BALKANDOWNLOAD

1
BALKANDOWNLOAD

ANDRÉ ACIMAN

Preveo s engleskoga
Mate Maras

2
BALKANDOWNLOAD

Za Albia,
Alma da mi vida

3
BALKANDOWNLOAD

PRVI DIO

Ako ne poslije, kada?

4
 BALKANDOWNLOAD

»POSLIJE!« Ta riječ, taj glas, to držanje.

Nikada prije nikoga nisam čuo da je na rastanku uporabio riječ »poslije«.
Zvučalo je grubo, otresito i bespogovorno, izgovoreno s prikrivenom
ravnodušnošću ljudi kojima možda nije stalo da vas ponovno vide ili čuju.
To je prvo čega se sjetim u vezi s njim, a čujem to i danas: Poslije!
Zaklopim oči, kažem tu riječ, i nađem se opet u Italiji, nakon toliko
godina, hodam drvoredom uz cestu, promatram njega kako izlazi iz taksija:
lepršava plava košulja, razdrljen ovratnik, sunčane naočale, slamnati šešir,
posvuda koža. Odjednom mi steže ruku, pružajući mi svoj ruksak, vadeći kofer
iz prtljažnika, pitajući je li moj otac kod kuće.
Možda je to počelo točno ondje i tada: košulja, zavrnuti rukavi, njegove
zaobljene pete koje klize naprijed-natrag u pohabanim espadrilama, željne
istražiti vrelu šljunčanu stazu koja vodi do naše kuće, dok svaki korak već pita:
Kako se ide do plaže?
Kućni gost ovoga ljeta. Još jedan gnjavator.
Zatim, gotovo bez razmišljanja, i već okrenut leđima prema taksiju, on
maše nadlanicom slobodne ruke i izgovara nehajno »Poslije!« drugom putniku
u autu koji je vjerojatno platio pola vožnje od kolodvora. Bez dodana imena,
bez šale da se izgladi nelagodan rastanak, ništa. Njegovo otpuštanje u jednoj
riječi: žustro, drsko, bezobzirno — izaberite sami, njemu je bilo svejedno.
Vidjet ćeš, pomislio sam, tako će se i s nama oprostiti kada dođe vrijeme.
Oporim, nemarnim Poslije?
U međuvremenu morat ćemo ga podnositi šest dugačkih tjedana.
Bio sam potpuno ustrašen. Nepristupačan tip.
A možda bi mi se s vremenom mogao svidjeti. Od okrugle brade do
okrugle pete. Zatim, u roku od nekoliko dana, naučit ću kako ga zamrziti. Toga

5
 BALKANDOWNLOAD
istoga muškarca čija je fotografija na prijavnici, nekoliko mjeseci prije, iskočila
s obećanjima trenutačne privlačnosti.

Primanje ljetnih gostiju bio je način na koji su moji roditelji pomagali mladim
znanstvenicima srediti svoje rukopise prije objavljivanja. Šest tjedana svakoga
ljeta morao sam isprazniti svoju sobu i preseliti se jedna vrata dalje niz hodnik
u mnogo manju sobu koja je nekada pripadala mojem djedu. Tijekom zimskih
mjeseci, kad smo stanovali u gradu, ona je privremeno postajala ostava za alat,
spremište i ropotarnica gdje se govorkalo da djed, moj imenjak, i dalje škriplje
zubima u vječnom snu. Ljetni gosti nisu trebali ništa platiti, dobivali su na
raspolaganje čitavu kuću i mogli su zapravo činiti što ih je bilo volja, uz uvjet
da provedu sat-dva na dan pomažući mojem ocu oko prepiske i sređivanja
papira. Postajali su dijelom obitelji, i nakon petnaestak godina takva postupanja
mi smo se naviknuli na pljusak razglednica i paketa s darovima ne samo oko
Božića nego tijekom cijele godine od ljudi koji su već bili potpuno odani našoj
obitelji pa bi skretali s puta kada su boravili u Europi da sa svojom obitelji
skoknu na dan-dva do B. i nostalgično obiđu svoje nekadašnje boravište.
Za obrocima često su bila još dva-tri druga gosta, ponekad susjedi ili
rođaci, ponekad kolege, odvjetnici, liječnici, bogati i slavni ljudi koji bi na putu
prema svojim ljetnikovcima svratili posjetiti mojega oca. Ponekad bismo
blagovaonicu otvorili slučajnim turistima koji su čuli za staru vilu i jednostavno
htjeli doći i baciti pogled, i bili su potpuno ushićeni kada bismo ih pozvali da
pojedu s nama i da nam pričaju o sebi, dok je Mafalda, doznavši to u posljednji
čas, servirala uobičajeno jelo. Otac, koji je inače bio suzdržan i povučen, ništa
nije volio više nego kada bi neki mladi talentirani stručnjak u nekom području
održavao razgovor koji se vodio na nekoliko jezika dok nas vrelo ljetno sunce,
nakon nekoliko čaša rosatella, ne bi otpratilo u neizbježnu poslijepodnevnu
obamrlost. Mi smo to nazivali podnevnim mrcvarenjem — što je nakon nekog
vremena prihvaćala većina naših ljetnih gostiju.

Možda je sve počelo uskoro nakon njegova dolaska, za jednoga od onih

jednoličnih objeda kad je sjedio do mene i kad mi je napokon sinulo da je —
usprkos blagoj preplanulosti koju je stekao tijekom kratka boravka na Siciliji
ranije toga ljeta — koža na dlanovima njegovih ruku iste boje kao blijeda,
mekana koža njegovih tabana, i njegova vrata, i donje strane njegovih
podlaktica, koja zapravo nije bila mnogo izložena suncu. Bila je gotovo

6
 BALKANDOWNLOAD
svijetloružičasta, sjajna i glatka kao trbuh nekoga gmaza. Intimna, čedna,
nježna, kao rumenilo na licu atletičara ili bljesak zore u olujnoj noći. To mi je
govorilo štošta o njemu što nikada nisam ni pomislio upitati ga.
A možda je počelo tijekom onih beskrajnih sati poslije ručka kada se
svatko smucao naokolo u kupaćem kostimu, po kući i izvan nje, izležavajući se
posvuda, ubijajući vrijeme dok ne bi netko naposljetku predložio da se
spustimo do hridi i zaplivamo.
Bliski i dalji rođaci, susjedi, prijatelji, prijatelji prijatelja, kolege, ili bilo
tko od onih kojima bi bilo stalo pokucati na naša vanjska vrata i upitati mogu
li se poslužiti našim teniskim igralištem — svi su bili dobrodošli da ljenčare i
plivaju i jedu, i da se posluže kućom za goste ako bi ostali dovoljno dugo.

Ili je to možda počelo na plaži. Ili na teniskom igralištu. Ili za naše prve šetnje
prvoga dana njegova boravka, kad se od mene zatražilo da mu pokažem kuću i
okolinu te sam ga — dok su se događaji nizali jedan za drugim — uspio kroz
vrlo staru kapiju od kovana željeza odvesti sve do beskrajne prazne parcele u
zaleđu prema napuštenoj željezničkoj pruzi koja je nekada povezivala B. i N.
»Je li tu negdje napuštena kolodvorska zgrada?« upitao je, gledajući kroz drveće
pod žarkim suncem, vjerojatno pokušavajući postaviti pravo pitanje vlasnikovu
sinu. »Ne, kolodvorska zgrada nije nikada postojala. Vlak se jednostavno
zaustavljao kada biste zatražili.« Njega je zanimao vlak; činilo mu se da su
tračnice tako uske. Bio je to vlak s dva vagona i nosio je kraljevske oznake,
objasnio sam mu. U njemu sada žive Cigani. Tu žive od vremena kad je moja
majka ljetovala ovdje kao djevojka. Cigani su odvukli dalje u unutrašnjost dva
vagona koja su bila skrenuta s kolosijeka. Želi li ih vidjeti? »Poslije. Možda.«
Pristojna ravnodušnost, kao da je uočio moju neumjesnu gorljivost da
sudjelujem u razgovoru pa me je bez pardona odbio.
Ali zapeklo me to.
Umjesto toga rekao je da želi otvoriti račun u nekoj banci u B.-u, zatim
posjetiti svoju talijansku prevoditeljicu s kojom je talijanski nakladnik sklopio
ugovor za njegovu knjigu.
Odlučio sam da tamo odemo biciklima.
Na kotačima razgovor nije bio ništa bolji nego na nogama. Usput smo se
zaustavili popiti nešto. Bar-tabaccheria bio je potpuno mračan i prazan.
Vlasnik je jakom otopinom amonijaka brisao pod. Izašli smo iz bara čim smo

7
 BALKANDOWNLOAD
mogli. Samotan kos sjedio je na sredozemnom boru i otpjevao nekoliko nota
koje je smjesta zagušilo glasanje cvrčaka.
Potegnuo sam dugačak gutljaj iz velike boce mineralne vode, pružio je
njemu, zatim opet iz nje pio. Izlio sam malo vode na dlan i obrisao lice te
mokrim prstima prošao kroz kosu. Voda nije bila dovoljno hladna, nije se
dovoljno pjenila, ostavila je za sobom neutažen okus žeđi.
Što čovjek ovdje radi?
Ništa. Čeka da prođe ljeto.
Što onda čovjek radi zimi?
Nasmiješio sam se zbog odgovora koji sam mu htio dati. On je shvatio bit
i rekao: »Nemoj mi reći da čeka dolazak ljeta. Točno?«
Bilo mi je drago što je pročitao moje misli. Brže će prihvatiti podnevne
muke nego oni prije njega.
»Zapravo, po zimi ovo mjesto postaje vrlo sivo i mračno. Dolazimo za
Božić. Inače je to grad duhova.«
»A što drugo radite ovdje o Božiću osim što pečete kestenje i pijete liker
od jaja?«
Peckao me. Ponudio sam mu isti smiješak kao prije. Razumio je, ništa
nije rekao, nasmijali smo se.
Pitao me što radim. Igram tenis. Plivam. Izlazim po noći. Trčim.
Transkribiram note. Čitam.
Rekao je da i on trči. Rano ujutro. Gdje se ovdje trči? Duž šetališta,
uglavnom. Mogu mu pokazati ako želi.
Dobio sam udarac u glavu upravo kad mi se počinjao sviđati. »Poslije,
možda.«
Čitanje sam bio stavio na posljednje mjesto u popisu misleći da će, s
obzirom na nadmeno i drsko držanje koje je do tada pokazao, čitanje biti
posljednje i na njegovu popisu. Nekoliko sati poslije toga, kad sam doznao da
je upravo završio knjiga o Heraklitu i da »čitanje« vjerojatno nije beznačajan
dio njegova života, shvatio sam da moram pametno promijeniti držanje i dati
mu na znanje da su moji stvarni interesi bliski njegovima. Međutim, nije me
uznemirilo manevriranje koje je bilo potrebno da se iskupim. Bile su to nemile
zle slutnje s kojima mi je napokon puklo pred očima, kako tada tako i za našega
usputnog razgovora kraj željezničkih tračnica, da sam ja njega sve vrijeme — a

8
 BALKANDOWNLOAD
da na to nisam ni pomislio, čak ni priznao u sebi — već pokušavao pridobiti i
da u tome nisam uspijevao.
Kad sam ponudio — jer ta se ideja sviđala svim posjetiteljima — da ga
odvedem do Svetoga Jakova i popnem se s njim na sam vrh zvonika koji smo
nazivali Da-umreš-od-ljepote, morao sam biti pametniji, a ne samo stajati
ondje bez odstupnice. Mislio sam da bih ga pridobio jednostavno tako da ga
odvedem gore i pustim ga da baci pogled na grad, more, vječnost. Ali ne.
Poslije!

No možda je to počelo mnogo kasnije nego što mislim, a da uopće ništa nisam
primjećivao. Vidiš nekoga, ali zapravo ga ne vidiš, pri ruci je. Ili ga primjećuješ,
ali ništa se ne događa, ništa ne »zazvoni«, i prije nego što postaneš svjestan
nečije nazočnosti ili nečega što te muči, šest ponuđenih tjedana već je gotovo
minulo, a on je ili već otišao ili se sprema otputovati, pa se u biti mučiš da se s
nečim pomiriš, s nečim što se, tebi nepoznato, kuhalo pred tvojim nosom i
nosilo sve simptome onoga što silom moraš nazvati željom. Kako to nisam
mogao prepoznati, pitaš se. Prepoznam želju kad je vidim — a ipak, ovoga puta,
potpuno mi je promaknula. Tražio sam neizravne osmijehe koji bi iznenada
osvijetlili njegovo lice svaki put kad bi mi pročitao misli, a sve što sam stvarno
želio bila je koža, samo koža.
Treće njegove večeri, dok smo jeli, osjetio sam da zuri u mene kad sam
objašnjavao Haydnovo djelo Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu koje
sam transkribirao za gitaru. Toga sam ljeta navršio sedamnaest godina, i kako
sam bio najmlađi za stolom te najmanje očekivao da će me drugi slušati,
naviknuo sam se prokrijumčariti što više informacija u najmanjem mogućem
broju riječi. Govorio sam brzo, i to je kod ljudi stvaralo dojam da sam uvijek
zbunjen i da prigušujem riječi. Kad sam završio objašnjenje kako transkribiram,
postao sam svjestan prodornoga pogleda koji mi je dolazio slijeva; to me je
obradovalo i polaskalo mi; njega to očito zanima — sviđam mu se. Znači, nije
bilo tako teško. Ali kad sam se napokon okrenuo prema njemu, susreo sam se
sa hladnim i ledenim zurenjem — s nečim odjednom neprijateljskim i
staklastim što je graničilo s okrutnošću.
To me potpuno uništilo. Što sam učinio da to zaslužim? Želio sam da opet
bude sa mnom ljubazan, da se sa mnom smije kao što je učinio prije nekoliko
dana kraj napuštenih željezničkih tračnica, ili kada sam mu istoga
poslijepodneva objašnjavao da je B. jedini grad u Italiji gdje corriera, lokalna

9
 BALKANDOWNLOAD
autobusna linija, projuri s Kristom i nikada se ne zaustavi. On se smjesta
nasmijao i prepoznao prikrivenu aluziju na knjigu Carla Levija. Sviđalo mi se
kako su naizgled naši umovi paralelno putovali, kako smo istoga časa
zaključivali s kojim se riječima drugi poigrava ali ih u posljednjem trenutku
zadrži za se.
On će biti težak susjed. Bolje je izbjegavati ga, mislio sam. Kad se samo
sjetim da sam zamalo pao na kožu njegovih ruku, njegovih prsiju, njegovih
stopala koja nikada nisu dodirnula grubu površinu otkad postoje — na njegove
oči koje, kada na vas padne njihov drukčiji, blaži pogled, postanu slične Čudu
Uskrsnuća. Nikada ne možete dovoljno dugo zuriti, ali morate zuriti da biste
istražili zašto to ne možete.
Po svoj prilici prostrijelio sam ga sličnim opakim pogledom.
Na dva dana naši su se razgovori iznenada prekinuli.
Na dugačkom balkonu koji su dijelile naše sobe potpuno smo se
izbjegavali: samo površno zdravo, dobro jutro, lijepo vrijeme, plitko brbljanje.
Zatim se sve obnovilo, bez objašnjenja.
Želim li jutros na trčanje? Ne, uistinu ne. Dobro, idemo onda plivati.
Danas muka, vrebanje, uzbuđenje zbog nekoga novoga, obećanje
tolikoga blaženstva gotovo na dodir prsta, petljanje s ljudima koje bih mogao
krivo iščitati, a ne želim ih izgubiti i moram unaprijed naslućivati na svakoj
okuci, očajne lukavštine prema svakomu koga želim i čeznem da on mene želi,
zastori koje vješam kao da između mene i svijeta ne postoji jedan nego slojevi
kliznih vrata od rižina papira, poriv da zagonetam i odgonetam ono što nikada
zapravo nije bilo šifrirano — sve to počelo je onoga ljeta kada je Oliver došao
u našu kuću. Te su se stvari utisnule u svaku pjesmu koja je bila popularna toga
ljeta, u svaki roman koji sam pročitao za njegova boravka i poslije, u sve od
mirisa ružmarina za vrelih dana do mahnita glasanja cvrčaka poslijepodne —
mirisi i zvuci s kojima sam odrastao i poznavao ih redovito svake godine, ali
koji su se iznenada okomili na me i zauvijek postigli drukčiji oblik obojen
događajima toga ljeta.

Ili je to možda počelo poslije njegova prvog tjedna, kad sam bio radostan što
me se sjeća tko sam, što me nije zaboravio, pa da prema tome mogu sebi
dopustiti luksuz da se prolazeći kraj njega na putu u vrt ne moram praviti kao
da nisam svjestan njega. Prvoga jutra trčali smo rano — sve do B.-a i natrag.

10
 BALKANDOWNLOAD
Rano sljedećega jutra išli smo plivati. Zatim, dan poslije toga, opet smo trčali.
Volio sam trčati uz kombi koji je razvozio mlijeko dok je još bio daleko od
završetka obilazaka, ili pokraj lokalnog dućana i pekarnice dok su se upravo
spremali za posao, volio sam trčati duž obale i šetališta kad ondje još nije bilo
žive duše i naša je kuća sličila na daleku fatamorganu. Volio sam kada su nam
stopala bila naporedo, lijevo s lijevim, i spuštala se na tlo u isto vrijeme,
ostavljajući tragove stopa na plaži kamo sam se želio vratiti i, kriomice, stavljati
svoje stopalo ondje gdje je njegovo ostavilo trag.
To izmjenjivanje trčanja i plivanja bilo je jednostavno njegova »navika«
za vrijeme postdiplomskoga studija. Je li trčao subotom? našalio sam se. Uvijek
je vježbao, i kad je bio bolestan; vježbao je u krevetu ako je morao. Čak ako bi
prethodne noći spavao s nekim novim, rekao je, iskrao bi se rano ujutro i otišao
trčati. Nije vježbao jedino kada su ga operirali. Kada sam ga upitao zbog čega,
dobio sam odgovor — premda sam bio sebi obećao da ga nikada neću na nj
potaknuti — koji me pogodio kao klaun na oprugu koji iskače iz kutije uz
zloslutan smijeh. »Poslije.«
Možda je bio ostao bez daha pa nije želio previše govoriti, ili se samo htio
usredotočiti na plivanje ili trčanje. Ili je to bio njegov način da me potakne na
to isto — potpuno bezazleno.
Ali bilo je nečega odjednom ledena i odbojna u iznenadnom udaljavanju
koje se između nas uvlačilo u najneočekivanijim trenutcima. Bilo je gotovo kao
da je to namjerno činio; labavio je našu vezu, labavio je, a onda bi naglo odbacio
svaku sličnost s prijateljstvom.
Hladni pogled stalno se vraćao. Jednoga dana, dok sam vježbao na gitari
za onim što je postalo »mojim stolom« na kraju vrta uz bazen, a on ležao u
blizini na travi, smjesta sam prepoznao taj pogled. Buljio je u mene dok sam
bio usredotočen na vrat gitare, a kada sam iznenada podignuo glavu da vidim
sviđa li mu se to što sviram, zatekao sam oštar, okrutan pogled poput blistava
mača koji se trenutačno povukao kad ga je njegova žrtva uočila. On mi se blago
nasmiješio kao da je htio reći: Nema smisla sada to skrivati.
Kloni ga se.
Morao je primijetiti da sam bio potresen pa mi je, trseći se da to popravi,
počeo postavljati pitanja o gitari. Bio sam previše na oprezu da bih mu iskreno
odgovorio. U međuvremenu, vidjevši da se mučim s odgovorima, posumnjao je
da mu zamjeram više nego što pokazujem. »Ne gnjavi se s objašnjenjima. Samo
nastavi svirati.« Ali mislio sam da ti je to mrsko. Mrsko? Odakle ti uopće ta

11
 BALKANDOWNLOAD
ideja? Prepirali smo se bez kraja i konca. »Samo sviraj, hoćeš li?« »Istu stvar?«
»Istu stvar.«
Ustao sam i pošao u dnevnu sobu, ostavivši otvoren velik francuski
prozor da bi me mogao čuti kako to sviram na klaviru. Slijedio me je do pola
puta, naslonio se na drveni prozorski okvir i neko vrijeme slušao.
»Nešto si promijenio. Nije isto. Što si s tim učinio?«
»Samo sam svirao kako bi to Liszt svirao da je na to naletio.«
»Samo ponovno odsviraj, molim te!«
Volio sam način kako je glumio očajanje. Tako sam opet počeo svirati
istu stvar.
Nakon nekog vremena: »Ne mogu vjerovati da si to opet promijenio.«
»Pa, ne previše. To je samo način kako bi Busoni svirao da je izmijenio
Lisztovu verziju.«
»Možeš li samo svirati Bacha onako kako ga je Bach napisao?«
»Ali Bach nikada nije pisao za gitaru. Možda to nije napisao ni za
klavičembalo. Zapravo, nismo čak sigurni da je to uopće Bachovo.«
»Zaboravi da sam pitao.«
»Dobro, dobro. Nema potrebe toliko se uzbuđivati«, rekao sam. Došao je
moj red da hinim pristanak preko volje. »Ovo je Bach kojega sam transkribirao
bez Busonija i Liszta. To je vrlo mladi Bach i posvećen je njegovu bratu.«
Znao sam točno koja ga je fraza u skladbi morala dirnuti prvi put, i svaki
put kada sam je odsvirao, slao sam je njemu kao dar, jer je uistinu bila
posvećena njemu, kao zalog nečega lijepoga u meni što ne bi zahtijevalo genija
da shvati i što me je poticalo da ubacim produljenu kadencu. Samo za njega.
Bilo je to — i on je znakove sigurno prepoznao mnogo prije mene —
međusobno udvaranje.

Te sam večeri poslije upisao u svoj dnevnik: Pretjerao sam kada sam rekao da
mislim kako mrziš skladbu. Ovo sam htio reći: Mislio sam da mrziš mene.
Nadao sam se da ćeš me uvjeriti u suprotno — i učinio si to, za neko vrijeme.
Zašto u to neću vjerovati sutra ujutro?
Dakle on je također i takav, rekao sam sebi kad sam vidio kako se iz leđa
prebacio na sunce.

12
 BALKANDOWNLOAD
Mogao sam ga isto tako upitati: Prebacujem li se ja naprijed-natrag točno
na isti način?
P. S. Mi nismo napisani za samo jedan instrument; ja nisam, a nisi ni ti.
Bio sam savršeno spreman proglasiti ga teškim i nepristupačnim, te da
ništa više nemam s njim. Dvije riječi s njegove strane, i vidio sam kako se moja
nadurena apatija mijenja u odluku: svirat ću za tebe što god hoćeš dok ne
zatražiš da prestanem, dok ne bude vrijeme za ručak, dok se koža na mojim
prstima ne oguli sloj po sloj, jer volim nešto činiti za tebe, i činit ću bilo što za
tebe, samo reci. Svidio si mi se od prvoga dana, i čak kada budeš uzvraćao
ledom za moje ponavljane ponude prijateljstva, ja nikada neću zaboraviti ovaj
razgovor što se vodio između nas, i da postoje laki načini da se vrati ljeto u
snježnu oluju.
U tom obećanju zaboravio sam zabilježiti da led i apatija časovito
opozivaju sva primirja i izjave potpisane pod sunčanijim trenutcima.
Zatim je došlo ono srpanjsko nedjeljno poslijepodne kad se naša kuća
iznenada ispraznila, i mi smo jedini bili ondje, i moju je utrobu proždirala vatra
— jer »vatra« je bila prva i najlakša riječ koja mi je došla kasnije te večeri da
dade tomu smisao u mojem dnevniku. Čekao sam i čekao u svojoj sobi, sputan
na krevetu, u ekstatičnom stanju užasa i iščekivanja. Nije to bila vatra strasti,
ni vatra koja pustoši, nego nešto što paralizira, kao vatra kasetnih bomba koja
upija kisik i ostavlja vas da sopćete jer ste dobili udarac u trbuh i nekakav
vakuum vam je potrgao svako živuće plućno tkivo i osušilo vam usta, i želite
da nitko ne govori, jer vi ne možete ništa reći, i molite se da nitko od vas ne
zatraži da se pomaknete, jer vaše je srce začepljeno i kuca tako brzo i prije će
ispljunuti krhotine stakla nego dopustiti ičemu drugom da proteče kroz
njegove sužene klijetke. Vatra kao strah, kao panika, kao pomisao: još jedna
minuta ovoga i ja ću umrijeti ako on ne pokuca na moja vrata, ali više bih volio
da nikada ne pokuca nego da pokuca sada. Bio sam naučio ostavljati pritvorene
francuske prozore, i ležao bih na krevetu samo u kupaćim gaćicama, dok bi mi
cijelo tijelo bilo u vatri. U vatri koja kao da preklinje: Molim te, molim te, reci
mi da griješim, reci mi da sam sve to umislio, jer to nipošto ne može vrijediti
za tebe, a ako vrijedi i za tebe, onda si ti najokrutniji čovjek na svijetu. Toga
poslijepodneva on je napokon ušao u moju sobu bez kucanja, kao da su ga
prizvale moje molitve, i upitao zašto nisam s drugima na plaži, a sve što sam
mogao smisliti, iako se nisam mogao prisiliti da to i kažem, bilo je: Da budem
s tobom. Da budem s tobom, Olivere. S kupaćim gaćicama ili bez njih. Da

13
 BALKANDOWNLOAD
budem s tobom na mojem krevetu. U tvojem krevetu. Koji je moj krevet drugih
mjeseci u godini. Čini sa mnom što hoćeš. Uzmi me. Samo upitaj želim li ja to
i vidi odgovor koji ćeš dobiti, samo mi ne dopusti da kažem ne. I reci mi da
nisam sanjao one noći kad sam čuo šum na odmorištu kraj svojih vrata, kad
sam odjednom znao da je netko u mojoj sobi, da netko sjedi u podnožju mojeg
kreveta, razmišljajući, razmišljajući, razmišljajući, te se napokon počeo gibati
prema meni i već je lijegao, ne pokraj mene, nego na mene, dok sam ja ležao
na trbuhu, i da sam to toliko volio da mi je draže bilo ne učiniti ništa što bi
pokazalo da sam budan, ili što bi njega navelo da se predomisli i ode, pa sam
hinio da tvrdo spavam, misleći: Ovo nije, ne može biti, i bolje je da ne bude
san, jer su mi, dok sam čvrsto zatvarao oči, dolazile ove riječi: Ovo je kao
povratak kući, kao povratak doma nakon godina odsutnosti među Trojancima
ili Lestrigoncima, kao povratak na mjesto gdje te svatko voli, gdje te ljudi znaju,
jednostavno znaju — povratak doma kao kada sve pada na mjesto i ti odjednom
shvaćaš da si se gotovo dva desetljeća samo bavio pogrešnom kombinacijom.
Što je bilo kad sam odlučio poručiti bez kretnje, bez micanja ijednog mišića u
tijelu, da bih bio spreman popustiti ako ti zahtijevaš, da sam već bio popustio,
bio tvoj, sav tvoj, samo što si ti naglo otišao, i premda je izgledalo previše
istinito da bi bilo san, ipak sam bio uvjeren da je sve što sam želio od toga dana
dalje bilo to da činiš točno isto ono što si učinio u mojem snu.

Sljedećega dana igrali smo tenis u parovima, i za vrijeme stanke, dok smo
pili Mafaldine limunade, obgrlio me je slobodnom rukom i zatim palcem i
kažiprstom nježno mi stisnuo rame oponašajući prijateljsko masiranje u
zagrljaju — cijela stvar je bila prisna. Ali ja sam bio tako očaran da sam se
otrgnuo od njegova dodira, jer da je potrajao trenutak dulje bio bih se
omlohavio kao jedna od onih drvenih igračaka čije se tijelo skljoka čim se
dotakne glavna opruga. On se zapanjeno ispričao i upitao je li pritisnuo »živac
ili nešto slično« — nije mi želio nanijeti bol. Morao se osjetiti potpuno
izgubljeno ako je naslutio da mi je ili nanio bol ili me dodirnuo na pogrešan
način. Nipošto ga nisam želio obeshrabriti. Ipak, nešto sam promucao, kao
»Nije boljelo«, i tako okončao taj slučaj. Ali ako me nije bol nagnala na takvu
reakciju, koje je drugo objašnjenje moglo opravdati moje onako naglo
odmicanje od njega pred prijateljima? Tako sam oponašao lice nekoga tko vrlo
uporno, ali neuspješno, pokušava prikriti grimasu boli.
Nikada mi nije palo na pamet da je ono zbog čega sam se potpuno
uspaničio kad me dodirnuo bilo točno ono sto zaprepasti djevice kad ih prvi
14
 BALKANDOWNLOAD
put dodirne muškarac kojega žele: on u njima pobudi živce za koje nisu znale
da postoje, i to prouzroči užitke koji uznemire daleko više od onih na koje su
samostalno bile naviknute.
I dalje se činilo da je iznenađen mojom reakcijom, ali svime je pokazivao
da vjeruje u bol oko moga ramena, kao što sam ja vjerovao da to prikrivam. Bio
je to njegov način da me pusti s udice i da se pravi kako ni najmanje nije
svjestan nikakve nijanse u mojem ponašanju. Znajući, kao što ću poslije
shvatiti, koliko je britka njegova sposobnost biranja protuslovnih znakova,
nisam ni posumnjao da nije već morao nešto posumnjati. »Evo, dopusti da to
popravim.« Iskušavao me i nastavio mi masirati rame. »Opusti se«, rekao je pred
drugima. »Pa opuštam se.« »Ukočen si kao ova klupa.« »Opipaj ovo«, rekao je
Marziji, jednoj od djevojaka koja nam je bila najbliža. »Sami čvorovi.« Osjetio
sam njezine ruke na svojim leđima. »Ovdje«, naredio je on, pritišćući čvrsto
njezin dlan na moja leđa. »Osjećaš to?« »Trebao bi se više opustiti«, rekao je.
»Moraš se više opustiti«, ponovila je ona.
Možda pri tome, kao i u svemu drugome, zato što nisam znao kako
govoriti u šiframa, nisam znao kako uopće govoriti. Osjećao sam se kao
gluhonijema osoba koja ne zna ni znakove. Mucao sam svakojake stvari da ne
bih govorio što mislim. To je bio doseg mojeg šifriranja. Sve dok sam imao daha
stvarati riječi u ustima, mogao sam se više-manje izvlačiti iz sebe. Inače bi me
šutnja među nama vjerojatno odala — zbog toga mi je bilo što, čak i
najbesmislenije frfljanje, bilo prihvatljivije od šutnje. Šutnja bi me izložila. Ali
sigurno me čak i više izlagala moja borba da je nadvladam pred drugima.
Beznađe usmjereno prema meni moralo je mojem licu davati nešto što je
graničilo s nestrpljenjem i neizrečenim gnjevom. A nikada mi nije palo na
pamet da bi on te osjećaje mogao pogrešno razumjeti kao nešto usmjereno
prema njemu.
Možda sam zbog sličnih razloga pogledao u stranu svaki put kada bi on
pogledao mene: da bih prikrio napetost moje stidljivosti. Nikada mi nije palo
na pamet ni to da je moje izbjegavanje možda smatrao uvredom, pa se s
vremena na vrijeme osvećivao neprijateljskim pogledom.
Nadao sam se da u prekomjernoj reakciji na njegov stisak nije primijetio
nešto drugo. Prije nego što sam se istrgnuo iz njegova zagrljaja, znao sam da
sam popustio pred njegovom rukom i gotovo se u nju utisnuo, kao da sam htio
reći — kako sam često čuo starije da kažu kada im netko prođe iza leđa i masira

15
 BALKANDOWNLOAD
im ramena — Nemoj prestati. Je li zapazio da sam bio spreman ne samo
popustiti nego i utisnuti se u njegovo tijelo?
To je bio osjećaj koji sam također prenio u svoj dnevnik te noći: nazvao
sam ga »nesvjesticom«. Zašto sam se onesvijestio? I je li se to moglo dogoditi
tako lagano — samo mu dopustiti da me negdje dodirne pa da postanem
potpuno mlohav i bezvoljan? Je li to bilo ono što su ljudi razumijevali pod
smekšavanjem maslaca?
I zašto mu ne bih pokazao da sam poput maslaca? Zato što sam se bojao
onoga što bi se moglo poslije toga dogoditi? Ili sam se bojao da bi mi se smijao,
svima rekao, ili zanemario cijelu stvar pod izlikom kako sam premlad da bih
znao što činim? Ili je to bilo zbog toga što je mogao nešto naslutiti — a svatko
tko nasluti nužno je na istoj valnoj duljini — pa bi mogao doći u iskušenje da
nešto učini? Jesam li želio da nešto učini? Ili bi mi bila draža doživotna čežnja
pod uvjetom da obojica nastavimo taj mali ping-pong: ne znajući, ne ne-
znajući, ne ne-ne-znajući. Samo šutjeti, ništa ne kazati, te ako ne možeš reći
»da«, nemoj reći »ne«, reci »poslije«. Govore li zbog toga ljudi »možda« kada
misle »da«, ali nadaju se da ćeš misliti »ne« kada je sve što misle: Molim te, samo
me pitaj još jedanput, i još jedanput poslije toga ?
Osvrćem se na to ljeto i ne mogu vjerovati da mi je život, usprkos svim
mojim naporima da živim s »vatrom« i »nesvjesticom«, ipak pružao divne
trenutke. Italija. Ljeto. Buka cvrčaka u rano poslijepodne. Moja soba. Njegova
soba. Naš balkon koji je isključivao čitav svijet. Blagi vjetar koji je dovlačio
isparenja iz našega vrta uza stube do sobe u kojoj sam spavao. Ljeto kada sam
zavolio pecanje. Zato što je on to volio. Zavolio trčanje. Zato što je on to volio.
Zavolio hobotnicu, Heraklita, Tristana. Ljeto kada sam slušao ptičji poj, mirisao
bilje, ili osjećao kako mi se omaglica diže ispod stopala za toplih dana te bih,
zato što su mi osjetila uvijek bila budna, sve to automatski nalazio trčeći prema
njemu.
Mogao sam poricati tako mnogo stvari — da sam čeznuo dotaknuti
njegova koljena i zapešća kada su blistala na suncu onim ljepljivim sjajem što
sam ga vidio u tako malo ljudi; da sam volio način kako su njegove bijele kratke
hlače za tenis uvijek bile zaprljane bojom zemlje koja je, kako su prolazili
tjedni, postajala poput boje njegove kože; kako je njegova kosa, postajući
svakoga dana svjetlijom, hvatala sunce prije nego što bi izjutra sunce potpuno
izašlo; da je njegova lepršava plava košulja, postajući sve više lepršavom kad ju
je nosio za vjetrovitih dana na popločenoj terasi kraj bazena, obećavala da daje

16
 BALKANDOWNLOAD
utočište mirisu kože i znoja od čega mi je bivalo teško kada bih samo pomislio
na to. I sve to mogao sam zanijekati. I povjerovati u svoje nijekanje.
Ali zlatni lančić i Davidova zvijezda sa zlatnom mezuzom na njegovu
vratu govorili su mi da tu ima nečega što me privlači više negoli išta drugo što
sam želio od njega, jer to nas je povezivalo i mene podsjećalo — dok se sve
rotilo da nas pretvori u najrazličitija bića — da barem to nadilazi sve razlike.
Vidio sam njegovu zvijezdu gotovo odmah, njegova prvog dana kod nas. I od
toga trenutka znao sam da je ono što mi je bilo tajanstveno i poticalo me da
istražujem naše prijateljstvo, ne nadajući se da ću ikada pronaći načina da mi
se on ne sviđa, veće od bilo čega što bismo ikada mogli zaiskati jedan od
drugoga, veće i stoga bolje nego njegova duša, moje tijelo, ili sama zemlja.
Zurenje u njegov vrat sa zvijezdom i rječitim amuletom bilo je kao zurenje u
nešto bezvremeno, baštinjeno, besmrtno u meni, u njemu, u obojici, a počinjalo
se raspirivati i vraćati iz tisućljetnoga sna.
Zbunjivalo me što naoko nije mario ili primjećivao da i ja nosim to isto.
Upravo kao što vjerojatno nije mario ili primjećivao svaki put kada su moje oči
bludjele po njegovim kupaćim gaćicama i pokušavale razabrati konture onoga
po čemu smo bili braća u pustinji.
Ako se izuzme moja obitelj, bio je vjerojatno jedini Židov koji je ikada
stupio nogom u B. Ali za razliku od nas, on je dopuštao da se to vidi od samoga
početka. Mi nismo bili upadljivi Židovi. Nosili smo svoje židovstvo kao što ga
nose ljudi gotovo posvuda u svijetu: ispod košulje, ne skriveno, nego samo
spremljeno. »Razboriti Židovi«, da se poslužim majčinim riječima. Vidjeti da
netko oglašava svoje židovstvo na vratu, kao što je to činio Oliver kada bi grabio
jedan od naših bicikala i odlazio u grad razdrljene košulje, šokiralo nas je kao
da nas je time poučavao da bismo i mi mogli tako činiti bez ikakvih problema.
Pokušao sam ga oponašati nekoliko puta. Ali bilo mi je previše nelagodno, kao
kad se netko pokušava osjećati prirodno dok gol hoda po svlačionici samo da
bi se na kraju uzbudio zbog vlastite nagosti. U gradu sam se pokušavao
razmetati svojim židovstvom uz nijemu gizdavost koja je dolazila manje od
oholosti nego od zatomljenoga stida. On nije bio takav. To ne znači da nikada
nije razmišljao o tome da je Židov ili o životu Židova u katoličkoj zemlji.
Ponekad smo razgovarali upravo o toj temi za vrijeme dugih poslijepodneva
kada bismo se obojica okanili posla i uživali u brbljanju dok su se gosti i čitavo
kućanstvo povlačili u svaku raspoloživu spavaću sobu da počinu nekoliko sati.
Živio je dovoljno dugo u gradićima Nove Engleske da bi znao kako je to biti
čudan Židov. Ali židovstvo ga nikada nije mučilo kao što je mučilo mene, niti
17
 BALKANDOWNLOAD
je bilo predmetom trajne metafizičke nelagode sa samim sobom i sa svijetom.
Ja nisam gajio čak ni mistično neizgovoreno obećanje iskupljujućega bratstva.
I možda je to bio razlog zašto nikada nije bio u neprilici zbog toga što je Židov,
i nije se morao neprekidno doticati toga, kao što djeca dodiruju krastu želeći
da nestane. Njemu je bilo u redu što je Židov. Bio je u redu sa sobom, sa svojim
izgledom, sa svojim smiješnim bekendom, s izborom knjiga, glazbe, filmova,
prijatelja. Bilo mu je u redu što je izgubio svoje skupocjeno pero Mont Blanc.
»Mogu kupiti drugo.« Bilo je u redu i kritiziranje. Pokazao je mojem ocu
nekoliko stranica kojima se ponosio što ih je napisao. Otac mu je kazao da je
njegov uvid u Heraklita izvrstan, ali da ga je potrebno učvrstiti, da on mora
prihvatiti paradoksalnu narav filozofova razmišljanja, ne samo objasniti je. Bilo
mu je u redu da učvršćuje stvari, bio mu je u redu paradoks. Vrativši se na
crtaću dasku — bila mu je u redu i crtaća daska. Pozvao je moju mladu tetku
da s njim pođe na ponoćnu skitnju našim motornim čamcem. Ona ga je odbila.
To je bilo u redu. Pokušao je opet nekoliko dana poslije, opet je bio odbijen, i
opet je to olako shvatio. I njoj je to bilo u redu, i da je s nama provela još jedan
tjedan, vjerojatno bi joj bilo u redu da pođe s njim na more i da ponoćna gita
traje sve do izlaska sunca.
Samo jedanput u njegovih prvih nekoliko dana imao sam osjećaj da je taj
svojeglavi ali prilagodljivi, ravnodušni, spokojni, nezbunjivi
dvadesetčetverogodišnjak, kojemu je tako nerazborito u redu toliko mnogo
stvari u životu, zapravo potpuno budan, hladan, oštrouman sudac karaktera i
situacija. Ništa što je učinio ili rekao nije bilo nepromišljeno. Vidio je kroz
svakoga, ali vidio je kroz njih točno zbog toga što je u ljudima najprije tražio
upravo ono što je vidio u sebi i možda nije želio da to drugi vide. Bio je, kako
je jednoga dana doznala moja majka i sablaznila se, vrhunski igrač pokera koji
bi dvaput na tjedan pobjegao noću u grad »odigrati nekoliko rundi«. Zbog toga
je, na naše opće iznenađenje, navaljivao da otvori bankovni račun onoga dana
kad je stigao. Nikada nitko od naših gostiju nije imao lokalni bankovni račun.
Većina nije imala ni kinte.
Dogodilo se za vrijeme nekoga ručka, kada je otac pozvao novinara koji
se u mladosti bavio filozofijom i želio pokazati, premda nikada nije pisao o
Heraklitu, da i dalje može raspravljati o svemu živom. On i Oliver nisu se
složili. Poslije je moj otac kazao: »Vrlo dosjetljiv čovjek — vraški pametan
također.« »Doista mislite tako, profa?« prekinuo ga je Oliver, ne znajući da moj
otac, inače vrlo tolerantan, ne voli uvijek da mu se proturječi, još manje da ga
zovu profa, iako je podnosio jedno i drugo. »Da, mislim« ustvrdio je otac. »Pa,

18
 BALKANDOWNLOAD
nisam siguran da se s tim uopće slažem. Meni je on arogantan, dosadan,
agresivan i neuglađen. Služi se humorom i naročito glasom« — Oliver je
oponašao ozbiljno držanje onoga čovjeka — »i širokim kretnjama da bi uvjerio
slušateljstvo jer je potpuno nesposoban obrazložiti mišljenje. To s glasom toliko
strši, profa. Ljudi se smiju njegovim šalama ne zato što je zabavan nego zato što
obznanjuje želju da bude zabavan. Njegov humor nije ništa drugo nego način
da pridobije ljude koje ne može uvjeriti.«
»Ako ga gledate dok mu govorite«, nastavio je, »on uvijek gleda u stranu,
on ne sluša, samo nestrpljivo čeka da kaže stvari koje je ponavljao dok ste mu
govorili i želi ih izreći prije nego što ih zaboravi.«
Kako bi itko mogao naslutiti način nečijeg razmišljanja osim ako nije već
upoznat s umovanjem iste vrste? Kako bi mogao zapaziti toliko mnogo
zastranjivanja kod drugih ako ih sam nije prakticirao?
Mene nije čudio samo izvanredan dar čitanja ljudi, pretraživanja njihove
nutrine i iskapanja jasne konfiguracije njihove osobnosti, nego sposobnost da
nasluti stvari točno onako kako bih ih ja mogao naslutiti. To me je naposljetku
privuklo k njemu s prinudom koja je nadjačavala želju ili prijateljstvo ili
zavodljivost zajedničke religije. »Kako bi bilo da pogledamo neki film?« izlanuo
je jedne večeri kada smo svi sjedili skupa, kao da je iznenada našao rješenje
onoga što je obećavalo biti dosadna večer kod kuće. Još je bio nov među nama
i nije poznavao nikoga u gradu, pa sam ja morao izgledati kao jednako dobar
partner za kino kao bilo tko drugi. Ali on je to pitanje postavio na previše
letimičan i prirodan način, kao da je želio da svatko zna kako on nije nimalo
opsjednut odlaskom u kino, te da bi jednako spremno ostao kod kuće i
pregledavao svoj rukopis. Ali nehajan prizvuk njegove ponude bio je također
mig mojim roditeljima: on se samo pravio da mu je ta ideja tek tada pala na um.
Njegov letimičan prizvuk bio je samo način da im kaže, ne dopuštajući meni
da išta posumnjam, da nudi izlazak samo u moju korist, s obzirom na to da je
za večerom čuo kako se moj otac potužio da sam mu ja nekako natmuren i
utučen.
Nasmiješio sam se, ne zbog ponude, nego zbog varke. On je smjesta
ulovio moj smiješak. I kad ga je ulovio, uzvratio mi je smiješkom, gotovo
podrugujući se samom sebi, osjećajući da bi potvrdio svoju krivnju ako bi dao
ikakav znak da je naslutio kako sam prozreo njegovu lukavštinu, ali ako bi
odbio njezino prisvajanje, nakon što sam jasno pokazao da sam je presreo, još
više bi optužio sama sebe. Tako se nasmiješio da prizna kako je ulovljen, ali

19
 BALKANDOWNLOAD
također da pokaže kako je dovoljno častan da to prihvati i dalje uživa u tome
da pođemo u kino. Od svega toga prolazili su me trnci.
Ili je možda njegov smiješak bio način suprotstavljanja mojem čitanju,
milo za drago, s neizrečenom sugestijom da je on, koliko god bio ulovljen u
pokušaju da glumi posvemašnju nehajnost na licu svoje ponude, također našao
nešto u meni da se nasmiješi — naime, oštrouman, domišljat, grešan užitak koji
sam izvlačio iz toga što sam nalazio toliko mnogo neprimjetljivih sličnosti
između nas. Možda ničega tu nije bilo, i možda sam cijelu stvar izmislio. Ali
obojica samo znali što je drugi vidio. Te večeri, dok smo se biciklima vozili
prema kinu, ja sam — ne mareći da to skrijem — lebdio.
Tako, s toliko mnogo uvida, zar on ne bi primijetio značenje koje je
stajalo iza mojega naglog uzmicanja od njegove ruke? Zar ne bi primijetio da
sam se nagnuo u njegov stisak? Zar ne bi znao da je, kad me počeo masirati,
moja nesposobnost da se opustim bila moje posljednje utočište, moja posljednja
obrana, moja posljednja izlika, da se nipošto nisam opirao, da je moj otpor bio
lažan, da nisam bio kadar oduprijeti se i da se nikada ne bih želio odupirati, bez
obzira na to što mi je učinio ili od mene zahtijevao da učinim? Zar ne zna, dok
sam sjedio na krevetu onoga nedjeljnog poslijepodneva, kad u kući nije bilo
nikoga osim nas dvojice, i dok sam ga gledao kako ulazi u moju sobu i pita me
zašto nisam s drugima na plaži, da sam odbio odgovoriti i jednostavno slegnuo
ramenima pod njegovim zurenjem samo zbog toga što nisam htio pokazati da
ne mogu skupiti dovoljno daha za govor, te da bi puko ispuštanje nekakva
zvuka moglo prijeći u očajničku ispovijed ili jecaj — jedno ili drugo? Nikada,
od djetinjstva, nitko me nije doveo u takav položaj. Teška alergija, rekao sam.
I kod mene, odgovorio je. Vjerojatno imamo istu vrstu. Opet sam slegnuo
ramenima. On je jednom rukom uzeo moga staroga medu, okrenuo mu lice
prema sebi i nešto mu šapnuo na uho. Zatim je, okrenuvši medu prema meni i
izmijenivši glas, upitao: »Što ti je? Uznemiren si.« Do tada je morao zapaziti
kupaće gaćice na meni. Jesam li ih nosio niže nego što je pristojno? »Želiš poći
na plivanje?« upitao je. »Poslije, možda«, rekao sam kao jeka njegovih riječi ali
također pokušavajući reći najmanje što je moguće prije nego što opazi da sam
bez daha. »Idemo sada.« Pružio je ruku da mi pomogne ustati. Zgrabio sam je
i, okrenuvši od njega svoju stranu koja je bila prema zidu da me ne može vidjeti,
upitao sam: »Moramo li?« To je bilo najbliže što sam se ikada primaknuo želji
da kažem: Ostani. Samo ostani sa mnom. Neka ti ruka putuje kamo god želi,
svuci s mene odjeću, uzmi me, neću stvarati buku, neću kazati nikom živom,

20
 BALKANDOWNLOAD
ja sam ukrućen i ti to znaš, a ako nećeš, uzet ću tu tvoju ruku i gurnuti je u
moje gaćice i dopustit ću ti da staviš koliko god hoćeš prstiju u mene.
Zar on ne bi izabrao ništa od toga?
Rekao je da se ide presvući i otišao iz moje sobe. »Naći ćemo se u
prizemlju.« Pogledao sam međunožje i na svoj potpuni očaj vidio da je vlažno.
Je li to vidio? Sigurno je morao vidjeti. Zbog toga je želio da pođemo na plažu.
Zbog toga je otišao iz moje sobe. Udario sam se šakom po glavi. Kako sam
mogao biti toliko nemaran, toliko nerazborit, toliko potpuno glup? On je vidio,
naravno.

Morao sam naučiti činiti ono što je on učinio. Slegnuo sam ramenima —
i bilo mi je u redu što sam prerano svršio. Ali to nisam bio ja. Meni se nikada
ne bi dogodilo da kažem: Pa što onda ako je vidio? Sada zna.
Nikada mi nije palo na pamet da netko drugi, tko je živio pod našim
krovom, tko je kartao s mojom majkom, jeo doručak i večeru za našim stolom,
izgovarao hebrejski blagoslov petkom iz puke zabave što to čini, spavao u
jednom od naših kreveta, služio se našim ručnicima, dijelio naše prijatelje,
gledao televiziju s nama za kišnih dana kad smo sjedili u dnevnoj sobi umotani
u deke jer je bivalo hladno a mi se osjećali tako udobno što smo svi zajedno dok
smo slušali kako kiša rominja po prozorima — da netko drugi u mojem
neposrednom svijetu može voljeti ono što ja volim, željeti što ja želim, biti što
sam ja. To nikada ne bi ušlo u moj um jer sam još gajio iluziju da — isključujući
sve što sam pročitao u knjigama, pokupio iz glasina i načuo iz bestidnih
razgovora — nitko mojih godina nikada nije želio biti muškarac i žena, s
muškarcima i ženama. Ja sam prije želio druge muškarce svojih godina i spavao
sam s nekoliko žena. Ali prije nego što je on izašao iz taksija i ušao u našu kuću,
nikada mi ne bi izgledalo ni izdaleka moguće da bi netko tako mlad i tako
zadovoljan sobom mogao poželjeti od mene da dijelim njegovo tijelo jednako
kao što sam silno čeznuo predati svoje.
A ipak, otprilike dva tjedna nakon njegova dolaska, svake sam noći želio
samo da napusti svoju sobu, ne na ulazna vrata nego kroz francuski prozor što
gleda na naš balkon. Želio sam čuti kako se otvara njegov prozor, čuti njegove
espadrile na balkonu, i zatim zvuk mojeg prozora, koji nikada nije bio
zaključan, kako se otvara dok ulazi u moju sobu nakon što su svi pošli spavati i
klizi pod moje pokrivače, svlači me bez pitanja, i nakon što me potakne da ga
želim više nego što sam mislio da ikada mogu poželjeti drugu živu dušu, nježno,

21
 BALKANDOWNLOAD
blago i s ljubaznošću što je jedan Židov pruža drugomu, prodire na svoj način
u moje tijelo, nježno i blago, obazirući se na riječi koje sam već danima
uvježbavao: Molim te, nemoj me ozlijediti, što je značilo: Ozlijedi me koliko
hoćeš.

Danju sam rijetko ostajao u svojoj sobi. Umjesto toga već nekoliko ljeta
prisvojio sam okrugli stol sa suncobranom kod bazena, na kraju vrta. Pavel, naš
prijašnji ljetni gost, volio je raditi u svojoj sobi, i povremeno je izlazio na balkon
baciti pogled na more ili popušiti cigaretu. Maynard, prije njega, također je
radio u svojoj sobi. Oliveru je bilo potrebno društvo. Počeo je tako da je dijelio
sa mnom stol, ali naposljetku mu se sviđalo da prostre veliku plahtu po travi i
na njoj leži, držeći kraj sebe izdvojene stranice rukopisa i ono što je volio
nazivati svojim »stvarima«: limunadu, kremu za sunčanje, espadrile, sunčane
naočale, olovke u boji i glazbu koju je slušao sa slušalicama u ušima tako da je
bilo nemoguće s njim razgovarati ako vam se ne bi prvi obratio. Ponekad, kada
bih izjutra sišao u prizemlje s knjigom partitura ili s drugim knjigama, on je već
bio ispružen na suncu u crvenim ili žutim kupaćim gaćicama i znojio se. Pošli
bismo na trčanje ili kupanje, i vraćali se da bismo našli doručak koji bi nas
čekao. Zatim se naviknuo ostavljati svoje »stvari« na travi i lijegati točno uz
bazen — zvao ga je »nebesa«, skraćeno od »Ovo su nebesa«, kako je često poslije
ručka govorio: »Sada idem na nebesa«, dodajući privatnu šalu među latinistima,
»na aprikaciju«. Mi bismo ga bockali zbog bezbroj sati koje bi provodio mažući
se losionom za sunčanje na točno istom mjestu duž ruba bazena. »Koliko ste
dugo jutros bili na nebesima?« upitala bi moja majka. »Puna dva sata. Ali
planiram se vratiti rano poslijepodne za malo dulju aprikaciju.« Odlazak u
okvir raja također je značio ležati na leđima uz rub bazena s jednom nogom
koja se njihala u vodi, te imati slušalice u ušima i slamnati šešir na licu.
Tu je bio netko komu ništa nije nedostajalo. Nisam mogao razumjeti taj
osjećaj. Zavidio sam mu.
»Olivere, spavaš li?« upitao bih kad je zrak oko bazena postajao sparno
vruć i miran.
Tišina.
Zatim bi došao odgovor, gotovo uzdah, a da se ne bi pomaknuo nijedan
mišić njegova tijela. »Spavao sam.«
»Oprosti.«

22
 BALKANDOWNLOAD
Ono stopalo u vodi — bio bih poljubio svaki prst na njemu. Zatim bih
mu ljubio gležnjeve i koljena. Koliko sam često zurio u njegove kupaće gaćice
dok mu je šešir pokrivao lice? Nipošto nije mogao znati u što sam gledao.
Ili:
»Olivere, spavaš li?«
Duga tišina.
»Ne. Razmišljam.«
»O čemu?«
Njegovi nožni prsti bućkaju u vodi.
»O Heideggerovoj interpretaciji jednoga Heraklitova fragmenta.«
Ili, kada ja nisam svirao gitaru i on nije imao slušalice u ušima, još sa
slamnatim šeširom na licu, iznenada bi prekinuo šutnju:
»Elio.«
»Da.«
» Što radiš?«
»Čitam.«
»Ne, ne čitaš.«
»Onda razmišljam.«
»O čemu?«
Umirao sam od želje da mu kažem.
»Nešto privatno«, odgovorio sam.
»Dakle, nećeš mi kazati?«
»Dakle, neću ti kazati.«
»Dakle, nećeš mi kazati«, ponovio je zamišljeno.
Koliko sam volio način kako je ponavljao ono što sam ja netom ponovio.
To me navodilo da pomislim na milovanje, ili na kretnju koja bude potpuno
slučajna prvi put ali postaje namjerna drugi put i još namjernija treći put. To
me podsjećalo na način kako bi Mafalda svakoga jutra namještala moj krevet:
prvo je posuvraćala gornju plahtu preko pokrivača, zatim ju je pregibala da
prekrije jastuke iznad pokrivača, i još jedanput kad je cijelu stvar posuvraćala
preko krevetnoga prekrivača — naprijed i natrag dok ne bih znao da su između

23
 BALKANDOWNLOAD
tih nabora zadjenuti znakovi nečega što je istodobno bilo pobožno i
popustljivo, kao pristanak u trenutku strasti.
Tijekom tih poslijepodneva šutnja je uvijek bila lagana i nenametljiva.
»Ne kazujem«, rekao bih.
»Onda se vraćam na spavanje«, rekao bi on.
Opet duboka šutnja. Nekoliko trenutaka potom:
»Ovo su nebesa.«
I ne bih ga čuo da kaže ijednu riječ više za barem sat vremena.
Nije bilo ničega što sam više volio u životu nego sjediti za stolom i revno
gledati u svoje transkripcije dok je on ležao na trbuhu i nešto bilježio na
stranicama koje mu je svakoga jutra predavala signora Milani, njegova
prevoditeljica u B.-u.
»Čuj ovo«, ponekad bi rekao, vadeći slušalice iz ušiju, prekidajući
tjeskobnu tišinu tih dugih sparnih ljetnih jutara. »Samo čuj ove gluposti.« I
nastavio bi glasno čitati nešto što nije mogao vjerovati da je napisao prije
nekoliko mjeseci.
»Ima li to tebi ikakva smisla? Meni nema.«
»Možda je imalo smisla kad si pisao«, rekao sam.
Razmišljao je kratko vrijeme kao da važe moje riječi.
»To je nešto najljubaznije što mi je itko rekao posljednjih mjeseci.« Bilo
je to izgovoreno najiskrenije, kao da ga je pogodilo iznenadno otkriće i kao da
mu je ono što sam kazao značilo mnogo više nego što sam mislio da znači. Bilo
mi je neugodno, pogledao sam u stranu i naposljetku promrmljao prvo što mi
je palo na um: »Ljubazno?« upitao sam.
»Da, ljubazno.«
Nisam znao kakve je veze s tim imala ljubaznost. Ili možda nisam jasno
vidio kamo je sve to smjeralo, pa mi je draže bilo pustiti da stvar zamre.
Ponovno šutnja. Dok on opet ne progovori.
Koliko sam volio kad bi prekinuo šutnju između nas da kaže nešto —
bilo što — ili da upita što mislim o nekom Xu, ili jesam li ikada čuo tko je neki
Y? Nikada me nitko u mojoj obitelji ni o čemu nije upitao za mišljenje. Ako već
nije bio zaključio zbog čega je bilo tako, uskoro će sigurno zaključiti — bilo je
samo pitanje vremena da se složi sa svačijim gledištem da sam ja obiteljski

24
 BALKANDOWNLOAD
mezimac. A ipak je bio već treći tjedan s nama kad me upitao jesam li ikada
čuo tko su Athanasius Kircher, Giuseppe Belli i Paul Celan.
»Jesam.«
»Ja sam gotovo deset godina stariji od tebe i do prije nekoliko dana nikada
nisam čuo ni za jednoga od njih. To ne razumijem.«
»Što se tu ne razumije? Tata je sveučilišni profesor. Odrasli smo bez
televizije. Razumiješ li sada?«
»Vrati se svojem trzanju žica, hoćeš li!« rekao je, zatim smotao ručnik i
bacio mi ga u lice.
Volio sam čak i način kako me prekoravao.
Jednoga dana, dok sam pomicao kajdanku po stolu, slučajno sam
prevrnuo čašu. Pala je na travu. Nije se razbila. Oliver je bio blizu, ustao je,
podignuo čašu i stavio je, ne samo na stol, nego točno kraj mojih stranica.
Nisam znao gdje bih našao riječi da mu zahvalim.
»Nisi morao«, napokon sam kazao.
On je pustio da prođe upravo dovoljno vremena da zapazim kako njegov
odgovor možda neće biti usputan ili nemaran.
»Ja sam to želio.«
On je to želio, pomislio sam.
Ja sam to želio, zamišljao sam ga kako to ponavlja — ljubazan, susretljiv,
srdačan, kakav je bio kada bi ga iznenada uhvatilo takvo raspoloženje.
Meni su ti sati provedeni za okruglim drvenim stolom u našem vrtu s
velikim suncobranom koji je nesavršeno bacao sjenu na moje papire —
zveckanje naših limunada s ledom, zvuk nedalekog mora što je blago
zapljuskivalo divovske hridine ispod nas, i u pozadini, iz neke susjedne kuće,
prigušeno krčanje popularnih hitova što su se beskonačno ponavljali — sve to
je zauvijek utisnuto u ona jutra kada sam se samo molio da vrijeme stane. Neka
se ljeto nikada ne okonča, neka on nikada ne ode, neka glazba na beskonačnoj
traci zauvijek svira, zahtijevam vrlo malo, i kunem se da ništa više neću
zahtijevati.
Što sam želio? I zašto nisam mogao znati što želim, čak i kada sam bio
savršeno spreman biti okrutan u pristupu?
Možda je najmanje što sam želio bilo da mi kaže kako sa mnom ništa nije
loše, da nisam nimalo manje ljudski nego bilo koji drugi mladić moje dobi. Bio
25
 BALKANDOWNLOAD
bih zadovoljan i ništa drugo ne bih zatražio nego da se prigne i podigne
dostojanstvo koje sam mu mogao bez ikakva napora baciti pred noge.
Ja sam bio Glauk a on Diomed. U ime nekoga tamnoga kulta među
muškarcima, ja sam mu davao svoj zlatni oklop za njegov brončani. Poštena
razmjena. Nitko se nije cjenkao, upravo kao što nitko nije govorio o štedljivosti
ili rasipnosti.
Riječ »prijateljstvo« padala je na um. Ali prijateljstvo, kako ga svatko
definira, bilo je nešto strano i jalovo do čega nimalo nisam držao. Možda sam
želio umjesto toga, od trenutka kad je izašao iz taksija do našega rastanka u
Rimu, ono što sva ljudska bića traže jedno od drugoga, ono po čemu se život
dade živjeti. Ono je moralo najprije doći od njega. Zatim možda od mene.
Postoji negdje zakon koji kaže: ako neka osoba bude potpuno očarana
drugom, i ta druga osoba mora neizbježno biti očarana. Amor ch’a null’amato
amar perdona. Ljubav, što nikoga tko je ljubljen ne poštedi ljubavi —
Francescine riječi u Paklu. Samo čekaj i nadaj se. Ja sam se nadao, premda je
možda to bilo ono što sam cijelo vrijeme želio. Zauvijek čekati.
Dok sam ujutro sjedio za svojim okruglim stolom radeći na
transkripcijama, ono za što sam se pripremao nije bilo njegovo prijateljstvo,
niti išta drugo. Samo da podignem pogled i nađem tebe ondje, Olivere. Jer
uskoro će doći dan kada ću podignuti pogled a tebe ondje neće više biti.

U kasno jutro često su navraćali prijatelji i susjedi iz obližnjih kuća. Svi bi se

okupili u našem vrtu i zatim se zajedno spuštali dolje do plaže. Naša je kuća
bila najbliža moru, i trebali ste samo otvoriti malena vrata na ogradi, krenuti
uskim stubama niz klisuru i našli biste se na stijenama. Chiara, jedna od
djevojaka koja je prije tri godine bila niža od mene i upravo posljednjega ljeta
nije me mogla pustiti na miru, sada je procvala u ženu koja je napokon svladala
umijeće da me ne pozdravi svaki put kad se sretnemo. Jedanput je, kad su ona
i mlada sestra svratile s ostalima, podignula Oliverovu košulju s trave, bacila je
na njega i rekla: »Dosta toga. Mi idemo na plažu, a ti ćeš doći.«
Bio je voljan poslušati. »Dopusti mi samo da spremim ove papire. Inače
će mi njegov otac« — i dok su mu ruke bile zauzete s papirima, poslužio se
bradom da pokaže na mene — »naživo oderati kožu.«
»Kad već govorimo o koži, dođi amo«, rekla je ona i noktima nježno i
polako pokušala otrgnuti trunak oguljene kože s njegovih preplanulih leđa koja

26
 BALKANDOWNLOAD
su bila zadobila lagan zlaćani preljev žitnoga polja potkraj lipnja. Koliko sam
želio da ja mogu to učiniti.
»Reci njegovu ocu da sam mu ja zgužvala papire. Pa vidi što će tada reći.«
Pregledavajući njegov rukopis, koji je Oliver bio ostavio na velikom stolu
u blagovaonici na putu po stubama, Chiara je odozdol viknula da je sama mogla
bolje prevesti te stranice nego prevoditeljica. Bila je dijete doseljenika kao i ja,
majka joj je bila Talijanka, otac Amerikanac. Govorila je engleski i talijanski s
oba roditelja.
»Tipkaš li isto tako dobro?« stigao je njegov glas odozgor dok je tražio
druge kupaće gaćice u sobi, zatim u tuš-kabini, dok su treskala vrata, lupale
ladice, tutnjale cipele.
»Dobro tipkam«, viknula je ona gledajući gore uz prazan stubišni prostor.
»Tako dobro kao što dobro govoriš?«
»Bolje. I dala bih ti bolju cijenu.«
»Treba mi pet prevedenih stranica na dan, spremnih da ih pokupim
svakoga jutra.«
»Onda neću raditi za tebe«, odbrusila je Chiara. »Nađi nekoga drugoga.«
»Pa, signora Milani treba novac«, rekao je on, silazeći stubama: lepršava
plava košulja, espadrile, crvene kupaće gaćice, sunčane naočale i crveno
Loebovo izdanje Lukrecija od kojega se nikada nije rastajao. »Meni je ona u
redu«, rekao je dok je razmazivao nekakav losion po ramenima.
»Meni je ona u redu«, rekla je Chiara cerekajući se. »Meni si ti u redu,
tebi sam ja u redu, njemu je ona u redu...«
»Dosta ludiranja, idemo plivati«, rekla je Chiarina sestra.
On je imao četiri osobnosti, trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim,
ovisno o tome koje je kupaće gaćice nosio. To što sam znao koju osobnost treba
očekivati pružalo mi je iluziju lagane prednosti. Crvene: odvažan, postojana
ponašanja, veoma zreo, gotovo grub i razdražljiv — kloni ga se. Žute: veseo,
živahan, smiješan, ne bez žalaca — nemoj olako popuštati, može u svakom času
prijeći na crveno. Zelene, koje je rijetko nosio: strpljiv, željan učenja, željan
govora, vedar — zašto nije uvijek bio takav? Plave: onoga poslijepodneva kad
je ušao u moju sobu s balkona, onoga dana kad mi je masirao leđa ili kad je
podignuo moju čašu i stavio je točno kraj mene.
Danas su bile crvene: bio je užurban, odlučan, poletan.

27
 BALKANDOWNLOAD
Na izlasku iz kuće zgrabio je jabuku iz velike zdjele s voćem, izrekao
razdragano »Poslije, Mrs. P.« mojoj majci, koja je sjedila s dvjema prijateljicama
u hladu, a sve tri su bile u kupaćim kostimima, i umjesto da otvori vratašca
prema uskom stubištu što vodi do stijena, preskočio ih je. Nitko od naših ljetnih
gostiju nikada nije bio toliko slobodouman. Ali svatko ga je zbog toga volio,
kao što je svatko postupno zavolio njegovo »Poslije!«
»U redu, Olivere, u redu, poslije«, rekla je moja majka, pokušavajući
govoriti svojim žargonom, pošto je čak uspjela prihvatiti svoj novi naslov Mrs.
P. Uvijek je bilo nečeg nenadanog u onoj riječi. To nije bilo »Vidimo se poslije«
ni »Pazite na sebe« pa čak ni »Ciao«. Poslije! je bio leden, otresito siguran
pozdrav koji je gurao u stranu sve naše medene europske istančanosti. Poslije!
je uvijek ostavljalo oštar zakašnjeli okus onoga što je do tada moglo biti topao i
srdačan trenutak. Poslije! nije uredno završavalo stvari niti im je dopuštalo da
se otegnu. Ono ih je s treskom prekidalo.
Ali Poslije! također je bilo način da se izbjegne riječ zbogom, da svi
rastanci budu lagani. Rekli biste Poslije! ne zato da zaželite sretan put nego da
kažete kako ćete se začas vratiti. To je njemu vrijedilo kao da je kazao »Samo
čas« kad ga je jedanput moja majka zamolila da joj doda kruh, a bio je zauzet
vađenjem riblje kosti na tanjuru. »Samo čas.« Moja majka je mrzila ono što je
nazivala njegovim amerikanizmima i na kraju ga je nazvala kaubojem. To je
počelo kao prijekor ali uskoro je postalo nježnost, da bi se slagalo s njezinim
drugim nadimcima za njega koje mu je nadijevala tijekom njegova prvog
tjedna, kad je silazio na večeru poslije tuširanja, sa začešljanom blistavom
kosom. Star, rekla je tada, što je bilo skraćeno umjesto movie star. Moj otac,
uvijek najtolerantniji među nama, ali također najpozorniji, procijenio je
kauboja. »È un timido, on je sramežljiv, eto zašto«, rekao je kad su zatražili da
objasni Oliverovo jetko Poslije!
Oliver timido? To je bila novost. Jesu li svi njegovi osorni amerikanizmi
mogli biti išta više nego pretjeran način prikrivanja jednostavne činjenice da
nije znao — ili bojao se da ne zna — kako se uglađeno oprostiti? To me
podsjetilo na to kako je danima odbijao ujutro jesti meko kuhana jaja.
Četvrtoga ili petoga dana Mafalda je ustrajavala na tome da ne može otputovati
iz regije ne okusivši naša jaja. Naposljetku je pristao, samo da bi priznao, s
primjesom iskrene neugodnosti koju nikada nije prikrivao, da nije znao kako
se razbija meko kuhano jaje. »Lasci fare a me, signor Ulliva, prepustite to
meni«, rekla je ona. Od toga jutra ona je Ullivi donosila dva jaja i prestala
posluživati svakoga dok ne bi razbila ljusku obaju jaja.
28
 BALKANDOWNLOAD
Ali on ju je bio osvojio mnogo prije, već trećega jutra s nama, kad ga je
upitala voli li izjutra sok, a on rekao da. Vjerojatno je očekivao sok od naranče
ili grejpa; dobio je veliku času ispunjenu do vrha gustim sokom od marelice.
Nikada u životu nije pio sok od marelice. Ona je stajala sučelice njemu, držala
poslužavnik ploštimice na pregači i pokušavala odgonetnuti njegovu reakciju
dok ga je pohlepno gutao. Isprva ništa nije rekao. Zatim je, vjerojatno bez
razmišljanja, cmoknuo usnama. Bio je na nebesima. Moja majka nije mogla
vjerovati da ljudi koji predaju na svjetski poznatim sveučilištima cmaču
usnama kada popiju nektar od marelice. Od toga dana čaša soka čekala ga je
svakoga jutra.
Pokazalo se da nikada u životu nije imao sok od marelice, i bio je zbunjen
kad je doznao da stabla marelice postoje, od svih mjesta na svijetu, upravo u
našem vrtu. Kasno poslijepodne, kada nije bilo nikakva posla u kući, Mafalda
bi ga zamolila da se popne uz ljestve i pobere plodove koji su se gotovo
rumenjeli od stida, rekla je. On bi se našalio na talijanskom, ubrao jednu, i
upitao: Rumeni li se ova od stida? Ne, rekla bi ona, ta je još premlada, mladost
nema stida, stid dolazi s godinama.
Nikada neću zaboraviti kako sam ga promatrao iza svoga stola dok se
penjao uz malene ljestve u crvenim kupaćim gaćicama, a trebala mu je čitava
vječnost da ubere najzrelije marelice. Na putu u kuhinju — košara od vrbova
šiblja, espadrile, lepršava košulja, ulje za sunčanje i sve drugo — dobacio mi je
vrlo veliku, rekavši: »Tvoja«, na jednak način kako bi mi dobacio tenisku
lopticu preko igrališta i rekao: »Tvoj servis.« Naravno, nije imao pojma o čemu
sam razmišljao koju minutu prije, ali čvrsti, zaobljeni obrazi marelice s
jamicom u sredini podsjetili su me na to kako se njegovo tijelo ispružalo kroz
grane stabla s napetom, zaobljenom stražnjicom koja je ponavljala boju i oblik
ploda. Dodirivanje marelice bilo je poput dodirivanja njega. On to nikada neće
doznati, kao što ljudi od kojih kupujemo novine i zatim o njima maštamo cijelu
noć nemaju pojma da će nam onaj poseban naglasak na njihovu licu ili ona
preplanulost njihovih obnaženih leđa pružiti beskrajan užitak kada budemo
sami.
Ono Tvoja, kao Poslije!, imalo je naravnu, neusiljenu kvalitetu uzvika
Evo, hvataj koja me podsjećala na to koliko su zamršene i tajnovite bile moje
želje kad bi se usporedile sa širokom spontanosti svega u vezi s njim. Njemu
nikada ne bi palo na um da mi je stavljanjem marelice na dlan davao svoju
stražnjicu da je držim, ili da sam zagrizanjem ploda također zagrizao dio
njegova tijela — koji je morao biti ljepši od ostatka jer se nikada nije izlagao
29
 BALKANDOWNLOAD
»aplikaciji« — i blizu toga dijela, ako bih se usudio zagristi tako daleko, onaj
apri-cock, apri-kokot.
Zapravo, on je znao više o marelicama nego mi — njihovo kalemljenje,
etimologiju, podrijetlo, sudbinu diljem Mediterana. Toga jutra za doručkom
moj otac je objašnjavao da je ime toga ploda poteklo iz arapskoga, jer je riječ —
albicocca u talijanskom, abricot u francuskom, aprikose u njemačkom, poput
riječi »algebra«, »alkemija« i »alkohol« — izvedena iz arapske imenice u
kombinaciji s arapskim članom al. Izvor riječi albicocca je al-birquq. Moj otac
nije mogao odoljeti napasti da cijelu svoju predstavu ne okruni sitnicom iz
novije berbe, pa je dodao kako je uistinu čudno da se danas u Izraelu i u
mnogim arapskim zemljama taj plod naziva potpuno različitim nazivom:
mishmish.
Moja majka bila je u neprilici. Svi mi, uključujući i mojeg nećaka, koji je
bio stariji od mene, osjetili smo potrebu da zaplješćemo.
Međutim, kad je bila posrijedi etimologija, Oliver je zamolio da bude
drugoga mišljenja. »Ha?!« glasio je zapanjeni odgovor mojeg oca.
»Ta riječ zapravo nije arapska riječ«, rekao je Oliver.
»Kako to?«
Moj otac je očito oponašao sokratovsku ironiju, koja bi počela nedužnim
»Zar ne velite«, da bi zatim sugovornika odvela na opasne pličine.
»To je duga priča, zato imajte strpljenja sa mnom.« Oliver se odjednom
uozbiljio. »Mnoge latinske riječi izvedene su iz grčkoga. Ipak, u slučaju
>apricot< stvar je obratna; grčki uzima iz latinskoga. Latinska riječ je bila
praecoquum, od pre-coquere, predkuhati, rano dozreti, kao talijanski precoce,
rano sazrio. Bizantinci su posudili praecox, ran, prijevremen, i to je postalo
prekokkia ili berikokki, što su naposljetku morali naslijediti Arapi.«
Moja majka nije mogla odoljeti njegovu šarmu, pa je pružila ruku,
razbarušila mu kosu i rekla: »Che movie star!«
»On ima pravo, to se ne može poreći«, rekao je moj otac ispod glasa, kao
da je ipak oponašao ulogu uplašenoga Galileija koji je bio prisiljen promrmljati
istinu samom sebi.
»Zahvaljujući svesku Filologija 101«, rekao je Oliver.
A ja sam samo razmišljao apri-kokot pre-kokot, pre-kokot apri-kokot.

30
 BALKANDOWNLOAD
Jednoga dana vidio sam kako Oliver dijeli iste ljestve s vrtlarom,
pokušavajući naučiti sve što je mogao o Anchiseovu kalemljenju koje je
objašnjavalo zašto su naše marelice krupnije, mesnatije, sočnije nego većina
marelica u regiji. Očaravalo ga je kalemljenje, posebice kad je otkrio da bi vrtlar
mogao satima dijeliti sve što je znao o njima s bilo kime tko bi ga upitao.
Pokazalo se da je Oliver znao više o svim vrstama hrane, sireva i vina
nego svi mi zajedno. Čak je i Mafalda bivala zadivljena i ponekad bi se pokorila
njegovu mišljenju: Što misliš trebam li frigati paštu u luku ili kadulji? Zar ovo
sada nema prejak okus limuna? Pokvarila sam to, je li tako? Trebala sam dodati
još jedno jaje, nije se zgusnulo! Trebam li upotrijebiti novi mikser ili da se
držim stare pjenjače?
Moja majka nije mogla odoljeti da ne ubaci bodlju-dvije. Kao svi kauboji,
rekla je. Oni znaju sve što treba znati o hrani jer ne znaju ispravno držati nož
i vilicu. Aristokratski sladokusci seljačkog ponašanja. Hrani ih u kuhinji.
S užitkom, odgovorila bi Mafalda. I doista, kad se jednoga dana vrlo
kasno vratio na ručak jer je cijelo jutro proveo sa svojom prevoditeljicom,
signor Ulliva se našao u kuhinji, jedući špagete i pijući crno vino s Mafaldom,
s njezinim mužem i našim vozačem Manfredijem, te s Anchiseom, dok su ga
svi oni pokušavali naučiti neku napolitansku pjesmu. Nije to bila samo
nacionalna himna njihove južnjačke mladosti, nego najbolje što su mogli
ponuditi kad su htjeli zabaviti kraljevsku ličnost.
Svakoga je pridobio.

Chiara je također bila zanesena, to sam vidio. Njezina sestra isto tako. Čak i
gomila teniskih besposličara — godinama su dolazili rano poslije podne, prije
silaska na plažu radi kasnoga kupanja, a sada su ostajali znatno dulje nego
obično nadajući se da će nakratko zaigrati s njim.
Sa svakim drugim našim ljetnim gostom ja bih zbog toga bio kivan. Ali
videći da se svima toliko sviđa, nalazio sam čudnu, malenu oazu mira. Što bi
uopće moglo biti pogrešno u tome što mi se sviđa netko tko se svakomu drugom
sviđa? Svi su padali na njega, uključujući moje prve i druge rođake jednako kao
i mojeg nećaka koji je boravio s nama preko vikenda a katkada i dulje. Za
nekoga tko je bio poznat po tome što je volio uočavati nedostatke kod svakoga
drugoga, pružalo mi je zadovoljstvo što sam svoje osjećaje tajio pred njim iza
svoje uobičajene ravnodušnosti, neprijateljstva ili prkosa prema svakome tko
me mogao zasjeniti kod kuće. Zato što se svima sviđao, morao sam kazati da se
31
 BALKANDOWNLOAD
i meni sviđa. Bio sam nalik na ljude koji otvoreno izjavljuju da su drugi
neodoljivo lijepi kako bi bolje prikrili da ih do boli žele zagrliti. Suzdržavati se
od općega odobravanja značilo bi jednostavno upozoriti druge da prikrivam
razloge zašto mu moram odoljeti. Oh, meni se jako sviđa, govorio sam prvih
deset dana kad me otac pitao što mislim o njemu. Namjerno sam se služio
suglasnim riječima jer sam znao da nitko neće naslutiti lažnu podlogu u
skrivenoj paleti preljeva koju sam primjenjivao u svemu što sam o njemu
govorio. On je najbolja osoba koju sam upoznao u životu, rekao sam jedne noći
kad se maleni ribarski čamac, na kojem je bio isplovio s Anchiseom rano toga
poslijepodneva, nije vraćao, a mi smo se razletjeli tražeći telefonski broj
njegovih roditelja u Sjedinjenim Državama u slučaju da im moramo javiti
užasnu vijest.
Toga sam se dana čak prisiljavao da se okanim sustezanja i pokažem svoju
tugu onako kako su svi drugi pokazivali svoju bol. Također sam to činio tako
da nitko ne može naslutiti da gajim žalost daleko tajnije i očajnije vrste — dok
nisam shvatio, gotovo na svoju sramotu, da dijelu mene nije smetala njegova
smrt, da je bilo nečega gotovo uzbudljivoga u pomisli na njegovo nabreklo,
bezoko tijelo koje bi se napokon pojavilo na našim obalama.
Ali nisam se zavaravao. Bio sam uvjeren da njega nitko na svijetu ne želi
tako temeljito kao ja; niti je itko bio voljan prevaliti udaljenost koju sam ja bio
spreman proputovati za njega. Nitko nije proučavao svaku kost u njegovu
tijelu, gležnjeve, koljena, zapešća, prste na rukama i nogama, nitko nije žudio
za svakim titrajem njegovih mišića, nitko ga nije svake noći primao u krevet i,
ugledavši ga ujutro kako leži na svojim nebesima kraj bazena, smiješio mu se,
promatrao kako smiješak dolazi na njegove usne, i pomišljao: Jesi li znao da
sam ti prošle noći svršio u usta?
Možda su čak i drugi osjećali nešto posebno za njega, što je svatko skrivao
i pokazivao ili pokazivala na svoj način. Ali za razliku od drugih, ja sam bio
prvi koji bih ga opazio kad je ulazio u vrt s plaže ili kad bi se nejasna silueta
njegova bicikla, rasplinuta u poslijepodnevnoj omaglici, pojavila iz drvoreda
borova što je vodio do naše kuće. Ja sam bio prvi prepoznao njegove korake
kad je jedne noći zakasnio u kino i stajao ondje tražeći nas, ne pisnuvši sve dok
se nisam okrenuo znajući da će biti radostan što sam ga primijetio. Prepoznavao
sam ga po batu koraka na stubištu do našega balkona ili na odmorištu pred
vratima moje sobe. Znao sam kada se zaustavljao vani kraj mojih francuskih
prozora, kao da sa sobom raspravlja hoće li pokucati, i zatim dvaput razmislivši
nastavljao koračati. Znao sam da se vozio na biciklu tako da se bicikl opasno
32
 BALKANDOWNLOAD
sklizao na duboko pošljunčanoj stazi i nastavljao pedalirati kada očito nije
moglo preostajati nimalo trenja, nego bi se naglo, oštro i odlučno zaustavio, s
nekakvim izjavnim voilà u načinu kako bi skočio s njega.
Uvijek sam pokušavao zadržati ga u vidnom polju. Nikada mu nisam
dopuštao da se rastane od mene osim kada nije bio sa mnom. A kada nije bio sa
mnom, nisam mnogo mario što radi sve dok je s drugima ostajao točno ista
osoba kakav je bio sa mnom. Ne dopusti mu da bude netko drugi kada je
odsutan. Ne dopusti mu da bude netko koga nikada prije nisi vidio. Ne dopusti
mu da ima život drukčiji od života koji znam da ima s nama, sa mnom.
Ne dopusti sebi da ga izgubiš.
Znao sam da nemam vlasti nad njim, da mu ništa ne mogu ponuditi, da
ga ničim ne mogu namamiti.
Bio sam ništa.
Samo klinac.
On je jednostavno udjeljivao pozornost kada mu je prigoda odgovarala.
Kad je priskočio da mi pomogne razumjeti jedan Heraklitov fragment, jer sam
odlučno htio čitati »njegova« autora, riječi koje su mi se javljale nisu bile
»blagost« ni »velikodušnost«, nego »strpljivost« i »obzirnost«, koje su zauzimale
viši položaj. Nekoliko trenutaka poslije toga, kad me upitao sviđa li mi se knjiga
koju je čitao, njegovo je pitanje uslijedilo manje iz znatiželje nego zbog prigode
za usputno brbljanje. Sve je bilo usputno.
Njemu je slučajno bilo u redu.
Kako to da nisi s drugima na plaži? Vrati se svojem trzanju žica.
Poslije!
Tvoja!
Samo da se razgovara.
Usputno brbljanje.
Ništa.

Oliver je primao mnogo poziva da posjeti druge kuće. To je bilo postalo

nešto kao tradicija i s drugim našim ljetnim gostima. Otac je uvijek želio da se
osjećaju slobodnima »govoriti« o svojim knjigama i tumačiti ih po gradu.
Također je vjerovao da učenjaci trebaju učiti kako se govori laicima, i zbog toga
je uvijek imao na objedima odvjetnike, liječnike, poslovne ljude. Svatko u Italiji
33
 BALKANDOWNLOAD
čitao je Dantea, Homera i Vergilija, rekao bi. Nije važno s kim razgovarate,
samo ako im najprije spomenete Dantea i Homera. Vergilije je obavezan,
Leopardi dolazi sljedeći, i onda ih slobodno možete zbunjivati čime hoćete —
Celanom, celerom, salamom, koga je briga. To je također imalo prednost jer je
našim ljetnim gostima omogućivalo da usavršavaju svoj talijanski, jedan od
uvjeta za boravak. Od toga što je gost kružno večeravao po gradu B. bila je još
jedna korist: oslobađalo nas je obveze da bude za našim stolom svake večeri u
tjednu.
Ali Oliverovi pozivi postajali su vrtoglavi. Chiara i njezina sestra željele
su ga barem dvaput tjedno. Jedan karikaturist iz Bruxellesa, koji je unajmio vilu
na cijelo ljeto, želio ga je za svoje ekskluzivne nedjeljne večere na koje je uvijek
pozivao pisce i učenjake iz okolice. Zatim Moreschijevi, iz treće vile niže od
nas, Malaspine iz N.-a te povremena poznanstva sklopljena u nekom baru na
piazzetti, ili u Le Danzingu. Sve to, a da i ne spominjemo njegovo noćno
kartanje pokera i bridža što je bujalo u razmjerima koji su nam bili potpuno
nepoznati.
Njegov život, kao njegovi papiri, čak i kad je ostavljao kaotičan dojam,
bio je uvijek pomno razdijeljen po pretincima. Ponekad bi potpuno preskočio
večeru i jednostavno kazao Mafaldi: »Esco, izlazim.«
Njegovo Esco, uskoro sam to shvatio, bilo je tek još jedna verzija njegova
Poslije! Sumarno i bezuvjetno doviđenja, koje niste izrekli dok odlazite, nego
nakon što ste izašli kroz vrata. Kazala su to vaša leđa onima koje ste ostavili za
sobom. Žao mi je bivalo onih koji su primali udarac i željeli se potužiti,
preklinjati.
Kad nismo znali hoće li se pojaviti na večeri, za stolom je bila muka. Ali
podnošljiva. Kad se nismo usuđivali upitati hoće li doći, bila je prava kušnja.
Meni bi srce zaigralo kada bih iznenada čuo njegov glas ili vidio kako sjeda na
svoje mjesto, pošto sam se već prestao nadati da će noćas biti među nama, pa
bih naposljetku procvjetao kao zatrovan cvijet. Videći ga i misleći da nam se
pridružio na večeri samo da se čuje njegovo odlučno Esco! poučilo me da
postoje određene želje koje se moraju odrezati kao krila leptiru u razvitku.
Želio sam da ode iz našega doma, tako da ga se riješimo.
Želio sam i da umre, tako da — ako ne bih mogao prestati misliti o njemu
i brinuti se o tome kad ću ga sljedeći put vidjeti — njegova smrt sve to okonča.
Želio sam čak da ga ja osobno ubijem, tako da mu dadem na znanje koliko mi
je počelo smetati njegovo puko postojanje, koliko je nepodnošljivo njegovo

34
 BALKANDOWNLOAD
olako postupanje sa svačim i svakim, njegovo svladavanje svega u trku, njegovo
neumorno meni-je-u-redu-ovo-i-ono, njegovo preskakivanje preko vratašca
što vode na plažu kad je svatko drugi najprije povlačio zasun, da se ništa i ne
kaže o njegovim kupaćim gaćicama, o njegovu mjestu u raju, o njegovu
bezobraznom Poslije!, o njegovoj ljubavi prema soku od marelice uz cmakanje
usnama. Ako ga ne bih ubio, onda bih ga doživotno osakatio tako da bi s nama
bio u invalidskim kolicima i nikada se ne bi vratio u Sjedinjene Države. Ako bi
bio u invalidskim kolicima, ja bih uvijek znao gdje je i lako bi ga bilo naći.
Postao bih njegovim gospodarom i osjećao se nadmoćnim kada bi već bio
osakaćen.
Zatim me obuzela misao da bih umjesto toga mogao ubiti sebe, ili
dovoljno se ozlijediti i dati mu na znanje zašto sam to učinio. Ako bih ozlijedio
lice, želio bih da me pogleda i upita se zašto, zašto bi itko to učinio samom sebi,
sve dok ne bi, godinama i godinama poslije — da, Poslije! — napokon složio
slagalicu i lupao glavom o zid.
Ponekad je trebalo ukloniti Chiaru. Znao sam za čim je težila. U mojoj
dobi njezino je tijelo bilo više nego spremno za njega. Više nego moje? pitao
sam se. Ona ga je lovila, to je bilo jasno, dok je sve što sam ja uistinu želio bila
jedna noć s njim, samo jedna noć — čak jedan sat — makar samo zato da
ustanovim želim li ga za još jednu noć nakon toga. Nisam shvaćao kako htijenje
da se iskuša želja nije ništa više nego smicalica da se dobije ono što hoćemo bez
priznavanja da to hoćemo. Užasavao sam se i pomisliti koliko je on sam bio
iskusan. Ako se u nekoliko tjedana od dolaska ovamo mogao tako lako
sprijateljiti s mnogima, mogli ste zamisliti kakav mu je život bio kod kuće.
Samo zamislite da mu date slobodu u nekom malenom kampusu u Novoj
Engleskoj.
Stvar s Chiarom dogodila se tako lagano da je nadmašivala prosudbu. S
Chiarom je volio isploviti na pučinu na našem malom katamaranu na vesla: on
je veslao dok se ona sunčala na jednom trupu, da bi potom skinula grudnjak
čim bi se zaustavili i bili daleko od obale.
Ja sam ih promatrao. Strahovao sam da ću ga izgubiti u njezinu korist.
Strahovao sam da ću nju izgubiti u njegovu korist. Ali nisam očajavao kada sam
ih zamišljao skupa. Od toga sam se uzbuđivao, premda nisam ni znao što me
uzbuđuje — njezino golo tijelo što leži na suncu, njegovo tijelo kraj njezina, ili
oba njihova tijela skupa. S mjesta gdje sam stajao uz ogradu duž vrta iznad
strmine naprezao bih oči i naposljetku ih vidio kako jedno uz drugo leže na

35
 BALKANDOWNLOAD
suncu, vjerojatno zagrljeni, dok bi ona povremeno prebacila nogu preko
njegove, a nekoliko minuta nakon toga on bi učinio to isto. Nisu svlačili gaćice.
To me tješilo, ali kad sam ih jedne večeri vidio kako plešu, nešto mi je govorilo
da to nisu pokreti osoba koje bi se zaustavile na strastvenom milovanju.
Zapravo, volio sam ih gledati kako plešu. Možda me je to što sam ga vidio
da na taj način s nekim pleše navelo da shvatim kako je sada zauzet i kako nema
nikakva razloga da se nadam. I to je bilo dobro. To će mi pomoći da se
oporavim. Možda je razmišljanje na taj način već bilo znak da je oporavak
uznapredovao. Pasao sam na zabranjenom području i prošao sam bez kazne.
Ali kad mi je srce zaigralo sljedećega jutra čim sam ga vidio na našem
uobičajenom mjestu u vrtu, znao sam da to što sam im želio sve najbolje i
čeznuo za oporavkom nije imalo nikakve veze s onim što sam još želio od njega.
Je li njegovo srce zaigralo kad je vidio mene kako ulazim u sobu?
Sumnjao sam u to.
Je li me zanemario kao što sam toga jutra ja zanemario njega: namjerno,
da me izazove, da zaštiti sebe, da mi pokaže kako mu ništa ne značim? Ili je bio
zaboravan, kao što ponekad najsmotreniji ljudi ne zapaze najočitije znakove jer
jednostavno ne obraćaju pozornost, ne dolaze u napast, ne pokazuju
zanimanje?
Kad su on i Chiara plesali, vidio sam kako gura svoje bedro između
njegovih nogu. I vidio sam ih kako se tobože hrvaju na pijesku. Kad je to
počelo? I kako to da nisam bio ondje kad je počelo? I zašto mi nije bilo rečeno?
Zašto nisam bio sposoban rekonstruirati trenutak kada su od točke A
napredovali do točke B? Sigurno je posvuda oko mene bilo znakova. Zašto ih
nisam vidio?
Počeo sam razmišljati samo o tome što su mogli zajedno raditi. Bio bih
učinio sve da spriječim svaku mogućnost da budu nasamo. Oklevetao bih jedno
pred drugim, zatim iskoristio reakciju jednoga da je priopćim drugom. Ali
također sam želio vidjeti da to rade, da u to budem uključen, da me posvajaju i
od mene tvore nužnoga sudionika, posrednika, pijuna koji je postao toliko
važan kralju i kraljici da je sada zavladao pločom.
Počeo sam govoriti lijepo o njima, praveći se da pojma nemam kako stoje
stvari između njih. On je mislio da postajem stidljiv. Ona je rekla da se može
sama za se brinuti.

36
 BALKANDOWNLOAD
»Pokušavaš li nas spojiti?« upitala je, dok je izrugivanje prštalo u njezinu
glasu.
»Što se to uostalom tebe tiče?« upitao je on.
Opisao sam mu njezino golo tijelo koje sam vidio dvije godine prije. Želio
sam da se on uzbudi. Nije bilo važno što on želi, samo ako bi se uzbudio. Opisao
sam također njega njoj jer sam želio vidjeti hoće li se njezino uzbuđenje
razvijati kao moje, tako da bih mogao pratiti trag svojega na njezinu i vidjeti
koje je od ta dva uzbuđenja iskreno.
»Pokušavaš li postići da mi se ona svidi?«
»Kakvo bi zlo bilo u tome?«
»Nikakvo zlo. Samo što bih volio da to ide samo po sebi, ako nemaš ništa
protiv.«
Trebalo mi je neko vrijeme da razumijem što sam zapravo tražio.
Pretvarao bih Chiaru u predmet muškoga brbljanja, ne samo da bih ga uzbudio
u mojoj nazočnosti, niti radi toga da mu budem potreban, nego da ga navedem
da o njoj govori njoj iza leđa. To bi nam omogućilo da se uzajamno zagrijemo
preko nje, da premostimo provaliju između nas priznajući da nas privlači ista
žena.
Možda sam samo želio da on zna da volim djevojke.
»Gledaj, to je jako lijepo od tebe, i ja to cijenim. Ali nemoj.«
Njegov ukor kazao mi je da neće sudjelovati u mojoj igri. To me vratilo
na moje mjesto.
Ne, on je od plemenite vrste, mislio sam. Nije kao ja — zloban, pokvaren
i podmukao. To je podizalo moju agoniju za nekoliko stupnjeva. Sada, preko i
iznad stida što sam Olivera želio kao Chiara, poštovao sam ga i plašio ga se i
mrzio ga što me navodio da mrzim sebe.
Ujutro, poslije onoga plesa kad sam ih promatrao, nisam pokazivao želje
da s njim pođem na trčanje. Ni on je nije pokazivao. Kad sam naposljetku
spomenuo trčanje, jer je šutnja o tome postajala nepodnošljiva, rekao je da je
već trčao. »Kasno ustaješ ovih dana.«
Pametno, pomislio sam.
Uistinu, posljednjih nekoliko jutara bio sam se naviknuo zateći ga kako
me čeka, pa sam se osmjelio i nisam previše mario kada bih ustao. Iz toga sam
izvukao pouku.

37
 BALKANDOWNLOAD
Sljedećega jutra, iako sam želio s njim poći na plivanje, silazak u
prizemlje izgledao bi kao pokunjen odgovor na usputnu grdnju. Tako sam ostao
u svojoj sobi. Samo da nešto dokažem. Čuo sam ga kako lagano korača preko
balkona, gotovo na prstima. Izbjegavao me je.
Sišao sam u prizemlje mnogo kasnije. Do tada je on već bio otišao predati
svoje ispravke i uzeti najnovije stranice od signore Milani.
Prestali smo razgovarati.
Čak i kada smo ujutro dijelili isto mjesto, razgovor je u najboljem slučaju
bio isprazan i nužno zlo. Nije se mogao nazvati ni brbljanjem.
To ga nije uznemirilo. Vjerojatno nije o tome razmišljao.
Kako to da neki ljudi prolaze kroz pakao pokušavajući vam se približiti,
dok vi pojma nemate i uopće na njih ne pomislite kada minu dva tjedna, a s
njima niste razmijenili ni jednu jedinu riječ? Je li on išta naslutio? Jesam li mu
trebao to obznaniti?
Romansa s Chiarom počela je na plaži. Tada je zanemarivao tenis i
odlazio na biciklu s njom i njezinim prijateljima kasno poslijepodne u gradove
na brežuljcima duž obale prema zapadu. Jednoga dana, kad je među njima bio
jedan previše, Oliver se okrenuo prema meni i upitao me bi li mi smetalo da
Mario posudi moj bicikl kad ga ja ne koristim.
To me vratilo u dob od šest godina.
Slegnuo sam ramenima, što je značilo: Samo naprijed, baš me briga. Ali
čim su otišli, odjurio sam gore i počeo jecati na jastuku.
Noću bismo se ponekad sreli u Le Danzingu. Nikada se nije znalo kad će
se Oliver pojaviti. On bi jednostavno uskočio na scenu, i jednako naglo
iščeznuo, ponekad sam, ponekad s drugima. Kada bi Chiara došla u naš dom
kako je bila naviknuta od djetinjstva, sjedila bi u vrtu i gledala naokolo,
uglavnom čekajući da se on pojavi. Zatim, kada bi se otegnule minute i nije
bilo ničega osobitoga da se kaže između nas, napokon bi upitala: »C’é Oliver?«
Otišao je posjetiti prevoditeljicu. Ili: U knjižnici je s mojim ocem. Ili: Dolje je
negdje na plaži. »Pa, onda ja idem. Reci mu da sam svratila.«
Prošlo je, pomislio sam.
Mafalda je zaklimala glavom s izrazom sućutna prijekora: »Ona je dijete,
a on je sveučilišni profesor. Zar ne bi mogla naći nekoga svojih godina?«

38
 BALKANDOWNLOAD
»Nitko te ništa nije pitao«, odbrusila je Chiara koja je to čula i nije
dopuštala da je kritizira jedna kuharica.
»Nemoj sa mnom tako govoriti, ili ću ti razbiti lice«, rekla je naša
napolitanska kuharica, podignuvši dlan u zrak. »Još nema sedamnaest a šepiri
se što ima sastanke golih prsiju. Misli da ništa nisam vidjela?«
Mogao sam točno vidjeti kako Mafalda svakoga jutra pregledava
Oliverove plahte. Ili kako uspoređuje zapažanja s Chiarinom sobaricom.
Nijedna tajna nije mogla pobjeći iz mreže informiranih perpetua, domaćica.
Gledao sam Chiaru. Znao sam da je na mukama.
Svatko je slutio da se nešto događa između njih. On bi poslijepodne
iznenada rekao da ide u spremište kraj garaže uzeti jedan od bicikala da pođe
u grad. Vratio bi se nakon sat i pol vremena. Prevoditeljica, objasnio bi.
»Prevoditeljica«, ponovio bi glas mojeg oca dok se posvećivao konjaku
poslije ručka.
»Traduttrice, ma nemoj«, zapjevušila bi Mafalda.
Ponekad bismo naletjeli jedan na drugoga u gradu. Sjedeći u caffeu gdje
bi se nekoliko nas okupilo noću poslije kina ili prije odlaska u disko, vidio sam
Chiaru i Olivera kako skupa izlaze iz pokrajnje uličice, u razgovoru. On je jeo
sladoled, a ona objema rukama visjela o njegovu slobodnom ramenu. Kad su
našli vremena biti tako prisni? Činilo se da je njihov razgovor ozbiljan.
»Što ti radiš tu?« rekao je kad me opazio. Tako se bockanjem zaštitio i
pokušao prikriti činjenicu da smo svi zajedno prestali govoriti. Jeftin trik,
pomislio sam.
»Skitam se.«
»Zar ti nije prošlo vrijeme za spavanje?«
»Moj otac ne vjeruje u vrijeme za spavanje«, uzvratio sam.
Chiara je još bila duboko zamišljena. Izbjegavala je moj pogled.
Je li joj on kazao da o njoj lijepo govorim? Izgledala je uznemireno. Je li
joj smetalo moje zadiranje u njihov maleni svijet? Sjetio sam se prizvuka u
njezinu glasu onoga jutra kad se naljutila na Mafaldu. Mrzovolja je lebdjela na
njezinu licu; sprema se kazati nešto okrutno.
»Nikada nema lijeganja u njihovoj kući, nikakvih pravila, nikakva
nadzora, ničega. Zbog toga je tako dobro odgojen dječak. Zar ne vidiš? Nema
se protiv čega pobuniti.«

39
 BALKANDOWNLOAD
»Je li to istina?«
»Valjda jest«, odgovorio sam, pokušavajući prijeći preko toga prije nego
što nastave. »Svi mi imamo svoje načine pobune.«
»Doista?« upitao je on.
»Navedi jedan način«, uplela se Chiara.
»Ti to ne bi razumjela.«
»On čita Paula Celana«, upao je Oliver, pokušavajući promijeniti temu,
ili možda priskočiti meni u pomoć i pokazati, ničim to ne otkrivajući, da nije
zaboravio naš prethodni razgovor. Je li me pokušavao rehabilitirati nakon
onoga bockanja o mojem vremenu za spavanje, ili je to bio početak nove šale
na moj račun? Na licu mu se ustalio čeličan, neutralan izgled.
»E chi é?« Nikada nije čula za njega.
Uputio sam mu urotnički pogled. On ga je ulovio, ali nije bilo zlobna
miga u njegovim očima kad mi je uzvratio pogled. Na čijoj je strani bio?
»Jedan pjesnik«, šapnuo je dok su počinjali odlaziti na sredinu piazzette,
a meni je dobacio usputno »Poslije«.
Promatrao sam ih dok su tražili slobodan stol u jednom od susjednih
caffea.
Prijatelji su me upitali nabacuje li se on njoj.
Ne znam, odgovorio sam.
Rade li ono, onda?
Ni to nisam znao.
Volio bili biti na njegovu mjestu.
A tko ne bi?
Ali ja sam bio na nebesima. To što nije zaboravio naš razgovor o Celanu
proželo me blaženstvom kakvo nisam osjetio već mnogo, mnogo dana. Kapalo
je po svemu što sam dodirivao. Samo riječ, pogled, i bio sam na nebesima. Biti
tako sretan možda i nije bilo tako teško. Trebao sam samo naći izvor sreće u
sebi i ne oslanjati se na druge da mi je sljedeći put pruže.
Sjetio sam se prizora iz Biblije kada Jakov zamoli Rahelu da mu dade
vode, pa kad ju je čuo govoriti riječi koje su bile za njega prorečene, podiže
ruke u nebo i ljubi zemlju oko bunara. Ja Židov, Celan Židov, Oliver Židov —
bili smo napola u getu, napola u oazi inače okrutna i kolebljiva svijeta gdje

40
 BALKANDOWNLOAD
petljanje oko stranaca odjednom prestaje, gdje mi nikoga ne čitamo pogrešno i
nitko nas ne prosuđuje pogrešno, gdje jedan čovjek jednostavno poznaje
drugoga i poznaje ga tako potpuno da bi izuzimanje iz takve prisnosti bilo galut,
što je židovska riječ za raseljavanje ili izgon. Je li on onda bio moj dom, moj
povratak doma? Ti si moj povratak doma, Olivere. Kada sam s tobom, i kada
nam je dobro zajedno, ja ništa više ne želim. Zbog tebe volim ono što jesam,
što postajem kad si sa mnom. Ako postoji ijedna istina na svijetu, ona laže kad
sam s tobom, i nađem li hrabrosti da ti jednoga dana reknem svoju istinu,
podsjeti me da zapalim svijeću zahvalnicu na svakom oltaru u Rimu.
Ako me jedna njegova riječ mogla toliko usrećiti, nikada mi nije palo na
um da bi me druga riječ mogla isto tako zgnječiti; da bih također morao, ako
ne želim biti nesretan, naučiti kako da se čuvam takvih sitnih radosti.
Ali te iste noći iskoristio sam nepromišljeni zanos trenutka da govorim s
Marzijom. Plesali smo poslije ponoći, zatim sam je pratio putom uz obalu.
Onda smo se zaustavili. Rekao sam joj kako me vuče želja da se nakratko
okupam, očekujući da će me od toga odvratiti. Ali ona je rekla da također voli
noćno kupanje. Za tren oka svukli smo odjeću. »Ti nisi sa mnom zato što se
ljutiš na Chiaru?«
»Zašto se ljutim na Chiaru?«
»Zbog njega.«
Odmahnuo sam glavom, hineći upitan izgled na licu s namjerom da
pokažem kako ne mogu ni naslutiti po čemu je stekla takav dojam.
Zamolila me da se okrenem i ne zurim dok se poslužila džemperom da
obriše tijelo. Pravio sam se da je kriomice promatram, ali bio sam previše
poslušan da ne bih učinio kako mi je rečeno. Nisam se usudio zamoliti je da ne
gleda dok sam se ja odijevao, ali bilo mi je drago kad je gledala na drugu stranu.
Kad više nismo bili goli, uzeo sam je za ruku i poljubio joj dlan, zatim sam
poljubio prostor između njezinih prstiju, zatim njezina usta. Ona mi je sporo
uzvratila poljubac, ali zatim nije željela prestati.
Dogovorili smo se da ćemo se sljedeće večeri sastati na istom mjestu na
plaži. Bit ću ondje prije nje, rekao sam.
»Samo nemoj nikomu reći«, kazala je ona.
Izveo sam kretnju da su mi usta zašivena.

41
 BALKANDOWNLOAD
»Zamalo da nismo to učinili«, rekao sam ocu i Oliveru sljedećega jutra za
doručkom.
»A zašto niste?« upitao je otac.
»Ne znam.«
»Bolje je pokušati i ne uspjeti...« Oliver mi se napola rugao i napola me
tješio tom starom otrcanom izrekom.
»Trebao sam samo smognuti hrabrosti da pružim ruku i dodirnem, ona
bi rekla da«, rekao sam, djelomice zato da spriječim njihove kritike, ali također
da pokažem kako mogu, kad je riječ o samoporuzi, propisati vlastitu dozu,
hvala vam lijepa. Pravio sam se važan.
»Pokušaj opet poslije«, rekao je Oliver. To su radili ljudi koji su bili u
redu sa samim sobom. Ali mogao sam također osjetiti da on na nešto cilja, a
nije izlazio s tim, možda zbog toga što je bilo nešto uznemirujuće iza njegova
besmislena premda dobronamjerna Pokušaj opet poslije. On me kritizirao. Ili
mi se podsmjehivao. Ili gledao kroza me.
Zapeklo me kad je napokon izašao s tim. To bi rekao samo onaj tko me
potpuno odgonetnuo. »Ako ne poslije, kada?«
To se svidjelo mojem ocu. »Ako ne poslije, kada?« U tome se osjetio odjek
glasovite opomene rabina Hilela: »Ako ne sad, kada?«
Oliver je smjesta pokušao povući svoju zajedljivu primjedbu. »Ja bih
pouzdano opet pokušao. I opet nakon toga«, došla je razvodnjena verzija. Ali
Pokušaj opet poslije bila je koprena koju je navukao preko Ako ne poslije, kada?
Ponovio sam njegovu izreku kao da je bila proročka mantra koja je
trebala biti odraz načina kako je on živio svoj život i kako sam ja pokušavao
živjeti svoj. Ponavljajući mantru koja je stigla izravno iz njegovih usta, mogao
sam nabasati na neki tajni prolaz do niže istine koja mi je dosad izmicala — o
meni, o životu, o drugima, o meni s drugima.
Pokušaj opet poslije bile su posljednje riječi koje sam sam sebi govorio
svake noći kada bih se zaklinjao da ću nešto učiniti da približim Olivera k sebi.
Pokušaj opet poslije značilo je: Sada nemam hrabrosti. Stvari još nisu spremne.
Nisam znao gdje bih našao volje i hrabrosti da pokušam opet poslije. Ali kad
sam odlučio učiniti nešto umjesto da pasivno sjedim, osjećao sam se kao da već
nešto činim, kao da ubirem dobit od novca koji još nisam uložio, a još manje
zaradio.

42
 BALKANDOWNLOAD
Ali također sam znao da sam oko svoga života kopao obrambene rovove
zvane Pokušaj opet poslije, i da su mjeseci, godišnja doba, cijele godine, čitav
životni vijek mogli proći ni s čim osim sa žigom Svetoga Pokušaj-opet-poslije
na svakom danu. Pokušaj opet poslije vrijedilo je za ljude poput Olivera. Moja
lozinka je bila Ako ne poslije, kada?
Ako ne poslije, kada? A što će biti ako me zatekao i otkrio sve moje tajne
s te četiri britke riječi?
Morao sam mu dati na znanje da sam prema njemu potpuno ravnodušan.
Ali doživio sam potpun kolaps nekoliko jutara poslije toga kad sam s njim
razgovarao u vrtu i otkrio ne samo da je gluh na sve moje laskave riječi o Chiari
nego da sam ja na sasvim pogrešnom tragu.
»Što hoćeš reći — na pogrešnom tragu?«
»Ne zanima me.«
Nisam znao je li htio reći da ga ne zanima rasprava o tome, ili da ga ne
zanima Chiara.
»Svakoga zanima.«
»Pa, možda. Mene ne zanima.«
I dalje nejasno.
Bilo je nešto odjednom suho, srdito i uzrujano u njegovu glasu.
»Ali vidio sam vas zajedno.«
»To što si vidio nisi smio vidjeti. U svakom slučaju, ja ne sudjelujem u toj
igri, bilo s njom ili s tobom.«
Povukao je dim cigarete i uzvratio mi svojim uobičajenim, prijetećim,
ledenim pogledom koji vam je mogao zarezati i probušiti utrobu s
artroskopskom točnošću.
Slegnuo sam ramenima. »No, žao mi je« — i vratio sam se svojim
knjigama. Opet sam prekoračio granice i nisam se mogao iz toga elegantno
izvući osim da priznam kako sam bio užasno nametljiv.
»Možda bi ti trebao pokušati«, ubacio je on.
Nikada prije nisam ga čuo govoriti takvim palucavim glasom. Obično
sam ja teturao na rubovima doličnosti.
»Ona ne bi htjela ništa imati sa mnom.«
»Bi li ti to od nje želio?«

43
 BALKANDOWNLOAD
Kamo je to vodilo, i zašto sam osjećao da nekoliko koraka dalje leži
stupica?
»Ne...« odgovorio sam veselo, ne shvaćajući da je zbog nepovjerenja moje
ne gotovo zazvučalo kao pitanje.
»Jesi li siguran?«
Jesam li ga kojim slučajem uvjerio da sam cijelo vrijeme želio nju?
Pogledao sam ga kao da na izazov odgovaram izazovom.
»Što bi htio znati?«
»Ja znam da ti se sviđa.«
»Ti nemaš pojma što se meni sviđa«, odbrusio sam. »Nemaš pojma.«
Pokušao sam zvučati prepredeno i tajanstveno, kao da govorim o
kraljevstvu ljudskoga iskustva o kojemu netko poput njega nikada nije čuo. Ali
uspio sam samo zazvučati svadljivo i histerično.
Manje obziran čitatelj ljudske duše vidio bi u mojem upornom nijekanju
užasnute znakove zbunjena priznanja dok sam tražio zaklon u vezi s Chiarom.
Obzirniji promatrač, međutim, smatrao bi to uvodom u potpuno
drukčiju istinu: Otvori vrata na vlastitu pogibao — vjeruj mi, ovo ne želiš čuti.
Možda bi sada trebao otići, dok još imaš vremena.
Ali također sam znao da ću, pokaže li ikakav znak da naslućuje istinu,
učiniti sve što mogu da ga smjesta odbacim. Ako ipak ništa ne naslućuje, tada
će ga moje zbunjene riječi svejedno ostaviti u bespomoćnoj osamljenosti.
Naposljetku, bio bih sretniji ako je mislio da želim Chiaru nego ako je
navaljivao i prisiljavao me da posrćem potpuno sam. Ostajući bez riječi, ja bih
priznao stvari koje nisam planirao ili nisam znao da ih imam u sebi. Ostajući
bez riječi, stigao bih onamo kamo je moje tijelo žudjelo poći brže nego i s
jednom pametnom primjedbom koja se priprema satima unaprijed. Ja bih
pocrvenio, i pocrvenio zato što sam pocrvenio, petljao bih s riječima i
naposljetku se slomio — i gdje bih onda bio? Što bi on rekao?
Bolje je da se sada slomim, pomislio sam, nego da proživim još jedan dan
žonglirajući sa svim svojim neuvjerljivim odlukama da ću pokušati opet poslije.
Ne, bolje je da on nikada ne dozna. Mogao bih s tim živjeti. Mogao bih
uvijek, uvijek s tim živjeti. Nisam se ni iznenadio kad sam vidio kako je lako
bilo to prihvatiti.

44
 BALKANDOWNLOAD
A ipak, kao iz vedra neba, između nas će tako iznenada provaliti nježan
trenutak da će riječi koje sam mu čeznuo reći gotovo iskliznuti iz mojih usta.
Trenutci zelenih kupaćih gaćica, tako sam ih nazivao, čak i kad je moja teorija
boja bila u cijelosti nepotvrđena i nije mi pružala nikakva pouzdanja da
očekujem ljubaznost tijekom »plavih« dana ili da pripazim na »crvene« dane.
Glazba nam je bila tema o kojoj smo lako raspravljali, posebice kada sam
bio za klavirom. Ili kada bi on poželio da mu odsviram nešto na takav-i-takav
način. Volio je moje kombinacije dvaju, triju, ili čak četiriju skladatelja što su
se preklapali u istom djelu, koje bih zatim transkribirao. Jednoga dana Chiara
je počela pjevušiti neku popularnu melodiju i odjedanput — zato što je bio
vjetrovit dan i nitko nije išao na plažu niti čak boravio vani — naši su se
prijatelji okupili oko klavira u dnevnoj sobi dok sam improvizirao Brahmsovu
varijaciju na Mozartovu izvedbu upravo te pjesme. »Kako to činiš?« upitao me
je jednoga jutra dok je ležao na nebesima.
»Ponekad umjetnika možeš razumjeti jedino tako da budeš u njegovoj
koži, da uđeš u njega. Tada sve ostalo prirodno poteče.«
Razgovarali smo opet o knjigama. Rijetko sam i s kim razgovarao o
knjigama osim s ocem.
Ili smo razgovarali o glazbi, o predsokratovskim filozofima, o koledžu u
Sjedinjenim Državama.
Ili je ondje bila Vimini.
Prvi put kada je nezvana upala u naša jutra bilo je točno u trenutku dok
sam svirao jednu varijaciju na Brahmsove posljednje varijacije na Händela.
Njezin glas probio je jaku kasnojutarnju vrućinu.
»Čime se baviš?«
»Radim«, odgovorio sam.
Oliver je ležao potrbuške na rubu bazena; pogledao je gore dok mu se
znoj slijevao između lopatica.
»I ja«, rekao je kad se okrenula i postavila mu isto pitanje.
»Vi ste razgovarali, niste radili.«
»Ista stvar.«
»Željela bih da mogu raditi. Ali meni nitko ne daje nikakav posao.«
Oliver nikada prije nije vidio Vimini; pogledao me potpuno
bespomoćno, kao da mu nisu poznata pravila toga razgovora.
45
 BALKANDOWNLOAD
»Olivere, upoznaj Vimini, doslovce našu prvu susjedu.«
Pružila mu je ruku i on ju je stisnuo.
»Vimini i ja imamo istoga dana rođendan, ali ona ima samo deset godina.
Vimini je također genij. Zar nije istina da si genij, Vimini?«
»Tako kažu. Ali meni se čini da možda nisam.«
»Zašto je tako?« raspitivao se Oliver, nastojeći ne postupati previše
pokroviteljski.
»Priroda bi bila prilično loša ukusa da je od mene stvorila genija.«
Oliver se očito zaprepastio više nego ikada. »Molim?«
»On ne zna, je li tako?« upitala me pred njim.
Odmahnuo sam glavom.
»Kažu da možda neću dugo živjeti.«
»Zašto to kažu?« Izgledao je potpuno ošamućeno. »Kako to znaš?«
»Svatko zna. Zato što imam leukemiju.«
»Ali ti si tako lijepa, izgledaš tako zdravo, i tako si pametna«,
prosvjedovao je on.
»Kao što sam rekla, neslana šala.«
Oliver je sada klečao na travi, doslovno mu je knjiga ispala na zemlju.
»Možda možeš jednoga dana doći prijeko da mi čitaš«, rekla je. »Ja sam
vrlo ugodna, i ti izgledaš vrlo ugodno. Pa, doviđenja.«
Popela se preko zida. »I oprosti što sam te prepala... pa...«
Mogli ste gotovo vidjeti kako pokušava povući loše izabranu metaforu.
Ako nas glazba nije uspjela zbližiti barem nekoliko sati toga dana, to je
uspjela Vimini svojom pojavom.
Govorili smo o njoj cijelo poslijepodne. Nisam morao smišljati što bih
rekao. On je uglavnom govorio i pitao. Oliver je bio hipnotiziran. Barem
jedanput, ja nisam govorio o sebi.
Uskoro su se sprijateljili. Uvijek je bila na nogama kada bi se on vratio s
jutarnjega trčanja ili plivanja, pa bi zajedno odšetati do naših vratašca, i veoma
oprezno silazili niza stube, i odlazili do jedne od golemih stijena gdje bi sjedili
i razgovarali dok ne bi došlo vrijeme doručka. Nikada nisam vidio tako lijepo
ni snažnije prijateljstvo. Nikada nisam zbog toga bio ljubomoran, niti se itko,

46
 BALKANDOWNLOAD
pouzdano ne ja, usudio stati između njih ili prisluškivati što govore. Nikada
neću zaboraviti kako bi mu ona pružila ruku kada bi otvorili vratašca prema
stubama što su vodile do stijena.
Ona se rijetko usuđivala poći toliko daleko ako je ne bi pratio netko
stariji.

Kada pomislim na to ljeto, nikada ne mogu ustanoviti redoslijed događaja. Ima

nekoliko ključnih prizora. Inače, »ponavljani« trenutci su sve čega se sjećam.
Jutarnji ritual prije i poslije doručka: Oliver leži na travi, ja sjedim za svojim
stolom. Zatim plivanje ili trčanje. Zatim on grabi bicikl i vozi se do
prevoditeljice u gradu. Ručak za velikim stolom u hladovini drugoga vrta, ili
ručak u kući, uvijek s jednim ili dva gosta za podnevne muke po ručku.
Poslijepodnevni sati, sjajni i raskošni s obiljem sunca i tišine.
Tu su zatim bili ostatci prizora iz prijašnjih ljeta: moj se otac stalno pita
na što trošim vrijeme, zašto sam uvijek sam; majka me potiče da se družim s
novim prijateljima ako me stari ne zanimaju, ali iznad svega da se prestanem
vazda vrzmati po kući — knjige, knjige, knjige, uvijek knjige, previše sviranja
gitare; oboje me mole da više igram tenis, da noću idem na ples, da se
upoznajem s ljudima, da sam zaključim zašto su drugi tako nužni u životu i da
nisu samo strana tijela kojima se plaho približavamo. Čini lude stvari ako
moraš, govorili su mi dok su vječno vrebali da iskopaju tajanstvene, bajkovite
znakove slomljena srca koje su oboje, on i ona, na svoj nespretan, nametljiv,
odan način smjesta željeli izliječiti, kao da sam vojnik koji je zalutao u njihov
vrt i treba mu istoga časa zaustaviti krvarenje ili će umrijeti. Uvijek možeš
razgovarati sa mnom. I ja sam nekada bio tvojih godina, običavao je reći otac.
Stvari koje osjećaš i misliš da si ih samo ti osjetio, vjeruj mi, ja sam proživio i
sve ih skroz propatio, i više nego jedanput — neke nikada nisam prebolio a
neke su mi danas nepoznate kao što su tebi, ali poznajem gotovo svaku okuku,
svaku naplatnu kućicu, svaku klijet u ljudskom srcu.
Ima i drugih prizora: tišina poslije ručka — netko od nas drijema, netko
radi, drugi čitaju, čitav svijet planduje u stišanim polutonovima. Nebeski sati,
kada su se glasovi iz svijeta izvan naše kuće procjeđivali tako blago da sam
bivao siguran da sam usnuo. Poslijepodnevni tenis. Tuširanje i kokteli.
Iščekivanje večere. Opet gosti. Večera. Njegov drugi izlet do prevoditeljice.
Skitnja po gradu i kasni noćni povratak, ponekad sam, ponekad s prijateljima.

47
 BALKANDOWNLOAD
Zatim je bilo iznimaka: olujno poslijepodne kad smo sjedili u dnevnoj
sobi, slušali glazbu i tuču što je lupkala po svakom prozoru u kući. Ugasila bi
se svjetla, zamrla bi glazba, i preostajalo nam je samo da jedni drugima gledamo
u lice. Neka tetka odcvrkutala bi o svojim groznim godinama u St. Louisu,
Missouri, što je izgovarala San Lui, majka je otkrivala trag čaja Earl Grey, a u
pozadini, čak iz kuhinje u prizemlju, glasovi Manfredija i Mafalde — tiha
šaputanja bračnoga para što se svađa glasnim siktanjem. Po kiši, mršava figura
našega vrtlara u kabanici s kukuljicom dok vodi bitku sa silama prirode, uvijek
čupajući korov i po kiši, dok mu moj otac daje znakove rukama kroz prozor
dnevne sobe: Vrati se, Anchise, vrati se.
»Od toga čovjeka prolaze me trnci«, rekla bi moja tetka.
»Taj trnac ima zlatno srce«, rekao bi moj otac.
Ali svi ti sati bili su napeti od straha, kao da je strah bio neka prijeteća
sablast ili neka čudna, izgubljena ptica, zasužnjena u našem gradiću, koja
svojim čađavim krilima ostavlja mrlje na svemu što je živo sa sjenom koja se
nikada neće isprati. Nisam znao čega sam se bojao, ni zašto sam se toliko
brinuo, ni zašto se ta stvar, koja je tako lako mogla izazvati paniku, ponekad
osjećala kao nada i, poput nade u najmračnijim trenutcima, donosila takvu
radost, nestvarnu radost, radost s omčom oko nje. Udarac koji mi je zadavalo
moje srce kada bih ga vidio nenajavljena užasavao me i ujedno uzbuđivao.
Bojao sam se kada se pojavljivao, bojao se kada ne bi dolazio, bojao se kada bi
me pogledao, još više strepio kada me ne bi pogledao. Na kraju me agonija
iscrpljivala pa bih, u vrela poslijepodneva, jednostavno klonuo i zaspao na sofi
u dnevnoj sobi, i premda sam stalno sanjao, točno sam znao tko je bio u sobi,
tko je na prstima ulazio i izlazio, tko je ondje stajao, tko me gledao i koliko
dugo, tko je pokušavao uzeti današnje novine uz najmanje šuštanja, samo da bi
se predao i pogledao večerašnji raspored filmova bez obzira na to hoće li me
probuditi ili ne.
Strah nikada nije iščeznuo. Budio sam se s njim, motrio ga kako se
pretvara u radost kada bih Olivera čuo kako se ujutro tušira i znao da će biti s
nama u prizemlju na doručku samo da bih promatrao kako se strah zgušnjava
kada bi on, umjesto da popije kavu, strugnuo kroz kuću i odmah se dao na
posao u vrtu. Oko podne, agonija iščekivanja da ga čujem kako mi bilo što kaže
bivala je više nego što sam mogao podnijeti. Znao sam da me za sat-dva čeka
sofa. Mrzio sam sama sebe što sam osjećao da sam tako bespomoćan, tako
potpuno nevidljiv, tako smeten, tako nezreo. Samo reci nešto, samo me

48
 BALKANDOWNLOAD
dodirni, Olivere. Gledaj u me dovoljno dugo da vidiš kako mi suze naviru na
oči. Pokucaj mi na vrata noću i vidi nisam li ih već ostavio pritvorena za tebe.
Uđi unutra. Uvijek ima prostora u mojem krevetu.
Najviše sam se bojao dana kada ga nisam vidio tijekom dugačkih
razdoblja — ponekad čitavo poslijepodne i večer ne znajući gdje je bio. Katkada
bih ga opazio kako prolazi preko piazzette ili razgovara s ljudima koje nikada
ondje nisam vidio. Ali to se nije računalo, jer na malenoj piazzetti, gdje se narod
okupljao kad su se zatvarali lokali, rijetko me dvaput pogledao, samo bi mi
kimnuo, što je moglo biti manje namijenjeno meni nego mojem ocu čiji sam
slučajno bio sin.
Moji roditelji, osobito otac, nisu mogli biti zadovoljniji njime. Oliver je
radio bolje nego većina naših ljetnih gostiju. Pomagao je mojem ocu srediti
papire, obavljao je velik dio njegove inozemne korespondencije i očito je
dovršavao svoju knjigu. Ono što je radio u privatnom životu i svojem vremenu
ticalo se samo njega — Ako mladost mora kaskati, tko će onda galopirati? bila
je očeva nespretna izreka. U našem kućanstvu Oliver nije mogao učiniti ništa
pogrešno.
Kako moji roditelji nikada nisu svraćali pozornost na njegova izbivanja,
mislio sam da je sigurnije nikada ne pokazati da mi ona stvaraju ikakvu
tjeskobu. Njegovu sam odsutnost spominjao samo kada bi jedno od njih upitalo
gdje je; pravio bih se da sam iznenađen kao oni. Oh, to je točno, toliko ga dugo
nema. Ne, pojma nemam. I morao sam se praviti da ne izgledam previše
zabrinuto, jer to bi moglo pogrešno zazvučati i uzbuniti ih da se upitaju što me
izjeda. Prepoznali bi zlonamjernost čim bi je opazili. Bio sam iznenađen što je
već nisu otkrili. Uvijek su govorili da se prelagano vezujem uz ljude. Toga ljeta,
međutim, napokon sam shvatio što su mislili pod prelaganim vezivanjem.
Očito se to događalo prije, pa su morali nešto poduzimati kada sam vjerojatno
bio premlad da bih išta sam opazio. To je slalo znakove uzbune što su prodirali
u njihove živote. Brinuli su se zbog mene. Znao sam da imaju pravo brinuti se.
Samo sam se nadao da nikada neće znati koliko su sada stvari otišle daleko
onkraj njihovih uobičajenih briga. Znao sam da ništa ne naslućuju, i to mi je
smetalo — iako ne bih želio da bude drukčije. To mi je govorilo: ako više ne
bih bio jasan, ako bih mogao maskirati toliki dio svoga života, onda bih se
napokon oslobodio njih, i njega — ali uz koju cijenu, i jesam li se želio tako
osloboditi bilo koga?

49
 BALKANDOWNLOAD
Nije bilo nikoga s kim bih razgovarao. Komu sam mogao reći? Mafaldi?
Ona bi napustila kuću. Mojoj tetki? Ona bi vjerojatno svima kazala. Marziji,
Chiari, mojim prijateljima? Oni bi me istoga časa ostavili. Mojim rođacima kada
bi došli? Nikada. Moj otac se držao najliberalnijih pogleda — ali u vezi s ovim?
Komu drugomu? Pisati jednom od mojih nastavnika? Posjetiti liječnika? Reći
da mi je potreban psihijatar? Reći Olivera?
Reći Oliveru. Nema nikoga drugoga da mu reknem, Olivere, pa se bojim
da na kraju to moraš biti ti...

Jednoga poslijepodneva, kad sam znao da je kuća potpuno prazna, popeo sam
se do njegove sobe. Znao sam da nije u kući. Otvorio sam njegov ormar i, kako
je to bila moja soba kada nije bilo gostiju, pravio sam se da tražim nešto što je
ostalo iza mene u jednoj od donjih ladica. Planirao sam prelistati njegove
papire, ali čim sam otvorio ormar, vidio sam to. Na vješalici su visjele njegove
crvene kupaće gaćice predviđene za to jutro, ali u njima nije plivao, i zato su
visjele ondje a nisu se sušile na balkonu. Uzeo sam ih, a nikada prije u životu
nisam zavirio ni u čije privatne stvari. Prinio sam gaćice k licu, zatim trljao lice
njihovom unutarnjom stranom, kao da sam se pokušao u njima ugnijezditi i
izgubiti se u njihovim naborima... Tako dakle on miriše kada mu tijelo nije
pokriveno losionom, tako dakle on miriše, tako dakle on miriše, ponavljao sam
za sebe, tražeći u gaćicama nešto osobnije nego što je njegov miris i zatim
ljubeći svaki njihov kutak, gotovo želeći da nađem dlačicu, bilo što, da to
liznem, da cijele kupaće gaćice stavim u usta, te ako sam ih samo mogao ukrasti,
sačuvati ih zauvijek, nikada ne dopustiti Mafaldi da ih opere, obraćati se njima
u zimskim mjesecima kod kuće i njušiti ih, vraćati njega u život, potpuno gola
kakav je bio sa mnom upravo toga trenutka. Bez razmišljanja sam svukao svoje
gaćice i počeo navlačiti njegove. Znao sam što sam želio, a želio sam to s onom
vrstom opijenoga zanosa zbog kojega ljudi riskiraju ono što nikada ne bi
riskirali čak ni s obilnom količinom alkohola u sebi. Želio sam svršiti u
njegovim gaćicama i ostaviti mu dokaz da ga u njima nađe. I tada me obuzela
još luđa ideja. Raspremio sam njegov krevet, svukao njegove gaćice i gurnuo ih
među njegove plahte, potpuno gol. Neka me on nađe — izaći ću s tim na kraj,
ovako ili onako. Prepoznao sam dodir kreveta. Svoga kreveta. Ali njegov miris
bio je svuda oko mene, spasonosan i milostiv, kao onaj čudni miomiris koji mi
je odjednom bio preplavio čitavo tijelo kad mi je postariji čovjek, koji je
slučajno stajao do mene u hramu na blagdan Jom kippura, prebacio svoj talit
preko glave dok nisam gotovo iščeznuo i bio sjedinjen s narodom koji se
50
 BALKANDOWNLOAD
zauvijek raspršio ali se od vremena do vremena opet okupljao da bi se jedno
biće s drugim omatalo pod istim komadom tkanine. Stavio sam njegov jastuk
preko lica, žestoko ga ljubio i, omotavši ga nogama, rekao njemu ono što se
nisam usuđivao reći nikomu na svijetu. Zatim sam mu kazao što želim. To je
trajalo manje od jedne minute.
Tajna je izašla iz mojega tijela. Pa što onda ako vidi. Pa što onda ako me
ulovi. Pa što onda, pa što onda, pa što onda.
Na putu iz njegove sobe u svoju pitao sam se hoću li ikada više biti
dovoljno lud da ponovno pokušam istu stvar.
Te sam večeri zatekao sama sebe kako vodim računa o tome gdje se nalazi
svatko u kući. Sramotan poriv obuzimao me brže nego što sam ikada zamišljao.
Ne bi me ništa stajalo da se iskradem natrag uza stubište.

Dok sam jedne večeri čitao u očevoj knjižnici, naletio sam na priču o mladom
vitezu koji je ludo zaljubljen u princezu. I ona je zaljubljena u njega, iako se
čini da toga nije potpuno svjesna, te unatoč prijateljstvu koje cvjeta između
njih ili možda upravo zbog toga prijateljstva, on osjeća da je toliko ponizan i
nijem zbog njezine zazorne čistoće da je potpuno nesposoban načeti temu svoje
ljubavi. Jednoga dana on upita izravno: »Je li bolje govoriti ili umrijeti?«
Ja nisam imao hrabrosti ni postaviti takvo pitanje.
Ali ono što sam izrekao u njegov jastuk otkrilo mi je da sam barem na
trenutak izgovorio istinu, da sam je iznio na čistinu, da sam zapravo uživao
govoreći je, i da je on slučajno onuda prošao u trenutku dok sam mrmljao stvari
koje se ne bih usudio reći ni svojem licu u zrcalu, ne bi me bilo briga, ne bi mi
bilo krivo — neka zna, neka vidi, neka izrekne i osudu ako hoće — samo nemoj
kazati svijetu — čak ako si sada ti moj svijet, čak ako u tvojim očima stoji
užasnut, prijeziran svijet. Onaj tvoj čelični pogled, Olivere — radije bih umro
nego suočio se s njim čim bih ti rekao.

51
BALKANDOWNLOAD

DRUGI DIO

Monetov zaravanak

52
 BALKANDOWNLOAD

POTKRAJ SRPNJA stvari su dosegnule vrhunac. Bilo je naizgled jasno da su se

poslije Chiare nizale cotte, spojevi, mini-spojevi, spojevi za jednu noć,
iživljavanja, tko zna što još. Za mene se sve to svodilo samo na jednu stvar:
njegov kokot je bio posvuda u B.-u. Svaka ga je djevojka dodirnula, toga
njegova kokota. On je bio u tko zna koliko vagina, koliko usta. Ta me slika
zabavljala. Nikada mi nije smetalo zamišljati ga između nogu neke djevojke
dok mu leži sučelice, a njegova se široka, preplanula, svjetlucava leđa gibaju
gore-dolje kao što sam ga zamišljao onoga poslijepodneva kada sam i ja nogama
obuhvaćao njegov jastuk.
I sam pogled na njegova leđa, kada se naginjao iznad rukopisa na svojim
nebesima, navodio me da se upitam gdje su bila prošle noći. Kako je bez napora
i slobodan bio pokret njegovih lopatica svaki put kada bi se pomaknuo, kako
su bez razmišljanja one hvatale sunce. Je li žena koja je pod njim ležala prošle
noći i ugrizala ga osjetila okus mora? Ili okus njegova losiona protiv sunca? Ili
miris što se dizao iz njegovih plahta svaki put kad sam se među njih uvlačio?
Koliko sam želio imati leđa poput njegovih. Možda ne bih za njima
čeznuo da sam ih imao?
Movie star.
Jesam li želio biti poput njega? Jesam li želio biti on? Ili sam ga samo želio
imati? Ili su »biti« i »imati« potpuno netočni glagoli u zamršenom klupku želje,
gdje imati nečije tijelo da ga dodirnemo i biti taj netko za kim čeznemo da ga
dodirnemo jesu jedno te isto, samo na suprotnim obalama rijeke koja teče od
nas prema njima, zatim natrag prema nama i opet prijeko prema njima, u tom
vječnom kruženju gdje klijetke srca, kao zaklopna vrata želje, i vremenske
crvotočine, i ladica s lažnim dnom koju nazivamo identitetom, dijele varljivu
logiku prema kojoj je najkraća udaljenost između stvarnoga života i
neživljenoga života, između onoga tko jesmo i onoga što želimo, začudno
stubište koje je s đavolskom okrutnošću naslikao M. C. Escher. Kada su nas oni
53
 BALKANDOWNLOAD
rastavili, tebe i mene, Olivere? I zašto sam ja to znao, i zašto ti nisi znao? Je li
tvoje tijelo ono što želim kada svake noći mislim da ležim kraj tvoga tijela, ili
želim li kliznuti u nj i posjedovati ga kao da je moje, kao što sam žudio kad sam
navlačio tvoje kupaće gaćice i opet ih svlačio, žudeći cijelo vrijeme, kao što
ništa više nisam žudio u životu toga poslijepodneva — da osjetim kako kliziš u
mene kao da je cijelo moje tijelo tvoje kupaće gaćice, tvoj dom? Ti u meni, ja u
tebi...
Zatim je došao onaj dan. Bili smo u vrtu, pričao sam mu o noveli koju
sam netom bio pročitao.
»O vitezu koji ne zna bi li govorio ili umro. To si mi već ispričao.«
Očito sam to bio spomenuo i zaboravio.
»Da.«
»Pa, je li govorio ili nije?«
»Bolje je govoriti, rekla je ona. Ali ona je oprezna. Osjeća negdje stupicu.«
»Tako on ne govori?«
»Ne, on petlja.«
»Zamišlja.«
Bilo je to odmah poslije doručka. Ni on ni ja nismo bili raspoloženi za
rad toga dana.
»Čuj, moram pokupiti nešto u gradu.«
Nešto je uvijek značilo posljednje stranice od prevoditeljice.
»Ja ću poći, ako želiš.«
Sjedio je šutke jedan trenutak.
»Ne, idemo zajedno.«
»Sada?« Možda sam htio reći: Stvarno?
»Pa, imaš li išta bolje od toga činiti?«
»Ne.«
»Onda idemo.« Stavio je nekoliko stranica u ofucani zeleni ruksak i
zabacio ga na leđa.
Od naše posljednje vožnje biciklom nikada nije od mene zatražio da
ikamo pođem s njim.

54
 BALKANDOWNLOAD
Odložio sam nalivpero, zatvorio knjigu partitura, stavio na stranice
dopola ispijenu čašu limunade i bio spreman poći.
Na putu do spremišta prošli smo kraj garaže.
Po običaju, Mafaldin muž Manfredi prepirao se s Anchiseom. Taj put ga
je optuživao da previše zalijeva rajčice, i da je to pogrešno, jer prebrzo rastu.
»Bit će brašnjave«, tužio se.
»Čuj. Ja se bavim rajčicama, ti se baviš vožnjom, i svi smo sretni.«
»Ti ne razumiješ. Kad sam ja bio mlad, presadile bi se rajčice u neko doba,
s jednoga mjesta na drugo, i kraj njih bi se posadio bosiljak. Ali naravno, vi koji
ste bili u vojsci, vi sve znate.«
»To je točno.« Anchise se nije na njega obazirao.
»Naravno da je točno. Nije nikakvo čudo što te nisu zadržali u vojsci.«
»To je točno. Nisu me zadržali u vojsci.«
Obojica su nas pozdravila. Vrtlar je dodao Oliveru bicikl. »Sinoć sam
centrirao kotač, to je malko potrajalo. I malko sam napumpao gume.«
Vozač nije mogao biti razdraženiji.
»Od sada dalje, ja sređujem kotače, ti uzgajaš rajčice«, rekao je uvrijeđeni
muž.
Anchise se ironično nasmijao. Oliver mu je uzvratio smiješak.
Kad smo stigli do staze čempresa koja je vodila do glavnoga puta u grad,
upitao sam Olivera: »Zar te od njega ne podilaze trnci?«
»Od koga?«
»Od Anchisea.«
»Ne, zašto? Neki dan sam na povratku pao i prilično sam se gadno ogulio.
Anchise je navaljivao da privijem nekakav vještičji uvarak. I bicikl mi je
popravio.«
Držeći jednom rukom upravljač zadignuo je košulju i pokazao veliku
ogrebotinu i modricu na lijevom boku.
»Mene i dalje od njega podilaze trnci«, rekao sam, ponavljajući pravorijek
moje tetke.
»Samo jedna izgubljena duša, zapravo.«
Da mi je bilo dodirnuti, pomilovati, voljeti onu ogrebotinu.

55
 BALKANDOWNLOAD
Na putu sam primijetio da se Oliveru nikamo nije žurilo. Nije po običaju
srljao, nije jurio, nije se uspinjao uz brežuljak s uobičajenom sportskom
gorljivošću. I činilo se da ga ništa nije tjeralo da se vrati svojem uredskom poslu,
ili da se pridruži prijateljima na plaži, ili da mene ostavi na cjedilu, što je bio
redovit slučaj. To je bio moj trenutak na nebesima i, onako mlad kakav sam
bio, znao sam da to neće trajati i da sam barem trebao uživati u onome što je
bilo umjesto da to upropastim svojom prenagljenom odlukom da učvrstim naše
prijateljstvo ili da ga podignem na viši stupanj. Nikada neće biti prijateljstva,
pomislio sam, ovo nije ništa, samo minuta milosrđa. Zwischen Immer und Nie.
Zwischen Immer und Nie. Između uvijek i nikada. Celan.
Kad smo stigli na piazzettu odakle puca pogled na more, Oliver se
zaustavio kupiti cigarete. Počeo je pušiti Gauloises. Nikada nisam kušao
Gauloises, pa sam upitao mogu li dobiti jednu. Izvadio je cerino, šibicu, iz
kutije, sklopio ruke vrlo blizu moga lica i pripalio mi cigaretu. »Nije loše, zar
ne?« »Uopće nije loše.« One će me podsjećati na njega, na taj dan, pomislio sam,
shvaćajući da će on za manje od mjesec dana potpuno nestati, bez traga.
To je vjerojatno bilo prvi put što sam sebi dopustio odbrojavati njegove
preostale dane u B.-u.
»Samo pogledaj ovo«, rekao je dok smo koračali s biciklima na jutarnjem
suncu prema rubu piazzette s koje je pucao pogled na valovite brežuljke ispod
nas.
Znatno dalje i niže pružao se veličanstven pogled na more s tek nekoliko
pruga pjene što su šarale zaljev kao divovski dupini što presijecaju površinu.
Malen autobus uspinjao se uzbrdo, dok su se trojica uniformiranih biciklista
mučila iza njega, očito tužeći se na ispušne plinove. »Ti znaš tko se, kažu,
nedaleko odavde utopio«, rekao je.
» Shelley. «
»A znaš li što je njegova žena Mary učinila kad su našli njegovo tijelo?«
»Cor cordium, srce nad srcima«, odgovorio sam, misleći na trenutak kad
se neki prijatelj dočepao njegova srca prije nego što su plamenovi potpuno
progutali naduto tijelo dok su ga spaljivali na obali. Zašto me ispitivao?
»Ima li išta što ti ne znaš?«
Pogledao sam ga. To je bio moj trenutak. Mogao sam ga iskoristiti ili sam
ga mogao izgubiti, ali znao sam u svakom slučaju da će me pratiti cijeloga
života. Ili sam se mogao naslađivati pohvalom — ali zauvijek žaliti za svim

56
 BALKANDOWNLOAD
ostalim. To je vjerojatno bilo prvi put u mojem životu da sam govorio s nekim
odraslim a da nisam nimalo planirao što ću reći. Bio sam previše nervozan da
bih išta planirao.
»Ja ništa ne znam, Olivere. Ništa, upravo ništa.«
»Ti znaš više negoli itko ovdje.«
Zašto je na moj gotovo tragičan ton uzvraćao umiljatim, prostodušnim
samohvalisanjem?
»Kada bi ti samo znao koliko malo znam o stvarima koje su doista važne.«
Gazio sam po vodi, ne pokušavajući ni utopiti se ni isplivati u sigurnost,
stojeći tek na mjestu, jer tu je bila istina — čak ako nisam mogao govoriti istinu,
čak ni na nju ciljati, ipak sam se mogao zakleti da je ležala oko nas, kao što
govorimo o ogrlici koju smo upravo izgubili dok smo plivali: znamo da je dolje
negdje. Da je on znao, da je samo znao kako mu pružam svaku mogućnost da
zbroji dva i dva i dobije broj veći od beskonačnosti.
Ali ako je razumio, onda je morao naslutiti, te ako je naslutio, morao je
ondje biti i on sam, promatrajući me preko paralelne kolotečine svojim
čeličnim, neprijateljskim, zastakljenim, britkim i sveznajućim zurenjem.
Morao je naletjeti na nešto, premda sam Bog zna što. Možda je pokušavao
ne izgledati da je zapanjen.
»Koje su stvari tako važne?«
Je li bio neiskren?
»Ti znaš koje su to stvari. Sigurno bi sada ti više nego itko drugi trebao
znati.«
Tišina.
»Zašto mi sve to govoriš?« upitao je.
»Zato što mislim da bi trebao znati.«
»Zato što si mislio da bih trebao znati.« Ponovio je moje riječi, zamišljen,
pokušavajući shvatiti njihovo puno značenje, razvrstavajući ih cijelo vrijeme,
dobivajući na vremenu dok ih je ponavljao. Željezo je postajalo užareno, znao
sam.
»Zato što želim da znaš«, izlanuo sam se. »Zato što ne postoji nitko drugi
osim tebe komu to mogu reći.«
Eto, rekao sam to.

57
 BALKANDOWNLOAD
Jesam li bio imalo razumljiv?
Spremao sam se prekinuti i skrenuti razgovor govoreći nešto o moru i
vremenu sutra, i bi li mogla biti dobra ideja da odjedrimo do E.-a kako je moj
otac obećavao svake godine u to vrijeme.
Ali on me nije ispuštao, sebi na čast.
»Znaš li ti što govoriš?«
Taj put sam pogledao na more i neodređenim, umornim tonom — što je
bilo moje posljednje skretanje, moj posljednji zaklon, moj posljednji bijeg —
rekao: »Da, znam što govorim i ti pritom nimalo ne griješiš. Samo nisam osobito
dobar na riječima. Ali pozdravit ću tvoju odluku ako sa mnom nikada više ne
progovoriš.«
»Čekaj. Kažeš li ono što mislim da kažeš?«
»Daaa.« Sada kad sam to izlanuo, mogao sam poprimiti opušten, blago
očajan izgled lica poput lopova koji se predao policiji, pa još jedanput još
jednom policajcu priznaje da je opljačkao trgovinu.
»Čekaj me ovdje, moram otrčati gore i uzeti neke papire. Nemoj otići.«
Pogledao sam ga s povjerljivim smiješkom.
»Vrlo dobro znaš da nikamo neću otići.«
Ako to nije još jedno priznanje, onda što je? pomislio sam.
Dok sam čekao, uzeo sam oba bicikla i poveo ih do ratnoga spomenika
posvećena mladićima iz toga grada koji su poginuli u Bitci na Piavi za vrijeme
Prvoga svjetskog rata. Svaki gradić u Italiji ima sličan spomenik. Dva malena
autobusa upravo su se bila zaustavila u blizini i sada su se putnici iskrcavali —
starije žene stizale su iz susjednih sela kupovati u gradu. Oko malena trga stariji
ljudi, uglavnom muškarci u starim sivosmeđim odijelima, sjedili su na malenim
trošnim stolicama slamnatih naslona ili na klupama u parku. Pitao sam se
koliko ljudi još pamti mladiće koje su izgubili na rijeci Piavi. Morali biste danas
imati najmanje osamdeset godina da biste ih poznavali. I najmanje stotinu ako
ne i više da biste tada bili stariji od njih. Sa stotinu godina sigurno naučite
svladavati gubitak i tugu — ili vas oni progone sve do gorkoga kraja? Sa stotinu
godina braća i sestre zaborave, sinovi zaborave, ljubljene osobe zaborave, nitko
se ničega ne sjeća, čak i najucviljeniji zaborave sjećati se. Majke i očevi odavno
su pomrli. Sjeća li se itko?

58
 BALKANDOWNLOAD
Jedna misao vrtjela mi se po glavi: Hoće li moji potomci znati što se danas
govorilo upravo na ovoj piazzetti? Hoće li itko znati? Ili će se to rasplinuti u
zraku, kao što sam otkrio dijelak sebe koji bi to želio? Hoće li znati kako je
blizu ruba bila njihova sudbina na današnji dan na ovoj piazzetti? Ta me misao
zabavljala i pružala mi potrebnu udaljenost da se suočim s ostatkom dana.
Za trideset, četrdeset godina, vratit ću se ovamo i misliti na razgovor za
koji sam znao da ga nikada neću zaboraviti, iako bih to mogao poželjeti jednoga
dana. Doći ću ovamo sa ženom, djecom, pokazati im vidik, istaknuti zaljev,
svaki mjesni caffe, Le Danzing, Grand Hotel. Zatim ću stajati ovdje i zaiskati
od spomenika i stolica slamnatih naslona i od klimavih drvenih stolova da me
podsjete na nekoga tko se zvao Oliver.
Kad se on vratio, prvo što je bubnuo bilo je: »Ona blesava Milani
pomiješala je stranice i morala je sve iznova pretipkati. Tako nemam što raditi
danas poslijepodne, i zbog toga kasnim čitav dan.«
Bio je na njemu red da se opravda što izbjegava temu. Mogao sam ga lako
izbaviti iz nevolje ako je to želio. Mogli smo razgovarati o moru, o Piavi, ili o
Heraklitu: »Ja sam išao u potragu za samim sobom.« Ili: »Skrivena usklađenost
bolja je od bjelodane.« Ili: »Priroda se voli skrivati.« Ako ne to, postojao je izlet
do E.-a o čemu smo već danima raspravljali. Tu je također bio ansambl
komorne glazbe koji je tih dana trebao stići.
Na putu smo prošli pokraj trgovine gdje je moja majka uvijek naručivala
cvijeće. Kao dijete volio sam gledati veliki izlog pod vječnim zastorom od vode
koja se slijevala tako nježno, dajući cvjećarnici neku začaranu, tajanstvenu
auru koja me podsjećala na to kako se u mnogim filmovima zamagljivao ekran
da bi se najavilo prikazivanje događaja iz prošlosti.
»Volio bih da nisam govorio«, rekao sam napokon.
Čim sam to rekao, znao sam da će se razbiti čarolija između nas.
»Ja ću se praviti kao da se to nikada nije dogodilo«, nastavio je on.
No, to je bio pristup koji nikada ne bih očekivao od čovjeka kojemu je
svijet tako u redu. Nikada nisam čuo da se takva rečenica upotrijebila u našoj
kući.
»Znači li to da međusobno razgovaramo — ali zapravo ne?«
Razmislio je o tome.
»Vidi, mi ne možemo razgovarati o takvim stvarima. Uistinu ne
možemo.«
59
 BALKANDOWNLOAD
Zabacio je ruksak i jurnuli smo nizbrdo.
Petnaest minuta poslije toga bio sam u potpunoj agoniji, svaki živac mi
se umrtvio, svaka emocija bila ozlijeđena, zgažena, stučena, kao u Mafaldinoj
stupi, sve se pretvaralo u prašinu tako da niste mogli razlikovati strah od
srdžbe, od najmanje kapi želje. Ali na vrijeme je stiglo nešto čemu sam se
mogao radovati. Sada kad smo stavili karte na stol, nestala je tajnost, stid, ali s
njima i onaj proplamsaj neizgovorene nade koja je tih tjedana sve održavala na
životu.
Sada su samo krajolik i vrijeme mogli obodriti moj duh. Dok smo se
skupa vozili pustom seoskom cestom koja je u to doba dana pripadala samo
nama i gdje je sunce počinjalo tući u izložene krpice tla duž puta. Rekao sam
mu da me slijedi, da ću mu pokazati mjesto koje većina turista i stranaca nikada
nije vidjela.
»Ako imaš vremena«, dodao sam, ne želeći da taj put budem nametljiv.
»Imam vremena.« To je bilo izrečeno s neobaveznim pjevušenjem u
njegovu glasu, kao da je bio našao previše ponavljan takt u mojim pomalo
smiješnim riječima.
Skrenuli smo s glavne ceste i pošli prema rubu klisure.
»Ovo je mjesto«, rekao sam kao predgovor s namjerom da zadržim
njegovu pozornost, »kamo je Monet dolazio slikati.«
Šumarak je bio prošaran tankim, kržljavim palmama i čvornatim
maslinama. Zatim između drveća, na obronku koji je vodio prema samom rubu
klisure, uzdizao se humak koji je bio djelomice u sjeni visokih primorskih
borova. Naslonio sam bicikl na stablo, on je učinio isto, pa sam mu pokazao put
do zaravanka. »Sada pogledaj«, rekao sam, krajnje zadovoljan, kao da otkrivam
nešto rječitije nego išta što sam mogao kazati u svoju korist. Točno ispod nas
nalazio se zaton, bez zvuka. Nigdje nikakva znaka civilizacije, nije bilo kuće,
gata, ribarskih čamaca. Malo dalje, kao uvijek, bio je zvonik Svetoga Jakova, te
ako biste napregnuli oči, obris mjesta N., i još dalje bilo je nešto što je sličilo
našoj kući i susjednim vilama, onoj gdje je živjela Vimini, i obitelj Moreschi
skupa s dvije kćeri s kojima je Oliver vjerojatno spavao, pojedinačno ili skupa,
tko bi znao, komu je bilo stalo do toga.
»Ovo je moje mjesto. Samo moje. Ovamo dolazim čitati. Mogu ti
nabrojiti knjige koje sam ovdje pročitao.«
»Voliš li biti sam?« upitao je.

60
 BALKANDOWNLOAD
»Ne, nitko ne voli biti sam. Ali naučio sam kako s tim živjeti.«
»Jesi li uvijek tako mudar?« upitao je. Je li se spremao usvojiti prijazan
ton prije nego što se pridruži svima drugima i nastavi o mojoj potrebi da više
izlazim, da stječem više prijatelja, i kada steknem prijatelje da s njima ne budem
sebičan? Ili je to bio uvod u njegovu ulogu obiteljskoga prijatelja koji je ujedno
psihijatar na skraćeno radno vrijeme? Ili sam ga opet potpuno pogrešno
procijenio?
»Uopće nisam mudar. Rekao sam ti, ja ništa ne znam. Znam knjige, znam
kako se povezuju riječi — što ne znači da znam govoriti o stvarima koje su mi
najvažnije.«
»Ali ti to sada činiš — na neki način.«
»Da, na neki način — tako ja uvijek govorim stvari: na neki način.«
Zureći u pučinu da ne bih gledao u njega, sjeo sam na travu i vidio da je
čučnuo na prste, kao da će u svakom trenutku skočiti na noge i vratiti se onamo
gdje smo ostavili bicikle.
Nije mi palo na pamet da sam ga doveo ne samo da mu pokažem svoj
maleni svijet, nego da zatražim od svoga malenoga svijeta da njega pusti unutra,
tako da upozna mjesto kamo sam dolazio u ljetna poslijepodneva da budem
sam, da ga prosudi, da vidi pristaje li tu, da ga prihvati, tako da bi se mogao
ovamo vraćati i sjećati se. Ovamo bih ja dolazio da umaknem iz poznatoga
svijeta i potražim drugi svijet koji sam sâm izmislio; predstavljao sam ga u biti
svojoj lansirnoj rampi. Trebao sam mu samo nabrojiti djela koja sam tu pročitao
i on bi znao sva mjesta kamo sam putovao.
»Meni se sviđa način kako govoriš stvari. Zašto se uvijek umanjuješ?«
Slegnuo sam ramenima. Je li me kritizirao zato što kritiziram sama sebe?
»Ne znam. Ti dakle nećeš, pretpostavljam.«
»Zar se toliko plašiš onoga što drugi misle?«
Odmahnuo sam glavom. Ali nisam znao odgovor. Ili je odgovor možda
bio toliko očit da nisam morao odgovoriti. Bilo je takvih trenutaka kad sam
osjećao da sam tako ranjiv, tako razgolićen. Potakni me, uznemiri me, pa ako
te ne odbijem, već si me otkrio. Ne, ništa nisam imao reći kao odgovor. Ali
nisam se ni pomaknuo. Osjetio sam želju da ga pustim da se sam odveze kući.
Ja ću se vratiti kada bude vrijeme za ručak.

61
 BALKANDOWNLOAD
On je čekao da nešto kažem. Zurio je u mene. Mislim da sam se tada prvi
put usudio uzvratiti mu prodoran pogled. Obično sam gledao u stranu —
gledao u stranu zbog toga što nisam želio plivati u ljupkom, bistrom jezercu
njegovih očiju osim kada sam bio pozvan — i nikada nisam čekao dovoljno
dugo da doznam jesam li ondje bio poželjan; gledao u stranu zbog toga što sam
se bojao zuriti u bilo koga; gledao u stranu zbog toga što nisam želio ništa dati;
gledao u stranu zbog toga što nisam mogao priznati koliko je bio važan. Gledao
u stranu zbog onoga njegova čeličnog pogleda koji me uvijek podsjećao koliko
se visoko nalazio i koliko sam ja bio daleko ispod njega. Sada, u tišini toga
trenutka, uzvratio sam oštar pogled, ne zato da ga izazovem, niti da pokažem
kako se više ne stidim, nego da se predam, da mu kažem: Ovo je to što sam ja,
ovo je to što si ti, ovo je to što želim, sada među nama nema ništa drugo osim
istine, a gdje je istina ondje nema zapreka, nema letimičnih pogleda, te ako od
ovoga ništa ne bude, neka se nikada ne kaže da je i jedan od nas bio nesvjestan
onoga što se moglo dogoditi. Nije mi bila preostala ni jedna nada. I možda sam
zurio u njega zbog toga što sada nisam više imao što izgubiti. Zurio sam natrag
sveznajućim i prkosim-ti-da-me-poljubiš pogledom nekoga tko izaziva i bježi
s jednim te istim činom.
»Ti mi veoma otežavaš stvari.«
Je li kojim slučajem mislio na naše zurenje?
Nisam ustuknuo. Nije ni on. Da, mislio je na naše zurenje.
»Zbog čega ja otežavam stvari?«
Srce mi je prebrzo tuklo da bih suvislo govorio. Nisam se čak ni stidio
pokazujući koliko sam se zarumenio. Tako mu dopusti da zna, dopusti mu.
»Jer bi to bilo veoma pogrešno.«
»Bi li? « upitao sam.
Je li onda postojao tračak nade?
Sjeo je na travu, zatim legao na leđa, s rukama pod glavom, dok je zurio
u nebo.
»Da, bi. Neću se praviti kao da mi to nije bilo na umu.«
»Ja bih to posljednji doznao.«
»Pa, tako je. Eto! Što si onda mislio da se događa?«
»Događa?« promrmljao sam kao da pitam. »Ništa.« Malo više sam o tome
razmislio. »Ništa«, ponovio sam, kao da je ono na što sam neodređeno počinjao

62
 BALKANDOWNLOAD
ciljati bilo tako bezoblično da ga je moglo jednako lako pomesti moje
ponovljeno »ništa« i time ispuniti nepodnošljive ponore tišine. »Ništa.«
»Razumijem«, rekao je naposljetku. »Ti si to pogrešno shvatio, prijatelju
moj«, nastavio je koreći prijaznost u svojem glasu. »Ako ti je zbog toga imalo
bolje, ja se moram povući. I bilo ti je vrijeme da to doznaš.«
»Mogu se praviti da me nije briga, to je najbolje što mogu učiniti.«
»Toliko smo znali već neko vrijeme«, smjesta je odbrusio.
Bio sam zgromljen. Svaki put kad sam mislio da ga omalovažavam
pokazujući mu kako je lako ne obraćati na nj pozornost u vrtu, na balkonu, na
plaži, on me potpuno prozirao i smatrao da je moj potez svadljiva smicalica iz
priručnika što je i bio.
Njegovo priznanje, koje je naizgled otvaralo sve ustave između nas, bilo
je upravo ono što je potopilo sve moje propupale nade. Kamo bismo odande
pošli? Što se moglo dodati? I što bi se dogodilo sljedeći put kada bismo se pravili
da ne razgovaramo, ali ne bismo više bili sigurni da je hladnoća između nas i
dalje patvorena?
Govorili smo još neko vrijeme, zatim je naš razgovor presahnuo. Sada
kad smo stavili karte na stol, to je sličilo na brbljanje.
»Ovamo je dakle Monet dolazio slikati.«
»Pokazat ću ti kod kuće. Imamo knjigu s divnim reprodukcijama iz ovoga
kraja.«
»Da, moraš mi to pokazati.«
Igrao je ulogu nadmoćnoga glumca iz druge postave. To sam mrzio.
Obojica smo se naslanjali na jednu ruku i zurili u krajolik.
»Ti si najsretniji klinac na svijetu«, rekao je.
»Ne znaš ti ni pola toga.«
Pustio sam ga da odvagne moju izjavu. Zatim, možda da prekine šutnju
koja je postajala nepodnošljiva, bubnuo sam: »Toliko je toga ipak pogrešno.«
»Što? Tvoja obitelj?«
»I to.«
»Dok živiš ovdje čitavo ljeto, čitaš sam za se, susrećeš se sa svim onim
prostacima što ih tvoj otac dovlači na svaku večeru?« Opet me ismijavao.
Šmrcnuo sam. Ne, ni to nije bilo to.

63
 BALKANDOWNLOAD
Zastao je trenutak.
»Mi, hoćeš reći.«
Nisam odgovorio.
»Da vidimo, dakle...« I prije nego što sam mogao trepnuti, našao se uza
me. Tako smo blizu, pomislio sam, nikada mu nisam bio tako blizu osim u snu
ili kad je sklopio ruke da mi zapali cigaretu. Da mi je imalo bliže prinio uho,
čuo bi moje srce. Viđao sam to opisano u romanima, ali nikada do tada nisam
u to povjerovao. Zurio mi je ravno u lice, kao da mu se moje lice sviđa, pa ga je
želio proučavati i zadržavati se na njemu, zatim je prstom dodirnuo moju donju
usnu i dopustio mu da se miče lijevo i desno i desno i lijevo i opet i opet dok
sam ležao ondje, gledajući ga i smiješeći se na takav način da sam se bojao bilo
čega što se sada moglo dogoditi i ne bi bilo povratka, to je bio njegov način
zahtijevanja, i tu je bila moja prigoda da kažem ne ili da kažem nešto i dobijem
na vremenu, tako da bih mogao još raspravljati o tome sa samim sobom, sada
kad je stvar stigla do te točke... samo što mi nije bilo preostalo nimalo vremena,
jer on je prinio svoje usne mojim ustima, nudeći topao, pomirbeni, sastat-ću-
se-s-tobom-na-pola-puta-ali-ne-dalje poljubac, dok nije shvatio koliko je moj
poljubac bio izgladnio. Volio bih da sam znao kako odmjeriti svoj poljubac kao
što je on to znao. Ali strast nam dopušta da više skrijemo, i u tom trenutku na
Monetovu zaravanku, ako sam želio sve o sebi sakriti u tome poljupcu, također
sam se očajno htio izgubiti u njemu, na način kako netko želi da mu se otvori
tlo ispod nogu i da ga svega proguta.
»Je li bolje sada?« upitao je poslije toga.
Nisam odgovorio nego sam podignuo lice prema njemu i ponovno ga
poljubio, gotovo divlje, ne zbog toga što sam bio pun strasti ili čak zbog toga
što u njegovu poljupcu nije bilo gorljivosti koju sam tražio, nego zbog toga što
nisam bio siguran da me je naš poljubac uvjerio u bilo što o meni. Nisam bio ni
siguran da sam uživao koliko sam očekivao i bilo mi je potrebno ponovno ga
iskušati. I u samome činu, pokazalo se, ja trebam iskušati pokušaj. Moj um je
bježao na najbanalnije stvari. Toliko uskraćivanja? primijetio bi i
najbeznačajniji Freudov učenik. Smoždio sam svoje sumnje još žešćim
poljupcem. Nisam želio strast, nisam želio užitak. Možda nisam želio čak ni
dokaz. I nisam želio riječi, brbljanje, ozbiljan razgovor, razgovor o biciklu,
razgovor o knjizi, ništa od toga. Samo sunce, travu, povremeni morski lahor i
miris tjelesne svježine iz njegovih grudi, iz njegova vrata i pazuha. Samo me
uzmi i rastopi me i preokreni me naopako, sve dok, kao neki lik u Ovidija, ne

64
 BALKANDOWNLOAD
postanem jedno s tvojom pohotom, to sam želio. Zaveži mi oči, drži me za ruku,
i ne traži od mene da razmišljam — hoćeš li to učiniti za mene?
Nisam znao kamo je sve to vodilo, ali predavao sam mu se, centimetar po
centimetar, i on je to morao znati, jer sam osjećao da je i dalje održavao razmak
između nas. I kada su se naša lica dodirivala, naša tijela su bila rastavljena pod
kutom. Znao sam da sve što sada učinim, svaki moj pokret, može poremetiti
sklad trenutka. Tako, osjećajući da vjerojatno neće biti nastavka našega
poljupca, počeo sam iskušavati moguće rastavljanje naših usana, samo da bih
shvatio, sada kad sam tek nagovještavao završetak poljupca, koliko sam želio
da on ne prestane, želio njegov jezik u svojim ustima i moj u njegovim ustima
— jer sve što smo postali, nakon svih tih tjedana i svih okršaja i svih svađa i
trzaja što su svaki put prethodili ledenom propuhu, bila su samo dva mokra
jezika što se međusobno naguravaju u ustima. Samo dva jezika, sve ostalo je bio
govor. Kada sam napokon podignuo koljeno i pomaknuo ga prema njemu da se
s njim suočim, znao sam da sam razbio čaroliju.
»Mislim da bismo trebali poći.«
»Ne još.«
»Ne smijemo ovo činiti — poznajem sebe. Do sada smo bili pristojni. Bili
smo dobri. Ni jedan od nas nije učinio ništa čega bi se stidio. Neka ostane tako.
Ja želim biti dobar.«
»Nemoj biti. Ja ne marim. Tko će znati?«
U očajnom potezu, znajući da ga nikada ne bih uspio zaboraviti ako ne
odustane, posegnuo sam za njim i spustio ruku na njegove prepone. Nije se
pomaknuo. Trebam gurnuti ruku ravno u njegove gaće, pomislio sam. On je
morao pročitati moju namjeru i, s posvemašnjom sabranošću što je graničila s
kretnjom koja je bila vrlo nježna ali također prilično ledena, prinio je ruku
onamo i položio je trenutačno na moju, zatim isprepleo prste s mojima i
odmaknuo moju ruku.
Između nas je zavladao trenutak nepodnošljive tišine.
»Jesam li te uvrijedio?«
»Samo nemoj.«
To je pomalo zazvučalo kao Poslije! kad sam ga prvi put čuo prije
nekoliko tjedana — jetko i odsječeno, i potpuno neveselo, bez ikakva prizvuka
radosti ili strasti koju smo netom dijelili. Pružio mi je ruku i pomogao mi ustati.
Odjednom se trznuo.
65
 BALKANDOWNLOAD
Sjetio sam se ogrebotine na njegovu boku.
»Morao bih se pobrinuti da se ovo ne zatruje«, rekao je.
»Stat ćemo na povratku kod ljekarnika.«
Nije odgovorio. Ali to nas je valjda više otrijeznilo od svega što smo mogli
kazati. To je pustilo nametljiv stvarni svijet da provali u naše živote — Anchise,
popravljeni bicikl, prepiranje zbog rajčica, kako se sve to davnim činilo.
Doista, dok smo se udaljavali od moga mjesta, vidjeli smo dva turistička
karavana koja su odlazila na jug prema N.-u. Moralo se bližiti podne.
»Nikada više nećemo razgovarati«, rekao sam dok smo klizili niz
beskrajnu padinu, s vjetrom u kosi.
»Nemoj to govoriti.«
»Upravo to znam. Brbljat ćemo. Brbljati, brbljati. To je sve. I smiješna je
stvar što mogu s tim živjeti.«
»Upravo si složio stih.«
Volio sam način kako bi me zaskočio.
Dva sata poslije toga, za ručkom, pružio sam sebi sve potrebne dokaze da
nikada neću biti sposoban s tim živjeti.
Prije slatkiša, dok je Mafalda odnosila tanjure i dok je svačija pozornost
bila usredotočena na razgovor o Iacoponeu da Todiju, osjetio sam toplo, golo
stopalo koje je slučajno dotaknulo moje.
Sjetio sam se da sam na zaravanku trebao iskoristiti prigodu da osjetim je
li koža njegova stopala glatka kako sam zamišljao. Sada je ovo bila jedina
prigoda koja će mi se pružiti.
Možda je moje stopalo zalutalo i dodirnulo njegovo. Ono se povuklo, ne
odmah, ali dovoljno brzo, kao da je svjesno pričekalo doličan vremenski
razmak kako ne bi ostavilo dojam da je ustuknulo u panici. I ja sam pričekao
nekoliko sekunda više, zapravo ne planirajući kretnju, i dopustio sam svojem
stopalu da počne tražiti ono drugo. Upravo sam počinjao potragu za njim kad
je moj nožni palac iznenada udario u njegovo stopalo; njegova se glava jedva
pomaknula, poput gusarskoga broda koji po svemu pokazuje da je pobjegao
čitave milje daleko, ali zapravo se skriva u magli jedva pedeset metara daleko,
čekajući da udari čim mu se ukaže prilika. Jedva sam imao vremena išta učiniti
sa svojim stopalom kada se iznenada, bez upozorenja, ne dajući mi vremena da
prijeđem put do njegova stopala, ili da svojem dopustim da se opet smiri na

66
 BALKANDOWNLOAD
sigurnoj udaljenosti, njegovo stopalo spustilo na moje, nježno, mekano, i
počelo ga milovati, trljati, ne smirujući se, dok mi je njegova okrugla peta
držala stopalo u mjestu, pritiskujući ga povremeno svom svojom težinom, ali
smanjujući je smjesta novim milovanjem prstiju, naznačujući cijelo vrijeme da
se sve to radi u duhu šale i igre, jer to je bio njegov način »izvlačenja tepiha«
ispod prostaka koji su sjedili sučelice nama, ali govoreći mi također da to nema
nikakve veze s drugima i da će ostati strogo između nas, jer se ticalo nas, ali da
ne bih u tome smio vidjeti ništa više od onoga što je bilo. Od prikradanja i
upornosti njegovih milovanja prolazili su me trnci. Obuzimala me iznenadna
vrtoglavica. Ne, nisam se spremao kriknuti, to nije bio napadaj panike, to nije
bila »nesvjestica«, i nisam se spremao svršiti u gaće, iako mi se to jako, jako
mnogo sviđalo, osobito kad je luk njegova stopala ležao na mojem stopalu. Kad
sam pogledao svoj tanjur sa slatkišem i vidio čokoladni kolač poprskan
malinovim sokom, činilo mi se da netko izlijeva sve više i više crvena umaka
nego obično, i da taj umak naizgled dolazi sa stropa iznad moje glave, dok mi
odjednom nije sinulo da curi iz mojeg nosa. Zadahtao sam i brzo zgužvao ubrus
i prinio ga k nosu, zabacivši glavu natrag najviše što sam mogao. »Ghiaccio, led,
Mafalda, per favore, presto«, rekao sam, tiho, da pokažem kako savršeno
vladam situacijom. »Bio sam jutros na brijegu. Događa se cijelo vrijeme«, rekao
sam ispričavajući se gostima.
Stvorila se gužva brzih glasova dok su ljudi žurno ulazili i izlazili iz
blagovaonice. Bio sam sklopio oči. Uhvati se za nešto, govorio sam stalno sebi,
uhvati se za nešto. Ne dopusti tijelu da sve oda.

»Jesam li ja kriv za ono?« upitao je kad je poslije ručka ušao u moju sobu.
Nisam odgovorio. »Zabrljao sam, zar ne?«
On se nasmiješio i ništa nije rekao.
»Sjedni na trenutak.«
Sjeo je na dalji kut mojega kreveta. Posjetio je prijatelja u bolnici koji je
bio ranjen u nesreći za vrijeme lova.
»Hoćeš li biti dobro?«
»Mislio sam da sam dobro. Preboljet ću to.« Čuo sam previše likova kako
govore istu stvar u previše romana. To je oslobađalo pobjegloga ljubavnika. To
je svakomu omogućavalo sačuvati obraz. Obnavljalo je dostojanstvo i hrabrost
onomu čiji je zaklon potpuno odletio u zrak.

67
 BALKANDOWNLOAD
»Sada ću te ostaviti da spavaš.« Kao da je to izgovorila pažljiva bolničarka.
Na izlasku je rekao: »Bit ću u blizini«, kao što bi ljudi mogli kazati:
Ostavit ću ti upaljeno svjetlo. »Budi dobar.«
Dok sam pokušavao usnuti, onaj događaj na piazzetti, izgubljen negdje
između spomenika ratovanju na Piavi i naše vožnje uz brijeg sa strahom i
stidom i tko zna čime još drugim što me pritiskivalo, kao da mi se vraćao iz
davnih ljeta i vremena, kao da sam vozio bicikl do piazzette kao dječačić prije
Prvoga svjetskog rata i vratio se kao obogaljeni devedesetogodišnji vojnik
zatvoren u toj sobi koja čak nije moja, jer moja je prepuštena mladiću koji je
bio svjetlo mojih očiju.
Svjetlo mojih očiju, rekao sam, svjetlo mojih očiju, svjetlo svijeta, to si ti,
svjetlo mojeg života. Nisam znao što znači svjetlo mojih očiju, i djelomice sam
se pitao gdje sam zaboga pokupio tu šuplju frazu, ali takva je besmislica sada
donijela suze, suze koje sam želio utopiti u njegovu jastuku, i da ih upiju
njegove kupaće gaćice, i da on te suze dotakne vrškom svoga jezika i odagna
tugu.
Nisam razumio zašto je spustio stopalo na moje. Je li to bio nekakav mig,
ili dobronamjeran znak solidarnosti i drugarstva, kao njegovo prijateljsko
masiranje, bezbrižno gurkanje ljubavnika koji ne spavaju više zajedno ali
odlučili su ostati prijatelji i povremeno odlaze skupa u kino? Je li to značilo:
Nisam zaboravio, to će zauvijek ostati među nama, čak ako ništa ne bude od
toga?
Želio sam pobjeći od kuće. Želio sam da već bude jesen, i da budem
najdalje što je moguće. Napustiti naš grad s njegovim glupim Le Danzingom ili
njegovom glupom mladeži s kojom se ne bi želio sprijateljiti nitko pri zdravoj
pameti. Napustiti roditelje i rođake i nećaka koji se uvijek natjecao sa mnom i
one užasne ljetne goste s njihovim tajnovitim znanstvenim projektima koji su
uvijek završavali tako da bi zauzeli sve kupaonice na mojoj strani kuće.
Što bi se dogodilo ako bih ga opet vidio? Bih li ponovno krvario, kričao,
svršavao u gaće? I što bi bilo ako bih ga vidio s nekim drugim, kako se vuče kao
što se noću često vukao oko Le Danzinga? I što bi se dogodilo ako bi umjesto
neke žene to bio neki muškarac?
Trebao bih naučiti kako ga izbjegavati, prekinuti svaku vezu, kao što
neurokirurzi čine kada odvajaju neurone, jednu izmučenu misao od druge, ne
ići više u dno vrta, ne uhoditi ga, ne odlaziti više u grad po noći, odvikavati se
malo-pomalo svaki dan kao ovisnik, jedan dan za drugim, jedan sat, jednu
68
 BALKANDOWNLOAD
minutu, jednu sekundu. To bi se moglo. Znao sam da u tome nema budućnosti.
Pretpostavimo da je noćas došao u moju sobu. Ili još bolje, pretpostavimo da
sam popio nekoliko pića i otišao u njegovu sobu i otvoreno mu rekao čistu
istinu, tebi u lice, Olivere: Olivere, želim da me uzmeš. Netko to mora, i to bi
jednako mogao biti ti. Ispravak: Ja želim da to budeš ti. Pokušat ću ne biti
najgori snošaj u tvojem životu. Samo učini sa mnom ono što bi učinio s bilo
kime za koga se nadaš da ga nikada više nećeš sresti. Znam da to ne zvuči
nimalo romantično, ali ja sam svezan s toliko uzlova da mi je potreban gordijski
postupak. Zato obavi to.
Učinili bismo to. Ja bih se zatim vratio u svoju sobu i oprao se. Poslije
toga ja bih bio onaj tko bi slučajno spustio stopalo na njegovo i vidio kako mu
se to sviđa.
To je bio moj plan. To je trebao biti moj način da ga izbacim iz svoga
sustava. Pričekao bih da svi odu spavati. Pazio bih na njegovo svjetlo. Ušao bih
u njegovu sobu s balkona.
Kuc-kuc. Ne, bez kucanja. Bio sam siguran da spava gol. Što ako ne bi
bio sam? Osluškivao bih s balkona prije nego što ću stupiti unutra. Ako bi bio
netko drugi s njim, te ako bi bilo prekasno da se žurno povučem, rekao bih:
»Joj, kriva adresa.« Da: Joj, kriva adresa. Malko lakoumnosti da spasim obraz.
A ako bi bio sam? Ušao bih u sobu. Pidžama. Ne, samo donji dio pidžame. Ja
sam, rekao bih. Zašto si ovdje? Ne mogu zaspati. Želiš da ti donesem neko piće?
Nije mi potrebno piće. Već sam ga dovoljno popio da bih smogao hrabrosti i
prešao iz svoje u tvoju sobu. Došao sam zbog tebe. Ah, tako. Nemoj otežavati
stvar, nemoj govoriti, nemoj mi davati razloga, i nemoj se ponašati kao da ćeš
svaki čas viknuti u pomoć. Ja sam daleko mlađi od tebe, i ti bi samo napravio
budalu od sebe kad bi pokrenuo kućni alarm ili zaprijetio da ćeš kazati mojoj
mami. I smjesta bih svukao donji dio pidžame i zavukao se u njegov krevet.
Ako me ne bi taknuo, onda bih ja taknuo njega, a ako ne bi odgovorio, ja bih
smjelo dopustio ustima da idu po mjestima gdje nikada prije nisu bila.
Zabavljao me humor samih riječi. Međugalaktički agent. Moja Zvijezda
Davidova, njegova Zvijezda Davidova, naša dva vrata kao jedan, dva obrezana
Židova udružena od pamtivijeka. Ako ništa od toga ne bi upalilo, posegnuo bih
za njim, on bi se borio, pa bismo se hrvali, i ja bih se pobrinuo da ga prevrnem
na sebe kao što me prikliještio dok sam oko njega obavijao noge kao žena, čak
bih ga ozlijedio po boku koji je ogrebao kad je pao s bicikla, a ako ništa od toga
ne bi upalilo, počinio bih posljednju nedostojnost, i tom nedostojnošću
pokazao mu da je sva sramota na njemu, a ne na meni, da sam došao s istinom
69
 BALKANDOWNLOAD
i ljudskom ljubaznošću u srcu i da to sada ostavljam na njegovim plahtama da
ga podsjetim kako je rekao ne mladom čovjeku koji ga je molio za drugarstvo.
Reci tomu ne, i oni bi te trebali baciti u pakao s nogama naprijed.
Što ako mu se nisam sviđao? U mraku su sve mačke, kažu... Što ako se to
njemu uopće ne sviđa? On to jednostavno mora kušati. Što ako se doista
uznemiri i uvrijedi? — Gubi se, jedno bolesno, jadno, uvrnuto govno. Poljubac
je bio dovoljan dokaz da bih ga mogao napasti na taj način. Da i ne govorim o
stopalu? Amor ch’a null’amato amar perdona.
Stopalo. Posljednji put što je netko u meni izazvao takvu reakciju nije
bilo kad me poljubio nego kad mi je palcem pritisnuo rame.
Ne, bilo je to još jedan put. U mojem snu, kad mi je ušao u sobu i legao
na me, a ja se pravio da spavam. Opet ispravak: U mojem snu ja bih tako lagano
disao, tek dovoljno da mu kažem da ne odlazi: Slobodno kreni dalje, samo
nemoj kazati da sam znao.

Kad sam se kasno poslijepodne probudio, silno sam poželio jogurt. Uspomene
iz djetinjstva. Otišao sam u kuhinju i zatekao Mafaldu kako lijeno sprema
porculan koji je bio opran nekoliko sati prije. Valjda je i malo zadrijemala,
upravo se probudila. Našao sam veliku breskvu u zdjeli za voće i počeo sam je
guliti.
»Faccio io«, rekla je, pokušavajući istrgnuti mi nož iz ruke.
»No, no, faccio da me«, odgovorio sam, pokušavajući da je ne uvrijedim.
Htio sam narezati breskvu u kriške, zatim komade nasjeckati u manje
komade, i manje komade u još manje. Dok ne dobijem atome. Terapija. Zatim
sam uzeo bananu, ogulio sam je veoma polagano, zatim nastavio rezati u
najtanje ploške koje sam zatim sjeckao u kocke. Zatim jednu marelicu. Jednu
krušku. Datulje. Zatim sam iz hladnjaka uzeo veliku bocu jogurta te izlio njezin
sadržaj skupa s nasjeckanim voćem u mikser. Naposljetku, radi boje, ubrao sam
nekoliko svježih jagoda iz vrta. Volio sam zujanje miksera.
Mafaldi nije bio drag taj slatkiš. Ali pustit će me da postupam na svoj
način u njezinoj kuhinji i neće se miješati, kao da ismijava nekoga koga su već
dovoljno uvrijedili. Kučka je to znala. Morala je vidjeti stopalo. Njezine su oči
pratile svaki moj korak kao da je bila spremna izbiti mi nož iz ruke prije nego
što njime prerežem vene.

70
 BALKANDOWNLOAD
Kad sam smiješao napitak, izlio sam ga u veliku čašu, zabo u nj slamku
kao da je strelica i krenuo prema terasi. Na putu onamo svratio sam u dnevnu
sobu i uzeo veliku knjigu s Monetovim reprodukcijama. Stavio sam je na stolić
pokraj ljestava. Neću mu pokazati knjigu. Samo ću je ostaviti ondje. On će
znati.
Na terasi sam vidio majku kako pije čaj s dvjema sestrama koje su došle
čak iz S.-a igrati bridž. Četvrti igrač trebao je svaki čas stici. U pozadini, s
područja garaže, mogao sam čuti njihova vozača kako s Manfredijem raspravlja
o nogometašima.
Donio sam svoje piće na dalji kraj terase, izvukao chaise longue i,
okrenuvši se prema dugačkoj balustradi, pokušao uživati u posljednjih pola sata
sunca. Volio sam sjediti i promatrati gašenje dana koje se širilo u svjetlosti
predvečerja. To je bilo vrijeme kada se odlazilo na kasno popodnevno kupanje,
ali jednako je dobro bilo čitati.
Volio sam se osjećati tako odmorno. Možda su u starini imali pravo:
nikada ne škodi krvariti od vremena do vremena. Ako se nastavim ovako
osjećati, poslije bih mogao pokušati odsvirati koji preludij ili fugu, možda neku
Brahmsovu fantaziju. Progutao sam još više jogurta i metnuo nogu na stolicu
do svoje.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako zauzimam neki stav.
Želio sam da se on vrati i zatekne me opuštenijega nego ikada. Malo je
znao o onome što sam planirao za noćas.
»Je li Oliver u blizini?« rekao sam obraćajući se majci.
»Zar nije izašao?«
Ništa nisam rekao. Dakle, toliko za ono njegovo »Bit ću u blizini«.
Malo poslije došla je Mafalda ukloniti prazne čaše. Vuoi un altro di
questi, želim li još nešto od ovih? Činilo se da je to rekla misleći na čudnu
mješavinu za čije strano, netalijansko ime, ako ga je bilo, nije pokazivala nimalo
zanimanja.
»Ne, možda ću izaći.«
»Ali kamo ćeš u ovo doba?« upitala je podrazumijevajući večeru.
»Osobito u stanju kakav si bio za ručkom. Mi preoccupo, zabrinjavam se.«
»Bit ću u redu.«
»Ne bih ti savjetovala.«

71
 BALKANDOWNLOAD
»Nemoj se brinuti.«
»Signora«, uzviknula je, želeći dobiti potporu moje majke.
Moja majka se složila da je to loša ideja.
»Onda ću poći na kupanje.«
Bilo što, samo da ne brojim sate do noći.
Na putu stubama do plaže susreo sam skupinu prijatelja. Igrali su odbojku
na pijesku. Želim li igrati? Ne, hvala vam, bio sam bolestan. Ostavio sam ih i
pošao prema velikoj stijeni, zurio u nju neko vrijeme, i zatim pogledao na more
koje se činilo da valovitim kopljem od sunčeva svjetla cilja točno u me, kao na
jednoj Monetovoj slici. Zakoračio sam u toplu vodu. Nisam bio nesretan. Želio
sam biti s nekim. Ali nije mi smetalo što sam bio sam.
Vimini, koju je onamo morao dovesti netko od ostalih, rekla mi je kako
je čula da mi nije bilo dobro. »Mi bolesni...« počela je.
»Znaš li gdje je Oliver?« upitao sam.
»Ne znam. Mislila sam da je s Anchiseom otišao u ribolov.«
»S Anchiseom? On je lud! Gotovo je poginuo zadnji put.«
Bez odgovora. Skrenula je pogled sa zalazećeg sunca.
»Tebi se on sviđa, zar ne?«
»Da«, rekao sam.
»I ti se sviđaš njemu — više nego on tebi, mislim.«
Je li to njezin dojam?
Ne, to je Oliverov dojam.
Kad joj je to rekao?
Prije nekog vremena.
To se poklapalo s vremenom kada smo bili gotovo prestali razgovarati.
Čak me i majka toga tjedna bila odvela u stranu i predložila mi da budem
uljudniji s našim kaubojem — nije bilo lijepo sve ono ulaženje i izlaženje iz
soba čak i bez površna pozdrava.
»Mislim da on ima pravo«, rekla je Vimini.
Slegnuo sam ramenima. Ali nikada me prije nije spopalo toliko
protuslovlje. Bila je to agonija jer sam u nutrini bio prepun nečega poput
gnjeva. Pokušao sam umiriti um i misliti o sunčevu zalasku ispred nas, kao što

72
 BALKANDOWNLOAD
ljudi kojima se daje poligraf vole zamišljati vedre i smirene prizore da prikriju
uzbuđenost. Ali također sam se prisiljavao misliti na druge stvari jer nisam
želio dodirnuti pa čak ni upotrijebiti nijednu misao koja se ticala noćašnjega
događaja. Mogao bi on reći ne, mogao bi čak odlučiti napustiti našu kuću i, ako
bi se našao o škripcu, objasniti zbog čega. To je bilo najdalje što sam sebi
dopuštao razmišljati.
Nastojao sam smiriti misli i razmišljati o sunčevu zalasku pred očima jer
nisam više želio rabiti misli o onome što me čekalo te noći. Mogao bi on reći
ne, mogao bi čak odlučiti napustiti našu kuću i, ako bi se našao o škripcu,
objasniti zbog čega.
Ščepala me užasna misao. Što ako, upravo sada, među nekim ljudima iz
grada s kojima se sprijateljio, ili među onim ljudima koji razglašuju da ga
pozivaju na večeru, on otkriva ili samo daje naslutiti što se dogodilo za vrijeme
naše vožnje biciklima u grad? Na njegovu mjestu, bih li ja bio sposoban držati
poklopac na takvoj tajni? Ne bih.
A ipak, nije li mi pokazao da se ono što sam želio može dati i uzeti tako
prirodno da se čovjek upita zašto je bila potrebna toliko mučna patnja i stid,
videći da to nije bilo nimalo zamršenije nego, recimo, kupnja kutije cigareta,
ili dodavanje jointa, ili zaustavljanje kraj jedne od djevojaka iza piazzette kasno
noću i, nakon ugovaranja cijene, uspinjanje na kat na nekoliko minuta.
Kad sam se vratio poslije kupanja, još mu nije bilo ni traga. Upitao sam.
Ne, nije se vratio. Njegov bicikl još je bio na istome mjestu gdje smo ga ostavili
malo prije podne. I Anchise se vratio nekoliko sati prije. Pošao sam u svoju
sobu i s balkona pokušavao kroz francuske prozore ući u njegovu sobu. Bili su
zatvoreni. Vidio sam kroz staklo samo njegove kratke hlače koje je nosio za
ručkom.
Pokušavao sam se sjetiti. Na njemu su bile kupaće gaćice kada je toga
poslijepodneva ušao u moju sobu i obećao da će biti u blizini. Gledao sam s
balkona nadajući se da ću opaziti čamac, u slučaju da je opet odlučio isploviti.
Bio je svezan uz naš gat.
Kad sam sišao u prizemlje, otac je pio koktele s nekim novinarom iz
Francuske. »Zašto ne bi nešto odsvirao?« upitao je. »Non mi va«, rekao sam, »ne
da mi se.« »E perché non ti va?« upitao je, kao da se prepire zbog tona mojih
riječi. »Perché non mi va!« uzvratio sam.
Kad sam napokon jutros svladao glavnu zapreku, činilo mi se da mogu
slobodno izražavati sitnice koje su mi upravo sada bile na umu.
73
 BALKANDOWNLOAD
»Možda bih i ja trebao popiti kap vina«, rekao je otac.
Mafalda je najavila večeru.
»Zar nije prerano za večeru?« upitao sam.
»Prošlo je osam.«
Majka je pratila jednu od prijateljica koja je bila došla autom i morala je
poći.
Bio sam zahvalan što je Francuz sjedio na rubu naslonjača, kao da se
spremao ustati da mu se pokaže put do blagovaonice, ali i dalje je sjedio, ne
mičući se. Držao je objema rukama praznu čašu, prisiljavajući moga oca, koji
ga je netom bio upitao što misli o nadolazećoj opernoj sezoni, da ostane sjediti
dok ne dobije odgovor.
Večera je bila odgođena za još pet-deset minuta. Ali ako on kasni, to
znači da negdje drugdje ima večeru. Nisam želio da noćas ima večeru igdje
drugdje nego kod nas.
»Noi ci mettiamo a tavola, sjest ćemo za stol«, rekla je moja majka. Od
mene je zatražila da sjednem kraj nje.
Oliverovo mjesto bilo je prazno. Majka se potužila da nam je barem
trebao reći da ne dolazi na večeru.
Otac je rekao da bi opet mogao biti kvar na čamcu. Taj bi čamac trebalo
potpuno rastaviti.
Ali čamac je dolje, rekao sam.
»Onda mora biti prevoditeljica. Tko mi je ono rekao da se večeras mora
vidjeti s prevoditeljicom?« upitala je majka.
Ne smiješ pokazati zabrinutost. Niti da ti je stalo. Ostani miran. Nisam
želio ponovno krvariti. Ali trenutak onoga što mi se sada činilo blaženstvom,
kad smo hodali s biciklima na piazzetti prije i poslije našega razgovora,
pripadao je drugom odsječku vremena, kao da se dogodio nekomu drugom
meni u nekom drugom životu koji nije bio previše različit od mojega, ali
dovoljno udaljen da zbog njega nekoliko sekunda što su nas dijelile izgledaju
kao da su svjetlosne godine daleko. Ako spustim stopalo na pod i pravim se da
je njegovo točno iza noge stola, hoće li se to stopalo, kao svemirski brod koji se
priključio na vremeplov, kao sablast koju su prizvali živi, odjednom
materijalizirati iz svoje rupice u svemiru i reći: »Znam da ste me dozvali.
Pružite ruku i naći ćete me.«

74
 BALKANDOWNLOAD
Uskoro su majčinu prijateljicu, koja je u posljednji čas odlučila ostati na
večeri, zamolili da sjedne gdje sam ja sjedio za ručkom. Začas je uklonjeno sve
što je bilo postavljeno za Olivera.
Uklanjanje je izvedeno na prečac, bez znaka žaljenja ili premišljanja,
onako kako biste uklonili žarulju koja je pregorjela, ili izvadili utrobu zaklane
ovce koja je nekoć bila miljenica, ili skinuli plahte i pokrivače s kreveta u
kojem je netko umro. Evo, uzmite ove stvari, i sklonite nam ih s očiju.
Promatrao sam kako nestaje njegov srebreni pribor, podložak na njegovu
mjestu, njegov ubrus, čitavo njegovo biće. To je davalo točno naslutiti što će se
dogoditi za manje od mjesec dana. Nisam pogledao Mafaldu. Mrzila je takve
promjene u posljednji čas na stolu za večeru. Klimala je glavom na Olivera, na
moju majku, na naš svijet. I na mene, pretpostavljam. I ne gledajući u nju znao
sam da njezine oči snimaju moje lice ne bi li se susrele s mojim očima i
uspostavile kontakt da me upita zašto ne dižem pogleda sa svoga semifredda,
polusladoleda, koji sam volio, a ona je znala da ga volim i onamo ga je za me
stavila, usprkos prijekornu izrazu na njezinu licu koji je vrebao na svaki moj
pogled, znajući da znam kako joj je žao mene.
Poslije večere, dok sam nešto svirao na klaviru, srce mi je zaigralo kad
mi se učinilo da sam čuo kako se neki skuter zaustavio kraj našega ulaza. Netko
ga je dovezao. Ali možda sam pogriješio. Naprezao sam se osluškujući njegove
korake, od zvuka šljunka pod nogama do prigušena topota njegovih espadrila,
kada se penjao stubištem koje je vodilo na naš balkon. Ali nitko nije došao u
kuću.
Mnogo, mnogo kasnije, u krevetu, razabrao sam zvuk glazbe koji je
dopirao iz automobila što se zaustavio na glavnoj cesti, iza drvoreda borova.
Otvaraju se vrata. Zatvaraju se s treskom. Automobil odlazi. Glazba počinje
iščezavati. Samo zvuk mora i šljunka po kojem nježno gaze dokoni koraci
nekoga tko je duboko zamišljen ili pripit.
Što ako na putu u svoju sobu uđe u moju, kao da bi htio reći: Mislio sam
samo poviriti prije spavanja i vidjeti kako se osjećaš. Jesi dobro?
Bez odgovora.
Ljutiš se?
Bez odgovora.
Ti se doista ljutiš?
Ne, nimalo. Radi se samo o tome da si rekao kako ćeš biti u blizini.

75
 BALKANDOWNLOAD
Onda se doista ljutiš.
Onda zbog čega nisi bio u blizini?
On me gleda, i kao jedan odrastao čovjek drugomu: Ti točno znaš zbog
čega.
Zbog toga što ti se ne sviđam.
Ne.
Zbog toga što ti se nikada nisam sviđao.
Ne. Zbog toga što nisam dobar za tebe.
Tišina.
Vjeruj mi, samo mi vjeruj.
Podižem okrajak svojih plahta.
On odmahuje glavom.
Samo na trenutak?
Ponovno odmahuje. Poznajem ja sebe, kaže.
Čujem ga kako se služi istim riječima kao prije. One su značile: Umirem
da to učinim, ali možda se neću moći suzdržati kada jednom počnem, pa radije
ne bih počinjao. Kako je odvažno reći nekomu da ga ne smiješ dodirnuti zbog
toga što poznaješ sebe.
Dobro, kad ne želiš imati sa mnom nikakva posla — možeš li mi barem
čitati neku priču?
Pristao bih na to. Nešto od Čehova ili Gogolja ili Katherine Mansfield.
Svud se, Olivere, i dođi mi u krevet, dopusti mi da osjetim tvoju kožu, tvoj
miris, tvoju kosu na svojem tijelu, čak ako ništa nećemo raditi, idemo se
milovati, ti i ja, kad se noć rasprostrla po nebu, i čitati priče o nespokojnim
ljudima koji uvijek završe sami i mrze što su sami, jer nikada ne mogu podnijeti
da budu sami sa...
Izdajica, pomislio sam čekajući da čujem kako vrata njegove sobe škripe
dok se otvaraju i škripe dok se zatvaraju. Izdajica. Kako lako zaboravljamo. Bit
ću u blizini. Ma nemoj. Lažljivac.
Nikada mi nije palo na pamet da sam i ja bio izdajica, da me negdje na
plaži blizu kuće noćas čekala jedna djevojka, kao što je sada čekala svake noći,
i da ja, poput Olivera, nisam na nju ni pomislio.

76
 BALKANDOWNLOAD
Čuo sam ga kad je zakoračio na odmorište. Bio sam namjerno ostavio
odškrinuta vrata, nadajući se da će svjetlo iz predsoblja upravo dovoljno
prodirati unutra da otkrije moje tijelo. Lice mi je bilo okrenuto prema zidu. On
je to dobro znao. Prošao je mimo moje sobe, nije se zaustavio. Nije čak ni
oklijevao. Ništa.
Čuo sam kako su se zatvorila njegova vrata.
Jedva nekoliko minuta poslije toga, otvorio ih je. Srce mi je poskočilo.
Sada sam se već znojio i mogao sam osjetiti vlagu na jastuku. Čuo sam još
nekoliko koraka. Zatim sam čuo kako su škljocnula vrata kupaonice. Ako pusti
tuš, znači da se seksao. Čuo sam kadu i zatim šum tuša. Izdajica. Izdajica.
Čekao sam da izađe ispod tuša. Ali njemu je trebala čitava vječnost.
Kad sam se napokon okrenuo da povirim u hodnik, primijetio sam da je
moja soba potpuno mračna. Vrata su bila zatvorena — je li tko bio u mojoj
sobi? Mogao sam osjetiti miris šampona Roger & Gallet, tako blizu te sam znao
da bih mu dodirnuo lice ako bih podignuo ruku. Bio je u mojoj sobi, stajao u
mraku, nepokretan, kao da je pokušavao donijeti odluku bi li me probudio ili
tek našao moj krevet u mraku. Oh, blažena bila ova noć, pomislio sam, blažena
bila ova noć. Ne rekavši ni riječi, napinjao sam se da uočim obrise kupaćeg
ogrtača koji sam toliko puta nosio nakon njega; njegov dugački pas od frotira
sada mi je visio tako blizu i tako mi lagano dodirivao obraz, dok je on stajao
ondje spreman pustiti ogrtač da padne na pod. Je li došao bos? I je li zaključao
moja vrata? Je li bio nadražen kao ja, i je li njegov kokot već nadizao kupaći
ogrtač, pa je pas već gotovo milovao moje lice, je li to činio namjerno, škakljući
me po licu, nemoj prestati, nemoj prestati, nikada nemoj prestati. Bez
upozorenja počela su se otvarati vrata. Zašto sada otvarati vrata? pitao sam se.
Bio je to samo propuh. Propuh ih je bio pritvorio. I propuh ih je otvarao.
Pas koji me onako vragolasto škakljao po licu bio je tek mreža protiv komaraca
koja me je dirala po licu svaki put kada bih udahnuo. Izvana sam mogao čuti
vodu koja je tekla u kupaonici, činilo se da su protekli sati i sati otkad je bio
pošao okupati se. Ne, ono nije bio tuš nego zahodski kotlić. Nije uvijek radio, i
povremeno se sam od sebe praznio kada se upravo trebao preliti, samo da bi se
opet punio i praznio, bez prestanka, cijelu noć. Kada sam izašao na balkon i
razabrao tanahni svijetloplavi obris mora, znao sam da je već svanjivala zora.
Probudio sam se opet nakon sat vremena.
Za doručkom, kako smo se naviknuli, pravio sam se da uopće nisam
svjestan njegove prisutnosti. Moja majka je prva uskliknula: »Ma guardi un po’
77
 BALKANDOWNLOAD
quant’ è pallido, vidite samo koliko ste blijedi!« Usprkos svojim grubim
opaskama ona se i dalje formalno obraćala kada je govorila Oliveru. Otac je
pogledao i nastavio čitati novine. »Molim Boga da si imao uspješan odstrel
prošle noći, inače ću odgovarati tvojem ocu.« Oliver je razbio vrh meko kuhana
jajeta lupkajući po njemu čajnom žličicom. Još nije naučio kako se to radi.
»Nikada ne promašim, profa.« Govorio je svojem jajetu kao što je otac govorio
u svoje novine. »On to odobrava?« »Plaćam to svojim novcem. Plaćao sam
svojim novcem već u osnovnoj školi. Otac mi to nipošto ne bi mogao zamjeriti.«
Zavidio sam mu. »Jesi li mnogo popio prošle noći?«
»To — i druge stvari.« Ovaj put je mazao maslac na kruh.
»Ne mislim da to želim znati«, rekao je je otac.
»Ne misli ni moj otac. I da budem potpuno iskren, ni ja ne mislim da mi
je stalo do toga da ih se sjećam.«
Je li to išlo u moju korist? Pazi, nikada se ništa neće dogoditi između nas,
pa što prije to prođe kroz tvoju tupu glavu, to će bolje biti svima nama.
Ili je sve to đavolski namješteno ponašanje?
Kako sam se divio ljudima koji su o svojim manama govorili kao da su im
daleki rođaci koje su naučili podnositi jer ih se ne mogu sasvim odreći. To i
druge stvari. Ne mislim da mi je stalo do toga da ih se sjećam — kao Poznajem
ja sebe — time je ciljao na kraljevstvo ljudskoga iskustva u koje su samo drugi
imali pristupa, ne ja. Kako sam želio da i ja jednoga dana mogu reći nešto slično
— da mi je stalo do toga da se sjećam što sam učinio noću u punoj jutarnjoj
slavi. Pitao sam se što su bile te druge stvari zbog kojih je bilo nužno tuširati
se. Jesi li se tuširao da se šepiriš zbog toga što se inače ne bi održao tvoj sustav
vrijednosti? Ili si se tuširao da zaboraviš, da spereš sve tragove ljage i poniženja
prošle noći? Ah, objaviti svoje mane odmahivanjem glave i sprati cijelu stvar
svježim sokom od marelica koji su pripremili Mafaldini artritični prsti i zatim
cmoknuti usnama!
»Štediš li svoje dobitke?«
»Štedim i ulažem, profa.«
»Žao mi je što nisam bio tvoje pameti u tvojoj dobi. Ne bih bio napravio
mnogo pogrešnih skretanja«, rekao je otac.
»Vi i pogrešna skretanja, profa? Iskreno, ne mogu vas zamisliti ni da
zamišljate pogrešna skretanja.«

78
 BALKANDOWNLOAD
»To je zbog toga što me vidiš kao figuru, a ne kao ljudsko biće. Još gore:
kao staračku figuru. Ali bilo ih je. To jest, pogrešnih skretanja. Svatko prolazi
kroz razdoblje koje se zove traviamento — kada skrećemo, recimo, na
stranputicu, na pogrešan via. I sam Dante je skretao. Neki se oporave, neki hine
da su se oporavili, neki se nikada ne vrate, neki se uplaše prije nego što i počnu,
a neki, plašeći se bilo kakva skretanja, zateknu se kako vode pogrešan život
tijekom cijeloga života.«
Moja majka je pjevno uzdahnula, tako je upozoravala nazočno društvo
da bi se to lako moglo pretvoriti u improvizirano predavanje toga velikoga
čovjeka.
Oliver je nastavio razbijati drugo jaje.
Imao je velike podočnjake. I doista je ispijeno izgledao.
»Ponekad se pokaže da je traviamento bio pravi put, profa. Ili jednako
dobar kao svaki drugi put.«
Moj otac je već pušio, pa je zamišljeno kimnuo, čime je htio naznačiti da
nije stručnjak za to područje i da ga više nego rado prepušta onima koji to jesu.
»U tvojoj dobi ja ništa nisam znao. Ali danas svatko zna sve, i svatko govori,
govori, govori.«
»Možda je Oliveru potrebno spavati, spavati, spavati.«
»Večeras, obećavam, signora P., nema pokera, nema pića. Presvući ću se
u čistu odjeću, proći kroz svoj rukopis, i poslije večere svi ćemo gledati
televiziju i igrati kanastu, kao starci u Maloj Italiji.«
»Ali najprije«, dodao je, pomalo smrknuta lica, »moram nakratko
posjetiti gospođu Milani. No večeras, obećavam, bit ću najpristojniji dečko na
čitavoj Rivijeri.«
To se i dogodilo. Nakon kratka bijega u B. bio je »nezreo« Oliver cijeli
dan, dijete nimalo starije od Vimini, sa svom njezinom čednošću i ni s jednom
od njezinih bodlja. Također je poslao golem izbor cvijeća iz mjesne cvjećarnice.
»Poludjeli ste«, rekla je moja majka. Poslije ručka rekao je da će malo počinuti
— prvi i posljednji put tijekom cijelog svoga boravka kod nas. I doista je
počinuo, jer kada se oko pet probudio, izgledao je svježe kao netko tko je
izgubio deset godina života: rumeni obrazi, potpuno odmorne oči, ni traga
ispijenosti. Moglo se reći da je moje dobi. Kao što je obećao, te smo večeri svi
sjeli — nije bilo gostiju — i gledali televizijske ljubavne priče. Najbolje je od
svega bilo to što su svi, uključujući Vimini, koja je dolutala, i Mafaldu, koja je

79
 BALKANDOWNLOAD
imala »sjedište« kraj vrata dnevne sobe, objašnjavali svaki prizor i predviđali
završetke, naizmjenice srdito i podrugljivo zbog gluposti priče, glumaca,
likova. Pa, što biste vi učinili na njezinu mjestu? Ja bih ga ostavila, eto što bih
učinila. A ti, Mafalda? No, kako ja smatram, mislim da je trebala pristati prvi
put kad ju je zaprosio, a ne hoću-neću tako dugo. I ja mislim točno tako! Dobila
je što je zaslužila. Tako je.
Samo jedanput su nas prekinuli. Bio je to telefonski poziv iz Sjedinjenih
Država. Oliver je volio da njegovi telefonski razgovori budu iznimno kratki,
gotovo otresiti. Čuli smo ga kako izgovara naizbježno Poslije! i spušta slušalicu;
začas se vratio i upitao što je propustio. Nikada nije komentirao nakon takva
razgovora. Mi nikada nismo pitali. Svi su mu u isto vrijeme rado nadopunjavali
radnju, uključujući i mojeg oca čija je verzija onoga što je Oliver propustio bila
manje točna od Mafaldine verzije. Bilo je mnogo buke, s posljedicom da smo
mi propuštali više filma nego Oliver za vrijeme svoga kratkog poziva. Mnogo
smijeha. U jednom trenutku, dok smo svi bili jako usredotočeni na vrhunac
drame, u dnevnu je sobu ušao Anchise i, odmotavši promočenu staru majicu
kratkih rukava, pokazao večernji ulov: divovskoga brancina, kojemu je smjesta
dosuđeno da bude obilan sutrašnji ručak i večera, za svakoga tko se htjedne
pridružiti. Otac je odlučio svima naliti malo grappe uključujući i nekoliko kapi
za Vimini.
Te smo noći svi željeli rano poći na spavanje. Iscrpljenost je bila dnevna
zapovijed. Sigurno sam tvrdo spavao, jer kad sam se probudio već su sklanjali
doručak sa stola.
Njega sam našao gdje leži na travi s rječnikom slijeva i žutim blokom
izravno ispod prsiju. Nadao sam se da će biti ispijen ili u jučerašnjem
raspoloženju. Ali već je bio duboko u poslu. Bilo mi je neugodno prekinuti
tišinu. Dolazio sam u iskušenje da se po navici pravim da ga ne primjećujem,
ali činilo mi se da je to sada bilo teško, naročito otkad mi je prije dva dana rekao
da je prozreo moje sitno pretvaranje.
Bi li spoznaja da hinimo išta promijenila između nas kad ponovno ne
bismo razgovarali?
Vjerojatno ne bi. Možda bi još dublje iskopala jarak jer bi jednomu i
drugomu teško bilo povjerovati da smo dovoljno glupi da izigravamo upravo
ono što smo već priznali da je gluma. Ali nisam se mogao suzdržati.

80
 BALKANDOWNLOAD
»Čekao sam te one noći.« Zvučao sam kao moja majka dok prigovara ocu
kad se neobjašnjivo kasno vrati kući. Nikada nisam znao da bih mogao zvučati
tako svadljivo.
»Zašto nisi došao u grad?« došao je odgovor.
»Ne znam.«
»Bilo nam je lijepo. I tebi bi bilo. Jesi li se barem odmorio?«
»Na neki način. Bio sam nemiran. Ali u redu.«
Vratio se zuriti u stranicu koju je netom pročitao i izgovarao slogove,
možda da pokaže kako su mu misli usredotočene na tekst.
»Ideš li u grad jutros?«
Znao sam da ga prekidam i mrzio sam sam sebe.
»Poslije, možda.«
Trebao sam razumjeti taj znak, a nisam ga razumio. Ali djelomice sam
odbijao povjerovati da se itko može tako brzo promijeniti.
»Ja sam se spremao poći u grad.«
»Tako.«
»Napokon je stigla knjiga koju sam naručio. Jutros ću je preuzeti u
knjižari.«
»Koju knjigu?«
»Armance.«
»Ja ću ti je predignuti, ako hoćeš.«
Pogledao sam ga. Osjećao sam se kao dijete koje, usprkos svakovrsnim
neizravnim molbama i znakovima, vidi da je nesposobno podsjetiti svoje
roditelje da su mu obećali kako će ga odvesti u trgovinu igračkama. Nema
potrebe okolišati.
»Samo sam se nadao da ćemo poći zajedno.«
»Hoćeš reći kao nekidan?« dodao je on, kao da mi pomaže reći ono što
sam nije uspio kazati, ali nije olakšavao stvari praveći se da je zaboravio točan
dan.
»Ne mislim da ćemo ikada više učiniti nešto slično.« Pokušao sam zvučati
plemenito i ozbiljno u svojem porazu. »Ali — da, tako nekako.« I ja sam mogao
biti neodređen.

81
 BALKANDOWNLOAD
To što sam ja, krajnje stidljiv dječak, našao hrabrosti kazati takve stvari
dolazi samo iz jednoga mjesta: iz sna koji sam gledao dvije, možda tri noći
zaredom. U mojem snu on me molio: »Ubit ćeš me ako prestaneš.« Mislio sam
da se sjećam konteksta, ali to me toliko zbunilo da nisam bio voljan priznati,
čak ni pred samim sobom. Prekrio sam to plaštom i mogao sam samo
kradomice, na brzinu zavirivati.
»Taj dan pripada različitoj zakrivljenosti vremena. Morali bismo naučiti
da se ne smije dirati lava dok spava.«
Oliver je slušao.
»Glas mudrosti je tvoja najuspješnija osobina.« Podignuo je pogled sa
svojih blokova i zurio mi ravno u lice što me užasno uznemirilo. »Zar ti se
toliko sviđam, Elio?«
»Zar mi se sviđaš?« Htio sam zazvučati neuvjereno, kao da ga pitam kako
je uopće mogao u to posumnjati. Ali tada sam bolje razmislio i spremao se
ublažiti ton odgovora te kazati rječito neodređeno Možda, koje bi trebalo
značiti Apsolutno, kad mi se razvezao jezik: »Zar mi se sviđaš, Olivere? Ja te
obožavam.« Eto, izgovorio sam. Želio sam da ga ta riječ zapanji, da dođe kao
pljuska po licu tako da bi odmah za njom slijedilo najčeznutljivije milovanje.
Što je sviđanje kada govorimo o obožavanju? Ali također sam želio da moj
glagol zada uvjerljiv udarac šakom kojim nas, ne osoba koja se u nas zaljubila,
nego njezin najprisniji prijatelj, odvede u stranu i kaže: Pazi, mislim da to
trebaš znati, taj-i-taj te obožava. Činilo se da »obožavati« govori više nego što
bi se itko usudio reći u tim okolnostima; ali to je bila najsigurnija i pouzdano
najmračnija stvar koju sam mogao pronaći. Pohvalio sam sama sebe što sam
skinuo sa srca istinu, cijelo vrijeme nalazeći izlaz za trenutačno povlačenje u
slučaju da predaleko odem.
»Poći ću s tobom u B.«, rekao je. »Ali — nikakvih govora.«
»Nikakvih govora, ništa, ni riječi.«
»Što kažeš na to da pokupimo bicikle za pola sata?«
Oh, Olivere, rekao sam sebi na putu u kuhinju da nešto na brzinu
pojedem, sve ću učiniti za tebe. Vozit ću se uzbrdo s tobom, i utrkivat ću se s
tobom cestom do grada, i neću pokazivati more kada stignemo na zaravanak, i
čekat ću u baru na piazzetti dok ti budeš sa svojom prevoditeljicom, i dodirnut
ću spomenik neznanom junaku koji je poginuo na Piavi, i neću prozboriti ni
riječi, pokazat ću ti put do knjižare, i parkirat ćemo bicikle ispred trgovine i

82
 BALKANDOWNLOAD
ući skupa i obećavam, obećavam, obećavam, neće biti aluzija na Shelleyja, ni
na Moneta, niti ću se ikada nagnuti da ti kažem kako sam prije dvije noći dodao
gôd u stablu svoje duše.
Uživat ću u ovome zato što me zabavlja, govorio sam sâm sebi. Mi smo
dva mladića što se voze biciklom, i poći ćemo u grad i vratiti se, pa ćemo plivati,
igrati tenis, jesti, piti, i kasno noću naletjeti jedan na drugoga na istoj onoj
piazzetti gdje je prije dva jutra bilo tako mnogo ali zapravo ništa rečeno između
nas. On će biti s nekom djevojkom, ja ću biti s nekom djevojkom, pa ćemo čak
biti sretni. Svaki dan, ako ne poremetim stvari, možemo se odvesti u grad i
vratiti se, pa čak ako to bude sve što je voljan dati, spreman sam uzeti — pristao
bih i na manje, isto tako, makar samo zato da živim s tim izlizanim dronjcima.
Odvezli smo se biciklima u grad toga jutra, i odavno smo bili završili s
njegovom prevoditeljicom, ali knjižara čak ni nakon žurno popijene kave u
baru još nije bila otvorena. Tako smo tumarali po piazzettu ja sam zurio u ratni
spomenik, on je gledao svjetlucanje zaljeva, ni jedan od nas ni riječi nije kazao
o Shelleyjevu duhu, što je bacalo sjenu na svaki naš korak po gradu i davalo
nam glasnije znakove nego Hamletov otac. Bez razmišljanja upitao sam kako
se netko mogao utopiti u takvu moru. Odmah sam se nasmiješio jer sam ulovio
njegov pokušaj kočenja, što je smjesta donijelo urotničke osmijehe na naša lica,
poput strastvena poljupca otvorenim ustima usred razgovora između dvije
osobe koje, bez razmišljanja, obje krenu prema usnama kroz užarenu pustinju
koju su namjerno postavile između sebe da ne bi posezale za obostranom
golotinjom.
»Mislio sam da nećemo spominjati...« počeo sam.
»Nikakvih govora. Znam.«
Kad smo se vratili do knjižare, ostavili smo bicikle ispred nje i ušli.
To je bio poseban osjećaj. Kao kad nekomu pokazuješ svoju privatnu
kapelicu, svoje tajno skrovište, mjesto kamo čovjek dolazi da bude sam, da sanja
o drugima, poput onoga zaravanka. To je mjesto gdje sam sanjao o tebi prije
nego što si ušao u moj život.
Sviđalo mi se njegovo ponašanje u knjižari. Bio je znatiželjan ali ne
potpuno usredotočen, zanimalo ga je ali na nehajan način, kormilareći između
Vidi što sam našao i Naravno, kako bi i jedna knjižara mogla biti bez toga-i-
toga!

83
 BALKANDOWNLOAD
Knjižar je bio naručio dva primjerka Stendhalove Armance, jedan u
mekanom uvezu, drugi tvrdoukoričen. Nagonski sam mu rekao da ću uzeti oba
i da ih stavi na račun moga oca. Zatim sam od njegova pomoćnika zatražio
nalivpero, otvorio tvrdoukoričeno izdanje i napisao: »Zwischen Immer und
Nie, za tebe u tišini, negdje u Italiji sredinom osamdesetih.«
Sljedećih godina, ako bi knjiga još bila u njegovu vlasništvu, želio sam da
pati. Ili još bolje, želio sam da netko jednoga dana razgledava njegove knjige,
otvori taj tanki svezak Armance, i upita: Reci mi tko je bio u tišini, negdje u
Italiji sredinom osamdesetih? I tada bih poželio da on osjeti nešto oštro poput
tuge i žešće od kajanja, možda čak sažaljenje nada mnom, jer u knjižari toga
jutra također sam dobio sažaljenje, ako je sažaljenje bilo sve što je mogao dati,
ako ga je sažaljenje nagnalo da me obujmi rukom, a ispod te provale sažaljenja
i kajanja, lebdeći kao val, bila je erotska podzemna struja koja se godinama
stvarala, poželio bih da se sjeti onoga jutra na Monetovu zaravanku kad sam ga
poljubio ne prvi nego drugi put i predao mu svoju pljuvačku u usta jer sam tako
očajno želio njegovu u svojima.
Rekao je nešto o daru koji je bio nešto najbolje što je dobio cijele godine.
Ja sam slegnuo ramenima da olakšam površnu zahvalnost. Možda sam samo
htio da on to ponovi.
»Drago mi je onda. Samo sam ti htio zahvaliti za ovo jutro.« I prije nego
što je pomislio da me prekine, dodao sam: »Znam. Nikakvih govora. Nikada.«
Na putu nizbrdo prošli smo kraj mojega mjesta, i tada sam pogledao na
drugu stranu, kao da mi je potpuno iščeznulo iz pamćenja. Da sam tada
pogledao njega, siguran sam da bismo razmijenili isti zarazni osmijeh koji smo
smjesta izbrisali s lica kada smo spomenuli Shelleyjevu smrt. To bi nas moglo
zbližiti, makar samo radi toga da nas podsjeti koliko smo sada trebali biti
udaljeni. Možda smo gledajući na drugu stranu, i znajući da smo pogledali na
drugu stranu kako bismo izbjegli »govore«, mogli naći razloga da se jedan
drugomu nasmiješimo, jer sam siguran da je on znao da sam znao da je on znao
kako izbjegavam svako spominjanje Monetova zaravanka, i da to izbjegavanje,
koje je po svemu odavalo da nas rastavlja, bilo naprotiv savršeno usklađen
trenutak prisnosti koju ni on ni ja nismo željeli raspršiti. To je također u
slikovnici, mogao sam reći ali sam se umjesto toga ugrizao za jezik. Nikakvih
govora.
Ali da je tijekom zajedničkih vožnja sljedećih jutara išta upitao, ja bih
sve odao.

84
 BALKANDOWNLOAD

Rekao bih mu da sam, premda smo se svakoga dana vozili biciklima i njima
stizali do naše omiljene piazzette gdje sam bio odlučio nikada ne govoriti
neovlašteno, ipak svake noći, kada sam znao da je u krevetu, stalno otvarao
rebrenice i izlazio na balkon, nadajući se da je čuo potresanje stakla u mojim
francuskim prozorima koje je pratilo izdajničko cviljenje njihovih starih šarka.
Čekao bih ga ondje, noseći samo donji dio pidžame, spreman ustvrditi, ako bi
upitao što ondje radim, da je noć pretopla, i miris citronelle nepodnošljiv, i da
mi je draže biti na nogama, ne spavati, ne čitati, samo zuriti, jer ne mogu
zaspati, te ako bi me upitao zašto ne mogu zaspati, jednostavno bih rekao: Ti
to ne želiš znati, ili bih na zaobilazan način samo rekao da sam obećao kako
nikada neću prijeći na njegovu stranu balkona, djelomice zbog toga što se
užasavam toga da ću ga sada uvrijediti, ali također zbog toga što ne želim
iskušavati nevidljivu nagaznu žicu između nas — O kakvoj nagaznoj žici
govoriš? — O nagaznoj žici koju bih jedne noći, ako bi previše snažan bio moj
san ili ako bih popio više vina nego obično, mogao lako prekoračiti, zatim
otvoriti tvoja staklena vrata i reći: Olivere, ja sam, ne mogu zaspati, pusti me
da budem s tobom. O toj nagaznoj žici!

Nagazna žica je lebdjela u svako doba noći. Neka sova, zvuk Oliverovih
rebrenica što cvile na vjetru, glazba iz daleke cijelo-noćne diskoteke u
susjednom gradu na brijegu, mačje smucanje vrlo kasno noću, ili škripanje
drvenoga praga na ulazu u moje sobu, bilo što moglo me probuditi. Ali svi su
mi ti zvukovi bili poznati od djetinjstva i, kao usnulo lane što miga repićem
zbog nametljiva kukca, znao sam kako ih otjerati i istoga časa opet zaspati. Ali
ponekad bi puka sitnica, kao osjećaj bojazni ili stida, našla put iz moga sna i
neodređeno lebdjela oko mene i gledala me kako spavam i, sagnuvši se nad
moje uho, napokon šapnula: Ne pokušavam te probuditi, ja doista ne postojim,
vrati se u san, Elio, nastavi spavati — dok sam se ja silno trudio obnoviti san u
koji sam se spremao ponovno ući svakoga časa i mogao sam ga gotovo
prepraviti da sam samo malo jače nastojao.
Ali san ne bi došao, i ne samo jedna, nego dvije uznemirujuće misli, kao
sparene utvare što se materijaliziraju iz snovite magle, sigurno su stražarile
iznad mene: želja i stid, s jedne strane žudnja da širom otvorim prozor i bez
razmišljanja utrčim u njegovu sobu, gol-golcat, i s druge strane moja
ponavljana nesposobnost da poduzmem i najmanji rizik kako bih išta od toga

85
 BALKANDOWNLOAD
ostvario. Tu su bile dvije maskote moga života, baština mladosti, glad i strah
što su nada mnom stražarili govoreći: Toliko ih je mnogo prije tebe riskiralo i
dobilo nagradu, zašto ne možeš ti? Bez odgovora. Toliko ih je mnogo
ustuknulo, zašto onda moraš ti? Bez odgovora. I onda je došlo, kao da mi se
ruga: Ako ne poslije, Elio, kada?
Te noći ponovno mi je došao odgovor, iako je došao u snu koji je sam po
sebi bio san unutar sna. Probudio sam se sa slikom koja mi je rekla više nego
što sam želio doznati, kao da je, usprkos svim mojim iskrenim priznanjima pred
samim sobom o tome što želim od njega, i kako bih to želio, bilo još nekoliko
zakutaka koje bih rado izbjegao. U tom snu napokon sam doznao ono što je
moje tijelo moralo znati od prvoga dana. Bili smo u njegovoj sobi i, suprotno
svim mojim maštarijama, nisam ja ležao na leđima na krevetu, nego Oliver; ja
sam bio na njemu, promatrao izraz njegova lica koje se odjednom tako zažarilo,
tako krajnje pokorno da je to čak u mojem snu istrgnulo svaku emociju iz mene
i reklo mi nešto što nikada do tada nisam znao ni slutio: to jest, ne dati ono što
sam mu silno želio dati uz bilo koju cijenu predstavlja možda najveći zločin
koji bih ikada u životu mogao počiniti. Očajnički sam mu želio nešto dati.
Naprotiv, uzimanje je izgledalo tako suhoparno, tako lagano, tako mehaničko.
I tada sam ga čuo, kao što sam znao da ću čuti. »Ubit ćeš me ako prestaneš«,
dahtao je svjestan da mi je već izgovarao te iste riječi u nekom drugom snu, ali
da je, nakon što ih je jednom rekao, bio također slobodan ponoviti ih kada god
bi došao u moje snove, premda ni on ni ja naizgled nismo znali je li to njegov
glas provaljivao iz mene ili je moje sjećanje na te iste riječi eksplodiralo u
njemu. Njegovo lice, koje je izgledalo da će izdržati moju strast i tim je činom
potaknuti, pružilo mi je sliku ljubaznosti i vatre koju nikada nisam vidio i
nikada prije nisam mogao zamisliti ni na čijem licu. Upravo ta njegova slika
postat će noćna svjetlost u mojem životu, držeći me budnim onih dana kada
sam gotovo odustajao, potpaljujući moju želju za njim kada sam htio da bude
mrtva, potpirujući žeravku hrabrosti kada sam se bojao da bi prijezir mogao
raspršiti i posljednji privid ponosa koji bih mogao prikupiti. Izgled njegova lica
postao je sličan letimičnu pogledu voljenoga kojega vojnici odvode sa sobom
na bojišnicu ne samo da upamte kako ima i dobrih stvari u životu i da ih čeka
sreća, nego da ih podsjeti kako im život nikada ne bi mogao oprostiti povratak
u vreći za pokojnika.
Zbog tih riječi čeznuo sam za stvarima i pokušavao stvari koje po svojem
mišljenju nikada ne bih mogao učiniti.

86
 BALKANDOWNLOAD
Bez obzira na to koliko je želio nemati nikakva posla sa mnom, bez obzira
na one s kojima se sprijateljio i sigurno spavao svake noći, nitko tko bi mi otkrio
cijelu svoju ljudskost dok bi gol ležao poda mnom, čak ni u mojem snu, ne bi
mogao biti nimalo različit u stvarnom životu. To je bilo ono što je on uistinu
bio; ostalo je bilo predstava i pogreška.
Ne: on je bio također drugi čovjek, onaj u crvenim kupaćim gaćicama.
Samo što se ja nisam mogao ponadati da ću ga naposljetku vidjeti kako
ne nosi nikakve kupaće gaćice.
Ako sam drugoga našeg jutra poslije piazzette smogao hrabrosti
zahtijevati da s njim pođem u grad, iako je bilo očito da ne želi ni govoriti sa
mnom, to je bilo samo zbog toga — dok sam ga promatrao i vidio kako izgovara
riječi koje je netom bio zapisao u žuti blok — što sam se stalno sjećao njegovih
drugih, preklinjućih riječi: »Ubit ćeš me ako prestaneš.« Kad sam mu darovao
knjigu u knjižari, i poslije čak navaljivao da platim sladoled, jer je kupnja
sladoleda ujedno značila guranje naših bicikala kroz uske, sjenovite uličice u
B.-u, i prema tome malo dulje druženje, bila je to također zahvala zato što mi
je dao »Ubit ćeš me ako prestaneš.« Čak i kada sam ga podbo u rebra i obećao
da neću govoriti, to je bilo zbog toga što sam kriomice njegovao »Ubit ćeš me
ako prestaneš« — sada daleko dragocjenije od svakoga drugoga njegova
priznanja. To sam toga jutra zapisao u svoj dnevnik, ali propustio sam kazati da
sam to sanjao. Želio sam se vratiti poslije mnogo godina i vjerovati, makar samo
na trenutak, da mi je uistinu izgovorio te preklinjuće riječi. Želio sam sačuvati
ono što je bilo burno dahtanje u njegovu glasu koje je lebdjelo oko mene
danima poslije toga i govorilo mi da bih, ako bih ga mogao tako imati u svojim
snovima svake noći do kraja života, uložio sav svoj život u snove i prekinuo
svaku vezu sa stvarnošću.
Dok smo jurili nizbrdo kraj mojega mjesta, kraj maslinika i suncokreta
koji su okretali zapanjena lica prema nama dok smo klizili mimo pinija, mimo
dvaju starih vagona koji su izgubili kotače prije nekoliko generacija ali još su
nosili kraljevske insignije Savojske dinastije, mimo niza ciganskih prodavača
što su se derali da će nas ubiti jer smo biciklima gotovo okrznuli njihove kćeri,
okrenuo sam se prema njemu i viknuo: »Ubij me ako prestanem.«
To sam rekao da bih stavio njegove riječi u svoja usta, da uživam u njima
malo dulje prije nego što ih sakrijem u svoje skrovište, kao što pastiri tjeraju
ovce uzbrdo kad je toplo ali pohitaju natrag u staje kada se vrijeme kvari.
Uzvikujući njegove riječi ja sam ih otjelovljivao i davao im dulji život, kao da

87
 BALKANDOWNLOAD
su sada imale svoj vlastiti život, dulji i glasniji život kojim nitko ne bi mogao
upravljati, kao život jeke kad se uzastopno počne odbijati od klisura grada B. i
odlazi zaroniti u daleke pličine gdje je Shelleyjev čamac uletio u oluju. Davao
sam Oliveru ono što je bilo njegovo vraćajući mu riječi s prešutnom željom da
ih opet ponovi i vrati, kao u mojem snu, jer tada je bio na njemu red da ih kaže.

Za ručkom, ni riječi. Poslije ručka sjedio je u hladovini vrta i obavljao, kako je

najavio prije kave, dvodnevni posao. Ne, te večeri neće poći u grad. Možda
sutra. Nema ni pokera. Zatim se popeo na kat.
Prije nekoliko dana njegovo je stopalo bilo na mojemu. Sada, čak ni
letimična pogleda.
Oko ručka vratio se u prizemlje nešto popiti. »Sve će mi ovo nedostajati,
Mrs. P.«, rekao je, dok mu je kosa blistala nakon tuširanja kasno poslijepodne i
sav zračio izgledom filmske zvijezde. Moja majka se smiješila; uvijek joj je bio
dobrodošao kao movie star. Zatim se kratko prošetao s Vimini da joj pomogne
potražiti miljenika kameleona. Nikada nisam posve razumio što su njih dvoje
vidjeli jedno u drugome, ali doimalo se mnogo prirodnije i spontanije nego išta
što smo nas dvojica dijelili. Vratili su se poslije pola sata. Vimini se bila popela
na smokvu, pa joj je majka rekla da se pođe oprati prije ručka.
Za večerom ni riječi. Poslije večere nestao je na katu.
Mogao sam se zakleti da je u neko doba oko deset tiho pobjegao i pošao
u grad. Ali mogao sam vidjeti svjetlo na njegovu kraju balkona. Bacalo je
blijedu narančastu traku prema odmorištu kraj mojih vrata. Od vremena do
vremena čuo sam ga kako se miče.
Odlučio sam nazvati jednog prijatelja i upitati ga sprema li se u grad.
Njegova je majka odgovorila da je već otišao, i da, vjerojatno se uputio na isto
mjesto. Nazvao sam drugoga. I on je već otišao. Moj otac je rekao: »Zašto ne
nazoveš Marziju? Izbjegavaš je?« Ne izbjegavam — ali čini mi se da je jako
komplicirana.
»Kao da ti nisi!« dodao je on. Kad sam je nazvao, rekla je da večeras
nikamo ne ide. U njezinu se glasu osjećala sumračna studen. Nazvao sam je da
joj se ispričam. »Čuo sam da si bolesna.« Nije to ništa, odgovorila je. Mogao bih
doći na biciklu i pokupiti je, pa bismo se zajedno odvezli u B. Rekla je da će mi
se pridružiti.

88
 BALKANDOWNLOAD
Moji roditelji su gledali televiziju kad sam izašao iz kuće. Mogao sam čuti
svoje korake po šljunku. Nisam mario za buku. Pravila mi je društvo. I on će je
čuti, pomislio sam.
Marzia me dočekala u svojem vrtu. Sjedila je na staroj stolici od kovana
željeza, nogu ispruženih ispred sebe, pete su joj jedva dodirivale tlo. Njezin
bicikl bio je naslonjen na drugu stolicu, upravljač mu je dodirivao tlo. Imala je
na sebi džemper. Prilično dugo te čekam, rekla je. Njezinu smo kuću napustili
prečacem, koji je bio strmiji ali začas nas je doveo do grada. Svjetlo i zvuk
uzavrela noćnog života s piazzette prelijevali su se u pokrajnje uličice. Iz
jednoga restorana obično su iznosili malene drvene stolove i stavljali ih na
pločnik kada bi gosti preplavili zakupljeni prostor na trgu. Kad smo ušli na
piazzettu, gužva i vreva ispunile su me uobičajenim osjećajem tjeskobe i
nedoraslosti. Marzia će otrčati među prijateljice, drugi će biti spremni na
zadirkivanje. Za mene će već to što sam s njom biti izazov na ovaj ili onaj način.
Nisam želio da me išta izaziva.
Umjesto da se pridružimo nekima koje smo poznavali za stolovima
caffea, stali smo u red kupiti dva sladoleda. Ona me zamolila da kupim i
cigarete.
Zatim smo s tuljcima sladoleda počeli nasumce hodati po prenapučenoj
piazzetti, idući sami najprije jednom ulicom, zatim drugom, pa još jednom.
Volio sam kad je izlizano kamenje svjetlucalo u mraku, volio sam način kako
smo se lijeno vukli dok smo koračali s biciklima kroz grad slušajući prigušeni
žamor televizijskih postaja što je dopirao kroz otvorene prozore. Knjižara je još
bila otvorena, pa sam je upitao bi li joj smetalo. Ne bi joj smetalo, ući će u nju
sa mnom. Naslonili smo bicikle na zid. Zvuk trakaste zavjese na vratima
otpratio nas je u zadimljenu, pljesnivu prostoriju s mnogo prepunih pepeljara.
Vlasnik se spremao uskoro zatvoriti, ali Schubertov kvartet još je svirao i dvoje
dvadesetogodišnjih turista prevrtalo je knjige u engleskom odjelu, vjerojatno
tražeći neki roman lokalnoga sadržaja. Kolika razlika od toga jutra kada tu nije
bilo ni žive duše, a trgovinu je ispunjavala zasljepljujuća sunčeva svjetlost i
svjež miris kave. Marzia mi je pogledala preko ramena kad sam uzeo knjigu
poezije sa stola i počeo čitati jednu pjesmu. Upravo sam htio okrenuti stranicu
kad je rekla da još nije pročitala. To mi je bilo drago. Videći da se par pokraj
nas sprema kupiti neki talijanski roman u prijevodu, prekinuo sam njihov
razgovor i savjetovao im da to ne čine. »Ovo je mnogo, mnogo bolje. Radnja se
zbiva na Siciliji, ne ovdje, ali to je vjerojatno najbolji talijanski roman napisan
u ovom stoljeću.« »Gledali smo film«, rekla je djevojka. »Je li to jednako dobro
89
 BALKANDOWNLOAD
kao Calvino?« Slegnuo sam ramenima. Marziju je još zanimala ista pjesma i
zapravo ju je ponovno čitala. »Calvino nije ništa kad se s tim usporedi —
varljive šljokice. Ali ja sam običan klinac, i što ja znam?«
Dva druga mladića, u otmjenim ljetnim športskim jaknama, bez kravata,
raspravljali su s vlasnikom o književnosti, i sva trojica su pušila. Na stolu do
blagajne stajalo je nekoliko uglavnom ispražnjenih vinskih čaša, i do njih velika
boca porta. Primijetio sam da su turisti držali prazne čaše. Vino im je očito bilo
ponuđeno za vrijeme predstavljanja neke knjige. Vlasnik nas je pogledao i
šutke nam se htio ispričati zbog smetnje što nas pita želimo li i mi malo porta.
Ja sam pogledao Marziju i slegnuo ramenima, što je značilo: Čini mi se da ona
ne želi. Vlasnik je i dalje šutke pokazivao bocu i podrugljivo klimao glavom u
znak neodobravanja, da bi naglasio kako je šteta baciti večeras tako dobar
porto, pa zašto mu onda ne bismo pomogli da ga dokrajči prije zatvaranja
trgovine. Naposljetku sam prihvatio, Marzia isto tako. Iz pristojnosti sam
upitao koju su knjigu slavili večeras. Drugi neki muškarac, kojega nisam bio
primijetio jer je nešto čitao u malenoj niši, naveo je knjigu: Se l’amore. Ako
ljubav. »Je li dobra?« upitao sam. »Čisto smeće«, odgovorio je. »Ja bih to morao
znati. Napisao sam je.«
Zavidio sam mu. Zavidio sam mu na čitanju knjige, na predstavljanju, na
prijateljima i obožavateljima koji su došli iz okolice čestitati mu u malenoj
knjižari pokraj naše malene piazzette u ovom malenom gradiću. Ostavili su za
sobom više od pedeset praznih čaša. Zavidio sam mu što je sam sebe ponižavao.
»Biste li se potpisali na moj primjerak?«
»Con piacere«, odgovorio je, i prije nego što mu je vlasnik pružio
flomaster, autor je već izvadio svoj Pelikan. »Nisam siguran da je ova knjiga za
vas, ali...« Dopustio je da se rečenica utopi u šutnji s mješavinom krajnje
poniznosti obojene najblažom primjesom hinjena hvalisanja, što se prevodilo
u: Zatražili ste da se potpišem i presretan sam što mogu odigrati ulogu slavnoga
pjesnika premda obojica znamo da to nisam.
Odlučio sam i Marziji kupiti primjerak, i zamolio sam ga da se i njoj
potpiše, što je učinio, dodavši beskrajnu viticu iza imena. »Ne mislim ni da je
to knjiga za vas, signorina, ali...«
Tada sam opet zamolio knjižara da obje knjige stavi na račun mojega oca.
Dok smo stajali kraj blagajne, promatrajući knjižara koji je beskrajno
dugo zamatao svaki primjerak u sjajan žuti papir, kojemu je dodao vrpcu i na

90
 BALKANDOWNLOAD
vrpci srebrnastu naljepnicu sa žigom, ja sam joj se primaknuo i, možda
jednostavno zbog toga što mi je stajala tako blizu, poljubio je iza uha.
Učinilo mi se da se stresla, ali nije se pomaknula. Opet sam je poljubio.
Zatim sam se pribrao i prošaptao: »Je li ti to zasmetalo?« »Nije, naravno«,
uzvratila mi je šapatom.
Vani nije se mogla suzdržati. »Zašto si mi kupio ovu knjigu?«
Na trenutak sam pomislio da će me upitati zašto sam je poljubio.
»Perché mi andava... jer mi se svidjelo.«
»Da, ali zašto si je kupio za mene... zašto meni kupiti knjigu?«
»Ne razumijem zašto to pitaš.«
»Svaki idiot bi razumio zašto to pitam. Ali ti ne razumiješ. Mogu misliti!«
»I dalje mi nije jasno.«
»Ti si izgubljen slučaj.«
Zurio sam u nju; po treperenju ljutnje i ozlojeđenosti u njezinu glasu
činilo se da je potpuno zapanjena.
»Ako mi ne kažeš, zamišljat ću svakojake stvari — i upravo ću se užasno
osjećati.«
»Ti si magarac. Daj mi cigaretu.«
Nije bila riječ o tome da nisam slutio kamo je smjerala, nego nisam
mogao vjerovati da me tako jasno prozirala. Možda nisam želio vjerovati ono
što je podrazumijevala od straha da bih morao odgovarati za svoje ponašanje.
Jesam li namjerno bio neiskren? Jesam li mogao i dalje pogrešno tumačiti što
mi je govorila a da se ne osjećam potpuno nepoštenim?
Tada mi je sinulo pred očima. Možda se namjerno nisam obzirao na
njezine znakove: da se što više otkrije. To stidljivi i nedjelotvorni ljudi nazivaju
strategijom.
Tek tada me to pogodilo, poput odbijena metka koji me potpuno
iznenadio. Je li to isto Oliver činio meni? Namjerno bio bezobziran prema meni
cijelo vrijeme, da bi me što više namamio?
Nije li to podrazumijevao kad je rekao da prozire sve moje pokušaje da
se ne obzirem na njega?
Udaljili smo se od knjižare i zapalili cigarete. Minutu poslije čuo sam
glasno metalno kloparanje. Vlasnik je spuštao čelične rolete. »Ti doista voliš

91
 BALKANDOWNLOAD
toliko mnogo čitati?« upitala je dok smo lijeno hodali po mraku prema
piazzetti.
Pogledao sam je kao da me upitala volim li glazbu, ili kruh i posoljeni
maslac, ili zrele marelice ljeti. »Nemoj me pogrešno razumjeti«, rekla je. »I ja
volim čitati. Ali nikomu to ne kažem.« Napokon, pomislio sam, netko tko
govori istinu. Ja sam nju upitao zašto nikomu ne kaže. »Ne znam...« To je bio
još jedan njezin način traženja vremena da razmisli ili da se zaštiti prije nego
što će odgovoriti. »Ljudi koji čitaju su skrivači. Oni skrivaju tko su. Ljudi koji
se skrivaju ne vole uvijek ono što jesu.«
»Skrivaš li ti ono što jesi?«
»Ponekad. Zar ti ne skrivaš?«
»Skrivam li? Rekao bih.« I tada, suprotno svakom porivu, zapetljao sam
se u pitanju koje možda inače nikada ne bih postavio. »Skrivaš li se ti od mene?«
»Ne, od tebe se ne skrivam. Ili možda, da, mrvicu.«
»Kao što?«
»Ti točno znaš kao što.«
»Zašto to kažeš?«
»Zašto? Zato što mislim da me možeš raniti, a ja ne želim biti ranjena.«
Zatim se načas zamislila. »Što ne znači da ti ikoga želiš raniti, nego zato što
stalno mijenjaš mišljenje, uvijek skačeš s jedne stvari na drugu, tako da nitko
ne zna gdje će te naći. Ti me plašiš.«
Oboje smo hodali toliko sporo da nismo primijetili kada smo zaustavili
bicikle. Nagnuo sam se i poljubio joj lagano usne. Ona je podignula bicikl,
smjestila ga uz vrata neke zatvorene trgovine, naslonila se na zid i rekla:
»Poljubiš me opet?« Oslonivši ga na sklopivu nožicu, ostavio sam bicikl
uspravno nasred uličice, i kad sam joj se opet približio, obujmio sam joj lice
objema rukama, zatim sam je pritisnuo kad smo se počeli ljubiti, s rukama ispod
njezine suknje, s njezinim rukama u mojoj kosi.
Volio sam njezinu jednostavnost, njezinu čednost. To je bilo u svakoj
njezinoj riječi koju mi je kazala te noći — nesputano, iskreno, ljudski — i u
načinu kako su njezine usne sada odgovarale mojima, bez sustezanja, bez
pretjerivanja, kao da je tjelesna veza između njezinih usana i bokova bila žitka
i trenutačna. Poljubac u usta nije bio predigra obuhvatnijem dodiru, to je već
bio dodir u svojoj posvemašnjosti. Nije bilo ničega između naših tijela osim
odjeće, i zbog toga se nisam iznenadio kad je gurnula ruku između nas i dolje
92
 BALKANDOWNLOAD
u moje hlače, i rekla: »Sei duro, duro, ti si tvrd, tvrd.« I to je bila njezina
iskrenost, nesputana i neusiljena, od koje sam još više otvrdnuo.
Želio sam je pogledati, zuriti u njezine oči dok me držala u ruci, reći joj
koliko je već dugo želim poljubiti, reći nešto da pokažem kako osoba koja ju je
te noći nazvala i pokupila ispred njezine kuće nije više onaj isti hladni,
beživotni dječak... ali ona me prekinula: »Baciami ancora, poljubi me opet.«
Poljubio sam je opet, ali moje misli su jurile prema zaravanku. Trebam li
joj to predložiti? Morali bismo se voziti biciklima pet minuta, naročito ako
bismo se poslužili njezinim prečacem i pošli ravno kroz maslinike. Znao sam
da bismo ondje naletjeli na druge ljubavnike. Inače je ondje bila i plaža. To sam
mjesto koristio i prije. Svatko ga je koristio. Mogao sam predložiti svoju sobu,
nitko kod kuće ne bi znao niti bi za to mario.
Kroz misli mi je proletjela slika: ona i ja sjedimo u vrtu svakoga jutra
poslije doručka, ona ima na sebi bikini i stalno me potiče da se spustim stubama
i pridružim joj se na kupanju.
»Ma tu mi vuoi veramente bene, zbilja sam ti draga?« upitala je. Je li to
došlo niotkuda — ili je to bio isti onaj ranjeni pogled kojemu je bila potrebna
utjeha dok je zasjenjivao svaki naš korak otkada smo napustili knjižaru?
Nisam mogao razumjeti kako su smionost i tuga, kako su ti si tako tvrd i
zbilja sam ti draga mogli biti tako potpuno svezani zajedno. Niti sam počinjao
pronicati u to kako je djevojka naizgled ranjiva, neodlučna i željna povjeriti
toliko neizvjesnosti o sebi, mogla jednom te istom kretnjom posegnuti u moje
hlače s nesuzdržanom bezbrižnosti i držati moga kokota i ne ispuštati ga.
Ljubeći je sada s više strasti, i dok smo objema rukama lutali posvuda
našim tijelima, zatekao sam se kako slažem bilješku koju sam odlučio te noći
gurnuti pod njegova vrata: Ne mogu podnijeti šutnju. Moram govoriti s tobom.

U vrijeme kada sam bio spreman gurnuti bilješku pod njegova vrata već je
svanjivalo. Marzia i ja vodili smo ljubav na pustom mjestu na plaži, na mjestu
koje se nazivalo Aquarium, gdje bi se noćni kondomi neizbježno skupljali i
vidjeli kako plutaju između stijena kao lososi na povratku u zapriječene vode.
Odlučili smo sastati se kasno toga dana.
Sada, dok sam koračao kući, volio sam njezin miris na svojem tijelu, na
svojim rukama. Ništa neću učiniti da ga sperem. Zadržat ću ga na sebi dok se
ne nađemo sljedeće večeri. Djelomice sam još uživao u raskoši toga

93
 BALKANDOWNLOAD
novootkrivena, blagotvorna vala ravnodušnosti, koji je naginjao prema
gađenju, zbog Olivera koji mi je ugađao i ujedno govorio koliko sam u
posljednje vrijeme prevrtljiv. Možda je osjećao da je sve što sam od njega želio
bilo da s njim spavam, da s njim budem načisto, pa je nagonski odlučio ništa
nemati sa mnom. Kad samo pomislim da sam prije nekoliko noći osjetio tako
snažan poriv da njegovo tijelo primim u svoje te sam gotovo skočio iz kreveta
da ga potražim u njegovoj sobi! Sada me ta ideja nije mogla nimalo uzbuditi.
Možda je ta cijela stvar s Oliverom bila pomama za parenjem za ljetne pripeke,
i već me prošla. Naprotiv, trebao sam samo pomirisati Marziju na svojoj ruci i
već sam volio sve ženstvo u svakoj ženi.
Znao sam da taj osjećaj neće dugo trajati i da je lako odreći se ovisnosti
odmah nakon uzimanja droge, kao sto čine svi ovisnici.
Jedva je prošlo sat vremena, a Oliver mi se vratio au galop.
Sjediti s njim u krevetu i ponuditi mu dlan i kazati: Daj, pomiriši ovo, i
zatim gledati ga kako njuška moju ruku, držeći je nježnije nego ikada u objema
svojim rukama, te napokon polažući moj srednjak na svoje usne i zatim
iznenada do kraja svojih usta.
Otrgnuo sam komad papira iz školske bilježnice.
Molim te nemoj me izbjegavati.
Zatim sam to prepisao:
Molim te nemoj me izbjegavati. To me ubija.
Što sam opet prepisao:
Tvoja šutnja me ubija.
Potpun promašaj. To bi bile njegove riječi.
Ne podnosim misao da me mrziš.
Previše tugaljivo. Ne, neka bude manje plačljivo, ali održi plitak samrtni
govor.
Radije bih umro nego doznao da me mrziš.
U posljednji čas vratio sam se na početak.
Ne mogu podnijeti šutnju. Moram s tobom govoriti.
Presavio sam komad papira na crte i gurnuo ga pod njegova vrata
pomiren sa sudbinom poput Cezara kad je prelazio Rubikon, znajući da više
nema povratka. Alea iacta est, rekao je, kocka je bačena. Zabavno mi je bilo

94
 BALKANDOWNLOAD
pomisliti da glagol »baciti«, latinski iacere, imao isti korijen kao glagol
»ejakulirati«, izbaciti sjeme. Čim sam na to pomislio shvatio sam da mu ne bih
želio donijeti samo njezin miris na svojim prstima, nego i trag moga sjemena,
osušen na ruci.
Petnaest minuta poslije toga bio sam žrtvom dviju izjednačenih emocija:
žaljenja što sam poslao poruku i žaljenja što u njoj nije bilo mrvicu ironije.
Za doručkom, kada se napokon pojavio nakon trčanja, samo je upitao ne
podižući glavu jesam li se zabavio prošle noći, podrazumijevajući da sam vrlo
kasno došao na spavanje. »Inosomma, tako-tako«, odgovorio sam, pokušavši
odgovoriti što je moguće neodređenije, Što je također bio moj način
napominjanja da svodim na najmanju mjeru izvješće koje bi inače predugo bilo.
»Onda si sigurno umoran«, bio je prilog mojeg oca tomu razgovoru. »Ili si
možda i ti igrao poker?« »Ja ne igram poker.« Moj otac i Oliver razmijenili su
značajne poglede. Zatim su počeli raspravljati o dnevnom poslu. A ja sam
izgubio njega. Još jedan dan mučenja.
Kad sam se vratio gore uzeti knjige, vidio sam na svojem stolu isti
presavijeni komad papira na crte iz bilježnice. Morao je ući u moju sobu kroz
balkonska vrata i staviti ga na mjesto gdje ću ga vidjeti. Ako ga sada pročitam,
to će mi uništiti dan. Ali ako odgodim čitanje, cijeli će mi dan postati
besmislen, i neću biti sposoban misliti ni na što drugo. Po svoj prilici, bacio mi
ga je natrag ne dodavši mu ništa, što bi značilo: Ovo sam našao na podu.
Vjerojatno je tvoje. Poslije. Ili bi možda značilo nešto grublje: Bez odgovora.
Odrasti. Vidjet ćemo se u ponoć.
To je dodao ispod mojih riječi.
Ostavio je to prije doručka.
Ta mi je spoznaja doprla do svijesti s nekoliko minuta zakašnjenja, ali
ispunila me je trenutačnom žudnjom i očajem. Jesam li želio to, sada kada je
nešto bilo obećano? I je li uistinu bilo obećano? Te ako sam to želio ili nisam
želio, kako ću proživjeti dan do ponoći? Bilo je jedva deset ujutro: još petnaest
sati... Posljednji put kad sam nešto tako dugo čekao bilo je izvješće o radu
učenika. Ili one nedjelje prije dvije godine kada mi je jedna djevojka bila
obećala da ćemo se naći pred kinom, a nisam bio siguran da nije zaboravila.
Tijekom pola dana bdijenja čitav moj život bio je stavljen na čekanje. Kako sam
mrzio čekati i ovisiti o tuđim hirovima.
Trebam li odgovoriti na njegovu poruku?

95
 BALKANDOWNLOAD
Ne možeš odgovarati na odgovor!
A što se tiče poruke: je li njezin ton namjerno lagan, ili mu je namjera da
izgleda kao naknadna misao našarana nekoliko minuta poslije trčanja i
nekoliko sekunda prije doručka? Nije mi promaknuo lagan udarac u moj operni
sentimentalizam koji je proizlazio iz one samopouzdane i prijeđimo-na-
osnovne-stvari rečenice: Vidjet ćemo se u ponoć. Jesu li te riječi nagovještavale
ironično: dobro, a tko će odnijeti pobjedu, ili obijesno: sastanimo se noćas da
vidimo što će iz toga ispasti? Hoće li to biti razgovor — samo razgovor? Je li to
bila naredba ili samo pristajanje da me vidi u sat koji se posebice naznačuje u
svakom romanu i svakoj drami? I gdje ćemo se sastati u ponoć? Hoće li on naći
trenutak u danu da mi kaže gdje? Ili, kad je svjestan da sam se mučio cijele one
noći i da je nagazna žica što dijeli naše krajeve balkona potpuno patvorena, je
li pretpostavio da će jedan od nas prijeći neizgovorenu Maginotovu liniju kao
da je to najlakša stvar na svijetu?
I kako to utječe na naše gotovo obredne jutarnje vožnje biciklom? Hoće
li »ponoć« ukinuti jutarnju vožnju? Ili ćemo nastaviti kao prije, kao da se ništa
nije promijenilo, samo što bismo tada imali »ponoć« da joj se unaprijed
veselimo? Kad sada naletim na njega, obasjavam li ga značajnim smiješkom, ili
nastavljam kao prije, i umjesto toga nudim hladno, pocakljeno, diskretno
američko zurenje?
A ipak, između mnogih stvari koje sam mu želio pokazati kada nam se
sljedeći put ukrste staze bila je zahvalnost. Čovjek bi mogao pokazati
zahvalnost, a da se ipak ne smatra kako je nametljiv i teške ruke. Ili zahvalnost,
koliko god bila suzdržana, uvijek donosi onu dodatnu kap što je svaka
mediteranska strast dodaje svojem neizbježno sladunjavu, histrionskom
karakteru? Ne može pustiti da stvari teku same, ne može im umanjiti važnost,
nego mora uzvikivati, proglašavati, krasnosloviti.
Nemoj ništa reći i on će misliti da si se pokajao što si pisao.
Nemoj ništa reći i to će biti neumjesno.
Što onda učiniti?
Čekati.
Znao sam to već od početka. Samo čekati. Radit ću cijelo jutro. Plivati.
Možda igrati tenis poslijepodne. Naći se s Marzijom. Vratiti se u ponoć. Ne, u
jedanaest i trideset. Oprati se? Ne oprati se? Ah, ići od jednoga tijela do
drugoga.

96
 BALKANDOWNLOAD
Nije li to možda ono što i on čini? Ide od jednoga do drugoga.
I tada me obuzela užasna panika: hoće li ponoć proteći u razgovoru, u
pročišćavanju zraka između nas? Kao u onome: trgni se, živni, odrasti!
Ali zašto onda čekati do ponoći? Tko ikada bira ponoć za takve
razgovore?
Ili će ponoć biti ponoć?
Što odjenuti u ponoć?

Dan je protjecao kako sam se bojao. Oliver je našao načina da ode odmah poslije
doručka, bez riječi, i nije se vratio do ručka. Sjedio je na svojem uobičajenom
mjestu, do mene. Pokušao sam nekoliko puta povesti lagan razgovor, ali shvatio
sam da će to biti još jedan od onih nemojmo-međusobno-razgovarati dana kada
smo obojica nastojali jasno istaknuti da više ne hinimo samo šutnju.
Poslije ručka pošao sam prileći. Čuo sam ga kako se penje iza mene i
zatvara svoja vrata.
Zatim sam nazvao Marziju. Našli smo se na teniskom igralištu. Na sreću,
nikoga ondje nije bilo, pa je bilo mirno i satima smo igrali pod žarkim suncem,
što smo oboje voljeli. Katkada smo sjedali na staru klupu u hladu i slušali
cvrčke. Mafalda nam je donijela okrjepu i tada nas upozorila da je za to prestara,
da sljedeći put moramo sami uzeti što želimo. »Ali nikada ništa nismo od tebe
tražili«, prosvjedovao sam. »Onda ne trebaš piti.« I odvukla se, pošto je rekla
svoje.
Vimini je voljela gledati tenis, ali toga dana nije došla. Morala je biti s
Oliverom na njihovu omiljenom mjestu.
Volio sam vrijeme u kolovozu. Grad je bivao tiši nego obično u te kasne
ljetne tjedne. Do tada bi svi otišli na le vacanze, a povremeni turisti obično su
odlazili prije sedam uvečer. Najviše sam volio poslijepodneva: miris ružmarina,
vrućina, ptice, cvrčci, njihanje palminih grana, tišina koja se osjećala kao lagan
laneni šal po grozno sunčanu danu — sve to naglašeno silaskom do obale i
penjanjem natrag radi tuširanja. Drago mi je bilo promatrati našu kuću s
teniskog igrališta i vidjeti kako se prazni balkoni izležavaju na suncu, znajući
da s bilo kojega od njih možete uočiti beskrajno more. To je bio moj balkon,
moj svijet. S mjesta gdje sam sada sjedio nisam se mogao obazreti i reći: Ovdje
je naše tenisko igralište, ondje naš vrt, naš voćnjak, naše spremište, ondje naša

97
 BALKANDOWNLOAD
kuća, i dolje je naš mol — ovdje je svatko i sve do čega mi je stalo. Moja obitelj,
moja glazbala, moje knjige, Mafalda, Marzia, Oliver.
Toga poslijepodneva, dok sam sjedio s Marzijom i ruku naslanjao na
njezina bedra i koljena, palo mi je na pamet da sam ja, po Oliverovim riječima,
jedna od najsretnijih osoba na svijetu. Ništa nije bilo rečeno koliko će to trajati,
kao što nije imala smisla nedoumica o tome kako bi dan mogao ispasti, ili noć.
Svaka minuta osjećala se kao da je razapeta na okviru za sušenje. Sve je moglo
puknuti u tren oka.
Ali sjedeći tu znao sam da doživljavam utaženo blaženstvo onih koji su
previše praznovjerni da bi tvrdili kako mogu dobiti sve o čemu su ikada sanjali,
i daleko previše zahvalni da ne bi znali kako im se to ne bi moglo lako oduzeti.
Poslije tenisa, i prije skorog odlaska na plažu, odveo sam je gore preko
balkona u svoju sobu. Nitko nije onuda prolazio poslije podne. Zatvorio sam
rebrenice ali sam ostavio otvorene prozore, tako da je prigušena
poslijepodnevna svjetlost ocrtavala uzorke poput letvica na krevetu, na zidu,
na Marziji. Vodili smo ljubav u krajnjoj tišini, ne sklapajući oči.
Djelomice sam se nadao da ćemo udariti u zid, ili da ona neće moći
prigušiti krik, i da bi sve to moglo upozoriti Olivera da se nešto događa s druge
strane njegova zida. Zamišljao sam ga kako kunja i sluša opruge mojega kreveta
i zbog toga se uznemiruje.
Na našem putu dolje do uvale opet mi je bilo drago osjetiti kako nisam
mario hoće li doznati za nas, upravo kako nisam mario hoće li se on noćas
uopće pojaviti. Nisam mario čak ni za njega ni za njegova leđa ni za bjelinu
njegovih ruku. Tabani njegovih nogu, ravnina njegovih dlanova, donji dio
njegova tijela — ni za što nisam mario. Radije bih proveo noć s njom nego
čekao njega i slušao ga kako skrušeno izjavljuje štovanje dok otkucava ponoć.
Što sam mislio jutros kad sam mu gurnuo svoju poruku?
S druge strane znao sam da ću — ako se on pojavi noćas i meni se ne
bude svidio početak bilo čega što mi je spremio — ipak to pretrpjeti, pretrpjeti
sve do kraja, jer bolje je jedanput i zauvijek otkriti nego provesti ostatak ljeta,
ili možda čitav život, raspravljajući sa svojim tijelom.
Hladnokrvno ću donijeti odluku. A upita li me, reći ću mu. Nisam
siguran želim li s tim nastaviti, ali moram znati, i bolje je da to bude s tobom
negoli i s kim drugim. Želim znati tvoje tijelo, želim znati kako osjećaš, želim
znati tebe, i sebe kroz tebe.

98
 BALKANDOWNLOAD
Marzia je otišla malo prije večere. Obećala je da će poći u kino. Ondje će
biti prijateljice, rekla je. Zašto ja ne bih došao? Napravio sam grimasu kad sam
čuo njihova imena. Ostat ću kod kuće i vježbati, rekao sam. Mislila sam da
vježbaš svakoga jutra.
Jutros sam kasno počeo, sjećaš li se? Ulovila je moje skriveno značenje i
nasmiješila se.
Još tri sata.
Među nama je vladala tugaljiva tišina cijelo poslijepodne. Da nisam imao
njegovu riječ da ćemo razgovarati poslije, ne znam kako bih preživio još jedan
takav dan.
Za večerom gosti su nam bili profesor glazbe i homoseksualni par iz
Chicaga koji je inzistirao da govore užasnim talijanskim jezikom. Dva su
muškarca sjela jedan kraj drugoga, sučelice mojoj majci i meni. Jedan od njih
odlučio je recitirati neke Pascolijeve stihove, na što se na Mafaldinu licu, kad
je ulovila moj pogled, pojavila uobičajena smorfia koja je značila da od mene
zahtijeva smijuckanje. Otac me bio upozorio da se pristojno ponašam u
nazočnosti znanstvenika iz Chicaga. Rekao sam da ću nositi grimiznu košulju
koju mi je darovao neki daleki rođak iz Urugvaja. Otac se na to nasmijao
rekavši kako sam prestar da ne bih prihvaćao ljude kakvi jesu. Ali u njegovim
se očima pojavio bljesak kad su se obojica pojavila u grimiznim košuljama.
Izašli su s različitih strana taksija u isto vrijeme i svaki je nosio kitu bijela
cvijeća u ruci. Izgledali su, moj otac je to morao zapaziti, kao cvjetna, urešena
verzija Tintinovih blizanaca Thomsona i Thompsona.
Pitao sam se kakav je njihov zajednički život.
Čudno je izgledalo brojiti minute za vrijeme večere, misleći kako te noći
imam više dodirnih točaka s Thomsonima nego sa svojim roditeljima ili s bilo
kim drugim u mojem svijetu.
Promatrao sam ih, pitajući se tko je gornji i tko je donji, Cvilibum ili
Cvilibim.
Bilo je gotovo jedanaest kad sam rekao da idem spavati i poželio
roditeljima i gostima laku noć. »A što je s Marzijom?« upitao je otac, s onim
nepogrešivo dosjetljivim pogledom u očima. Sutra, odgovorio sam.
Želio sam biti sam. Tuš. Knjiga. Zapis u dnevniku, možda. Ostati
usredotočen na ponoć, ali izbaciti iz uma svako njezino obilježje.

99
 BALKANDOWNLOAD
Penjući se stubištem pokušavao sam sebe zamisliti kako ću sutra ujutro
silaziti tim istim stubištem. Do tada bih mogao biti netko drugi. Bi li mi se
uopće svidio taj netko drugi kojega još ne poznajem i koji tada možda ne bi htio
kazati dobro jutro ili imati ikakva posla sa mnom što sam ga doveo u taj škripac?
Ili bih ostao točno ista osoba koja se sada penje ovim stubištem, bez ikakve
promjene na sebi, bez rješenja ijedne od mojih sumnji?
Ili se možda uopće ništa neće dogoditi. On bi mogao odbiti, a ja bih —
čak i da nitko ne otkrije što sam od njega zatražio — svejedno ponizio sebe, ni
zbog čega. On bi znao; ja bih znao.
Ali bio sam s onu stranu poniženja. Nakon čitavih tjedana željenja i
čekanja i — suočimo se s tim — moljenja, kad sam se nadao i borio se protiv
svakoga pristupa nade, ja bih bio uništen. Kako se poslije toga možeš vratiti na
spavanje? Šmugnuti u svoju sobu i praviti se da rasklapaš knjigu i čitaš da sam
sebe uspavaš?
Ili: Kako se možeš vratiti na spavanje kad nisi više djevac? Iz toga nema
vraćanja! Ono što je tako dugo bilo u mojoj glavi sada bi bilo vani u stvarnom
svijetu, ne bi više plutalo u vječnoj zemlji mojih dvosmislenosti. Osjećao sam
se poput nekoga tko ulazi u studio za tetovažu i baca posljednji, dugački pogled
na svoj goli lijevi biceps.
Trebam li biti točan?
Biti točan i reći: Huuu huuu, vještičje doba.
Uskoro sam mogao čuti glas dvojice gostiju koji je dopirao iz dvorišta.
Stajali su vani, čekajući profesora na određeno vrijeme da se odvedu do
pansiona. Profesoru se nije žurilo i par je jednostavno brbljao ispred kuće,
jedan se od njih cerekao.
U ponoć nikakav zvuk nije dopirao iz njegove sobe. Je li me mogao opet
ostaviti na cjedilu? To bi bilo previše. Nisam ga čuo da se vratio. Tada bi
jednostavno došao u moju sobu. Ili bih ja morao poći u njegovu? Čekanje bi
bilo mučenje.
Poći ću k njemu.
Izašao sam na balkon na sekundu i zurio u smjeru njegove sobe. Nije bilo
svjetla. Ipak ću pokucati.
Ili bih mogao čekati. Ili uopće ne poći.
Mogućnost da ne pođem odjednom me obuzela kao nešto što sam najviše
volio u životu. Stalno me vukla, privlačeći me sada nježnije nego ikada, poput
100
 BALKANDOWNLOAD
nekoga tko mi je već jedanput-dvaput šaptao u snu, videći da nisam bio budan,
pa me napokon potapšala po ramenu i ohrabrila me da potražim svaki povod i
noćas se okanim kucanja na njegov prozor. Ta me misao oblijevala kao voda na
izlogu cvjećarnice, kao blag i hladan losion nakon tuširanja i cjelodnevnog
sunčanja, kada volite sunce ali više volite balzam. Poput opojna losiona, misao
vam najprije djeluje na udove i zatim prodire u ostatak tijela. Davala mi je
svakovrsne razloge, za, protiv, počevši od glupih — prekasno je za bilo što
noćas — da bi se uzdigla do glavnih — kako ćeš se suočiti s drugima, kako ćeš
se suočiti sa sobom?
Zašto o tome nisam prije mislio? Zato što sam želio uživati i čuvati to da
traje? Zato što sam želio da proturazlozi iskrsnu sami od sebe, bez ikakva
mojega prizivanja, da me se zbog njih ne bi grdilo? Ne pokušavaj, ne pokušavaj
to, Elio. To je bio glas mojega djeda. Bio sam njegov imenjak, i govorio mi je iz
samoga korita u kojem je on prešao mnogo opasniju razvodnicu od one između
moje i Oliverove sobe. Okreni se. Tko zna što ćeš naći kada budeš u onoj sobi?
Ne okrjepljujući napitak otkrića, nego plašt očaja kad razočaranje posrami svaki
pogrešno napeti živac u tvojem tijelu. Sada te motre godine. Svaka zvijezda
koju noćas vidiš već zna tvoju muku, tvoji predci su se ovdje okupili i nemaju
ništa dati niti reći: Non c’andà, ne idi tamo.
Ali ja sam volio strah — ako je to doista bio strah — a oni to nisu znali,
moji prethodnici. To je bila donja strana straha koju sam volio, kao najglatkija
vuna što se nalazi ispod trbuha najgrublje ovce. Volio sam srčanost koja me
gurala naprijed, koja me uzbuđivala, jer me rodilo samo uzbuđivanje. »Ubit ćeš
me ako prestaneš« — ili je to bilo: »Umrijet ću ako prestaneš.« Svaki put kad
sam čuo te riječi, nisam mogao odoljeti.
Pokucao sam na staklenu plohu, lagano. Srce mi je luđački lupalo. Ne
bojim se ničega, pa zašto trebam biti tako ustrašen? Zašto? Zato što me sve plaši,
zato što su strah i želja zaposleni, varajući jedno drugo, mene, ne znam čak ni
razliku između toga želim li da otvori vrata ili se nadam da će me ostaviti na
cjedilu.
Umjesto toga, čim sam pokucao na staklenu plohu, čuo sam da se nešto
miče unutra, kao da netko traži papuče. Zatim vidim da se pali slabašno svjetlo.
Sjetio sam se kako sam tu lampicu kupio u Oxfordu s ocem jedne rane večeri
prošloga proljeća kad nam je hotelska soba bila premračna, pa je on pošao dolje
i vratio se kazavši kako mu je rečeno da odmah iza ugla ima neka trgovina koja
radi dvadeset četiri sata i prodaje lampice. Čekaj ovdje, ja ću se začas vratiti.

101
 BALKANDOWNLOAD
Međutim, ja sam rekao da idem s njim. Navukao sam kišni ogrtač preko iste
pidžame koju sam večeras odjenuo.
»Tako mi je drago sto si došao«, rekao je on. »Mogao sam te čuti kako se
mičeš po svojoj sobi i neko sam vrijeme mislio da si se spremao na spavanje pa
onda promijenio mišljenje.«
»Dolazio sam, naravno.«
Čudno je bilo vidjeti ga kako se nespretno vrpolji na taj način. Očekivao
sam oluju s tučom sitnih ironija, i zbog toga sam bio nervozan. Naprotiv, on
me pozdravio s isprikama, poput nekoga tko se opravdava što nije imao
vremena kupiti bolji dvopek za poslijepodnevni čaj.
Stupio sam u svoju staru sobu i začas me osupnuo miris koji nisam mogao
nikamo smjestiti jer je mogao biti kombinacija tako mnogo stvari, dok nisam
opazio smotan ručnik ispod vrata.
Oliver je prije toga sjedio u krevetu, napola ispražnjena pepeljara ležala
je na njegovu desnom jastuku.
»Uđi«, rekao je, i zatim zatvorio francuski prozor iza nas. Ja sam jamačno
stajao ondje, beživotan i smrznut.
Obojica smo šaptali. Dobar znak.
»Nisam znao da pušiš.«
»Ponekad.« Prišao je krevetu i jednostavno sjeo na sredinu.
Ne znajući što bih drugo učinio ili rekao, promrmljao sam: »Nervozan
sam.«
»I ja.«
»Više ja nego ti.«
Pokušao je smiješkom pokriti nelagodu između nas i pružio mi je travu.
To mi je omogućilo da nešto radim.
Sjećam se kako sam ga gotovo zagrlio na balkonu, ali obuzdao sam se na
vrijeme pomislivši da bi to bilo neprikladno nakon ledenih trenutaka između
nas tijekom čitava dana. To što ti netko kaže da će se s tobom sastati u ponoć
ne znači da si automatski dužan zagrliti ga pošto ste se čitav tjedan jedva
rukovali. Sjećam se kako sam pomislio prije kucanja: Zagrliti se. Ne zagrliti se.
Zagrliti se.
Sada sam bio u sobi.

102
 BALKANDOWNLOAD
On je sjedio na krevetu, prekriženih nogu. Činilo se da je manji, mlađi.
Ja sam nespretno stajao u podnožju kreveta, ne znajući što bih s rukama. On je
morao vidjeti kako se borim da ih zadržim na bokovima i zatim ih zavlačim u
džepove i onda opet vraćam na bokove.
Smiješno sam izgledao, to sam znao. To i budući zagrljaj koji sam zatomio
i stalno se nadao da ga on nije primijetio.
Osjećao sam se kao dijete koje je prvi put ostavljeno nasamo s kućnim
učiteljem. »Dođi, sjedni.«
Je li mislio na stolicu ili na krevet?
Ne znajući što učiniti, uspuzao sam na krevet i sjeo mu sučelice,
prekriženih nogu poput njega, kao da je to prihvaćeni protokol između ljudi
koji se sastaju u ponoć. Pazio sam da nam se koljena ne dodirnu. Jer bi njemu
smetalo ako bi nam se dodirivala koljena, upravo kao što bi mu smetao zagrljaj,
upravo kao što mu je zasmetalo kad sam ja, u nedostatku boljega načina da
pokažem kako želim malo dulje ostati na zaravanku, bio položio ruku na
njegove prepone.
Ali prije nego što sam imao priliku pretjerati s razmakom između nas,
osjetio sam se kao da me oblila klizeća voda na izlogu cvjećarnice, što je
otplavilo svu moju stidljivost i suzdržavanje. Bio nervozan ili ne, nisam više
mario za unakrsno ispitivanje svakoga mojeg poriva. Ako sam glup, neka
budem glup. Ako dodirnem njegovo koljeno, onda ću dodirnuti njegovo
koljeno. Ako se želim grliti, grlit ću se. Trebalo mi je da se na nešto naslonim,
pa sam se pomaknuo do uzglavlja kreveta i naslonio se leđima do njega.
Pogledao sam krevet. Sada sam ga mogao jasno vidjeti. Na tome sam
mjestu proveo toliko mnogo noći sanjajući upravo o tome trenutku. Sada sam
bio tu. Za nekoliko tjedana opet ću biti ovdje, na istome ovom krevetu. Upalit
ću svoju oxfordsku lampicu i sjećati se kako sam stajao vani na balkonu kad
sam čuo šuštanje njegovih nogu dok su tražile papuče. Pitao sam se hoću li se
toga sjećati s tugom. Ili sa stidom. Ili s ravnodušnosti, nadao sam se.
»Jesi li u redu?« upitao sam.
»U redu sam.«
Nije se imalo apsolutno ništa reći. Svojim nožnim prstima potražio sam
njegove nožne prste i dodirnuo ih. Zatim, bez razmišljanja, gurnuo sam nožni
palac između njegova nožnog palca i sljedećega prsta. On nije uzmaknuo, niti
je odgovorio. Želio sam tako dodirnuti svaki njegov nožni prst. Kako sam sjedio

103
 BALKANDOWNLOAD
s njegove lijeve strane, to vjerojatno nisu bili oni nožni prsti koji su me
dodirivali nekidan za vrijeme ručka. Krivo je bilo njegovo desno stopalo.
Pokušao sam ga dosegnuti svojim desnim stopalom, cijelo vrijeme izbjegavajući
dodir obama koljenima, kao da mi je nešto govorilo da su ona izvan granica.
»Što to radiš?« upitao je na kraju. »Ništa.« Ni sam nisam znao, ali njegovo je
tijelo postupno počinjalo uzvraćati kretnju, pomalo odsutna duha, bez
uvjerenja, nimalo manje nespretno nego moje, kao da je htjelo kazati: Što se
drugo može učiniti nego odgovoriti na isti način kada ti netko dodiruje nožne
prste svojim nožnim prstima? Poslije toga primaknuo sam mu se bliže i
obujmio ga rukama. Dječji izraz privrženosti s nadom da će ga pročitati kao
zagrljaj. Nije odgovorio. »To je početak«, rekao je na kraju, možda s mrvicu više
humora u glasu nego što sam želio. Umjesto da govorim, slegnuo sam
ramenima, nadajući se da će osjetiti moje slijeganje i ne postavljati daljnja
pitanja. Nisam želio da razgovaramo. Što manje budemo govorili, to će
neobuzdanije biti naše kretnje. Drago mi je bilo grliti ga.
»Jesi li zbog ovoga sretan?« upitao je.
Kimnuo sam, nadajući se, ponovno, da će osjetiti kretnju moje glave bez
potrebe za riječima.
Napokon, kao da ga je moj položaj potaknuo da učini to isto, obgrlio me
rukom. Ruka me nije pomilovala, niti me čvrsto privila. Posljednje što sam u
tom času želio bilo je drugarstvo. Zbog toga sam, ne prekidajući zagrljaj,
olabavio stisak na trenutak, dovoljno dugo da obje ruke zavučem ispod njegove
široke košulje i opet pojačam zagrljaj. Želio sam njegovu kožu.
»Jesi li siguran da ovo želiš?« upitao je, kao da je zbog te sumnje toliko
dugo oklijevao.
Opet sam kimnuo. Lagao sam. Tada nisam uopće bio siguran. Pitao sam
se kada će moje grljenje prestati, kada ću se ja, ili on, umoriti od toga. Uskoro?
Poslije? Sada?
»Nismo razgovarali«, rekao je.
Slegnuo sam ramenima što je značilo: Nema potrebe.
Podignuo mi je lice objema rukama i zurio u me kao što smo učinili
onoga dana na zaravanku, ovaj put intenzivnije jer smo obojica znali da smo
već prešli granicu. »Mogu li te poljubiti?« Kakvo pitanje, poslije našega poljupca
na zaravanku! Ili smo potpuno obrisali ploču i sada počinjemo sve iznova?

104
 BALKANDOWNLOAD
Nisam mu odgovorio. Bez kimanja već sam prinosio usta k njegovim
ustima, upravo kako sam prethodne noći ljubio Marziju. Nešto neočekivano
kao da se raščistilo između nas, i načas je izgledalo da među nama nema
apsolutno nikakve razlike u dobi, samo se dva muškarca ljube, čak se i to naoko
raspršivalo, dok sam počinjao osjećati da nismo čak ni dva muškarca, nego samo
dva ljudska bića. Volio sam vjeru u jednakost toga trenutka. Volio sam osjetiti
mlađega i starijega, ljudsko biće uz ljudsko biće, muškarca uz muškarca, Židova
uz Židova. Volio sam noćnu lampicu. Zbog nje sam se osjećao udobno i sigurno.
Kao što sam se osjećao one noći u hotelskoj sobi u Oxfordu. Volio sam čak
ustajao, beživotan dojam svoje stare sobe, po kojoj su bile razbacane njegove
stvari ali je u njoj nekako postalo lagodnije živjeti pod njegovim nego pod
mojim nadzorom: neka slika ovdje, stolica gurnuta pod kraj stola, knjige,
posjetnice, glazba.
Odlučio sam zavući se ispod pokrivača. Volio sam miris. Želio sam voljeti
taj miris. Volio sam i činjenicu da je bilo nekih stvari na krevetu koje nisu bile
uklonjene, koje sam stalno dodirivao koljenima, a nisu mi smetale kad sam pod
njih gurao nogu, jer bile su dio njegova kreveta, njegova života, njegova svijeta.
I on se zavukao ispod pokrivača i, prije nego što sam toga postao svjestan,
počeo me svlačiti. Prije sam se zabrinjavao zbog toga kako ću se svući, kako ću,
ako mi ne bude pomagao, učiniti ono što su tolike djevojke činile u filmovima
— svući košulju, spustiti hlače i samo stajati ondje, gol-golcat, objesiti ruke,
želeći kazati: Eto tko sam ja, ovako sam građen, evo, uzmi me, tvoj sam. Ali
njegov pokret je riješio problem. Šaptao je: »Skidaj, i skidaj, i skidaj, i skidaj«,
što me tjeralo na smijeh, i odjednom sam bio potpuno gol, osjećajući težinu
plahte na kokotu, bez ijedne tajne na svijetu, jer je želja da budem s njim u
krevetu bila jedina moja tajna, a tu sam je dijelio s njim. Kako je divno osjetiti
njegove ruke po svomu tijelu pod plahtama, kao da je dio nas, poput
predvodnice izviđača, već bio stigao do prisnosti, dok se ostatak nas, izložen
izvan plahta, i dalje borio sa sirnicama, kao zakašnjeli došljaci koji na hladnoći
topću nogama dok svi ostali griju ruke u prepunom noćnom klubu. On je još
bio odjeven, a ja nisam. Volio sam biti nag pred njim. Onda me poljubio, i
ponovno me poljubio, dublje taj drugi put, kao da se i on napokon prepuštao.
U jednom trenutku shvatio sam da je i on već dugo bio nag, premda nisam
primijetio da se svlačio, ali bio je tu, svi su me njegovi dijelovi dodirivali. Gdje
sam dotada bio? Namjeravao sam postavljati oprezna zdravstvena pitanja, ali
činilo se da je i na njih bilo već prije odgovoreno, jer kada sam se napokon
ohrabrio da ga upitam, on je uzvratio: »Već sam ti rekao, ja sam u redu.« »Jesam

105
 BALKANDOWNLOAD
li i ja tebi rekao da sam u redu?« »Da.« Nasmiješio se. Pogledao sam u stranu,
jer je u me zurio, i znao sam da sam porumenio, i znao sam da sam napravio
grimasu, iako sam i dalje želio da u me zuri čak i kad me to zbunjivalo, i želio
sam također stalno zuriti u njega dok smo se namještali u tobožnji hrvački
položaj, dok su njegova ramena trljala moja koljena. Koliko smo daleko otišli
od onoga poslijepodneva kada sam svukao rublje i obukao njegove kupaće
gaćice i mislio da je to najbliže što će njegovo tijelo ikada doći do mojega. A
sada ovo. Bio sam na vrhuncu nečega, ali želio sam također da to zauvijek traje
jer sam znao da odatle neće biti povratka. Kad se dogodilo, nije se dogodilo
kako sam sanjao da će se dogoditi, nego sa stupnjem neudobnosti koja me
prisilila da otkrijem više sebe nego što sam htio otkriti. Oćutio sam potrebu da
ga zaustavim, a kad je on to opazio, upitao je, ali ja nisam odgovorio, ili nisam
znao što bih odgovorio, i činilo se da je prošla čitava vječnost između moje
nevoljkosti da se odlučim i njegova nagona da to učini umjesto mene. Od ovoga
trenutka dalje, pomislio sam, od ovoga trenutka dalje... imao sam, kao nikada
prije u životu, izrazit osjećaj da stižem nekamo vrlo visoko, da to zauvijek
želim, da budem ja, ja, ja, ja i nitko drugi, samo ja, da u svakom drhtaju što mi
prostruji niz ruke nađem nešto posvema strano a ipak nipošto nepoznato, kao
da je sve to bilo dijelom mene tijekom čitava života, i da sam to držao na
pogrešnom mjestu i da mi je on pomogao to naći. San je imao pravo — ovo je
bilo kao povratak kući, kao pitanje: Gdje sam bio cijeloga života? što je bio
drukčiji način pitanja: Gdje si bio u mojem djetinjstvu, Olivere? što je opet bio
drukčiji način pitanja: Što je život bez ovoga? što je bilo zašto sam ja a ne on,
naposljetku bubnuo, ne jedanput, nego mnogo, mnogo puta: Ubit ćeš me ako
prestaneš, ubit ćeš me ako prestaneš, jer to je također bio moj način zatvaranja
kruga sna i mašte, mene i njega, žuđenih riječi iz njegovih usta u moja usta i
natrag u njegova usta, razmjene riječi iz usta u usta, što je valjda bilo kad sam
se počeo služiti prostotama koje je ponavljao za mnom, isprva blago, dok nije
rekao: »Zovi me svojim imenom i ja ću tebe zvati svojim«, što nikada prije u
životu nisam učinio i što me, čim sam izrekao svoje ime kao da je bilo njegovo,
odvelo u kraljevstvo koje nikada ni s kim nisam dijelio u životu, prije ni poslije.

Jesmo li stvarali buku?

On se nasmiješio. Nemamo se ni zbog čega zabrinjavati.
Mislim da sam čak jecao, ali nisam bio siguran. On je uzeo svoju košulju
i njome me očistio. Mafalda uvijek traži tragove. Neće ništa naći, rekao je. Ja

106
 BALKANDOWNLOAD
tu košulju zovem »ležernom«, nosio si je prvoga dana ovdje, u njoj ima više tebe
nego mene. Sumnjam u to, rekao je on. Nije me još htio pustiti, ali dok su se
naša tijela rastavljala činilo mi se da sam se sjetio, premda beskrajno daleko, da
sam prije nekog vremena rastreseno gurnuo neku knjigu koja je završila pod
mojim leđima dok je još bio u meni. Sada je bila na podu. Kada sam shvatio da
je to bio primjerak Se l’amore? Gdje sam našao vremena u vrelini strasti da se
čak upitam je li bio na predstavljanju te knjige iste noći kad sam onamo bio
pošao s Marzijom? Čudne misli koje kao da su dopirale iz davne, davne
prošlosti, tek otprije pola sata.
Toga sam morao postati svjestan malo poslije, dok sam još bio u njegovu
naručju. To me probudilo prije nego što sam shvatio da sam bio zaspao,
ispunivši me osjećajem užasa i tjeskobe kojoj se nisam usudio izmjeriti dubinu.
Osjećao sam se mučno, kao da sam bio bolestan pa mi je trebalo ne samo mnogo
tuširanja da sve sperem nego kupelj u tekućini za ispiranje usta. Trebao sam
biti daleko — od njega, od te sobe, od onoga što smo skupa činili. Bilo je kao
da sam se polako spuštao na zemlju iz grozne noćne more, ali još nisam sasvim
dodirivao tlo i nisam bio siguran da to želim, jer ono što me čekalo neće biti
mnogo bolje, premda sam znao da ne mogu visjeti o tome divovskom,
bezobličnom mjehuru noćne more koja je imala okus najvećega oblaka
samognušanja i grizodušja što je ikada doplovio u moj život. Kako sam mu
dopustio da mi čini takve stvari, i kako sam gorljivo u njima sudjelovao, i
poticao ih, i zatim ga čekao, preklinjući ga: Molim te nemoj prestati! Sada je
njegova sluz bila zalijepljena na mojim prsima kao dokaz da sam prešao užasnu
crtu, ne samo nasuprot onima koji su mi bili najdraži, čak ni nasuprot sebi, ni
bilo čemu svetom, ni samoj rasi koja nas je tako zbližila, čak ni nasuprot Marziji
koja je sada stajala kao daleko odbačena sirena na grebenu koji tone, dalek i
nevažan, koji zapljuskuju i peru ljetni valovi dok se borim da doplivam do nje,
vičući iz vira tjeskobe u nadi da će ona biti dio zbirke slika što će mi pomoći
da se ponovno izgradim do svanuća dana. Nisam njih uvrijedio, nego one još
nerođene ili neupoznate, koje nikada neću biti sposoban voljeti a da se ne
sjetim ove gromade stida i odvratnosti što se uzdiže između mojeg života i njih.
To će opsjedati i kaljati moju ljubav prema njima, između nas će biti ova tajna
koja bi mogla baciti ljagu na sve dobro u meni.
Ili sam uvrijedio nešto još dublje? Što je to bilo?
Ili je gnušanje koje sam osjetio uvijek bilo ondje, premda kamuflirano, i
bilo mi je potrebno samo nešto slično ovome da ga oslobodi?

107
 BALKANDOWNLOAD
Nešto na granici mučnine, nešto kao grizodušje — je li onda to bilo to?
— počinjalo me obuzimati i činilo se da se ocrtava sve jasnije što sam bivao
svjesniji početka dnevne svjetlosti kroz prozore.
Međutim, grižnja savjesti, poput svjetlosti, ako je grižnje doista bilo,
činilo se da je malo poslije jenjala. Ali kad sam legao u krevet i osjetio se
neudobno, ona se dvostruko vraćala kao da sam za pobjedu nad njom svaki put
pri pomisli osjetio njezinu otpornost. Znao sam da će boljeti. Ali nisam
očekivao da će se bol naći smotana i upletena u iznenadne muke grizodušja. Ni
o tome mi nitko nikada nije govorio.
Vani je sada jasno bila zora.
Zašto je zurio u mene? Je li pogodio što osjećam?
»Ti nisi sretan«, rekao je.
Slegnuo sam ramenima.
Nisam mrzio njega... nego ono što smo učinili. Nisam želio da mi zaviri
u srce. Umjesto toga želio sam se ukloniti iz te močvare samognušanja, a nisam
znao kako to učiniti.
»Osjećaš se mučno zbog ovoga, je li tako?«
Opet sam na to uzvratio slijeganjem ramenima.
»Znao sam da nismo smjeli. Znao sam to«, ponovio je. Prvi put u životu
promatrao sam ga kako ustuknjuje, vreba na vlastitu sumnju. »Trebali smo
razgovarati...«
»Možda«, rekao sam.
Od svih stvari koje sam toga jutra mogao izgovoriti, to beznačajno
»možda« bilo je najokrutnije.
»Je li ti bilo mrsko?«
Ne, uopće mi nije bilo mrsko. Ali ono što sam osjetio bilo je gore od
mržnje. Nisam se želio sjećati, nisam želio misliti o tome. Samo ostaviti to po
strani. Nikada se nije dogodilo. Pokušao sam i nije mi upalilo, sada sam želio
svoj novac natrag, odvrtjeti film unatrag, vratiti se na trenutak kad sam gotovo
izašao bos na balkon, neću poći dalje, sjedit ću i gristi se i ništa neću znati —
bolje mi je prepirati se sa svojim tijelom nego osjećati ono što sam sada osjećao.
Elio, Elio, mi smo te upozoravali, zar ne?
Tu sam bio u njegovu krevetu, ispružen zbog pretjerana osjećaja
pristojnosti. »Možda možeš poći spavati, ako želiš«, rekao je, možda

108
 BALKANDOWNLOAD
najljubaznije riječi što mi ih je ikada rekao, s rukom na mojem ramenu, dok
sam ja, kao Juda, stalno govorio sebi: Kad bi on samo znao. Kad bi on samo znao
da želim biti miljama i čitav životni vijek daleko od njega. Zagrlio sam ga.
Sklopio sam oči. »Zuriš u mene«, rekao sam, i dalje sklopljenih očiju. Volio sam
da u mene zuri dok su mi sklopljene oči.
Bio mi je potreban koliko je moguće daleko, ako sam se htio dobro
osjećati i zaboraviti — ali bio mi je potreban blizu u slučaju da ta stvar krene
nagore i ne bude nikoga da je preusmjeri.
U međuvremenu bio sam s druge strane sretan što je sve to bilo iza mene.
On je bio izvan moga sustava. Platit ću cijenu. Pitanje je bilo: Hoće li razumjeti?
I hoće li oprostiti?
Ili je to bila još jedna varka da se zapriječi još jedan pristup gnušanja i
stida?

Rano ujutro pošli smo zajedno na kupanje. Meni se činilo da je to posljednji

put što ćemo ikada više biti ovako zajedno. Ja ću poći natrag u svoju sobu,
zaspat ću, probuditi se, doručkovati, izvaditi partiture i provesti one čudesne
jutarnje sate uronjen u transkribiranje Haydna, povremeno osjećajući ubod
tjeskobe u očekivanju obnovljena zanemarivanja, svakoga jutra, samo da bih se
sjetio da smo već prošli tu fazu, da sam ga imao u sebi tek nekoliko sati prije
toga i da je poslije svršio posvuda po mojim prsima, zato što je rekao da to želi,
i ja sam mu dopustio, možda zbog toga što još nisam bio svršio i što me
uzbuđivalo gledati ga kako pravi grimase i doseže vrhunac pred mojim očima.
Sada je hodao do koljena u vodi s košuljom na sebi. Znao sam što radi.
Ako Mafalda upita, tvrdit će da se slučajno smočila.
Zajedno smo otplivali do velike stijene. Razgovarali smo. Želio sam da
misli kako sam sretan što sam bio s njim. Želio sam da mi more spere lijepak s
prsiju, ali tu je bilo njegovo sjeme, držalo se za moje tijelo. Za kratko vrijeme,
poslije sapuna i tuširanja, sve moje sumnje o meni, koje su počele tri godine
prije kad se neki nepoznati mladić na biciklu zaustavio, sjahao, obgrlio me
rukom oko ramena, i tom kretnjom koja je ili probudila ili ubrzala nešto čemu
je možda trebalo mnogo, mnogo više vremena da dospije do svijesti — sve to
se sada napokon moglo isto tako sprati, raspršiti kao zle glasine o meni, ili lažno
vjerovanje, oslobođeno poput zatočena duha koji je odslužio svoju kaznu i sada
je bio očišćen blagim, zračećim mirisom sapuna od kamilice koji se nalazio u
svakoj kupaonici našeg doma.
109
 BALKANDOWNLOAD
Sjedili smo na jednoj od stijena i razgovarali. Zašto nismo prije ovako
razgovarali? Manje bih za njim očajavao da smo prije nekoliko tjedana bili
sposobni održavati tu vrstu prijateljstva. Možda bismo bili izbjegli zajedno
spavati. Želio sam mu reći kako sam nedavno vodio ljubav s Marzijom ni
dvjesta koraka od mjesta gdje smo se upravo nalazili. Ali sam šutio. Umjesto
toga govorili smo o Haydnovu stavku »Svršeno je« kojemu sam upravo dovršio
transkripciju. Mogao sam o tome govoriti i ne osjećati da to činim kako bih ga
se dojmio ili privukao njegovu pozornost ili uspostavio klimav mostić između
nas. Mogao bih satima govoriti o Haydnu — kako je to moglo biti ljupko
prijateljstvo.
Nikada nisam pomislio, dok sam prolazio kroz tvrdoglava kretanja
osjećaja, da sam s njim završio, i da sam čak bio mrvicu razočaran što sam se
tako lako oporavio nakon toliko tjedana opčinjenosti, što je ta želja da sjedimo
i raspravljamo o Haydnu, na tako neobično opušten način kako smo upravo
činili, bila moja najranjivija točka, što se ta želja, ako je morala opet izroniti na
površinu, mogla jednako lako provući kroz tu istu kapiju koju sam uvijek
smatrao najsigurnijom, kao kroz prizor njegova gotovo gola tijela kraj bazena.
U jednom času on me prekinuo.
»Ti si u redu?«
»Izvrsno. Izvrsno«, odgovorio sam.
Zatim, s nespretnim osmijehom, kao da ispravlja početno pitanje: »Jesi li
posvuda u redu?«
Uzvratio sam mu slabašnim osmijehom, znajući da već ostajem bez riječi,
zatvarajući vrata i prozore između nas, gaseći svijeće jer je sunce napokon opet
ogranulo i stid počeo bacati dugačke sjene.
»Mislio sam...«
»Znam na što si mislio. Na ozljedu.«
»Ali je li ti smetalo kada sam...?«
Okrenuo sam lice na drugu stranu, kao da mi je leden propuh dotaknuo
uho pa nisam želio da me pogodi u lice.
»Moramo li o tome govoriti?«
»Ne, ako ti ne želiš.«
Upotrijebio sam iste riječi koje je izgovorila Marzia kada sam htio znati
je li joj se svidjelo ono što sam joj učinio.

110
 BALKANDOWNLOAD
Znao sam točno o čemu je želio razgovarati. Želio je dotaknuti se
trenutka kad sam od njega gotovo zatražio da prestane.
Dok smo razgovarali, ja sam samo razmišljao o tome kako ću danas šetati
s Marzijom i kako će me boljeti svaki put kada htjednemo nekamo sjesti. O
nedostojnosti toga. Sjediti na gradskim zidinama — kamo bi se noću sjatio
svatko naše dobi kada nismo sjedili u caffeima — i biti prisiljen da se vrpoljim
i svaki put podsjećam na ono što sam prošle noći činio. Omiljena šala među
školarcima. Promatrati Olivera kako me promatra dok se vrpoljim i misli: To
sam ti ja učinio, zar ne?
Želio sam da nismo zajedno spavali. Čak sam i prema njegovu tijelu bio
ravnodušan. Na stijeni gdje smo sada sjedili gledao sam njegovo tijelo kao što
netko gleda stare košulje i hlače spremljene u kutiju da ih pokupi Vojska spasa.
Leđa: provjereno
Područje između unutarnje i vanjske strane lakta koje sam nekoć
obožavao: provjereno
Prepone: provjereno
Vrat: provjereno
Izbočine apri-kokota: provjereno
Stopalo... oh, ono stopalo: ali, da, provjereno.
Smiješak, kada je rekao: Jesi li posvuda u redu: da, to također provjereno.
Ništa ne prepustiti slučaju.
Sve sam ih nekada volio. Dodirivao sam ih na način kako se cibetka trlja
o predmete koje priželjkuje. Bili su moji na jednu noć. Sada ih nisam želio.
Nisam se mogao sjetiti, još manje razumjeti, kako sam se mogao dovesti u
položaj da ih želim, da činim sve što sam činio kako bih bio blizu njih, spavao
s njima. Poslije našega kupanja poći ću pod toliko željeni tuš. Zaboraviti,
zaboraviti.
Dok smo plivali natrag, upitao me je kao da mu je to bila naknadna misao:
»Hoćeš li biti kivan na me zbog prošle noći?«
»Ne«, odgovorio sam. Ali prebrzo sam odgovorio za nekoga tko je mislio
ono što je on rekao. Da bih smekšao svoje ne, kazao sam da ću vjerojatno
spavati čitav dan. »Ne mislim da ću danas biti sposoban voziti bicikl.«
»Zato što...« Nije mi postavljao pitanje; pružao mi je odgovor.
»Da, zato što.«

111
 BALKANDOWNLOAD
Palo mi je na pamet kako jedan od razloga što sam odlučio ne otuđiti se
od njega prebrzo nije bilo to što bih nastojao ne povrijediti njegove osjećaje ili
ga ne uznemiriti ili ne izazvati nespretnu i neprikladnu situaciju kod kuće,
nego to što nisam bio siguran da za nekoliko sati neću opet za njim očajavati.
Kad smo stigli do našega balkona, oklijevao je na vratima i zatim ušao u
moju sobu. To me iznenadilo. »Skini gaćice.« Bilo je to čudno, ali u meni nije
bilo snage da ne poslušam. Tako sam ih spustio i skinuo. To je bilo prvi put da
sam bio gol s njim na danjem svjetlu. Osjećao sam se nespretno i sve nervoznije.
»Sjedni.« Jedva sam učinio što mi je bilo rečeno kad je prinio usta k mojem
kokotu i svega ga obujmio. Smjesta sam se ukrutio. »Sačuvat ćemo to za poslije«,
rekao je s lukavim smiješkom na licu i istoga časa nestao.
Je li to bila njegova osveta što sam pretpostavljao da sam s njim završio?
Ali tako je sve otišlo — moje samopouzdanje i moj popis provjere i moja
žudnja da s njim završim. Sjajan posao. Obrisao sam se, navukao donji dio
pidžame koju sam nosio prošle noći, bacio se na krevet i nisam se probudio dok
mi nije Mafalda pokucala na vrata i upitala želim li jaja za doručak.
Ista usta koja su se spremala jesti jaja bila su posvuda prošle noći.
Kao što je slučaj s mamurlukom, pitao sam se kada će proći mučnina.
Povremeno mi je iznenadna bol izazivala žiganje stida. Tko god je rekao
da se duša i tijelo sastaju u žlijezdi hipofizi taj je bio budala. To je šupak,
glupane.

Kad je sišao u prizemlje na doručak, imao je na sebi moje kupaće gaćice. Nitko
tomu ne bi posvetio posebnu pozornost jer je svatko u našoj kući stalno
zamjenjivao odjeću, ali to je bilo prvi put što je on to učinio, i to je bio isti
odjevni predmet koji sam ja nosio u zoru kada smo bili otišli plivati. Promatrati
ga kako nosi moju odjeću stvaralo je nepodnošljiv nadražaj. I on je to znao. To
nas je obojicu nadraživalo. Pomisao na to kako njegov kokot trlja mrežastu
tkaninu gdje je počivao moj podsjetila me na to kako je on, pred mojim očima,
i nakon mnogo naprezanja, napokon ispalio naboj na moje prsi. Ali mene nije
to nadraživalo. Bila je to šupljikavost, razmjenljivost naših tjelesa — ono što je
bilo moje odjednom je bilo njegovo, točno kako je ono što je pripadalo njemu
moglo sada biti moje. Je li me ponovno navabio? Za stolom je odlučio sjesti kraj
mene i, kada nitko nije gledao, gurnuo je stopalo ne na moje nego ispod njega.
Znao sam da je moj taban hrapav jer sam stalno hodao bos; njegov je bio gladak;

112
 BALKANDOWNLOAD
prošle sam noći ljubio njegovo stopalo i sisao mu nožne prste; sada su bili
zavučeni ispod moga žuljevitog tabana i trebao sam zaštititi svoga zaštitnika.
Nije mi dopuštao da ga zaboravim. To me podsjetilo na plemkinju koja
je, pošto je provela noć s mladim podanikom, sljedećega jutra naredila straži da
ga uhiti i smakne u tamnici na temelju izmišljenih optužaba, ne samo radi toga
da ukloni svaki dokaz o njihovoj preljubničkoj noći niti da svoga mladog
ljubavnika spriječi da postane neprilika sada kad je mislio da ima pravo na
njezinu naklonost, nego da bi u korijenu sasjekla svaku napast sa svoje strane
da sljedeće večeri ponovi prijestup. Je li on postao neprilika kad me progoni? I
što trebam učiniti — kazati majci?
Toga je jutra sâm otišao u grad. Pošta, signora Milani, uobičajena
ophodnja. Vidio sam ga kako odlazi na biciklu niz drvored čempresa, noseći i
dalje moje gaćice. Nikada nitko nije nosio moju odjeću. Možda su fizička i
metaforička značenja ne spremi načini razumijevanja toga što se događa kada
dva bića trebaju ne samo biti prisno skupa, nego postati tako potpuno podatni
da uzajamno postaju jedno isto. Biti ono što jesam zbog tebe. Biti ono što je on
zbog mene. Biti u njegovim ustima dok je on u mojima, i ne znati više čije je
bilo ono što je bilo u mojim ustima, njegov kokot ili moj. On je bio moj tajni
kanal u mene — kao katalizator koji nam omogućuje da postanemo ono što
jesmo, strano tijelo, predvodnik, cijep, flaster koji nam šalje sve prave impulse,
čelični vijak koji drži na okupu vojnikovu kost, srce drugoga čovjeka zbog
kojega smo više mi nego što smo bili prije transplantacije.
Sama pomisao na to iznenada mi je pobudila želju da ostavim sve što sam
danas htio raditi i potrčim k njemu. Pričekao sam desetak minuta, zatim izveo
svoj bicikl i, unatoč obećanju da se toga dana neću voziti, pohitao mimo
Marzijine kuće i spustio se niz strmi put najbrže što sam mogao. Kad sam stigao
na piazzettu, shvatio sam da sam došao tek nekoliko minuta poslije njega. On
je parkirao bicikl, već bio kupio Herald Tribune i išao prema poštanskom uredu
— to mu je bio prvi posao. »Morao sam te vidjeti«, rekao sam kad sam mu
pritrčao. »Zašto, nešto nije u redu?« »Samo sam te morao vidjeti.« »Zar ti nije
mučno od mene?« Pomislio sam da se spremam... da se spremam reći... i želio
sam biti... »Samo sam želio biti s tobom«, rekao sam. Tada me pogodilo: »Ako
želiš, sada ću se s tobom vratiti«, rekao sam. On je mirno stajao, spustio ruke sa
svežnjem neposlanih pisama u njima, i jednostavno stajao ondje zureći u me,
klimajući glavom. »Imaš li ti pojma koliko mi je drago što smo zajedno spavali?«

113
 BALKANDOWNLOAD
Slegnuo sam ramenima kao da odbijam još jedan kompliment. Bio sam
nevrijedan komplimenata, ponajviše onih koji su dolazili od njega. »Nemam.«
»Točno bi ti bilo nalik nemati pojma. Ja samo ne želim požaliti ni zbog
čega — uključujući ono o čemu mi jutros ne bi dopustio govoriti. Samo
strahujem od pomisli da sam te uneredio. Ne želim da ijedan od nas mora zbog
toga platiti na ovaj ili onaj način.«
Znao sam točno na što je ciljao, ali pravio sam se da ne znam. »Nikomu
neću reći. Neće biti nikakvih problema.«
»Nisam to mislio. Ali siguran sam da ću to nekako platiti.«
I prvi put na danjem svjetlu načas sam vidio drukčijega Olivera. »Tebi je
to, kako god mislio o tome, i dalje zabava i igra, što bi trebalo biti. Meni je to
nešto drugo što ne razumijem, i plaši me činjenica da ne mogu razumjeti.«
»Je li ti žao što sam svršio?« rekao sam. Jesam li namjerno bio glup?
»Zagrlio bih te i poljubio da mogu.«
»I ja tebe.«
Približio sam se njegovu uhu kad se upravo spremao ući u poštanski ured
i šapnuo mu: »Pojebi me, Elio.«
On se sjetio i istoga časa triput prostenjao svoje ime, kao što smo činili
one noći. Već sam mogao osjetiti kako se ukrućujem. Zatim, da ga bocnem
istim riječima koje je on izgovorio ranije toga jutra, rekao sam: »Sačuvat ćemo
to za poslije.«
Tada sam mu rekao kako će me Poslije! uvijek sjećati na njega. On se
nasmijao i rekao: »Poslije!« — misleći pritom točno ono što sam i želio da misli:
ne samo doviđenja, ni odlazi sada, nego na poslijepodnevno vođenje ljubavi.
Okrenuo sam se i smjesta uzjahao bicikl te pojurio natrag nizbrdo, široko se
smiješeći, gotovo pjevajući da sam mogao.
Nikada u životu nisam bio tako sretan. Nije moglo poći po zlu, sve se
događalo na moj način, sva su se vrata jedna po jedna otvarala, i život nije
mogao biti blistaviji: obasjavao je točno mene, i kada sam okretao bicikl lijevo
ili desno ili pokušavao skrenuti iz njegove svjetlosti, ona me slijedila kao što
reflektor slijedi glumca na pozornici. Žudio sam za njim ali mogao sam jednako
lako živjeti bez njega, jedno i drugo bilo je lijepo.
Na putu sam odlučio zaustaviti se kraj Marzijine kuće. Bila je krenula na
plažu. Pridružio sam joj se, i sišli smo skupa dolje do stijena i legli na sunce.

114
 BALKANDOWNLOAD
Volio sam njezin miris, volio sam njezina usta. Ona je skinula gornji dio
kostima i zamolila me da joj kremom namažem leđa, znajući da će moje ruke
neizbježno obujmiti njezine dojke. Njezina je obitelj posjedovala pokraj plaže
kolibu pokrivenu trstikom i Marzia je rekla da bismo trebali onamo uči.
Zaključao sam vrata iznutra, posjeo je na stol, skinuo joj gaćice i položio usta
na mjesto koje je mirisalo na more. Ona se nagnula natrag i podignula obje
noge na moja ramena. Kako je čudno, pomislio sam, što se oni međusobno
zasjenjuju i osvjetljuju, a da jedno ne sprječava drugo. Ni pola sata prije toga
zatražio sam od Olivera da me pojebe, i sada sam bio tu da vodim ljubav s
Marzijom, a da jedno nije imalo nikakve veze s drugim, samo što sam ja bio i
uvijek ću ostati kroz dva Elija.

Poslije ručka Oliver je rekao da se mora vratiti u B. i signori Milani predati

posljednje ispravke. Letimice je pogledao u mojem smjeru, ali videći da ne
odgovaram, već je bio na putu. Poslije dvije čaše vina jedva sam dočekao da
pođem spavati. Zgrabio sam dvije velike breskve sa stola i odnio ih sa sobom te
usput poljubio majku. Poslije ću ih pojesti, rekao sam. U mračnoj sobi odložio
sam voće na mramornu ploču stola. I zatim se potpuno svukao. Čiste, hladne,
uškrobljene, osunčane plahte zategnute na mojem krevetu — Bog te
blagoslovio, Mafalda. Jesam li želio biti sam? Da. Jedna osoba prošle noći; zatim
opet u zoru. Zatim ujutro, druga. Sada sam ležao na plahtama sretan kao čvrsto
izrasli, novonikli suncokret pun nehajne jedrine tih najsunčanijih ljetnih
poslijepodneva. Je li mi bilo drago što sam bio sâm sada kad me ophrvavao san?
Da. Zapravo, ne. Da. Ali možda ne. Da, da, da. Bio sam sretan, i samo to je bilo
važno, s drugima, bez drugih, bio sam sretan.
Pola sata poslije toga, ili možda još prije, probudio me bogat smeđi
samostanski miris kave koji se širio po kući. I kroz zatvorena vrata mogao sam
ga oćutjeti i znao sam da to nije kava mojih roditelja. Njihova je bila skuhana i
poslužena prije nekog vremena. To je bila druga poslijepodnevna kava,
skuhana u napuljskom aparatu za espresso kojim su se Mafalda, njezin muž i
Anchise služili poslije svoga ručka. Uskoro će se i oni odmarati. Već je teška
obamrlost visjela u zraku — svijet je zapadao u san. Ja sam samo želio da on
prođe kraj mojih balkonskih vrata i da kroz poluspuštene rebrenice nazre moje
golo tijelo ispruženo na krevetu. On ili Marzia — samo sam želio da netko
prođe i primijeti me, a zatim je bilo do njih da odluče što žele učiniti, da
nastavim spavati ili, ako bi željeli leći kraj mene, da im napravim mjesta i da
zajedno spavamo. Vidio sam da jedno od njih ulazi u moju sobu i poseže za
115
 BALKANDOWNLOAD
voćem, i s plodom u ruci dolazi do moga kreveta i prinosi ga k mojem
ukrućenom kokotu. Znam da ne spavaš, rekli bi i nježno pritisnuli mekanu,
prezrelu breskvu na moga kokota dok bih ja bušio plod duž pukotine koja me
toliko podsjećala na Oliverovu guzu. Ta me ideja opsjedala i nije me htjela
napustiti.
Ustao sam i uzeo jednu breskvu, rastvorio je napola palcima, izbacio
košticu na stol, i nježno prinio dlakavu breskvu rumene boje svojim
preponama, i zatim počeo gurati u nju dok raskoljeni plod nije skliznuo niz
moga kokota. Kad bi Anchise samo znao, kad bi Anchise znao što mu radim s
voćem koje je svaki dan njegovao s takvom ropskom odanošću, on i njegov
široki slamnati šešir i njegovi dugački, kvrgavi, nažuljeni prsti koji su uvijek
čupali korov iz osušene zemlje. Njegove breskve bile su više marelice nego
breskve. Već sam se bio ogledao sa životinjskim carstvom. Sada sam se
preseljavao na biljno carstvo. Sljedeći će doći minerali. Od ideje gotovo sam se
zacerekao. Plod je curio po cijelome mojem kokotu. Ako bi sada ušao Oliver,
pustio bih ga da mi ga posisa kao jutros. Ako bi Marzia ušla, pustio bih je da mi
pomogne dovršiti posao. Breskva je bila sočna i čvrsta, i kad sam je naposljetku
uspio kokotom raskoliti nadvoje, vidio sam da me njezina pocrvenjela srž
podsjetila ne samo na anus nego i na vaginu, tako da sam se, držeći svaku
polovinu rukom čvrsto uz kokota, počeo trljati, misleći ni na koga i svakoga,
uključujući jadnu breskvu koja nije imala pojma što joj se radi osim što je
morala sudjelovati u igri i vjerojatno na kraju osjetiti neki užitak u činu, dok
nisam pomislio da sam je čuo kako mi kaže: Pojebi me, Elio, pojebi me žešće, i
nakon jednoga trenutka: Žešće, rekla sam! dok sam pretraživao misli tražeći
slike Ovidija — zar nije bio neki lik koji se pretvorio u breskvu, te ako nije bio,
zar nisam mogao ja stvoriti na licu mjesta, recimo, zlosretna mladića i djevojku
koji su u svojoj breskvinoj ljepoti prezreli zavidno božanstvo koje ih je, za
osvetu, pretvorilo u breskvino stablo, i tek im je sada, nakon tri tisuće godina,
dano ono što im je tako nepravedno bilo oduzeto, dok su mrmljali: »Umrijet ću
kada svršiš, i ne smiješ svršiti, nikada ne smiješ svršiti«? Priča me tako uzbudila
da mi je praktički bez najave gotovo stigao orgazam. Osjetio sam da mogu
prestati upravo tada i tu, ili sam mogao uz još jedan zamah svršiti, što sam
učinio, pomno, ciljajući mlazom u crvenu srž otvorene breskve kao u nekoj
obrednoj oplodnji.
Kako je to bila luda stvar. Stajao sam naslonjen, držeći plod objema
rukama, zahvalan što nisam uprljao plahtu ni sokom ni sjemenom. Ozlijeđena
i oštećena breskva, kao silovana žrtva, ležala je na boku na mojem stolu,

116
 BALKANDOWNLOAD
posramljena, odana, izmučena i zbunjena, boreći se da ne prolije ono što sam
ostavio u njoj. To me podsjetilo da nimalo različit nisam izgledao ja na njegovu
krevetu prošle noći kad je prvi put svršio u meni.
Odjenuo sam majicu s naramenicama, ali sam odlučio ostati gol i zavući
se ispod plahte.
Probudio sam se na zvuk nekoga tko je otpro kvaku na rebrenicama i
opet je zapro iza sebe. Kao jednom u mojem snu, pošao je na prstima prema
meni, ne nastojeći me iznenaditi, nego tako da me ne probudi. Znao sam da je
to bio Oliver pa sam, i dalje sklopljenih očiju, pružio ruku prema njemu.
Zgrabio ju je i poljubio, zatim podignuo plahtu i kao da se iznenadio našavši
me gola. Odmah je prinio usne na mjesto gdje je jutros bio obećao da će se
vratiti. Volio je ljepljiv okus. Što sam učinio?
Rekao sam mu i pokazao ozlijeđeni dokaz koji je ležao na stolu.
»Daj da vidim.«
Ustao je i upitao jesam li to ostavio za njega.
Možda jesam. Ili sam jednostavno odgodio razmišljanje o tome kako ću
se toga otarasiti?
»Je li to ono što mislim da jest?«
Kimnuo sam nestašno s patvorenim stidom.
»Imaš li ti pojma koliki rad ulaže Anchise u svaku od ovih bresaka?«
On se šalio, ali to se osjećalo kao da je on, ili netko kroza nj, postavljao
isto pitanje o radu koje su moji roditelji usadili u mene.
Donio je pola breskve u krevet pazeći dobro da ne prolije nimalo njezina
sadržaja dok je svlačio odjeću.
»Ja sam bolestan, je li tako?« upitao sam.
»Ne, nisi bolestan — želio bih da svatko bude bolestan kao ti. Želiš li
vidjeti bolesne?«
Što je namjeravao? Oklijevao sam kazati da.
»Samo pomisli na broj ljudi koji su došli prije tebe — ti, tvoj djed, tvoj
pra-prapradjed, i sve preskočene generacije Elija prije tebe, i oni iz dalekih
mjesta, svi zbijeni u ovu kapljevinu koja te tvori takvim kakav jesi. Mogu li
sada to okusiti?«
Odmahnuo sam glavom.

117
 BALKANDOWNLOAD
Gurnuo je prst u srž breskve i prinio ga ustima.
»Molim te, nemoj.« To je bilo više nego što sam mogao podnijeti.
»Nikada se nisam mogao počastiti svojim. Ali ovo je tvoje. Molim te,
objasni.«
»Od toga se užasno osjećam.«
On je jednostavno odbacio moje objašnjenje.
»Čuj, ti ne moraš ovo činiti. Ja sam pošao za tobom, tražio sam te, našao
sam te, sve se dogodilo zbog mene — ti ne moraš ovo činiti.«
»Besmislica. Ja sam te želio od prvoga dana. Samo sam to bolje skrivao.«
»Sigurno!«
Ispružio sam se da mu otmem plod iz ruke, ali on me drugom rukom
uhvatio za zapešće i snažno ga stisnuo, kako to čine u filmovima, kad jedan
čovjek prisiljava drugoga da ispusti nož.
»To me boli.«
»Onda pusti.«
Promatrao sam ga kako stavlja breskvu u usta i polagano je počinje jesti,
zureći u me tako napeto da sam pomislio da ni vođenje ljubavi nije išlo toliko
daleko.
»Ako samo želiš ispljunuti, u redu je, doista je u redu, obećavam da se
neću uvrijediti«, rekao sam više da prekinem šutnju nego da ga posljednji put
preklinjem.
Odmahnuo je glavom. Mogao sam vidjeti kako to kuša upravo u taj čas.
U njegovim je ustima bilo nešto što je bilo moje, sada više njegovo nego moje.
Ne znam što mi se dogodilo u tom trenutku dok sam netremice zurio u njega,
ali odjednom sam osjetio žestok nagon da zaplačem. I umjesto da se borim
protiv toga, kao s orgazmom, jednostavno sam se prepustio, makar samo zato
da i ja njemu pokažem nešto jednako privatno o sebi. Posegnuo sam za njim i
prigušio jecaje na njegovu ramenu. Plakao sam zbog toga što nijedan stranac
nikada nije bio tako ljubazan ili za me otišao tako daleko, čak ni Anchise koji
je jednom zarezao moje stopalo pa posisao i ispljunuo i posisao i ispljunuo
škorpionov otrov. Plakao sam zbog toga što nikada nisam upoznao toliku
zahvalnost i nije bilo drugoga načina da to pokažem. I plakao sam zbog zlih
misli koje sam toga jutra gojio prema njemu. I zbog prošle noći također, jer,
bilo za dobro ili zlo, nikada to neću biti sposoban poništiti, a sada je bio dobar

118
 BALKANDOWNLOAD
čas da mu pokažem da je imao pravo, da to nije bilo lako, da su zabava i igra
imale načina skrenuti sa staze, te da je — ako smo uletjeli u neke stvari — sada
prekasno iz njih se povući... plakao sam zbog toga što se nešto događalo, a nisam
imao pojma što je to bilo.
»Što god se dogodi između nas, Elio, samo želim da to znaš. Nemoj nikada
kazati da nisi znao.« I dalje je žvakao. U vrelini strasti to je bila jedna stvar. Ali
ovo je bilo nešto sasvim drugo. On me odnosio sa sobom.
Njegove riječi nisu imale smisla. Ali točno sam znao što su značile.
»Ovo je bio moj način da to pokažem. Bolje ovako nego riječima. Od sviju
koje poznajem, ti bi sigurno razumio.«
Pogladio sam dlanom njegovo lice. Zatim, ne znajući zašto, počeo sam
mu lizati vjeđe.
»Poljubi me sada, prije nego što sasvim nestane«, rekao sam. Njegova će
usta imati okus breskve i mene.
Ostao sam u sobi dugo nakon Oliverova odlaska. Kad sam se napokon
probudio, bila je gotovo večer, što me dovelo u mrzovoljno raspoloženje. Bol
je bila nestala, ali vraćala mi se ista ona mučnina koju sam oćutio pred zoru.
Nisam sada znao je li to bio isti osjećaj što izbija na površinu poslije duge
praznine, ili je bio — ako je onaj raniji prošao a ovaj mi bio potpuno nov —
posljedica poslijepodnevnoga vođenja ljubavi. Hoću li uvijek ćutjeti takvu
samotnjačku krivnju na tragu naših zajedničkih trenutaka opijenosti? Zašto tu
istu stvar nisam oćutio poslije Marzije? Je li to bio način prirodnoga podsjećanja
da bih radije bio s njom?
Istuširao sam se i presvukao u čistu odjeću. U prizemlju su svi pili
koktele. Tu su opet bila dvojica od sinoćnjih gostiju, zabavljala ih je moja
majka, dok je neki došljak, još jedan novinar, bio zauzet slušanjem Oliverova
opisa knjige o Heraklitu. Bio je usavršio umijeće davanja strancu sažetka od pet
rečenica koji je izgledao kao smišljen u tome trenutku u korist toga posebnog
slušatelja. »Ostaješ li?« upitala me majka.
»Ne, idem vidjeti Marziju.«
Majka me zabrinuto pogledala, i najneprimjetnije počela klimati glavom,
što je značilo: Ne odobravam to, ona je dobra djevojka, trebali biste izlaziti u
grupi. »Pusti ga na miru, ti i tvoje grupe«, usprotivio se otac i tako me oslobodio.
»Kako stvari stoje, čitav dan je zatvoren u kući. Pusti ga da radi što ga je volja.
Što ga je volja!«

119
 BALKANDOWNLOAD
Da je samo znao.
Pa što bi bilo da je znao?
Otac mi nikada ne bi zamjerio. Možda bi isprva napravio grimasu, zatim
bi odustao od nje.
Nikada mi nije palo na pamet skrivati od Olivera ono što sam radio s
Marzijom. Pekari i mesari nisu konkurencija, pomislio sam. Niti bi on o tome,
po svoj prilici, imao drukčije mišljenje.
Te smo večeri Marzia i ja pošli u kino. Jeli smo sladoled na piazzetti. I
ponovno u kući njezinih roditelja.
»Želim opet ići u knjižaru«, rekla je dok me pratila do ulaza u njihov vrt.
»Ali ne volim s tobom ići u kino.«
»Želiš li ići sutra u vrijeme zatvaranja?«
»Zašto ne?« Željela je ponoviti onu noć.
Poljubila me. Ja sam naprotiv želio poći u knjižaru ujutro, kad se tek
otvara, s mogućnosti da odem tamo te iste noći.
Kad sam se vratio kući, gosti su se upravo spremali otići. Oliver nije bio
kod kuće.
Pravo mi bilo, pomislio sam.
Pošao sam u svoju sobu i, nemajući drugoga posla, otvorio dnevnik.
Zapis od prošle noći: »Vidjet ćemo se u ponoć.« Ti bdij. Neće ni doći.
»Gubi se« — to znači »Odrasti«. Htio bih da nikada ništa nisam kazao.
Na nervoznim črčkarijama kojima sam zaokruživao te riječi prije nego
što ću krenuti prema njegovoj sobi pokušavao sam obnoviti sjećanje na živčanu
razdraženost prošle noći. Možda sam želio ponovno proživjeti sinoćnje
tjeskobe, da maskiram večerašnje i da se podsjetim: ako su se moji najgori
strahovi raspršili čim sam ušao u njegovu sobu, možda se one i večeras mogu
okončati na isti način te lako svladati čim čujem njegove korake.
Ali nisam se mogao ni sjetiti sinoćnjih tjeskoba. Njih je potpuno zasjenilo
ono što je za njima slijedilo i činilo se da pripadaju odsječku vremena u koji
nisam imao nikakva pristupa. Sve o prošloj noći iznenada je iščeznulo. Pokušao
sam sebi šapnuti »Gubi se« ne bih li na prečac pokrenuo pamćenje. Te su riječi
prošle noći izgledale tako stvarne. Sada su bile tek dvije riječi koje nastoje imati
smisla.

120
 BALKANDOWNLOAD
I tada sam shvatio. Ono što sam večeras proživljavao nije bilo slično
ničemu što sam proživio u životu.
Bilo je mnogo gore. Nisam ni znao kako bih to nazvao.
Razmislivši ponovno, nisam znao ni kako nazvati sinoćnju živčanu
razdraženost.
Sinoć sam napravio divovski korak. Ali bio sam tu, nimalo pametniji i
nimalo sigurniji u stvari nego što sam bio prije nego što smo zajedno spavali.
Mogli smo isto tako ne spavati zajedno.
Prošle je noći barem postojao strah od neuspjeha, strah od toga da ću biti
izbačen ili nazvan istim imenom koje sam nadijevao drugima. Sada kad sam
nadvladao taj strah, je li ova tjeskoba bila prisutna cijelo vrijeme, premda
skrivena, kao slutnja i upozorenje na ubojite grebene s onu stranu oluje?
I zašto sam se brinuo gdje se on nalazi? Zar to nisam želio za nas obojicu
— pekari i mesari i sve ono? Zašto da se osjećam tako izglavljeno samo zbog
toga što nisam ondje ili zbog toga što mi je pobjegao, zašto ćutjeti da je sve što
sam sada činio bilo čekanje na njega — čekanje, čekanje, čekanje?
Što je to bilo u čekanju da se počinjalo osjećati kao mučenje?
Ako si s nekim, Olivere, vrijeme je da se vratiš kući. Neće biti nikakvih
pitanja, obećavam, samo ne daj da te i dalje čekam.
Ako se ne pojavi za deset minuta, nešto ću poduzeti.
Poslije deset minuta, osjećajući se bespomoćno i mrzeći sama sebe što se
osjećam bespomoćno, odlučio sam čekati ovaj-put-stvarno deset minuta.
Poslije dvadeset minuta nisam mogao dulje izdržati. Navukao sam
džemper, prešao preko balkona i sišao u prizemlje. Poći ću u B., budem li
morao, i sam provjeriti. Išao sam prema biciklu u spremištu i već razglabao sa
sobom hoću li se najprije odvesti u N, gdje su ljudi ostajali budni i zabavljali se
mnogo dulje nego u B.-u, i već sam se proklinjao što nisam toga jutra napumpao
gume, kad mi je odjednom nešto reklo da stanem kao ukopan na mjestu i
pokušam ne uznemiriti Anchisea koji je spavao u obližnjoj kolibi. Opaki
Anchise — svatko je govorio da je opak. Jesam li to naslućivao cijelo vrijeme?
Morao sam naslućivati. Pad s bicikla, Anchiseov seljački melem, ljubaznost s
kojom se brinuo o njemu i čistio ogrebotinu.
Ali dolje, duž stjenovite obale, opazio sam njegovu figuru na mjesečini.
Sjedio je na jednoj od viših stijena, nosio svoj mornarski džemper na bijele i
modre pruge, s vazda otkopčanom dugmadi na ramenima, koji je ranije toga
121
 BALKANDOWNLOAD
ljeta kupio na Siciliji. Ništa nije radio, samo je grlio svoja koljena, slušajući
valove koji su zapljuskivali stijene ispod njega. Gledajući ga sada s balustrade,
osjetio sam prema njemu nešto tako nježno da me podsjetilo kako sam gorljivo
pohitao u B. da bih ga ulovio prije nego što je ušao u poštanski ured. To je bila
najbolja osoba koju sam ikada upoznao u životu. Dobro sam ga izabrao. Otvorio
sam vrata i preskočio nekoliko stijena i stigao do njega.
»Čekao sam te«, rekao sam.
»Mislio sam da si pošao spavati. Čak sam mislio da ne želiš.«
»Ne. Čekao sam. Samo sam bio ugasio svjetla.«
Pogledao sam gore u našu kuću. Sve prozorske rebrenice bile su
zatvorene. Prignuo sam se i poljubio ga u vrat. Bilo je to prvi put što sam ga
poljubio s osjećajem, ne samo sa željom. On me obgrlio. Bezazleno, ako je tko
vidio.
»Što si radio?« upitao sam.
»Razmišljao.«
»O čemu?«
»O stvarima. O povratku u Sjedinjene Države. O kolegijima koje moram
predavati ove jeseni. O knjizi. O tebi.«
»O meni?«
»O meni?« Oponašao je moju skromnost.
»Ni o kome drugome?«
»Ni o kome drugome.« Šutio je neko vrijeme. »Dolazim ovamo svake noći
i samo sjedim ovdje. Ponekad provedem čitave sate.«
»Potpuno sam?«
Kimnuo je.
»Uopće nisam znao. Mislio sam...«
»Znam što si mislio.«
Ta novost nije me mogla usrećiti više. Očito je zasjenjivala sve drugo
između nas. Odlučio sam ne ustrajavati na toj stvari.
»Ovo je vjerojatno mjesto koje će mi najviše nedostajati.« Zatim, nakon
kratka razmišljanja: »Bio sam sretan u B.-u«
To je zazvučalo kao uvod u rastanak.

122
 BALKANDOWNLOAD
»Gledao sam onamo«, nastavio je, pokazujući na obzorje, »i mislio sam
kako ću se za dva tjedna vratiti na Sveučilište Columbia.«
Imao je pravo. Ja sam se bio zarekao da nikada neću brojiti dane. Isprva
zbog toga što nisam želio misliti koliko će ostati s nama; poslije zbog toga što
se nisam želio suočiti s tim koliko mu je manje preostajalo dana.
»Sve to znači da za deset dana, kada pogledam prema ovome mjestu, ti
nećeš biti ovdje. Ne znam što ću tada činiti. U najmanju ruku bit ćeš drugdje,
gdje nema uspomena.«
Privukao je moje rame k sebi. »Način kako ponekad razmišljaš... Bit ćeš
dobro.«
»Možda. Ali možda i neću. Potratili smo toliko dana — toliko tjedana.«
»Potratili? Ne znam. Možda nam je samo trebalo vremena da dokučimo
jesmo li ovo željeli.«
»Netko je od nas namjerno otežavao stvari.«
»Ja?«
Kimnuo sam. »Ti znaš što smo radili točno prije jedne noći.«
Nasmiješio se. »Ne znam kako se osjećam zbog toga.«
»Ni ja nisam siguran. Ali drago mi je što smo to činili.«
»Hoće li s tobom biti sve u redu?«
»Bit će u redu.« Gurnuo sam ruku u njegove hlače. »Doista volim biti
sretan ovdje s tobom.«
To je bio moj način da kažem: I ja sam isto tako bio sretan ovdje. Pokušao
sam zamisliti što je njemu značilo sretan ovdje: sretan što je stigao ovamo
nakon zamišljanja kako bi moglo izgledati mjesto, sretan što obavlja svoj posao
onih toplih žarkih jutara na nebesima, sretan što se vozi tamo-amo od
prevoditeljice, sretan što se svake noći izgubi u gradu i vraća se tako kasno,
sretan s mojim roditeljima i podnevnim mrcvarenjem, sretan sa svojim
prijateljima pokerašima i sa svim drugim prijateljima koje je stekao u gradu i o
kojima uopće ništa nisam znao? Jednoga bi mi dana mogao to reći. Pitao sam
se koju sam ulogu ja odigrao u općem paketu sreće.
U međuvremenu, sutra, pođemo li rano na jutarnje plivanje, možda će
me opet preplaviti taj višak samognušanja. Pitao sam se možemo li se na to
naviknuti. Ili nakupiti toliko velik manjak nelagodnosti da naučimo kako naći
načina da se to stvrdne u jednu grudu osjećaja s vlastitim razdobljima

123
 BALKANDOWNLOAD
zaboravljanja i praštanja? Ili prisutnost drugoga, koji je jučer ujutro izgledao
gotovo kao uljez, postaje sve nužnija jer nas štiti od našega vlastita pakla —
tako da upravo osoba koja u svanuće dana uzrokuje našu muku biva ista ona
osoba koja će nas toga osloboditi po noći?

Sljedećega jutra pošli smo skupa na plivanje. Jedva je bilo minulo šest sati, pa
je činjenica da je bilo tako rano davala okrjepljujuću kvalitetu našoj vježbi.
Poslije, dok je izvodio vlastitu verziju plutanja mrtvaca, želio sam ga
pridržavati, kao što učitelji plivanja čine kada vam tako lagano podupiru tijelo
te se čini da ono pluta tek zbog dodira njihovih prstiju. Zašto sam se u tome
času osjećao starijim od njega? Želio sam ga toga jutra zaštititi od svega, od
stijena, od meduza, sada kad je počinjala sezona meduza, od Anchisea za čije
se opako buljenje činilo — kada bi se dogegao u vrt pokrenuti prskalice,
čupajući trajno korov kamo god se okrenuo, čak i kada je kišilo, čak i kad bi s
vama razgovarao, čak i kad je prijetio da će nas napustiti — da izvlači iz vas
svaku tajnu za koju ste mislili da ste je uredno sklonili s njegova pogleda.
»Kako si?« upitao sam oponašajući pitanje koje mi je jučer ujutro
postavio.
»Ti bi to trebao znati.«
Za doručkom nisam mogao razumjeti što me spopalo, ali zatekao sam se
kako odstranjujem vrh njegova jajeta prije nego što će se Mafalda umiješati ili
prije nego što će ga on žličicom razbiti. Nikada to nisam učinio ni za koga
drugoga u životu, ali bio sam tu, trseći se da ni mrvica ljuske ne upadne u
njegovo jaje. Bio je sretan sa svojim jajetom. Kad mu je Mafalda donijela
njegovu dnevnu hobotnicu, bio sam sretan za njega. Domaće blaženstvo. Samo
zato što mi je prošle noći dopustio biti blizak s njim.
Vidio sam kako otac zuri u me dok sam rezao vršak njegova meko
kuhana jajeta.
»Amerikanci nikada ne znaju kako se to radi«, rekao sam.
»Siguran sam da imaju svoj način...« rekao je on.
Stopalo koje se ispod stola spustilo na moje reklo mi je da bih možda
trebao popustiti i pretpostaviti da je moj otac nešto otkrio. »On nije lud«, rekao
mi je poslije toga jutra kad se spremao poći u B.
»Hoćeš da i ja pođem?«

124
 BALKANDOWNLOAD
»Ne, bolje je izbjegavati privlačenje pozornosti. Ti bi danas trebao raditi
na svojem Haydnu. Poslije.«
»Poslije.«
Marzia je nazvala toga jutra dok se spremao poći. Gotovo je namignuo
kada mi je pružio slušalicu. Nije bilo ni traga ironije, ništa što ne bi mene
podsjetilo — osim ako nisam pogriješio, a ne mislim da jesam — da između nas
vlada posvemašnja prozirnost koja postoji samo među prijateljima.
Možda smo bilo prijatelji na prvom mjestu, a ljubavnici na drugom.
Ali možda je upravo to ono što ljubavnici jesu.
Kada razmišljam unatrag o posljednjih deset dana što smo bili zajedno,
vidim ranojutarnje plivanje, naše lijene doručke, vožnju gore u grad, rad u vrtu,
ručkove, poslijepodnevne počinke, još rada poslijepodne, možda tenis, večeri
na piazzetti, i svake noći onu vrstu vođenja ljubavi što se natječe s vremenom.
Gledajući unatrag na te dane, mislim da nikada nije bilo ni jedne minute —
osim kad je on svojih pola sata provodio s prevoditeljicom, ili kad sam ja
uspijevao ukrasti koji sat s Marzijom — kada nismo bili zajedno.
»Kad si me razotkrio?« upitao sam ga jednoga dana. Nadao sam se da će
reći: Kad sam stisnuo tvoja ramena, a ti gotovo klonuo u mojem naručju. Ili:
Kad si bio mokar ispod kupaćih gaćica onoga poslijepodneva kad smo brbljali
u tvojoj sobi. Nešto u tom smislu. »Kad si porumenio«, rekao je. »Ja?« Govorili
smo o prevođenju poezije; bilo je to rano izjutra, za vrijeme njegova prvoga
tjedna s nama. Bili smo počeli raditi ranije, vjerojatno zbog toga što smo već
uživali u našim spontanim razgovorima dok se stol za doručak postavljao vani
ispod lipe, a mi nestrpljivo željeli provesti neko vrijeme zajedno. Upitao me je
jesam li ikada prevodio poeziju. Rekao sam da jesam. No, je li on? Jest. Čitao je
Leopardija i naletio na nekoliko stihova koje je bilo nemoguće prevesti.
Govorili smo o svemu i svačemu, nijedan od nas nije bio svjestan dokle može
ići slučajno započet razgovor, jer smo također cijelo vrijeme, kopajući po
Leopardijevu svijetu, usput nalazili pokrajnje uličice gdje se mogao razmahati
naš prirodni osjećaj za humor i naša ljubav prema lakrdijanju. Prevodili smo
ulomak na engleski, zatim s engleskoga na starogrčki, zatim natrag na mucavi
engleski i mutavi talijanski. Leopardijevi završni redci pjesme »Mjesecu« bili
su toliko izobličeni da smo pucali od smijeha dok smo ponavljali besmislene
retke na talijanskome — kad je odjednom nastao trenutak tišine. A kad sam ga
pogledao, on je otvoreno zurio u me onim svojim ledenim, staklenim pogledom
koji me uvijek zbunjivao. Borio sam se da nešto kažem, i kad me upitao kako

125
 BALKANDOWNLOAD
znam toliko mnogo stvari, bio sam sabran u duhu da kažem nešto o tome kako
sam sin sveučilišnog profesora. Nisam uvijek rado pokazivao svoje znanje,
ponajmanje pred nekim tko me tako lako mogao zastrašiti. Nisam imao ništa
da se oduprem u borbi, ništa da dodam, ništa da ubacim i zamutim vodu između
nas, nisam se imao kamo sakriti ni pobjeći u zaklon. Osjećao sam se kao zalutalo
janje na suhim, bezvodnim ravnicama Serengetija.
Zurenje nije više bilo dio razgovora, čak ni lakrdijanja oko prijevoda; ono
ga je nadomjestilo i postalo tema za sebe, samo što se ni on ni ja nismo usuđivali
ili željeli načeti je. I da, u njegovim je očima bio takav sjaj da sam morao
skrenuti pogled, a kada sam ga ponovno pogledao, njegovo se zurenje nije
pomaknulo i bilo je sveudilj usredotočeno na moje lice, kao da je htjelo reći:
Tako si pogledao u stranu i vratio se, hoćeš li opet uskoro gledati u stranu? —
zbog čega sam morao još jedanput pogledati u stranu, kao da sam potonuo u
misli, a ipak sam cijelo vrijeme tražio nešto da kažem, kao što se riba bori za
vodu u blatnu ribnjaku koji brzo sahne na vrućini. Morao je točno znati što
osjećam. Ono što me nagnalo da na kraju porumenim nije bila prirodna
neugodnost trenutka kada sam mogao reći da me ulovio u pokušaju da izdržim
njegov pogled i zatim dopustio mojemu da umakne u sigurnost; ono što me
nagnalo da porumenim bila je uzbudljiva mogućnost, nevjerojatna kao što sam
želio da ostane, da sam mu se mogao zapravo svidjeti, i da sam mu se svidio
točno na isti način kako se on svidio meni.
Tjednima sam pogrešno tumačio njegovo zurenje kao neprikriveno
neprijateljstvo. Potpuno sam griješio. Bio je to jednostavno način stidljiva
muškarca da zadrži nečiji pogled.
Bili smo, napokon mi je sinulo, dvije najsramežljivije osobe na svijetu.
Moj otac jedini ga je prozreo od sama početka.
»Sviđa li ti se Leopardi?« upitao sam da prekinem šutnju, ali također da
napomenem kako je tema Leopardija bila uzrokom što sam izgledao pomalo
rastreseno za vrijeme stanke u našem razgovoru.
»Da, jako mi se sviđa.«
»I meni se on jako sviđa.«
Stalno sam znao da ne govorim o Leopardiju. Pitanje je bilo je li on to
znao.
»Znao sam da ti je zbog mene bilo neugodno, ali to sam jednostavno
morao provjeriti.«

126
 BALKANDOWNLOAD
»Znao si dakle cijelo vrijeme?«
»Recimo da sam bio prilično siguran.«
Drugim riječima, to je počelo koji dan nakon njegova dolaska. Je li onda
sve otada bilo pretvaranje? I svi oni prijelazi između prijateljstva i
ravnodušnosti — što su bili? Njegovi i moji načini dok smo jedan o drugome
vodili računa kad smo to poricali? Ili je to jednostavno bio jednako lukav način
kao svaki drugi da jedan drugoga odvratimo, nadajući se da je ono što smo
osjećali uistinu bila iskrena ravnodušnost?
»Zašto mi nisi dao neki znak?« rekao sam.
»Dao sam. Barem sam to pokušavao.«
»Kada?«
»Jedanput poslije tenisa. Dodirnuo sam te. Samo kao način da ti pokažem
kako si mi drag. Zbog načina kako si reagirao gotovo sam se osjećao kao da sam
te napastovao. Odlučio sam ponašati se suzdržano.«

Najbolji naši trenutci bili su poslije podne. Poslije ručka ja sam odlazio gore
počinuti upravo kada je trebalo poslužiti kavu. Zatim, kada bi gosti otišli, ili
kliznuli da počinu u gostinskoj kući, otac bi se ili povukao u radnu sobu ili
iskrao da počine s majkom. Oko dva sata poslijepodne spustila bi se duboka
tišina na kuću, reklo bi se na svijet, koju je tu i tamo prekidalo gukanje grlica
ili udaranje Anchiseova čekića dok se služio alatom i pokušavao ne stvarati
preveliku buku. Volio sam ga čuti kako radi poslijepodne, i čak kada me budilo
njegovo povremeno lupanje ili piljenje, ili kada bi brusilica pokrenula vrtnju
njegova brusa svake srijede poslijepodne, osjetio bih se potom odmorno i
pomireno sa svijetom kao što ću se osjećati poslije mnogo godina slušajući
daleku sirenu za maglu na Rtu Cod usred noći, Oliver je volio ostaviti širom
otvorene prozore i rebrenice poslijepodne, samo s nadutim zavjesama između
nas i života s druge strane, jer bio je »zločin« zapriječiti toliko mnogo sunčeva
svjetla i zaklanjati pogled na takav krajolik, osobito ako to nikada nisi imao u
životu, rekao je. Zatim su valovita polja u dolini što je vodila do brežuljaka
izgledala kao da sjede u maslinastozelenoj magli koja se uzdizala: suncokreti,
loze, buseni lavande, pa ona zgurena i ponizna maslinova stabla što su, pognuta
poput čvornatih, ostarjelih plašila za ptice, blenula kroz naš prozor dok smo
ležali goli na mojem krevetu, miris njegova znoja koji je bio miris moga znoja,
do mene moj muškarac-žena kojemu sam ja bio muškarac-žena, i svuda

127
 BALKANDOWNLOAD
naokolo Mafaldin deterdžent za rublje s mirisom kamilice, koji je bio miris
poslijepodnevnoga svijeta naše kuće.
Gledam unatrag na one dane i ne žalim ni za jednim od njih, ni za
rizicima, ni za stidom, ni za potpunim pomanjkanjem predviđanja. Lirska uloga
sunca, bujna polja s visokim biljkama što su drijemale pod jakom
poslijepodnevnom žegom, škripanje drvenih podova, ili grebanje glinene
pepeljare gurnute nadasve lagano preko mramorne ploče što je ležala na mojem
noćnom ormariću. Znao sam da su naše minute odbrojene; ali nisam se usudio
brojiti ih, upravo kao što sam znao kamo je sve to vodilo ali nisam htio čitati
putokaze. Bilo je vrijeme kada sam namjerno propuštao bacati mrvice kruha za
svoje povratno putovanje; umjesto toga, jeo sam ih. On se mogao pokazati kao
potpun ljigavac; mogao me promijeniti ili uništiti zauvijek, dok bi vrijeme i
govorkanje mogli naposljetku izvaditi utrobu svemu što smo dijelili i umanjiti
cijelu stvar dok ne bi ostalo ništa osim ribljih kostiju. Mogao mi je nedostajati
taj dan, ili sam mogao učiniti daleko bolje od toga, ali barem sam uvijek znao
da sam onih poslijepodneva u svojoj sobi imao svoje trenutke.
Jednoga jutra, međutim, probudio sam se i vidio kako je cijeli grad B.
natkriven mračnim, sve nižim oblacima koji su jurili nebom. Znao sam točno
što to najavljuje. Jesen je već bila iza ugla.
Nekoliko sati poslije toga, oblaci su se potpuno raspršili, i činilo se kao
da vrijeme, nadoknađujući svoju zlobnu šalu, briše svaki znak jeseni iz naših
života da bi nam pružilo još jedan od najumjerenijih dana sezone. Ali ja sam
vodio računa o upozorenju, i kao što se kaže za porote koje su čule neprihvatljiv
dokaz prije nego što ga je odbacio sudac, odjednom sam vidio da smo na
pozajmljenu vremenu, da se vrijeme uvijek pozajmljuje, i da kreditna agencija
zahtijeva dug točno kada smo najmanje spremni platiti, pa se moramo još više
zadužiti. Počeo sam ga mentalno snimati, skupljati krušne mrvice što su padale
na naš stol i spremati ih u svoje skrovište, te na svoju sramotu sastavljati popis:
stijena, zaravanak, krevet, zvuk pepeljare. Stijena, zaravanak, krevet... Želio
sam biti poput onih vojnika u filmovima koji umaknu metcima i odbace puške
kao da ih nikada više neće upotrijebiti, ili poput bjegunaca u pustinji koji,
umjesto da štede vodu u čuturici, popuštaju žeđi i svu je popiju, zatim bace
čuturicu na svoj trag. Naprotiv, ja sam poput vjeverice spremao sitne stvari tako
da bi mi u budućim danima oskudice svjetlucanje iz prošlosti moglo vratiti
malo topline. Počinjao sam, preko volje, krasti iz današnjosti da bih otplaćivao
dugove koji će, znao sam, nastajati u budućnosti. Znao sam da je to bio jednak

128
 BALKANDOWNLOAD
zločin kao zatvaranje rebrenica za sunčanih poslijepodneva. Ali također sam
znao da je predviđanje najgorega siguran način sprječavanja da se to dogodi.
Kad smo jedne noći krenuli u šetnju i on mi rekao da se uskoro vraća
kući, shvatio sam kako je uzaludno bilo moje predviđanje. Bombe nikada ne
padaju na isto mjesto; ova je, usprkos svim mojim slutnjama, pala točno na moje
skrovište.

Oliver je odlazio u Sjedinjene Države drugoga tjedna u kolovozu. Nekoliko

dana nakon početka mjeseca rekao je da želi provesti tri dana u Rimu i za to
vrijeme s talijanskim nakladnikom raditi na konačnoj verziji svoga rukopisa.
Zatim bi izravno odletio kući. Bi li mi bilo drago da mu se pridružim?
Rekao sam da. Zar ne bih prije trebao pitati roditelje? Nema potrebe,
nikada nisu rekli ne. Da, ali zar oni ne bi...? Ne bi. Čuvši da nas Oliver napušta
ranije nego što je predvidio i da će provesti nekoliko dana u Rimu, moja majka
je upitala — uz kaubojevo dopuštenje, naravno — bih li ga ja mogao pratiti.
Moj otac nije bio protiv toga.
Majka mi je pomagala da se spremim. Hoće li mi trebati sako, u slučaju
da nas nakladnik želi povesti na večeru? Neće biti večere. Osim toga, zašto bi
mene pitali da im se pridružim? Ipak bih trebao uzeti sako, mislila je ona. Želio
sam uzeti ruksak, putovati kao što putuje svatko moje dobi. Učini kako te je
volja. Ipak mi je pomogla isprazniti i prepakirati torbu kad je postalo jasno da
nema mjesta za sve što sam htio ponijeti. Ideš samo na dva-tri dana. Ni Oliver
ni ja nismo ništa određeno znali o našim posljednjim danima zajedno. Majka
nikada neće znati kako su me toga jutra posjekla njezina »dva-tri dana«. Jesmo
li znali u kojem hotelu planiramo boraviti? Pensione nešto ili slično. Nikada
čula, ali tko sam ja uostalom da bih znala, rekla je ona. Otac nije prihvatio ništa
od toga. Sam je napravio rezervacije. To je dar, rekao je.
Oliver nije samo spakirao svoju platnenu vreću nego je onoga dana kad
smo trebali uhvatiti direttissimo za Rim uspio izvući svoj kofer i staviti ga točno
na isto mjesto u svojoj sobi gdje sam ja njime tresnuo na dan njegova dolaska.
Toga sam dana bio brzo odvrtio film do trenutka kada ću dobiti natrag svoju
sobu. Sada sam se pitao što bih bio spreman dati samo da mogu premotati stvari
natrag do onoga poslijepodneva potkraj lipnja kad sam ga poveo na ono što je
svakomu našem gostu postalo obilaskom de rigueur našega posjeda, kad je
jedna stvar vodila do druge, sve dok se nismo našli na praznoj sprženoj parceli
pokraj napuštenih željezničkih tračnica gdje sam primio svoju prvu dozu

129
 BALKANDOWNLOAD
tolikih Poslije! Svatko moje dobi radije bi onoga dana pošao spavati nego
pješačiti do krajnjih rubova našega posjeda. Jasno, ja sam već znao što činim.
Simetrija svega, ili je to bila ispražnjena, naizgled poharana urednost
njegove sobe, svezala mi je čvor u grlu. To me manje podsjetilo na hotelsku
sobu kada čekate da vam portir pomogne spustiti stvari stubištem nakon što je
prebrzo završio čaroban boravak, nego na bolničku sobu nakon što su sve vaše
stvari spakirane, dok je sljedeći pacijent, koji još nije primljen, vjerojatno pred
vratima smrti, točno gdje ste vi čekali tjedan dana prije.
To je bio probni test za naš konačni rastanak. Kao promatranje nekoga
na respiratoru prije nego što će ga za dva dana isključiti.
Bio sam sretan što će mi se vratiti soba, dok će moja pripasti bratu čim se
vrati iz Azije. U mojoj/njegovoj sobi bit će lakše sjećati se naših noći.
Ne, bolje je zadržati moju sadašnju sobu. Tada bih barem mogao hiniti
da je on još u svojoj, a ako nije ondje, da je još vani kao što je tako često bivao
onih noći kada sam ja brojio minute, sate, zvukove.
Kad sam otvorio njegov ormar, primijetio sam da je na nekoliko vješalica
ostavio jedne kupaće gaćice, komplet donjega rublja, svoje pamučne hlače i
čistu košulju. Prepoznao sam košulju. Široku. I prepoznao sam kupaće gaćice.
Crvene. Trebat će mu kad jutros bude posljednji put išao na kupanje.
»Moram ti nešto reći o tim gaćicama«, rekao je kad sam zatvorio vrata
zidnog ormara.
»Reci mi.«
»Reći ću ti u vlaku.«
Ali ja sam njemu svejedno rekao. »Samo obećaj da ćeš mi dopustiti da ih
zadržim kada odeš.«
»To je sve?«
»Pa, nosi ih puno danas — i nemoj u njima plivati.«
»Bolestan i uvrnut.«
»Bolestan i uvrnut i vrlo, vrlo tužan.«
»Nikada te nisam takva vidio.«
»Želim i široku košulju. I espadrile. I sunčane naočale. I tebe.«
U vlaku sam mu govorio o danu kada sam mislio da se utopio i kad sam
bio odlučio zatražiti od oca da skupi najveći mogući broj ribara da ga traže, i

130
 BALKANDOWNLOAD
kada ga nađu, da zapale lomaču na našoj obali, a ja bih zgrabio Mafaldin nož iz
kuhinje i izrezao njegovo srce, jer to srce i njegova košulja bili su sve što bih
ikada mogao pokazati do kraja života. Srce i košulju. Njegovo srce omotano
mokrom košuljom — kao Anchiseova riba.

131
BALKANDOWNLOAD

TREĆI DIO

Sindrom Svetoga Klementa

132
 BALKANDOWNLOAD

STIGLI STAZIONE TERMINI oko sedam sati jedne srijede uvečer. Zrak je
STIGLI SMO NA STAZIONE
bio gust i sparan kao da je kišna oluja oprala Rim i prošla i nije nimalo umanjila
vlagu. Dok je sumrak bio nepun sat daleko, ulična svjetla sjala su kroz guste
svetokruge, a osvijetljeni izlozi kanda su se gasili u blijedom sjaju vlastitih boja.
Vlaga se lijepila uz svako čelo i svako lice. Želio sam pomilovati njegovo lice.
Jedva sam čekao da stignem u naš hotel i tuširam se i bacim se na krevet, znajući
cijelo vrijeme da mi neće biti nimalo bolje poslije tuširanja ne budemo li imali
dobru klimatizaciju. Ali također sam volio obamrlost koja je nalegla na grad,
poput ljubavnikove umorne, nepouzdane ruke što počiva na vašim ramenima.
Možda ćemo imati balkon. Sjediti na njegovim hladnim mramornim
stubama i promatrati sunčev zalazak iznad Rima. Mineralna voda. Ili pivo. I
sitni zalogaji da nešto žvačemo. Otac nam je rezervirao jedan od najraskošnijih
hotela u Rimu.
Oliver je htio uzeti prvi taksi. Ja sam naprotiv htio uzeti autobus. Čeznuo
sam za pretrpanim autobusima. Želio sam ući u autobus, gurati se kroz znojnu
masu ljudi, dok bi se on probijao iza mene. Ali nakon nekoliko sekunda što
smo uskočili u autobus, odlučili smo izaći. To je previše stvarno, šalili smo se.
Izlazio sam natraške kroz gužvu razbjesnjelih ljudi na povratku kući koji nisu
mogli razumjeti što činimo. Uspio sam stati jednoj ženi na nogu. »E non chiede
manco scusa, čak ne kaže ni da mu je žao«, prosiktala je onima oko sebe koji su
se samo gurali da uđu u autobus ne dopuštajući nama da se istisnemo iz njega.
Naposljetku smo dozvali taksi. Kad je doznao ime našega hotela i čuo da
govorimo engleski, taksist je nastavio vožnju tako da je nekoliko puta skrenuo
bez objašnjenja. »Inutile prendere tante scorciatoie, nisu potrebni toliki
prečaci. Ne žuri nam se!« rekao sam rimskim narječjem. Na naše oduševljenje
veća od dviju spojenih soba imala je balkon i prozor, i kad smo otvorili
francuske prozore, blistave kupole bezbrojnih crkava odrazile su sunčev
zalazak u prostranom, nezapriječenom vidiku ispod nas. Netko nam je poslao

133
 BALKANDOWNLOAD
kitu cvijeća i punu zdjelu voća. Stigla je poruka od Oliverova talijanskog
nakladnika: »Dođi u knjižaru oko osam i trideset. Ponesi rukopis. Imamo
druženje za jednoga našeg autora. Ti aspettiamo, čekamo te.«
Nismo bili planirali ništa drugo nego poći na večeru i zatim lutati
ulicama. »Jesam li onda i ja pozvan?« upitao sam, osjećajući se malko
nelagodno. »Sada jesi.«
Birali smo voće iz zdjele sjedeći kraj televizijskog ormarića i jedan
drugomu gulili smokve.
On je rekao da će se tuširati. Kad sam ga vidio gola, odmah sam se i ja
svukao. »Samo sekundu«, rekao sam kad su nam se dodirnula tijela, jer volio
sam vlagu koja ga je svega pokrivala. »Bilo bi mi draže da se ne moraš oprati.«
Njegov miris podsjetio me na Marzijin miris, kako se činilo da i ona uvijek
izlučuje onu slanost morske obale onih dana kada nema povjetarca na plažama,
kada mirišete samo na sirov, pepeljast vonj užarena pijeska. Volio sam sol
njegovih ruku, njegovih leđa, duž hrbata njegove kralježnice. Još su mi bili
novi. »Ako sada legnemo, neće biti književnoga druženja«, rekao je.
Te riječi, izgovorene s visine blaženstva koje nam naizgled nitko nije
mogao oteti, vratit će me u tu hotelsku sobu i u tu vlažnu večer ferragosta dok
smo se obojica goli-golcati naginjali s rukama na prozorskom pragu, iznad
nepodnošljivo vruća rimskoga najkasnijega poslijepodneva, obojica i dalje
vonjajući po zagušljivom kupeu vlaka u smjeru juga koji se sada vjerojatno
bližio Napulju i u kojemu smo spavali dok je moja glava počivala na njegovoj
naočigled drugim putnicima. Naginjući se van u večernji zrak, znao sam da
nam to možda nikada više neće biti darovano, a ipak se nisam mogao prisiliti
da u to povjerujem. On je također morao na to pomisliti dok smo razgledavali
veličanstvene obrise velegrada, pušeći i jedući svježe smokve, rame uz rame,
dok je svaki od nas želio učiniti nešto da obilježi trenutak, i zbog toga sam ja,
popustivši porivu koji mi nije mogao biti prirodniji u tom času, lijevom rukom
pomilovao njegove guzove i zatim počeo zabadati srednji prst u njega dok je on
odgovarao: »Nastavi to raditi, pa pouzdano neće biti druženja.« Ja sam mu rekao
da mi učini uslugu i nastavi zuriti kroz prozor, ali da se nagne malko naprijed,
sve dok mi se nije pomutio mozak kad je moj prst bio čitav u njemu: mogli smo
početi ali ni pod kojim uvjetom nećemo svršiti. Zatim ćemo se tuširati i izaći i
osjećati se kao dvije ogoljene žice pod naponom koje izbacuju iskre svaki put
kad se samo okrznu jedna o drugu. Gledati stare kuće i željeti da se zagrlimo,
opaziti stup uličnoga svjetla na uglu i poželjeti poprskati ga, na pasji način, i

134
 BALKANDOWNLOAD
proći kraj neke umjetničke galerije i tražiti rupu u aktu, susresti se s nekim
licem kojemu se samo usputno nasmiješimo i već počnemo izvoditi kretnje da
razodjenemo čitavu osobu i upitamo nju, ili njega, ili oboje, jesu li više nego
jedno, da nam se pridruže najprije na piću, zatim na večeri, bilo što. Nalaziti
Erosa posvuda u Rimu jer smo mu podrezali jedno krilo pa je prisiljen letjeti u
krugovima.,
Nikada se nismo skupa tuširali. Nikada nismo bili skupa ni u istoj
kupaonici. »Nemoj se rumenjeti«, rekao sam. »Neću gledati.« Ono što sam vidio
izazvalo je žmarce suosjećanja — prema njemu, prema njegovu tijelu, prema
životu koji je odjednom izgledao tako krhko i ranjivo. »Naša tijela sada neće
imati tajna«, rekao sam kad je došao na me red, i sjeo sam. On je upravo tada
uskočio u kadu i okrenuo tuš. »Ja želim da vidiš moje«, rekao sam. Učinio je
više od toga. Izašao je iz kade, poljubio me u usta i, pritišćući i masirajući mi
dlanom trbuh, gledao kako se događa cijela stvar.
Nisam želio nikakvih tajna, nikakvih zastora, ničega između nas. Ako
sam uživao u naletu iskrenosti koja nas je tješnje vezivala svaki put kad smo se
zaklinjali moje tijelo je tvoje tijelo, nije mi bilo poznato da se to događalo
također zbog toga što sam uživao ponovno paliti sićušan fenjer nenaslućena
stida. On je bacao oskudno svjetlo točno onamo gdje bi mi djelomice bilo draže
da je mrak. Stid je povlačio za sobom trenutačnu prisnost. Bi li prisnost mogla
potrajati kada bi se ugasila bludnost i našim tijelima ponestalo smicalica?
Ne znam jesam li postavio pitanje, kao što nisam ni siguran da danas
mogu na to odgovoriti. Je li naša prisnost bila plaćena pogrešnom valutom?
Ili je prisnost željeni proizvod bez obzira na to gdje ga nađeš, kako ga
nabaviš, koliko ga platiš — crno tržište, sivo tržište, plaćen porez, neplaćen
porez, ispod stola, preko tezge?
Znao sam samo to da nisam imao ništa više što bih pred njim skrivao.
Nikada se nisam osjećao slobodnije ni sigurnije u životu.
Bili smo sami zajedno tri dana, nismo poznavali nikoga u gradu, mogao
sam biti bilo tko, govoriti bilo što, činiti što me bilo volja. Osjećao sam se kao
ratni zarobljenik kojega je iznenada oslobodila osvajačka vojska i rekla da sada
mogu kući, bez ispunjavanja formulara, bez saslušanja, bez postavljenih
pitanja, bez autobusa, bez propusnica, bez čista rublja za koje treba stajati u
redu — samo krenuti.
Tuširali smo se. Jedan je nosio odjeću drugoga. Jedan je nosio donje rublje
drugoga. To je bila moja ideja.
135
 BALKANDOWNLOAD
Možda je sve to njemu dodalo još jedan dašak ludosti, mladosti.
Možda je on već bio »ondje« prije mnogo godina i zaustavio se da bi
kratko boravio na povratku kući.
Možda se usput pridružio, gledajući mene.
Možda nikada ni s kim nije to radio, a ja sam se pojavio u posljednji čas.
Uzeo je rukopis, sunčane naočale, i zatvorili smo vrata svoje hotelske
sobe. Kao dvije žice pod naponom.
Izašli smo kroz vrata na dizalu. Svima široki osmijesi. Hotelskom osoblju.
Prodavačici cvijeća na ulici. Djevojci u novinskom kiosku.
Smiješak, i svijet ti uzvrati smiješkom. »Olivere, ja sam sretan«, rekao
sam.
On me začuđeno pogledao. »Samo si nadražen.«
»Ne, sretan.«
Na putu smo opazili živi kip Dantea s crvenim plaštom i pretjeranim
orlovskim nosom i najprezirnijim mrštenjem što se ocrtavalo u cijelom njegovu
izgledu. Crvena toga i crvena zvonolika kapa i drvene naočale s debelim
okvirom davali su njegovu već strogom licu koštunjav izgled neumoljiva oca
ispovjednika. Gomila se okupila oko velikoga barda koji je nepokretno stajao
na pločniku, izazovno prekriženih ruku, dok mu je cijelo tijelo stajalo
uspravno, poput čovjeka koji čeka Vergilija ili metro. Čim je jedan turist bacio
novčić u izdubljenu starinsku knjigu, on je počeo oponašati omamljeni izgled
Dantea koji je upravo pratio svoju Beatrice kako prelazi Ponte Vecchio, i
izduživši svoj vrat poput kobre, odmah zastenjao, poput uličnoga izvođača koji
riga vatru:

Guido, i’vorrei che tu e Lapo ed io

fossimo presi per incantamento,
e messi ad un vasel, ch’ad ogni vento
per mare andasse a voler vostro e mio.

Htio bih, Guido, da tebe i mene

i Lapa digne neka čarolija
na brod, te kako htjednemo vi i ja
niz svaki vjetar da po moru krene.

136
 BALKANDOWNLOAD

Čista istina, pomislio sam. Olivere, želio bih da ti i ja i svi oni koji su nam
bili dragi možemo zauvijek živjeti u jednoj kući...
Pošto je izgovorio ispod glasa svoje stihove, onaj je polako zauzeo svoj
zagledani, mizantropski stav dok mu drugi turist nije bacio novčić.

E io, quando ’l suo braccio a me distese,

ficca’ li occhi per lo cotto aspetto,
si che ’l viso abbruciato non difese
la conoscenza sua al mio intelletto;
e chinando la mia a la sua faccia,
rispuosi: »Siete voi qui, ser Brunetto?«

A ja, kad k meni pruži ruke svoje,

na opaljeno lice pogled skretoh,
i premda vidjeh da sprženo svo je,
prepoznadoh mu crte uza sve to;
nagnuvši obraz nad obraz poznati,
rekoh: »Zar vi tu, gosparu Brunetto?«

Isti prezirni pogled. Isti zijev. Gomila se razišla. Činilo se da nitko nije
prepoznao ulomak iz Petnaestoga pjevanja Pakla gdje Dante susreće svoga
prijašnjeg učitelja, Brunetta Latinija, među homoseksualcima. Dvoje
Amerikanaca, kad im je napokon pošlo za rukom upecati nekoliko novčića iz
naprtnjače, osulo je Dantea tučom sitnih kovanica. Isti žarki, srditi pogled:

Ma che ciarifrega, che ciarimporta,

se l’oste ar vino cia messo l’acqua.
E noi je dimo, e noi je famo:
»Ciai messo l’acqua e nun te pagamo!«

Ma baš nas briga, važno nije,

što gazda u vino vodu lije.
Mi njemu na to pažnju skrećemo:
»Kad vodu liješ, platit nećemo!«

137
 BALKANDOWNLOAD

Oliver nije mogao razumjeti zašto su svi prasnuli u smijeh gledajući

nesretne turiste. Jer on je recitirao pjesmu rimskih pijanaca, a ona vam je
smiješna samo ako je poznajete.
Rekao sam mu da ću mu pokazati prečac do knjižare. Njemu nije smetao
duži put. Možda bismo trebali krenuti dužim putom, kakva je žurba? rekao je.
Moj je put bolji. Činilo se da je Oliver na rubu strpljenja i bio je uporan. »Ima
li nešto što bih trebao znati?« naposljetku je upitao. Mislio sam da je to taktičan
način koji mu je pružao prigodu da kaže naglas što ga je tištilo. Nešto zbog čega
mu je bilo nelagodno? Nešto u vezi s njegovim nakladnikom? Netko drugi?
Možda moja nazočnost? Mogu se savršeno brinuti o sebi ako ti je draže da pođeš
sam. Iznenada me pogodilo ono što ga je mučilo. Ja ću biti profesorov sin koji
ga progoni.
»To uopće nije to, gusko jedna.«
»Onda što je?«
Dok smo hodali obujmio me rukom oko pasa.
»Počinješ mi nedostajati. Večeras ne želim da se išta promijeni ili stane
između nas.«
»Tko je guska?«
Dugo se zagledao u me.
Odlučili smo nastaviti mojim putom, idući prijeko od Trga Montecitorio
do Corsa. Zatim uz Ulicu Belsiana. »Tu je otprilike sve počelo«, rekao sam.
»Što?«
»To.«
»Zbog toga si htio ovuda proći?«
»S tobom.«
Već sam mu bio kazao priču. Mladić na biciklu prije tri godine,
vjerojatno za vrijeme proljetnih praznika, trgovački pomoćnik ili dostavljač,
vozeći se uskom stazom s pregačom na sebi, zurio mi je ravno u lice, dok sam i
ja zurio u njega, bez smiješka, samo uznemirenim pogledom, dok nije prošao
mimo mene. I tada sam učinio ono što se svatko uvijek nada da ćeš učiniti u
takvim slučajevima. Pričekao sam nekoliko sekunda, zatim se okrenuo. On je
bio učinio isto. Ja ne dolazim iz obitelji gdje razgovaraš sa strancima. On je
očito dolazio. Zavrtio je bicikl i pedalirao dok me nije stigao. Izgovorio je

138
 BALKANDOWNLOAD
nekoliko beznačajnih riječi da olakša razgovor. Kako mu je lako to išlo. Pitanja,
pitanja, pitanja — samo da razgovor teče — dok ja nisam imao daha ni da
kažem »da« ili »ne«. Rukovao se sa mnom, ali jasno radi toga da mi drži ruku.
Zatim me obgrlio i privinuo uza se, kao da smo podijelili šalu zbog koje smo se
nasmijali i primaknuli se bliže. Želim li možda da pođemo u kino iza ugla?
Odmahnuo sam glavom. Želim li ga otpratiti do trgovine — gazda je
najvjerojatnije otišao do toga večernjega sata. Opet sam odmahnuo glavom. Jesi
li stidljiv? Kimnuo sam potvrdno. Sve to ne ispuštajući moju ruku, stežući mi
ruku, stišćući me za rame, trljajući mi zatiljak s nadmoćnim i opraštajućim
smiješkom, kao da je već odustao ali još ne želi to nazvati prekidom. Zašto ne?
neprestano je pitao. Mogao sam — lako — ali nisam pristao.
»Ja sam ih toliko mnogo odbio. Nikada ni za kim nisam išao.«
»Išao si za mnom.«
»Ti si mi dopustio.«
Ulica Frattina, Ulica Borgognona, Ulica Condotti, Ulica Carrozze, Ulica
Croce, Ulica Vittoria. Odjednom sam ih sve volio. Dok smo se približavali
knjižari, Oliver je rekao da pođem naprijed, on će samo na brzinu telefonirati.
Mogao je nazvati iz hotela. Ili mu je možda bila potrebna privatnost. Tako sam
nastavio hodati, zaustavio sam se u nekom baru kupiti cigarete. Kad sam stigao
do knjižare i njezinih velikih staklenih vrata i dviju keramičkih rimskih bista
što su ležale na dva naoko starinska stupa, odjednom sam postao nervozan.
Knjižara je bila prepuna, i kroz debela staklena vrata, s dodatnim brončanim
okvirom, mogli ste vidjeti gomilu odraslih ljudi, i svi su jeli ono što se činilo da
su petits fours. Netko iznutra vidio je kako zurim i dao mi znak da uđem.
Odmahnuo sam glavom, pokazujući kolebljivim kažiprstom da čekam nekoga
tko upravo onim putom stiže ovamo. Ali vlasnik, ili njegov pomoćnik, poput
upravitelja kluba, ne izašavši na pločnik, otvorio je širom staklena vrata
potpuno ispruženom rukom i zadržao ih tako, gotovo naređujući mi da uđem.
Venga, su, venga! rekao je, a rukavi su mu bili razvratno zavrnuti do ramena.
Čitanje još nije bilo počelo ali knjižara je bila dupkom puna, svi su pušili, glasno
brbljali, prelistavali nove knjige, svatko je držao sićušnu plastičnu čašu punu
nečega što je sličilo škotskom viskiju. Čak i gornja galerija, na čijoj su ogradi
bili nanizani goli ženski laktovi i podlaktice, bila je prepuna. Smjesta sam
prepoznao autora. Bio je to isti čovjek koji se potpisao na Marzijin i moj
primjerak knjige pjesama Se l’amore. Rukovao se s nekoliko ljudi.

139
 BALKANDOWNLOAD
Kad je pošao prema meni, nisam mogao odoljeti, pružio sam mu ruku i
stisnuo njegovu i rekao mu koliko sam uživao čitajući njegove pjesme. Kako
sam mogao čitati njegove pjesme, ako knjiga još nije izašla u javnost? Netko
drugi čuo je njegovo pitanje — jesu li se spremali izbaciti me iz trgovine kao
uljeza?
»Kupio sam je u knjižari u B.-u prije nekoliko tjedana, i vi ste mi se
ljubazno na njoj potpisali.«
On se sjećao večeri, tako je kazao. » Un vero fan, stvarni štovatelj dakle«,
rekao je glasno tako da su ga oni u blizini mogli čuti. Zapravo, svi su se
okrenuli. »Možda nije fan — u njegovoj dobi vjerojatnije se nazivaju groupies«,
dodala je starija žena s gušom i kričavim bojama zbog kojih je izgledala kao
kljunasti tukan.
»Koja ti se pjesma najviše svidjela?«
»Alfredo, ponašaš se kao učitelj na usmenom ispitu«, našalila se žena od
tridesetak godina.
»Samo sam želio doznati koja mu se pjesma najviše svidjela. Nema
nikakva zla ako pitam, je li tako?« zacvilio je on drhtavo s patvorenim
očajanjem u glasu.
Na trenutak sam povjerovao da me spasila žena koja je stupila u moju
obranu. Ali prevario sam se.
»Reci mi onda«, nastavio je on, »koja pjesma.«
»Ona koja uspoređuje život s crkvom svetoga Klementa.«
»Ona koja uspoređuje ljubav s crkvom svetoga Klementa«, ispravio me
je, kao da je mozgao o dubini obiju naših izjava. »Sindrom Svetoga Klementa«.
Pjesnik je zurio u me. »A zašto?«
»Moj Bože, pusti jadnoga mladića na miru, hoćeš li? Dođi«, umiješala se
još jedna žena koja je čula moju drugu zagovornicu. Zgrabila me za ruku.
»Odvest ću te do hrane tako da možeš pobjeći od ovoga čudovišta koje ima ego
veličine vlastitih stopala — jesi li vidio koliko su mu velike cipele? Alfredo,
doista bi morao učiniti nešto sa svojim cipelama«, rekla je preko prepune
knjižare.
»S mojim cipelama? Što fali mojim cipelama?« upitao je
»One. Su. Previše. Velike. Zar nisu očito goleme?« pitala je mene.
»Pjesnici ne smiju imati tako velika stopala.«

140
 BALKANDOWNLOAD
»Pusti moja stopala na miru.«
Netko drugi sažalio se na pjesnika. »Nemoj se rugati njegovim stopalima,
Lucia. Ništa ne fali njegovim stopalima.«
»Sirotinjska stopala. Cijeli je život hodao bos, a još kupuje jedan broj veće
cipele u slučaju da naraste prije sljedećega Božića kada obitelj kupuje cipele za
blagdane!« Glumila je ogorčenu ili zanemarenu goropadnicu.
Ali nisam ispuštao njezinu ruku. Ni ona moju. Velegradsko drugarstvo.
Kako je lijepo držati ruku neke žene, naročito kada ništa o njoj ne znaš. Se
l’amore, pomislio sam. I sve one preplanule podlaktice i laktovi što su pripadali
onim ženama koje su gledale dolje s galerije. Se l’amore.
Vlasnik knjižare prekinuo je ono što je lako moglo biti uprizorena
prepirka muža i žene. »Se l’amore«, uzviknuo je. Svatko se nasmijao. Nije bilo
jasno je li smijeh bio znak olakšanja što je prekinuta bračna svađa ili zato što se
uporabljenim riječima Se l’amore podrazumijevalo: Ako je ovo ljubav, onda...
Ali ljudi su razumjeli da je to također bio znak da počne čitanje i svatko
je našao udoban kutak ili zid da se nasloni. Naš kutak je bio najbolji, točno kraj
spiralnoga stubišta gdje smo oboje sjeli na stube. I dalje smo se držali za ruke.
Nakladnik se spremao predstaviti pjesnika kad su zaškripala vrata. Oliver se
pokušavao progurati unutra s pratnjom dviju zapanjujućih djevojaka koje su
bile ili sjajne manekenke ili filmske glumice. Činilo se da ih je pokupio na putu
do knjižare ili je dovodio jednu za se i jednu za me. Se l’amore.
»Olivere! Napokon!« uzviknuo je nakladnik, podižući čašu s viskijem.
»Dobrodošao, dobrodošao.«
Svi su se okrenuli.
»Jedan od najmlađih, najdarovitijih američkih filozofa«, rekao je, »s
pratnjom mojih ljupkih kćeri, bez kojih Se l’amore nikada ne bi vidjelo svjetlo
dana.«
Pjesnik se složio. Njegova se žena okrenula prema meni i šapnula: »Kakve
cure, zar ne?« Nakladnik je sišao s malenih sklopivih ljestava i zagrlio Olivera.
Prihvatio je kruti fascikl u koji je Oliver nagurao svoje stranice. »Rukopis?«
»Rukopis«, odgovorio je Oliver. Nakladnik mu je zauzvrat pružio večerašnju
knjigu. »Već ste mi dali jednu.« »To je točno.« Ali Oliver se pristojno zadivio
koricama, zatim pogledao naokolo i naposljetku opazio me gdje sjedim kraj
Lucije. Prišao mi je, obgrlio mi rame i nagnuo se prijeko da nju poljubi. Ona je

141
 BALKANDOWNLOAD
ponovno pogledala mene, pogledala Olivera, shvatila situaciju: »Olivere, sei un
dissoluto, ti si razvratnik.«
»Se l’amore«, odgovorio je on, pokazujući primjerak knjige, kao da je htio
reći da se sve što je činio u životu već nalazi u knjizi njezina muža, i da je prema
tome potpuno dopustivo.
»Ti si Se l’amore.«
Nisam znao reći je li ga nazvala razvratnikom zbog dviju lutaka s kojima
je dolutao ili zbog mene. Ili zbog jednoga i drugoga.
Oliver me predstavio objema djevojkama. Očito ih je dobro poznavao, i
objema je bilo stalo do njega. »Sei l’amico di Oliver, vero? Ti si Oliverov
prijatelj, točno?« upitala je jedna. »Prilično je mnogo govorio o tebi kad je
nazvao neki dan.«
»Što je rekao?«
»Lijepe stvari.«
Naslonila se na zid pokraj mjesta gdje sam sada stajao uz pjesnikovu ženu.
»On nikada neće ispustiti moju ruku, je li tako?« rekla je Lucia, kao da govori
o odsutnoj trećoj osobi. Možda je htjela da to dvije cure primijete.
Nisam želio ispustiti njezinu ruku istoga časa, ali znao sam da to moram
učiniti. Tako sam je prihvatio objema rukama, prinio je k usnama, poljubio joj
rub uz dlan, zatim sam je ispustio. Bilo je to, osjećao sam, kao da sam je držao
cijelo poslijepodne, i sada sam je oslobađao za njezina muža kao što se oslobađa
ptica slomljena krila koje je zahtijevalo čitavu vječnost da se oporavi.
»Se l’amore«, rekla je, cijelo vrijeme klimajući glavom da bi oponašala
prijekor. »Nimalo manji razvratnik nego taj drugi, samo što je slađi. Prepuštam
ga vama.«
Kći se usiljeno zacerekala. »Vidjet ćemo što možemo s njim učiniti.«
Bio sam na nebesima.
Znala je moje ime. Njezino je bilo Amanda. Sestra joj se zvala Adele.
»Postoji i treća«, rekla je Amanda, šaleći se na račun njihova broja. »Trebala bi
već biti tu negdje.«
Pjesnik je pročistio grlo. Uobičajene riječi zahvale svima. I posljednje ali
najvažnije, svjetlu njegovih očiju, Luciji. »Zašto ga trpim? Zašto to uopće
činim?« psiknula je žena i upravila smiješak pun ljubavi prema pjesniku.
»Zbog njegovih cipela«, rekao je on.

142
 BALKANDOWNLOAD
»Eto.«
»Počni s tim, Alfredo«, rekla je gušava papiga.
»Se l’amore. Se l’amore je zbirka pjesama koje se temelje na boravku u
Tajlandu gdje sam predavao Dantea. Kao što mnogi od vas znaju, volio sam
Tajland prije nego što sam pošao i zamrzio sam ga čim sam stigao. Dopustite mi
da kažem drugim riječima: Mrzio sam ga dok sam bio ondje i zavolio sam ga
čim sam otišao.«
Smijeh.
Dodaju se pića naokolo.
»U Bangkoku sam stalno mislio na Rim — na što drugo? — na ovu malu
knjižaru kraj puta, i na okolne ulice trenutak prije sunčeva zalaska, i na zvuk
crkvenih zvona na Uskrs i na kišne dane koji vječno traju u Bangkoku, mogao
sam gotovo plakati. Lucia, Lucia, Lucia, zašto nikada nisi rekla ne, kada si znala
koliko ćeš mi nedostajati u takvim danima zbog kojih sam se osjećao praznije
nego Ovidije kad su ga poslali u onaj grozni zabačeni kraj gdje je umro? Pošao
sam kao budala i nisam se vratio nimalo pametniji. Lijep je narod u Tajlandu
— tako samoća može biti okrutna kad malo popiješ i nađeš se na rubu da
dodirneš prvoga stranca kojega sretneš na putu — svi su ondje lijepi, ali za
smiješak plaćaš čašicu viskija.« Zastao je kao da pribire misli. »Ove sam pjesme
nazivao Tristia.«

Tristia je potrajala obilatih dvadeset minuta. Zatim je došao pljesak. Forte, bila
je riječ koju je upotrijebila jedna od djevojaka. Molto forte. Gušasta papiga
okrenula se prema nekoj drugoj ženi koja nije prestajala potvrđivati gotovo
svaki slog što ga je izgovorio pjesnik i sada je ponavljala: Straordinario-
fanstatico. Pjesnik je sišao s podija, uzeo čašu vode i načas zadržao dah — da se
oslobodi napasna štucanja. Ja sam njegovo štucanje pogrešno razumio kao
prigušeno jecanje. Pjesnik, pošto je pretražio sve džepove na športskoj jakni i
ostao praznih ruku, spojio je čvrsto kažiprst i srednjak te, prinijevši te prste k
ustima, dao vlasniku knjižare znak da želi pušiti i možda pomiješati se s
publikom na nekoliko minuta. Gospođa Straordinario-fanstatico, koja je
ulovila njegov signal, smjesta je izvadila kutiju cigareta. »Stasera non dormo,
noćas neću zaspati, nagrada za poeziju«, rekla je, optužujući njegovu poeziju za
ono što će jamačno biti noć uzbudljive nesanice.

143
 BALKANDOWNLOAD
Sada su se svi već znojili, staklenička atmosfera u knjižari i izvan nje
postajala je nepodnošljivo ljepljiva.
»Za ljubav Božju, otvorite vrata«, doviknuo je pjesnik vlasniku knjižare.
»Gušimo se ovdje.« Gospodin Venga izvadio je malen drveni klin, otvorio vrata,
i gurnuo ga između zida i brončanog okvira.
»Bolje?« upitao je uslužno.
»Ne. Ali barem znamo da su vrata otvorena.«
Oliver me pogledao, što je značilo: Je li ti se svidjelo? Slegnuo sam
ramenima kao onaj tko čuva prosudbu za poslije. Ali nisam bio iskren; jako mi
se svidjelo.
Možda mi se sviđala večer. Uzbuđivalo me sve u vezi s njom. Svaki
pogled koji se susreo s mojim dolazio je kao kompliment, ili kao pitanje i
obećanje koje je jednostavno lebdjelo u međuprostoru između mene i svijeta
oko mene. Sve me elektriziralo — zadirkivanje, ironija, kratki pogledi, osmijesi
kojima je kanda bilo drago što postojim, živahna atmosfera u trgovini koja je
davala ljupkost svemu od staklenih vrata do petits fours, do zlatnosmeđe
čarolije plastičnih čaša punih škotskoga viskija, do zavrnutih rukava gospodina
Venge, do samoga pjesnika, i sve do spiralnoga stubišta kamo smo se sjatili sa
zgodnim sestrama — sve mi se činilo da blista sjajem čarobna nadražaja.
Zavidio sam tim životima i pomislio na živote svojih roditelja, potpuno
lišene erotike, na njihove zaglupljujuće ručkove i večere sa šljakerima, na
živote lutaka u našem domu poput kuće lutaka, i na svoje punoljetne godine
koje su se prijeteće najavljivale. Sve je izgledalo kao dječja igra uspoređeno s
ovim. Zašto poći u Ameriku na godinu dana kada bih mogao jednostavno
provesti svoje četiri godine izvan doma dolazeći na ovakva čitanja i sjediti i
razgovarati kao što su neki već sada upravo to činili? Više se moglo naučiti u
toj malenoj pretrpanoj knjižari nego u bilo kojoj moćnoj ustanovi preko
Atlantika.
Neki stariji muškarac s rijetkom dugačkom bradom i Falstaffovim
trbuhom donio mi je čašu viskija.
»Ecco.«
»Za mene?«
»Naravno, za tebe. Jesu li ti se svidjele pjesme?«
»Jako su mi se svidjele«, rekao sam, pokušavajući izgledati ironično i
neiskreno, ne znam zbog čega.
144
 BALKANDOWNLOAD
»Ja sam njegov kum i cijenim tvoje mišljenje«, rekao je, kao da je
progledao moju prvu obmanu i nije išao dalje. »Ali više poštujem tvoju
mladost.«
»Za nekoliko godina uvjeravam vas da neće ostati mnogo mladosti«,
rekao sam pokušavajući poprimiti rezigniranu ironiju ljudi koji su bili po
svijetu i — što sam također želio pokazati — da ih skroz-naskroz poznajem.
»Da, ali tada neće mene biti na svijetu da to primijetim.«
Je li me razotkrio?
»Zato uzmi ovo«, rekao je nudeći mi plastičnu času. Oklijevao sam prije
nego što ću je prihvatiti. Bila je to ista vrsta viskija koju je moj otac pio kod
kuće.
Lucia je vidjela razgovor pa je rekla: » Tanto, od jednoga viskija više ili
manje nećeš biti nimalo manje raspušten nego što već jesi.«
»Volio bih da sam raspušten«, rekao sam, okrećući se prema njoj i
zanemarujući Falstaffa.
»Pa, što ti fali u životu?«
»Što mi fali u životu?« Spremao sam se reći sve, ali ispravio sam se.
»Prijatelji — kako se čini da su svi na ovome mjestu prisni prijatelji — volio
bih imati prijatelje kao što su vaši, kao što ste vi.«
»Bit će mnogo vremena za takva prijateljstva. Hoće li te prijatelji spasiti
da ne budeš dissoluto, raspušten?« Ta se riječ vraćala kao optužba zbog nekog
duboka i ružna poremećaja u mojem karakteru.
»Volio bih da sam imao jednoga prijatelja kojemu ne bi bilo suđeno da
ga izgubim.«
Ona me pogledala sa zamišljenim smiješkom.
»Ti govoriš nadugo, prijatelju moj, a večeras imamo samo kratke pjesme.«
I dalje me gledala. »Suosjećam s tobom.« Pomilovala me dlanom po licu,
tužno i kolebljivo, kao da sam iznenada postao njezinim djetetom.
I to sam volio.
»Premlad si da bi znao što govorim — ali nadam se da ćemo jednoga dana
opet razgovarati, uskoro, i tada ćemo vidjeti jesam li dovoljno velika da
povučem riječi kojima sam se večeras poslužila. Scherzavo, šalila sam se.«
Poljubac u moj obraz.

145
 BALKANDOWNLOAD
Kakav je to svijet bio. Bila je više nego dvostruko starija od mene, ali
mogao sam iste minute voditi s njom ljubav i skupa s njom plakati.
»Pijemo li zdravicu ili što?« viknuo je netko iz drugoga kuta trgovine.
Nastala je mješavina zvukova.
A onda je došlo. Ruka na mojem ramenu. Bila je to Amandina ruka. I
druga na mojem pasu. Oh, tako sam dobro poznavao tu ruku. Neka me noćas
nikada ne napusti. Obožavam svaki prst na toj ruci, svaki nokat koji grizeš na
svakome od svojih prstiju, moj dragi, dragi Olivere — još me ne otpuštaj, jer
mi je ondje potrebna ta ruka. Trnci su mi strujali kroz kralježnicu.
»A ja sam Ada«, rekao je netko gotovo ispričavajući se. Kao da je bila
svjesna da joj je predugo trebalo da se probije do našega kraja trgovine, pa nam
je sada to nadoknadila dopustivši svakomu u našem kutu da zna kako je ona ta
Ada o kojoj je jamačno svatko govorio. Nešto promuklo i razuzdano u njezinu
glasu, ili način kako je bez žurbe izgovorila Ada, ili kako se činilo da sve olako
shvaća — predstavljanja knjiga, upoznavanja, čak i prijateljstva — odjednom
mi je reklo da sam bez sumnje te noći doista zakoračio u čarobni svijet.
Nikada nisam putovao po tome svijetu. Ali volio sam taj svijet. I voljet
ću ga još više kada naučim kako govoriti njegov jezik — jer to je bio moj jezik,
oblik obraćanja gdje se naše najdublje čežnje krijumčare kroz šalu, ne samo
zbog toga što je sigurnije pokriti osmijehom ono čega se bojimo da bi nas moglo
zaprepastiti, nego zbog toga što se mijene želja, svih želja u tome novom svijetu
kamo sam zakoračio, mogu prevesti u igru.
Svatko je bio na raspolaganju, živio raspoloživo — kao velegrad — i
pretpostavljao da svatko drugi jednako želi biti takav. Čeznuo sam biti poput
njih.
Vlasnik knjižare zazvonio je zvoncem kraj blagajne i svi su umuknuli.
Progovorio je pjesnik. »Nisam se spremao čitati večeras ovu pjesmu, ali
zbog toga što ju je netko« — tu je promijenio glas — »netko spomenuo, ona
nije mogla odoljeti. Naslovljena je >Sindrom Svetoga Klementa<. Ona je,
moram priznati, to jest, ako je stihoklepcu dopušteno reći to za vlastito djelo,
meni najdraža.« (Poslije sam otkrio da nikada za sebe nije kazao da je pjesnik
ni da je njegovo djelo poezija.) »Zbog toga što je bila najteža, zbog toga što mi
je stvarala užasnu, užasnu nostalgiju, zbog toga što me spasila u Tajlandu, zbog
toga što mi je objasnila čitav moj život. Brojio sam svoje dane, svoje noći sa
Svetim Klementom na umu. Pomisao da ću se vratiti u Rim ne završivši ovu

146
 BALKANDOWNLOAD
dugačku pjesmu plašila me više nego mogućnost da ostanem još jedan tjedan
nasukan u zračnoj luci Bangkoka. Ipak sam u Rimu, gdje živimo ni dvjesta
koraka od bazilike svetoga Klementa, napravio završne zahvate na pjesmi koju
sam, prilično ironično, započeo prije eona u Bangkoku upravo zato što se Rim
osjećao galaktikama daleko od Tajlanda.«
Dok je čitao tu dugačku pjesmu, počeo sam misliti kako sam ja, za razliku
od njega, uvijek nalazio načina da izbjegnem brojenje dana. Odlazili smo za tri
dana, i tada će svemu što sam imao s Oliverom biti suđeno da se rasprši u zraku.
Razgovarali smo o sastajanju u Sjedinjenim Državama, i razgovarali smo o
dopisivanju i telefoniranju, ali cijela ta stvar bila je tajanstveno nadrealne
kvalitete koju smo obojica namjerno potamnjivali — ne zbog toga što smo
željeli dopustiti događajima da nas zateknu nepripravne kako bismo mogli
okrivljavati okolnosti a ne sebe, nego zbog toga što smo, ne planirajući
održavanje stvari na životu, izbjegavali očekivanje da bi one ikada mogle
umrijeti. Došli smo u Rim u istom duhu izbjegavanja: Rim je bio posljednja
zabava prije škole, i putovanje nas je odvelo daleko, upravo je bilo način da
gurnemo u stranu stvari i produžimo veselicu dugo nakon zatvaranja. Možda
smo, bez razmišljanja, uzeli više od kratkih praznika; umaknuli smo zajedno s
povratnim kartama za različita odredišta.
Možda je to bio njegov dar meni.
Možda je to bio očev dar nama dvojici.
Hoću li biti sposoban živjeti bez njegove ruke na trbuhu? Bez breskve?
Bez ljubljenja i lizanja rane na njegovu boku kojoj će trebati tjedni da zaraste,
ali daleko od mene? Koga ću drugoga ikada biti sposoban zvati svojim imenom?
Bit će drugih, naravno, i drugih nakon drugih, ali zvati ih svojim
imenom u trenutku strasti — to bih osjećao kao umjetno uzbuđenje, kao
izvještačenost.
Sjetio sam se ispražnjena ormara i spremljena kofera kraj moga kreveta.
Moj brat će uzeti moju sobu a ja ću spavati u Oliverovoj. Spavat ću s njegovom
košuljom, ležati s njom kraj sebe, nositi je u snu.
Poslije čitanja bilo je još pljeska, još društvenosti, još pića. Uskoro je došlo
vrijeme da se trgovina zatvori. Sjetio sam se Marzije kad se zatvarala knjižara
u B.-u. Koliko daleko, koliko različito. Koliko je potpuno nestvarna ona
postala.

147
 BALKANDOWNLOAD
Netko je rekao da bismo svi zajedno trebali poći na večeru. Netko drugi
predložio je restoran koji gleda na jezero Albano. Restoran koji gleda na
zvjezdanu noć iznad jezera što se u mojoj mašti protezalo poput nečega iz
ilustrirane knjige o kasnom srednjem vijeku. Ne, predaleko je, rekao je netko.
Da, ali svjetla na jezeru po noći... Svjetla na jezeru po noći morat će pričekati
do neke druge prigode. Zašto ne negdje u Ulici Cassia? Da, ali to nije rješavalo
pitanje automobila: nije ih bilo dovoljno. Sigurno je bilo dovoljno automobila.
Pa ako smo morali sjediti jedni na drugima kratko vrijeme, zar bi to ikomu
smetalo? Ne bi, naravno. Posebice budem li morao sjediti između tih dviju
ljepotica. Da, ali što će biti ako Falstaff bude sjedio na ljepoticama?
Bilo je samo pet automobila, i svi su bili parkirani u različitim uskim
uličicama nedaleko od knjižare. Budući da nismo mogli krenuti odjednom,
morali smo se opet sastati negdje kraj mosta Milvio. Odatle Cassiom do
trattorije čiji je točan položaj znao netko, ali nitko drugi.
Stigli smo poslije više od četrdeset pet minuta — manje nego što bi
trebalo do dalekoga Albana, gdje svjetla na jezeru po noći... Lokal je bio velika
al fresco trattoria s kockastim stolnjacima i svijećama protiv komaraca koje su
bile štedljivo raspoređene između gostiju. Sada je već moralo biti jedanaest sati.
Zrak je i dalje bio vrlo vlažan. Moglo se to vidjeti na našim licima i na našoj
odjeći, izgledali smo mlohavo i promočeno. Čak se osjećalo da su i stolnjaci
mlohavi i promočeni. Ali restoran je bio na brežuljku i povremeno bi propuh
bez daška zašumio kroz drveće, najavljujući da će sutra opet kišiti ali da će
sparnost ostati nepromijenjena.
Konobarica, žena na pragu šezdesetih, brzo je prebrojila koliko nas je
bilo i zamolila za pomoć da se stolovi namjeste u obliku dvostrane potkove, što
je smjesta učinjeno. Zatim nam je rekla što ćemo jesti i piti. Hvala Bogu što
nismo morali odlučivati, jer kad bi on odlučivao Što da se jede — rekla je
pjesnikova žena — bili bismo tu još jedan sat, a dotada bi u kuhinji ponestalo
hrane. Prošla je kroz dug popis predjela, koja su se materijalizirala čim su bila
prizvana, te za njima kruh, vino, mineralna voda, frizzante i naturale.
Jednostavno jelo, objasnila je. Jednostavno je ono što hoćemo, javio se
nakladnik kao jeka. »Ove smo godine opet u minusu.«
Još jednom zdravica u čast pjesnika. U čast nakladnika. U čast vlasnika
knjižare. U čast žene, kćeri, koga drugoga?

148
 BALKANDOWNLOAD
Smijeh i dobro druženje. Ada je improvizirala kratak govor — to jest, ne
baš improvizirala, priznala je. Falstaff i Papiga dopustili su da s tim imaju neke
veze.
Tortellini u umaku od vrhnja stigli su poslije, za manje od pola sata. Do
tada odlučio sam ne piti vino jer dva viskija, koja sam progutao na brzinu, tek
sada su počela djelovati punom snagom. Tri sestre sjedile su između nas i svi su
na našoj klupi sjedili stisnuti zajedno. Nebesa.
Drugo jelo stiglo je mnogo kasnije: pirjana govedina s povrćem, grašak.
Salata.
Zatim sirevi.
Riječ po riječ, i počeli smo govoriti o Bangkoku. »Svatko je lijep, ali lijep
na izvanredno hibridan, križan način, što je bio razlog da sam želio onamo
poći«, rekao je pjesnik. »Oni nisu Azijci, nisu Kavkažani, a Euroazijci je za njih
prejednostavan pojam. Oni su egzotični u najčistijem smislu riječi, a ipak nisu
drugačiji. Odmah ih prepoznamo iako ih nikada prije nismo vidjeli, i nemamo
riječi za ono što pobuđuju u nama ni za ono što nam se čini da žele od nas.
»Isprva sam mislio da drukčije misle. Zatim sam shvatio da drukčije
osjećaju stvari. Zatim da su neizrecivo slatki, slatki kao što ne možete zamisliti
da je itko ovdje sladak. Oh, možemo biti ljubazni i možemo se brinuti i
možemo biti vrlo, vrlo topli na naš sunčani, mediteranski način, ali oni su bili
slatki, nesebično slatki, slatki u srcima, slatki u tijelima, slatki bez primjese tuge
ili zlobe, slatki kao djeca, bez ironije ili stida. Sramio sam se onoga što sam
osjećao prema njima. To je mogao biti raj, upravo kako sam maštao.
Dvadesetčetverogodišnji noćni službenik u mojem dražesnom hotelu, koji nosi
kapu bez štitnika i vidio je svakojake tipove na dolasku i odlasku, zuri i ja zurim
zauzvrat. Ima djevojačke crte lica. Ali sliči na djevojku koja sliči na mladića.
Djevojka za stolom American Expressa zuri i ja zurim zauzvrat. Ona sliči na
mladića koji sliči na djevojku, pa je prema tome samo mladić. Mlađe osobe,
muškarci i žene, uvijek se smijuckaju kada ih pogledam. Čak i djevojka u
konzulatu koja tečno govori milanski, čak i studenti koji čekaju u isti sat
svakoga jutra da nas pokupi isti autobus, zure u mene i ja zurim zauzvrat —
svodi li se sve to zurenje na ono što ja mislim da znači, jer kada dođe do osjeta,
htjeli ne htjeli, sva ljudska bića govore istim životinjskim jezikom.«
Druga runda pića, grappa i sambuca.
»Želio sam spavati s cijelim Tajlandom. I pokazalo se da cijeli Tajland
očijuka sa mnom. Niste mogli napraviti ni korak a da ne naletite na nekoga.«
149
 BALKANDOWNLOAD
»Evo, srkni malo ove grappe pa mi kaži da to nije djelo neke vještice«,
prekinuo ga je vlasnik knjižare. Pjesnik je dopustio da mu konobar natoči još
jednu čašu. Ovaj put je polaganije srkao. Falstaff ju je strusio u jednom gutljaju.
Straordinario-fanstatico je zagrgoljala pri ispijanju. Oliver je cmoknuo usnama.
Pjesnik je rekao da žestica pomlađuje. »Volim grappu noću, ona me okrjepljuje.
Ali ti — rekao je gledajući sada u me — ti ne bi razumio. U tvojoj dobi, Bog mi
je svjedok, okrjepljenje je posljednja stvar koja ti treba.«
Promatrao me kako otpijam iz čaše. »Osjećaš li to?«
»Osjećam li što?« upitao sam.
»Okrjepljenje.«
Opet sam gucnuo piće. »Zapravo ne.«
»Zapravo ne«, ponovio je on s izrazom razočaranja na licu.
»To je zbog toga što je, u njegovoj dobi, već ondje — to okrjepljenje«,
dodala je Lucia.
»To je istina«, rekao je netko. »Tvoje okrjepljenje djeluje samo na one
koji ga više nemaju.«
Pjesnik: »Do okrjepljenja nije teško doći u Bangkoku. Jedne tople noći u
hotelskoj sobi mislio sam da ću skrenuti pameću. Bila je to ili samoća, ili
zvukovi ljudi izvana, ili đavao na djelu. Ali tada sam počeo razmišljati o Svetom
Klementu. Došlo mi je to kao neodređen, maglovit osjećaj, djelomice nadražaj,
djelomice nostalgija, djelomice metafora. Putujete u neko mjesto jer imate
njegovu predodžbu i želite se pariti s cijelom zemljom. Zatim otkrijete da vi i
njezini urođenici nemate ništa zajedničko. Ne razumijete osnovne znakove za
koje ste uvijek pretpostavljali da su jednaki za cijelo čovječanstvo. Zaključite
da je sve to bilo pogrešno, da je sve bilo samo u vašoj glavi. Zatim kopate malo
dublje i otkrijete, usprkos razumnim sumnjama, da ih i dalje sve želite, ali ne
znate što točno od njih želite, ili što oni naizgled žele od vas, jer i svi oni,
pokazuje se, gledaju vas s isključivo jednom stvari na pameti. Ali kažete sami
sebi da to izmišljate. I spremni ste spakirati se i vratiti u Rim jer vas izluđuju
svi ti pogibeljni signali. Ali onda nešto iznenada škljocne, poput nekakva
podzemnog prolaza, i shvatite da su oni, jednako kao vi, također očajni i bolesni
kao vi. A najgore je od svega to — usprkos svemu svojem iskustvu i svojem
osjećaju ironije i svojoj sposobnosti da svladate stidljivost gdje god ona zaprijeti
da će vas pokositi — što osjećate da ste se posvema nasukali. Nisam poznavao
njihov jezik, nisam poznavao jezik njihovih srdaca, nisam poznavao ni sebe.

150
 BALKANDOWNLOAD
Svagdje sam vidio koprene: što sam želio, što nisam znao da želim, što nisam
želio znati da želim, što sam oduvijek znao da želim. To je valjda čudo. Ili je to
pakao.
»Nazvao sam to sindromom Svetoga Klementa. Danas je bazilika svetoga
Klementa sagrađena na mjestu koje je nekoć bilo utočište progonjenih kršćana.
Dom rimskoga konzula Titusa Flaviusa Clemensa bio je spaljen za vrijeme
vladavine cara Nerona. Pokraj pougljenjelih ostataka toga doma, u nečemu što
je moralo biti velika špilja, Rimljani su sagradili podzemni poganski hram
posvećen Mitri, Bogu jutra, Svjetlosti svijeta, iznad čijega su hrama rani kršćani
sagradili drugu crkvu posvećenu — slučajno ili ne, to je materija koju bi trebalo
dalje prekapati — drugome Klementu, papi svetom Klementu, povrh koje je
došla opet druga crkva koja je spaljena i na čijim temeljima stoji današnja
bazilika. I iskapanje bi se moglo nastaviti u nedogled. Poput podsvijesti, poput
ljubavi, poput pamćenja, poput sama vremena, poput svakoga od nas, crkva se
gradi na razvalinama susljednih obnavljanja, na dnu nema stijene, nema ničega
prvoga, ničega posljednjega, samo slojevi i tajni prolazi i međusobno povezane
komore, kao kršćanske katakombe, i odmah duž njih, židovske katakombe.
»Ali, kao što Nietzsche kaže, prijatelji moji, dao sam vam moralnu pouku
prije nego što sam ispričao priču.«
»Alfredo, ljubavi moja, molim te, skrati.«
Do tada je uprava restorana zaključila da još nećemo otići, pa su tako, još
jedanput, svima poslužene grappa i sambuca, na račun kuće.
»Tako one tople noći, kada sam mislio da gubim pamet, sjedim u
dražesnom baru u svojem dražesnom hotelu, i tko će sjesti za susjedni stol nego
naš noćni službenik, s onom čudnom kapom bez štitnika. Izvan službe? upitam.
Izvan službe, odgovori on. Zašto onda ne pođete kući? Ovdje živim. Samo
jedno piće prije spavanja.
Zurim u njega. On zuri u mene.
Ne pričekavši ni trenutka, on jednom rukom uzima svoje piće, drugom
vrč — pomislio sam da sam mu dosađivao i uvrijedio ga, pa je želio biti sam i
pošao za drugi stol, daleko od mojega — kadli gle, dolazi ravno k mojem stolu
i sjeda mi sučelice. Želite kušati malo ovoga, pita on. Svakako, zašto ne, mislim,
kad ste u Rimu... kad ste u Tajlandu... Naravno, čuo sam svakojake priče, pa
zamišljam da nešto zaudara i smrdi u svemu tome, ali igrajmo zajedno.
On pucne prstom i odlučno naruči čašicu za me. Rečeno-učinjeno.

151
 BALKANDOWNLOAD
»Srknite malo.«
»Možda mi se neće svidjeti«, kažem.
»Ipak srknite.« Nalijeva malo za mene i malo za sebe.
»Piće je sasvim ukusno. Čašica je jedva veća od naprstka moje bake kada
se njime služi pri krpanju čarapa.«
»Srknite još malo — samo da provjerite.«
Popijem i to. Nema nikakva spora oko toga. Malko je slično grappi, samo
jače ali manje oštro.
U međuvremenu noćni službenik stalno zuri u me. Ne sviđa mi se kad
netko tako napeto zuri. Njegov pogled postaje gotovo neizdrživ. Mogao sam
gotovo otkriti početak smijuckanja.
»Vi zurite u me«, rekao sam naposljetku.
»Znam.«
»Zašto zurite?«
On se naginje na moju stranu stola. »Zato što mi se sviđate.«
»Pazite... počnem ja.
»Popijte još jednu.« Nalijeva jednu sebi, jednu meni.
»Dopustite da vam ovako kažem: Ja nisam...«
Ali on mi neće dopustiti da završim.
»Još jedan razlog više zašto trebate popiti još jednu.«
Moj um šalje crvene signale po cijelom baru. Oni te opiju, odvedu te
nekamo, opljačkaju te do kože, a kad se potužiš policiji, koja nije manje
korumpirana nego sami lopovi, navedu svakovrsne tvrdnje o vama, i imaju
slike kao dokaz. Obuzima me još jedna briga: račun u baru može biti
astronomski dok naručitelj ispija obojen čaj i pravi se da je pijan. Najstariji trik
na svijetu — što, zar sam se jučer rodio?
»Ne mislim da me to stvarno zanima. Molim, idemo samo...«
»Još jednu.«
Osmijesi.
Upravo se spremam ponoviti svoje prosvjede, ali već ga mogu čuti kako
kaže: Još jednu. Gotovo mi dolazi da se nasmijem.

152
 BALKANDOWNLOAD
On vidi moj smijeh, nije ga briga odakle dolazi, važno mu je da se ja
osmjehujem.
Sada nalijeva svoju čašicu.
»Pazite, amigo, nadam se da ne mislite da ja plaćam ova pića.«
Malograđanin me napokon naveo da se izjasnim. Poznate su mi sve te
sitnice obrađivanja koje uvijek, uvijek završe tako da iskoriste strance.
»Nisam od vas tražio da platite piće. Ili, kad je riječ o tome, da platite
mene.«
Ironija je u tome što on nije uvrijeđen. Morao je znati da to slijedi. Morao
je to učiniti milijun puta — dolazi poslom, vjerojatno.
»Dajte, još jednu — u ime prijateljstva.«
»Prijateljstva?«
»Nemate se čega bojati s moje strane.«
»Ja neću s vama spavati.
»Možda nećete. Možda hoćete. Noć je mlada. A ja nisam odustao.«
Nato on skine kapu i spusti toliko kose da nisam mogao razumjeti kako
je takva golema šuma mogla stati ispod tako malene kapice. On je bio žena.
»Razočarani?«
»Ne, naprotiv.«
Sitna zapešća, stidljiv izraz lica, najmekša koža pod suncem, nježnost
koja kao da je curila iz njezinih očiju, ne s namrgođenom drskošću onih koje
su se vrzmale naokolo nego s najganutljivijim obećanjima krajnje slasti i
čednosti u krevetu. Jesam li bio razočaran? Možda — jer se raspršio poriv
situacije.
Ispružila se ruka i dodirnula moj obraz i zadržala se na njemu, kao da
ublažava šok i iznenađenje. »Je li bolje sada?«
Kimnuo sam potvrdno.
»Treba vam još jedna čašica.«
»I vama treba«, rekao sam, nalijevajući njoj piće ovaj put.
Pitao sam je zašto namjerno navodi ljude da misle da je muškarac.
Očekivao sam: Tako je sigurnije za posao — ili nešto malo razuzdanije, kao:
Zbog ovakvih trenutaka.

153
 BALKANDOWNLOAD
Zatim je došlo smijuckanje, ovaj put zaozbiljno, kao da mi je grdno
podvalila ali se ni mrvicu nije ozlovoljila ni iznenadila zbog ishoda. »Ali ja
jesam muškarac«, rekla je.
Odmahnula je glavom na moju nevjericu, kao da je klimanje samo po
sebi bilo dijelom iste podvale.
»Vi ste muškarac?« upitao sam, nimalo manje razočaran nego kad sam
otkrio da je žena.
»Bojim se da jesam.«
S oba lakta na stolu nagnuo se naprijed i gotovo dodirnuo vrh moga nosa
svojim i rekao: »Vi mi se sviđate vrlo, vrlo mnogo, signor Alfredo. I ja se sviđam
vama, vrlo, vrlo mnogo — i lijepo je što to obojica znamo.«
Zurio sam u njega, u nju, tko zna. »Idemo još jednu«, rekao sam.
»To sam htio predložiti«, rekao je moj vražji prijatelj.
»Želite li da budem muškarac ili žena?« ona/on upita, kao da bi netko
mogao na svoj način sići s našega filogenetskoga stabla.
Nisam znao što bih odgovorio. Želio sam reći: Želim vas kao intermezzo.
Tako sam rekao: Želim vas dvoje, ili između vas dvoje.
Činilo se da je ustuknuo.
»Zloćko, zloćko«, rekao je, kao da sam ga prvi put te noći doista uspio
šokirati nečim potpuno raskalašenim.
Kad je ustala poći u zahod, primijetio sam da je imala na sebi haljinu i
cipele visokih potpetica. Nisam mogao odoljeti da ne buljim u najljupkiju kožu
najljupkijih gležnjeva.
Znala je da me još jedanput ulovila i počela se ozbiljno smijuckati.
»Hoćete li paziti na moju torbu?« upitala je. To je rekla zbog toga što je
morala osjetiti da bih ja — ako ne bi zatražila da pripazim na nešto njezino —
vjerojatno platio račun i napustio bar.
To je, sažeto rečeno, ono što nazivam sidromom Svetoga Klementa.«
Nastao je pljesak, i bio je to srdačan pljesak. Nije nam se svidjela samo
priča nego i čovjek koji je kazivao priču.
»Evviva ii sindromo di San Clemente«, rekla je Straordinario-fanstatico.
»Sindromo nije muškoga roda, to je ženski rod, la sindrome«, ispravio je
netko tko je sjedio kraj nje.

154
 BALKANDOWNLOAD
»Evviva la sindrome di San Clemente«, odazvao se netko tko je žudio da
nešto uzvikne. Vrlo kasno je stigao na večeru, dovikujući dobrim rimskim
narječjem lassatece passà, pustite nas proći, vlasnicima restorana objavljujući
društvu svoj dolazak. Svatko je već odavno bio počeo jesti. Njegov je automobil
pogrešno skrenuo oko mosta Milvio. Zatim nije mogao naći restoran, itd. Zbog
toga je propustio dva prva slijeda. Sada je sjedio na samu kraju stola pa su njemu
i onima koje je dovezao sa sobom iz knjižare dali posljednje sireve koji su ostali
u kući. To i dva kolača svakomu, jer to je bilo sve što je preostalo. On je
nedostatak hrane nadoknađivao s previše vina. Čuo je najveći dio govora o
Svetom Klementu.
»Mislim da je sav ovaj govor o Svetom Klementu«, rekao je, »posve
zgodan, i sviđa mi se ideja da je život ponekad dovoljno ljubazan te nam daje
radnih metafora da nam pomognu vidjeti tko smo, što želimo, kamo težimo.
Ali metafora je jedna stvar a život sasvim druga. Možda Sveti Klement nije
stvarna metafora, nego Tajland, ali možda imam krivo, i previše sam popio.«
»Evviva!« prekinula je Amanda, nazdravljajući kasnom došljaku u
očajnom pokušaju da ga ušutka.
»Evviva!« svatko je nazdravio.
»Bolje napiši još jednu knjigu poezije — i to uskoro«, rekla je
Straordinario-fanstatico.
Netko je predložio mjesto blizu restorana gdje ima sladoleda. Ne,
preskočite sladoled, pođimo na kavu. Svi smo se nabili u auto i udarili duž
Lungoteverea, prema Panteonu.
U autu sam bio sretan. Ali stalno sam mislio o bazilici, i kako je slično
našoj večeri jedna stvar vodila do sljedeće, do sljedeće, do nečega potpuno
nepredviđena, i upravo kad misliš da je ciklus završio, nešto novo bi niknulo, i
poslije toga nešto drugo isto tako, dok ne bi shvatio da se lako možeš vratiti
gdje si počeo, u središte staroga Rima, kamo smo doista bili krenuli. Dan prije
bili smo pošli na kupanje pri mjesečevoj svijetlosti. Sada smo bili ovdje. Za
nekoliko dana je morao otići. Kad bi se samo vratio za točno godinu dana od
sada. Provukao sam ruku Oliveru oko pasa i nagnuo se prema Adi. Zaspao sam.
Bilo je prošlo jedan ujutro kad je družina stigla u Kavanu svetog
Eustahija. Naručili smo kavu za svakoga. Mislio sam da razumijem zašto se
svatko kune u kavu Svetog Eustahija; ili sam možda htio misliti da sam
razumio, ali nisam bio siguran. Nisam bio ni siguran sviđa li mi se. Možda se
nikomu drugom nije sviđala, ali osjećao sam se obveznim složiti se s općim
155
 BALKANDOWNLOAD
mišljenjem i tvrditi da bez nje ne bih mogao živjeti. Bila je velika gomila
kavopija koji su stajali ili sjedili oko slavne rimske kavane. Volio sam gledati te
lako odjevene ljude kako stoje tako blizu mene i svi dijele isti temeljni stav:
ljubav prema noći, ljubav prema gradu, ljubav prema njegovu narodu, i goruću
želju da se pare — s bilo kime. Ljubav prema bilo čemu što bi spriječilo tu sitnu
skupinu ljudi što je došla skupa ovamo da se ne rasturi. Poslije kave, kad je
skupina razmatrala rastanak, netko je rekao: »Ne, ne možemo još svi reći
doviđenja.« Netko je ponudio pub u blizini. Najbolje pivo u Rimu. Zašto ne?
Tako smo udarili niz dugačku i usku pokrajnju ulicu što je vodila u pravcu
Campo de Fiori. Lucia je hodala između mene i pjesnika. Oliver je razgovarao
s dvjema sestrama, bio je iza nas. Starac se sprijateljio sa Straordinario-
fanstatico i oboje su slagali priče o Svetom Klementu. »Kakva metafora za
život!« rekla je Straordinario-fanstatico. »Molim! Ne treba ni pretjerivati s tim
da se klementificira ovo ili klementizira ono. Bila je to samo govorna figura,
znate«, rekao je Falstaff, koji se vjerojatno dobro napio u slavu svoga kumčeta
za ovu noć. Primijetivši da Ada hoda sama, vratio sam se natrag i držao je za
ruku. Bila je odjevena u bijelo i njezina preplanula koža imala je odsjaj koji me
navodio da poželim dotaknuti svaku poru njezina tijela. Nismo govorili. Mogao
sam čuti njezine visoke potpetice kako udaraju po popločenju. U mraku se
činilo da je priviđenje.
Htio sam da ta šetnja nikada ne završi. Tiha i pusta uličica bila je mračna
i drevna, njezino kozičavo kamenje blistalo je u vlažnom zraku, kao da je neki
drevni nosač prolio ljepljivi sadržaj svoje amfore prije nego što je krenuo kući.
Svatko je bio napustio Rim. I pusti grad, koji se nagledao previše njih i vidio
sve njih, sada je pripadao samo nama i pjesniku koji ga je izlio, barem za jednu
noć, na svoju sliku i priliku. I dalje je bilo sparno. Mogli smo, da smo htjeli,
hodati u krug i nitko ne bi znao i nitko ne bi zamjerio.
Dok smo silazili u prazan labirint oskudno osvijetljenih ulica, blizu
mjesta gdje je Michelangelo prvi put susreo Tommasa dei Cavalierija, u zgradi
koja više nije stajala nauzgor, ja sam se počeo pitati što svi ti razgovori o
Svetome Klementu imaju s nama — kako se krećemo kroz vrijeme, kako se
vrijeme kreće kroz nas, kako se mijenjamo i kako se vraćamo na isto. Čovjek je
mogao i ostarjeti a ne naučiti ni jedne stvari osim ovoga. To je bila pjesnikova
lekcija, pretpostavljam. Otprilike mjesec dana od sada, kad opet posjetim Rim,
ova večer s Oliverom izgledat će posvema nestvarno, kao da se dogodila
nekomu potpuno različitom od mene. I želja što se tu rodila prije tri godine,
kad mi je neki potrčko ponudio odvesti me u jeftino kino poznato po onome

156
 BALKANDOWNLOAD
što se ondje radi, izgledala bi mi jednako neispunjena za tri mjeseca kao i prije
tri godine. On je došao. On je otišao. Ništa se drugo nije promijenilo. Ja se nisam
promijenio. Svijet se nije promijenio. Ali ništa neće biti isto. Sve što ostaje jest
maštanje i čudna uspomena.
Bar se zatvarao kad smo stigli. »Zatvaramo u dva.« »Dobro, još imamo
vremena za piče.« Oliver je želio martini, američki martini. Kakva lijepa ideja,
rekao je pjesnik. »I meni«, javio se netko drugi. Na velikom jukeboxu mogli ste
čuti iste ljetne hitove koje smo mogli slušati cijeloga mjeseca srpnja. Čuvši riječ
»martini«, starac i nakladnik izgovorili su istu narudžbu. »Ehi! Taverniere!«
viknuo je Falstaff. Konobar nam je rekao da možemo piti vino ili pivo;
bartender je otišao ranije te večeri jer mu je majku uhvatila teška bolest u
bolnici kamo je morala biti odvedena. Svi su suspregnuti smijeh. Oliver je
upitao koliko naplaćuju martinije. Konobar je uzviknuo pitanje prema djevojci
za blagajnom. Ona mu je rekla koliko. »U redu, što će biti ako ja napravim pića
a vi mi naplatite svoju cijenu na račun toga što mi možemo smiješati piće koje
miješamo?«
Bilo je oklijevanja konobara i blagajnice. Vlasnik je odavno bio otišao.
»Pa, zašto ne?« rekla je djevojka. »Ako znate kako se pića prave, faccia pure,
samo dajte.«
Začuo se pljesak za Olivera, koji je skočio iza bara, i za nekoliko sekunda,
dodavši led i gin i malko vermuta, žestoko tresao šejker za koktele. Masline se
nisu mogle naći u malenom hladnjaku kraj bara. Blagajnica je došla i provjerila
i izvadila zdjelu. »Masline«, rekla je, zureći ravno u lice Oliveru, kao da hoće
reći: Bila vam je pred nosom — jeste li pogledali? I što drugo? »Možda bih vas
mogao navesti da od nas prihvatite martini«, rekao je on. »Ovo je bila luda
večer. Od jednoga pića ne bi mogla biti nimalo luđa. Može jedan mali.«
»Želite li da vas naučim?«
I on je krenuo objašnjavati zamršenosti straight-up suhoga martinija.
Nije mu smetalo što je bartender bartenderu.
»Gdje si ovo naučio?« upitao sam ja.
»Osnove miksologije, koje mogu zahvaliti Harvardu. Preko vikenda
zarađivao sam kao bartender kroz cijeli studij. Zatim sam postao kuhar, potom
dostavljač hrane. Ali uvijek sam bio igrač pokera.«
Njegove dodiplomske godine, svaki put kad bi o njima govorio, dobivale
bi neku obasjanu, usijanu magiju, kao da su pripadale nekom drugom životu,

157
 BALKANDOWNLOAD
životu u koji nisam imao pristupa jer nije pripadao mojoj prošlosti. Dokaz
postojanja tog života kapao je, kao što je sada kapao, u njegovoj vještini
miješanja pića, ili razlikovanja opskurnih grappa, ili razgovora sa svim ženama,
ili u tajanstvenim četvrtastim omotnicama naslovljenima na njega koje su
dolazile u našu kuću iz cijeloga svijeta.
Ja mu nikada nisam zavidio na prošlosti, niti sam osjećao da mi ona
prijeti. Sve te strane njegova života imale su tajanstven karakter događaja koji
su se zbili u životu moga oca prije mojeg rođenja, ali koji su nastavljali
odzvanjati u sadašnjosti. Nisam zavidio životu prije mene, niti sam žudio
putovati natrag u vrijeme kad je on bio moje dobi.
Bilo nas je najviše petnaest i zauzeli smo jedan od velikih drvenih
rustičnih stolova. Konobar je najavio zatvaranje po drugi put. Za deset minuta
drugi su gosti otišli. Konobar je već bio počeo spuštati metalna rolo vrata, na
račun toga što je bilo vrijeme chiusure. Jukebox je grubo bio isključen. Ako
svatko od nas nastavi govoriti, možemo ovdje biti do svanuća.
»Jesam li te šokirao?« upitao je pjesnik.
»Mene?« upitao sam, nesiguran zašto se, od svih ljudi za stolom, trebao
obratiti meni.
Lucia je zurila u nas. »Alfredo, bojim se da on zna više nego što ti znaš o
pokvarenoj mladeži. È un dissoluto assoluto «, što je ona sada stalno izjavljivala
s rukom na mojem obrazu.
»Ova pjesma je o jednoj stvari i samo o jednoj stvari«, rekla je
Straordinario-fanstatico.
»Sveti Klement je zapravo o četiri stvari — najmanje?« uzvratio je
pjesnik.
Treće i posljednje upozorenje.
»Čujte«, prekinuo je vlasnik knjižare obrativši se konobaru, »zašto nas ne
pustite da ostanemo? Poslat ćemo mladu damu taksijem kad završimo. I platit
ćemo. Još jedna runda martinija?«
»Radite što vas je volja«, rekao je konobar i skinuo pregaču. Digao je ruke
od nas. »Ja idem doma.«
Oliver je došao k meni i zamolio me da zasviram nešto na klaviru.
»Što bi volio?« upitao sam.
»Bilo što.«

158
 BALKANDOWNLOAD
To bi bila moja zahvala za najljepšu večer u životu. Popio sam kap iz
drugoga svoga martinija, osjećajući se dekadentno kao jedan od onih jazz
svirača koji mnogo puše i mnogo piju i nađu ih sutra u slivniku na kraju svakog
filma.
Želio sam svirati Brahmsa. Ali instinkt mi je rekao da sviram nešto vrlo
tiho i kontemplativno. I tako sam svirao jednu od Goldbergovih varijacija od
kojih sam postao tih i kontemplativan. Proširio se uzdah između petnaestak
nas, što mi se svidjelo, jer je to bio jedini moj način da platim ovu magičnu
večer.
Kad je netko zamolio da sviram nešto drugo, predložio sam Brahmsov
capriccio. Svi su se složili da je to divna ideja dok me nije obuzeo vrag, i ja sam,
odsviravši uvodne taktove capriccia, niotkuda počeo svirati stornello. Kontrast
ih je sve ulovio na iznenađenje i svi su počeli pjevati, premda ne unisono, jer
je svatko pjevao stornello kako je njemu ili njoj bio poznat. Svaki put kad smo
došli do pripjeva, složili smo se da ćemo svi pjevati iste riječi koje smo, ranije
te večeri, Oliver i ja čuli da ih recitira Danteov kip. Svatko je bio ushićen, i
zahtijevali su da sviram nešto drugo, zatim još nešto drugo. Rimski stornelli
obično su nepristojne i živahne pjesme, a ne žalosne, srcedrapateljne arije iz
Napulja. Poslije treće pogledao sam Olivera i upitao ga bi li želio poći da
udahne malo svježega zraka.
»Što je, je li mu dobro?« upitao je pjesnik Olivera.
»Da, samo mu treba malo zraka. Molim vas, nemojte se dizati.«
Blagajnica se sagnula do dna i jednom rukom podignula rebrenice koje
se namotavaju. Provukao sam se ispod napola podignutih rebrenica i iznenada
osjetio svjež zapuh na praznoj uličici. »Možemo li malo prohodati?« upitao sam
Olivera.
Šetali smo se praznom uličicom kao dvije sjene Dantea, mlađa i starija.
Bilo je još vrlo vruće i vidio sam odraz svjetla s ulične žarulje kako blista na
orošenom Oliverovu čelu. Pošli smo dublje u krajnje mračnu uličicu, zatim
kroz još jednu, kao da nas nešto privlači kroz te nestvarne i ljepljive vilenjačke
staze, za koje se činilo da vode u različit, donji svijet kamo ulazite u stanju
obamrlosti i čuđenja. Sve što sam čuo bile su ulične mačke i pljuskanje tekuće
vode u blizini. Ili mramorna fontana ili jedna od onih bezbrojnih gradskih
fontanella koje se nalaze posvuda po Rimu. »Voda«, zasoptao sam. »Ja nisam za
martinije. Ja sam pijan.«
»Nisi ih ni smio piti. Pio si viski, zatim vino, grappu, sada gin.«
159
 BALKANDOWNLOAD
»Toliko o pripremama za seks.«
On se smijuckao. »Blijed si.«
»Mislim da će mi biti zlo.«
»Najbolji je lijek izazvati da se to dogodi.«
»Kako?«
»Prigni se i gurni prst do dna usta.«
Odmahnuo sam glavom. Nipošto.
Naišli smo na kantu za smeće na pločniku. »Učini to unutra.«
Inače bih se odupirao povraćanju. Ali previše sam se sad sramio da
budem djetinjast. Bilo mi je također neugodno bljuvati pred njim. Nisam bio
ni siguran da nas Amanda nije slijedila.
»Daj, prigni se, ja ću ti držati glavu.«
Odupirao sam se. »Proći će. Siguran sam da hoće.«
»Otvori usta.«
Otvorio sam usta. Nisam se ni snašao, a on mi je dodirnuo resicu i ja sam
povratio.
Ali kakva utjeha što mi netko pridržava glavu, kakva nesebična hrabrost
pridržavati nečiju glavu dok povraća. Bih li ja imao u sebi hrabrosti da učinim
to isto njemu?
»Mislim da sam završio«, rekao sam.
»Da vidimo hoće li više toga izaći?«
Naravno, još jedan grč iznio je van još noćašnje hrane i pića.
»Ne žvačeš grašak?« upitao je, smiješeći mi se.
Kako sam volio da mi se podruguje na taj način!
»Samo se nadam da ti nisam zaprljao cipele«, rekao sam.
»To nisu cipele, to su sandale.«
Obojica smo zamalo prasnuli u smijeh.
Kad sam pogledao oko sebe, vidio sam da sam povratio točno pokraj
Pasquinova kipa. To je bilo meni slično — povraćati ispred rimskoga
najobožavanijega rugalice.

160
 BALKANDOWNLOAD
»Kunem se, bilo je graška koji uopće nije bio zagrizen i mogao je
prehraniti djecu Indije.«
Novi smijeh. Umio sam lice i isprao usta vodom s fontane.
Točno ispred nas opet smo ugledali obris živog kipa Dantea. Bio je skinuo
plašt i sva njegova dugačka crna kosa bila je raspuštena. Sigurno je izgubio dva-
tri kilograma znojeći se pod tim kostimom. Sada se svađao s kipom kraljice
Nefertiti, također sa skinutom maskom i dugom kosom što se sva skorila od
znoja. »Noćas skupljam svoje stvari i laku noć, idem što dalje od tebe.« »I ja od
tebe, i vaffanculo.« »Fanculo tebi, e poi t’inculo.« I dok je to govorila, Nefertiti
je bacila šaku kovanica na Dantea, koji se izmaknuo, ali jedna ga je pogodila u
lice. »Aiiiio«, ciknuo je. Na trenutak sam pomislio da će se potući.
Vratili smo se drugom jednako mračnom, pustom, svjetlucavom
sporednom uličicom, zatim ulicom Svete Marije od Duše. Iznad nas je bila
slabašna četvorina uličnog svjetla obješenog na zid sitne stare ugaone zgrade.
U stare su dane vjerojatno imali plin na njegovu mjestu. Zastao sam i on je
zastao. »Najljepši dan moga života a ja sam završio s povraćanjem.« On nije
slušao. Pritisnuo me uza zid i počinjao me ljubiti, njegovi su bokovi upirali u
moje, njegove ruke spremale se podići me sa zemlje. Moje su oči bile sklopljene,
ali znao sam da me prestao ljubiti kako bi pogledao oko sebe; možda su pokraj
nas prolazili ljudi. Nisam želio pogledati. Neka on bude onaj koji će se brinuti.
I čini mi se da sam i dalje zatvorenih očiju čuo dva glasa, dva muška glasa,
gunđali su nešto o tome da gledaj samo tu dvojicu i pitali se bi li u staro doba
vidjeli takav prizor. Ali nisam mislio o njima. Nisam se brinuo. Ako se on ne
brine, ja se ne brinem. Mogao sam provesti život ovako: s njim, noću, u Rimu,
potpuno zatvorenih očiju, s jednom nogom omotanom oko njegove. Sanjao sam
da ću doći ovamo za nekoliko budućih tjedana ili mjeseci — jer ovo je naše
mjesto.
Vratili smo se u bar, odakle je svatko već bio otišao. Tada je već moralo
biti tri ujutro, ili čak kasnije. Osim nekoliko automobila, grad je bio mrtvački
tih. Kad smo pogreškom stigli na inače krcatu Piazzu Rotondu oko Panteona,
bila je neobično prazna. Bilo je turista koji su teglili goleme ruksake, nekoliko
pijanaca i uobičajenih raspačivača droge. Oliver se zaustavio kod uličnog
prodavača i kupio mi Lemonsodu. Okus gorkih limuna bio je osvježavajuć, od
njega mi je bilo bolje. Oliver je kupio piće od gorke naranče i krišku lubenice.
Ponudio mi je zalogaj, ali ja sam rekao ne. Kako čudno, hodati polupijan s
Lemonsodom u sparnoj noći po svjetlucavom popločenju Rima s nečijom

161
 BALKANDOWNLOAD
rukom oko mene. Skrenuli smo lijevo i, idući prema Piazzi Febo, odjednom,
niotkuda, netko je prebirao žice na gitari, pjevajući ne rock pjesmu, nego dok
smo prilazili bliže, jednu staru, staru napolitansku melodiju, Fenesta ca lucive.
Trebao mi je trenutak da je prepoznam. Tada sam se sjetio.
Mafalda me učila tu pjesmu prije mnogo godina kad sam bio dječak. Bila
je to njezina uspavanka. Ja sam jedva poznavao Napulj, a osim nje i njezina
okruženja, te nekoliko slučajnih posjeta Napulju s roditeljima, nikad nisam
imao dodira s Napolitancima. Ali zvuci bolne pjesme izazvali su takvu snažnu
nostalgiju za izgubljenim ljubavima i za stvarima što se izgube tijekom
osobnoga života i života koji su došli davno prije mojega da sam se naglo vratio
u svoj jadni neutješni svemir jednostavne čeljadi kao što su Mafaldini roditelji,
koji drhću i promiču kroz sitne vicole staroga Napulja čiju sam memoriju sada
želio dijeliti riječ po riječ s Oliverom, kao da je i on bio, kao Mafalda i Manfredi
i Anchise i ja, zemljak s juga kojega ćemo sresti u nekom stranom lučkom gradu
i koji će istoga časa razumjeti zašto zvuk te stare pjesme, kao drevna molitva za
mrtve na najmrtvijem od jezika, može izmamiti suze onima koji ne mogu
razumjeti ni sloga.
Pjesma ga je podsjetila na izraelsku nacionalnu himnu, rekao je, ili ju je
inspirirala Vltava? S druge strane, mogla je to biti arija iz Bellinijeve
Sonnambule. Toplo, ali nisi pogodio, rekao sam, iako su pjesmu često pripisivali
Belliniju. Mi klementiziramo, rekao je.
Preveo sam riječi s napuljskoga na talijanski, zatim na engleski. Riječ je
o mladiću koji prolazi kraj prozora svoje ljubljene, ali njezina mu sestra kaže
da je Nennéla umrla. Iz usta gdje je nekada cvalo cvijeće samo crvi izlaze.
Zbogom prozore, jer moja Nenna ne može više van pogledati.
Neki njemački turist, koji je izgledao potpuno sam i također prilično
pijan te noći, čuo me kako prevodim pjesmu na engleski i približio nam se,
moleći hromim engleskim bih li mogao biti tako ljubazan da riječi prevedem i
na njemački. Usput do našeg hotela, naučio sam Olivera i Nijemca kako se
pjeva pripjev, koji smo sva trojica ponavljali uzastopce, i naši su glasovi
odjekivali u uskim, vlažnim uličicama staroga Rima dok je svaki od nas
mrcvario svoju verziju napolitanskoga. Naposljetku smo Nijemcu rekli
doviđenja na Piazzi Navoni. Na putu u naš hotel, Oliver i ja počeli smo opet
tiho pjevati pripjev:

Chiagneva sempe ca durmeva sola,

162
 BALKANDOWNLOAD
mo dorme co’ li muorte accompagnata.

Plakala je uvijek jer je spavala sama,

Sada spava među mrtvima.

Sada, s udaljenosti godina, još mogu zamisliti kako slušam dva mladića
kako pjevaju te riječi na napuljskom, uoči praskozorja, ne shvaćajući ni jedan
ni drugi, dok su držali jedan drugoga i ljubili se uzastopce na mračnim
uličicama staroga Rima, da je to jedan od posljednjih puta što će ikada više
voditi ljubav.
»Sutra idemo u crkvu svetoga Klementa«, rekao sam.
»Sutra je danas«, odgovorio je.

163
BALKANDOWNLOAD

ČETVRTI DIO

Sablasna mjesta

164
 BALKANDOWNLOAD

ANCHISE ME DOČEKAO na kolodvoru. Prepoznao sam ga čim je vlak produžio

svoju krivulju oko zaljeva, usporujući i gotovo dodirujući visoke čemprese koje
sam toliko volio i kroz koje sam uvijek hvatao vazda dobrodošli prvi prizor
užarena poslijepodnevnoga mora. Spustio sam prozor i dopustio vjetru da mi
hladi lice, gledajući obris naše glomazne lokomotive daleko, daleko naprijed.
Zbog dolaska u B. uvijek sam bio sretan. On me podsjećao na dolaske u ranom
lipnju na kraju svake školske godine. Vjetar, vrućina, svjetlucavi sivi peron sa
starinskom kućom šefa postaje koja je stalno bila zatvorena od Prvog svjetskog
rata, mrtvački mir — sve su to bili znakovi mojeg najdražeg godišnjeg doba u
ovo napušteno i voljeno doba dana. Ljeto se upravo spremalo početi, kako se
činilo, stvari se još nisu bile dogodile, glava mi je još šumjela od bubanja u
zadnji čas prije ispita, ovo je bilo prvi put što vidim more ove godine. Koji
Oliver?
Onda je vlak stao na nekoliko minuta, otpustio oko pet putnika. Bilo je
uobičajene buke, slijedio je glasan hidraulički klepet stroja. Zatim, lagano kako
su se zaustavili, vagoni su cvileći izašli iz kolodvora, jedan po jedan, i otkliznuli
dalje. Potpuna tišina.
Stajao sam na trenutak pod suhim drvenim gredama. Cijelo mjesto,
uključujući i daščanu kolibu, odisalo je jakim mirisom benzina, katrana, otpale
boje i mokraće.
Osamljeni kos, sjedeći na jednom od borova, pjevao je nekoliko nota koje
su smjesta gušili cvrčci.
Ljeto.
Rijetko sam razmišljao o sljedećoj školskoj godini. Sada sam bio zahvalan
što je, s toliko mnogo vrućine i toliko mnogo ljeta oko mene, još neprijeporno
izgledala mjesecima daleko.

165
 BALKANDOWNLOAD
Za nekoliko minuta od moga dolaska, direttissimo za Rim prebacio se u
suprotne tračnice — taj vlak je uvijek točan. Prije tri dana ukrcali smo se
upravo u njega. Sjetio sam se zurenja kroz prozore i razmišljanja: za nekoliko
dana, ti ćeš se vratiti, i bit ćeš sam, i mrzit ćeš to, zato ničemu ne dopusti da te
ulovi nepripremljena. Čuvaj se. Vježbao sam gubljenje njega ne samo da
odvratim patnju tako što je uzimam u malenim količinama unaprijed, nego,
kao što čine svi praznovjerni ljudi, da vidim hoće li moja voljnost da prihvatim
ono najgore možda navesti sudbinu da umekša svoj udarac. Kao vojnici
uvježbani da se bore noću, živio sam u mraku da ne bih bio zaslijepljen kada se
smrači. Uvježbati patnju da se umanji patnja. Homeopatski.
Još jedanput, dakle. Pogled na zaljev: štrih.
Miris borovih stabala: štrih.
Kućica šefa postaje: štrih.
Pogled na brda u daljini da me podsjete na jutro kad smo jahali natrag u
B. i vraćali se koristeći nizbrdicu, gotovo pregazivši cigansku djevojčicu: štrih.
Miris mokraće, benzina, katrana, emajlirane boje: štrih, štrih, štrih i
štrih.
Anchise je zgrabio moj ruksak i ponudio da mi ga nosi. Rekao sam mu
da to ne radi; ruksaci nisu napravljeni da ih nose drugi osim njihovih vlasnika.
On nije razumio zašto točno i vratio mi ga je natrag.
Je li signor Ulliva otišao, pitao je.
Da, jutros.
»Triste«, primijetio je.
»Da, malo.«
»Anche a me duole. I ja sam žalostan.«
Izbjegao sam njegove oči. Nisam ga htio ohrabriti da išta kaže, pa ni da
započne tu temu.
Moja majka, kad sam stigao, željela je znati sve o našem izletu. Rekao
sam joj da ništa posebno nismo radili, samo smo vidjeli Kapitolij i Villu
Borghese, Svetoga Klementa. Inače smo samo mnogo hodali naokolo. Mnogo
fontana. Mnogo čarobnih mjesta po noći. Dvije večere. »Večere?« upitala je
moja majka, a podrazumijevao se trijumfalni vidiš-imala-sam-pravo-zar-ne?
»A skim?« »S ljudima.« »Kojim ljudima?« »Piscima, nakladnicima, Oliverovim

166
 BALKANDOWNLOAD
prijateljima. Ostajali smo budni svake noći.« »Nema još ni osamnaest godina, a
već vodi la dolce vita«, došla je Mafaldina jetka satira. Majka se složila.
»Uredile smo ti sobu kao prije. Mislile smo da će ti biti drago da je
napokon opet dobiješ natrag.«
Istoga sam se časa rastužio i pobjesnio. Tko im je dao pravo? One su očito
uhodile, zajedno ili posebno.
Oduvijek sam znao da ću naposljetku dobiti natrag sobu.
Ali nadao sam se polaganijem, produženijem prijelazu na način kako su
stvari znale biti prije Olivera. Zamišljao sam kako ležim u krevetu i borim se
skupiti snage da prijeđem u njegovu sobu. Nisam uspio predvidjeti da će
Mafalda već promijeniti njegove plahte — naše plahte. Na svu sreću zatražio
sam od njega ponovno da mi dade Široku onoga jutra, nakon što sam se uvjerio
da ju je nosio cijelo vrijeme našeg boravka u Rimu. Bio sam je stavio u plastičnu
vreću za rublje u hotelskoj sobi i po svoj prilici sakrio bih je od svakoga tko bi
na nju vrebao čitava ostatka moga života. Nekih noći izvadio bih Široku iz
vreće, provjerio da nije poprimila miris plastike ili moje odjeće, i držao je uza
se, omatao njezine dugačke rukave oko sebe i izdisao njegovo ime u mrak.
Ulliva, Ulliva, Ulliva — bio je to Oliver koji me zvao svojim imenom kad je
oponašao preobraženi zvuk kako su govorili Mafalda i Anchise; ali to bih bio
također ja zovući njega njegovim imenom, nadajući se da će on nazvati natrag
mene mojim, koje bih govorio sebi za se i natrag njemu: Elio, Elio, Elio.
Da ne bih morao ući u njegovu sobu i ustanoviti da je odsutan, poslužio
sam se unutarnjim stubištem. Otvorio sam vrata svoje sobe, spustio ruksak na
pod i bacio se na svoj topli, suncem obasjani krevet. Hvala Bogu za to. Nisu
oprali posteljinu. Odjednom sam ponovno bio sretan. Mogao sam zaspati točno
onda i ondje, zaboravljajući sve o Širokoj i mirisu, i o samu Oliveru. Tko može
odoljeti snu u dva ili tri poslijepodne u tim osunčanim dijelovima Mediterana?
U svojoj iscrpljenosti odlučio sam izvaditi notnu knjigu kasnije toga
popodneva i nastaviti Haydna točno gdje sam ga ostavio. Ili to ili ravno poći na
tenisko igralište i sjesti na sunce na jednoj od onih toplih klupa koja će sigurno
poslati trnce dobrobiti kroz moje tijelo, i vidjeti tko je raspoloživ za igru. Uvijek
je netko bio.
Nikada nisam tako vedro pozdravio san u životu. Bit će dovoljno
vremena za žalovanje, pomislio sam. Doći će, vjerojatno krišom, kao što sam
čuo da te stvari uvijek dolaze, i neće biti laka bijega od njih. Predviđati tugu da
se neutralizira tuga — to je jadna, kukavička stvar, rekao sam sebi, znajući da
167
 BALKANDOWNLOAD
sam najbolji vježbenik te vještine. A što ako dođe žestoko? A što ako dođe i ne
bude prolazila, tuga koja je došla da ostane, i učini meni ono što je čežnja za
njim učinila onih noći kad se činilo da nešto tako bitno nedostaje iz moga
života da je jednako tako moglo nedostajati iz mojega tijela, tako da bi njegov
gubitak sada bio kao gubitak ruke koju biste mogli zapaziti na svakoj svojoj slici
u kući, ali bez koje nipošto ne biste mogli biti ponovno isti. Izgubite to, kao što
ste oduvijek znali da ćete izgubiti, i čak ste za to bili pripremljeni; ali ne možete
se prilagoditi življenju s gubitkom. A nadati se da nećete misliti na to, kao
moliti se da o tome ne sanjate, jednako boli.
Obuzela me čudna ideja; što ako moje tijelo — samo moje tijelo, moje
srce zazove njegovo? Što tada učiniti?
Što ako po noći ne bih bio sposoban živjeti sa samim sobom ako ne bih
imao njega kraj sebe, unutar sebe? Što onda?
Razmišljati o boli prije boli.
Znao sam što radim. Čak i u snu znao sam što radim. Pokušavaš
imunizirati sebe, eto što radiš — na kraju ćeš ubiti cijelu stvar na taj način —
podli, lukavi momče, eto što si ti, podli, lukavi dečko bez srca. Nasmijao sam
se tomu glasu. Sunce je bilo na meni i volio sam sunce s gotovo poganskom
ljubavlju prema zemaljskim stvarima. Poganin, to si ti. Nikada nisam znao
koliko sam volio zemlju, sunce, more — ljudi, stvari, čak i umjetnost dolaze na
drugo mjesto. Ili sam sam sebe zavaravao?
Usred poslijepodneva postao sam svjestan da uživam u spavanju, a ne
samo da tražim utočište u njemu — spavanje u spavanju, kao snovi u snovima,
nema ničega boljega. Nalet nečega tako iznimna kao čisto blaženstvo počeo me
obuzimati. Ovo mora biti srijeda, pomislio sam, i doista je bila srijeda, kada
brusač kuhinjskog pribora postavi radnju u našem dvorištu, i počne brusiti
svaku oštricu u našem kućanstvu, i Mafalda uvijek brblja s njim dok stoji kraj
njega, držeći času limunade za njega dok se on posvećuje brusu. Promukao,
tarući zvuk njegova kola pucketajući i šišteći u vrućini sredine poslijepodneva
šalje zvučne valove blaženstva prema meni u mojoj sobi. Nikada nisam bio
sposoban priznati samom sebi koliko me Oliver usrećio onoga dana kad je
progutao moju breskvu. To me ganulo, naravno, ali mi je i polaskalo, kao da mi
je njegova gesta rekla: Ja vjerujem svakom stanicom u svojem tijelu da nijedna
stanica u tvojem tijelu ne smije, nikada ne smije umrijeti, te ako mora umrijeti,
neka umre unutar moga tijela. Bio je otkvačio djelomično otvorena vrata na
balkon izvana, zakoračio — bili smo posvađani toga dana; nije upitao može li

168
 BALKANDOWNLOAD
uči. Što sam mogao učiniti? Reći »ne možeš ući«? To je bilo kada sam dignuo
ruku da ga pozdravim i da mu kažem kako sam se prestao duriti, nema više
durenja, nikada, i neka odigne plahte i uđe u moj krevet. Sada, čim sam čuo
zvuk brusa među cvrčcima, znao sam da ću se probuditi ili spavati dalje, i oboje
je bilo dobro, snivanje ili spavanje, jedno te isto, uzet ću bilo jedno bilo drugo
bilo oboje.
Kad sam se probudio, bližilo se pet sati. Nisam više želio igrati tenis,
jednako kao što apsolutno nisam imao želje raditi na Haydnu. Vrijeme za
plivanje, pomislio sam. Navukao sam kupaće gaćice i spustio se stubištem.
Vimini je sjedila na kratkom zidu do kuće svojih roditelja.
»Kako to da ideš na plivanje?« upitala je.
»Ne znam. Jednostavno se tako osjećam. Želiš li poći?«
»Ne danas. Prisiljavaju me da nosim ovaj smiješni šešir ako želim ostati
vani. Izgledam kao meksički bandit.«
»Pancho Vimini. Što ćeš raditi ako ja pođem na kupanje?«
»Gledat ću. Osim ako mi pomogneš da se popnem na jednu od onih
stijena, tada ću sjediti ondje, smočiti noge i držati šešir na glavi.«
»Idemo onda.«
Nikada niste morali pitati Vimini za ruku. Ona se davala prirodno, kao
što vas slijepi ljudi automatski hvataju za lakat. »Samo nemoj prebrzo hodati«,
rekla je.
Otišli smo niza stubište, i kada smo stigli do stijena, našao sam onu koja
joj je bila najdraže mjesto s Oliverom. Stijena je bila topla, volio sam način kako
se sunce osjećalo na mojoj koži u to doba poslijepodneva. »Jako mi je drago što
sam se vratio«, rekao sam.
»Jesi li se zabavljao u Rimu?«
Kimnuo sam.
»Nedostajao si nam.«
»Vama — komu?«
»Meni. Marziji. Došla te vidjeti neki dan.«
»Ah«, rekao sam.
Bio sam svjestan da dijete proučava moje lice. »Ja mislim da ona zna da
je ne voliš previše.«

169
 BALKANDOWNLOAD
Nije imalo smisla raspravljati o tom pitanju.
»I?« upitao sam.
»I ništa. Samo mi je nje bilo žao. Rekla sam da si otišao u velikoj žurbi.«
Vimini je očito bila zadivljena svojom varkom.
»Je li ti povjerovala?«
»Mislim da jest. To nije bila čista laž, to znaš.«
»Što hoćeš reći?«
»Pa, vas dvojica ste otišli bez pozdrava.«
»Imaš pravo, otišli smo. Nismo time mislili ništa loše.«
»O, tebi ne zamjeram. Ali njemu zamjeram. Jako mnogo.«
»Zašto?«
»Zašto, Elio? Moraš mi oprostiti što to kažem, ali ti nikada nisi bio osobito
inteligentan.«
Trebalo mi je neko vrijeme da vidim kamo je smjerala. Zatim sam
shvatio.
»Možda ga ni ja nikada više neću vidjeti«, rekao sam.
»Ne, ti bi ipak mogao. Ali ne znam za sebe.«
Mogao sam osjetiti kako mi se steže grlo, pa sam je ostavio na stijeni i
počeo zalaziti u vodu. Bilo je točno ono što sam mogao predvidjeti. Zurit ću u
vodu te večeri i u djeliću sekunde zaboraviti da ga više nema tu, da nema smisla
okrenuti se natrag i pogledati na balkon, gdje njegova slika nije potpuno
iščeznula. A ipak, jedva prije nekoliko sati, njegovo tijelo i moje tijelo... Sada
je on vjerojatno već imao svoj drugi obrok i spremao se za slijetanje na JFK-u.
Znao sam da je bio ispunjen tugom kad me posljednji put poljubio u jednoj
zahodskoj pregradi na Fiumicinu, i da će, iako su ga na avionu rastresli pića i
film, jednom kada bude sam u svojoj sobi u New Yoku biti opet tužan, a mrzio
sam misliti o njemu tužnome, baš kao što sam znao da je on mrzio vidjeti me
tužna u našoj sobi koja je prebrzo postala mojom sobom.
Netko je dolazio prema stijenama. Pokušao sam misliti na nešto da
rastjeram svoju žalost i naletio na ironičnu činjenicu da je razmak što rastavlja
Vimini od mene bio točno isti onaj koji je rastavljao mene od Olivera. Sedam
godina. Za sedam godina, počeo sam misliti, i odjednom osjetio da je nešto
gotovo gorjelo u mojem grlu. Zaronio sam u vodu.

170
 BALKANDOWNLOAD
Poslije večere zazvonio je telefon. Oliver je sigurno stigao. Da, u New
Yorku. Da, isti apartman, isti ljudi, ista buka — na žalost ista muzika što struji
izvana kroz prozor — mogli biste je sada čuti. Pružio je slušalicu kroz prozor i
dopustio nam da dobijemo okus hispanskih ritmova New Yorka. Stotinu i
četrnaesta ulica, rekao je. Ide van na večeru s prijateljima. Moja majka i otac
govorili su s njim sa zasebnih telefona u dnevnoj sobi. Ja sam bio na telefonu u
kuhinji. Ovdje? Pa znaš. Isti gosti na večeri. Upravo otišli. I ovdje je vrlo, vrlo,
vrlo vruće. Moj otac se nada da je ovo bilo produktivno. Ovo? Stanovanje kod
nas, objasnio je moj otac. Najbolja stvar u mojem životu. Kad bih mogao, skočio
bih na isti avion i došao u ovome što nosim, a ponio bih samo kupaće gaćice i
četkicu za zube. Svatko se nasmijao. Raširenih ruku, caro. Šale su se slale natrag
i naprijed. Ti znaš našu tradiciju, objasnila je moja majka, moraš se uvijek
vratiti, makar na nekoliko dana.
Makar na nekoliko dana značilo je nimalo više od nekoliko dana — ali
ona je mislila što je rekla, i on je to znao. »Allora ciao, Oliver, e a presto«, rekla
je. Moj otac je više-manje ponovio iste riječi, zatim dodao: »Dunque, io ti passo
Elio — vi lascio.« Čuo sam klikove obaju signala telefonskih ekstenzija, nitko
drugi nije bio na liniji. Koliko taktično od moga oca. Ali smrznula me
iznenadna sloboda da budemo sami preko nečega što se činilo da je vremenska
brana. Je li dobro putovao? Da. Je li mrzio obrok? Da. Je li mislio na mene?
Potrošio sam pitanja i trebao sam postupiti bolje nego da stalno po njemu tučem
sa zahtjevima. »Što ti misliš?« bio je njegov neodređeni odgovor — kao da se
bojao da bi tko mogao slučajno podignuti slušalicu? Vimini mu šalje ljubav.
Vrlo uznemirena. Sutra ću poći van, nešto ću joj kupiti i poslati joj ekspresnom
poštom. Nikada neću zaboraviti Fiumicino dok sam živ. Ni ja. Voliš li svoju
sobu? Moglo bi se reći. Prozor gleda u bučno dvorište, nikada nema sunca,
jedva imalo prostora i za sto, nisam znao da imam tako mnogo knjiga, krevet
je sada premalen. Želim da možemo početi sve iznova u onoj sobi, rekao sam.
Obojica uvečer pognuta kroz prozor, trljajući se ramenima, kao što smo činili
u Rimu — svaki dan mog života, rekao sam. Svaki dan i mog života. Košulja,
četkica za zube, knjiga za note i ja letim prijeko, stoga me nemoj ni dovoditi u
napast. Uzeo sam nešto iz tvoje sobe, rekao je. Što? Nikada nećeš pogoditi. Što?
Otkrij sam. I onda sam to rekao, ne zato što je to bilo ono što sam mu želio reći,
nego zbog toga što je tišina ležala na nama, i to je bila najlakša stvar da se
prokrijumčari za vrijeme stanke — i barem bih je rekao: Ne želim te izgubiti.
Pisat ćemo. Zvat ću te iz poštanskog ureda — privatnije je na taj način. Bilo je
razgovora o Božiću, čak o Danu zahvalnosti. Da, Božić. Ali njegov svijet, koji

171
 BALKANDOWNLOAD
do tada nije izgledao dalji od moga nego debljina kože koju je Chiara jednom
otrgnula s njegovih leđa, odjednom je bio isisan iz moga i odvučen svjetlosne
godine daleko. Do Božića možda neće biti važno. Daj da čujem buku kroz
prozor posljednji put.
Čuo sam pucketanje. Daj da čujem zvuk koji si ispustio kada... Slabašan,
stidljiv zvuk — na račun toga što su drugi u kući, rekao je. Nasmijali smo se.
Osim toga, čekaju me da im se pridružim na večeri. Volio bih da uopće nije
nazvao. Želio sam ga čuti da me zove po imenu. Namjeravao sam ga upitati,
sada kad smo bili daleko, što se dogodilo između njega i Chiare. Također sam
zaboravio upitati kamo je stavio svoje crvene kupaće gaćice. Vjerojatno je
zaboravio i odnio ih sa sobom.
Prvo što sam učinio nakon našega telefonskog razgovora — popeo sam
se u sobu da vidim što je mogao uopće uzeti što bi ga podsjećalo na mene. Tada
sam vidio nepožutjelo mjesto na zidu. Blažen bio. Uzeo je uokvirenu, starinsku
razglednicu Monetova zaravanka iz 1905. ili tu negdje. Jedan od ranijih
američkih ljetnih rezidenata upecao ju je na buvljaku u Parizu prije dvije
godine i poslao poštom meni za uspomenu. Izblijedjela razglednica u boji bila
je izvorno poslana poštom 1914. — bilo je nekoliko žutih črčkarija u boji sepije
na njemačkom pismu na poleđini, adresiranih nekom Doktoru u Engleskoj,
pokraj čega je američki student bio napisao vlastite pozdrave meni crnom
tintom — Misli na me jednoga dana. Slika će podsjetiti Olivera na jutro kada
sam prvi put progovorio. Ili na dan kad smo biciklirali kraj zaravanka i pravili
se da ga ne primjećujemo. Ili na onaj dan kad smo odlučili poći onamo na
piknik i zakleli se da nećemo jedan drugoga dirnuti, da bismo bolje uživali
ležeći skupa u krevetu istoga poslijepodneva. Želio sam da ima tu sliku pred
očima cijelo vrijeme, cijeli svoj život, ispred svoga radnog stola, svoga kreveta,
posvuda. Pribij je na zid kamo god išao, pisao sam.
Misterij je bio riješen, kao što su se takve stvari uvijek rješavale sa mnom,
u snu te noći. Nikada mi to nije palo na pamet do tada. A bilo mi je pred očima
čitave dvije godine. Zvao se Maynard. Rano jednoga poslijepodneva, kad je bio
siguran da svi počivaju, pokucao je na moj prozor da vidi imam li crne tinte —
on ju je potrošio, rekao je, a služio se samo crnom tintom, a znao je da se ja
njome služim. Ušao je unutra. Na meni su bile samo kupaće gaćice i pošao sam
do radnog stola dati mu bočicu. On je zurio u mene, zatim je uzeo bočicu. Te
iste večeri ostavio je bočicu točno izvan mojih balkonskih vrata. Svaka druga
osoba pokucala bi opet i vratila mi je. Tada sam imao petnaest godina. Ali ne

172
 BALKANDOWNLOAD
bih bio rekao ne. Tijekom jednoga od naših razgovora rekao sam mu za svoje
najdraže mjesto u brežuljcima.
Nikada nisam razmišljao o njemu dok Oliver nije dignuo njegovu sliku.
Nedugo nakon večere vidio sam da moj otac sjedi na svojem uobičajenom
mjestu za stolom na vrijeme doručka. Njegova je stolica bila okrenuta i gledala
je na more, a na krilu mu je bio prijelom njegove posljednje knjige. Pio je svoj
uobičajeni čaj od kamilice, uživajući u noći. Pokraj njega, tri velike svijeće s
limunskom travom. Komarci su večeras navalili jače nego ikad. Sišao sam u
prizemlje da mu se pridružim. To je bilo naše uobičajeno vrijeme kad smo
sjedili zajedno, i bio sam ga zanemario tijekom prošloga mjeseca.
»Pričaj mi o Rimu«, rekao mi je čim je vidio da se spremam sjesti pokraj
njega. To je bio također trenutak kad je sebi dopuštao posljednji dim toga dana.
Odložio je u stranu svoj rukopis kretnjom umorna bacanja što je sugeriralo
gorljivi sada-počinje-ono-zanimljivo i krenuo pripaljivati cigaretu vragolastom
kretnjom, služeći se jednom od svijeća s citronelom. »Onda?«
Nije se imalo što govoriti. Ponovio sam ono što sam rekao majci: hotel,
Kapitolij, vila Borghese, Sveti Klement, restorani.
»I dobro si jeo?«
Kimnuo sam.
»I dobro pio također?«
Opet sam kimnuo.
»Činio stvari koje bi tvoj djed odobrio?« Nasmijao sam se. Ne ovaj put.
Rekao sam mu o nezgodi blizu Pasquina. »Kakva ideja, povratiti ispred
govoreća kipa!«
»Filmovi? Koncerti?«
Počelo me mučiti da bi me on mogao nekamo voditi, možda ne znajući
ni sam kamo. Postao sam svjestan toga zato što sam, dok je postavljao pitanja
što su se izdaleka približavala temi, počinjao osjećati da već primjenjujem
manevre izbjegavanja mnogo prije nego što se uopće vidjelo ono što nas čeka
iza ugla. Ja sam govorio o vječno prljavom, dotrajalom stanju rimskih trgova.
Vrućina, vrijeme, promet, previše časnih sestara. Ta-i-ta crkva zatvorena.
Otpaci posvuda. Rijetke obnove. I tužio sam se zbog ljudi, i turista, i zbog
minibuseva što ukrcavaju i iskrcavaju horde što nose minikamere.

173
 BALKANDOWNLOAD
»Jeste li vidjeli koje od unutarnjih, privatnih dvorišta o kojima sam vam
govorio?«
Mislim da nismo uspjeli posjetiti privatna dvorišta o kojima nam je
govorio.
»Iskazali moje poštovanje kipu Giordana Brana?« upitao je.
Sigurno jesmo. Zamalo da ondje nisam i povratio one noći.
Nasmijali smo se.
Kratka stanka. Još jednom je povukao iz cigarete.
Sada.
»Vas dvojica imali ste lijepo prijateljstvo.«
To je bilo daleko hrabrije od svega što sam očekivao.
»Da«, odgovorio sam, pokušavajući ostaviti svoje »da« da visi u zraku kao
da je poduprto rastom negativnog predznaka koji je naposljetku bio ugušen.
Samo sam se nadao da nije ulovio moje blago neprijateljsko, izbjegavajuće,
naoko umorno Da, i onda? u glasu.
Također sam se nadao, ipak, da će ugrabiti mogućnost neizrečenoga Da,
i onda? u mojem odgovoru da me ukori, kao što je često činio, zato što sam bio
grub ili ravnodušan ili prekritičan prema ljudima koji su imali dobre razloge
smatrati se mojim prijateljima. Mogao je tada dodati svoj uobičajeni sedativ o
tome da su dobra prijateljstva rijetka i da može biti teško družiti se s ljudima
nakon nekog vremena, ali da je većina dobronamjerna i svatko može podijeliti
nešto dobro. Nijedan čovjek nije otok, ne možeš se zatvoriti od drugih, ljudi
trebaju ljude, bla-bla.
Ali pogrešno sam naslutio.
»Ti si prepametan da ne bi znao kako je rijetko, kako je posebno ono što
ste vas dvojica imali.«
»Oliver je bio Oliver«, rekao sam, kao da je to saželo stvar.
»Parce que c’etait lui, parce que c’etait moi« dodao je moj otac navodeći
Montaigneovo sveobuhvatno objašnjenje zašto su on i Etienne de la Boétie bili
prijatelji.
Ja sam umjesto toga mislio na riječi Emily Bronte: jer »on je više ja od
mene«.

174
 BALKANDOWNLOAD
»Oliver je možda vrlo inteligentan...« počeo sam ja. Još jednom je
neiskreni rast intonacije najavio osuđujuće ali koje je nevidljivo visjelo između
nas. Bilo što, samo da ne dopustim svojem ocu da me povede dalje niz taj put.
»Inteligentan? Bio je više nego inteligentan. Ono što ste vas dvojica imali
bilo je u svemu i ni u čemu povezano s inteligencijom. On je bio dobar, a
obojica ste imali sreće što ste našli jedan drugoga, jer i ti si dobar.«
»Mislim da je bio bolji od mene, tata.«
»Siguran sam da bi on to isto rekao o tebi, što laska obojici.«
Bio je spreman ugasiti cigaretu i, nagnuvši se prema pepeljari, posegnuo
je i uhvatio me za ruku.
»Ono što leži pred tobom bit će vrlo teško«, počeo je govoriti,
promijenivši glas. Njegov ton je rekao: Ne moramo govoriti o tome, ali
nemojmo se praviti da ne znamo što govorim.
»Zapravo, ja ne znam što osjećam. Ne mislim ni da išta osjećam.«
Govoriti apstraktno bio je jedini način da mu govorim istinu.
»Ne boj se. To će doći. U najmanju ruku nadam se da dolazi. I to kada
najmanje očekuješ. Priroda ima lukave načine da nađe našu najslabiju točku.
Samo upamti: ja sam ovdje. Upravo sada možda ne želiš ništa osjećati. Možda
nikada ništa nisi želio osjećati. I možda nisam ja onaj s kim bi želio govoriti o
tim stvarima. Ali ipak si nešto osjetio.«
Pogledao sam ga. To je bio trenutak kada sam trebao lagati i kazati mu
da je potpuno u krivu. Već sam zaustio da to kažem.
»Gledaj«, prekinuo me. »Ti si imao lijepo prijateljstvo. Možda više nego
prijateljstvo. Zavidim ti. Na mojem mjestu većina roditelja bi se nadala da će
cijela stvar proći, ili bi se molili da se njihovi sinovi uskoro dočekaju na noge.
Ali ja nisam takav roditelj. Na tvojem mjestu, ako ima patnje, njeguj je, te ako
ima plamena, nemoj ga utrnuti, ne budi s njim brutalan. Mi toliko sebe
istrgnemo da bismo se izliječili od stvari brže nego što bismo trebali, da
bankrotiramo u dobi od trideset godina i imamo sve manje ponuditi kada
počnemo s nekim novim. Povlačenje može biti užasna stvar kad nas drži budne
noću, a promatranje drugih kako nas zaboravljaju prije nego što bismo htjeli
biti zaboravljeni nije nimalo bolje. Ali ne osjećati ništa da se ništa ne bi osjećalo
— kakav gubitak!«
Nisam znao odakle početi sa svime time. Bio sam zabezeknut.

175
 BALKANDOWNLOAD
»Jesi li htio nešto reći?« upita on.
Odmahnuo sam glavom.
»Dopusti mi onda da kažem još jednu stvar. Ona će pročistiti zrak. Iako
sam se tome približio, nikada nisam imao što si ti imao. Uvijek me nešto
zadržavalo ili mi stajalo na putu. Tvoja je stvar kako živiš svoj život. Ali upamti,
naša srca i naša tijela dana su nam samo jedanput. Mnogi od nas ne mogu sami
sebi pomoći nego žive kao da smo dobili dva života da ih proživimo, prvi je
maketa, drugi je završena verzija, a tu su i sve one verzije između njih. Ali samo
je jedan život, i srce ti se istroši prije nego što misliš, a što se tiče tvoga tijela,
dolazi točka kad ga nitko više ne gleda, još mu se manje želi približiti. Sada je
tu žalost. Ne zavidim ti na patnji. Ali zavidim ti na patnji.«
Uzeo je dah.
»Možda nikada više nećemo o ovome govoriti. Ali nadam se da mi nikada
nećeš zamjeriti ovaj razgovor. Ja bih bio užasan otac ako bi ti jednoga dana htio
govoriti sa mnom i osjetiti da su vrata zatvorena ili nedovoljno otvorena.«
Želio sam ga upitati kako zna. Ali zapravo, kako je mogao ne znati? Kako
je itko mogao ne znati? »Zna li mama?« upitao sam. Spremao sam se reći sumnja
li, ali ispravio sam se. »Mislim da ne zna.« Njegov glas je značio: Ali ako bi i
znala, siguran sam da njezino držanje ne bi bilo različito od mojega.
Rekli smo laku noć. Na putu uz stubište zakleo sam se da ću ga pitati o
njegovu životu. Svi smo čuli o njegovim ženama kad je bio mlad, ali nikada
nisam ni slutio ništa drugo.
Je li moj otac bio netko drugi? Pa ako je on bio netko drugi, tko sam bio
ja?

Oliver je održao obećanje. Vratio se malo prije Božića i ostao do Nove godine.
Isprva je patio zbog vremenske razlike. Njemu treba vremena, mislio sam. Ali
trebalo ga je i meni. Provodio je vrijeme uglavnom s mojim roditeljima, zatim
s Vimini, koja je bila izvan sebe od radosti osjećajući da se među njima ništa
nije promijenilo. Ja sam se počinjao bojati da ćemo zapasti natrag u naše rane
dane kada su, osim površnih uljudnosti, izbjegavanje i ravnodušnost bili
normativ. Zašto me njegovi telefonski pozivi nisu na to pripremili? Jesam li ja
bio odgovoran za novi sadržaj našega prijateljstva? Jesu li što rekli moji
roditelji? Je li se vratio zbog mene? Ili zbog njih, zbog kuće, da pobjegne?
Vratio se zbog svoje knjige, koja je već bila objavljena u Engleskoj, u

176
 BALKANDOWNLOAD
Francuskoj, u Njemačkoj, i napokon je trebala izaći u Italiji. Bio je to elegantan
svezak, i svi smo bili vrlo sretni zbog njega, uključujući knjižara u B.-u, koji je
obećao predstavljanje knjige sljedećega ljeta. »Možda. Vidjet ćemo«, rekao je
Oliver kad smo se ondje zaustavili na biciklima. Prodavač sladoleda bio je
zatvoren za kraj sezone. Isto tako cvjećarnica i ljekarna gdje smo se bili
zaustavili napustivši zaravanak onoga doista prvoga puta kad mi je pokazao
kako se grdno bio ogrebao. Sve je to pripadalo nekom prijašnjem životu. Grad
je izgledao prazno, nebo je bilo sivo. Jedne je noći imao dug razgovor s mojim
ocem. Po svoj prilici razgovarali su o meni, ili o mojim izgledima za koledž, ili
o prošlom ljetu, ili o njegovoj novoj knjizi. Čuo sam smijeh u hodniku
prizemlja, moja majka ga je poljubila. Malo poslije toga čulo se kucanje na
vratima moje sobe, ne na francuskim prozorima — znači, taj će ulaz ostati
trajno zatvoren. »Želiš razgovarati?« Ja sam već bio u krevetu. Imao je na sebi
džemper i činilo se da je odjeven za izlazak. Sjeo je uz rub moga kreveta,
izgledajući nelagodno kako sam ja morao izgledati prvi put kad je ova soba još
bila njegova. »Mogao bih se oženiti ovoga proljeća«, rekao je. Bio sam
zaprepašten. »Ali nikada ništa nisi rekao.« »Pa, bilo je to da i ne više od dvije
godine.« »Mislim da je to divna vijest«, rekao sam. Ljudi koji se vjenčavaju bili
su uvijek divna vijest, bio sam sretan zbog njih, vjenčanja su dobra, i širok
osmijeh na mojem licu bio je dovoljno iskren, iako mi je koji trenutak poslije
sinulo da takva vijest nipošto ne može slutiti na dobro za nas. Smeta li mi to,
upitao je. »Ti si lud«, rekao sam. Duga tišina. »Hoćeš li sada u krevet?« upitao
sam. Skanjivao se. »Nakratko. Ali ništa ne želim raditi.« To je zvučalo kao
prilagođena i daleko pristojnija verzija Poslije, možda. Znači, vratili smo se na
to? Imao sam želju da ga oponašam, ali suzdržao sam se. Legao je pokraj mene
na pokrivač sa džemperom na sebi. Samo je bio skinuo mokasine. »Koliko dugo
će se ovo nastaviti, što misliš?« upitao je suho. »Ne dugo, nadam se.« Poljubio
me u usta, ali to nije bio poljubac poslije Pasquina, kad me čvrsto pritisnuo uza
zid Svete Marije od Duše. Odmah sam prepoznao okus. Tek sam tada shvatio
koliko mi se to sviđalo i koliko mi je dugo nedostajalo. Još jedna stvar na popisu
stvari što će mi nedostajati prije nego što ga zauvijek izgubim. Spremao sam se
ustati ispod pokrivača. »Ne mogu to učiniti«, rekao je i odskočio. »Ja mogu«,
odgovorio sam. »Da, ali ja ne mogu.« Morao sam imati ledene britve u očima,
jer on je odjednom razumio koliko sam ljutit. »Volio bih više nego išta svući
tvoju odjeću i barem te zagrliti. Ali ne mogu.« Rukama sam mu obujmio glavu.
»Onda možda ne bi trebao ostati. Znaju za nas.« »To sam već zaključio«, rekao

177
 BALKANDOWNLOAD
je. »Kako?« »Po načinu kako je tvoj otac govorio. Imaš sreće. Moj otac bi mene
ubacio u popravni dom.« Pogledao sam ga: želio sam još jedan poljubac.
Trebao sam, mogao sam ga zgrabiti.
Sljedećega jutra stvari su se službeno ohladile.
Jedna sitnica ipak se dogodila toga tjedna. Sjedili smo u dnevnoj sobi
poslije ručka i pili kavu kad je moj otac iznio velik fascikl u kojem je bilo šest
prijava s putovničkom fotografijom svakog podnositelja zahtjeva. Kandidati za
sljedeće ljeto. Moj otac je želio Oliverovo mišljenje, zatim dodao fascikle mojoj
majci, meni, i još jednom profesoru koji je navratio na ručak sa svojom ženom,
također sveučilišni kolega koji je zbog istoga razloga bio došao prošle godine.
»Moj nasljednik«, rekao je Oliver, uzevši jednu prijavu iznad ostalih i
proslijedivši je naokolo. Moj otac je instinktivno bacio pogled u mojem smjeru,
zatim ga je smjesta povukao.
Točno isti događaj zbio se prije jedne godine, točno u dan. Pavel,
Maynardov nasljednik, došao je u posjet toga Božića i pregledavajući fascikle
usrdno preporučio jednoga iz Chicaga — zapravo, znao ga je jako dobro. Pavel
i svi drugi u sobi nisu se nimalo zagrijali za mladog postdoktorandskog
predavača s Columbije koji se specijalizirao za (zamislite samo!)
predsokratovce. Meni je trebalo dulje nego što je potrebno da pogledam sliku i
osjetio sam olakšanje kad sam zapazio da ništa nisam osjetio.
Kad se sada toga sjetim, nisam mogao biti sigurniji da je sve između nas
počelo upravo te večeri za vrijeme božićnih praznika.
»Jesam li ja ovako bio izabran?« upitao je s nekom vrstom ozbiljne,
nespretne čednosti, koja je uvijek razoružavala moju majku.
»Ja sam želio da to budeš ti«, rekao sam Oliveru kasnije te večeri kad sam
mu pomagao ukrcati stvari u automobil nekoliko minuta prije nego što ga je
Manfredi odvezao na kolodvor. »Pobrinuo sam se da tebe izaberu.«
Te sam noći pretraživao ormar za spise mojeg oca i našao fascikl koji je
sadržavao prošlogodišnje kandidate. Našao sam njegovu sliku. Otvoren
ovratnik košulje. Valovita duga kosa, dašak filmske zvijezde koju je preko volje
snimio paparazzo. Nije čudo što sam zurio u tu fotografiju. Želio sam se sjetiti
što sam osjetio onoga poslijepodneva prije točno godinu dana — onoga
trenutnog izljeva želje za kojim je slijedio protuotrov, strah. Stvarni Oliver, i
svaki sljedeći Oliver što je svakoga dana nosio kupaće gaćice različite boje, ili
Oliver koji je ležao gol na krevetu, ili koji se naginjao na prozorskoj klupčici

178
 BALKANDOWNLOAD
našega hotela u Rimu, stajao je na putu uznemirenoj i zbunjenoj slici koju sam
o njemu nacrtao pri prvom pogledu na onu snimku.
Pogledao sam druge slike kandidata. Ovaj nije bio toliko loš. Počeo sam
se pitati kojim bi smjerom krenuo moj život da se umjesto toga pojavio netko
drugi. Ne bih bio otišao u Rim. Ali mogao sam otići drugamo. Ne bih znao baš
ništa o Svetom Klementu. Ali mogao sam otkriti nešto drugo, o čemu sada ništa
ne znam. Ne bih se bio promijenio, nikada ne bih bio tko sam danas, bio bih
postao netko drugi.
Pitao sam se tko je taj netko drugi danas. Je li sretniji? Zar ne bih mogao
zaroniti u njegov život na nekoliko sati, na nekoliko dana, i vidjeti za sebe —
ne samo iskušati je li taj drugi život bolji, ili izmjeriti golemu razliku između
naših života zbog Olivera, nego također razmotriti što bih rekao tomu drugome
sebi ako bih ga jednoga dana nakratko posjetio. Bi li se on svidio meni, bih li
se ja svidio njemu, bi li ijedan od nas razumio zašto je drugi postao taj koji jest,
bi li se ijedan iznenadio doznavši da je svaki od nas zapravo naletio na Olivera
ove ili one vrste, muško ili žensko, i da smo vrlo vjerojatno, bez obzira na to
tko je došao boraviti kod nas toga ljeta, i dalje jedna te ista osoba?
Moja majka, koja je mrzila Pavela i bila bi prisilila oca da odbije svakoga
koga bi Pavel preporučio, naposljetku je zavrnula sudbini ruku. Mi smo
diskretni Židovi, rekla je ona, ali ovaj Pavel je antisemit i ne želim imati još
jednoga antisemita u svojoj kući.
Sjetio sam se toga razgovora. I on je bio utisnut na fotografiji njegova
lica. Tako je i on Židov, mislio sam.
I tada sam učinio što sam namjeravao učiniti tijekom cijele te noći u
očevoj radnoj sobi. Pravio sam se da ne znam tko je taj momak Oliver. To je
bilo prošloga Božića. Pavel nas je i dalje nastojao uvjeriti da ugostimo njegova
prijatelja. Ljeto se još nije bilo dogodilo. Oliver bi vjerojatno stigao taksijem. Ja
bih nosio njegovu prtljagu, pokazao mu put do sobe, odveo ga na plažu niz
stubište dolje do stijena, i zatim, ako bi vrijeme dopustilo, proveo ga po imanju
sve do stare željezničke postaje i rekao nešto o Ciganima koji žive u napuštenim
vagonima koji nose insignije savojske kraljevske kuće. Tjednima poslije, ako
bismo imali vremena, možda bismo otišli biciklom u B. Stali bismo radi pića.
Ja bih mu pokazao knjižaru. Zatim bih mu pokazao Monetov zaravanak.
Ništa od toga nije se još dogodilo.

179
 BALKANDOWNLOAD
Sljedećega ljeta čuli smo za njegovu ženidbu. Poslali smo darove i priložili
kratku poruku. Ljeto je došlo i prošlo. Ja sam često dolazio u napast da mu
kažem o njegovu »nasljedniku« i da ispletem svakovrsne priče o svojem novom
susjedu s balkona. Ali nikada mu ništa nisam poslao. Sljedeće godine poslao
sam mu samo jedno pismo, kako bih mu rekao da je Vimini umrla. On je svima
nama napisao koliko mu je žao. Putovao je po Aziji, pa kad je njegovo pismo
napokon stiglo do nas, njegova reakcija na Vimininu smrt nije ublažila
otvorenu ranu nego okrznula onu koja je sama od sebe zacijeljela. Dok sam
njemu pisao o njoj, bilo mi je kao da sam prelazio preko posljednjega visećeg
mosta između nas, posebice kad je postalo jasno da nikada više nećemo
spomenuti ono što je jednom postojalo između nas, ili, uostalom, što to nismo
ni spominjali. Pisanje je bilo i moj način da mu priopćim koji koledž pohađam
u Sjedinjenim Državama, u slučaju da mu to već nije rekao moj otac, koji se
aktivno dopisivao sa svim prijašnjim rezidentima. Ironijom sudbine, Oliver je
otpisao na moju adresu u Italiji — još jedan razlog za kašnjenje.
Zatim su došle prazne godine. Kad bih obilježio svoj život ljudima čiji
sam krevet dijelio, i kad bi se oni mogli podijeliti na dvije kategorije — oni
prije i oni poslije Olivera — onda je najveći dar što mi ga je mogao udijeliti
život bila mogućnost da tu djelišnu točku pomaknem naprijed u vremenu.
Mnogi su mi pomogli podijeliti život u segmente Prije X-a i Poslije X-a, mnogi
su mi donijeli radost i žalost, mnogi su mi skretali život na stranputice, dok
drugi nisu nimalo utjecali, tako da je Oliver, koji se tako dugo isticao kao težište
na životnoj vagi, naposljetku dobio nasljednike koji su ga zasjenjivali ili svodili
na rani miljokaz, na manje račvanje na cesti, na maleni ognjeni Merkur na putu
prema Plutonu i dalje. Zamislite ovo, mogao bih reći, u vrijeme kad sam
poznavao Olivera, još nisam bio sreo toga-i-toga. A život bez toga-i-toga bio je
jednostavno nezamisliv.
Jednoga ljeta, devet godina poslije njegova posljednjega pisma, roditelji
su me nazvali u Sjedinjene Države. »Nikada nećeš pogoditi tko boravi kod nas
na dva dana. U tvojoj staroj sobi. I sada stoji ovdje preda mnom.« Ja sam već
bio pogodio, naravno, ali pravio sam se da ne mogu. »Činjenica da odbijaš reći
kako si već pogodio govori mnogo toga«, rekao je moj otac podrugljivo prije
nego što će reći doviđenja. Došlo je do prepirke između mojih roditelja tko
komu treba predati telefon. Napokon se začuo njegov glas. »Elio«, rekao je.
Mogao sam čuti svoje roditelje i glasove djece u pozadini. Nitko nije mogao
izgovoriti moje ime na takav način. »Elio«, ponovio sam, da kažem kako sam ja

180
 BALKANDOWNLOAD
na telefonu, ali i da potpalim staru igru te pokažem kako ništa nisam zaboravio.
»Ovdje Oliver«, rekao je on. Bio je zaboravio.
»Pokazali su mi slike, nisi se promijenio«, rekao je. Govorio je o dvojici
svojih dječaka koji su se upravo u dnevnoj sobi igrali s majkom, osam i šest
godina, trebao bih upoznati njegovu ženu, jako sam sretan što sam ovdje ne bi
vjerovao, ne bi vjerovao. To je najljepše mjesto na svijetu, rekao sam, praveći
se da ciljam na to da je on sretan zbog mjesta. Ti ne možeš razumjeti koliko
sam sretan što sam ovdje. Njegove su se riječi prekidale, vraćao je telefon natrag
majci koja je, prije nego što će se obratiti meni, i dalje govorila njemu ljupke
riječi. »Ma s’é tutto commosso, sav se ganuo«, rekla mi je naposljetku. »Žao mi
je što nisam s vama svima«, odgovorio sam, i sam ganut zbog nekoga o kome
sam bio gotovo potpuno prestao razmišljati. S vremenom postajemo
sentimentalni. Možda, na kraju, upravo zbog vremena patimo.

Četiri godine poslije toga, dok sam prolazio kroz grad gdje je predavao na
koledžu, učinio sam nešto neobično. Odlučio sam se pokazati. Sjeo sam u
njegovu poslijepodnevnu predavaonicu i poslije nastave, dok je spremao knjige
i slagao pojedine listove u fascikl, došao sam do njega. Nisam ga namjeravao
navoditi da pogađa tko sam, ali nisam mu ni namjeravao pomoći.
Neki mu je student htio postaviti pitanje. Zato sam čekao svoj red.
Student je na kraju otišao. »Vi me se vjerojatno ne sjećate«, počeo sam, dok je
on malo zažmirio, pokušavajući me smjestiti. Odjednom je postao dalek, kao
pogođen strahom da smo se sreli na nekom mjestu kojega se nije želio sjetiti.
Poprimio je oprezan, ironičan, ispitujući izgled, namješten i napet smiješak,
kao da se sprema reći: Bojim se da ste me zamijenili s nekim drugim. Zatim je
zastao. »Bože dragi — Elio!« Moja ga je brada zavela, rekao je. Zagrlio me, i
zatim nekoliko puta potapšao moje čekinjavo lice, kao da sam mlađi nego što
sam bio onoga ljeta prije toliko vremena. Zagrlio me na takav način kako se
nije mogao prisiliti da to učini one noći kad je stupio u moju sobu da mi kaže
kako se ženi. »Koliko je prošlo godina?«
»Petnaest. Brojio sam ih sinoć na putu ovamo.« Zatim sam dodao:
»Zapravo, to nije istina. Uvijek sam znao koliko je.«
»Petnaest, dakle. A vidi ga sada!«
»Gle«, dodao je, »dođi na piće, dođi na večeru, noćas, sada, upoznaj se s
mojom ženom, mojim dečkima. Molim, molim, molim.«

181
 BALKANDOWNLOAD
»Volio bih...«
»Moram nešto ostaviti u uredu, pa idemo. Lijep je čitav put do
parkirališta.«
»Ti ne razumiješ. Volio bih. Ali ne mogu.«
Moje »ne mogu« nije značilo da nisam slobodan posjetiti ga nego da se
ne mogu prisiliti da to učinim.
Pogledao me dok je još stavljao svoje papire u kožnu torbu.
»Nikada mi nisi oprostio, je li tako?«
»Oprostio? Nije se imalo što oprostiti. Ako išta, zahvalan sam za sve.
Sjećam se samo dobrih stvari.«
Čuo sam da to ljudi govore u filmovima. Činilo se da u to vjeruju.
»Što je onda?« upitao je.
Napustili smo njegovu predavaonicu i stupili u zajedničke prostorije gdje
je jedan od onih dugih, mlitavih jesenskih sunčevih zalazaka na Istočnoj obali
bacao blage narančaste sjene preko susjednih brežuljaka.
Kako sam uopće mogao objasniti njemu, ili sebi, zašto ne mogu poći k
njegovoj kući i upoznati se s njegovom obitelji, iako sam za tim ginuo svakim
svojim dijelom? Oliverova žena. Oliverovi sinovi. Oliverovi ljubimci.
Oliverova radna soba, stol, knjige, svijet, život. Što sam očekivao? Zagrljaj,
rukovanje, lažno zdravo-kolega-krasan-susret, i zatim neizbježno Poslije?
Sama mogućnost da se sretnem s njegovom obitelji iznenada me uzbunila
— previše stvarna, previše nagla, previše izravna, neuvježbana koliko treba.
Godinama sam ga spremao u trajnu prošlost, svoga ljubavnika iz
pluskvamperfekta, stavljao ga na led, punio ga uspomenama i kuglicama protiv
moljaca, kao progonjeni ornament koji raspravlja s duhom svih mojih večeri.
Otresao bih prašinu s njega od vremena do vremena, i zatim bih ga vratio na
okvir kamina. Nije više pripadao zemlji ili životu. U ovom času mogao sam
otkriti ne samo koliko su daleke staze kojima smo krenuli, nego i mjeru gubitka
koja se spremala da me udari — gubitka o kojem sam mogao razmišljati u
apstraktnom smislu, ali će me zaboljeti kad mu se zagledam u lice, onako kako
nostalgija zaboli mnogo vremena nakon što smo prestali razmišljati o
izgubljenim stvarima i možda nikada nismo za njih marili.
Ili se radilo o tome da sam bio ljubomoran na njegovu obitelj, na život
koji je uredio za sebe, na stvari koje nikada nisam s njim dijelio niti sam uopće

182
 BALKANDOWNLOAD
mogao za njih znati? Stvari za kojima je žudio, koje je volio, i izgubio, i čiji ga
je gubitak slomio, ali nisam bio ondje da posvjedočim njihovu nazočnost u
njegovu životu, i ništa o njima ne bih znao. Nisam bio ondje kad ih je stjecao,
nisam bio ondje kad je od njih odustajao. Ili je to bilo mnogo, mnogo
jednostavnije? Došao sam vidjeti osjećam li što, je li išta još živo. Nevolja je bila
u tome što nisam ni želio da išta bude živo.
Sve te godine, kada god sam mislio o njemu, mislio bih ili o B.-u ili o
našim posljednjim danima u Rimu, a cijela stvar je vodila do dvaju prizora:
balkon s njegovim pridruženim agonijama i Ulica Svete Marije od Duše, gdje
me pritisnuo uza stari zid i ljubio me i na kraju mi dopustio da jednu nogu
opletem oko njegovih. Svaki put kad se vratim u Rim, vraćam se na to mjesto.
Ono je za mene još živo, još odzvanja nečim potpuno sadašnjim, kao da
ukradeno srce iz Poeove priče još kuca pod starinskim popločenjem da me
podsjeti kako sam tu napokon upoznao život koji je bio točno za mene ali koji
sam propustio imati. Nikada nisam mogao misliti o njemu u Novoj Engleskoj.
Kad sam ja neko vrijeme živio u Novoj Engleskoj i bio manje od pedeset milja
daleko od njega, nastavio sam ga zamišljati kako je zapeo negdje u Italiji,
nestvaran i sablastan, i mjesta gdje je živio također sam zamišljao beživotnima,
i čim sam pokušavao razmišljati o njima, ona bi također otplutala i povukla se
dalje, nimalo manje nestvarna i sablasna. Sada se pokazalo da nisu samo gradovi
u Novoj Engleskoj vrlo živi, nego je i on bio takav. Mogao sam mu se lako
nametnuti godinama prije, oženjenu ili neoženjenu — osim ako nisam ja bio
onaj koji je, usprkos svim prividnostima, živio nestvaran i sablastan život.
Ili sam došao s mnogo prizemnijom namjerom? Naći njega gdje živi sam,
čekajući mene, čeznući da bude vraćen u B.? Da, oba naša života na istom
umjetnom respiratoru čekajući ono vrijeme kad ćemo se napokon sresti i
popeti se natrag našim putom do spomenika palima na Piavi.
I onda je izašlo iz mene: »Istina je da nisam siguran mogu li išta osjetiti.
I ako se trebam upoznati s tvojom obitelji, draže bi mi bilo da ništa ne osjećam.«
Za tim je slijedila dramatska tišina. »Možda to nikada nije prošlo.«
Jesam li govorio istinu? Ili sam zbog trenutka, napeta i istančana kakav
je bio, rekao stvari koje nikada sam ne bih priznao i još se nisam mogao kladiti
da je to bila puna istina? »Mislim da nije prošlo«, ponovio sam.
»Tako«, rekao je on. Njegovo »tako« bilo je jedina riječ koju je mogla
prizvati moja zbunjujuća situacija. Ali možda je on također mislio Tako? kao

183
 BALKANDOWNLOAD
da pita što je uopće moglo biti tako šokantno u tome što sam ga još želio nakon
tolikih godina.
»Tako«, ponovio sam ja, kao da govorim o kapricioznim bolovima i
žalostima zbrkane treće strane koja sam slučajno bio ja.
»Tako, zbog toga ne možeš doći na piće?«
»Tako, zbog toga ne mogu doći na piće.«
»Kakva guska!«
Potpuno sam bio zaboravio njegovu riječ.
Stigli smo do njegova ureda. Predstavio me dvojici ili trojici kolega koji
su se zatekli u odjelu, iznenadivši me posvemašnjim poznavanjem svakoga
aspekta moje karijere. On je znao sve, pratio je najneznačajnije pojedinosti. U
nekim slučajevima sigurno je iskopao informacije o meni koje su se mogle
dobiti samo surfanjem po Webu. To me ganulo. Pretpostavljao sam da me
potpuno zaboravio.
»Želim ti nešto pokazati«, rekao je. Njegov ured imao je veliku kožnu
sofu. Oliverova sofa, pomislio sam. Tu dakle on sjedi i čita. Papiri su bili
razasuti po sofi i podu, osim jednoga kuta sjedišta koji je bio pod alabasternom
svjetiljkom. Oliverova svjetiljka. Sjetio sam se stranica koje su obrubljivale pod
u njegovoj sobi u B.-u. »Prepoznaješ li to?« upitao je. Na zidu je bila uokvirena
razglednica Monetova zaravanka.
»Nekada je bila moja, ali ti si je posjedovao mnogo, mnogo duže nego ja.«
Pripadali smo jedan drugome, ali živjeli toliko udaljeni da smo sada drugima
pripadali. Skvoteri, i samo skvoteri, jedini su imali pravo na naša srca.
»Ona ima dugu povijest«, rekao sam.
»Znam. Kad sam joj promijenio okvir, vidio sam natpis na poleđini, zato
sada možeš i ti čitati poleđinu razglednice. Često sam mislio o tome momku
Maynardu. Misli na me jednoga dana.«
»Tvoj prethodnik«, rekao sam da ga bocnem. »Ne, ništa slično tomu.
Komu ćeš je dati jednoga dana?«
»Nadao sam se da ću dopustiti jednom od svojih sinova da je osobno
donese u sklopu svojeg studijskog boravka. Već sam dodao svoj potpis — ali ne
možeš ga vidjeti. Ostaješ li u gradu?« upitao je da promijeni temu razgovora
dok je odijevao baloner.
»Da. Jednu noć. Moram vidjeti neke ljude na sveučilištu, onda odlazim.«

184
 BALKANDOWNLOAD
Pogledao me. Znao sam da misli o onoj noći tijekom božićnih praznika,
i on je znao da znam. »Znači, oprošteno mi je.«
Stisnuo je usne u znak nijeme isprike.
»Idemo popiti piće u mojem hotelu.«
Osjetio sam njegovu nelagodu.
»Rekao sam piće, ne jebanje.«
On me pogledao i doslovce porumenio. Počeo sam zuriti u njega. Još je
bio zapanjujuće lijep, nikakva gubitka kose, nikakve debljine, koža i dalje
glatka kao onda. Samo nekoliko sunčanih mrlja na njegovim rukama. Sunčane
mrlje, pomislio sam, i nisam mogao odstraniti tu misao. »Što su ove?« upitao
sam, pokazujući na njegovu ruku i tada sam je dodirnuo. »Imam ih posvuda.«
Sunčane mrlje. One su mi slomile srce i želio sam ih sve odstraniti poljupcima.
»Previše sunca u mojim nedozrelim danima. Osim toga, to ne bi smjelo biti
iznenađenje. Ide vrijeme. Za tri godine, moj sin će biti star kao što si ti onda
bio — zapravo, on je bliži osobi koja si bio kad smo bili zajedno nego ti Eliju
kojega sam tada poznavao. Razgovor o nadnaravnom!«
Zar tako nazivaš ono: kad smo bili zajedno? pomislio sam.
U baru staroga hotela Nove Engleske našli smo mirno mjesto s pogledom
na rijeku i velik cvjetnjak koji se bio jako rascvao toga mjeseca. Naručili smo
dva martinija — gin Sapphire, on je napomenuo — i sjeli jedan do drugoga u
kabinu u obliku konjske potkove, kao dvojica muževa koji su prisiljeni
neudobno sjediti dok su im žene u sobi za pudranje.
»Za još osam godina, meni će biti četrdeset sedam, a tebi četrdeset. Onda
pet godina poslije toga, ja ću imati pedeset dvije a ti četrdeset pet. Hoćeš li tada
doći na večeru?«
»Da. Obećavam.«
»Zapravo hoćeš reći da ćeš doći samo kad ćeš misliti da si prestar da bi te
bilo briga. Kad moji klinci odu. Ili kad ja budem djed. Mogu nas točno vidjeti
— i te večeri, sjest ćemo zajedno i piti jaku eau-de-vie, poput grappe koju je
tvoj otac znao ponekad servirati noću.«
»I govorit ćemo o dvojici mladića koji su našli mnogo sreće za nekoliko
tjedana i živjeli ostatak života namačući vatene jastučiće u zdjelu sreće, bojeći
se da će je potrošiti, ne usuđujući se popiti više od naprstka na obrednim
godišnjicama.« Ali ta stvar koja gotovo nikad nije bila i dalje doziva, htio sam
mu reći. Oni je nikada ne mogu raščiniti, nikada ne napisati je, nikada ne živjeti
185
 BALKANDOWNLOAD
je, niti živjeti je ponovno — ona je jednostavno zapela ondje kao vizija
krijesnica na ljetnom polju prema večeri koja stalno govori: Mogao si ovo imati
umjesto toga. Vraćanje natrag je lažno. Kretanje naprijed je lažno. Odvraćanje
pogleda je lažno. Pokušavanje da ispraviš sve što je lažno pokaže se da je
također lažno.
Tišina.
»Bože, kako su nam zavidjeli preko stola one prve noći u Rimu«, rekao
je. »Zureći u nas, mladi, stari, muškarci, žene — svatko do posljednjega za onim
stolom za večeru — blenuli su u nas, jer smo imali toliko sreće.«
»Oni su znali daleko, daleko više nego ijedan od nas.«
»I one večeri kad ostarimo govorit ćemo o toj dvojici mladića kao da su
bili dvoje ljudi koje smo upoznali u vlaku, savršeni stranci kojima se divimo i
želimo usput pomoći. I htjet ćemo to nazvati zavišću, jer nazvati to žaljenjem
slomilo bi nam srca.«
Opet tišina.
»Možda ja još nisam spreman o njima govoriti kao o strancima«, rekao
sam.
»Ako ti je od toga imalo bolje, ja ne mislim da će ijedan od nas ikada biti.«
»Mislim da bismo trebali naručiti još jedno.«
On je pristao još prije nego što je potegnuo slab argument o vraćanju
kući.
Uklonili smo preliminarne stvari s puta. Njegov život, moj život, što je
on radio, što sam ja radio, što je dobro, što je loše. Gdje se on nadao da će biti,
gdje sam se ja nadao. Izbjegli smo naše roditelje. Pretpostavio sam da zna. Time
što nije pitao, rekao mi je da zna.
Jedan sat.
»Tvoj najbolji trenutak?« naposljetku je upao.
Razmišljao sam neko vrijeme.
»Najbolje se sjećam prve noći — možda zbog toga što sam onoliko prtljao.
Ali također Rima. Ima mjesto u Ulici Svete Marije od Duše koje ponovno
posjetim svaki put kad sam u Rimu. Zurit ću u nj jednu sekundu, i onda će mi
se sve vratiti. Upravo sam bio povratio one noći, i na povratku do bara ti si me
poljubio. Ljudi su stalno prolazili kraj nas, ali ja nisam mario, ni ti. Taj poljubac
je još utisnut ondje, Bogu hvala. To je sve što imam od tebe. To i tvoju košulju.«

186
 BALKANDOWNLOAD
On se sjetio.
»A ti?« upitao sam. »Koji trenutak?«
»Rim, također. Kad smo zajedno pjevali do zore na Piazzi Navoni.«
To sam bio potpuno zaboravio. Bila je to samo neka napolitanska pjesma
koju smo na kraju pjevali te noći. Skupina mladih Nizozemaca izvukla je gitare
i pjevali su jednu pjesmu Beatlesa za drugom, i svatko im se kraj glavne fontane
na kraju pridružio, pa i mi. Pokazao se opet čak i Dante i pjevao je skupa s nama
svojim nemuštim engleskim. »Jesu li oni nama pjevali serenade, ili ja
izmišljam?«
Gledao je u mene sav zbunjen.
»Oni su pjevali serenade tebi — a ti si bio pijan kao zemlja. Na kraju si
posudio gitaru od jednoga i počeo svirati Lascia ch’io pianga, i onda, niotkuda,
počeo si pjevati, za ime Kristovo. Svi su zinuli. Drogeraši cijeloga svijeta slušali
su kao ovce Händela. Jedna od nizozemskih djevojaka potpuno se izgubila. Ti
si je htio povesti u hotel. I ona je htjela doći. Kakva noć. Završili smo tako da
smo sjedili na praznoj terasi zatvorenoga caffea iza piazze, samo ti, ja i djevojka,
gledajući zoru, a svaki od nas skljokao se na stolici.«
Pogledao me. »Drago mi je što si došao.«
»I meni je drago što sam došao.«
»Mogu li te nešto pitati?«
Zašto sam se zbog toga odjednom uznemirio? »Pucaj.«
»Bi li opet počeo ako bi mogao?«
Pogledao sam ga. »Zašto to pitaš?«
»Zato. Samo odgovori.«
»Bih li opet počeo ako bih mogao? Iste sekunde. Ali popio sam dvije čaše
ovoga, a spremam se naručiti treću.«
On se nasmiješio. Bio je očito moj red da postavim isto pitanje, ali nisam
ga želio dovesti u neugodnu situaciju. To je bio moj najdraži Oliver: onaj koji
je mislio točno kao ja.
»Sad kad te ovdje vidim, kao da sam se probudio iz dvadesetogodišnje
kome. Gledaš oko sebe i otkrivaš da te žena ostavila, tvoja djeca, čije si cijelo
djetinjstvo propustio, odrasli su ljudi, neki su oženjeni, roditelji su ti umrli,
nemaš prijatelja, a sitno lice što zuri u tebe kroz debele naočale ne pripada
nikomu drugomu nego tvom unuku, koji je doveden da pozdravi djeda koji se
187
 BALKANDOWNLOAD
probudio iz dugoga sna. Tvoje lice u zrcalu bijelo je kao lice Ripa Van Winklea.
Ali tu je trik: ti si još dvadeset godina mlađi od onih koji su se okupili oko tebe.
Tako, budući da si gotovo pitao ali ipak nisi, kao u Einsteinovoj teoriji, upravo
sada, petnaest godina poslije, ja mogu biti dvadesetčetverogodišnjak u sekundi
— ja jesam dvadesetčetverogodišnjak. A ako prispodobu gurneš koju godinu
naprijed, mogao bih se probuditi i biti mlađi od mojeg starijeg sina.«
»Što onda to govori o životu koji si proživio?«
»Dio njega — samo dio njega — bio je koma — ali meni je draže to
nazvati paralelnim životom. Bolje zvuči. Problem je u tome što većina nas ima
— to jest, živi — više od dva paralelna života.«
Možda je to bilo alkohol, možda je to bila istina, ali osjetio sam da to
moram kazati, jer to je bio trenutak da se kaže. »Ti si jedina osoba kojoj bih
htio reći doviđenja kada budem umro, jer samo tada će ova stvar koju nazivam
svojim životom imati ikakva smisla. A ako čujem da si ti umro, moj život kakav
poznajem, ovaj ja što s tobom govori, prestat će postojati. Što vjerojatno znači
da se negdje još nadam nečemu. Ponekad imam očajnu sliku buđenja u našoj
kući u B.-u, i gledajući na more, čujem novosti od samih valova: On je umro
prošle noći. Toliko mnogo smo propustili. Bila je to koma. Sutra se vraćam u
svoju komu, ti u svoju. Oprosti, nisam te mislio uvrijediti — siguran sam da
tebe ne čeka koma.«
»Ne, paralelan život.«
Možda je svaka druga žalost koju sam upoznao u životu odjednom
odlučila sliti se u tu jednu. Morao sam se boriti protiv nje. A ako on nije vidio,
to je vjerojatno zbog toga što on sam nije bio na nju imun.
Iznebuha sam ga upitao je li ikada čitao roman Thomasa Hardyja The
Well-Beloved (Ljubljena). Ne, nije. O muškarcu koji se zaljubi u ženu koja,
godinama nakon što ga je napustila, umre. On posjeti njezinu kuću i na kraju
upozna njezinu kćer, u koju se zaljubi, i pošto i nju izgubi, mnogo godina
poslije, naleti na njezinu kćer, još jedna ljubavna veza. »Odumru li te stvari
same od sebe ili su nekim stvarima potrebne generacije i životni vjekovi da se
srede?«
»Ne bih želio svojeg sina u tvojem krevetu, nimalo više nego što bi mi
bio drag tvoj sin, ako bi kojega imao, u krevetu mojega.«
Smijuckali smo se. »Ipak, pitam se o našim očevima.«

188
 BALKANDOWNLOAD
On se na trenutak zamislio, zatim se nasmiješio. Obojica sveučilišni
profesori, isti koledž, isti studij, iste godine. »Ima tu nešto«, rekao je.
»Ne želim dobiti pismo od tvoga sina s lošom vijesti: I usput rečeno,
priložio sam razglednicu što je moj otac zatražio da vam je vratim . Niti želim
odgovoriti s nečim poput: Možete doći kad god vam se svidi, siguran sam da
ćemo željeti da stanujete u njegovoj sobi. Obećaj mi da se to neće dogoditi.«
»Obećavam.«
»Što si napisao na poleđini razglednice?«
»To je trebalo biti iznenađenje.«
»Ja sam prestar za iznenađenja. Osim toga, iznenađenja uvijek dođu s
oštrim rubom koji je određen da ozlijedi. Ne želim biti ozlijeđen — ne od tebe.
Reci mi.«
»Samo dvije riječi.«
»Dopusti da pogađam: Ako ne poslije, kada?«
»Dvije riječi, rekoh. Osim toga, to bi bilo okrutno.«
Razmišljao sam neko vrijeme.
»Predajem se.«
»Cor cordium, srce nad srcima; nikada ništa istinitije nisam nikomu
rekao u životu.«
Zurio sam u njega.
Bilo je dobro što smo bili na javnome mjestu.
»Trebali bismo poći.« Posegnuo je za svojim kišnim ogrtačem koji je bio
složen do njegova sjedala, kao da će ustati.
Ja sam se spremao otpratiti ga iz hotelskoga predvorja i zatim stajati i
gledati ga kako odlazi. Svakoga trenutka spremali smo se reći doviđenja.
Iznenada me obuzela žestoka spoznaja da će mi dio života biti oduzet i da se
nikada više neće vratiti.
»Pretpostavimo da te otpratim do auta«, rekao sam.
»Pretpostavimo da dolaziš na večeru.«
»Pretpostavimo da dolazim.«
Vani se noć brzo spuštala. Volio sam mir i tišinu prirode, sa sve bljeđim
gorskim svjetlom sutona i sve mračnijim pogledom na rijeku. Oliverova
priroda, pomislio sam. Šarena svjetla s druge obale sjala su na vodi, podsjetivši
189
 BALKANDOWNLOAD
me na Van Goghovu Zvjezdanu noć iznad Rhône. Prava jesen, pravi početak
školske godine, pravo bablje ljeto, i kao uvijek u sumraku babljega ljeta, ona
zadržana mješavina nedovršenih ljetnih blaženstava i nedovršenih domaćih
zadaća, i uvijek iluzija budućih ljetnih mjeseci koja se istroši čim zađe sunce.
Pokušao sam zamisliti sliku njegove sretne obitelji, dječake kako su
zadubljeni u domaće zadaće, ili kako se klate s kasnih tečajeva, mrzovoljni,
neraspoloženo lupajući blatnim čizmama, kroz glavu mi prolijeću svi klišeji.
To je čovjek u čijoj sam kući stanovao dok sam živio u Italiji, rekao bi on, a
zatim bi slijedilo gunđavo nakašljavanje dvojice adolescenata koji ne mare za
čovjeka iz Italije ni za kuću u Italiji, ali koji bi se skljokali u šoku da im se kaže:
Oh, i usput rečeno, taj čovjek koji je bio gotovo vaše dobi, i koji je većinu dana
provodio tiho transkribirajući Sedam posljednjih Kristovih riječi svakoga jutra,
zavukao bi se u moju sobu po noći i jebali bismo se kao mahniti. Zato se rukujte
i budite fini.
Zatim sam pomislio na vožnju natrag, kasno noću, duž zvjezdano
osvijetljene rijeke do toga trošnog hotela Nove Engleske na riječnoj obali koja
nas obojicu podsjeća na zaljev B., i na Van Goghove zvjezdane noći, na noć kad
sam mu se pridružio na stijeni i poljubio ga u vrat, i na posljednju noć kad smo
skupa hodali obalnim putom, osjećajući da nam je ponestalo čudesa koja bi u
posljednji čas odgodila njegov odlazak. Zamislio sam da sam u njegovu autu i
da se pitam: Tko zna, kad bih ja to htio, kad bi on to htio, možda bi presudila
čašica pred spavanje, znajući da bismo kroz cijelu večeru on i ja bili zabrinuti
zbog točno iste stvari, nadajući se da bi se mogla dogoditi, moleći se da se ne
dogodi, možda bi čašica presudila — mogao sam upravo to pročitati na njegovu
licu dok sam ga zamišljao kako gleda u stranu dok odčepljuje bocu vina ili
mijenja muziku, jer on bi također ulovio misao što je jurila kroz moj mozak i
želio bi da znam da se on lomi oko posve iste stvari, jer, dok bi on nalijevao
vino svojoj ženi, meni, samome sebi, napokon bi nam obojici sinulo da je on
bio više ja nego što sam ja to osobno bio, jer kad je on postao ja i ja postao on u
krevetu prije toliko mnogo godina, on je bio i zauvijek će ostati, mnogo poslije
nego što svaki račvasti put u životu obavi svoj posao, moj brat, moj prijatelj,
moj otac, moj sin, moj muž, moj ljubavnik, ja. Tijekom nekoliko tjedana što
smo toga ljeta bili bačeni skupa, naši su se životi jedva dotaknuli, ali mi smo
bili prešli na drugu obalu, gdje se vrijeme zaustavlja i gdje nebo seže do zemlje
i daje nam onaj dijelak onoga što je od rođenja božanski naše. Odvratili smo
pogled. Govorili smo o svemu drugome. Ali uvijek smo znali, i naša sadašnja

190
 BALKANDOWNLOAD
šutnja još je više to potvrdila. Bili smo našli zvijezde, ti i ja. I to se samo jedanput
daje.

Prošloga ljeta on se napokon vratio. Došao je samo prenoćiti na putu od

Rima do Mentona. Stigao je taksijem trotračnom cestom, gdje se auto zaustavio
više-manje na istom mjestu kao prije dvadeset godina. Iskočio je iz auta s
laptopom, golemom sportskom platnenom torbom i velikom omotanom
kutijom, očigledno darom. »Za tvoju majku«, rekao je kad je ulovio moj pogled.
»Bolje je da joj kažeš što je unutra«, rekao sam čim sam mu pomogao spustiti
stvari u predvorju, »ona u svakoga sumnja.« Razumio je. To ga je rastužilo.
»Stara soba?« upitao sam.
»Stara soba«, potvrdio je, iako smo sve već bili utvrdili putem e-maila.
»Stara soba, dakle.«
Nije mi se išlo gore s njim, i laknulo mi je kad sam vidio da se Manfredi
i Mafalda vuku iz kuhinje da ga pozdrave čim su čuli njegov taksi. Njihovi
vrtoglavi zagrljaji i poljupci ublažili su donekle nelagodu koju sam znao da ću
osjećati čim se smjesti u našoj kući. Želio sam da njihov preuzbuđeni doček
potraje dobar dio prvoga sata njegova boravka. Bilo što, samo da ne moramo
sjediti licem u lice nad kavom i napokon izgovoriti neizbježne dvije riječi:
Dvadeset godina.
Umjesto toga, ostavili smo njegove stvari u predvorju s nadom da će ih
Manfredi odnijeti gore dok Oliver i ja kratko prošetamo oko kuće. »Siguran
sam da umireš da vidiš«, rekao sam, misleći na vrt, balustradu i pogled na more.
Proći ćemo iza bazena, vratiti se u dnevnu sobu gdje je stari klavir stajao pokraj
francuskih prozora i gdje ćemo se napokon vratiti u predvorje i ustanoviti da
su njegove stvari doista već odnijete na kat. Ja sam djelomice želio da shvati
kako se ništa nije promijenilo otkad je zadnji put bio ovdje — da je rub raja još
ondje, i da nakrivljena vrata prema plaži još škripe, da je svijet točno onakav
kakva ga je napustio — minus Vimini, Anchise i moj otac. To je bio izraz
dobrodošlice koji sam mu mislio pružiti. Ali s druge strane želio sam da osjeti
kako sada nema smisla pokušavati nešto nadoknaditi — putovali smo i prošli
kroz previše toga jedan bez drugoga da bismo zbilja imali nešto zajedničko.
Možda sam želio da osjeti žalac gubitka, i žalosti. Ali na kraju, i možda kao
kompromis, zaključio sam da je najlakše pokazati mu da ništa od toga nisam
zaboravio. Krenuo sam kao da ću ga odvesti do prazne parcele koja je ostala
spržena i jalova kakva je bila kad sam mu je ondje pokazao dva desetljeća prije.
191
 BALKANDOWNLOAD
Jedva sam bio završio svoju ponudu... »Bio, odradio«, odgovorio je on. Bio je to
njegov način da mi kaže da nije zaboravio. »Možda bi ti draže bilo da se
nakratko zaustavimo u banci.« Prasnuo je u smijeh. »Kladim se da nikada nisu
zatvorili moj račun.« »Ako imamo vremena, i ako ti je stalo do toga, odvest ću
te na zvonik. Znam da nikada nisi bio gore.«
»Da-umreš-od ljepote?«
Uzvratio sam osmijeh. Sjetio se našega imena za zvonik.
Dok smo obilazili dvorište odakle je pucao pogled na golemu širinu
plavetnila ispod nas, stajao sam sa strane i gledao ga kako se naginje preko
balustrade nad zaljevom.
Ispod nas je bila njegova stijena, gdje je sjedio noću, gdje su on i Vimini
provodili čitava poslijepodneva zajedno.
»Njoj bi danas bilo trideset godina«, rekao je.
»Znam.«
»Pisala mi je svaki dan. Svaki pojedini dan.«
Zurio je u njihovo mjesto. Sjećam se kako su se držali za ruke i zajedno
skakutali sve dolje do obale.
»Onda je jednoga dana prestala pisati. I znao sam. Jednostavno sam znao.
Sačuvao sam sva njezina pisma, znaš.«
Čeznutljivo sam ga pogledao.
»Sačuvao sam i tvoja«, odmah je dodao, da me umiri, iako neodređeno,
ne znajući je li to nešto što sam želio čuti.
Bio je na meni red. »Imam i ja sva tvoja. I nešto drugo. Što ti možda
pokažem. Poslije.«
Je li se sjećao Lepršave, ili je bio preskroman, preoprezan da pokaže kako
je točno znao na što mislim? Nastavio je zuriti u pučinu.
Došao je bio u pravi dan. Nijednoga oblaka, nijednoga vala, ni ćuha
vjetra. »Zaboravio sam koliko sam volio ovo mjesto. Ali ovako ga se upravo
sjećam. Ono je u podne raj.«
Pustio sam ga da govori. Bilo je dobro vidjeti kako se njegove oči
sklanjaju na pučinu. Možda je i on želio izbjeći sučeljavanje.
»A Anchise?« naposljetku je upitao.

192
 BALKANDOWNLOAD
»Odnio nam ga je rak, jadnika. Nekada sam mislio da je jako star. Nije još
imao ni pedeset.«
»I on je volio biti ovdje — sa svojim kalemima i svojim voćnjakom.«
»Umro je u djedovoj sobi.«
Opet tišina. Htio sam dodati »u mojoj staroj sobi«, ali promijenio sam
mišljenje.
»Jesi li sretan što si se vratio?«
Prozreo je moje pitanje prije mene.
»Jesi li ti sretan što sam se vratio?« odvratio je.
Pogledao sam ga, osjećajući se posve razoružano, ali ne ugroženo. Poput
ljudi koji lako porumene ali ne stide se toga, nisam htio zatomiti taj osjećaj, pa
sam se prepustio da me ponese.
»Znaš da jesam. Možda više nego što bih trebao biti.«
»I ja.«
To nam je sve reklo.
»Dođi, pokazat ću ti gdje smo pokopali dio očeva pepela.«
Spuštali smo se stražnjim stubištem u vrt gdje je nekada bio stari stol za
doručak. »Ovo je bilo mjesto mojeg oca. Zovem ga njegovim sablasnim
mjestom. Moje mjesto je bilo ondje prijeko, ako se sjećaš.« Pokazao sam prstom
gdje je nekada stajao moj stari stol kraj bazena.
»Jesam li ja imao neko mjesto?« upitao je i napola se nacerio.
»Ti ćeš uvijek imati mjesto.«
Želio sam mu reći da su bazen, vrt, kuća, tenisko igralište, cijelo mjesto,
čak i more, bili njegovi i uvijek će njegovi biti. Umjesto toga pokazao sam gore
u francuske prozore njegove sobe. Tvoje su oči zauvijek ondje, htio sam reći,
zarobljene u pukim zastorima, zureći iz moje sobe na kat gdje ovih dana nitko
ne spava. Kad ima povjetarca i kad se oni napnu, a ja gledam gore odozdol ili
stojim vani na balkonu, zateći ću sebe kako mislim da si ondje, zureći iz svoga
u moj svijet, govoreći kao što si govorio one noći kad sam te našao na stijeni:
Znaš, bio sam sretan ovdje. Ti si tisuću milja daleko, ali čim pogledam na ovaj
prozor, ja ću misliti o kupaćim gaćicama, o košulji nabačenoj na brzinu, i s
rukama što se oslanjaju na rukohvat ti si odjednom ondje, paleći svoju prvu
cigaretu dana — na ovaj dan prije dvadeset godina. Dokle god kuća stoji, ovo
će biti tvoje sablasno mjesto — i moje također, htio sam reći.
193
 BALKANDOWNLOAD
Stajali smo ondje nekoliko sekunda, gdje smo moj otac i ja jedanput
govorili o Oliveru. Sada smo on i ja govorili o mojem ocu. Sutra ću se sjećati
ovog trenutka i pustiti da duhovi njihove odsutnosti lunjaju kroz polumračno
doba dana.
»Znam da bi on volio da se dogodilo nešto slično ovome, osobito na
ovako divan ljetni dan.«
»Siguran sam da bi. Gdje si pokopao ostatak njegova pepela?« upitao je.
»Oh, posvuda. U Hudsonu, u Egejskom moru, Mrtvom moru. Ali ovamo
dolazim da budem s njim.«
Ništa nije rekao. Nije se imalo što reći.
»Dođi, odvest ću te do Svetoga Jakova prije nego što promijeniš
mišljenje«, rekao sam naposljetku. »Ima još vremena prije ručka. Sjećaš li se
puta?«
»Sjećam se puta.«
»Sjećaš se puta«, odvratio sam kao jeka.
On me pogledao i nasmiješio se. To me razveselilo. Možda zbog toga što
sam znao da me zadirkuje.
Dvadeset godina je bilo jučer, a jučer je bilo tek ranije jutros, a jutro se
činilo da je svjetlosne godine daleko.
»Ja sam kao ti«, rekao je. »Sjećam se svega.«
Zastao sam na trenutak. Ako se sjećaš svega, želio sam reći, te ako si
doista kao ja, onda prije nego što sutra odeš, ili upravo kad budeš spreman
zatvoriti vrata taksija, i već si rekao doviđenja svima drugima, i ne bude ti ništa
preostalo u životu da kažeš, tada, samo taj jedan put, okreni se k meni, čak u
šali, ili kao da si se upravo sjetio, što bi meni nekoć značilo sve, i, kao što si
učinio davno prije, pogledaj me u lice, zadrži moj pogled, i zovni me svojim
imenom.

194