SASKIA SASEN – GUBITAK KONTROLE?

SUVERENITET U DOBA GLOBALIZACIJE

I DRŽAVA I NOVA GEOGRAFIJA MOĆI

Termin suverenitet ima dugu historiju, a danas prolazi kroz jednu važnu transformaciju. Od
suvereniteta vladara, on je postao volja naroda u okviru nacije-države, odnosno, narodni
suverenitet. Danas u modernoj državi je prisutno ukrštavanje suvereniteta i teoritorije, tj.
suverenitet moderne države koncentrisan je u nacijama, a suverena država upravlja nad njenom
nacionalnom teritorijom. Suverenitet se počeo mijenjati s kraja 20. početkom 21. stoljeća. Tako da
je suverenitet prebačen na međunarodne institucije, svjetske finansijske institucije,
multinacionalne korporacije, velike nadnacionalne pokrete. Teza Saskie Sasen jeste da je
suverenitet decentralizovan, a teritorija denacionalizovana. Sve u svemu dolazi do početka
odbacivanja suvereniteta kakav je bio poznat do sada, a ekonomska globalizacija je osnovni uzrok
navedene situacije.

TERITORIJALNOST U GLOBALNOJ EKONOMIJI

Ovaj aspekat se odnosi na geografsku disperziju fabrika, usluga, tržišta. Firme više nisu omeđene
nacionalnim granicama. Jedna od mnogih verzija ovog aspekta jeste globalna masovna
proizvodnja, na primjer lični računari IBM-a koji nosi etiketu “Made in USA” iako je više od 70%
njegovih sastavnih dijelova proizvedeno u prekomorskim zemljama; General Motors proizvodi
vozila u 12 ili više zemalja izvan SAD-a). Ovakav princip rada omogućava veću proizvodnju s
manjim troškovima, jeftinom radnom snagom. Druga verzija je zona obrade izvoza, odnosno firme
s dobro plaćenom radnom snagom izvoze poluobrađene proizvode u zemlje sa jeftinom radnom
snagom i na jeftiniji način, s manje plaćenih poreza vrate proizvod u zemlje porijekla. Ovakav
princip rada dovodi do prostorne ekonomije koja prevazilazi upravljanje države. Na ovaj način se
razvijaju slobodne trgovinske zone.

Posljedice globalne ekonomije u pogledu teritorijalnosti i suvereniteta: firme su više

globalizovane, rastu njihove centralne funkcije, a one su disproporcionalno koncentrisane na
nacionalnim teritorijama.

Neminovno je da se globalni procesi odvijaju na nacionalnim teritorijama. Utjecaj ekonomske

globalizacije na nacionalnu teritoriju i državni suverenitet mogao bi biti jedan od oblika
eksteritorijalnosti širih razmjera.

NOVI PRAVNI REŽIMI – AMERIKANIZACIJA

Novi pravni režimi podrazumijevaju oblike zakonskih novina koji su okvir za veliki dio
globalizacije. Ove promjene se često definišu kao “deregulacija”, s tim da ovaj pojam označava
slabljenje značaja države, dok za Sasen je taj process zakonskih promjena dodatna transformacija
suvereniteta. Usljed ekonomske globalizacije, odnosno transnacionalnog djelovanja firmi stvaraju

1
se novi zakonski režimi, te obnavljaju i proširuju neke starije forme, ali sve izvan dometa
nacionalnih država.

Amerikanizacija je očigledna kroz pravo, jer izvjesne pravne prakse SAD-a se prenose na ostatak
svijeta. Američko poslovno pravo postaje dio transnacionalnih ugovora.

Najšire priznat slučaj amerikanizacije ogleda se u velikom utjecaju koji popularna kultura SAD-a
vrši na globalnu kulturu (internet, Dan zahvalnosti, Noć vještica, oblačenje, Donald Trump).

VIRTUELIZACIJA EKONOMSKE DJELATNOSTI

Značaj elektronskog prostora je treća komponenta u novoj geografiji moći. Nove tehnologije su
veliki izazov za državni aparat, ali istovremeno otvaraju mnogobrojne mogućnosti. Na
elektronskom tržištu nove tehnologije omogućavaju jako brze transakcije. Najbolji primjer je
tržište strane valute. Ono što je upitno u svijetu virtuelizacije jeste pitanje kontrole.

PREOBLIKOVANA DRŽAVA

Država je na mnogo načina uključena u novonastajući transnacionalni sistem upravljanja, ali sama
država je podvrgnuta transformaciji. Ključna stvar u novonaslatoj situaciji jeste rastući konsenzus
među država da se pomogne rast i jačanje globalne ekonomije. Kao primjer Saskia navodi krizu u
Meksiku 1994. kada se samom krizom bavio ministar finansija, a ne ministar inostranih poslova,
što je dodatni pokazatelj transformacije države u okviru globalizacije. Sasen tvrdi da država ne
gubi na značaju već da se samo preoblikuje jer svi globalni procesi se odvijaju na nacionalnim
teritorijama. Neki smatraju da nova uloga države doprinosi razvoju neoliberalne koncepcije. Drugi
naglašavaju da učešće države u međunarodnim procesima može doprinijeti jačanju vladavine
prava na globalnom nivou. Bitno je naglasiti da gubljenje suvereniteta, te slobodna trgovina donosi
ograničenja nacionalnoj državi.

Suverenitet i teritorija ostaju ključna svojstva međunarodnog sistema, s tim da se iznova mijenjaju
i djelimično prenose na druge institucionalne kategorije izvan države. Dakle, suverenitet je
decentralizovan, a teritorija denacionalizovana. Institucije na koje je prebačen suverenitet
ograničavaju autonomiju nacionalnih država.

II O EKONOMSKOM DRŽAVLJANSTVU

Državljanstvo, pored suvereniteta i teritorijalnosti predstavlja još jedno obilježje moderne države.
Pojam državljanstvo nije univerzalan jer se ne može primjenjivati na muslimanska društva ili
društva jugoistočne Azije. Ekonomska globalizacija koja je donijela niz specifičnih uslova i
promjena u svijetu dovela je i do transformacije državljanstva. Današnje ekonomsko državljanstvo
ne pripada građanima, već firmama i tržištima, i ono nije sadržano u pojedincu, građaninu, već u
globalnim ekonomskim faktorima.

2
GLOBALNO TRŽIŠTE KAPITALA

Ono omogućava novcu da bez obzira na nacionalno porijeklo i granice, teče svuda, mada neke
zemlje (kao što je Irak) nisu integrisane. Ovakvo tržište vrši utjecaj na ekonomsku politiku država
i na ostatak sistema. Vrhunac tokova prekograničnog kapitala jeste potpuna integracija tržišta, a
očekuje se širenje finansijskog tržišta i dalje. Današnje globalno tržište zahvaljujući informacionim
tehnologijama se odlikuje trenutnim prijenosom, brzinom i međupovezanošću.

GLOBALNA TRŽIŠTA KAPITALA I DRŽAVA

Globalno tržište kapitala mijenja funkcionisanje demokratskih vlada, ono utiče na sposobnost
vlada da vrše regulaciju svojih ekonomija. Ona vladama omogućava da se sve više zadužuju, a
nekima i na duži period. To je samo jedna od inovacija osamdesetih, koja dug transformiše u
različite oblike instrumenata za trgovanje. Finansijska tržišta ne ograničavaju vlade što se tiče
pozajmljivanja, ali ih često iznenade kažnjavajem zbog toga, prisiljavajući ih na kresanje izdataka
(socijalni fondovi). Vlade sa velikim dugovima djelimično su u rukama investitora. Vlade i njihove
centralne banke gube kontrolu nad vlastitom ekonomijom. Ako nacionalni dug postane suviše
velik, samim tim raste cijena zajmova vladama, i snižava se vrijednost nacinalne valute (npr. slučaj
dolara u SAD).

Globalno tržište kapitala je mehanizam za određivanje cijena kapitala i njegovo usmjeravanje ka

najprofitabilnijim prilikama.

III IMIGRACIJA TESTIRA NOVI POREDAK

Ekonomska globalizacija denacionalizuje nacionalne ekonomije; a imigracija ponovo

nacionalizuje politiku. Među državama postoji rastući konsenzus da podrže globalizaciju, a kada
su u pitanju imigranti i izbjeglice istovremeno postoji konsenzus da kontrolišu svoje granice i
ograniče ulazak.

Autorica nastoji ispitati važno pitanje uzajamnog djelovanja ekonomskog denacionalizovanja i

ponovnog političkog nacionalizovanja. Kako država može da se odrekne suvereniteta u nekim
podrjučima, a da ga zadrži u drugim?

U bavljenju imigracijom država se suočava sa međunarodnim režimom ljudskih prava. Tu dolazi

do izražaja napetosti između zaštite ljudskih prava i zaštite državnog suvereniteta. Ova napetost je
posebno oštra u slučaju neprijavljenih migranata, pošto je samo njihovo postojanje znak erozije
suvereniteta. Napetost je prisutna jer država mora kontrolisati ulazak imigranata i istovremeno
štititi stanovništvo na svojoj teritoriji. Pored toga, migranti i izbjeglice dobijaju značajna prava,
što se istovremeno može shvatiti kao obezvređivanje državljanstva kao uslova za pristup pravima.

Kao i u slučaju ekonomske globalizacije, država se i ovdje transformiše, svojim sprovođenjem

režima ljudskih prava.

3
Autorica je u prethodnim poglavljima naglašavala da ekonomska globalizacija dovodi do
denacionalizovanja nacionalne teritorije, a da se suverenitet decentralizira, raspodjeljuje, stoga
Sasen postavlja pitanje na čemu se zasniva uobičajena pretpostavka prema kojoj država ima
ekskluzivnu vlast nad ulaskom nedržavljana? Da li je karakter ove ekskluzivne vlasti isti kao što
je bio prije sadašnje faze globalizacije i uspona ljudskih prava? Upravo je imigracija plodno tlo za
takva istraživačka pitanja, tvrdi Sasen.

Nasuprot velikom dijelu domaće politike, imigracija i sa njom povezane prakse vlade uvijek nose
potencijal da postanu stavka u međunarodnim odnosima. (na primjer prije sadašnjeg konflikta u
Alžiru, tretman Alžiraca u Francuskoj bio je redovna tačka dnevnog reda susreta između Francuske
i Alžira.)

Imigracija stoga ima dvostruko svojstvo, istovremeno je predmet ponovnog nacionalizovanja

političkog diskursa i njegovo sredstvo, ali i predmet vladine politike i prakse.

Analiza autorice se uglavnom svodi na imigracije u visokorazvijenim zemljama prijema. Pojam

migracione politike koristi da označi široko područje raznih nacionalnih politika. Smatra da je
teško napraviti razliku između imigranata i izbjeglica, jer u svim ovim zemljama postoji poseban
tretman za izbjeglice, ali ne i za imigrante.

GRANICA I POJEDINAC KAO REGULATORNI POJMOVI

Imigracione politike se široko razlikuju u visoko razvijenim zemljama. To je možda najbolje

vidljivo na primjeru kriterija za dodjeljivanje državljanstva. Neke zemlje, recimo Njemačka ima
politiku dodjele državljanstva zasnovanu na porijeklu, Francuska na osnovu mjesta rođenja. Neke
zemlje, poput SAD-a i Švedske olakšavaju dobijanje državljanstva, dok Švicarska i Japan recimo
to ne čine. Neke zemlje, kao Njemačka i Francuska imaju politiku povratne migracije koja
uključuje novčane stimulanse, dok druge zemlje poput SAD-a jedva da registruju činjenicu
povratne migracije.

Prema mišljenju autorice, fundamentalni okvir svih imigracionih politika razvijenih zemalja bazira
se na zajedničkom shvatanju nacionalnih granica i država. Njihove imigracione politike se sve više
približavaju, razlike postaju neznatne, tako da se u posljednjih nekoliko godina stvara
transnacionalna imigraciona politika. Ključni elementi ovog okvira su: suverenitet države i
kontrola granica, te shvatanje imigracije kao posljedica emigrantovih individualnih akcija, (zemlja
prijema se uzima kao pasivni factor.)

Što se tiče kontrole nad ulaskom u zemlju, suverenitet države je dobro utvrđen ustavno i putem
ugovornog prava. Haška konvencija iz 1930. potvrdila je pravo države da dodjeljuje državljanstvo.
U Konvenciji o izbjeglicama iz 1952. potvrđeno je da je pravo iseljenja univerzalno pravo, a
zanemareno je pravo na useljenje (kako ne bi došlo do kontradikcije).

4
Status izbjeglica i njihovo pravo da ne budu prisilno vraćeni, ustanovljeni su međunarodnim
pravom, ali odgovarajućeg prava na azil nema, to je diskreciono pravo države prijema. Različite
deklaracije i konvencije o ljudskim pravima primoravaju države da dodjeljuju azil po
humanitarnim osnovama, ali svi oni priznaju apsolutno diskreciono pravo država. Interesantno je
da kontrola granica postoji kada su pitanju imigranti i izbjeglice, a kada je u pitanju protok
kapitala, inforamcija i usluga traži se ukidanje državne kontrole.

Kada je u pitanju pojedinac na kojeg se fokusira sprovođenja zakona imigracione politike, na njega
se odnose dvije stvari. Prvo, da isključivo pojedinac ima odgovornost za imigracioni process. Ipak,
danas se sve više priznaje migracije više vezane za geopolitičke i transnacionalne ekonomske
dinamike. U samoj geografiji migracija postoji obrazac koji pokazuje da glavne zemlje prijema
nastoje dobiti imigrante iz svojih interesnih zona. Druga stvar se veže za režim ljudskih prava, u
kome individua nije predmet kazne, već davanja legitimiteta pravima.

VAN DOMAŠAJA SUVERENITETA: OGRANIČENJA U KREIRANJU DRŽAVNE

POLITIKE

Međunarodni sporazumi i konvencije ograničavaju ulogu države u kontroli imigracije (na primjer
Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica 1990,
Helsinški sporazum 1975).

Već dvije decenije pored vlade, javno mnijenje i javna politička debata itekako utiču na
oblikovanje imigracione politike.

U okviru Evropske Unije (jedinstveno tržište, slobodan protok ljudi, stvaranje zajednice bez
granica) dolazi do ograničavanja suvereniteta države kada je u pitanju imigraciona politika, s
obzirom da su se institucije EU počele uplitati iako nemaju zakonsku nadležnost. Vlade su u
početku pružale otpor ovom uplitanju koje je ranije bilo isključivo nacionalno pitanje, ali
vremenom se to prihvatilo i postalo je neizbježno.

Državna kontrola nad njenim granicama nikada nije apsolutna. Suštinska priroda državne kontrole
nad imigracijom podrazumijeva dvije stvari. Prva se odnosi na nepredviđene posljedice politike,
bilo da je to imigraciona politika kao takva, ili druga politika koja ima utjecaja na imigraciju. Sasen
tvrdi da bi uticaj imigracije trebalo pripisati različitim politikama koje se odnose na prekomorske
aktivnosti, od direktnih stranih investicija do vojne pomoći). Druga se odnosi na argument nultog
izbora – recimo ako vlada spriječi ulazak za jednu kategoriju, broj ulazaka će se povećati u drugoj;
ili ako vlada ima liberalnu politiku davanja azila, javnost se može okrenuti protiv svih koji traže
azil i zatvoriti zemlju), što će reći da je za glavne zemlje useljavanja jednostrana politika
problematična.

Autonomiju države u kontroli migracija umanjuje i niz drugih uslova: međunarodne migracije
velikih razmjera visoko su uslovljene, struktuisane, utkane u složene ekonomske, socijalne i
etničke mreže.

5
VAN DOMAŠAJA POJEDINCA: EKONOMSKA INTERNACIONALIZACIJA I
GEOPOLITIČKE VEZE

Mehanizmi koji povezuju zemlje imigracije sa zemljama emigracije: vojne akcije; ekonomske
veze koje se stvaraju putem internacionalizacije; organizovano regrutovanje radnika, direktno od
strane vlade; putem srodničkih, porodičnih ili etničkih veza.

Ranija kretanja radne snage preko Atlantika bila su uglavnom prisilna, naročito kroz ropstvo, i
uglavnom sa kolonizovanih afričkih i azijskih teritorija.

Tokom 19. st. kao i danas, tokove imigracija je podsticala neka vrsta organizovanog regrutovanja
od strane poslodavaca ili vlade. Masovne imigracije tokom prve decenije 19. st. putem ekonomskih
aktivnosti i ratova su bile jako značajne za razvoj SAD-a. Obnova ovih masovnih imigracija u
SAD 60-tih dogodila se tokom perioda ekspazivne ekonomske i vojne aktivnosti SAD-a u Aziji i
Karipskom basenu. Taj sistem investiranja i proizvodnje koji povezuje ove različite regione, 60-
tih i 70-tih je doveo do otvorenog sistema protoka kapitala, roba, usluga i informacija.

POSLJEDICE PO IMIGRACIONU POLITIKU

U vodećim razvijenim zemljama prijema sve je veći jaz između sadržaja imigracione politike i
stvarnosti imigracija.

Imigracionu politiku i dalje karakteriše njena formalna izolacija od drugih glavnih procesa. Među
državama je prisutna težnja, široki konsenzus, da se stvori ekonomski prostor bez granica, a da se
pojača kontrola kojom bi se imigrantima i izbjeglicama onemogućio prolaz. To je kontradiktorna
situacija, gdje je očigledno da se imigraciona politika mora prilagoditi ubrzanoj ekonomskoj
internacionalizaciji, što se neminovno odnosi na slučaj Evropske Unije.

Postoje strateška mjesta na kojima se jasno vidi da postojanje dva vrlo različita režima za
cirkulaciju kapitala i cirkulaciju imigranata postavlja probleme koji se ne mogu riješiti pomoću
starih pravila igre.

Jedan primjer se odnosi na potrebu stvaranja specijalnih sistema za protok radnika u uslužnom
sektoru unutar GATT-a i NAFTA-e. Posao stručnjaka u uslužnom sektoru je neminovno vezan za
prelazak granica kako bi isporučili usluge i ovaj vid cirkulacije nema veze sa pojmom migracije,
stoga se moraju donijeti posebni propisi.

Drugi slučaj je vidljiv u japanskom imigracionom zakonu koji je usvojen 1990. Zakon je zemlju
otvorio za nekoliko kategorija visoko specijalizovanih stručnjaka sa Zapada (eksperti za
međunarodne finansije, računovodstvo zapadnog stila, zapadnu medicine…). A s druge strane
zemlja je zatvorena, odnosno jedino su moguće ilegalne imigracije za “prostu radnu snagu”.

LJUDSKA PRAVA I DRŽAVNI SUVERENITET

6
Za razumijevanje uticaja imigracija na pitanje suvereniteta i teritorijalnosti jako je bitan
međunarodni režim ljudskih prava.

Ljudska prava, s obzirom da ne ovise o nacionalnosti, mogu se shvatiti kao nešto što potencionalno
osporava državni suverenitet i devalvira državljanstvo. Teritorijalna pripadnost određenoj naciji-
državi prestaje biti jedini osnov za ostvarenje prava. Svi stanovnici, bilo da imaju status građanina
ili ne, mogu zahtjevati svoja ljudska prava. Dakle, ljudska prava se počinju kositi sa principom
državljanstva zasnovanog na naciji i granicama nacije.

Već početkom 20. st. nekoliko pravnih instrumenata je promovisalo ljudska prava i učinilo
pojedinca objektom međunarodnom prava. Ali do razrade i formalizacije ljudskih prava došlo je
tek nakon II svjetskog rata. Sporazumi i konvencije koji danas garantuju ljudska prava izvedeni su
iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koju su UN usvojile 1948. Formulacija ljudskih
prava djelimično je izvedena iz Deklaracije o nezavisnosti, Ustava Sjedinjenih država i Deklaracije
o pravima čovjeka i građanina.

Deklaracija o ljudskim pravima nije međunarodni ugovor i zato nije zakonski obavezujuća, ali
pošto se često citira mnogi smatraju da ima status običajnog međunarodnog prava.

Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima i Međunarodni sporazum o

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ozakonio je mnogo onoga što je Univerzalna
deklaracija zahtjevala. 35 zemalja je ove sporazume ratifikovalo, a neki su tražili da se oni učine
zakonski obaveznim.

U ostale sporazume o ljudskim pravima UN-a spadaju Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju

genocida (1948), Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije (1965) i
Konvencija o političkim pravima žena (1981). Ovi dokumenti obavezuju samo zemlje koji su ih
ratifikovali, mada su neki instrumenti poprimili karakter međunarodnog običajnog prava i
obavezujući je za sve države.

Postoje i brojne regionalne konvencije. Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (1950)

ustanovile su članice Savjeta Evrope kako bi se ostvarili ciljevi Univerzalne deklaracije.

Interamerički sistem za zaštitu ljudskih prava se zasniva na dva različita zakonska dokumenta:
Povelja organizacije američkih država i Američka konvencija o ljudskim pravima (usvojene 1969.,
stupile na snagu 1978.).

Ranije je država bila ta koja UN-u ili važnim regionalnim organima podnosi tužbe o kršenju
ljudskih prava. Ali poslije 70-tih pojavilo se više instrumenata za zaštitu i češće su se koristili,
brojni aktivisti za ljudska prava su dobili i podršku vodećih političara, a onda i veća integracija
medijskih komunikacija širom svijeta koja olakšava trenutno izvještavanje o kršenjima ljudskih
prava, doprinijelo je da pojedinci i nevladini faktori podnose vladama peticije. To je bilo vrlo
očigledno u Evropi, dok u SAD-u pravni poredak je počeo dobijati veći utjecaj 80-tih.

7
S obzirom da brojni dokumenti naglasak stavljaju na osobe, a ne građane koji se vezuju za nacije
i državne granice, moguća su tumačenja u slučajevima neprijavljenih imigranata koja ne bi
dolazila u obzir kada bi naglasak bio na građanima. Nagli porast neprijavljenih imigranata i osjećaj
da je država postala nesposobna da kontroliše tok različitih kategorija imigranata, dovela je do
toga da se sudovi uključe u cijelu situaciju. Nekoliko sudskih slučajeva pokazuju kako
neprijavljena imigracija stvara zakonske praznine koje se sve više popunjavaju pozivanjem na
sporazum o ljudskim pravima.

Jedan od možda najvažnijih dokumenata kojim se traži zaštita prava migranata je Međunarodna
konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica (1990, usvojila
Generalna skupština UN-a). Ona, također, sadrži široko područje eksplicitne zaštite ljudskih prava
za neprijavljene migrante i članove njihovih porodica.

IMIGRACIJA, LJUDSKA PRAVA I DRŽAVNI SUVERENITET

Postoje male razlike između zahtjeva koje mogu da postavljaju građani i imigranti, stoga imigranti
nisu stimulisani da traže državljanstvo.

Na primjer, kada su u pitanju socijalne usluge u SAD-u i Zapadnoj Evropi status građanina je od
malog značaja. Ono što je važno jeste prebivalište i legalni status stranca. Većina ovih zemalja će
isplaćivati penzije i kada korisnici ne žive tamo. Neke zemlje poput Švedske i Holandije dodjeljuju
pravo glasa na lokalnim izborima. Imigranti iz EU imaju pravo glasa na evropskim parlamentarnim
izborima. Strancima se garantuju puna građanska prava, bilo ustavom, bilo statutom.

Neke od ovih zahtjeva mogu postavljati čak i neprijavljeni imigranti.

Dakle, na neprijavljene strance se prenose značajne povlastice državljanstva što podriva staro
poimanje suvereniteta.

Gubljenje statusa između građanina i stranca obezvređuje i instituciju državljanstva i to

obezvređivanje može doprinijeti porastu značaja međunarodnih kodeksa ljudskih prava.

Zbog međunarodnog poretka ljudskih prava dolazi do principa da je država odgovorna za sve svoje
stanovnike, a ne samo one koji su nacionalno vezani za nju.

Međunarodno pravo i dalje štiti državni suverenitet, i ona je i dalje njegov glavni objekat, ali država
više nije jedini subjekat međunarodnog prava, tu se pojavljuje pojedinac kao dodatni factor.

Država postaje institucionalni aparat transnacionalnog poretka zasnovanog na ljudskim pravima.

Pod uticajem različitih dokumenata o ljudskim pravima dolazi do reorganizovanja suvereniteta

države. On se proširuje i djelimično prenosi na nevladine entitete ili kvazivladine entitete.

8
Ovi razvoji smanjuju autonomiju države u kreiranju imigracione politike i umnožavaju sektore
unutar države koji se bave i utvrđuju imigracionu politiku, što može dovesti do sukoba unutar
države.

Sve veća ekonomska globalizacija i uspon međunarodnog režima ljudskih prava preoblikuje danas
stare hijerarhije moći i uticaja unutar države.

JONATHAN FRIEDMAN

UVOD U ZBORNIK

-nasilje na lokalnom i globalnom nivou

-radi globalizacije javlja se i fragmentacija koja jača nasilje

-posljedice globalizacije: velika akumulacija kapitala, promjene političke moći u svijetu, velike
dislokacije populacije u svijetu (migracije)…

GLOBALIZACIJA, DEZINTEGRACIJA (otvorenost globalizacije), REORGANIZACIJA

(zatvorenost globalizacije), TRANSFORMACIJA NASILJA

-akumulacija kapitala je geografski decentralizirana od 70-tih godina prošlog stoljeća, capital se

neravnomjerno rasporeređuje kroz sve kutke svijeta, najviše su profitirali Istočna Azija, Indija,
Brazil, Čile, Meksiko dok su južne zemlje trećeg svijeta i dalje ostale jako siromašne i
nerazvijene

-evropski kapitalizam se nije razvio iz feudalizma, nego je proizvod promjene akumulacije

kapitala iz jedne regije u drugu, Evropa je najviše bila ovisna o arapskim zemljama (put svile,
začina)

-jačanje Mediterana (Španije, Italije, Portugala) putem diplomacije i ekonomije nauštrub

Bliskog Istoka tako se razvio oblik kapitala kakav danas poznajemo

-doba velike redistribucije, decentralizacije kapitala je bila između 70-90-tih, capital se seli sa
Zapada na Istok što je pogodovalo Japanu, azijskim tigrovima

-taj period je obilježilo formiranje ekonomija Pacifičkog ruba ?? i predstavlja redistribuciju

ekonomske moći čitavog svijeta

-ova faza se poklapa sa rastom ideje o globalizmu i institucionalizaciji te ideje na Zapadu, što se
vršilo selektivno, zavisno koja područja je Zapad smatrao važnim

-taj period, od 80-tih, je obilježila i ogromna ekspanzija finansijskog tržišta

-valovi migracija: 1. val-19. st. u Ameriku, 2.val-unutar Evrope, (3.val-sadašnja izbjeglička

kriza)

9
-svijet transnacionalnog kapitala je dio globalizacijskog procesa

-globalizacija ne zahtjeva formiranje jedne svjetske nacije, ujedinjenje naroda, već samo
svjetskog tržišta, Slobodan protok kapitala

PARAMETRI GLOBALIZACIJE: HORIZONTALNA POLARIZACIJA

-opadanje hegemonije naprednih industrijskih centara (Amerike, Engleske is l.) je dovelo do

procesa polarizacije i on se odnosi na povećanje korijenskih vrsta identiteta, bilo regionalni,
lokalni, etnički ili nacionalni

-pad hegemonije je pad ujedinjujućih sila mehanizama identifikacije (recimo, sada oni koji su
bili omraženi u naciji, mogu da se samouspostave); ta polarizacija dovodi do formiranja manjih
skupina, ljudi se okupljaju u grupe bilo etničke, religiozne, bilo seksualne jer je nastao vakum
bez sigurne budućnosti (BiH u Jugoslaviji)

-migranti sui dalje fenomen ovog destabiliziranog svijeta, ali više ne dolaze u razvijene zemlje,
već se nastoje koristiti socijalnom pomoći i ne žele više raditi

-ideološka inverzija je važan aspekat razumijevanja sadašnje situacije: ranije u 20. st. imigranti
su dolazili da postanu dio nove države, dok je danas više izražena dijasporizacija (Turci u
Njemačkoj)

PARAMETRI GLOBALIZACIJE: VERTIKALNA POLARIZACIJA

-odnosi se na stvaranje novih elita koje dolaze iz procesa globalizacije, a s druge strane se
stvaraju nove potklase koje sebi mogu priuštiti minimum i uvijek su u dugovima

KOZMOPOLITSKI DISKURS I IDEOLOŠKA HEGEMONIJA

-formiranjem novih globalizacijskih elita povećava se hegemonija slavljenja globalizacije, oni

imaju hibridnu svijest, mogu sebi priuštiti da su građani svijeta

-kozmopolitizam na taj način implicira kapacitet da se pojedinac udalji od mjesta s kojeg dolazi i
da zauzme više pozicija u svijetu

-kulturne razlike se konzumiraju u formi kulturnih proizvoda, od kuhinje do umjetnosti

PARADOKSI GLOBALIZACIJE

-globalizacija je u ovom tekstu skraćenica za kompleksan process dvojne polarizacije, kulturne

fragmentacije i formacije transnacionalnih mreža: ekonomskih, socijalnih i kulturnih

GLOBALNI PROCESI I STRUKTUIRANJE NASILJA

-poslije Hladnog rata sa svim ovim globalizacijskim promjenama je došlo do novih sukoba

10
-široke ideološke borbe (političko nasilje iz prošlosti) se zamjenjuje lokalnim identitetskim
borbama (nema velikih ratova)

TRANSNACIONALIZAM I NASILJE

-nasilje se svodi na ponovno uspostavljanje čistoće nečega što je prije bilo prepoznatljiva
kategorija, a danas je pomiješana sa globalizacijom, nasilje se vrši radi očuvanja identiteta

-dvije vrste nasilja: 1. teritorijalni haos (zbog pogrešnih ljudi na prostoru), 2. genealoški ili
etnički haos (etničko čišćenje se vrši radi teritorija, a ne zarad ljudi – genocid)

-karakteristike ovakvog nasilja: nasilje je usmjereno prema drugom koji je u konfliktu sa tobom,
teritorijalno nasilje se svodi na kontrolu nad teritorijom i na kontrolu nad identitetom ljudi koji tu
žive, granice postaju neka zona ambivalencije, one su zone kontakta i konflikta

NASILJE I STRUKTURA

-nasilje se generira kroz procese dvostruke polarizacije

-postoji nasilje fragmentacije i nasilje diferencijalnih identiteta (to su nasilje za ekonomske

resurse i životni prostor)

-unutar nacionalnih država dolazi do odvajanja elita od naroda kroz kozmopolitizaciju elita i opet
lokalizaciju naroda (elite postaju veće kozmopolite, a narod sve više vezan za svoje tlo)

-elite koje su se već odavno identificirale sa kozmopolitizmom, kao sakupljači kulturnih

raznolikosti, šampioni globalizacije i demokratije, njihova nesigurnost koja proizilazi iz njihove
novostvorene pozicije dovela ih je u virtuelni rat protiv svih formi autentičnog nacionalizma,
imaju strah od kontakta sa svojom nacionalnom prošlošću, da se ne zaraze time

11