput Pjera
i Nataše. No ako je ispunjen uvjet da muškarac teži višem cilju, Lawrence ovdje poput
Proudhona i Rousseau propovijeda monogamni brak u kojem žena u muža nalazi
opravdanje svoje egzistencije. Prema ženi koja želi preokrenuti uloge, Lawrence je
jednako pun mržnje kao Montherlant. Neka prestane glumiti Magna Mater, tvrdeći da
posjeduje životnu istinu. Dominantna i proždrljiva, ona osakaćuje mužjaka, vraća ga u
imanenciju i odvraća od njegovih ciljeva. Lawrence je daleko od proklinjanja majčinstva,
naprotiv, raduje ga što je put, prihvaća svoje rođenje, voli majku. Majke se u njegovu
opusu pojavljuju kao sjajni primjeri prave ženstvenosti. One su čisto odricanje,
apsolutna velikodušnost, sva njihova životna toplina posvećena je djetetu: prihvaćaju da
postane muškarac, na to su ponosne. No treba strahovati od egoistične ljubavnice koja
želi vratiti muškarca u njegovo djetinjstvo: ona uništava muški elan. »Mjesec, ženski
planet, vuče nas unatrag.« Ona bez prestanka govori o ljubavi, no ljubiti za nju znači
uzimati, ispuniti prazninu koju osjeća u sebi. Ta je ljubav bliska mržnji. Tako si
Hermione, koja pati od strašnog nedostatka jer se nikad nije mogla dati, želi pripojiti
Birkina. Ne uspijeva u naumu. Pokuša ga ubiti i požudna ekstaza koju osjeti udarivši ga
identična je egoističnom grču užitka.112 Lawrence prezire moderne žene, celuloidna i
plastična bića koje zahtijevaju svijest. Kad žena osvijesti svoju seksualnost, »eno je kako
prolazi kroz život, djelujući potpuno razumski i slušajući naredbe automatske
samovolje«113. Lawrence joj zabranjuje autonomnu senzualnost, stvorena je da bi se
davala, a ne da bi uzimala. Kroz Mellorsova usta, Lawrence izvikuje svoje gađenje prema
lezbijkama. No također okrivljuje ženu koja pred muškarcem zauzima odmaknut ili
agresivan stav. Paul se osjeća ranjenim i smeta mu kad mu Myriam miluje bedra
govoreći: »Tako si lijep.« Gudrun, kao i Myriam, griješi opčaravajući se ljepotom svojeg
ljubavnika. Ta ih kontemplacija razdvaja, kao i ironija ledenih intelektualki koje penis
smatraju jadnim ili mušku gimnastiku smiješnom. Strastvena potraga za užitkom
jednako je tako za osudu. To je akutni, usamljenički užitak koji također razdvaja te mu
žena ne treba težiti. Lawrence je oslikao brojne portrete tih neovisnih, dominantnih
žena, koje su promašile svoj ženski poziv. Ursula i Gudrun su te vrste. Na početku je
Ursula monopolistica. »Muškarac bi joj se trebao predati do taloga...«114 Ona nauči
pobijediti svoju volju. No Gudrun je tvrdoglava; razumna, umjetnica, divljački zavidi
muškarcima na njihovoj neovisnosti i mogućnostima djelovanja. Želi zadržati svoju
individualnost netaknutom. Želi živjeti zbog sebe same. Ironična, posesivna, ostat će
zauvijek zarobljena u svojoj subjektivnosti. Najznačajniji lik, jer je najmanje sofisticiran,
je lik Myriam.115 Gerald je djelomično odgovoran za Gudruninu propast. No naspram
Paula, Myriam sama nosi teret vlastite nesreće. Ona bi također voljela biti muškarac, i
mrzi muškarce. Ne prihvaća se u svojoj »općosti«. Želi se »razlikovati«. Tako njome ne
prolazi veliki tijek života, ona može nalikovati na vješticu ili svećenicu, no nikad
bakhantici. Stvari je mogu ganuti samo kad ih rekreira u svojoj duši, dajući im vjersku
112
Zaljubljene žene
113
Fantasia of the unconscious
114
Zaljubljene žene
115
Sinovi i ljubavnici
155
briana
vrijednost. Taj je žar razdvaja od života. Ona je poetična, mistična, neprilagođena. »Nije
bila nespretna, a opet, nijedan od njezinih pokreta nije se baš činio dobrim pokretom...
ulagala je previše snage u trud.« Traži posve unutarnje radosti i stvarnost je plaši. Kad
spava s Paulom, srce joj je djelomično u nekoj vrsti straha. Ona je uvijek svijest, nikada
život. Nije partnerica. Ne pristaje na prožimanje sa svojim ljubavnikom. Želi ga
apsorbirati u sebi. Njemu ta volja smeta. Upada u silovit gnjev kad je vidi kako miluje
cvijeće. Reklo bi se da mu želi iščupati srce. Vrijeđa je: »Vi ste prosjakinja ljubavi, nemate
potrebu voljeti nego biti voljena. Želite se ispuniti ljubavlju jer vam nešto, ne znam što,
nedostaje.« Seksualnost nije zamišljena da ispunjava prazninu, trebala bi biti izraz
dovršenog bića. Ono što žene nazivaju ljubavlju, to je njihova pohlepa za virilnom
snagom koju bi rado ugrabile. Paulova majka lucidno razmišlja o Myriam: »Želi ga
cijelog, želi ga izvući iz njega samoga i proždrijeti.« Mlada se djevojka raduje kad joj je
ljubavnik bolestan, jer će ga moći njegovati. Pravi se da ga služi, no to je način da mu
nametne svoju volju. Budući da ostaje odvojena od njega, u Paulu pobuđuje »žar sličan
vrućici, kao što to čini opijum«, ali nesposobna mu je pružiti radost i mir. Unutar svoje
ljubavi, potajno od sebe same »mrzila je Paula jer ju je volio i dominirao njome«. Tako se
Paul odmiče od nje. Traži ravnotežu kraj Clare. Lijepa, živa, životinjska, ona se
bezrezervno daje. I ljubavnici dosežu trenutke ekstaze koji ih nadmašuju oboje. No Clara
ne razumije to otkrivenje. Ona smatra da duguje tu sreću Paulu, njegovoj jedinstvenosti, i
nada se da će si je prisvojiti. Ne uspijeva ga zadržati jer ga i ona želi čitavog za sebe. Čim
se ljubav individualizira, pretvara se u pohlepni egoizam i čudo erotike nestaje.
Potrebno je da se žena odrekne osobne ljubavi. Ni Mellors niti don Cipriano ne žele
izgovoriti svojim ljubavnicama ljubavne riječi. Teresa, egzemplarna žena, zgrozi se kad
je Kate pita voli li dona Ramona.116 »On je moj život«, odgovara. Dar koji mu je pružila
posve je drugo od ljubavi. Žena se kao i muškarac treba odreći bilo kakva ponosa i bilo
kakve volje. Ako ona za muškarca utjelovljuje život, i on ga utjelovljuje za nju. Lady
Chatterley nalazi mir i radost samo zato što pristaje na ovu istinu: »Odrekla bi se svoje
teške i blistave ženske moći. Bila je umorna od nje, otvrdnjela. Uronila bi u novu kupku
života, u dubine svoje utrobe koja pjeva bezglasnu pjesmu obožavanja.« Tako je pozvana
pijanstvu bakhantica. Slijepo slušajući svojeg ljubavnika, ne tražeći se u njegovu
zagrljaju, ona s njim čini skladan par, ugođen s kišom, stablima, proljetnim cvijećem.
Jednako tako Ursula u Birkinovu zagrljaju odustaje od svoje individualnosti i oni dostižu
»zvjezdanu ravnotežu«. No iznad svega Pernata zmija u svojoj cjelovitosti odražava
Lawrenceov ideal. Jer je don Cipriano jedan od onih muškaraca koji »nose naprijed
zastavu života«. Ima misiju kojoj je sasvim posvećen tako da se u njemu muževnost
nadilazi i uzdiže do božanstva. Ako se proglasi bogom, to nije mistifikacija. Svaki
muškarac koji je potpuni muškarac je bog. Dakle zaslužuje apsolutnu odanost neke žene.
Prožeta zapadnjačkim predrasudama, Kate isprva odbija takvu ovisnost, drži do svoje
osobnosti i svoje ograničene egzistencije. No malo-pomalo pušta da u nju prodre veliki
tijek života, daje Ciprianu tijelo i dušu. To nije ropska predaja: prije no što odluči ostati s
njim, zahtijeva da on prizna svoju potrebu za njom. On je priznaje jer je doista žena
potrebna muškarcu. Tada ona pristaje nikad ne biti ništa drugo osim njegove partnerice.
Prisvaja njegove ciljeve, vrijednosti, njegov svemir. Ta se podčinjenost izražava u samoj
erotici. Lawrence ne želi ženu u grčevitoj potrazi za užitkom, odvojenu od muškarca
grčem koji je potresa. Namjerno joj ne pruža orgazam. Don Cipriano se odmiče od Kate
kad u njoj osjeti približavanje toga nervoznog sladostrašća. Ona se odriče čak i te
seksualne autonomije. »Njezino žarko žensko htijenje i njezina želja smirivali su se u njoj
116
Pernata zmija
156
briana
i nestajali, ostavljajući joj svu nježnost i podčinjenost kao vrela tople vode koja bešumno
izviru iz zemlje, a ipak su toliko aktivna i moćna u svojoj tajnoj snazi.«
Razumijemo zašto su Lawrenceovi romani prije svega »edukacija žena«. Ženi je
neizmjerno teže nego muškarcu da podrediti se kozmičkom redu, jer mu se on
podređuje na autonoman način, dok je njoj potrebno muško posredništvo. Kad Drugo
preuzima lik strane svijesti i volje, dolazi do istinske predaje. Naprotiv, autonomno
podređivanje neobično sliči suverenoj odluci. Lawrenceovi junaci su ili osuđeni od
početka ili pak od početka znaju tajnu mudrosti.117 Njihova podređenost kozmosu
konzumirana je odavno i oni iz nje izvlače toliko unutarnje sigurnosti da djeluju jednako
arogantno kao gordi individualist. Postoji bog koji progovara kroz njihova usta: sam
Lawrence. Dok se žena mora pokloniti pred njihovim božanstvom. Čak i ako je muškarac
falus, a ne um pojedinac koji ima muževne osobine zadržava svoje povlastice; žena nije
zlo, ona je čak dobra, ali podređena. Lawrence nam opet predlaže ideal »prave žene«, to
jest žene koja se bezrezervno pristaje definirati kao Drugo.
III.
117
Osim Pauk iz Sinova i ljubavnika koji je od svih najživlji. No to je jedini roman u kojemu nam se pokazuje muško
naukovanje.
118
Razdioba podneva
119
Les Aventures de Sophie
120
Kantata za tri glasa
121
Conversations dans le Loir-et-Cher
122
Satenska cipelica
157
briana
»Sve stvari koje je stvorio međusobno komuniciraju, sve su istodobno nužne jedna
drugoj.«123 Tako žena ima mjesto u harmoniji svemira, no to nije bilo kakvo mjesto.
Postoji »čudna i u Luciferovim očima sablažnjiva strast koja povezuje Vječnost s tim
trenutačnim cvijetom Ništavila«124.
Dakako, žena može biti destruktivna. Claudel je u Lechy125 utjelovio lošu ženu koja
muškarca vuče u propast; u Razdiobi podneva Yse uništava živote onih koje hvata u
zamku svoje ljubavi. No kad ne bi bilo toga rizika propasti, ne bi postojalo ni spasenje.
Žena je ujedno »element rizika koji je On namjerno stavio usred svoje genijalne
kreacije«126. Dobro je da čovjek upozna iskušenja puti. »Taj neprijatelj u nama daje
našem životu dramatični element, začin. Kad nam duša ne bi bila tako silovito
napadnuta, spavala bi, a sad poskakuje... Borba je učenje za pobjedu.«127 Muškarac nije
pozvan da osvijesti svoju dušu samo putem duha, nego i tijela. »A koja će put snažnije
govoriti muškarcu od ženske?«128 Sve što ga otima snu, sigurnosti, mu je korisno. Ljubav,
u kojem se god obliku predstavi, ima tu vrlinu da se »u našem malom osobnom svijetu,
složenom po našem osrednjem razumu« čini »kao duboko razorni element«129.
Vrlo je često žena samo varljiva nositeljica iluzije:
»Ja sam obećanje koje se ne može održati i moj se čar sastoji upravo od toga.«
»Ja sam slatkoća onoga što jest, sa žaljenjem za onim što nije. Ja sam istina s licem
pogreške i onaj tko me voli nema problema s razlikovanjem jednog od drugog.«130
No postoji i korisnost iluzije. To Anđeo čuvar objavljuje doni Prouheze:
» - Čak i grijeh! I grijeh je koristan.
- Znači bilo je dobro što me volio?
- Bilo je dobro što si ga naučila želji.
- Želji za iluzijom? Za sjenom koja mu zauvijek izmiče?
- Želja je za onim što jest, iluzija o onome što nije. Želja kroz iluziju je želja za onim
što prolazi kroz ono što nije.«131
Ono što je, Božjom voljom, Prouheze bila za Rodriguea je: »mač kroz njegovo srce«.
No žena nije u Božjim rukama samo ta oštrica, ta rana. Bogatstva ovoga svijeta nisu
tu zato da bi ih se uvijek odbijalo: ona su također hrana. Muškarac ih treba uzeti i učiniti
svojima. Voljena će za njega utjeloviti svu opipljivu ljepotu svijeta. Ona će na njegovim
usnama biti pjesma obožavanja. »Kako ste lijepi, Violaine, i kako je lijep ovaj svijet gdje
ste vi.«132
»Tko je ona što stoji preda mnom, nježnija od povjetarca, poput mjeseca kroz
mlado lišće?... Tu je kao pčela koja širi svoja još svježa krilca, kao velika košuta, kao cvijet
koji ni sam ne zna da je lijep.«133
123
Navještenje
124
Les Aventures de Sophie
125
L'Echange
126
Les Aventures de Sophie
127
L'Oiseau noir dans le soleil levant
128
Satenska cipelica
129
Positions et Propositions
130
LaVille
131
Satenska cipelica
132
Navještenje
133
Lajeune Fille Violaine
158
briana
»Pusti da udišem tvoj miris koji je poput mirisa zemlje kad, sjajna i oprana vodom
poput oltara, stvara žuto i plavo cvijeće,
I poput mirisa ljeta koji daje na sijeno i travu, i poput mirisa jeseni«134
Ona sadrži svu prirodu: ružu i ljiljan, zvijezdu, voćku, pticu, vjetar, mjesec, sunce,
slap, »mirni metež velike luke okupane podnevnom svjetlošću«135. I još više od toga: ona
je bližnji.
»Ovog puta evo nešto drugo osim zvijezde za mene, ova svijetla točka na živom
pijesku noći,
Netko ljudski poput mene...«136
»Više nećeš biti sam, nego u tebi s tobom zauvijek posvećena. Netko zauvijek tvoj,
koji nikad neće biti odsutan, tvoja žena.«137
»Netko tko će slušati što govorim i imati u mene povjerenja.
Drug tihog glasa koji nas prima u zagrljaj i uvjerava nas da je žena.«138
Dušom i tijelom, privijajući je na svoje grudi muškarac nalazi svoje korijene u ovoj
zemlji i u njoj se ostvaruje.
»Primio sam tu ženu, i to je moja mjera i moj dio zemlje.«139 Ona nije lagana za
nositi, a muškarac nije stvoren za opterećenje:
»I blesavi muškarac se nađe iznenađen tom apsurdnom osobom, tom velikom
teškom i glomaznom stvari.
Toliko haljina, toliko kose, što da učinim?
Više se ne može, više je se ne želi otarasiti.«140
Naime, taj je teret istodobno i blago. »Ja sam veliko blago«, kaže Violaine.
Recipročno, dajući se muškarcu žena ispunjava svoju zemaljsku sudbinu.
»Jer čemu služi biti žena ako ne biti ubrana?
I ta ruža ako ne da je se proguta? I roditi se ako ne za to da pripadne drugome i
bude lovina moćnog lava?«141
»Što ćemo učiniti, mi koje možemo biti žene samo u njegovim rukama i u njegovom
srcu čaša vina?«
»Ali ti, dušo moja, kažeš: nisam stvorena uzalud i onaj tko je pozvan da me ubere
postoji!«
»To srce koje me čekalo, ah! kakva radost za mene da ga ispunim.«142
Dakako, taj savez muškarca i žene treba se konzumirati u prisutnosti Boga. On je
svet i prelazi u vječnost. Na njega treba pristati dubinskim pokretom volje i ne može ga
raskinuti pojedinačni hir. »Ljubav, pristanak koji si dvije slobodne osobe daju jedna
drugoj, činila se Bogu tako velikom stvari da ju je pretvorio u sakrament. I tu kao i
134
LaVille
135
Satenska cipelica
136
Satenska cipelica
137
LaVille
138
Le Pain dur
139
LaVille
140
Razdioba podneva
141
Kantata za tri glasa
142
Kantata za tri glasa
159
briana
svugdje drugdje sakrament daje realnost onome što je bilo samo vrhovna želja srca.«143 I
još:
»Brak nije užitak, to je žrtvovanje užitka, to je nauka dviju duša koje se odsad
zauvijek i za cilj izvan sebe samih
Moraju zadovoljiti jedna drugom.«144
Tim savezom muškarac i žena jedno drugome neće dati samo radost, nego će
svatko postati vlasnikom drugog bića. »Ta duša unutar moje duše, on ju je uspio naći!...
On je taj koji je došao do mene i koji mi je pružio ruku... On je moj poziv! Kako da kažem?
On je moj iskon! Onaj kojim i za kojega sam došla na svijet.«145
»Čitav jedan dio mene same za koji nisam vjerovala da postoji, jer sam bila zauzeta
drugim i nisam o tome mislila. Ah! Bože, on postoji, on živi, strahovito.«146
To se biće čini opravdanim onime što upotpunjuje, nužnim. »U njemu si bila
nužna«, kaže Anđeo Prouhezei. A Rodrigue:
»Jer što nazivamo smrću ako ne to da smo prestali biti nužni?«
»Kad je mogla bez mene? Kad ću prestati za nju biti ono bez čega ona ne bi mogla
biti ona sama?«147
»Kažu da ne postoji duša koja bi bila stvorena izvan nekoga života i izvan
tajanstvenog odnosa s drugima.
Ali nas dvoje, to je i više od toga, ja postojim kako ti pričaš; ista stvar odjekuje
između dvoje ljudi.
Kad nas se stvaralo, Orione, mislim da je ostalo malo vaše biti i da sam ja stvorena
od onoga što vama nedostaje.«148
U čudesnoj nužnosti toga ujedinjenja pronađen je raj, pobijeđena je smrt:
»Napokon je biće koje je postojalo u raju ovdje ponovno stvoreno od muškarca i
žene.« 149
»Nikada drukčije nego jedan kroz drugoga nećemo uspjeti riješiti se smrti.
Kao što ljubičasta kad se pomiješa s narančastom oslobađa čistu crvenu.« 150
Napokon u obliku drugoga svatko u svojoj potpunosti pristupa Drugome, to jest
Bogu.
»Ono što dajemo jedno drugome, to je Bog u različitim oblicima.«151
»Da ga najprije nisi vidio u mojim očima, bi li toliko žudio za nebom?«152
»Ah, prestanite biti žena i dopustite da napokon na vašem licu vidim tog Boga
kojega niste sposobni sakriti.«153
143
Positions et Propositions, II
144
Satenska cipelica
145
Livre de Tobie et de Sarah
146
Le Pere humilie
147
Satenska cipelica
148
Le Pere humilie
149
Feuilles de saints
150
Satenska cipelica
151
Feuilles de saints
152
Feuilles de saints
153
Satenska cipelica
160
briana
»Ljubav prema Bogu u nama zaziva istu sposobnost kao ljubav prema njegovim
stvorenjima, taj osjećaj da sami nismo potpuni i da je vrhovno dobro u kojem se
ostvarujemo izvan nas, netko.« 154
Tako svatko u drugome pronalazi smisao svojega zemaljskog života i također
nepobitno svjedočanstvo o nedovoljnosti ovoga života:
»Budući da mu ne mogu dati nebo, barem ga mogu oteti od zemlje. Samo mu ja
mogu pružiti potrebu po mjeri njegove želje.«155
»Ono što sam od tebe tražio i što sam ti htio dati nije u skladu s vremenom nego s
vječnošću.156
Svejedno uloge muškarca i žene nisu sasvim simetrične. Na društvenoj razini
postoji očiti primat muškarca. Claudel vjeruje u hijerarhije, uz ostale i u obiteljsku: muž
je u obitelji gazda. Anne Vetcors vlada svojim domom. Don Pelage se smatra vrtlarom
kojemu je povjerena na brigu osjetljiva biljka, dona Prouheze. On joj daje misiju koju ona
ni ne pomišlja odbiti. Sama činjenica bivanja muškarcem povlašćuje. »Tko sam ja, jadna
djevojka, da se uspoređujem s muškim svoje vrste?« pita se Sygne.157 Muškarac je taj koji
obrađuje polja, gradi katedrale, bori se mačem, istražuje svijet, osvaja zemlje, koji
djeluje, poduzima. Kroz njega se ispunjavaju Božji planovi na ovoj zemlji. Žena je samo
pomoćnica. Ona je ta koja ostaje na mjestu, čeka i održava:
»Ja sam ona koja ostaje i koja je uvijek tu«, kaže Sygne.
Ona brani Coùfontaineovo nasljedstvo, vodi mu račune dok se on daleko bori za
cilj. Žena borcu donosi utočište nade: »Nosim neodoljivu nadu.« 158 I utočište samilosti:
»Sažalila sam se nad njim. Jer kome se trebao okrenuti, tražeći majku, ako ne
poniženoj ženi, u duhu ispovijedi i srama.«159
I Zlatna glava, umirući, promrmlja: »To je hrabrost ranjenika, podrška bolesniku,
društvo umirućem...«
Claudel ne zamjera muškarcu to što žena poznaje njegove slabosti. Naprotiv,
smatrao bi svetogrđem mušku gordost koju prikazuju Montherlant i Lawrence. Dobro je
da je muškarac svjestan da je od krvi i mesa i očajan, da ne zaboravi ni svoje podrijetlo
niti smrt koja mu je simetrična. Svaka bi supruga mogla izgovorizi Marthine riječi:
»Istina, nisam ja ta koja ti je dala život.
Ali sam ovdje da bih ga opet od tebe zatražila. I iz toga proizlazi muška zbunjenost
pred ženom, kao savjest pred vjerovnikom.«160
A opet ta slabost mora uzmaknuti pred snagom. U braku se supruga daje suprugu
koji se o njoj brine. Làla liježe na tlo pred Coeuvreom koji na nju polaže noge. Odnos
žene prema mužu, kćeri prema ocu, sestre prema bratu, je podanički odnos. Sygne u
Georgeovim rukama izgovara zavjet viteza gospodaru.
»Ti si gospodar, a ja sirota sibila koja čuva oganj.«161
154
Positions et Propositions, I
155
Satenska cipelica
156
Le Père humilié
157
Talac
158
La Ville
159
L'Echange
160
L'Echange
161
Talac
161
briana
162
Talac
163
Satenska cipelica
164
Satenska cipelica
165
Satenska cipelica
166
Satenska cipelica
162
briana
167
Lajeune Fille Violaine
168
Satenska cipelica
163
briana
IV.
Usprkos jazu koji razdvaja Claudelov vjerski svijet od Bretonova poetskog svemira,
postoji analogija u ulozi koju pridaju ženi: ona je remetilački element. Ona otima
muškarca snu imanencije. Usta, ključ, vrata, most, to je Beatrice koja Dantea uvodi u
onostrano. »Ljubav muškarca prema ženi, ako se na tren posvetimo promatraju
opipljivog svijeta, ustraje u zastiranju neba divovskim i divljim cvijećem. Ona je najgori
kamen spoticanja za duh koji uvijek želi vjerovati da je na sigurnom tlu.« Ljubav prema
drugoj, vodi ka ljubavi prema Drugome. »Na vrhuncu ljubavi prema odabranom biću do
kraja se podižu brane ljubavi za čovječanstvo...« No za Bretona onostrano nije na
nepoznatom nebu, nego upravo ovdje. Otkriva se onome tko zna podići veo svakodnevne
banalnosti. Erotika, uz ostalo, razbija zamku lažnog znanja. »Seksualni svijet danas..., nije
koliko znam, prestao svoju neslomivu jezgru noći suprotstavljati našoj volji za
penetracijom u svemir.« Sudaranje s misterijem je jedini način da ga se otkrije. Žena je
zagonetka i postavlja zagonetke. Njezina višestruka lica kad se zbroje čine »jedinstveno
biće u kojem nam je dana mogućnost da vidimo zadnje utjelovljenje sfinge«, i zato je ona
otkrivenje. »Ti si bila sama slika tajne«, kaže Breton voljenoj ženi. I malo dalje:
»Otkrivenje koje si mi donijela prije nego što sam znao od čega se sastoji, znao sam da je
otkrivenje.« To znači da je žena poezija. Tu ulogu ona igra i kod Gerarda de Nervala, ali u
Silviji i Aureliji ona je poput uspomene ili duha jer san, istinitiji od stvarnosti, ne
koincidira u potpunosti s njom. Kod Bretona koincidencija je potpuna. Postoji samo
jedan svijet. Poezija je objektivno prisutna u stvarima, i žena je bez premca biće od krvi i
mesa. Nalazimo je, ne u polusnu, nego posve budni, jednoga banalnog dana koji ima svoj
datum kao svi ostali dani u kalendaru - 5. travnja, 12. travnja, 4. listopada, 29. svibnja - u
banalnom okruženju: u kafiću ili na uglu ulice. No ona se uvijek ističe nekom neobičnom
osobinom. Nadja »korača uzdignute glave za razliku od svih drugih prolaznika...
Neobično našminkana... Nikad nisam vidio takve oči.« Breton joj prilazi. »Smiješi se, ali
vrlo tajanstveno i, rekao bih, kao da vrlo dobro zna o čemu se radi.« U Ludoj ljubavi: »Ta
mlada žena koja je upravo ušla izgledala je kao obavijena nekom izmaglicom - odjevena
u vatru?... I mogu doista reći da je na tom mjestu, 20. svibnja 1934., ta žena bila
skandalozno lijepa.«169 Pjesnik odmah prepoznaje da će odigrati ulogu u njegovoj
sudbini. Katkad je to prolazna, sporedna uloga. Poput djeteta s Dalilinim očima iz
Spojenih posuda; čak i kad se oko nje događaju sitna čuda. Istoga dana kad ima sastanak s
Dalilom, Breton pročita povoljnu kritiku koju je napisao davno izgubljeni prijatelj imena
Samson. Katkad se čuda umnožavaju. Nepoznata žena od 29. svibnja, ondina koja u
mjuziklu izvodi plivaću točku, predskazana je dosjetkom koju je čuo u restoranu:
»Ondine, on dine«.170 Njezin prvi dulji izlazak s pjesnikom bio je minuciozno opisan u
pjesmi koju je on napisao jedanaest godina ranije. Najčudnovatija od tih vještica je
Nadja. Ona proriče budućnost, s njezinih usana izviru riječi i slike koje njezin prijatelj u
istom trenu ima na umu. Njezini su snovi i crteži proročanstva: »Ja sam lutajuća duša«,
ona kaže. Kreće se životom »na poseban način utemeljen samo na čistoj intuiciji i
neprekidno sličeći čudu«. Oko nje objektivni slučaj obilato sije neobične događaje. Ona je
169
Breton je taj koji ističe skandalozno.
170
»Ondine, večeramo«, nap. prev.
164
briana
171
Breton naglašava.
165
briana
Ali ona je onkraj i iznad svega Ljepota. Ljepota za Bretona nije ideja koja se
kontemplira nego stvarnost koja se odaje - dakle postoji - samo kroz strast. Ljepota na
svijetu postoji samo kroz ženu.
»Tamo, na samom dnu ljudske talionice u paradoksalnom predjelu gdje fuzija
dvaju bića koja su se stvarno izabrala svim stvarima ponovno daje vrijednosti izgubljene
još u doba drevnih sunca, gdje međutim divlja i usamljenost, u jednoj od fantazija
prirode koja oko kratera Aljaske želi da snijeg ostane pod pepelom, tamo sam prije
mnogo godina tražio da tragamo za novom ljepotom, ljepotom zamišljenom samo za
strastvene svrhe.«
»Grčevita ljepota bit će erotična, pokrivena velom, eksplozivna-fiksna, magična-
slučajna, ili je neće biti.«
Iz žene sve što postoji vuče smisao. »Upravo kroz ljubav i samo kroz nju se u
najvišem stupnju ostvaruje fuzija esencije i egzistencije.« Ona se ostvaruje za ljubavnike
i istodobno kroz čitav svijet. »Stalna rekreacija i ponovno bojenje svijeta u jednom
jedinom biću, onakvi kakvi se ostvaruju kroz ljubav, osvjetljavaju tisućama zraka svijet
zemlje ispred nas.« Za sve ili gotovo sve pjesnike žena utjelovljuje prirodu, ali po
Bretonu ona ne samo da je izražava: ona je oslobađa. Jer priroda ne govori jasnim
jezikom, treba joj prodrijeti u arkane da bi se dosegnula njezina istina, koja je isto što i
njezina ljepota. Poezija nije samo njezin odraz, nego prije ključ. I žena se ovdje ne
razlikuje od poezije. Stoga je ona nužna posrednica bez koje cijela zemlja šuti: »Ona,
priroda, može se paliti i gasiti, služiti mi i ne služiti mi, samo onoliko koliko za mene
jačaju i slabe vatre ognjišta koje je ljubav, jedina ljubav, ljubav jednog bića. Poznavao
sam, u nedostatku te ljubavi, istinski prazna nebesa. Nedostajao je samo jedan veliki
vatreni odsjaj koji polazi od mene da dade cijenu onome što postoji... Do vrtoglavice
promatram tvoje otvorene ruke iznad vatre grančica koju smo upravo zapalili i koja
divlja, tvoje čarobne ruke, tvoje prozirne ruke koje lebde nad vatrom mojega života.«
Svaka voljena žena je za Bretona prirodno čudo: »Mala nezaboravna paprat koja se penje
unutarnjim zidom vrlo starog bunara.« »...Nešto tako osljepljujuće i ozbiljno čega se
samo mogla sjetiti... velika fizička prirodna nužnost koja usput nježnije podsjeća na
nonšalantnost nekoga visokog cvijeća koje počinje cvasti.« No obrnuto: svako je
prirodno čudo jednako voljenoj. Nju uzvisuje kad ga dirne špilja, cvijet, planina. Između
žene koja grije ruke na vulkanu Teide i Teidea samog svaka je udaljenost poništena. I
jednu i drugog pjesnik zaziva u jednoj te istoj molitvi: »Teide divni! uzmi moj život!
Ujedno i usta nebesa i pakla, više te volim ovako zagonetnog, ovako sposobnog da
istakneš prirodnu ljepotu i sve progutaš.«
Ljepota je još više od ljepote. Ona se miješa s »dubokom noći znanja«. Ona je istina
i vječnost, apsolutno. Nije prolazan i slučajni aspekt svijeta taj koji žena oslobađa, nego
njegovu nužnu esenciju, neokamenjenu esenciju kako ju je zamišljao Platon, ali
»eksplozivno-fiksnu«. »Od blaga u sebi otkrivam samo ključ koji mi otvara tu livadu bez
granica otkad te poznajem, tu livadu sačinjenu od ponavljanja jedne jedine sve više
biljke, koja se ljulja u sve većem luku i odvest će me do smrti... Jer žena i muškarac koji,
do kraja vremena, moraju biti ti i ja, i oni će odsklizati, a da se nikada ne vrate, do kraja
puta, u optičkom sjaju, na granicama života i zaborava života... Najveća nada, kažem ona
u kojoj su sadržane sve ostale, je da se to dogodi svima i da svima traje, da apsolutno
166
briana
darivanje jednog bića drugome koje ne može postojati bez njegove uzajamnosti bude u
očima svih jedini prirodni i natprirodni most nad životom.«
Tako ljubavlju koju nadahnjuje i dijeli žena za svakog muškarca predstavlja jedini
mogući spas. U Arkani 17 njezina se misija proširuje i precizira: ona mora spasiti
čovječanstvo. Breton se za sva vremena upisao u tradiciju Fouriera koji, tražeći
rehabilitaciju puti, uzvisuje ženu kao erotski objekt. Normalno je stoga da završi na
sensimonovskoj ideji žene preporoditeljice. U današnjem društvu mužjak je taj koji
dominira, do te mjere da je za nekoga, poput Gourmonta, uvreda za Rimbauda reći da je
»temperament«! Ipak, »Došlo je vrijeme da cijenimo ideje žene nauštrb onih
muškarčevih, čija propast danas dosta burno izgara... Da, uvijek je to izgubljena žena,
koja pjeva u muškoj mašti, ali nakon toliko kušnji za nju, za njega, to također mora biti
pronađena žena. Ponajprije se žena sama mora pronaći, naučiti se prepoznati kroz pakao
na koji ju je osudio više nego problematičan stav koji muškarac, uglavnom, o njoj ima.«
Uloga koju bi trebala ispuniti je prije svega mirotvoračka uloga. »Uvijek sam bio
zapanjen što se njezin glas ne čuje, što nije ni sanjala o tome da izvuče svaku moguću
prednost, svu golemu prednost dvaju neodoljivih i neprocjenjivih darova koji su joj dani,
da utječe na muškarca i da privuče sve povjerenje djeteta. Koju bi snagu, koju budućnost
imao jaki ženski krik odbijanja i upozorenja, taj uvijek mogući krik... Kad ćemo doživjeti
da žena, jednostavno kao žena, ostvari sasvim drukčije čudo - da pruži ruke među onima
koji će se potući, sve da bi im rekla: Vi ste braća.« Ako se danas žena čini
neprilagođenom, neuravnoteženom, tako je zbog tretmana koji joj je nametnula muška
tiranija. No ona i dalje ima čudesnu moć zato što uranja korijene u žive izvore života čiju
su tajnu muškarci izgubili. »Meluzina, napola obuzeta paničnim životom, Meluzina s
donjim zglobovima razlomljena kamenja, morskih trava ili noćnog paperja, nju zazivam,
samo za nju mislim da može otkupiti ovo divlje doba. To je potpuna žena, a opet žena
kakva je danas, lišena svojega ljudskog temelja, zatočenica svojih pokretnih korijena, ako
želite, ali kroz njih također u providnosnoj komunikaciji s elementarnim silama
prirode... Žena lišena ljudskog temelja, prema legendi, zbog muškog nestrpljenja i
zavisti.«
Danas bi dakle trebalo biti na ženinoj strani. Dok čekamo da joj se u životu prida
njezina stvarna vrijednost, došlo je vrijeme »da se mi u umjetnosti nedvosmisleno
izrazimo protiv muškarca i za ženu«. »Žena-dijete. Umjetnost sustavno mora pripremati
njezin ulazak u carstvo opipljivih stvari.« Zašto žena-dijete? Breton nam objašnjava:
»Izabrao sam ženu-dijete ne zato da bih je sučelio drugoj ženi, nego zato što u njoj i samo
u njoj po meni prebiva u stanju apsolutne transparentnosti druga prizma vizije...«
U mjeri u kojoj je žena samo asimilirana ljudskom biću, bit će nemoguće da muška
ljudska bića spase ovaj prokleti svijet. Ženskost kao takva uvodi u civilizaciju taj drugi
element što je istina života i poezije i koji jedini može osloboditi čovječanstvo.
Budući da je Bretonova perspektiva isključivo poetska, žena je u njoj zamišljena
isključivo kao poezija, dakle kao drugo. Kad bi se zapitali o njezinoj sudbini, odgovor bi
bio impliciran u idealu uzajamne ljubavi. Njezin jedini poziv je ljubav. To ni u kojem
slučaju ne znači inferiornost, jer je i muški poziv također ljubav. Ipak bismo voljeli znati
je li i za nju ljubav ključ svijeta, otkrivenje ljepote? Hoće li ona tu ljepotu naći u svojem
ljubavniku? Ili u vlastitoj slici? Hoće li biti sposobna za poetsko djelovanje koje ostvaruje
poeziju kroz živo biće, ili će se ograničiti na odobravanje djela svojeg muškarca? Ona je
sama poezija, u trenutku, to jest za muškarca. Ne kaže nam se je li ona to i za sebe.
Breton ne govori o ženi kao subjektu. Također, nikad ne prikazuje sliku loše žene. U
cjelokupnom opusu, usprkos nekoliko manifesta ili pamfleta gdje vrijeđa ljudsko stado,
167
briana
stalo mu je ne da popiše površinske otpore svijeta nego da im otkrije tajnu istinu. Žena
ga zanima samo zato što predstavlja povlaštena »usta«. Dubinski usidrena u prirodu,
posve blizu zemlji, čini se također kao ključ onostranog. U Bretona postoji isti ezoterički
naturalizam kao u gnostika koji su u Sofiji vidjeli princip Otkupljenja i čak stvaranja, kao
u Dantea koji bira Beatrice za vodiča i u Petrarce prosvijetljenog ljubavlju prema Lauri. I
stoga je biće najusidrenije u prirodu, najbliže zemlji, također i ključ za onostrano. Istina,
Ljepota, Poezija, ona je Sve. Još jedanput sve u obliku drugoga, Sve osim sebe same.
V.
168
briana
lišava bilo kojeg načina da se izražavaju. »Svi geniji koji se rađaju ženama izgubljeni su
na radost javnosti; čim im slučaj dade sredstva da se pokažu, pogledajte kako dosežu
najteže talente.« Najgori hendikep koji motaju trpjeti jest obrazovanje koje ih
zaglupljuje. Opresor se uvijek trudi poniziti one koje oprimira. Muškarac planski odbija
ženama njihove prilike. »Mi dopuštamo da njihove kvalitete najsjajnije i najbogatije
srećom za njih same i za nas ostanu dokonima.« S deset godina, djevojčica je živahnija i
profinjenija od svojeg brata. S dvadeset godina nitkov je umni čovjek, a djevojka »velika
šeprtljava sramežljiva glupača koja se boji pauka«. Pogreška je u odgoju koji je primila.
Ženama bi trebalo dati točno toliko obrazovanja koliko i muškarcima. Antifeministi se
bune da su obrazovane i inteligentne žene čudovišta: sve zlo proizlazi iz toga što su one
još uvijek iznimne. Kad bi sve one mogle prirodno pristupiti kulturi kao muškarci,
jednako bi prirodno to iskoristile. Nakon što ih se osakatilo, podčinilo ih se
protuprirodnim zakonima: udanima protiv svoje volje, poželjno je da budu vjerne i čak
im se razvod spočitava kao loše ponašanje. Velik broj žena osuđen je na dokonost, dok
izvan rada ne postoji sreća. Ta činjenica sablažnjava Stendhala i u njoj on vidi uzrok svih
mana koje se pripisuju ženi. One nisu ni anđeli, ni demoni, ni sfinge: one su ljudska bića
koja su glupi običaji sveli na poluropstvo.
Upravo stoga što su oprimirane najbolje od njih će izbjegavati mane koje ocrnjuju
njihove opresore. One same po sebi nisu ni inferiorne niti superiorne muškarcima, ali
čudnovatim obratom njihov nesretni položaj radi u njihovu korist. Zna se koliko
Stendhal mrzi ozbiljnost. Novac, čast, položaj, moć, čine mu se najtužnijim idolima.
Golema većina muškaraca otuđuje se tragajući za njima. Pedant, samodopadan, buržuj,
muž u sebi guši svaku iskru života i istine. Oboružane gotovim idejama, naučenim
osjećajima, poslušne društvenim rutinama, njihovu osobnost ispunjava samo praznina.
Svijet napučen tim stvorenjima bez duša je pustinja dosade. Nažalost, mnogo je žena
koje trunu u tim sumornim močvarama. To su lutke »uskogrudnih i pariških ideja« ili
pak licemjerne bogomoljke. Stendhal osjeća »smrtno gađenje prema poštenim ženama i
licemjerju koje im je nužno«. U svoje frivolne zanimacije unose istu ozbiljnost koja
uzdiže njihove supruge. Glupe iz obrazovanja, zavidne, tašte, brbljave, zločeste iz
dokonosti, hladne, suhe, pretenciozne, štetne, ispunjavaju Pariz i provinciju. Vidimo
kako gmižu pred plemenitim figurama poput gospođe de Renai, gospođe de Chasteller.
Ona koju je Stendhal oslikao najmrskijom nesumnjivo je gospođa Grandet od koje je
napravio točni negativ gospođe Roland, ili Métilde. Lijepa, ali bezizražajna, prezirna i bez
čari, ona zastrašuje svojom »slavnom krepošću«, ali ne poznaje pravu stidljivost koja
dolazi iz duše. Puna divljenja prema sebi, puna sebe, ona zna imitirati veličinu samo
izvana. Iznutra je vulgarna i niska. »Nema karaktera... dosadna mi je«, misli g. Leuwen.
»Savršeno razumnoj, zaokupljenoj uspjehom svojih planova«, ambicija joj se svodila na
to da joj muž postane ministar. »Duh joj je bio suhoparan«; oprezna, konformistička,
uvijek se čuvala od ljubavi, nesposobna je za velikodušnu gestu. Kad strast uđe u tu suhu
dušu, spali je ne osvjetljujući je.
Treba samo obrnuti tu sliku da bi se otkrilo što Stendhal očekuje od žena. Prije
svega to da se ne uhvate u zamku ozbiljnosti. Zbog toga što su navodno važne stvari
izvan njihova dosega, manje od muškaraca riskiraju da se u njima otuđe. Imaju više
prilika sačuvati to prirodno, tu naivnost, tu velikodušnost, koje Stendhal uzdiže iznad
bilo koje druge zasluge. On u njima cijeni ono što bismo danas nazvali njihovom
autentičnosti. To je zajednička osobina svih žena koje je volio ili izmislio s ljubavlju, sve
su slobodna i istinska bića. Sloboda je kod nekih od njih upečatljivo očita: Angela
Pietragua, »uzvišena prostitutka, talijanskog stila, à la Lucrezia Borgia« ili gđa Azur,
»prostitutka à la du Barry... jedna od najmanje lutkolikih Francuskinja koje sam susreo«,
169
briana
170
briana
vidi da je Stendhalova simpatija prema junakinjama utoliko snažnija što su one više
zarobljenice. Da, on uživa u prostitutkama - uzvišenim ili ne - koje su jednom za svagda
pogazile konvencije, ali draža mu je Metilde, sputana svojim skrupulama i skromnošću.
Lucien Leuwen rado je u društvu raspuštenice, gđe de Hocquincourt, ali strastveno ljubi
kreposnu, rezerviranu, oklijevajuću gđu de Chasreller. Fabrice se divi čitavoj
Sanseverininoj duši, koja ne uzmiče ni pred čim, ali mu je milija Clelia i ona je ta koja
osvaja njegovo srce. Gđa de Renal, sputana ponosom, predrasudama, neznanjem, možda
je najčudniji od svih ženskih likova koje je Stendhal stvorio. Rado smješta svoje junakinje
u provinciju, u ograničenu sredinu, pod nadzor supruga ili blesavog oca. Sviđa mu se da
su neuke i čak zadojene krivim uvjerenjima. Gđa de Renal i gđa de Chasteller obje su
uporne legitimistice. Prva je sramežljiva i bez ikakva iskustva, druga sjajne inteligencije
čiju vrijednost podcjenjuje. One stoga nisu odgovorne za svoje pogreške, nego su prije
žrtve tih pogrešaka kao i institucija i konvencija. A romantično izvire iz pogreške, kao što
se poezija rađa iz neuspjeha. Lucidni duh koji odlučuje o svojim postupcima uz potpuno
poznavanje njihova uzroka možemo odobravati ili hladno okriviti, dok se s bojazni,
milosrđem, ironijom, ljubavlju divimo hrabrosti i lukavštinama nekoga plemenitog srca
koje traži svoj put kroz tamu. Upravo zato što su mistificirane u ženama cvatu
nepotrebne i šarmantne vrline poput srama, ponosa, tankoćutnosti. U jednom su smislu
to mane. Iz njih proizlaze laži, uvredljivost, razdražljivost, ali ih se može objasniti samom
situacijom u koju su žene dovedene. One su prisiljene ponositi se malim stvarima ili
barem »stvarima koje određuju osjećaji« jer su svi »navodno važni« predmeti izvan
njihova dosega. Njihova skromnost je posljedica ovisnosti koju trpe. Budući da im je
zabranjeno pokazati djelom koliko vrijede, dovode u pitanje samo svoje biće. Čini im se
da ih tuđa svijest, posebno ona njihova ljubavnika, otkriva u njihovoj istini. Toga se boje,
pokušavaju mu pobjeći. U njihovim bjegovima, oklijevanjima, pobunama, čak lažima,
izražava se autentična zabrinutost za vlastitu vrijednost. To je ono što ih čini časnima.
No ta briga se izražava nespretno, neiskreno, i to je ono što ih čini dirljivima i čak lagano
komičnima. Sloboda je upravo kad upadne u vlastite zamke i vara samu sebe
najhumanija i stoga u Stendhalovim očima najdražesnija. Stendhalove su žene pune
patosa kad im srce zadaje nepredviđene probleme: nijedan zakon, nijedan recept,
nijedno rasuđivanje, nijedan primjer izvana više ih ne može voditi. Moraju odlučiti same,
i ta napuštenost je krajnji moment slobode. Clelija je odgojena u liberalnom duhu,
lucidna je i razumna, ali stečeni stavovi, ispravni ili krivi, nisu ni od kakve pomoći u
moralnom sukobu. Gđa de Renal voli Juliena usprkos svojem moralu, Clelia spašava
Fabricea protivno svojem razumu. U oba slučaja dolazi do istog nadilaženja svih
prihvaćenih vrijednosti. Ta odvažnost je ono što uzbuđuje Stendhala, ali je ona utoliko
dirljivija što se jedva usuđuje priznati. Stoga je i prirodnija, spontanija, autentičnija. U
gđe de Renal odvažnost se skriva ispod nevinosti. Zato što nije upoznala ljubav, ne zna je
prepoznati i prepušta joj se bez otpora. Reklo bi se da se zato što je živjela u noći ne zna
obraniti od žarke svjetlosti strasti. Prima je, zaslijepljena, bilo to i protiv Boga, protiv
pakla. Kad oganj zgasne, ona se vraća tami kojom vladaju muževi i svećenici. Ne vjeruje
vlastitim prosudbama, ali je preplavi ono očigledno. Čim se ponovno susretne s
Julienom, iznova mu preda svoju dušu. Njezina kajanja i pismo koje joj ispovjednik otme
iz ruku pokazuju udaljenost koju je ta gorljiva i iskrena duša morala prijeći da bi se
izvukla iz zatvora u koji ju je zatočilo društvo i dosegnula sreću. Clelia je svjesnija
sukoba, ona oklijeva između odanosti svojem ocu i samilosti uzrokovane zaljubljenošću.
Ona traži razloge. Trijumf vrijednosti u koje vjeruje Stendhal za njega je utoliko jači što
ga žrtve licemjerne civilizacije doživljavaju kao poraz, i raduje se kad se one koriste
lukavstvima i neiskrenostima da bi nad lažima u koje vjeruju prevagnule istina strasti i
171
briana
sreća. Kad Bogorodici obećaje da više neće vidjeti Fabricea, i dvije godine prihvaća
njegove poljupce, zagrljaje, pod uvjetom da ne otvara oči, Clelia je ujedno i smiješna i
potresna. S istom nježnom ironijom Stendhal promatra oklijevanja gđe de Chasteller i
nedosljednosti Mathilde de la Mole. Toliko okolišanja, premišljanja, skrupula, pobjeda i
skrivenih poraza da bi se došlo do jednostavnih i legitimnih ciljeva, za njega je to
najdivnija komedija. U tim dramama ima elemenata lakrdije jer je akterica ujedno i
sudac i stranka, jer zavarava samu sebe, i jer izabire složeni put tamo gdje bi jedan
dekret bio dovoljan za raspletanje gordijskog čvora. Svejedno te drame pokazuju
najčasniju brigu koja može moriti plemenitu dušu. Ona želi ostati dostojnom svojega
ugleda. Vlastiti glas nadređuje tuđima i time se ostvaruje kao apsolut.
Ove samotne rasprave bez odjeka ozbiljnije su od ministarske krize. Kad se pita
hoće li odgovoriti na ljubav Luciena Leuwena, gđa de Chasteller odlučuje o sebi samoj i o
svijetu: može li se uzdati u druge? Može li se vjerovati vlastitom srcu? Koja je vrijednost
ljubavi i ljudskih zakletvi? Je li ludo ili plemenito vjerovati i voljeti? Ta propitivanja
dovode u pitanje sam smisao života, onaj od svakoga i svih. Takozvani ozbiljni čovjek
zapravo je isprazan jer prihvaća gotova opravdanja o svojem životu, dok strastvena i
duboka žena u svakom trenutku provjerava utvrđene vrijednosti. Ona poznaje stalnu
napetost slobode bez podrške. Stoga stalno osjeća da je u opasnosti. U trenutku može sve
dobiti ili sve izgubiti. Taj rizik, prihvaćen s nemirom, daje njezinoj priči ton junačke
pustolovine. A ulog je najveći mogući: sam smisao te egzistencije koja je dio svakoga,
njegov jedini dio. Ludost Mine de Vanghel može se u jednom smislu smatrati apsurdnom,
ali ona u nju unosi čitavu jednu etiku. »Je li njezin život bio krivi izračun? Sreća je trajala
osam mjeseci. Bila je to suviše gorljiva duša da bi se zadovoljila životnom stvarnošću.«
Mathilde de la Mole je manje iskrena od Clelije ili gđe de Chasteller, ona svoja djela ravna
prema ideji o sebi samoj radije nego prema dokazu ljubavi ili sreće. Je li ponosnije,
uzvišenije čuvati se nego se izgubiti, poniziti se pred onim kojega volimo nego mu
odoljeti? Ona je također sama usred svojih sumnji i riskira samopoštovanje do kojega
drži više nego do života. Ta revna potraga za pravim razlozima življenja kroz tamu
neznanja, predrasuda, mistifikacija, u treperavoj i grozničavoj svjetlosti strasti,
beskrajna opasnost od boli ili smrti, veličine ili sramote, daju tim ženskim sudbinama
njihovu romantičnu slavu.
Žena je dakako nesvjesna zavodljivosti kojom zrači. Kontemplacija same sebe i
gluma uvijek su neautentični stavovi. Kad se gđa Grandet uspoređuje s gđom Roland,
samim time dokazuje da joj ne sliči. Privlačnost Mathilde de la Mole leži u tome što se
zbunjuje u svojoj glumi i što je često plijen svojega srca u trenucima kad misli da njime
vlada. Ona nas raznježuje u mjeri u kojoj umiče vlastitoj volji. Ali najčišće junakinje nisu
svjesne sebe. Gđa de Renal nije svjesna svoje dražesti, kao ni gđa de Chasteller svoje
inteligencije. To je jedno od dubinskih veselja ljubavnika s kojim se autor i čitatelj
poistovjećuju. On je svjedok koji otkriva ta skrivena blaga. On je jedini koji se divi
živahnosti koju daleko od pogleda odaje gđa de Renal i tom »živom, promjenjivom,
dubokom« duh koji okruženje gđe de Chasteller ne poznaje. Čak i ako ostali cijene
Sanseverinin duh, on je taj koji najdalje prodire u njezinu dušu. Oči u oči sa ženom,
muškarac iskušava užitak kontemplacije. Opija se njome kao pejzažom ili slikom. Ona
pjeva u njegovu srcu i osvjetljava nebo. Ovo ga otkriće otkriva samome sebi. On ne može
shvatiti žensku nježnost, njezin senzibilitet i gorljivost, a da i sam ne postane nježna,
senzibilna i gorljiva duša. Ženski osjećaji stvaraju svijet nijansi i zahtjeva čije otkriće
obogaćuje ljubavnika. Uz gđu de Rénal, Julien postaje više od častohlepnog mladića
kakav je odlučio biti, ponovno se odabire. Ako muškarac prema ženi osjeća samo
površnu žudnju, smatrati će njeno zavođenje zabavnim. Ali prava ljubav je ta koja mu
172
briana
preobličuje život. »Ljubav na Werthetov način otvara dušu... osjećaju i uživanju lijepoga
u kojem god se obliku predstavi, čak i u odjeći od čohe. Zbog nje pronalazimo sreću čak i
bez bogatstava...« »To je novi cilj u životu na koji se sve odnosi i koji svemu mijenja
izgled. Strastvena ljubav stavlja pred muške oči cijelu prirodu sa svojim uzvišenim
aspektima kao da je jučer izmišljena novina.« Ljubav raskida sa svakodnevnom rutinom,
tjera dosadu, dosadu u kojoj Stendhal vidi toliko dubinsko zlo jer je prati odsutnost svih
razloga za život ili smrt. Ljubavnik ima cilj i to je dovoljno da mu se svaki dan pretvori u
pustolovinu. Koje je zadovoljstvo Stendhalu pričinjalo provesti tri dana skriven u
Mentinom podrumu! Ljestve od užeta i tajne škrinje izražavaju u njegovim romanima tu
sklonost neobičnom. Ljubav, to jest žena, otkriva istinske ciljeve egzistencije: lijepo,
sreću, svježinu senzacija i svijeta. Otima muškarcu dušu i time mu daje posjed nad njom.
Ljubavnik poznaje istu napetost, iste rizike kao i njegova ljubavnica i osjeća se
autentičnije nego tijekom planirane karijere. Kad Julien oklijeva podno ljestava koje je
postavila Mathilde, dovodi u pitanje cijelu svoju sudbinu: upravo u tom trenutku
demonstrira svoju istinsku vrijednost. Kroz žene, pod njihovim utjecajem, kroz reakcije
na njihova ponašanja, Julien, Fabrice, Lucien uče o svijetu i sebi samima. Kušnja,
nagrada, sudac, prijateljica, žena je u Stendhala zaista ono što je Hegel u jednom
trenutku bio u kušnji da od nje stvori: ta druga svijest koja uzajamnim priznavanjem
daje drugom subjektu istu istinu koju ona prima od njega. Sretan par koji se prepoznaje
u ljubavi prkosi svemiru i vremenu. Dovoljan je samome sebi, ostvaruje apsolut.
No to podrazumijeva da žena nije čista drugost: i ona je sama subjekt. Stendhal
nikad ne opisuje svoje junakinje samo s obzirom na junake, nego im daje vlastitu
sudbinu. Poduzeo je nešto rijetko u što se nijedan romanopisac, smatram, nije upustio:
projicirao je samoga sebe u ženski lik. Ne nadvija se nad Lamiel kao Marivaux nad
Marianne, ili Richsrdson nad Clarissu Harlowe. Spaja se s njezinom sudbinom kao što se
spojio s Julienovom. Samo zbog toga Lamielin lik ostaje pomalo teoretski, ali je svejedno
iznimno značajna. Stendhal je oko te djevojke podignuo sve zamislive prepreke. Ona je
siromašna, seljanka, neznalica, grubo odgojena od ljudi prožetih svim mogućim
predrasudama. No sklanja sve moralne prepreke sa svojega puta onoga dana kad shvati
sav doseg ovih nekoliko riječi: »to je glupo«. Sloboda duha omogućuje joj da preuzme
odgovornost za sve poteze svoje znatiželje, ambicije, veselja. Pred tako odlučnim srcem,
materijalne se prepreke mogu samo ukloniti. Jedini će joj problem biti isklesati si
sudbinu po svojoj mjeri u mediokritetskom svijetu. Morala se ostvariti u zločinu i smrti,
ali to je i sudbina zadana Julienu. Za velike duše nema mjesta u društvu kakvo postoji:
muškarci i žene dijele isti brod.
Zanimljivo je što je Stendhal istodobno tako dubinski romantičan i tako odlučan
feminist. Obično su feministi racionalni umovi koji usvajaju univerzalno gledište po svim
pitanjima. Ali Stendhal ne zahtijeva žensku emancipaciju samo u ime slobode općenito,
nego u ime individualne sreće. Ljubav u tome, misli on, neće imati što za izgubiti. Dapače,
bit će utoliko istinitija što će muškarca žena, kao njemu jednaka, moći bolje razumjeti.
Nesumnjivo će neke od kvaliteta u kojima u žene uživamo nestati, ali njihova vrijednost
proizlazi iz slobode koja se u njima izražava i ona će se očitovati u drugim oblicima. Ni
romantično neće nestati s lica zemlje. Dva odvojena bića, stavljena u različite položaje,
suočavajući se u svojoj slobodi i tražeći jedno kroz drugo opravdanje egzistencije, uvijek
će živjeti pustolovinu punu rizika i obećanja. Stendhal se uzda u istinu. Čim se bježi od
istine umire se posve živ. No tamo gdje sja istina, sjaju i ljepota, sreća, ljubav, radost koja
u sebi nosi svoj razlog. Stoga Stendhal uz mistifikaciju ozbiljnoga odbacuje i lažnu
poeziju mitova. Dovoljna mu je ljudska stvarnost. Žena je po njegovu mišljenju
jednostavno - ljudsko biće, a ni snovi ne bi mogli satkati ništa opojnije.
173
briana
VI.
174
briana
ono za što se boji da osjeća prema samome sebi. Želi u njoj uništiti uvijek moguć dokaz
svoje vlastite nedostatnosti, moli prijezir da ga spasi. Žena je jarak u koji baca sva
čudovišta koja u njemu žive.172 Lawrenceov život nam pokazuje da je patio od sličnoga
kompleksa, ali čišće seksualnog. Žena u njegovu djelu ima vrijednost kompenzacijskog
mita. Kroz nju se uzvisuje muževnost u koju pisac nije bio baš siguran. Kad opisuje Kate
na koljenima pred don Ciprianom, vjeruje da je ostvario muški trijumf nad Friedom. Ne
priznaje niti da ga partnerica dovodi u pitanje. Kad bi osporila njegove ciljeve, vjerojatno
bi izgubio vjeru u njih. Njezina je uloga da ga zatim utješi. On od nje traži mir, odmor,
vjeru, kao što Montherlant traži dokaz svoje superiornosti. Zahtijevaju ono što im
nedostaje. Claudelu ne nedostaje samopouzdanja: ako je sramežljiv, to je samo u tajni
Boga. Kod njega nema ni traga borbi spolova. Muškarac hrabro prihvaća ženski jaram.
Ona je prilika za kušnju ili za spas. Čini se da je za Bretona pak muškarac istinit samo
kroz misterij koji u njemu živi. Sviđa mu se da Nadja vidi zvijezdu prema kojoj ide i koja
je poput »srca cvijeta bez srca«. Prepoznaje se u aktivnostima koji izmiču kontroli volje i
razuma: u svojim snovima, predosjećajima, spontanom odvijanju njegova unutarnjeg
govora: žena je opipljiva figura te skrivene prisutnosti, beskrajno esencijalnije od njezine
svjesne osobnosti.
Stendhal se pak mirno slaže sam sa sobom, ali treba ženu kao što ona treba njega,
da bi se njegova raspršena egzistencija skupila u jedan oblik i jednu sudbinu. Kao za -
drugoga muškarac dopire do bića. Ali mu drugi još mora posuditi svoju svijest, a drugi su
muškarci previše ravnodušni prema sebi ravnima. Samo zaljubljena žena otvara srce
svojem ljubavniku i cijeloga ga u njega prima. Osim Claudela koji u Bogu nalazi
savršenog svjedoka, svi pisci koje smo obradili očekuju da, Malrauxovim riječima, žena u
njima voli ono »neusporedivo čudovište« koje samo oni poznaju. U suradnji ili borbi,
muški se suočavaju jedni s drugima u svojoj općenitosti. Montherlant je za sebi ravne
pisac, Lawrence dogmatik, Breton predstavnik škole, Stendhal diplomat ili oštrouman
čovjek. Žene su te koje u jednom otkrivaju čarobnog i okrutnog princa, u drugom
uzbudljivog fauna, u trećem boga ili sunce ili biće »crno i hladno poput čovjeka kojega je
grom udario pod nogama sfinge173«, u nekome zatim zavodnika, šarmera, ljubavnika.
Za svakoga od njih idealna žena bit će ona koja će najvjernije utjeloviti Drugo,
sposobno da ga otkrije sebi samom. Montherlant, solarni duh, u njoj traži čistu
animalnost. Falični Lawrence traži od nje da sažme cijeli ženski spol. Claudel je definira
kao srodnu dušu. Breton voli Meluzinu ukorijenjenu u prirodu, polaže nade u ženu-
dijete. Stendhal priželjkuje pametnu, učenu ljubavnicu, nesputanog duha i morala:
jednaku. No jedina zemaljska sudbina namijenjena bližnjoj, ženi-djetetu, srodnoj duši,
ženi-spolu, ženskoj životinji, je uvijek muškarac. Kakvo god bilo »ja« koje se traži kroz
nju, može se dosegnuti samo ako ona pristane služiti mu kao primatelj. U svakom slučaju
od nje se zahtijeva zaborav sebe i ljubav. Montherlant se uspijeva raznježiti nad ženom
koja mu omogući da vrednuje svoju muževnu moć. Lawrence upućuje strastvenu himnu
onoj koja se odrekne sebe u njegovu korist. Claudel uzdiže robinju, sluškinju, pobožnu
ženu koja se podčinjava Bogu podčinjavajući se muškarcu. Breton od žene očekuje
spasenje čovječanstva jer je ona sposobna što se tiče svojeg djeteta, svojeg ljubavnika, na
najpotpuniju ljubav. Čak su i kod Stendhala žene dirljivije od muških junaka jer se žešće
predaju svojoj strasti. One pomažu muškarcima da ostvare svoje sudbine kao što
Prouhèze pridonosi Rodrigueovu spasu. U Stendhalovim romanima često se događa da
172
Stendhal je unaprijed ocijenio okrutnosti s kojima se zabavlja Montherlant: »Što raditi u ravnodušnosti? Ljubav-
sviđanje, ali bez užasa. Užasi uvijek dolaze iz sitne duše koja se ima potrebu utješiti po pitanju vlastitih vrijednosti.«
173
Nadja.
175
briana
one spase ljubavnika od propasti, zatvora ili smrti. Montherland, Lawrence tu žensku
posvećenost smatraju njezinom zadaćom. Manje arogantni Claudel, Breton i Stendhal
dive joj se kao velikodušnom izboru, žele je ne tvrdeći da je zaslužuju. Ali, osim
zapanjujuće Lamiel, sva njihova djela pokazuju da od žene očekuju onaj altruizam kojem
se Comte kod nje divio i nametao joj ga, i koji je po njemu također sačinjavao ujedno
očitu inferiornost i dvosmislenu superiornost.
Mogli bismo nizati primjer za primjerom, svi bi nas doveli do istih zaključaka.
Definirajući ženu, svaki pisac definira vlastitu općenitu etiku i pojedinu zamisao koju
ima o sebi. U nju također često upisuje udaljenost između svojega pogleda na svijet i
svojih egoističkih snova. Nedostatak ili nevažnost ženskoga elementa u nekom
cjelokupnom opusu sam je po sebi simptomatičan. Ima krajnju važnost kada sažima u
svojem totalitetu sve aspekte drugoga kao što se događa u Lawrencea. Važan je i kada se
ženu poima jednostavno kao drugo, ali se pisac zanima za individualnu pustolovinu
njezina života, što je Stendhalov slučaj. Gubi važnost u razdoblju poput našega kada
svačiji pojedinačni problemi padaju u drugi plan. Svejedno, žena kao drugo još uvijek
igra ulogu dok god svaki muškarac i dalje treba postati svjestan sebe, makar i samo da bi
se nadmašio.
176
briana
Treće poglavlje
Mit o ženi igra značajnu ulogu u književnosti, ali koju važnost ima u svakodnevnom
životu? Koliko utječe na običaje i pojedinačna ponašanja? Za odgovor na to pitanje
trebalo bi precizirati odnos toga mita sa stvarnošću.
Postoje raznolike vrste mitova. Ovaj o ženi, koji sublimira nepromjenjivi aspekt
ljudske sudbine - »podjelu« čovječanstva na dvije kategorije pojedinaca, je statični mit.
Na platonsko nebo projicira stvarnost uhvaćenu u iskustvu ili konceptualiziranu iz
iskustva. Zapravo, on vrijednosti, značenju, pojmu, empirijskom zakonu, nadređuje
transcendentnu, bezvremensku, nepromjenjivu, nužnu Ideju. Tu se ideju nikako ne da
osporiti jer je smještena onkraj danoga. Obdarena je apsolutnom istinitošću. Tako
raspršenoj, kontingentnoj i višestrukoj egzistenciji žena mitska ideja suprotstavlja
jedinstveno i okamenjeno Vječno Žensko. Ako njegovoj definiciji proturječe ponašanja
žena od krvi i mesa, one su te koje su u krivu. Ne kaže se da je Ženstvenost entitet, nego
da žene nisu ženstvene. Demantiji iskustva ne mogu ništa protiv mita. Ipak, na određen
način, mit proizlazi iz žene. Tako je točno da je žena drugo od muškarca i ta drugost se
konkretno doživljava u želji, zagrljaju, ljubavi. Ali stvaran je odnos onaj uzajamnosti. Kao
takav rezultira autentičnim dramama. Kroz erotiku, ljubav, prijateljstvo i njihove
alternative razočaranja, mržnje, suparništva, on je borba svijesti od kojih svaka smatra
da je esencijalna, on je priznanje sloboda koje jedna drugu potvrđuju, neodređen prijelaz
s neprijateljstva na suučesništvo. Postulirati Ženu znači postulirati apsolutno Drugo, bez
recipročnosti, protivno iskustvu odbijajući da je subjekt, slična.
U konkretnoj stvarnosti, žene se manifestiraju u različitim aspektima, ali svaki od
mitova izgrađenih o ženi tobože je cijelu sažima, svaki misli da je jedinstven. Posljedica
toga je da postoji više nepodudarnih mitova i da muškarci ostaju zbunjeni pred čudnim
nedosljednostima ideje Ženstvenosti. Kako se svaka žena uklapa u više ovih arhetipova
od kojih svaki navodno utjelovljuje samu Istinu, muškarci se pred svojim družicama
nalaze u starom čuđenju sofista koji nisu mogli shvatiti da čovjek može istodobno biti
plave i smeđe kose. Prelazak na apsolutno pokazuje se već u društvenim
reprezentacijama. Veze se u njemu lako utvrđuju u klase, uloge u tipove, kao što se u
djetinjem mentalitetu odnosi utvrđuju u stvari. Na primjer, patrijarhalno društvo,
usredotočeno na očuvanje baštine, nužno implicira da pored pojedinaca koji posjeduju i
prenose dobra postoje muškarci i žene koji ih otimaju od vlasnika i raspačavaju ih.
Muškarce, pustolove, tate, lopove, špekulante, uglavnom osudi zajednica. A žene,
koristeći svoju erotsku privlačnost i ne izlazeći iz okvira zakona, mogu nagovoriti mlade
ljude i čak i očeve da rasipaju svoju baštinu. Prisvajaju si njihova bogatstva ili love
njihovo nasljedstvo. Kako se tu ulogu smatra pogubnom, žene koje je ispunjavaju naziva
se »lošim ženama«. Ustvari, one se u nekom drugom domu - onom njihova oca, braće,
muža, ljubavnika - mogu činiti anđelima čuvarima. Tako je kurtizana koja pelješi bogate
financijere za slikare i pisce mecena. Dvoličnost Aspazije, Mme de Pompadour, lako se
može shvatiti kao konkretno iskustvo. Ali ako postuliramo da je žena Bogomoljka,
Mandragora, Demon, um se zbuni ako u njoj otkrije i Muzu, Majku Božju, Beatrice.
177
briana
174
Cf. Balzac, Fiziologija braka: »Nipošto se ne zabrinjavajte zbog njezinih mrmljanja, krikova, boli; priroda ju je
napravila za našu upotrebu, i da sve nosi: djecu, jade, udarce i brige muškarca. Ne optužujte se za grubost. U svim
zakonicima takozvanih civiliziranih naroda muškarac je pisao zakone koji uređuju žensku sudbinu pod ovim krvavim
epigrafom: 'Vae victis! Jao pobijeđenima!'«
178
briana
179
briana
na ovom svijetu ima povlašteni položaj, on je taj koji može aktivno iskazati ljubav. Vrlo
često uzdržava ženu ili je barem ispomaže; ženidbom joj daje društveni položaj; dariva
je; njegova mu ekonomska i socijalna neovisnost omogućuje inicijative i inovacije:
razdvojen od gđe de Villeparisis, g. de Norpois putovao je po dvadeset četiri sata da bi se
sastao s njom. On je vrlo često zaposlen, ona dokona: daruje joj vrijeme koje s njom
provodi. Ona ga prima: sa zadovoljstvom, sa strašću ili jednostavno da bi se zabavila?
Prihvaća li njegova dobročinstva iz ljubavi ili interesa? Voli li muža ili brak? Razumije se,
i sami dokazi koje daje muškarac su dvosmisleni: proizlazi li taj dar iz ljubavi ili
sažaljenja? No dok žena obično u druženju s muškarcem nalazi brojne prednosti,
druženje sa ženom muškarcu je korisno samo ako je voli. Tako prema njegovu
cjelokupnom ponašanju možemo otprilike procijeniti stupanj njegove privrženosti. Dok
žena jedva ima načina da ispita svoje srce; prema svojim raspoloženjima imat će različita
gledišta na svoje osjećaje, i dok god će se njima pasivno predavati, nijedna interpretacija
neće biti točnija od druge. U prilično rijetkim slučajevima kad je žena ekonomski i
društveno povlaštena, misterij se obrće, što dobro pokazuje da nije vezan uz jedan spol
više nego uz drugi, nego uz položaj. Za velik broj žena putovi transcendencije su
prepriječeni: jer ne rade ništa, ne rade ni na tome da išta budu. Neodređeno se pitaju što
su mogle postati, što ih dovodi do pitanja o onome što jesu. To je uzaludno propitivanje.
To što muškarac ne uspijeva otkriti tu tajnu esenciju, znači jednostavno da ona ne
postoji. Trenutačno na margini svijeta, žena se ne može objektivno definirati kroz ovaj
svijet, a njezin misterij prekriva samo prazninu.
Nadalje, događa se da, kao svi oprimirani, žena namjerno krije svoj objektivni lik.
Rob, sluga, domorodac, svi koji ovise o hirovima gospodara naučili su mu se
suprotstaviti skamenjenim osmijehom ili zagonetnom smirenošću. Svoje stvarne
osjećaje i pravo vladanje brižljivo kriju. Ženu se također u adolescenciji nauči lagati
muškarcima, spletkariti, okolišati. Prilazi im s lažnim licima: oprezna je, licemjerna,
glumica.
Ali ženski Misterij kakav priznaje mitska misao je dublja stvarnost. Zapravo,
neposredno je impliciran u mitologiji apsolutnoga Drugog. Ako prihvatimo da je
neesencijalna svijest također prozirna subjektivnost, sposobna upravljati s cogito,
prihvaćamo i da je ona zapravo suverena i da se pretvara u esencijalnu. Da bi se svaka
uzajamnost činila nemogućom, potrebno je da Drugo za sebe bude drugo, da i sama
njegova subjektivnost bude pod utjecajem drugosti. Ta svijest koja bi bila otuđena kao
svijest, u svojoj čistoj imanentnoj prisutnosti, bila bi očito Misterij. Bila bi Misterij po
sebi jer bi to bila za sebe. Bila bi apsolutni Misterij. Tako, onkraj tajanstvenosti koju
stvara njihova gluma, postoji misterij crne, žute rase, utoliko što su apsolutno smatrane
neesencijalnim Drugim. Treba primijetiti da američki građanin koji dubinski zbunjuje
prosječnog Europljanina ipak nije smatran »misterioznim«: skromnije, reći ćemo da ga
ne razumijemo. Tako i žena ne »razumije« uvijek muškarca, ali ne postoji muški misterij.
To je stoga što su bogata Amerika i muško na strani Gospodara, a Misterij je svojstvo
roba.
Dakako, o pozitivnoj realnosti Misterija možemo samo sanjati u sumraku
neiskrenosti. Sličan nekim rubnim halucinacijama, čim ga pokušamo ustanoviti, on se
raspe. Književnost nikako ne uspijeva oslikati »misteriozne« žene. One se eventualno
kao čudne i zagonetne mogu pojaviti na početku romana. No osim ako priča ne ostane
nedovršena, one na kraju odaju svoju tajnu i postaju koherentni i providni likovi. Na
primjer, junak iz knjiga Petera Cheyneyja neprestano se išćuđava nad nepredvidljivim
ženskim hirovima. Nikad ne možemo pogoditi kako će se one ponijeti, izigraju svako
predviđanje. Zapravo, čim se čitatelju otkriju pobude njihovih djelovanja, one se
180
briana
ispostave vrlo jednostavnim mehanizmima: ova je bila špijunka, ona kradljivica. Kako
god spretan bio zaplet, za njega uvijek postoji rješenje, i ne bi moglo biti drukčije, makar
autor imao sav talent, svu maštu koju možemo zamisliti. Misterij je uvijek samo
fatamorgana, nestane čim mu pokušamo prići.
Vidimo dakle da se mirovi velikim dijelom objašnjavaju načinima na koje ih
muškarci koriste. Mit o ženi je luksuz. Pojavljuje se samo ako muškarac umakne
zapovjednom utjecaju svojih potreba. Što su odnosi konkretnije proživljeni, manje se
idealiziraju. Seljak u drevnom Egiptu, beduin, srednjovjekovni zanatlija, suvremeni
radnik, imaju u nužnostima rada i siromaštva s pojedinom ženom koja im je partnerica
previše definirane odnose da bi je ukrašavali sjajnom ili kobnom aurom. Epohe i klase
kojima je omogućen luksuz sanjarenja podigle su crno-bijele kipove ženskosti. Ali luksuz
ima i svrhu: tim su snovima vladali interesi. Dakako, većina mitova potječe od spontanog
stava muškarca prema svojoj vlastitoj egzistenciji i svijetu koji ga okružuje, ali
nadilaženje iskustva prema transcendentnoj ideji namjerno je, s ciljem samoopravdanja,
izvršilo patrijarhalno društvo. Preko mitova ono je pojedincima nametalo svoje zakone i
običaje na slikovit i osjetan način. U mitskom se obliku kolektivni imperativ uvukao u
svaku svijest. Posredništvom religija, tradicija, jezika, bajki, pjesama, filmova, mitovi
prodiru i do onih egzistencija koje su najviše podređene materijalnom realitetu. Svatko u
njima može naći sublimaciju svojih skromnih iskustava. Jedan, kojeg je prevarila voljena
žena, izjavljuje da je ona kurva, drugi je opsjednut svojom muškom nemoći: žena je
Bogomoljka; trećem je ugodno u društvu svoje žene: ona je Harmonija, Odmor, Zemlja
hraniteljica. Sklonost prema vječnosti zabadava, za džepnim apsolutom, koju susrećemo
u većine muškaraca, zadovoljava se mitovima. I najmanja emocija, mali nesporazum,
postaju odraz bezvremenske Ideje; ta iluzija ugodno laska taštini.
Mit je jedna od tih zamki lažne objektivnosti u koje duh ozbiljnosti pada naglavce.
Još jednom je riječ o zamjenjivanju proživljenog iskustva i slobodnih prosudbi koje ono
zahtijeva s nepomičnim idolom. Autentičan odnos s autonomnim egzistentom, mit o Ženi
zamjenjuje s nepokretnom kontemplacijom fatamorgane. »Fatamorgana! Fatamorgana!
Treba ih ubiti kad ih već ne možemo uhvatiti; ili ih pak treba razuvjeriti, informirati,
pomoći im da se odreknu ljubavi prema nakitu, napraviti od njih zaista svoje
ravnopravne partnerice, intimne prijateljice, suradnice u ovdje i sada, drukčije ih
odjenuti, ošišati im kosu, sve im reći...« vapio je Laforgue. Muškarac ne bi imao što
izgubiti, baš dapače, kad bi prestao ženu maskirati u simbol. Snovi, kad su zajednički i
dirigirani, klišeji, doista su bijedni i monotoni naspram živuće stvarnosti. Za pravog
sanjara, za pjesnika, stvarnost je mnogo plodniji izvor od iznošene fantazije. Razdoblja
koja su najiskrenije cijenila žene nisu kurtoazno feudalno doba, a ni galantno 19.
stoljeće, nego razdoblja, primjerice 18. stoljeće, kad su muškarci u ženama vidjeli bližnje.
U njima se one čine zaista romantičnima: treba samo pročitati Opasne veze, Crveno i
crno, Zbogom oružje da bi se to shvatilo. Laclosove, Stendhalove i Hemingwayeve
junakinje ne nose u sebi misterij, ali nisu zbog toga ništa manje privlačne. Prepoznati u
ženi ljudsko biće ne znači osiromašiti muško iskustvo: ono neće izgubiti ništa od svoje
raznolikosti, bogatstva, intenziteta ako se prihvati u svojoj intersubjektivnosti. Odbaciti
mitove ne znači uništiti dramatični odnos između spolova, ne znači zanijekati značenja
koja se autentično otkrivaju muškarcu kroz žensku stvarnost; ne znači ukinuti poeziju,
ljubav, pustolovinu, sreću, snove. Znači samo zahtijevati da ponašanja, osjećaji i strasti
budu utemeljeni na istini.175
175
Laforgue o ženi još kaže: »Kako je se ostavilo u ropstvu, lijenosti, bez druge zanimacije i oružja osim svojeg spola,
ona je hipertrofirala i postala Žensko... Pustili smo je da hipertrofira: ona je na svijetu zbog nas... E pa, sve je to krivo...
Sa ženom smo se dosad igrali kao s lutkom. I to sada predugo traje!...«
181
briana
»Žena se gubi. Gdje su žene? Današnje žene nisu žene«; vidjeli smo koji je bio
smisao tih tajanstvenih slogana. U muškim očima - i očima gomile žena koje gledaju tim
očima - da bi se bilo »prava žena« nije dovoljno imati tijelo žene ni prihvatiti kao
ljubavnica, majka, ulogu ženke. Subjekt može zahtijevati autonomiju kroz seksualnost i
majčinstvo; »prava žena« je ona koja se prihvaća kao drugo. Dvolično držanje današnjih
muškaraca u žene stvara bolni rascjep. U prilično velikoj mjeri prihvaćaju da je žena
bližnji, jednaka, a ipak nastavljaju zahtijevati da ona ostane neesencijalna. Za nju, te dvije
sudbine nisu uskladive. Ona se koleba između jedne i druge iako nije sasvim prilagođena
nijednoj, i odatle proizlazi njezin nedostatak ravnoteže. U muškarca ne postoji zijev
između javnog i privatnog života: što više djelovanjem i radom potvrđuje svoj zahvat
nad svijetom, više se čini muževan. U njemu su pomiješane ljudske i vitalne vrijednosti.
Ali autonomni uspjesi žene u proturječju su sa ženskošću jer se od »prave žene« očekuje
da se pretvori u objekt, da bude Drugo. Lako je moguće da se u vezi s tim čak i
senzibilitet i seksualnost muškaraca mijenjaju. Nova estetika već je rođena. Iako je moda
ravnih prsa i uskih bokova, moda dječačke žene, brzo prohujala, svejedno se nije vratio
jedri ideal proteklih stoljeća. Od ženskog se tijela zahtijeva putenost, ali diskretna; treba
biti vitko i neotežano mašću; mišićavo, gipko, snažno, bitno je da naznačuje
transcendenciju. Preferira se preplanulo, opaljeno univerzalnim suncem kao radnički
torzo, a ne blijedo kao biljka iz staklenika. Postavši praktična, ženska odjeća je nije
pretvorila u aseksualno biće, naprotiv, kratke suknje pokazuju njezine noge i bedra više
no ikada. Ne vidimo zašto bi je rad lišio erotske privlačnosti. Pojmiti istodobno ženu kao
društveno biće i tjelesni plijen može biti uzbudljivo: u nizu Peynetovih nedavnih
crteža,176 vidimo kako mladić napušta zaručnicu jer ga je zavela lijepa načelnica koja je
trebala obaviti ceremoniju vjenčanja. To da jedna žena obavlja »muški posao« i
istodobno bude poželjna, dugo je bilo tema više-manje neslanih šala. Malo-pomalo
sablazan i ironija otupjeli su i čini se da se rađa novi oblik erotike: možda on stvori nove
mitove.
Sigurno je, međutim, to da je danas ženama vrlo teško istodobno prihvatiti sudbinu
autonomnog pojedinca i žensku sudbinu. Tu je izvor nezgrapnosti, nelagoda zbog kojih
katkad djeluju kao »izgubljen spol«. Nesumnjivo je ugodnije trpjeti slijepo ropstvo nego
raditi da bi se oslobodio, ali tako su i mrtvaci prilagođeniji zemlji od živih. U svakom
slučaju povratak u prošlost nije više ni moguć niti poželjan. Valja se nadati tomu da će sa
svoje strane muškarci bezrezervno prihvatiti situaciju koja se upravo stvara. Tek će je
tada žena moći živjeti bez unutrašnjeg sukoba. Tada će se ostvariti Laforgueova želja: »O
djevojke, kad ćete nam biti braća, najbliža braća bez skrivenih motiva da nas iskoristite?
Kad ćemo si istinski pružiti ruku?« Tada će i »Meluzina, ne više pod bremenom sudbine
što joj je nametnuo jedino muškarac, Meluzina oslobođena« ponovno naći svoj »ljudski
temelj«177. U potpunosti će postati ljudsko biće »kad bude razbijeno beskonačno žensko
ropstvo, kad će živjeti za sebe i od sebe, jer joj je muškarac - do tada grozan - dao
slobodu«178.
176
Iz studenog 1948.
177
Breton, Arkana 17
178
Rimbaud, Pismo P. Demenyju, 15. svibnja 1872.
182
briana
DRUGI SVEZAK
PROŽIVLJENO ISKUSTVO
183
briana
184
briana
Uvod
185
briana
Prvi dio
FORMATIVNE GODINE
186
briana
Prvo poglavlje
Djetinjstvo
179
Judith Gautier u svojim sjećanjima pripovijeda da je tako žalosno plakala i propadala kad su je otrgnuli od dojilje da
ih je trebalo iznova ujediniti. Odvojilo je se od sise mnogo kasnije.
187
briana
učvrstiti ono u-sebi, okameniti se u stvar. Samo kad ga fiksira tuđi pogled djeluje samom
sebi kao biće. Iz te perspektive valja tumačiti ponašanja djeteta: u tjelesnom obliku
otkriva konačnost, samoću, napuštenost u stranom svijetu. Pokušava nadomjestiti tu
katastrofu otuđujući svoju egzistenciju u slici na kojoj će drugi utemeljiti realnost i
vrijednost. Čini se da počinje potvrđivati svoj identitet180 od trenutka kad uhvati svoj
odraz u zrcalu, što se vremenski poklapa s odbijanjem od sise. Njegovo ja miješa se s tim
odrazom, tako da se oblikuje samo otuđivanjem. Bilo da zrcalo u pravom smislu riječi
igra važnu ili manje važnu ulogu, sigurno je da dijete s oko šest mjeseci starosti počinje
razumjeti mimiku svojih roditelja i poimati se pod njihovim pogledom kao objekt. Ono je
već autonomni subjekt koji se transcendira prema svijetu, ali će susresti samoga sebe
samo u otuđenom obliku.
Kako dijete raste, na dva se načina bori protiv svoje izvorne napuštenosti. Nastoji
zanijekati separaciju. Šćućuri se u majčine ruke, traži njezinu blagu toplinu, želi njezina
milovanja. Nastoji dobiti potvrdu okoline da bi se dokazalo. Odrasli su za njega kao
bogovi: mogu mu dati bitak. Dijete osjeća čaroliju pogleda koji ga katkad pretvori u
slatkog anđelčića, katkad u čudovište. Ta dva načina obrane ne isključuju se međusobno,
nego se naprotiv upotpunjuju i prožimaju. Kad zavođenje uspije, osjećaj potvrde utjelovi
se u primljenim poljupcima i milovanjima. Dijete doživljava jednu te istu zadovoljnu
pasivnost u krilu svoje majke i pod njezinim dobronamjernim pogledom. Tijekom prve
tri-četiri godine nema razlike između ponašanja djevojčica i dječaka. I jedne i drugi
pokušavaju perpetuirati sretno stanje koje je prethodilo odbijanju od sise. Jedne i drugi
katkad se ponašaju zavodljivo i razmetljivo. Dječaci se isto kao i njihove sestre žele
svidjeti, izazvati divljenje i osmijehe.
Ugodnije je zanijekati separaciju nego je nadvladati, iskonskije je izgubiti se u srcu
Cjeline nego pustiti da nas okameni tuđa svijest. Tjelesno stapanje otuđuje više od
abdikacije pod tuđim pogledom. Zavođenje i paradiranje predstavljaju složeniji i teži
stadij od običnog prepuštanja u majčinim rukama. Čarolija pogleda koje upućuju odrasli
je hirovita. Dijete se pretvara da je nevidljivo, roditelji se uključuju u tu igru, traže ga
tapkajući, smiju se, da bi odjednom rekli: »Dosadan si, uopće nisi nevidljiv.« Kad jedna
njegova rečenica zabavi roditelje, dijete je ponovi, ali ovaj put oni samo slegnu
ramenima. U tom svijetu koji je nesiguran i nepredvidljiv poput Kafkinog, dijete se
spotiče na svakom koraku.181 Zato se toliko djece boji odrasti i očajava ako ih roditelji
prestanu držati na krilu ili primati u svoj krevet. Kroz tjelesnu frustraciju sve okrutnije
osjećaju napuštenost koju ljudsko biće nikad ne osvijesti bez tjeskobe.
Ovdje će se male djevojčice prvo činiti povlaštene. Drugim odbijanjem od sise,
nježnijim i sporijim od prvog, majčino se tijelo uskraćuje djetetovim zagrljajima; ali
ponajprije se dječacima malo-pomalo odbijaju poljupci i milovanja. Djevojčicu se pak i
dalje mazi, dopušta joj se da živi uz majčine skute, otac je prima na krilo i hvali njezinu
kosu. Nju se odijeva u haljine nježne poput poljubaca, popušta se njezinim suzama i
hirovima, brižljivo je se češlja, zabavlja se s njezinim držanjem i koketnošću. Tjelesni
180
Tu teoriju predlaže doktor Lacan u Obiteljskim kompleksima u formiranju pojedinca. Ta činjenica od prvoklasne
važnosti objasnila bi to što tijekom svojeg razvoja »ja zadržava dvosmislenu formu spektakla«.
181
U Orange bleue, Yassu Gauclere kaže o svojem ocu: »Njegovo dobro raspoloženje činilo mi se jednako zastrašujućim
kao i uzrujanost, jer mi ništa nije govorilo što ga je moglo motivirati... Nesigurna u promjene njegova raspoloženja kao
što bih bila u božanske hirove, zabrinuto sam ga štovala... Izbacivala sam riječi kao da bacam novčić, pitajući se kako
će biti primljene.« Dalje u tekstu pripovijeda sljedeću anegdotu: »Na primjer, jednog sam dana, nakon što su me
izgrdili, započela svoje nabrajanje: stari stol, četka za pod, peć, lavor, boca za mlijeko, lonac itd., majka me čula i umrla
od smijeha... Nekoliko dana kasnije, pokušala sam iskoristiti to nabrajanje da bih smekšala majku koja me opet
izgrdila. Nije dobro prošlo. Umjesto da je razveselim, udvostručila sam njezinu strogoću i navukla na sebe dodatnu
kaznu. Rekla sam si da je ponašanje odraslih zaista neshvatljivo.«
188
briana
dodiri i ljubazni pogledi štite je od tjeskobe koju nosi samoća. Malenom dječaku će se
naprotiv zabraniti čak i koketnost. Njegovi zavodljivi manevri i gluma iritiraju.
»Muškarac ne traži poljupce... Muškarac se ne gleda u zrcalo... Muškarac ne plače«,
govori mu se. Žele da bude »mali čovjek«; potvrdu će od odraslih dobiti ako se oslobodi
od njih. Svidjet će se ako ne ostavlja dojam da to želi.
Mnogi dječaci se toliko prestraše okrutne neovisnosti na koju ih se osuđuje da
požele biti djevojčice. U doba kad ih se još odijevalo kao djevojčice često bi plakali kad su
morali haljinicu zamijeniti hlačama ili kad su im šišali kovrčice. Neki tvrdoglavo ne
odustaju od ženskosti, što može voditi homoseksualnosti. »Žarko sam želio biti
djevojčica i bio sam toliko nesvjestan časti bivanja muškarcem da sam se trudio pišati
sjedećke«, prisjeća se Maurice Sachs.182 No iako se na početku dječak čini u
nepovoljnijem položaju od svojih sestara, to je zato što za njega postoje veći planovi.
Podvrgava ga se zahtjevima koji odmah impliciraju valorizaciju. U svojim memoarima
Maurras opisuje situaciju kad je zavidio mlađem bratu na maženju majke i bake. Otac ga
je primio za ruku i odveo iz sobe: »Mi smo muškarci, pustimo ove žene«, rekao mu je.
Dječaka se uvjerava da se od njega zahtijeva više upravo zbog njegove superiornosti. Da
bi ga se ohrabrilo na teškom putu koji mu predstoji, usađuje mu se ponos zbog
muževnosti. Apstraktni pojam - »muževnost« - za njega poprima konkretni oblik:
utjelovljuje se u penisu. Ne ponosi se spontano svojim malenim indolentnim spolovilom,
nego ga u tome ohrabruje stav okoline. Majke i dojilje perpetuiraju tradiciju koja falus
izjednačava s idejom muškosti. Prema dječjem se penisu odnose s jedinstvenim
zadovoljstvom, bilo zato što su toliko opčinjene, zahvalne ili podčinjene da priznaju
njegov prestiž, bilo zato što likuju kad ga vide u smanjenom obliku. Rabelais nam
prenosi igre i priče Gargantuinih dojilja,183 a povijest je sačuvala one dojilja Luja XIII. I
manje odvažne žene daju simpatičan nadimak spolovilu malenog dječaka, govore o
njemu kao o osobici koja je ujedno i on sam i drugo od sebe samoga. Pretvaraju ga, kako
smo već naveli, u »alter ego koji je obično lukaviji, pametniji i spretniji od pojedinca«184.
Anatomski gledano, penis se sasvim dobro može prilagoditi toj ulozi. Odvojen od tijela,
djeluje kao prirodna igračkica, neka vrsta lutke. Dijete se stoga vrednuje tako da se
vrednuje njegov dvojnik. Jedan mi je otac pričao kako je njegov sin s tri godine još
mokrio sjedećke. Bio je sramežljiv i tužan dječak okružen sestrama i rođakinjama. Otac
ga je jedan dan poveo sa sobom u zahod govoreći: »Pokazat ću ti kako to rade muškarci.«
Otada je dječak, ponosan što mokri stojećke, prezirao djevojčice »koje piške kroz
rupicu«. Nije ih međutim prezreo zato što im nedostaje penis, nego zato što njih otac nije
izdvojio i inicirao poput njega. Dakle, daleko od toga da se penis otkriva kao neposredna
povlastica iz koje bi dječak vukao osjećaj superiornosti, njegova se vrijednost naprotiv
čini kao kompenzacija za okrutnosti zadnjeg odbijanja od sise koju su izmislili odrasli i
koju dijete rado prihvaća. Dječak se njome tješi što više nije dojenče i što nije djevojčica.
Zbog toga će mu spolovilo poslužiti kao utjelovljenje transcendencije i arogantne
suverenosti.
Sudbina djevojčice je vrlo drukčija. Majke i dojilje za njezine genitalije nemaju ni
poštovanja ni nježnosti. Ne pridaju pažnju tom tajnom organu od kojega se vidi samo
ono vanjsko i koji se ne može primiti. U jednom smislu, ona nema spolovilo. Ne osjeća tu
182
Le Sabbat.
183
GARGANTUA »I već je počeo vježbati svoj rasporak, koji su svakog dana dadilje ukrašavale lijepim buketima,
vrpcama, cvijećem, resama i provodile vrijeme provlačeći ga kroz ruke kao da je valjak od melema, i pucale od smijeha
kad bi podignuo uši, kao da im je igra prijala. Jedna ga je nazivala svojom malom slavinom, druga svojim čunjem, treća
svojom koraljnom granom, pa čepom, burgijom, šilom, visuljkom« itd.
184
A. Balint, La Vie intime de l'enfant, str. 101.
189
briana
odsutnost kao nedostatak. Njezino je tijelo za nju očito potpunost, ali je drukčije
pozicionirana u svijetu od dječaka; i skup čimbenika može u njezinim očima tu razliku
pretvoriti u inferiornost.
O malo su pitanja psihoanalitičari više raspravljali nego o famoznom ženskom
»kastracijskom kompleksu«. Većina ih danas prihvaća da se zavist za penisom, ovisno o
slučaju, pokazuje na vrlo različite načine.185 Kao prvo, mnogo djevojčica do napredne
dobi ne zna ništa o muškoj anatomiji. Dijete prirodno prihvaća da postoje muškarci i
žene, kao što postoje i sunce i mjesec. Vjeruje u esencije sadržane u riječima i njezina
znatiželja isprva nije analitička. Za mnoge druge djevojčice taj mali komad mesa što
dječacima visi među nogama je beznačajan ili čak smiješan. To je posebnost na razini
odjeće ili frizure. Djevojčica ga često otkrije kod malog tek rođenog brata i »kad je
djevojčica vrlo mala«, kaže Helene Deutsch, »nije impresionirana penisom svojega malog
brata«. Ona navodi primjer djevojčice od osamnaest mjeseci koja je ostala posve
ravnodušna kad je otkrila penis i tek mu je puno kasnije, povezano s njezinim osobnim
preokupacijama, pridala ikakvu vrijednost. Događa se čak i to da se penis smatra
anomalijom. To je izdanak, nejasna stvarčica koja visi poput kvržice, sise ili bradavice.
Može izazvati gađenje. Napokon, činjenica jest da postoje brojni slučajevi kada se
djevojčica zanima za penis brata ili prijatelja. Ali to ne znači da ona zbog njega osjeća baš
seksualnu zavist, a još manje znači da se osjeća duboko pogođena odsutnošću toga
organa. Želi si ga prisvojiti kao što želi prisvojiti svaki predmet. Ali ta želja može ostati
površnom.
Sigurno je da probavne i posebno urinarne funkcije žarko zanimaju djecu.
Mokrenje u krevet često je protest protiv roditeljskog preferiranja drugog djeteta. Ima
zemalja gdje muškarci mokre sjedećke, a događa se da žene mokre stojećke, to je način
mokrenja mnogih seljakinja. No, u suvremenom zapadnom društvu običaji općenito
nalažu da se žene čučnu, dok je stojeći stav rezerviran za muške. To je za djevojčicu
najočitija seksualna razlika. Da bi mokrila, mora čučnuti, skinuti se i iznad svega sakriti.
To je sramotan i nekomotan teret. Sramota raste u čestim slučajevima kad pati od
neželjenih istjecanja mokraće, na primjer kad je obuzme luđački smijeh. To kontrolira
teže od dječaka. Kod njih je urinarna funkcija poput slobodne igre, privlačna kao i svaka
igra u kojoj se vježba sloboda. S penisom se može rukovati, kroz njega se može djelovati,
što je jedan od značajnih interesa djeteta. Djevojčica će, vidjevši dječaka kako mokri, s
divljenjem izjaviti: »Kako praktično!«186 Mlazom se može naciljati po volji, mokraća
usmjeriti daleko. Dječak iz toga izvlači osjećaj svemoći. Freud je govorio o »žarkoj
ambiciji drevnih dijuretika«; Stekel je zdravorazumski polemizirao s tom formulom, ali
stoji da su, kao što kaže Karen Horney,187 »fantazije svemoćnosti pogotovo sadističkog
karaktera često povezane s muškim mokraćnim mlazom«. Te fantazije koje kod nekih
muškaraca188 prežive, važni su u djeteta. Karl Abraham govori o velikom užitku koji žene
osjećaju kad »sa šmrkom zalijevaju vrt«. Ja smatram, slažući se sa Sartreovim i
Bachelardovim teorijama, da izvor toga užitka nije nužno izjednačavanje šmrka s
penisom. Svaki mlaz vode djeluje kao čudo, prkošenje gravitaciji. Upravljanje i
ovladavanje mlazom znači odnijeti malenu pobjedu nad prirodnim zakonima. U svakom
185
Osim Freudovih i Adlerovih djela, o toj temi postoji opsežna literatura. Abraham je prvi iznio zamisao da djevojčica
svoje spolovilo smatra ranom nastalom sakaćenjem. Karen Horney, Jones, Jeanne Lampt de Groot, H. Deutsch, A. Balint
proučavali su to pitanje sa psihoanalitičkoga gledišta. Saussure pokušava izmiriti psihoanalizu s idejama Piageta i
Lucqnota. Vidi također Pollack, Les Idees des enfants sur la differences ties sexes.
186
Navod A. Balint.
187
The genesis of castration complex in women. International Journal of Psychanohst, 1923. - 1924.
188
Vidi Montherlant, Les Chenilles, Solstice de juin.
190
briana
189
Vidi Havelock Ellis, L'Ondinisme.
191
briana
Taj je slučaj zanimljiv jer iznosi na vidjelo više elemenata dječjeg iskustva. No očito
im jedinstvene okolnosti daju tako veliku važnost. Za normalno odgojene djevojčice,
urinarna povlastica dječaka je previše sporedna stvar da bi izravno izrodila osjećaj
inferiornosti. Psihoanalitičari koji, prema Freudu, pretpostavljaju da je obično otkriće
penisa dovoljno za stvaranje traume, dubinski ne poznaju dječji mentalitet. On je mnogo
manje racionalan nego što oni izgleda pretpostavljaju, ne uspostavlja jasno razdvojene
kategorije i ne zamara se proturječjima. Kad posve mala djevojčica ugleda penis i izjavi:
»I ja sam ga imala« ili »Imat ću ga i ja« ili čak »Imam ga i ja«, nije riječ o neiskrenoj
obrani. Prisutnost i odsutnost međusobno se ne isključuju. Dijete - kako to dokazuju
njegovi crteži - mnogo manje vjeruje onome što vidi svojim očima nego u označiteljske
tipove koje je odredilo jednom zauvijek. Često crta ne gledajući i u svakom slučaju u
svojoj percepciji pronalazi samo ono što sam tamo stavlja. Saussure, koji inzistira upravo
na toj točki, citira ovu vrlo važnu Luquetovu opasku: »Jednom kad se crtu proglasi
krivom, ona više ne postoji, dijete je doslovno više ne vidi, na neki način hipnotizirano
novom crtom koja je zamjenjuje, jednako kao što ne uzima u obzir crte koje se slučajno
mogu naći na njegovu papiru.« Muška anatomija tvori snažnu formu koja se često
nameće djevojčici; i ona doslovno više ne vidi svoje vlastito tijelo. Saussure navodi
primjer djevojčice od četiri godine koja je, pokušavajući mokriti kao dječak kroz rešetke
ograde, rekla da bi željela »malu dugačku stvar koja teče«. U isto vrijeme je potvrđivala
da ima penis i da ga nema, što se slaže s razmišljanjem po »participaciji« koje je u djece
opisao Piaget. Djevojčica uzima zdravo za gotovo da se sva djeca rađaju s penisom, ali da
zatim roditelji neke od njih odsijeku da bi napravili djevojčice. Ta ideja zadovoljava
190
Aluzija na zgodu koju je ranije prepričala: u Portsmouthu je otvoren moderni pisoar za žene, koji je zahtijevao
stajanje. Sve su klijentice izašle čim su ušle.
191
Naglašava Florrie.
192
briana
artificijalizam djeteta koje glorificira svoje roditelje i »poima ih kao uzrok svega što
posjeduje«, kaže Piaget. Ono isprva kastraciju ne vidi kao kaznu. Da bi se ona pretvorila
u frustraciju, mala djevojčica iz nekoga razloga mora biti nezadovoljna svojim
položajem. Kako je Helene Deutsch točno primijetila, vanjski događaj kao što je prizor
penisa ne može upravljati unutarnjim razvojem: »Prizor muškog organa može imati
traumatičan učinak«, kaže ona, »ali samo pod uvjetom da mu je prethodio niz prijašnjih
iskustava sposobnih stvoriti taj efekt«. Ako se djevojčica osjeća nemoćnom utažiti svoje
želje za masturbacijom ili pokazivanjem, ako roditelji suzbijaju njezinu onaniju, ako ima
dojam da je manje voljena, manje cijenjena od svoje braće, tada će na muški organ
projicirati svoje nezadovoljstvo. »Otkriće anatomske različitosti od dječaka, do kojeg
djevojčica dođe, potvrda je potrebe koju je osjetila ranije, takoreći njezina
racionalizacija.«192 I Adler je ispravno ustrajao na činjenici da roditeljska valorizacija i
okruženje dječaku daju prestiž čije objašnjenje i simbol u djevojčičinim očima postaje
penis. Njezina brata smatra se superiornim. On sam ponosi se svojom muževnošću;
stoga mu ona zavidi i osjeća se frustriranom. Katkad zamjera majci, rjeđe ocu; ili pak
samu sebe optužuje što je osakaćena, ili se tješi mišlju da je penis skriven u njezinu tijelu
i da će jednog dana izaći.
Sigurno je da će odsutnost penisa igrati važnu ulogu u sudbini djevojčice, čak i ako,
zapravo, ne zavidi onima koji ga imaju. Velika povlastica koju dječak iz njega dobiva jest
da se, obdaren organom koji se može vidjeti i primiti, on barem djelomično od njega
može otuđiti. Tajne i prijetnje svojega tijela smješta izvan sebe, što mu omogućuje da ih
drži na distanci. Jasno, osjeća se ugroženo kroz svoj penis, boji se kastracije, ali to je
strah kojim je lakše ovladati nego raspršenom bojazni koju djevojčica osjeća prema
svojoj »utrobi«, bojazni koja se često perpetuira tijekom cijeloga života žene. Ona se
strašno brine oko svega što se unutar nje događa, otpočetka je u vlastitim očima mnogo
nejasnija, dublje prožeta uznemirujućom tajnom života od muškarca. Budući da se
prepoznaje u svojem alter egu, dječak može odvažno prihvatiti svoju subjektivnost. I
sam predmet u kojem se otuđuje postaje simbol autonomije, transcendencije, moći.
Mjeri dužinu svojega penisa, s prijateljima uspoređuje dužinu mokraćnog mlaza, a
kasnije mu erekcija i ejakulacija postaju izvori zadovoljstva i izazova. Djevojčica se,
međutim, ne može utjeloviti ni u jednom dijelu sebe same. Za kompenzaciju i da bi za nju
ispunio ulogu alter ega, daje joj se u ruke strani predmet: lutka. Treba spomenuti da se
poupée (na francuskom lutka) kaže i za zavoj kojim se obavija porezani prst. Prst koji je
odjeven i odvojen od ostalih promatra se s veseljem i vrstom ponosa, dijete počinje
proces njegova otuđenja. No figurica s ljudskim licem (ili barem klip kukuruza, odnosno
komad drveta) je ta koja će najbolje zamijeniti toga dvojnika, tu prirodnu igračku, penis.
Velika je razlika to što s jedne strane igračka predstavlja tijelo u svojem totalitetu i
to što je, s druge strane, ona pasivna stvar. Zato će se djevojčicu ohrabrivati da se otuđi u
cijeloj svojoj osobi i da je smatra inertnom zadanošću. Dok se dječak kao autonoman
subjekt traži u penisu, djevojčica tetoši svoju lutku i uređuje je kako i sama sanja da je se
tetoši i ureduje. Obrnuto, sebe smatra veličanstvenom lutkom.193 Kroz komplimente i
pokude, kroz slike i riječi, otkriva smisao riječi »lijepa« i »ružna«. Ubrzo zna da, da bi se
svidjela, treba biti »lijepa kao slika«. Pokušava nalikovati na sliku, maskira se, ogledava
se u zrcalima, uspoređuje se s princezama i s vilama iz bajki. Marie Bashkirtseff nam
pruža upečatljiv primjer takve djetinjaste koketnosti. Sigurno nije slučajno to što je,
192
Vidi H. Deutsch, Psychology of Women. Također citira R. Abrahama i J. H. Wrama Ophingsena.
193
Analogija između žene i lutke zadržava se u odrasloj dobi. Na francuskom, ženu se vulgarno naziva lutkom; na
engleskom se za uređenu ženu kaže da je »dolled up«.
193
briana
kasno odbijena od sise, s tri i pol godine, tako snažno oko četvrte-pete godine osjećala
potrebu da joj se dive, da postoji za druge. Šok je u zrelijeg djeteta morao biti jak i
sigurno je gorljivije nastojala prevladati dosuđeno razdvajanje. U svojem dnevniku piše:
»S pet godina bih se odjenula u majčinu čipku, stavila cvijeće u kosu i išla plesati u
dnevnu sobu. Bila sam velika plesačica Petipa i cijela se kuća okupljala da me gleda... «
Taj se narcizam tako rano pojavljuje u djevojčice i igra tako vrhovnu ulogu u životu
žene da se spremno smatra da izvire iz misterioznoga ženskog instinkta. Ali upravo smo
vidjeli da zapravo ne diktira anatomska sudbina ženi njezin stav. Razlika koja je dijeli od
dječaka jest činjenica koju bi mogla prihvatiti na brojne načine. Penis svakako
predstavlja povlasticu, ali mu se vrijednost prirodno umanjuje kad dijete prestanu
zanimati njegove probavno-urinarne funkcije i počne se socijalizirati. Ako ga one i dalje
zanimaju, nakon osme ili devete godine života, to je zato što je penis postao simbol
društveno priznate muževnosti. Činjenica je da je utjecaj obrazovanja i društva ovdje
golem. Sva djeca pokušavaju kompenzirati razdvajanje koje se događa s odbijanjem od
sise zavodničkim ponašanjem željnim pažnje. Dječaka se prisiljava da prevlada taj stadij,
spašava ga se od narcizma usmjeravajući mu pažnju na penis, dok se djevojčicu
ohrabruje u tendenciji da se pretvori u objekt, koja je zajednička svoj djeci. Lutka joj u
tome pomaže, ali ni ona nema presudnu ulogu. I dječaku može biti dragocjen medvjedić
ili krpena lutka u koju se projicira. Svaki čimbenik - penis, lutka - poprima svoju važnost
u cjelokupnom obliku njihovih života.
Stoga je pasivnost, koja će esencijalno obilježiti »ženstvenu« ženu, osobina koja se
u njoj razvija od prvih godina života. No pogrešno je tvrditi da je to biološka datost. To je
zapravo sudbina koju su joj nametnuli njezini učitelji i društvo. Golema prednost dječaka
je to što ga njegov način postojanja za druge ohrabruje da se postavi za sebe. Naukovanje
svoje egzistencije obavlja kao slobodno kretanje prema svijetu, u nepopustljivosti i
neovisnosti je suparnik s ostalim dječacima, prezire djevojčice. Penjući se na stabla,
tukući se s drugovima, suprotstavljajući im se u nasilnim igrama, poima svoje tijelo kao
sredstvo dominacije nad prirodom i instrument za borbu. Ponosi se svojim mišićima kao
i spolovilom. Kroz igre, sport, borbe, izazove i kušnje pronalazi uravnoteženu funkciju
svoje snage. Istodobno uči grube lekcije nasilja. Uči primati udarce, prezirati bol,
zadržati suze od najranijeg djetinjstva. Poduzima, izmišlja, usuđuje se. Zasigurno, i on se
doživljava kao »za druge«. Testira svoju muževnost i posljedično se redaju problemi s
odraslima i prijateljima. No od velike je važnosti to da nema temeljne razlike između te
objektivne figure koja je njegova i njegove želje da se potvrdi u konkretnim projektima.
Radeći čini da jest, jednim potezom. Kod žene naprotiv otpočetka postoji sukob između
njezine autonomne egzistencije i njezina »bivanja drugim«. Uči je se da se mora truditi
svidjeti da bi se svidjela. Treba se pretvoriti u objekt; mora se dakle odreći svoje
autonomije. Ophodi se s njom kao sa živom lutkom i uskraćuje joj se sloboda. Tako
nastaje začarani krug; jer što će manje vježbati svoju slobodu da bi razumjela, pojmila i
otkrila svijet koji je okružuje, to će manje izlaza naći u njemu, manje će se usuditi
potvrditi kao subjekt. Kad bi je se u tome ohrabrivalo, mogla bi pokazati isto živahno
veselje, istu znatiželju, isti duh za inicijativu, istu odvažnost kao dječak. Do toga katkad
dolazi kad se djevojčici pruži muški odgoj. Tada je pošteđena mnogih problema.194
Zanimljivo je napomenuti da je to vrsta odgoja koju obično otac daje kćeri. Žene koje su
podignuli muškarci uvelike izmaknu manama ženskosti. No običaji se protive tome da se
djevojčice tretira jednako kao dječake. U jednom selu upoznala sam djevojčice od tri i
četiri godine koje je otac silio da nose hlače. Sva su ih djeca zlostavljala: »Jesu li to
194
Barem u najranijem djetinjstvu. U današnjem stanju društva adolescentski konflikti mogu se naprotiv pogoršati.
194
briana
195
Postoji, razumije se, mnogo iznimaka, ali ovdje ne možemo proučavati ulogu majke u odgoju dječaka.
195
briana
knjige koje čita, cijelo njezino malo iskustvo to potvrđuje. Ohrabruje je se da se raduje
tim budućim bogatstvima, daju joj se lutke da već osjeti njihov opipljiv aspekt. »Poziv«
joj se neumoljivo nameće. Djevojčica je posebno radoznala oko tajne razmnožavanja zato
što joj se sudbinom čini dijete i zato što je zainteresiranija od dječaka za svoju
»unutrašnjost«. Brzo prestane vjerovati da se djeca rađaju u kupusu ili da ih donose
rode. Uskoro nauči da se bebe oblikuju u majčinu trbuhu, pogotovo u slučajevima kad joj
majka dade braću ili sestre. Uostalom, današnji roditelji od toga ne prave takvu tajnu kao
nekadašnji. Općenito, djevojčica je fenomenom više zadivljena nego ustrašena jer joj se
čini čarobnim. Ne shvaća još sve fiziološke implikacije. Prvo, nesvjesna je očeve uloge i
pretpostavlja da žena zatrudni jedući određenu hranu, što je tema iz legendi (znamo za
kraljice iz bajki koje rode malu djevojčicu ili lijepog dječaka nakon što su pojele
određeno voće, određenu ribu) i što kasnije kod nekih žena vodi do povezivanja ideje
trudnoće s probavnim sustavom. Svi ti problemi i otkrića zauzimaju velik dio interesa
djevojčice i hrane njezinu maštu. Kao tipičan, citirat ću Jungov primjer koji je
nevjerojatno sličan onome malog Hansa kojega je otprilike u isto vrijeme analizirao
Freud:
196
Radilo se o starijom, fiktivnom bratu koji je igrao važnu ulogu u njezinim igrama.
196
briana
kako pod suknju stavlja lutku i polako je izvlači, s glavom prema dolje,
govoreći: »Vidiš, dijete izlazi, već je gotovo potpuno vani.« Nakon nekog
vremena, jedući naranču, rekla je: »Želim je progutati i da siđe skroz dolje, do
dna trbuha, i tada ću dobiti dijete.« Jedno jutro, kad je otac bio u kupaonici,
skočila je na njegov krevet, legla potrbuške i koprcala se nogama govoreći:
»Zar ne, tako tata radi?« Pet mjeseci se činilo da je zaboravila svoje
preokupacije, a zatim je počela pokazivati nepovjerenje prema ocu. Mislila je
da ju je želio utopiti itd. Jednoga dana kad se zabavljala sijući sjeme pod
nadzorom vrtlara, upitala je oca: »Jesu li oči posađene u glavu? A kosa?« Otac
je objasnio da su bili tamo otpočetka i rasli s djetetom. Tada je pitala: »Ali
kako je mali Fritz ušao u mamu? Tko ga je posadio u njezino tijelo? A ti, tko je
tebe posadio u tvoju mamu? I kroz što je Fritz izašao?« Otac joj je rekao
smiješeći se: »Što ti misliš?« Onda je pokazala na svoj spolni organ: »Je li
izašao ovuda? - Pa da. - Ali kako je ušao u mamu? Je li u nju zasijano sjeme?«
Tada joj je otac objasnio da otac daje sjeme. Činila se sasvim zadovoljna i
drugi dan je zafrkavala majku: »Tata mi je ispričao da je Fritz mali anđeo i da
ga je donijela roda.« Bila je puno mirnija nego prije. Ipak je usnula san s
vrtlarima koji mokre i među njima bio je otac; također je sanjala, nakon što je
vidjela vrtlara kako blanja ladicu, da joj blanja spolni organ; bila je očito
opsjednuta saznanjem o točnoj ulozi oca. Čini se da, kad je oko pete godine
bila gotovo posve upoznata s njom, više nije imala nikakvih problema.
Ova priča je tipična, iako se vrlo često djevojčica manje precizno pita o ulozi koju
igra otac ili roditelji mnogo više izbjegavaju to pitanje. Mnoge djevojčice skrivaju jastuke
pod pregačom da bi se igrale trudnica, ili pak šeću lutku u naborima suknje i spuštaju je
u kolijevku, nude joj prsa. Dječaci se, kao i djevojčice, dive misteriju majčinstva. Sva
djeca imaju prodornu maštu koja im omogućuje da predosjećaju tajnu bogatstva u
stvarima. Sva su osjetljiva prema čudu »gniježđenja«, lutkama koje sadržavaju manje
lutke, kutijama s drugim kutijama unutra, vinjete koje se u smanjenom obliku
reproduciraju unutar sebe samih. Sva se djeca oduševljavaju kad se pred njihovim očima
otvori pupoljak, kad im se pokaže pile u jajetu ili iznenađenje »japanskog cvijeća« u
zdjeli vode. Jedan je mali dječak, otvarajući uskrsno jaje puno malih šećernih jaja,
oduševljen povikao: »Oh! mama!« Izlazak djeteta iz majčina trbuha lijep je kao
mađioničarski trik. Majka se čini obdarena divnim vilinskim moćima. Mnogim je
dječacima krivo što im je takva povlastica uskraćena. Ako kasnije vade jaja iz gnijezda,
gaze mlado bilje, ako uništavaju život oko sebe s vrstom bijesa, to je iz osvete što ga ne
mogu iznjedriti; dok je djevojčica opčarana mišlju da će ga jednog dana stvoriti.
Osim te nade koju konkretizira igra s lutkom, kućanski život također djevojčici
nudi mogućnosti samopotvrde. Velik dio kućanskih poslova može obaviti vrlo mlado
dijete. Od toga se obično oslobađa dječaka. Ali se njegovoj sestri dopušta, čak se od nje
traži, da mete, briše prašinu, guli povrće, kupa novorođenče, nadzire lonac na vatri.
Posebno je starija sestra često povezana s majčinskim zadacima. Bilo iz komotnosti, bilo
iz neprijateljstva i sadizma, majka joj prepušta velik broj obaveza. Tako je prerano
uvedena u svijet ozbiljnosti. Osjećaj vlastite važnosti pomoći će joj da prihvati svoju
ženskost, ali uskraćena joj je vesela bezrazložnost, dječja bezbrižnost. Prijevremeno
žena, prerano upoznaje granice koje ta specifikacija nameće ljudskom biću. U
adolescenciju ulazi već odrasla, što njezinoj priči daje poseban značaj. Preopterećeno
dijete može prerano postati rob, osuđen na egzistenciju bez radosti. Ali ako se od nje
zahtijeva samo napor po njezinoj mjeri, osjeća ponos što je učinkovita kao velika osoba i
197
briana
197
»Njegova velikodušna osoba budila je u meni veliku ljubav i golemi strah...«, kaže gđa de Noailles govoreći o svojem
ocu. »Prije svega me čudio. Prvi muškarac čudi djevojčicu. Itekako sam osjećala da sve ovisi o njemu.«
198
briana
osjeća u jakosti ruku koje ga podižu, snazi tijela uz koje se privija. Otac detronizira majku
kao nekoć Ra Izidu i Sunce Zemlju. No položaj djevojčice tada se stubokom mijenja:
pozvana da jednog dana postane žena slična svojoj svemoćnoj majci - nikad neće biti
suvereni otac. Veza koja ju je povezivala s majkom bila je aktivno natjecanje, a od oca
može samo pasivno čekati vrednovanje. Dječak poima očinsku superiornost kroz
suparništvo, dok je djevojčica podnosi s nemoćnim divljenjem. Već sam rekla da ono što
Freud naziva »Elektrinim kompleksom« nije, kao što on tvrdi, seksualna želja, nego
temeljno abdiciranje subjekta koji se pristaje pretvoriti u objekt kroz pokornost i
obožavanje. Ako otac prema kćeri pokazuje nježnost, ona svoju egzistenciju osjeća
čarobno opravdanom. Dane su joj sve zasluge koje si drugi moraju teško priskrbiti.
Ispunjena je i divinizirana. Moguće je da će cijelog života tragati za tom ispunjenošću i
mirom. Ako joj otac uskraćuje ljubav, može se zauvijek osjećati krivom i kažnjenom. Ili
drugdje može potražiti potvrdu i postati ravnodušna, ili čak neprijateljski nastrojena
prema ocu. Otac uostalom nije jedini koji ima ključeve svijeta. Svi muškarci obično dijele
muški prestiž. Nema potrebe smatrati ih »zamjenama« za oca. Odmah, utoliko što su
muškarci, djedovi, starija braća, stričevi, očevi prijateljica, obiteljski prijatelji, profesori,
svećenici, liječnici fasciniraju djevojčicu. Dirnuto poštovanje koje odrasle žene pokazuju
Muškarcu dovoljno je da ga se postavi na pijedestal.198
U očima djevojčice sve potvrđuje tu hijerarhiju. Povijesna i književna kultura,
pjesme, bajke s kojima je se uspavljuje, sve rade na uzdizanju muškarca. Muškarci su ti
koji su utemeljili Grčku, Rimsko Carstvo, Francusku i sve nacije, oni su otkrili zemlju i
izmislili oruđe za njezino iskorištavanje, oni su njome zavladali, ispunili je kipovima,
slikama, knjigama. Dječja književnost, mitologija, bajke, priče, odražavaju mitove koje su
stvorili muški ponos i želje. Kroz muške oči djevojčica istražuje svijet i u njemu dešifrira
svoju sudbinu. Muška superiornost je poražavajuća: Perzej, Herkul, David, Ahilej,
Lancelot, Du Guesclin, Bayard, Napoleon, koliko muškaraca na jednu Ivanu Orkansku, a
čak i iza nje nazire se veliki muški lik arhanđela Mihaela! Ništa nije dosadnije od knjiga
koje prepričavaju živote slavnih žena. To su naspram velikih muškaraca doista
bljedunjave ličnosti, a većina ih je u sjeni nekoga muškog junaka. Eva nije stvorena za
sebe samu, nego kao Adamova partnerica, i napravljena je od njegova rebra. U Bibliji
nema mnogo žena koje bi se zapazilo po njihovim djelima. Ruta si je samo pronašla
muža, Estera je zadobila milost Židova klečeći pred Kserksom, i čak je i tada bila samo
poslušno sredstvo u Mordekajevim rukama. Judita je bila hrabrija, ali i ona je slušala
svećenike i njezin pothvat ostavlja nejasan okus u ustima. Ne može ga se usporediti s
čistim i sjajnim trijumfom mladog Davida. Mitološke boginje su frivolne ili hirovite i sve
drhte pred Jupiterom. Dok Prometej nadmoćno nebu otima vatru, Pandora otvara kutiju
zla. Ima nekoliko vještica, starih žena koje u bajkama imaju zastrašujuću moć. Među
ostalima u Andersenovom »Rajskom vrtu« lik Majke vjetrova podsjeća na primitivnu
Veliku Božicu. Njezina četiri golema sina slušaju je u strahu, ona ih tuče i, kad se loše
ponašaju, veže u vreće. No to nisu privlačni likovi. Zavodljivije su vile, sirene i ondine
koje izbjegavaju mušku dominaciju, ali njihova je egzistencija neizvjesna, jedva
individualizirana. One bez vlastite sudbine interveniraju u ljudski svijet. Onoga dana kad
Andersenova mala sirena postane žena, upoznaje teret ljubavi i patnja postaje njezina
198
Zanimljivo je da se kult oca susreće ponajprije kod starije kćeri. Muškarac se više zanima za prvo očinstvo; često je
on taj koji tješi kćer, kao što tješi i sina, kad je majka zaokupljena novorođenčetom, i ona će se vatreno vezati za njega.
Za razliku od nje, mlađa kći nikad ne posjeduje svojeg oca bez dijeljenja. Obično je ljubomorna i na njega i na stariju
sestru; usredotočuje se na tu stariju sestru kojoj očeva popustljivost daje veliki prestiž ili se okreće prema majci, ili se
pak pobunjuje protiv obitelji i traži zaklon izvan nje. U brojnim obiteljima, najmlađa kći si na drugi način osigura
povlašteno mjesto. Dakako, brojne okolnosti mogu oca motivirati na jedinstvene naklonosti. No gotovo svi slučajevi
koje znam potvrđuju ovu opasku o obrnutim držanjima starije i mlađe kćeri.
199
briana
200
briana
201
briana
202
briana
bih osjećala topli dodir tijela... No tada bi se sve raspalo... nikad nisam
spomenula brak...202 Drugi dan sam kupajući se o tome malo razmišljala. Ne
znam zašto me nasapunano lice koje sam vidjela u zrcalu (inače se nisam
smatrala lijepom) oduševilo i ispunilo nadom. Satima sam promatrala to
zamagljeno, malo nakrivljeno lice, koje me, izgleda, čekalo daleko na cesti
budućnosti. No trebalo se požuriti. Kad sam obrisala lice, sve je bilo gotovo,
vratila sam se svojem banalnom dječjem licu koje me više nije zanimalo.
Igre i snovi djevojčicu usmjeravaju prema pasivnosti. Ali ona je ljudsko biće prije
nego što postaje ženom. I već zna da, prihvatiti se kao žena, znači odreći se i osakatiti. No
dok odricanje može biti zamamno, sakaćenje je odvratno. Muškarac i Ljubav još su
daleko u magli budućnosti. U sadašnjosti, djevojčica traži aktivnost, autonomiju, kao i
njezina braća. Breme slobode djeci nije teško jer ne uključuje odgovornost. Znaju da su
sigurna u zaklonu odraslih. Ne privlači ih bijeg od sebe. Zbog spontanog zanosa koji
djevojčica osjeća prema životu i njezine ljubavi za igru, smijeh, pustolovinu, majčinski joj
krug postaje uzak i zagušljiv. Željela bi pobjeći od majčina autoriteta. To je autoritet koji
se izražava na mnogo svakodnevnijoj i intimnijoj razini od onoga koji moraju prihvatiti
dječaci. Rijetki su slučajevi da je majka tako puna razumijevanja i diskretna kao »Sido«
koju je Colette oslikala s ljubavlju. Da ne govorimo o gotovo patološkim slučajevima - oni
su česti203 - kada se majka ponaša poput kakva krvnika, koji na djetetu zadovoljava
nagone za dominacijom i sadizmom. Njezina je kći izabrani objekt prema kojemu se
nastoji afirmirati kao suvereni subjekt. Zbog te majčine težnje dijete se revoltira. Colette
Audry je opisala tu pobunu normalne kćeri protiv normalne majke:
Koliko god nedužna bila, nisam znala reći istinu jer se nikad nisam
osjećala nedužnom pred majkom. Ona je bila ključna odrasla osoba i toliko
sam joj to zamjerala da se od toga još uvijek nisam oporavila. U dubini duše
nosila sam goruću ranu za koju sam znala da nikad neće zarasti... Nisam
mislila: ona je prestroga ni: nema pravo. Mislila sam: ne, ne, ne, iz sve snage.
Nisam joj zamjerala činjenicu autoriteta, ni proizvoljne zapovijedi i zabrane,
nego to što me željela podčiniti. Katkad je to i govorila, a kad nije, govorile su
njezine oči, njezin glas. Ili je pak drugim gospođama pričala da su djeca
poslušnija nakon kazne. Te su mi riječi ostajale u grlu, nezaboravne, nisam ih
mogla ni povratiti ni progutati. Taj bijes bila je moja krivnja pred njom i k
tome moj sram preda mnom samom (jer, naposljetku, bojala sam je se, i sve
čime sam se mogla osvetiti bilo je nekoliko ružnih riječi ili drskost), ali i moj
ponos, usprkos svemu. Dok god je postojala rana i ja sam proživljavala tiho
ludilo u kojemu sam samo mogla ponavljati: »podčiniti, poslušan, kazna,
poniženje«. Nisam se dala podčiniti.
Revolt je još veći u čestim slučajevima kad majka izgubi svoj prestiž. Doživljava je
se kao onu koja čeka, podnosi, žali se, plače, radi scene, a u svakodnevnoj realnosti ta
nezahvalna uloga ne vodi nikakvoj apoteozi. Kao žrtva je prezrena, opaka, mrska.
Njezina se sudbina čini kao prototip blijedog ponavljanja: kroz nju se život samo glupo
202
U usporedbi s mazohističkim maštanjima Marie Le Hardouin, maštanja Colette Audry su sadističke naravi. Ona želi
da voljeni bude ranjen, u opasnosti, i da ga ona junački spasi, pritom ga ponizivši. To je osobna nota, karakteristična za
ženu koja nikad neće prihvatiti pasivnost i pokušat će osvojili autonomiju ljudskog bića.
203
Vidi V. Leduc, L'Asphyxie, S. de Tervagnes, La Haine maternelle. H. Bazin, Vipère au poing.
203
briana
204
Iznimka je na primjer zabilježena u švicarskoj školi gdje su se dječaci i djevojčice, koji sudjeluju u istom miješanom
obrazovanju, u povlaštenim uvjetima komfora i slobode, svi izjasnili kao zadovoljni, ali takve su okolnosti iznimne.
Sigurno, djevojčice bi mogle biti jednaku sretne kao dječaii, ali u sadašnjem društvu činjenica je da one to nisu.
204
briana
nestrpljivost, krize bijesa, suze. Suze su im drage u velikoj mjeri zato što vole glumiti
žrtve, a to je nešto što u kasnijoj dobi mnoge žene zadrže. Riječ je o pobuni protiv teške
sudbine, ali i o načinu da se umile drugima. »Male djevojčice toliko vole plakati da znam
neke koje su odlazile plakati pred zrcalo, e da bi dvostruko uživale u tom stanju«,
pripovijeda monsinjor Duganloup. Većina njihovih drama tiče se odnosa s obitelji.
Pokušavaju raskinuti vezu s majkom. Katkad su prema njoj nastrojene neprijateljski, a
katkad i dalje osjećaju veliku potrebu za njezinom zaštitom. Željele bi monopolizirati
očevu ljubav, ljubomorne su, osjetljive, zahtjevne. Često izmišljaju bajke; umišljaju da su
posvojeno dijete, da im njihovi roditelji nisu ustvari roditelji; pripisuju im tajni život;
sanjare o njihovim seksualnim odnosima; rado si zamišljaju da je otac neshvaćen,
nesretan, da u svojoj ženi ne nalazi idealnu partnericu kakva bi mu mogla biti njegova
kći; ili naprotiv, da ga majka s razlogom smatra bezobraznim i grubim, da se grozi bilo
kakva tjelesnog odnosa s njim. Za fantazije, glumu, djetinjaste tragedije, lažna uzbuđenja,
bizarnosti, ne treba tražiti uzrok u misterioznoj ženskoj duši nego u položaju djevojčice.
Za individuu koja se doživljava kao subjekt, autonomija, transcendencija, čudan je
doživljaj otkriti u sebi inferiornost kao zadanu bit. Za onoga koji se za sebe postavlja kao
Jedno, čudno je otkriti se samome sebi kao drugost. To je ono što se događa djevojčici
kad se, učeći o svijetu, u njemu pojmi kao žena. Sferu kojoj pripada sa svih strana
zatvara, ograničava i nad njom dominira muški svemir. Ma koliko se visoko popne i ma
koliko se daleko uputi, uvijek će postojati strop iznad njezine glave, zidovi koji će joj
priječiti put. Bogovi muškarca su na tako dalekom nebu da, zapravo, za njega bogova
nema, a mala djevojčica živi među bogovima s ljudskim licima.
Taj položaj nije jedinstven. U njemu su američki crnci, djelomično integrirani u
civilizaciju koja ih svejedno smatra inferiornom kastom. Ono što Bigger Thomas205 s
toliko gorčine doživi u jutro svojeg života, to je ta definitivna inferiornost, ta prokleta
drugost koja je upisana u boju njegove kože. Gleda kako prolaze avioni i zna da mu je,
zato što je crn, nebo zabranjeno. Zato što je žena, djevojčica zna da su joj more i polovi,
tisuće pustolovina i radosti, zabranjeni. Rođena je s krive strane. Velika razlika je u tome
što crnci trpe svoju sudbinu u pobuni. Nijedna povlastica ne nadoknađuje njezinu
poteškoću, dok se žena poziva na suučesništvo. Ranije sam podsjetila da, osim
autentičnog zahtjeva subjekta koji želi suverenu slobodu, u egzistenta postoji
neautentična želja za odricanjem i bijegom; roditelji i odgojitelji, knjige i mitovi, žene i
muškarci pred djevojčičinim očima mašu užicima pasivnosti. Već je se u najranijem
djetinjstvu nauči da ih kuša. Iskušenje je sve podmuklije, i ona mu poklekne utoliko
fatalnije što se elan njezine transcendencije spotiče na sve teže prepreke. No
prihvaćajući svoju pasivnost, pristaje također na to da bez otpora trpi sudbinu koja će joj
biti nametnuta izvana, i ta je fatalnost straši. Bio on ambiciozan, rastresen ili sramežljiv,
dječak će se vinuti prema otvorenoj budućnosti; bit će mornar ili inženjer, ostat će na
polju ili otići u grad, vidjet će svijet, postat će bogat. Osjeća se slobodnim pred
budućnošću gdje ga čekaju nepredvidljive prilike. Djevojčica će biti supruga, majka,
baka; održavat će kuću jednako kao svoja majka, njegovat će djecu kao što se njegovalo
nju. Ima dvanaest godina, a njezina je priča već upisana na nebu; otkrivat će je dan za
danom nikad je ne oblikujući. Znatiželjna je, ali uplašena kad zamisli taj život čije su sve
etape unaprijed predviđene i prema kojem je neizbježno vodi svaki dan.
Zato je djevojčica, mnogo više od svoje braće, zaokupljena seksualnim tajnama.
Jasno, i njih one žarko zanimaju, ali u budućnosti, njihova uloga muža i oca nije ona o
kojoj se najviše brinu. U braku, u majčinstvu, čitava sudbina djevojčice dovedena je u
205
Vidi R. Wright, Native Son.
205
briana
pitanje. I čim počne predosjećati tajne koje oni nose, tijelo joj se učini užasno ugroženim.
Čarolija majčinstva se raspršila. Bilo da je informirana rano ili ne, na više-manje suvisao
način zna da se dijete ne pojavljuje slučajno u majčinu trbuhu i da ne izlazi iz njega
zamahom čarobnog štapića; tjeskobno se propituje. Često joj se više ne čini čarobnim
nego užasnim, to što parazitsko tijelo mora izrasti unutar njezina tijela. Gadi joj se
pomisao na to čudovišno nateknuće. A kako će beba izaći? Čak i ako joj se nikad nije
spominjalo krikove i boli porođaja, nešto je načula, pročitala je biblijske riječi: »U
mukama djecu ćeš rađati.« Predosjeća mučenje koje ne može ni zamisliti; izmišlja čudne
operacije na području oko pupka; ako pretpostavlja da se fetus izbacuje kroz anus, ni to
je ne tješi. Znamo za djevojčice s napadajima neurotičnog zatvora nakon što su mislile da
su otkrile kako dolazi do porođaja. Točna objašnjenja neće biti od velike pomoći.
Proganjat će je slike nateklosti, razdiranja i krvarenja. Što je djevojčica maštovitija, to će
biti osjetljivija na te vizije, ali nijedna se s njima ne može suočiti a da ne zadrhti. Colette
pripovijeda kako ju je majka našla onesviještenu nakon što je u Zole pročitala opis
porođaja:
206
briana
206
Citirao doktor Liepmann, Jeunesse el sexualite.
207
briana
U školi sam naučila odakle izlaze djeca i imala sam osjećaj da je to nešto
strašno. Ali kako dolaze na svijet? Obje smo o tome imale donekle čudovišnu
ideju, pogotovo otkad smo na putu za školu, jednog zimskog jutra, u
potpunom mraku, zajedno susrele nekog čovjeka koji nam je pokazao svoje
208
briana
Valja reći da čak ni suvislo obrazovanje ne bi riješilo problem. Usprkos svoj dobroj
volji roditelja i učitelja, ne može se riječima i konceptima prenijeti erotsko iskustvo.
Čovjek ga razumije tek kad ga proživi. Svaka će analiza, pa i najozbiljnija na svijetu, imati
smiješnu stranu i neće uspjeti prenijeti istinu. Kad, počevši od pjesničke ljubavi cvijeća,
vjenčanja riba, preko pilića, mačke, kozlića, dođemo do ljudske vrste, možemo teorijski
objasniti misterij začeća, ali požuda i ljubav i dalje su tajne. Kako bi djetetu kojemu krv
nije uzavrela objasnili užitak u milovanju ili poljupcu, u obitelji se dijele i primaju
poljupci, katkad čak i u usta. Zašto bi onda ta slinava razmjena u nekim slučajevima
izazvala vrtoglavicu? To je kao opisivanje boja slijepcu. Dok god nema intuicije o
uzbuđenju i žudnji koji erotskoj funkciji daju smisao i jedinstvo, njezini različiti elementi
čine se šokantni, čudovišni. Djevojčica je posebno ozlojeđena kad shvati da je djevica i
zapečaćena, da će spolovilo muškarca morati prodrijeti u nju da bi postala žena. Budući
da je ekshibicionizam raširena perverzija, mnoge su djevojčice vidjele penis u erekciji. U
svakom slučaju, primijetile su spolovila životinja, i, nažalost, pažnju im često privuče baš
spolni organ konja.
Razumljivo je da se prestrave. Strah od porođaja, strah od muškog spolovila, strah
od »kriza« koje prijete oženjenim ljudima, gađenje prema prljavim aktivnostima,
podsmijeh prema pokretima kojima ne zna značenje, zbog svega toga djevojčica često
izjavljuje: »Nikad se neću udati«207. To je najsigurnija obrana od boli, ludila, opscenosti.
Uzalud joj se pokušava objasniti da joj se, kad dođe taj dan, ni gubitak nevinosti niti
porođaj neće činiti tako strašnima, da su se milijuni žena s time pomirili i nisu ništa
lošije zbog toga. Kad se dijete boji vanjskog događaja, oslobodimo ga toga straha, ali ne
tako da mu kažemo da će kasnije sve to prirodno prihvatiti. Dijete se boji da će u dalekoj
budućnosti susresti sebe samoga, otuđenog i izgubljenog. Preobrazba gusjenice preko
kukuljice u leptira izaziva nelagodu. Je li nakon dugog sna to još uvijek ista gusjenica?
207
»Ispunjena gađenjem, molila sam Boga da mi dodijeli vjerski poziv koji bi mi omogućio da uopće ne slijedim pravila
majčinstva. I nakon što sam dugo zamišljala gadljive tajne koje sam usprkos sebi skrivala, očvrsnula od toliko
odbojnosti kao od Božjeg znaka, zaključila sam: čednost je sigurno moj poziv«, piše Yassu Gauclère u L'Orange bleue.
Uz ostalo, grozila se ideje perforacije. »Dakle to je to što čini groznom prvu bračnu noć! To me otkriće uzdrmalo,
dodavši gađenju koje sam prethodno osjećala tjelesni strah od te operacije koju sam zamišljala krajnje bolnom. Strah
bi bio još gori da sam pretpostavljala da se tim putem odvija porođaj, ali kako sam već dugo znala da se djeca rađaju iz
majčina trbuha, mislila sam da se od njega odvajaju segmentacijom.«
209
briana
Prepoznaje li se pod sjajnim krilima leptira? Znala sam djevojčice koje bi, čim bi ugledale
kukuljicu, utonule u panične fantazije.
A ipak, dolazi do metamorfoze. Djevojčica joj sama ne zna smisao, ali shvaća da se u
njezinim odnosima sa svijetom i vlastitim tijelom, nešto suptilno mijenja. Postaje
osjetljiva na dodire, okuse, mirise koji su je nekoć ostavljali ravnodušnom. Po glavi joj
prolaze barokne slike; jedva se prepoznaje u zrcalima; osjeća se »čudno«, stvari djeluju
»čudno«. Takva je malena Emily koju opisuje Richard Hughes u A High Wind in Jamaica:
210
briana
To je nemirno razdoblje kad dječje tijelo postaje tijelo žene i pretvori se u putenost.
Izuzev u slučajevima žljezdane deficijencije kad subjekt ostane u infantilnom stadiju, oko
dvanaeste ili trinaeste godine dolazi do pubertetske krize.208 Ta kriza u djevojčice
počinje puno ranije nego u dječaka i u nje izaziva mnogo veće promjene. Djevojčica joj
pristupa s nemirom, nezadovoljstvom. Kad se razvijaju dojke i pojavljuje dlakavost, rađa
se osjećaj koji se katkad pretvara u ponos, ali je izvorno sram. Odjednom dijete pokazuje
stidljivost, ne želi se pokazati gola čak ni pred svojim sestrama ili majkom, proučava se s
čuđenjem pomiješanim sa strahom i s tjeskobom motri naticanje te tvrde, pomalo bolne
jezgre koja se pojavila pod bradavicama, nekoć neosjetljivima kao pupak. Uznemiri se
kad osjeti u sebi ranjivu točku. Ta rana sigurno nije ništa u usporedbi s opekotinom ili
zuboboljom, ali bilo da su plod nesretnog slučaja ili bolesti, boli su ionako uvijek
anomalije, dok je za mlada njedra uobičajena neka potmula kivnost. Događa se nešto što
nije bolest i potječe iz samog zakona egzistencije, ali svejedno predstavlja borbu i patnju.
Dakako, djevojčica je od rođenja do puberteta narasla, ali nikad nije osjetila da raste. Dan
za danom, tijelo joj je bilo prisutno kao točna, dovršena stvar. Sada »se razvija«: i sam
izraz je prestravljuje. Životni fenomeni donose utjehu samo onda kad nađu ravnotežu i
poprime stabilan izgled svježeg svijeta, sjajne životinje. No u pupanju svojih grudi
djevojčica osjeća dvosmislenost riječi »živo«. Ona nije ni zlato niti dijamant, nego čudna
tvar, pokretna, nesigurna, u čijoj se srži razvijaju nečisti kemijski procesi. Naviknuta je
na kosu koja pada mirno kao svilena pređa, ali novo raslinje ispod pazuha i trbuha
preobražava je u životinju ili algu. Koliko god bila spremna na te promjene, u njima
predosjeća konačnost koja je odvaja od nje same. Bačena je u životni ciklus koji
preplavljuje moment njezine vlastite egzistencije, predosjeća ovisnost koja je osuđuje na
muškarca, dijete, grob. Same po sebi, grudi se doimaju poput beskorisne i indiskretne
proliferacije. Ruke, noge, koža, mišići, čak i zaobljena stražnjica na kojoj sjedi, sve je
dosad imalo jasnu upotrebu. Samo je spolovilo, definirano kao urinarni organ, bilo
pomalo nejasno, premda skriveno i drugima nevidljivo. Grudi se pod majicom i
potkošuljom razvijaju, a ono tijelo koje je djevojčica spajala sa samom sobom, sad joj se
čini kao put. Objekt koji drugi gledaju i vide. »Dvije sam godine nosila pelerine da bih
sakrila prsa, toliko me je bilo stid«, rekla mi je jedna žena. A druga: »Još se sjećam kako
sam se zbunila kad se jedna moja vršnjakinja, koja se razvila prije mene, sagnula za
lopticom, a ja sam kroz prorez njezine bluze ugledala dvije već otežale dojke. Ugledavši
to meni tako blisko tijelo, prema kojemu će se i moje oblikovati, rumenila sam se zbog
sebe same.« »S trinaest godina, šetala sam se golih nogu, u kratkoj haljini«, rekla mi je
pak treća žena. »Jedan je muškarac dobacio podrugljivu primjedbu o mojim debelim
listovima. Drugi dan, majka je tražila da obučem čarape i produžim suknju, ali nikad
neću zaboraviti iznenadni šok koji sam doživjela jer sam se osjetila viđenom.« Djevojčica
osjeća da joj tijelo izmiče, više nije jasan izraz njezine individualnosti, postaje joj strano.
Istodobno je drugi poimaju kao stvar, na ulici je prate pogledima, komentiraju njezinu
građu. Voljela bi se učiniti nevidljivom. Boji se da će postati put i boji se pokazati svoju
put.
208
U svesku I, prvo poglavlje, opisali smo njezine čisto fiziološke procese.
211
briana
Ovo se gađenje u brojnih djevojaka odražava u želji da smršave: ne žele više jesti.
Ako ih se prisiljava na jelo, nakon toga povraćaju. Neprekidno nadziru svoju težinu.
Druge pak postanu bolesno sramežljive. Već i ulazak u dnevnu sobu i izlazak na ulicu
predstavljaju problem. Iz toga se katkad razvijaju psihoze. Tipičan primjer je onaj
bolesnice koju, u Opsesijama i psihasteniji, Janet opisuje pod imenom Nadia:
212
briana
zdravog tena i snažnih mišića. Gotovo je stalno bila u mraku, toliko joj je bilo
nepodnošljivo da bude viđena ili čak vidljiva.
Stav roditelja vrlo često pridonosi usađivanju srama zbog fizičkog izgleda u
djevojčicu. Jedna žena povjerava:209
Zbog toga srama djevojčica se ponaša nespretno, rumeni se bez posebnog razloga,
a ta rumenjenja povećavaju njezinu stidljivost i sama postaju predmet fobije. Stekel, uz
ostalo,210 pripovijeda o ženi koja se kao »mlada djevojka tako bolesno i jako rumenila da
je godinu dana nosila zavoje oko lice uz izgovor da je boli zub«.
Katkad u razdoblju koje možemo nazvati pretpubertetom i koje prethodi pojavi
mjesečnice, djevojčica još ne osjeća gađenje prema svojemu tijelu. Ponosna je što postaje
ženom, sa zadovoljstvom očekuje rast svojih grudi, popunjava dekolte rupčićima i
hvališe se pred starijim sestrama. Još uvijek ne shvaća značenje fenomena koji se u njoj
odvijaju. Njih joj otkrije prva menstruacija i tada se pojave osjećaji srama. Ako postoje od
prije, od tog trenutka se utvrđuju i jačaju. Sva djevojačka svjedočanstva slažu se u
jednom: bilo da je djevojčica upozorena na mjesečnicu ili ne, taj događaj se svakoj doima
kao odbojan i ponižavajući. Vrlo je čest slučaj da je majka zaboravi pripremiti na to.
Zabilježeno je211 da majke spremnije kćerima otkrivaju misterije trudnoće, porođaja, pa
čak i spolnih odnosa, nego tajnu menstruacije. Tako je zato što se i same boje te ženske
podčinjenosti, to je strah koji odražava drevne mistične strahove muških i koji one
prenose svojem potomstvu. Kad djevojčica na donjem rublju pronađe sumnjive mrlje,
misli da je dobila proljev, smrtonosno krvarenje, sramotnu bolest. Prema istraživanju
koje je Havelock Ellis proveo 1896., na sto dvadeset pet učenica jedne američke srednje
škole, njih trideset šest u trenutku svoje prve mjesečnice nisu znale ništa o njoj, trideset
devet ih je raspolagalo mutnim informacijama. To znači da ih je više od polovice bilo u
neznanju. Prema Helene Deutsch, stvari se do 1946. nisu mnogo promijenile. H. Ellis
navodi slučaj mlade djevojke koja se u Saint-Ouenu bacila u Senu, misleći da je zaražena
»nepoznatom bolešću«. Stekel u »pismima jednoj majci« također pripovijeda priču o
djevojčici koja se pokušala ubiti, shvativši menstrualno krvarenje znakom i kaznom za
nečistoće koje su joj kvarile dušu. Prirodno je da se djevojčica boji. Čini joj se da gubi
život. Prema Kleinu i engleskoj psihoanalitičkoj školi, krv u njezinim očima može značiti
209
Stekel, La Femme frigide.
210
Stekel, La Femme frigide.
211
Vidi radove Dalyja i Chadwieka, kako ilh navodi H. Deutch u Psyhologie of Women.
213
briana
ozljedu unutarnjih organa. Čak i kad je oprezni savjeti poštede pretjerane tjeskobe,
posramljena je, osjeća se prljavom. Žuri se u kupaonicu, pokušava oprati ili sakriti svoje
umrljano rublje. Tipičan prikaz takvog iskustva nalazimo u knjizi Colette Audry, Aux yeux
du souvenir.
Stvari se slično odvijaju za većinu djevojčica. Mnoge od njih boje se odati tu tajnu
svojoj okolini. Jedna mi je prijateljica pripovijedala da je, odrastajući bez majke, s ocem i
učiteljicom, provela tri mjeseca u strahu i stidu, skrivajući svoje umrljano rublje prije no
što su otkrili da je dobila mjesečnicu. Čak i seljanke, za koje bi se očekivalo da su
očvrsnule sa spoznajama o najgrubljim aspektima životinjskog života, sa strahom
214
briana
doživljavaju to prokletstvo, zato što je menstruacija na selu još uvijek tabu. Poznavala
sam mladu farmericu koja je cijele jedne zime potajno prala rublje u zamrznutom
potočiću, odijevajući ga potom mokro izravno na golu kožu, da bi sakrila svoju sramnu
tajnu. Mogla bih navesti stotinu sličnih primjera. Djevojčici nije lakše čak ni kad prizna
za tu čudnu nevolju. Jedna majka koja je u tom trenutku pljusnula svoju kćer povikavši:
»Glupačo! Premlada si za to!« sigurno je iznimka. No više majki pokazuje loše
raspoloženje. Većina ih ne daje djevojčicama zadovoljavajuća objašnjenja i one su i dalje
pune tjeskobe pred novim stanjem koje donosi menstrualna kriza. Pitaju se ne krije li
budućnost još bolnih iznenađenja. Ili si pak zamišljaju da sada mogu ostati trudne
samom prisutnošću ili dodirom muškarca, i pred muškima osjećaju istinski strah. Čak i
ako ih se poštedi takve tjeskobe mudrim objašnjenjima, duševni mir im se ne vraća lako.
Nekoć se djevojčica još mogla pomalo neiskreno promišljati kao aseksualno biće, ili se
mogla ne promišljati. Događalo bi se i da sanja da se jednog dana budi kao muškarac.
Sada majke i tete laskavo šapuću: »Ona je sad velika cura.« Sestrinstvo matrona je
pobijedilo: ona im pripada. Bez mogućnosti žalbe svrstana je na žensku stranu. Katkad je
na to ponosna. Misli da je postala odrasla osoba i da će u njezinu životu doći do
preokreta. Thyde Monnier212 na primjer pripovijeda:
212
Moi.
213
Prevela na francuski Carla Malraux.
215
briana
mogu iznenaditi tijekom šetnje, na ulici, kod prijatelja. Mogu, poput gđe de Chevreuse,214
zaprljati odjeću, sjedalo. Što mlada djevojka osjeća više gađenja prema tom ženskom
nedostatku, to više mora oprezno na njega misliti da se ne izloži užasnom poniženju
takve nezgode ili malog upozorenja.
Slijedi niz odgovora koje je o tome skupio doktor Liepmann215 za svoje istraživanje
o mladenačkoj seksualnosti:
Kad sam prvi put dobila mjesečnicu, sa šesnaest godina, bila sam jako
prestrašena kad sam jedno jutro to otkrila. Iskreno, znala sam da mora doći,
ali me je bilo toliko sram da sam pola dana provela u krevetu i na sva pitanja
sam odgovarala ovako: Ne mogu ustati.
Zanijemjela sam od iznenađenja kad sam, s nepunih dvanaest godina,
prvi put dobila. Bila sam ispunjena gađenjem, i kako mi je majka samo suho
priopćila da se to događa svaki mjesec, smatrala sam to velikom svinjarijom i
nisam si htjela priznati da se to ne događa i muškarcima.
Zbog te me je pustolovine majka odlučila uputiti u tajne, ne zaboravivši
menstruaciju. Tad sam se drugi put razočarala, jer sam, čim sam je dobila,
pojurila veselo k majci koja je još spavala i probudila sam je vičući »Mama,
dobila sam!«, na što mi je ona odgovorila samo: »I zato me budiš!?«. Unatoč
svemu, smatrala sam to istinskim preokretom u svojem životu.
Najgori užas osjetila sam tijekom prve mjesečnice, kad sam ustvrdila da
krvarenje ne prestaje nakon nekoliko minuta. Ipak, nisam nikome, pa tako ni
majci, rekla riječi. Taman sam napunila petnaest godina. Usto, boljelo me
samo malo. Samo su me jedanput uhvatili tako užasni bolovi da sam se
onesvijestila i oko tri sata ostala u sobi ležeći na podu. No ni tada nisam ništa
rekla.
Kad je kod mene prvi put nastupila ta indisponiranost, imala sam
otprilike trinaest godina. Već sam o tome razgovarala s prijateljicama iz
razteda i bila sam sva ponosna što sam sad i ja postala jedna od najvećih.
Osjećajući se veoma važno, objasnila sam profesoru tjelesnog da danas ne
mogu sudjelovati u nastavi jer sam indisponirana.
Majka me nije u to uputila. Ona je tek u devetnaestoj godini dobila
menstruaciju i, od straha da će je koriti što je uprljala rublje, zakopala ga je u
polju.
S osamnaest godina dobila sam prvu mjesečnicu.216 Nitko me nije ni na
što upozorio... Tu noć sam žestoko krvarila uz snažne grčeve i nisam se ni
trenutka mogla odmoriti. Uzlupanoga srca, čim je svanulo, potrčala sam k
majci i neprestano ridajući zamolila je za savjet. No dobila sam samo ovaj
strogi ukor: »Trebala si to ranije primijetiti da ne zaprljaš tako plahte i
krevet.« To je bilo sve od objašnjenja. Dakako, razbijala sam glavu
razmišljajući koji sam to zločin mogla počiniti i osjećala sam strašnu tjeskobu.
Već sam znala što je to. Čak sam nestrpljivo čekala da dođe, nadajući se
da će mi majka tada otkriti kako se prave djeca. Stigao je veliki dan, ali majka
214
Za Fronde prerušena u muškarca, gđa de Chevreuse je nakon dugog jahanja raskrinkana zbog krvavih mrlja na
sedlu.
215
Vidi doktor W. Liepmann, Jeunesse et sexualité.
216
Radi se o djevojci iz uboge berlinske obitelji.
216
briana
je i dalje šutjela. Svejedno sam bila ludo sretna. Govorila sam si: »Sada i ti
možeš raditi djecu: ti si gospođa.«
Ova se kriza događa u još nježnoj dobi. Dječak dosegne adolescenciju tek s petnaest
ili šesnaest godina; djevojčica se pretvara u ženu između trinaeste i četrnaeste godine.
No suštinska razlika u njihovim iskustvima ne proizlazi odatle. Ne leži ni u fiziološkim
manifestacijama koje joj u slučaju djevojčice zadaju strašan udarac. Pubertet u dva spola
poprima radikalno drukčije značenje jer im ne najavljuje istu budućnost.
Jasno, i dječaci u pubertetu osjećaju svoja tijela kao neugodnu prisutnost, ali kako
su od djetinjstva ponosni na svoju muškost, prema njoj ponosno transcendiraju trenutak
svoje formacije. Ponosno si pokazuju dlačice koje im niču na nogama i pretvaraju ih u
muškarce. Više nego ikad, spolovilo im je predmet uspoređivanja i natjecanja.
Odrastanje je metamorfoza koja ih plaši: mnogi adolescenti osjećaju tjeskobu na
nagovještaj zahtjevne slobode, ali s radošću pristupaju dostojanstvu muškog. Naprotiv,
da bi se pretvorila u odraslu osobu, djevojčica se mora zatvoriti u granice koje će joj
nametnuti njezina ženskost. Dječak se u dlačicama koje rastu divi neodređenim
obećanjima, ona ostaje zbunjena »brutalnom i konačnom dramom« koja ograničava
njezinu sudbinu. Isto kao što penis iz društvenoga konteksta povlači svoju povlaštenu
vrijednost, društveni kontekst menstruaciju pretvara u prokletstvo. Prvo simbolizira
muškost, drugo ženskost. Njezino otkrivanje prihvaća se sa sablazni zato što ženskost
znači drugost i inferiornost. Djevojčici se život uvijek doimao određen tom neopipljivom
esencijom kojoj odsutnost penisa ne uspijeva dati pozitivno lice. Ona samu sebe otkriva
u crvenoj tekućini koja istječe između njezinih bedara. Ako je već prihvatila svoje stanje,
prihvaća događaj s radosti... »Sada si gospođa.« Ako ga je uvijek odbijala, krvava presuda
je uništi. Najčešće oklijeva: menstrualna krv nagoni je na gađenje i strah. »Dakle, to
znače te riječi: biti ženom!« Fatalnost koja je dosad izvana i nejasno vrebala nada njom
skvrčena je u njezinu trbuhu. Nema načina da se od nje pobjegne, osjeća se opkoljenom.
U spolno ravnopravnom društvu, smatrala bi menstruaciju samo njezinim vlastitim
načinom pristupanja životu odrasle osobe. Ljudsko tijelo i kod muškaraca i kod žena
poznaje mnoga gora ropstva. Na njih se ljudi lako privikavaju jer su zajednička svima i
stoga ne predstavljaju ni za koga manu. Mjesečnice kod adolescentica pobuđuju strah jer
ih guraju u inferiornu i osakaćenu kategoriju. Taj osjećaj poniženja jako će mučiti
djevojčicu. Sačuvala bi ponos na svoje krvareće tijelo kad ne bi izgubila samopoštovanje
kao ljudsko biće. A ako uspije zadržati potonje, mnogo će manje živo osjećati poniženje
svoje puti. Mlada djevojka koja si sportskim, društvenim, intelektualnim, mističkim
aktivnostima otvori putove transcendencije neće u svojoj specifikaciji vidjeti
osakaćenost i lako će je nadvladati. Razlog tomu što u tom razdoblju djevojčica tako
često razvije psihoze jest to što se osjeća nemoćnom pred gluhom kobi koja je osuđuje
na nezamislive kušnje; njezina ženskost u njezinim je očima bolest, patnja, smrt i
zapanjena je tom sudbinom.
Primjer koji živo opisuje takve tjeskobe jest onaj bolesnice koju je H. Deutsch
opisala pod imenom Molly:
217
briana
Slična je Nancyna217 priča, koja nije vezana uz menstrualne probleme, ali u kojoj se
očituje tjeskoba koju djevojčica osjeća prema svojoj utrobi:
217
Također je navodi H. Deutsch, Psychology of Women.
218
briana
Imala sam petnaest godina. Noć prije pogreba djed je došao prespavati
kod nas. Sutradan, majka je već ustala, a on me pitao može li doći u moj
krevet da se igramo; istog trena sam ustala ne odgovorivši mu... Počela sam
se bojati muškataca, pripovijeda jedna žena219
Druga djevojka sjeća se da je doživjela težak šok u dobi od osam ili deset
godina kad joj je djed, starac od sedamdeset godina, opipao genitalije. Posjeo
ju je na krilo i uvukao joj prst u vaginu. Djevojčica je osjetila golemu tjeskobu,
ali se ipak nikad nije usudila priznati što se dogodilo. Otada se jako bojala
svega seksualnog.220
218
Osim, dakako, u dosta čestim slučajevima kad izravna ili posredna intervencija roditelja ili vjerskih skrupula to
pretvori u grijeh. Male djevojčice su nekad bile podvrgnute užasnim kaznama, pod izlikom da ih se oslobađa od
njihovih »loših navika«.
219
La Femme frigide.
220
La Femme frigide.
219
briana
Takve incidente djevojčica uglavnom prešućuje zbog srama koji u njoj pobuđuju.
Osim toga, često, ako se otvori svojim roditeljima, oni na to reagiraju kinjenjem. »Ne
govori gluposti... zločesta si.« Šuti i o neobičnim potezima nekih neznanaca. Jedna je
djevojčica ispričala doktoru Liepmannu:221
Ja, koja sam namjerno ušla bez kucanja u očevu sobu, opisala sam: »Nalik
je na batak, poput valjka je na kojem je nešto okruglo.« Bilo je to teško za
objasniti. Narisala sam crtež, čak tri, i svaka je nosila svoj skriven u potkošulji
i s vremena na vrijeme umirala od smijeha gledajući ga, a zatim bi se
zamislila. Kako nevine djevojčice poput nas mogu povezati te stvari sa
sentimentalnim pjesmama, slatkim romantičnim pričicama u kojima je ljubav
kao cjelina - poštovanje, stidljivost, uzdasi i rukoljubi - sublimirana do te
mjere da se pretvori u eunuha?
Ipak, kroz knjige, razgovore, prizore i riječi koje je načula, djevojčica daje značenje
uzbuđenju svojega tijela. Pretvara se u poziv, žudnju. Sa svojim groznicama, drhtajima,
vlažnosti, nejasnim nelagodama, njezino tijelo poprima novu i uznemiravajuću
dimenziju. Mladić se ponosi svojim erotskim težnjama jer radosno prihvaća svoju
muškost. U njega je spolna želja agresivna, usmjerena hvatanju. U njoj vidi potvrdu svoje
subjektivnosti i transcendencije. Hvali se njome svojim prijateljima. Spolovilo je za njega
smetnja kojom se ponosi. Poriv koji ga vodi k ženki iste je prirode kao onaj koji ga vodi
221
Liepmann, Jeunesse et sexualité.
222
Vidi H. Deutsch, Psychology of Women, 1946.
223
Moi.
220
briana
ka svijetu, i tako se on u njemu prepoznaje. Spolni život djevojčice, naprotiv, uvijek je bio
potajan. Kad se njezina senzualnost transformira i preuzme cijelo tijelo, tajna je počinje
mrcvariti: uzbuđenje podnosi kao sramotnu bolest. Uzbuđenje nije aktivno, nego stanje,
pa ga se čak ni u mašti ne može osloboditi nikakvom autonomnom odlukom. Ne pada joj
na pamet da uzme, dira, siluje: ona je čekanje i poziv. Doživljava se ovisnom. Osjeća se
ugroženom u svojem otuđenom tijelu.
Njezina joj raspršena nada i san o sretnoj pasivnosti jasno otkrivaju vlastito tijelo
kao objekt namijenjen drugome. Želi upoznati seksualno iskustvo samo u njegovoj
imanenciji. Priziva dodir ruke, usana, drugog tijela, a ne samu ruku, usne i strano tijelo.
Slika partnera ostaje u tami ili obavijena idealnom izmaglicom. No ne može spriječiti da
je proganja njegova prisutnost. Strahovi i mladenačka odbojnost koje je osjećala prema
muškarcu postali su dvosmisleniji i samim time mučniji nego nekoć. Tada su bili
proizašli iz dubinske separacije između dječjeg tijela i njezine budućnosti kao odrasle
osobe. Sada izviru iz same kompleksnosti koju djevojka osjeća u svojoj puti. Shvaća da je
osuđena na posjedovanje jer ga priziva, ali se i buni protiv svojih želja. Ujedno se i nada i
boji sramotne pasivnosti dobrovoljne lovine. Pomisao da se skine do gola pred
muškarcem ispunjava je uzbuđenjem, ali osjeća i da će tada biti nepovratno prepuštena
njegovu pogledu. Ruka koja uzima, dodiruje, ima još moćniju prisutnost od pogleda. Više
je plaši. No najočitiji i najmrskiji simbol tjelesnog posjedovanja je penetracija muškog
spolovila. Djevojka mrzi to što se tijelo koje poistovjećuje sa samom sobom može
perforirati kao kožu, poderati kao tkaninu. No više od rane i boli koja je prati, djevojka
odbija upravo to da joj rana i bol budu naneseni. »Užasna je pomisao da te probuši
muškarac«, kazala mi je jedanput jedna mlada djevojka. Strah od muškog uda nije razlog
straha od muškarca, ali ga potvrđuje i simbolizira. Ideja penetracije poprima svoje
opsceno i ponižavajuće značenje u općenitijem obliku, a usput mu je temeljni element.
Tjeskoba se u djevojčice odražava u noćnim morama koje je muče i fantazijama
koje je progone. U trenutku kad u sebi osjeti potajno zadovoljstvo, ideja silovanja je u
mnogim slučajevima počinje opsjedati. Očituje se u snovima i ponašanju, kroz mnoge,
manje-više jasne simbole. Mlada djevojka pretražuje sobu prije spavanja, od straha da u
njoj ne nađe nekog lupeža s mutnim namjerama. Čini joj se da čuje provalnike u kući,
napadača koji ulazi kroz prozor s nožem, da je probode. Na manje ili više izražen način
muškarci u njoj izazivaju zebnju. Otac joj se počinje na neki način gaditi. Više ne može
podnijeti miris njegova duhana, mrzi iza njega ući u kupaonicu. Iako ga i dalje voli, ta
tjelesna odbojnost je česta. Poprimi užasne razmjere ako je dijete već bilo neprijateljski
nastrojeno prema ocu, kao što često biva kod mlađih kćeri. Psihijatri tvrde da često od
mladih pacijentica čuju sljedeći san: siluje ih neki muškarac, pred očima starije žene i s
njezinim pristankom. Jasno je da simbolički traže majčino dopuštenje da se prepuste
svojim željama. Jer, jedan od zahtjeva koji ih najviše opterećuju je zahtjev licemjerja.
Mlada djevojka je osuđena na »čistoću«, na nevinost baš u trenutku kad u sebi i oko sebe
otkriva tajnu uzbuđenja života i seksa. Mora biti bijela poput hermelina, prozirna poput
kristala, odijevaju je u lagani organdi, sobu joj ukrašavaju bojom bombona, kad prilazi
glasovi se stišaju, zabranjene su joj nepristojne knjige. A opet, ne postoji dijete na svijetu
koje ne uživa u »odvratnim« slikama i željama. Trudi ih se sakriti čak i pred najboljom
prijateljicom, čak i pred sobom. Želi živjeti i misliti samo po pravilima. Zbog
nepovjerenja u sebe samu poprima podmukao, nesretan, bolećiv izgled. Poslije joj pak
ništa neće biti teže od suočavanja s tim inhibicijama. No unatoč tom potiskivanju, osjeća
se shrvanom teretom neizrecivih krivnji. Njezina metamorfoza u ženu ne odvija se samo
u sramu, nego u žaljenju što je trpi.
221
briana
Dakle, htjela sam odrasti, ali nikad nisam ozbiljno sanjala o tome da ću
voditi život kakav sam vidjela kod odraslih, kaže Colette Audry... I tako je u
meni rasla želja da odrastem a da nikad ne prihvatim sudbinu odrasle osobe,
da nikad ne budem solidarna s roditeljima, gospodaricama kuće, kućanicama,
ili glavama obitelji.
Željela bi se osloboditi bremena svoje majke, ali također žarko treba njezinu
zaštitu. Upravo joj grijesi koje nosi na savjesti, poput samozadovoljavanja, dvosmislenih
prijateljstava, neprimjerenih knjiga, čine taj zaklon nužnim. Tipično je iduće pismo,224
koje je prijateljici uputila petnaestogodišnja djevojčica:
Mama želi da nosim dugu haljinu na veliki bal obitelji X... svoju prvu dugu
haljinu. Čudi se što to ne želim. Molila sam je da mi dopusti da zadnji put
nosim svoju ružičastu haljinicu. Toliko se bojim. Čini mi se da će, ako odjenem
dugu haljinu, mama otići na dugi put i da neću znati kad će se vratiti. Zar to
nije blesavo? A katkad me gleda kao da sam mala djevojčica. Ah, kad bi samo
znala! Zavezala bi mi ruke za krevet i prezrela bi me!
224
Navela H. Deutsch.
222
briana
sjedila ili stajala pred njim i pisala zadaće... Čim bi moja majka otvorila vtata,
on bi povukao ruku, a ja sam pisala. Naposljetku smo imali normalne odnose
muškarca i žene, ali nisam mu dopuštala mnogo toga. Čim bi mislio da je
penetrirao u moju vaginu, otrgla bih se od njega pod izlikom da je netko
došao... Nisam ni pomišljala da je to grijeh.«
Njezina prijateljstva s dječacima završila su i poslije je prijateljevala
samo s djevojčicama. »Vezala sam se za Emmy, mladu dobro odgojenu i
učenu djevojku. Jedanput, za Božić, kad smo imale dvanaest godina,
razmijenile smo mala zlatna srca u koja su bila ugravirana naša imena.
Smatrale smo to vrstom zaruka zaklevši se na 'vječnu vjernost'. Dio svojeg
obrazovanja dugujem Emmy. Ona me uputila i u seksualna pitanja. U petom
razredu već sam počela sumnjati u priču o rodi koja donosi djecu. Mislila sam
da djeca dolaze iz trbuha i da ga treba otvoriti da bi djeca mogla izaći. Emmy
me najviše uplašila u vezi s masturbacijom. U školi nam je više evanđelja
otvorilo oči o seksualnim stvarima. Na primjer kad sveta Marija ide u posjet
svetoj Elizabeti: 'Dijete joj je u utrobi od radosti zaigralo' i ostali neobični
dijelovi Biblije. Podcrtavale smo te pasuse, a kad se to saznalo, čitav razred je
zamalo dobio lošu ocjenu iz ponašanja. Pokazala mi je i 'uspomenu od devet
mjeseci' o kojoj Schiller govori u Razbojnicima. Emmyn je otac dobio
premještaj i ja sam opet ostala sama. Pisale smo si na tajnom pismu koje smo
izmislile, ali, kako sam se osjećala usamljeno, zbližila sam se s malenom
Židovkom Hedl. Emmy me jedanput iznenadila na izlasku iz škole s Hedl.
Priredila mi je ljubomornu scenu. Ostala sam s Hedl do upisa u trgovačku
školu i bile smo najbolje prijateljice, sanjale smo o tome da jednog dana
postanemo šogorice jer mi se prilično sviđao jedan od njezine braće, student.
Kad bi mi prišao, toliko bih se zbunila da bih mu odgovorila nešto smiješno. U
sumrak, kad bi Hedl i ja sjedile stisnute jedna uz drugu na malenom divanu i
slušale kako on svira klavir, iz nepoznatog razloga tekle su mi vruće suze.
Prije mojega prijateljstva s Hedl, nekoliko sam tjedana posjećivala
izvjesnu Ellu, kći siromaha. Kad ju je probudilo škripanje kreveta, promatrala
je roditelje 'u četiri oka'. Rekla mi je da je njezin otac legao na majku koja je
strašno vikala i otac joj je rekao: 'Brzo se odi oprati da se ništa ne dogodi.'
Intrigiralo me ponašanje oca, izbjegavala sam ga na ulici i dubinski suosjećala
s njezinom majkom (sigurno ju je strašno boljelo, kad je tako vikala). S
jednom drugom prijateljicom razgovarala sam o dužini penisa, jedanput sam
načula da je riječ o dvanaest do petnaest centimetara. Tijekom nastave
krojenja uzele smo metar da izmjerimo dužinu od dotičnog mjesta uzduž
naših sukanja. Došle smo, dakako, najmanje do pupka, i zgrozile se: kad se
udamo, doslovno će nas probiti.«
Promatrala je psa kako opći s kujom. »Ako bih na ulici vidjela konja koji
mokri, nisam mogla odvojiti oči od njega, mislim da me impresionirala dužina
penisa.« Promatrala je muhe i životinje na selu.
»U dobi od dvanaest godina, dobila sam jaku anginu i savjetovala se o
tome s prijateljem liječnikom. Sjedio je na mojem krevetu i odjednom stavio
ruku pod poktivač gotovo mi dodirujući 'mjesto'. Poskočila sam vičući: 'Baš
ste besramni!' Dojurila je majka, liječniku je bilo strašno neugodno i
pretvarao se da sam mala drznica i da me je samo želio uštipnuti za nogu.
Morala sam ga zamoliti da mi oprosti... Kad sam napokon dobila menstruaciju
223
briana
i kad je otac pronašao moje krvave uloške, izbila je grozna scena. Zašto je on,
uredan čovjek, prisiljen živjeti među toliko prljavih žena. Činilo mi se da sam
kriva zbog menstruacije.« S petnaest godina, djevojčica je našla novu
prijateljicu s kojom komunicira »stenografski«, »tako da nitko od ukućana ne
može čitati naša pisma. Bilo je toliko toga za napisati o našim osvajanjima.
Također mi je povjerila velik broj stihova koje je pronašla na zidovima
zahoda; sjećam se jednoga jer je degradirao ljubav (koju sam zamišljala tako
uzvišenom) do razine smeća: 'Što je vrhovni cilj ljubavi? Dvije guze spojene
štapićem.' Odlučila sam da se nikad neću dovesti u tu situaciju. Muškarac koji
voli djevojku ne može od nje tražiti takvo što. S petnaest i pol godina dobila
sam brata, i bila sam jako ljubomorna jer sam oduvijek jedinica. Moja me
prijateljica stalno tražila da pogledam kako je brat građen, ali ja joj nikako
nisam mogla dati informacije koje je htjela. U to doba druga mi je prijateljica
opisala prvu bračnu noć i nakon toga sam se iz znatiželje poželjela udati. U
njezinu opisu jedino je 'dahtanje poput konja' vrijeđalo moj smisao za
estetiku... Koja od nas se ne bi željela udati da se svuče pred voljenim mužem
i da je on prenese u krevet? To je zvučalo tako uzbudljivo!«
224
briana
Drugo poglavlje
Djevojka
Cijelo djetinjstvo djevojčicu se maltretira i osakaćuje, ali ona se ipak pojmila kao
autonomna individua. U odnosima s roditeljima, prijateljima, u učenju i igri, vidjela je
sebe u sadašnjosti kao transcendenciju, samo zamišljajući svoju buduću pasivnost. Kad
uđe u pubetret, budućnost ne samo da se približava, nego se smješta u njezino tijelo.
Postaje najkonkretnija stvarnost. Zadržava kobni značaj koji je uvijek imala. Dok
adolescent aktivno korača k odrasloj dobi, djevojka vreba otvaranje toga novog,
nepredvidljivog razdoblja čiji je zaplet već definiran i prema kojem je vrijeme vuče. Već
odvojenoj od svoje dječje prošlosti, sadašnjost joj se doima samo prijelazom. U njoj ne
otkriva nijedan vrijedan cilj, samo zanimacije. Više-manje prikriveno, njezina mladost
troši se u očekivanju. Ona čeka Muškarca.
Jasno, i adolescent sanja o ženi, želi je. No ona će uvijek biti samo jedan element
njegova života: ona ne sažima njegovu sudbinu. Od djetinjstva, djevojčica, bilo da se
željela ostvariti kao žena ili nadići ograničenja svoje ženskosti, očekivala je od muškog
ispunjenje i bijeg. On ima blistavo lice Perzeja, svetog Jurja. On je osloboditelj. Također je
i bogat i moćan, ima ključeve sreće, on je Šarmantni princ. Ona predosjeća da će se, pod
njegovim milovanjima, osjećati kao da je nosi velika struja života, kao onda kad je
počivala u majčinu krilu. Podložna njegovoj nježnoj vlasti, naći će istu sigurnost kao u
rukama svojega oca. Čarolija zagrljaja i pogleda opet će je okameniti u idola. Uvijek je
bila uvjerena u mušku nadmoćnost. Taj muški prestiž nije djetinjasti privid. Ima
ekonomske i društvene temelje. Muškarci su doista gospodari svijeta. Adolescenticu sve
uvjerava da je u njezinu interesu da se pretvori u njihovu vazalku. Njezini roditelji to
zagovaraju. Otac je ponosan na uspjehe koje ostvaruje kći, majka ih vidi kao obećanja
dobre budućnosti. Prijateljice zavide i dive se onoj koja privlači najviše muškog
poštovanja. U američkim koledžima, uspjeh studentice mjeri se brojem »spojeva« koje
niže. Brak nije samo časna i manje zamorna karijera od mnogih drugih. Samo brak
omogućuje ženi da dosegne svoje puno društveno dostojanstvo i da se seksualno ostvari
kao ljubavnica i majka. U tom obliku njezina okolina zamišlja njezinu budućnost, a tako
je zamišlja i ona sama. Jednoglasno se prihvaća da je osvajanje muža - ili u nekim
slučajevima, zaštitnika - za nju najvažniji pothvat. U muškarcu se u njezinim očima
utjelovljuje Drugo, kao što se ono za muškarca utjelovljuje u njoj. No to Drugo njoj se
doima esencijalno, a ona se naspram njega doživljava kao neesencijalno. Ona će se
osloboditi roditeljskog doma, majčina utjecaja, otvorit će si budućnost ne aktivnim
osvajanjem, nego ponovno se prepuštajući, pasivna i poslušna, rukama novoga
gospodara.
Često se tvrdilo da je, ako se prepusti toj predaji, tomu tako jer je tjelesni i moralno
postala inferiorna dječacima i nesposobna nadmetati se s njima. Odustavši od uzaludnog
natjecanja, povjerava brigu za svoju sreću članu superiorne kaste. Zapravo, njezina
poniznost ne proizlazi iz zadane inferiornosti, nego naprotiv, njezina poniznost rađa sve
225
briana
226
briana
nasilje prema okupatoru čak ni u slučaju provokacije - bilo to iz egoističnog opreza ili
zato što su imali zahtjevne zadaće - osjećali su da je njihov položaj na svijetu temeljito
uzdrman. O tuđem hiru ovisilo je hoće li se pretvoriti u objekt, njihova subjektivnost više
nije imala načina da se konkretno izrazi, bila je samo sporedni fenomen. Isto tako,
svemir potpuno drukčije izgleda adolescentu kojemu je dopušteno da bespogovorno
svjedoči o sebi samom nego adolescentici čiji su osjećaji lišeni izravne učinkovitosti. Prvi
neprestano dovodi svijet u pitanje, može se u bilo kojem trenutku pobuniti protiv
zadanog i stoga, kad ga prihvati, ima dojam da ga aktivno potvrđuje; druga ga samo
podnosi; svijet se definira bez nje i ima nepromjenjiv oblik. Ta tjelesna nemoć odražava
se u općenitijoj sramežljivosti. Ne vjeruje u snagu koju nije iskusila u svojem tijelu, ne
usuđuje se poduzimati, pobuniti, izumljivati. Osuđena na poslušnost, na pomirenost, u
društvu samo može prihvatiti već gotovo mjesto. Uzima poredak stvari kao zadanost.
Jedna mi je žena pričala da je tijekom cijele svoje mladosti divljački neiskreno nijekala
svoju fizičku slabost. Priznati je značilo bi izgubiti volju i hrabrost da išta poduzme, čak i
na intelektualnom i političkom polju. Poznavala sam jednu djevojku odgojenu na
dječački način i iznimno snažnu koja se smatrala jakom poput muškarca. Iako je bila jako
lijepa, iako je svaki mjesec imala bolne menstruacije, bila je potpuno nesvjesna svoje
Ženskosti. Posjedovala je naglost, bujnost života, inicijative dječaka. Imala je i njegovu
odvažnost: nije oklijevala intervenirati šakama ako bi na ulici vidjela da gnjave neko
dijete ili ženu. Jedno-dva nesretna iskustva otkrili su joj da je sila na strani muškarca.
Kad je postala svjesna svoje slabosti, velik dio njezina samopouzdanja se srušio. To je bio
početak evolucije zbog koje je poženstvenila, ostvarila se kao pasivnost i prihvatila
ovisnost. Nemati više povjerenja u svoje tijelo znači izgubiti povjerenje u sebe samu.
Treba samo uvidjeti važnost koju mladi ljudi pridaju svojim mišićima da bi se shvatilo da
svaki subjekt poima svoje tijelo kao svoj objektivni izraz.
Erotski nagoni u mladića samo potvrđuju ponos koji izvlači iz svojega tijela. U
njemu nalazi znak transcendencije i svoje moći. Djevojka možda Uspije prihvatiti svoje
želje, ali najčešće one zadržavaju sramotnu narav. Cijelo njezino tijelo doživljava se kao
neugodnost. Nepovjerenje koje je osjetila još kao dijete prema svojoj »utrobi« pridonosi
davanju sumnjiva značaja menstruaciji koji je čini mrskom. Psihičkim stavom koji
izaziva, menstrualni teret predstavlja težak hendikep. Prijetnja koja vreba nad
djevojkom tijekom nekih mjesečnica može joj se činiti toliko nepodnošljivom da će
odustati od izleta, od užitaka iz straha da se njezina sramota ne otkrije. Strah koji joj ona
ulijeva odražava se na organizam i osnažuje neugodnosti i boli. Vidjeli smo da je jedno
od obilježja ženske fiziologije i uska veza između endokrinih lučenja i živčane regulacije.
Tu postoji uzajamno djelovanje. Tijelo žene, a osobito ono djevojke, jest »histerično«
tijelo u tom smislu da takoreći nema udaljenosti između psihičkog života i njegove
fiziološke realizacije. Prevrat koji kod djevojaka prouzroči otkrivanje pubertetskih
nevolja čini ih ogorčenima. Zato što joj je tijelo sumnjivo, što ga vreba s nemirom, ono joj
se čini bolesno. Ono jest bolesno. Vidjeli smo da je to tijelo zaista krhko i da postoje
sasvim organski poremećaji do kojih u njemu dolazi. No ginekolozi se slažu da su devet
od deset njihovih klijentica umišljene bolesnice, što će reći - ili njihove muke nisu
fiziološki stvarne, ili je pak organski poremećaj sam uzrokovan psihičkim stavom. U
velikoj mjeri upravo tjeskoba bivanja ženom nagriza žensko tijelo.
Vidimo da, ako biološki položaj žene za nju predstavlja hendikep, tomu je tako
zbog perspektive iz koje je se poima. Živčana osjetljivost, vazomotorna nestabilnost, kad
se ne pretvore u patološke, ne brane joj nijedno zanimanje. I među samim muškarcima
postoji velika raznolikost temperamenata. Indisponiranost dan-dva mjesečno, makar i
bolna, također nije prepreka. Zapravo se brojne žene njoj prilagođavaju, a osobito one
227
briana
Mlada djevojka odjednom postaje biće koje zarađuje za život radeći. Ima
nove želje koje više nemaju nikakve veze s obitelji. Prilično se često događa
da se mora vraški truditi... Noću se vraća obitelji satrta golemim umorom i
glave nadjevene svim događajima dana... Kako će je obitelj dočekati? Majka je
brzo šalje u kupnju. Također treba dovršiti odgođene kućanske poslove i još
se mora pobrinuti za svoju garderobu. Nemoguće je izbrisati sve intimne
brige koje je i dalje muče. Osjeća se nesretnom, uspoređuje se s bratom koji
nema nikakve obaveze u kući, i protestira.225
Kućni rad ili svakodnevni zadaci koje majka bez oklijevanja nameće studentici,
naučnici, potpuno je iscrpljuju. Tijekom rata viđala sam svoje učenice u Sevresu
izmoždene obiteljskim obavezama koje su obavljale uza svoje školske zadatke. Jedna je
oboljela od Pottove bolesti, druga od meningitisa. Majka se, kako ćemo vidjeti,
neprijateljski oglušuje na oslobađanje svoje kćeri i više-manje namjerno radi na tome da
je još više optereti. Poštuje se trud mladića da postane muškarac i već mu se priznaje
velika sloboda. Od mlade djevojke zahtijeva se da ostane doma, nadziru se njezini izlasci.
Nipošto je se ne ohrabruje da u svoje ruke primi svoju zabavu, svoje užitke. U rijetkim
slučajevima žene same organiziraju duge izlete, šetnje ili biciklističke vožnje ili se odaju
igrama poput bilijara, kuglanja. Osim nedostatka inicijative koji proizlazi iz njihova
odgoja, običaji otežavaju njihovu neovisnost. Ako lutaju ulicama, promatraju ih i prilaze
im. Poznajem mlade djevojke koje se, iako nisu ni najmanje stidljive, nimalo ne vole
same šetati Parizom jer, kako ih stalno salijeću, moraju stalno biti na oprezu: to im kvari
svaki užitak. Ako učenice trče ulicama u veselim skupinama kao učenici, privlače pažnju.
Koračati krupnim koracima, pjevati, glasno pričati i smijati se, gristi jabuku, znači
225
Citirao Liepmann, Jeunesse et sexualité.
228
briana
postane neesencijalno? Ako se mogu ostvariti samo kao Drugo, kako da se odreknem
svojeg Ja? To je uznemirujuća dilema s kojom se bori buduća žena. Kolebajući se između
želje i gađenja, između nade i straha, odbijajući ono što zaziva, ona je još uvijek razapeta
između razdoblja dječje neovisnosti i onoga ženske submisije. Ta joj nesigurnost, po
izlasku iz nezahvalnog doba, daje gorak okus nezrele voćke.
Djevojka može vrlo različito, ovisno o svojim prethodnim izborima, reagirati na
svoju situaciju. »Mala žena«, buduća matrona, možda se lako prepusti svojoj
metamorfozi. Međutim, možda je kroz svoje iskustvo »male majke« okusila autoritet
zbog kojega će se pobuniti protiv muškog jarma. Spremna je utemeljiti matrijarhat, a ne
postati erotski objekt i sluškinja. Tako je često kod onih starijih sestara koje su vrlo
mlade prihvatile važne odgovornosti. »Muškobanjasta« djevojka, postavši ženom, katkad
doživi gorko razočaranje koje je može odvesti izravno u homoseksualnost. No ona je u
neovisnosti i žestini tražila način da posjeduje svijet. Možda se ne želi odreći moći svoje
ženskosti, majčinskih iskustava, čitavog jednog dijela svoje sudbine. Uglavnom, s nešto
otpora, djevojka pristane na svoju ženskost. Već je kroz djetinje očijukanje s ocem, u
svojim erotskim maštanjima, upoznala čari pasivnosti. Sad otkriva njezinu moć. Sramu
koji osjeća prema svojoj putenosti ubrzo se pridružuje taština. Ruka koja je dirne, pogled
koji je uzbudi, oni su poziv, molba. Vlastito tijelo doima joj se obdareno čarobnim
vrlinama; ono je blago, oružje; ponosi se njime. Oživljava koketnost, koja u godinama
autonomnog djetinjstva često iščezne. Isprobava šminku, frizure. Umjesto da skriva
svoje grudi, masira ih da bi narasle, proučava svoj osmijeh u zrcalima. Veza uzbuđenosti
i zavođenja je toliko čvrsta da, u svim slučajevima uspavanog erotskog senzibiliteta, u
subjekta uopće ne zamjećujemo želju za sviđanjem. Pokusi su pokazali da se bolesnice
koje pate od hipotireoze, i zato su apatične, loše volje, mogu promijeniti ubrizgavanjem
žljezdanih ekstrakata: počnu se smješkati, zavoditi, postanu vesele. Psiholozi zadojeni
materijalističkom metafizikom odvažno su proglasili koketnost »instinktom« koji
izlučuje štitna žlijezda. No ovo mutno objašnjenje nije ništa vrjednije ovdje nego u
ranom djetinjstvu. Činjenica jest da se u svim slučajevima organske deficijencije -
limfatizmu, anemiji itd. - tijelo podnosi kao teret. Kao strano i neprijateljsko, ono se ne
nada ničemu i ne obećava ništa. Kad ponovno pronađe svoju ravnotežu i vitalnost,
subjekt ga odmah prepozna kao svoje i kroza nj transcendira prema drugima.
Za djevojku, erotska transcendencija znači: učiniti se plijenom da bi ulovila. Postaje
objekt; i poima se kao objekt; s iznenađenjem otkriva taj novi aspekt svojega bića: čini joj
se da se udvostručila. Umjesto da posve koincidira sa sobom, sada postoji izvan sebe
same. Tako, u Pozivu na valcer Rosamond Lehmann, Olivia u zrcalu otkriva nepoznato
lice. To je ona-objekt koja iznenada izvire pred njom. U njoj se budi prolazan, ali
uznemirujući osjećaj:
230
briana
Oliviju zapanjuju upravo obećanja koja učitava u ove sliku u kojoj prepoznaje svoje
djetinje snove i koja je ona sama. No djevojci je također u svojoj putenoj prisutnosti
drago tijelo koje je oduševljava kao da je tuđe. Miluje se, ljubi si rame, prijevoj ruke u
laktu, promatra si prsa, noge. Masturbacija postaje izgovor za sanjarenje, u njoj traži
nježno posjedovanje sebe. Kod mladića postoji suprotnost između ljubavi prema sebi i
erotskog poleta koji ga baca prema objektu koji će posjedovati. Njegov narcizam
uglavnom sa seksualnim zrenjem nestaje. Umjesto da žena bude pasivni objekt za
ljubavnika kao i za sebe, u njezinoj erotici postoji primitivna nejasnoća. Jednim složenim
korakom cilja na glorifikaciju svojega tijela putem priznanja muških kojima je to tijelo
namijenjeno. Reći da želi biti lijepa da bi očarala, ili da pokušava očarati da se uvjeri da je
lijepa, značilo bi pojednostavljivati stvari. U samoći svoje sobe, u salonima gdje pokušava
privući poglede, ona ne odvaja mušku žudnju od ljubavi za svoje vlastito ja. Ta je zbrka
očita kod Mane Bashkirtseff. Već se pokazalo da ju je zakašnjelo odvikavanje od dojenja
življe od bilo kojeg drugog djeteta predodredilo da želi da je drugi gledaju i vrednuju. Od
pete godine do kraja adolescencije svu ljubav poklanja svojem izgledu. Neizmjerno se
divi svojim rukama, licu, ljupkosti. Piše: »Ja sam svoja vlastita junakinja...« Želi postati
operna pjevačica da bi je gledala opčarana publika koju bi potom odmjerila ponosnim
pogledom. No taj se »autizam« izražava u romantičnim sanjama. Od dvanaeste je godine
zaljubljena. Želi biti voljena, i u obožavanju koje želi izazvati samo traži potvrdu onoga
obožavanja koje poklanja sebi. Sanja o tome da vojvoda de H., u kojeg je zaljubljena a da
nikad nije s njime razgovarala, padne ničice pred njezine noge. »Bit ćeš zaslijepljen
mojim sjajem i voljet ćeš me... Vrijedan si samo onakve žene kakva se nadam da ću biti.«
Istu podvojenost nalazimo kod Nataše iz Rata i mira:
Čak ni mama ne razumije. Divno je koliko sam pametna! Čisti šarm, ta Nataša!
nastavi ona govoreći o sebi u trećem licu, zamišljajući da su to riječi nekoga vrlo mudrog
muškarca - najmudrijeg i najboljeg muškarca. Sve ima, u njoj je sve. Pametna je i mila i
lijepa i spretna. Pliva, odlično jaše, pjeva predivno! Da, točno tako, predivno!...
Toga se jutra vratila svojem uobičajenom raspoloženju, ljubavi prema sebi,
divljenju prema svojoj osobi. »Kako je šarmantna ta Nataša!«, rekla je, govoreći kao
treća, kolektivna i muška osoba. »Lijepa je i mlada, ima dobar glas, nikome ne stoji na
putu; samo je ostavite na miru!«
231
briana
Kult sebe se u djevojke ne odražava samo obožavanjem svoje fizičke osobe. Želi
posjedovati i veličati svoje čitavo ja. To je cilj intimnih dnevnika u koje rado istresa svoju
dušu: dnevnik Marie Bashkirtseff je slavan i služi kao model žanra. Djevojka govori
bilježnici kao što je nekoć govorila svojim lutkama, dnevnik je prijatelj, povjerenik,
obraća mu se kao da je osoba. Među stranice je upisana istina koja se skriva roditeljima,
prijateljicama, nastavnicima, koja opija autoricu nasamo. Djevojčica od dvanaest godina,
koja je vodila dnevnik do dvadesete, napisala je u posvetu:
Druge pak zapisuju: »Ne čitati dok ne umrem« ili »Spaliti kad umrem«. Smisao za
tajnovitost, razvijen kod djevojčice u pretpubertetu, samo dobiva na važnosti. Zatvara se
u strašnu samoću. Odbija svojoj okolini predati svoje skriveno ja koje smatra svojim
istinskim ja, a koje je zapravo imaginarni lik. Glumi da je plesačica poput Tolstojeve
Nataše, ili svetica, kao što je radila Marie Leneru, ili jednostavno to čudnovato čudo, ona
sama. Uvijek postoji golema razlika između junakinje iz dnevnika i objektivnog lica koje
roditelji i prijatelji u njoj prepoznaju. Također je uvjerena da je neshvaćena: njezini
odnosi sa samom sobom zbog toga postaju još strastveniji. Zanosi se svojom izolacijom,
osjeća se drukčijom, nadmoćnom, iznimnom. Obećava si da će budućnost biti osveta za
osrednjost njezina sadašnjega života. Iz te ograničene i bijedne egzistencije bježi kroz
snove. Uvijek je voljela sanjati, a sad će se više no ikad prepustiti toj sklonosti. Koristi se
poetskim klišejima da bi maskirala svijet koji je zastrašuje: muški spol ovjenčava
aureolom mjesečine, ružičastih oblaka, baršunaste noći. Svoje tijelo pretvara u
mramorni, jaspisov, sedefni hram. Pripovijeda si blesave bajke. Često uranja u takve
besmislice jer nema svijet u svojim rukama. Kad bi morala djelovati, trebala bi vidjeti
jasno, a može čekati u magli. I mladić sanjari. Nadasve o pustolovinama u kojima igra
aktivnu ulogu. Djevojka više voli čudnovato od pustolovine; ona stvari i ljude obasjava
nesigurnom magičnom svjetlošću. Magija je po svojem konceptu pasivna snaga. Kako je
predodređena na pasivnost, a ipak želi moć, djevojka mora vjerovati u magiju. U magiju
svojega tijela koja će podjarmiti muškarce, u magiju sudbine općenito koja će je ispuniti,
a da ona za to ne mora ništa učiniti. Što se stvarnog svijeta tiče, nastoji ga zaboraviti.
226
Citirao Debesse La Crise d'orginalite juvenile.
227
Navela Marguerite Evard, L'Adolescente.
232
briana
»Mnogo više volim sanjariti nego pisati stihove«, piše druga. »Skicirati u
glavi zgodne bajke bez glave i repa ili izmisliti neku legendu promatrajući
planine pod svjetlošću zvijezda. To je mnogo ljepše, jer je neodređenije i jer
ostavlja dojam odmora, osvježenja.«
228
Prema Borel i Robin, Les Reveries morbides. Naveo Mikowski, La Schizophrenie.
233
briana
Mislim na vas cijeli današnji dan i sanjala sam o vama cijelu proteklu noć.
Šetala sam s vama u najljepšem od vrtova i pomagala vam da berete ruže, i
iako smo se svojski trudile, košara nikad nije bila puna. I tako se cijeli dan
molim da opet šećem s vama i berem ruže, i kako se noć približava, drago mi
je, i nestrpljivo brojim sate između mene i mraka, i sna o vama i ružama, i
nikad punoj košari...
U svojoj knjizi o djevojačkoj duši, Mendousse citira velik broj sličnih pisama:
Draga moja Suzanne, voljela bih ovdje prepisati nekoliko stihova Pjesme
nad pjesmama: kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Kao i zagonetna
zaručnica slični ste cvijetu šaronskom, ljiljanu u dolu i kao ona, bili ste za
mene više od obične djevojke; bili ste simbol, simbol svega lijepog i
uzvišenog... I zbog toga, snježna moja Suzanne, volim vas čistom i
bezuvjetnom ljubavlju u kojoj ima nešto vjerskoga.
234
briana
Bila sam tamo, s tom malenom bijelom rukom oko svojega struka, moja
se ruka odmarala na njezinu ramenu, moja ruka na njezinoj, goloj i toploj,
pritisnuta uz mekoću njezine dojke, a preda mnom njezine ljupke usne
otkrivale su malene zube... Drhtala sam i osjećala da mi lice gori.229
U svojoj knjizi Adolescentica Marguerite Evard je također skupila velik broj tih
intimnih izljeva:
Mojoj voljenoj vili, najdražoj dragoj. Ljupka moja vilo, o reci mi da me još
voliš, reci mi da sam ti još odana prijateljica. Tužna sam, toliko te volim, o
moja L., i ne mogu ti dovoljno izreći, iskazati svoju nježnost. Nema riječi koje
bi opisale moju ljubav. Idoliziranje je malo reći u usporedbi s onim što
osjećam. Katkad mi se čini da će mi se stce rasprsnuti. Prelijepo je da me
voliš, ne mogu u to vjerovati. Moja ljubimice, reci mi, hoćeš li me još dugo
voljeti?... itd.
Ležim s prehladom, mogu samo misliti na gđicu X. Nikad nisam do te mjere voljela
učiteljicu. Već mi je prve godine bila veoma draga, ali sada je to prava ljubav. Mislim da
sam zaljubljenija od tebe. Zamišljam da je ljubim; napola se onesvijestim i obradujem što
ću je vidjeti kad počne škola.230
229
Također citirao Pierre Mendousse u. L'Aime de l'adolescente.
230
Navela Marguerite Evard, L'Adolescente.
235
briana
mala i neznalica. Kad čavrljate sa mnom, stidim se, dirnuta sam, čini mi se da
čujem blagi glas vile i šum milih stvari koje se ne mogu prevesti; motrim sve
vaše pokrete, izgubim se u razgovoru i promumljam pokoju glupost. Vidite i
sami, draga gospođice, koliko je ovo sve zamršeno. U tome razaznajem jednu
jasnu stvar, a to je da vas volim iz dubine duše.231
Budući da mora igrati mušku ulogu, bolje je da voljena žena ne bude udana. Brak
ne pokoleba uvijek mladu zaljubljenicu, ali joj smeta; mrsko joj je da se objekt njezina
obožavanja doima podčinjenom moći supruga ili ljubavnika. Često se njezina
zaljubljenost drži u tajnosti, ili barem na čisto platonskoj razini; no prijelaz na konkretnu
erotiku je mnogo lakši ovdje nego ako je voljeni objekt muškog spola. Čak i ako nije
imala ugodna iskustva s vršnjakinjama, žensko tijelo djevojku ne plaši. Često je sa
sestrama ili s majkom doživjela intimnosti u kojima je nježnost bila prožeta
senzualnošću, i kraj voljene kojoj se divi prijelaz s nježnosti u užitak dogodit će se
jednako neprimjetno. Kad Dorothea Wieck poljubi u usta Hertu Thill u Djevojkama u
uniformi, taj je poljubac ujedno majčinski i seksualan. Među ženama postoji dosluh koji
razoružava stid; uzbuđenje koje bude jedna u drugoj većinom je nenasilno;
homoseksualna milovanja ne podrazumijevaju ni razdjevičenje ni penetraciju: ona
zadovoljavaju klitorisnu žudnju iz djetinjstva bez zahtjeva za novim i uznemirujućim
metamorfozama. Djevojka može ostvariti svoj poziv pasivnog objekta a da se ne osjeća
dubinski otuđenom. To izražava Renée Vivien u sljedećim stihovima, gdje opisuje odnos
»prokletih žena« i njihovih ljubavnica:
I u ovima:
231
Navela Marguerite Evard, L'Adolescente.
232
Liepman, Jeunesse et sexualite.
233
L'Heure des mains jointes.
234
Sillages.
236
briana
Kroz poetsku neprikladnost riječi »grudi« i »usta« ona jasno obećava prijateljici da
je neće napastovati. Djelomično upravo iz straha od nasilja i silovanja djevojka prve
simpatije radije poklanja drugoj djevojci, starijoj od sebe, nego muškarcu. Muževna žena
za nju ujedno utjelovljuje oca i majku. Posjeduje očinski autoritet, transcendenciju, izvor
je i mjera vrijednosti, izdiže se nad danim svijetom, božanska je; ali i dalje je žena. Bilo
da je kao dijete bila prenaglo odvojena od majčinih nježnosti ili ju je majka naprotiv
predugo tetošila, djevojka, kao i njezina braća, sanja o toplini majčinih njedara. Kroz
tijelo slično njezinu, djevojka se prepušta izravnom spajanju sa životom koje je
odvajanje od majke uništilo; i kroz tuđi pogled koji je obavija prebrođuje separaciju koja
je individualizira. Dakako, svaki ljudski odnos podrazumijeva sukobe, svaka ljubav
ljubomore. No mnoge poteškoće koje iskrsavaju između djevice i njezina prvog
ljubavnika ovdje su izglađene. Homoseksualno iskustvo može poprimiti oblik prave
ljubavi; može djevojci donijeti tako lijepu ravnotežu da će ga poželjeti perpetuirati,
ponoviti, ili ga zadržati u nostalgičnome sjećanju; može u djevojci probuditi ili proizvesti
lezbijsku orijentaciju. Međutim, najčešće će predstavljati fazu. Sama njezina
jednostavnost je osuđuje na kraj. U ljubavi koju poklanja starijoj od sebe, djevojka žudi
za vlastitom budućnošću: želi se poistovjetiti s idolom. Ako djevojka-idol nije iznimno
superiorna, brzo gubi svoj sjaj. Kad se počne potvrđivati, mlada djevojka sudi,
uspoređuje. Druga, izabrana upravo zato što je slična i što ne zastrašuje, nije dovoljno
drugo da bi se dugo nametnula. Muški bogovi čvršće su utaboreni jer je njihovo nebo
udaljenije. Djevojka, vođena znatiželjom i senzualnošću, traži silovitiji stisak. Vrlo često
otpočetka zamišlja homoseksualnu pustolovinu samo kao prijelaznu fazu, inicijaciju,
čekanje; igra se ljubavi, ljubomore, ljutnje, ponosa, radosti, muke - više ili manje svjesna
da bez velikog rizika oponaša pustolovine o kojima sanja, ali koje se još nije usudila ili
nije imala priliku proživjeti. Predodređena je za muškarca, to zna, i želi normalnu i
cjelovitu žensku sudbinu.
Muškarac je zasljepljuje, a svejedno je ispunjava strahom. Da bi izmirila te
proturječne osjećaje razdvojit će u njemu mužjaka koji je straši od sjajnog božanstva
koje pobožno obožava. Nagla i divlja u društvu muških prijatelja, idolizira daleke
šarmantne prinčeve: filmske glumce čije fotografije lijepi na zid iznad kreveta, mrtve ili
živuće - ali u svakom slučaju nedostupne - junake, ili strance koje slučajno primijeti i za
koje zna da ih više nikada neće sresti. Takve ljubavi ne izazivaju nikakve probleme. Često
se obraćaju muškarcu koji uživa društveni i intelektualni prestiž, ali čija vanjština ne
može pobuditi uzbuđenje: na primjer pomalo smiješnom starom profesoru. Ti stariji
muškarci daleko su od svijeta u kojem je djevojka zatvorena, tako da im se može
posvetiti u tajnosti, kao što bi se posvetila Bogu. U takvom daru nema ništa
ponižavajuće, dobrovoljno je dan jer ih ne želi tjelesno. Romantična zaljubljena djevojka
čak dobrovoljno pristaje na odabranika skromnijeg izgleda, ružnog ili pomalo komičnog:
tako se samo osjeća sigurnijom. Hini da joj je žao zbog prepreka koje je odvajaju od
njega, no zapravo ga je izabrala upravo zato što nikakav stvarni odnos među njima nije
moguć. Na taj način može ljubav pretvotiti u apstraktno, čisto subjektivno iskustvo, koje
ne prijeti njezinu integritetu. Njezino srce tuče, poznaje bol odsutnosti i muke
prisutnosti, jad, nadu, zamjeranje, entuzijazam, ali ne iskreno. Nijedan dio nje nije
angažiran. Zabavno je promatrati kako idol opčarava tim više što je udaljeniji. Zgodno je
da učitelj klavira s kojim je svaki dan bude smiješan i ružan, ali ako se zagleda u stranca
koji se kreće u nedostupnim krugovima, bolje je da je lijep i muževan. Važno je da se, bilo
kako bilo, ne postavlja pitanje seksualnosti. Te zamišljene ljubavi produljuju i učvršćuju
narcistički stav gdje se čulnost pojavljuje samo u svojoj imanenciji, bez stvarne
237
briana
prisutnosti Drugoga. Budući da u njima pronalazi izgovor koji joj dopušta da izbjegne
konkretna iskustva, djevojka često razvije imaginarni život nevjerojatnog intenziteta.
Odabire pomiješati maštu sa stvarnosti. Uz ostale primjere, Helene Deutsch235 donosi
jedan veoma značajan primjer zgodne i zavodljive djevojke koja je lako mogla imati
udvarače i koja je odbijala bilo kakve odnose s mladim ljudima iz svojega okruženja. Ipak
je u tajnosti svojega srca u trinaestoj godini izabrala idolizirati prilično ružnog
sedamnaestogodišnjeg mladića koji joj se nikad nije obtatio. Nabavila si je njegovu
fotografiju, sama na nju napisala posvetu, i tri godine svakodnevno vodila dnevnik u koji
je prenosila svoja imaginarna iskustva. Izmjenjivali su poljupce, strastvene zagrljaje;
ponekad su se među njima događale plačljive scene nakon kojih su joj oči zaista bile
crvene i natečene; zatim bi se pomirili, ona bi si poslala cvijeće, itd. Kad ih je razdvojila
njezina selidba, pisala mu je pisma, koja mu nikad nije poslala, nego je na njih sama
odgovarala. Ta je priča vrlo očigledno bila obrana od stvarnih iskustava kojih se bojala.
Navedeni slučaj je gotovo patološki. No na pretjeran način ilustrira uobičajen
proces. Kod Marie Bashkirtseff nailazimo na nevjerojatan primjer izmišljenoga
sentimentalnog života. Vojvodi de H., u kojeg misli da je zaljubljena, nikad se nije
obratila. Zapravo želi oduševiti svoje ja. No kao ženi, a osobito u njezino doba i unutar
klase kojoj je pripadala, za nju nije dolazilo u obzir postizanje uspjeha autonomnom
egzistencijom. U osamnaestoj godini lucidno je zabilježila: »Pišem C.-u da bih htjela biti
muškarac. Znam da bih mogla postati netko; ali kamo da osoba ide u suknjama? Brak je
jedina ženska karijera; muškarci imaju trideset šest prilika, žena samo jednu: nulu, kao u
banci.« Stoga treba ljubav muškarca; no da bi joj taj mogao dati suverenu vrijednost, on
sam mora biti suverena svijest. »Nikad mi se ne bi mogao svidjeti muškarac ispod mojeg
ranga«, piše ona. »Bogat, neovisan muškarac sa sobom nosi ponos i izvjesnu udobnost.
Samopouzdanje odiše nekom pobjedničkom aurom. U H.-u volim tu hirovitu, umišljenu i
okrutnu crtu: vuče na Nerona.« I dalje: »Žensko poništavanje pred nadmoći voljenog
muškarca mora da je najveći užitak samoljublja koji može osjetiti nadmoćna žena.« Tako
narcizam vodi u mazohizam: ta se povezanost susreće već u djevojčica koje sanjaju o
Modrobradom, Grizeldi, sveticama mučenicama. Ja kao da uspostavljaju drugi, za druge.
Što su drugi moćniji, to ja ima više bogatstava i moći. Zarobivši svojega gospodara, ja u
sebi obuhvaća sve njegove vrline; da je Neron voli - Marie Bashkirtseff bila bi Neron.
Poništiti se pred drugima, znači ostvariti druge ujedno u sebi i za sebe; taj san o ništavilu
zapravo je gorda volja za bivanjem. U stvarnosti Marie Bashkirtseff nikad nije upoznala
dovoljno veličanstvenog muškarca da bi se pristala kroz njega otuđiti. Jedno je kleknuti
pred udaljenim bogom kojega si sama stvorila, a drugo prepustiti se mužjaku od krvi i
mesa. Mnoge djevojke dugo i tvrdoglavo ganjaju svoje snove u stvarnom svijetu. Traže
muškarca koji im se svojim položajem, zaslužnošću, pameću, doima nadmoćnim svim
ostalim muškarcima. Žele da je stariji od njih, da si je već stvorio mjesto u svijetu, da
uživa autoritet i prestiž; fasciniraju ih bogatstvo i slava. Odabranik se doima kao
apsolutni Subjekt koji će im kroz ljubav prenijeti svoje veličanstvo i nužnost. Njegova
nadmoćnost idealizira ljubav koju djevojka osjeća prema njemu. Ona mu se ne želi
podati zato što je mužjak, nego zato što je on to elitno biće. »Sanjam o divovima, a
pronalazim samo muškarce«, rekla mi je jednom prijateljica. U ime tih visokih zahtjeva,
djevojka prezire suviše svakodnevne pretendente i izbjegava pitanja seksualnosti. I u
svojim snovima, bez rizika, njeguje sliku same sebe koja je očarava upravo kao slika, iako
se nimalo nema namjeru njoj prilagoditi. Tako recimo Maria Le Hardouin236 pripovijeda
235
Psychology of Women.
236
La Voile Noire.
238
briana
237
La Femme frigide.
239
briana
cijela konstrukcija zaljubljene mašte jer se Ideal otkrije u obliku surove životinje«.
Također zbog sklonosti nemogućem, djevojka se često zaljubi u muškarca kad on počne
udvarati jednoj od njezinih prijateljica ili vrlo često izabere oženjenog muškarca. Lako se
opčini Casanovama. Sanja o tome da se podredi i veže uz toga zavodnika uz kojega
nijedna žena nikad nije ostala, gaji nadu da će ga promijeniti. No zapravo zna da neće
uspjeti i to je jedan od razloga njezina odabira. Neke djevojke završe tako da nikad ne
upoznaju stvarnu i potpunu ljubav. Cijeloga života traže ideal koji je nemoguće
dosegnuti.
Tomu je tako jer postoji konflikt između djevojčina narcizma i iskustava koja joj je
namijenila njezina seksualnost. Žena se prihvaća kao neesencijalno samo pod uvjetom
da se unutar svoje abdikacije osjeti esencijalnom. Kad se pretvori u objekt, postane idol
u kojem se ponosno prepoznaje, ali odbija neumoljivu dijalektiku koja joj nameće
povratak u neesencijalno. Želi biti čudesno blago, a ne stvar koju se može uzeti. Voli se
doimati poput čarobnog fetiša ispunjenog magičnim emanacijama, a ne zamišljati kao
put koja se dade vidjeti, opipati, udariti. Stoga muškarac ljubi ženu lovinu, ali bježi od
ljudožderke Demetre.
Premda se žena ponosi time što pobuđuje muško zanimanje i divljenje, ljuti je
činjenica da će zauzvrat biti uhvaćena. U pubertetu je naučila za stid. I stid ostaje
pomiješan s njezinom koketnošću i taštinom, muški joj pogledi i laskaju i vrijeđaju je u
isti mah. Željela bi da je se vidi samo onoliko koliko se sama pokaže, a pogled je uvijek
prodorniji od toga. Otuda nedosljednosti koje zbunjuju muškarce: pokaže dekolte i noge,
a čim je pogledaju, zarumeni se i naduri. Uživa u provociranju mužjaka, ali ako primijeti
da je u njemu pobudila želju, povuče se s gađenjem. Muška je požuda uvreda koliko i
počast. Ako se osjeća odgovornom za svoje draži i ako joj se čini da ih slobodno rabi,
veseli se svojim pobjedama. No dok su njezine odlike, oblici i put zadani i trpljeni, želi ih
oteti toj stranoj i radoznaloj slobodi koja za njima žudi. To je pravi smisao iskonskog
stida, koji se zbunjujuće isprepleće s najdrskijim flertom. Djevojčica je katkad
nevjerojatno odvažna jer još ne shvaća da je njezine inicijative otkrivaju u njezinoj
pasivnosti, ali čim to opazi - izbezumi se i naljuti. Ništa nije dvosmislenije od pogleda. On
postoji na udaljenosti, i zbog te se udaljenosti doima smjernim: ali se podmuklo dočepa
opažene slike. Neiskusna žena se bori s tim zamkama. Počne se prepuštati, ali istog se
trena ukoči i ubije žudnju u sebi. U još nesigurnom tijelu milovanje osjeća čas kao nježnu
ugodu, čas kao neugodno golicanje. Poljubac je isprva gane, a onda je najednom nasmije.
Svako popuštanje poprati pobunom; dopušta da je se poljubi, ali si potom s
prenemaganjem obriše usta. Nasmiješena je i nježna, pa odjednom ironična i
neprijateljski nastrojena; daje obećanja i namjerno na njih zaboravlja. Takva je Mathilde
de la Mole koju su zavele Julianova ljepota i rijetke vrline, kojoj je njezina ljubav služila
kao put do iznimne sudbine, ali se divljački borila protiv prevlasti vlastitih osjećaja i tuđe
svijesti. Mathilde prelazi iz servilnosti u aroganciju, iz preklinjanja u prijezir. Istog trena
naplaćuje sve što je dala. Takva je i Monique iz istoimenog romana Marcela Arlanda, koja
uzbuđenje miješa s grijehom, za koju je ljubav sramotno odricanje, čija krv vrije iako
prezire tu strast i koja se predaje samo opirući se.
»Nezrelo voće« se od muškaraca brani pokazujući svoju djetinjastu i perverznu
prirodu. Djevojku se često i opisuje kao takvu, napola divlju, napola primirenu ličnost. Uz
ostale takvu je djevojku u liku zavodljive Vince oslikala i Colette u Claudine u školi i u Le
Blé en herbe. Pokazuje žarko zanimanje za svijet oko sebe kojim suvereno vlada, ali je i
radoznala i osjeća senzualnu i romantičnu želju za muškarcem. Vinca pušta da je izgrebe
grmlje, lovi račiće i vere se po stablima, a ipak zadrhti kad joj prijatelj Phil dotakne ruku.
Ona poznaje uzbuđenje zbog kojeg se tijelo pretvara u put, a žena prvi put otkriva kao
240
briana
žena. Uzbuđena se počne truditi oko svoje ljepote. Povremeno si namješta frizuru,
šminka se, odijeva u prozračan organdi, uživa u očijukanju i zavodljivosti. No kako i ona
želi egzistirati za sebe, a ne samo za druge, u drugim se prigodama nagrđuje starim
bezobličnim haljinama ili hlačama koje joj ne pristaju. Jednim dijelom sebe kritizira
zavodljivost i smatra je predajom, pa se namjerno pokazuje nepočešljana, prljava, prstiju
umazanih tintom. Zbog tih pobuna ispada nespretnom, što joj teško pada: živcira se,
rumeni od srama, postaje još čudnijom i grozi se tih podbačenih pokušaja zavođenja. U
ovom stadiju djevojka više ne želi biti dijete, ali ne pristaje ni na odrastanje, pa si
naizmjence predbacuje infantilnost i žensko prepuštanje. Vječito je u poricanju.
Upravo je to tipična djevojačka osobina koja nam objašnjava većinu njezinih
postupaka. Ona ne prihvaća sudbinu koju joj nameću priroda i društvo, ali je isto tako
aktivno ne odbacuje. Previše je podijeljena unutar same sebe da bi se upustila u borbu sa
svijetom, pa ostaje na bježanju od realnosti ili na njezinu simboličkom pobijanju. Svaku
od njezinih želja prati i tjeskoba. Jedva čeka uzeti budućnost u svoje ruke, ali se boji
raskinuti s prošlošću; želi »imati« muškarca, ali ne želi biti njegova lovina. I iza svakog
straha krije se želja: silovanje joj je zastrašujuće, ali teži pasivnosti. Tako se odaje
neiskrenosti i lukavstvima koja je prate. Predodređena je za svakojake negativne
opsesije u kojima se očituje podvojenost želje i tjeskobe.
Jedan od uobičajenih oblika mladenačkog prosvjeda je smijuljenje. Srednjoškolke i
mlade naivke »umiru« od smijeha kad si prepričavaju ljubavne ili nepristojne zgode, kad
govore o svojim flertovima, pri susretu s muškarcima ili parovima koji se ljube.
Poznavala sam školarke koje su namjerno prolazile Luksemburškim parkom da bi se
smijale zaljubljenim parovima, kao i one koje su posjećivale turske kupelji da bi se
rugale debelim gospođama i njihovim otežalim trbusima i obješenim dojkama.
Ponižavanje ženskog tijela, izvrgavanje muškaraca ruglu i ismijavanje ljubavi načini su
poricanja seksualnosti. U tom smijehu kojim izazivaju odrasle krije se način da prebrode
vlastitu neugodu. Čovjek se igra sa slikama i riječima da bi ubio njihovu opasnu magiju.
Vidjela sam kako dvanaestogodišnje učenice umiru od smijeha kad su u latinskom tekstu
pronašle riječ femur (bedrena kost). Ako uz to djevojčica dopušta da je se ljubi i pipka, za
osvetu će se smijati ili partneru u lice ili sa svojim prijateljicama. Sjećam se jednog
putovanja vlakom i dviju djevojaka koje je naizmjence cijelu noć milovao neki trgovački
putnik, presretan zbog tog dobitka na lotu. One su se pak u stankama histetično smijale,
vrativši se ponašanjem u nezahvalno doba kompromisa između seksualnosti i srama.
Djevojke uz luđački smijeh pribjegavaju i jezičnim bravurama. Iz usta pojedinih od njih
izlazi rječnik toliko vulgaran da bi posramio i njihovu braću. Vjerojatno ih ne šokira i
zato što u neznanju izrazi koje rabe u njima ne prizivaju baš jasnu sliku. Uostalom, cilj i
jest da se te slike razoruža, ako se već ne može spriječiti njihovo nastajanje. Prljave priče
koje razmjenjuju srednjoškolke više služe negiranju seksualnosti nego taženju
seksualnih nagona. Seksualnost se sagledava samo u njezinu humorističnom aspektu,
kao mehaničku, gotovo kiruršku, operaciju. No, kao i u slučaju smijeha, uporaba
opscenog jezika nije samo prosvjed, nego i izazov bačen odraslima, svojevrsno
svetogrđe, namjerno izopačeno ponašanje. Kad odbija prirodu i društvo, djevojka ih
provocira i prkosi im masom osebujnosti. Često možemo susresti prehrambene manije.
Djevojka jede mine za olovke, pečatni vosak, komadiće drveta, žive račiće, pije po
desetak aspirina istodobno, ili čak guta muhe i paukove. Poznavala sam djevojku - inače
veoma poslušnu - koja je radila ogavne mješavine kave i bijelog vina i silila se da ih
popije; u drugim je prigodama jela šećer namočen octom. Jednu drugu sam vidjela kako
odlučno jede bijelog crva kojeg je pronašla u salati. Sva se djeca upiru da iskuse svijet
očima, rukama, i intimnije: ustima i želucem. No u nezahvalnim godinama, djevojčica
241
briana
osobito voli istraživati ono neprobavljivo, odbojno. Vrlo je često privlači upravo ono što
je »odvratno«. Jedna od njih, prilično zgodna, lijepo odjevena i privlačna kad je htjela
biti, pokazala se istinski opčinjenom svime što joj se doimalo »prljavim«. Dodirivala je
kukce, promatrala svoje umrljane higijenske uloške, sisala krv iz svojih posjekotina.
Očito je igra s nečistim predmetima bila način da nadvlada gađenje. Taj je osjećaj dobio
mnogo na značenju u doba puberteta. Djevojčici se gadilo njezino previše puteno tijelo,
menstrualna krv, seksualne aktivnosti odraslih, muško kojemu je suđena; niječe to
gađenje upravo prepuštajući se bliskosti sa svime čega se gnuša. »Budući da jedanput
mjesečno moram krvariti, dokazujem da se ne bojim svoje krvi pijući onu iz svojih
posjekotina. Budući da ću se morati podvrgnuti gadljivoj kušnji, zašto ne bih smazala
kakvog bijelog crvića?« Puno se jasnije takav stav očituje u samoranjavanjima, koja su u
tim godinama tako česta. Djevojka si na primjer posiječe bedro britvicom, prži se
cigaretama, reže se i grebe. Da ne bi morala ići na dosadnu vrtnu zabavu, jedna si je moja
prijateljica iz mladosti sjekirom porezala stopalo, pa je šest tjedana morala ležati u
bolesničkoj postelji. Takvi sadomazohistički postupci istodobno predstavljaju
anticipaciju seksualnog iskustva i pobunu protiv njega. Djevojke ih moraju otrpjeti da bi
očvrsnule za sve buduće kušnje i učinile ih bezopasnima, uključujući ovdje i prvu bračnu
noć. Kad si na prsa stavi puža balavca, kad proguta bočicu aspirina, kad se poreže,
djevojka prkosi svojem budućem ljubavniku: »Nikad mi nećeš učiniti ništa strašnije od
onoga što činim sama sebi.« To su mračne i ponosite inicijacije u seksualnu pustolovinu.
Kako je osuđena na to da bude pasivan plijen, traži svoju slobodu čak i trpeći bol i
gađenje. Kad se poreže nožem ili opeče žarom, prosvjeduje protiv penetracije koja će je
razdjevičiti. Prosvjeduje tako što je poništava. Iako je mazohistica jer s odobravanjem
prihvaća bol, prije svega je sadistica. Kao autonomni subjekt, ona udara, omalovažava,
muči tu ovisnu put, put osuđenu na podčinjenost koju prezire, ali se ipak od nje ne želi
odvojiti. Jer, u svim tim situacijama, ne bira autentično odbaciti svoju sudbinu.
Sadomazohističke manije impliciraju temeljnu neiskrenost. Djevojčica im se prepušta
zato što kroz svoja odbacivanja zapravo prihvaća svoju žensku budućnost. Ne bi s
mržnjom ranjavala svoje tijelo da se prvo nije prepoznala kao tijelo. Čak i njezini
agresivni ispadi proizlaze iz rezignacije. Kad se mladić pobuni protiv oca, protiv svijeta,
prepušta se efikasnom nasilju. Započinje svađu s prijateljem, tuče se, šakama se afirmira
kao subjekt: nameće se svijetu, nadmašuje ga. No adolescentica se ne smije afirmirati,
nametnuti, i upravo joj to ispunjava srce pobunom: ne nada se ni tomu da će promijeniti
svijet, ni tomu da će se iz njega izdignuti. Ona zna ili barem misli da su joj ruke svezane,
ili možda čak želi da je tako. Može samo uništavati. Njezin bijes odaje očaj. Ako večer
pođe po zlu, razbija čaše, prozore, vaze, ali to čini samo kao simbolički prosvjed, ne zato
da bi pobijedila sudbinu. Svojom sadašnjom nemoći djevojka se buni protiv budućeg
podjarmljivanja, ali njezini uzaludni ispadi - umjesto da je oslobode spona - vrlo ih često
samo jače stegnu. Nasilje prema sebi ili svijetu oko nje uvijek ima negativan značaj. Više
je spektakularno nego efikasno. Dječak koji se penje po hridima, tuče s prijateljima,
sagledava fizičku bol, udarce i rane kao beznačajnu posljedicu pozitivnih aktivnosti
kojima se odaje. On ne ide za tim aktivnostima niti od njih bježi zbog njih samih (osim u
slučaju kompleksa manje vrijednosti koji ga dovodi u položaj sličan ženskom). Djevojka
gleda svoju patnju. Prije bismo rekli da u vlastitu srcu traži crtu nasilja i pobune nego da
se zanima za njihove rezultate. Njezina nastranost proizlazi iz činjenice da je i dalje
ukotvljena u dječjem svijetu iz kojeg ne može ili zapravo ne želi pobjeći; radije se muči u
svojem kavezu nego da pokuša iz njega izaći. Njezini su stavovi negativni, refleksivni,
simbolički. Ta nastranost može poprimiti zabrinjavajuće oblike. Dosta velik broj mladih
djevica su kleptomanke; kleptomanija je »seksualna sublimacija« vrlo dvosmislene
242
briana
prirode. Kod kradljivice su nesumnjivo glavni želja da krši zakon, tabu i uzbuđenje zbog
zabranjenog i opasnog čina, ali i to ima dva lica. Uzimati predmete iako na njih nemamo
pravo znači drsko potvrđivati svoju autonomiju, postaviti se kao subjekt prema
ukradenim stvarima i društvu koje osuđuje krađu, znači osporiti uspostavljeni red i
prkositi njegovim čuvarima. Međutim, i taj prkos ima mazohističku stranu. Kradljivica se
zanosi rizikom kojem se izložila, ponorom u koji će se survati ako je uhvate. Upravo
opasnost od hvatanja daje činu uzimanja tako požudnu privlačnost. Tako se pod
optuživačkim pogledima, pod rukom koju joj stave na rame, posramljena, može potpuno
i nepovratno ostvariti kao objekt. Uzeti a da ne bude uhvaćena, u strahu da ne postane
plijen, u tome leži opasna igra ženske adolescentske seksualnosti. Sva nastrana
ponašanja i prijestupi koje nalazimo u mladih djevojaka imaju to isto značenje. Neke se
specijaliziraju za slanje anonimnih pisama, neke uživaju u mistificiranju svoje okoline.
Jedna je četrnaestogodišnjakinja uvjerila cijelo selo da neku kuću progone duhovi. U isti
mah uživaju u ilegalnom vježbanju svoje moći, neposluhu, prkosu prema društvu, i u
mogućnosti da ih netko raskrinka. To je toliko važan element njihove žudnje da se često
raskrinkaju same, štoviše - kadšto se optužuju za pogreške i zlodjela koja nisu počinile. U
tome nema ništa čudno: odbijale su postati objektom da bi se na kraju same uspostavile
kao objekt. To je proces zajednički svim negativnim opsesijama. U histeričnoj paralizi
osoba se u isti mah boji paralize, priželjkuje je i ostvaruje: ozdravljuje tek kad na nju
prestane misliti. Isto je s neurasteničnim tikovima. Mladu djevojku s tim neurozama
povezuje dubina njezine neiskrenosti. Zbog ambivalencije želje i strahova koje smo
naznačili u nje nailazimo na mnoge neurotične simptome: manije, tikove, teorije zavjere,
nastranosti. Primjerice, prilično česta pojava su »bjegovi«: nasumice nestaje, luta daleko
od očeva doma i nakon dva-tri dana svojevoljno se vraća. Ovdje nije riječ o stvarnom
odlasku, o realnom činu raskida s obitelji, nego samo o glumi, pa je mlada djevojka često
zbunjena ako joj ponude da zaista napusti obiteljski krug: ona ga i želi i ne želi napustiti.
Bijeg je povremeno povezan s fantazijama o prostituciji: mlada djevojka sanja da je
prostitutka, više-manje sramežljivo igra tu ulogu; nosi prejaku šminku, naginje se kroz
prozor i namiguje prolaznicima. U pojedinim slučajevima djevojka ode iz obiteljskog
doma i toliko pretjera s dramom da se ona pomiješa s realnošću. Takva ponašanja često
odražavaju gađenje nad spolnom željom i osjećaj krivnje. Budući da imam takve primisli,
takav apetit, nisam ništa bolja od prostitutki, ja sam jedna od njih, misli si mlada
djevojka. Povremeno se pokuša osloboditi: obavimo to više, hajdemo do kraja, kaže si.
Želi si dokazati da seksualnost nije važna dajući se prvom koji naiđe. U isto vrijeme takav
stav često odražava neprijateljstvo prema majci, bilo da se mlada djevojka užasava
njezine stroge kreposti, bilo da sumnja da je i ona lakog morala. Moguće je i da zamjera
ocu koji se pokazao previše ravnodušnim. U svakom slučaju u toj se opsesiji - kao i u
fantazijama o trudnoći o kojima smo već govorili i koje su s njom često povezane -
nailazimo na nerazrješivu zbrku pobune i suučesništva, tako svojstvenu neurasteničnoj
ošamućenosti. Vrijedi zapaziti da svim ovim postupcima mlada djevojka ne pokušava
nadmašiti prirodni i društveni poredak, ne namjerava proširiti granice mogućega ni
izmijeniti postojeće vrijednosti. Zadovoljava se iskazivanjem revolta unutar
uspostavljenog svijeta koji čuva svoje granice i zakone. Tu se krije stav koji se često
naziva »vražjim«, a implicira osnovnu obmanu. Dobro se priznaje da bi ga se ismijalo,
pravilo se postavlja da bi ga se kršilo, sveto se poštuje da bi bilo moguće činiti svetogrđa.
Ponašanje mlade djevojke prije svega se oblikuje kroz činjenicu da u mučnoj tami
neiskrenosti odbacuje svijet i vlastiru sudbinu prihvaćajući ih.
Ne staje, međutim, na negativnom odbijanju položaja koji joj je nametnut, nego si i
pokušava nadomjestiti njegove nedostatke. Iako je budućnost straši, sadašnjost joj nije
243
briana
dovoljna. Nije sigurna želi li postati žena, a ljuti se što je još uvijek samo dijete. Već je
ostavila za sobom prošlost, ali se još nije posvetila novome životu. Zauzeta je, ali ništa ne
radi: zato što ništa ne radi, nema ništa, nije ništa. Glumom i mistifikacijama nastoji
ispuniti tu prazninu. Često joj prigovaraju da je nepoštena, lažljiva i da izvodi gluposti.
Istina je da je predodređena na tajne i laži. Već sa šesnaest godina žena za sobom ima
teška iskustva: pubertet, mjesečnice, buđenje seksualnosti, prva uzbuđenja, prve strasti,
strahove, gađenja i dvosmislene doživljaje. Sve je to spremila u svoje srce. Naučila je
brižno čuvati svoje tajne. Već je činjenica da mora skrivati higijenske uloške i tajiti
mjesečnice vodi u laž. U noveli »Old Mortality« K. A. Porter pripovijeda da bi mladim
Amerikankama s juga, oko 1900., pozlilo kad su gutale mješavine soli i limuna da bi
spriječile mjesečnice prije kakva bala. Bojale su se da će mladići prepoznati u kojem su
stanju po podočnjacima, dodiru ruke, možda po nekom mirisu, i ta bi ih ideja uzrujala.
Teško je glumiti idole, vile, distancirane kraljevne, kad među nogama osjećate krvavo
rublje, ili, općenito, kad poznajete iskonsku bijedu bivanja tijelom. Sramežljivost je kao
spontano odbijanje da te se uhvati kao meso bliska licemjerju. Iznad svega, međutim,
mlada je djevojka osuđena na laž da treba hiniti da je objekt, i to prestižan, dok se sama
osjeća kao nesigurna, raspršena egzistencija i poznaje svoje slabosti. Šminka, lažne
kovrče, korzeti, »podstavljeni« grudnjaci su laži. I samo lice se pretvara u masku. Vješto
se proizvode spontani izrazi lica, imitira se zapanjujuća pasivnost. Ništa ne čudi više
nego kad u vježbanju ženske funkcije najedanput otkrije poznatu fizionomiju. Njezina se
transcendencija zaniječe i imitira imanenciju. Pogled više ne primjećuje, nego odražava.
Tijelo više ne živi. Čeka. Svi osmijesi i geste pretvaraju se u poziv. Razoružana i
dostupna, mlada djevojka sad je samo ponuđeni cvijet, plod koji treba ubrati. Muškarac
je potiče na mamljenje, tražeći da ga se mami, a zatim se iživcira, optužuje. No prema
bezazlenoj djevojci pokazuje samo ravnodušnost, čak i neprijateljstvo. Zavede ga samo
ona koja mu postavlja zamke. Iako se nudi, ona je ta koja vreba plijen. Pasivnost joj služi
za pothvat, slabost pretvara u instrument svoje sile. Kako joj se brani da otvoreno
napada, osuđena je na manevre i kalkuliranja. I u interesu joj je da ispadne kao da se
dala besplatno. Stoga će joj prigovarati da je perfidna i podmukla, i jest. No točno je i da
mora ponuditi muškarcu mit o svojoj podčinjenosti zato što on ustraje na dominaciji.
Možemo li onda od nje tražiti da uguši svoje najtemeljnije zahtjeve? Otpočetka njezino
povlađivanje može biti samo nastrano. Uostalom, ona ne vara samo dogovorenim
lukavstvima. Zbog toga što su joj svi putovi zapriječeni, što ne može činiti, što mora biti,
nad njezinom glavom visi prokletstvo. U djetinjstvu je sanjala da će postati plesačica ili
svetica, a zatim igra ulogu sebe same. Što je zapravo istina? U području u koje se nju
zatvorilo, ta riječ nema smisla. Istina je otkrivena stvarnost, a otkrivanje se postiže
djelima. Međutim, ona ne djeluje. Djevojka smatra da priče koje ispreda o sebi samoj, a
koje često pripovijeda i drugima, bolje dočaravaju mogućnosti koje osjeća u sebi nego
što to čini dosadan izvještaj o njezinoj svakodnevici. Nije u stanju sagledati svoju
vrijednost, pa se tješi igranjem uloga. Portretira lik kojemu bi željela dati na važnosti.
Pokušava se istaknuti ekstravagantnim postupcima jer joj nije dopušteno da se
individualizira definiranim aktivnostima. Zna da je bez odgovornosti i nevažna u ovom
svijetu muškaraca: upravo zato što nema pametnijeg posla »fabulira«. Giraudouxova
Elektra je žena koja »fabulira«, jer samo Orest može pravim mačem izvršiti pravo
ubojstvo. Kao i dijete, mlada djevojka se iscrpljuje u scenama i ljutnjama, obolijeva,
pokazuje simptome histerije da bi privukla pažnju i postala netko važan. Intervenira u
tuđe živote da bi bila važnom; koristi se bilo kakvim oružjem; odaje tajne, izmišlja ih,
izdaje, kleveće; tragedija joj je potrebna da bi osjetila da živi, jer ne nalazi potporu u
vlastitu životu. Iz istoga je razloga i hirovita. Fantazije koje stvaramo i slike s pomoću
244
briana
238
Ibsen, Graditelj Solness.
245
briana
246
briana
Naime, toliko sam već tada voljela zoru da mi ju je majka dala za nagradu.
Pristala me buditi u tri i trideset i ja sam, s praznom košarom u svakoj ruci,
odlazila prema povrtnjacima koji su se skrivali u uskom zavoju rijeke, prema
jagodama, ribizu i dlakavom ogrozdu.
U tri i trideset sve je spavalo u iskonskom plavetnilu, vlažnom i mutnom,
a kad sam se spuštala pješčanim puteljkom, otežala magla je prvo kupala
moje noge, zatim moj dobro građen mali trup, dopirala do mojih usana, ušiju i
nosnica, osjetljivijih od cijelog ostatka tijela... Na tom putu, u taj sat,
osvijestila sam svoju vrijednost, neko stanje neizrecive dražesti i osjetila da
sam jedno s prvim dahom koji je ispušten, prvom pticom, još ovalnim suncem
koje tek što je izašlo... Vraćala bih se sa zvonom prve mise. Ali ne dok se ne
bih dosita najela, ne dok ne bih u šumi opisala veliki krug, poput psa koji lovi
sam, ni dok ne bih kušala vode s dva skrivena izvora koje sam štovala...
Mary Webb nam također opisuje, u The House in Dormer Forest, velike radosti koje
mlada djevojka može doživjeti u intimnosti poznatog krajolika:
239
Sido.
247
briana
248
briana
I još:
249
briana
Mlada djevojka, osim ako nije naročito neugledna, na kraju prihvati svoju ženskost.
I često je raduje da nezasluženo uživa zadovoljstva i pobjede koje izvlači od ženskosti
prije no što se napokon skrasi u svojoj sudbini. Kako je još ne opterećuje nikakva
dužnost, neodgovorna je i dostupna, a sadašnjost joj se ipak ne doima ni praznom ni
razočaravajućom jer je samo etapa. Uređivanje i koketiranje su još ležerni poput igre, a
snovi o budućnosti prikrivaju njezinu besmislenost. Tako Virginia Woolf opisuje
dojmove koje je tijekom jedne večeri stekla mlada zavodnica:
No kako mlada djevojka zrije, majčinski autoritet je sve više opterećuje. Ako kod
kuće vodi život kućanice, boli je što je samo asistentica, voljela bi se posvetiti vlastitu
241
Citirao Debesse, La Crise d'originalitéde l'adolescence.
242
Valovi, s engleskoga prevela Iva Grgić. Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb 2007.
250
briana
kućanstvu, vlastitoj djeci. Suparništvo između djevojke i majke često postaje sve gore.
Starija kći se naročito uzrujava kad dobije još braće ili sestara. Smatra da je majka
»odslužila svoje« i da je sad na njoj red da rađa, vlada. Ako radi izvan kuće, boli je što je
po povratku kući tretiraju kao još jednog člana obitelji, a ne kao autonomnu osobu.
Djevojka više nije romantična kao prije, počinje mnogo više maštati o braku nego o
ljubavi. Svojega budućeg supruga više ne ukrašava čudesnom aureolom, nego se nada da
će dobiti stabilan položaj na ovom svijetu i početi voditi život žene. Virginia Woolf ovako
opisuje maštanja jedne bogate djevojke sa sela:
Jer uskoro, u toplo podne kad pčele zuje oko sljezova grma, moj dragi će
doći. Stajat će pod stablom. Na jednu njegovu riječ i ja ću odgovoriti samo
jednom. Dat ću mu ono što se oblikovalo u meni. Imat ću djecu, imat ću
služavke u keceljama, radnike s vilama za sijeno, kuhinju kamo će oni
donositi bolesnu janjad da se zagrije u košarama, gdje vise šunke i svjetluca
se luk. Bit ću tiha poput svoje majke, nosit ću plavu pregaču, zaključavat ću
ormare.
Za većinu starijih djevojaka, bilo da vode radišan ili raskalašen život, bilo da su još
u očevu domu ili su se djelomice iz njega izvukle, osvajanje muža - ili barem ozbiljnog
ljubavnika - postaje sve hitniji pothvat. Ta je preokupacija često pogubna za ženska
prijateljstva. »Najbolja prijateljica« gubi svoj povlašteni položaj. Djevojka u svojim
družicama sve više vidi suparnice, a ne pomagačice. Poznavala sam pametnu i darovitu
djevojku koja se je odabrala smatrati »dalekom kraljevnom«. Tako se opisivala u
pjesmama i književnim pokušajima. Iskreno je priznavala da više ne osjeća nikakvu
privrženost prijateljicama iz djetinjstva. Ako su bile glupe i ružne, nisu joj se sviđale, a
zavodljivih se bojala. Nestrpljivo iščekivanje muškarca, koje često uključuje manevre,
lukavstva i ponižavanja, zastire djevojčin horizont. Ona postaje egoistična i teška. A ako
se Šarmantnom princu ne žuri, rađaju se gađenje i gorčina.
Karakter i postupci mlade djevojke odražavaju njezin položaj. Ako se položaj
promijeni, mijenja se i djevojčino držanje. Danas postaje moguće da djevojka uzme
sudbinu u svoje ruke, umjesto da se prepusti muškarcu. Ako je zaokupljaju učenje, sport,
stručno usavršavanje, društvena i politička aktivnost, oslobađa se opsesije muškarcem,
mnogo je manje zabrinjavaju sentimentalni i seksualni konflikti. Svejedno se mnogo teže
243
Many Webb, Sarn.
251
briana
od mladića ostvaruje kao autonomna individua. Već sam rekla da obitelj i običaji ne idu
na ruku njezinim pokušajima. Osim toga, čak i kad odabere samostalnost, i dalje napravi
mjesta za muškarca, za ljubav. Ako se cijela preda nekom pothvatu, često će strepiti da
propušta svoju sudbinu žene. Taj osjećaj prešućuje, ali on je tu, iskrivljuje sva nastojanja,
postavlja granice. U svakom slučaju, žena koja radi želi pomiriti profesionalni uspjeh s
čisto ženskim uspjesima. To ne podrazumijeva samo posvećivanje puno vremena
izgledu, ljepoti, nego, što je ozbiljnije, implicira da su njezini vitalni interesi podijeljeni.
Izvan studija muški se student zabavlja neobaveznim misaonim igrama i odatle nastaju
njegova najbolja otkrića. Žensko sanjarenje pak ide u drukčijem smjeru. Žena će mislili
na svoj fizički izgled, na muškarca, na ljubav, posvetit će samo onoliko pažnje koliko je
nužno svojem studiju ili karijeri, dok u tim sferama ništa nije nužnije od viška. Tu nije
riječ o umnoj slabosti ili o nemogućnosti koncentriranja, nego o rascjepu između
interesa koji se teško usklađuju. Dolazi do začaranog kruga. Često nas čudi koliko lako,
čim pronađe muža, žena odustaje od glazbe, studija, posla. Razlog tomu je što se u svoje
projekte unijela premalo da bi u njihovu ostvarenju vidjela veliku dobit. Sve pridonosi
zauzdavanju njezine osobne ambicije dok je golem društveni pritisak ohrabruje na to da
u braku nađe društveni položaj i opravdanje. Prirodno je stoga da si ne pokušava sama
stvoriti mjesto na ovom svijetu ili da to čini tek stidljivo. Dokle god u društvu ne bude
ostvarena savršena ekonomska jednakost i dokle god običaji budu omogućavali ženi da
kao supruga i ljubavnica profitira od povlastica izvjesnih muškaraca, u njoj će opstati san
o pasivnom uspjehu i kočiti njezina vlastita postignuća.
Kako god djevojka pristupala svojoj egzistenciji odrasle osobe, njezino naukovanje
još nije završilo. Polaganim koracima ili naglo, još mora proći seksualnu inicijaciju. Ima
djevojaka koje to odbijaju. Ako su teški seksualni incidenti obilježili njihova djetinjstva,
ako im je nespretni odgoj s vremenom usadio strah od seksualnosti, prema muškarcu
zadržavaju odbojnost djevojčice u pubertetu. Neke žene i usprkos njima samima
okolnosti dovedu do produljenog djevičanstva. No u velikoj većini slučajeva mlada
djevojka prije ili kasnije ispunjava svoju seksualnu sudbinu. Način na koji se s time
suočava očito je usko povezan s čitavom njezinom povijesti. No tu postoji i novo iskustvo
koje se predstavlja u nepredviđenim okolnostima i na koje ona slobodno reagira. To je
nova etapa koju sad trebamo razmotriti.
252
briana
Treće poglavlje
Seksualna inicijacija
244
Osim ako je ne obrežu, što je običaj koji se redovito provodi u nekim primitivnim kulturama.
253
briana
254
briana
zakonom ili sakramentom, grijeh, posrnuće, poraz, slabost. Obavezna je braniti svoju
krepost, svoju čast. Ako »popusti«, »posrne«, izaziva prijezir. Dok je u osudu njezina
osvajača uključeno divljenje. Od primitivnih civilizacija do naših dana, uvijek se
prihvaćalo da je krevet ženska »služba« za koju joj muško zahvaljuje darovima ili
uzdržavanjem. Ali služiti znači predati se gospodaru. U tom odnosu nema nimalo
recipročnosti. Tomu je dokaz struktura braka, kao i postojanje prostitutki. Žena se daje,
muškarac joj plaća i uzima je. Muškome ništa ne brani da gospodari i uzima inferiorna
stvorenja. Ljubavni odnosi sa sluškinjama uvijek su se tolerirali, dok se građanku koja se
poda vozaču ili vrtlaru socijalno degradira. Strašno rasistički nastrojenim američkim
Južnjacima po običaju se uvijek dopuštalo da spavaju s crnkinjama, prije Američkoga
građanskog rata kao i danas, i to pravo iskorištavaju s gospodskom arogancijom.
Bjelkinja koja bi spavala s crncem u doba ropstva bila bi osuđena na smrt, a danas
linčovana. Da bi rekao da je spavao sa ženom, muškarac kaže da ju je »imao«; obrnuto,
»imati« nekoga katkad se vulgarno kaže »pojebati«. Grci su ženu koja nije bila s
muškarcem nazivali »Parthenos adamatos«, nepokorenom djevicom. Rimljani su
Mesalinu nazivali »invicta«, jer joj nijedan od njezinih ljubavnika nije pružio užitak. Za
ljubavnika je dakle ljubavni čin osvajanje i pobjeda. Dok se u drugog muškarca erekcija
često doima smiješnom parodijom voljnog čina, svatko je ipak u vlastitom slučaju
promatra s ponešto taštine. Erotski vokabular mužjaka nadahnjuje se vojnim rječnikom.
Ljubavnik je gorljiv poput vojnika, spolovilo mu se napinje kao luk, kad ejakulira
»ispaljuje«, to je strojnica, top. Govori o napadu, jurišu, pobjedi. U njegovoj uzbuđenosti
postoji izvjesna sklonost junaštvu. Julien Benda246 piše: »Generativni čin, sastojeći se od
zauzimanja jednog bića drugim, nalaže s jedne strane ideju osvajača i s druge strane
osvojene stvari. Stoga kad izvještavaju o svojim ljubavima i najciviliziraniji govore o
osvajanju, napadu, jurišu, opsadi i obrani, porazu, kapitulaciji, precrtavajući ideju ljubavi
s ideje rata. Taj čin, koji uključuje kaljanje jednog bića drugim, nameće kaljaču izvjestan
ponos, a samom okaljanom, čak i kad pristaje, izvjesno poniženje.« Posljednja rečenica
uvodi novi mit: naime da muškarac oskvrnjuje ženu. Sperma ustvari nije izmet; govori se
o »noćnoj poluciji« jer tada ona promašuje svoju prirodnu svrhu. Ali kavu ne nazivamo
smećem i ne govorimo da prlja želudac samo zato što može ostaviti mrlju na svijetloj
haljini. Drugi muškarci tvrde suprotno, da je žena nečista jer je »uprljana tekućinama« i
da zagađuje mužjaka. Činjenica da si onaj koji onečišćuje u svakom slučaju daje ti
prilično dvosmislenu superiornost. Povlašten položaj muškarca zapravo proizlazi iz
integriranosti njegove biološki agresivne uloge u društvenu funkciju šefa, gospodara;
kroz tu integriranost fiziološke razlike dobivaju puno značenje. Kako je u ovom svijetu
muškarac suveren, kao znak svoje suverenosti traži silovitost svojih želja. Za muškarca
obdarenog velikim erotskim kapacitetom kaže se da je snažan, moćan, što su epiteti koji
ga označavaju kao aktivnost i transcendenciju. Suprotno tomu, za ženu koja je samo
objekt reći će se da je topla ili hladna, odnosno, vječito će očitovati samo pasivne
osobine.
Ozračje u kojem se budi ženska seksualnost sasvim je dakle drukčije od onoga koje
oko sebe susreće adolescent. Usto, u trenu kad se žena prvi put suoči s muškim, njezin je
erotski stav vrlo složen. Netočno je, kako se znalo tvrditi, da djevica ne poznaje želju i da
je muškarac taj koji budi njezinu senzualnost. Ta legenda još jedanput odaje sklonost
dominaciji prisutnu u muškog, koji bi rado da u njegovoj partnerici ništa ne bude
autonomno, pa tako ni želja koju za njim osjeća. Zapravo i u muškarca je dodir žene često
246
Le Rapport d'Uriel.
255
briana
to što probudi želju, dok obratno većina djevojaka priželjkuje milovanja a da ih nijedna
ruka još nikada nije dotaknula.
Moji bokovi, koji su bili kao u dječaka, drukčije su se zaoblili, i kroz cijelo
sam biće osjetila veliku uzbibanost, čežnju, nepogrešiv poriv, tako da više
nisam mogla spavati noću, nego sam se vrpoljila u grozničavom, bolnom
nemiru.
U dugoj životnoj priči koju je ispričala Stekelu, neka mlada žena se prisjeća:
Ovdje je više riječ o tome da se djevičanski nemir ne izražava kao jasna potreba.
Djevica ne zna točno što želi. U njoj je preživjela agresivna erotičnost djetinjstva. Njezini
prvi impulsi bili su impulsi za hvatanjem i još uvijek želi zagrliti, posjedovati. Želi da je
plijen za kojim žudi obdaren osobinama koji su joj putem okusa, mirisa i dodira
otkriveni kao vrijednosti. Jer seksualnost nije izolirano područje, ona se nastavlja na
maštanja i užitke senzualnosti. Djeca i adolescenti oba spola vole glatko, kremasto,
satensko, meko, elastično. Ono što se bez slamanja ili raspadanja pokorava pritisku, kliže
pod pogledom ili prstima. Poput muškarca, i žena se oduševljava toplom mekoćom
pješčanih dina koje se tako često uspoređuje s njezinim dojkama, dodirom svile,
paperjastom nježnošću popluna, baršunastim cvijećem ili voćem. A posebice mlada
djevojka voli blijede pastelne boje, izmaglicu tila i muslina. Ne sviđaju joj se grube
tkanine, šljunak, kamenje, gorki okusi, jetki mirisi. Majčino tijelo je ono što je, kao i
braća, prvo milovala i voljela. U svojem narcizmu, u svojim difuznim ili preciznim
homoseksualnim iskustvima postavljala se kao subjekt i tražila posjedovanje ženskog
tijela. Kad se suoči s mužjakom, u dlanovima i na usnama osjeća želju da aktivno miluje
plijen. Ali joj muškarac, sa svojim tvrdim mišićima, hrapavom i često dlakavom kožom,
teškim mirisom i grubim crtama lica, ne djeluje poželjno, čak joj izaziva odbojnost. To je
ono o čemu govori Renée Vivien kad piše:
247
La Femme frigide
256
briana
Ako želja za hvatanjem, posesivna težnja u žene ostane najjača, ona će se poput
Renée Vivien orijentirati prema homoseksualnosti. Ili će se vezati samo uz muške s
kojima može postupati kao sa ženama. Tako si junakinja Rachildeina romana Monsieur
Vénus plati mladog ljubavnika kojega rado strasno miluje, ali mu ne dopušta da je
razdjeviči. Ima žena koje vole milovati mladiće od trinaest do četrnaest godina ili čak
djecu, ali se uskraćuju odraslom muškarcu. No vidjeli smo da se u većine žena nakon
djetinjstva razvija i pasivna seksualnost, žena voli da je se grli, miluje i naročito se od
puberteta želi pretvoriti u putenost u rukama muškarca. Muškarcu uobičajeno pripada
uloga subjekta, i ona to zna. »Muškarac ne treba biti lijep«, rečeno joj je nebrojeno puta.
Žena u njemu ne treba tražiti inertne osobine objekta nego moć i muževnu snagu. Tako
je ona u samoj sebi podijeljena: priziva snažan zagrljaj koji će je preobraziti u drhtavu
stvar, ali su grubost i snaga također neugodne prepreke koje je ranjavaju. Senzualnost
joj se nalazi i u koži i u ruci, a zahtjevi prve djelomično se kose sa zahtjevima druge.
Koliko je god moguće, žena bira kompromis. Daje se muškarcu koji je muževan, ali
dovoljno mlad i zavodljiv da bi bio poželjan objekt. U lijepom adolescentu može pronaći
sve privlačne osobine za kojima žudi. U Pjesmi nad pjesmama podjednako uživaju i
supruga i suprug. Ona u njemu doseže ono što on u njoj traži: zemaljsku floru i faunu,
drago kamenje, potoke i zvijezde. Ali ona nema načina da uzme ta blaga. Anatomija je
osuđuje na to da ostane nevješta i nemoćna poput eunuha: želja za posjedovanjem
propada bez organa u kojem bi se utjelovila. A muškarac odbija pasivnu ulogu. Često i
okolnosti pretvore djevojku u plijen muškarca čija je milovanja uzbuđuju, ali kojeg ne
uživa ni gledati niti milovati zauzvrat. Nije se dovoljno govorilo o tome da u odbojnosti
koja se miješa s njezinim željama ne postoji samo strah od muške agresivnosti, nego i
dubinski osjećaj frustracije. Sladostrašće će morati osvojiti mimo spontanog elana
senzualnosti, dok se kod muškarca užitak dodira i gledanja spaja sa seksualnim
zadovoljstvom u pravom smislu riječi.
Dvosmisleni su čak i elementi seksualne erotike. Ništa nije varljivije od dodira.
Mnogi muškarci koji bez gađenja po rukama gnječe bilo kakve materijale mrze da ih
dotaknu biljke ili životinje. Kad ga dodirne svila, baršun, žensko tijelo katkad zadršće od
užitka, a katkad se naježi. Sjećam se jedne prijateljice iz mladosti koja se ježila na sami
pogled na breskvu. Lako se prelazi iz uznemirenosti u uzbuđenje, iz iritacije u užitak.
Ruke koje obuhvaćaju tijelo mogu biti zaklon i zaštita, ali i zarobljavaju, guše. U djevice
se ta dvojakost perpetuira zbog njezine paradoksalne situacije: organ koji će dovesti do
njezine preobrazbe je zapečaćen. Nesigurna i goruća žudnja njezine puti širi se cijelim
tijelom osim po samom mjestu gdje se treba dogoditi snošaj. Nijedan organ ne
omogućuje djevici da zadovolji svoju aktivnu erotičnost. A nema doživljeno iskustvo
onoga organa koji je osuđuje na pasivnost.
Ipak ta pasivnost nije čista inercija. Da bi se žena uzbudila u njezinu se organizmu
moraju proizvesti pozitivni fenomeni: oživčenje erogenih zona, naticanje nekih
erektivnih tkiva, izlučivanja, rast temperature, ubrzani puls i disanje. Želja i naslada od
nje kao i od muškoga zahtijevaju veliki napor. Iako je receptivna, ženska potreba je u
jednom smislu aktivna, očituje se povećanjem živčano-mišićnog tonusa. Apatične i
malaksale žene su uvijek hladne. Pitanje je postoji li konstitucijska frigidnost, a psihički
čimbenici sigurno, što se erotskih kapaciteta žene tiče, igraju prevladavajuću ulogu. No
sigurno je da se fiziološki nedostaci i slabija vitalnost uz ostalo odražavaju i u seksualnoj
ravnodušnosti. S druge strane, ako se vitalna energija troši na voljne aktivnosti,
primjerice na sport, ne ulaže se u seksualnu potrebu: Skandinavke su zdrave, snažne i
hladne. »Temperamentne« žene su one koje pomiruju malaksalost i »žar«, poput
Talijanki i Španjolki, čija se gorljiva vitalnost cijela pretače u putenost. Postati objekt,
257
briana
postati pasivna sasvim je drugo od biti pasivni objekt: ljubavnica nije ni uspavana niti
pokojna. U njoj postoji elan koji neprestano pada i neprestano se obnavlja: pali elan
stvara čaroliju u kojoj se perpetuira želja. No ravnotežu između strasti i predaje je lako
narušiti. Muška želja je napetost; može poharati tijelo napetih živaca i mišića. Položaji i
geste koji od organizma traže voljno sudjelovanje ne proturječe mu, već mu naprotiv
često služe. Svaki voljni napor naprotiv sprječava žensko tijelo da »se uzme«; zato žena
spontano248 odbija vrste snošaja koje od nje zahtijevaju rad i napetost. Previše nagle
promjene, prevelik broj položaja, zahtjevi za svjesno upravljanim aktivnostima -
radnjama ili riječima - razbijaju čaroliju. Silovitost neobuzdanih težnji može dovesti do
grča, stezanja, napetosti. Neke žene grebu, grizu, tijela im se svijaju, prožeta
neuobičajenom silom. Ali do tih pojava dolazi tek kad se dosegne izvjesna kulminacija, a
nju se doseže samo ako najprije nedostatak ikakva pravila - fizičkog kao i moralnog -
omogući koncentraciju cijele životne energije u seksualnost. To znači da djevojci nije
dovoljno prepustiti se; poslušna, bezvoljna, odsutna, ne zadovoljava ni svojeg partnera
niti sebe. Od nje se traži aktivno sudjelovanje u pustolovini koju zasigurno ne priželjkuju
ni njezino djevičansko tijelo niti njezina savjest opterećena tabuima, zabranama,
predrasudama i zahtjevima.
Po uvjetima koje smo upravo opisali vidi se da erotski počeci žene nisu laki. Kao
što smo vidjeli, incidenti koje je doživjela u djetinjstvu ili mladosti često u njoj izazovu
snažan otpor. Katkad je taj otpor nesalomljiv. Mlada ga djevojka najčešće pokušava
prevladati, ali tada se u njoj javljaju žestoki sukobi. Strog odgoj, strah od grijeha, osjećaj
krivnje prema majci stvaraju moćne zapreke. Djevičanstvo je u mnogim sredinama na
toliko visokoj cijeni da se njegov gubitak izvan zakonitog braka doima pravom
katastrofom. Djevojka koja se preda na nagovor, iznenada, misli da se obeščašćuje. Ni
»prva bračna noć«, za koje se djevica predaje muškarcu kojega obično nije stvarno
izabrala, i koja nastoji u nekoliko sati, ili nekoliko trenutaka, rezimirati cijelu seksualnu
inicijaciju, nikako nije lagodno iskustvo. Općenito gledajući, svaki je »prijelaz« mučan
zbog njegova konačnog, nepovratnog značaja: postati ženom znači bespovratno
raskinuti s prošlosti. Ali taj je prijelaz dramatičniji od ijednoga drugog. Ne stvara samo
jaz između jučer i danas, već otima djevojku od imaginarnog svijeta u kojem se odvijao
velik dio njezine egzistencije i baca je u stvarni svijet. Usporedivši je s koridom, Michel
Leiris naziva bračnu postelju »područjem istine«. Upravo za djevicu taj izraz poprima
svoje najpotpunije i najstrašnije značenje. U razdoblju zaruka, flerta, udvaranja, koliko
god nezadovoljavajuće bilo, nastavila je živjeti u svojem uobičajenom svijetu manira i
snova. Pretendent je govorio romantičnim ili barem kurtoaznim rječnikom. Još je bilo
moguće pretvarati se. Najednom, eto je gledaju prave oči, primaju prave ruke.
Neumoljiva stvarnost tih pogleda i zagrljaja jest ono što je straši.
Muškarcu i anatomska sudbina i običaji povjeravaju ulogu inicijatora. Bez sumnje
je za mladog djevca prva ljubavnica također inicijatorica, ali on posjeduje erotsku
autonomiju koju jasno izražava erekcija. Ljubavnica mu samo u stvarnosti daje objekt za
kojim je već žudio: žensko tijelo. Mlada djevojka treba muškarca da bi otkrila vlastito
tijelo. Njezina je ovisnost mnogo jača. Od prvih iskustava u muškarca obično postoji
aktivnost, odluka, bilo da plaća partnerici, bilo da joj više-manje ugrubo udvara ili je
zavodi. Djevojka je naprotiv u većini slučajeva ona kojoj se udvara, koju se zavodi. Čak i
ako je ona isprva izazvala muškarca, on će njihove odnose preuzeti u svoje ruke. Često je
stariji, iskusniji i prihvaćeno je da snosi odgovornost za tu, njoj novu pustolovinu.
Njegova želja je agresivnija i hitnija. Bilo kao ljubavnik ili kao muž, muškarac je vodi u
248
U nastavku teksta ćemo vidjeli da za to mogu postojati i psihološki razlozi koji mijenjaju njezin neposredan stav.
258
briana
krevet gdje se još samo mora prepustiti i slušati ga. Čak i ako je u mislima prihvatila taj
autoritet, u trenutku kad ga treba konkretno podnijeti, hvata je panika. Ponajprije se boji
pogleda u kojem se gubi. Njezin je stid dijelom naučen, ali ima i duboke korijene. Svi, i
muškarci i žene, poznaju sram zbog svojega tijela. U svojoj čistoj nepokretnoj
prisutnosti, neopravdanoj imanenciji, tijelo postoji u tuđem pogledu kao apsurdna
slučajnost faktičnosti, a opet je tijelo ono samo. Želimo ga spriječiti da postoji za druge;
želimo ga zanijekati. Ima muškaraca koji govore da se ne mogu podnijeti nagi pokazati
ženi bez erekcije. S erekcijom doista tijelo postaje aktivnost, snaga, spolovilo više nije
inertan objekt nego postaje poput ruke ili lica - nametljivi izraz subjektivnosti. To je
jedan od razloga zašto stid mnogo manje paralizira mladiće od žena. Zbog svoje
napadačke uloge, manje su izloženi pogledima. A ako i jesu, ne boje se osude jer
ljubavnica od njih ne zahtijeva inertne osobine. Njihovi će se kompleksi prije odnositi na
ljubavnu potenciju i sposobnost da pruže užitak. Barem se mogu braniti i pokušati dobiti
partiju. Žena nema mogućnost zamijeniti svoju put za volju: čim je prestane kriti, daje je
bez obrane. Čak ako priželjkuje nježnosti, buni se protiv pomisli da je gledaju ili
opipavaju. Tim više što su joj dojke i stražnjica iznimno karnalne. Mnoge odrasle žene ne
vole da ih se gleda sleđa čak i kad su odjevene. Možemo onda zamisliti kakav otpor treba
svladati neiskusna zaljubljena djevojka da bi se pristala pokazati. Nesumnjivo se neka
Frina ne plaši pogleda, dapače, ponosno se skida: odijeva je njezina ljepota. No sve i da je
jednako lijepa kao Frina, mlada djevojka to nikad sa sigurnošću ne zna. Ne može se
drsko ponositi svojim tijelom sve dok muški glasovi ne potvrde njezinu mladenačku
taštinu. I to je upravo ono što je prestravljuje. Ljubavnik je još strašniji od pogleda: on je
sudac. On će je otkriti njoj samoj u njezinoj istini. Čak i ako je strastveno zaluđena
vlastitom slikom, svaka mlada djevojka u trenutku muške presude sumnja u sebe. Zato
traži mrak, skriva se pod plahtama. Kad se divila svojem odrazu u zrcalu, još je samo
maštala o sebi, maštala kroz muške oči. Sad su te oči prisutne. Nemoguće je varati.
Nemoguće se je boriti. Tajanstvena sloboda je ta koja odlučuje i njezina je odluka
konačna. U stvarnom iskušenju erotskog iskustva napokon će se ili zauvijek raspršiti ili
potvrditi opsesije iz djetinjstva i adolescencije. Mnoge mlade djevojke pate zbog prejakih
listova, premalih ili prevelikih grudi, uskih bokova, neke bradavice, ili se pak boje neke
tajne deformacije:
Čak i ako ne dijele slične opsesije, djevojke plaši pomisao da će odjedanput biti
otkriveni određeni predjeli njihova tijela koji nisu postojali ni za njih, niti ni za koga, koji
uopće nisu postojali. Hoće li taj nepoznati lik koji djevojka treba prihvatiti kao svoj
izazvati gađenje, ravnodušnost, ironiju? Može se samo podvrgnuti muškoj ocjeni: kocka
je bačena. Zato će muško ponašanje odjeknuti tako snažno. Muški zanos i nježnost mogu
ženi dati samopouzdanje koje će izdržati sva odbijanja. Do svoje osamdesete ta će se
249
Frigidna žena
259
briana
žena osjećati kao cvijet, egzotična ptica koja je jedne davne noći razbuktala mušku želju.
U suprotnom, ako je ljubavnik ili muž nepromišljen, proizvest će u žene kompleks manje
vrijednosti, na koji će se u nekim slučajevima prilijepiti trajne neuroze. I zamjerit će mu,
a to će se odraziti u upornoj frigidnosti. Stekel donosi zanimljive primjere:
Pogled je opasnost; ruke su druga prijetnja. Žena generalno nema pristupa svijetu
nasilja; nikad nije prošla iskušenje koje je mladić prevladao u svađama iz djetinjstva i
adolescencije. Iskušenje da bude tjelesna stvar na koju utječu drugi. A sada je zahvaćena,
unesena u susret tijela s tijelom u kojem je muškarac jači. Više ne može slobodno
sanjariti, ustuknuti, manevrirati: prepuštena je mužjaku, on s njom raspolaže. Nju koja
se nikad nije borila prestravljuju ti zagrljaji slični borbi. Prepuštala se milovanjima
zaručnika, prijatelja, kolege, civiliziranog i uglađenog muškarca, ali je on otkrio strano,
egoistično i uporno lice. Protiv toga neznanca više nema pomoći. Nije neuobičajeno da
prvo iskustvo djevojke bude pravo silovanje i muškarac se pokaže grozno grubim.
Naročito na selu, gdje su običaji surovi, često se događa da mlada djevojka napola
pristajući, a napola se buneći, posramljena i ustrašena izgubi djevičanstvo na dnu nekog
jarka. U svakom slučaju, u svim je sredinama i svim klasama iznimno često da djevicu
požuruje sebični ljubavnik koji što je moguće brže želi vlastito zadovoljstvo ili muž
uvjeren u svoja bračna prava koji shvaća otpor svoje žene kao uvredu, do te mjere da se
razbjesni ako razdjevičenje ne ide lako.
Uostalom, koliko god pun poštovanja i uglađen bio muškarac, prva je penetracija
uvijek silovanje. Zato što djevojka želi poljupce na usnama, grudima, zato što možda žudi
za poznatim ili naslućenim užitkom među svojim bedrima, evo muškog spolovila koje je
razdere i uđe u predjele gdje nije bilo pozvano. Često se opisivalo bolno iznenađenje
onesviještene djevice u naručju muža ili ljubavnika, koja misli da će joj se napokon
ostvariti pohotni snovi i u tajnosti svojeg spolovila osjeti neočekivanu bol. Snovi se ruše,
uzbuđenje raspršuje, a ljubav poprima lik kirurškog zahvata.
260
briana
»Često sam zamišljala da se dijete može dobiti samo poljupcem. Kad sam
imala osamnaest godina, upoznala sam gospodina u kojeg sam se, kako se
kaže, stvarno zatelebala.« Često je izlazila s njim i tijekom njihovih razgovora
joj je objasnio da se djevojka treba podati muškarcu kad ga voli jer muškarci
ne mogu živjeti bez seksualnih odnosa i da, dok si ne mogu priuštiti brak,
moraju dakle imati odnose s mladim djevojkama. Ona se opirala. Jednog je
dana organizirao izlet tako da mogu zajedno provesti noć. Ona mu je napisala
pismo da bi mu ponovila da »bi njoj to previše naštetilo«. Jutro dogovorenog
dana predala mu je pismo, ali ga je on spremio u džep ne pročitavši ga i odveo
je u hotel. Moralno je nad njom dominirao, ona ga je voljela. I slijedila ga je.
»Bila sam kao hipnotizirana. Kako smo hodali, molila sam ga da me poštedi...
Nemam pojma kako sam stigla u hotel. Jedino što pamtim jest da sam se
strašno tresla čitavim tijelom. Partner me pokušao smiriti, ali je u tome uspio
tek nakon dugog odupiranja. Nisam više gospodarila svojom voljom i
prepustila sam se, sebi usprkos. Kad sam se poslije našla na ulici, činilo mi se
da je sve bio samo san iz kojeg sam se upravo probudila.« Nije si dopustila da
ponovi to iskustvo i sljedećih devet godina nije bila s muškarcem. Tada je
upoznala jednoga koji ju je zaprosio i pristala je.
U ovom je slučaju razdjevičenje na neki način bilo silovanje. Ali ono može biti
mučno čak i uz pristanak. Vidjeli smo groznice koje su mučile mladu Isadoru Duncan.
Upoznala je zapanjujuće lijepog glumca u kojeg se zaljubila i koji joj je strastveno
udvarao.250
Uskoro će i Isadora, prvo s ovim ljubavnikom, a zatim i s drugima, upoznati raj koji
lirski opisuje.
Međutim, u stvarnom iskustvu, kao i nekoć u djevičanskoj mašti, najveću ulogu ne
igra bol. Daleko više znači činjenica penetracije. Muškarac u snošaj uključuje samo
vanjski organ, dok se do žene dopire u njezinu unutrašnjost. Zasigurno postoji mnogo
mladića koji se ne upuštaju lagodno u tajanstvenu tamu žene. Njihovi djetinji strahovi
izviru na površinu pred špiljama i grobnicama, kao i pred čeljustima, kosama, klopkama
za vukove. Zamišljaju da će im se nabrekli penis zaglaviti u koricama sluznice. Jednom
kad se u nju uđe, žena ne osjeća takvu opasnost, ali se zato osjeća tjelesno otuđenom.
Posjednik potvrđuje prava nad svojom zemljom, kućanica nad kućom proglašavajući
250
Moj život.
261
briana
251
Jasno da se položaj može preokrenuti. No pri prvim je iskustvima iznimno rijetko da muškarac ne prakticira
takozvani normalni seks.
252
Fiziologija braka. U Brevijaru eksperimentalne ljubavi, Jules Guyot još kaže o mužu: »On je minestrel koji svojom
rukom i gudalom stvara harmoniju ili kakofoniju. Žena je s toga gledišta zaista instrument s više žica koji će
proizvoditi skladne ili neskladne zvukove, ovisno o tome je li dobro ili loše ugođena.«
262
briana
žena je samo nestrpljiva. Njezina nada može postati gorljiva a da ne prestane biti
pasivna. Muškarac se obara na svoj plijen poput orla ili jastreba. Ona vreba poput biljke
mesožderke, močvare u kojoj zaglavljuju kukci i djeca. Ona je sisanje, usisavanje,
njuškanje, smola i ljepilo, nepokretan, insinuatorski i ljepljiv poziv: ili se tako barem na
neki način osjeća. Stoga u njoj ne postoji samo otpor prema muškarcu koji je želi
podčiniti, nego i unutarnji konflikt. Na tabue i inhibicije proizašle iz njezina obrazovanja
i društva slažu se gađenja i odbijanja kojima je izvor samo erotsko iskustvo. Jedni druge
tako dobro međusobno osnažuju da je vrlo često nakon prvog snošaja žena još više
ozlojeđena svojom seksualnom sudbinom nego prije.
Naposljetku, postoji još jedan čimbenik koji muškarcu daje neprijateljski izraz i
pretvara seksualni čin u ozbiljnu prijetnju: opasnost od djeteta. Nezakonito dijete je u
većini civilizacija takav socijalni i ekonomski hendikep za neudanu ženu da neke
djevojke počine samoubojstvo nakon što saznaju da su trudne, a neke neudane majke
zadave svoje novorođenče. Rizik od trudnoće predstavlja dovoljno moćnu seksualnu
kočnicu da se mnoge djevojke pridržavaju predbračne čistoće koju zahtijeva društveni
moral. Kad ta kočnica nije dovoljno jaka, mlada je djevojka, premda se podaje ljubavniku,
u strahu pred groznom opasnošću koju on nosi u slabinama. Stekel među ostalima citira
mladu djevojku koja je čitavo vrijeme koitusa vikala: »Samo da se ništa ne dogodi! Samo
da se ništa ne dogodi!« Često ni u braku žena ne želi dijete, bilo da joj zdravlje nije
najbolje ili bi dijete za tek stvoreno kućanstvo predstavljalo prevelik teret. Ako nema
apsolutno povjerenje u svojeg partnera, ljubavnika ili muža, njezinu će seksualnost
paralizirati oprez. Ili će zabrinuto nadzirati postupke muškarca ili će pak, čim završi
odnos, trčati u kupaonicu da iz utrobe istjera živo sjeme koje je u nju posijano protiv
njezine volje. Ta higijenska operacija grubo proturječi senzualnoj čaroliji milovanja,
potpuno odvaja tijela koja je spajao isti užitak. Muška sperma tada postaje štetno sjeme,
prljanje. Čisti se kao što se čisti prljavu posudu, dok se muškarac odmara na krevetu u
svojoj veličanstvenoj cjelovitosti. Jedna mi je mlada razvedenica prepričala svoj užas kad
se, nakon prve bračne noći i dvojbenog užitka, morala zatvoriti u kupaonicu dok je
suprug nonšalantno palio cigaretu. Čini se da je raspad veze zapečaćen već u tom
trenutku. Gnušanje od irigatora, posude za ispiranje, bidea, jedan je od učestalih uzroka
ženske frigidnosti. Postojanje sigurnijih i praktičnijih kontracepcijskih metoda puno
pomaže seksualnom oslobođenju žene. U zemlji poput Amerike, gdje su te metode
raširene, broj djevojaka koje kao djevice ulaze u brak mnogo je manji od njihova broja u
Francuskoj. Takva kontracepcija omogućuje više predavanja ljubavnom činu. No i tada
mlada žena mora pobijediti odbojnost prije no što postupi sa svojim tijelom kao sa
stvari: isto kao što nije mogla bez drhtaja prihvatiti da je muškarac »probije«, ništa se
lakše ne može ni »začepiti« da bi zadovoljila muške potrebe. Bilo da si dade zapečatiti
maternicu ili si umetne kakav tampon smrtonosan za spermije, ženu koja je svjesna
neizvjesnosti tijela i seksa kočit će taj hladni predumišljaj. Uz to, mnogi muškarci
gnušaju se uporabe prezervativa. Seksualno ponašanje u cjelini opravdava njegove
različite trenutke. Ponašanje koje bi se činilo odvratnim da ga se analizira doima se
prirodnim kad tijela preobliče erotske vrline koje posjeduju. Ali obrnuto, čim tijela i
ponašanja rastavimo u razdvojene elemente lišene smisla, ti elementi postaju nečisti i
opsceni. Pri zajedničkoj uporabi zaštite, penetracija koju će zaljubljena žena s užitkom
doživjeti kao sjedinjavanje, spajanje s voljenim muškarcem, ponovno poprima kirurški i
prljav značaj koji ima u dječjim očima ako je ostvarena bez uzbuđenja, želje i naslade. U
svakom slučaju, zaštita nije na dohvat ruke svim ženama. Mnoge mlade djevojke ne
znaju ni za kakvu zaštitu od trudnoće i na mučan način osjećaju da im sudbina ovisi o
dobroj volji muškarca kojemu se prepuštaju.
263
briana
Ovako nastala bolest ne mora biti toliko ozbiljna. Evo primjera gdje žaljenje zbog
izgubljenog djevičanstva igra glavnu ulogu u problemima nakon prvoga seksualnog
odnosa:
»Slatka Bečanka«, čije sam ispovijesti o djetinjstvu već ukratko izložila, detaljno je i
uzbudljivo prepričala i svoja prva iskustva odrasle žene. Uočit ćemo da, unatoč vrlo
naprednoj prirodi njezinih prijašnjih pustolovina, njezina »inicijacija« svejedno donosi
nešto posve novo.
»Sa šesnaest sam godina počela raditi u uredu. Sa sedamnaest i pol imala
sam prvi dopust; to je za mene bilo divno razdoblje. Udvarali su mi sa svih
strana... Bila sam zaljubljena u mladog kolegu iz ureda... Išli smo u park. Bilo
je to 15. travnja 1909.
Posjeo me pokraj sebe na klupicu. Poljubio me, moleći: Otvorite usta; ali
sam ih ja grčevito stiskala. Tada mi je počeo otkopčavati jaknu. Rado bih ga
pustila da se nisam sjetila da nemam grudi; odrekla sam se sladostrašća koje
bih doživjela da me dotaknuo... 7. travnja me jedan oženjeni kolega pozvao da
idemo na izložbu. Uz večeru smo pili vino. Izgubila sam malo od svoje
suzdržanosti i počela pričati dvosmislene šale. Protivno mojim molbama,
zaustavio je kola, ugurao me u njih i jedva da su konji i krenuli, već me
poljubio. Ponašao se sve intimnije, pomicao ruku sve dalje i dalje; ja sam se
svim snagama branila i više se ne sjećam je li dobio što je htio. Sutradan sam
dosta uznemirena otišla u ured. Pokazao mi je ruke pune ogrebotina koje sam
mu napravila... Molio me da ga češće dođem posjetiti... Popustila sam, ne
posve opušteno, ali ipak puna znatiželje... Čim se približio mojem spolovilu
istrgnula sam se i vratila na svoje mjesto.
253
Stekel, Frigidna žena.
265
briana
U ovih nekoliko primjera, izabranih među gomilom sličnih, čimbenik koji uzrokuje
traumu ili gađenje je grubost partnera ili barem žustrina događanja. Najpovoljniji slučaj
seksualne inicijacije je onaj u kojem bez sile i iznenađenja, bez fiksnih pravila i
određenog roka djevojka polako uspijeva pobijediti svoj sram, upoznati partnera i
uživati u njegovim zagrljajima. U tom smislu možemo samo podržati slobodno ponašanje
mladih Amerikanki i sve više Francuskinja. One gotovo neprimjetno prelaze s
»neckinga« (»ljubakanja«) i »pettinga« (»petinga«) na cjelovite seksualne odnose.
266
briana
Inicijacija je tim opuštenija što je manje tabuizirana, što se djevojka s partnerom osjeća
slobodnijom, i što je u njemu slabija dominantna priroda mužjaka. Ako je i ljubavnik
mlad, neiskusan, sramežljiv, jednak, djevojčin otpor je slabiji, ali će i njezina preobrazba
u ženu biti manja transformacija. Tako Coletteina Vinca u romanu Le Blé en herbe dan
nakon prilično grubog razdjevičenja odiše spokojem koji zbunjuje njezina prijatelja
Phila. To je zato što se nije osjetila »posjedovanom« nego se naprotiv ponosno
oslobodila djevičanstva, ne osjetivši razoran metež. Zapravo se Phil pogrešno čudi:
njegova prijateljica nije prije bila s muškarcem. Više se izmijenila Claudine nakon jednog
plesa u Renaudovu naručju. Čula sam priču o nekoj francuskoj gimnazijalki koja je, u
glavi još vrlo »zelena«, provela noć s prijateljem i ujutro otrčala prijateljici s riječima:
»Spavala sam s C..., bilo je jako zabavno.« Profesor u jednoj američkoj srednjoj školi mi je
rekao da su njegove učenice izgubile djevičanstvo mnogo prije no što su postale žene.
Partneri ih previše poštuju da bi povrijedili njihovu suzdržanost, još su premladi i i sami
previše stidljivi da bi u njima budili ikakve vragove. Ima i djevojaka koje se bacaju u
erotska iskustva i nižu ih kako bi pobijedile seksualnu tjeskobu. Time se nadaju
osloboditi znatiželje i opsesija. No često su ta djela i dalje opterećena teorijom koja ih
čini jednako nerealnima kao što su maštanja s kojima druge predviđaju budućnost. Dati
se zbog izazova, straha ili puritanskog racionalizma ne znači ostvariti autentično erotsko
iskustvo. Time se dosegne samo njegova bezopasna i ne pretjerano ukusna zamjena.
Seksualni čin tada ne prati ni nemir ni sram jer je uzbuđenje ostalo površno i užitak nije
poharao tijelo. Te razdjevičene djevice i dalje su djevojčice. I vjerojatno je da će jednog
dana, kad ih zgrabi senzualan i dominantan muškarac, njemu pružiti djevičanski otpor.
Dotad na neki način ostaju u nezahvalnoj dobi. Maženje ih škaklja, poljupci katkad
nasmijavaju, na tjelesnu ljubav gledaju kao na igru, pa im se, ako nisu raspoložene za
zabavu, ljubavnikovi zahtjevi brzo čine gnjavažom i uvredom. I dalje osjećaju
adolescentska gnušanja, fobije, stid. Ako nikada ne prođu tu fazu - što je, prema
američkim muškarcima, slučaj mnogih Amerikanki - provest će život u stanju
polufrigidnosti. Do istinske seksualne zrelosti dolazi samo u žene koja pristane postati
putenost u uzbuđenju i užitku.
Svejedno ne treba vjerovati da su sve ove poteškoće blaže u žena s vatrenim
temperamentom. Naprotiv, u nekim slučajevima se pogoršaju. Žensko uzbuđenje može
dosegnuti intenzitet nepoznat muškarcu. Muška je želja silovita, ali lokalizirana, i
muškarac iz nje izlazi - osim možda u trenutku ejakulacije - svjestan sebe samoga. Žena
naprotiv proživljava pravo otuđenje. Za mnoge je žene ta metamorfoza najviše strastven
i definitivan moment ljubavi. Ali ima i osobine magijskog, zastrašujućeg. Žena se toliko
čini odsutnom iz sebe same, izbezumljenom, da muškarac može pred njom osjetiti strah.
Previranje koje osjeća žena mnogo je radikalnija preobrazba od muške agresivne
mahnitosti. Ta je groznica izbavlja od srama, ali joj, kad se probudi iz nje, i ona izaziva
sram i strah. Da bi je sretno - ili barem ponosno - prihvatila, morala bi u najmanju ruku
biti zadovoljna plamenom naslade. Mogla bi priznati svoje želje da ih veličanstveno
zadovolji, u suprotnom ih s bijesom odbacuje.
Ovdje se dotičemo ključnog problema ženske erotike. Na početku njezina
seksualnog života, ženska predaja nije kompenzirana snažnim i sigurnim užitkom.
Mnogo bi lakše žena žrtvovala stid i ponos da si time otvara vrata rajske naslade. No
vidjeli smo da razdjevičenje nije uspješan ishod mladenačke erotike. Baš naprotiv, ono je
čudan fenomen. Vaginalni užitak ne postiže se odmah. Prema Stekelovim statistikama,
koje potvrđuje velik broj seksologa i psihoanalitičara, jedva četiri posto žena već u
prvom odnosu iskusi užitak; pedeset posto njih ga ne osjeti tjednima, mjesecima, ili čak
godinama. Ovdje glavnu ulogu igraju psihički čimbenici. Žensko tijelo je jedinstveno
267
briana
»histerično« u smislu da u nje često ne postoji nikakva razlika između svjesnih činjenica
i njihove organske izražajnosti. Njezine moralne kočnice priječe pojavu užitka. Budući da
ni u čemu ne nalaze protutežu, često se perpetuiraju i grade sve moćniju branu. U mnogo
se slučajeva stvara začarani krug: ljubavnikova prva pogreška, nespretna riječ ili pokret,
nadmeni smiješak, odrazit će se na cijeli medeni mjesec ili čak na cijeli bračni život.
Mlada žena zamjera razočaranje što nije odmah upoznala užitak, a to je baš i ne
priprema na bolje iskustvo. Dakako, u nedostatku normalnog zadovoljenja muškarac joj
može pružiti klitorisni orgazam koji je, unatoč moralizatorskim legendama, kadar
donijeti opuštanje i smirenje. Ali mnoge ga žene odbijaju jer im se čini nametnut više
nego vaginalni orgazam. Naime, kao što žena pati zbog egoizma muškaraca koji misle
samo na vlastito zadovoljenje, jednako je pogađa i previše izravna želja da joj se pruži
užitak. Stekel piše: »Zadovoljiti drugoga znači ostvariti dominaciju nad njim; dati se
nekome znači odreći se svoje volje.« Žena će mnogo lakše prihvatiti užitak ako joj se čini
da on prirodno proistječe iz užitka koji prima sam muškarac, kao što se događa u
normalnom i uspjelom odnosu. »Žene se rado podčinjavaju čim shvate da ih partner ne
želi podčiniti«, nastavlja Stekel. No ako osjete takvu namjeru, opiru se. Mnogima je
neugodno da ih se miluje rukom jer je ona instrument koji ne dijeli užitak koji pruža, ona
je aktivnost, a ne putenost. A ako ni spolni organ ne djeluje kao putenost prožeta željom
nego kao spretno korišten alat, žena će osjetiti istu odbojnost. Štoviše, svaka će joj se
kompenzacija doimati kao potvrda njezina neuspjeha da spozna osjećaje normalne žene.
Stekel nakon mnogobrojnih zapažanja napominje da takozvane frigidne žene u svojim
željama ciljaju na normu. »Žele postići orgazam poput normalne žene, ništa ih drugo
duševno ne zadovoljava.«
Muškarčev stav je dakle krajnje važan. Ako je njegova želja silovita i gruba,
partnerica mu se u naručju osjeća kao da je pretvorena u običnu stvar. Ali ako previše
vlada sobom, ako je previše dalek, ne konstituira se kao putenost. Od žene traži da se
pretvori u objekt, a da zauzvrat ona nad njim nema utjecaja. U oba slučaja njezin se
ponos buni; da bi mogla izmiriti svoju preobrazbu u objekt s zahtjevima svoje
subjektivnosti, trebala bi - dok se pretvara u muškarčev plijen - ona njega također
pretvoriti u svoj plijen. Zato žena tako često ostaje frigidna. Ako ljubavniku nedostaje
zavodljivosti, ako je hladan, nemaran, nespretan, ne uspijeva probuditi njezinu
seksualnost ili je ne uspijeva zadovoljiti. Ali i muževan i iskusan muškarac može izazvati
reakciju odbijanja; žena se boji njegove dominacije. Neke žene mogu doživjeti užitak
samo uz sramežljive, ne previše sposobne ili čak napola impotentne muškarce koji ih ne
plaše. Muškarcu je lako u ljubavnici probuditi gorčinu i zamjeranje. Zamjerke su najčešći
uzrok ženske frigidnosti. U krevetu žena uvredljivom hladnoćom muškarcu naplaćuje
sve povrede koje misli da je od njega pretrpjela. Njezin stav često sadrži agresivni
kompleks manje vrijednosti: Budući da me ne voliš, da imam mane koje me čine
nesvidljivom i da sam odbojna, ni ja se neću prepustiti ljubavi, želji, užitku. Tako se
osvećuje i njemu i sebi ako ju je ponizio svojim nemarom, ako ju je učinio ljubomornom,
ako joj je prekasno izjavio ljubav, ako ju je pretvorio u svoju ljubavnicu dok je ona željela
brak. Zamjerka se može pojaviti odjedanput i pokrenuti takvu reakciju usred veze koja je
započela sretno. Muškarac koji je potaknuo takvo neprijateljstvo rijetko ga sam uspijeva
pobijediti, ali situaciju katkad može popraviti uvjerljivi iskaz ljubavi ili poštovanja.
Prsten na ruci katkad preobrazi prkosne žene koje su u ljubavnikovu naručju bile
ukočene: sretne su, polaskane i mirne savjesti, pa se sav njihov otpor slama. Uvrijeđenu
ženu u sretnu ljubavnicu ili suprugu najbolje može transformirati pristojan, zaljubljen i
nježan pridošlica. Ako je oslobodi njezina kompleksa manje vrijednosti, dat će mu se
vatreno.
268
briana
Stekelovo djelo, Frigidna žena, prije svega nastoji prikazati ulogu psihičkih
čimbenika u ženskoj frigidnosti. Sljedeći primjeri jasno pokazuju da je frigidnost često
odraz ljutnje na muža ili ljubavnika:
Čak i kad žena prevlada otpor i nakon nekog, kraćeg ili duljeg vremena iskusi
vaginalni užitak, nisu sve poteškoće uklonjene, jer se ritam njezine seksualnosti i ritam
muške seksualnosti ne podudaraju. Postiže orgazam mnogo sporije od muškarca. Prema
Kinseyevu izvještaju:
Možda tri četvrtine svih muškaraca postižu orgazam unutar dvije minute
od početka seksualnog odnosa. Uzmemo li u obzir brojne žene višeg sloja koje
se tako nepovoljno postavljaju prema seksualnim situacijama da im treba
deset do petnaest minuta najpomnije stimulacije da dođu do klimaksa, i s
obzirom na velik broj žena koje nikad u životu ne postignu klimaks, jasno je
da bi muškarac, želi li se prilagoditi partnerici, trebao biti prilično
abnormalan po svojoj sposobnosti da produlji seksualnu aktivnost bez
ejakulacije.
269
briana
U Indiji navodno suprug prilikom ispunjavanja bračnih dužnosti rado puši lulu ne
bi li odvratio pažnju s vlastita užitka i produljio suprugin. Na zapadu se razni Casanove
radije hvale brojem »puta«. Ponosom ih najviše ispunjava ako ih partnerica moli za
milost. Prema erotskoj tradiciji, taj podvig ne uspijeva često. Muškarci se rado žale na
strašne zahtjeve svojih partnerica. Govore o raspomamljenim maternicama,
proždrljivicama, izjelicama; nikad nisu zadovoljene. Montaigne izlaže takvo gledište u
trećoj knjizi svojih Eseja:
Nakon što smo uvidjeli da su one bez ikakve dvojbe i bolje i gorljivije u
pitanjima ljubavi i da je to potvrdio onaj stari svećenik, koji je bio čas muž, a
čas žena,... osim toga, i zato što smo iz samih njihovih usta dobili dokaz koji su
u različito vrijeme potvrdili jedan rimski car i jedna rimska carica, koji su bili
pravi i glasoviti majstori u tom poslu (on je za jednu noć razdjevičio čak deset
svojih robinja, sarmatskih djevica; a ona je doista doživjela u jednoj jedinoj
noći čak dvadeset i pet ljubavnih zahvata, mijenjajući ljubavnike kako joj je
trebalo i kako bi joj se svidjelo,
Isto smo tako čitali i o sporu što ga je pokrenula neka žena u Kataloniji,
žaleći se na svojeg muža da je previše ljubavno opsjeda, ne toliko zbog toga
što bi joj to, po mojem mišljenju, teško padalo (jer ja u čudesa ne vjerujem,
osim kad je vjera u pitanju)... i tada je došlo do one glasovite presude kraljice
Aragonske, kad je nakon dugih razmišljanja i vijećanja njezinih savjetnika ta
dobra kraljica, želeći zasvagda postaviti pravila i dati dobar primjer o
umjerenosti i čednosti koji se traži u dobru i primjerenu braku, odredila kao
zakonitu i nužnu granicu broj od šest puta na dan; ona je na taj način znatno
popustila potrebi i želji svojega spola, da bi, kako je rekla, uspostavila jedno
lako prihvatljivo i, prema tome, trajno i nepromjenjivo pravilo.255
Uistinu pohota nipošto nema isti oblik u muškarca i u žene. Već sam rekla da nije
utvrđeno završava li vaginalni užitak ikad jasnim orgazmom. Rijetka su ženska
svjedočanstva na tu temu, a čak i kad ciljaju na preciznost ostaju krajnje nejasna. Čini se
da su reakcije, ovisno o subjektu, vrlo različite. Sigurno je da snošaj za muškarca ima
precizan biološki cilj: ejakulaciju. I sigurno su u postizanje toga cilja uključene brojne
druge i vrlo složene namjere, ali čim je cilj ispunjen, doima se poput zaključka i, ako ne
poput zadovoljenja želje, a ono barem poput njezina poništavanja. U žene je naprotiv cilj
otpočetka neizvjestan i više psihičke nego fiziološke prirode. Ona želi uzbuđenje i
pohotu općenito, ali joj tijelo ne projicira nikakav jasan zaključak ljubavnog čina: i zato
koitus za nju nikad nije posve završen - ne sadrži nikakvu konačnost. Muški se užitak
strelovito uspinje. Kad dosegne određenu razinu, postignut je i naglo iščezne u orgazmu.
Struktura seksualnog čina je ograničena i diskontinuirana. Ženska naslada izbija po
254
»I, dok je bila još sva uspaljena od strasti, povukla se iscrpljena, ali još uvijek nezadovoljena.« Juvenal, VI., 128.
255
Michel de Montaigne, Eseji, Knjiga treća, prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskog
preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja, Disput, Zagreb, 2007.
270
briana
cijelom tijelu. Nije uvijek usredotočena na genitalije. Vaginalne kontrakcije tada više od
pravog orgazma stvaraju mrežu valova koji ritmički nastaju, nestaju, ponovno se
oblikuju, u trenucima dostižu vrhunac, pa opadaju i rasipaju se, nikad posve ne
zamrijevši. Užitak cilja na beskonačno jer mu nije određen nikakav fiksni cilj: više od
pravog zadovoljenja, ženske erotske mogućnosti često ograniči živčani ili srčani umor ili
psihička zasićenost. Čak i kad je ispunjena i iscrpljena, nikad nije sasvim oslobođena:
Juvenalovim riječima, «Lassata necdum satiata«.
Muškarac čini veliku pogrešku kad nastoji partnerici nametnuti vlastiti ritam i kad
joj očajnički želi pružiti orgazam. Tada samo može razbiti nasladu koju ona upravo
proživljava na svoj, jedinstven način.256 Ona je dovoljno fleksibilnog oblika da može
sama sebi dati cilj. Rješenje mogu biti neki grčevi lokalizirani u vagini ili cijelom
genitalnom sustavu ili oni koji proizlaze iz čitavog tijela. Kod nekih se žena oni proizvode
dovoljno redovito i dovoljno su snažni da ih se poistovjeti s orgazmom. No zaljubljena
žena i u muškom orgazmu može pronaći zaključak koji je smiruje i zadovoljava. A
također je moguće da se postupno i glatko erotski čin u miru završi. Uspjeh ne zahtijeva,
kao što vjeruju brojni pedantni no površni muškarci, matematičku sinkronizaciju užitka,
nego izgradnju složenoga erotskog oblika. Mnogi zamišljaju da je »zadovoljavanje« žene
stvar vremena i tehnike, dakle nasilja. Zanemaruju to do koje mjere žensku seksualnost
uvjetuje sveukupna situacija. Sladostrašće je u žene, već smo to rekli, vrsta čarolije.
Zahtijeva potpuno prepuštanje. Ako riječi ili geste osporavaju magiju milovanja, čarolije
nestaje. To je jedan od razloga zašto žena tako često zatvara oči. Fiziološki razlog je
refleks koji kompenzira širenje zjenica, ali i u tami žena spušta vjeđe. Želi ukinuti
okolinu, ukinuti jedinstvenost trenutka, sebe same i svojeg ljubavnika, želi se izgubiti
unutar putene noći, jednako nejasne kao majčinska njedra. Još više želi poništiti
razjedinjenje koje postavlja muškarca pred nju, želi se stopiti s njim. Već smo rekli da
želi ostati subjekt pretvarajući se u objekt. Dublje otuđena od muškarca, zato što je
žudnja i uzbuđenje po cijelom svojem tijelu, ostaje subjekt samo spajanjem sa svojim
partnerom. Za oboje bi se primanje i davanje trebalo isprepletati. Ako se muškarac
ograničava na uzimanje bez davanja ili pruža užitak ne uzimajući ga za sebe, žena se
osjeća iskorištenom. Čim se ostvari kao Drugo, ona je neesencijalno drugo. Treba
zanijekati drugost. Zato joj je trenutak razdvajanja tijela gotovo uvijek bolan. Nakon
snošaja muškarac, bilo da se osjeća tužno ili radosno, kao osvajač žene ili nasamaren
prirodom, u svakom slučaju zaniječe putenost. Opet postaje cjelovito tijelo, želi spavati,
okupati se, popušiti cigaretu, izaći na zrak. Žena bi željela produljiti tjelesni kontakt dok
se čarolija koja ju je pretvorila u putenost sasvim ne rasprši. Razdvajanje je bolno
trganje, poput još jednog odvajanja od sise. Žena zamjera ljubavniku koji se previše
naglo odmiče od nje. Ali dodatno je ranjavaju riječi koje osporavaju spajanje u koje je na
trenutak povjerovala. »Gillesova žena«, čiju je priču ispričala Madeleine Bourdouxhe,
uzmiče kad je muž upita: »Jesi li svršila?« Rukom mu poklopi usta. Izraz užasava mnoge
žene jer svodi užitak na imanentnu i odvojenu senzaciju. »Je li dovoljno? Želiš li još? Je li
bilo dobro?« Sama činjenica da se pitanje postavlja očituje razdvajanje, pretvara ljubavni
čin u mehaničku operaciju čiji je smjer odredio muškarac. Upravo zato i postavlja
pitanje. Mnogo više od spajanja i recipročnosti, muškarac želi dominaciju. Kad se
jedinstvo para raščini, on opet postaje jedini subjekt. Da bi se odrekao te povlastice
potrebno je mnogo ljubavi i velikodušnosti. Njemu je drago što se žena osjeća poniženo,
posjedovano usprkos sebi samoj. Želi je uvijek uzeti malo više nego što se ona daje. Žena
256
Lawrence je dobro uočio razliku ta dva erotska modela. Ali je proizvoljno izjavio da žena ne treba doživjeti
orgazam. Jednako ga je pogrešno nastojati izazvati po svaku cijenu i u svakom slučaju uskraćivati kao što čini don
Cipriano u Pernatoj zmiji (The Plumed Serpent).
271
briana
Ali na putu za poništenje preostalo je još jedno područje u koje sam ulazila samo
oprezno i uzlupalog srca. To je ono područje koje me kroz ljubavnu senzualnost vodilo u,
jednom riječju, senzualnost... Nema potajne sramote koju u mašti nisam počinila.
Progonila me potreba da se potvrdim na sve moguće načine.257
257
La Voile noire.
272
briana
S druge je strane točno da je ženska seksualna uloga velikim dijelom pasivna. Ali
neposredno proživljavati taj pasivni položaj nije ništa više mazohistički no što je muška
agresivnost sadistička. Žena može transcendirati milovanja, uzbuđenje, penetraciju da bi
postigla vlastiti užitak, tako zadržavajući potvrdu svoje subjektivnosti. Može i težiti
spajanju s ljubavnikom i dati mu se, što predstavlja nadilaženje sebe, a ne abdikaciju.
Mazohizam se javlja kad pojedinac izabere da ga tuđa svijest pretvori u običnu stvar, da
se sam sebi predstavi kao stvar, da glumi da je stvar. »Mazohizam nije pokušaj
fasciniranja drugoga mojom objektivnošću nego pokušaj fasciniranja samog sebe mojom
objektivnošću za druge.«258 De Sadeova Juliette ili mlada djevica iz Filozofije u budoaru,
koje se na sve moguće načine podaju muškima, ali radi vlastita zadovoljstva, nipošto
nisu mazohistkinje. Lady Chatterley ili Kate u potpunom prepuštanju na koje pristaju
nisu mazohistkinje. Da bismo mogli govoriti o mazohizmu, ja mora biti postavljeno i taj
se otuđeni dvojnik mora promatrati kao utemeljen na slobodi drugoga.
U tom smislu u određenih žena doista nailazimo na istinski mazohizam. Mlada mu
je djevojka podložna jer je često narcistična i jer se narcizam sastoji od otuđivanja u
svojem egu. Kad bi otpočetka svoje erotske inicijacije doživljavala uzbuđenje i snažnu
želju, autentično bi proživljavala svoja iskustva i prestala ih projicirati prema tom
idealnom polu koji naziva ja. No u frigidnosti se ja nastavlja afirmirati. Napraviti od njega
stvar nekog muškog čini se stoga kao pogreška. Ali »mazohizam je kao i sadizam
prihvaćanje krivnje. Da, kriv sam, samim time što sam objekt«. Ova Sartreova misao
slaže se s frojdovskim pojmom samokažnjavanja. Mlada se djevojka smatra krivom što je
prepustila svoje ja drugome i zbog toga se kažnjava voljnim povećavanjem poniženja i
ropstva. Vidjeli smo da su djevice izazivale svoje buduće ljubavnike i različitim se
mučenjima kažnjavale za svoju buduću podčinjenost. Kad je ljubavnik stvaran i prisutan
ustraju na takvom ponašanju. Već nam se i sama frigidnost doima kao kazna koju žena
nameće kako svojem partneru tako i sebi. Ranjenu taštinu zamjera i partneru i sebi i
zabranjuje si užitak. U mazohizmu će očajnički pokoravati muškarcu, izražavat će mu
obožavanje, željet će da je ponizi, udari. Bivat će sve više otuđena iz bijesa što se pristala
otuđiti. To je prilično očito u ponašanju, na primjer, Mathilde de la Mole. Ona si zamjera
što se podala Julienu. Zato mu katkad padne pred noge, želi se prilagoditi svim njegovim
hirovima, žrtvuje za njega svoju kosu. No istodobno je u revoltu protiv njega kao i protiv
sebe same. Možemo je zamisliti hladnu kao led u njegovu naručju. Hinjena predaja
mazohističke žene stvara nove prepreke koje je štite od užitka. A istodobno se zbog te
nesposobnosti da doživi užitak osvećuje samoj sebi. Začarani krug koji vodi od
frigidnosti do mazohizma može se vrtjeti unedogled, noseći sa sobom sadističko
ponašanje kao kompenzaciju. Moguće je i da seksualno sazrijevanje oslobodi ženu
frigidnosti, narcizma te da žena, tako što je prihvati, počne neposredno živjeti svoju
seksualnu pasivnost umjesto da je glumi. Naime, paradoks je mazohizma u tome da se
subjekt neprestano ponovno potvrđuje u samom svojem nastojanju da se odrekne sebe.
U nepromišljenom daru, u spontanom pokretu prema drugom subjekt se uspijeva
zaboraviti. Dakle, točno je da će ženu više od muškarca privlačiti iskušenje mazohizma.
Njezin erotski položaj pasivnog objekta obvezuje je da glumi pasivnost. Ta je gluma
samokažnjavanje na koje je pozivaju njezine narcističke pobune i frigidnost koja iz njih
258
J.-P. Sartre, Bitak i ništa.
273
briana
274
briana
važećih zaključaka. Erotsko iskustvo jedno je od onih koja ljudskim bićima najokrutnije
otkrivaju nejasnost njihova položaja. U njemu se ljudsko biće iskušava kao tijelo i kao
duh, kao drugo i kao subjekt. Za ženu je taj konflikt dramatičniji jer se isprva poima kao
objekt i ne nalazi odmah sigurnu autonomiju u nasladi. Ona mora ponovno uspostaviti
dostojanstvo transcendentnog i slobodnog subjekta prihvaćajući usput svoj tjelesni
položaj. To je težak i jako rizičan pothvat; često propadne. Ali sama tegobnost njezine
situacije brani ženu od mistifikacija na koje se muškarac da uloviti; njega lako prevare
lažne povlastice koje podrazumijevaju njegova agresivna uloga i zadovoljna osamljenost
u orgazmu. Oklijeva se u potpunosti prepoznati kao put. Žena ima autentičnije iskustvo
sebe same.
275
briana
Četvrto poglavlje
Lezbijka
Neovisno o tome koliko se dobro prilagodila svojoj pasivnoj ulozi, žena je kao
aktivan pojedinac uvijek frustrirana. Ona ne zavidi muškarcu na njegovu organu
posjedovanja, nego na plijenu. Neobičan je paradoks da muškarac živi u senzualnom
svijetu nježnosti, blagosti, mekoće, ženskom svijetu, dok se žena kreće muškim svijetom
koji je okrutan i grub. Njezine ruke i dalje čeznu za zagrljajem glatke kože i mekog tijela:
mladog dječaka, žene, cvijeća, krzna, djeteta. Cijeli jedan njezin dio ostaje dostupan i želi
posjedovanje blaga sličnog onome koje predaje muškarcu. To objašnjava činjenicu da u
mnogih žena na više-manje latentan način opstaje sklonost homoseksualizmu. Zbog
složenih razloga u nekih od njih se ta sklonost potvrdi s posebnim autoritetom. Ne
pristaju sve žene na klasično rješenje svojih seksualnih problema, jedino koje društvo
službeno prihvaća. Stoga moramo razmotriti one koje odabiru zabranjene putove.
Lezbijku se rado zamišlja kratkokosu, s pustenim šeširom i kravatom. Njezinu se
muževnost smatra anomalijom koja odražava hormonsku neravnotežu. Nema veće
zablude nego kad se homoseksualnost poistovjeti s muškaračama. Mnogo je
homoseksualki među odaliskama, kurtizanama, među najviše »ženstvenim« ženama, a
obrnuto - mnogo je »muževnih« žena heteroseksualno. Seksolozi i psihijatri potvrđuju
ono što daje naslutiti obična moć opažanja: golema većina »prokletih žena« građena je
jednako kao i ostale žene. Njihova seksualnost nije definirana nikakvom »anatomskom
sudbinom«.
Jasno, postoje slučajevi u kojima fiziološke zadanosti stvaraju posebne situacije.
Između dva spola ne postoji velika biološka distinkcija. Identična soma modificirana je
djelovanjem hormona čija je orijentacija genotipski definirana, ali se tijekom razvoja
fetusa može promijeniti. To rezultira pojavom jedinki koje su između mužjaka i ženke.
Neki muškarci poprime ženski izgled zbog zakašnjelog razvoja muških organa, a katkad
se i djevojčice - posebice sportašice pretvore u dječake. Helene Deutsch pripovijeda o
mladoj djevojci koja je strastveno udvarala nekoj udanoj ženi, želeći je oteti i živjeti s
njom. Jednoga je dana shvatila da je zapravo muškarac, što joj je omogućilo da oženi
svoju ljubljenu i s njom ima djecu. No iz toga ne valja zaključiti da je svaka
homoseksualka »muškarac skriven« pod lažnim likom. Hermafrodit u kojega postoje
elementi oba genitalna sustava često ima žensku seksualnost. Poznavala sam jednu
hermafroditkinju, koju su iz Beča prognali nacisti, a žalila je što se ne sviđa ni
heteroseksualcima, ni pederastima, dok su je samu zanimali jedino muškarci. Pod
utjecajem muških hormona, »virilne« žene pokazuju muška sekundarna spolna obilježja.
U infantilnih žena nedostaje ženskih hormona i njihov razvoj ostaje nedovršen. Te
osobitosti mogu više-manje izravno potaknuti lezbijsku sklonost. Osoba energične,
napadne i bogate životne snage želi se aktivno naprezati i obično odbija pasivnost.
Neprivlačna žena ili žena s urođenom manom može pokušati kompenzirati svoj
nedostatak muževnim osobinama. Ako joj nije razvijena erogena osjetljivost, ne žudi za
276
briana
odbojnost. Žensko tijelo je za nju, kao i za muškarca, naptotiv predmet žudnje. Već sam
to rekla: muškarci se, postavljajući se kao subjekti, ujedno postavljaju kao odvojeni.
Smatrati drugo stvari koju valja uzeti znači u njemu , a usput i u sebi samome, ciljati na
muževni ideal. Suprotno tomu, žena koja se smatra objektom u sebi sličnima i sebi samoj
vidi plijen. Homoseksualac kod heteroseksualnih muškaraca i žena izaziva
neprijateljstvo jer oni zahtijevaju da muškarac bude dominantan subjekt.259 Suprotno
tomu, oba spola spontano lezbijkama pristupaju popustljivo. »Ozbiljno«, kaže grof de
Tilly, »to mi suparništvo nimalo ne smeta; baš naprotiv, zabavlja me i dovoljno sam
nemoralan da mu se smijem.« U Colettinim romanima, Renaud je jednako veselo
ravnodušan prema odnosu Claudine i Rezi.260 Muškarcu više smeta aktivna i autonomna
heteroseksualna žena nego nenapadna homoseksualna. Samo prva osporava muške
povlastice. Sapfičke ljubavi daleko su od proturječja tradicionalnom obliku podjele među
spolovima. U većini slučajeva one predstavljaju prihvaćanje ženskosti, a ne njezino
odbacivanje. Vidjeli smo da se u adolescentica homoseksualnost često javlja kao zamjena
za heteroseksualne odnose koje još nije imala priliku ili hrabrost ostvariti. To je faza,
učenje, a ona koja joj se prepusti s najviše zanosa sutra može postati najzanesenija
supruga, ljubavnica, majka. Kod homoseksualke stoga nije potrebno objasniti pozitivni
aspekt njezina izbora, nego upravo njegovu negativnu stranu: nju ne obilježava sklonost
ženama, nego isključivost te sklonosti.
Prema Jonesu i Hesnardu, lezbijke se često dijeli na dvije kategorije: »muške«
lezbijke koje »žele imitirati muškarce« i »ženske« lezbijke koje »se boje muškaraca«.
Točno je da se ugrubo u homoseksualnosti daju primijetiti dvije tendencije. Neke žene
odbacuju pasivnost, dok druge biraju ženske ruke da im se pasivno prepuste. No ta dva
stava djeluju uzajamno jedan na drugog. Odnosi prema odabranom objektu i prema
odbijenom objektu objašnjavaju se uzajamno jedan drugim. Vidjet ćemo da postoji
mnoštvo razloga zašto nam se spomenuta distinkcija doima prilično proizvoljnom.
Definirati »muževnu« lezbijku njezinom voljom da »imitira muškarca« znači je
osuditi na neautentičnost. Već sam rekla koliko dvosmislica proizvode psihoanalitičari
prihvaćajući kategorije muško-žensko onakvima kakve ih definira sadašnje društvo.
Dakako, muškarac danas predstavlja pozitivno i neutralno, to jest mužjaka i ljudsko biće,
dok je žena samo negativno - ženka. Kad god se žena ponese kao ljudsko biće, proglase je
onom koja se poistovjećuje s mužjakom. Njezine sportske, političke, intelektualne
aktivnosti, njezina žudnja za drugim ženama tumače se kao »muško i protest«. Odbija se
imati na umu vrijednosti prema kojima se žena transcendira, što očito vodi do uvjerenja
da ona radi neautentičan izbor subjektivnog stava. Veliki nesporazum na kojemu počiva
taj sustav interpretacije jest u tome što prihvaćamo da je za ljudsko biće ženku prirodno
da se pretvori u ženstvenu ženu. A za ispunjavanje tog ideala nije dovoljno ni da bude
heteroseksualka, pa čak ni majka. »Prava« žena je umjetan proizvod koji društvo
proizvodi kao što se nekoć proizvodilo kastrate. Njezini navodni »instinkti« očijukanja,
poslušnosti potaknuti su u njoj kao u muškarcu falički ponos. Ni on ne prihvaća uvijek
svoj muževni poziv, a njoj zaista ne manjka razloga da još manje poslušno prihvati poziv
koji joj je namijenjen. Pojmovi »kompleks manje vrijednosti« i »kompleks manjka
muškosti« podsjećaju me na anegdotu koju Denis de Rougemont pripovijeda u La Part
du diable: neka si je gospođa umislila da je pri šetnjama prirodom napadaju ptice; nakon
više mjeseci psihoanalitičkog tretmana koji je nije uspio izliječiti od opsesije, liječnik je,
259
Heteroseksualka lako ostvaruje prijateljstva s pojedinim homoseksualcima jer u aseksualnim odnosima s njima
nalazi sigurnost i užitak. Ali ukupno gledajući osjeća neprijateljstvo prema tim muškarcima koji u sebi ili u drugima
degradiraju suverenog mužjaka u pasivnu stvar.
260
Valja primijetiti da engleski zakon kažnjava mušku homoseksualnost, a među ženama je ne smatra zločinom.
278
briana
pošavši s njom u vrt bolnice, uočio da je napadaju ptice. Žena se osjeća obezvrijeđenom
jer je pravila ženskosti doista obezvrjeđuju. Spontano odabire biti potpuni pojedinac,
subjekt i sloboda pred kojim se otvaraju svijet i budućnost: taj izbor brkaju s muškošću
zato što ženskost danas znači osakaćenost. U ispovijedima dviju homoseksualki
(platonske i deklarirane) koje su zabilježili Havelock Ellis i Stekel jasno vidimo da je
upravo ženska specifikacija ogorčila oba subjekta.
261
Aux yeux da souvenir.
279
briana
žrtvovati čine preslabima. Sve djevojčice priželjkuju udobnu odjeću koju nose dječaci, ali
odraz u zrcalu i obećanja koja u njemu iščitavaju s vremenom pretvaraju njihove
drangulije u dragocjenosti. Ako zrcalo odražava samo obično lice i ne obećava ništa,
čipka i vrpce ostaju neugodna pa i smiješna odora, a »promašeni dječak« se zainati da
ostane dječak.
Čak i kad je dobro građena i lijepa, žena koja se bavi vlastitim projektima ili koja
traži svoju slobodu obično ne želi abdicirati u korist drugoga ljudskog bića. Sebe
prepoznaje u svojim djelima, a ne u svojoj imanentnoj prisutnosti: muška žudnja koja je
svodi na granice njezina tijela šokira je jednako kao što šokira i mladog dječaka. Prema
svojim submisivnim kolegicama osjeća isto gađenje kao muževan muškarac prema
pasivnom homoseksualcu. Usvaja muško ponašanje dijelom kako bi zanijekala bilo
kakvu povezanost s njima. Mijenja svoju odjeću, izgled i jezik, sa ženstvenom
prijateljicom formira par u kojem igra muški lik: ta je predstava doista »muški protest«,
ali predstavlja sekundarni fenomen. Spontana je međutim u osvajačkog i suverenog
subjekta sablazan na pomisao da se pretvori u tjelesni plijen. Mnoge sportašice su
homoseksualke. Svoje tijelo - mišić, pokret, rastezanje, elan - ne poimaju kao pasivnu
put. Ono ne priziva čarobno milovanja, ono je zahvat nad svijetom, a ne stvar iz svijeta.
Jaz između tijela za-sebe i tijela za-druge u ovom se slučaju čini nepremostivim. Sličan
otpor nalazimo u žena od akcije, »pametnih« žena kojima je čak i samo tjelesna predaja
nemoguća stvar. Kad bi jednakost među spolovima bila konkretno ostvarena, ta bi se
prepreka u velikom broju slučajeva uklonila. Ali muškarac je još prožet svojom
superiornošću i to uvjerenje uznemiruje one žene koje ga ne dijele. Ipak, valja primijetiti
da najviše svojevoljne i dominantne među ženama baš i ne oklijevaju pri suočavanju s
muškarcem: »muževna« žena je često čisto heteroseksualna. Ne želi zanijekati svoje
zahtjeve ljudskog bića, ali se i ne misli lišiti svoje ženskosti, odabire ulazak u muški
svijet, odnosno njegovo pripojenje. Njezina snažna senzualnost se ne boji muške
grubosti. Da bi pronašla užitak u muškom tijelu treba prevladati manje otpora od
stidljive djevice. Vrlo neuglađena i životinjska narav neće osjetiti poniženje koitusa.
Intelektualka neustrašiva uma to će poniženje osporiti. Ako je sigurna u sebe i
borbenoga raspoloženja, žena će se veselo upustiti u dvoboj koji će nesumnjivo dobiti.
George Sand je bila sklona mladim i »ženstvenim« muškarcima, ali Madame de Stael je
tek u poznim godinama u svojim ljubavnicima tražila mladost i ljepotu. Kako je
oštroumnošću dominirala muškarcima i ponosno prihvaćala njihovo divljenje, nije se
baš mogla osjećati kao plijen u njihovim rukama. Vladarica poput Katarine Velike mogla
si je dopustiti i mazohističke zanose. U tim je igrama i dalje bila jedina gospodarica.
Isabelle Eberhardt koja je preodjevena u muškarca na konju projahala Saharu nije se ni
po čemu osjećala obezvrijeđenom kad bi se podala kakvom snažnom strijelcu. Žena koja
odbija biti muškarčeva podanica zaista je daleko od toga da vječito bježi od njega, prije
bi se reklo da ga pokušava pretvoriti u sredstvo svojeg užitka. U povoljnim okolnostima -
koje velikim dijelom ovise o njezinu partneru - u njoj će nestati sama pomisao na
natjecanje i uživat će proživljavajući u svoj punini ženski položaj kao što muškarac
proživljava muški položaj.
Ipak, za ženu je pomirba aktivne osobnosti i njezine uloge pasivne ženke unatoč
svemu mnogo teža nego za muškarca. Radije nego da se iscrpe pokušavajući ih pomiriti,
mnoge će žene odustati. Među umjetnicama i spisateljicama ima mnogo lezbijki. Nije
riječ o tome da je njihova seksualna posebnost izvor kreativne energije ili da očituje
postojanje te superiorne energije. Riječ je prije o tome da, obuzete ozbiljnim poslom, ne
namjeravaju gubiti svoje vrijeme igrajući žensku ulogu ili boreći se s muškarcima. Kako
ne prihvaćaju mušku superiornost, ne žele se ni praviti da je priznaju ni umarati
280
briana
262
La Méthode psychanalytiquee la doctrine freudienne.
281
briana
Richard von Krafft-Ebing. Ona je tako, zaobilazno, ostvarila savršenu ravnotežu koju je
uništila tek intervencija društva.
282
briana
sasvim malene kćeri koja u paru s majkom gaji nadu da je štiti i da će njome jednog dana
dominirati. Vrlo često kad djetetu nedostaje majčinske nježnosti, potreba za tom
nježnošću proganja ga tijekom cijelog njegova života odrasle osobe. Kako ju je odgojio
otac, Sandor je vjerojatno zamišljala milu majku punu ljubavi koju je zatim tražila u
drugim ženama. To objašnjava snažnu ljubomoru koju je osjećala prema drugim
muškarcima, povezanu s njezinim poštovanjem i »poetskom« ljubavi za »daleke« i
starije žene što su u njezinim očima dobivale značaj svetica. Njezino je ponašanje bilo
jednako ponašanju Rousseaua s Mme de Warens ili mladog Benjamina Constanta s Mme
de Charriere: osjetljivi, »feminini« adolescenti također se okreću majčinskim
ljubavnicama. U više-manje izraženim oblicima često susrećemo taj tip lezbijke koja se
nikad nije poistovjećivala s majkom (zato što joj se previše divila ili ju je pak previše
mrzila), ali premda odbija biti ženom želi nježnost ženske zaštite oko sebe. Iz te tople
utrobe može se vinuti u svijet s dječačkom odvažnošću. Ponaša se poput muškarca, ali
kao muškarac posjeduje krhkost zbog koje želi ljubav starije ljubavnice. Par će
reproducirati klasični heteroseksualni par: matronu i adolescenta.
Psihoanalitičari su dobro uočili važnost odnosa koji je homoseksualka u djetinjstvu
imala s majkom. Postoje dva slučaja kad adolescentica teško može izbjeći majčin utjecaj:
ako ju je pretjerano štitila zabrinuta majka ili ako ju je maltretirala »loša majka« koja joj
je usadila snažan osjećaj krivnje. U prvom slučaju njihovi odnosi se često primiču
homoseksualnosti: spavaju zajedno u krevetu, miluju se ili si ljube grudi. Mlada djevojka
će u sljedećim zagrljajima tražiti istu tu sreću. U drugom slučaju, osjećat će goruću
potrebu za »dobrom majkom« koja bi je štitila od njezine i skinula prokletstvo koje
osjeća nad glavom. Havelock Ellis donosi priču o subjektu koji je cijelo svoje djetinjstvo
mrzio majku. Ovako ta djevojka opisuje ljubav koju je sa šesnaest godina osjetila prema
starijoj ženi.
263
Kao u romanu Dorothy Baker, Trio, koji je inače jako površan.
283
briana
svoju ženskost ili joj se ženskost mora najbolje procvjetati u ženskim rukama. To znači
da obuzetost majkom nije dovoljna za objašnjenje homoseksualnosti. I da se
homoseksualnost može izabrati iz posve drukčijih razloga. Žena može otkriti ili
predosjetiti cjelovitim ili naslućenim iskustvima da neće dobiti užitak u
heteroseksualnim odnosima, da ju je samo druga žena sposobna ispuniti. Osobito će ženi
koja štuje svoju ženskost sapfičko sjedinjavanje pričinjati najveće zadovoljstvo.
Vrlo je važno naglasiti da ženu u homoseksualnost ne vodi uvijek odbijanje da se
pretvori u objekt, većina lezbijki naprotiv nastoji prisvojiti plodove svoje ženskosti.
Pristati na metamorfozu u pasivnu stvar ne znači odustati od ikakva subjektivnog
zahtjeva. Žena se tim putem nada ostvariti kao u-sebi, ali će onda pokušati ponovno
ovladati sobom u svojoj drugosti. U samoći se ne uspijeva uistinu podvojiti. Može
milovati svoje grudi, ali ne zna kako bi se one činile tuđoj ruci, a ni kako bi oživjele pod
tuđom rukom. Muškarac ženi može otkriti egzistenciju za-sebe njezine puti, ali ne i što je
ona za-druge. Čudo zrcaljenja postiže se samo kad njezini prsti pipaju tijelo žene čiji
prsti pak pipaju njezino tijelo. Ljubav između muškarca i žene je čin; svatko otrgnut od
sebe postaje drugo. Zaljubljenu ženu očarava činjenica da se pasivna bezvoljnost njezine
puti odražava u obliku muške vatrenosti, ali narcisoidna žena tek vrlo nejasno razabire
draži ukrućenog spolovila. Ljubav među ženama je kontemplacija. Milovanja ne služe
toliko prisvajanju druge koliko polaganom rekreiranju sebe kroz nju; razdvajanje je
izbrisano, nema ni borbe ni pobjede ni poraza. U preciznoj uzajamnosti svaka od žena je
ujedno i subjekt i objekt, gospodarica i robinja; ta je dvojnost suučesništvo. Colette264
piše: »Velika sličnost umiruje čak i pohotu. Prijateljica uživa u sigurnosti milovanja tijela
čije tajne poznaje i čije joj želje govori vlastito tijelo.« A Renée Vivien:
264
Ces plaisirs...
265
Sortilèges.
284
briana
I još:
285
briana
Rezinim čarima. U potpunosti je žena premda i dalje želi i sama uzeti i milovati. Jasno,
»poštene žene« brižno potiskuju takve »perverzne« želje. One ipak izviru u obliku
čednih ali strastvenih prijateljstava ili pod plaštem majčinske nježnosti. Katkad se pak
naglo otkriju tijekom psihoze ili za kriznog razdoblja menopauze.
Stoga je još besmislenije pokušavati svrstati lezbijke u dvije jasno razgraničene
kategorije. Budući da se nad njihove stvarne odnose često nadvije društveno igranje
uloga (uživanje u imitiranju biseksualnog para), one i same navode na podjelu na
»maskuline« i »feminine«. No ne bismo se trebali dati zavarati činjenicom da jedna nosi
strogo odijelo, a druga prozračnu haljinu. Pogledamo li izbliza, uočit ćemo da im je
seksualnost, osim u ekstremnim slučajevima, dvojaka. Žena koja postane lezbijkom zato
što odbija mušku dominaciju često uživa kad u drugoj pronađe istu ponosnu amazonku.
Ne tako davno mnogo je zabranjenih ljubavi cvjetalo među studenticama Visoke
normalne škole u Sevresu koje su živjele zajedno, daleko od muškaraca. Ponosile su se
svojim pripadanjem ženskoj eliti i željele ostati autonomni subjekti. Skup okolnosti koji
ih je ujedinio protiv povlaštene kaste omogućio je svakoj od njih da u određenoj
prijateljici vidi prestižno biće koje je cijenila u sebi samoj. Kad su se uzajamno grlile,
svaka je istodobno bila i muškarac i žena i zanosila se svojim androginim osobinama.
Obrnuto, žena koja želi uživati u svojoj ženskosti u ženskim rukama također osjeća
ponos nepokoravanja nikakvom gospodaru. Renée Vivien je obožavala žensku ljepotu i
trudila se biti lijepa. Pomno se uređivala, bila je ponosna na svoju dugu kosu. No također
se voljela osjećati slobodnom, nepromijenjenom. U pjesmama je Vivien izražavala
prijezir prema ženama koje u braku pristaju biti podanice muškaraca. Sklonost žestokim
pićima i katkad besraman jezik očitovali su u nje želju za muškošću. Zapravo su u većine
parova tjelesne nježnosti uzajamne. Stoga je podjela uloga vrlo neizvjesna.
Najdjetinjastija žena može igrati i ulogu adolescenta u vezi sa zaštitnički nastrojenom
matronom i ulogu ljubavnice koja se oslanja na dragoga. Mogu se voljeti kao jednaki. Kad
su partneri dvojnici, sve su kombinacije, transpozicije, razmjene i uloge moguće. Odnosi
se uravnotežuju prema psihološkim težnjama svake od prijateljica i prema sveukupnoj
situaciji. Ako jedna prijateljica pomaže drugoj ili je izdržava, preuzima muške uloge:
tiranskog zaštitnika, naivca kojeg se iskorištava, poštovanoga gospodara ili čak katkad
svodnika. Moralna, društvena i intelektualna nadmoćnost često joj daje autoritet.
Svejedno će ona koju se više voli uživati u povlasticama koje joj nudi strastvena odanost
one koja više voli. Kao i ljubav muškarca i žene, veza dviju žena poprima brojna različita
lica. Temelji se na osjećajima, interesu ili navici. Bračna je ili romantična. Ustupa mjesto
sadizmu, mazohizmu, velikodušnosti, vjernosti, odanosti, hiru, egoizmu, izdaji. Među
lezbijkama postoje i prostitutke kao i velike zanesenjakinje.
Određene okolnosti ipak daju jedinstvena obilježja lezbijskim vezama. Ne
potvrđuje ih ni institucija ni običaji, niti ih reguliraju sporazumi: zbog toga se iskrenije
proživljavaju. Muškarac i žena - čak i supružnici - više-manje jedno pred drugim igraju
uloge, a to se posebice odnosi na ženu kojoj muškarac uvijek nameće neko pravilo:
uzornu čednost, šarm, koketnost, djetinjastost ili strogoću. Nikad se u prisutnosti muža i
ljubavnika žena ne osjeća posve svojom. Pred prijateljicom se ne razmeće, ne treba
izigravati, previše su slične da se ne bi otvoreno pokazale jedna pred drugom. Ta sličnost
stvara najpotpuniju intimnost. Erotika često igra dosta malenu ulogu u takvim vezama,
pohota nije toliko neodoljiva i vrtoglava kao kod muškarca i žene, ne proizvodi toliko
uznemirujuće metamorfoze.
No kad heteroseksualni ljubavnici razjedine svoja tijela, ponovno postaju stranci.
Muško tijelo čak odbija ženu, a muškarac katkad osjeća nešto poput blagoga gađenja
prema tijelu svoje partnerice. Među ženama je tjelesna nježnost više jednaka, stalna. Ne
286
briana
287
briana
knjizi267 izražava sklonost nošenju hlača, svaka aktivna žena voli ravne pete i otporne
tkanine. Smisao ženske odjeće je jasan: riječ je o ukrašavanju, a ukrašavati se znači
nuditi se. Heteroseksualne feministkinje su se ne tako davno u vezi s tim pokazale
jednako nepopustljivima kao lezbijke: ne želeći se pretvoriti u robu koju se izlaže,
prisvajale su odijela i pustene šešire. Kićene haljine i dekoltee smatrale su simbolima
društvenog poretka protiv kojega se bore. Danas su uspjele ovladati stvarnošću i simboli
im više nisu toliko važni. Ali lezbijki jesu jer još mora obraniti svoja prava. Razlog može
biti i to - ako su fizičke osobitosti motivirale njezin izbor - da joj jednostavna odjeća bolje
pristaje. Valja dodati da je jedna od uloga raskošne odjeće i ta da ugodi ženskoj taktilnoj
senzualnosti. No lezbijka ne mari za utjehe baršuna i svile. Poput Sandora, voljet će ih na
svojim prijateljicama ili će ih samo prijateljičino tijelo zamijeniti. Iz istog razloga lezbijka
voli opijanje, jak duhan, psovanje, naporne vježbe: erotski je prirodno obdarena
ženskom nježnošću, ali voli intenzivnije ozračje. Zbog toga joj može goditi muško
društvo. No ovdje se upleće još jedan čimbenik: često dvosmislen odnos koji održava s
muškarcima. Žena koja je vrlo sigurna u svoju muževnost željet će za prijatelje i drugove
samo muškarce. Takva je sigurnost iznimno rijetka, osim u žene koju s muškarcima
povezuju zajednički interesi i koja - u poslovnom svijetu, politici ili umjetnosti - radi i
uspijeva kao jedan od njih. Gertrude Stein je kad je primala goste čavrljala samo s
muškima i prepuštala brigu o prijateljicama Alice Toklas.268 Prema ženama će vrlo
muževna homoseksualna žena imati dvojak stav: prezire ih, ali osjeća uz njih i kompleks
manje vrijednosti i kao žena i kao muškarac. Boji se da ženama djeluje kao promašena
žena, nepotpuni muškarac, što se odražava ili u bahatoj superiornosti ili u sadističkoj
agresivnosti (koju pokazuje na primjer Stekelova transvestitkinja). No potonje se događa
prilično rijetko. Vidjeli smo da većina lezbijki nevoljko odbija muškarce: kod njih, kao i
kod frigidne žene, postoje gađenje, gnjev, stidljivost, ponos. Ne osjećaju im se zaista
sličnima. Na njihov ženski gnjev nadovezuje se kompleks nedostatka muževnosti.
Muškarci su suparnici, bolje oboružani za zavođenje, posjedovanje i zadržavanje plijena.
Lezbijke mrze mušku moć nad ženama, mrze njihovo »kaljanje« žena. Također ih vrijeđa
to što vide da su društvene povlastice rezervirane za muškarce i što osjećaju da su jači
od njih. Gorko je poniženje ne moći se boriti sa suparnikom i znati da te je sposoban
oboriti jednim udarcem. To kompleksno neprijateljstvo jedan je od razloga zašto se neke
homoseksualke deklariraju kao takve. Druže se samo međusobno, formiraju svojevrsne
klubove da bi pokazale da ne trebaju muškarce ni socijalno ni seksualno. Odatle lako
mogu iskliznuti u nepotrebna hvalisanja i sve moguće neautentične scenarije. Lezbijka
prvo glumi da je muškarac. Zatim i bivanje lezbijkom postane igra; transvestit se iz
ekstravagantne halje presvuče u livreju, a žena se pod izlikom bijega od muške opresije
pretvori u robinju svoje osobnosti. Nije se željela ograničiti na ženski položaj, pa se
ograničava na lezbijski. Ništa ne ostavlja dojam veće uskogrudnosti i osakaćenosti od tih
klanova oslobođenih žena. Valja napomenuti i da se mnoge žene proglašavaju
homoseksualkama samo iz vlastitih interesa. Vrlo promišljeno njeguju dvosmislen izgled
sa željom da zaintrigiraju muškarce koji vole »razvratnice«. Te razmetljive žene fanatici,
koje se očito najviše primjećuje, pridonose diskreditiranju onoga što javno mnijenje
smatra porokom i pozom.
267
Moi.
268
Heteroseksualna žena koja vjeruje, ili se želi uvjeriti, da svojom vrijednošću transcendira razliku među spolovima
također će lako zauzeti isti stav: na primjer Madame de Staël.
288
briana
269
Roman Radcliffe Hall The Well of Loneliness prikazuje junakinju obilježenu tom psihofiziološkom kobi. Ali
dokumentarna vrijednost toga romana je zaista slaba usprkos dobrom glasu koji ga bije.
289
briana
Drugi dio
POLOŽAJ
290
briana
Peto poglavlje
Udana žena
Sudbina koju društvo tradicionalno nudi ženi jest brak. Većina žena još i danas su
vjenčane, bile su vjenčane, pripremaju se za brak ili pate što u njemu nisu. Ženu se
definira s obzirom na brak, bilo da je frustrirana, revoltirana ili čak ravnodušna prema
toj instituciji. Stoga nam ovu studiju valja nastaviti analizom braka.
Ekonomski razvoj ženskog položaja upravo potresa instituciju braka. Brak postaje
savez u koji slobodno stupaju dva autonomna pojedinca. Zalaganja supružnika su
osobna i uzajamna. Preljub je za obje strane kršenje ugovora. Razvod i jedna i druga
strana mogu dobiti pod istim uvjetima. Žena više nije ograničena na reproduktivnu
ulogu: ta je velikim dijelom izgubila značaj prirodnog ropstva i smatra se dobrovoljno
prihvaćenom odgovornošću. Shvaća se kao proizvodni rad jer u mnogo slučajeva majci
rodiljni dopust mora platiti država ili poslodavac. U SSSR-u je nekoliko godina brak bio
sporazum među pojedincima temeljen jedino na slobodi supružnika. Čini se da je danas
dužnost koju im nameće država. O općoj strukturi društva ovisi hoće li u sutrašnjem
svijetu prevladati prva ili druga tendencija, ali u svakom slučaju muško skrbništvo
polako izumire. Doduše razdoblje u kojem živimo je s feminističkog gledišta još uvijek
tranzicijsko. Samo jedan dio žena sudjeluje u proizvodnji i čak i one pripadaju društvu u
kojem i dalje opstaju drevne strukture i drevne vrijednosti. Moderan brak može se
shvatiti samo u svjetlu prošlosti koju perpetuira.
Brak se muškarcu i ženi uvijek predstavljalo na radikalno različite načine. Dva su
spola nužni jedan za drugog, ali ta nužnost nikada nije među njima stvorila reciprocitet.
Žene nikada nisu činile kastu koja bi s muškom kastom na jednakoj razini uspostavljala
razmjene i sporazume. Društveno je muškarac autonomna i potpuna individua. Prije
svega ga se smatra proizvođačem i egzistencija mu je opravdana radom koji daje
zajednici. Vidjeli smo zašto ženi reproduktivna i kućanska uloga na koju je ograničena
nije zajamčila jednako dostojanstvo. Jasno, mužjak je treba. Kod nekih primitivnih
naroda samci koji si ne mogu osigurati opstanak mogu postati svojevrsne parije. U
poljoprivrednim zajednicama seljaku je prijeko potrebna suradnica. Prenošenje nekih
dužnosti na partnericu k tome većini muškaraca predstavlja pogodnost. Pojedinac
priželjkuje stabilan seksualni život, želi potomstvo i društvo od njega traži da pridonosi
njegovu perpetuiranju. Ali muškarac ne upućuje zahtjev ženi samoj. Društvo muškaraca
omogućuje svakom svojem članu da se ostvari kao suprug i otac. Žene, integrirane u
svojstvu robinja ili podanica u obitelji kojima dominiraju očevi i braća, su uvijek za
određene mužjake udavali drugi mužjaci. Prvobitno je klan, očev rod raspolagao sa
ženom praktički kao s nekom stvari. Ona je dio davanja na koja dvije skupine uzajamno
pristaju. Ženski se položaj nije mnogo promijenio ni kad je brak tijekom svoje
291
briana
evolucije270 poprimio oblik ugovora. Kad joj se da miraz ili dobije svoj dio nasljedstva,
žena postaje civilna osoba, ali je miraz i nasljedstvo i dalje pokoravaju obitelji. Dugo su
ugovore potpisivali tast i zet, a ne žena i muž. U ta je vremena jedino udovica uživala
ekonomsku autonomiju.271 Sloboda izbora mlade djevojke uvijek je bila vrlo ograničena,
a celibat, osim u iznimnim slučajevima kad nosi obilježja svetosti, je vraća na rang
parazita ili parije. Brak je njezin jedini kruh i jedino društveno opravdanje njezine
egzistencije. Dvostruko joj je nametnut: žena mora dati djecu zajednici, ali rijetki su
slučajevi kad je, kao u Sparti i donekle pod nacističkim režimom, država izravno uzme
pod svoju skrb i od nje zahtijeva samo da bude majka. Čak i civilizacije koje ne mare za
očevu generativnu ulogu zahtijevaju da žena bude pod muževom zaštitom. Uloga joj je i
zadovoljiti seksualne potrebe mužjaka i brinuti se o ognjištu. Odgovornost koju joj
nameće društvo smatra se uslugom suprugu, dok on njoj duguje darove ili udovički dio
nasljedstva i obvezuje se da će je uzdržavati. Koristeći se mužem kao posrednikom,
društvo se oslobađa duga prema ženi koju mu daruje. Prava koja supruga stječe
ispunjavajući svoje zadaće odražavaju se u obavezama kojima je podvrgnut muž. On ne
može kako mu se prohtije raskinuti bračnu vezu. Može se odreći žene i razvesti tek ako
tako odluče javne vlasti, a katkad muž i tada duguje novčanu kompenzaciju. Praksa se
čak počela zloupotrebljavati u Egiptu u doba faraona Bokhorisa, kao što je danas u SAD-
u s »alimentacijom«. Poligamiju se uvijek toleriralo više ili manje javno. Muškarac u
krevet može dovesti robinje, palake (javne žene u antičkoj Grčkoj), konkubine,
ljubavnice i prostitutke, ali mu je naloženo da poštuje izvjesne povlastice svoje legitimne
žene. Ako žena smatra da se s njome loše ili nepravedno postupa, ima mogućnost - više
ili manje konkretno zajamčenu - da se vrati svojoj obitelji i na svoj zahtjev dobije rastavu
ili razvod. Tako je za oboje supružnika brak ujedno i teret i beneficija. Ali njihovi položaji
nisu simetrični. Mladim je djevojkama brak jedini način integracije u kolektiv i ako ih
»nitko neće«, društveno su otpad. Zato ih majke od pamtivijeka po svaku cijenu
pokušavaju okućiti. U buržoaziji 19. stoljeća djevojke se jedva i pitalo za mišljenje.
Nudilo ih se eventualnim pretendentima tijekom unaprijed dogovorenih »razgovora«.
Zola je u romanu Pot-Bouille opisao taj običaj:
270
Ta je evolucija bila isprekidana. Ponovila se u Egiptu, u Rimu i u vrijeme moderne civilizacije; vidi prvi svezak,
»Povijest«.
271
Otuda specifična ličnost mlade udovice u erotskoj književnosti.
292
briana
Berthe se uzruja: - Da, mama... I čim smo ostali nasamo htio je besramne
stvari, poljubio me i zgrabio ovako. Pa sam se prepala, odgurnula sam ga na
neko pokućstvo.
Majka je prekine, ponovno bijesna: - Odgurnula na pokućstvo!
Nesretnice, odgurnula na pokućstvo!
- Ali, mama, držao me.
I onda? Držao vas je... Strašno nešto! Pa vi stavite te tikve u internat!
Što vas tamo uče, recite!... Zbog poljupca iza vrata! zapravo biste li nam
to trebali govoriti, nama, svojim roditeljima? I gurate ljude na pokućstvo i
upropaštavate brakove!
Zauzevši pompozni stav, ona nastavi:
- Gotovo je, odustajem, vi ste, kćeri, glupi... Budući da bogatstva nemate,
shvatite da morate loviti muškarce drugim sredstvima. S pomoću ljubaznosti,
blagog pogleda, dodira, tako da dopustite malo djetinjastosti, a ne činite se
takvom... Smeta mi to što nije loša kad želi - nastavi gđa Josserand. - Hajde,
obriši suze, pogledaj me kao da sam neki gospodin koji ti se upravo udvara.
Vidiš, pustiš da ti lepeza padne tako da ti gospodin, kupeći je s poda, dotakne
prste... I ne budi ukočena, savij se u struku. Muškarci ne vole daske. Iznad
svega, ne budi tupava ako ode predaleko. Muškarac koji ide predaleko se
upecao, draga moja.
Sat u salonu odzvonio je dva sata; i uzbuđena zbog duge večeri i u
bjesomučnoj želji da smjesta sklopi brak, majka si je dopustila da misli naglas,
okreće i vrti kćer poput papirnate lutke. Ona se mlitavo prepustila, ali joj je
srce bilo teško, a strah i sramota su je stezali u grlu...
Ovako mlada djevojka postaje apsolutno pasivnom; udana je, dana u brak od svojih
roditelja. Mladići se žene, uzimaju ženu. U braku traže ekspanziju, potvrdu svoje
egzistencije, ali ne i samo pravo egzistiranja. To je odgovornost koju slobodno
preuzimaju. Stoga se mogu propitivati o prednostima i manama braka kao što su to činili
grčki i srednjovjekovni satiričari. Za mladiće je brak način života, a ne sudbina. Slobodno
mogu radije izabrati samoću celibata, neki se ožene kasno ili se uopće ne ožene.
Žena udajom u posjed dobiva dio svijeta. Pravna jamstva je brane od hirova
muškarca. Ali postaje njegova podanica. Ekonomski gledano on je na čelu zajednice i
stoga je on utjelovljava u očima društva. Ona uzima njegovo prezime, povezana je s
njegovom vjerom, preobraća se na njegovu vjeru, ulazi u njegovu klasu, njegov milje.
Pripada njegovoj obitelji, postaje njegova »polovica«. Slijedi ga onamo kamo ga zove
posao. Stvaraju dom tamo gdje on obavlja svoje zanimanje. Više ili manje grubo žena
raskida sa svojom prošlošću i pripojena je svijetu svojega supruga. Daje mu svoju
osobnost: duguje mu djevičanstvo i strogu vjernost. Gubi dio prava koji zakoni priznaju
neudanoj ženi. Rimsko zakonodavstvo davalo je ženu mužu u ruke loco fila, umjesto
kćeri. Početkom 19. stoljeća Bonald je izjavio da je žena svojem suprugu isto što i dijete
majci. Do zakona iz 1942. francusko pravo je od nje tražilo poslušnost svojem mužu. I
zakon i običaji još uvijek mu pružaju veliki autoritet: to pokazuje ženin položaj unutar
bračne zajednice. Budući da je on proizvođač, on je taj koji nadilazi interes obitelji da bi
se posvetio interesu društva i taj koji joj otvara budućnost surađujući na izgradnji
kolektivne budućnosti. On je taj koji utjelovljuje transcendenciju. Žena je posvećena
293
briana
Danas brak velikim dijelom još ima taj tradicionalni oblik. I ponajprije se mnogo
jače nameće mladoj djevojci nego mladiću. Još uvijek postoje široki slojevi društva u
kojima joj se ne nudi nikakva druga perspektiva. U seljaka neudana žena je parija. Ostaje
sluškinja ocu, braći, sestrinom mužu. Praktički joj je nemoguće odseliti se u grad. Brak je
podčinjava muškarcu i pretvara u domaćicu. U nekim buržujskim miljeima još uvijek ne
osposobljavaju djevojke da zarađuju za život. Takve djevojke mogu samo vegetirati
poput parazita u očinskom domu ili pristati na nižu poziciju u tuđem domu. Čak u
slučajevima kad je djevojka emancipiranija, ekonomska povlastica koju drže muškarci
prisiljava je da radije bira brak od zanimanja. Tražit će muža čija je situacija bolja od
njezine, muža za kojeg se nada da će se »probiti« brže i dalje no što bi to mogla ona.
Danas se kao i nekad prihvaća da je sa ženske strane ljubavni čin usluga koju ona čini
muškarcu. On se zadovolji i u zamjenu je dužan kompenzaciju. Žensko tijelo je objekt
kojega se kupuje. Za ženu ono predstavlja kapital koji ona ima pravo iskorištavati.
Katkad suprugu donese miraz; često se obveže da će obavljati određene kućanske
poslove: održavati kuću, podizati djecu. U svakom slučaju, ima pravo dopustiti da je
uzdržavaju, a tradicionalni je moral čak na to potiče. Prirodno je da je ta linija manjeg
otpora privlači, tim više što su ženska zanimanja često nezahvalna i slabo plaćena. Brak
je mnogo povoljnija karijera od mnogih drugih. Običaji još uvijek čine teškim seksualno
oslobođenje neudane žene. U Francuskoj je preljub sa suprugine strane donedavno bio
kazneno djelo, dok nijedan zakon nije branio ženi slobodnu ljubav. Ipak, ako bi poželjela
uzeti ljubavnika, trebala se prvo udati. Mnoge strogo nadzirane mlade buržujke i danas
se udaju »da bi bile slobodne«. Prilično velik broj Amerikanki osvojio je svoju seksualnu
slobodu, ali im iskustva sliče iskustvima mladih koje opisuje Malinowski u »Seksualnom
životu divljaka« i koji u »Samačkoj kući« kušaju užitke bez posljedica. Od njih se očekuje
da se udaju i tek tada će ih se potpuno smatrati odraslim ženama. Sama žena je u Americi
još više nego u Francuskoj socijalno nepotpuno biće, čak i ako zarađuje za život.
Potrebna joj je burma na prstu da dobije cjelovito dostojanstvo osobe i puna prava.
Posebno se majčinstvo cijeni jedino u udane žene; neudana majka i dalje je predmet
sablazni i dijete je za nju ozbiljni hendikep. Iz svih ovih razloga mnoge adolescentice
Novog i Starog svijeta kad ih se pita o planovima za budućnost danas odgovaraju kao što
su i nekoć: »Želim se udati.« Međutim, nijedan mladić ne smatra brak svojim osnovnim
planom. Njemu će ekonomski uspjeh dati dostojanstvo odrasle osobe. Taj uspjeh može,
posebice za seljaka, uključivati brak, ali ga može i isključiti. Uvjeti modernog života -
272
Usp. prvi svezak. Tu tezu nalazimo kod svetog Pavla, crkvenih otaca, Rousseaua, Proudhona, Augustcea Comitea,
D.H. Lawrencca, itd.
294
briana
273
Claudinin dom.
274
Claire Leplae, Les Fiancailles.
295
briana
296
briana
drugoj zemlji, a slavni »Klub zelenih vrpci«, čiji se članovi nalaze na večernjim zabavama
da bi se olakšalo približavanje dvaju spolova, i dalje uspješno djeluje. Oglasi za brakove
zauzimaju retke i retke u brojnim novinama.
U Francuskoj, kao i u Americi, majke, starije žene, ženski tjednici cinično
podučavaju djevojke kako da »ulove« muža kao da se hvataju na muholovku. To je
»pecanje«, »lov« koji zahtijeva veliku vještinu: ne ciljajte ni previsoko niti penisko; ne
budite romantične, nego realistične; kombinirajte očijukanje sa smjernošću; ne tražite ni
previše niti premalo... Mladići su oprezni prema ženama koje »se žele udati«. Jedan mladi
Belgijanac tako izjavljuje: »Mladom čovjeku ništa nije neugodnije nego kad se osjeća
progonjenim, kad shvati da je neka žena bacila udicu na njega.« Mladići se tada trude
izbjeći ženske zamke. Djevojčin izbor je najčešće vrlo ograničen. Bio bi istinski slobodan
samo kad bi se osjećala dovoljno slobodnom da se ne uda. Obično u njezinoj odluci ima
više proračunatosti, gađenja i rezignacije nego entuzijazma. »Ako mladić koji je zaprosi
donekle odgovara (po miljeu, zdravlju, karijeri), ona prihvaća premda ga ne voli.
Prihvaća ga iako postoje 'ali' i ostaje hladne glave.«
No djevojka se, premda ga želi, često istodobno i boji braka. Brak za nju predstavlja
veću prednost nego za muškarca, i zato ona za njim više žudi. No također od nje
zahtijeva i veće žrtve. Napose, brak za ženu znači puno grublji raskid s prošlošću. Vidjeli
smo da mnoge adolescentice muči pomisao na napuštanje očinskog doma. Kad se taj
događaj približi, njihova se tjeskoba pogoršava. U tom se trenutku javljaju mnoge
neuroze.
Susrećemo ih i kod mladića koji se boje novih obaveza koje preuzimaju, ali su
neuroze mnogo raširenije u djevojaka, iz razloga koje smo već naveli i koji u ovoj krizi
postaju još ozbiljniji. Citirat ću samo jedan primjer koji posuđujem od Stekela. Liječio je
jednu mladu ženu iz dobre obitelji koja je pokazivala više neurotičnih simptoma.
Kad je Stekel upoznaje, često povraća, uzima morfij svake večeri, ima
napadaje bijesa, odbija se prati, jede u krevetu i ostaje zatvorena u sobi.
Zaručena je i tvrdi da gorljivo ljubi svojeg zaručnika. Priznaje Stekelu da mu
se podala... Poslije izjavljuje da pri tome uopće nije uživala, da se čak s
odbojnošću sjeća zaručnikovih poljubaca i tu je uzrok njezinih povraćanja.
Otkriveno je da se zapravo podala da bi kaznila majku jer nije osjećala da je
ona dovoljno voli. U djetinjstvu je noću špijunirala roditelje zato što se bojala
da joj ne daju brata ili sestru. Obožavala je majku. »I sad bi se trebala udati,
otići iz očinskog doma, napustiti roditeljsku spavaću sobu? Nemoguće.«
Namjerno se deblja, grebe i oštećuje ruke, poružnjuje, razbolijeva, pokušava
uvrijediti zaručnika na sve moguće načine. Liječnik je njeguje, ali ona
preklinje majku da odustane od te ideje braka. »Željela je ostati kod kuće,
zauvijek, da bi ostala dijete.« Majka ustraje na njezinoj udaji. Tjedan dana
prije vjenčanja našli su je u krevetu, mrtvu. Ubila se jednim hicem iz pištolja.
U drugim slučajevima djevojka namjerno razvije dugu bolest. Očajna je jer joj
stanje ne dopušta da se uda za čovjeka »kojeg obožava«. Zapravo se razboli da se ne bi za
njega udala i oporavi se tek kad raskine zaruke. Katkad strah od braka proizlazi iz
činjenice da je djevojka ranije doživjela erotska iskustva koja su je obilježila; naročito se
može bojati da se ne otkrije da je izgubila djevičanstvo. No često joj je ideja da se podčini
stranom muškom nepodnošljiva zbog snažnih osjećaja prema ocu, majci, sestri, ili zbog
vezanosti za obiteljski dom općenito. I mnoge žene koje se odluče na to, jer se treba
297
briana
udati, jer se na njih vrši pritisak, jer znaju da je to jedino razumno rješenje, jer žele
normalnu egzistenciju supruge i majke, ništa manje u dubini srca ne čuvaju tajne i
tvrdoglave otpore koji otežavaju početak njihova bračnog života, koji ih čak mogu
spriječiti da u njemu ikada nađu sretnu ravnotežu.
Općenito dakle do brakova ne dolazi iz ljubavi. »Suprug nikad nije, takoreći, više od
zamjene za voljenog muškarca, a ne sam taj muškarac«, rekao je Freud. To razdvajanje
nije nimalo slučajno. Podrazumijeva ga sama priroda institucije braka. Riječ je o
transcendiranju prema kolektivnom interesu ekonomske zajednice muškarca i žene, a
ne o osiguravanju njihove pojedinačne sreće. U patrijarhalnim režimima se događalo, i
još se događa kod nekih muslimana, da zaručnici koje je odabrao roditeljski autoritet ne
vide jedno drugome čak ni lica prije dana vjenčanja. Ne može doći u obzir da se pothvat
života, u socijalnom aspektu, temelji na sentimentalnom ili erotskom hiru. Montaigne
kaže:
U toj razumnoj trgovini apetiti nisu tako luckasti; sivi su i tuplji. Ljubav
mrzi kad se ljudi vežu iz drugih razloga i nerado sudjeluje u dogovorima
kakav je brak, koji se postižu i održavaju pod drugim predznakom: veze i
bogatstvo u braku s razlogom imaju istu težinu kao čari i ljepota. Što god
govorili, ne ženimo se radi sebe; barem se jednako, ako ne i više, ženimo radi
potomstva, radi obitelji. (Eseji: knjiga III, poglavlje 5).
Muškarac zbog činjenice da je on taj koji »uzima« ženu, a pogotovo kad su ženske
ponude brojne, ima malo više mogućnosti izbora. No budući da je spolni čin smatran
uslugom nametnutom ženi, na kojoj se temelje prednosti koje joj se daju, logično je da se
njezine vlastite preferencije zanemaruju. Namjera braka je da se ženu zaštiti od slobode
muškarca. No kako izvan slobode nema ni ljubavi niti individualnosti, da bi si doživotno
osigurala zaštitu mužjaka mora se odreći ljubavi specifičnog pojedinca. Čula sam neku
majku iz pobožne obitelji kako uči svoje kćeri da je »ljubav prostački osjećaj rezerviran
za muškarce koji pristojne žene ne poznaju«. U nevještom obliku bila je to upravo
doktrina koju Hegel izražava u Fenomenologiji duha:
298
briana
275
Dakako da je izreka »Rupa je rupa« vulgarno duhovita; muškarac traži i nešto osim sirovog zadovoljenja. Svejedno,
procvat nekih jeftinih javnih kuća dovoljan je dokaz da muškarac može naći određeno zadovoljstvo s prvom ženom
koja naiđe.
276
Ima muškaraca koji tvrde da su porođajni bolovi nužni za razvijanje majčinskog instinkta. Košute koje su se okotile
pod utjecajem anestetika navodno nisu prihvatile svoju lanad. To je izrazito neprovjerena tvrdnja, a žena k tome nije
košuta. Istina je da se pojedini mužjaci sablažnjavaju nad mogućnosti da se žensko breme olakša.
277
I u naše vrijeme ženska težnja za užitkom izaziva muški gnjev. Po tom je pitanju nevjerojatan dokument knjižica
doktora Grémillona: Istina o ženskom spolnom orgazmu (La Vérité sur l'orgasme vénérien de la femme). Predgovor nas
obavještava da je autor, junak Prvoga svjetskog rata, koji je spasio živote pedeset četiri njemačka zarobljenika, čovjek
najviših moralnih načela. Obrušivši se na Stekelovo djelo o frigidnoj ženi, uz ostalo izjavljuje: »Normalna žena, dobra
rodilja, nikad ne doživljava genitalni orgazam. Brojne su (i najbolje) majke koje nikad nisu iskusile taj čudnovati grč...
Najčešće nepoznate erogene zone nisu prirodne nego umjetne. Ponose se što ih imaju, ali one su stigma dekadencije.
Recite sve ovo muškarcu od užitaka, neće zapamtiti. On želi da njegova razvratna partnerica doživi genitalni orgazam i
ona će ga doživjeti. Ako i ne postoji, proizvest će se. Moderna žena želi da joj muškarac izazove vibracije. Mi joj
odgovaramo: Gospođo, nemamo vremena i higijena nam ne dopušta!... Izumitelj erogenih zona radi protiv sebe sama:
stvara nezasitne. Vampirica može ne trepnuvši iscrpiti nebrojene muževe... 'Zonirana' žena postaje nova žena s novim
stanjem duha, ponekad strašna žena sposobna za zločin... Ne bi bilo neuroza i psihoza kad bismo shvatili da je 'igra
zvijeri s dvoja leđa' jednako mehanički čin kao jedenje, uriniranje, defektacija, spavanje...«
299
briana
temelji i oprez; to uzavrelo veselje ništa ne vrijedi... Dobar brak, ako je dobar,
odbija društvo i uvjete ljubavi (knjiga III., poglavlje v.).
Zapravo, probudi li muž žensku senzualnost, on je budi u svojoj općenitosti jer nije
pojedinačno izabran. Priprema suprugu na to da potraži zadovoljstvo u tuđim rukama.
Predobro ljubiti ženu, dodaje Montaigne, znači »srati u košaru, pa si je staviti na glavu«.
On uz to iskreno priznaje da muška razboritost dovodi ženu u prilično nezahvalan
položaj:
Žene uopće nisu u krivu kad odbijaju pravila uvedena na ovome svijetu,
tim više što su ih muškarci donijeli bez njih. Prirodno dolazi do spletaka i
razmirica između njih i nas. Postupamo s njima bezobzirno na sljedeći način:
nakon što smo otkrili da su neusporedivo sposobnije i strastvenije za ljubav
od nas... pripisali smo im prirodnu uzdržijivost kao najvišu i krajnju kaznu...
Želimo da su zdrave, snažne, u dobroj formi, dobro uhranjene i čedne
odjednom, to jest i tople i hladne. A brak za koji tvrdimo da ih štiti od
izgaranja donosi im uz naše običaje jako malo osvježenja.
300
briana
ugledna institucija svodi na običnu trgovinu pri kojoj se ženu tretira kao stvar. I tako
završava na zbunjujućim nelogičnostima Fiziologije braka, gdje možemo pročitati
sljedeće:
Ovaj je dio jasan kao hegelovska teorija. Ali Balzac nastavlja bez ikakve poveznice:
Nakon ovoga Balzac izlaže znanost braka. No brzo uočavamo da mužu nije toliko
bitno da bude voljen koliko da ne bude prevaren. Neće oklijevati nametnuti ženi
sumoran režim, uskratiti joj svaku kulturu, oglupaviti je s jedinim ciljem da očuva svoju
čast. Je li tu i dalje riječ o ljubavi? Želimo li pronaći smisao u tim maglovitim i
nepovezanim mislima, čini se da je muškarčevo pravo izabrati ženu putem koje će
zadovoljiti svoje potrebe u njihovoj općenitosti, općenitosti koja je jamstvo njegove
vjernosti: na njemu je zatim da probudi ljubav svoje žene primjenjujući određene
metode. Ali, je li doista zaljubljen ako se ženi zbog imetka ili potomstva? A ako nije, kako
će njegova strast biti dovoljno neodoljiva da izazove uzajamnu strast? I zar Balzac ne zna
da neuzvraćena ljubav, umjesto da sigurno privlači, naprotiv unesrećuje i užasava? Svu
njegovu neiskrenost jasno vidimo u Mémoires des deux jeunes mariées (Uspomenama
dviju mladih nevjesta), epistolarnom romanu s tezom. Louise de Chaulieu misli da se
brak temelji na ljubavi. Viškom strasti ubila je prvog muža, da bi potom sama umrla zbog
ljubomorne egzaltacije koju je osjećala prema drugome. Renée de L'Estorade je
žrtvovala osjećaje razumu, ali su joj radosti majčinstva to dovoljno nadoknadile i uspjela
je izgraditi stabilno zadovoljstvo. Najprije se pitamo koje prokletstvo - osim odluke
samog autora - brani zaljubljenoj Louise majčinstvo koje priželjkuje. Ljubav nikad nije
sprječavala začeće. A s druge strane reklo bi se da je, da bi zadovoljno prihvatila zagrljaje
301
briana
svojega supruga, Renée trebalo ono »licemjerje« koje je Stendhal prezirao kod »poštenih
žena«. Balzac opisuje njezinu prvu bračnu noć ovako:
Životinja koju nazivamo mužem, kako si se izrazila, nestala je, piše Renée
prijateljici. Jedne sam nježne večeri u njemu ugledala ljubavnika čije su mi
riječi doticale dušu i na čiju sam se ruku oslanjala s neizrecivim užitkom... U
mojem se srcu uzburkala znatiželja.... Svejedno znaj da ništa nije manjkalo od
onoga što čini ljubav najtežom, ni od nepredvidivosti koja na neki način služi
na čast tom trenutku: tajanstvene čari koje naša mašta od njega traži,
ukradeni pristanak, divna i dugo previđana naslada koja nam opterećuje
dušu dok je ne propustimo u stvarnost, sve zamamnosti su se tu slile u svojim
opčaravajućim oblicima.
Ovo se lijepo čudo očito nije često ponavljalo jer, nekoliko pisama poslije,
pronalazimo Renée u suzama: »Nekoć sam bila biće, a sada sam stvar«. Nakon noći
»bračne ljubavi« tješi se čitajući Bonalda. No ipak bismo voljeli znati kojom se metodom
muž u najtežem trenutku ženske inicijacije pretvorio u čarobnjaka. Metode koje Balzac
navodi u Fiziologiji braka bazične su: »Nikad ne započinjite brak silovanjem«, ili nejasne:
»Genij muža sastoji se od toga da spretno lovi nijanse užitka, osnažuje ih, daje im novi
stil, originalni izričaj.« Odmah dodaje da je »između dvoje ljudi koji se ne vole, taj genij
blud«. Upravo tako Renée ne voli Louisa, a s obzirom na to da nam je opisan, odakle joj
onda taj »genij«? Istina je da je Balzac cinično zaobišao to pitanje. Podcijenio je činjenicu
da ne postoje neutralni osjećaji i da nedostatak ljubavi, ograničenja i dosada lakše
proizvode zamjeranje, nestrpljenje, neprijateljstvo nego nježno prijateljstvo. Iskreniji je
u Ljiljanu u dolu i sudbina nesretne Madame de Mortsauf doima se mnogo manje
poučnom.
Pomiriti ljubav i brak takav je podvig da se u njemu može uspjeti samo uz pomoć
božanske intervencije. Tom se rješenju nakon kompliciranih okolišanja priklanja
Kierkegaard. On rado prokazuje paradoks braka:
Što je brak čudan izum! A ono što ga čini još čudnijim jest što ga se
smatra spontanim potezom. A ipak nijedan potez nije toliko odlučujući...
Toliko odlučujući čin trebalo bi uraditi spontano.278
Problem je sljedeći: ljubav i zaljubljivanje su sasvim spontani, brak je
odluka. Međutim, brak ili odluka da se želimo vjenčati trebaju probuditi
zaljubljivanje. To znači da ono što je najspontanije mora istodobno biti
najslobodnija odluka, i da se ono što je zbog spontanosti toliko neobjašnjivo
da ga moramo pripisati božanstvu mora dogoditi zbog refleksije i to toliko
zamorne refleksije da iz nje proizlazi odluka. Osim toga, jedna od stvari ne
mora slijediti drugu, odluka se ne treba prišuljati iza leđa, sve se mora
dogoditi simultano, dvije se stvari trebaju ujediniti u trenutku raspleta.279
Ovo pokazuje da voljeti ne znači stupiti u brak i da je prilično teško shvatiti kako
ljubav može postati zadaća. Ali paradoks ne straši Kierkegaarda. Čitav njegov esej o
278
In vino veritas.
279
Adskilligt om A'gteskabel (Mnoge stvari o braku).
302
briana
326
Što se žene tiče, razum nije njezina sudbina, ona nema »refleksije«. Tako »ona
prelazi s neposrednosti ljubavi na neposrednost religije«. Prevedena na jasan jezik, ova
bi doktrina značila da se muškarac koji voli odlučuje na brak činom vjere u Boga koji mu
jamči sklad osjećaja i dužnosti, a žena se želi udati čim zavoli. Poznavala sam neku staru
katoličku gospođu koja je još naivnije vjerovala u »sakramentsku ljubav na prvi pogled«.
Tvrdila je da supružnici u trenu kad pred oltarom izgovore konačno »da« osjećaju da im
se u srcima rasplamsala vatra. Kierkegaard doista priznaje da ranije mora postojati
»naklonost«, ali da obećanje njezina cjeloživotnog trajanja nije zato ništa manje čudesno.
No francuski romanopisci i dramatičari s kraja 19. stoljeća, ne uzdajući se toliko u
vrijednost sakramenta, nastoje ljudskijim sredstvima osigurati bračnu sreću. Odvažnije
od Balzaca razmatraju mogućnost integriranja erotike u zakonitu ljubav. Porto-Riche u
Amoureuse tvrdi da je seksualna ljubav neuskladiva s bračnim životom. Muž kojega je
iscrpila ženina strast traži svoj mir uz umjereniju ljubavnicu. No na poticaj Paula
Hervieua u zakon je upisano da je »ljubav« zadaća supružnika. Marcel Prévost mladom
suprugu propovijeda da ženu treba tretirati poput ljubavnice, diskretno ali pohotno
aludirajući na bračnu nasladu. Bernstein je dramatičar zakonite ljubavi: pokraj
nemoralne, lažljive, senzualne, kradljive i zločeste žene muž se doima kao mudro,
velikodušno biće, a naslućujemo da je i potentan i iskusan ljubavnik. Kao odgovor na
romane o preljubima pojavljuje se bezbroj romanesknih apologija braka. Čak je i Colette
pokleknula pred moralizatorskim valom u Raskalašenoj naivki [L'Ingénue libertine):
nakon što je opisala cinična iskustva mlade, nespretno razdjevičene, nevjeste, odlučuje
joj pružiti nasladu u naručju njezina muža. Slično tako Martin Maurice u pomalo
kontraverznoj knjizi nakon kratkog izleta u postelju umješnog ljubavnika vraća mladu
ženu mužu koji profitira od njezina iskustva. Iz drugih razloga i na drugi način današnji
Amerikanci, koji su ujedno puni poštovanja prema instituciji braka i individualisti,
umnažaju napore za pripajanje seksualnosti braku. Svake godine izlazi bezbroj knjiga o
inicijaciji u bračni život s namjerom da poduče supružnike da se prilagode jedno
drugome, a posebno da nauče muškarca kako da sa ženom postigne sretan sklad.
Psihoanalitičari i liječnici igraju uloge »bračnih savjetnika«. Prihvaća se da i žena ima
pravo na užitak i da muškarac treba usvojiti metode kojima će joj ga pružiti. No vidjeli
smo da uspješan seks nije samo stvar tehnike. Da mladić napamet nauči dvadeset
priručnika kao što su Što bi svaki suprug trebao znati, Tajna bračne sreće, Ljubav bez
straha, nema jamstva da će zato znati rasplamsati ljubav svoje tek vjenčane supruge. Ona
reagira na sveukupnu psihološku situaciju. A tradicionalni brak ne stvara ni otprilike
idealne uvjete za buđenje i razvitak ženske erotike.
303
briana
Kroz svoj djetinji jad djevojčica je osjetila kontrast između ceremonije obiteljske
proslave i životinjskog misterija velikoga zatvorenog kreveta. Komičnu i nepristojnu
stranu braka jedva i nalazimo u civilizacijama koje ne individualiziraju ženu: na Orijentu,
u Grčkoj, u Rimu. Životinjska funkcija tamo se pojavljuje u jednako općenitom obliku kao
i društveni rituali. Ali danas se na Zapadu muškarce i žene poima kao pojedince i
uzvanici na vjenčanju hihoću se jer će taj i taj muškarac i ta i ta žena u sasvim
280
»Danas u pojedinim predjelima Sjedinjenih Država doseljenici prve generacije još šalju okrvavljenu posteljinu
rodbini u Europi, kao dokaz konzumiranog braka«, stoji u Kinseyevu izvještaju.
281
Claudinin dom.
304
briana
Ako na dan vjenčanja kad se vratite kući stavite svoju nevjestu u bunar
da se namače tijekom noći, zapanjit će se. Uzalud joj onaj nejasni nemir...
Vidi, vidi, kaže si ona, dakle to je brak. Zato su sve toliko tajili. Dala sam
se uvući u ovu priču.
Ali, kako je uvrijeđena, neće ništa teći. Zato je možete uroniti u bunar na
dugo vremena i više puta, a da ne izazovete ikakvu sablazan u susjedstvu.
Ovaj dio Michauxove283 pjesme Nuit de noces (Prva bračna noć) dosta točno opisuje
situaciju. Danas su mnoge djevojke upućenije, ali njihov je pristanak i dalje apstraktan, a
njihovo razdjevičenje i dalje ima osobine silovanja. »Sigurno je više silovanja u braku,
nego izvan njega«, kaže Havelock Ellis. U svojem djelu Monatsschrift fur Geburtshilfe,
1889., deveti svezak IX., Neugebauer je naveo više od sto pedeset slučajeva povreda koje
je ženama nanio penis tijekom snošaja. Uzroci su bili grubost, pijanstvo, krivi položaj,
disproporcionalnost organa. Havelock Ellis izvještava da je neka gospođa u Engleskoj
ispitala reakciju na prvu bračnu noć šest inteligentnih udanih žena iz srednje klase: za
svih šest snošaj je bio vrsta šoka. Dvije od njih nisu ništa znale, dok su ostale mislile da
znaju, ali nisu bile ništa manje psihički traumatizirane. Adler je također inzistirao na
psihičkoj važnosti čina razdjevičenja.
Taj prvi trenutak u kojem muškarac dobiva sva svoja prava često
određuje cijeli život. Neiskusan i pretjerano uzbuđen muž može posijati
sjeme ženske neosjetljivosti i pretvoriti je svojim stalnim nespretnostima i
grubostima u trajnu anesteziju.
282
Les Etats nerveux d'angoisse (Nervozna stanja tjeskobe).
283
La nuit remue.
305
briana
Dosad smo vidjeli koje sve otpore mora prevladati djevica da bi ispunila svoju
seksualnu sudbinu: njezina inicijacija zahtijeva »rad«, ujedno fiziološki i psihički. Glupo
je i barbarski nastojati ga svesti na jednu noć. Apsurdno je pretvoriti tako tešku
operaciju kao što je prvi snošaj u dužnost. Ženu pritom još više muči činjenica da je
čudna operacija kojoj je podvrgnuta posvećena, da su je društvo, religija, obitelj i
prijatelji svečano predali suprugu kao gospodaru, a i to što joj čin obvezuje čitavu
budućnost, s obzirom na to da je brak još uvijek konačnog značaja. Tada se žena osjeća
zaista otkrivena u apsolutu: muškarac kojem je zauvijek zavjetovana u njezinim očima
utjelovljuje sveg Muškarca. I on se njoj otkriva u nepoznatom liku, strašno važnom jer će
joj on biti partner za cijeli život. Svejedno i samog muškarca muči naredba koja nad njim
vreba. On ima vlastite poteškoće, vlastite komplekse koji ga čine sramežljivim i
nespretnim ili naprotiv grubim. Brojni su muškarci impotentni upravo prve bračne noći
zbog same svečane prirode vjenčanja. Janet piše u Opsesijama i psihasteniji:
284
Vidi Stekelove opservacije citirane n prethodnom poglavlju.
285
Psychology of Women
286
Sažimamo ga prema Stekelu, La Femme frigide.
306
briana
bračne noći, tijekom koje se suprug nije pokazao muževnim. Tisuću je puta
trčao iz svoje u njezinu sobu da bi pokušao ponovno. Iz srama pred
sluškinjom koja je trebala napraviti krevete, prolio je crvenu tintu na plahtu
da bi sluškinja pomislila da je bilo krvi.
»Prva bračna noć« transformira erotsko iskustvo u test za koji svatko strepi da ga
neće položiti, previše opterećen vlastitim problemima da bi stigao velikodušno misliti na
drugoga. Njezin svečani karakter čini iskustvo zastrašujućim. Zato nije čudno da često
ženu zauvijek osudi na frigidnost. Ozbiljan problem s kojim se suočavaju supružnici je
sljedeći: ako on »suviše lascivno draška ženu«, nju to može sablazniti i uvrijediti. Izgleda
da ta bojazan uz ostalo paralizira američke muževe, i to, prema Kinseyevu izvještaju,
napose u sveučilišno obrazovanim parovima, jer su žene koje su svjesnije sebe snažnije
inhibirane. Međutim, ako je »poštuje«, ne uspijeva probuditi njezinu senzualnost. Ova
dilema proizlazi iz dvosmislenosti ženskog stava: mlada žena istodobno želi i odbija
zadovoljstvo. Zahtijeva suzdržanost zbog koje pati. Osim u iznimno sretnim slučajevima,
muž će se obavezno pokazati ili razvratnim ili nespretnim. Nije stoga čudno da su
»bračne dužnosti« često za ženu odbojna zadaća. Diderot kaže:287
Zaista, mnoge žene postanu majke i bake, a da nikad nisu iskusile sladostrašće, pa
čak ni uzbuđenje. Pokušavaju se izvući od »prljave dužnosti« liječničkim potvrdama ili
raznim izlikama. Kinseyev izvještaj ističe da u Americi velik broj supruga »izjavljuju da
smatraju da je učestalost snošaja već visoka i da bi voljele da muž ne želi toliko česte
odnose. Vrlo malo žena priželjkuje češće snošaje«. Vidjeli smo, međutim, da su erotske
mogućnosti žene gotovo beskonačne. To proturječje dokazuje da brak, koji je navodno
regulira, ubija žensku seksualnost.
U Thérèse Desqueyroux, Mauriac je opisao reakcije mlade »razumno udane« žene na
brak općenito i posebno na bračne dužnosti:
287
Sur les femmes (O ženama)
307
briana
Slijedi siroviji iskaz, iz ispovijesti dane Stekelu. Citirat ću ulomak koji se tiče
bračnog života. Riječ je o ženi od dvadeset i osam godina, odgojenoj u profinjenoj i
kultiviranoj sredini.
308
briana
na miru. Htjela sam biti veoma daleko od njega. Užasnuo me taj pokušaj bez
prethodnih milovanja. Smatrala sam ga divljačkim i često mu ga kasnije
predbacivala: to nije bilo divljaštvo već velika nespretnost i nedostatak
senzibilnosti. Sva su njegova nastojanja te noći bila uzalud. Jako sam se
rastužila, bilo me sram moje gluposti, mislila sam da sam ja kriva i
nenormalno građena... Naposljetku sam se zadovoljila njegovim poljupcima.
Deset dana poslije napokon me uspio razdjevičiti, snošaj je trajao samo
nekoliko sekundi i nisam osjetila ništa osim lagane boli. Bilo je to veliko
razočaranje! Zatim sam znala osjetiti malo užitka tijekom odnosa, ali je
uspjeh bio veoma težak, moj muž se i dalje trudio da postigne svoj cilj... U
Pragu sam u garsonijeri muževa brata zamišljala njegove osjećaje kad sazna
da sam spavala u njegovu krevetu. Tada sam doživjela prvi orgazam koji me
jako usrećio. Muž je sa mnom prvih tjedana vodio ljubav svaki dan. Opet sam
doživljavala orgazme, ali nisam bila zadovoljna jer su prekratko trajali, a ja
sam bila uzbuđena, na rubu plača... Nakon dva porođaja... snošaj je postao sve
manje zadovoljavajući. Rijetko je dovodio do orgazma, moj bi ga muž uvijek
doživio prije mene. Tjeskobno sam pratila svaki odnos (koliko će to još
trajati?). Kad bi se zadovoljio ostavljajući mene na pola puta, mrzila sam ga.
Katkad sam tijekom odnosa zamišljala rođaka ili liječnika koji me porodio.
Muž me pokušavao uzbuditi prstom... Jako bih se uzbudila, ali istovremeno
sam to smatrala sramotnim i nisam mogla uživati... Za čitavog trajanja našeg
braka nije nijedanput pomilovao nijedan dio mojeg tijela. Jednog mi je dana
rekao da se ne usudi sa mnom ništa uraditi... Nikad me nije vidio golu jer
bismo uvijek ostali u našim noćnim košuljama, imali smo odnose samo noću.
309
briana
Osim toga, čak u slučajevima kad tjelesna ljubav postoji prije braka ili se probudi
početkom medenog mjeseca, ona vrlo rijetko traje mnogo dugih godina. Dakako, za
seksualnu ljubav nužna je vjernost zato što želja dvoje zaljubljenih ljubavnika obavija
njihovu pojedinačnost. Ne žele da je osporavaju strana iskustva, žele biti jedno drugome
nezamjenjivi. Ali ta vjernost ima smisla samo ako je spontana. A spontano se čarolija
erotike vrlo brzo raspršuje. Čudesno je da daje svakom od ljubavnika, u trenutku i u
njegovoj tjelesnoj prisutnosti, biće čija je egzistencija beskonačna transcendencija.
Dakako da je posjedovanje tog bića nemoguće, ali je barem svatko od njih dotaknut na
povlašten i dirljiv način. No kad se pojedinci više ne žele dosegnuti zbog neprijateljstva,
gađenja, ravnodušja, erotska privlačnost nestaje. I gotovo jednako sigurno umire s
poštovanjem i prijateljstvom. Jer dvoje ljudskih bića koji se susreću u samom pokretu
njihove transcendencije, kroz svijet i njihove zajedničke pothvate, nemaju više potrebu
ujediniti se tjelesno. Štoviše, zbog činjenice da je takvo ujedinjenje izgubilo svoje
značenje, odbojno im je. Riječ incest koju izgovara de Montaigne je značajna. Erotika je
pokret prema Drugom, to joj je esencijalna priroda. No unutar para supružnici jedno za
drugoga postaju Isto. Između njih više nije moguća nikakva razmjena, nikakav dar ni
nikakvo osvajanje. Ako ostanu ljubavnici, često se toga srame. Osjećaju da seksualni čin
više nije intersubjektivno iskustvo u kojemu se svatko od njih nadilazi, već zaista
svojevrsna zajednička masturbacija. Bračna pristojnost prikriva činjenicu da jedno
drugog smatraju nužnim sredstvom zadovoljenja svojih potreba, ali će ona izletjeti na
vidjelo čim se ta pristojnost uskrati, na primjer u zapažanjima koja donosi doktor
Lagache u svojem djelu Priroda i forma ljubomore (Nature et forme de la jalousie). Žena
smatra muški ud svojevrsnom zalihom zadovoljstva koja joj pripada i s kojom škrtari
jednako kao s namirnicama koje čuva u ormaru: ako je muškarac podijeli sa susjedom,
neće ostati za nju. Sumnjičavo proučava njegovo donje rublje da se uvjeri da nije
288
La Vagabonde
310
briana
Prvi put kad sam došao k Rodinu, shvatio sam da mu kuća nije ništa doli
bezvrijedna nužnost: zaklon od hladnoće, krov pod kojim spava. Ostavljala ga je
ravnodušnim i ni najmanje na svijetu nije opterećivala njegovu samoću i kontemplaciju.
Dom je našao u sebi: sjenu, zaklon i mir. Postao je svoje vlastito nebo, svoja šuma i svoja
široka rijeka koju ništa više ne može zaustaviti.
312
briana
Ne zatvara za sobom vrata doma bez žaljenja. Kao mladoj djevojci, cijeli joj je svijet
bio domovina; pripadale su joj šume. Sada je ograničena na maleni prostor; Priroda se
svodi na veličinu jedne tegle geranija; zidovi zaklanjaju horizont. Jedna od junakinja
Virginije Woolf289 mrmlja:
Ali na sve će se načine potruditi zanijekati to ograničenje. Zatvara među svoja četiri
zida u manje ili više skupocjenim oblicima zemaljsku floru i faunu, egzotične zemlje,
prohujale epohe. Među njih zatvara svojeg muža koji za nju sažima ljudski kolektiv, i
dijete koje joj u prijenosnom obliku daje cijelu budućnost. Dom postaje centar svijeta i
čak njegova jedina istina. Kako točno primjećuje Bachelard, dom je vrsta »protusvemira
ili svemira naopako«, zaklon, utočište, špilja, utroba, štiti od prijetnji izvana: ta nejasna
vanjskost postaje nerealna. Posebice navečer, kad su prozorski kapci zatvoreni, žena se
osjeća poput kraljice. Svjetlost koju u podne baca univerzalno sunce smeta joj. Noću više
nije izvlaštena jer poništi sve što ne posjeduje. Vidi svjetlost pod sjenilom svjetiljke, koja
je njezina i koja osvjetljava isključivo njezinu kuću: ništa drugo ne postoji. Tekst Virginije
Woolf nam pokazuje kako se stvarnost koncentrira u kuću, dok se vanjski prostor
raspada:
[...] ...noć bijaše sada isključena staklenim oknima, koja, daleko od toga da bi
pružala bilo kakav točan prizor vanjskog svijeta, namreškaše ga tako neobično, da se
činilo kako ovdje, u unutrašnjosti sobe, vlada poredak i kopno; tamo vani, odražaj u
kojem stvari trepere i nestaju, vodenasto.
289
Valovi.
313
briana
Tko nije barem jednu zimu proveo pokraj kotla za iskuhavanje ne zna
ništa o određenom redu kvaliteta i veoma dirljivih emocija.
Treba ga - naglim pokretom - krcatog prljavim rubljem, jednim potezom
podignuti sa zemlje i prenijeti na štednjak gdje ga treba namjestiti na
poseban način, tako da sjedne točno na plamenik.
Pod njim treba raspiriti žar, tako da kuhanje krene postupno, često
opipavati tople ili goruće stijenke kotla, pa osluškivati dubinski unutarnji
290
Bachelard, La Terre et les rêveries du repos.
291
Liasses, La Lessiveuse.
314
briana
Ovakva dijalektika može kućanskim poslovima dati šarm igre: djevojčica se rado
zabavlja čisteći srebrninu, lašteći kvake. No da bi žena u njima pronašla pozitivna
zadovoljstva, mora posvetiti svoju brigu interijeru kojim se ponosi. Inače neće nikada
osjetiti zadovoljstvo u promatranju rezultata koje joj jedino može nadoknaditi trud.
Američki reporter292 koji je mjesecima živio među »siromašnim bijelcima« američkog
juga opisao je dirljivu sudbinu jedne od tamošnjih žena, ogrezle u neimaštinu, koja se
uzalud trsila napraviti od straćare ugodno mjesto za život. S mužem i sedmero djece
živjela je u toj daščari kojoj su zidovi bili prekriveni čađom, a po podu su gmizali žohari.
Pokušala je »uljepšati kuću«. U glavnoj sobi plavičasto ožbukan kamin, stol i nekoliko
slika na zidu podsjećali su na nekakav oltar. No straćara je i dalje bila straćara i gospođa
G. reče sa suzama u očima: »Oh, koliko mrzim ovu kuću! Čini mi se da je ništa na svijetu
ne bi moglo uljepšati!« Mase žena tako dijele samo stalno jedan te isti umor koji se
ponavlja u bitki koja nikad ne donosi pobjedu. Čak i u povlaštenijim slučajevima ta
pobjeda nikad nije konačna. Malo je zadataka koji se poput kućanskih mogu usporediti
sa Sizifovim poslom. Dan za danom valja prati posuđe, brisati prašinu s namještaja,
krpiti rublje koje će sutra opet biti prljavo, prašnjavo, poderano. Kućanica se iscrpljuje
tapkajući u mjestu. Ništa ne čini. Samo perpetuira sadašnjost. Nije dojma da osvaja
pozitivno Dobro nego da se beskonačno bori protiv Zla. Ta se borba obnavlja svaki dan.
Znamo priču o sobaru koji je potišteno odbio ulaštiti gospodareve čizme: »Čemu? Sutra
će trebati ponovno.« Mnoge još nepomirene djevojke dijele tu obeshrabrenost. Sjećam se
sastavka jedne šesnaestogodišnje učenice koji je počinjao otprilike ovako: »Danas je dan
velikog čišćenja. Čujem buku usisavača koji mama vuče po dnevnoj sobi. Htjela bih
pobjeći. Kunem se da kad odrastem u mojoj kući nikad neće biti dana velikog čišćenja.«
Dijete zamišlja budućnost kao beskonačno uspinjanje prema tko zna kakvom vrhuncu.
Odjednom u kuhinji gdje majka pere posuđe djevojčica shvati da već godinama svako
poslijepodne u isto doba te ruke uranjaju u masnu vodu i čiste porculan grubom
kuhinjskom krpom. I do smrti će biti podčinjene istim ritualima. Jelo, spavanje, čišćenje...
godine se više ne uspinju prema nebu, slažu se identične i sive u vodoravnu plahtu. Svaki
dan oponaša prethodni. To je vječita, nepotrebna i beznadna sadašnjost. U noveli pod
292
James Agee, Let us Now Praise Famous Men.
315
briana
nazivom Prašina (La Poussiere293) Colette Audry je pronicavo opisala tužnu uzaludnost
aktivnosti koja se obrušava na vrijeme:
Sutradan kad je prolazila metlom ispod sofe, pokupila je nešto što je prvo
smatrala starim komadom vate ili velikim perom. No to je bilo samo klupko
prašine kakve nastanu na visokim ormarima koje zaborave pobrisati ili iza
pokućstva, između zida i drveta. Zamislila se na neko vrijeme nad tom
čudnom tvari. Tako, žive ovdje osam do deset tjedana i već se klupko prašine,
usprkos Juliettinoj budnosti, stiglo stvoriti, narasti, skriveno u svojoj sjeni
poput onih sivih čudovišta koja su je plašila kad je bila mala. Tanak sloj
prašine navješćuje nemar, početak dizanja ruku, to je neopipljiv talog zraka
koji udišemo, odjeće koja leprša, vjetra koji ulazi kroz otvorene prozore. No
ovo klupko već predstavlja drugi stadij prašine, prašinu koja pobjeđuje,
zgušnjavanje koje poprima oblik i talog postaje otpad. Bilo je gotovo lijep
prizor, onako prozirno i lagano poput kite kupina, ali zagasitije.
... Prašina je brzo pobijedila svu usisavajuću snagu na svijetu. Dočepala se
svijeta i usisavač je bio još samo predmet koji svjedoči o tome što je sve
ljudska vrsta sposobna pokvariti od rada, materije i domišljatosti da bi se
borila protiv neumoljivog prljanja. Bio je otpad koji je postao sredstvo...
Njihov zajednički život bio je svemu uzrok, njihovi maleni obroci koji su
ostavljali otpatke, prašine od obje koje su se miješale posvuda... Svako
kućanstvo izlučuje te komadiće smeća koje treba uništiti da bi se napravilo
mjesta novima... Kako provodimo život - a sve da bismo izašle u svježe
opranoj bluzi koja privlači poglede prolaznika, da bi izgledalo da je vašem
mužu inženjeru dobro u životu. U Margueritinoj glavi ponavljale su se upute:
paziti na njegu parketa... za njegu bakra, rabiti... bila je zadužena za njegu
dvoje beznačajnih bića do kraja života.
Pranje, glačanje, metenje, opažanje gruda prašine skrivenih pod mrakom ormara,
to je zaustavljanje smrti, ali i odricanje života. Vrijeme naime jednim potezom stvara i
razara, a kućanica prima samo njegov negirajući aspekt. Njezin stav je stav manihejca.
Maniheizmu nije samo svojstveno da priznaje dva principa, dobar i zao, nego i tvrdi da
se dobro postiže ukidanjem zla, a ne pozitivnim pokretom. U tom smislu kršćanstvo
teško da je manihejsko unatoč postojanju vraga, jer se s đavlom najbolje boriti
posvećujući se Bogu, a ne baveći se đavlom da bi ga se pobijedilo. Sve doktrine
transcendencije i slobode podređuju poražavanje zla napretku prema dobru. No žena
nije pozvana na izgradnju boljeg svijeta. Kuća, soba, prljavo rublje i parket su fiksne
stvari: ona može beskonačno izbacivati loše principe koji se u njih uvuku. Napada
prašinu, mrlje, blato, prljavštinu. Bori se s grijehom, bije bitku sa Sotonom. No tužna je
sudbina vječito odbijati neprijatelja umjesto da se okrene prema pozitivnim ciljevima.
Kućanica je često podnosi u bijesu. Bachelard u vezi nje rabi riječ »zločestoća«, a
nalazimo je i kod psihoanalitičara. Za njih je kućanska manija vrsta sadomazohizma.
Svojstvo manija i loših navika jest da natjeraju slobodu da želi ono što ne želi. Manična
kućanica bjesomučno se bori s prašinom zato što prezire sudbinu negativnosti,
prljavštine, zla, i tako prihvaća sudbinu koja joj se gadi. Preko otpada koji za sobom
ostavlja svaka živuća ekspanzija napada život sam. Čim živo biće uđe u njezino područje,
293
Iz zbirke novela On joue perdant.
316
briana
u očima joj zasja zla iskra: »Obriši noge, ne radi nered, ne diraj to.« Željela bi spriječiti
okolinu da diše. I najmanji dah je prijetnja. Svaki događaj prijeti nezahvalnim radom.
Djetetov pad znači rupu koju treba zakrpati. Kako u životu vidi samo najavu raspadanja i
zahtjev za beskonačnim naporom, gubi svaku radost življenja. Poprima strog pogled,
zabrinut i ozbiljan izraz lica, uvijek na straži. Brani se oprezom i škrtošću. Zatvara
prozore jer će se sa suncem uvući i kukci, klice i prašina. Uostalom, sunce nagriza svilene
tapete. Stari naslonjači skriveni su pod pokrivačima i natopljeni naftalinom: od svjetlosti
bi izblijedjeli. Zadovoljstvo joj ne pričinja ni pokazivanje svojega blaga posjetiteljima:
divljenje prlja. To nepovjerenje pretvara se u gorčinu i izaziva neprijateljstvo prema
svemu što živi. Često se spominju one buržujke iz provincije koje navlače bijele rukavice
da bi se uvjerile da na njihovu pokućstvu nije ostalo neke nevidljive prašine. Tu vrstu
žena pogubile su prije nekoliko godina sestre Papin. Mržnja tih žena prema prljavštini ne
razlikuje se od mržnje prema njihovim slugama, svijetu i njima samima.
Malobrojne žene izaberu tako turoban porok već u mladosti. One koje velikodušno
vole život su od njega zaštićene. Colette nam pripovijeda o Sido:
U toj nervozi, ljutnji uživaju frigidne ili frustrirane žene, stare cure, razočarane
supruge, one koje je muž osudio na samotan i prazan život. Poznavala sam i jednu
staricu koja je svakoga jutra ustajala u pet sati da bi pregledala svoje ormare i ponovno
ih počela sređivati. Navodno je s dvadeset godina bila vesela i koketna. Zarobljena na
udaljeno imanje, s mužem koji ju je zapostavljao i jednim djetetom, ona se odala
pravljenju reda kao što se drugi odaju piću. U Elise iz Chroniques maritales294 sklonost
kućanskim poslovima proizlazi iz očajničke potrebe vladanja nekim svemirom, životnog
veselja i volje za dominacijom koja se bez objekta pretvara u prazan hod. To je i izazov
upućen vremenu, svemiru, životu, muškarcima, svemu što postoji.
Od devet sati i večere ona pere. Ponoć je. Drijemao sam, ali me njezina
hrabrost vrijeđa, jer kao da napada moj odmor pretvarajući ga u lijenost.
Elise: Želiš li očistiti, ne smiješ se bojati prvo zaprljati ruke.
I kuća će uskoro biti toliko čista da se više nećemo usuditi u njoj živjeti.
Ima divana, ali da legneš pokraj njih, na parket. Jastuci su previše čisti. Bojiš
se da ćeš ih zaprljati ili zgužvati ako na njih položiš glavu ili noge, a svaki put
kad stanem na sag, slijedi me ruka, oboružana spravom ili krpom da izbriše
moj trag.
Navečer:
- Gotovo je.
294
Jouhandeau, Chroniques maritales.
317
briana
Kućanski poslovi doista ženi omogućuju beskonačan bijeg daleko od sebe same.
Chardonne s pravom kaže:
Taj bijeg i sadomazohizam u kojem žena ustraje na štetu objekata i na svoju štetu
često ima upravo seksualni značaj. »Kućanski poslovi koji zahtijevaju tjelesnu
gimnastiku su bordel dostupan ženi«, tvrdi Violette Leduc.295 Upada u oči činjenica da je
sklonost čišćenju od najveće važnosti u Holandiji gdje su žene gladne i u puritanskim
društvima koja tjelesne užitke suprotstavljaju idealu reda i čistoće. Mediteranski jug ne
živi u veseloj prljavštini samo zbog oskudice vode. Ljubav prema putenosti i njezinoj
animalnosti vodi do toleriranja ljudskog mirisa, nečistoće i čak štetočina.
Priprema obroka je pozitivniji i često veseliji posao od čišćenja. Najprije
podrazumijeva kupnju koja je za mnoge kućanice omiljeni dio dana. Kućna usamljenost
ženi pada tim teže što joj rutinski zadaci ne zaokupljaju u potpunosti duh. Sretna je kad,
u gradovima juga, može šivati, prati, guliti povrće dok sjedi na kućnom pragu i čavrlja.
Muslimankama koje su napola zatočene u kući veliku pustolovinu predstavlja odlazak do
rijeke po vodu. U jednom seocetu u Kabiliji žene su srušile bunar koji su vlasti dale
izgraditi na trgu. Zajednički silazak svako jutro do vadija podno brda bio im je jedina
zabava. Obavljajući kupnju, žene u redovima, trgovinama, na uličnim uglovima vode
razgovore kojima potvrđuju »vrijednosti domaćice« iz kojih svaka od njih crpi smisao
vlastite važnosti. Osjećaju se kao članice neke zajednice koja se, na trenutak, postavlja
prema društvu muškaraca kao esencijalno prema neesencijalnom. No kupnja je
ponajprije veliko zadovoljstvo: otkriće, gotovo izum. Gide u svojem dnevniku primjećuje
da su muslimani zamijenili kockanje koje im je strano otkrivanjem skrivenih blaga. U
tome leži poezija i pustolovnost trgovačkih civilizacija. Kućanica je nesvjesna
neosnovanosti kocke, ali lijepa glavica kupusa i fini camembert blaga su koja trgovac
lukavo skriva i koja mu treba oteti. Između prodavača i kupca uspostavlja se odnos
borbe i lukavstva: kupčev je izazov priskrbiti si najbolju robu za najmanju cijenu.
Golema važnost koja se daje najpomnijoj štedljivosti ne može se objasniti samo brigom
za ograničeni budžet: valja i dobiti partiju. Dok sumnjičavo proučava štandove, kućanica
se osjeća poput kraljice. Svijet joj je, sa svojim bogatstvima i zamkama, prostrt pod
nogama da si uzme plijen. Osjeća kratkotrajan trijumf kad isprazni torbu za kupnju na
stol. U ormar slaže konzerve i nekvarljive namirnice koje je štite od budućnosti i sa
zadovoljstvom promatra jednostavnost povrća i mesa koje će podčiniti svojoj moći.
295
L'Affamee
318
briana
Plin i električna energija su uništili čaroliju vatre. No na selu mnoge žene još znaju
za užitak raspirivanja živih plamičaka iz beživotnih cjepanica. Kad se vatra zapali, žena
se pretvori u čarobnicu. Običnim potezom ruke - kad tuče jaja, mijesi tijesto - ili magijom
vatre, preobražava tvari; materija postaje hrana. Opet nam Colette opisuje čaroliju te
alkemije:
Drveni pepeo slasno skuha sve što mu povjerimo. Kad se jabuka, kruška
ukopa u vrući pepeo, izlazi iz njega naborana, dimljena, ali pod kožom meka
kao pamuk. Koliko god bilo jednostavno ispeći jabuku u kuhinjskoj peći,
daleko je ta od one marmelade pod svojim izvornim plaštem, krcate okusom,
koja nije izgubila - pod uvjetom da znate što radite - nijednu jedinu kapljicu
meda... Visoki tronožni kotao čuvao je prosijani pepeo koji nikad nije vidio
vatru. Ali krcat krumpirima položenim tako da se ne dodiruju, crnih nogu
zakopanih u žeravicu, kotao nam je davao snježnobijele, kipuće, pahuljaste
gomolje.
319
briana
pretvarati kupnju u lov na blago ili se oduševljavati sjajem slavine. Najviše upravo pisci, i
muškarci i žene, lirski uzdižu takve trijumfe jer se ili ne bave ili rijetko bave kućanskim
radom. Kad je svakodnevan, takav rad postaje monoton i makinalan. Isprekidan je
očekivanjem: treba pričekati da voda zavre, da se pečenje ispeče kako treba, da se rublje
osuši. Čak i kad se organizira različite zadatke, ostaju dugi trenuci pasivnosti i praznog
hoda. Zadaci se većinu vremena obavljaju s dosadom. Oni su samo neesencijalni
posrednik između sadašnjeg života i života sutra. Ako je pojedinac koji ih izvršava
produktivan, kreativan, ti se poslovi uklope u njegovu egzistenciju prirodno kao i
organske funkcije. Zato se svakodnevni poslovi doimaju mnogo manje tužnima kad ih
obavljaju muškarci. Njima oni predstavljaju samo negativne i moguće trenutke iz kojih
žure pobjeći. No sudbinu žene-sluškinje čini nezahvalnom podjela rada koja je cijelu
osuđuje na općenito i neesencijalno. Nastamba i hrana su korisne životu, ali mu ne
pružaju smisao. Kućaničini neposredni ciljevi samo su sredstva, a ne istinski ciljevi, i u
njima se odražavaju samo anonimni projekti. Da bi se svim srcem dala u posao,
razumljivo je da pokušava u njega uključiti svoju posebnost i dati apsolutnu vrijednost
postignutim rezultatima. Domaćica tako ima svoje rituale, svoja praznovjerja, stalo joj je
do toga da na svoj način prostre stol, uredi dnevnu sobu, zakrpa rublje, skuha jelo.
Uvjerava se da osim nje nitko ne bi mogao napraviti tako dobru pečenku ili nešto tako
dobro ulaštiti. Ako joj muž ili kći žele pomoći ili se pokušavaju samostalno snaći, otima
im iglu, metlu iz ruku. »Ti ne znaš zašiti dugme.« Dorothy Parker297 je sa sažalnom
ironijom opisala bespomoćnost mlade žene koja je uvjerena da u uređivanje doma mora
unijeti osobnu notu, ali ne zna kako to učiniti.
Žena gubi mnogo vremena i truda u toj potrazi za originalnošću ili jedinstvenim
savršenstvom. To njezinu radu daje značaj »pedantnog i neurednog posla, bez kočnica i
granica« na koji upozorava Chardonne i zbog kojega je toliko teško ocijeniti teret koji
doista predstavljaju kućanske brige. Prema nedavnoj anketi (koju su 1947. objavile
novine Combat pod potpisom C. Heberta), udane žene posvećuju otprilike tri sata i
četrdeset pet minuta kućanskom radu (čišćenju, kupnji namirnica itd.) svakoga radnog
dana i osam sati danima vikenda, odnosno trideset sati tjedno, što odgovara tri četvrtine
tjednoga radnog vremena radnice ili zaposlenice. To je strašno puno ako žena uz to ima i
297
Too bad!
320
briana
zanimanje. I malo ako nema ništa drugo za raditi (tim više što radnica i zaposlenica gube
vrijeme na putovanje na i s posla kojemu ovdje nema ekvivalenta). Briga za djecu, ako su
brojna, znatno pogoršava ženski umor: majka siromašne obitelji iscrpljuje se svaki od
kaotičnih dana. S druge strane buržujke koje imaju ispomoć su gotovo dokone, a cijena
toga slobodnog vremena je dosada. Iz dosade mnoge kompliciraju i beskonačno
umnažaju svoje zadatke tako da postanu naporniji od kvalificiranog rada. Prijateljica
koja je pretrpjela živčani slom pričala mi je da je, kad je bila zdrava, održavala kuću
gotovo bez razmišljanja i da joj je ostajalo vremena za mnogo zahtjevnije interese. Kad ju
je neurastenija spriječila da se posveti tim drugim obavezama, dopustila je da je
progutaju kućanski poslovi i tada se, premda im je posvećivala čitave dane, mučila da s
njima izađe na kraj.
Najtužnije je to što takav rad ne rezultira trajnim ostvarenjem. Što ga pažljivije
obavlja, žena više dolazi u napast da svoj rad smatra svrhom po sebi. Nad kolačem koji je
izvadila iz pećnice uzdiše: zaista ga je šteta pojesti! Zaista je šteta što muž i djeca vuku
svoje blatnjave noge po ulaštenom parketu. Čim se stvari rabe, uprljaju se ili unište. Već
smo vidjeli da dolazi u iskušenje da ih povuče iz bilo kakve uporabe. Jedna čuva pekmeze
dok se na njima ne stvori plijesan. Druga drži dnevnu sobu pod ključem. Ali nemoguće je
zaustaviti vrijeme. Namirnice privlače štakore. Crvi se bace na posao. Deke, zavjese,
odjeću napadaju moljci. Svijet nije san od kamena, sačinjen je od mutne supstancije kojoj
prijeti raspadanje. Jestiva stvar jednako je sumnjiva kao Dalijeva čudovišta od mesa:
doimala se inertno i anorganski, ali su je skrivene ličinke pretvorile u leš. Kućanica koja
se otuđuje u stvarima ovisi, kao i stvari, o čitavom svijetu: rublje potamni, pečenje
zagori, porculan se razbije. To su apsolutne katastrofe jer stvari kad se unište, unište se
nepovratno. Kroz njih nije moguće postići trajnost i sigurnost. Ratovi i njihove pljačke i
bombe ugrožavaju ormare i kuću.
Stoga se kućanski rad mora konzumirati. Od žene čiji se zahvati završavaju tek
njihovom destrukcijom zahtijeva se stalno odricanje. Da bi na to pristala bez žaljenja, ta
sićušna uništenja moraju negdje donijeti radost, zadovoljstvo. No kako se kućanski rad
troši na održavanje status quo, muž pri povratku kući opaža nered i nemar, ali red i
čistoću uzima zdravo za gotovo. Pozitivnije zanimanje gaji prema dobro pripremljenom
obroku. Trenutak kuharičina trijumfa je onaj kad stavi na stol uspjelo jelo: muž i djeca ga
toplo dočekuju, ne samo verbalno, nego i radosno ga jedući. Kulinarska alkemija se
nastavlja, hrana postaje hilus i krv. Održavanje tijela je od konkretnije i vitalnije važnosti
od održavanja parketa. Kuharičin trud transcendira prema budućnosti na očit način.
Međutim, oslanjanje na tuđu slobodu možda je manje uzaludno od otuđivanja u
stvarima, ali je jednako opasno. Kuharičin rad pronalazi svoju istinu tek u ustima
njezinih gostiju. Potrebne su joj njihove pohvale. Zahtijeva da cijene njezina jela, da
uzimaju repete. Smeta joj ako više nisu gladni: do te mjere da se više ne zna jesu li prženi
krumpiri namijenjeni mužu ili muž prženim krumpirima. Ta je dvojakost prisutna u
cjelokupnom stavu žene kućanice: održava kuću za svojeg muža, ali i očekuje od njega da
sav novac koji zaradi da za kupnju namještaja ili hladnjaka. Želi ga usrećiti, ali od
njegovih aktivnosti podupire samo one koje se uklapaju u okvir sreće koju je izgradila.
Bilo je razdoblja u kojima su takva očekivanja uglavnom bivala zadovoljena. U doba
kad je sreća bila i ideal muškarca, kad je prije svega bio privržen domu, obitelji i kad su
se i sama djeca htjela definirati putem roditelja, tradicija, prošlosti. Tada je ona koja je
upravljala ognjištem, predsjedala stolom bila priznata kao vladarica. Ona i dalje igra tu
slavnu ulogu kod nekih zemljoposjednika, kod nekih bogatih seljaka koji s vremena na
vrijeme perpetuiraju patrijarhalno društvo. No sve u svemu, brak je danas relikt
izumrlih običaja i položaj supruge je mnogo nezahvalniji nego nekada, jer još uvijek ima
321
briana
iste obaveze, ali joj one više ne daju ista prava. Ima iste zadatke, a za njihovo izvršavanje
ne dobiva ni nagradu niti čast. Muškarac se danas ženi da bi se usidrio u imananeciji, ali
ne i da se u nju zatvori. Želi dom, ali želi i ostati slobodan da iz njega pobjegne. Skrasi se,
ali u srcu često ostane lutalica. Ne prezire sreću, ali je i ne pretvara u svrhu samoj sebi.
Ponavljanje mu je dosadno. Traži nešto novo, rizik, otpore koje treba svladati,
drugarstva, prijateljstva koja ga otimaju samoći u dvoje. Djeca još više od muža žele
nadmašiti granice doma. Njihov je život drugdje, pred njima. Dijete vječito želi ono
drugo. Žena nastoji izgraditi svijet trajnosti i kontinuiteta: muž i djeca žele nadići
situaciju koju ona stvara i koja je njima samo datost. Zato se - ako nije sklona prihvatiti
neizvjesnost aktivnosti kojima posvećuje cijeli svoj život - dovodi do toga da silom
nameće svoje usluge: iz majke i kućanice pretvara se u maćehu i furiju.
Tako ženi rad koji obavlja u kući ne daje autonomiju. Nije izravno koristan
zajednici, ne vodi u budućnost, ništa ne proizvodi. Dobiva značenje i dostojanstvo samo
kad je uključen u egzistencije koje se proizvodnjom ili djelovanjem nadilaze prema
društvu: dakle, daleko od toga da oslobađa matronu, kućanski je rad čini ovisnom o
mužu i djeci. Kroz njih opravdava svoju egzistenciju, a ona u njihovim životima
predstavlja samo neesencijalno posredovanje. To što je iz njezinih zakonskih obaveza
izbrisana riječ »poslušnost«, ne mijenja nimalo njezin položaj. Položaj joj se ne temelji na
onome što žele supružnici, nego na samoj strukturi bračne zajednice. Ženi nije
dopušteno napraviti pozitivno djelo i zato biti prepoznata kao potpuna osoba. Koliko god
bila cijenjena, žena je podčinjena, sporedna, parazit. Njezino je teško prokletstvo to što
ni sami smisao njezine egzistencije nije u njezinim rukama. Zato uspjesi i neuspjesi
bračnog života mnogo teže padaju njoj nego muškarcu: on je građanin, proizvođač, pa
tek onda muž. Ona je prije svega, a često i isključivo, supruga. Rad je ne izvlači iz njezine
situacije, dapače, iz te situacije njezin rad dobiva ili ne dobiva svoju cijenu. Ako je puna
ljubavi i velikodušno odana, radosno će obavljati svoje zadatke. Ako ih obavlja ljuta, činit
će joj se bezličnim obavezama. U njezinoj sudbini oni će uvijek igrati samo neesencijalnu
ulogu. Neće biti od pomoći ni u metamorfozama bračnog života. Stoga moramo
razmotriti kako se konkretno živi ta sudbina, esencijalno definirana »službom« u
krevetu i »službom« u kućanstvu, u kojoj žena dobiva dostojanstvo samo ako prihvati
svoju podložnost.
Kriza vodi mladu djevojku iz djetinjstva u adolescenciju, a još akutnija kriza je gura
u život odrasle osobe. Nemiru koji u žene lako izaziva pomalo nagla seksualna inicijacija
pridružuju se tjeskobe svojstvene svakom »prijelazu« iz jednog stanja u drugo. Nietzsche
piše:
322
briana
smještala u prostor, vrijeme, stvarnost.298 No prije ili kasnije morala bi se u njih vratiti.
Nikada ne ulazi bezbrižna u svoj novi dom. Povezana je s očevim domom mnogo više od
mladića. Odvajanje od obitelji znači konačno odvikavanje od sise. Tada upoznaje strah
od napuštanja i opojnu slobodu. Razdvajanje, ovisno o slučaju, boli manje ili više. Ako je
već prekinula veze koje su je spajale s ocem, s braćom i sestrama, i posebice s majkom,
ostavlja ih bez drame. Ako oni njome još uvijek dominiraju i praktički može ostati pod
njihovom skrbi, manje će osjetiti promjenu u svojoj situaciji. No obično se, čak i ako se
bila željela izvući iz očeve kuće, osjeća zbunjeno, razdvojena od maloga društva u koje je
bila integrirana, odsječena od svoje prošlosti, svojega dječjeg svemira sigurnih principa i
zajamčenih vrijednosti. Samo strastven i pun erotski život može ženu ponovno uroniti u
mir imanencije. No obično je isprva više potresena nego ispunjena. Seksualna inicijacija,
bez obzira na to koliko bila uspješna, samo pothranjuje njezin nemir. Dan nakon
vjenčanja javljaju se u žene mnoge reakcije slične reakcijama na prvu mjesečnicu. Često
osjeća gađenje prema tom vrhovnom otkrivanju svoje ženskosti i strah pri pomisli da će
se to iskustvo ponoviti. Osjeća i gorko razočaranje dana poslije. Kad je dobila prvu
mjesečnicu, djevojčica je tužno shvatila da nije postala odrasla. Razdjevičena mlada žena
je odrasla osoba, napravila je posljednji korak, i što sad? To je mučno razočaranje k tome
povezano sa samim brakom koliko i s razdjevičenjem. Žena koja je već »bila« sa svojim
zaručnikom ili je već »bila« s drugim muškarcima, ali joj brak predstavlja potpuno
pristupanje životu odrasle osobe, u mnogo će slučajeva jednako reagirati. Početak
nekoga pothvata izaziva oduševljenje. Ali ništa ne deprimira više od otkrivanja sudbine
nad kojom više nemamo utjecaja. S te se konačne i nepromjenjive podloge izdiže sloboda
u svojoj najnepodnošljivijoj bezrazložnosti. Prije, kad ju je štitio roditeljski autoritet,
djevojka se koristila svojom slobodom u pobuni i nadi. Rabila ju je da odbaci i prevlada
situaciju u kojoj je istodobno pronalazila sigurnost. Iz toploga obiteljskog krila
transcendirala se upravo prema braku. Sada je udana i pred njom nema druge
budućnosti. Za njom su se zatvorila vrata doma: tu će biti cijeli njezin dio na zemlji.
Točno zna koji su joj zadaci namijenjeni: isti oni koje je obavljala njezina majka. Dan za
danom ponavljat će se isti rituali. Kao mlada djevojka, bila je praznih ruku, ali u
nadanjima i snovima posjedovala je sve. Sada je dobila djelić svijeta i s tjeskobom
razmišlja: to je samo to, zauvijek. Zauvijek taj muž i ta kuća. Nema više što očekivati, više
ništa važno za željeti. Svejedno se boji tih novih odgovornosti. Čak i ako je muž stariji i
autoritaran, činjenica da s njim ima seksualne odnose oduzima mu dio prestiža. On joj ne
može zamijeniti oca, a kamoli majku, ne može je osloboditi iz slobode. U samoći novog
doma, žena se, vezana za čovjeka koji joj je više-manje stran, ne više dijete nego supruga,
predodređena da postane majka, osjeća paralizirano. Definitivno je odvojena od majčina
krila, izgubljena usred svijeta u kojem je ne priziva nijedan cilj, napuštena u zaleđenoj
sadašnjosti, te otkriva dosadu i bezličnost čiste faktičnosti. Ta je nesreća izvanredno
izražena u dnevniku mlade grofice Tolstoj. Ona se s ushićenjem udala za velikog pisca
kojemu se divila. Nakon strastvenih zagrljaja kojima se prepustila na drvenom balkonu
kuće u Jasnoj Poljani, shvaća da joj se zgadila tjelesna ljubav, da je daleko od svojih,
odsječena od svoje prošlosti, s muškarcem za kojega je bila zaručena osam dana, koji ima
sedamnaest godina više od nje i prošlost i interese koji su joj potpuno strani. Sve joj se
čini praznim, zaleđenim. Život joj se pretvorio u drijemež. Citirat ću dio u kojem Sofija
Tolstoj govori o početku svojega braka i stranice dnevnika koje se tiču njegovih prvih
godina.
298
Književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća često je smještala razdjevičenje u spavaća kola u vlaku, što je način da
ga se ne smjesti »nigdje«.
323
briana
Mučan, bolan osjećaj obuhvatio mi je grlo i stezao ga. Tada sam shvatila
da je stigao čas da napustim zauvijek svoju obitelj i sve one koje sam duboko
ljubila i s kojima sam oduvijek živjela... Počeli su oproštaji, bilo je grozno...
Evo posljednjih minuta. Namjerno sam za kraj sačuvala oproštaj s majkom...
Kad sam se izvukla iz njezina zagrljaja i bez osvrtanja uputila u kola, ona je
ispustila žalostan krik koji cijeli život nisam mogla zaboraviti. Neprestano je
padala jesenska kiša... Zbijena u kutu, pregažena umorom i tugom, pustila
sam suze da slobodno teku. Lav Nikolajevič doimao se prilično iznenađenim,
čak nezadovoljnim... Kad smo izašli iz grada, u dubini duše sam osjetila
strah... Tama me tištala. Nismo si rekli gotovo ništa do prvog stajanja, ako se
ne varam u Birjuljevu. Sjećam se da je Lav Nikolajevič bio vrlo nježan i
obasipao me pažnjom. U Birjuljevu su nam dali sobe, navodno careve, velike
sobe s pokućstvom presvučenim crvenim ripsom, kojima je nedostajalo
gostoljubivosti. Donijeli su nam samovar. Šutjela sam poput osuđenice,
skvrčena u kutu divana. »Dobro«, reče mi Lav Nikolajevič, »bi li nam učinila
čast?« Poslušala sam i poslužila čaj. Bila sam zbunjena i nisam se mogla
osloboditi nekakve strepnje. Nisam se usuđivala obraćati se Lavu
Nikolajeviču s »ti« i izbjegavala sam ga zvati imenom. Još sam mu dugo
nastavila govoriti »vi«.
Dvadeset i četiri sata poslije stižu u Jasnu Poljanu. Sofija nastavlja sa svojim
dnevnikom 8. listopada. Uznemirena je. Muči je činjenica da njezin muž ima prošlost.
Sutradan zapisuje:
324
briana
Očito je da mlada žena tih šest prvih mjeseci pati zbog razdvajanja od svoje obitelji,
zbog svoje usamljenosti, zbog konačnog oblika koji je poprimila njezina sudbina. Prezire
tjelesne odnose sa svojim mužem i dosađuje se. Tu dosadu sve do suza osjeća
Colettina299 majka nakon prvog vjenčanja koje su joj nametnula braća:
299
Claudinin dom
325
briana
Iz toga nemira često kod mlade žene nastaju stanja duge melankolije i različitih
psihoza. Posebice osjeća, u obliku različitih neurotičnih opsesija, vrtoglavost svoje
prazne slobode. Na primjer, razvija fantazije o prostituciji koje smo već susreli kod
mlade djevojke. Pierre Janet300 navodi slučaj mlade udane žene koja nije mogla podnijeti
da ostane sama u stanu jer je dolazila u iskušenje da stane na prozor i namiguje
prolaznicima. Druge su abulične prema svijetu koji se »više ne doima stvarnim«, koji
ispunjavaju duhovi i scenografija od oslikanog kartona. Ima i onih koje se trude negirati
svoju odraslost, koje će je ustrajno negirati cijeli svoj život. Takva je primjerice
pacijentica koju Janet naziva Qi:
300
Les Obsessions et la psychastenie.
326
briana
me drže na krilu, miluju po kosi... Ali ne, ja sam gospođa, majka obitelji. Treba
održavati kuću, biti ozbiljna, samostalno misliti... Oh, kakav život!«
I za muškarca je brak često kriza. Dokaz tomu je što mnoge muške psihoze nastaju
tijekom zaruka ili na početku bračnog života. Mladić nije toliko povezan s obitelji kao
njegove sestre, nego je član nekog bratstva: visoke škole, sveučilišta, cehovske udruge,
društva, koje ga štiti od usamljenosti. Napušta tu skupinu da bi započeo pravi život
odrasle osobe. Boji se samoće i u mnogo slučajeva se ženi da bi je spriječio. No prevari ga
iluzija koju održava društvo, prema kojoj par predstavlja »bračnu zajednicu«. Osim za
kratkog požara ljubavne strasti, dvije individue ne mogu činiti svijet koji svaku od njih
štiti od svijeta. Oboje to osjete već dan nakon vjenčanja. Žena koja ubrzo postaje bliska i
podčinjena, ne krije mužu njegovu slobodu. Ona je obaveza, a ne alibi. Ona ga ne
oslobađa tereta njegovih odgovornosti, nego ih naprotiv otežava. Razlika u spolovima
često implicira dobnu razliku, razliku u obrazovanju i statusu, koje ne omogućuju
nikakvo stvarno sporazumijevanje: iako se poznaju, supružnici su si stranci. Nekoć se
između njih znao ispriječiti pravi ponor: mlada djevojka, odgojena u neznanju i
nevinosti, nije imala nikakvu »prošlost«, dok je njezin zaručnik »živio«. Na njemu je bilo
da je uvede u stvarnost egzistencije. Nekim je muškarcima laskala ta osjetljiva uloga. Oni
koji su bili prisebniji zabrinuto su odmjeravali udaljenost koja ih razdvaja od njihove
buduće partnerice. Edith Wharton je u svojem romanu Doba nevinosti opisala dvojbe
mladog Amerikanca iz 1870. godine pred onom koja mu je suđena:
Danas jaz nije toliko dubok jer mlada djevojka nije toliko umjetno biće. Bolje je
upućena i oboružana za život. No često je još uvijek mnogo mlađa od svojega muža.
Važnost dobne razlike ne ističe se dovoljno. Posljedice različitih zrelosti često se
poistovjećuju s razlikama u spolovima. U mnogo slučajeva žena nije dijete zato što je
žena, nego zato što je zapravo vrlo mlada. Preopterećena je ozbiljnošću svojega muža i
njegovih prijatelja. Sofija Tolstoj je, otprilike godinu dana nakon vjenčanja, zapisala
sljedeće:
327
briana
Muž pak u svojoj ženi vidi »bebu«. Ona mu nije družica kakvu je očekivao i daje joj
to do znanja. Za nju je to poniženje. Dakako da joj je na izlasku iz očeva doma drago
pronaći vodiča, ali bi također voljela da je se smatra »odraslom osobom«. Želi ostati
dijete, želi postati ženom. Stariji suprug nikad se prema njoj ne može ophoditi tako da je
posve zadovolji.
Čak i kad je dobna razlika neznatna, djevojka i mladić i dalje su uglavnom odgojeni
sasvim drukčije. Ona dolazi iz ženskog svijeta gdje joj je utuvljena ženska mudrost,
poštovanje ženskih vrijednosti, dok je on prožet principima muške etike. Nerijetko im je
vrlo teško međusobno se razumjeti i brzo se rađaju sukobi.
Zbog činjenica da brak normalno podčinjava ženu mužu, problem bračnih odnosa
se u svoj svojoj akutnosti posebno svaljuje na nju. Paradoks braka jest u tome što ima i
erotsku i društvenu ulogu. Ta se dvojakost odražava u licu koje muž pokazuje svojoj
mladoj ženi. On je polubog obdaren muževnim prestižem, kojemu je svrha da zamijeni
oca: on je zaštitnik, hranitelj, učitelj, vodič. Suprugin život treba procvjetati u njegovoj
sjeni. On je posjednik vrijednosti, jamac istine, etičko opravdanje para. No on je i mužjak
s kojim treba dijeliti često sramotno, čudno, mrsko ili potresno, u svakom slučaju
neizvjesno iskustvo. On poziva ženu da se s njim valja u bestijalnosti, a pritom je čvrstom
rukom usmjerava prema idealu.
301
Mauriac, Thérèse Desqueyroux
328
briana
bio slučaj Adèle Hugo. Ili je pak muž ugodan partner bez prestiža. Katherine Mansfield je
opisala jedan od oblika koji može poprimiti ta podvojenost u priči Prélude:
Daleko od toga da si mlade žene uvijek svoje osjećaje priznaju s takvom iskrenošću.
Voljeti svojega supruga i biti sretna obaveza je koju žena ima prema sebi i prema
društvu. To od nje očekuje njezina obitelj. Ili obitelji, ako je bila neprijateljski
raspoložena prema braku, želi pokazati da je bila u krivu. Uglavnom počinje svoj bračni
život u lošoj vjeri. Obično se uvjerava da prema svojem mužu osjeća veliku ljubav. Ta je
strast sve maničnija, posesivnija, ljubomornija što je žena manje zadovoljena seksualno.
Da bi se utješila od razočaranja koje si isprva ne želi priznati, nezasitna je u potrebi za
muževom prisutnošću. Stekel navodi brojne primjere tih patoloških veza.
Sličan je i slučaj Sofije Tolstoj. Iz odlomaka koje sam citirala i iz ostatka dnevnika
jasno je da je odmah po vjenčanju shvatila da ne voli muža. Tjelesni odnosi koje je s njim
imala gadili su joj se. Zamjerala mu je njegovu prošlost, smatrala ga je starim i dosadnim,
osjećala animozitet prema njegovim zamislima. Uostalom, čini se da ju je, tako pohlepan
i brutalan u krevetu, zanemarivao i grubo s njom postupao. S kricima očaja, priznanjima
329
briana
o dosadi, tuzi i ravnodušnosti miješaju se ipak kod Sofije prosvjedi strastvene ljubavi.
Želi neprestance uza sebe imati voljenog supruga. Čim je daleko muči je ljubomora. Piše:
330
briana
Žena se katkad pokušava boriti. Često ipak htjela-ne htjela prihvaća, poput Nore u
Kući lutaka303 da muškarac razmišlja umjesto nje. On će biti savjest para. Iz plahosti,
neugode, lijenosti, žena prepušta muškarcu brigu za formiranje zajedničkih stavova o
svim općim i apstraktnim temama. Inteligentna, kulturna, neovisna žena koja se
međutim petnaest godina divila mužu kojeg je smatrala superiornim ispričala mi je
koliko je bila uznemirena kad je, po njegovoj smrti, morala sama odlučivati o svojim
uvjerenjima i svojem ponašanju. I dalje pokušava pogoditi što bi on mislio i odlučio u
svakoj pojedinoj okolnosti. Muž uglavnom uživa u toj ulozi mentora i vođe.304 Na kraju
dana punog poteškoća u odnosima s jednakima, podčinjavanja nadređenima, voli se
osjećati apsolutno superiornim i dijeliti neporecive istine.305 Izlaže što mu se dogodilo
303
»Kad sam još bila kod tate, on mi je iznosio svoje nazore, pa sam i ja imala isto takve nazore. Ako sam katkada
drukčije mislila, zatajila sam to jer mu ne bi bilo pravo... Onda sam prešla iz očevih ruku u tvoje. Ti si sve uredio po
svome ukusu i ja sam usvojila tvoj ukus; ili sam se samo tako pravila; ne znam više točno - čini mi se i jedno i drugo;
malo jedno i malo drugo... Ti i tata, vi ste mi mnogo naškodili. Spriječili ste me u razvoju.«
304
Helmer kaže Nori: »Nemoj misliti da si mi manje draga zato što se ne znaš sama snaći. Osloni se samo na mene, ja
ću te voditi, štititi. Slab bih ja bio muškarac kad me ženska slabost, tvoja slabost, ne bi još više privlačila k tebi... Samo
se mirno odmori, a ja ću raširiti svoja krila, ja ću te čuvati i štititi... Muškarcu je neopisivo ugodno znati da je svojoj
ženi oprostio... Ona je postala, da tako kažem, istodobno njegova žena i njegovo dijete. A to ćeš mi ti odsad i biti, ti slabi
i nemoćni stvore. Nikad se ne smiješ bojati, Nora. Budi samo iskrena, pa ću ja biti i tvoja volja i tvoja savjest.«
305
Usp. D. H. Lawrence, Fantasìa of the Unconscious: »Morate se boriti da žena u vama vidi istinskog muškarca, pravog
pionira. Nijedan muškarac nije muškarac ako nije za svoju ženu pionir. Morat ćete se još žešće boriti da pokori svoj cilj
vašemu... A kako je onda divno! Kako je divno vratiti se navečer k njoj, dok ona sjedi, napola u strahu, i čeka! Kako se
lijepo vratiti kući k njoj!... Kako se bogato osjećate, umorni, sa svim teretom dana u venama, vrativši se kući!... I
osjećate neizmjernu zahvalnost prema ženi koja vas voli i vjeruje u vaš cilj.«
331
briana
332
briana
Ili se pak ukoči u muževu naručju i povrijedi ga svojom frigidnošću. Ili se pokaže
hirovitom, koketnom, tako da je on ponizno moli. Očijuka, pravi ga ljubomornim, vara ga:
na ovaj ili onaj način pokušava ga poniziti u njegovoj muževnosti. Ako je oprez sprječava
da ode do kraja, u najmanju ruku ponosno u svojem srcu čuva tajnu svoje ohole
hladnoće. Katkad je povjeri dnevniku, češće prijateljicama. Mnoge udane žene uživaju u
međusobnom otkrivanju »trikova« kojima se služe da bi odglumile zadovoljstvo koje
navodno ne osjećaju. I divljački se smiju taštoj lakovjernosti svojih naivaca. Ta su
povjeravanja možda još jedna predstava. Nejasna je granica između frigidnosti i želje za
frigidnošću. U svakom slučaju smatraju se neosjetljivima i na taj način zadovoljavaju
svoju ljutnju. Postoje žene - uspoređuje ih se s »bogomoljkama« - koje žele danonoćno
trijumfirati: hladne su u zagrljajima, prezrive u razgovorima, tiranske po ponašanju.
Tako se, prema svjedočenju Mabel Dodge, prema D. H. Lawrenceu ponašala supruga mu
Frieda. Kako nije mogla poreći njegovu intelektualnu nadmoć, pokušala mu je nametnuti
vlastitu viziju svijeta u kojoj su vrijedile jedino seksualne vrijednosti.
»Sve mora dobiti od mene. Ako me nema, ne osjeća ništa. Ništa. I knjige
dobiva od mene«, hvalila se. »Nitko to ne zna. Ta ispisala sam mu stranice i
stranice knjiga.«
333
briana
Bračni život između njih dvoje postao je niz beskonačno puta započetih scena u
kojima nitko nije htio popustiti, pa su se najmanji nesporazumi pretvarali u titanski
dvoboj Muškarca i Žene.
U Elise koju nam opisuje Jouhandeau također nalazimo, iako u vrlo drukčijem
obliku, gorljivu želju za dominacijom zbog koje što više može omalovažava muža.
ELISE: Otpočetka potkopavam sve oko sebe. Onda sam stvarno na miru.
Moram se baviti samo majmunima i smijurijama. Kad se probudi, zove me: -
Rugobo moja.
To je politika.
Želi me poniziti.
Kako se iskreno veselila kad sam zbog nje, jednu za drugom, izgubio sve
iluzije o sebi. Nikada nije propustila priliku da mi kaže da sam ovakav ili
onakav jadnik pred mojim zaprepaštenim prijateljima ili našom osupnutom
poslugom. Na koncu sam joj povjerovao... Da bi me prezrela, nikad ne
propusti priliku da osjetim da je moj rad zanima manje od onoga što bi nam
sama mogla donijeti od dobrobiti.
Ona je zatrla izvor mojih misli tako što me strpljivo, polako, u pravo
vrijeme obeshrabrivala, sustavno me ponižavala, i preciznom,
nepokolebljivom, neumoljivom logikom postigla da se unatoč samom sebi,
malo pomalo, odreknem svojega ponosa.
- Sve u svemu zarađuješ manje od radnika, dobacila mi je jedan dan pred
laštiocem...
... Želi me poniziti da bi djelovala superiornom ili barem na mojoj razini i
taj je prijezir preda mnom drži na njezinoj visini... Cijeni me samo onoliko
koliko joj ono što radim služi kao stuba ili roba za trgovinu.
Da bi se i same postavile kao esencijalni subjekt pred muškim, Frieda i Elise služe
se taktikom koju su muškarci često prokazivali: trude se zanijekati im transcendenciju.
Muškarci obično pretpostavljaju da žena sanja o njihovoj kastraciji. Zapravo je njezin
stav dvojak: radije bi ponizila muški spol nego ga ukinula. Mnogo je točnija činjenica da
želi naštetiti projektima i budućnosti muškarca. Slavi kad su muž ili dijete bolesni,
umorni, svedeni na svoju tjelesnu prisutnost. Tada u kući kojom ona vlada djeluju kao
samo još jedan predmet među ostalima. Postupa s njima kao vješta kućanica. Previja ih
kao što se lijepi razbijeni tanjur, čisti ih kao što se pere lonac. Ništa nije odbojno
njezinim anđeoskim rukama, prijateljicama ljuštenja i pranja posuđa. Lawrence je Mabel
Dodge rekao sljedeće o Friedi: »Ne možete zamisliti kako je, kad ste bolesni, osjetiti na
sebi ruku te žene. Tešku, njemačku, tjelesnu ruku.« Žena tu ruku svjesno nameće svom
svojom težinom da bi muškarac osjetio da je i on sam samo tjelesno biće. Takvo
ponašanje je dovedeno do krajnosti u slučaju Jouhandeauove Elise:
334
briana
Žena voli da muškarac bude pasivno tijelo, a ne tijelo koje izražava subjektivnost.
Ona afirmira život umjesto egzistencije, tjelesne vrijednosti umjesto duhovnih. Spremno
prihvaća Pascalov humoristični stav prema muškim pothvatima. I ona misli da »sva
nesreća muškaraca izvire iz toga što ne uspijevaju ostati u miru svoje sobe«. Drage volje
bi ih zatvorila u kuću. Mrske su joj sve aktivnosti koje ne koriste obiteljskom životu. Žena
Bernarda Palissyja srdila se kad je on palio pokućstvo da bi izumio novu vrstu emajla
bez koje se svijet dotad sasvim dobro snalazio. Gospođa Racine zainteresirala je muža za
ribiz iz svojega vrta i odbijala čitati njegove tragedije. Jouhandeau je u Bračnim
kronikama često zlovoljan jer Elise smatra njegov književni rad samo izvorom
materijalne koristi.
Ja joj kažem: Jutros je objavljena moja nova priča. Bez želje za cinizmom i
samo zato što joj je zapravo jedino to važno, odgovorila je: To će biti barem
tristo franaka više ovaj mjesec.
Vidimo da muža, uza svu svoju borbu s njim, nikad nije mislila ostaviti.
»Uloviti muža« cijela je umjetnost, a »zadržati ga« zanimanje. Potrebna je velika
spretnost. Nekoj je zlovoljnoj mladoj ženi oprezna sestra savjetovala: »Pazi, zbog scena
koje priređuješ Marcelu izgubit ćeš svoju situaciju.« Ulog je najozbiljniji na svijetu:
materijalna i moralna sigurnost, vlastiti dom, dostojanstvo supruge, više-manje uspješna
zamjena za ljubav i sreću. Žena brzo shvati da joj je erotska privlačnost najslabije oružje:
nestaje s navikom. I postoje, jao, druge žene koje svijet želi! Ipak se trudi biti zavodljiva,
svidjeti se. Često je podijeljena između ponosa zbog kojeg naginje frigidnosti i ideje da će
svojom senzualnom strašću laskati mužu i zadržati ga. Računa i na snagu navike, na čari
ugodnog doma, muževu sklonost dobroj hrani i nježnost prema djeci. Trudi se »iskazati
mu čast« načinom na koji ugošćuje, odijeva se i preuzima autoritet svojim savjetima i
utjecajem. Koliko god može postat će nužnom, ili za njegov društveni uspjeh, ili za njegov
posao. No iznad svega cijela jedna tradicija podučava supruge kako »uloviti muškarca«.
Treba otkriti njegove slabosti i laskati im, umješno dozirati laskanje i prijezir, poslušnost
i otpor, oprez i ugađanje. Posljednja je kombinacija posebno osjetljiva. Mužu ne valja dati
ni previše niti premalo slobode. Ako previše popušta, žena uviđa da joj muž bježi. Zakida
je za novac i ljubavnu strast koje troši s drugim ženama. Tu žena riskira da neka
ljubavnica ne zavlada dovoljno njime da zatraži razvod ili makar da ne zauzme prvo
mjesto u njegovu životu. Međutim, ako mu brani svaku pustolovinu, ako ga izluđuje
nadzorom, scenama, zahtjevima, može ga ozbiljno okrenuti protiv sebe. Treba znati
promišljeno »praviti ustupke«. Žena će zažmiriti na nekoliko prijevara, ali inače mora
širom otvoriti oči. Udana žena posebno strepi od mladih djevojaka koje bi bile presretne,
misli ona, da mogu zauzeti njezin »položaj«. Da bi odvojila muža od opasne suparnice,
žena će ga povesti na putovanje, pokušat će mu odvratiti pažnju. Po potrebi će po uzoru
na Madame de Pompadour potaknuti na djelovanje drugu, manje opasnu suparnicu. Ako
ništa ne upali, okrenut će se napadajima plača, živčanim slomovima, pokušajima
samoubojstva itd. Ali previše scena i predbacivanja otjerat će muža iz doma. Žena će
postati nepodnošljiva baš onda kad ga najviše treba zavesti. Želi li dobiti partiju, vješto
će dozirati dirljive suze i junačke osmijehe, ucjenu i očijukanje. Pretvaranje, lukavstva,
mržnja i strah u tišini, polaganje nada u taštinu i slabosti muškarca, učenje kako ga
omesti, kako ga nadigrati, kako manipulirati, sve je to prilično tužna znanost. Ženi je
veliko opravdanje činjenica da joj je nametnuto da u brak unese cijelo svoje biće. Nema
zanimanja, vještina, osobnih odnosa, čak joj ni prezime nije njezino. Ona je samo
»polovica« svojega muža. Ako je on napusti, ona najčešće neće naći nikakvu pomoć, ni u
sebi niti izvan sebe. Lako je baciti kamen na Sofiju Tolstoj kao što čine Anatole de Monzie
i Montherlant, ali kamo bi ona otišla da je odbila licemjerje bračnog života? Koja ju je
sudbina čekala? Dakako da se doima kao užasna rospija, ali je li se od nje moglo tražiti da
voli svojega tiranina i blagoslovi svoje ropstvo? Nužan preduvjet za odanost i
prijateljstvo između supružnika jest da svaki od njih bude slobodan s obzirom na
drugoga i da budu konkretno jednaki. Dokle god jedino muškarac posjeduje ekonomsku
samostalnost i zakonske i običajne privilegije koje mu daje muškost, naravno da tako
često djeluje poput tiranina, što ženu potiče na pobunu i prepredenost.
Nitko ni ne pomišlja na nijekanje tragedija i niskosti bračnog života, ali branitelji
braka zagovaraju tvrdnju da sukobi supružnika proizlaze iz nedostatka dobre volje u
pojedinaca, a ne institucije. Tolstoj je među ostalima u epilogu Rata i mira opisao idealan
par: Pjera i Natašu. Ona je kao djevojka bila koketna i romanitična. Kao udana žena
zapanjuje svoju okolinu: odriče se uređivanja, društvenog života, bilo kakve razonode da
bi se posvetila isključivo mužu i djeci. Postaje tipična matrona.
336
briana
Na njezinu licu nije više bilo onoga živahnog plamena koji je neprestano
gorio i činio je dražesnom. Sad je čovjek često vidio samo njezino lice i tijelo,
a duše nije nikako vidio. Vidio je samo snažnu, lijepu i plodnu ženku.
Nataša od Pjera zahtijeva jednako isključivu ljubav poput one koju ona njemu
posvećuje. Ljubomorna je na njega. On se odriče svih izlazaka, prijateljstava da bi se i
sam potpuno posvetio obitelji.
Kad je Pjer otišao na dalek put, Nataša ga je po povratku dočekala nestrpljivo jer je
patila u njegovoj odsutnosti. No među supružnicima vlada savršeno razumijevanje.
Razumiju se bez puno riječi. U svojem domu, s djecom i voljenim i poštovanim mužem,
Nataša uživa u gotovo nepomućenoj sreći.
Ovu idiličnu sliku valja detaljnije proučiti. Nataša i Pjer su vezani, kaže Tolstoj,
kako je vezana duša s tijelom. Ali kad duša napusti tijelo, to je jedna jedina smrt. Što bi se
dogodilo kad bi Pjer prestao voljeti Natašu? Lawrence također odbacuje hipotezu o
muškoj nestalnosti: Don Ramon će zauvijek voljeti malu Indijanku Teresu koja mu je
poklonila dušu. Međutim, jedan od najgorljivijih pristaša jedine, apsolutne, vječne
ljubavi, naime André Breton, bio je zaista prisiljen priznati da barem u aktualnim
okolnostima ta ljubav može promašiti objekt: bilo da je razlog pogreška ili nestalnost, za
ženu to znači jednako napuštanje. Snažnog i senzualnog Pjera fizički će privlačiti druge
žene. Kako je Nataša ljubomorna, odnosi će se uskoro pogoršati. Ili će je Pjer ostaviti, što
će joj uništiti život, ili će joj lagati i zamjerati joj, što će pokvariti njegov život, ili će živjeti
uz kompromise i polovična rješenja, što će oboje učiniti nesretnima. Netko će prigovoriti
da će Nataša barem imati svoju djecu, ali djeca su izvor radosti samo unutar
uravnotežene forme kojoj je muž jedan od vrhunaca. Ostavljenoj i ljubomornoj supruzi
djeca postaju nezahvalan teret. Tolstoj se divi slijepoj Natašinoj odanosti Pjerovim
idejama, ali jedan drugi muškarac koji također zahtijeva slijepu odanost od žene, naime
D. H. Lawrence, ruga se Nataši i Pjeru. Po drugim muškarcima, dakle, muškarac može biti
glineni idol, ali ne pravi bog. Štujući ga, ne spašavamo, nego gubimo život. Kako da
znamo? Muške pretenzije se međusobno pobijaju, autoritet više nije važan: žena treba
presuditi i kritizirati, a ona može biti samo poslušna jeka. K tome, za ženu je
ponižavajuće da joj se nameću principi i vrijednosti uz koje ne pristaje slobodnim
pokretom. Može dijeliti samo onaj dio muževih stavova koji može prihvatiti
autonomnom prosudbom. Ono što joj je strano ne bi trebala morati ni prihvatiti niti
odbaciti. Ne može od drugoga posuditi svoje vlastite razloge egzistiranja.
337
briana
Najradikalniju osudu mita o Pjeru i Nataši dao je par Lava i Sofije Tolstoj. Sofija
osjeća odbojnost prema mužu, smatra ga »nesnosnim«. On nju vara sa seljankama iz
okolice, ona je ljubomorna i dosađuje se. Živčana je zbog višestrukih trudnoća i djeca ne
ispunjavaju ni prazninu u njezinu srcu ni njezine prazne dane. Za nju je obiteljski dom
suha pustinja. Za njega pakao. I to završi onom histeričnom staricom koja polugola leži u
mračnoj šumi i onim progonjenim starcem koji bježi i naposljetku zaniječe cjeloživotni
»savez«.
Dakako da je Tolstojev slučaj iznimka. Brojni brakovi »dobro funkcioniraju«, to jest
supružnici u njima postignu kompromis. Žive jedno uz drugo ne gnjaveći se previše
međusobno i ne lažući si previše. Međutim, postoji jedno prokletstvo kojemu bračni
parovi zaista rijetko umaknu: dosada. Bilo da muž uspije pretvoriti ženu u vlastitu jeku
ili da se svatko zatvori u svoj svijet, nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina nemaju si
više što reći. Par je zajednica čiji su članovi izgubili svoju autonomiju ne oslobodivši se
svoje samoće. Statično su izjednačeni jedan s drugim umjesto da jedan s drugim
održavaju dinamičan i živ odnos. Zato si ni na duhovnom polju, kao ni na erotskom, ne
mogu ništa dati, ništa razmijeniti među sobom. U jednoj od svojih najboljih pripovijetki,
Too bad!, Dorothy Parker uspjela je sažeti tužnu priču mnogih brakova. Večer je i
gospodin Weldon se vraća kući:
Katkad se tvrdi da je sama ta tišina znak dublje intimnosti od bilo kakva razgovora.
I dakako da nitko ne poriče intimnost koju bračni život stvara. Ona nastaje u svim
obiteljskim odnosima, što ne znači da u njima nema mržnje, ljubomore, kivnosti.
Jouhandeau snažno naglašava razliku između te intimnosti i istinskog ljudskog bratstva:
Drugdje kaže:
I još:
Zagovornici bračne ljubavi306 spremno tvrde da ona nije ljubav i da je upravo zato
sjajna. Naime, buržoazija je posljednjih godina izmislila nezaboravan stil. Rutina se
pretvara u pustolovinu, vjernost u uzvišeno ludilo, dosada postaje mir, a obiteljske
mržnje su najdublji oblik ljubavi. U stvarnosti, dvije osobe koje se mrze, ali istodobno ne
mogu jedna bez druge, ne predstavljaju najistinskiju i najdirljiviju od svih ljudskih veza,
nego najžalosniju. Ideal bi naprotiv bio da samodostatna ljudska bića budu povezana
306
U braku može postojati ljubav, ali onda ne govorimo o »bračnoj ljubavi«. Te riječi izgovaramo kad ljubavi nema.
Isto je kad za čovjeka kažemo da je »veliki komunist«, time naznačujemo da nije komunist. »Veliki gospodin« je čovjek
koji ne pripada običnoj kategoriji gospođe itd.
339
briana
jedno s drugim samo slobodnom suglasnošću svoje ljubavi. Tolstoj se divi tomu što je
Nataša vezana za Pjera nečim »neodređenim, ali čvrstim, onako kako joj je vezana duša s
tijelom«. Prihvatimo li dualističku hipotezu, tijelo za dušu predstavlja samo čistu
faktičnost. Po tome bi u bračnoj zajednici svatko za drugoga imao neizbježnu težinu
slučajne činjenice. Trebalo bi je prihvatiti i voljeti kao apsurdnu i neizabranu prisutnost,
nužan uvjet i samu materiju egzistencije. Prihvaćanje i ljubav miješaju se namjerno i
odatle nastaje mistifikacija: čovjek ne voli ono što prihvaća. Prihvaća se svoje tijelo,
svoju prošlost svoju aktualnu situaciju, ali ljubav je pokret prema drugome, prema
egzistenciji odvojenoj od vlastite, prema cilju, budućnosti. Teret i tiraniju ne prihvaća se
ljubavlju nego pobunom. Ljudska veza nema vrijednosti ako se trpi u neposrednosti. Na
primjer, odnosi djece s roditeljima dobivaju na vrijednosti tek kad se odraze u svijesti.
Ne možemo se diviti bračnim odnosima koji upadaju u neposredno gdje supružnici gube
svaki svoju slobodu. Tu složenu mješavinu vezanosti, ljutnje, mržnje, pravila, predaje,
lijenosti, licemjerja, koju se naziva bračnom ljubavi, navodno se poštuje jer služi kao
alibi. No s prijateljstvom je isto kao s tjelesnom ljubavi: da bi bili autentični, prije svega
moraju biti slobodni. Sloboda ne znači hir: osjećaj je angažman koji nadilazi trenutak. No
samo je na pojedincu da se suoči sa svojom općom voljom i svojim pojedinačnim
ponašanjima tako da ostane pri svojoj odluci ili je pak promijeni. Osjećaj je slobodan kad
ne ovisi ni o kakvom vanjskom pravilu, kad je proživljen iskreno i bez straha. Pravilo
»bračne ljubavi« naprotiv poziva na potiskivanja i laži. I ponajprije brani supružnicima
da se zaista upoznaju. Svakodnevna intimnost ne stvara ni razumijevanje niti simpatiju.
Muž previše poštuje svoju ženu da bi se zanimao za preobrazbe njezina psihološkog
života. To bi značilo da joj priznaje tajnu autonomiju koja se može pokazati napornom,
opasnom. Uživa li zaista u krevetu s njim? Voli li zaista svojega muža? Veseli li je zaista
da ga sluša? On se to radije ne pita, dapače, ta mu pitanja čak djeluju šokantno. Oženio je
»poštenu ženu«. Ona je esencijalno kreposna, odana, vjerna, čista, sretna, i misli ono što
mora misliti. Jedan je bolesnik, nakon što je zahvalio prijateljima, bližnjima, medicinskim
sestrama, rekao svojoj mladoj ženi koja se šest mjeseci nije maknula od njegova
uzglavlja: »Tebi ne zahvaljujem, ti si samo obavljala svoju dužnost.« Ne pridaje joj
zaslugu ni za jednu od njezinih kvaliteta: njih jamči društvo i implicira sama institucija
braka. Nikad se ne domisli tomu da mu žena nije lik iz Bonaldovih knjiga, nego biće od
krvi i mesa. Uzima zdravo za gotovo njezinu vjernost pravilima koja si nameće. Ne uzima
u obzir to da i ona mora pobijediti iskušenja, da im može pokleknuti, da su u svakom
slučaju njezino strpljenje, čednost, pristojnost teško izvojevane pobjede. Još temeljitije
ignorira njezine snove, maštanja, nostalgije, afektivnu klimu u kojoj provodi svoje dane.
Chadonne nam u Eve pokazuje muža koji godinama vodi dnevnik svojega bračnog života.
Govori o svojoj ženi u istančanim nijansama, ali samo o svojoj ženi onakvoj kakvu on
vidi, onakvoj kakva je za njega, nikad joj ne pridajući dimenziju slobodnog pojedinca.
Osupnut je kad odjednom sazna da ga ona ne voli, da ga ostavlja. Često se govorilo o
naivnim i odanim muškarcima i njihovim razočaranjima ženskom perfidnošću.
Bernsteinovi muževi sablažnjavaju se otkrićem da im je životna suputnica kradljivica,
zlobnica, preljubnica. Primaju udarac s muževnom hrabrošću, ali ih autor svejedno ne
uspijeva prikazati velikodušnima i jakima. Doimaju nam se prije svega kao tikvani, bez
senzibilnosti i dobre volje. Muškarac ženama zamjera prijetvornost, ali potrebno je
mnogo samozadovoljstva da se toliko uporno daješ prevariti. Žena je osuđena na
nemoralnost jer moral u njezinu slučaju znači utjelovljenje neljudskog entiteta: snažne
žene, divne majke, poštene žene itd. Čim misli, sanja, spava, želi, diše, a da nije dobila
takvu uputu, izdaje muški ideal. Zato si toliko žena dopuštaju »da budu svoje« samo kad
muža nema. Recipročno, žena ne poznaje svojega muža. Misli da je otkrila njegovo pravo
340
briana
lice jer ga vidi u njegovoj svakodnevnoj slučajnosti, ali muškarac je ponajprije ono što on
radi u svijetu okružen drugim muškarcima. Odbijati shvatiti pokret njegove
transcendencije znači promijeniti njegovu narav. »Udaš se za pjesnika«, kaže Elise, »a
kad si mu žena, prvo što primijetiš je da zaboravlja potegnuti vodu u zahodu.«307 On zato
nije ništa manje pjesnik, a žena koja se ne zanima za njegova djela ga poznaje manje od
dalekog čitatelja. Ta nedostupnost suradnje često nije ženina krivnja. Ne može biti u
toku s muževim poslovima, nema dovoljno iskustva ili naobrazbe da bi ga »pratila«. Ne
uspijeva se s njim povezati putem za njega mnogo važnijih projekata nego što je
monotona repetitivnost dana. U određenim povlaštenim slučajevima žena uspijeva
postati prava partnerica svojem mužu. Raspravlja o njegovim planovima, daje mu
savjete, sudjeluje u njegovu poslu. Ali zavarava se ako vjeruje da time radi na osobnom
djelu: on je i dalje jedina djelujuća i odgovorna sloboda. Žena ga mora voljeti da bi
uživala služeći mu. U suprotnom, osjećat će samo jad misleći da je prikraćena za plodove
svojega truda. Muškarci - vjerni Balzacovu naputku da ženu tretiraju kao ropkinju
uvjeravajući je da je kraljica - preuveličavaju po volji važnost utjecaja koji žene na njih
vrše. Duboko u sebi vrlo dobro znaju da lažu. Pjevačicu Georgette Leblanc zavarala je
ista mistifikacija kad je od Maeterlincka zatražila da ih oboje potpiše na knjigu koju su,
vjerovala je, napisali zajedno. U predgovoru koji je napisao za njezine Souvenirs
(Uspomene), Grasset joj bez uvijanja objašnjava da je svaki muškarac spreman u ženi s
kojom dijeli život pozdraviti suradnicu ili muzu, ali da ne smatra zato manje svoj rad
samo svojim. I s pravom. U svakom djelovanju i svakom djelu bitan je trenutak izbora i
odluke. Žena uglavnom igra ulogu one kristalne kugle koju savjetuju vidovnjakinje: i
druga bi jednako dobro poslužila stvari. Dokaz tomu je da se vrlo često muškarac s
jednakim povjerenjem obrati drugoj savjetnici, drugoj suradnici. Sofija Tolstoj kopirala
je i sređivala rukopise svojega muža, poslije je za to zadužio jednu od svojih kćeri. Tada
je shvatila da je čak ni njezina predanost nije učinila prijeko potrebnom. Samo
autonomni rad može ženi osigurati autentičnu autonomiju.308
Bračni život poprima, od slučaja do slučaja, različite oblike. No za mnoge žene dan
se odvija otprilike isto. Ujutro muž u žurbi ostavlja ženu: ona s užitkom sluša kako se za
njim zatvaraju vrata. Voli biti slobodna, bez pravila, suverena u vlastitoj kući. Onda i
djeca odlaze u školu: ostat će sama cijeli dan. Beba koju njiše u kolijevci ili koja se igra u
parku nije društvo. Provodi dulje ili kraće vrijeme uređujući se, obavljajući kućanske
poslove. Ima li sluškinju, daje joj naredbe, neko vrijeme se zadržava u razgovoru u
kuhinji. Ako nema sluškinju, prošetat će se po tržnici, razmijeniti nekoliko riječi o
troškovima života sa susjedama ili prodavačima. Ako se muž i djeca vraćaju kući za
ručak, ne profitira mnogo od njihova društva. Previše je zaokupljena pripremom obroka,
posluživanjem, raspremanjem stola. Češće ne dolaze na ručak. U svakom slučaju, žena
pred sobom ima prazno i dugo prijepodne. Vodi svoju najmlađu djecu u javni park i plete
ili šije držeći ih na oku. Ili sjedi kod kuće uz prozor i krpa odjeću. Ruke joj rade, um joj
nije zaokupljen. Pretresa svoje brige. Smišlja planove. Sanjari, dosađuje se. Nijedna od
njezinih okupacija nije sama po sebi dovoljna. Razmišljanje je usmjereno prema mužu,
djeci koji će nositi te košulje i jesti jela koje skuha. Živi samo za njih. A jesu li joj oni
uopće za to zahvalni? Dosada se malo pomalo pretvara u nestrpljivost, počinje željno
iščekivati njihov povratak. Djeca se vraćaju iz škole, ona ih poljubi, ispituje ih o danu. No
oni moraju pisati zadaću, žele se zabaviti sami, izmaknu joj, nisu nikakva razonoda. Osim
307
Jouhendau, Chroniques maritales.
308
Katkad između muškarca i žene postoji stvarna suradnja, u kojoj su oboje jednako autonomni: kao na primjer u
paru Joliot-Curie. No tada žena, jednako sposobna kao muž, izlazi iz svoje uloge supruge. Njihov odnos više nije bračne
vrste. Postoje i žene koje se služe muškarcima da bi postigle svoje osobne ciljeve. One izmiču sudbini udane žene.
341
briana
toga, dobivaju loše ocjene, izgubili su šal, prave buku, nered, tuku se: više-manje stalno
ih treba koriti. Njihova prisutnost više umara nego što smiruje majku. Sve nestrpljivije
čeka muža. Što radi? Zašto se već nije vratio? Radio je, vidio svijeta, čavrljao s ljudima,
nije mislio na nju. Počinje nervozno mozgati kako je baš blesava što mu je žrtvovala
mladost. On joj za to uopće nije zahvalan. Muž koji kroči prema kući u koju je zatvorena
njegova žena dobro osjeća da je za nešto kriv. Na početku braka nosio je na dar buket
cvijeća, maleni poklon. No taj ritual brzo izgubi smisao. Sada stiže praznih ruku i pritom
ne žuri jer poznaje svakodnevni doček. Zapravo se žena često osvećuje scenom dosade,
dana provedenog u očekivanju. Time se također brani od razočaranja prisutnošću koja
neće ispuniti nade njezina očekivanja. Čak i ako prešuti svoje zamjerke, muž je također
razočaran. Nije se zabavljao u uredu, umoran je. Osjeća proturječnu želju za uzbuđenjem
i odmorom. Suviše poznato ženino lice ne odvaja ga od sebe samoga. Osjeća da bi i ona
htjela podijeliti s njim svoje brige, da i ona od njega očekuje razonodu i opuštanje:
njezina ga prisutnost tišti, a ne ispunjava, uz nju ne pronalazi pravi odmor. Djeca također
ne donose ni zabavu niti mir. Obrok i večer prođu u nejasno lošem raspoloženju. Čitajući,
slušajući radio, bezvoljno čavrljajući, svatko će pod zaštitom intimnosti ostati sam.
Svejedno, žena se pita, puna uznemirene nade, ili ništa manje uznemirene zebnje, hoće li
se noćas - napokon! opet! - nešto dogoditi. Zaspi razočarana, razdražena ili s olakšanjem.
Sutra će s užitkom slušati kako se za njim zatvaraju vrata. Sudbina žena je tim teža što su
one siromašnije i opterećenije poslovima. Lakša je kad imaju i dokolicu i razonodu. Ali
spomenuta shema - dosada, očekivanje, razočaranje ponavlja se u mnogim slučajevima.
Ženi se nude neki bjegovi. Ali oni u praksi nisu dopušteni svim ženama. Okovi
braka posebno su teški u provinciji. Žena mora pronaći načina da prihvati situaciju iz
koje ne može pobjeći. Vidjeli smo da ima žena koje napuhuju vlastitu važnost i postaju
tiranske matrone, rospije. Druge uživaju u ulozi žrtve, pretvaraju se u jadne ropkinje
svojih muževa i djece i u tome nalaze mazohističko zadovoljstvo. Treće pak perpetuiraju
narcistička ponašanja koja smo opisali na primjeru mlade djevojke. I one pate zato što se
nisu ostvarile ni u kakvu pothvatu i što nisu ništa jer se ni u što ne pretvaraju.
Nedefinirane, osjećaju se neograničenima i misle da su krivo shvaćene. Štuju se
melankolično. Pribjegavaju snovima, glumi, bolestima, manijama, scenama. Oko sebe
stvaraju drame ili se zatvaraju u imaginarni svijet. Takva je »nasmiješena gospođa
Beudet« koju je opisao Amiel. Zatočenu u monotoniji provincijskog života, uz blesavog
muža, bez prilike da djeluje ili da voli, izjeda je osjećaj praznine i beskorisnosti života.
Pokušava pronaći kompenzaciju u romantičnim sanjarenjima, u cvijeću kojim se
okružuje, svojim haljinama, svojoj osobnosti: muž joj kvari čak i te igre. Naposljetku ga
pokuša ubiti. Simboličko ponašanje u kojemu žena pronalazi bijeg može dovesti do
perverzija, a njezine opsesije mogu skončati zločinima. Postoje zločini u braku kojima ne
upravlja toliko interes koliko čista mržnja. Tako nam Mauriac pokazuje Thérèse
Desqueyroux kako pokušava otrovati svojega muža kao što je učinila gospođa Lafarge.
Nedavno su oslobodili ženu od četrdeset godina koja je dvadeset godina trpjela
nesnosnog muža, dok ga jednoga dana, uz pomoć sina, nije hladno zadavila. Za nju nije
postojao drugi način da se izvuče iz nepodnošljive situacije.
Ženi koja želi živjeti svoju situaciju lucidno, autentično, često ne preostaje drugi
izlaz osim stoičkog ponosa. Kako ovisi o svemu i svima, može poznavati samo posve
unutarnju, dakle apstraktnu, slobodu. Odbija gotova načela i vrijednosti, rasuđuje,
propituje i time bježi od bračnog ropstva. No njezina uzvišena suzdržanost, njezino
priklanjanje geslu »Podnesi i odriči se« predstavljaju tek negativan stav. Nepopustljivoj
u odricanju i cinizmu, nedostaje joj pozitivna uporaba njezinih snaga. Ako je gorljiva,
živahna, domišlja se kako ih upotrijebiti: pomaže drugima, tješi, štiti, daje, širi svoje
342
briana
interese. Ali je nesretna što ne pronalazi nijedan zaista zahtjevan zadatak, što ne
posvećuje svoje djelovanje nikakvu cilju. Kako je često izjedaju samoća i jalovost,
naposljetku se zaniječe i uništi. Madame de Charriere dala nam je izvrstan primjer takve
sudbine. U dirljivoj knjizi koju joj posvećuje,309 Geoffrey Scott je opisuje kao »list vatre,
list leda«. Ali nije razum u njoj ugasio životni plamen za koji je Hermenches rekao da bi
»mogao zagrijati Lapončevo srce«. Brak je to što je polako dokrajčilo sjajnu Belle van
Zuylen. Predaju je pretvorila u razumno rješenje: za drugi izlaz bilo bi potrebno junaštvo
ili genij. To što je njezine visoke i iznimne kvalitete nisu uspjele spasiti jedna je od
najfrapantnijih osuda institucije braka koju susrećemo kroz povijest.
Gospođica van Zuylen je, onako oštroumna, kulturna, inteligentna i strastvena,
oduševljavala Europu. Zastrašivala je ženike. Odbila ih je više od dvanaest, ali su se
drugi, možda prikladniji, sami povukli. Jedini muškarac koji ju je zanimao, Hermenches,
nije dolazio u obzir kao muž: s njim se je dvanaest godina dopisivala. No to joj
prijateljstvo i učenje na kraju više nije bilo dovoljno. »Djevica i mučenica«, to je
pleonazam, govorila je. I pravila života u Zuylenu bila su joj nepodnošljiva. Željela je
postati žena i biti slobodna. S trideset se godina udala za gospodina de Charrierea.
Cijenila je njegovo »iskreno srce«, njegov »osjećaj za pravdu« i isprva ga je odlučila
pretvoriti u »najnježnije voljenog muža na svijetu«. Poslije je Benjamin Constant
pripovijedao da ga je »mnogo mučila ne bi li mu udahnula zanos jednak svojemu«. Nije
uspjela svladati njegovu sustavnu flegmatičnost. Zatočena u Colombieru s poštenim i
sumornim mužem, senilnim svekrom, dvije zaove bez šarma, gospođa de Charriere se
počela dosađivati. Provincijalno i uskogrudno društvo u Neufchatelu nije joj se sviđalo.
Ubijala je vrijeme danju perući rublje, a navečer kartajući. Kroz život joj je nakratko
prošao jedan mladić, ostavivši je usamljenijom nego što je bila. »Služeći se dosadom kao
muzom«, napisala je četiri romana o načinu života u Neufchatelu, pa joj se krug prijatelja
dodatno smanjio. U jednom od svojih djela opisala je dug i nesretan brak između živahne
i senzibilne žene i dobrog, ali hladnog i teškog muškarca. Bračni joj se život činio kao niz
nesporazuma, razočaranja, sitnih ljutnji. Vidjelo se da je i sama nesretna. Razboljela se,
ozdravila i vratila dugoj samoći u društvu, kakav je bio njezin život. »Očigledno su
životna rutina u Colombieru i negativna i podčinjena blagost njezina muža stvorili trajne
praznine koje nije mogla ispuniti nikakva aktivnost«, piše njezin biograf. Tada se pojavio
Benjamin Constant, koji ju je strastveno zaokupljao osam godina. Kada ga se odrekla,
previše ponosna da bi se za nj borila s Madame de Stael, njezina je gordost postala
neslomljiva. Jednog je dana napisala Constantu: »Boravak u Colombieru bio mi je grozan
i ondje sam se uvijek vraćala očajna. Odlučila sam da ga više ne napuštam i učinila sam si
ga podnošljivim.« Zatvorila se ondje i petnaest godina nije izašla iz svojega vrta. Tako je
primjenjivala stoičko pravilo da se radije pokuša pobijediti svoje srce nego sudbinu. Kao
zatvorenica mogla je pronaći slobodu samo odabravši svoj zatvor. Scott piše da je
»prihvaćala prisutnost gospodina de Charrierea pokraj sebe kao što je prihvaćala Alpe«.
Ipak, bila je previše lucidna da ne bi shvaćala da je ta predaja najzad samo prijevara.
Postala je toliko zatvorena i kruta, toliko se vidjelo da očajava da je izazivala strah.
Otvorila je vrata svojega doma emigrantima koji su pritjecali u Neufchatel, štitila ih,
pomagala im, usmjeravala ih. Pisala je elegantna i razočarana djela koja je prevodio
Huber, siromašni njemački filozof. Obasipala je savjetima krug mladih žena i podučavala
miljenicu, Henriette, Lockeu. Voljela je među seljacima iz okolice igrati ulogu
providnosti. Kako je sve brižnije izbjegavala društvo iz Neufchatela, ponosno si je
omeđila život. Sada »se trudila samo stvoriti rutinu i podnositi je. Čak su i njezine
309
The portrait of Zelide.
343
briana
Sto puta sam nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina susreo kakvu
mladu ženu, koju sam poznavao kad je bila djevojka, i bio sam zapanjen
banalnošću njezina karaktera i beznačajnošću njezina života.
To su gotovo iste riječi kao one koje je Sofija Tolstoj napisala šest mjeseci poslije
svojega vjenčanja:
Kako žena može biti zadovoljna time da po čitav dan sjedi s iglom u ruci,
svira klavir, bude sama, potpuno sama, i misli da je muž ne voli i da ju je
zauvijek osudio na ropstvo? (9. svibnja 1863.)
Dvanaest godina poslije napisala je sljedeće riječi koje će još i danas potpisati
mnoge žene (22. listopada 1875.):
310
G. Scott
344
briana
Istim tonom odjekuje i žalopojka gospođe Proudhon. »Vi imate svoje misli«, kazala
je svojem mužu. »A ja, kad ste vi za svojim poslom, a djeca u školi, nemam ništa.«
Često se u prvim godinama braka žena zavarava iluzijama, nastoji se bezuvjetno
diviti svojem mužu, bezrezervno ga voljeti, osjećati se prijeko potrebnom njemu i djeci.
Zatim se otkrivaju njezini stvarni osjećaji. Uočava da muž može i bez nje, da su djeca
stvorena da se odvoje od nje: i muž i djeca su uvijek više ili manje nezahvalni. Dom je
više ne štiti od njezine prazne slobode. Završi sama, napuštena, subjekt, a ne pronalazi
ništa čime bi se bavila. Osjećaji i navike mogu biti velika pomoć, ali ne i spas. Sve iskrene
žene spisateljice upozorile su na tu melankoliju u srcima »tridesetogodišnjih žena«. To je
zajednička crta junakinja Katherine Mansfield, Dorothy Parker, Virginije Woolf. Cécile
Sauvage koja je na početku života toliko veselo opjevala brak i djecu poslije izražava
blagi očaj. Usporedimo li broj samoubojstava samica i udanih žena, uočit ćemo da su
udane žene zaštićene od gađenja prema životu između dvadesete i tridesete godine
(posebno između dvadeset pete i tridesete), ali ne i u godinama koje slijede. »Što se
braka tiče«, piše Halbwachs,311 »on štiti žene u provinciji kao i Parižanke, naročito do
tridesete godine, ali u starijoj dobi sve manje i manje.«
Drama braka nije u tome što brak ne osigurava ženi sreću koju joj obećava - ne
postoji jamstvo sreće - nego u tome što je kvari, osuđuje na ponavljanje i rutinu. Prvih
dvadeset godina ženskog života su krajnje bogate godine. Žena prolazi kroz iskustva
mjesečnice, seksualnosti, braka, majčinstva. Otkriva svijet i svoju sudbinu. S dvadeset joj
godina, kao gospodarici kuće, zauvijek vezanoj za jednog muškarca, s djetetom u
rukama, život zauvijek završi. Pravo djelovanje i pravi posao muškarčeva su apanaža,
dok žena ima samo zadatke koji su katkad zamorni, ali je nikad ne ispune. Slavi se
njezino odricanje i odanost, ali joj se često čini uzaludnim posvetiti se »njezi bilo koja
dva bića do kraja njihova života«. Vrlo je lijepo zaboraviti na sebe, ali valja znati zbog
koga i zbog čega. Najgore je što se ta njezina odanost doima nesnosnom. U muževim
očima ona se pretvara u tiraniju od koje se on želi sakriti. A ipak je upravo on nameće
ženi kao njezino vrhovno, jedino opravdanje. Oženivši je prisiljava ženu da mu se čitava
dade. Ne prihvaća uzajamnu obavezu koju predstavlja prihvaćanje toga dara. Riječi Sofije
Tolstoj: »Živim kroz njega, za njega, zahtijevam isto za sebe«, zasigurno zvuče odbojno,
ali Tolstoj je zaista zahtijevao da ona živi samo za njega i kroz njega, što je stav koji može
opravdati jedino uzajamnost. Dvoličnost muža osuđuje ženu na nesreću, a zatim se on
žali da je žrtva nesreće. Jednako kao što je u krevetu želi i toplu i hladnu, zahtijeva da se
potpuno da, a da nema težine. Zahtijeva od nje da ga učvrsti na zemlju i da ga ostavi
slobodnim, da osigura monotono ponavljanje dana i da ga ne zamara, da bude uvijek
prisutna i nikad dosadna. Želi je imati samo za sebe i ne pripadati joj, živjeti u paru i
ostati samac. Tako muškarac mistificira ženu od trenutka kad je oženi. Ona provodi život
mjereći opseg te izdaje. Ono što D. H. Lawrence kaže o seksualnoj ljubavi uglavnom
vrijedi: veza dvaju ljudskih bića osuđena je na propast ako predstavlja nastojanje da se
oni upotpune jedno s drugim, što pretpostavlja iskonsko sakaćenje. Brak bi trebao biti
združivanje dviju autonomnih egzistencija, a ne utočište, pripajanje, bijeg, lijek. To
poima Nora312 kad odlučuje da, prije no što može biti supruga i majka, mora prvo postati
osoba. Par se ne bi smio smatrati zatvorenom zajednicom ili ćelijom, nego bi se
pojedinac kao takav trebao integrirati u društvo unutar kojega se može bez pomoći
311
Les Causes du suicide, str. 195-239. Citirana primjedba odnosi se na Švicarsku i Fran cusku, ali ne i na Mađarsku ili
Oldenbourg.
312
Ibsen, Kuća lutaka.
345
briana
razvijati. Tada bi mogao posve velikodušno stvarati veze s drugim pojedincem jednako
prilagođenim kolektivu, veze koje bi bile utemeljene na priznavanju dviju sloboda.
Taj uravnoteženi par nije utopija. Takvi parovi postoje, katkad čak u okviru braka,
najčešće izvan njega. Neke od njih ujedinjuje velika seksualna ljubav koja ih ostavlja
slobodnima u njihovim prijateljstvima i poslovima. Druge povezuje prijateljstvo koje ne
sputava njihovu seksualnu slobodu.
Rjeđi su oni parovi koji su ujedno ljubavnici i prijatelji, ali gdje pojedinci jedan u
drugome ne traže isključivi razlog postojanja. U odnosima muškarca i žene moguće su
bezbrojne nijanse: u drugarstvu, nasladi, povjerenju, nježnosti, pomaganju, ljubavi mogu
jedno drugome biti najplodniji izvor radosti, bogatstva i snage koji se nudi ljudskom
biću. Ne snose pojedinci odgovornost za bračni neuspjeh. Nasuprot onome što tvrde
Bonald, Comte, Tolstoj, institucija braka izvorno je izopačena. Izjava da si neki muškarac
i žena, koji se čak nisu ni izabrali, moraju biti dovoljni na sve načine istodobno za cijeli
život, čudovišna je i nužno uzrokuje licemjerje, laž, neprijateljstvo i nesreću.
Tradicionalni oblik braka se upravo mijenja, ali brak još uvijek predstavlja opresiju
koju supružnici osjećaju na različite načine. Ako uzmemo u obzir samo apstraktna prava
koja uživaju, oni su danas gotovo jednaki. Izabiru se slobodnije nego nekada, puno se
lakše mogu rastati, posebno u Americi gdje je razvod uobičajena pojava. Manje su dobne
i kulturne razlike među supružnicima nego nekada. Muž spremnije ženi priznaje
autonomiju koju ona zahtijeva. Događa se i da podjednako dijele kućanske poslove.
Zajednički su im i načini razonode: kampiranje, vožnja bicikla, plivanje itd. Žena ne
provodi dane iščekujući suprugov povratak kući: bavi se sportom, članica je organizacija,
klubova, ima zanimacije izvan kuće, katkad čak i poslić koji joj donosi nešto novca.
Mnogi mladi parovi ostavljaju dojam savršene jednakosti. No dok god muškarac
zadržava ekonomsku odgovornost za par, to je samo iluzija. On bira prebivalište bračnog
para prema zahtjevima svojega posla. Ona ga slijedi iz provincije u Pariz, iz Pariza u
provinciju, u kolonije, u inozemstvo. Životni standard oblikuje se prema njegovoj zaradi.
Ritam dana, tjedana, godine, prilagođava se njegovim poslovima. Poznanstva i
prijateljstva najčešće ovise o njegovoj profesiji. Budući da je muškarac bolje od svoje
žene integriran u društvo, on predvodi par u intelektualnim, moralnim, političkim
poljima. Razvod je za ženu, ako ne može sama zarađivati za život, samo apstraktna
mogućnost. Dok je u Americi alimentacija za muškarca težak teret, u Francuskoj je
sudbina žene, majke koju se ostavlja s bijednom potporom skandalozna. No dubinska
nejednakost proizlazi iz činjenice da se muškarac konkretno ostvaruje radom ili
djelovanjem, dok za ženu u ulozi supruge sloboda ima samo negativno lice. Položaj
mladih Amerikanki uz ostalo podsjeća na položaj emancipiranih Rimljanki iz doba
dekadencije. Vidjeli smo da su one mogle birati između dviju vrsta ponašanja: jedne su
perpetuirale način života i vrline svojih baka, druge su provodile dane u šupljim
uzbuđenjima. Isto tako su brojne Amerikanke i dalje »kućanice« vjerne tradicionalnom
modelu, a ostale uglavnom samo rasipaju svoju snagu i svoje vrijeme. U Francuskoj muž
može pokazivati najveću dobru volju, ali čim mlada žena postane majka, kućanski je
poslovi preopterećuju isto kao nekada.
Postalo je opće mjesto govoriti da je žena u modernim obiteljima, naročito u SAD-u,
svela muškarca na ropstvo. To nije novost. Od doba starih Grka muškarci su se žalili na
Ksantipinu tiraniju. Točno je da žena intervenira u područja koja su joj nekoć bile
zabranjena. Poznajem primjerice žene studenata koje mahnito izgaraju za uspjeh svojih
mužjaka: upravljaju njihovim rasporedima, prehranom, nadziru njihovo učenje,
uskraćuju im bilo kakvu razonodu, gotovo pa ih drže pod ključem. Točno je i da je
346
briana
muškarac danas više nego prije razoružan pred tim despotizmom, priznaje ženi
apstraktna prava i shvaća da ih ona može konkretizirati samo kroz njega. On će na
vlastitu štetu kompenzirati nemoć i jalovost na koje je osuđena žena. Da bi se u njihovoj
vezi ostvarila jasna jednakost, on bi trebao više davati zbog činjenice da više posjeduje.
Ali upravo ako prima, uzima, zahtijeva, to znači da je ona siromašnija. Dijalektika
gospodara i roba ovdje pronalazi svoju najkonkretniju primjenu: oprimirajući se postaje
oprimirán. Muškarci su okovani upravo vlastitom suverenošću. Zato što oni jedini
zarađuju, supruga zahtijeva čekove, zato što samo oni imaju zanimanje, ona im nameće
da moraju uspjeti, zato što samo oni utjelovljuju transcendenciju, ona im je želi ukrasti
pretvarajući njihove projekte, njihove uspjehe, u svoje. Jednako vrijedi i obrnuto -
tiranija koju žena vrši samo manifestira njezinu ovisnost: ona zna da uspjeh para,
njegova budućnost, sreća i opravdanje počivaju u rukama drugoga. Kad ga žestoko želi
podvrgnuti vlastitoj volji, to je upravo stoga što je u njemu otuđena. Svoju slabost žena
pretvara u oružje, ali činjenica da je slaba ostaje. Bračno ropstvo je za muža više
svakodnevno i iritantno, ali je snažnije za ženu. Žena koja iz dosade satima uza se
zadržava muža gnjavi ga i pritišće. Ali, uzevši sve u obzir, on mnogo lakše može bez nje
nego ona bez njega. Ako je ostavi, njoj će život biti uništen. Velika je razlika u tomu što je
kod žene ovisnost pounutarnjena: ona jest ropkinja čak i kad se vlada očito slobodno,
dok je muškarac esencijalno autonoman, a okovan je izvana. Može biti dojma da je
upravo on žrtva, zato što su njegove obaveze očitije. Žena se njime hrani kao parazit. Ali
parazit nije pobjedonosni gospodar. Ustvari, kao što - biološki - mužjak i ženka nikad
nisu žrtve jedno drugoga nego su zajedno žrtve vrste, jednako tako supružnici zajedno
trpe opresiju institucije koju nisu stvorili. Kažemo li da muškarci oprimiraju žene, muž će
se uvrijediti. On je taj koji se osjeća oprimirano. I jest. No stoji činjenica da su upravo
muški zakoni i društvo koje su izgradili muški i to u svojem interesu definirali ženski
položaj u obliku koji je sada za oba spola izvor mučenja.
U njihovu zajedničkom interesu valjalo bi izmijeniti situaciju, zabranjujući da brak
ženi bude »karijera«. Muškarci koji se izjašnjavaju kao antifeministi pod izlikom da
»žene i ovako već dovoljno gnjave« rasuđuju bez mnogo logike. Upravo zato što brak
žene pretvara u »bogomoljke«, »pijavice« i »otrovnice« treba preoblikovati brak i, stoga,
ženski položaj općenito. Žena toliko teško opterećuje muškarca zato što joj se brani da se
osloni sama na sebe. On će se osloboditi oslobodivši nju, to jest davši joj da nešto radi na
ovome svijetu.
Ima mladih žena koje si već nastoje osvojiti tu pozitivnu slobodu. No rijetke su one
koje dugo ustraju u svojim studijima ili zanimanjima. Najčešće znaju da će žrtvovati
interese svojega posla karijeri svojega muža. U obitelj donose samo dodatnu plaću.
Stidljivo se uključuju u pothvate koji ih zatim ne odvlače od bračnog robovanja. I žene s
ozbiljnim zanimanjima iz njih ne vuku iste društvene povlastice kao muškarci. Supruge
odvjetnika imaju, na primjer, pravo na potporu nakon muževe smrti, dok odvjetnice ne
mogu u slučaju svoje smrti prenijeti istu takvu potporu na supruga. To jest, ne smatra se
da žena koja radi uzdržava par jednako kao muškarac. Postoje žene koje u svojim
profesijama pronađu stvarnu neovisnost, ali su brojne one kojima rad »izvan kuće« u
okviru braka predstavlja samo još jedan dodatan napor. Uostalom, najčešće ih rođenje
djeteta prisili da se utvrde u svoju ulogu matrone. Još uvijek je prilično teško pomiriti
posao i majčinstvo.
Upravo dijete, koje po predaji ženi treba osigurati konkretnu autonomiju,
pošteđuje ženu toga da se posveti bilo kojem drugom cilju. Ako kao supruga nije
potpuna individua, postaje to kao majka: dijete je njezina radost i opravdanje. Kroz
347
briana
dijete se žena do kraja seksualno i društveno ostvaruje, dakle kroz dijete institucija
braka dobiva smisao i postiže svoj cilj. Proučimo stoga taj vrhovni stadij razvoja žene.
348
briana
Šesto poglavlje
Majka
349
briana
roditelja. U istom smo tjednu upravo svjedočili samoubojstvu kirurga kojem su dokazali
da je obavljao pobačaje i uvjetnoj tromjesečnoj zatvorskoj kazni na koju je osuđen otac
koji je gotovo na smrt prebio svojega sina. Nedavno je jedan otac, u nedostatku
medicinske skrbi, pustio da mu sin umre od difterije. Jedna je majka pak, u ime svojega
bezuvjetnog pokoravanja Božjoj volji, odbila svojoj kćeri pozvati liječnika. Na sprovodu
su je djeca gađala kamenjem. No kad se pobunilo nekoliko novinara, četa »pristojnih
ljudi« prosvjedovala je da djeca pripadaju roditeljima i da je svako vanjsko upletanje
neprihvatljivo. Danas je »milijun djece u životnoj opasnosti«, izvještavaju novine Ce soir.
A France-Soir objavljuje: »Upozorava se da je petsto tisuća djece u tjelesnoj ili moralnoj
opasnosti.« U sjevernoj Africi, arapska žena nema mogućnost pobačaja: na desetero
djece koje rodi, sedmero ili osmero njih umre, i nikoga nije briga jer su bolna i apsurdna
majčinstva ubila majčinske osjećaje. Ako od ovoga profitira moral, što misliti o takvom
moralu? Valja dodati i da su muškarci koji pokazuju najviše poštovanja prema životu
embrija prvi kad treba odrasle poslati da ginu u ratu.
Praktični razlozi izneseni protiv legalnog pobačaja bez ikakve su težine. Što se tiče
moralnih razloga, oni se svode na stari katolički argument: fetus ima dušu kojoj se bez
krštenja zatvaraju vrata raja. Zanimljivo je da Crkva povremeno dopušta ubojstva
odraslih ljudi: u ratovima ili kad je riječ o osuđenicima na smrt. Ali je fetusu namijenila
nepopustljivu humanitarnost. Fetus nije iskupljen krštenjem, ali u vrijeme svetih ratova
protiv nevjernika ni oni nisu bili kršteni, a snažno se ohrabrivalo njihovo ubijanje. Sve
žrtve inkvizicije nesumnjivo nisu bile u milosti, kao ni svi današnji zločinci koje se
osuđuje na giljotinu i vojnici poginuli na bojnom polju. Sve te slučajeve Crkva prepušta
Božjoj milosti. Prihvaća da je čovjek u njezinim rukama samo sredstvo i da se spasenje
duše odigrava između nje i Boga. Zašto onda braniti Bogu da u svoje nebo primi dušu
embrija? Kad bi neki sabor to dopustio, ne bi bilo više prosvjeda nego u dobra stara
vremena pobožnog pokolja Indijanaca. Ustvari se ovdje spotičemo na staru tvrdoglavu
tradiciju koja nema nikakve veze s moralom. Treba uračunati i onaj muški sadizam o
kojemu sam već imala prilike govoriti. Knjiga koju je liječnik Roy 1943. godine posvetio
Petainu sjajan je primjer, spomenik loše vjere. Roy očinski ustraje na opasnostima
pobačaja, ali carski rez smatra vrhuncem higijene. Želi da se pobačaj smatra zločinom, a
ne prekršajem i zagovara da ga se zabrani čak i u terapeutske svrhe, to jest kad trudnoća
ugrožava majčin život ili zdravlje. Nemoralno je birati između jednog i drugog života,
izjavljuje Roy, pa ojačan svojim argumentom savjetuje da se žrtvuje majku. Izjavljuje da
fetus ne pripada majci, već je autonomno biće. Međutim, kad ti isti »ispravni« liječnici
uzdižu majčinstvo, tvrde da je fetus dio majčina tijela, a ne parazit koji se hrani na njezin
trošak. Vidimo koliko je antifeminizam još živ po žestini kojom neki muškarci odbacuju
sve što bi moglo osloboditi ženu.
Uostalom, zakon koji osuđuje mlade žene na smrt, neplodnost i bolest potpuno je
nemoćan osigurati porast nataliteta. Točka po kojoj se slažu pristaše i protivnici
pobačaja jest radikalan neuspjeh represije. Prema profesorima Dolerisu, Balthazardu,
Lacassagneu, u Francuskoj je oko 1933. godine bilo godišnje petsto tisuća pobačaja.
Statistika iz 1938. godine koju citira doktor Roy procjenjuje godišnji broj pobačaja na
milijun. Godine 1941. liječnik Aubertin iz Bordeauxa oklijevao je između osamsto tisuća i
milijun. Izgleda da je posljednji broj najbliže istini. U članku iz novina Combat,
objavljenom u ožujku 1948., liječnik Desplas piše:
350
briana
Dodaje i sljedeće:
351
briana
specijalist uza sva higijenska jamstva i, ako je potrebno, anesteziju. Ako ne dobije
službeno odobrenje, pronalazi neslužbenu pomoć koja je jednako sigurna: zna prave
adrese, ima dovoljno novca da si plati savjesnu njegu i ne mora čekati da trudnoća
uznapreduje. S njom će postupati s poštovanjem. Neke od tih povlaštenih žena tvrde da
je ta mala nezgoda dobra za zdravlje i poboljšava ten. S druge je strane malo gorih
nesreća od nesreće mlade, usamljene djevojke bez novca koja je prisiljena na »zločin« da
bi izbrisala »grijeh« koji joj okolina ne bi oprostila. U Francuskoj je to svake godine slučaj
oko tristo tisuća zaposlenica, tajnica, studentica, radnica, seljanki. Izvanbračno
majčinstvo još predstavlja toliko strašnu mrlju da mnoge žene radije biraju
samoubojstvo ili čedomorstvo od položaja neudane majke: dokaz je to da ih nikakva
kazna ne može spriječiti od pokušaja »da se riješe djeteta«. Tipičan slučaj koji se susreće
u tisućama primjera jest onaj koji je neka djevojka prepričala doktoru Liepmannu.313
Riječ je o jednoj Berlinki, nezakonitoj kćeri postolara i sluškinje:
Školski pastor, koji je saznao za priču putem jednoga zalutalog pisma, održao joj je
dugu propovijed i rastala se od mladića. Tretirali su je kao crnu ovcu.
Poslije je postala dječja sluškinja u domu nekog profesora i tamo je ostala četiri
godine.
U tom sam razdoblju upoznala nekog suca. Bila sam sretna što imam
pravog muškarca za voljeti. Dala sam mu svu svoju ljubav. Naši su odnosi
doveli do toga da sam s dvadeset četiri godine na svijet donijela zdravog
dječačića. Dijete danas ima deset godina. Oca nisam vidjela devet i pol godina.
Kako sam smatrala nedostatnom svotu od 2500 maraka i kako je on
zanijekao očinstvo odbivši dati svoje prezime djetetu, između nas je sve
završilo. Više mi nijedan muškarac ne pobuđuje želju.
Često upravo zavodnik uvjeri ženu da se riješi djeteta. Ili ju je već napustio kad je
shvatila da je trudna, ili mu velikodušno želi prešutjeti svoju sramotu, ili ne nalazi
nikakvu podršku s njegove strane. Katkad žena ne odbija bez žaljenja imati dijete; bilo
313
Jeunesse et sexualite.
352
briana
zato što se ne odlučuje odmah na pobačaj, bilo zato što ne zna kome bi se obratila, ili
zato što nema novca na raspolaganju i izgubila je vrijeme na neučinkovite pripravke.
Došla je do trećeg, četvrtog, petog mjeseca trudnoće kad ga se odlučila riješiti. Tada će
pobačaj biti nemjerljivo opasniji, bolniji, riskantniji nego prvih nekoliko tjedana. Žena to
zna: osjeća strah i očaj kad se pokušava osloboditi. Na selu nije baš poznata uporaba
sonde. Seljakinja koja je »posrnula« zato se baca s tavanskih ljestava, s vrha stuba, i često
se ozlijedi bez željenih posljedica. Katkada se u živici, gustišu, septičkoj jami pronađe
pokoje malo zadavljeno tijelo. U gradu si žene međusobno pomažu. No nije uvijek
jednostavno pronaći ženu koja obavlja pobačaje, a kamoli skupiti traženu svotu.
Trudnica traži prijateljicu za pomoć ili se sama operira. Te kirurginje po potrebi često
nisu kompetentne. Ne oklijevaju učiniti to šipkom za zastor ili pletaćom iglom. Jedan mi
je liječnik pričao o neupućenoj kuharici koja si je željela ubrizgati ocat u maternicu, ali ga
je ubrizgala u mjehur, što je izazvalo strašne bolove. Pobačaj, koji je grubo izveden i bez
primjerene njege, često bolniji od normalnog porođaja, prate živčane smetnje koje mogu
dovesti do ruba epileptičnog napada, a katkad izaziva teške unutarnje bolesti i može
potaknuti smrtonosno krvarenje. Colette je u Gribiche opisala tešku agoniju mlade
plesačice iz varijetea prepuštene nestručnim rukama svoje majke. Uobičajen lijek, kaže
ona, jest da se popije koncentrirana otopina sapuna i onda četvrt sata trči: takvim se
tretmanima djeteta rješavaju ubojstvom majke. Čula sam priču o jednoj daktilografkinji
koja je četiri dana provela u sobi ležeći u svojoj krvi, bez jela i pića, jer se nije usudila
nikoga pozvati. Teško je zamisliti strašniju napuštenost od one kada se smrtna opasnost
miješa sa zločinom i sramotom. Nevolja je manja u slučaju siromašnih, ali udanih žena
koje djeluju uz mužev pristanak i ne muče se bespotrebnim skrupulama. Socijalna
radnica mi je pričala da si u bijednim četvrtima međusobno dijele savjete, posuđuju
instrumente i pomažu toliko jednostavno kao da je riječ o uklanjanju kurjih očiju. Ali
trpe ozbiljne tjelesne boli. Bolnice moraju primiti ženu koja je započela pobačaj, ali je
sadistički kažnjavaju odbijanjem bilo kakvog sredstva za smirenje tijekom bolova i
tijekom završne kiretaže. Kako smo uz ostalo mogli vidjeti u svjedočanstvima Genevieve
Sarreau, takav progon čak ni ne šokira žene koje su isuviše naviknute na patnju, ali su
osjetljive na poniženja kojima ih kljukaju. Činjenica da je operacija koju su prošle tajna i
kažnjiva umnogostručuje opasnosti koje sa sobom nosi i čini je niskom i strašnom. Bol,
bolest i smrt pretvaraju se u kaznu, a znamo koja udaljenost odvaja patnju od mučenja,
nezgodu od kazne. Kroz rizike koje prihvaća, žena se poima krivom, a ta je interpretacija
boli i grijeha posebno mučna.
Ovaj moralni aspekt drame se ovisno o okolnostima osjeća slabije ili jače. Za žene
koje su zahvaljujući svojem bogatstvu, svojem društvenom položaju ili slobodnom miljeu
kojemu pripadaju vrlo »oslobođene« i za žene koje su siromaštvo i bijeda naučili preziru
prema buržujskom moralu, jedva da postoje pitanja: postoji više ili manje neugodan
trenutak koji treba prijeći, ali ga treba prijeći, to je sve. No mnoge žene strahuju pred
moralom koji u njihovim očima zadržava svoj ugled premda mu ne mogu prilagoditi
ponašanje. U sebi poštuju zakon koji krše i boli ih što čine prekršaj. Još ih više boli
činjenica da si moraju pronaći suradnice. Prvo trpe poniženje moljakanja: moljakaju
adresu, njegu liječnika, babice. Postoji opasnost da će ih izgrditi s visine ili se izlažu
ponižavajućem sporazumu. Svjesno pozivanje drugih da počine protuzakonito djelo
situacija je koju većina muškaraca ne iskusi, a žena je proživljava s pomiješanim
osjećajima straha i srama. Često u srcu odbija intervenciju koju traži. Podijeljena je
unutar sebe same. Možda spontano želi zadržati dijete kojemu sprječava rođenje. Čak i
ako ne želi u potpunosti majčinstvo, s nelagodom osjeća dvojakost čina koji obavlja. Jer,
mada je netočno da je pobačaj ubojstvo, ne može ga se poistovjetiti s običnom
353
briana
354
briana
*
Kontracepcija i legalni pobačaj omogućili bi ženi da slobodno preuzme
odgovornost za svoje trudnoće. Zapravo o ženskoj plodnosti odlučuju djelomice voljna
odluka, a djelomice slučaj. Dok god umjetna oplodnja ne postane uobičajena praksa,
neke će žene bezuspješno priželjkivati majčinstvo - ili nemaju odnose s muškarcima ili
im je muž neplodan ili one same ne mogu zanijeti. S druge strane, žene često moraju
roditi protiv svoje volje. Trudnoća i majčinstvo proživljavaju se na vrlo različite načine
ovisno o tome odvijaju li se u revoltu, rezignaciji, zadovoljstvu ili entuzijazmu. Treba
shvatiti da odluke i osjećaji koje si mlada majka priznaje ne odgovaraju baš uvijek
njezinim dubokim željama. Neudana majka može biti stvarno preopterećena obavezom
koja joj je najednom nametnuta i otvoreno se zbog toga žaliti, a svejedno u djetetu
pronalaziti ispunjenje potajno gajenih snova. Obrnuto od toga, tek udana žena koja
trudnoću dočekuje s radošću i ponosom može je se u tajnosti užasavati, mrziti je, kroz
opsesije, fantazije, dječje uspomene koje sama odbija priznati. To je jedan od tazloga
zašto su žene u vezi s tim toliko tajnovite. Njihova šutnja dijelom proizlazi iz toga što
uživaju u obavijanju iskustva koje je isključivo njihova povlastica velom tajne, ali su i
smetene proturječjima i sukobima koji ih sada okupiraju. »Brige trudnoće su san koji se
zaboravlja jednako potpuno kao i san o bolovima porođaja,« rekla je jedna žena. To su
složene istine koje im se tada otkrivaju i koje se trude zakopati u zaborav.
Vidjeli smo da u djetinjstvu i adolescenciji žena prolazi kroz više faza s obzirom na
majčinstvo. Kad je posve mala, majčinstvo je čudo i igra: u lutki pronalazi i u budućem
djetetu predosjeća objekt posjedovanja i dominacije. Kao adolescentica, u majčinstvu
naprotiv vidi prijetnju integritetu svoje dragocjene osobe. Ili ga pak divljački odbija,
poput junakinje Colette Audry315 koja nam povjerava:
Svako sam maleno dijete koje se igralo u pijesku prezirala jer je izašlo iz
žene... I odrasle sam prezirala jer su vladali nad djecom, čistili ih, tukli po
guzi, oblačili, ponižavali na sve moguće načine: žene sa svojim mekim tijelima
uvijek spremnim da iz njih propupaju novi maleni, muškarce koji su sa
zadovoljnim i samosvojnim izrazom lica promatrali svu tu kašu žena i djece
koja im pripada. Moje je tijelo bilo samo moje, voljela sam ga samo
potamnjelog, prekrivenog solju i morem, izgrebenog štipavcem. Trebalo je
ostati čvrsto i zapečaćeno.
314
La Femme frigide.
315
On joue perdant, »L'Enfant«.
355
briana
Bio je to nastavak djetinjih maštanja u kojima je u paru s majkom odgajala dijete. Naglo
je stala zanemarivati svoju službu, postaja je ravnodušna prema djeci, počela je izlaziti,
očijukati. Doba igre je završilo i počela se baviti svojim pravim životom u kojem želja za
majčinstvom nije zauzimala važno mjesto. Pojedine žene cijeli život osjećaju želju za
dominacijom nad djecom, ali i uporan strah od biološke zadaće porođaja. One postanu
babice, medicinske sestre, učiteljice. Odane su tete, ali ne žele roditi. Pojedine su također,
iako ne odguruju s gađenjem majčinstvo, previše zaokupljene svojim ljubavnim životom
ili karijerom da bi napravile mjesto za njega u svojoj egzistenciji. Ili se boje tereta koji bi
dijete predstavljalo njima ili njihovim muževima.
Žena često voljno prihvaća neplodnost ili odbijajući seksualne odnose ili
kontracepcijskim metodama. No ima i slučajeva kad si žena ne priznaje svoj strah od
djeteta i upravo joj psihički obrambeni proces sprječava začeće. U njoj nastaju
funkcionalni problemi živčanog uzroka koji se mogu otkriti liječničkim pregledom.
Liječnik André Arthus navodi jedan takav zanimljiv primjer:
Prihvaćanje ili odbijanje začeća pod utjecajem je istih čimbenika kao trudnoća
općenito. U trudnoći oživljavaju djetinji snovi subjekta i njezini adolescentski strahovi.
Proživljava se na vrlo različite načine, ovisno o odnosima koje žena održava s majkom, s
mužem, sa sobom samom.
Kad i sama postane majkom, žena na neki način zauzme mjesto one koja ju je
rodila: to je za nju potpuna emancipacija. Ako je iskreno želi, radovat će se svojoj
trudnoći i željet će je iznijeti bez pomoći. Ako je još uvijek pod dominacijom i pristaje na
to, prepustit će se naprotiv majčinim rukama: novorođenče će joj se više činiti bratom ili
sestrom nego vlastitim djetetom. Ako se istodobno želi i ne usuđuje osloboditi, boji se da
će je dijete, umjesto da je spasi, opet podjarmiti: ta briga može uzrokovati pobačaj.
Helene Deutsch navodi slučaj mlade žene koja je, jer je trebala pratiti muža na putovanje
i ostaviti dijete na čuvanje majci, rodila mrtvorođenče. Začudila se što ga ne oplakuje
više jer ga je žarko željela. Ali se užasavala činjenice da će ga morati prepustiti svojoj
majci koja bi putem djeteta njome dominirala. Vidjeli smo da je osjećaj krivnje pred
majkom čest slučaj u adolescentica. Ako taj osjećaj i dalje postoji, žena si utvara da se
nad njezinim potomstvom ili nad njom samom nadvilo prokletstvo. Vjeruje da će je
dijete ubiti dolaskom na svijet ili će umrijeti rađajući se. Grižnja savjesti u mladih žena
često izaziva strah da neće do kraja iznijeti trudnoću. U sljedećem primjeru Helene
Deutsch vidimo koliko poguban može biti odnos s majkom:
356
briana
patila zahvaljujući ljubavi koju su joj iskazivali otac i jedna od starijih sestara.
Ali kad se udala i ostala u drugom stanju, iako je to žarko željela, mržnja koju
je nekoć osjećala prema majci učinila joj je mrskom ideju da sama postane
majka. Mjesec dana prije termina rodila je mrtvorođenče. Kad je drugi put
zatrudnjela, prepala se da će se nesreća ponoviti. Srećom, jedna od njezinih
bliskih prijateljica bila je trudna u isto vrijeme. Ta je prijateljica imala vrlo
nježnu majku koja je tijekom njihovih trudnoća pazila na obje mlade žene. Ali
prijateljica je zanijela mjesec dana prije gospođe Smith koju je plašila
pomisao da će sama morati do kraja iznijeti trudnoću. Na opće iznenađenje,
prijateljica je prenijela trudnoću mjesec dana nakon predviđenog termina316 i
dvije su žene rodile isti dan. Prijateljice su odlučile sljedeću djecu začeti na
isti dan i gospođa Smith je bez straha ušla u svoju drugu trudnoću. Ali joj je
prijateljica u trećem mjesecu trudnoće morala napustiti grad. Isti dan kad je
to saznala, gospođa Smith je pobacila. Nikada poslije nije mogla imati drugo
dijete. Sjećanje na majku previše ju je tištalo.
Ništa manje nije važan odnos koji žena ima s ocem svojega djeteta. Već zrela i
samostalna žena može željeti dijete koje bi pripadalo samo njoj. Poznavala sam ženu
kojoj bi oči zasjale pri pogledu na lijepog mužjaka, ne od senzualne želje, nego zato što je
procjenjivala njegove kapacitete pastuha. Takav majčinski tip amazonki s oduševljenjem
pozdravlja čudo umjetne oplodnje. Ako dijeli život s ocem djeteta, odriče mu svako
pravo na potomstvo, pokušava - poput Paulove majke u Sinovima i ljubavnicima - stvoriti
zatvoren par s njihovim djetetom. No u većini slučajeva žena treba mušku potporu da bi
prihvatila svoje nove odgovornosti. Neće se s radošću posvetiti novorođenčetu ako se
muškarac ne posveti njoj.
Ta potreba je tim preča što je žena djetinjastija i sramežljivija. Deutsch pripovijeda
priču o mladoj ženi koja se s petnaest godina udala za šesnaestogodišnjeg dječaka s
kojim je ostala trudna. Kao mala djevojčica voljela je bebe i pomagala majci u njezi braće
i sestara. Ali kad je sama postala majka dvoje djece, uhvatila ju je panika. Zahtijevala je
da muž stalno bude uz nju. Morao je uzeti posao koji mu je dopuštao da mnogo vremena
provodi kod kuće. Ona je pak živjela u neprestanom strahu. Preuveličavala je svađe svoje
djece i pridavala previše važnosti najmanjim događajima njihova dana. Mnoge mlade
majke tako traže pomoć od svojih muževa i katkad ih otjeraju od kuće preopterećujući ih
svojim brigama. Helene Deutsch navodi još neobičnih slučajeva, među ostalima i ovaj:
Mlada udana žena mislila je da je trudna i bila je zbog toga jako sretna.
Kako ju je od muža razdvojilo putovanje, imala je vrlo kratku pustolovinu
koju je prihvatila upravo zato što, oduševljena trudnoćom, nije smatrala da
išta drugo može poći po zlu. Nešto kasnije shvatila je da se zapravo prevarila
s datumom začeća: ono se dogodilo na putovanju. Kad se dijete rodilo, živo ju
je zanimalo je li to sin njezina muža ili njezina slučajnog ljubavnika. Postala je
nesposobna za osjećaje prema željenom djetetu. Nesretna i tjeskobna,
potražila je pomoć psihijatra i zainteresirala se za dijete tek kad je muža
odlučila smatrati ocem novorođenčeta.
316
Helen Deutsch tvrdi da je provjerila da je dijete zaista rođeno deset mjeseci nakon začeća.
357
briana
Žena koja voli svojega muža često će svoje osjećaje oblikovati po njegovima:
dočekuje trudnoću i majčinstvo sretna ili loše raspoložena ovisno o tome je li on zbog
njih ponosan ili nesretan. Katkad se dijete priželjkuje da bi učvrstilo vezu ili brak, a
privrženost koju za njega osjeća majka ovisi o uspjehu ili neuspjehu njezinih planova.
Ako majka osjeća neprijateljstvo prema svojem mužu, situacija je opet drukčija: može se
gorljivo posvetiti djetetu čije posjedovanje niječe ocu ili naprotiv gledati s mržnjom na
potomka prezrenog muškarca. Gospođa H. N., čiju smo prvu bračnu noć prepričali po
Stekelovim zapisima, odmah je tada zatrudnjela i cijeli je život mrzila djevojčicu koja je
začeta u strahu od toga grubog razdjevičenja. I u Dnevniku Sofije Tolstoj vidimo kako se
dvostruki osjećaji prema mužu odražavaju na njezinu prvu trudnoću. Piše:
Jedini užitak koji pronalazi u tom stanju je mazohistički. Zasigurno joj je neuspjeh
ljubavnih odnosa stvorio djetinjastu potrebu za samokažnjavanjem.
No trudnoća je prije svega drama koja se u žene odigrava između nje i nje same.
Ona je osjeća ujedno kao obogaćenje i osakaćenje. Fetus je dio njezina tijela i parazit koji
je iskorištava. Posjeduje ga i on nju posjeduje. On u sebi sažima svu budućnost i ona se,
noseći ga, osjeća prostranom poput svijeta. Ali je samo to bogatstvo poništava, ima
dojam da više nije ništa. Nova će se egzistencija manifestirati i opravdati njezinu vlastitu
egzistenciju, zato je ponosna. Ali također se osjeća kao igračka mračnih sila, naguruju se
s njom, napadaju je. U trudne žene jedinstveno je to što se njezino tijelo, u trenutku kad
se transcendira, poima kao imanentno: povlači se u sebe u mučninama i slabostima.
Prestaje egzistirati za sebe samog i tada postaje najvoluminoznije ikada.
Transcendenciju stvaratelja ili djelujućega muškarca ispunjava subjektivnost, dok se u
buduće majke opozicija subjekt-objekt poništava. Ona s djetetom zbog kojeg bubri čini
dvosmislen par koji život preplavljuje. Uhvaćena u klopku prirode, ona je i biljka i
životinja, spremnik koloida, inkubator, jaje. Plaši djecu egoističnih tijela i izaziva
podsmijeh mladih ljudi jer je kao ljudsko biće, svijest i sloboda postala pasivni
instrument života. Život je obično samo uvjet egzistencije. U trudnoći se život doima
stvoriteljem, ali riječ je o neobičnom stvaranju koje nastaje u slučajnosti i faktičnosti.
Postoje žene koje trudnoća i dojenje toliko raduje da ih žele unedogled ponavljati. Čim se
beba odvoji od sise, osjećaju se zakinutima. Te žene, više »nesilice« negoli majke, žude za
mogućnosti da otuđe svoju slobodu u korist svojega tijela. Egzistencija im se čini
opravdana naprosto pasivnom plodnošću njihovih tijela. Ako je tijelo čista inercija, ne
može utjeloviti čak ni nizak oblik transcendencije. To je tijelo lijenost i dosada, ali čim
propupa postaje korijen, izvor, cvijet, nadilazi se, ono je pokret prema budućnosti, a
358
briana
istodobno i gusta prisutnost. Separacija zbog koje je žena patila u trenutku svojeg
odvajanja od majke sada je kompenzirana. Opet je uronjena u struju života,
reintegrirana u cjelinu, karika u beskrajnom lancu generacija, tijelo koje postoji za i kroz
drugo tijelo. Kada osjeti dijete u svojem otežalom trbuhu i kada ga pritisne na svoje
natečene grudi, majka ostvaruje fuziju koju je tražila u muškom naručju i koja joj je
odbijena tek što je dana. Ona više nije objekt podčinjen subjektu. Nije ni subjekt kojega
muči njegova sloboda, nego ona dvosmislena stvarnost: život. Njezino je tijelo konačno
njezino jer pripada djetetu koje pripada njoj. Društvo joj priznaje to posjedovanje i
pritom mu daje posvećeni značaj. Sada može pokazivati grudi koje su donedavno bile
erotski objekt, one su izvor života: do te mjere da nam pobožne slike pokazuju Djevicu
Mariju kako otkriva svoja prsa moleći Sina da poštedi čovječanstvo. Otuđena u svojem
tijelu i svojem društvenom dostojanstvu, majka uživa u umirujućoj iluziji osjećaja da je
bitak u sebi, gotova vrijednost.
Međutim, to je samo iluzija. Jer ona zapravo ne pravi dijete: ono se pravi u njoj.
Njezino tijelo proizvodi samo tijelo: nije sposobna utemeljiti egzistenciju koja će se
morati utemeljiti sama. Ostvarenja koja emaniraju iz slobode postavljaju objekt kao
vrijednost i daju mu nužnost. U majčinu je krilu dijete neopravdano, ono je još samo
bezrazložna proliferacija, gola činjenica čija je slučajnost simetrična slučajnosti smrti.
Majka može imati svoje razloge da želi dijete, ali ne može tom drugom koje će sutra biti
dati svoje razloge bivanja. Ona ga stvara u općenitosti svojega tijela, a ne u
pojedinačnosti svoje egzistencije. To shvaća junakinja Colette Audry kad kaže:
317
On joue perdant, »L'Enfant«.
359
briana
egzistenciju. Majka može sanjati o tom malenom pojedincu koji će se roditi za nekoliko
mjeseci, može se zabavljati pripremajući mu kolijevku, odjeću, ali konkretno poima samo
uznemirujuće organske fenomene čije je žarište. Neki propovjednici Života i Plodnosti
mistično tvrde da žena po kvaliteti doživljenog užitka zna da ju je muškarac oplodio. To
je jedan od mitova koje valja odbaciti. Žena nikad nema sigurnu intuiciju o događaju,
nego zaključuje po neizvjesnim znakovima. Prestaju joj mjesečnice, udeblja se, grudi joj
postanu teške i bolne, ima vrtoglavice, mučnine. Katkad jednostavno misli da se
razboljela i liječnik je uputi u njezino stanje. Tada zna da je njezino tijelo dobilo namjenu
koja ga transcendira. Dan za danom u njoj će jačati izraslina rođena iz njezina tijela i
strana njezinu tijelu. Žena je plijen vrste koja joj nameće svoje tajanstvene zakone i to je
otuđenje uglavnom plaši: njezin se strah očituje u povraćanjima. Ona su djelomice
izazvana promjenama u želučanim sokovima koje tada nastaju, ali ako se ta reakcija,
koju druge ženke sisavaca nemaju, pogorša, razlozi su psihičke prirode. Ta reakcija
očituje akutni značaj koji tada u ljudske ženke poprima sukob između vrste i pojedinca.
Čak i ako žena duboko želi dijete, njezino se tijelo isprva buni kad ga treba roditi. U
Nervose Angstzustdnde und ihre Behandlung (Živčana anksioznost i njezino liječenje)
Stekel tvrdi da povraćanje trudne žene uvijek izražava svojevrsno odbijanje djeteta, i
ako se dijete prihvati neprijateljski - iz često nepoznatih razloga - želučane tegobe se
pogoršaju.
»Psihoanaliza nas je naučila da se psihičko pogoršanje simptoma povraćanja
susreće samo u slučaju kad oralno izbacivanje otkriva neprijateljske osjećaje prema
trudnoći ili fetusu«, kaže Helene Deutsch. Tomu dodaje: »Često je psihički sadržaj
povraćanja u trudnoći potpuno isti kao u djevojačkih histeričnih povraćanja koja
proizlaze iz umišljaja trudnoće.«318 U oba se slučaja oživljava stara ideja oplodnje kroz
usta koju susrećemo kod djece. Naročito je za djetinjaste žene trudnoća, kao nekada,
poistovjećena s bolešću probavnog sustava. Deutsch navodi primjer pacijentice koja je u
strahu proučavala svoje izbljuvke da bi se uvjerila da u njima nisu djelići embrija. Usput
je znala, tvrdila je, da je ta opsesija smiješna. Bulimija, smanjeni apetit i mučnine
obilježavaju isto oklijevanje između želje da se sačuva i želje da se uništi embrij.
Poznavala sam mladu ženu koja je istodobno patila od strašnih povraćanja i zatvora.
Sama mi je jednoga dana rekla da ima dojam da istodobno pokušava odbaciti fetus i
trudi ga se zadržati, što je točno odgovaralo željama koje si je priznala. Doktor Arthus319
navodi sljedeći primjer koji sažimam:
318
Vrlo su mi precizno opisali slučaj muškarca koji je tijekom prvih mjeseci ženine trudnoće - koju ipak nije mnogo
volio - pokazivao upravo simptome mučnine, vrtoglavice i povraćanja koje pronalazimo u trudnica. Oni očito
histerično odražavaju nesvjesne konflikte.
319
Le Mariage.
360
briana
Zatvor, proljevi i težnje za izbacivanjem uvijek očituju istu mješavinu želje i straha.
Katkad rezultiraju pobačajem. Gotovo svi spontani pobačaji imaju psihički uzrok. Ove se
tegobe pogoršavaju što im žena više važnosti pridaje i što se više »osluškuje«. Slavne
»želje« trudnih žena naročito su s užitkom njegovane djetinjaste opsesije: uvijek se
odnose na hranu, zbog stare predodžbe o oplodnji putem hrane. Žena koja se osjeća
zbunjenom u svojem tijelu izražava, kao što je čest slučaj u psihoneuroza, taj osjećaj
stranosti kroz želju kojom se katkad opčini. Usto tradicijski postoji »kultura« takvih
silnih želja, kao što je nekoć postojala kultura histerije. Žena očekuje da će imati silne
želje, vreba na njih i izmišlja ih. Pričali su mi o mladoj neudanoj majci koja je toliko
grčevito žudjela za špinatom da ga je otišla kupiti na tržnicu i cupkala od nestrpljenja
kad se kuhao. Time je izrazila tjeskobu svoje usamljenosti. Znajući da može računati
samo na sebe samu, u grozničavoj je žurbi pohitala zadovoljiti svoje želje. Vojvotkinja
d'Abrantes vrlo je zabavno u svojim Memoarima opisala slučaj u kojem nautaživu želju
zapovjednički sugerira ženina okolina. Žali se da je za trudnoće bila okružena
prevelikom brigom.
Žene kojima se previše bave ili koje se previše bave samima sobom su one koje
pokazuju najviše morbidnih fenomena. Kroz iskušenje trudnoće najlakše prolaze s jedne
361
briana
strane matrone koje su u potpunosti posvećene svojoj funkciji nesilice i s druge strane
muževne žene koje se ne zanose pustolovinama svojih tijela i koje ih nastoje lako
prevladati: Madame de Stael prošla je kroz trudnoću jednako lako kao kroz razgovor.
Kako trudnoća napreduje, odnos između majke i fetusa se mijenja. Fetus se sigurno
smjestio u majčinoj utrobi, dva su se organizma prilagodila jedan drugome i među njima
se odvijaju biološke razmjene koje omogućuju ženi da pronađe svoju ravnotežu. Ona se
više ne osjeća kao da je u posjedu vrste. Ona je ta koja posjeduje plod svoje utrobe. Prvih
je mjeseci trudnoće bila obična žena, oslabljena tajnim radom koji se u njoj obavljao.
Poslije je očigledno majka i njezine su slabosti naličje njezine slave. Nemoć, kako se
pojačava, postaje alibi. Mnoge žene stoga u trudnoći pronađu čudesan mir: osjećaju se
opravdanima. Oduvijek su bile sklone promatrati, proučavati svoje tijelo. Zbog osjećaja
za društvenu dužnost, nisu se usuđivale previše se popustljivo zanimati za njega. Sada
imaju to pravo. Sve ono što čine za vlastitu dobrobit, čine istodobno za dijete. Od njih se
više ne očekuje ni rad ni trud. Više se ne moraju zamarati ostatkom svijeta. Snovi koje
gaje o budućnosti daju smisao sadašnjem trenutku. Moraju se samo prepustiti: na
praznicima su. Razlog njihove egzistencije je ondje, u njihovu trbuhu, i daje im savršen
dojam ispunjenosti. »To je poput pećice zimi, koja je uvijek upaljena, ovdje, samo za vas,
potpuno podčinjena vašoj volji. Također i poput svježega tuša koji ljeti stalno teče. Ovdje
je«, rekla je jedna žena koju citira Helene Deutsch. Žena, tako ispunjena, također doživi
zadovoljstvo osjećaja da je »zanimljiva«, što je od adolescencije njezina najdublja želja.
Kao suprugu mučila ju je njezina ovisnost o muškarcu. Sada više nije seksualni objekt,
sluškinja, već utjelovljuje vrstu, obećanje je života, vječnosti. Okolina je poštuje. Čak i
njezini hirovi postaju svetinja: vidjeli smo da je to potiče da izmišlja »želje«. »Trudnoća
omogućuje ženi da racionalizira postupke koji bi se inače doimali apsurdnima«, kaže
Helene Deutsch. Napokon - opravdana prisutnošću drugoga u svojoj utrobi - u
potpunosti uživa u bivanju samom sobom.
Colette je u L'Etoile Vesper opisala tu fazu svoje trudnoće.
362
briana
Colette nam kaže da je jedna od njezinih prijateljica takvu sretnu trudnoću nazvala
»muškom trudnoćom«. Colette se doista čini kao tip žene koja hrabro podnosi svoje
stanje jer njime nije obuzeta. U trudnoći je nastavila sa spisateljskim radom. »Dijete je
pokazalo da će ono stići prvo, i ja sam zatvorila nalivpero.«
Ostale žene se opterećuju više. Beskonačno preživaju svoju novu važnost. I uz
najmanje ohrabrenje prisvajaju muške mitove: lucidnom duhu suprotstavljaju plodnu
noć Života, nepomućenoj svijesti misterije unutrašnjosti, jalovoj slobodi težinu toga
trbuha koji je ovdje u svojoj golemoj faktičnosti. Buduća majka osjeća se kao humus i
zemlja, izvor, korijen. Kad zadrijema, njezin san je san kaosa u kojemu sazrijevaju
svjetovi. Ima ih koje više zaboravljaju na sebe i prije svega se opčinjavaju blagom života
koje u njima raste. Tu radost opisuje Cecile Sauvage u svojim pjesmama L'Ame en
bourgeon (Duša u pupoljku):
I dalje:
S druge strane, žene koje su jako koketne, koje se esencijalno poimaju kao erotski
objekt, koje se vole u ljepoti svojega tijela, boli vidjeti se izobličenima, poružnjenima,
nesposobnima da izazovu želju. Trudnoća im se uopće ne čini kao praznik ili
oplemenjivanje, već kao poniženje njihova ja.
U Mojem životu Isadore Duncan na primjer čitamo:
Dijete se sada sve više javljalo. Moje lijepo mramorno tijelo opuštalo se,
lomilo i izobličavalo... Kad bih šetala uz more, katkad sam osjećala višak
snage i srčanosti, i mislila sam kako će to stvorenje biti moje, samo moje, ali
drugih dana... osjećala sam se kao bijedna životinja uhvaćena u zamku... Malo
363
briana
interesa ženske individue i interesa vrste toliko žestok da često vodi do smrti ili majke ili
djeteta. Ljudske medicinske ili kirurške intervencije znatno su smanjile - čak gotovo
eliminirale - nekoć toliko česte nesreće. Metode anestezije rade na demantiranju
biblijske tvrdnje: »U mukama djecu ćeš rađati«. One se odnedavno rabe u Americi i
polako šire u Francuskoj. U ožujku 1949. godine, dekretom su postale obavezne u
Engleskoj.320
Teško je reći kakve su točno patnje kojih ženu pošteđuje anestezija. Činjenica da
porođaj katkad traje više od dvadeset četiri sata, a katkad završi u dva-tri sata, priječi
bilo kakvo poopćavanje. Za neke je žene porođaj mučenje. To je slučaj Isadore Duncan:
ona je trudnoću proživjela u tjeskobi i nesumnjivo su joj psihički otpori pojačali bolove
porođaja. Piše:
Neke žene smatraju suprotno, da je tu kušnju relativno lako otrpjeti. Malen broj
njih u njoj pronalazi čulni užitak.
Ima žena što izjavljuju da su tijekom porođaja imale dojam stvaralačke moći. One
su zaista obavile voljan i produktivan posao. Mnoge se međutim osjećaju pasivnima,
bolesnim i mučenim instrumentom.
Prvi odnosi majke s novorođenčetom jednako variraju. Neke žene pate zbog
praznine koju sada osjećaju u svojem tijelu. Čini im se da su im oteli njihovo blago. Cecile
de Sauvage piše:
365
briana
I još:
Više nisi samo moj.
Tvoja glava već odražava druga nebesa.
Također i sljedeće:
Kad je beba sisala, ništa se drugo nije trebalo raditi, a to je moglo trajati
satima. Nije čak ni razmišljala o onome što će doći poslije. Trebalo je samo
čekati da se odvoji od prsa poput velike pčele.
No postoje žene koje ne mogu dojiti i kod kojih se začuđujuća ravnodušnost prvih
sati nastavi toliko dugo da s djetetom ne uspostave konkretnu vezu. To je među ostalima
bio slučaj Colette koja nije mogla dojiti svoju kći i koja je sa svojom uobičajenom
iskrenošću opisala svoje prve majčinske osjećaje:323
322
On joue perdant.
323
Colette, L'Etoile Vesper.
366
briana
367
briana
Ovih devet mjeseci bili su najgori u mojemu životu. Što se desetog tiče,
bolje da ne govorim.
Sve je obavljeno. Rodila sam, otrpjela svoje, ustala sam se i malo-pomalo vraćam se
životu s neprestanim strahom i zabrinutošću za dijete i naročito za mojega muža. Nešto
se u meni slomilo. Nešto mi govori da ću vječito patiti, mislim da je to strah da nisam
ispunila obaveze prema svojoj obitelji. Prestala sam biti prirodna jer se bojim one
vulgarne ljubavi ženke za svoje mlade i bojim se pretjerane ljubavi prema mužu. Tvrde
da je vrlina voljeti muža i djecu. Ta me pomisao katkad tješi... Kako je moćan majčinski
osjećaj i kako mi se prirodno čini biti majkom. To je Ljovino dijete i zato ga volim.
Međutim, znamo da izjavljuje toliku ljubav prema mužu upravo zato što ga ne voli.
Ta antipatija prelazi na dijete začeto u zagrljajima koji su joj se gadili.
Katherine Mansfield je opisala oklijevanje mlade majke koja je ljubila svojega
muža, ali su joj bila odbojna njegova milovanja. Prema djeci je osjećala istodobno
nježnost i dojam praznine koji je sumorno tumačila kao potpunu ravnodušnost. Linda se
odmara u vrtu pokraj svojega novorođenčeta i misli na svojega muža Stanleyja.324
324
At the Bay.
368
briana
Piše Colette Audry o nekoj mladoj majci. Drugoj posuđuje ove riječi:
Pritiskao mi je ruke, grudi kao nešto najteže na svijetu, do izmaka mojih snaga.
Zakapao me u zemlju, u tišinu i noć. Jednim potezom bacio mi je sav teret svijeta na
ramena. Upravo sam ga zato i željela. Sama sam bila previše lagana.
Premda ima žena koje su prije »nesilice« nego majke i gube zanimanje za dijete čim
se odvoji od sise, čim se rodi, te priželjkuju samo novu trudnoću, mnoge dapače osjećaju
da im upravo separacija daje dijete. Više nije nejasan komadić njihova ja nego djelić
svijeta. Ono više ne proganja potajno tijelo, nego ga se može vidjeti, dodirnuti. Nakon
melankolije porođaja, Cecile Sauvage izražava radost posesivnog majčinstva:
369
briana
Kožu koja postoji za dodir mojih prstiju, koja drži obećanje svih malih
mačaka, svega cvijeća...
Dječja put ima tu nježnost, tu toplu elastičnost za kojom je, kao mala djevojčica,
žena žudjela u majčinoj puti, a kasnije, u svemu što postoji. Dijete je biljka, životinja, u
njegovim su očima kiše i rijeke, plavetnilo neba i mora, nokti su mu od koralja, kosa
svileno raslinje, ono je živa lutka, ptica, mače; moj cvijet, moja perla, moje pile, moje
janje... majka šapuće gotovo ljubavnikove riječi i poput ljubavnika pohlepno se služi
posvojnim pridjevima. Koristi se istim načinima prisvajanja: milovanjem i poljupcima.
Steže dijete uza svoje tijelo, obavija ga toplinom svojih ruku, svojega kreveta. Katkad ti
odnosi poprimaju jasno seksualan značaj. Tako u ispovijesti danoj Stekelu koju sam već
citirala čitamo:
Dojila sam svojega sina, ali bez radosti jer nije rastao i oboje smo gubili
na težini. To je za mene predstavljalo nešto seksualno i osjećala sam sram
dajući mu dojku. Predivno mi je bilo osjećati malo toplo tijelo koje se privijalo
uz moje. Drhtala bih kad bih osjetila njegove ručice kako me diraju... Sva moja
ljubav odvajala se od mene i išla prema mojem sinu... Dijete je prečesto bilo
sa mnom. Kad je imao dvije godine, čim bi me vidio u krevetu dovukao bi se
do njega i pokušao se popeti na mene. Milovao mi je grudi ručicama i
pokušavao spustiti ruku, što mi je bilo toliko ugodno da sam ga jedva
maknula. Često sam se morala boriti s iskušenjem da se poigram njegovim
penisom...
Kako dijete raste, majčinstvo poprima novi oblik. Na početku je dijete tek »obična
lutkica«, postoji samo u svojoj općenitosti, ali malo-pomalo se individualizira. Vrlo
dominantne ili vrlo putene žene tada se prema njemu ohlade. A neke druge, poput
Colette, se baš naprotiv u tom trenutku počnu zanimati za dijete. Odnos majke s
djetetom postaje sve složeniji. Dijete je dvojnik i katkad je majka u iskušenju da se
potpuno otuđi u njemu, ali je ono autonoman, dakle buntovan subjekt. Danas je toplo
stvaran, ali je u dalekoj budućnosti to adolescent, zamišljena odrasla osoba. Dijete je
bogatstvo, blago, ali i teret, tiranin. Radost koju majka može pronaći u djetetu jest radost
velikodušnosti. Mora uživati u tome da služi, daje, stvara sreću, poput majke koju
oslikava Colette Audry:
370
briana
odanost može se proživjeti savršeno autentično, ali je tomu zapravo vrlo rijetko tako.
Obično je majčinstvo čudan kompromis narcizma, altruizma, snova, iskrenosti, loše
vjere, odanosti i cinizma.
Velika opasnost koju naši običaji predstavljaju za dijete jest to što je majka o kojoj
je posve ovisno gotovo uvijek nezadovoljna žena: seksualno je frigidna ili nezadovoljena,
društveno se osjeća inferiornom muškarcu. Nema utjecaja na svijet ni na budućnost.
Pokušat će djetetom kompenzirati sve svoje frustracije. Kad shvatimo do koje mjere
njezin aktualan položaj ženi otežava njezin potpuni procvat, koliko je u njoj tajnih želja,
pobuna, težnji i zahtjeva, možemo se prepasti što joj se prepuštaju bespomoćna djeca.
Kao u doba kad je čas mazila, čas mučila svoje lutke, njezini su postupci simbolički: no ti
simboli za dijete postaju okrutna stvarnost. Majka koja šiba svoje dijete ne tuče samo
dijete, u jednom ga smislu uopće ne tuče: osvećuje se muškarcu, svijetu, ili sebi samoj. Ali
dijete je to koje prima udarce. Marcel Mouloudji je u Enricu prikazao taj bolni
nesporazum: Enrico dobro shvaća da majka ne udara tako luđački njega. Kad se probudi
iz delirija, ona jeca od žaljenja i nježnosti. Enrico joj ne zamjera, ali svejedno je izobličen
od batina. Isto se tako majka opisana u L'Asphyxie Violette Leduc napadajući kćer
osvećuje zavodniku koji ju je napustio, životu koji ju je ponizio i porazio. Uvijek se znalo
za taj okrutni aspekt majčinstva, ali se s lažnim ustezanjem razoružalo ideju »loše
majke« i zamijenilo je se maćehom, suprugom iz drugog braka koja muči dijete pokojne
»dobre majke«. Zapravo nam u Madame Fichini, pravoj suprotnosti Madame de
Fleurville, gospođa de Ségur opisuje upravo majku. Od Poil de carotte Julesa Renarda,
optužbe se samo nižu: Enrico, LAsphyxie, Majčinska mržnja S. de Tervagnes, Guja u šaci
Hervea Bazina. Ako se tipovi žena ocrtani u ovim romanima čine pomalo iznimnima,
tomu je tako jer većina žena zbog morala i pristojnosti potiskuje svoje spontane porive.
No ti porivi bljesnu u scenama, pljuskama, ljutnjama, uvredama, kaznama itd. Uz majke
koje su otvoreno sadistički nastrojene, postoje mnoge koje su prije svega hirovite.
Oduševljava ih dominacija. Posve mala, beba je igračka: ako je riječ o dječaku,
bezobzirno se zabavljaju s njegovim spolovilom. Ako je riječ o djevojčici, pretvaraju je u
lutku. Poslije žele da ih maleni rob slijepo sluša. Ako su tašte, pokazuju dijete poput
pametne životinje. Ako su ljubomorne i isključive, izoliraju ga od ostatka svijeta. Često,
također, žena se ne odriče naknade za njegu koju pruža djetetu. Kroz njega oblikuje
imaginarno biće koje će je zahvalno prepoznati kao divnu majku i u kojem će se ona
prepoznati. Kad je Kornelija, pokazujući svoje sinove, ponosno rekla: »Evo mojih
dragulja«, dala je potomstvu najštetniji primjer. Previše majki živi u nadi da će jednoga
dana ponoviti tu ponosnu gestu, i ne oklijevaju tom cilju žrtvovati malenoga pojedinca
od krvi i mesa čija ih slučajna i neodlučna egzistencija ne ispunjava. Tjeraju ga da sliči
njihovu mužu, ili pak da mu ne sliči, ili da reinkarnira oca, majku, nekoga uvaženog
pretka. Imitiraju ugledan uzor. Neka se je njemačka socijalistkinja veoma divila Lily
Braun, pripovijeda Helene Deutsch. Slavna je agitatorica imala genijalnoga sina koji je
umro u ranoj dobi. Njezina je imitatorica uporno tretirala vlastita sina kao budućega
genija, a on je na koncu postao razbojnik. Štetna po dijete, ta je neprilagođena tiranija za
majku uvijek izvor razočaranja. Helene Deutsch navodi još jedan zanimljiv primjer, priču
neke Talijanke koju je pratila nekoliko godina.
vremena, majka uživa u ulozi odgajateljice: kad je mirno smješteno u parku, dijete je i
dalje alibi kao u doba kad se gnijezdilo u njezinu trbuhu. Često, ako je ostala više-manje
djetinjasta, majka uživa u glupiranju s djetetom, oživljava igre, riječi, razonode i radosti
davno prošlih vremena. No kad pere, kuha, doji drugo dijete, obavlja kupnju, prima
posjete i naročito kad se bavi svojim mužem, dijete je samo dosadna, zamorna
prisutnost. Nema vremena da ga »oblikuje«. Treba ga prvo spriječiti da šteti; ono razbija,
trga, prlja, predstavlja stalnu opasnost za predmete i samoga sebe; nemirno je, viče,
govori, pravi buku: živi za sebe. A taj život ometa život roditelja. Njihov interes ne
poklapa se s njegovim: otuda drama. Stalno njime preopterećeni, roditelji mu stalno
nameću žrtve kojima ne razumije razloge: žrtvuju ga za svoj mir i također za njegovu
vlastitu budućnost. Prirodno je da se buni. Ne razumije objašnjenja koja mu majka
pokušava dati, a ona pak ne može proniknuti u njegovu svijest. Djetetovi snovi, fobije,
opsesije, želje tvore neprovidan svijet. Majka može samo izvana, naslijepo, kontrolirati
biće koje te apstraktne zakone doživljava kao apsurdno nasilje. Nerazumijevanje ostaje i
kako dijete raste. Ono ulazi u svijet interesa i vrijednosti iz kojega je majka isključena.
Često je zbog toga prezire. Naročito se dječak, ponosan zbog svojih muških povlastica,
smije zapovijedima jedne žene. Ona zahtijeva da se napravi zadaća, ali ne može riješiti
zadatke, prevesti taj i taj latinski tekst. Ne može ga »pratiti«. Majka se katkad iživcira do
suza zbog toga nezahvalnog zadatka čiju poteškoću muž rijetko shvaća: vladanja bićem s
kojime se ne komunicira, a koje je svejedno ljudsko biće; upletanja u stranu slobodu koja
se definira i potvrđuje isključivo buneći se protiv vas.
Situacija se razlikuje ovisno o tome je li dijete dječak ili djevojčica. Iako je dječak
»teži«, majka se uglavnom bolje slaže s njim. Zbog prestiža koji žena pripisuje
muškarcima i zbog povlastica koje oni konkretno imaju, mnoge žene priželjkuju sinove.
»Divno je donijeti na svijet muškarca!«, govore. Vidjeli smo da žene sanjaju o rađanju
»junaka«, a junak je očigledno muškoga spola. Sin će biti vođa, predvodnik ljudi, vojnik,
stvaratelj. Nametat će svoju volju cijeloj zemlji i majka će sudjelovati u njegovoj
besmrtnosti. On će joj dati kuće koje nije izgradila, zemlje koje nije istražila, knjige koje
nije pročitala. Kroz njega će posjedovati svijet, ali pod uvjetom da posjeduje svojega sina.
Otuda nastaje paradoks njezina stava. Freud smatra da je odnos majke i sina onaj u
kojemu nalazimo najmanje dvosmislenosti, ali ustvari u majčinstvu, kao i u braku i
ljubavi, žena ima dvosmislen stav prema muškoj transcendenciji. Ako ju je bračni ili
ljubavni život učinio neprijateljskom prema muškarcima, bit će joj zadovoljstvo
dominirati mužjakom svedenim na svoj djetinji lik. S ironičnom će bliskošću takva žena
postupati sa spolnim organom arogantnih pretenzija. Katkad će plašiti dijete prijetnjama
da će mu ga otkinuti ako ne bude dobar. Čak i ako, smjernija i miroljubivija, poštuje u
svojem sinu budućega junaka, trudi ga se svesti na njegovu imanentnu stvarnost ne bi li
zaista bio njezin. Jednako kao što muža tretira kao dijete, dijete tretira kao bebu. Previše
je racionalno i jednostavno vjerovati da one želi kastrirati svojega sina. Njezin san je
proturječniji. Majka želi da je on beskonačan, a opet da stane u njezin dlan, da dominira
svijetom i kleči pred njom. Majka ga ohrabruje da bude mekan, sladokusac, egoističan,
stidljiv, sjedilački, zabranjuje mu sport, druženja, čini ga nesigurnim u samoga sebe, jer
ga želi imati za sebe. No razočarana je ako istodobno ne postane i pustolov, šampion,
genij kojime se može ponositi. To da je njezin utjecaj često poguban - kao što je tvrdio
Montherlant, kao što je opisao Mauriac u Génitrix - izvan je sumnje. Na sreću po dječaka,
on može prilično lako pobjeći od tog utjecaja: običaji i društvo ga na to ohrabruju. I
majka se sama s time pomiruje. Ona vrlo dobro zna da je borba protiv muškarca
neravnopravna borba. Tješi se glumeći mater dolorosa ili prežvakavajući ponos što je
rodila jednog od svojih pobjednika.
373
briana
Vidjeli smo da je gospođa Mazetti kćeri upravo gurnula u pogrešku koju je sama
počinila, želeći ih silno nje poštedjeti. Stekel pripovijeda o složenom slučaju »majčinske
mržnje« prema kćeri:
Poznavao sam majku koja nije mogla podnijeti svoju četvrtu kćer otkako
se rodila, a bila je dražesno i nježno stvorenje... Optuživala ju je da je
naslijedila sve mane njezina muža... Dijete je rođeno u vrijeme kad je majci
374
briana
Istinski sukobi nastali su kad je djevojčica narasla. Bilo je jasno da želi potvrditi
svoju autonomiju s obzirom na majku. U majčinim očima to je bio znak užasne
nezahvalnosti. Uporno je nastojala »svladati« tu volju koja se otima. Nije prihvaćala da
njezina dvojnica postane druga. Užitak koji muškarac dobiva pokraj žena - da se osjeća
apsolutno superiornim - žena spoznaje tek pokraj svoje djece i naročito svojih kćeti.
Osjeća se frustriranom ako se mora odreći svojih povlastica, svojega autoriteta. Bilo da je
riječ o zaljubljenoj ili neprijateljskoj majci, osamostaljivanje djeteta uništava njezine
nade. Dvostruko je ljubomorna: na svijet koji joj uzima kćer i na kćer koja dio svijeta, dok
ga osvaja, otima njoj. Ta se ljubomora ponajprije odnosi na odnose djevojčice sa svojim
ocem. Katkad se majka služi djetetom da bi vezala muškarca za dom. U slučaju neuspjeha
je ojađena, ali ako njezin manevar uspije, spremna je u obrnutom obliku oživjeti svoj
djetinjasti kompleks: ljuti se na kćer, kao nekoć na svoju majku. Duri se, misli da je
napuštena i neshvaćena. Neka Francuskinja, udana za stranca koji je jako volio njihove
kćeri, uzviknula je jedan dan ljutito: »Dosta mi je života s došljacima!« Često je starija
kći, očeva miljenica, naročito suočena s majčinim proganjanjem. Majka je opterećuje
nezahvalnim zadacima, zahtijeva od nje ozbiljnost neprimjerenu njezinoj dobi. Budući
da je suparnica, tretirat će je se kao odraslu osobu. I ona neka nauči »da život nije roman,
nije sve ružičasto, ne možemo raditi sve što bismo htjeli, nismo na svijetu da bismo se
zabavljali...«. Vrlo često majka bezobzirno pljusne dijete samo zato »da bi ga naučila«. Uz
ostalo joj želi pokazati da je i dalje gospodarica, jer joj najviše smeta to što nema nikakve
istinske superiornosti prema djevojčici od jedanaest-dvanaest godina. Ona već može
savršeno obavljati kućanske poslove, to je »mala žena«. Čak posjeduje živahnost,
znatiželju i bistrinu koje je u mnogim pogledima čine superiornom u odnosu na odrasle
žene. Majka uživa u neospornom vladanju svojim ženskim svemirom. Želi biti
jedinstvena, nezamjenjiva. A evo kako je mlada pomoćnica svodi na čistu općenitost
njezine funkcije. Strogo će izgrditi kćer ako nakon dva dana odsutnosti nađe kuću u
neredu. Ali ulazi u bijesan trans ako se pokaže da se obiteljski život savršeno nastavio i
bez nje. Žena ne prihvaća mogućnost da njezina kći zaista postane njezina dvojnica,
zamjena nje same. Međutim, još joj je nepodnošljivije da se kći otvoreno postavi kao
druga. Sustavno mrzi prijateljice u kojima kći traži pomoć zbog obiteljske opresije i koje
je »huškaju«. Kritizira te prijateljice, brani kćeri da ih prečesto viđa ili joj čak pod
izgovorom njihova »lošeg utjecaja« radikalno zabranjuje da se s njima druži. Svaki
utjecaj koji nije njezin je loš. Poseban animozitet osjeća prema ženama svoje dobi -
profesoricama, majkama prijateljica - prema kojima kći pokaže naklonost. Majka te
osjećaje proglasi apsurdnima ili nezdravima. Katkad su dovoljni dječja veselost,
nesavjesnost, igre i smijeh da je razljute. Lakše ih oprašta dječacima. Oni iskorištavaju
svoju mušku povlasticu, to je prirodno, odavno je odustala od nemogućega natjecanja.
Ali zašto bi ta druga žena uživala u prednostima koje su njoj uskraćene? Majka,
zarobljena u zamke ozbiljnosti, zavidi na svim okupacijama i zabavama koje djevojčicu
udaljavaju od kućne dosade. Taj je bijeg poricanje svih vrijednosti za koje se ona
žrtvovala. Kako dijete raste, kivnost sve više izjeda majčino srce. Svaka godina vodi
majku prema njezinu padu. Iz godine u godinu mladenačko se tijelo razvija i cvjeta. Majci
375
briana
se čini da njoj kradu budućnost koja se otvara pred njezinom kćeri. Otuda proizlazi
iritacija nekih žena zbog prvih mjesečnica svojih kćeri. Zamjeraju im što su od sada
okrunjene kao žene. Toj pridošlici u svijet žena nude se, nasuprot ponavljanju i rutini
koji su sudbina starije, još nedefinirane mogućnosti. To su te prilike na kojima majka
zavidi i koje mrzi. Kako ih ne može učiniti svojima, često ih pokušava umanjiti, poništiti.
Ne pušta kćer iz kuće, nadzire je, tiranizira, namjerno je ružno odijeva, zabranjuje joj
razonodu, obuzima je divljački bijes ako se adolescentica šminka, ako »izlazi«. Svu svoju
ozlojeđenost životom okreće protiv toga mladog života koji juriša prema novoj
budućnosti. Majka pokušava poniziti djevojčicu, ismijava njezine inicijative, ruga joj se.
Njih dvije često proglase otvoreni rat i obično pobijedi mlađa, jer za nju radi vrijeme. No
njezina pobjeda ima okus krivnje. Majčin stav u njoj istodobno proizvodi pobunu i
grižnju savjesti. Sama majčina prisutnost kći pretvara u krivca. Vidjeli smo da osjećaj
krivnje može teško naštetiti cijeloj njezinoj budućnosti. Htjela-ne htjela, majka na koncu
prihvati svoj poraz. Kad njezina kći odraste, između njih se ponovno uspostavi manje-
više uzburkano prijateljstvo. No jedna od njih zauvijek ostane frustrirana, razočarana, a
druga će često misliti da je proganja prokletstvo.
Vratit ćemo se na odnose koje žena u starijoj dobi održava sa svojom odraslom
djecom, ali jasno je da tijekom svojih prvih dvadesetak godina djeca zauzimaju
najvažnije mjesto u životu svoje majke. Iz opisa koji smo upravo dali naočigled izvire
opasna zabluda dviju danas prihvaćenih predrasuda. Prva od njih jest ta da je majčinstvo
u svakom slučaju dovoljno da ispuni ženu: nema govora o tome. Brojne su nesretne,
ogorčene, nezadovoljne majke. Znakovit je primjer Sofije Tolstoj koja je rodila dvanaest
puta; ona u svojem dnevniku ne prestaje ponavljati da joj se sve doima beskorisnim i
praznim u svijetu i u njoj samoj. Djeca su joj pružila svojevrstan mazohistički mit. »S
djecom već više nemam osjećaj da sam mlada. Mirna sam i sretna.« Odricanje od
mladosti, od ljepote, od osobnog života donosi joj malo mira; osjeća se starijom,
opravdanom. »Osjećaj da sam im potrebna pričinja mi veliku radost!« Djeca su oružje
koje joj omogućuje da odbaci muževu superiornost. »Moja jedina sredstva, moje jedino
oružje da ponovno između nas uspostavim jednakost su djeca, energija, radost,
zdravlje...« No ona ni u kojem slučaju nisu dovoljna da bi se životu nagrizenom dosadom
dalo smisao. Nakon trenutka egzaltacije, 25. siječnja 1875., Sofija piše:
I ja želim i mogu sve. Ali čim prođe taj osjećaj, zaključim da ne želim i ne
mogu ništa, ništa osim njegovati lutkice, jesti, piti, spavati, voljeti muža i
djecu, što bi u konačnici trebala biti sreća, ali me rastužuje, i kao jučer, izaziva
mi želju za plačem.
Odnos majke s njezinom djecom definira se unutar opće forme njezina života. Ovisi
o njezinim odnosima s mužem, sa svojom prošlošću, sa svojim zadacima, sa sobom
samom. Kobna je, koliko i apsurdna pogreška u djetetu vidjeti lijek za sve. Do toga
zaključka dolazi i Helene Deutsch u djelu koje sam često citirala, gdje kroz svoje iskustvo
376
briana
psihijatrice proučava fenomene majčinstva. Deutsch toj funkciji daje vrlo visoko mjesto.
U njoj se, prema njezinoj procjeni, žena potpuno ostvaruje: ali pod uvjetom da je
slobodno prihvaćena i iskreno željena. Mlada žena mora biti u psihološkom, moralnom i
materijalnom položaju koji će joj omogućiti da podnese teret majčinstva. U suprotnome
će posljedice biti katastrofalne. Naročito je zločinački savjetovati dijete kao lijek za
melankolije ili neuroze; to znači unesrećiti majku i dijete. Uravnotežena, zdrava žena
svjesna svojih odgovornosti, jedina je sposobna postati »dobrom majkom«.
Rekla sam da je prokletstvo koje opterećuje brak u tome što pojedinci često u nj
ulaze u svojoj slabosti, ne u snazi, u tome što svatko od njih traži od drugoga umjesto da
uživa u davanju drugome. Još je varljiviji mamac sanjarenje o tome da ćeš s djetetom
dosegnuti ispunjenost, toplinu, vrijednost koju nisi znao stvoriti sam. Dijete donosi
radost samo onoj ženi koja je sposobna nesebično željeti sreću drugoga, onoj koja bez
razmišljanja o sebi traži nadilaženje vlastite egzistencije. Dakako, dijete je pothvat
kojemu se može valjano posvetiti, ali ništa više od nekoga drugog pothvata ne
predstavlja gotovo opravdanje. Uz to ga treba željeti zbog njega samog, a ne zbog
hipotetskih prednosti. Stekel vrlo točno kaže:
Takva obaveza nema veze s prirodnim. Priroda nikada ne može diktirati moralni
odabir. Moralni odabir implicira obavezu. Roditi znači preuzeti obavezu. Ako majka od
nje pobjegne, ogrješuje se o ljudsku egzistenciju, o slobodu. No nitko joj tu obavezu ne
može nametnuti. Odnos roditelja s djecom, kao i odnos supružnika međusobno, morao bi
biti slobodno željen. Nije čak ni točno da je dijete ženi povlašteno postignuće. Spremno
će se ženu bez djeteta proglasiti koketom, ljubavnicom, lezbijkom ili ambicioznom
ženom. Njezin bi seksualni život, ciljevi, vrijednosti koje slijedi trebali po tome biti
nadomjesci za dijete. Zapravo na početku postoji neodlučnost. Možemo jednako tako reći
da žena, zbog nedostatka ljubavi, manjka posla, manjka mogućnosti da zadovolji svoje
homoseksualne težnje, želi dijete. Pod tim pseudonaturalizmom skriva se društveni i
umjetni moral. To da je dijete ženin vrhovni cilj tvrdnja je dostojna promidžbenog
slogana.
Druga predrasuda koju izravno implicira prva jest to da dijete u majčinim rukama
pronalazi sigurnu sreću. Ne postoje »nenaravne« majke jer majčinska ljubav nema veze s
naravi, ali upravo zato postoje loše majke. A jedna od velikih istina koje je objavila
psihoanaliza jest opasnost koju za dijete predstavljaju sami »normalni« roditelji.
Kompleksi, opsesije i neuroze od kojih pate odrasle osobe imaju izvor u njihovoj
obiteljskoj prošlosti. Roditelji koji imaju vlastite sukobe, svađe, drame, za dijete su
najmanje poželjno društvo. Dubinski obilježeni životom svojega očinskog doma,
pristupaju vlastitoj djeci s kompleksima i frustracijama: i taj lanac očaja će se
beskonačno perpetuirati. Posebno majčinski sadomazohizam u kćeri stvara osjećaj
krivnje koji će se odraziti u sadomazohističkom postupanju prema vlastitoj djeci, bez
kraja. U pomirbi prijezira koji se pokazuje ženama i poštovanja koje se daje majkama
postoji neobična loša vjera. Kriminalan je paradoks zabraniti ženama bilo kakvu javnu
377
briana
378
briana
379
briana
Sedmo poglavlje
Društveni život
Obitelj nije zatvorena zajednica: unatoč svojoj odvojenosti, ona gradi odnose s
drugim društvenim jedinicama. Dom nije samo »unutrašnjost« na koju je par ograničen.
Dom je istodobno i odraz njegova životnog standarda, bogatstva, ukusa. Mora se
pokazati da ga i drugi vide. Taj društveni život ponajprije uređuje žena. Muškarac je sa
zajednicom povezan u svojstvu proizvođača i građanina sponama organske solidarnosti
utemeljene na podjeli rada. Par je društveno biće određeno obitelju, klasom, sredinom i
rasom kojima pripada, i vezano je mehaničkom solidarnošću za skupine koje su
društveno situirane na sličan način. Žena je ta koja je sposobna najbolje utjeloviti to biće.
Muževi poslovni odnosi često se ne podudaraju s afirmacijom njegove društvene
vrijednosti, dok se supruga koja nema obveza vezanih uz radno mjesto može povući u
društvo sebi ravnih. Ona ima slobodnog vremena da »posjetima« i »primanjima«
održava te praktički beskorisne odnose, a to je, jasno, važno jedino kategorijama koje
žele zadržati svoj položaj na društvenoj ljestvici odnosno onima koje sebe smatraju
iznad nekih drugih. Ona uživa ističući svoj dom pa čak i sebe, koje njezin suprug i djeca
ne primjećuju jer ih imaju. Njezina društvena zadaća, a ta je da »predstavlja«, pomiješat
će se s užitkom koji osjeća pokazujući se.
Žena u prvome redu mora predstavljati sebe samu. Kod kuće, zaokupljena svojim
zanimacijama, tek toliko nešto na sebe navuče: za izlazak, kad ugošćuje, ona se
»odijeva«. Odijevanje ima dvostruki značaj: namijenjeno je očitovanju ženina
društvenoga dostojanstva (njezina životnog standarda, bogatstva, miljea kojemu
pripada), a istodobno je i konkretizacija ženske narcisoidnosti. Ono je njezina uniforma i
njezin ukras. Žena koju muči to što ništa ne radi misli da odijevanjem izražava svoje biće.
Uljepšavanje i odijevanje su vrste poslova koji joj omogućuju da učini svojom svoju
osobnost kao što svoj dom čini svojim radeći kućne poslove. Ona tako vjeruje da bira i
preoblikuje svoje ja. A društveni običaji bodre je da se tako otuđi u svojoj predodžbi
sebe. Poput njegova tijela muškarčeva odjeća mora odražavati njegovu transcendentnost
a ne privlačiti pozornost.325 Njega ni elegancija niti ljepota ne čini objektom. Stoga on
svoj izgled obično ne smatra odrazom svojega bića. Nasuprot tomu, društvo od žene čak
zahtijeva da sebe pretvori u erotski objekt. Cilj mode kojoj robuje nije da je otkrije kao
autonomnu osobu nego, baš suprotno, da je posve odvoji od njezine transcendentnosti
da bi je ponudila kao plijen muškim žudnjama. Ne pokušava služiti njezinim planovima,
nego ih naprotiv omesti. Suknja je neudobnija od hlača, a cipele s visokim potpeticama
smetaju pri hodu. Najnepraktičnije haljine i visoke pete, najosjetljiviji šeširi i čarape su
najelegantniji. Bez obzira na to da li odjeća prikriva, izobličava ili oblikuje tijelo, ona ga u
svakom slučaju iznosi na vidjelo. Zato je odijevanje čudesna igra djevojčici koja se želi
325
Vidi svezak prvi. Homoseksualci su iznimka jer sebe izričito shvaćaju kao seksualne objekte. Jednako tako i kicoši
koje valja proučavati odvojeno. Danas se osobito vrećasto odijevanje u tzv. zoot suit američkih crnaca koji nose svijetla
odijela uočljivoga kroja tumači vrlo složenim razlozima.
380
briana
Uvijek sam se odijevala poput slike. Šetala bih u stilu Van Eycka,
Rubensove alegorije ili Memlingove Djevice. Još se uvijek vidim kako jednoga
zimskog dana prelazim ulicu u Briselu u baršunastoj haljini boje ametista
ukrašenoj starim srebrnim vrpcama skinutim s nekog haljetka. Nehajno
vukući dugi rep za sobom savjesno sam mela pločnike. Kapica od žutog krzna
uokvirivala mi je plavu kosu, ali najčudniji je bio dijamant koji mi je obješen
na lancu visio posred čela. Čemu sve to? Jednostavno zato jer mi se to baš
sviđalo i zato jer sam mislila da tako živim mimo svih ustaljenih pravila
ponašanja. Što su mi se više smijali dok bih prolazila, to sam stavljala na sebe
više burlesknih izuma. Bilo bi me sram išta promijeniti u svojem izgledu
samo zato jer su mi se rugali. To bi mi izgledalo kao ponižavajući poraz... Kod
kuće je pak bilo nešto posve drugo. Gozzolijevi, Fra Angelicovi, Burne-
Jonesovi i Wattsovi anđeli bili su moji uzori. Uvijek sam nosila boje neba i
boje zore. Moje lepršave haljine širile su se oko mene u bezbroj skuta.
326
Vidi prvi svezak prvi, treći dio, »Mitovi«, prvo poglavlje.
327
Sandor, čiji je slučaj ispripovijedao Krafft-Ebing, obožavao je dobro odjevene žene, ali se nije »uređivao«.
381
briana
Zaluđene starinskim tkaninama i antiknim nakitom ushićuju se jer podsjećaju na Kinu ili
srednji vijek, a u zrcalo se jedva ikad i letimice pogledaju u prolazu. Katkad nas zapanji
ta čudna odjeća koja se sviđa starijim ženama: dijademe, čipka, sjajne haljine i raskošne
ogrlice privlače, nažalost, pozornost na njihova poharana lica. S obzirom na to da su
odustale od zavođenja, odjeća često za njih ponovno biva bezrazložna igrarija, kao u
djetinjstvu. Elegantna žena, za razliku od toga, može ako treba u odjeći pronaći putena ili
estetska zadovoljstva, ali je mora skladno pomiriti sa svojim izgledom. Boja njezine
haljine laskat će njezinoj puti, kroj će joj isticati ili popraviti stas. Ona s uživanjem cijeni
samu sebe, dotjeranu, a ne predmete koji je ukrašavaju.
Odijevanje nije samo ukrašavanje: ono, kao što je rečeno, izražava ženin društveni
položaj. Samo prostitutka kojoj je posao da bude isključivo seksualni objekt izlaže sebe
samo u tom svjetlu. Kao nekada kosa boje šafrana i načičkani cvjetovi na haljini, danas
visoke pete, pripijeni saten, upadljiva šminka i težak parfem nagoviještaju njezin zanat.
Bilo kojoj drugoj ženi zamjeraju što se nosi »kao drolja«. Njezine su erotske osobine
uklopljene u društveni život i smiju se pokazati samo u ublaženom obliku. No valja
istaknuti da pristojnost ne znači samo strogu čednost u odijevanju. Žena koja previše
jasno golica mušku žudnju na lošem je glasu, ali i žena koja naizgled tu žudnju odbija
također nije za pohvalu. Smatraju da se želi maskulinizirati, dakle lezbijka je; želi se
izdvojiti, čudakinja je; prkosi društvu odbijajući svoju ulogu objekta, anarhistica je. Ako
jednostavno želi proći nezapaženo, ipak mora sačuvati ženstvenost. Običaji reguliraju
kompromis između ekshibicionizma i čednosti. Katkad je to vrat, a katkad gležanj koji
»poštena žena« mora skrivati. Katkad mlada djevojka ima pravo isticati svoje draži ne bi
li privukla udvarače, dok se udana žena odriče svih ukrasa. Takav je običaj u brojnim
seljačkim civilizacijama. Katkad se mladim djevojkama nameću lepršave oprave
pastelnih boja i jednostavna kroja, dok se malo starijima dopuštaju pripijene haljine,
teški materijali, raskošne boje i izazovni krojevi. Na šesnaestogodišnjakinji crna strši jer
je pravilo da se u tim godinama to ne nosi.328 Ti se zakoni, dakako, moraju poštovati. Ali
svugdje, pa čak i u najstrožim sredinama, isticat će se ženin seksualni značaj: pastorova
supruga uvija kosu, neupadljivo se šminka, diskretno prati modu, i pridajući pažnju
svojim tjelesnim dražima pokazuje da prihvaća svoju žensku ulogu. Ta uklopljenost
erotike u društveni život osobito je očigledna na »večernjoj haljini«. Da bi se obilježila
proslava, to jest luksuz i rasipnost, te haljine moraju biti skupe i tanahne, moraju biti što
neudobnije. Suknje su duge i tako široke ili tako uske da onemogućuju hod. Pod nakitom,
volanima, šljokicama, cvijećem, perjem i lažnom kosom žena je pretvorena u lutku od
krvi i mesa, pa i to meso biva izloženo. Baš kao što cvijeće bezrazložno cvate, tako žena
pokazuje svoja ramena, leđa, prsa. Osim na orgijama, muškarac ne smije pokazati da je
želi. On ima pravo samo na poglede i plesne zagrljaje. Međutim, može se zanositi da
kraljuje u svijetu tako nježnih blaga. Od muškarca muškarcu, svečanost ovdje poprima
oblik potlača. Svaki od njih svima ostalima na dar ustupa poglede na to tijelo koje je
njegovo vlasništvo. U večernjoj haljini njegova žena je prerušena u ženu na užitak svih
muških i na ponos njezina vlasnika.
Društveno značenje toalete omogućuje ženi da svojim načinom odijevanja pokaže
svoj stav prema društvu. Prema uspostavljenom redu ona si daje neupadljivu i ukusnu
osobnost. Moguće su brojne nijanse: postaje krhka, djetinjasta, tajanstvena, otvorena,
ozbiljna, vesela, pribrana, pomalo drska, neprimjetna, po svojem izboru. Ili će, upravo
suprotno, svojom originalnošću pokazati da odbacuje konvencije. Upravo je upadljivo da
328
Na snimanju inače glupoga filma smještenog u prošlo stoljeće Bette Daviš je izazvala skandal odjenuvši za bal
crvenu haljinu, dok jc do udaje bila obavezna bjelina. Njezin je čin shvaćen kao pobuna protiv ustaljenog reda.
382
briana
Iz dana u dan ponavlja se isti pripjev: »Bila sam dražesna u crnom ... U sivom, bila
sam dražesna ... Bila sam u bijelom, dražesna.«
Mme de Noailles, koja je također pridavala veliku važnost odjeći, u svojim
memoarima tužno se prisjeća drame zbog neuspjele haljine:
Ako toaleta mnogim ženama tako puno znači, to je zato što im ona varljivo nudi
istodobno i svijet i vlastito ja. Njemački roman Das kunstseidene Mädchen (Djevojka u
umjetnoj svili)329 pripovijeda o strasti siromašne djevojke prema kaputu od vjeveričjeg
krzna. Pohotno je uživala u njegovoj toplini koja miluje, toj krznenoj nježnosti. U
dragocjenim kožama njeguje upravo svoje preobraženo ja. Napokon posjeduje ljepotu
svijeta koji nikada prije nije obujmila i blistavu sudbinu koja nikada nije bila njezina:
329
Napisals Irmgard Kam.
383
briana
I tada sam ugledala kaput koji je visio na vješalici, krzno tako meko, tako
glatko, tako nježno, tako sivo, tako plaho: poželjela sam ga ljubiti, tako sam se
zaljubila. Doimalo se kao i utjeha i blagdan Svih svetih i potpuna sigurnost,
poput neba. Bilo je to pravo vjeveričje krzno. Tiho, skinula sam svoju
kabanicu i navukla vjevericu. To je krzno bilo poput dragulja na mojoj koži
koja ga je ljubila, a ono što ljubimo, ne vraćamo kad ga jednom dobijemo.
Iznutra, postava od marokanskog krepa, čista svila, rukom vezena. Kaput me
obujmio i govorio više od mene Hubertovu srcu... Tako sam elegantna u tom
krznu. Ono je poput rijetka muškarca koji bi me učinio dragocjenom svojom
ljubavi prema meni. Ovaj me kaput želi i ja želim njega: imamo jedno drugo.
Već to više nije bilo ono čvrsto mladenačko meso. Duž njezinih ruku i
bedara provirivali su obrisi mišića kroz sloj masti i pomalo mlohave kože.
Zabrinuta, još je jedanput promijenila svoj raspored: dan će započinjati s pola
sata gimnastike, a navečer, prije spavanja, četvrt sata masaže. Počela je čitati
medicinske priručnike i modne časopise, paziti na struk. Pripremala je voćne
sokove, s vremena na vrijeme se pročišćavala, a posuđe prala u gumenim
330
Ipak se prema nedavnim istraživanjima čini da su gimnastičke dvorane za žene u Francuskoj danas gotovo puste.
Francuskinje su se bavile tjelovježbom naročito u razdoblju između 1920. i 1940. godine. Danas ih previše opterećuju
kućanske brige.
331
On joue perdant.
384
briana
I nastavlja:
»Ili ćeš hodati posve gola ili ćeš se odjenuti u skladu sa svojim tijelom,
ukusom i karakterom. Kad ti uvjeti nisu ispunjeni, osjećam se nespretnom,
običnom i stoga poniženom. Gdje su nestali raspoloženje i duh? Misle na
krpice i zato postajemo glupe, dosadne, ne znamo kud same sa sobom.«
385
briana
Mnoge žene radije neće otići na zabavu nego se na njoj pojaviti loše odjevene, čak i
ako ih se tamo ne mora zamijetiti.
Ipak, premda neke žene tvrde: »Ja se odijevam samo sebe radi«, vidjeli smo da i
sam narcizam implicira tuđi pogled. Tek se možda u mentalnim ustanovama kokete
uporno uzdaju u odsutne poglede; obično zahtijevaju svjedoke.
Muž vrlo loše ispunjava ovu ulogu. I ovdje su njegovi zahtjevi dvolični. Ako je
njegova žena previše privlačna, postaje ljubomoran. Ipak, svaki je suprug više-manje
kralj Kandaul. Želi da mu žena služi na čast, da bude elegantna, lijepa ili barem
»pristojnog izgleda«. U suprotnome, reći će joj duhovito riječi oca Ubua: »Danas ste
prilično ružni! Je li to stoga što očekujemo društvo?« U braku, vidjeli smo, nisu dobro
izmirene erotske i društvene vrijednosti. Taj se antagonizam odražava ovdje. Žena koja
naglašava svoju seksualnu privlačnost u očima muža je loša žena. Osuđuje preveliku
slobodu koja bi ga privukla nekoj nepoznatoj ženi i ta osuda u njemu ubija svu želju. Ako
se žena odijeva decentno, on to odobrava, ali hladno. Ne smatra je privlačnom i to joj
nejasno zamjera. Zbog toga je rijetko promatra za svoj vlastiti račun: proučava je kroz
tuđe oči. »Što će reći o njoj?« Ne zna predvidjeti jer drugima pripisuje svoju perspektivu
muža. Ništa ne smeta ženi više nego kad primijeti da on na drugoj uživa u haljinama ili
izgledu koje kritizira na njoj. Ionako je prirodno previše blizu nje da bi je vidio. Ona za
njega ima nepromjenjivo lice. Ne primjećuje ni njezine toalete ni promjene frizure. Čak
su i zaljubljen muž i zaluđen ljubavnik često ravnodušni prema ženinoj odjeći. Ako je
žarko vole golu, i najprikladniji ukrasi samo je skrivaju, a voljet će je i loše odjevenu,
umornu, kao i čarobnu. Ako je više ne vole, najlaskavije haljine neće značiti ništa. Toaleta
može biti sredstvo zavođenja, ali ne i obrambeno oružje. Njezina je vještina stvaranje
privida, ona pogledima pruža imaginaran objekt: u tjelesnom zagrljaju, u svakodnevnom
viđanju svaki privid iščezava. Bračni osjećaji kao i tjelesna ljubav smješteni su na
području stvarnoga. Žena se ne odijeva za voljenoga muškarca. Dorothy Parker u jednoj
od svojih priča332 opisuje mladu ženu koja, nestrpljivo iščekujući muža koji dolazi na
vojnički dopust, odlučuje uljepšati se za doček:
332
The Lovely Leave.
386
briana
- Ova je haljina - reče ona uvredljivo jasno - posve nova. Nikada je nisam
odjenula. Ako te zanima, kupila sam je posebno za ovu prigodu.
- Oprosti, draga - na to će on. - Dakako, sada vidim da uopće ne sliči onoj
drugoj. Predivna je. Uvijek mi se sviđaš u crnome.
- U ovakvim trenucima - reče ona - gotovo da poželim biti u crnini iz
drugog razloga.
387
briana
Ali da joj je Peter rekao: »Da, da, ali tvoja primanja - koji je smisao tvojih
primanja?« mogla bi mu samo odgovoriti (i ni od koga ne bi mogla očekivati
da shvati): Ona su žrtvovanje... Tu živi Taj-i-taj u South Kensingtonu; netko
gore u Bayswateru; a netko drugi u Mayfairu. I ona gotovo neprekidno osjeća
smisao njihova postojanja; i osjeća kakva je to šteta; i osjeća kad bi se samo
mogli združiti; i ona ih združuje. I to je žrtvovanje; ujediniti, stvoriti, ali za
koga... Žrtvovanje zbog žrtvovanja, možda. U svakom slučaju, za to je
nadarena. I ni za što drugo što bi išta vrijedilo... Bilo tko bi mogao to činiti;
ipak tom bilo komu ona se pomalo divi, ne može se oteti dojmu da je ona,
kako god bilo, sve to stvorila...
Ako u počasti koju odajemo drugima ima čiste velikodušnosti, zabava je zaista
zabava. No društvena rutina brzo je potlač pretvorila u instituciju, dar u obavezu i
uzdizanje zabave u ritual. Premda uživa u »večeri u gradu«, gošća misli da mora uzvratiti
poziv: katkada se žali da je predobro primljena. »Bračni par X... nas je htio
impresionirati«, gorko kaže mužu. Jednom sam čula da su tijekom Drugoga svjetskog
rata u nekom portugalskom gradiću čajanke postale najskuplji potlač: gospodarica kuće
je na svakom okupljanju morala poslužiti veći broj i više različitih vrsta kolača nego na
prethodnom. Taj je trošak postao toliko težak da su jednoga dana žene zajednički
odlučile da više neće posluživati ništa uz čaj. Zabava u takvim okolnostima gubi svoj
velikodušni i raskošni karakter i postaje jedan od brojnih poslova. Dodaci koji izražavaju
svečanost postaju izvor briga: treba provjeravati kristalno posuđe, stolnjak, odmjeriti
šampanjac i malena peciva. Ako se razbije jedna šalica ili progori svila na naslonjaču, to
je katastrofa. Sutra će trebati čistiti, pospremati, rediti: žena se boji toga dodatnog rada.
Iskušava dvostruku ovisnost koja definira sudbinu kućanice: ona ovisi o sufleu, pečenju,
mesaru, kuharici, pomoćnom osoblju. Ovisi o mužu koji mršti obrve čim nešto ne valja.
Ovisi o gostima koji odmjeravaju namještaj, vina i koji odlučuju o tomu je li večer uspjela
ili ne. Samo velikodušne žene ili one sigurne u sebe proći će tu kušnju mirne duše.
Uspjeh im može pružiti živo zadovoljstvo. No mnoge pritom nalikuju na gospođu
Dalloway za koju nam Virginia Woolf kaže: »Iako je voljela te pobjede... i njihov sjaj i
uzbuđenje koje su pružali, osjećala je i njihovu ispraznost, lažnost.« Žena u njima
zapravo može uživati samo ako im ne pridaje previše važnosti. U suprotnome će
388
briana
upoznati muke nikad zadovoljene taštine. Malo je, uostalom, dovoljno imućnih žena koje
bi u »društvenom životu« mogle pronaći ulogu života. One koje se u potpunosti posvete
društvenom životu obično pokušavaju ne samo izgraditi si njime kult nego i nadići taj
društveni život usmjeravajući se prema određenim ciljevima: pravi »saloni« imaju
književni ili politički značaj. Ženama je to sredstvo uzdizanja nad muškarce i igranja
osobne uloge. Bježe iz sudbine udane žene. Nju uglavnom ne ispunjavaju užici, efemerne
pobjede koje joj se rijetko pružaju i koje joj često predstavljaju napor kao i razonodu.
Društveni život zahtijeva da »dobro izgleda«, da se izlaže, ali ne stvara između nje i
drugih istinsku komunikaciju. Ne odvaja je od njezine samoće.
Michelet piše: »Bolno je pomisliti da je žena, relativno biće koje može živjeti samo
udvoje, češće sama od muškarca. On posvuda pronalazi društvo, započinje nove odnose.
Ona pak nije ništa bez obitelji. A obitelj je preopterećuje; sav je teret na njoj.« I doista,
zatvorena i odvojena žena ne poznaje užitke druženja koje podrazumijeva zajedničko
proganjanje određenih ciljeva. Njezin joj posao ne zaokuplja duh, njezin joj odgoj nije
dao ni sklonost ni naviku neovisnosti, a svejedno provodi dane u samoći. Vidjeli smo da
je to jedna od nesreća na koje se žali Sofija Tolstoj. Nju je brak često udaljavao od
očinskoga doma, od mladenačkih prijateljstava. Colette je u Mes apprentissages opisala
odvajanje od korijena mlade nevjeste preseljene iz svoje provincije u Pariz. Olakšanje
pronalazi samo u dugim pismima koje razmjenjuje s majkom. No pisma ne mogu
zamijeniti nečiju prisutnost i ona ne može majci Sido priznati svoja razočaranja. Često
između mlade žene i njezine obitelji nestane prave bliskosti: ni majka ni sestre nisu joj
prijateljice. Danas, zbog krize stanovanja, mnogi mladenci žive kod svoje ili
supružnikove obitelji. No te nametnute prisutnosti ženi ni blizu ne mogu predstavljati
istinsko društvo.
Ženska prijateljstva koja uspije sačuvati ili stvoriti ženi su dragocjena. Ona su vrlo
drukčija od veza koje vežu muškarce. Muškarci kao pojedinci razgovaraju međusobno
putem ideja, planova koji su im osobni. Žene, zatvorene u općenitost njihove ženske
sudbine, ujedinjene su nekom vrstom imanentnog suučesništva. A ono što prije svega
traže jedna od druge jest potvrda svijeta koji zajedno dijele. One ne raspravljaju o
stavovima, nego razmjenjuju povjeravanja i recepte. Ujedinjuju snage da bi stvorile
svojevrstan protusvijet čije su vrijednosti jače od muških vrijednosti. Na okupu,
pronalaze snagu da stresu svoje lance. Niječu mušku seksualnu dominaciju povjeravajući
jedne drugima svoju frigidnost, cinično se izrugujući apetitima svojega mužjaka ili
njegovoj nespretnosti. Također s ironijom pobijaju moralnu i intelektualnu nadmoć
svojih muževa i muškaraca općenito. Uspoređuju svoja iskustva: trudnoće, porođaji,
dječje bolesti, osobne bolesti i kućanski poslovi postaju esencijalni događaji ljudske
povijesti. Njihov rad nije tehnika: prenoseći si kuhinjske i kućanske recepte, daju mu
dostojanstvo tajne znanosti utemeljene na usmenoj predaji. Katkad zajedno promišljaju
o moralnim pitanjima. »Pisma čitatelja« u ženskim časopisima pružaju dobar uzorak
takvih razmjena. Jedva možemo zamisliti rubriku Usamljenih srdaca rezerviranu
isključivo za muškarce. Oni se sastaju u svijetu koji je njihov svijet, dok žene moraju
definirati, izmjeriti, istražiti svoje vlastito područje. One si ponajprije priopćavaju savjete
o ljepoti, kuhinjske recepte i upute za pletenje, i traže mišljenja. Kroz njihovu sklonost
brbljanju i pokazivanju katkad možemo osjetiti kako probijaju prave tjeskobe. Žena zna
da muški zakoni nisu njezini, da muškarac čak i računa na to da ona to neće opaziti, jer je
gura u pobačaj, preljub, pogreške, izdaje, laži koje službeno osuđuje. Ona stoga traži od
drugih žena da joj pomognu definirati svojevrstan »zakon sredine«, baš ženski moralni
zakonik. Žene ne komentiraju i ne kritiziraju tako detaljno postupke svojih prijateljica
389
briana
333
Le Kepi.
390
briana
- Trebala sam prošle subote kupiti onu crnu haljinu koju sam vidjela kod
preprodavača... Recite, možete li mi posuditi vrlo fine najlonke? U ovo doba,
više ih ne stignem kupiti.
- Naravno, naravno.
- Hvala. Ne mislite li da bi mi cvijet podigao haljinu? Ne, ne cvijet na
dekolteu. Je li točno da je parfem od irisa izašao iz mode? Čini mi se da vas
imam gomilu stvari za pitati, gomilu...
334
Tolstoj, Rat i mir.
391
briana
ona nema ni posebnu volju ni zamisli. Naprotiv, ljuti je to što druge obavljaju njezinu
funkciju upravo onako kako bi je obavljala i ona. Ovdje leži jedan od glavnih izvora svih
obiteljskih i kućnih rasprava koje zagorčuju život u zajedničkom kućanstvu. Svaka žena
želi utoliko više vladati ukoliko nema nikakva načina da joj se priznaju njezine
jedinstvene zasluge. No ponajprije na polju zavođenja i ljubavi svaka žena u drugoj vidi
neprijateljicu. Upozorila sam na to suparništvo u mladih djevojaka: ono se često nastavi
cijeloga života. Vidjeli smo da je ideal elegantne, društvene žene apsolutna valorizacija.
Ona pati jer se nikada ne osjeća ovjenčana slavom. Mrsko joj je primijetiti i najneznatniji
vijenac oko tuđega čela. Sva odobravanja koja druge primaju ukradena su njoj. A što je
apsolut ako nije jedinstven? Iskrena zaljubljena žena zadovoljava se time što je slavi
jedno srce i neće zavidjeti prijateljicama na njihovim površnim uspjesima. Ali se osjeća
ugroženom u svojoj vlastitoj ljubavi. Činjenica je da tema žene koju je prevarila najbolja
prijateljica nije samo književni klišej. Što su dvije žene veće prijateljice, to njihova
dvojnost postaje opasnija. Prijateljica od povjerenja pozvana je vidjeti očima zaljubljene
žene, osjećati njezinim srcem, njezinom puti: privlači je ljubavnik, opčarava muškarac
koji zavodi njezinu prijateljicu. Smatra da je njezina odanost štiti dovoljno da se može
prepustiti tim osjećajima. Također joj smeta što igra samo nebitnu ulogu: uskoro je
spremna popustiti, ponuditi se. Mnoge žene čim zavole iz opreza izbjegavaju »intimne
prijateljice«. Ta ambivalentnost ženama baš i ne dopušta da se oslone na svoje uzajamne
osjećaje. Muška sjena ih uvijek teško opterećuje. Čak i dok o njemu ne govore, na njega
se može primijeniti stih Saint-Johna Persea:
392
briana
za odgoj djece. Savjetuje ženu o stvarima u vezi s mužem. Ona koja je uvijek u muškarcu
pozdravljala boga s užitkom kleči pred muškim koji je Božji zemaljski namjesnik.
Liječnik je u tom smislu bolje zaštićen jer traži naknadu za svoj rad i može zatvoriti vrata
previše indiskretnim klijenticama. No on je suočen s preciznijim, tvrdoglavijim
progonom. Tri četvrtine muškaraca koje proganjaju erotomanke su liječnici.
Razgolićavanje svojega tijela pred nekim muškarcem mnogim ženama predstavlja velik
ekshibicionistički užitak. Stekel kaže:
Stara cura, B. V., četrdeset i tri godine, bogata, dolazi k liječniku jedanput
mjesečno, nakon mjesečnice, tražeći poman pregled jer misli da nešto nije u
redu. Svakoga mjeseca mijenja liječnika i svaki put igra istu predstavu.
Liječnik je zamoli da se svuče i da legne na stol ili krevet. Ona to odbija
tvrdeći da je previše stidljiva, da ne može učiniti nešto slično, da je to
protuprirodno! Liječnik je nježno prisili ili nagovori, ona se konačno svuče,
objašnjavajući mu da je djevica i da je ne smije pozlijediti. On joj obeća da će
učiniti rektalni pregled. Često s pregledom liječnika dođe do orgazma; on se u
pojačanom obliku ponovi s rektalnim pregledom. Ona se svaki put predstavi
lažnim imenom i zatim plati... Priznaje da se nadala da će je liječnik silovati...
393
briana
prvobitnu važnost. Kao što mlada djevojka katkad uzme ljubavnika iz pobune protiv
svoje majke, da bi se požalila na roditelje, pokazala im neposluh, afirmirala se, tako žena
koju same njezine ljutnje vežu za muža traži u ljubavniku osobu od povjerenja, svjedoka
koji razmatra njezin lik žrtve, suučesnika koji joj pomaže da ponizi muža. Ljubavniku
stalno pripovijeda o mužu pod izlikom da ga prepušta njegovu prijeziru. A ako ljubavnik
ne igra dobro svoju ulogu, zlovoljno se okreće od njega ili da bi se vratila svojem mužu ili
da bi pronašla drugog tješitelja. No vrlo često žena u ljubavnikovo naručje padne više
zbog razočaranja nego zbog ljutnje. U braku nema ljubavi. Žena se teško miri s
činjenicom da nikada neće doživjeti nasladu i radosti koje je opčarana iščekivala u
mladosti. Brak, lišavajući žene bilo kakva erotskog zadovoljstva i uskraćujući im slobodu
i jedinstvenost njihovih osjećaja, nužnom i ironičnom dijalektikom vodi žene u preljub.
Montaigne kaže:
Zato i jest ludost htjeti ženama obuzdati onaj prohtjev koji ih toliko muči,
a u njima je prirodan.
I Engels izjavljuje:
Ako su bračni spolni odnosi zagolicali znatiželju žene, a da joj nisu utažili čula,
poput Coletteine Raskalašene naivke, ona nastoji završiti svoju edukaciju u tuđim
krevetima. Ako joj je muž uspio probuditi seksualnost, zbog činjenice da je s njim ne
veže posebna veza, poželjet će s drugima iskusiti užitke koje joj je on otkrio.
Moralisti su negodovali zbog pretpostavljanja ljubavnika mužu i već sam upozorila
na trud koji je buržujska književnost uložila na rehabilitiranje muževljeva lika. No
apsurdno je braniti muža pokazujući da je često u očima društva - to jest drugih
muškaraca - vredniji od svojega suparnika: ovdje je važno ono što muž predstavlja ženi.
A postoje dvije glavne osobine koje ga ženi čine mrskim. Prije svega, on je taj koji
preuzima nezahvalnu ulogu inicijatora. Proturječni zahtjevi djevice koja ujedno mašta o
tome da bude silovana i poštovana, gotovo ga nužno osuđuju na neuspjeh. Ona zbog toga
zauvijek ostaje frigidna u njegovu naručju. Uz ljubavnika ona ne doživljava ni muke
razdjevičenja ni prva poniženja pobijeđenoga srama. Pošteđena je traume iznenađenja:
335
Michel de Montaigne, Eseji, Knjiga treća, prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa
srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja.
395
briana
otprilike zna što je očekuje. Iskrenija, a manje osjetljiva i naivna nego u prvoj bračnoj
noći, žena više ne miješa idealnu ljubav i tjelesnu želju, osjećaj i uzbuđenje. Kad uzima
ljubavnika, to je doista ljubavnik kojega želi. Ta je lucidnost aspekt slobode njezina
izbora. Jer to je druga mana koju ima muž: njega se obično podnosi, a ne bira. Ili ga je
prihvatila pomirivši se sa sudbinom ili ju je njemu predala njezina obitelj. U svakom
slučaju, i ako se udala za njega iz ljubavi, udajom ga je pretvorila u svojega gospodara.
Njihovi su odnosi postali zadaća i često joj se pokazao kao tiranin. Dakako, i izbor
ljubavnika ograničavaju okolnosti, ali u tom odnosu postoji dimenzija slobode. Udaja je
obaveza, a ljubavnik je luksuz. Žena mu popušta jer ju je proganjao: ako nije sigurna u
njegovu ljubav, barem u želju jest. Ta se želja ne provodi da bi se udovoljilo zakonima.
Ljubavnik ima i tu povlasticu da ne troši svoje zavođenje i svoj prestiž u poteškoćama
svakodnevnoga života: ostaje na distanci, drugi. Usto, žena za njihovih nalaženja ima
dojam da izlazi iz sebe, da ima pristup novim bogatstvima: osjeća se drugom. To je ono
što neke žene ponajprije traže u vezi: da budu zaokupljene, iznenađene i otrgnute od
samih sebe putem drugoga. Prekid u njima ostavi očajan osjećaj praznine. Janet336
navodi više primjera tih melankolija koje nam prešutno pokazuju što je žena tražila i
našla u ljubavniku:
Ima žena koje samo u prvim trenucima neke veze iskuse taj osjećaj ispunjenosti i
radosnog uzbuđenja. Ako im ljubavnik ne pruži nasladu odmah - što se često događa prvi
put, jer su partneri uplašeni i loše prilagođeni jedno drugome - osjećaju prema njemu
ljutnju i gađenje. Te »Mesaline« redaju iskustvo za iskustvom i ostavljaju ljubavnika za
ljubavnikom. No događa se i da ženu, koju je osvijestio bračni neuspjeh, ovoga privuče
upravo onaj muškarac koji joj odgovara i da njih dvoje stvore trajnu vezu. Često joj se
ljubavnik svidi jer je radikalno suprotan tip onome njezina muža. Nesumnjivo je taj
kontrast nudio Sainte-Beuve s Victorom Hugoom koji zavodi Adèle. Stekel navodi
sljedeći slučaj:
336
Vidi Opsesija i psihastenija.
396
briana
Sve veze ne završe tako bajkovito. Jednako kao što mlada djevojka sanja o
osloboditelju koji će je odvesti iz očeva doma, događa se da žena očekuje da je ljubavnik
oslobodi bračnoga tereta: često je iskorištavana tema gorljivog ljubavnika koji se ohladi i
pobjegne kad mu ljubavnica počne govoriti o braku. Žena je često povrijeđena njegovom
rezerviranošću, pa tada i njihove odnose pokvare zamjeranje i animozitet. Ako se veza
stabilizira, često na kraju poprimi blizak, bračni značaj. I u njoj vrebaju dosada,
ljubomora, oprez, lukavstvo, svi poroci braka. A žena mašta o drugom muškarcu koji će
je izvući iz te rutine.
Preljub usto, ovisno o običajima i okolnostima, može imati vrlo različite oblike.
Bračna nevjera u našoj se civilizaciji, gdje preživljavaju patrijarhalne tradicije, još uvijek
čini mnogo ozbiljnijom u žene nego u muškarca. Montaigne kaže:
Vidjeli smo izvorne razloge takve strogosti: preljub žene, u slučaju uvođenja u
obitelj sina nekoga stranca, prijeti zakidanjem zakonitih nasljednika. Muž je gospodar,
supruga njegovo vlasništvo. Društvene promjene i kontracepcijske metode oduzele su
mnogo snage tim motivima. No želja da se ženu zadrži u stanju ovisnosti perpetuira
zabrane kojima je još uvijek okružuju. Često ih pounutruje; zatvara oči pred bračnim
nestašlucima, a da joj vjera, moral, »čednost« ne dopuštaju zamisliti ikakvu uzajamnost.
Kontrola koju nad njom vrši njezina okolina - posebno u »gradićima« Starog kao i Novog
svijeta - mnogo je stroža od one kojoj je podvrgnut muž. On više od nje izlazi, putuje, i
prijestupi mu se toleriraju popustljivije. Njoj pak prijeti gubitak reputacije i položaja
udane žene. Često se opisivalo lukavstva s pomoću kojih žene doskaču nadzoru. Znam za
starinski strog portugalski gradić u kojemu mlade žene izlaze samo u pratnji svekrve ili
zaove, ali frizer iznajmljuje sobe iznad svojega lokala. Ljubavnici se krišom druže između
kovrčanja i češljanja kose. U velikome gradu žena ima mnogo manje ključara, ali ni
»popodnevni sati za preljub« koji su se nekoć prakticirali nisu baš dopuštali nezakonitim
osjećajima da se sretno razviju. Brzinski i potajan, preljub ne stvara humane i slobodne
veze. Laži koje podrazumijeva na koncu bračnim odnosima oduzmu svako dostojanstvo.
U mnogim sredinama žene su danas djelomice osvojile svoju seksualnu slobodu.
No i dalje im je velik problem pomiriti bračni život s erotskim zadovoljstvima. Kako brak
uglavnom ne podrazumijeva tjelesnu ljubav, činilo bi se razumnim otvoreno razdvojiti
397
briana
jedno od drugoga. Prihvaća se da muškarac može biti odličan muž, a ipak nevjeran:
seksualni ga hirovi doista ne sprječavaju da sa ženom prijateljski vodi posao zajedničkog
života. To će prijateljstvo dapače biti čišće i manje dvosmisleno jer ne predstavlja okove.
Mogli bismo se složiti da isto vrijedi za suprugu. Ona često želi dijeliti život s mužem,
stvarati s njim dom za njihovu djecu, a ipak doživjeti druge zagrljaje. Oprezni i licemjerni
kompromisi čine preljub ponižavajućim. Dogovor o slobodi i iskrenosti mogao bi
ukloniti jednu od mana u brakovima. Međutim moramo priznati da i danas iritantno
geslo koje je nadahnuto dramu Francillon Alexandrea Dumasa mlađega - »To nije isto za
ženu« - zadržava određenu istinitost. Ta razlika nema ništa prirodnoga. Tvrde da žena ne
treba seksualnu aktivnost toliko kao muškarac: ništa nije manje sigurno od toga.
Odbačene žene čine ogorčene supruge, sadističke majke, manične kućanice, nesretna i
opasna bića. U svakome slučaju, čak i da su njihove potrebe rjeđe, to nije razlog da se
njihovo zadovoljavanje smatra suvišnim. Razlika proizlazi iz sveukupnog erotskog
položaja muškarca i žene kakav definiraju tradicija i današnje društvo. Kod žene se
ljubavni čin još uvijek smatra uslugom koju ona pruža muškarcu i zbog koje on ispada
njezinim gospodarom. Vidjeli smo da on uvijek može uzeti ženu nižega ranga, ali da se
ona ponižava prepuštanjem muškarcu koji joj nije ravan. Njezin pristanak u svakome
slučaju ima svojstvo predaje, pada. Žena često spremno prihvaća činjenicu da njezin muž
posjeduje druge žene: to joj čak i laska. Navodno je Adèle Hugo bez žaljenja promatrala
kako joj vatreni suprug nosi svoju strast u druge krevete. Neke žene čak, po uzoru na
Madame Pompadour, pristaju djelovati kao posrednice.337 U snošaju je naprotiv žena
pretvorena u objekt, u plijen. Mužu se čini da je uronjena u stranu manu, da je prestala
biti svoja, da su mu je ukrali. I stoji činjenica da se u postelji žena često osjeća, želi biti i
posljedično jest nadvladana. Činjenica je također da je zbog muškog ugleda sklona
podržavati, imitirati mužjaka koji, s obzirom na to da ju je posjedovao, u njezinim očima
utjelovljava sve muškarce. Muž se, ne bez razloga, uzrujava kad iz bliskih usta čuje odjek
strane misli: pomalo mu se čini da su njega posjedovali, silovali. Madame de Charrière
prekinula je s Benjaminom Constantom, koji je između dvije muževne žene igrao žensku
ulogu, zato što nije mogla podnijeti da iz njega čuje mrski utjecaj Madame de Staël. Dok
god se žena pretvara u robinju i odražava muškarca kojemu »se podaje«, mora priznati
da je njezine nevjere radikalnije odvajaju od supruga nego obostrane nevjere.
Ako žena zadrži svoj integritet, svejedno se može bojati toga da joj muž ne bude
kompromitiran u ljubavnikovoj svijesti. Čak si i žena brzo zamišlja da je spavajući s
muškarcem - ma bilo to jedanput, nabrzinu, na naslonjaču - ostvarila prednost pred
zakonitom suprugom. Tim prije muškarac koji smatra da posjeduje ljubavnicu misli da je
nadigrao njezina muža. Zato se u La Tendresse (Nježnosti) Henryja Bataillea i u Belle de
jour (Ljepotici dana) Josepha Kessela žena pobrine izabrati ljubavnike niže klase: ona uz
njih traži senzualna zadovoljstva, ali im ne želi dati prednost nad poštovanim mužem. U
Ljudskoj sudbini. Malraux nam predstavlja par u kojemu su muškarac i žena sklopili
sporazum o obostranoj slobodi. Ipak, kad May ispriča Kyu da je spavala sa svojim
drugom, Kyo je povrijeđen činjenicom da taj čovjek misli da ju je »imao«. On je odabrao
poštivati njezinu neovisnost, jer vrlo dobro zna da nikada nemamo nikoga, ali ga
zadovoljstvo koje osjeća drugi vrijeđa i ponižava kroz May. Društvo miješa slobodnu
ženu s lakom ženom. Ni sam ljubavnik ne priznaje spremno slobodu od koje izvlači
korist. Radije vjeruje da je ljubavnica pokleknula, dala se upetljati, da ju je osvojio, zaveo.
Ponosna žena može osobno prihvatiti taštinu svojega partnera, ali će joj biti odbojna
činjenica da cijenjeni muž mora trpjeti njegovu aroganciju. Ženi je vrlo teško postupati
337
Ovdje govorim o braku. Vidjet ćemo da je u ljubavnoj vezi ponašanje para obrnuto.
398
briana
399
briana
Osmo poglavlje
Prostitutke i hetere
Kao što smo vidjeli,338 brak je u izravnoj korelaciji s prostitucijom. Prema Morganu,
»heterizam slijedi ljudski rod u civilizaciju poput mračne sjene nad obitelji«. Iz opreza,
muškarac svoju suprugu zavjetuje na čednost, ali se sam ne zadovoljava režimom koji
nameće njoj. Montaigne pohvalno piše o sljedećoj mudrosti:
Kraljevi su perzijski dovodili svoje žene prigodom velikih gozbi, ali, kad
bi ih vino počelo i previše pregrijavati i kad je valjalo pustiti uzde strastima,
slali bi ih u njihove odaje kako ne bi bile svjedocima njihove pretjerane
požude, a umjesto njih bi dovodili druge žene prema kojima nisu bili vezani
poštovanjem.
338
Prvi svezak, drugi dio.
339
Pubertet.
400
briana
Naivno se je pitati koji motivi ženu vode u prostituciju. Danas se više ne vjeruje u
Lambrosovu teoriju koja je poistovjećivala prostitutke sa zločincima i smatrala i jedne i
druge izrodima. Moguće je, kao što tvrde statistike, da je općenito mentalna razina
prostitutki malo ispod prosjeka i da su neke od njih evidentno zaostale. Žene čije su
mentalne sposobnosti usporene spremno biraju posao koji od njih ne zahtijeva nikakvu
specijalizaciju. No većina prostitutki su normalne, a neke i veoma inteligentne žene. Ne
opterećuje ih nikakva nasljedna kob ili fiziološka mana. Zapravo, u svijetu kojim haraju
bijeda i nezaposlenost, ima ljudi koji će prigrliti bilo koji posao koji im se nudi. Onoliko
koliko će postojati policija i prostitucija, bit će policajaca i prostitutki. Tim više što u
prosjeku ta zanimanja znače veće prihode od mnogih drugih. Zaista je licemjerno
iščudavati se nad ponudom koju potiče muška potražnja. Riječ je o rudimentarnom i
univerzalnom ekonomskom procesu. Parent-Duchatelet zapisao je 1857. godine tijekom
svojega istraživanja: »Od svih uzroka prostitucije najaktivniji je nedostatak posla i bijeda
koja je neizbježna posljedica nedostatnih plaća.« Pravični moralisti podrugljivo
odgovaraju da su sažalne pripovijesti prostitutki samo bajke za naivne klijente. Zapravo
bi u mnogo slučajeva prostitutka mogla zaraditi za život na drugi način, ali ako joj se ovaj
koji je izabrala ne čini najgorim, to ne dokazuje da u krvi nosi nemoral. To prije osuđuje
društvo u kojemu je to zanimanje i dalje jedno od onih koje se mnogim ženama čini
najmanje odbojnim. Pitaju: zašto je to izabrala? Bolje je pitanje: zašto to ne bi izabrala?
Posebno je opaženo da velik dio prostitutki čine sluškinje. To je za sve zemlje ustanovio
Parent-Duchatelet, to je Lily Braun zabilježila u slučaju Njemačke, i Ryckere u slučaju
Belgije. Otprilike pedeset posto prostitutki prvo su bile posluga. Jedan pogled u »sobe za
sluškinje« dovoljan je da to objasni. Iskorištavana, porobljena, tretirana više kao stvar
nego kao osoba, Katica za sve, sobarica od budućnosti ne očekuje nikakvo poboljšanje
svoje sudbine. Katkad mora trpjeti hirove gospodara kuće: od sluganskog ropstva i afera
gospodara sa sluškinjama otkliže prema ropstvu koje ne može biti veće poniženje, a koje
zamišlja sretnijim. Osim toga, sluškinje su često daleko od rodnog kraja. Prema
procjenama, osamdeset posto pariških prostitutki dolazi iz provincije ili sa sela. Blizina
obitelji i briga za reputaciju spriječili bi ženu da prihvati uglavnom ozloglašeno
zanimanje. Ali kad je izgubljena u velikome gradu i više nije integrirana u društvo,
apstraktan pojam »moralnosti« više joj ne predstavlja nikakvu zapreku. Koliko
buržoazija okružuje spolni čin - i naročito djevičanstvo - zastrašujućim tabuima, toliko se
oni u mnogim seoskim i radničkim sredinama čine nevažnim. Brojna se istraživanja
slažu po tom pitanju: velik je broj djevojaka koje dopuste da ih razdjeviči prvi koji naiđe i
koje potom smatraju prirodnim podati se prvome koji naiđe. U istraživanju provedenom
na stotinu prostitutki, doktor Bizard zabilježio je sljedeće činjenice: jedna je razdjevičena
u jedanaestoj godini, dvije u dvanaestoj, dvije u trinaestoj, šest u četrnaestoj, sedam u
petnaestoj, dvadeset i jedna u šesnaestoj godini, devetnaest u sedamnaestoj godini,
sedamnaest u osamnaestoj godini, šest u devetnaestoj godini, a ostale nakon dvadeset i
prve godine života. Dakle, pet ih je posto silovano prije no što su se razvile. Više od
polovine tvrdilo je da su se podale zbog ljubavi, druge su pristale iz neznanja. Prvi
zavodnik je često mlad. To je najčešće drug iz tvornice, kolega iz ureda, prijatelj iz
djetinjstva. Zatim dolaze vojnici, poslovođe, sobari, studenti. Na popisu doktora Bizarda
našla su se, usto, dva odvjetnika, arhitekt, liječnik i ljekarnik. Dosta rijetko ulogu
inicijatora preuzima sam poslodavac, kao što tvrdi predaja, ali je često igraju njegov sin
ili nećak ili netko od njegovih prijatelja. Commenge je u svojoj studiji također upozorio
na četrdeset i pet mladih djevojaka od dvanaest do sedamnaest godina starosti koje su
razdjevičili neznanci koje nikada poslije nisu ponovno vidjele. Pristale su na odnos
401
briana
402
briana
ljubavnik napusti, tješi je drugi ljubavnik. Budući da više ne pripada samo jednome
muškarcu, misli da se može dati svima. Katkad je ljubavnik - prvi, drugi - taj koji predloži
ovaj način zarade. Također su mnoge djevojke prostitutke zbog svojih roditelja: u nekim
obiteljima - poput slavne američke obitelji Jukes - sve su žene zaposlene u toj branši.
Među mladim skitnicama nalazimo također velik broj djevojčica koje su napustili bližnji,
koje započnu s prosjačenjem i prijeđu na prostituciju. Parent-Duchátelet je 1857. godine
na uzorku od 5000 prostitutki zaključio da je na njih 1441 utjecalo siromaštvo, 1425 ih
je bilo zavedeno i napušteno, 1255 su roditelji napustili i ostavili bez sredstava za život.
Suvremena istraživanja donose otprilike iste zaključke. Bolest često natjera na
prostituciju ženu koja ja postala nesposobna za pravi rad ili koja je izgubila posao, tako
što uništi neizvjesnu proračunsku ravnotežu kućanstva i prisili ženu da si na brzinu
izmisli novi izvor prihoda. Jednako je s rođenjem djeteta. Više od polovine žena u
bolnici-zatvoru Saint-Lazare imale su barem jedno dijete. Mnoge su odgojile od troje do
šestero djece. Doktor Bizard upozorava na jednu koja je rodila četrnaestero djece, od
kojih je osmero još bilo živo kada ju je upoznao. Malobrojne su prostitutke, kaže Bizard,
koje napuštaju svoje čedo. A događa se da neudana majka postane prostitutka upravo da
bi ga prehranila. Navodi i sljedeći slučaj:
341
Objavila je svoju priču pod pseudonimom Marie-Thérèse, ja ću je nazivati tim imenom.
403
briana
za sebe.« Na početku nisam šetala ulicom. Pronašla sam čak posao bolničarke
u nekoj klinici u susjedstvu samo da mu pokažem da ne želim biti uličarka, ali
nisam se mogla dugo odupirati. Govorio mi je: »Ti me ne voliš. Ako zaista
voliš muškarca, radiš za njega.« Plakala sam. U klinici sam bila utučena.
Konačno sam pustila da me odvede frizeru... Počela sam se prodavati! Julot
me pratio da vidi branim li se dobro i da me može upozoriti ako me uoče
murjaci...
Na neki je način ovo klasična priča djevojke koju je na ulicu osudio svodnik. Ulogu
potonjega katkada igra muž. A ponekad neka žena. Louis Faivre je 1931. godine proveo
istraživanje na 510 mladih prostitutki.342 Otkrio je da njih 284 žive same, 132 s
prijateljem, 94 s prijateljicom s kojom su obično povezane homoseksualnim odnosom.
Navodi ulomke iz sljedećih pisama:
Naposljetku sam shvatila da Julot želi moju lovu i mislila sam da bih,
daleko od njega, mogla staviti nešto novca na stranu... U bordelu sam isprva
bila sramežljiva, nisam se usuđivala prići klijentima i reći im: »Ti ideš sa
342
Les Jeunes Prostituées vagabondes en prison (Mlade skitnice prostitutke u zatvoru).
404
briana
Sve su žene uz svojega Julota imale simpatije, i ja također, piše Marie-Thérèse. Bio
je to jedan vrlo zgodan mornar. Iako je dobro vodio ljubav, nisam uspijevala postići
orgazam, ali smo osjećali veliku naklonost jedno prema drugome. Često se znao popeti
sa mnom ne zato da bismo vodili ljubav, nego da bismo razgovarali, govorio mi je da
moram otići odande, da mi ondje nije mjesto.
343
»Tampon za prikrivanje gonoreje koji se prije vizite davao ženama da liječnik ne pronađe bolesnu ženu, osim ako je
se vlasnice javne kuće nije željela riješiti.«
405
briana
Julot je doveo djevojku, sirotu sluškinju koja nije imala ni cipele za obuti.
Kupio joj je sve na buvljaku i zatim je išla sa mnom raditi. Bila je doista draga
i kako je usto voljela žene, dobro smo se slagale. Podsjetila me što sam sve
naučila s onom bolničarkom. Često smo se smijale i umjesto posla bismo
odlazile u kino. Bila sam sretna što je s nama.
406
briana
Ja volim sve. Kada se radi o lovi, gospođo... Da, jer ako spavate s
muškarcem na račun kuće, to jest besplatno, isto će reći i za vas, da ste kurva.
A ako mu naplatite, smatrat će vas kurvom, da, ali lukavom. Kad tražite novac
od tipa, možete biti sigurni da će vam odmah reći: »O! Nisam znao da se time
baviš« ili »Imaš li muškarca?« Eto. Plaćeno ili ne, za mene je to ista stvar.
Odgovorila je: »Pa da, imate pravo.« Jer, kažem joj ja, vi ćete pola sata stajati u
redu da biste dobili bon za cipele. Ja u pola sata obradim mušteriju. Imam
407
briana
cipele besplatno, dapače, ako ga znam obrlatiti, platit će mi dodatno. Tako da,
kao što vidite, imam pravo.
344
Situaciju očigledno ne možemo promijeniti represivnim i licemjernim mjerama. Da bi nestalo prostitucije trebaju
biti ispunjena dva uvjeta: da se svim ženama osigura pristojno zanimanje i da običaji ne postavljaju nikakve prepreke
slobodnoj ljubavi. Prostitucija će se okončati samo okončavanjem potreba na koje odgovara.
408
briana
kabarei, obični su bordeli. Sva zanimanja u kojima se žena pokazuje mogu se iskoristiti
za ljubavničke ciljeve. Jasno, ima plesačica, barskih plesačica, golih plesačica,
zabavljačica, pin-up djevojaka, manekenki, pjevačica, glumica koje ne dopuštaju da im
njihov erotski život zadire u posao. Što posao uključuje više tehnike, invencije, to ga se
više može shvatiti kao cilj po sebi. Žena koja »se producira« u javnosti da bi zaradila za
život često je, međutim, u iskušenju svoje draži pretvoriti u intimniju trgovinu. Obrnuto
od toga, kurtizana želi zanimanje koje bi joj poslužilo kao alibi. Rijetke su one koje, kao
Coletteina Lea, prijatelju koji ih zove »Draga umjetnice« odgovaraju: »Umjetnice?
Stvarno, moji su ljubavnici baš indiskretni.« Rekli smo da ženi trgovačku vrijednost daje
reputacija: na pozornici ili na ekranu može si izgraditi »ime« koje će postati kapital za
posao.
Pepeljuga ne sanja uvijek o Šarmantnom princu: bilo da ima muža ili ljubavnika,
strahuje da se on ne pretvori u tiranina. Radije sanja o vlastitoj nasmiješenoj slici na
vratima velikih kinodvorana. No najčešće će do svojih ciljeva žena doći zahvaljujući
muškim »zaštitama«. I muškarci - muž, ljubavnik, obožavatelj - su ti koji potvrđuju njezin
trijumf omogućujući joj da sudjeluje u njihovu bogatstvu ili ugledu. Ta potreba da se svidi
pojedincima i gomili povezuje »vedetu« s heterom. One u društvu igraju sličnu ulogu.
Poslužit ću se riječju »hetera« za sve žene koje ne tretiraju samo svoje tijelo, nego i cijelu
svoju osobu, kao iskoristivi kapital. Njihov se stav veoma razlikuje od stava stvaratelja
koji, transcendirajući se u djelu, nadilazi zadano i poziva u drugima na slobodu prema
kojoj otvara budućnost. Hetera ne otkriva svijet, ona ne otvara nikakav put ljudskoj
transcendenciji,345 naprotiv, pokušava zarobiti tu transcendenciju za svoju korist.
Nudeći se odobravanju svojih obožavatelja, ona se ne odriče pasivne ženskosti koja je
osuđuje na muškarca, nego je obogaćuje čarobnom moći koja joj omogućuje da muške
hvata u zamku svoje prisutnosti i da se time hrani. Proguta ih sa sobom samom u
imanenciju.
Tim putem žena uspijeva steći određenu neovisnost. Kako se daje više muškaraca,
u konačnici ne pripada nijednom. Novac koji skuplja i ime koje »lansira«, kao što se
lansira proizvod, jamče joj ekonomsku autonomiju. Najslobodnije žene antičke Grčke
nisu bile ni matrone niti ulične prostitutke, nego hetere. Renesansne kurtizane i
japanske gejše uživale su neizmjerno veću slobodu od svojih suvremenica. Žena koja
nam se u Francuskoj doima najviše muški neovisnom možda je Ninon de Lenclos.
Paradoksalno, te žene koje do krajnjih granica iskorištavaju svoju ženskost stvaraju si
položaj gotovo jednak položaju muškaraca. Polazeći od spola koji ih prepušta muškima
kao objekte, postaju subjekti. Ne samo da zarađuju za život poput muškaraca, nego i žive
u gotovo isključivo muškom društvu. Slobodnoga ponašanja i izričaja, mogu se - poput
Ninon de Lenclos - izdignuti do najekskluzivnijeg slobodoumlja. Najistaknutije od njih
često okružuju umjetnici i pisci koje »poštene žene« zamaraju. U heteri muški mitovi
pronalaze svoju najzavodljiviju inkarnaciju: ona je više od bilo koje druge tijelo i svijest,
idol, inspiracija, muza. Slikari i kipari žele da im bude model. Nadahnjuje snove pjesnika.
U njoj će intelektualac istražiti blaga ženske »intuicije«. Češće je inteligentnija od
matrone jer nije toliko okorjela u licemjerju. Vrhunski nadarene žene neće se zadovoljiti
matroninom ulogom Egerije. Osjećat će potrebu da autonomno očituju vrijednost koju
im daje tuđe odobravanje. Željet će prevesti svoje pasivne vrline u aktivnosti. Izlazeći u
svijet kao suvereni subjekti, te žene pišu stihove, prozu, slikaju, skladaju. Tako je
Imperija postala slavna među talijanskim kurtizanama. Također je moguće da kurtizana,
345
Katkad ona jest također i umjetnica, pa u želji za sviđanjem izumljuje i stvara. Tada može ili imati obje te funkcije ili
nadići ljubavnički stadij i svrstati se u kategoriju žena glumica, pjevačica, plesačica itd., o kojoj ćemo govoriti u
nastavku teksta.
409
briana
346
Kao što se neke žene koriste brakom za vlastite svrhe, druge se služe ljubavnicima kao sredstvima za postizanje
političkog, ekonomskog cilja. Nadilaze položaj hetere kao što druge nadilaze položaj matrone.
410
briana
Producent odlučuje o boji njihove kose, o njihovoj težini, liniji, tipu. Izvadit će im zube da
promijeni oblik obraza. Dijeta, gimnastika, probavanje odjeće i šminkanje su
svakodnevni posao. Pod »personal appearance« spadaju i izlasci i flertovi. Privatni život
je još samo trenutak javnoga života. U Francuskoj nema pogodbe na papiru, ali oprezna i
vješta žena zna što »publicitet« od nje traži. Vedeta koja se ne želi prilagoditi tim
zahtjevima doživjet će nagli ili polagani, ali neizbježan poraz. Prostitutka koja predaje
samo svoje tijelo možda je manja robinja od žene kojoj je ugađanje zanimanje.
»Uspješna« žena koja u rukama drži pravo zanimanje, čiji je talent priznat - glumica,
pjevačica, plesačica - istupa iz položaja hetere. Ona može iskusiti istinsku neovisnost. No
većina njih cijeli život provede u opasnosti. Stalno moraju iznova zavoditi publiku i
muškarce.
Vrlo često uzdržavana žena interiorizira svoju ovisnost. Podčinjena javnome
mnijenju, priznaje njegove vrijednosti. Divi se »visokom društvu« i prisvaja njegov način
života. Želi da je cijene s obzirom na buržujske norme. Kako parazitira na bogatoj
buržoaziji, priklanja se njezinim idejama. Drži se konvencija. Nekoć bi spremno poslala
kćeri u samostan, a u starosti i sama išla na misu, otvoreno se preobrativši. Na strani je
konzervativaca. Previše je ponosna jer si je uspjela izgraditi mjesto na ovome svijetu da
bi ga željela promijeniti. Bitka koju vodi da bi »uspjela« ne osposobljuje je za osjećaje
bratstva i solidarnosti među ljudima. Svoj je uspjeh platila s previše ropskih ugađanja da
bi iskreno željela univerzalnu slobodu. Zola je tu osobinu istaknuo kod Nane:
411
briana
požudni odmor, tako i osvetu: poput Nane sa svojom dragom Satenom. Jednako kao što u
svijetu želi igrati aktivnu ulogu da bi pozitivno iskoristila svoju slobodu, uživa i u
posjedovanju drugih bića: vrlo mladih momaka kojima čak obožava »pomagati« ili
mladih žena koje će spremno uzdržavati, bića pokraj kojih će svakako predstavljati
muževnu ličnost. Neovisno o tome je li homoseksualka, sa svim ženama imat će složene
odnose o kojima sam govorila. Treba ih kao suce i svjedoke, kao povjerenice i suradnice,
da bi stvorila onaj »protusvijet« koji traži svaka žena koju oprimira muškarac. No žensko
suparništvo ovdje doseže vrhunac. Prostitutka koja trguje svojom općenitošću ima
konkurentice, ali ima dovoljno posla za sve, čak se i u svađama osjećaju solidarne. Hetera
koja se nastoji »istaknuti« a priori je neprijateljska prema onoj koja poput nje žudi za
povlaštenim mjestom. U tim se slučajevima u potpunosti obistinjuju poznati motivi
ženskih »pakosti«.
Najveća heterina nesreća nije samo u tome što je njezina neovisnost lažno naličje
tisuću ovisnosti, nego u tome što je sama ta sloboda negativna. Glumice poput Rachel ili
plesačice poput Isadore Duncan, unatoč tome što su im pomagali muškarci, imaju
zahtjevna zanimanja koja ih opravdavaju. U željenom, voljenom poslu dosežu konkretnu
slobodu. No za golemu većinu žena umjetnost i zanimanje su samo sredstvo, one ne
poduzimaju pravi projekte. Naročito film, koji podčinjava vedetu redatelju, ne
omogućuje joj invenciju i napretke kreativne aktivnosti. Iskorištava se ono što ona jest,
ona ne stvara novi objekt. A opet se prilično rijetko postaje zvijezdom. U »zavodljivosti«
u pravom smislu riječi ne otvara se nijedan put transcendenciji. I ovdje dosada prati
zatvorenost žene u imanenciju. Zola je tu crtu naznačio kod Nane:
412
briana
koja se ponekad uruši, a katkad žena beskonačno gradi, poput kule Babilonske koja
uzalud smjera nebu, svoj dobar glas. Neke žene, kombinirajući udvaranje s drugim
aktivnostima, djeluju poput pravih pustolovki: one su špijunka, poput Mate Hari, ili tajne
agentice. Ni one većinom ne iniciraju svoje projekte, nego su prije instrumenti u muškim
rukama. No, sve u svemu, heterin stav ima sličnosti sa stavom pustolova. Poput njega, i
ona je često na pola puta između ozbiljnog i pustolovine u pravom smislu riječi. Cilja na
banalne vrijednosti: novac i slavu. Ali jednaku važnost pridaje osvajanju tih vrijednosti
kao njihovu posjedovanju. U konačnici je vrhovna vrijednost u njezinim očima njezin
subjektivan uspjeh. I ona također taj individualizam opravdava više-manje sustavnim
nihilizmom, ali ga proživljava s većim uvjerenjem ako je neprijateljska prema
muškarcima i vidi neprijatelje u drugim ženama. Ako je dovoljno inteligentna da osjeća
potrebu za moralnim opravdanjem, pozvat će se na bolje ili lošije prilagođeno
ničeanstvo; afirmirat će pravo elitnoga bića na vulgarnost. Njezina joj se osoba čini
blagom čije je samo postojanje dar: tako da će, posvećujući se sebi samoj, tvrditi da služi
zajednici. Sudbinu žene posvećene muškarcu proganja ljubav: ona koja iskorištava
muškarca oslanja se na obožavanje sebe same. Ne pridaje toliku vrijednost svojoj slavi
samo iz ekonomske koristi: u slavi traži apoteozu svojega narcizma.
413
briana
Deveto poglavlje
Od zrelosti do starosti
Povijest žene - zato što je ona još uvijek zarobljena u svojim funkcijama ženke -
mnogo više od povijesti muškarca ovisi o njezinoj fiziološkoj sudbini. I krivulja te
sudbine je nejednakija i isprekidanija od muške krivulje. Svako razdoblje ženskoga
života nepomično je i monotono, ali su prijelazi s jednoga na drugi stadij opasno grubi.
Odaju ih mnogo jasnije krize nego u muškarca: pubertet, seksualna inicijacija,
menopauza. Dok muškarac stari kontinuirano, ženi se njezina ženskost oduzima naglo.
Još u mladosti gubi erotsku privlačnost i plodnost odakle je, u očima društva i svojim
vlastitima, crpila opravdanje svoje egzistencije i svoje šanse za sreću: preostaje joj,
lišenoj svake budućnosti, otprilike polovina njezina odraslog života.
»Opasno doba« karakteriziraju izvjesni organski problemi, ali važnost im daje
njihova simbolična vrijednost. Krizu mnogo lakše podnose žene koje nisu bitno uložile
na ženskost. Žene koje teško rade - u kući ili izvan nje - s olakšanjem dočekuju nestanak
menstrualnog ropstva. Seljakinja, radnikova žena, kojima neprekidno prijete nove
trudnoće, sretne su kad je taj rizik napokon isključen. U ovim okolnostima, kao i u
mnogim drugim, ženine tegobe ne proizlaze toliko iz samoga tijela koliko iz tjeskobne
svijesti o tijelu. Duševna drama obično počinje prije pojave fizioloških fenomena i
završava tek kad su oni već odavno uklonjeni.
Dobrano prije konačnog sakaćenja, ženu proganja strah od starenja. Zreo muškarac
je uključen u važnije pothvate od onih ljubavnih. Njegove erotske strasti nisu onoliko
žive kao u mladosti. A budući da se od njega ne traže pasivna svojstva objekta,
preobrazbe njegova lica i tijela ne uništavaju njegove zavodničke sposobnosti. Naprotiv,
uglavnom oko trideset i pete godine žena, nakon što je konačno prevladala sve inhibicije,
doseže svoj puni erotski procvat: tada su njezine želje najjače i najžešće ih želi
zadovoljiti. Uložila je mnogo više od muškarca na seksualne vrijednosti koje posjeduje.
Da bi zadržala svojega muža, osigurala si zaštitu, u većini zanimanja koja obavlja, mora
ugađati. Dopustili su joj utjecaj na svijet samo posredstvom muškarca: što će biti s njom
kada više neće imati utjecaja nad njim? Upravo to se žena tjeskobno pita dok nemoćno
svjedoči degradaciji toga tjelesnog objekta s kojime se stapa. Bori se s njom. Ali boje za
kosu, pilinzi, estetske operacije mogu samo produljiti njezinu umiruću mladost. Barem
može izvoditi lukavštine sa zrcalom. No kada počne kobni, nepovratni proces koji će u
njoj uništiti sve izgrađeno tijekom puberteta, osjeća da ju je dotaknula sama fatalnost
smrti.
Mogli bismo pomisliti da ona žena koja se najgorljivije opijala svojom ljepotom,
mladošću, doživljava najveću zbrku. Ali ne. Narcisoidna žena previše se brine za svoju
osobu da ne bi predvidjela istjecanje roka i da si ne bi osigurala odstupnicu. Dakako da
će patiti zbog svoje osakaćenosti, ali je ona barem neće zaskočiti nespremnu i stoga će joj
se prilično brzo prilagoditi. Ženu koja se zaboravila, posvećivala, žrtvovala, ovo će naglo
otkriće mnogo više pogoditi. »Imala sam samo jedan život da proživim; eto koja je bila
414
briana
moja sudbina, eto me!« Na čuđenje njezine okoline, tada u njoj nastaje radikalna
promjena. Naime, izbačena iz svojih skloništa, odvojena od svojih projekata, odjednom je
bespomoćno suočena sama sa sobom. Kako je neočekivano udarila u tu granicu, čini joj
se da još može samo životariti. Njezino će tijelo biti bez nade. Snovi i želje koje nije
ostvarila ostat će zauvijek neispunjeni. S tom novom perspektivom okreće se prema
prošlosti. Stigao je trenutak za podvlačenje crte, zbrajanje računa. Radi bilancu. I
užasava se nad strogim ograničenjima koja joj je zadao život. Pred tom kratkom i
razočaravajućom pričom kakva je njezina, vraća se ponašanju adolescentice na pragu još
nedostupne budućnosti: odbija svoju konačnost. Bijedi svoje egzistencije suprotstavlja
maglovito bogatstvo svoje osobnosti. Zato što je kao žena više-manje pasivno trpjela
svoju sudbinu, čini joj se da su joj ukrali šanse, da su je prevarili, da je iz mladosti
skliznula u zrelost a da toga nije bila svjesna. Otkriva da je njezin muž, njezina sredina,
njezine zanimacije nisu bile dostojne. Osjeća se neshvaćenom. Izolira se od okoline
prema kojoj se smatra superiornom. Zatvara se skupa s tajnom koju nosi u srcu i koja je
tajanstveni ključ njezine nesretne sudbine. Nastoji razmotriti one mogućnosti koje nije
iscrpila. Počinje voditi intimni dnevnik. Ako pronađe povjerenike pune razumijevanja,
otkriva svoje srce u beskonačnim razgovorima. I po cijele dane i cijele noći preživa svoja
kajanja, svoje jadikovke. Kao što mlada djevojka sanja o tome kakva će biti njezina
budućnosti, zrela žena se prisjeća kakva je mogla biti njezina prošlost. Nabraja si prilike
koje je propustila i ispisuje lijepe retrospektivne priče. Helene Deutsch navodi slučaj
žene koja je vrlo mlada razvrgnula nesretni brak i zatim provela duge spokojne godine
uz drugog supruga: s četrdeset i pet godina počela je bolno žaliti za svojim prvim mužem
i tonuti u melankoliju. Oživljavaju brige iz djetinjstva i puberteta, žena beskonačno
ponavlja priču svoje mladosti i ponovno se bude uspavani osjećaji prema roditeljima,
braći i sestrama, prijateljima iz djetinjstva. Ponekad se žena prepusti sanjarskoj i
pasivnoj sumornosti. No najčešće jednim potezom pokuša spasiti svoju propalu
egzistenciju. Pokazuje, izlaže tu svoju osobnost koju je upravo otkrila u kontrastu s
niskošću njezine sudbine, hvali joj vrline, izričito zahtijeva da joj se oda priznanje.
Sazrela zbog iskustva, misli da je napokon sposobna pokazati svoju vrijednost. Voljela bi
ponoviti igru. I najprije se ganutljivo trudi zaustaviti vrijeme. Majčinski tip žene smatra
da još može rađati: vatreno pokušava još jedanput stvoriti život. Senzualna žena se trsi
osvojiti novoga ljubavnika. Koketa više no ikada čezne za time da se svidi. Sve izjavljuju
da se nikada prije nisu osjećale toliko mladima. Žele uvjeriti druge da ih vrijeme zapravo
nije okrznulo. Počinju se »mladenački odijevati«, usvajaju dječju mimiku. Žena koja stari
dobro zna da razlog što više nije seksualni objekt nije samo to što njezino tijelo više ne
pruža muškarcu svježa bogatstva, nego i to što, htjela-ne htjela, njezina prošlost i
iskustvo od nje čine osobu. Borila se, voljela, željela, patila, uživala za svoju dobrobit: ta
autonomija zastrašuje. Pokušava je osporiti. Prenaglašava svoju ženstvenost, kiti se,
miriše, pretvara se u sam šarm, samu dražest, čistu imanenciju. Naivna pogleda i
djetinjastih intonacija divi se muškom sugovorniku, blagoglagoljivo se prisjeća svojih
uspomena iz djetinjstva. Umjesto da govori, cvrkuće, plješće rukama, grohotom se smije.
Na neki način iskreno igra tu predstavu. Jer novootkriveno zanimanje koje pokazuje
prema sebi, njezina želja da se oslobodi starih rutina i da krene iznova daju joj dojam
novoga početka.
Istini za volju, ne radi se o stvarnom početku. Žena na svijetu ne otkriva ciljeve
prema kojima bi se vinula slobodnim i učinkovitim pokretom. Njezino kretanje poprima
ekscentričan, inkoherentan i jalov oblik jer je namijenjeno samo simboličkoj
kompenzaciji minulih pogrešaka i neuspjeha. Primjerice, žena će se, prije nego što bude
prekasno, truditi ostvariti sve svoje dječje i adolescentske želje: ova ponovno počinje
415
briana
svirati klavir, ona počinje kipariti, pisati, putovati, uči skijali, uči strane jezike. Odlučuje
prihvatiti - opet prije nego što bude prekasno - sve što je dosad odbijala. Priznaje si
odbojnost prema suprugu kojega je dotad tolerirala i postaje frigidna u njegovu naručju.
Ili se, naprotiv, prepušta strastima koje je zauzdavala. Obasipa supruga sa svojim
prohtjevima. Vraća se masturbaciji s kojom je prestala u djetinjstvu. Očituju se
homoseksualne sklonosti koje u latentnoj formi postoje u gotovo svih žena. Subjekt ih
često prenosi na svoju kćer, ali se ponekad također javljaju neobični osjećaji prema
nekoj prijateljici. U svojem djelu Sex, Life and Faith (Seks, život i vjera), Rom Landau
pripovijeda sljedeću priču koju mu je povjerila žena koje se tiče:
416
briana
Zemlja se međutim ne mijenja. Vrhunci ostaju izvan dosega. Primljene poruke - čak
i one zasljepljujuće jasne - teško se dešifriraju. Unutarnja svjetla se gase. Pred zrcalom
ostaje žena koja je s obzirom na jučer starija još jedan dan. Trenutke zanosa prate
sumorni sati depresije. Organizam određuje takav ritam jer smanjenje hormonskih
izlučivanja nadomješta pretjerana aktivnost hipofize. No ovom izmjenom ipak ponajprije
upravlja psihološko stanje. Naime, uzbuđenje, iluzije i zanos samo su obrana od
fatalnosti onoga što je bilo. Još jedanput tjeskoba napada onu čiji je život već završen,
iako je smrt još ne čeka. Umjesto da se bori protiv očaja, često se odlučuje njime trovati.
Preživa jadikovke, žaljenja, optužbe. Zamišlja da susjedi, bližnji, kuju mračne zavjere.
Ako ima sestru ili prijateljicu svoje dobi koja je uključena u njezin život, događa se da
zajedno konstruiraju fantazije o progonu. No iznad svega počinje razvijati bolesnu
ljubomoru na muža: ljubomorna je na njegove prijatelje, na njegove sestre, na njegov
posao. I pogrešno ili s razlogom optužuje neku suparnicu da je odgovorna za sve njezine
nedaće. Patološki slučajevi ljubomore najbrojniji su među ženama od pedeset do pedeset
i pet godina.
Tegobe menopauze će se produljiti - katkad do smrti - u žene koja ne odluči
ostarjeti. Ako joj je jedino pribježište iskorištavanje svojih draži, korak po korak će se
boriti da ih sačuva. Žestoko će se boriti i ako joj seksualne želje ostanu živahne. Taj
slučaj nije rijetkost. Princezu Metternich pitali su u kojoj dobi ženu prestane mučiti
tjelesnost: »Ne znam«, rekla je, »imam samo šezdeset i pet godina.« Brak, koji prema
Montaignu ženi uvijek donosi samo »malo osvježenja«, sve manje dostaje kao lijek kako
žena stari. Žena često u svojem zrelom dobu plaća za otpore i hladnoću svoje mladosti.
Kad konačno upozna vrućicu žudnje, muž se već odavna pomirio s njezinom
ravnodušnosti: snašao se. Kako su je navika i vrijeme lišili čari, supruga ima slabe
izglede raspiriti bračnu vatru. Ojađena i odlučna da »živi svoj život«, manje će se nego
prije dvoumiti - ako se ikada dvoumila - da li da uzme ljubavnika. No opet će se on
morati dati uhvatiti: riječ je o lovu na muškarca. Žena smišlja na tisuće trikova: hineći da
se nudi, nameće se; pristojnost, prijateljstvo, zahvalnost pretvara u zamke. Ne udara na
mlade ljude samo zbog sklonosti svježoj puti: jedino od njih može očekivati onu
nesebičnu nježnost koju adolescent katkad osjeća za majčinski tip ljubavnice. Ona sama
pak postaje agresivna i dominantna: Cherijeva poslušnost zadovoljava Leu jednako
koliko i njegova ljepota. Kada je Madame de Staël prešla četrdesetu, birala si je paževe
koje je mogla pregaziti svojim ugledom. Usto je stidljivog, neiskusnog muškarca lakše
uhvatiti. Kada se zavođenje i igrice pokažu zaista neučinkovitima, tvrdoglavici ostaje još
jedna mogućnost: plaćanje. Priča o nožićima, popularna u srednjem vijeku, ilustrira
sudbinu tih nezasitnih proždrljivica: neka je mlada žena, u zahvalu za svoje usluge,
tražila od svakoga od svojih ljubavnika mali nožić koji bi spremala u ormar. Jednog je
dana ispunila ormar. No tada su njezini ljubavnici počeli tražiti po nožić nakon svake
strastvene noći. Ormar se ubrzo ispraznio. Svi su nožići vraćeni: trebalo je kupiti druge.
Neke žene situaciju sagledavaju cinično: obavile su svoje, sada je na njima red da »vrate
nožiće«. Novac u njihovim očima može čak igrati obrnutu ulogu od one koju igra za
kurtizanu, ali jednako pročišćava. Pretvara mužjaka u instrument i ženi omogućuje onu
erotsku slobodu koju joj je nekada uskraćivao njezin mladenački ponos. Ali ako joj
romantičnost zastire lucidnost, ljubavnica-dobročiniteljica često pokušava otkupiti
privid nježnosti, divljenja, poštovanja. Čak se uvjerava da daje jer uživa davati, iako se od
nje ništa ne traži: ovdje je opet mladić preferencijalni ljubavnik jer se uz njega može
ponositi majčinskom velikodušnošću. Osim toga, mladić posjeduje malo one
»tajanstvenosti« koju i muškarac traži kod žene kojoj »pomaže« jer se tako prostaštvo
trgovine kamuflira u zagonetku. No loša vjera je rijetko dugo milostiva. Borba spolova
418
briana
419
briana
po uzoru na junake američkih filmova - zadirkuje i gurka, smijući se, ali s poštovanjem. S
ponosnom poniznošću priznaje muževnu superiornost onoga koga je nosila u utrobi.
Koliko te osjećaje možemo nazvati incestuoznima? Sigurno, kad se s uživanjem pokazuje
ruku pod ruku sa sinom, izraz »starija sestra« čedno izražava sumnjive fantazije. Kad
spava i ne nadzire samu sebe, maštanja je ponekad odvedu vrlo daleko. No već sam rekla
da snovi i fantazije ne izražavaju uvijek skrivenu želju za stvarnim činom: često su
dovoljni sami sebi, to jest potpuno ostvarenje želje koja traži samo imaginarno
zadovoljenje. Kad se majka na manje-više skriven način poigrava zamišljajući sina kao
ljubavnika, riječ je samo o igri. Za erotiku u pravom smislu riječi u ovome paru baš i
nema mjesta. Ali to jest par. Iz dubina svoje ženskosti majka u svojem sinu pozdravlja
suverenog muškarca. Daje mu se u ruke sa žarom ljubavnice i u zamjenu za taj dar
očekuje da će je uzdići zdesna bogu. Da bi dobila to uznesenje, ljubavnica se poziva na
ljubavnikovu slobodu: ona velikodušno preuzima rizik. Cijena toga su njezini nestrpljivi
prohtjevi. Majka drži da je sveta prava stekla samom činjenicom rađanja. Ne očekuje da
se njezin sin u njoj prepoznaje da bi ga smatrala svojim bićem, svojim dobrom. Manje je
zahtjevna od ljubavnice jer je njezina loša vjera mirnija. Kako je napravila tjelesno biće,
prisvaja si egzistenciju: prisvaja si njegove činove, djela, zasluge. Uzdižući svoj plod, diže
u nebesa vlastitu osobu.
Živjeti putem posrednika uvijek je neizvjestan put. Stvari ne moraju ispasti onako
kako smo se nadali. Često se događa da je sin ništarija, protuha, promašaj, razočaranje,
nezahvalnik. Majka ima vlastite zamisli o junaku kojega bi trebao utjeloviti. Ništa nije
rjeđe od majke koja autentično u svojem djetetu poštuje ljudsku osobu, koja priznaje
njegovu slobodu i u neuspjesima, koja s njime prihvaća rizike koje uključuje svaki rad.
Mnogo češće susrećemo suparnice one pretjerano hvaljene Spartanke koja je bezbrižno
osudila svoje čedo na slavu ili na smrt. Sinova je obaveza na zemlji opravdati egzistenciju
svoje majke domičući se na njihovu obostranu korist vrijednosti koje ona poštuje. Majka
zahtijeva da projekti djeteta-boga budu u skladu s njezinim vlastitim idealom i da njihov
uspjeh bude siguran. Svaka žena želi roditi junaka, genija, ali sve majke junaka i genija na
početku su se jadale da im oni slamaju srca. Muškarac najčešće iz pobune protiv svoje
majke osvaja trofeje kojima se ona sanjala kititi i koje čak ni ne prepoznaje kad joj ih baci
pred noge. Čak i ako načelno odobrava pothvate svojega sina, razdire je proturječje
slično onome koje tišti ljubavnicu. Da bi opravdao svoj život - i život svoje majke - sin ga
treba nadići prema ciljevima. A da bi ih postigao, valja ugroziti svoje zdravlje i izložiti se
opasnostima: ali osporava vrijednost dara koji mu je majka dala kad neke ciljeve stavlja
iznad činjenice života. Ona se zbog toga sablažnjava. Ona suvereno vlada muškarcem
samo ako je tijelo koje je rodila za njega vrhovno dobro: on nema pravo uništiti to djelo
koje je stvorila u patnji. »Premorit ćeš se, razboljet ćeš se, stradat ćeš«, trubi mu u uho.
No ona zna da živjeti nije dovoljno, inače bi i samo razmnožavanje bilo suvišno. Ona će
se prva ljutiti ako joj je potomak lijenčina, kukavica. Ona nikada nije na miru. Kad sin
odlazi u rat, majka želi da se vrati živ, ali s odlikovanjem. Želi mu uspjeh u karijeri, ali
strepi da se ne bi prenapregnuo. Što god sin radio, majka uvijek nemoćno i zabrinuto
svjedoči odvijanju priče koja je njezina, ali kojom ne upravlja: strah ju je da ne skrene na
krivi put, strah da ne uspije, strah da se ne razboli uspijevajući. Čak i kad u njega ima
povjerenja, razlika u godinama i spolu ne dopušta da se između majke i njezina sina
uspostavi pravo partnerstvo. Nije u toku s njegovim poslom. Od nje se ne traži nikakva
suradnja.
Zato majka ostaje nezadovoljna, čak i ako se svojem sinu divi s najvećim ponosom.
Kako vjeruje da nije samo rodila neko tijelo, nego i da je utemeljila apsolutno nužnu
egzistenciju, osjeća se retrospektivno opravdanom. No prava nisu posao: da bi ispunila
420
briana
svoje dane, ima potrebu nastaviti svoje blagotvorno djelovanje. Želi se osjećati nužnom
svojem bogu. Mistifikacija posvećenosti u ovom slučaju biva prokazanom na najgrublji
način: supruga će majku lišiti njezinih funkcija. Često se opisivalo neprijateljstvo koje
majka osjeća prema toj neznanki koja joj »uzima« dijete. Majka je uzdignula slučajnu
faktičnost porođaja na visinu božanskog misterija: odbija prihvatiti da ljudska odluka
može imati veću težinu. U njezinim očima vrijednosti su predodređene, proizlaze iz
prirode, prošlosti: ne priznaje cijenu slobodnog obećanja. Sin joj duguje život, a što
duguje toj ženi koju još jučer nije ni poznavao? Nekakvom ga je vradžbinom uvjerila u
postojanje neke veze koja dosad nije postojala. Ona je spletkarica, koristoljubiva i
opasna. Majka nestrpljivo čeka da se prijevara otkrije. Ohrabrena starim mitom o dobroj
majci utješnih ruku koja vida rane koje je sinu zadala loša žena, na licu svoga sina vreba
znakove nesreće: otkriva ih iako ih on poriče. Žali ga kad se on ni na što ne žali. Špijunira
svoju snahu, kritizira je, svim njezinim inovacijama suprotstavlja prošlost i naviku koji
osuđuju samu prisutnost nepozvane gošće. Svaka od njih shvaća sreću voljenog
muškarca na svoj način. Žena u njemu želi vidjeti muškarca putem kojega će ovladati
svijetom. Majka ga, da bi ga zadržala, pokušava vratiti u djetinjstvo. Projektima mlade
žene koja očekuje da će joj muž postati bogat ili važan, njegova majka suprotstavlja
zakone njegove nepromjenjive esencije: on je osjetljiv, ne smije se prenaprezati. Sukob
između prošlosti i budućnosti pogoršava se kad pridošlica zatrudni. »Rođenje djece je
smrt roditelja«; tada ta istina oživi u cijeloj svojoj okrutnoj snazi: majka koja se nadala
živjeti i dalje kroz sina shvaća da je on osuđuje na smrt. Dala je život: život će se nastaviti
bez nje. Ona više nije ta Majka: nego samo karika. Pada s neba bezvremenskih idola.
Sada je samo svršeni, dotrajali pojedinac. Tada se u patološkim slučajevima mržnja
pojača do neuroze ili je nagna na zločin. Upravo kada je objavljena trudnoća njezine
snahe, gospođa Lefebvre se nakon duge mržnje odlučila ubiti je.347
Baka obično prevlada svoje neprijateljstvo. Ponekad uporno u novorođenčetu vidi
samo dijete svojega sina i tiranski ga voli. Ali obično ga mlada majka i njezina majka
prisvajaju. Ljubomorna baka prema bebi osjeća jednu od onih dvojakih ljubavi u kojima
se pod krinkom brige krije mržnja.
Majčin stav prema odrasloj kćeri je vrlo dvojak. U svojem sinu traži boga. U svojoj
kćeri pronalazi dvojnicu. »Dvojnik« je dvojaka ličnost. Ubija onoga od kojega potječe, kao
što vidimo u Poeovim pričama, u Slici Doriana Graya, u priči Marcela Schwoba. Tako i kći,
postajući ženom, osuđuje svoju majku na smrt, a ipak joj dopušta da dalje živi. Majka se
ponaša posve različito ovisno o tome shvaća li razvoj svojega djeteta kao obećanje
propasti ili uskrsnuća.
Mnoge majke otvrdnu u neprijateljstvu. Ne prihvaćaju da ih istisne nezahvalnica
koja im duguje život. Često se ističe ljubomora koketne žene prema svježoj adolescentici
koja prokazuje njezine prijevare: ona koja je u svakoj ženi mrzila suparnicu mrzit će
suparnicu čak i u svojem djetetu. Udaljava je ili je zatvara u kuću ili se domišlja kako joj
uskratiti mogućnosti. Ona koja se ponosila uzornim i jedinstvenim bivanjem Suprugom,
Majkom ništa manje žestoko ne odbija da je se svrgne s prijestolja. Nastavlja tvrditi da je
njezina kći samo dijete, njezine pothvate smatra djetinjom igrom. Kći je previše mlada za
347
U kolovozu 1925. gospođa Lefebvre, građanka sa sjevera koja je živjela s mužem i djecom, u dobi od šezdeset
godina ubila je svoju šest mjeseci noseću snahu tijekom jedne vožnje automobilom, dok je njezin sin vozio. Osuđena na
smrt, ali pomilovana, završila je život u popravnom domu gdje nije pokazala nimalo žaljenja. Smatrala je da ju je Bog
pohvalio kad je ubila svoju snahu »kao što se čupa korov, sjeme zla, kao što se ubija divlju zvijer«. Jedino što je pružila
kao opravdanje tom divljaštvu bilo je to da joj je mlada žena jedan dan rekla: »Sada me imate, stoga sada trebate
računati sa mnom.« Kada je naslutila trudnoću svoje snahe gospođa Lefebvre kupila je revolver, navodno da bi se
zaštitila od provalnika. Nakon menopauze se očajnički zakvačila za svoje majčinstvo: dvanaest je godina osjećala
mučnine koje su simbolički izražavale umišljenu trudnoću.
421
briana
udaju, previše nježna za razmnožavanje. Ako ustraje na tome da želi muža, dom, djecu, to
je uvijek samo pretvaranje. Majka neumorno kritizira, ruga se, ili proriče nesreće. Ako joj
se dopusti, osuđuje kći na vječno djetinjstvo. U suprotnom, pokušava uništiti život
odrasle osobe koji si druga želi prisvojiti. Vidjeli smo da često u tome uspijeva. Brojne
mlade žene ostanu neplodne, spontano pobace, pokažu se nesposobnima za dojenje i
odgajanje svojega djeteta, za vođenje svojega doma zbog toga zlog utjecaja. Njihov bračni
život pokaže se nemogućim. Nesretne i same, pronaći će utočište u suverenim rukama
svoje majke. Ako im se odupru, vječiti sukob će suprotstavljati jednu drugoj. Frustrirana
majka u velikoj mjeri na zeta prenosi ljutnju koju u njoj pobuđuje drska neovisnost
njezine kćeri.
Majka koja se strastveno poistovjećuje sa svojom kćeri jednako je okrutna. Ona
naime želi, oboružana svojim zrelim iskustvom, nanovo započeti svoju mladost: tako će
spasiti svoju prošlost istodobno se spašavajući od nje. Sama će izabrati zeta koji će
odgovarati onome zamišljenom mužu kojega nije imala. Nježna i zavodljiva, spremno će
si zamisliti da zet ženi upravo nju u nekom djeliću svojega srca. Kroz svoju kćer, utažit će
svoje stare želje o bogatstvu, uspjehu, slavi. Česti su opisi tih žena koje gorljivo »guraju«
svoje dijete na put zavođenja, filma ili kazališta. Pod izgovorom da ih paze, prisvajaju si
njihove živote: čula sam i za majke koje idu toliko daleko da u krevet prime djevojčina
udvarača. No djevojka rijetko trpi takvo skrbništvo u beskraj. Onoga dana kad nađe
muža ili ozbiljnog zaštitnika, pobunit će se. Punica kojoj je zet na početku bio drag tada
se okreće protiv njega. Zapomaže o ljudskoj nezahvalnosti, glumi žrtvu. I ona postaje
majka neprijateljica. Predosjećajući ta razočaranja, mnoge žene hine ravnodušnost dok
gledaju kako im djeca odrastaju: ali tada iz toga ne izvlače mnogo radosti. Majci je
potrebna rijetka mješavina velikodušnosti i distanciranosti da bi u životu svoje djece
pronašla obogaćenje ne pretvorivši sebe u njihova tiranina ni njih u krvnike.
Osjećaji bake prema svojoj unučadi nastavljaju se na one koje osjeća prema svojoj
kćeri: često na unučad prenosi svoje neprijateljstvo. Tolike žene ne prisiljavaju svoje
zavedene kćeri na pobačaj, na napuštanje djeteta, samo zbog brige o tome što će reći
drugi: presretne su što im zabranjuju majčinstvo. Uporno žele same imati tu povlasticu.
Čak i udanoj majci spremno savjetuju da se riješi djeteta, da ga ne doji, da ga odbaci. One
same će svojom ravnodušnošću zanijekati tu malenu bestidnu egzistenciju; ili će pak
stalno biti zaokupljene korenjem, kažnjavanjem, čak i zlostavljanjem djeteta. Suprotno
tomu, majka koja se poistovjećuje sa svojom kćeri često njezinu djecu dočekuje željnije
nego kći sama. Kći je zbunjena dolaskom na svijet malenoga stranca. Baka to prepoznaje:
uzmiče dvadeset godina unatrag, ponovno postaje mlada rodilja. Vraćene su joj sve
radosti posjedovanja i dominacije koje joj njezina djeca već dugo ne pružaju, čudesno su
ispunjene sve majčinske želje od kojih je odustala u vrijeme menopauze. Ona je ta
istinska majka, ona s autoritetom preuzima brigu o djetetu i ako joj prepuste dijete,
strastveno će mu se posvetiti. Na njezinu žalost, mlada žena drži do svojih prava: baka
smije samo igrati ulogu pomoćnice koju su nekoć starije žene igrale pokraj nje. Osjeća se
detroniziranom. A još valja računati i sa zetovom majkom na koju je prirodno
ljubomorna. Ljutnja često iskvari spontanu ljubav koju je najprije osjećala prema djetetu.
Zabrinutost koju često možemo zamijetiti u baka odražava dvojakost njihovih osjećaja:
vole bebu s obzirom na to da im pripada, neprijateljski su raspoložene prema njoj kao
malome neznancu, srame se tog neprijateljstva. Međutim, ako se odrekne toga da ih
posve posjeduje i zadrži prema svojoj unučadi toplu naklonost, baka u njihovim životima
može igrati povlaštenu ulogu skrbničkog božanstva. Kako si ne priznaje ni prava ni
odgovornosti, voli ih čisto velikodušno. Ne njeguje narcisoidne snove kroz unuke, ništa
od njih ne traži, ne žrtvuje ih budućnosti u kojoj ona neće sudjelovati. Baka ljubi mala
422
briana
bića od krvi i mesa koja su danas ovdje u svojoj slučajnosti i svojoj bezrazložnosti. Baka
nije odgojiteljica. Ona ne utjelovljuje apstraktnu pravdu, zakon. Otuda će proizaći sukobi
u kojima se katkad suprotstavlja roditeljima.
Događa se da žena nema potomstva ili da se za njega ne zanima. U nedostatku
prirodnih veza s djecom ili unučadi, katkad nastoji umjetno stvoriti slične. Mladim
ljudima nudi majčinsku nježnost. Neovisno o tome je li njezina naklonost platonska ili
ne, žena ne izjavljuje samo iz licemjerja da voli svojega mladog štićenika »kao sina«:
osjećaji jedne majke su, obrnuto, ljubavni. Istina je da suparnice gospođe de Warens
uživaju velikodušno zadovoljavati, pomagati, formirati muškarca. Vole misliti da su
izvor, nužan uvjet, temelj egzistencije koja ih nadilazi. Pretvaraju se u majke i traže se u
svojem ljubavniku više u toj ulozi nego u ulozi ljubavnice. Često, također, majčinska žena
primi pod svoje krilo djevojke: i ovdje njihovi odnosi poprimaju više-manje seksualne
oblike. No, bilo platonski ili tjelesno, ona u svojim štićenicima traži svoju, čarobno
pomlađenu, dvojnicu. Glumica, plesačica i pjevačica postaju pedagoginje: one obrazuju
učenice. Intelektualka - poput Mme de Charriere u samoći Colombiera - podučava đake.
Pobožna žena oko sebe okuplja duhovne djevojke. Zavodljiva žena postaje svodnica.
Tako vatrena revnost koju ulažu u svoj prozelitizam nikada nije stvar čistog interesa:
strastveno se pokušavaju reinkarniran. Njihova tiranska velikodušnost uzrokuje
otprilike iste sukobe kao što su oni između majki i kćeri povezanih krvnim srodstvom.
Također je moguće usvojiti unučad: stare tete i kume rado igraju ulogu sličnu bakinoj.
No u svakom je slučaju rijetkost da žena u svojem potomstvu - prirodnom ili izabranom -
pronađe opravdanje svojega života na zalasku: ne uspijeva prisvojiti pothvat jedne od tih
mladih egzistencija. Ili ustraje u svojem trudu da ga anektira, iscrpljuje se u bitkama i
dramama nakon kojih je razočarana, slomljena. Ili se miri sa skromnim sudjelovanjem.
To je najčešći slučaj. Ostarjele majke, bake potiskuju svoje želje za dominacijom,
prikrivaju svoju ljutnju. Zadovoljavaju se onime što im djeca doista žele dati. No tada od
njih ne dobivaju veliku potporu. Ostaju besposlene pred pustoši budućnosti, izvrgnute
samoći, žaljenju, dosadi.
Ovdje se dotičemo tužne tragedije starije žene: ona zna da je beskorisna. Za
čitavoga svojeg života građanska žena je često suočena sa smiješnim problemom: kako
ubiti vrijeme? No jednom kad su djeca odgojena, a muž uspio, ili makar situiran, dani
nikako da prođu. »Ručni rad« je izmišljen da bi prikrio tu strašnu dokonost. Ruke vezu,
pletu, miču se. Ovdje nije riječ o pravom radu jer izrađeni predmet nije cilj. Nije naročito
važan i često se postavlja pitanje njegove namjene: rješavaju ga se dajući ga prijateljici,
dobrotvornoj organizaciji, zatrpavajući kamine i okrugle stoliće. To opet nije ni igra koja
u svojoj bezrazložnosti otkriva čistu radost postojanja. A nije baš ni alibi jer duh ostaje
slobodan. To je apsurdna razonoda, kao što je opisuje Pascal. Vezući ili kukičajući žena
tužno tka samo ništavilo svojih dana. Akvarel, glazba, čitanje imaju posve istu ulogu. Dok
im se odaje, besposlena žena ne nastoji proširiti svoj utjecaj na svijet, nego samo
razonoditi se. Aktivnost koja ne otvara budućnost upada u uzaludnost imanentnosti.
Dokona žena započne knjigu, odbaci je, otvori klavir, zatvori ga, vrati se vezenju, zijevne
i na kraju podigne telefonsku slušalicu. Zapravo najradije traži spas u društvenom
životu. Izlazi, posjećuje, poput gospođe Dalloway pridaje golemu važnost svojim
primanjima. Prisustvuje svim vjenčanjima, svim pogrebima. Kako više nema svoje
egzistencije, hrani se tuđim prisutnostima. Od kokete postaje tračerica: promatra,
komentira. Nadoknađuje svoju neaktivnost dijeleći okolini kritike i savjete. Stavlja svoje
iskustvo u službu svih onih koji to od nje ne traže. Ako za to ima sredstava, počinje voditi
salon. Time se nada prisvojiti tuđe pothvate i uspjehe. Poznato je koliko su despotski
gospođa du Deffand, gospođa Verdurin vladale svojim podanicima. Biti centar pažnje,
423
briana
raskrižje, nadahnuće, stvarati »ozračje«, već znači zamjenu djelovanja. Postoje drugi,
izravniji načini interveniranja u tijek svijeta. U Francuskoj postoje »dobrotvorna
društva« i neke »organizacije«, ali se naročito u Americi žene okupljaju u klubove ili
igraju bridž, dijele književne nagrade i meditiraju o društvenim poboljšanjima. Ono što
na oba kontinenta obilježava većinu takvih organizacija jest činjenica da su one u sebi
svoj vlastiti razlog postojanja: ciljevi koje navodno ganjaju služe im samo kao izgovor.
Stvari se odvijaju jednako kao u Kafkinoj paraboli:348 nitko se ne brine za izgradnju
Babilonske kule. Oko njezina idealnog mjesta gradi se prostrana aglomeracija koja
iscrpljuje sve svoje snage za upravu, rast i rješavanje unutarnjih nesloga. Tako gospođe
iz dobrotvornih društava provode većinu svojega vremena organizirajući svoju
organizaciju. Biraju odbor, raspravljaju o statutima, prepiru se međusobno i bore se za
prestiž sa suparničkom organizacijom: ne smiju im ukrasti njihove siromahe, njihove
bolesnike, njihove ranjenike, njihovu siročad. Radije bi ih pustile da umru nego ih
prepustile svojim susjedima. Daleko su od toga da priželjkuju sustav koji bi ukinuo
nepravde i zla i učinio nepotrebnom njihovu predanost. Blagoslivljaju ratove i gladi koji
ih pretvaraju u dobročiniteljice čovječanstva. Jasno je da u njihovim očima kape i paketi
nisu namijenjeni vojnicima, izgladnjelima, nego da su oni stvoreni upravo zato da bi
primali pleteninu i pakete.
Unatoč svemu, neke od tih grupa postižu pozitivne rezultate. U SAD-u je utjecaj
duboko štovanih »Mama« (»Moms«) moćan. Objašnjava se slobodnim vremenom koje
im ostavlja njihov nametnički način života: zato je i štetan. Philip Wylie, govoreći o
američkoj »Mami«, kaže: »Ne znajući ništa o medicini, umjetnosti, znanosti, vjeri, pravu,
zdravlju, higijeni... rijetko se interesira za ono što čini kao članica jedne od tih bezbrojnih
organizacija: dovoljno joj je da to bude nešto.« Njihov trud nije uklopljen u kakav
koherentan i konstruktivan plan, ne smjera objektivnim ciljevima. Teži samo nametljivo
pokazati njihove ukuse, njihove predrasude ili poslužiti njihovim interesima. U
kulturnom polju, na primjer, igraju značajnu ulogu: one su te koje čitaju najviše knjiga.
Ali čitaju kao što se igra pasijans. Književnost dobiva smisao i dostojanstvo kada se
obraća pojedincima uključenim u projekte, kada im pomaže da se nadiđu prema širim
horizontima. Treba biti integrirana u pokret ljudske transcendencije, umjesto da žena
obescjenjuje knjige i umjetnička djela uvlačeći ih u svoju imanentnost. Slika postaje
ukras, glazba otrcani refren, a roman sanjarenje jednako beskorisno kao kukičano
pokrivalo za uzglavlje. Amerikanke su odgovorne za degradaciju bestselera: te knjige
samo žele ugoditi, i k tome ugoditi dokonim ženama koje žude za bijegom. Njihove
sveukupne aktivnosti Philip Wylie opisuje ovako:
348
Stadtwappen (Gradski grb).
424
briana
425
briana
Deseto poglavlje
Sada možemo shvatiti zašto od Grka do naših dana u optužbama podignutim protiv
žene nalazimo toliko zajedničkih crta. Njezino je stanje ostalo isto unatoč površnim
promjenama, i to stanje definira ono što zovemo »karakterom« žene: ona »se valja u
imanentnosti«, voli proturječiti, oprezna je i uskogrudna, nema smisao za istinu, ni za
točnost, manjka joj morala, podlo je pragmatična, lažljivica je, glumica, koristoljubiva... U
svim tim tvrdnjama ima istine. Samo, ponašanja koja se kod nje osuđuju ženi nisu
diktirali hormoni niti su unaprijed oblikovana u pretincima njezina mozga: njih
neizravno nagoviješta njezin položaj. Kroz tu perspektivu pokušat ćemo donijeti
sintetičan pogled na ženu, što će nas prisiliti na neka ponavljanja, ali će nam omogućiti
da u ukupnosti njegove ekonomske, društvene i povijesne uvjetovanosti uhvatimo
»vječno žensko«.
Katkad se »ženski svijet« suprotstavlja muškom svemiru, ali treba još jedanput
istaknuti da žene nikada nisu činile autonomno i zatvoreno društvo. Žene su integrirane
u zajednicu kojom upravljaju muški i u kojoj zauzimaju podređeno mjesto. Ujedinjene su
mehaničkom solidarnošću jedino utoliko što su slične. Među njima nema one organske
solidarnosti na kojoj se temelji svaka ujedinjena zajednica. Žene su se uvijek trudile - u
doba Eleuzinskih misterija kao i danas u klubovima, salonima, radionicama - ujediniti
snage da bi obranile svoj »protusvijet«, ali ga opet postavljaju iz muškog svijeta. Odatle
proizlazi paradoks njihova položaja: žene ujedno pripadaju muškom svijetu i sferi u
kojoj se taj svijet osporava. Zatvorene u tu sferu, obilježene muškim svijetom, nigdje se
ne mogu mirno smjestiti. Njihovu poslušnost uvijek prati odbijanje, njihovo odbijanje
prihvaćanje. Po tome se njihov stav približava stavu mlade djevojke. No odrasloj ženi ga
je teže podržavati jer više ne može svoj život sanjati u simbolima, nego ga mora živjeti.
I sama žena priznaje da je svemir u svojoj ukupnosti muški. Muškarci su ti koji su
ga stvorili, koji su njime upravljali i koji dandanas njime dominiraju. Što se nje tiče, ona
se za to ne osjeća odgovornom. Podrazumijeva se da je inferiorna, ovisna. Nije naučila
lekcije o nasilju, nikada nije nastupila kao subjekt pred drugim članovima zajednice.
Zatvorena u svojoj puti, u svojoj kući, shvaća se pasivnom prema tim bogovima s
ljudskim licem koji definiraju ciljeve i vrijednosti. U tom smislu ima istine u sloganu koji
je osuđuje da ostane »vječno dijete«. Onoliko dugo koliko ih se nisu bojali, i za radnike,
crne robove, kolonizirane urođenike govorili su da su »velika djeca«. To je značilo da
moraju bez pogovora prihvatiti istine i zakone koje su im pružali drugi muškarci.
Sudbina žene je poslušnost i poštovanje. Ona čak ni u mislima nema utjecaja na tu
stvarnost koja je okružuje. U njezinim očima ona je neprovidna prisutnost. Zapravo, žena
nije stekla iskustvo tehnikama koje bi joj omogućile da ovlada materijom. Što se nje tiče,
ona se ne bori s materijom, nego sa životom, a njime se ne može ovladati s pomoću
oruđa, već možemo samo trpjeti njegove tajne zakone. Svijet ženi ne djeluje kao »skup
pribora« koji posreduju između njezine volje i njezinih ciljeva, kao što to definira
426
briana
427
briana
349
Vidi J.-P. Sartre, Les Mains sales (Prljave ruke). »Hoederer: Zatupljene su, razumiješ, primaju gotove ideje, pa u njih
vjeruju kao u dragoga Boga. Mi smo ti koji stvaramo ideje i znamo kako se kuhaju; nikada nismo posve sigurni da smo
u pravu.«
350
»Pri prolasku generala publika se uglavnom sastojala od žena i djece« (Les Journaux, o rujanskoj turneji 1948. po
Savoie). »Muškarci su pljeskali generalovu govoru, ali žene su se isticale svojim ushitom. Primijetili smo neke
doslovno ekstatične žene, koje su odobravale gotovo svaku riječ i pljeskale vičući toliko gorljivo da su im lica postala
crvena poput maka« (Aux écoutes, 11. travnja 1947.)
428
briana
351
Usp. Gide, Journal (Dnevnik). »Kreuza ili Lotova žena: prva oklijeva, druga se osvrće, što je isto način oklijevanja.
Nema većega uzvika strasti od ovoga:
„O, da sam u labirint ja mogla s vama samo,
Ja našla bih vas sretno, il nestala bih tamo.“
Ali strast zasljepljuje Fedru: nakon nekoliko koraka, zapravo, ona bi sjela, ili bi se pak voljela vratiti natrag - ili bi čak
tražila da je ponese.«
352
Tako se stav žena u proletarijatu iz temelja promijenio u posljednjih stotinu godina; naročito su tijekom posljednjih
štrajkova u rudnicima na sjeveru žene dokazale jednaku gorljivost i energiju kao muškarci, prosvjedujući i boreći se uz
njih.
429
briana
kratke apoteoze žena više nije osakaćena ni frustrirana. No još jedanput, ona pridaje
toliku vrijednost tim trijumfima imanentnosti samo zato što joj je to sudbina. Njezina je
frivolnost istog uzroka kao i njezin »odvratni materijalizam«. Pridaje važnost malim
stvarima jer nema pristupa velikim: uostalom, trivijalnosti koje joj ispunjavaju dane
često su veoma ozbiljne. Ona, naime, svojim opravama i ljepoti duguje svoj šarm i svoje
mogućnosti. Često se pokazuje lijenom, indolentnom. No poslovi koji joj se nude jednako
su uzaludni kao čisto protjecanje vremena. Ako je brbljava ili piskaralo, to je da zavara
dokonost: riječima zamjenjuje nemoguća djela. Činjenica jest, kad se ženu uključi u
pothvat dostojan ljudskoga bića, ona se umije pokazati jednako aktivnom, učinkovitom,
tihom, isposničkom kao muškarac. Optužuju je za servilnost. Uvijek je, kažu, spremna
pružiti se pred gospodarevim nogama i poljubiti ruku koja ju je udarila. Točno je da joj
uglavnom nedostaje istinskog ponosa. Savjete koje časopisi dijele prevarenim
suprugama, ostavljenim ljubavnicama, nadahnjuje duh grozne podčinjenosti. Žena se
iscrpljuje u bahatim scenama i na koncu skuplja mrvice koje joj je muškarac voljan
baciti. No što može bez muške potpore učiniti žena kojoj je muškarac ujedno jedino
sredstvo i jedini razlog življenja? Ona je doista prisiljena podnijeti sva poniženja. Rob ne
može shvatiti pojam »ljudskog dostojanstva«. Njemu je dovoljno ako dobro odigra karte.
U konačnici, ako je »prizemna«, »kućevna« osoba, čisto praktična, tomu je tako jer joj
nameću da posveti egzistenciju pripremi hrane i čišćenju izmeta: iz toga zaista ne može
izvući osjećaj veličine. Žena mora zajamčiti monotono ponavljanje života u njegovoj
slučajnosti i faktičnosti. Stoga je prirodno da i sama ponavlja, ponovno počinje, nikada
ne izmišljajući, i da joj vrijeme izgleda kao da se vrti u krug ne vodeći nikamo. Zaokuplja
se nikada ništa ne radeći: zato se otuđuje u onome što ima. Ta ovisnost o stvarima,
posljedica ovisnosti u kojoj je drže muškarci, objašnjava njezinu opreznu štedljivost,
njezinu škrtost. Njezin život nije usmjeren prema ciljevima. Uranja u proizvodnju ili
održavanje stvari koje su uvijek tek sredstva: poput hrane, odjeće, nastambe. One su
nebitni posrednici između životinjskog života i slobodne egzistencije. Jedina vrijednost
koja se veže za nebitno sredstvo je korisnost. Kućanica živi upravo na razini korisnog i
sama sebi laska samo da je korisna svojim bližnjima. No nijedan se egzistent ne može
zadovoljiti nebitnom ulogom: uskoro sredstva pretvara u ciljeve - kao što na primjer
uočavamo među političarima - i vrijednost sredstava postaje u njegovim očima
apsolutna vrijednost. Stoga korisnost na domaćičinom nebu nadvisuje istinu, ljepotu,
slobodu. I kroz tu svoju perspektivu ona promatra cijeli svijet. Zato također prihvaća
aristotelovski moral zlatne sredine, osrednjosti. Kako bismo u njoj pronašli odvažnost,
žar, nepristranost, veličinu? Te se osobine pojavljuju samo u slučaju kad se sloboda
sunovrati u otvorenu budućnost i izvire onkraj svega zadanoga. Ženu zatvaraju u
kuhinju ili u budoar, a čude se što joj je horizont ograničen. Odrežu joj krila, a žale što ne
zna letjeti. Neka joj se otvori budućnost i više neće biti prisiljena stajati u sadašnjosti.
Svjedočimo istoj nedosljednosti kad se ženu zatvara u granice njezina ja ili njezina
doma, a zamjera joj se narcizam i sebičnost sa svime što ih prati: taština, osjetljivost,
zloća itd. Ženi se oduzima svaka mogućnost za konkretnu komunikaciju s drugima. Ona u
svojem iskustvu ne osjeća ni poziv na solidarnost ni njezinu dobrobit, jer je sasvim
posvećena vlastitoj obitelji i izdvojena. Od nje se dakle ne može očekivati da se nadiđe
prema općem interesu. Uporno se ograničava na jedino područje koje joj je blisko, gdje
može utjecati na stvari i unutar kojega pronalazi neizvjesnu suverenost.
Ipak, uzalud joj zatvorena vrata i zamračeni prozori, žena u svojem domu ne nalazi
apsolutnu sigurnost. Okružuje je onaj muški svemir koji poštuje izdaleka i u koji se ne
usuđuje upustiti. I upravo zato što je nesposobna obujmiti ga tehnikama, sigurnom
logikom, artikuliranim znanjima, osjeća se poput djeteta ili urođenika okružena opasnim
430
briana
tajnama. Žena u taj svijet projicira svoju čarobnu koncepciju stvarnosti: tijek stvari čini
joj se sudbonosan, a ipak se sve može dogoditi. Slabo razaznaje moguće od nemogućeg,
spremna je vjerovati bilo kome. Prima i širi sve glasine, izaziva panike. Čak i u
razdobljima mira, žena živi u brizi. Po noći, u polusnu, nepomično ležeći, boji se lica iz
noćnih mora što ih poprima stvarnost: tako, ženu osuđenu na pasivnost, na nejasnu
budućnost, proganjaju utvare rata, revolucije, gladi, bijede. Kako ne može djelovati, ona
se brine. Kad muž i sin kreću u neki pothvat, kad ih ponese neki događaj, oni preuzimaju
svoje vlastite rizike: njihovi projekti, upute koje prate iscrtavaju im u tami siguran put.
Ali žena se bori u mutnoj noći. »Brine se«, jer ništa ne čini. U mašti sve mogućnosti
djeluju jednako stvarno: vlak može iskočiti iz tračnica, operacija može poći po zlu, posao
može propasti. Ono što žena uzalud pokušava otkloniti u svojim dugim, tmurnim
mozganjima jest utvara njezine vlastite nemoći.
Briga odražava ženino nepovjerenje prema danome svijetu. Ako joj se svijet čini
ispunjen prijetnjama i spreman potonuti u najcrnje katastrofe, to znači da se ona u
svijetu ne osjeća sretnom. Većinu vremena žena se ne miri s pomirenošću sa sudbinom.
Dobro zna da ono što trpi, trpi unatoč sebi samoj: ona je žena, a da je za to nisu pitali. Ne
usuđuje se pobuniti. Podčinjava se nevoljko. Njezin je stav stalna optužba. Svi oni koji
slušaju ženske ispovijesti, liječnici, svećenici, socijalne radnice, znaju da najčešće zvuče
kao žalba. među prijateljicama, jadikuju svaka o svojoj nesreći i sve zajedno o
nepravednoj sudbini, svijetu i muškarcima općenito. Slobodni pojedinac krivi samoga
sebe za svoje neuspjehe, prihvaća odgovornost za njih. No ženi se sve događa kroz druge,
drugi su odgovorni za njezine nevolje. Njezin bijesni očaj odbija svaki lijek. Ništa ne
vrijedi predlagati rješenja ženi koja je odlučila da se žali: nijedno rješenje ne čini joj se
prihvatljivim. Ona želi živjeti svoju situaciju upravo onako kako je živi: u nemoćnom
gnjevu. Ako joj se predloži neka promjena, baca ruke u zrak: »Samo mi još to treba!«
Žena zna da je njezin problem dublji od izgovora koje za njega pruža i da je jedno
rješenje ne može spasiti: krivi cijeli svijet jer je izgrađen bez nje i protiv nje. Od
adolescencije i djetinjstva prosvjeduje protiv svojeg položaja. Obećali su joj
kompenzacije, uvjerili su je da će joj, ako prepusti svoje mogućnosti muškim rukama,
one biti stostruko vraćene i smatra da je obmanuta. Optužuje cijeli muški svijet. Ljutnja
je naličje ovisnosti: kad netko da sve, nikada ne dobije dovoljno zauzvrat. Međutim, ona
ujedno ima potrebu poštovati muški svijet. Osjećala bi se ugroženom, bez krova nad
glavom, kad bi ga u cijelosti osporila: zato usvaja manihejski stav koji joj također nameće
njezino kućansko iskustvo. Pojedinac koji djeluje smatra se, jednako kao i drugi,
odgovornim za dobro i zlo, zna da određivanje i ostvarivanje ciljeva ovise o njemu. U
djelovanju iskušava dvojakost svakoga rješenja. Pravda i nepravda, dobici i gubici
nerazmrsivo su povezani. No svatko tko je pasivan isključuje se iz igre i odbija, čak i u
mislima, postaviti etička pitanja: dobro se mora ostvariti, a ako se ne ostvari, došlo je do
pogreške čije krivce valja kazniti. Poput djeteta, žena si predstavlja dobro i zlo u
jednostavnim stereotipima. Manihejstvo ohrabruje duh ukidajući tjeskobu izbora.
Odlučiti između zla i manjeg zla, između sadašnje dobrobiti i veće, buduće dobrobiti,
sam morati odrediti što je poraz, a što pobjeda, znači preuzeti strašne rizike. Za
manihejca žito je jasno odvojeno od kukolja, i kukolj se samo treba iščupati. Prašina
presuđuje sama sebi i čistoća je savršena odsutnost prljavštine. Čistiti znači izbaciti
otpad i blato. Tako žena misli da »su za sve krivi« Židovi, masoni, boljševici ili vlada.
Uvijek je protiv nekoga ili nečega. Među Dreyfusovim protivnicima, žene su bile još žešće
od muškaraca. Ne znaju uvijek gdje počiva zao princip, ali od »dobre vlasti« očekuju da
ga istjera kao što se iz kuće tjera prašina. Vatrenim golisticama de Gaulle se čini kraljem
431
briana
bijesnom očaju. Histerične scene Sofije Tolstoj su znakovite. Zasigurno je jako pogriješila
što nikada nije pokušala shvatiti svojega muža i u dnevniku se ne doima ni
velikodušnom, ni osjećajnom, ni iskrenom, uopće nam ne djeluje kao mila osoba. No bila
ona u krivu ili u pravu, to nimalo ne mijenja užas njezine situacije: cijeloga života samo
je, uz stalne optužbe, podnosila bračne odnose, majčinstva, samoću, način života koji joj
je nametnuo muž. Kad su nove Tolstojeve odluke pogoršale sukob, osjetila se
razoružanom pred neprijateljskom voljom koju je odbijala svom svojom nemoćnom
voljom. Bacila se u predstave odbijanja - lažna samoubojstva, lažne bjegove, lažne bolesti
itd. mrske njezinoj okolini, a njoj samoj iscrpljujuće: ne vidimo koji drugi izlaz joj se
otvarao, jer nije imala nijedan pozitivan razlog da utiša svoju pobunu i nijedan učinkoviti
način da je izrazi.
Postoji, zaista, jedan izlaz koji se otvara ženi koja je iscrpila odbijanje, to je
samoubojstvo. No čini se da ga žena rabi rjeđe od muškarca. Statistike su ovdje vrlo
dvosmislene: ako uzmemo u obzir uspjela samoubojstva, mnogo je više muškaraca nego
žena koji dižu ruku na sebe, ali su pokušaji samoubojstva češći u žena. Moguće je tako jer
se one češće zadovolje predstavama: češće od muškarca igraju na samoubojstvo, ali ga
žele rjeđe. Djelomice je tako jer im se nasilni načini gade: gotovo nikad žene ne
upotrebljavaju hladno i vatreno oružje. Mnogo se radije utapaju, poput Ofelije,
pokazujući srodnost žene s pasivnom i mračnom vodom u kojoj se čini da se život može
pasivno rastopiti. Sve u svemu, ovdje susrećemo dvojakost na koju sam već upozorila:
ono što mrzi, žena ne pokušava iskreno napustiti. Glumi prekid, ali u konačnici ostaje uz
muškarca zbog kojega pati. Hini rastanak sa životom koji je zlostavlja, ali se relativno
rijetko uistinu ubije. Žena nije sklona konačnim rješenjima: prosvjeduje protiv
muškarca, protiv života, protiv svojega stanja, ali od njih ne bježi.
Brojna su ženska ponašanja koja treba protumačiti kao prosvjede. Vidjeli smo da
žena često vara svojega muža iz inata, a ne iz užitka. Bit će nepromišljena i rastrošna
namjerno, jer je on metodičan i štedljiv. Ženomrsci koji ženu optužuju da »uvijek kasni«
misle da joj nedostaje »smisao za točnost«. Zapravo, vidjeli smo koliko se žena poslušno
prilagođava vremenskim zahtjevima. Njezina kašnjenja su namjerna. Neke kokete misle
da kašnjenjem pojačavaju mušku žudnju i daju veću vrijednost svojoj prisutnosti. No
žena ponajprije, namećući muškarcu nekoliko trenutaka čekanja, prosvjeduje protiv
onoga dugog čekanja koje je njezin vlastiti život. U nekom je smislu cijela njezina
egzistencija čekanje jer je žena zatvorena u limbu imanentnosti, slučajnosti i jer je
njezino opravdanje uvijek u tuđim rukama: žena čeka uvažavanje, odobravanje
muškaraca, čeka ljubav, čeka zahvalnost i pohvale muža, ljubavnika. Od njih očekuje
svoje razloge postojanja, svoju vrijednost i samo svoje biće. Od njih očekuje svoj
opstanak. Bilo da u ruci ima čekovnu knjižicu ili da svaki tjedan ili svaki mjesec prima
svote koje joj muž dodjeljuje, on mora dobiti plaću, on mora primiti povišicu da bi ona
mogla podmiriti račun kod trgovca ili si kupiti novu haljinu. Žena čeka njihovu
prisutnost: njezina ekonomska ovisnost stavlja je njima na raspolaganje. Ona je samo
element muškoga života, dok je muškarac cijeli njezin život. Muž ima svoje poslove izvan
kuće, žena podnosi njegovu odsutnost po cijele dane. Ljubavnik - pa i onaj strastveni -
odlučivat će o rastancima i susretima s obzirom na svoje obaveze. U krevetu, žena čeka
mušku želju, čeka - katkad uznemireno - vlastito zadovoljstvo. Sve što žena može učiniti
jest sa zakašnjenjem stići na dogovor koji je odredio ljubavnik, ne biti spremna u vrijeme
koje je odredio muž. Time žena pokazuje važnost svojih vlastitih poslova, traži svoju
neovisnost, na trenutak ponovno postaje esencijalni subjekt čiju volju drugi pasivno trpi.
No to su stidljive osvete. Koliko god bila ustrajna u želji da iznevjeri muškarce, nikada
433
briana
neće nadoknaditi beskonačne sate koje je provela vrebajući, nadajući se, podčinjavajući
se muškoj volji.
Općenito, iako ugrubo priznaje nadmoćnost muškaraca, prihvaća njihov autoritet,
obožava njihove idole, žena će korak po korak osporavati njihovu vladavinu. Iz toga
proizlazi slavna »sklonost proturječenju« koju se ženi često zamjera. Kako ne posjeduje
autonomno područje, ne može suprotstaviti svoje istine i pozitivne vrijednosti onima
koje afirmiraju muškarci; može ih samo nijekati. Njezino je nijekanje više-manje
sustavno, ovisno o omjeru poštovanja i ljutnje koje osjeća. No činjenica jest da poznaje
sve mane muškog sustava i da ih se žuri prokazati.
Žene nemaju zahvat nad muškim svijetom jer ih iskustvo ne uči kako rukovati
logikom i tehnikom: obrnuto tome, moć muških sredstava poništava se na granicama
ženskog područja. Postoji cijeli predio ljudskog iskustva koji muškarac namjerno
odlučuje ignorirati jer ne uspijeva o njemu misliti: žena to iskustvo proživljava. Inženjer,
tako precizan pri crtanju svojih projekata, ponaša se kod kuće kao demiurg: dovoljna je
jedna riječ i obrok će mu biti poslužen, košulje uštirkane, djeca tiho. Razmnožavanje je
jednako brz čin kao Mojsijev udarac štapom. Muškarac se ne čudi tim čudima. Pojam
čuda razlikuje se od ideje magije: čudo u racionalno određen svijet unosi radikalni
diskontinuitet događaja bez uzroka, o koji se lomi svako mišljenje, dok magične
fenomene ujedinjuju tajne sile čije kontinuirano postajanje može usvojiti - ne shvaćajući
ga - poslušna svijest. Novorođenče je čudesno ocu demiurgu, magično majci koja je u
svojem trbuhu trpjela njegovo zrenje. Muško iskustvo je razumljivo, ali puno rupa, dok je
žensko iskustvo, u vlastitim okvirima, nejasno, ali potpuno. Ta nejasnost opterećuje
ženu. U njihovim odnosima muškarac joj se čini opušten: ima opuštenost diktatora,
generala, sudaca, birokrata, apstraktnih zakona i principa. Zasigurno je to željela reći
ona kućanica koje ja jednoga dana sliježući ramenima prošaptala: »Muškarci, oni ne
misle!« Kažu još i: »Muškarci, oni ne znaju; ne poznaju život.« Mitu bogomoljke
suprotstavljaju simbol bezvrijednog i nesnosnog bumbara.
Razumljivo je zašto, iz ove perspektive, žena odbacuje mušku logiku. Ne samo da ta
logika ne prodire u njezino iskustvo, nego žena k tome zna da u muškim rukama razum
postaje podao oblik nasilja. Kategorične tvrdnje muškarcima služe da je obmanu. Žele je
ograničiti na dvojbu: ili se slažeš, ili ne. U ime cijelog sustava prihvaćenih principa, žena
se mora složiti: ako se odbije složiti, odbacuje cijeli sustav. Žena si ne može dopustiti
takvu sablazan. Nema sredstava za izgradnju drugoga društva: međutim, ne pristaje na
postojeće društvo. Na pola puta između pobune i ropstva, žena se nevoljko miri s
muškim autoritetom. On je u svakoj prilici mora siliti da prihvati posljedice svoje
nesigurne submisije. Muškarac proganja iluziju svojevoljno porobljene partnerice: želi
da mu se pokori kao što se pokorava dokazanom teoremu. No žena zna da je muškarac
sam izabrao postulate na kojima se zasnivaju njegovi čvrsti zaključci. Dok god ih ona
izbjegava dovesti u pitanje, lako će joj začepiti usta. No neće je uvjeriti jer ona naslućuje
njihovu proizvoljnost. Zato će je muškarac ljutito optužiti za tvrdoglavost, nelogičnost:
ona odbija igrati igru jer zna da je ishod unaprijed namješten.
Žena nije sigurna u to da je istina drukčija od onoga što tvrde muškarci: prije
prihvaća da nema istine. Ne ispunja je samo životno postajanje nepovjerenjem prema
principu identiteta niti joj čarobni fenomeni kojima je okružena ruše pojam uzročnosti:
u srži samog muškog svijeta, u sebi, utoliko što pripada tome svijetu, shvaća dvojakost
svakog principa, svake vrijednosti, svega što postoji. Žena zna da je muški moral, što se
nje tiče, velika obmana. Muškarac joj pompozno zadaje svoj kodeks časti i vrline, ali je
434
briana
potajno poziva da ga prekrši: čak i računa na taj neposluh. Bez nje, cijela bi se ona lijepa
fasada iza koje se skriva srušila.
Muškarac se spremno poziva na hegelovsku ideju prema kojoj građanin dobiva
etičko dostojanstvo transcendirajući se prema univerzalnom: kao poseban pojedinac
ima pravo na želju, na užitak. Njegovi odnosi sa ženom stoga se smještaju u slučajno
područje gdje se moral više ne primjenjuje, gdje ponašanja nisu važna. S drugim
muškarcima, on održava odnose u koje su uključene vrijednosti. On je sloboda koja se
suočava s drugim slobodama prema zakonima koje svi univerzalno priznaju. No sa
ženom - ona je i stvorena s tom namjerom - muškarac prestaje preuzimati odgovornost
za svoju egzistenciju, prepušta se priviđenju bitka-u-sebi, smješta se na neautentičnu
razinu. Pokazuje se okrutnim, sadističkim, nasilnim, ili djetinjastim, mazohističkim,
kukavnim. Pokušava zadovoljiti svoje opsesije, svoje manije. »Opušta« se, »oslobađa« se
u ime prava koja si je stekao u javnom životu. Njegovu ženu često čudi, kao Thérèse
Desqueyroux, kontrast između visokoparnosti njegovih riječi, njegovih javnih postupaka
i »njegovih strpljivih izuma u tami«. On propovijeda o rastu stanovništva, ali pametno ne
želi imati više djece nego što mu odgovara. Uzdiže čedne i vjerne supruge, ali poziva na
preljub susjedovu ženu. Vidjeli smo s kolikim licemjerjem muškarci proglašavaju
pobačaj zločinom dok svake godine milijun žena muškarci dovedu u situaciju da naprave
pobačaj. Vrlo im često muž ili ljubavnik nametnu to rješenje. Osim toga, često prešutno
predmnijevaju da će ga žena u slučaju potrebe primijeniti. Otvoreno računaju na to da će
žena pristati odgovarati za zločin: njezina je »nemoralnost« nužna za harmoniju
moralnog društva koje poštuju muškarci. Najočitiji primjer te dvoličnosti je stav
muškarca prema prostituciji: njegova potražnja kreira ponudu. Već sam rekla s kojim
ogađenim skepticizmom prostitutke gledaju na uglednu gospodu koji ocrnjuju razvrat
općenito, ali pokazuju mnogo popustljivosti prema svojim osobnim slabostima.
Svejedno, nastranima i razvratnima smatraju djevojke koje žive od svojih tijela, a ne
muškarce koji ih koriste. Jedna anegdota objašnjava takvo stanje uma: potkraj prošloga
stoljeća, policija je u jednoj javnoj kući otkrila dvije djevojčice od dvanaest-trinaest
godina. Održano je suđenje na kojemu su svjedočile. Govorile su o svojim mušterijama
koji su bili važna gospoda. Jedna od njih otvorila je usta da zausti ime. Tužitelj ju je brže-
bolje prekinuo: »Ne kaljajte ime poštenog čovjeka!« Gospodin odlikovan medaljom
Legije časti ostaje pošten čovjek u trenutku kad oduzima djevičanstvo maloj djevojčici.
Ima svoje slabosti, ali tko ih nema? Dok malena djevojčica koja nema pristupa etičkom
polju univerzalnoga - koja nije ni sudac ni general ni veliki Francuz, nego samo malena
djevojčica - kocka sa svojom moralnom vrijednosti u slučajnom polju seksualnosti: ona
je nastrana, iskvarena, razvratna, spremna za popravni dom. Muškarac može u bezbroj
slučajeva, ne kaljajući svoj uzvišeni lik, zajedno sa ženom činiti radnje koje su za nju
porazne. Žena ne shvaća najbolje tu prepredenost; ono što shvaća jest da muškarac ne
djeluje u skladu s principima koje oglašava i da od nje traži da ili prekrši. On ne želi ono
što tvrdi da želi: a ni ona mu također ne daje ono što se pretvara da mu daje. Ona će biti
čedna i vjerna supruga: a krišom će pokleknuti svojim željama. Bit će divna majka: ali će
brižno rabiti kontracepciju i po potrebi napraviti pobačaj. Muškarac je formalno osuđuje,
to je pravilo igre; ali je potajno zahvalan ovoj ovdje na njezinoj »lakoći«, onoj ondje na
njezinoj neplodnosti. Žena ima ulogu onih tajnih agenata koje predaju streljačkom vodu
ako se daju uhvatiti, a obaspu nagradama ako uspiju. Na ženi je da na sebe preuzme sav
nemoral muškaraca: ne samo prostitutka, već sve žene koje služe kao slivnici blještavim
i zdravim palačama u kojima stanuju pošteni ljudi. Kad tim ženama potom govore o
dostojanstvu, časti, odanosti, svim uzvišenim muškim vrlinama, ne treba se čuditi što se
ne slažu. Osobito se podsmjehuju kad im vrli muškarci zamjeraju proračunatost, glumu,
435
briana
353
»Sav taj osjetljivi i čedni dojam postupno izgrađen tijekom cijele povijesti ropstva, bez drugog oružja za spas i
zaradu osim toga nenamjernog zavodničkog dojma koji čeka svoj trenutak.« Jules Laforgue.
436
briana
napisane stranice ne zahvaćajući njihov sadržaj: s druge strane, anegdota koju joj u
nekom redu ili u gostima ispriča neznanac odmah zadobije silan autoritet. U njezinu
području, sve je magija. Izvan njega, sve je misterij. Žena ne poznaje kriterij vjerojatnosti.
Uvjerava je jedino izravno iskustvo: njezino vlastito ili tuđe, ako ga osoba dovoljno
snažno potvrdi. Što se nje tiče, zbog činjenice da se izolirana u svojem domu ne suočava
aktivno s drugim ženama, spontano se smatra posebnim slučajem. Uvijek očekuje da
sudbina i muškarci u njezinu korist naprave kakvu iznimku. Mnogo više vjeruje u
prosvjetljenja koja joj prođu kroz glavu nego u rasuđivanja koja bi vrijedila za sve. Lako
prihvaća da joj ih je poslao Bog ili neki tajanstveni duh svijeta. O nekim nesrećama,
nezgodama, mirno razmišlja: »To se meni neće dogoditi«; obrnuto, zamišlja si da »će za
mene napraviti iznimku«: sklona je posebnim povlasticama. Trgovac će joj odobriti
popust, policajac će je propustiti preko reda. Naučena je da precjenjuje vrijednost
svojega osmijeha i zaboravili su joj reći da se sve žene smiješe. Nije riječ o tome da se
smatra posebnijom od susjede, nego se uopće ne uspoređuje. Iz istog se razloga rijetko
događa da je iskustvo opovrgne: ona doživi jedan neuspjeh, doživi drugi, ali ih ne zbraja.
Zato žene ne uspijevaju čvrsto izgraditi »protusvijet« iz kojega bi mogle prkositi
muškarcima. One sporadično ocrnjuju muškarce općenito, prepričavaju si iskustva iz
kreveta i porođaja, prenose horoskope i savjete za ljepotu. No nedostaje im uvjerenja da
bi zaista izgradile taj »svijet ljutnje« koji njihove zamjerke traže. Njihov stav prema
muškarcu je previše ambivalentan. Muškarac je zapravo dijete, slučajno i ranjivo tijelo,
naivac, nesnosni trut, uskogrudni tiranin, egoist, sujetan, ali također i junak osloboditelj,
božanstvo koje dijeli vrijednosti. Njegove su želje sirovi nagon, njegovi zagrljaji
ponižavajuća dužnost, ali se vatrenost i muževna snaga čine i kao stvaralačka energija.
Kad neka žena ushićeno kaže: »To je muškarac!«, ona ujedno misli na seksualnu energiju
i društvenu učinkovitost muškarca kojemu se divi: i u jednoj i u drugoj izražava se ista
stvaralačka suverenost. Žena ne može zamisliti da veliki umjetnik, veliki poslovni čovjek,
general, poglavar nije ujedno i potentan ljubavnik: njegova društvena postignuća uvijek
uključuju seksualnu privlačnost. I obrnuto je spremna priznati genijalnost muškarcu koji
je zadovoljava. Uostalom, ona ovdje preuzima muški mit. Falus je za Lawrencea i tolike
druge ujedno životna energija i ljudska transcendencija. Tako žena užitke postelje može
smatrati ujedinjavanjem s duhom svijeta. Budući da muškarcu podiže mistički kult, gubi
se i pronalazi u njegovoj slavi. Ovdje se lako uočava proturječje, zahvaljujući pluralnosti
pojedinaca koji sudjeluju u muževnosti. Neki od njih - oni čiju slučajnost žena osjeća u
svakodnevnom životu - su utjelovljenje ljudske bijede. U drugima se uzdiže veličina
muškarca. No žena pristaje čak i na to da se ova dva lika spoje u jedan. Neka je mlađa
djevojka, zaljubljena u muškarca kojega je smatrala superiornim, pisala: »Ako postanem
slavna, R. će me sigurno oženiti jer će to laskati njegovoj taštini: šepirio bi se šećući se sa
mnom, ruku pod ruku.« Svejedno mu se ludo divila. Isti pojedinac u ženinim očima
stvarno može biti i škrt, zao, tašt, smiješan, ali i bog: naposljetku, i bogovi imaju svoje
slabosti. Prema pojedincu kojega volimo u njegovoj slobodi, u njegovoj ljudskosti,
pokazujemo zahtjevnu strogoću koja je naličje autentičnog poštovanja. Dok se žena koja
kleči pred svojim muškarcem može do mile volje hvaliti s time da »zna kako s njim
baratati«, ona ljubazno laska njegovim »lošim stranama«, a on pritom ne gubi ugled. To
je dokaz da ona ne osjeća prijateljstvo prema njegovoj pojedinačnoj osobi, onakvoj
kakva se ispunjava u stvarnim postupcima. Slijepo se klanja općoj esenciji u kojoj
sudjeluje idol. Muževnost je sveta aura, zadana i nepromjenjiva vrijednost, koja se
afirmira usprkos niskostima pojedinca koji je nosi. On se ne broji. Naprotiv, žena koja je
ljubomorna na njegovu povlaštenost uživa postavljajući se prema njemu pakosno
nadmoćnom.
437
briana
438
briana
439
briana
440
briana
441
briana
riječi, rečenice koje nalazimo u stupcima njegovih novina ili u stručnim knjigama. Ona
odaje ograničeno, ali konkretno iskustvo. Slavna »ženska senzibilnost« temelji se malo
na mitu, a malo na predstavi. No ipak je činjenica da je žena pažljivija od muškarca
prema sebi samoj i prema svijetu. Seksualno gledajući, žena živi u gruboj muškoj klimi:
nadoknađuje to sklonošću prema »lijepim stvarima«, što može stvoriti sladunjavost, ali i
tankoćutnost. Kako je njezino područje ograničeno, predmeti koje doseže čine joj se
dragocjenima: kako ih ne zatvara ni u koncepte ni u projekte, otkriva njihova bogatstva.
Ženina želja za bijegom odražava se u njezinoj sklonosti slavljima: oduševljava se
bezrazložnoj kiti cvijeća, torti, lijepo postavljenom stolu, voli pretvoriti prazninu svojega
slobodnog vremena u velikodušan dar. Kako voli smijeh, pjesmu, nakit, ukrase, spremna
je prihvatiti i sve što treperi oko nje: ulični ili nebeski prizor. Poziv u goste ili izlazak
otvaraju joj nove vidike. Muškarac vrlo često odbija sudjelovati u tim užicima. Kad on
uđe u kuću, veseli glasovi se utišaju, žene iz obitelji poprime dosadan i pristojan izgled
kakav se od njih očekuje. Iz svoje samoće i odvojenosti žena izvlači smisao posebnosti
svojega života: prošlost, smrt, protjecanje vremena ona doživljava intimnije od
muškarca. Zanima se za pustolovine svojega srca, svojega tijela, svojega duha jer zna da
joj je to jedina sudbina na ovoj zemlji. Također, zato što je pasivna, žena trpi stvarnost
koja je preplavljuje mnogo strastvenije i dirljivije nego osobu koja je zaokupljena nekom
ambicijom ili zanimanjem. Žena ima i slobodnog vremena i sklonosti prepustiti se svojim
emocijama, proučavati svoje doživljaje i izvlačiti iz njih smisao. Kad joj se mašta ne gubi
u uzaludnim snovima, postaje suosjećanje: žena pokušava shvatiti druge u njihovoj
posebnosti i rekreirati je u sebi. Sposobna se je istinski poistovjetiti sa svojim mužem ili
ljubavnikom: čini svojima njegove projekte, brige, na način koji on ne bi znao oponašati.
Žena pridaje svoju pomnu pažnju cijelom svijetu. Svijet joj se doima poput zagonetke:
svako biće, svaki predmet može biti odgovor. Ona pohlepno ispituje. Kako žena stari,
njezino se razočarano očekivanje pretvara u ironiju i u često sočan cinizam. Odbacuje
muške obmane, vidi slučajno, apsurdno i bezrazložno naličje veličanstvene građevine
koju su izgradili muškarci. Njezina joj ovisnost zabranjuje ravnodušnost, ali katkad iz
odanosti koja joj je nametnuta crpi istinsku velikodušnost. Zaboravlja sebe u korist
muža, ljubavnika, djeteta, prestaje misliti na sebe, cijela je žrtva, dar. Kako nije dobro
prilagođena društvu muškaraca, često mora sama izmišljati svoja ponašanja. Manje se
može zadovoljiti banalnim uputama, klišejima. Ako pokazuje dobru volju, u njoj postoji
uznemirenost bliža autentičnosti nego što je to važna samouvjerenost njezina supruga.
Žena će, međutim, imati tu prednost s obzirom na muškarca pod uvjetom da odbaci
obmane koje joj on nudi. U višim klasama, žene postaju gorljive suradnice svojih
gospodara jer se žele okoristiti blagodatima koje oni jamče. Vidjeli smo da građanke iz
više srednje klase, aristokratkinje uvijek brane interese vlastite klase još ustrajnije od
svojih supruga: one ne oklijevaju supruzima do kraja žrtvovati svoju autonomiju
ljudskog bića. One u sebi zaguše svaku misao, svaki kritički sud, svaki spontani elan. Kao
papige ponavljaju prihvaćena mišljenja, stapaju se s idealom koji im muški kod nameće.
U njihovim srcima, čak i na licima, nema ni traga iskrenosti. Domaćica pronalazi
neovisnost u kućnom radu, u brizi za djecu: ona iz toga crpi ograničeno, ali konkretno
iskustvo. Ona »koju služe« nema više nikakva utjecaja na svijet. Živi u snovima i
apstrakcijama, u praznini. Ne zna domet ideja koje izražava. Riječi koje izgovara izgubile
su u njezinim ustima sav svoj smisao. Bankar, industrijalac, katkad čak i general
preuzimaju na sebe rizike, prihvaćaju umor i brige. Kupuju svoje povlastice nepoštenom
trgovinom, ali barem plaćaju sa svojim osobama. Njihove supruge, naprotiv, za sve što
primaju ne daju ništa, ne čine ništa. I vjeruju slijepom vjerom u svoja nezastariva prava.
442
briana
443
briana
Treći dio
OPRAVDANJA
444
briana
Jedanaesto poglavlje
Narcisoidna žena
355
Usp. Helen Deutsch, Psychology of Women.
356
La Psychanalyse. U djetinjstvu je Irène voljela mokriti kao dječaci. U mašti se često vidi u liku ondine, što potvrđuje
zamisli Havelocka Ellisa o odnosu između narcizma i onoga što on naziva »ondinizmom«, to jest neke vrste urinarne
erotike.
445
briana
Potrebu da se bude dvoje kako bi se između sebe i sebe uspostavio nježan dijalog
izrazila je gospođa de Noailles u Le Livre de ma vie (Knjizi mojeg života).
Adolescentica ostavi na miru svoje lutke. No ženi će cijeloga života magija zrcala
moćno pomagati u njezinu naporu da se napusti i ponovno vrati sebi. Rank je rasvijetlio
vezu između zrcala i dvojnika u mitovima i snovima. Naročito se u slučaju žene odraz
može poistovjetiti s ja. Muška ljepota je znak transcendencije, ženska ljepota posjeduje
pasivnost imanentnosti: samo je druga stvorena da zaustavi pogled i zato može uletjeti u
nepomičnu zamku zrcala. Muškarac koji se osjeća i želi biti aktivnost, subjektivnost, ne
prepoznaje se u svojoj zamrznutoj slici. Ona mu uopće nije privlačna, jer mu se muško
tijelo ne čini predmetom želje. S druge strane, žena koja zna da je i koja se pretvara u
objekt zaista vjeruje da se vidi u zrcalu: pasivan i dan, odraz je poput nje same - stvar. A
kako žena žudi za ženskom puti, za svojom puti, svojim divljenjem i željom pokreće
inertne vrline koje uočava. Gospođa de Noailles, koja se u to razumjela, povjerava nam:
Manje sam bila tašta u vezi s umom, koji je bio toliko živ da ga nisam
dovodila u pitanje, nego u vezi sa slikom koju je odražavalo često posjećivano
zrcalo... Samo tjelesni užitak u potpunosti zadovoljava dušu.
446
briana
Stojim pred zrcalom. Htjela bih biti ljepša. Borim se sa svojom lavovskom
grivom. Iskre frcaju pod mojom četkom. Glava mi je sunce usred vlasi
podignutih poput zlatnih zraka.
Također se sjećam neke mlade djevojke koju sam jednoga jutra vidjela u toaletu
kafića. U ruci je držala ružu i djelovala je pomalo pijano. Primicala je usne zrcalu kao da
želi popiti svoju sliku i šaptala smiješeći se: »Divna, mislim da sam divna.« Ujedno i
svećenica i idol, narcisoidna žena lebdi ovjenčana slavom posred vječnosti, a s druge
strane oblaka, obožavaju je stvorenja na koljenima: ona je Bog koji promatra samoga
sebe. »Ja se volim, ja sam svoj Bog!«, govorila je gospođa Mejerowsky. Postati Bog znači
postići nemoguću sintezu u-sebi i za-sebe: trenuci u kojima pojedinac zamišlja da je u
tome uspio za njega su povlašteni trenuci sreće, uzbuđenja, ispunjenosti. S devetnaest
godina Raymond Roussel je jednoga dana oko svoje glave osjetio auru slave: nikada se
od toga nije oporavio. Mlada djevojka koja je u dubini zrcala, u svojem vlastitom obličju,
vidjela ljepotu, želju, ljubav, sreću - nadahnute, vjeruje ona, njezinom vlastitom sviješću -
pokušavat će cijeloga života crpiti obećanja toga zasljepljujućeg otkrića. »Tebe volim«,
povjerava jedan dan Marie Bashkirtseff svojem odrazu. Drugi dan piše: »Toliko se volim,
toliko se usrećujem da sam na večeri bila kao luda.« Čak i kad žena nije besprijekorno
lijepa, vidjet će kako joj se na licu odražavaju posebna bogatstva njezine duše i to će biti
dovoljno da je omami. U romanu u kojem se oslikala u liku Valerie, gospođa Krudener se
ovako opisuje:
Ona ima nešto posebno što još nisam vidjela ni na jednoj ženi. Neka
druga bi mogla imati isto toliko dražesti i mnogo više ljepote, a ne biti joj ni
do koljena. Možda joj se ne dive, ali ima nešto idealno i dopadljivo zbog čega
se moraju njome baviti. Čovjek bi pomislio, kad je vidi onako nježnu i vitku,
da je misao...
Ne treba se čuditi što čak i manje sretne žene katkad mogu doživjeti ekstazu pred
zrcalom: uzbuđuje ih sama činjenica da su tjelesna stvar koja je ovdje. Njih, kao i
muškarce, može zapanjiti čista velikodušnost mlade ženske puti. A budući da se shvaćaju
kao jedinstveni subjekt, s malo loše vjere podarit će svojim specifičnim svojstvima
jedinstveni šarm. Na svojem licu ili tijelu otkrit će neku dražesnu, rijetku, zanimljivu
crtu. Smatrat će se lijepima zbog same činjenice da se osjećaju ženama.
Uostalom, zrcalo, iako je povlašteno, nije jedini instrument podvajanja. U
unutarnjem dijalogu svatko može pokušati stvoriti si brata blizanca. Budući da je najveći
dio dana sama i da se dosađuje s kućanskim obavezama, žena si u mašti može oblikovati
vlastiti lik. Kao mlada djevojka, sanjala je o budućnosti. Zatvorena u beskonačnoj
sadašnjosti, pripovijeda si svoju priču. Uljepšava je tako što u nju uvodi estetski red, i
prije svoje smrti pretvarajući svoj slučajan život u sudbinu.
Poznato je na primjer koliko su žene vezane za svoje uspomene iz djetinjstva.
Ženska književnost svjedoči tomu. Djetinjstvo uglavnom u muškim autobiografijama
zauzima sporedno mjesto. Žene se naprotiv često zaustavljaju na prepričavanju svojih
prvih godina. One su povlaštena materija njihovih romana i priča. Žena koja prepričava
svoj život nekoj prijateljici ili ljubavniku, gotovo sve priče započinje riječima: »Kad sam
bila mala...« Žene osjećaju nostalgiju za tim razdobljem. To je stoga što su tada nad
447
briana
Voljela je o sebi misliti kao o osobi za koju bi cvijeće raslo, koja, ako želi
biti zaista sretna, mora biti okružena cvijećem... U malim provalama
povjeravanja govorila je ljudima da voli cvijeće. Gotovo kao da se pomalo
ispričavala izgovarajući svoje nježno priznanje, kao da je preklinjala
slušatelja da ne smatra njezinu sklonost previše čudnovatom. Činilo se kao da
očekuje da će se slušatelj prenuti, zapanjiti nad njezinim riječima, i povikati:
»Ma nemojte! Stvarno, što ćemo sve saznati!« Ispovijedala se pomalo i o
drugim sklonostima... uvijek s pomalo oklijevanja, kao da je razumljivo
oprezna u ogoljivanju svojega srca, govorila bi o svojoj ljubavi prema boji,
selu, dobrom provodu, stvarno zanimljivoj predstavi, finim materijalima,
dobro skrojenoj odjeći, i suncu. No najčešće je otkrivala da obožava cvijeće.
Izgleda da je smatrala da je to, više od ostalih naklonosti, odvaja od običnih
ljudi.
Žena rado pokušava potvrditi te analize svojim ponašanjem. Odabire jednu boju:
»Zeleno, to je moja boja.« Ima omiljeni cvijet, parfem, glazbenika, praznovjerja i manije s
kojima postupa s poštovanjem. I ne treba biti lijepa da bi izrazila svoju osobnost kroz
odjeću i unutarnje uređenje. Lik koji portretira više je ili manje suvisao i originalan već
prema njezinoj inteligenciji, upornosti i dubini njezina otuđenja. Neke žene samo
nasumce pomiješaju nekoliko raštrkanih i nejasnih osobina, dok druge sustavno grade
lik čiju ulogu dosljedno igraju: već smo rekli da žena teško razlučuje tu igru od
stvarnosti. Oko te junakinje život se organizira u tužan ili bajkovit, uvijek pomalo čudan
roman. Katkad je to roman koji je već napisan. Ne znam koliko mi je mladih djevojaka
reklo da se prepoznaje u liku Judy iz Dusty Answer. Sjećam se neke vrlo ružne stare
448
briana
gospođe koja je znala govoriti: »Čitajte Ljiljan u dolu: to je moja priča«. Kao dijete sam sa
smjernim zaprepaštenjem promatrala taj ocvali ljiljan. Druge žene šapuću neodređenije:
»Moj život je pravi roman.« Nad njima je sretna ili kobna zvijezda. »Tako nešto događa se
samo meni«, kažu. Prati ih peh ili im se smiješi sreća: u svakom slučaju, imaju sudbinu.
Cecile Sorel piše, s onom naivnošću od koje se ne rastaje duž cijelih svojih Sjećanja:
»Tako sam zakoračila u svijet. Moji prvi prijatelji bili su genij i ljepota.« A u Knjizi mojeg
života koja je nevjerojatan narcistički spomenik, Anna de Noailles piše:
I ove retke:
Svake godine o Božiću, gđa H. W., blijeda, odjevena u tamne boje, dolazi k
meni žaliti se na svoju sudbinu. Pripovijeda tužnu priču lijući pritom suze.
Promašen život, upropašten brak! Kad je prvi put došla, bio sam ganut do
suza i spreman plakati s njom... U međuvremenu su prošle dvije duge godine i
ona još uvijek živi u svojim porušenim nadama oplakujući svoj izgubljen
život. Njezino lice odaje prve simptome propadanja, što joj daje još jedan
razlog za žaljenje. »Što nastade od mene, čijoj su se ljepoti toliko divili!«
Žalopojki je sve više, a očaj sve gori jer svi njezini prijatelji znaju za njezinu
nesretnu sudbinu. Svima dosađuje sa svojim jadikovkama... Za nju je to još
jedna prilika da se osjeća nesretnom, samom i neshvaćenom. Više nije bilo
izlaza iz tog labirinta boli... Ta je žena uživala u svojoj tragičnoj ulozi.
357
La Feme frigide.
449
briana
Blizu radnog stola, staromodni naslonjač, tako da, kad netko uđe, moram
napraviti samo mali korak s tog naslonjača da bih se našla među ljudima...
Pokraj pedantnog stola s knjigama u pozadini, između slika i biljaka, i s
nogama i stopalima na vidjelu umjesto da sam prerezana napola tim crnim
drvetom kao nekoć. Iznad divana obješene su dvije mandoline i gitara. Usred
toga zamislite jednu mladu plavokosu djevojku bijele puti, sa sasvim malim i
tankim rukama, prošaranim plavim venama.
450
briana
Na taj način sam na pozornici kad netko uđe i zatekne me kako pišem.
I dalje:
Voljela sam i volim agoru... Često sam prijatelje koji su se ispričavali zbog
velikog broja gostiju za koje su mislili da će mi smetati mogla stoga utješiti
ovim iskrenim priznanjem: ne volim igrati pred praznim gledalištem.
Valerie zatraži svoj tamnoplavi šal od muslina, podigne kosu s čela i stavi
šal na glavu. Spuštao joj se niz sljepoočnice i ramena. Čelo joj dobi antički
oblik, kosa nestane, vjeđe se spuste, uobičajeni smiješak se postupno izbriše:
glava joj se nagne, šal meko padne na njezine prekrižene ruke, na prsa, i ta
plava odjeća, čisti i blagi lik kao da je nacrtao Correggio da bi izrazio
spokojnu pomirenost. A kad su joj se oči ponovno otvorile i usne pokušale
nasmiješiti, reklo bi se da je pred nama, kao što ju je naslikao Shakespeare,
Strpljivost koja se smiješi Boli.
...Treba vidjeti Valerie. Ona, ujedno stidljiva, plemenita, dubinski
osjećajna, uznemiruje, vodi, raznježuje, izaziva suze i čini da srce tuče kao što
tuče kad njime vlada kakav veliki uzor. Ona posjeduje onu privlačnu dražest
koja se ne može naučiti, koju je priroda potajno otkrila nekolicini viših bića.
451
briana
Ako joj okolnosti to dopuste, ništa neće narcisoidnoj ženi donijeti toliko
zadovoljstva kao mogućnost da se javno posveti kazalištu. Georgette Leblanc kaže:
I dalje:
452
briana
Željela sam da Lawrence pobijedi kroz mene, da se posluži mojim iskustvom, mojim
zapažanjima, mojim Taosom i da uobliči sve to u veličanstveno umjetničko ostvarenje.
Isto je tako i Georgette Leblanc Maeterlincku željela biti »hrana i plamen«, ali htjela
je i vidjeti svoje ime otisnuto na pjesnikovoj knjizi. Ovdje nije riječ o ambicioznim
ženama s osobnim ciljevima koje iskorištavaju muškarce da bi ih postigle - kao što su
činile princeza des Ursins i Madame de Staël - nego o ženama koje pokreće sasvim
subjektivna želja za važnošću, koje ne streme nijednom objektivnom cilju i koje si nastoje
prisvojiti tuđu transcendenciju. Daleko od toga da u tome uvijek uspijevaju, ali si vješto
prikrivaju svoj neuspjeh i uvjeravaju se da su obdarene neodoljivom zavodljivošću. Kako
znaju da su ljupke, poželjne i zadivljujuće, osjećaju se sigurne u to da ih ljube, da ih žele i
da im se dive. Svaka narcisoidna žena je Molièreova Bélise. Čak si i nevina Brett, odana
Lawrenceu, izmišlja mali lik kojemu daje ozbiljnu zavodljivost:
Te iluzije mogu dovesti do prave mahnitosti. Clérambault nije bez razloga smatrao
erotomaniju »vrstom profesionalne mahnitosti«. Osjećati se ženom znači osjećati se
poželjnim objektom, vjerovati da si željena i voljena. Znakovito je da su devet od deset
pacijenata koji pate od »iluzije da su voljeni« žene. Jasno je da u svojem imaginarnom
ljubavniku traže apoteozu svojeg narcizma. Žele da ga odlikuje neosporna vrijednost: da
je svećenik, liječnik, odvjetnik, nadmoćan muškarac. I kategorička istina koju otkrivaju
njegovi postupci jest da njegova idealna ljubavnica nadvisuje sve druge žene, da
posjeduje neodoljive i vrhunske vrline.
Erotomanija se može razviti unutar različitih psihoza, ali je njezin sadržaj uvijek
isti. Subjekt je obasjan i proslavljen ljubavlju vrlo značajnog muškarca, kojega su naglo
opčarale njezine draži - dok ona od njega nije ništa očekivala - i koji joj na neizravan, ali
odlučan način očituje svoje osjećaje. Ta veza katkad ostane samo u mislima, a katkad
poprimi seksualni karakter, ali je bitno obilježava činjenica da moćni i slavni polubog
voli više no što je voljen i da očituje svoju strast čudnovatim i dvosmislenim postupcima.
Iz velikog broja slučajeva koje su prenijeli psihijatri izdvajam jedan, sasvim tipičan, koji
sažimam prema Ferdièreu.358 Riječ je o Marie-Yvonne, ženi od četrdeset osam godina,
koja donosi sljedeću ispovijed:
453
briana
Ovakav se delirij doista lako pretvara u maniju proganjanja. A taj isti proces
nalazimo i u normalnim slučajevima. Narcisoidna žena ne može prihvatiti da se drugi za
nju strastveno ne zanimaju. Ako ima očiti dokaz da nije obožavana, odmah pretpostavlja
da je mrze. Sve kritike pripisuje ljubomori, ljutnji. Njezini neuspjesi posljedica su
mračnih spletki: i kao takvi potvrđuju njezinu ideju o vlastitoj važnosti. Lako otkliže u
megalomaniju ili u maniju proganjanja koja je njezino naličje: kao središte svojega
svemira i ne poznajući drugoga svemira osim svojeg, evo je kao apsolutno središte
svijeta.
No narcistička se predstava odvija nauštrb stvarnoga života. Imaginarni lik traži
divljenje imaginarne publike. Žena koju je obuzelo njezino ja gubi bilo kakav utjecaj na
konkretan svijet, ne zamara se s uspostavljanjem bilo kakva stvarnog odnosa s drugima.
Madame de Staël ne bi tako svesrdno deklamirala Fedru da je predosjetila koje će
sprdnje te večeri njezini »obožavatelji« zapisati u svoje notese. Ali narcisoidna žena
odbija prihvatiti da je se može vidjeti drukčije nego što se ona pokazuje. To objašnjava
činjenicu da se, premda je toliko zaokupljena promatranjem sebe same, ne uspijeva
dobro procijeniti i tako lako se izvrgava ruglu. Više ne sluša, govori, a kad govori,
izgovara svoju ulogu:
Narcisoidna žena se previše gleda da bi išta vidjela. U drugome razumije samo ono
što prepoznaje. Ono što ne može usporediti sa svojim slučajem, svojom pričom, ostaje joj
nepoznato. Voli nizati iskustva: želi upoznati opijenost i muke zaljubljene žene, čiste
radosti majčinstva, prijateljstvo, usamljenost, suze, smijeh. Ali kako se nikada ne može
dati, njezini su osjećaji i emocije izmišljeni. Isadora Duncan je zasigurno iskrenim
suzama oplakala smrt svoje djece. Ali kad je njihov pepeo bacila u more u velikoj
454
briana
kazališnoj gesti, bila je samo glumica. I ne možemo bez nelagode čitati odlomak iz
njezine knjige u kojemu opisuje svoju bol:
Osjećam toplinu vlastita tijela. Pogledam svoje gole noge, koje protežem. Mekoću
grudi, moje ruke, koje nisu nikada na miru, nego stalno lebde uokolo u nježnim valovima,
i shvatim da sam dvanaest godina bila umorna, ove su grudi bile utočište beskrajne boli,
ove ruke preda mnom obilježene su tugom, a kad sam sama, ove su oči rijetko suhe.
455
briana
na kraju često završi u paranoičnom deliriju. Upravo se na nju jedinstveno odnose riječi:
»Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga.«
456
briana
Dvanaesto poglavlje
Zaljubljena žena
Riječ »ljubav« ni u kojem slučaju nema isto značenje za jedan i drugi spol i to je
izvor ozbiljnih nesporazuma koji ih razdvajaju. Byron je točno rekao da je ljubav u
muškarčevu životu samo zanimacija, dok je za ženu život sam. To je ista ideja koju
izražava Nietzsche u Veseloj nauci:
Među uvjete ljubavi oba spola spada i to da jedan spol kod drugog spola
ne pretpostavlja isti osjećaj, isti pojam »ljubavi«. Ono što žena podrazumijeva
pod ljubavlju dovoljno je jasno: ne samo posvećenost, nego potpuno
predavanje dušom i tijelom, bez zadrške, bez ikakva obzira prema bilo čemu.
Ta odsutnost uvjeta je ono što ženinu ljubav pretvara u vjeru,359 jedinu koju
žena ima. Muškarac, ako voli neku ženu, želi od nje upravo tu ljubav; u skladu
s tim je jako daleko od toga da za sebe pretpostavlja žensku ljubav; ali pod
pretpostavkom da bi čak moglo biti ljudi kojima sa svoje strane želja za
potpunom predanošću nije strana, to pak ne bi bili muškarci.
Muškarci u određenim trenucima svojega života mogu biti strastveni ljubavnici, ali
nema nijednog koji bi se mogao definirati kao »jako zaljubljen«. Ni u svojim najžešćim
zanosima, nikada se potpuno ne predaju. Čak i kad padaju ničice pred svoju ljubavnicu,
opet je žele posjedovati, pripojiti sebi. U srži svojega života ostaju suvereni subjekti.
Voljena žena je tek jedna vrijednost među ostalima. Žele je integrirati u svoju
egzistenciju, a ne da ona proguta čitavu njihovu egzistenciju. Za ženu je, naprotiv, ljubav
potpuno odricanje u korist gospodara.
Kad žena voli, mora zaboraviti vlastitu osobnost, piše Cecile Sauvage. To
je zakon prirode. Žena ne postoji bez gospodara. Bez gospodara, ona je rasuta
kita cvijeća.
457
briana
ujedini i stopi sa suverenim subjektom. Za ženu ne postoji drugi izlaz osim da se dušom i
tijelom izgubi u onome kojega joj predstavljaju kao apsolut, kao esencijalno. Budući da je
ionako osuđena na ovisnost, radije nego da sluša tirane - roditelje, muža, zaštitnika -
odabrat će služiti bogu. Žena odabire toliko gorljivo priželjkivati svoje ropstvo da će joj
se ono činiti kao izraz njezine slobode. Trudit će se prevladati svoj položaj
neesencijalnog objekta radikalno ga prihvaćajući. Kroz svoju putenost, svoje osjećaje,
svoja ponašanja, suvereno će uzvisivati voljenoga, postavit će ga kao vrhovnu vrijednost
i stvarnost: poništit će se pred njim. Ljubav za ženu postaje religija.
Vidjeli smo da se adolescentica na početku želi poistovjetiti s muškarcima. Kad od
toga odustane, pokušava sudjelovati u njihovoj muževnosti tako što će je jedan od njih
zavoljeti. Nju ne zavodi individualnost ovog ili onog muškarca. Zaljubljena je u muškarca
općenito. »A vi, muškarci koje ću voljeti, kako vas čekam!«, piše Irene Reweliotty. »Kako
se radujem što ću vas uskoro upoznati. Pogotovo tebe, prvoga.« Dakako, muškarac mora
pripadati istoj klasi i istoj rasi kao što je njezina: povlastica spola djeluje samo pod tim
uvjetima. Da bi bio polubog, on najprije, dakako, mora biti ljudsko biće. Za kćer
kolonijalnog službenika, domorodac nije čovjek. Ako se mlada djevojka poda »nižem«
muškarcu, želi se poniziti jer ne vjeruje da je dostojna ljubavi. Obično ona traži muškarca
u kojemu se potvrđuje muška superiornost. Brzo dolazi do zaključka da su mnogi
pojedinci odabranog spola tužno slučajni i prizemni. No najprije je prema njima
pristrana. Nije da toliko moraju dokazivati svoju vrijednost, koliko je ne smiju previše
grubo opovrgnuti: to objašnjava toliko često tužnih pogrešaka. Mlada naivna djevojka
upala je u blještavu zamku muževnosti. Ovisno o okolnostima, muška će se vrijednost u
njezinim očima očitovati u tjelesnoj snazi, otmjenosti, bogatstvu, kulturi, inteligenciji,
autoritetu, društvenom položaju, vojničkoj uniformi: no djevojka uvijek priželjkuje
jedno, da se u ljubavniku sažima esencija muškarca. Često je dovoljna bliskost da uništi
njegov prestiž. On se poruši s prvim poljupcem, ili sa svakodnevnim viđanjem, ili za prve
bračne noći. Ljubav na daljinu, međutim, samo je fantazija, a ne stvarno iskustvo.
Ljubavna želja postaje strastvena ljubav tek kad se puteno potvrdi. Obrnuto, ljubav se
može roditi iz tjelesnih odnosa, tako što seksualno dominirana žena počne veličati
muškarca koji joj se isprva činio beznačajnim. No često se događa da žena ne uspije
pretvoriti nijednog od muškaraca koje poznaje u boga. Ljubav u ženinom životu zauzima
manje mjesto nego što se često tvrdi. Mnogo su važniji muž, djeca, dom, užici, društveni
život, taština, seksualnost i karijera. Gotovo sve žene sanjale su o »velikoj ljubavi«:
doživjele su njezine zamjene, približile su joj se. U nedovršenim, izmučenim, smiješnim,
nesavršenim, lažljivim oblicima ona ih je i posjetila. No vrlo malo žena joj je zaista
posvetilo svoju egzistenciju. Jako zaljubljene žene najčešće su žene koje nisu istrošile
srce u mladenačkim ljubakanjima. Prvo su prihvatile tradicionalnu žensku sudbinu:
muža, kuću, djecu. Ili su iskusile tešku samoću. Ili su računale na pothvat koji je više-
manje propao. Kad nazru priliku da spase svoj razočaravajući život posvećujući ga
elitnom biću, predaju se od sveg srca toj nadi. Gospođici Aisse, Juliette Drouet, gospođi
d'Agoult bilo je gotovo trideset godina kad su počele s ljubavnim životom, a Julie de
Lespinasse nije bila daleko od četrdesete. Njima se nije nudio nikakav cilj, nisu bile
sposobne poduzeti ništa što bi im se činilo vrijednim, za njih nije bilo drugog izlaza osim
ljubavi.
Čak i kad im je dopuštena neovisnost, većini žena se put ljubavi ipak čini
najprivlačnijim putem. Zastrašujuće je prihvatiti odgovornost za pothvat svojega života.
I adolescent se rado okreće starijim ženama u kojima traži vodiča, učiteljicu, majku. No
njegov odgoj, običaji i zabrane koje pronalazi u sebi samome brane mu da se konačno
zaustavi na lakom rješenju abdikacije. On takve ljubavi smatra samo fazom. Muškarac
458
briana
ima sreću - u odrasloj dobi kao i u ranom djetinjstvu - utoliko što ga prisiljavaju da pođe
najtežim, ali najsigurnijim putovima. Ženina nesreća jest to što je okružena gotovo
neodoljivim iskušenjima. Sve je potiče na lak spust: umjesto da je pozovu da se bori za
sebe, kažu joj da se samo mora prepustiti i dosegnut će očaravajuće rajeve. Kad žena
primijeti da ju je obmanulo priviđenje, već je prekasno. Njezine su se snage iscrpile u toj
pustolovini.
Psihoanalitičari često tvrde da žena u ljubavniku traži sliku svojega oca. No on je
zasljepljivao djevojčicu zato što je muškarac, a ne zato što je otac, i u toj magiji sudjeluje
svaki muškarac. Žena ne želi reinkarnirati jednog pojedinca u drugom, nego ponovno
doživjeti određenu situaciju: onu koju je doživjela kao mala djevojčica, kad su je štitili
odrasli. Bila je dubinski integrirana u obiteljski dom, i u njemu je uživala u miru lažne
pasivnosti. Ljubav će joj vratiti majku kao i oca, vratit će joj njezino djetinjstvo. Ona
priželjkuje pronaći strop iznad svoje glave, zidove koji joj skrivaju njezinu napuštenost u
svijetu, zakone koji je brane od njezine slobode. Taj djetinjasti san proganja velik broj
ženskih ljubavi. Žena je sretna jer je ljubavnik zove »moja curice, moje drago dijete«.
Muškarci dobro znaju da su riječi »Podsjeća na malu djevojčicu« među onima koje
najsigurnije pogađaju ženska srca: vidjeli smo koliko žena pati zbog odrastanja. Mnoge
žene uporno »glume dijete«, beskonačno produljuju svoje djetinjstvo u svojem stavu i
svojoj odjeći. Ponovno postati dijete u muškom naručju ih usrećuje. To je tema one
uspješne pjesmice:
Otkad pamtim, sve gluposti ili dobra djela koja sam počinila imaju isti
uzrok, težnju za savršenom i idealnom ljubavi gdje bih se mogla cijela dati,
posvetiti cijelo svoje biće drugom biću, Bogu, muškarcu ili ženi, toliko
nadmoćnom meni da ne bih više trebala voditi svoj život ili paziti na sebe.
Pronaći nekoga tko bi me volio dovoljno da se potrudi da me natjera živjeti,
nekoga koga bih slušala slijepo i s apsolutnim povjerenjem, sigurna da bi me
zaštitio od svakog neuspjeha i da bi me posve ravno, vrlo nježno i s mnogo
ljubavi vodio prema savršenstvu. Koliko bih željela idealnu ljubav Marije
Magdalene i Isusa: biti gorljiva učenica obožavanog učitelja koji je vrijedan
truda. Živjeti i umrijeti za svojeg idola, vjerovati u njega bez tračka sumnje,
dobiti napokon konačnu pobjedu Anđela nad zvijeri, biti u njegovim rukama
tako obavijena, tako mala, tako šćućurena u njegovoj zaštiti, i toliko njegova
da više ne postojim.
360
Les Obsessions et la psyehasténie.
459
briana
Mnogi su nam primjeri već dokazali da je taj san o poništavanju zapravo lakoma
želja za bivanjem. U svim religijama, obožavanje Boga se za vjernika miješa s brigom za
vlastiti spas. Žena koja se cijela prepušta idolu nada se da će joj on dati istodobno i
posjedovanje nje same i posjedovanje svemira koji se u njemu sažima. Većinu vremena,
žena od svojega ljubavnika prvo traži opravdanje, uzdizanje njezina ega. Mnoge žene
prepuštaju se ljubavi samo ako su voljene zauzvrat, a ljubav koju im očituju katkad je
dovoljna da se zaljube. Mlada djevojka se sanjala kroz oči muškarca, a žena vjeruje da se
napokon pronašla u očima muškarca.
Prije no što je blago položio ruke na njezina ramena, prije no što su mu se oči
napunile njezinima, ona je bila samo obična dosadna žena u običnom dosadnom svijetu.
Otkad ju je poljubio, stajala je u sedefastoj svjetlosti besmrtnosti.361
Zato će muškarci koje krasi društveni ugled i koji znaju laskati ženskoj taštini
pobuđivati strast čak i kad nisu tjelesno privlačni. Svojim visokim položajem oni
utjelovljuju Zakon, Istinu: njihova svijest otkriva neospornu stvarnost. Žena koju veličaju
osjeća se pretvorena u neprocjenjivo blago. Otuda su, tvrdi Isadora Duncan, proizlazili
d'Annunzijevi uspjesi:
361
Mary Webb, The House in Dormer Forest.
460
briana
Kad d'Annunzio voli ženu, podiže njezinu dušu iznad zemlje, u predjele
po kojima se kreće i blista Beatrice. Jednu za drugom, pretvara svaku ženu u
božansku esenciju, nosi je toliko visoko da ona zaista zamišlja da je s
Beatrice... Na svaku je miljenicu bacio sjajni veo. Uzdizala se iznad drugih
smrtnika i hodala okružena čudnom svjetlošću. No kad bi pjesnikov hir
završio i on bi je ostavio zbog druge, svjetlosni veo bi nestao, aureola bi se
ugasila i žena bi se ponovno pretvorila u običnu glinu... Čuti da te hvale s tom
čarolijom specifičnom za d'Annunzija radost je usporediva s onom koju je
možda osjetila Eva kad je u Raju začula glas zmije. D'Annunzio može postići
da se svaka žena osjeća kao središte Svemira.
Samo u ljubavi žena može skladno pomiriti svoju erotiku i svoj narcizam. Već smo
vidjeli da između ta dva sustava postoji suprotnost koja veoma otežava ženinu
prilagodbu njezinoj seksualnoj sudbini. Pretvoriti se u tjelesni objekt, plijen, proturječi
kultu koji si žena podiže: čini joj se da joj zagrljaji nagrđuju i kaljaju tijelo ili ponižavaju
dušu. Stoga neke žene odabiru frigidnost, misleći da tako štite cjelovitost svojega ega.
Druge odvajaju životinjsku pohotu od uzvišenih osjećaja. Vrlo karakterističan slučaj je
onaj gospođe D. S., kojega je iznio Stekel i kojega sam već spomenula u vezi s brakom:
Stekel dodaje da je »za mnogo žena pad u animalnost preduvjet orgazma«. Tjelesnu
ljubav smatraju poniženjem koje se ne može pomiriti s osjećajima poštovanja i nježnosti.
No drugima se naprotiv upravo poštovanjem, nježnošću i divljenjem prema muškarcu to
poniženje može poništiti. Pristaju se dati muškarcu samo ako smatraju da ih on dubinski
voli. Ženi je potrebno mnogo cinizma, ravnodušnosti ili ponosa da bi tjelesne odnose
smatrala razmjenom užitaka od koje svaki partner ima jednake koristi. Muškarac se
također - možda i više od žene - buni protiv bilo koga tko ga želi seksualno iskoristiti.362
No žena je ta koja se uglavnom osjeća kao da se partner njome koristi kao sredstvom.
Samo oduševljeno divljenje može ženi nadoknaditi poniženje čina koji smatra porazom.
Vidjeli smo da ljubavni čin od žene traži dubinsko otuđenje. Žena je preplavljena
362
Usp. na primjer Ljubavniku lady Chatterley. Kroz. Mellorsova usta, Lawrence izražava svoje užasavanje nad ženama
kuje ga pretvaraju u sredstvo užitka.
461
briana
363
Među ostalima to je teza Helene Deutsch, Psychology of Women.
364
Usp. Sartre Bitak i ništa.
462
briana
Za njega, ona čita novine, izrezuje članke, klasificira pisma i zabilješke, kopira
rukopise. Rastuži se kad pjesnik povjeri dio tog posla svojoj kćeri Leopoldine. Slične
osobine nalazimo u svakoj zaljubljenoj ženi. Po potrebi muči samu sebe u ljubavnikovo
ime. Sve što jest, sve što ima, svi trenuci njezina života moraju mu biti posvećeni i tako
pronalaze svoj razlog postojanju. Ne želi posjedovati ništa osim u njemu. Bila bi nesretna
kad je ne bi tražio ništa, do te mjere da pažljivi ljubavnik izmišlja zahtjeve. Prvo je u
ljubavi tražila potvrdu onoga što jest, svoje prošlosti, svoje osobnosti. Ali u nju uključuje
i svoju budućnost: da bi je opravdala, posvećuje je onome tko posjeduje sve vrijednosti.
Na taj način žena se oslobađa svoje transcendencije: podređuje je transcendenciji
esencijalnoga drugog kojem postaje sluškinja i robinja. Da bi se pronašla i spasila, žena
se počela gubiti u njemu: činjenica jest da se malo-pomalo u njemu i izgubi. Cijela
stvarnost je u drugome. Ljubav koja se otpočetka definira kao narcistička apoteoza
ostvaruje se u gorkim radostima predanosti koja često vodi u samoozljeđivanje. Na
počecima velike strasti, žena postaje ljepša i elegantnija nego prije: »Kad me Adèle
češlja, promatram svoje čelo jer ga vi volite«, piše gđa d'Agoult. Tom licu, tom tijelu, toj
sobi, tom ja, žena je pronašla razlog postojanja, voli ih posredstvom voljenog muškarca
koji je voli. No nešto kasnije, žena se naprotiv odriče bilo kakve zavodljivosti. Ako to
ljubavnik želi, ona mijenja izgled koji mu je isprva bio dragocjeniji od ljubavi same. Gubi
zanimanje za njega. Ono što jest, ono što ima, pretvara u leno svojega suverena. Odriče
se onoga što on prezire. Voljela bi mu posvetiti svaki otkucaj svojega srca, svaku kaplju
krvi, srž svojih kostiju. I to je ono što izražava snom o mučeništvu: pretjerati s davanjem
sebe sve do mučenja, do smrti, biti tlo po kojemu voljeni hoda, ne biti ništa osim onoga
što odgovara njegovu pozivu. Sve što je voljenome nepotrebno, žena s ljutnjom
poništava. Ako je dar u koji se pretvara u potpunosti prihvaćen, ne javlja se mazohizam:
malo je tragova mazohizma u Juliette Drouet. U izljevima svojega obožavanja, ona je
katkad klečala pred pjesnikovim portretom i molila ga oprost za pogreške koje je možda
počinila, ali nije se gnjevno okrenula protiv sebe same. Međutim, lako je prijeći s
velikodušnog entuzijazma na mazohistički bijes. Ljubavnica koja se pred ljubavnikom
nalazi u položaju djeteta pred roditeljima pronalazi isti osjećaj krivnje koji je osjećala
pokraj njih. Dok god ga voli, ne odlučuje se pobuniti protiv njega: buni se protiv sebe.
Ako je ljubavnik voli manje nego što ona želi, ako ga ne uspijeva zaokupiti, učiniti
sretnim, biti mu dovoljna, cijeli njezin narcizam pretvara se u gađenje, u poniženje, u
mržnju prema sebi koja je potiče na samokažnjavanja. Za kraće ili dulje krize, katkad za
cijeli život, ta će se žena pretvoriti u svojevoljnu žrtvu, trsit će se naštetiti tome ja koje
nije moglo zadovoljiti ljubavnika. Tada je njezin stav u pravom smislu riječi mazohistički.
No ne treba miješati slučajeve u kojima zaljubljena žena traži vlastitu patnju da bi se
463
briana
osvetila samoj sebi sa slučajevima kada cilja na potvrdu muškarčeve slobode i moći.
Stereotip je - premda, čini se, istinit - da se prostitutka ponosi time što je njezin
muškarac tuče: ali nju ne uzbuđuje pomisao na sebe pretučenu i podčinjenu, nego snaga,
autoritet i suverenost muškarca o kojemu ovisi. Također ga voli vidjeti kako maltretira
drugog muškarca i često ga potiče na opasna nadmetanja. Želi da njezin gospodar
posjeduje vrijednosti priznate u miljeu kojemu pripada. Žena koja se s užitkom
podređuje muškim hirovima također se u okrutnosti koja se nad njom vrši divi dokazu
suverene slobode. Treba uočiti da, ako je iz nekog razloga ugled ljubavnika uništen,
udarci i zahtjevi postaju mrski. Oni su dragocjeni samo ako očituju božanstvenost
voljenog muškarca. U tom slučaju osjećati se plijenom tuđe slobode predstavlja opojnu
sreću. Za egzistenta je najzačudnija pustolovina počivati na raznolikoj i zapovjednoj volji
drugoga. Čovjek se zamara boraveći stalno u istoj koži. Slijepa poslušnost je jedina
prilika za radikalnu promjenu koju može doživjeti ljudsko biće. Tako je žena robinja,
kraljica, cvijet, košuta, vitraj, otirač, sluškinja, kurtizana, muza, družica, majka, sestra,
dijete već prema prolaznoj mašti i odlučnim zapovijedima ljubavnika. Ona se
oduševljeno pokorava tim metamorfozama sve dok ne shvati da još uvijek ima isti okus
podčinjenosti na usnicama. Na polju ljubavi kao i na polju erotike, čini nam se da je
mazohizam jedan od putova kojima kreće nezadovoljna žena, razočarana drugim i
samom sobom, ali to nije prirodan put zadovoljnog odricanja. U mazohizmu je i dalje
prisutno ja, ali u izmučenom i propalom obliku. Ljubav cilja na zaborav sebe u korist
esencijalnoga subjekta.
Vrhovni cilj ljudske ljubavi, kao i mističke ljubavi, je identifikacija s voljenim. Mjera
vrijednosti i istina svijeta nalaze se u njegovoj svijesti. Zato mu nije dovoljno samo
služiti. Žena nastoji vidjeti njegovim očima. Ona čita knjige koje čita on, voli slike i glazbu
koje voli on, zanimaju je samo krajolici koje vidi s njim, samo ideje koje dolaze od njega.
Prisvaja njegova prijateljstva, neprijateljstva, mišljenja. Kada se propituje, trudi se čuti
njegov odgovor. U svojim plućima želi zrak koji je on već udahnuo. Voće i cvijeće koje ne
primi iz njegovih ruku nemaju ni okusa ni mirisa. Čak joj je i hodološki prostor
izokrenut: središte svijeta više nije mjesto gdje je ona, nego ono na kojemu se nalazi
voljeni. Sve ceste kreću od njegove kuće i onamo vode. Žena se služi njegovim riječima,
ponavlja njegove geste, preuzima njegove manije i tikove. Ja sam Heathcliff, kaže
Catherine u Orkanskim visovima. To je uzvik svake zaljubljene žene. Ona je drugo
utjelovljenje voljenoga, njegov odraz, njegov dvojnik: ona je on. Svoj vlastiti svijet pušta
da se sruši u kontingenciju: ona živi u njegovu svemiru.
Vrhovna sreća zaljubljene žene jest da je voljeni muškarac prizna kao dio sebe
sama. Kad on kaže »mi«, ona je s njim povezana i poistovjećena, dijeli njegov ugled i s
njime vlada nad ostatkom svijeta. Ona se ne umara pri ponavljanju - makar i
pretjeranom - toga slatkoga »mi«. Nužna biću koje je apsolutna nužnost, koje se projicira
u svijet prema nužnim ciljevima i koje joj obnavlja svijet u obliku nužnosti, zaljubljena
žena u svojoj predaji doživljava divno posjedovanje apsoluta. Ta joj sigurnost pruža tako
uzvišene radosti. Osjeća da je uzašla zdesne bogu. Nije joj važno što je tek na drugom
mjestu ako ima svoje mjesto, zauvijek, u divno uređenom svemiru. Onoliko dugo koliko
voli, koliko je voljena i nužna voljenome, osjeća se potpuno opravdanom: uživa u miru i
sreći. Takva je možda bila sudbina gospođice Aisse uz viteza d'Aydiea dok joj
bogobojaznost nije uznemirila dušu, ili sudbina Juliette Drouet u Hugoovoj sjeni.
No takva blažena sreća rijetko je stabilna. Nijedan muškarac nije Bog. Odnosi koje
mističarka održava s božanskom odsutnošću ovise jedino o njezinu zanosu, ali
divinizirani muškarac koji nije Bog je prisutan. Iz toga nastaju patnje zaljubljene žene.
Njezina uobičajena sudbina sažeta je u čuvenim riječima Julie de Lespinasse: »U svim
464
briana
trenucima svojega života, prijatelju, volim vas, patim i čekam vas.« Naravno da je i
muškarcima patnja povezana s ljubavlju, ali njihove muke ne traju dugo ili nisu tako
razorne. Benjamin Constant je htio umrijeti za Juliette Recamier. Oporavio se za godinu
dana. Stendhal je godinama žalio za Metilde, no to mu je žaljenje prije oplemenilo nego
uništilo život. S druge strane, prihvaćajući se kao neesencijalno, pristajući na potpunu
ovisnost, žena si stvara pakao. Svaka zaljubljena žena prepoznaje se u Andersenovoj
maloj sireni koja je, nakon što je zbog ljubavi zamijenila svoj riblji rep za ženske noge,
hodala kao po iglama i vrućem ugljenu. Nije istina da je voljeni muškarac bezuvjetno
nužan, a ni ona njemu nije nužna. On nije sposoban opravdati ženu koja se posvećuje
njegovu kultu i ne dopušta da ga ona posjeduje.
Autentična ljubav morala bi prihvatiti slučajnost drugoga, to jest njegove mane,
ograničenja, i njegovu izvornu bezrazložnost. Takva ljubav ne bi nastojala biti spas, nego
međuljudska veza. Idolatrijska ljubav voljenoj osobi povjerava apsolutnu vrijednost. To
je prva laž koja upada u oči svim vanjskim promatračima: »On ne zaslužuje toliko
ljubavi«, šapuću oko zaljubljene žene. Potomstvo se sažaljivo smiješi kad pomisli na
blijedi lik grofa Guiberta. Za ženu je razorno razočaranje otkriti nedostatke i mediokritet
svojega idola. Colette je u Skitnici i u Mes apprentissages često aludirala na tu gorku
agoniju. Razočaranje je još okrutnije nego kad dijete svjedoči rušenju očeva ugleda, jer je
žena sama odabrala onoga kojem je poklonila cijelo svoje biće. Čak i kad je odabranik
vrijedan najveće privrženosti, njegova istina je zemaljska: žena što kleči pred vrhovnim
bićem ne voli njega. Nju je prevario duh ozbiljnosti koji odbija staviti vrijednosti »u
zagrade«, to jest priznati da one izviru iz ljudske egzistencije. Njezina loša vjera podiže
zapreke između nje i onoga kojega obožava. Ona ga hvali, klanja mu se, ali mu nije
prijateljica jer ne shvaća da je u opasnosti u svijetu, da su njegovi projekti i ciljevi krhki
kao i on sam. Smatrajući ga Zakonom, Istinom, ona ne shvaća da je sloboda i oklijevanje i
tjeskoba. To odbijanje da na ljubavnika primijeni ljudsku mjeru objašnjava mnoge
ženske paradokse. Žena od ljubavnika traži uslugu, on je napravi: on je velikodušan,
bogat, divan, on je veličanstven, božanski. Ako odbije učiniti uslugu, postaje škrt,
sitničav, okrutan, to je demonsko ili zvjersko biće. U iskušenju smo da primijetimo: ako
»da« iznenađuje kao vrhunsko čudo, treba li se čuditi jednom »ne«? Ako »ne« očituje
tako odvratan egoizam, zašto se toliko dive »da«? Zar između nadljudskog i neljudskog
nema mjesta za ljudsko?
Svrgnuti bog, naime, nije čovjek: on je prijevara. Ljubavnik nema drugog izbora
nego ili dokazati da je on zaista taj kralj kojemu se dive ili se prokazati kao uzurpator.
Čim ga više ne obožavaju, treba ga zgaziti. U ime one slave kojom je ovjenčala čelo
voljenog muškarca, zaljubljena žena mu zabranjuje bilo kakvu slabost. Razočarana je i
ljuta ako se on ne poklapa sa slikom s kojom ga je zamijenila. Ako je umoran, zbunjen,
ako je u krivo vrijeme gladan ili žedan, ako se vara, ako si proturječi, žena zaključuje da
je »ispod samog sebe« i zamjera mu to. Na isti način će mu prigovoriti za sve inicijative
koje ona sama ne odobrava. Osuđuje svojega suca, a da bi zaslužio ostati njezinim
gospodarom, uskraćuje mu slobodu. Kultu koji žena podiže muškarcu katkad bolje
pridonosi njegova odsutnost nego prisutnost. Vidjeli smo da ima žena koje se posvećuju
mrtvim ili nedostupnim junacima, tako da ih nikada ne bi morale usporediti s bićima od
krvi i mesa. Potonji neizbježno proturječe njihovim snovima. Odatle proizlaze razočarani
slogani: »Ne treba vjerovati u šarmantnog princa. Muškarci su samo bijedna bića.« Oni
ne bi djelovali kao patuljci kad ih se ne bi tražilo da budu divovi.
To je jedno od prokletstava koja tište strastveno zaljubljenu ženu: njezina
velikodušnost brzo se pretvori u zahtjevnost. Kako se otuđila u drugome, želi se natrag:
zato si treba pripojiti toga drugoga koji drži njezino biće. Cijela mu se daje, ali on mora
465
briana
biti potpuno dostupan da bi dostojanstveno primio taj dar. Ona mu posvećuje svaki svoj
trenutak. Zato on u svakome trenutku mora biti prisutan. Ona želi živjeti samo kroz
njega, ali želi živjeti, dok se on mora posvetiti tome da je potakne da živi.
Ona pokušava obuzdati spontanu želju: da mu bude sve. Isto se čita u žalopojki
Julie de Lespinasse:
Bože moj! Kad biste znali kakvi su dani, kakav je život lišen povlastice i
užitka da vas vidim! Prijatelju moj, vama su dovoljni razonoda, zaokupljenost,
pokret; a ja, moja sreća ste vi, samo vi; ne bih htjela živjeti ako vas ne mogu
vidjeti i voljeti u svakom času svojega života.
365
Ništa se ne mijenja i ako je Albertina zapravo Albert. Proustov stav je ovdje u svakom slučaju muževni stav.
466
briana
Bog ne smije zaspati, inače postaje glina, meso. Ne smije prestati biti prisutan,
inače njegovo biće tone u ništavilo. Za ženu muškarčev san predstavlja pohlepu i izdaju.
Ljubavnik katkad probudi svoju ljubavnicu: da bi je zagrlio. Ona njega budi samo zato da
ne spava, da se ne udaljava, da ne misli na nešto osim nje, da bude tu, zatvoren u sobi, u
krevetu, u njezinu naručju - kao Bog u tabernakulu - to želi žena: ona je tamničarka.
A opet, žena ne pristaje zaista na to da muškarac bude samo njezin zatočenik. U
tome leži jedan od bolnih paradoksa ljubavi: kao zarobljenik, bog ostaje bez svoje
božanstvenosti. Žena sačuva svoju transcendenciju namjenjujući je njemu, ali on je treba
odnijeti prema cijelome svijetu. Ako dvoje ljubavnika zajedno proguta apsolut strasti,
cijela se sloboda snižava na imanentnost. Jedino im smrt tada može dati rješenje: to je
jedno od značenja mita o Tristanu i Izoldi. Dvoje ljubavnika koji se posvećuju isključivo
jedno drugome već su mrtvi: oni umiru od dosade. Marcel Arland je u Terres étrangères
(Nepoznate zemlje) opisao tu polaganu agoniju ljubavi koja proždire samu sebe. Žena
zna za tu opasnost. Osim u napadajima ljubomorne mahnitosti, ona zahtijeva od
muškarca da bude projekt, djelovanje: da bi ostao junak mora činiti podvige. Vitez koji
odlazi u nove izazove vrijeđa svoju gospu, ali ga ona prezire ako ostane sjediti pokraj
njezinih nogu. U tome je mučeništvo nemoguće ljubavi. Žena želi imati muškarca cijelog,
ali zahtijeva od njega da nadiđe svaku datost koju bi mogao posjedovati: ne može se
imati slobodu. Ona želi zatvoriti ovdje egzistenta koji je, prema Heideggerovim riječima,
»biće daljina«, i dobro zna da je taj pokušaj osuđen na propast. »Prijatelju moj, volim vas
kako treba voljeti, pretjerano, ludo, sa zanosom i očajem«, piše Julie de Lespinasse.
Idolatrijska ljubav, ako je lucidna, može biti samo očajna. Jer ljubavnica koja od
366
Je hais les dormeurs (Mrzim spavaće).
467
briana
ljubavnika traži da bude junak, div, polubog, zahtijeva da za njega ne bude sve, dok ona
može pronaći sreću samo pod uvjetom da ga cijeloga sadrži u sebi.
Žena će barem moći pronaći radost u tom obogaćenju koje pruža voljenome. Ona
za njega nije Sve, ali će se nastojati smatrati nužnom. U nužnosti nema stupnjevanja. Ako
»on ne može bez nje«, ona se smatra temeljem njegove dragocjene egzistencije i iz toga
izvlači svoju vlastitu vrijednost. Žena uživa u služenju njemu, ali on tu uslugu mora
prihvatiti sa zahvalnošću. Dar postaje zahtjev prema običnoj dijalektici odanosti.368 A
žena savjesnog duha se pita: Treba li on zaista mene? Muškarac je voli, želi s posebnom
nježnošću i žudnjom: ali ne bi li i za drugu imao jednako poseban osjećaj? Mnoge se
zaljubljene žene daju prevariti. Žele zanemariti da je u posebnom sadržano opće, a
muškarac im olakšava iluziju jer je najprije s njima dijeli. U njegovoj želji često postoji
strast koja djeluje kao da prkosi vremenu. U trenutku kad želi tu ženu, želi je strastveno,
želi samo nju: i, dakako, trenutak je apsolut, ali trenutačni apsolut. Prevarena, žena
prelazi u vječnost. Kako ju je divinizirao gospodarev zagrljaj, vjeruje da je oduvijek bila
božanska i namijenjena bogu: jedino ona. No osim što je snažna, muška želja je i
prolazna. Kad se utaži, dosta brzo mine, dok žena najčešće poslije ljubavi postane
muškarčeva zatočenica. To je tema čitave gomile plitkih knjiga i pjesama. »Mladić je
prolazio, djevojka je pjevala... Mladić je pjevao, djevojka je plakala.« A ako je muškarac
dugotrajno vezan za ženu, to još uvijek ne znači da mu je ona nužna. Međutim, ona traži
opravo to: njezina je abdikacija spašava samo pod uvjetom da joj vrati kraljevstvo. Ne
može se izbjeći igru uzajamnosti. Stoga ona mora patiti ili si lagati. Najčešće se prvo
zakvači za laž. Zamišlja muškarčevu ljubav kao točnu presliku ljubavi koju osjeća prema
njemu. S lošom vjerom želju smatra ljubavlju, erekciju željom, ljubav religijom. Prisili
muškarca da joj laže: Voliš li me? Isto koliko i jučer? Zauvijek ćeš me voljeti? Lukavo
postavlja pitanja onda kada nema vremena za nijansirane i iskrene odgovore, ili pak kad
ih brane okolnosti. Odlučno ispituje, na primjer, tijekom ljubavnog čina, oporavka od
bolesti, u suzama ili na peronu kolodvora. Otete odgovore pretvara u trofeje. A u
nedostatku odgovora, tumači tišinu. Svaka istinski zaljubljena žena je više ili manje
paranoična. Sjećam se jedne prijateljice koja je zbog dulje šutnje dalekoga ljubavnika
izjavila: »Kad čovjek želi prekinuti, piše, da bi obznanio prekid«, ali je, kad je dobila
nedvosmisleno pismo, rekla: »Kad zaista želiš prekinuti, ne pišeš.« Često je vrlo teško u
povjeravanjima odrediti gdje počinje patološki delirij. Kad ga opiše zaljubljena žena
obuzeta panikom, muškarčevo se ponašanje uvijek doima čudnovatim: to je neurotičar,
sadist, čovjek potisnutih osjećaja, mazohist, đavo, nedosljedan tip, kukavica ili sve to
odjednom. On prkosi najsuptilnijim psihološkim objašnjenjima. »X. me obožava, ludo je
ljubomoran, volio bi da kad izlazim nosim masku; ali je tako čudno stvorenje i toliko se
boji ljubavi da me, kad mu pozvonim, prima na stubištu i ne da mi ući.« Ili pak: »Z. me
367
Nieizsche, Vesela nauka.
368
To smo pokušali pokazati u eseju Pir i Kineas.
468
briana
obožavao. Ali je bio suviše ponosan da me pozove da se preselim u Lyon gdje on živi.
Otišla sam tamo i uselila se k njemu. Nakon osam dana, bez ijedne svađe, izbacio me.
Nakon toga sam ga vidjela dvaput. Treći put sam nazvala i zaklopio mi je slušalicu usred
razgovora. On je neurotičan.« Te se tajanstvene priče razjasne kad ih objasni muškarac:
»Uopće je nisam volio« ili »Bila mi je draga, ali nisam mogao podnijeti nijedan mjesec
života s njom.« Previše ustrajna loša vjera vodi u mentalnu ustanovu: jedno od stalnih
svojstava erotomanije jest da se ponašanja ljubavnika čine zagonetnima ili
paradoksalnima. Na taj način delirij bolesnice uvijek uspijeva razbiti otpore stvarnosti.
Normalnu ženu katkad na kraju pobijedi istina i ona prizna da više nije voljena. Ali dok
god nije prisiljena na to priznanje, žena uvijek pomalo vara. Čak i u uzajamnoj ljubavi,
među osjećajima ljubavnika postoji temeljna razlika koju se žena trudi prikriti. Muškarac
se mora biti sposoban opravdati bez nje jer se ona nada da će je on opravdati. On joj je
nužan zato što ona bježi od svoje slobode: ali ako on prihvaća slobodu bez koje ne bi bio
ni junak ni jednostavno muškarac, ništa ni nitko mu ne mogu biti nužni. Ovisnost koju
žena prihvaća proizlazi iz njezine slabosti: kako može naći uzajamnu ovisnost u
muškarcu kojega voli zbog njegove snage?
Strastveno zahtjevna duša ne može pronaći odmor u ljubavi jer smjera
proturječnom cilju. Slomljena i izmučena može postati teret za onoga čijom se robinjom
zamišljala. Kako se ne osjeća nužnom, postaje zamorna, odbojna. I to je prilično česta
tragedija. Ako je mudrija i ne toliko nepopustljiva, zaljubljena žena se pomiri sa
sudbinom. Ona nije sve, nije nužna: dovoljno joj je da bude korisna. Druga bi lako mogla
zauzeti njezino mjesto, zato će se zadovoljiti time što to mjesto ima ona. Prepoznaje
svoju podčinjenost ne tražeći uzajamnost. Tada može uživati u skromnoj sreći, no ona,
čak ni u tim okvirima, neće biti nepomućena. Mnogo mučnije nego supruga, ljubavnica
čeka. Ako je sama supruga isključivo ljubavnica, kućanske obaveze, majčinstvo, njezine
zanimacije, užici nemaju u njezinim očima nikakvu vrijednost: jedino je prisutnost muža
može otrgnuti iz limba dosade. »Kad nisi tu, čini mi se da ne vrijedi ni dočekati dan; sve
što mi se događa tada je kao mrtvo, a ja sam tek prazna haljina prebačena preko stolice«,
piše Cecile Sauvage u ranim danima svojega braka.369 A vidjeli smo da se strastvena
ljubav često rađa i razvija izvan braka. Jedan od najnevjerojatnijih primjera cijelog života
posvećenog ljubavi je primjer Juliette Drouet: ona je samo beskonačno čekanje. »Uvijek
se treba vratiti istoj početnoj točki, to jest tome da te vječno čekam«, piše Juliette Hugou.
»Čekam vas kao vjeverica u kavezu.« »Bože moj! Kako je tužno za narav poput moje
čekati s kraja na kraj života!« »Kakav dan! Mislila sam da nikada neće proći, toliko sam te
čekala, a sada mislim da je prebrzo prošao jer te nisam vidjela...« »Dan mi se čini
vječnim...« »Čekam vas jer vas naposljetku još uvijek više volim čekati nego misliti da
uopće nećete doći.« Istina je da je Hugo, nakon što ju je prisilio da prekine sa svojim
bogatim zaštitnikom princem Demidoffom, zatvorio Juliette u jedan stančić i dvanaest joj
godina branio da izlazi sama, tako da ne bi mogla nastaviti viđati svoje nekadašnje
prijatelje. No čak i kad se sudbina one koja se nazivala »vaša tužna zarobljena žrtva«
poboljšala, njoj je i dalje jedini razlog življenja bio njezin ljubavnik, kojega je i dalje vrlo
rijetko viđala. »Volim te, voljeni moj Victore«, pisala je Juliette 1841. godine, »ali mi je
srce tužno i puno gorčine. Toliko malo, toliko te malo viđam, a ono malo što te vidim,
tako mi malo pripadaš da svi ti malo čine puno tuge koja mi ispunjava srce i duh.« Ona
sanja o pomirenju neovisnosti i ljubavi. »Željela bih istodobno biti neovisna i robinja,
neovisna po položaju koji bi me hranio, a robinja samo po svojoj ljubavi.« No, nakon što
369
Drukčije je ako je žena u braku pronašla svoju autonomiju. Tada ljubav između dvoje supružnika može biti
slobodna razmjena dvaju bića od kojih je svako dovoljno samo sebi.
469
briana
joj je glumačka karijera konačno propala, morala se »s kraja na kraj života« pomiriti s
činjenicom da je samo ljubavnica. Unatoč njezinim naporima da bude na usluzi svojem
idolu, sati su bili previše prazni. O tome svjedoči sedamnaest tisuća pisama koje je
napisala Hugou u ritmu od tristo-četiristo pisama godišnje. Između posjeta svojega
gospodara, mogla je samo ubijati vrijeme. Najgori strah u sudbini haremske žene jest da
joj dani budu pustinje dosade: kad se muškarac ne koristi objektom koji ona za njega
predstavlja, ona više nije apsolutno ništa. Položaj zaljubljene žene je sličan: ona samo
želi biti ta voljena žena, ništa drugo u njezinim očima ne vrijedi. Da bi postojala,
ljubavnik mora biti pokraj nje, zaokupljen njom. Ona očekuje njegov dolazak, njegovu
želju, njegovo buđenje. I čim on od nje ode, ona opet počne čekati. To prokletstvo tišti
junakinju iz Back Street (Pokrajnja ulica)370 kao i onu iz The Weather in the Streets (Klima
na ulicama),371 svećenice i žrtve čiste ljubavi. To je teška kazna nametnuta onoj koja
sudbinu nije uzela u svoje vlastite ruke.
Čekanje može biti radost. Onoj koja iščekuje voljenog muškarca znajući da on trči k
njoj, da je voli, čekanje je blistavo obećanje. No kad prođe pouzdano pijanstvo ljubavi
koja i samu odsutnost pretvara u prisutnost, s prazninom odsutnosti počinju se miješati
muke zabrinutosti: muškarac se može više nikada ne vratiti. Poznavala sam ženu koja je
pri svakom susretu dočekivala ljubavnika s čuđenjem: »Mislila sam da se nećeš vratiti«,
govorila bi mu. Ako je pitao zašto: »Mogao bi se ne vratiti; kad te čekam, uvijek imam
dojam da te više neću vidjeti.« Nadasve može prestati voljeti: može zavoljeti drugu ženu.
Jer žestina s kojom se žena pokušava uvjeriti, govoreći da je ljubavnik ludo voli i da može
voljeti samo nju, ne isključuje muke ljubomore. Lošoj vjeri je svojstveno da si dopušta
ostrašćene i proturječne tvrdnje. Tako ni luđaku koji se uporno smatra Napoleonom nije
neugodno priznati da je pritom i pomoćni frizer. Žena se rijetko odluči pitati: Voli li me
on doista?, ali se sto puta pita: Voli li možda neku drugu? Ona ne prihvaća mogućnost da
se ljubavnikova strast malo-pomalo ugasila ni mogućnost da on ljubavi pridaje manje
važnosti od nje: umjesto toga si odmah izmišlja suparnice. Žena ljubav smatra istodobno
i slobodnim osjećajem i čarolijom. I drži da je »njezin« muškarac nastavlja voljeti u
svojoj slobodi dok je »smotan« i »uhvaćen u klopku« lukave intrigantice. Muškarac
shvaća ženu kao stopljenu s njim, u svojoj imanentnosti. Zato lako glumi lik
Boubourochea. On teško može zamisliti da je ona također duga i da mu može pobjeći.
Ljubomora je u muškarca obično samo prolazna kriza, kao i ljubav: ta kriza zna biti
žestoka i ubilačka, ali se zabrinutost u njemu rijetko nastani trajno. Ljubomora se kod
njega ponajprije javlja kao sredstvo za odvlačenje pažnje: kad mu posao loše ide, kad
osjeća da ga život muči, tada si kaže da ga žena pravi budalom.372 Suprotno tome, žena
koja voli muškarca u njegovoj drugosti, u njegovoj transcendenciji, osjeća se neprestano
u opasnosti. Nema velike razlike između izdaje po udaljenosti i nevjere. Čim se žena ne
osjeća voljenom, postaje ljubomorna: uzevši u obzir njezine zahtjeve, to je više-manje
uvijek njezin slučaj. Njezine zamjerke i povrede, kakav im god bio izgovor, odražavaju se
u ljubomornim scenama: tako će izraziti nestrpljenje i dosadu očekivanja, gorki osjećaj
svoje ovisnosti, žaljenje što vodi samo osakaćenu egzistenciju. Sa svakim pogledom koji
voljeni muškarac uputi drugoj ženi cijela je njezina sudbina u igri jer je u njemu otuđila
čitavo svoje biće. Zato se naljuti ako se oči njezina ljubavnika na jedan tren okrenu
prema nepoznatoj ženi. Ako je on podsjeti da je ona upravo dugo promatrala nekog
neznanca, uvjereno mu odgovara: »To nije isto.« Ima pravo. Muškarac kojega promatra
žena iz toga ništa ne dobiva. Darivanje počinje tek kad ženska put postane plijen. Dok je
370
Fannie Hurst, Back Street.
371
Rosamond Lehmann, The Weather in the Streets.
372
To recimo proizlazi iz Lagacheova djela: Nature el formes de jalouse (Priroda i oblici ljubomore).
470
briana
žena koju se guta očima odmah pretvorena u poželjan i željeni objekt, a prezrena
ljubavnica »vraća se na običnu glinu«. Tako je žena vječito na oprezu. Što on radi? Što
gleda? S kim razgovara? Ono što joj je dao jedan osmijeh, jedan joj osmijeh može oduzeti.
Dovoljan je jedan tren da je gurne iz »sedefaste svjetlosti besmrtnosti« u svakodnevni
suton. Od ljubavi je primila sve, pa može sve izgubiti ako je izgubi. Nejasna ili određena,
neutemeljena ili opravdana, ljubomora je za ženu strašno mučenje jer predstavlja
radikalno osporavanje ljubavi. Ako je izdaja sigurna, treba ili prestati ljubav pretvarati u
religiju ili odustati od te ljubavi. To je toliko radikalan preokret da razumijemo da
zaljubljena žena, koja naizmjence sumnja i laže si, može biti opsjednuta željom i strahom
od otkrivanja kobne istine.
Ujedno bahata i nesigurna, žena koja je neprestano ljubomorna često u toj
ljubomori griješi: Juliette Drouet je sumnjala na sve žene kojima bi se Hugo približio,
jedino se zaboravivši bojati Leonie Biard, koja mu je osam godina bila ljubavnica. U
nesigurnosti je svaka žena suparnica, opasnost. Ljubav ubija prijateljstvo zato što se
zaljubljena žena zatvara u svemir voljenog muškarca. Ljubomora pogoršava njezinu
usamljenost i zato čini njezinu ovisnost još većom. Ona u tome ipak pronalazi bijeg od
dosade: zadržati muža je posao, a zadržati ljubavnika - vrsta poziva. Žena koja je,
izgubljena u zadovoljnom obožavanju, zanemarivala svoj izgled, počinje se ponovno za
njega brinuti čim predosjeti prijetnju. Uređivanje, briga o kući, društvena događanja
postaju trenuci borbe. Borba je aktivnost koja puža energiju. Dok god je otprilike sigurna
da pobjeđuje, ratnica u njoj nalazi ganutljiv užitak. Ali mučan strah od poraza pretvara
velikodušan dar u ponižavajuće ropstvo. Muškarac napada da bi se obranio. Žena, čak i
ona ponosna, mora biti blaga i pasivna. Manevri, oprez, lukavstvo, osmijesi, šarm,
ugađanje njezino su najbolje oružje. Vidim u sjećanju mladu ženu kojoj sam jedne večeri
nenadano pozvonila na vrata. Otišla sam od nje dva sata ranije, bila je loše našminkana,
nemarno odjevena, sumornoga pogleda. Sada je čekala njega. Kad je vidjela da sam to ja,
poprimila je svoj uobičajen izraz lica, ali sam je na tren uspjela vidjeti, pripremljenu za
njega, napetu od straha i licemjerja, spremnu na sve patnje iza svojega zaigranog
osmijeha. Bila je pomno počešljana, posebna je šminka oživjela njezine obraze i usne, a
nosila je čipkastu blještavo bijelu bluzu. Svečana odjeća, oružje za borbu. Maseri,
vizažisti, »kozmetičari« znaju s kojom tragičnom ozbiljnošću njihove klijentice
pristupaju njezi koja se čini besmislena. Za ljubavnika treba izmisliti nova zavođenja,
treba postati ona žena koju on želi susresti i posjedovati. No svaki napor je uzaludan:
ona neće u sebi uskrsnuti onu sliku Drugoga koja ga je najprije privukla i koja ga može
privući kod druge žene. Ljubavnik ima isti dvoličan i nemoguć zahtjev kao muž: želi da je
njegova ljubavnica apsolutno njegova, a opet strana. Želi da u potpunosti odgovara
njegovu snu, a da bude različita od svega što izmišlja njegova mašta, da bude i odgovor
na ono što očekuje i nepredviđeno iznenađenje. To proturječje razdire ženu i osuđuje je
na neuspjeh. Ona se pokušava oblikovati prema ljubavnikovoj želji. Mnoge žene koje,
dobivši na početku ljubavne veze narcističku potvrdu, cvjetaju od sreće, zastrašuju
maničnom udvornošću čim se osjete manje voljenima. Opsjednute i oslabljene iritiraju
ljubavnika. Slijepo se predajući ljubavniku, žena gubi onu dimenziju slobode koja ju je
isprva činila opčaravajućom. On je u njoj tražio svoj odraz, ali ako ga ona previše vjerno
odražava, dosadno mu je. Jedna od nevolja zaljubljene žene jest činjenica da je sama
njezina ljubav izobličuje, poništava. Ona je još samo robinja, sluškinja, previše poslušno
zrcalo, previše vjerna jeka. Kad žena to shvati, tuga joj oduzme još vrijednosti. Sa
suzama, zahtjevima, scenama, uspijeva izgubiti svaku privlačnost. Egzistent jest ono što
čini. Da bi bila, ona se uzdala u tuđu svijest i odustala od ikakva činjenja. »Znam samo
471
briana
voljeti«, piše Julie de Lespinasse. Ja koja sam samo ljubav:373 taj naslov romana moto je
zaljubljene žene. Ona je samo ljubav, a kad je ljubav lišena svojega objekta, ona više nije
ništa.
Često žena shvaća svoju pogrešku i tada pokušava ponovno afirmirati svoju
slobodu, pronaći svoju drugost. Postaje koketa. Nanovo zainteresira blaziranog
ljubavnika time što je žele drugi muškarci: to je prežvakavana tema tolikih groznih
romana. Katkad joj i udaljenost može vratiti čari. Albertina se čini dosadnom kad je
prisutna i poslušna. Na daljinu ponovno postaje tajanstvena i ljubomorni Proust je opet
cijeni. No ti su manevri osjetljivi. Ako ih muškarac prozre, oni mu samo smiješno otkriju
podčinjenost njegove robinje. Čak ni ako uspiju nisu bezopasni: ljubavnik omalovažava
ljubavnicu zato što je njegova, ali joj je i privržen zato što je njegova. Hoće li
iznevjeravanje uništiti omalovažavanje ili pak privrženost? Moguće je da se, razočaran,
muškarac udalji od ravnodušne žene: da, on je želi slobodnu, ali je želi i danu. Ona je
svjesna tog rizika i njezina je koketnost zato paralizirana. Zaljubljenoj ženi gotovo je
nemoguće vješto igrati takvu igru. Previše se boji da će upasti u njezinu stupicu. I ako još
štuje svojega ljubavnika, oklijeva ga nasamariti: kako bi nakon toga on u njezinim očima
ostao bog? Ako dobije partiju, uništava svojeg idola, a ako je izgubi, gubi se sama. Nema
spasa.
Oprezna zaljubljena žena - iako se te riječi međusobno pobijaju - trudi se pretvoriti
ljubavnikovu strast u nježnost, prijateljstvo, naviku. Ili ga pokušava vezati čvrstim
vezama: djetetom, brakom. Ta želja za brakom proganja mnoge veze: to je želja za
sigurnošću. Lukava ljubavnica okorištava se velikodušnošću mlade ljubavi da bi se
osigurala za budućnost, ali kad se oda tim spekulacijama, više ne zaslužuje naziv
zaljubljene žene. Naime, zaljubljena žena ludo sanja o tome da zauvijek zarobi
ljubavnikovu slobodu, ali ne i o tome da je poništi. I zato, osim u vrlo rijetkom slučaju
kad se slobodna veza nastavi cijeli život, ljubav-religija vodi u katastrofu. S markizom de
Mora, gospođica de Lespinasse imala je sreću da se prva ohladila: ohladila se jer je srela
Guiberta koji se zauzvrat brzo ohladio od nje. Ljubav gospođe d'Agoult i Liszta stradala
je od te neumoljive dijalektike: strast, životnost i ambicija, koje su Liszta činile toliko
privlačnim, obećale su ga drugim ljubavima. Portugalska redovnica mogla je samo biti
ostavljena. Cijena vatrenosti zbog koje je d'Annunzio bio toliko šarmantan374 bila je
njegova nevjernost. Prekid može dubinski obilježiti muškarca: ali, najzad, on ima svoj
život muškarca za voditi. Ostavljena žena više nije ništa, nema ništa. Ako je upitaju kako
je živjela prije, više se čak ni ne sjeća. Pustila je svijet koji je bio njezin da padne u pepeo
kako bi prisvojila novu domovinu iz koje je naglo istjerana. Zanijekala je sve vrijednosti
u koje je vjerovala, raskinula prijateljstva. Sada je bez krova nad glavom, a svuda oko nje
prostire se pustinja. Kako bi mogla započeti novi život kad izvan voljenog muškarca ne
postoji ništa? Ostavljena žena nalazi utočište u delirijima kao nekoć u samostanu. Ili joj,
ako je previše razumna za to, ne preostaje drugo nego umrijeti: vrlo brzo kao gospođica
de Lespinasse ili polako. Agonija može trajati dugo. Kad se žena deset ili dvadeset godina
posvećivala dušom i tijelom jednom muškarcu, kad se on čvrsto zadržao na pijedestalu
na koji ga je uzdigla, njegov je odlazak razorna katastrofa. »Što da napravim?«, pitala je
jedna četrdesetogodišnjakinja. »Što da napravim ako me Jacques više ne voli?« Žena se
pomno odijevala, češljala, šminkala, ali njezino ogrubjelo lice, već oronulo, nije baš
moglo pobuditi novu ljubav. A ona sama, nakon dvadeset godina provedenih u sjeni
jednog muškarca, je li ona mogla voljeti drugoga? Kad čovjek ima četrdeset godina,
373
Roman Dominique Rolin: Moi qui ne suis qu'amour.
374
Po riječima Isadore Duncan.
472
briana
preostaje mu još mnogo godina života. I dalje viđam onu drugu ženu kojoj su oči
zadržale ljepotu, a crte lica plemenitost usprkos natečenosti od patnje, koja je ni ne
znajući, slijepa, gluha, puštala da joj u javnosti suze teku niz obraze. Sada bog drugoj
govori riječi koje su izmišljene za nju. Kao svrgnuta kraljica, više ni ne zna je li ikada
vladala istinskim kraljevstvom. Kad je žena još mlada, može ozdraviti: izliječit će je nova
ljubav. Katkad će se novoj ljubavi prepustiti malo suzdržanije, shvaćajući da ono što nije
jedinstveno ne može biti apsolutno. No često će se u njoj iscrpiti još više nego prvi put,
jer će morati ispraviti svoj prethodni poraz. Neuspjeh apsolutne ljubavi korisno je
iskustvo samo ako se je žena sposobna ponovno uzeti u svoje ruke. Heloiza se po
rastanku od Abelarda nije pretvorila u ruševinu jer si je vodeći opatiju izgradila
autonomnu egzistenciju. Coletteine junakinje previše su ponosne i sposobne da bi ih
slomilo ljubavno razočaranje: Renée Mere se spašava radom. Sido je sama govorila
svojoj kćeri da se ne brine previše zbog njezine sentimentalne sudbine jer zna da je
Colette mnogo više od zaljubljene žene. No malo je zločina koji donose goru kaznu od te
velikodušne pogreške: da se žena cijela prepusti tuđim rukama.
Autentična ljubav mora se zasnivati na uzajamnom priznavanju dvije slobode.
Svatko od ljubavnika tako bi se osjećao i kao on sam i kao drugo. Nitko se ne bi odrekao
transcendencije, nitko se ne bi osakatio. Oboje bi u svijetu zajedno otkrivali vrijednosti i
ciljeve. Za jednog i drugog ljubav bi bila otkriće sebe sama kroz darivanje sebe i
obogaćivanje svemira. U svojem djelu La Découverte de soi (Otkrivanje sebe), Georges
Gusdorf vrlo točno sažima ono što muškarac traži od ljubavi:
Ljubav nas otkriva nama samima tako što nas izvlači iz sebe samih.
Potvrđujemo se u doticaju s onime što nam je strano i komplementarno.
Ljubav kao oblik spoznaje otkriva nova neba i nove zemlje u samome
krajoliku u kojemu oduvijek živimo. U tome leži velika tajna: svijet je drugo,
sam ja sam drugo. I više nisam jedini tko to zna. Još bolje: netko me to naučio.
Žena dakle igra nužnu i ključnu ulogu u svijesti koju muškarac o sebi ima.
Iz toga proizlazi važnost koju mladić pridaje prvim ljubavnim iskustvima375. Vidjeli
smo kako se Stendhal i Malraux oduševljavaju čudom zbog kojega »sam ja sam drugo«.
No Gusdorf griješi kad kaže: »Jednako tako muškarac ženi predstavlja nužnog
posrednika između nje same i nje same«, jer danas ženin položaj nije jednak muškome.
Muškarac se otkriva u obličju drugoga, ali ostaje on sam i njegovo je novo lice
integrirano u njegovu sveukupnu osobnost. Za ženu bi vrijedilo isto samo kad bi jednako
esencijalno egzistirala kao za-sebe. To bi podrazumijevalo da žena ima ekonomsku
neovisnost, da se projicira prema vlastitim ciljevima i bez posrednika nadilazi prema
zajednici. Tada bi bile moguće ravnopravne ljubavi, kao što je ljubav Kya i May koju
opisuje Malraux. Moguće je čak da žena igra muževnu i dominantnu ulogu poput
gospođe Warens s Rousseauom ili Lee s Chérijem. No, u većini slučajeva, žena se
spoznaje samo kao drugo: njezino za-drugoga se miješa s njezinim samim bićem. Ljubav
za ženu nije posrednik između nje same i nje same jer se ona ne pronalazi u svojoj
subjektivnoj egzistenciji. Ostaje preplavljena onom ljubavnicom koju muškarac nije
samo otkrio, nego i stvorio. Njezin spas ovisi o toj despotskoj slobodi koja ju je utemeljila
i koja je u jednom trenu može poništiti. Žena provodi život strepeći pred onim koji drži
njezinu sudbinu u svojim rukama, a da to sasvim ni ne zna ni ne želi. Žena je u opasnosti
375
Vidi prvi svezak.
473
briana
u drugome, kao uplašen i nemoćan svjedok vlastite sudbine. Protiv svoje volje tiranin i
krvnik, taj drugi unatoč njoj i sebi ima neprijateljsko lice: umjesto priželjkivanog
jedinstva, zaljubljena žena doživljava najgoru usamljenost, a umjesto suradnje borbu i
često mržnju. Ljubav je u žene vrhovni pokušaj nadvladavanja ovisnosti na koju je
osuđena njezinim prihvaćanjem. Ali čak i kad se na nju pristalo, ovisnost se može živjeti
samo u strahu i poniznosti.
Muškarci su se nadmetali u proglašavanju ljubavi vrhovnim postignućem za ženu.
»Žena koja voli kao žena zbog toga samo postaje još više žena«, kaže Nietzsche. Balzac
piše: »U višem redu ideja, život muškarca je slava, život žene ljubav. Žena je jednaka
muškarcu samo ako svoj život pretvori u vječitu žrtvu, kao što je život muškarca vječito
djelovanje.« No i to je opet okrutna obmana jer ono što žena nudi u žrtvu muškarci se
nimalo ne zamaraju prihvatiti. Muškarac ne treba bezuvjetnu odanost koju traži, ni
idolatrijsku ljubav koja mu laska taštini. Prihvaća ih samo pod uvjetom da sam ne mora
udovoljiti zahtjevima koje ti ženini stavovi od njega podrazumijevaju. On ženi
propovijeda o davanju, ali ga njezini darovi izluđuju. Njoj je neugodno zbog nepotrebnih
darova, neugodno zbog svoje uzaludne egzistencije. Onoga dana kad će žena moći voljeti
u svojoj snazi, a ne slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, nego da bi se našla, ne da bi se
odrekla sebe, nego da bi se afirmirala, tada će ljubav za nju kao i za muškarca postati
izvor života, a ne smrtna opasnost. Dotad, ljubav u svojem najdirljivijem obliku nastavlja
biti prokletstvo koje lebdi nad ženom zatvorenom u ženskom svemiru, osakaćenom
ženom, nesposobnom da bude sama sebi dovoljna. Bezbrojne mučenice ljubavi
posvjedočile su o nepravednosti sudbine koja im kao krajnji spas nudi jalovi pakao.
474
briana
Trinaesto poglavlje
Mističarka
Ljubav je ženi dodijeljena kao njezin vrhovni poziv i, kad je upućuje muškarcu, ona
u njemu traži Boga: ako joj okolnosti brane ljudsku ljubav, ako je razočarana ili
zahtjevna, odabrat će štovati božanstvo u samome Bogu. Jasno, bilo je i muškaraca koji
su izgarali od iste ljubavi, ali su rijetki i njihov je žar dobivao veoma istančan
intelektualni oblik. Naprotiv, žena koje su se prepuštale užicima nebeskih zaruka postoji
čitava četa: i one ih proživljavaju na neobično afektivan način. Žena je navikla na život na
koljenima, dakako, i očekuje da joj spas siđe s neba na kojem kraljuju muškarci.
Muškarci su također obavijeni oblacima: njihovo veličanstvo se otkriva onkraj velova
njihove tjelesne prisutnosti. Voljeni je uvijek više ili manje odsutan. Komunicira sa
svojom štovateljicom dvosmislenim znakovima. Ona poznaje njegovo srce samo putem
čina vjere. I što joj se više čini nadmoćnim, to joj njegova ponašanja djeluju
nepronicljivima. Vidjeli smo da u erotomaniji vjera odolijeva svim osporavanjima. Žena
ne treba ni vidjeti ni dotaknuti da bi pokraj sebe osjetila Prisutnost. Bilo da je riječ
o liječniku, svećeniku ili Bogu, ona će pronaći iste neosporive dokaze, kao robinja će u
srce primiti more ljubavi koja silazi odozgo. Ljudska ljubav i božanska ljubav se miješaju,
ne zato što bi druga bila sublimacija prve, nego zato što je prva također pokret prema
transcendentnom, prema apsolutu. U svakom slučaju, zaljubljena žena spašava svoju
slučajnu egzistenciju ujedinjujući je s Cjelinom utjelovljenom u jednoj suverenoj Osobi.
Ta dvosmislenost upada u oči u brojnim, patološkim ili normalnim, slučajevima
kada je ljubavnik diviniziran i gdje Bog dobiva ljudsko obličje. Citirat ću samo sljedeći
slučaj koji donosi Ferdiere u svojem djelu o erotomaniji. Pacijentica govori:
476
briana
376
»Suze su joj žarile obraze toliko da ih je morala umiti hladnom vodom«, prenosi jedan od njezinih životopisaca.
377
Kod sv. Katarine Sijenske, međutim, teološka razmatranja su od velike važnosti. Ona je također poprilično muževan
tip žene.
477
briana
Žena od božanske ljubavi prije svega traži ono što zaljubljena žena traži od
muškarčeve ljubavi: apoteozu svojeg narcizma. Za nju je taj suvereni pogled, pažljivo i
zaljubljeno usredotočen na nju, čudesna sreća. Tijekom cijelog njezina života mlade
djevojke, mlade žene, gospođu Guyon uvijek je mučila želja da je vole i da joj se dive.
Jedna moderna protestantska mističarka, gospođica Vee, piše: »Ništa me ne čini toliko
nesretnom kao kad se nitko ne zanima za mene na poseban i suosjećajan način, za ono
što se događa u meni.« Gospođa Krüdener si je zamišljala da je Bog neprestano
zaokupljen njome, do te mjere da Saint-Beuve prepričava da je »u presudnim trenucima
sa svojim ljubavnikom stenjala: Bože moj, kako sam sretna! Molim da mi oprostite ovu
pretjeranu sreću!«. Možemo razumjeti kako se opije srce narcisoidne žene kad čitavo
nebo postane njezino zrcalo. Njezina je divinizirana slika beskonačna kao Bog sam,
nikada neće iščeznuti. A u isto vrijeme osjeća u prsima, gorućim, uzbuđenim i
ispunjenim ljubavlju, svoju dušu - koju je stvorio, otkupio i koju voli divni Otac. Ona grli
upravo svoju dvojnicu, sebe samu, beskrajno povećanu posredstvom Boga. Tekstovi
Anđele iz Foligna su posebno znakoviti. Evo kako joj se obraća Isus:
Kćeri moja blaga, voljena moja, hrame moj. Kćeri moja, ljubavi moja, voli
me jer ja tebe volim, mnogo, mnogo više nego što ti možeš voljeti. Cijeli tvoj
život: kako jedeš, piješ, spavaš, cijeli tvoj život mi se sviđa. Napravit ću u tebi
velike stvari u očima naroda. Kroz tebe će me znati i kroz tebe će moje ime
hvaliti mnoštvo naroda. Kćeri moja, suprugo moja slatka, jako te volim.
Zatim:
Kćeri moja, koja si mi milija nego što sam ja tebi, radosti moja, srce Boga
svemogućega sada je na tvojem srcu... Bog svemogući je u tebe položio mnogo
ljubavi, više nego u ijednu ženu u ovome gradu; tebe je pretvorio u svoju
radost.
I još jedanput:
Osjećam prema tebi toliku ljubav da više ne marim za tvoje mane i moje
ih oči više ne vide. U tebe sam položio veliko blago.
Odabranica ne može bez strasti odgovoriti na ovako gorljive izjave koje dopiru s
takve visine. Ona se pokušava spojiti s ljubavnikom uobičajenom taktikom zaljubljene
žene: poništenjem. »Jedina mi je zadaća ljubiti, zaboraviti se, poništiti se«, piše Marija
Alacoque. Ekstaza tjelesno predstavlja to ukidanja ja: subjekt više ne vidi, ne osjeća,
zaboravlja svoje tijelo, niječe ga. Zasljepljujuća i suverena Prisutnost neizravno je
naznačena žestinom tog odricanja, beznadnim prihvaćanjem pasivnosti. Kvijetizam
gospođe Guyon tu je pasivnost podignuo u sustav, a ona je sama provodila velik dio
svojega vremena u nekoj vrsti katalepsije. Spavala je budna.
Većina mističarki ne zadovoljava se pasivnim prepuštanjem Bogu: aktivno se trude
poništiti uništavanjem svoje puti. Jasno, asketizam su prakticirali i svećenici i redovnici.
No nemilosrdnost s kojom žena prezire svoju put ima posebne značajke. Vidjeli smo
koliko je stav žene prema svojem tijelu dvojak. Ona ga s pomoću poniženja i patnje
preobražava u slavu. Prepuštena ljubavniku kao stvar za uživanje, postaje hram, idol.
Razdirana bolovima porođaja, stvara junake. Mističarka će mučiti svoje tijelo da bi mogla
478
briana
na njega polagati pravo, ponižavajući svoje tijelo uzdiže ga kao sredstvo svojega
spasenja. Tako se objašnjavaju neobični ekscesi pojedinih svetica. Sveta Anđela iz
Foligna pripovijeda da je sa slašću ispila vodu u kojoj je prala ruke i noge gubavaca:
479
briana
bio poput »krpe natopljene krvlju«. Sve je stvari vidjela »kroz Isusovu krv«. Vidjeli smo u
kojim se okolnostima Marija Alacoque tri sata napajala Isusovim Svetim Srcem. Ona je ta
koja je obožavanju vjernika ponudila golemi crveni ugrušak okružen blistavim
strelicama ljubavi. To je simbol koji sažima veliki ženski san: od krvi do slave putem
ljubavi.
Ekstaze, vizije, razgovori s Bogom, to unutarnje iskustvo je nekim ženama
dovoljno. Druge osjećaju potrebu da ga djelovanjem prenesu svijetu. Veza djelovanja i
kontemplacije ima dva veoma različita oblika. Postoje žene djelovanja poput svete
Katarine, svete Tetezije, Ivane Orleanske, koje vrlo dobro znaju koje si ciljeve postavljaju
i bistro smišljaju načine da ih postignu: njihova otkrića samo daju objektivan oblik
njihovim uvjerenjima. Ohrabruju ih da precizno prate putove koje su si zacrtale. Ima i
narcisoidnih žena poput gospođe Guyon i gospođe Krudener koje se, nakon tihog žara,
odjednom osjećaju »u apostolskom stanju«.378 One pak nisu veoma precizne u svojim
zadacima i, poput dobrotvorki koje žude za uzbuđenjem, ne zamaraju se previše onime
što rade dokle god nešto rade. Tako je, nakon što se već predstavila kao veleposlanica i
spisateljica, gospođa Krüdener interiorizirala vlastito poimanje svojih zasluga: uzela je u
ruke sudbinu Aleksandra I. ne da bi svjedočila pobjedi određenih ideja, već da bi se
potvrdila u svojoj ulozi osobe koju nadahnjuje Bog. Ako je malo ljepote i pameti često
dovoljno da se žena smatra obdarenom svetošću, još više vjeruje u svoje poslanstvo kad
zna da je Božja odabranica: propovijeda dvojbene doktrine, utemeljuje sekte, što joj
omogućuje da, putem članova zajednice koju nadahnjuje, izvrši uzbudljivo umnožavanje
svoje osobnosti.
Mistički žar, kao i ljubav i sam narcizam, može se uklopiti u aktivne i neovisne
živote. No po sebi ti napori za osobnim spasom mogu skončati samo neuspjehom. Žena
ili uđe u odnos s nestvarnim: svojim dvojnikom ili Bogom. Ili stvori nestvaran odnos sa
stvarnim bićem. U svakom slučaju nema utjecaja na svijet. Ne izmiče svojoj
subjektivnosti. Njezina sloboda ostaje mistificirana. Samo je jedan način da je autentično
ostvari: tako da je pozitivnim djelovanjem projicira u ljudsko društvo.
378
Gospođa Guyon.
480
briana
Četvrti dio
PREMA OSLOBOĐENJU
481
briana
Četrnaesto poglavlje
Neovisna žena
379
Rekla sam u prvom svesku, u V. sekciji drugog dijela, »Povijest«, koliko su te dužnosti teške za ženu koja usto radi
izvan kuće.
380
Njihov smo položaj također proučili u prvom svesku, u V. sekciji »Povijest«.
482
briana
483
briana
usvojili muškarci: na plažama žene sada nose hlače. To ne mijenja ništa u srži problema:
pojedinac ideju ženskosti ne može slobodno oblikovati po svojoj volji. Žena koja se toj
ideji ne prilagodi obescjenjuje se seksualno, a stoga i socijalno, jer je društvo u sebe
integriralo seksualne vrijednosti. Odbijanjem ženskih atributa ne dobivaju se muški. Čak
ni transvestitkinja ne uspijeva od sebe napraviti muškarca: ona ostaje transvestitkinja.
Vidjeli smo da i homoseksualnost znači specifikaciju: neutralnost nije moguća. Nema
nijednoga negativnog stava koji ne podrazumijeva pozitivno naličje. Adolescentica često
misli da može jednostavno prezreti konvencije. No samim time prosvjeduje. Stvara novu
situaciju koja povlači sa sobom posljedice koje će trebati prihvatiti. Čim čovjek istupi iz
ustaljenih pravila, postaje pobunjenik. Žena koja se ekstravagantno odijeva laže kad
tvrdi da si time jednostavno pričinja zadovoljstvo. Ona savršeno zna da je djelovanje iz
vlastita zadovoljstva već ekstravagancija. Obrnuto, ona koja ne želi izgledati
ekscentrično prilagođava se zajedničkim pravilima. Prkošenjem se čovjek često
preračuna, osim ako je ono zaista učinkovit potez: više se vremena i snage potroši nego
uštedi. Žena koja ne želi šokirati, koja se ne namjerava socijalno obescijeniti mora kao
žena živjeti svoju sudbinu žene. Vrlo često to od nje čak zahtijeva njezin profesionalni
uspjeh. No dok je za muškarca konformizam sasvim prirodan - jer su običaji ustanovljeni
po njegovim potrebama autonomne i aktivne individue - žena koja je također subjekt i
aktivnost se mora uklopiti u svijet koji je osuđuje na pasivnost. To je ropstvo otežano
činjenicom da su žene, zatvorene u žensku sferu, hipertrofirale njezinu važnost:
odijevanje i kućanski rad pretvorile su u zahtjevne vještine. Muškarac se ne treba mnogo
zamarati svojom odjećom. Ona je udobna, prilagođena njegovu aktivnom životu, ne treba
biti sofisticirana. Teško da je dio njegove osobnosti. Osim toga, nitko ne očekuje da je
sam održava: neka žena ga dobrovoljno ili za naknadu oslobađa te brige. Žena naprotiv
zna da je, kad je gledaju, ne razlikuju od njezina izgleda: procjenjuju je, poštuju i žele s
obzirom na to kako se uredila. Ta je odjeća prvobitno namijenjena da je osudi na nemoć i
ostala je krhka: čarape se poderu, potpetice izližu, svijetle bluze i haljine uprljaju,
plisirane suknje zgužvaju. No žena sama mora popraviti većinu ovih nezgoda. Bližnji joj
neće dobrovoljno priskočiti u pomoć, a ona će paziti da ne optereti budžet plaćajući za
popravke koje može obaviti sama: trajne ondulacije, frizure, šminka i nova odjeća već su
dovoljno skupe. Kad se navečer vrate kući, tajnica i studentica uvijek imaju čarape za
pokrpati, bluzu za oprati, suknju za izglačati. Ženu koja izdašno zarađuje poštedjet će se
tih zadataka, ali će biti prisiljena na složeniju eleganciju, gubit će vrijeme u kupnji,
isprobavanjima itd. Tradicija ženi, čak i neudanoj, nameće i izvjesnu brigu o interijeru.
Državni službenik koji je dobio preseljenje u drugi grad lako će se smjestiti u hotelu.
Njegova će se kolegica potruditi pronaći vlastiti stan. Morat će ga pomno održavati jer se
njoj ne oprašta nemar koji kod muškaraca smatraju prirodnim. Uostalom, na
posvećivanje vremena i njege svojem izgledu i kući ne potiče je samo briga za tuđe
mišljenje. Radi vlastita zadovoljstva želi ostati prava žena. Uspijeva si dati priznanje iz
perspektive sadašnjosti i prošlosti samo ako život koji si je stvorila spoji sa sudbinom
koju su joj pripremili njezina majka i njezine dječje igre i adolescentske fantazije. Gajila
je narcističke snove. Faličkom ponosu muškarca nastavlja suprotstavljati kult svoje slike.
Želi se izlagati, šarmirati. Majka i starije žene prenijele su joj sklonost gniježđenju. Njezin
vlastiti interijer bio je prvobitan oblik njezinih snova o neovisnosti. Ne namjerava ga
odbaciti čak ni ako je na drugim putovima pronašla svoju slobodu. A s obzirom na to da
se još osjeća nesigurnom u muškom svemiru, i dalje treba utočište, simbol onoga
unutarnjeg zaklona koji je navikla tražiti u sebi samoj. Slijedeći žensku tradiciju, laštit će
parkete, sama će kuhati umjesto da poput kolege ode u restoran. Ona želi živjeti ujedno i
kao muškarac i kao žena: tako umnožava svoje zadatke i napore.
484
briana
485
briana
volju i svoje želje. No ona neće prihvatiti da joj se potonja nudi za primjer. Smatrat će da
je u nepovoljnom položaju samo u usporedbi s muškarcem.
Žena koja se napreže, koja ima odgovornosti, koja poznaje gorčinu borbe s
otporima svijeta, ima, kao i muškarac, potrebu ne samo za zadovoljavanjem svojih
tjelesnih želja nego i za opuštanjem i razonodom, što nose seksualne pustolovine. I dalje
postoje sredine u kojima joj ta sloboda nije konkretno priznata. Ako se njome koristi,
može ugroziti svoj ugled, svoju karijeru. Od nje se u najmanju ruku zahtijeva naporno
licemjerje. Što se žena više uspije socijalno nametnuti, to će se lakše zatvarati oči. No,
posebno u provinciji, ženu se u većini slučajeva strogo nadzire. Čak i u najpovoljnijim
okolnostima - kad strah od javnoga mnijenja više ništa ne znači - ženin položaj nije ovdje
jednak muškarčevu. Razlike proizlaze ujedno iz tradicije i iz pitanja koje postavlja
jedinstvena priroda ženske erotike.
Muškarac lako može doći do kratkoročnih odnosa koji, ako treba, smiruju njegovu
požudu i psihički ga opuštaju. Bilo je, doduše malobrojnih, žena koje su zahtijevale da se
otvore javne kuće za žene. U romanu pod nazivom No 17 (Broj 17) ženski lik predlaže da
se otvore kuće u kojima bi se žene mogle »seksualno olakšati« s nekom vrstom
»animatora«.381 Izgleda da je slična ustanova postojala ne tako davno u San Franciscu.
Posjećivale su je jedino djevojke iz bordela, zabavljene činjenicom da plaćaju umjesto da
se njima plaća: njihovi svodnici su ubrzo dali zatvoriti kuću. Izuzev činjenice da je takvo
rješenje utopijsko i ne za poželjeti, zasigurno ne bi ni imalo previše uspjeha. Vidjeli smo
da se žena ne »olakšava« onako mehanički kao muškarac. Većina žena ocijenilo bi
situaciju nepovoljnom za prepuštanje pohoti. U svakom slučaju, ostaje činjenica da im je
takva pomoć danas uskraćena. Rješenje u smislu skupljanja partnera za jednu noć ili
jedan sat na ulici - pod pretpostavkom da bi ga žena snažnoga temperamenta, koja je
nadvladala sve svoje inhibicije, razmotrila bez gađenja - mnogo je opasnije za ženu nego
za muškarca. Rizik od spolno prenosive bolesti ozbiljniji je za ženu jer je na muškarcu da
poduzme mjere opreza kako bi spriječio zarazu. A, koliko god oprezna bila, žena nikad
nije potpuno sigurna od prijetnje začeća. No razlika u tjelesnoj snazi mnogo znači
naročito u odnosima među neznancima - odnosima koji se smještaju na životinjsku
razinu. Muškarac ne treba posebno strepiti od žene koju dovodi k sebi doma. Dovoljno
mu je malo opreza. Nije isto sa ženom koja dovodi kući muškarca. Ispričali su mi o dvije
djevojke koje su, tek pristigle u Pariz i želeći »vidjeti života«, nakon turneje po barovima
pozvale na večeru dva zavodljiva makroa s Montmartrea: ujutro su bile opljačkane,
pretučene i pod prijetnjom ucjene. Još je značajniji slučaj neke četrdesetogodišnje
razvedene žene koja je danju teško radila da bi nahranila troje velike djece i stare
roditelje. Iako je još bila lijepa i privlačna, nije nikako imala vremena voditi društveni
život, očijukati ili ozbiljno se prihvatiti kakvog zavođenja, koje bi joj uostalom bilo
dosadno. Međutim, imala je snažne senzualne potrebe i smatrala je da ih, kao i muškarac,
ima pravo zadovoljiti. Nekih je večeri odlazila lutati ulicama i uspjela bi pokupiti
muškarca. No jedne noći, nakon sat-dva provedenih u šikari u Bulonjskoj šumi, njezin je
ljubavnik nije htio pustiti da ode: tražio je njezino ime, adresu, želio ju je ponovno
vidjeti, useliti se k njoj. Kad je žena odbila, žestoko ju je istukao i ostavio je ranjenu i
isprepadanu. Što se tiče uzimanja stalnog ljubavnika kojega bi uzdržavala ili kojemu bi
pomagala, kao što to čini muškarac s priležnicom, to je izvedivo samo bogatim ženama.
Ima žena koje se zadovolje takvom trgovinom: plaćajući muškarca, od njega čine
sredstvo, što im omogućuje da se prezrivo komotno njime služe. No obično moraju biti
381
Autor - čije sam ime zaboravila, ali mi se ne čini bitnim - nadugo objašnjava kako bi animatori mogli biti dresirani
da zadovolje bilo koju klijenticu, kakav bi im tip života trebalo nametnuti i tako dalje.
486
briana
382
Taj osjećaj odgovara onome koji smo spomenuli u slučaju mlade djevojke. Razlika je u tome što se ona naposljetku
pomiri sa svojom sudbinom.
487
briana
pomirilo s takvim porazom. A čak i kad zavođenje uspije, pobjeda ostaje dvosjekla. U biti,
prema javnome mnijenju, muškarac je taj koji pobjeđuje, koji ima ženu. Ne prihvaća se
da žena može, poput muškaraca, zadovoljavati svoje potrebe: ona je njihov plijen.
Podrazumijeva se da je muškarac u svoju individualnost uklopio snage svojstvene vrsti,
dok je žena robinja vrste.383 Ili se ženu predstavlja kao čistu pasivnost: ona je
»radodajka; samo autobus još nije prešao preko nje«. Na raspolaganju i voljna, ona je
alat. Labavo popušta čarima seksualnog uzbuđenja, opčinjava je muškarac koji je ubire
kao plod. Ili je se smatra otuđenom aktivnošću: đavao cupka u njezinoj utrobi, u dubini
njezine vagine vreba zmija pohlepna da se napije muške sperme. Bilo kako bilo, nema
govora o tome da je se smatra jednostavno slobodnom. Posebno u Francuskoj uporno
brkaju slobodnu ženu s lakom ženom, dok ideja lakoće podrazumijeva odsutnost
suzdržljivosti i kontrole, manjak, samu negaciju slobode. Ženska književnost nastoji
pobiti tu predrasudu. Na primjer u Grisélidis, Clara Malraux ustraje na činjenici da
njezina junakinja ne popušta nagovaranju nego radi čin za koji preuzima punu
odgovornost. U Americi priznaju slobodu u ženskoj seksualnoj aktivnosti, što joj ide u
prilog. No prijezir koji u Francuskoj prema »ženama koje idu do kraja« hine sami
muškarci koji se okorištavaju njihovom darežljivošću paralizira velik broj žena. Groze se
predodžbi koje bi potaknule, riječi koje bi izazvale.
Čak i ako žena prezire anonimne glasine, u odnosima sa svojim partnerom
doživljava konkretne poteškoće, jer je javno mnijenje utjelovljeno u njemu. Vrlo često
muškarac smatra krevet terenom na kojemu se mora dokazati njegova agresivna
superiornost. Želi uzimati, a ne primati, ne razmjenjivati nego oteti. Pokušava
posjedovati ženu onkraj onoga što mu ona daje. Zahtijeva da njezin pristanak bude
poraz, a riječi koje ona šapuće priznanja koja čupa iz nje. Ako prihvati svoj užitak, ona
priznaje svoje ropstvo. Kad Claudine izaziva Renauda željom da mu se brzo poda, on je
preduhitri: požuri se silovati je dok mu se ona htjela ponuditi. Prisiljava je da oči drži
otvorene kako bi u njihovoj izbezumljenosti mogao promatrati svoju pobjedu. Tako, u
Ljudskoj sudbini, autoritarni Ferrai ustraje na paljenju svjetiljke koju Valérie želi ugasiti.
Ponosna i zahtjevna, žena pristupa muškarcu kao njegov suparnik. U toj je borbi ona
mnogo lošije naoružana od njega. On najprije ima fizičku snagu i lakše mu je nametnuti
svoju volju. Vidjeli smo i da su napetost i aktivnost u skladu s njegovom seksualnošću,
dok žena, odbijajući pasivnost, uništava čaroliju koja joj donosi nasladu. Oponaša li
svojim stavom i kretnjama dominaciju, ne postiže užitak: većina žena koje robuju svojem
ponosu postanu frigidne. Rijetki su ljubavnici koji svojoj ljubavnici daju da utaži svoje
autoritarne ili sadističke sklonosti; a još su rjeđe žene koje iz te njihove poslušnosti
izvlače puno erotsko zadovoljstvo.
Postoji put koji se ženi čini mnogo manje trnovitim: put mazohizma. Kad tijekom
dana radi, bori se, preuzima odgovornosti i rizike, opuštajuće se po noći prepustiti
moćnim hirovima. Bilo da je zaljubljena ili naivna, žena se često voli poništiti u korist
tiranske volje. No još se mora osjetiti zaista dominiranom. Onoj ženi koja svakodnevno
živi među muškima nije lako vjerovati u bezuvjetnu mušku nadmoć. Naveli su mi slučaj
neke, ne uistinu mazohističke, ali vrlo »ženstvene« žene, koja je dubinski uživala u
zadovoljstvu predaje u muškom naručju. Od svoje sedamnaeste godine imala je više
muževa i brojne ljubavnike koji su joj svi pružali veliko zadovoljstvo. Nakon što je
uspješno obavila težak posao u kojem je naređivala muškarcima, žalila se da je postala
frigidna. To je iskustvo onemogućilo blaženo prepuštanje jer se naučila dominirati
383
Vidjeli smo u prvom poglavlju prvoga sveska da u tom mišljenju ima izvjesne istine. No ta se nesimetrija ne očituje
upravo u trenutku želje, nego u prokreaciji. U želji žena i muškarac identično prihvaćaju svoju prirodnu funkciju.
488
briana
muškarcima i njihov je ugled nestao. Kad žena počne sumnjati u nadmoć muškaraca,
njihove pretenzije mogu samo umanjiti poštovanje koje prema njima osjeća. U krevetu, u
trenucima kad muškarac najviše želi biti mužjak, zbog same činjenice da oponaša
muževnost djeluje djetinjasto upućenim očima. On samo uklanja stari kastracijski
kompleks, sjenu svojega oca ili neku drugu fantaziju. Ljubavnica ne odbija uvijek iz
ponosa popustiti ljubavnikovim hirovima. Ona želi imati posla s odraslom osobom koja
živi stvaran moment svojega života, a ne s malim dječakom koji se zavarava s bajkama.
Mazohistica je posebno razočarana: prekomjerna ili popustljiva majčinska blagost nije
odricanje o kojem ona sanja. Ili će se također morati zadovoljiti smiješnim igrama, hiniti
da vjeruje da je dominirana i podčinjena, ili će trčati za navodno »nadmoćnim«
muškarcima u nadi da će si pronaći gospodara, ili će postati frigidna.
Vidjeli smo da je moguće izbjeći iskušenjima sadizma i mazohizma kad se oboje
partnera uzajamno priznaju za jednake. Čim u muškarca i u žene postoji malo
skromnosti i nešto velikodušnosti, nestaju ideje o pobjedi i porazu: čin ljubavi postaje
slobodna razmjena. No, paradoksalno, ženi je mnogo teže nego muškarcu priznati kao
sebi jednakog pojedinca drugog spola. Upravo zato što kasta muškaraca ima nadmoć,
muškarac može posvetiti nježno poštovanje brojnim pojedinačnim ženama. Ženu je lako
voljeti, ona kao prvo ima povlasticu da uvede ljubavnika u svijet drukčiji od njegova, koji
on uz nju uživa istraživati. Ona pobuđuje zanimanje, zabavlja, barem neko vrijeme. Osim
toga, zbog činjenice da je njezin položaj ograničen, podčinjen, sve njezine vrline izgledaju
kao pobjede, a pogreške su joj oprostive. Stendhal se divi gospođi de Renal i gospođi de
Chasteller unatoč njihovim groznim predrasudama. Ako neka žena ima krive stavove,
ako nije previše inteligentna, ako joj nedostaje pronicljivosti i hrabrosti, muškarac je za
to ne smatra odgovornom: ona je žrtva, često s pravom misli muškarac, žrtva svojega
položaja. Muškarac sanja o onome što je žena mogla biti, što će možda biti. Može joj se
dati povjerenje i mnogo toga pripisati jer ona nije ništa određeno. Zbog tog nedostatka
ljubavnik će se brzo umoriti, ali iz njega izvire tajanstvenost, šarm koji ga zavodi i potiče
na spontanu nježnost prema ženi. Muškarcu je mnogo teže osjećati prijateljstvo prema
muškarcu: jer muškarac je nepopravljivo ono što je sam stvorio da bude. Njega treba
voljeti u njegovoj prisutnosti i istini, a ne u obećanjima i neizvjesnim mogućnostima. On
je odgovoran za svoje ponašanje, svoje ideje. On nema isprike. S muškarcem se ostvaruje
bratstvo samo ako se odobravaju njegovi postupci, ciljevi, mišljenja. Julien može voljeti
legitimisticu, a Lamiel ne može ljubiti muškarca čije ideje prezire. Čak i žena spremna na
kompromise teško će tada pokazati popustljivi stav. Jer njoj muškarac ne otvara zeleni
raj djetinjstva, ona ga susreće u svijetu koji je njihov zajednički svijet: on donosi samo
sebe sama. Usredotočen na sebe, određen, odlučan, muškarac ne ide u prilog snovima.
Kad govori, treba ga slušati. Shvaća se ozbiljno: ako nije zanimljiv gnjavi, njegova
prisutnost opterećuje. Samo se vrlo mladi muškarci daju obaviti čudesnom lakoćom, u
njima se mogu tražiti tajanstvenost i obećanje, mogu im se pronalaziti isprike i može ih
se shvaćati opušteno. To je jedan od razloga zašto su toliko privlačni zrelim ženama. No
u većini slučajeva oni ipak preferiraju mlade žene. Ženu od trideset godina usmjerava se
na odrasle muškarce. I zasigurno će i među njima pronaći neke koji će zaslužiti i njezino
poštovanje i prijateljstvo, ali će imati sreće ako oni pritom neće iskazati nimalo
arogancije. Kad žena želi priču, pustolovinu u koju će moći uključiti i srce i tijelo, nastaje
problem kako pronaći muškarca kojega ona može smatrati jednakim, a da se on ne
smatra superiornim.
Reći će mi da žene uglavnom ne prave iz toga toliku priču, da ugrabe priliku ne
postavljajući si previše pitanja, a zatim izlaze na kraj sa svojim ponosom i senzualnošću.
To je točno. No također je točno da žene u svojem srcu pokapaju brojna razočaranja,
489
briana
384
Čini se da je život Clare i Roberta Schumanna neko vrijeme bio primjer takvog uspjeha.
490
briana
385
To jest ne samo prema istim metodama, nego u istom ozračju, što je danas nemoguće unatoč svim naporima
odgojitelja.
491
briana
tegoba? Možemo se pitati nije li im, baš obratno, odabir aktivnog i ambicioznog života
donio tu povlasticu: jer bolove upravo pogoršava pažnja koju im žena pridaje. Sportašice
i žene od akcije manje trpe nego ostale jer zanemaruju svoje boli. Dakako da te boli
imaju i organski uzrok i vidjela sam i najenergičnije među ženama kako provode
svakoga mjeseca dvadeset četiri sata u krevetu u neumoljivim mukama. Ali to ne ometa
njihovo djelovanje. Uvjerena sam da najveći dio smetnji i bolesti koje pogađaju žene ima
psihičke uzroke. To su mi uostalom rekli i ginekolozi. Žene su neprekidno premorene, na
izmaku snaga, zbog duševne napetosti o kojoj sam govorila, zbog svih zadataka koje
preuzimaju, zbog proturječja s kojima se bore. To ne znači da su njihove boljke
umišljene: one su stvarne i razorne poput položaja koji odražavaju. No položaj ne ovisi o
tijelu, nego tijelo ovisi o položaju. Dakle, zdravlje žene neće naštetiti njezinu radu kad će
radnica u društvu imati mjesto koje zaslužuje. Naprotiv, rad će uvelike pomoći njezinoj
tjelesnoj ravnoteži sprječavajući je u tome da se neprestano za nju brine.
Kad ocjenjujemo profesionalna postignuća žene i na temelju njih pokušavamo
predvidjeti njezinu budućnost, ne treba izgubiti iz vida sve ove činjenice. Žena gradi
karijeru unutar mučnog položaja, još uvijek podčinjena zadaćama koje ženskost
tradicionalno podrazumijeva. Ni objektivne okolnosti ne idu joj na ruku. Uvijek je teško
biti pridošlica koji si pokušava prokrčiti put u neprijateljskom ili u najmanju ruku
nepovjerljivom društvu. Richard Wright je u autobiografiji Black Boy pokazao koliko su
ambicije mladog Afroamerikanca otpočetka zapriječene i koju borbu mora izdržati samo
da bi se uspeo do razine na kojoj bijelci počinju imati problema. Crnci koji su u
Francusku došli iz Afrike također osjećaju - unutar sebe kao i izvana - poteškoće slične
onima s kojima se susreću žene.
Žena se prvi put nađe u inferiornom položaju u razdoblju kad se obrazuje: to sam
već rekla u vezi s mladom djevojkom, ali trebamo precizirati o čemu je riječ. Tijekom
studija i u prvim, presudnim godinama njezine karijere, žena rijetko može otvoreno
okušati sreću. Mnoge će poslije biti onemogućene lošim početkom. Između osamnaeste i
tridesete godine sukobi o kojima sam govorila dosegnut će svoj maksimalni intenzitet: a
to je razdoblje u kojem se određuje njihova profesionalna budućnost. Bilo da žena živi s
obitelji ili je udana, njezina će okolina rijetko cijeniti njezine napore kao što se cijene
napori muškarca. Nametat će joj dužnosti i obaveze, kršiti joj slobodu. Ona je sama još
duboko obilježena svojim odgojem, puna poštovanja prema vrijednostima koje
predstavljaju starije od nje, proganjana svojim dječjim i adolescentskim snovima. Teško
pomiruje nasljeđe prošlosti s interesima svoje budućnosti. Katkad odbija svoju ženskost,
oklijeva između čednosti, homoseksualnosti ili provokativnoga muževnog stava, odijeva
se loše ili kao muškarac: gubi mnogo vremena i snage u prkosu, predstavama, ljutnjama.
Češće naprotiv želi afirmirati svoju ženskost: zavodljiva je, izlazi, očijuka, zaljubljuje se i
koleba između mazohizma i napadnosti. U svakom slučaju se propituje, uznemirava,
raspršuje. Zbog činjenice da je muče vanjske brige, ne posvećuje se u potpunosti svojem
djelovanju. Tako iz njega izvlači manje koristi i u većoj je napasti da od njega odustane.
Ženu koja nastoji biti samodovoljna izrazito demoralizira postojanje drugih žena koje
pripadaju istim društvenim kategorijama, koje otpočetka imaju isti položaj i iste šanse
kao ona, a žive kao nametnici. Muškarac može zamjerati povlaštenima, ali je solidaran sa
svojom klasom. Sve u svemu, muškarci koji polaze od istih mogućnosti dosežu otprilike
isti životni standard, dok posredstvom muškarca žene istog položaja imaju veoma
različite sudbine. Udana ili udobno uzdržavana prijateljica predstavlja iskušenje za ženu
koja sama mora osigurati svoj uspjeh. Čini joj se da se proizvoljno osudila na teži put: sa
svakom preprekom pita se ne bi li bilo bolje da je izabrala drugi put, »Kad pomislim da
moram sve postići svojim mozgom!«, rekla mi je preneraženo jedna mlada siromašna
492
briana
studentica. Muškarac samo sluša strogu nužnost, dok žena neprestano mora obnavljati
svoju odluku. Ona napreduje, ne usredotočena na cilj pred sobom, nego puštajući da joj
pogled luta svuda uokolo. Tako je njezin korak stidljiv i nesiguran. Tim više što joj se
čini, kao što sam već rekla, da što više odmiče, to se više odriče ostalih prilika. Ako
postane književnica, intelektualka, ili se općenito neće sviđati muškarcima ili će poniziti
svojega muža, ljubavnika, prevelikim uspjehom. Ne samo da se što više trudi pokazati
elegantnom, frivolnom, nego koči svoju poletnost. Nada da će jednoga dana biti
oslobođena brige za sebe samu i strah da će ako preuzme na sebe tu brigu morati
odustati od te nade, udružuju se da bi je spriječili da se bez oklijevanja posveti svojem
obrazovanju i karijeri.
Onoliko koliko žena želi biti žena, njezin joj neovisan položaj stvara kompleks
manje vrijednosti. Obrnuto, zbog toga što je žena sumnja u svoje profesionalne
mogućnosti. To je jedna od najvažnijih točaka. U nekom smo istraživanju vidjeli da
djevojčice od četrnaest godina izjavljuju: »Dječaci su bolji, oni lakše rade.« Mlada
djevojka je uvjerena da su joj sposobnosti ograničene. Zato što roditelji i profesori
smatraju da je razina djevojčica niža od razine dječaka, učenici su to također spremni
misliti. I zaista, iako su nastavni programi identični, obrazovanost djevojčica u srednjoj
školi mnogo je manje napredna. Izuzev nekoliko iznimaka, cjelokupni ženski razred je po
rezultatima u filozofiji nedvojbeno ispod razreda dječaka. Vrlo velik broj učenica ne
namjerava nastaviti sa svojim obrazovanjem, rade vrlo površno i druge učenice su na
gubitku zbog nedostatka kompetitivnosti. Dok se radi o relativno lakim ispitima, njihovo
se neznanje neće previše osjetiti. Ali kad je riječ o ozbiljnim natjecanjima, studentica će
osvijestiti svoje slabosti. Neće ih pripisati osrednjosti svojeg obrazovanja, nego
nepravednom prokletstvu koje je povezano s njezinom ženskošću. Mireći se s tom
nejednakosti, ona je pogoršava. Uvjerava se da joj prilike za uspjeh nose samo strpljenje
i marljivost. Odlučuje škrtariti na svojim snagama: to je strašna računica. Utilitaran stav
je posebno poguban u obrazovanju i profesijama koji traže malo invencije, originalnosti,
poneko sićušno otkriće. Razgovori, čitanje knjiga koje nisu u programu, šetnje tijekom
kojih duh slobodno luta mogu biti čak korisniji za prijevod grčkoga teksta od sumornih
kompiliranja teških sintaksi. Pregažena poštivanjem autoriteta i težinom erudicije,
pogleda ograničenog naočnjacima, previše savjesna učenica ubija u sebi kritičnosi i samu
inteligenciju. Njezina metodička ustrajnost stvara napetost i dosadu: u razredima gdje se
gimnazijalke pripremaju za prijemni ispit za višu djevojačku školu u Sevresu vlada
zagušljiva atmosfera koja obeshrabruje svaku bar malo živahnu individualnost. Sama
sebi namećući robiju, kandidatkinja samo želi pobjeći. Čim zatvori knjige, razmišlja o
sasvim drugim temama. Ona ne zna za plodne trenutke kad se učenje miješa sa zabavom,
kad pustolovine uma dobiju živu toplinu. Dotučena nezahvalnošću svojih zadataka,
učenica se osjeća sve nesposobnijom da u njima uspije. Sjećam se jedne studentice koja
je polagala ispit za profesoricu i govorila, u vrijeme kad su na filozofiji ispit zajednički
polagali i muškarci i žene: »Dečki mogu uspjeti u godinu-dvije, a nama treba najmanje
četiri godine.« Druga je, kad su joj preporučili knjigu o Kantu, autoru iz nastavnog
programa, rekla: »To je preteška knjiga: to je knjiga za muške studente!« Izgleda da si je
zamišljala da žene mogu s popustom položiti ispit. Poražena prije bitke, ustvari je sve
prilike za uspjeh prepustila muškarcima.
S obzirom na tu malodušnost, žena se lako zadovoljava osrednjim uspjehom. Ne
usudi se ciljati visoko. Kako prilazi svojem zanimanju s površnim obrazovanjem, vrlo
brzo postavi granice svojim ambicijama. Često joj već činjenica da sama zarađuje za život
djeluje kao dovoljno velika zasluga. Mogla je, kao tolike druge, povjeriti svoju sudbinu
nekome muškarcu. Da bi nastavila željeti svoju neovisnost, potreban joj je trud kojim se
493
briana
ponosi, ali je on i iscrpljuje. Čini joj se da je dovoljno učinila čim odluči nešto raditi. »Ovo
već nije tako loše za jednu ženu«, misli ona. Neka žena s neobičnim zanimanjem rekla mi
je: »Da sam muškarac, osjećala bih se obaveznom biti među najboljima; ali ja sam jedina
žena u Francuskoj na ovakvom radnom mjestu: to mi je dovoljno.« U toj skromnosti ima i
opreza. Ako pokuša dalje dogurati, žena se boji da će si uništiti karijeru. Treba reći da joj
s pravom smeta pomisao da u nju nemaju povjerenja. Općenito gledajući, superiorna
kasta je neprijateljski raspoložena prema došljacima iz inferiorne kaste: bijelci neće ići
na pregled crnom liječniku, ni muškarci liječnici. Ali pojedinci iz inferiorne kaste, prožeti
osjećajem svoje specifične inferiornosti i često puni gorčine prema onome od njih tko je
pobijedio sudbinu, također će se radije okrenuti prema gospodarima. Osobito većina
žena, ogrezlih u obožavanju muškarca, željno traži gospodara u liječniku, odvjetniku,
poslovođi itd. Ni muškarci ni žene ne vole da im zapovijeda žena. Njezini nadređeni, čak i
ako je cijene, uvijek će je pomalo gledati svisoka, biti žena je, ako ne mana, a onda barem
osobitost. Žena mora neprestance osvajati povjerenje koje joj nije isprva dano: u startu
je sumnjiva, mora se dokazati. Ako nešto vrijedi, dokazat će se, kažu. No vrijednost nije
poklonjena esencija nego ostvarenje uspješnog razvoja. Osjećamo li nad sobom
nepovoljnu predrasudu, to nam vrlo rijetko pomaže da je pobijedimo. Početni osjećaj
manje vrijednosti obično vodi do obrambene reakcije u obliku pretjeranog hinjenja
autoriteta. Većina žena liječnica, na primjer, ili pokazuje previše ili premalo autoriteta.
Ako ostanu prirodne, ne zastrašuju, jer ih cjelokupni život više predodređuje na
zavođenje nego na zapovijedanje. Pacijent koji voli da dominiraju njime bit će razočaran
jednostavno izgovorenim savjetima. Svjesna te činjenice, liječnica govori dubokim
glasom, odrješitim tonom, ali onda nema privlačnu jednostavnu dobroćudnost liječnika
koji je siguran u sebe. Muškarac je naviknuo nametati se. Mušterije vjeruju u njegovu
sposobnost. Može se opustiti: bez pogreške ostavlja dojam. Žena ne nadahnjuje isti
osjećaj sigurnosti. Drži se strogo, pretjeruje. U poslovima, u upravljanju, pokazuje se
savjesnom, sitničavom i lako agresivnom. Kao i u studiranju, nedostaje joj ležernosti,
poleta, odvažnosti. Napinje se da bi uspjela. Njezino je djelovanje niz izazivanja i
apstraktnih afirmacija sebe same. To je najveća mana koju uzrokuje nedostatak
samopouzdanja: subjekt se ne može zaboraviti. On nije velikodušno usmjeren na cilj,
nego pokušava dokazati vrijednost koju od njega očekuju. Hrabrim zaletavanjem prema
ciljevima riskiramo neuspjehe, ali i dosežemo neočekivane rezultate. Oprez osuđuje na
osrednjost. U žene rijetko susrećemo sklonost pustolovini, bezrazložnom iskustvu i
nesebičnu znatiželju. Ona nastoji »ostvariti karijeru« kao što si druge grade sreću. Ostaje
podčinjena, okružena muškim svemirom, nema hrabrosti prijeći granice, ne gubi se
strastveno u svojim projektima. Još smatra svoj život imanentnim pothvatom: ne cilja
objekt, nego kroz objekt svoj subjektivni uspjeh. Taj je stav na primjer veoma upadljiv u
Amerikanki. Vole imati posao i dokazati si da su sposobne korektno ga obavljati, ali se ne
zanimaju strastveno za sadržaj svojih zadataka. Istodobno je žena sklona pridavati
previše cijene najmanjim neuspjesima, skromnim uspjesima. Naizmjence se
obeshrabruje i nadima od taštine. Ako je uspjeh bio očekivan, prihvaća ga jednostavno,
ali ako je sumnjala hoće li ga postići - pretvara se u opojni trijumf. To je izlika žena koje
se zaluđuju vlastitom važnošću i razmeću najmanjim postignućima. Neprestano gledaju
iza sebe da bi vidjele koliki su put prevalile: to im smanjuje polet. Tako će moći ostvariti
hvalevrijedne karijere, ali ne i velika djela. Valja dodati da si i mnogi muškarci znaju
izgraditi samo osrednje sudbine. Samo u odnosu na najbolje među muškarcima čini nam
se da žena - izuzev vrlo rijetkih iznimki - još uvijek kaska. Razlozi koje sam navela to
dovoljno objašnjavaju i ni na koji način ne zadužuju budućnost. Ono što danas suštinski
nedostaje ženi da bi postigla velike stvari je zaborav sebe. No da bi se zaboravila, mora
494
briana
prvo biti čvrsto uvjerena da se je već pronašla. Kao pridošlica u svijetu muškaraca i s
njihovom slabom podrškom, žena je još previše zaokupljena traženjem sebe.
Postoji kategorija žena na koju se ove primjedbe ne odnose zato što njihova
karijera ne da ne šteti afirmaciji njihove ženskosti, nego je pojačava. To su one žene koje
umjetničkim izričajem pokušavaju nadići samu datost koju čine: glumice, plesačice,
pjevačice. Već tri stoljeća one su gotovo jedine žene koje u društvu posjeduju konkretnu
neovisnost i još i danas one zauzimaju povlašteno mjesto u tom društvu. Nekoć je
glumice proklinjala Crkva: sama ta pretjerana strogost uvijek im je dopuštala veliku
slobodu ponašanja. Često graniče sa zavođenjem i poput kurtizana provode velik dio
svojega dana u muškom društvu: ali kako same zarađuju za život i u poslu nalaze smisao
svoje egzistencije, izmiču njihovu jarmu. One uživaju veliku prednost da im, kao što je
slučaj s muškarcima, profesionalni uspjesi pridonose seksualnoj vrijednosti. Ostvarujući
se kao ljudska bića, ostvaruju se i kao žene: nisu rastrgane između proturječnih težnji.
Naprotiv, u svojem zanimanju te žene nalaze opravdanje svojega narcizma: haljine,
kozmetika i šarm dio su njihovih profesionalnih obaveza. Za ženu zaljubljenu u svoju
sliku veliko je zadovoljstvo nešto uraditi samo izlaganjem onoga što jest. Istodobno je
potrebno dosta vještine i učenja da bi to izlaganje, prema riječima Georgette Leblanc,
bilo zamjena djelovanja. Velika će glumica ciljati još više: nadići će zadano načinom na
koji će ga izraziti, bit će zaista umjetnica, stvarateljica koja daje smisao svojem životu
pružajući smisao svijetu.
No te rijetke prednosti skrivaju i zamke: umjesto da u svoj umjetnički život uključi
svoja narcistička zadovoljstva i seksualnu slobodu koja joj je dana, glumica dosta često
utone u obožavanje sebe ili u zavođenje. Već sam govorila o onim pseudoumjetnicama
koje si na filmu i u kazalištu samo žele »izgraditi ime« koje predstavlja kapital za
iskorištavanje u muškim rukama. Pogodnosti muške potpore doista su primamljive u
usporedbi s rizicima karijere i sa strogošću koju iziskuje svaki istinski rad. Želja za
ženskom sudbinom - mužem, kućom, djecom - i opčinjenost ljubavlju ne pomiruju se
uvijek lako sa željom za uspjehom. No u mnogo slučajeva glumičin talent ograničava
upravo divljenje koje osjeća prema svojem ja. U tolikoj je zabludi o vrijednosti same
svoje prisutnosti da joj se ozbiljan rad čini nepotreban. Najvažnije joj je istaknuti sebe i
tome šepirenju žrtvuje lik koji interpretira. Ni ona nema velikodušnosti da se zaboravi,
što joj oduzima mogućnost da se nadvisi: rijetke su glumice poput Rachel, Eleonore
Duse, koje nadvladaju tu opasnost i pretvore svoju osobu u instrument svoje umjetnosti
umjesto da umjetnost smatraju slugom svojega ja. Loša će glumica u svojem privatnom
životu preuveličati sve svoje narcističke mane: pokazat će se taštom, preosjetljivom,
glumicom, smatrat će cijeli svijet pozornicom.
495
briana
496
briana
izlizane uspomene. Jasno, dragocjen je dar znati zaroniti u sebe i iznijeti na površinu
jezika posve žive dojmove. U Colette se divimo spontanosti koju ne susrećemo ni u kojeg
muškog pisca, ali - premda se čini da si ta dva pojma proturječe - kod nje je riječ o
promišljenoj spontanosti. Ona odbacuje neke od doprinosa te spontanosti da bi hotimice
prihvatila druge. Umjesto da shvati riječi kao odnos među pojedincima, poziv drugome,
amaterka u njima vidi izravno otkriće svoje senzibilnosti. Čini joj se da izabrati ili
prekrižiti znači odreći se dijela sebe. Ona ne želi ništa žrtvovati ujedno zato što uživa u
onome što jest i zato što se ne nada postati drugo. Njezina jalova taština proizlazi iz
činjenice da se voli ne usuđujući se izgraditi.
Tako je, na mnoštvo žena koje nabadaju po književnosti i umjetnosti, doista malo
onih koje ustraju. I te koje svladaju tu prvu prepreku vrlo će često ostati podijeljene
između svojega narcizma i osjećaja manje vrijednosti. Nesposobnost da se zaborave je
mana koja će im smetati više nego u bilo kojoj drugoj karijeri. Ako im je glavni cilj
apstraktna afirmacija sebe, formalno zadovoljenje uspjeha, neće se prepustiti
promatranju svijeta: i bit će ga nesposobne stvoriti iznova. Marie Bashkirtseff odlučila je
slikati jer je željela postati slavna. Opsjednutost slavom umiješala se između nje i
stvarnosti. Ona zapravo nije voljela slikati: umjetnost joj je bila samo sredstvo, a njezini
ambiciozni i šuplji snovi nisu joj mogli otkriti smisao neke boje ili lica. Umjesto da se
velikodušno da u djelo koje stvara, žena ga previše često smatra običnim ukrasom
života. Knjiga i slika samo su nebitni posrednici koji joj omogućuju da javno izloži onu
bitnu stvarnost: svoju vlastitu osobu. Stoga je njezina osoba glavna - katkad i jedina -
tema koja je zanima: Elisabeth Vigee-Lebrun neumorno je na platnu ovjekovječivala
svoje nasmiješeno majčinstvo. Čak i kad govori o općenitim temama, spisateljica će opet
govoriti o sebi. Takve teatralne kronike ne možemo čitati a da ne saznamo nešto o stasu
autorice, boji njezine kose i osobitostima njezina karaktera. Dakako da to nije uvijek
tema vrijedna prijezira. Malo je knjiga toliko uzbudljivo kao neke ispovijesti: ali one
moraju bili iskrene i autor mora imati nešto za ispovjediti. Narcizam osiromašuje ženu
umjesto da je oplemenjuje. Time što se samo promatra i ne radi ništa drugo, žena se
poništava. Čak i ljubav koju osjeća prema sebi postaje stereotipna. Ona u svojim
zapisima ne otkriva svoje autentično iskustvo nego imaginarnog idola sazdanog od
klišeja. Ne može joj se zamjeriti da se projicira u svoje romane kao što su to činili
Benjamin Constant ili Stendhal, ali je nesreća u tomu što žena prečesto svoju priču vidi
kao blesavu bajku. Mlada djevojka si s mnogo toga čudesnoga maskira stvarnost, čija je
sirovost plaši: šteta je što i kad odraste još uranja svijet, njegove likove i sebe samu u
pjesničke magle. Kad ispod te krinke izviri istina, katkad dobivamo dražesne rezultate,
ali koliko samo dosadnih i slabih eskapističkih romana dolazi na romane Rosamond
Lehmann ili Margaret Kennedy!
Prirodno je da žena pokušava pobjeći iz svijeta u kojemu se često osjeća
neprepoznatom i neshvaćenom. Žalosno je, međutim, što se onda ne osmjehuje na
odvažne zanose jednoga Gerarda de Nervala ili Edgara Allana Poea. Mnogi razlozi
opravdavaju njezinu stidljivost. Sviđanje je njezina najveća briga, a često se već samim
time što piše boji da se neće sviđati kao žena. Riječ spisateljica još budi neugodne odjeke.
Žena nema hrabrosti da se k tome još ne sviđa i kao spisateljica. Izvorni pisac, ako nije
mrtav, uvijek izaziva sablazan. Novina uznemiruje i uzrujava. Žena je još začuđena i
polaskana činjenicom da je primljena u svijet razmišljanja i umjetnosti, muški svijet: zato
je u njemu veoma mirna. Ne usuđuje se smetati, istraživati, planuti. Čini joj se da mora
skromnošću i dobrim ukusom ispričati svoje književne pretenzije. Igra na sigurne
vrijednosti konformizma. U književnost unosi točno onu osobnu notu koja se od nje
očekuje: podsjeti na činjenicu da je žena s nekoliko pomno izabranih ljupkosti, afektacija
497
briana
498
briana
499
briana
Ono što ja želim, piše Marie Bashkirtseff, jest sloboda da se šećem sama,
da odlazim i dolazim, da sjedim na klupama u vrtu Tuileries. To je sloboda
bez koje čovjek ne može postati istinski umjetnik. Mislite da imate koristi od
onoga što vidite kad idete u pratnji ili kad, da biste išli u Louvre, čekate kola,
pratiteljicu, obitelj!... To je sloboda koja nedostaje i bez koje ne možete
ozbiljno uspjeti biti nešto. Razmišljanje je zarobljeno zbog te glupe i
neprestane gnjavaže... To je dovoljno da vam padnu krila. To je jedan od većih
razloga zbog kojih nema ženskih umjetnica.
kao svoj vlastiti zločin, ne bi tražila iskupljenje, stoga ne bi nikada naslikala Van Goghove
suncokrete. Da ne spominjemo da bi joj način života koji je vodio slikar - samoća u
Arlesu, izlasci u kafiće, bordele, sve što je hranilo Van Goghovu umjetnost hraneći njegov
senzibilitet - bio zabranjen. Žena nikada ne bi mogla postati Kafka: u svojim sumnjama i
nemirima, ona ne bi prepoznala tjeskobu Čovjeka prognanog iz raja. Sveta Terezija je
gotovo jedina žena koja je za sebe, u potpunoj napuštenosti, živjela ljudsku sudbinu:
vidjeli smo zašto. Situirajući se onkraj zemaljskih hijerarhija, ona, kao ni sveti Ivan od
Križa, nije osjećala utješni svod iznad svoje glave. Za oboje je to bila ista noć, isti
bljeskovi svjetlosti, u njima samima isto ništavilo, u Bogu ista potpunost. Kad se svakom
ljudskom biću konačno omogući da stavi svoj ponos iznad spolnih razlika, u tešku slavu
svoje slobodne egzistencije, jedino će tada žena moći stopiti svoju priču, svoje probleme,
svoje sumnje, svoja nadanja, s onima čovječanstva. Tek će tada žena u svojem životu i
djelima moći pokušati otkriti cijelu stvarnost, a ne samo svoju osobu. Dok god se još
mora boriti da bi postala ljudsko biće, žena ne može biti stvarateljica.
Ponovno, da bismo objasnili ženina ograničenja valja prizvati njezin položaj, a ne
neku tajanstvenu esenciju: budućnost ostaje širom otvorena. Ponavljalo se do mile volje
da žene ne posjeduju »stvaralački duh«. Tu tezu, uz ostale, zastupa Marthe Borely, ne
tako davno notorna antifeministkinja: no reklo bi se da je Borely svoje knjige pokušala
pretvoriti u živi dokaz ženske nelogičnosti i budalaštine, toliko same sebe osporavaju.
Osim toga, ideju urođenoga stvaralačkog »instinkta« treba kao i ideju »vječno ženskog«
pospremiti u ropotarnicu entiteta. Neki ženomrsci malo konkretnije tvrde da žena, kao
neurotik, ne može stvoriti ništa vrijedno: no to često tvrde isti oni koji kažu da je genij
neuroza. U svakom slučaju, Proustov primjer dovoljno pokazuje da psihofiziološka
neuravnoteženost ne znači ni nemoć ni osrednjost. Što se tiče argumenta koji izvlače iz
proučavanja povijesti, upravo smo vidjeli što o njima valja misliti. Ne može se smatrati
da povijesna činjenica definira neku vječnu istinu. Ona samo odražava situaciju koja se
očituje kao povijesna baš zato što se upravo mijenja. Kako bi žene ikada imale genij kad
im je svaka mogućnost da ostvare genijalno djelo - ili djelo uopće - bila uskraćena? Stara
Europa je nekoć iskaljivala prijezir prema barbarskim Amerikancima koji nisu imali ni
umjetnike ni pisce: »Pustite nas da postojimo prije no što nas tražite da opravdamo
svoje postojanje«, otprilike je odgovorio Jefferson. Crnci jednako odgovaraju rasistima
koji im progovaraju da nisu dali ni Whitmana ni Melvillea. Ni francuski proletarijat ne
može suprotstaviti neko ime imenima Racinea ili Mallarmea. Slobodna žena se tek rađa.
Kada se osvoji, možda će opravdati Rimbaudovo proročanstvo: »Pjesnici će biti! Kad se
slomi beskonačno ropstvo žene, kad će živjeti za sebe i kroz sebe, kad joj muškarac -
dosad grozan - dade otpust, i ona će biti pjesnik! Žena će pronaći nepoznato! Hoće li se
njezini svjetovi ideja razlikovati od naših? Pronaći će neobične, nedokučive, odbojne,
slasne stvari, mi ćemo ih uzeti, mi ćemo ih razumjeti.«386 Nije sigurno da će njezini
»svjetovi ideja« biti drukčiji od muških jer će se žena osloboditi izjednačujući se s
muškarcima. Da bi se saznalo u kojoj će mjeri žena ostati jedinstvena, u kojoj će mjeri
njezine jedinstvenosti zadržati važnost, trebalo bi se odvažiti u zaista hrabra
predviđanja. Jedno je sigurno: dosad su mogućnosti žene gušene i izgubljene za
čovječanstvo i krajnje je vrijeme da joj se napokon dopusti da okuša sreću, u interesu nje
same i u interesu svih.
386
Rimbaudovo pismo Pierreu Demenyju, 15. svibnja 1871.
501
briana
Zaključak
»Ne, žena nije naš brat. Lijenošću i pokvarenošću pretvorili smo je u biće po strani,
nepoznato, bez drugog oružja osim svojega spola, što ne znači samo vječito ratovanje,
nego k tomu i nepošteno ratovanje - biće koje obožava ili mrzi, ali ne i iskren prijatelj ili
biće u četi solidarnosti i masonerije - što odražava nepovjerljivosti vječnoga malog
roba.«
Mnogi muškarci bi još uvijek potpisali ove riječi Julesa Laforguea. Mnogi misle da
će između dva spola uvijek biti »nesporazuma i podvala« i da im bratstvo nikada neće
biti moguće. Činjenica je da ni muškarci ni žene danas nisu zadovoljni jedni s drugima.
No pitanje je osuđuje li ih neko izvorno prokletstvo na to da se međusobno napadaju ili
njihovi sukobi odražavaju samo prolazni trenutak ljudske povijesti.
Vidjeli smo da unatoč legendama nikakva fiziološka kob ne nameće Mužjaku i
Ženki kao takvima vječno neprijateljstvo. Čak i čuvena bogomoljka proždire svojega
mužjaka samo u nedostatku druge hrane i u interesu vrste: vrsti su podčinjene sve
jedinke, od vrha do dna životinjske hijerarhije. K tomu, čovječanstvo je nešto drugo, a ne
vrsta: povijesni razvoj. Čovječanstvo se definira načinom na koji preuzima na sebe
prirodnu faktičnost. Istini za volju, bilo to i s najlošijom vjerom na svijetu, nemoguće je
između ljudskog mužjaka i ženke otkriti suparništvo čisto fiziološke vrste. Tako se
njihovo neprijateljstvo radije smješta na polje između biologije i psihologije, naime na
polje psihoanalize. Žena, kažu, zavidi muškarcu na penisu i želi ga kastrirati, no
djetinjasta želja za penisom važna je u životu odrasle žene samo ako ona doživljava
svoju ženskost kao osakaćenost. Tada si, utoliko što penis utjelovljuje sve povlastice
muškosti, žena želi prisvojiti muški organ. Spremno se prihvaća da žensko maštanje o
kastraciji ima simboličko značenje: vlada mišljenje da žena želi muškarca lišiti njegove
transcendencije. Njezina je želja, kao što smo vidjeli, mnogo nejasnija: žena na
proturječan način želi imati tu transcendenciju, što podrazumijeva da je istodobno
poštuje i niječe, da se istodobno namjerava u nju baciti i zadržati je u sebi. To znači da se
drama ne odvija na seksualnoj razini. Nikada nam se, uostalom, nije činilo da seksualnost
definira neku sudbinu, da sama po sebi nudi ključ ljudskih ponašanja, nego da izražava
totalitet situacije u čijem definiranju sudjeluje. Borba spolova nije izravno implicirana u
anatomiji muškarca i žene. Zapravo, kad je se spominje, uzima se zdravo za gotovo da se
na bezvremenskom nebu Ideja odvija bitka tih neizvjesnih esencija: Vječno ženskog i
Vječno muškog. I ne zapaža se da ta borba titana poprima na zemlji dva posve drukčija
oblika koji odgovaraju različitim povijesnim trenucima.
Žena koja je zatočena u imanentnosti pokušava i muškarca zadržati u tom zatvoru.
Tako će se zatvor stopiti sa svijetom i žena više neće patiti što je u njemu zarobljena:
majka, supruga i ljubavnica su tamničarke. Društvo čija su pravila i zakone donijeli
muškarci proglašava ženu inferiornom: ona može poništiti tu inferiornost samo tako da
uništi mušku superiornost. Poduzima sve da bi osakatila, dominirala muškarcem,
proturječi mu, niječe njegovu istinu i vrijednosti. No time se žena samo brani. Na
imanentnost i inferiornost nisu je osudili ni nepromjenjiva esencija ni krivi izbor. One su
joj nametnute. Svaka opresija stvara ratno stanje. Ni ovaj slučaj nije iznimka. Egzistent
502
briana
503
briana
koristi. No složenost cijele ove priče proizlazi iz činjenice da je svaka strana suučesnik
svojega neprijatelja. Žena proganja san o predaji, muškarac san o otuđenju.
Neautentičnost se ne isplati: svatko okrivljuje drugoga za nesreću koju si je namro
popuštajući iskušenjima linije najmanjeg otpora. Muškarac i žena mrze jedno u drugome
upravo razoran neuspjeh svoje vlastite loše vjere i kukavičluka.
Vidjeli smo zašto su izvorno muškarci podčinjavali žene. Obezvređivanje ženskosti
bilo je nužna etapa ljudske evolucije. No moglo je dovesti do suradnje dvaju spolova.
Opresija se objašnjava težnjom egzistenta da pobjegne od sebe otuđujući se u drugome
kojega u tu svrhu oprimira. Danas tu težnju možemo pronaći u svakom pojedinom
muškarcu. I golema većina njih joj se prepušta. Muž se traži u svojoj supruzi, ljubavnik u
ljubavnici, u obliku kamenoga kipa. U njoj traži mit svoje muškosti, svoje suverenosti,
svoje izravne stvarnosti. »Moj muž nikad ne ide u kino«, kaže žena, i nesigurno muško
mišljenje utisne se u mramor vječnosti. No on je sam rob svojega dvojnika: koliko posla
da bi izgradio sliku u kojoj je uvijek u opasnosti! Slika se, unatoč svemu, temelji na
hirovitoj slobodi žena: nju stalno valja činiti naklonom. Muškarca izjeda briga da se
pokaže mužjakom, važnim, nadmoćnim. Igra predstave da bi ih drugi igrali za njega.
Također je i agresivan, nemiran. Osjeća neprijateljstvo prema ženama jer ih se boji, a boji
ih se jer se boji ličnosti s kojom se stapa. Koliko vremena i energije trati da bi uklonio,
sublimirao, transponirao komplekse, da bi govorio o ženama, da bi ih zavodio i bojao ih
se! Oslobađajući žene, oslobodili bismo muškarca. No upravo to njega plaši. I ustraje u
obmanama koje su namijenjene da ženu zadrže u okovima.
Mnogi su muškarci svjesni toga da je žena obmanuta. »Koja je nesreća biti žena! A
opet, najgora je nesreća kad žena zapravo ne shvaća da je to nesreća«, kaže
Kierkegaard.387 Odavno se trude prikriti tu nesreću. Na primjer, ukinuto je skrbništvo:
ženi su dodijeljeni »zaštitnici«, a ako imaju prava nekadašnjih skrbnika, to je u njezinu
vlastitom interesu. Braniti ženi da radi, držati je kod kuće, znači braniti ženu od sebe
same, osigurati njezinu sreću. Vidjeli smo pod kakvim se pjesničkim slikama skrivaju
monotone dužnosti koje dopadaju ženu: briga za kućanstvo, majčinstvo. U zamjenu za
slobodu poklonili su joj varljiva blaga »ženskosti«. Balzac je vrlo dobro opisao taj
manevar kad je muškarcu savjetovao da se sa ženom ophodi kao s robinjom usput je
uvjeravajući da je kraljica. Mnogi se manje cinični muškarci trude uvjeriti da je žena
zaista povlaštena. Ima američkih sociologa koji danas sasvim ozbiljno podučavaju teoriju
»low-class gain«, tj. »prednosti nižih kasti«. U Francuskoj se također često čuje - premda
ne na toliko znanstven način - da radnici imaju sreće jer ne moraju paziti na izgled, a još
su sretniji klošari koji se mogu odjenuti u prnje i spavati na pločnicima, što su užici
zabranjeni grofu de Beaumontu i onoj sirotoj gospođi de Wendel. Kao i bezbrižna
sirotinja koja živahno trijebi uši, veseli crnci koji se smiju pod udarcima biča i oni
radosni Arapi iz Soussa koji s osmijehom na usnama pokapaju svoju djecu, umrlu od
gladi, žena uživa tu neusporedivu povlasticu: neodgovornost. Bez muke, bez obaveze,
bez brige, žena je očito dobila »najbolji dio«. Uznemiruje to što nekom upornom
perverzijom - nesumnjivo povezanom s istočnim grijehom - diljem svijeta i stoljeća ljudi
koji su dobili najbolji dio uvijek viču svojim dobročiniteljima: To je previše! Zadovoljit ću
se s vašim! No sjajni kapitalisti, velikodušni kolonizatori, veličanstveni muškarci su
uporni: Zadržite najbolji dio, zadržite ga!
387
In vino veritas. Kaže i ovo: »Galantnost esencijalno pripada ženi, a činjenica da je ona nesvjesno prihvaća objašnjava
se brigom prirode za slabe i one u nepovoljnom položaju, kojima iluzija znači više od kompenzacije. No upravo je ta
iluzija fatalna... Osjećati se oslobođenim od bijede zahvaljujući nečijoj mašti, pustiti da te mašta prevari, nije li to još
gora sprdnja?... Žena je daleko od toga da bude verwahrlos (napuštena), ali dok god se ne može osloboditi iluzije
kojom se priroda služi da bi je utješila, ona to u jednom smislu jest.«
504
briana
Činjenica jest da s muškarcima njihove partnerice surađuju više nego što je inače
slučaj u odnosu opresora i oprimiranog. I u lošoj vjeri se time koriste da bi izjavili da
žena želi sudbinu koju joj oni nameću. Vidjeli smo da se zapravo cijeli ženin odgoj urotio
da joj zapriječi putove pobune i pustolovine. Čitavo društvo - počevši od njezinih
cijenjenih roditelja - laže ženi tako što uzdiže visoku vrijednost ljubavi, odanosti, davanja
sebe i skriva činjenicu da ni ljubavnik ni muž ni djeca neće biti skloni podnijeti tešku
odgovornost koja s njima dolazi. Žena veselo prihvaća te laži jer je one pozivaju da slijedi
liniju manjeg otpora: i to je najgori zločin koji čine protiv žene. Ženu od djetinjstva i cijeli
njezin život razmazuju i kvare određujući joj kao poziv tu predaju koja mami svakog
egzistenta preplašenog vlastitom slobodom. Ako dijete ohrabrujemo na lijenost cijeloga
ga dana zabavljajući, ne dajući mu priliku da uči i ne pokazujući mu korisnost učenja, kad
ono dođe u odrasle godine, nećemo reći da je izabralo biti nesposobno i neznalica. Tako
se odgaja ženu: nikada je se ne uči nužnosti preuzimanja svoje egzistencije na sebe
samu. Žena se spremno prepušta računajući na zaštitu, ljubav, pomoć, vodstvo drugih.
Dopušta si opčinjenost nadom da može, ne radeći ništa, ostvariti svoje biće. Ona griješi
kad popušta iskušenju, ali muškarac nije pozvan da joj to prigovori jer ju je on sam
doveo u iskušenje. Kad između njih plane sukob, svatko će drugoga smatrati odgovornim
za nastalu situaciju. Ona će njemu zamjerati što ju je stvorio: Nisu me naučili da
razmišljam, da zarađujem za život... On će njoj zamjerati što je to prihvatila: Ti ništa ne
znaš, ti si nesposobna... Svaki spol misli da se može opravdati napadanjem: no grijesi
jednoga ne čine drugoga nedužnim.
Bezbrojni konflikti u kojima se sukobljavaju muškarci i žene proizlaze iz toga što ni
jedni ni druge ne preuzimaju na sebe sve posljedice toga položaja koji jedan nudi, a
druga podnosi. Neodređen izraz »jednakosti u nejednakosti« kojime se jedan služi da bi
prikrio svoj despotizam, a druga svoj kukavičluk, ne odolijeva iskustvenoj provjeri. U
njihovim razmjenama, žena se poziva na apstraktnu jednakost koja joj je zajamčena, a
muškarac na konkretnu nejednakost koju utvrđuje. Iz toga slijedi da se u svim vezama
perpetuira beskonačna rasprava o dvosmislenosti riječi davanje i uzimanje: ona se žali
da sve daje, on se buni da mu ona sve uzima. Žena bi morala shvatiti da se sve razmjene -
to je temeljni zakon političke ekonomije - ravnaju prema vrijednosti koju ponuđena roba
predstavlja za kupca, a ne za prodavača: ženu su prevarili uvjerivši je da posjeduje
beskonačnu cijenu. Zapravo je ona za muškarca samo razonoda, užitak, društvo,
neesencijalno dobro. On je njoj pak smisao, opravdanje njezine egzistencije. Razmjena se
dakle ne obavlja između dva objekta iste kvalitete. Ta će se nejednakost jedinstveno
odraziti u činjenici da vrijeme koje provode zajedno muškarac i žena - koje se varljivo
čini kao isto vrijeme - nema za oboje partnera istu vrijednost. Muškarac bi tijekom večeri
koju provodi sa svojom ljubavnicom mogao obavljati posao koristan njegovoj karijeri,
vidjeti prijatelje, njegovati odnose, zabavljati se. Za muškarca koji je normalno integriran
u društvo, vrijeme je pozitivno bogatstvo: novac, ugled, užitak. Naprotiv, za dokonu ženu
vrijeme je teret kojega se samo želi otarasiti. Korisno je već ako uspije ubiti sate:
muškarčeva prisutnost je čista korist. U brojnim slučajevima muškarca u vezi najviše
zanima seksualna dobit koju iz nje izvlači: u krajnjem slučaju, može se zadovoljiti s
provođenjem s ljubavnicom točno onoliko vremena koliko je potrebno za ljubavni čin.
No - osim rijetkih iznimaka - žena se sa svoje strane želi riješiti svog tog viška vremena s
kojime ne zna što bi, i - poput trgovca koji ne želi prodati krumpir osim ako ne »uzmete«
i repu - ona ne prepušta svoje tijelo osim ako ljubavnik još k tome ne »uzme« i sate
razgovora i izlazaka. Uspije se postići ravnoteža ako se ukupna cijena muškarcu ne čini
previsokom. To, dakako, ovisi o jačini njegove želje i o važnosti koju u njegovim očima
imaju zanimacije koje žrtvuje. No ako žena zahtijeva - nudi - previše vremena, postaje
505
briana
posve nepoželjna, poput rijeke koja se prelijeva iz svojega korita, i muškarac će radije
izabrati da nema ništa od nje nego da ima previše. Ona, dakle, ublažava svoje zahtjeve.
Ali vrlo često se ravnoteža uspostavi po cijenu dvostruke napetosti: ona smatra da ju
muškarac dobiva s popustom, on misli da plaća preskupo. Dakako, ovo je izlaganje
pomalo smiješno, međutim - osim u slučajevima ljubomorne i isključive strasti kad
muškarac želi ženu u cijelosti - ovaj sukob je naznačen u nježnosti, želji, samoj ljubavi.
Muškarac uvijek ima »nešto drugo za raditi« sa svojim vremenom, dok se žena pokušava
riješiti svojega. I on ne smatra sate koje mu ona posvećuje darom, već teretom.
Uglavnom muškarac pristaje podnositi ženu jer dobro zna da je sam na strani
povlaštenih, ima grižnju savjesti. A uz malo dobre volje pokušava nadomjestiti
nejednakost njihovih sudbina svojom velikodušnošću. Ponosi se time što je milostiv, a
pri prvoj svađi postupa sa ženom kao s nezahvalnicom, ljuti se: Ja sam predobar. Ona
osjeća da se ponaša kao prosjakinja, a uvjerena je u visoku vrijednost svojih darova, i
stoga je ponižena. To objašnjava okrutnost za koju se žena često pokaže sposobnom. Ona
ima »čistu savjest«, jer je lošije prošla. Ne smatra se obaveznom brinuti se o povlaštenoj
kasti, misli samo na svoju obranu. Čak će biti zaista sretna ako joj se pruži prilika da
pokaže svoju ljutnju ljubavniku koji je nije znao zadovoljiti: budući da on ne daje
dovoljno, s divljačkim zadovoljstvom će mu sve uzeti natrag. Tada ranjeni muškarac
otkrije sveukupnu cijenu veze koju je svaki trenutak omalovažavao: spreman je na sva
obećanja, čak i ako to znači da će se opet smatrati iskorištenim kad će ih morati ispuniti.
Muškarac optužuje svoju ljubavnicu da ga ucjenjuje, ona njemu zamjera škrtost, oboje se
smatraju oštećenima. I ovdje je uzalud dijeliti isprike i optužbe: unutar nepravde ne
može se stvoriti pravda. Kolonijalni upravitelj nema nikakve mogućnosti da se dobro
ophodi s domorocima, kao ni general sa svojim vojnicima. Jedino bi rješenje bilo ne biti
ni kolonist ni šef, ali muškarac se ne može spriječiti da bude muškarac. Zato je, dakle,
kriv sebi unatoč i ugnjetavan tom pogreškom koju nije sam počinio. Isto tako, žena je
unatoč sebi žrtva i pakosnica. Katkad se muškarac pobuni, izabere okrutnost, no tada
postaje suučesnik u nepravdi i pogreška zaista postaje njegova. Katkad pusti da ga
poništi, proždre njegova zahtjevna žrtva: no tada se osjeća nasamarenim. Često se
zaustavi na kompromisu koji ga em ponižava, em mu izaziva nelagodu. Muškarca koji
pokazuje dobru volju ova će situacija više pogoditi nego ženu samu: u nekom je smislu
uvijek bolje biti na strani pobijeđenih. No ako i žena pokazuje dobru volju, ako je
nesposobna sama sebi biti dovoljna, ako joj je mrsko smlaviti muškarca težinom svoje
sudbine, mučit će se u nerazmrsivoj zbrci. U svakodnevnom životu susrećemo obilje
takvih slučajeva koji nemaju zadovoljavajućega rješenja jer ih definiraju uvjeti koji nisu
zadovoljavajući: muškarac koji smatra da mora nastaviti materijalno i moralno pomagati
da živi ženi koju više ne voli osjeća se kao žrtva. No kad bi bez prihoda ostavio onu koja
je cijeli svoj život posvetila njemu, ona bi bila žrtva na jednako nepravedan način. Zlo ne
proizlazi iz individualne izopačenosti (a loša vjera počinje kad svaka od osoba napada
drugu), proizlazi iz položaja kojemu nikakvo individualno ponašanje ne može ništa. Žene
su »priljepci«, teret i zbog toga pate. Tako je jer imaju sudbinu nametnika koji isisava
život iz tuđeg organizma. Da im se povjeri autonoman organizam, da se mogu boriti sa
svijetom i iz njega iznuditi sredstvo svojeg opstanka, njihova bi ovisnost bila ukinuta: i
muškarčeva također. I jednima i drugima bi bez ikakve sumnje tako bilo mnogo bolje.
Lako je zamisliti svijet u kojemu bi muškarci i žene bili jednaki jer je to upravo
svijet koji je obećala sovjetska revolucija: žene, odgojene i obrazovane identično kao
506
briana
muškarci radile bi u istim uvjetima388 i za iste plaće. Erotska sloboda bila bi prihvaćena
kao način života, ali se spolni čin više ne bi smatrao »uslugom« koju se plaća. Žena bi bila
prisiljena osigurati si drugi način zarade. Brak bi se temeljio na slobodnom angažmanu
koji bi supružnici mogli opozvati kad god požele. Majčinstvo bi bilo slobodno, odnosno
dopustili bi se kontracepcija i pobačaj, i zauzvrat bi svim majkama i njihovoj djeci dali
posve ista prava, bilo da su majke udane ili ne. Rodiljne dopuste plaćalo bi društvo koje
bi preuzelo brigu o djeci, što ne znači da bi se djecu oduzelo njihovim roditeljima, nego
da ih se njima ne bi prepustilo.
No je li dovoljno promijeniti zakone, institucije, običaje, javno mnijenje i cijeli
društveni kontekst da žene i muškarci zaista postanu slični? »Žene će uvijek biti žene«,
kažu skeptici. A drugi vidovnjaci proriču da se žene ako odbace svoju ženskost neće
uspjeti pretvoriti u muškarce i postat će čudovišta. To bi značilo prihvatiti da je današnja
žena djelo prirode. Treba još jedanput ponoviti da u ljudskoj zajednici ništa nije
prirodno i da je, uz ostalo, žena proizvod koji je razvila civilizacija. Od pamtivijeka su
drugi intervenirali u ženinu sudbinu: da je to djelovanje vođeno drukčije, dovelo bi do
sasvim drukčijeg ishoda. Ženu ne definiraju ni njezini hormoni ni tajanstveni instinkti
nego način na koji ponovno, kroz tuđe svijesti, osvješćuje svoje tijelo i svoj odnos prema
svijetu. Provalija koja odvaja adolescenticu od adolescenta promišljeno se iskapala od
njihovih ranih dječjih dana. Poslije se ne može spriječiti da žena bude ono u što je
pretvorena i ona će uvijek vući tu prošlost za sobom. Ako izmjerimo teret te prošlosti,
očito je da njezina sudbina nije određena u vječnosti. Dakako da ne treba vjerovati da je
dovoljno promijeniti njezin ekonomski položaj da bi se žena promijenila. Taj je čimbenik
bio i jest i dalje prvobitni čimbenik njezine evolucije. No dok ne donese moralne,
društvene, kulturne posljedice koje najavljuje i treba, nova žena se ne može pojaviti. U
ovome trenutku te posljedice se nisu dogodile nigdje, ni u SSSR-u, a kamoli u Francuskoj
ili SAD-u. Zato je današnja žena raščetvorena između prošlosti i budućnosti. Najčešće
djeluje kao »prava žena« prerušena u muškarca i osjeća se nelagodno kako u svojem
ženskom tijelu, tako i u svojoj muškoj odjeći. Trebala bi promijeniti kožu i skrojiti si
vlastitu odjeću. Do toga može doći samo s pomoću kolektivne evolucije. Nijedan
izdvojeni odgojitelj ne može danas oblikovati »žensko ljudsko biće« koje bi u potpunosti
odgovaralo »muškom ljudskom biću«: ako je odgojena kao dječak, mlada djevojka se
osjeća iznimnom i zato je podvrgnuta novom tipu specifikacije. Stendhal je to dobro
shvaćao kad je napisao: »Šumu cijelu valja zasaditi odjednom.« No ako naprotiv
zamislimo društvo u kojem bi jednakost spolova bila konkretno ostvarena, ta bi se
jednakost iznova afirmirala u svakom pojedincu.
Kad bi od najnježnije dobi djevojčica bila odgajana s istim zahtjevima i istim
počastima, istom strogoćom i istom slobodom kao njezina braća, kad bi sudjelovala u
istom učenju, istim igrama, kad bi je očekivala ista budućnost, kad bi bila okružena
ženama i muškarcima koji bi joj se nedvosmisleno činili jednakima, iz temelja bi se
promijenili smisao »kompleksa kastracije« i smisao »Edipovog kompleksa«. Kad bi
jednako kao otac prihvaćala materijalnu i moralnu odgovornost za par, majka bi uživala
jednako trajan ugled. Djevojčica bi oko sebe osjećala androgini svijet, a ne muški svijet.
Ako bi je afektivno više privlačio otac - što također nije sigurno - njezinu ljubav prema
njemu obilježavala bi želja za natjecanjem, a ne osjećaj nemoći: i ne bi se usmjerila
prema pasivnosti. Kad bi djevojci bilo dopušteno da dokaže koliko vrijedi u radu i
sportu, aktivno se nadmećući s dječacima, nedostatak penisa - nadoknađen obećanjem
388
Tom planu ne proturječi činjenica da bi ženama neka preteška zanimanja bila zabranjena: čak i muškarci sve više
nastoje proći profesionalno prilagođavanje. Njihove tjelesne i intelektualne sposobnosti ograničavaju im mogućnosti
izbora. U svakom slučaju, traži se odsutnost ikakve spolne ili kastinske granice.
507
briana
djeteta - ne bi bio dovoljan da stvori »kompleks manje vrijednosti«. U skladu s tim dječak
ne bi prirodno imao »kompleks veće vrijednosti« kad mu ga ne bi udahnuli i kad bi
cijenio žene jednako kao muškarce.389 Djevojčica dakle ne bi tražila jalove kompenzacije
u narcizmu i mašti, ne bi se smatrala zadanom, zanimala bi se za ono što radi, bez
oklijevanja bi se upuštala u pothvate. Već sam rekla koliko bi pubertet djevojčici bio lakši
kad bi ga nadilazila, poput dječaka, prema slobodnoj budućnosti odrasle osobe.
Mjesečnica joj ulijeva toliki strah samo zato što predstavlja nagli pad u ženskost.
Također bi puno mirnije prihvatila svoju mladenačku erotiku kad ne bi osjećala
prestravljeno gađenje prema cjelokupnoj svojoj sudbini. Suvisao spolni odgoj mnogo bi
joj pomogao da prevlada tu krizu. A zahvaljujući miješanom obrazovanju, veleban
misterij Muškarca ne bi mogao nastati: dokrajčila bi ga svakodnevna bliskost i otvorena
natjecanja. Prigovori na takav sustav uvijek uključuju poštovanje seksualnih tabua. No
uzaludno je nastojati u djeteta inhibirati znatiželju i užitak. Na koncu samo stvorimo
potiskivanja, opsesije, neuroze. Egzaltirana sentimentalnost, homoseksualne strasti i
platonske ljubavi adolescentica sa svom gluposti i raspršenosti koje ih prate mnogo su
pogubnije od nekoliko dječjih igara i stvarnih iskustava. Mladoj djevojci nadasve bi
koristilo da, ne tražeći u muškom poluboga - nego samo drugara, prijatelja, partnera - ne
bude odvraćena od preuzimanja odgovornosti za svoju egzistenciju na sebe samu.
Erotika i ljubav tako bi postali slobodno nadilaženje, a ne predaja. Mogla bi ih iskusiti
kao odnos jednakoga s jednakim. Dakako, nema govora o brisanju svih poteškoća koje
dijete mora svladati da bi se pretvorilo u odraslu osobu jednim potezom pera.
Najpametniji i najtolerantniji odgoj ne može poštedjeti djevojčicu toga da na svoj trošak
izgradi vlastita iskustva. Ono što možemo zahtijevati jest da joj se na put bezrazložno ne
gomilaju prepreke. Napredak je već da se »loše« djevojke ne žigošu usijanim željezom.
Psihoanaliza je malo prosvijetlila roditelje. Međutim, sadašnji uvjeti u kojima se
ostvaruju odgoj i seksualna inicijacija žene toliko su jadni da nijedan od prigovora
upućenih ideji radikalne promjene ne može biti valjan. Ne pokušavaju se u ženi poništiti
slučajnosti i bijede ljudske sudbine, nego joj se žele dati sredstva da ih svlada.
Žena nije žrtva nikakve tajanstvene kobi. Osobitosti koje ženu čine drukčijom
izvlače svoju važnost iz značenja koja imaju. Čim ih se pojmi iz novih perspektiva, moći
će biti prevladane. Vidjeli smo da u svojem erotskom iskustvu žena osjeća - i često mrzi -
mušku dominaciju: iz toga ne treba zaključiti da je jajnici osuđuju na vječni život na
koljenima. Muška agresivnost čini se gospodskom povlasticom samo u sustavu koji se
cijeli urotio da potvrdi mušku suverenost. A žena se u ljubavnom činu osjeća tako
dubinski pasivnom samo zato što se već smatra takvom. Dok traže dostojanstvo ljudskog
bića, mnoge moderne žene još poimaju svoj erotski život polazeći od tradicije ropstva.
Tako im se čini ponižavajućim leći ispod muškarca i pustiti da on u njih penetrira, pa se
ukoče u frigidnost. No kad bi stvarnost bila drukčija, bilo bi drukčije i značenje koje
simbolički izražavaju geste i ljubavnički položaji. Žena koja plaća i dominira svojim
ljubavnikom može se, na primjer, ponositi svojom vrhunskom dokonošću i smatrati da
podčinjava muškarca koji se aktivno iscrpljuje. I već sada postoje brojni seksualno
uravnoteženi parovi kod kojih je pojmove pobjede i poraza zamijenila ideja razmjene.
Zapravo, muškarac je poput žene tijelo, dakle pasivnost, igračka svojih hormona i vrste,
uznemireni plijen svoje želje. I ona je poput njega u putenoj groznici pristanak, voljni
dar, aktivnost. Svatko na svoj način, oni žive čudnu dvosmislenost egzistencije
pretvorene u tijelo. U borbama gdje misle da se suprotstavljaju jedno drugome, svatko se
389
Poznajem malog dječaka od osam godina što živi s majkom, tetom, bakom, koje su sve tri neovisne i aktivne, i sa
starim napola onemoćalim djedom, On ima razoran »osjećaj manje vrijednosti« prema ženskom spolu, iako ga se
majka trudi suzbiti. U školi prezire drugare i profesore jer su to jadni muški.
508
briana
bori protiv sebe, projicirajući u svojega partnera onaj dio sebe koji poriče. I umjesto da
žive dvosmislenost sudbine, svatko od njih trudi se na drugoga prenijeti poniženja
sudbine, a sebi zadržati njezine časti. Kad bi je pak oboje prihvatili s lucidnom
skromnošću, koja je povezana s autentičnim ponosom, prepoznali bi se kao slični i u
prijateljstvu proživljavali erotsku dramu. Činjenica bivanja ljudskim bićem beskrajno je
važnija od svih osobitosti koje razlikuju ljudska bića. Nikada nešto dano ne daje nadmoć:
»vrlina«, kako su je nazivali stari, definira se na razini »onoga što ovisi o nama«. U oba
spola odigrava se ista drama puti i uma, konačnosti i transcendencije. Oba spola nagriza
vrijeme, vreba ih smrt, imaju istu esencijalnu potrebu za drugim. I mogu iz svoje slobode
postići istu slavu. Kad bi znali u njoj uživati, ne bi više dolazili u napast da se prepiru
zbog varljivih povlastica. I tada bi se između njih moglo roditi bratstvo.
Ljudi će reći da su sva ova razmatranja sasvim utopijska: društvo je već trebalo
ženu stvarno napraviti jednakom muškarcu da bismo mogli »ponovno stvoriti ženu«.
Konzervativci nikada nisu propuštali priliku da u svim sličnim okolnostima prokažu ovaj
začarani krug: međutim, povijest se ne vrti ukrug. Nesumnjivo, ako jednu kastu držimo u
inferiornom položaju, ona ostaje inferiorna: ali sloboda može razbiti taj krug. Ako
crncima damo da glasaju, oni postaju dostojni glasa. Ako ženi damo odgovornosti, ona ih
zna prihvatiti. Činjenica je da od opresora ne možemo očekivati besplatnu gestu
velikodušnosti. Sad pobuna oprimiranih, sad sama evolucija povlaštene kaste stvaraju
ipak nove situacije. Tako su muškarci bili navedeni, u svojem vlastitom interesu, da
djelomice emancipiraju žene. Žene samo moraju nastaviti sa svojim usponom, a uspjesi
koje postižu ih u tome ohrabruju. Čini se gotovo izvjesnim da će prije ili kasnije žene
dosegnuti savršenu ekonomsku i društvenu jednakost, što će potaknuti unutarnju
metamorfozu.
U svakom slučaju, prigovorit će neki, ako je takav svijet i moguć, nije poželjan. Kad
žena bude »ista« kao i njezin muškarac, život će izgubiti svoj »začin«. Ni taj argument
nije nov: oni kojima je u interesu perpetuirati sadašnjost uvijek prolijevaju suze nad
divnom prošlošću koja će nestati, ne želeći udijeliti ni osmijeha mladoj budućnosti. Istina
je da smo ukidanjem trgovine robljem dokrajčili velike plantaže pune krasnih azaleja i
kamelija, potkopali smo cijelu krhku južnjačku civilizaciju. Stare čipke su se u
ropotarnici vremena pridružile tako čistim timbrima kastrata iz Sikstinske kapele, a i
stanovitom »ženskom šarmu« prijeti pretvaranje u prah. Slažem se da je barbarski ne
cijeniti iznimno cvijeće, čipku, jasnoću eunuhova glasa, ženski šarm. Kad se pokazuje u
svojem punom sjaju, »šarmantna žena« je mnogo uzbudljiviji predmet od »idiotskih
slika, nadvratnika, ukrasa, platna lakrdijaša, natpisa, pučkih obojenih slikarija« koji su
zaluđivali Rimbauda. Ukrašena najmodernijim vještinama, poboljšana po najnovijim
tehnikama, žena dolazi s kraja vremena, iz Tebe, od Minosa, iz Chichen Itza. Ona je i
totem postavljen usred afričkog šipražja. Helikopter i ptica. I evo najvećega čuda: pod
njezinom obojenom kosom šuštanje lišća postaje misao i riječi izviru iz njezinih grudi.
Muškarci pružaju željne ruke prema tom čudu, ali čim ga se dokopaju, ono iščezne.
Supruga i ljubavnica govore kao svi ostali, ustima: njihove riječi vrijede točno onoliko
koliko vrijede, i grudi također. Zaslužuje li tako prolazno i rijetko čudo da zbog njega
perpetuiramo situaciju koja je pogubna za oba spola? Ljepotu cvijeća i šarm žena
možemo cijeniti prema onome što vrijede. Ako se ta blaga plaćaju krvlju ili nesrećom,
treba ih biti spremni žrtvovati.
Činjenica je da se muškarcima ta žrtva čini osobito teškom. Malo je onih koji u
dubini srca žele da se žena konačno ostvari. Oni koji preziru ženu ne vide što bi s time
mogli dobiti, a oni koji je vole previše vide ono što bi mogli izgubiti. I točno je da
sadašnja evolucija ne ugrožava jedino ženski šarm: kad počne egzistirati za sebe, žena će
509
briana
se odreći uloge dvojnika i posrednice koja joj u muškom svemiru daje povlašteno mjesto.
Za muškarca zarobljenog između tišine prirode i zahtjevne prisutnosti drugih sloboda,
biće koje je ujedno njegov bližnji i pasivna stvar doima se kao veliko blago. On može
percipirati svoju partnericu u mitskom obliku, ali su iskustva čiji je ona izvor ili izgovor
itekako stvarna: i gotovo da ih nema dragocjenijih, intimnijih i strastvenijih. Ne može se
zanijekati da ženama njihova ovisnost, inferiornost i nesreća daju jedinstveni značaj.
Premda će poštedjeti muške mnogih muka, autonomija žene zasigurno će im i uskratiti
brojne pogodnosti. Zasigurno postoje neki načini proživljavanja seksualnih pustolovina
koji će se izgubiti u sutrašnjem svijetu. No to ne znači da će iz njega biti izgnani ljubav,
sreća, poezija i san. Shvatimo da naš nedostatak mašte uvijek opustoši budućnost. Ona je
za nas tek apstrakcija. Svatko od nas u njoj potiho oplakuje odsutnost onoga što je bio.
No čovječanstvo sutrašnjice živjet će budućnost u svojem tijelu i svojoj slobodi,
njemu će ona biti sadašnjost i kada na njega dođe red ono će je preferirati. Među
spolovima nastat će nove tjelesne i emotivne relacije o kojima nismo imali pojma:
između muškaraca i žena već su se pojavila prijateljstva, suparništva, suradnje,
drugarstva, čedna ili seksualna, što ih protekla stoljeća nisu mogla ni zamisliti. Na
primjer, ništa mi se ne čini upitnijim od gesla koje osuđuje novi svijet na uniformnost,
dakle na dosadu. Ja ne vidim da u ovome svijetu dosade nema, a ni da je sloboda ikada
stvorila uniformnost. Kao prvo, između muškarca i žene uvijek će ostati nekih razlika.
Ženina erotičnost, dakle njezin seksualni svijet jedinstvenog oblika ne može u žene ne
stvoriti jedinstvenu senzualnost, senzibilnost: ženini odnosi sa njezinim tijelom, s
muškim tijelom, s djetetom nikada neće biti isti kao oni koje muškarac održava sa svojim
tijelom, sa ženskim tijelom i s djetetom. Oni koji toliko govore o »jednakosti u
različitosti« ne bi bili na mjestu kad mi ne bi priznali da mogu postojati i razlike u
jednakosti. S druge strane, institucije su te koje stvaraju monotoniju: mlade i lijepe,
robinje iz harema su u naručju sultana sve iste. Kršćanstvo je erotici dalo okus grijeha i
legende podarivši dušu ljudskoj ženki. Ako joj vratimo njezinu suverenu jedinstvenost,
nećemo ljubavnim odnosima oduzeti njihov dirljivi užitak. Apsurdno je tvrditi da bi
razvrat, blud, ekstaza i strast postali nemogući ako bi muškarac i žena bili konkretno
ravnopravni. Proturječja koja suprotstavljaju tijelo umu, trenutak vremenu, vrtoglavicu
imanentnosti pozivu transcendencije, apsolut užitka ništavilu zaborava nikada neće biti
uklonjena. U seksualnosti će se uvijek materijalizirati napetost, bol, radost, neuspjeh i
trijumf egzistencije. Osloboditi ženu znači je odbiti zatvoriti u odnose koje održava s
muškarcem, ali ne i zanijekati ih. Ako se postavi za sebe, ona neće manje nastaviti
postojati i za njega: kad se međusobno priznaju kao subjekti, svatko od njih će svejedno
za drugoga ostati drugo. Uzajamnost njihovih odnosa neće dokinuti čuda koja stvara
podjela ljudskih bića na dvije odvojene kategorije: želju, posjedovanje, ljubav, san,
pustolovinu. I riječi koje nas diraju - dati, osvojiti, ujediniti se - zadržat će svoje značenje.
Naprotiv, kad bude ukinuto ropstvo polovice čovječanstva i cijeli licemjerni sustav koji
ono podrazumijeva, »podjela« čovječanstva otkrit će svoje izvorno značenje i ljudski par
će pronaći svoj istinski lik.
»Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca
prema ženi«, rekao je Marx.390 »Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao
za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi
je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je
prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim
bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom.«
390
Ekonomsko-filozofiki rukopisi iz 1844. godine. »Privatno vlasništvo i komunizam«.
510
briana
511
briana
O autorici:
512