Odsjek za povijest umjetnosti

Filozofski fakultet

Sveučilište u Splitu

Vitićev motel „Sljeme“ u Trogiru

Seminarski rad

Studentica: Lea Tomić

Mentorica: Kristina Babić, pred.

Akademska godina 2019./2020.

SADRŽAJ

1. Uvod ........................................................................................................................ 1
2. Motel „Sljeme“ ........................................................................................................ 2
2.1. Povijesno-prostorni kontekst ............................................................................ 3
2.2. Sadašnje stanje .................................................................................................. 4
2.3. Budućnost kompleksa ....................................................................................... 9
3. Zaključak .................................................................................................................10
4. Popis literature ........................................................................................................ 11
 1. UVOD

Razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj podrazumijeva nekoliko intenzivnih

valova gradnje, ponajviše na području većih gradova, no isto tako i van njih – grade se
prometnice koje, osim što povezuju punktove unutar Hrvatske, stvaraju mrežu koja se
spaja na onu ostatka Europe. Tako je 1955. godine započela izgradnja Jadranske
magistrale, državne ceste koja je revolucionarizirala prometnu infrastrukturu, spajajući
sjever i jug Jadrana u ukupnoj duljini od 1006 kilometara. Jadranska magistrala
uvelike je doprinijela razvoju gospodarstva, posebice turizma, cijelog jednog dijela
današnje Hrvatske, a rekordna posjećenost domaćih i stranih gostiju iziskivala je
podizanje brojnih dužobalnih smještajnih objekata. Poslijeratnu arhitekturu Hrvatske
ne karakterizira stoga samo urbanistički razvoj gradova, već i izgradnja hotela, motela,
kampova i ostalih ustanova za pružanje kratkotrajnog smještaja. Od navedenih upravo
su moteli konceptom najbliži onodobnoj popularizaciji i romantiziranju „ceste“ po
uzoru na američke trendove. „Kultura automobila“ ipak je, doduše, opravdano bila i
ostala snažnija u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje u potpunosti odgovara
načinu života prosječnoga građanina; motel je na području tadašnje Jugoslavije bio tek
kratak bljesak amerikanizacije. U tom se bljesku našao i slavni šibenski arhitekt Ivan
Vitić, čijem opusu pripadaju građevine koje su izmijenile vizure gradova poput
Šibenika i Zagreba. Za ovaj je pak rad bitnije njegovo bavljenje tipom motela, kojih je
duž magistrale projektirao ukupno tri, u Trogiru, Biogradu i na Preluku kod Rijeke.
Dva od tri Vitićeva jadranska motela, u Trogiru i na Preluku, dobila su status
nepokretnoga kulturnog dobra, i to zahvaljujući inicijativi projekta „Motel Trogir“ u
organizaciji udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze.1 Biogradski
motel nažalost je srušen 2019. godine, unatoč tomu što su se njegove prostorije
najduže koristile. Motel u Trogiru, sjevernozapadno od stare gradske jezgre, zanimljiv
je ponajprije kao okidač važnih recentnih promjena u svijesti stručnjaka i građana u
smislu njihova stava prema zanemarenoj modernističkoj arhitekturi, zatim kao
svojevrstan fenomen u povijesti hrvatske arhitekture zajedno s ostalim Vitićevim
odmorištima uz cestu, te naposljetku kao poprište umjetničkih intervencija i projekata
koji su pokazali koliko je lako uz malo truda makar nakratko oživjeti jedan takav

1
DERANJA CRNOKIĆ, A., JELAVIĆ LIVAKOVIĆ, I. (2015.), Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u
razdoblju od 1945. do 1990. godine na području Republike Hrvatske – doprinos valorizaciji i očuvanju, u:
Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 39, str. 25

1
 kompleks, potičući nas na razmišljanje o mogućim budućim solucijama koje bi
odgodile i u konačnici spriječile propadanje motela „Sljeme“.

2. MOTEL „SLJEME“

Vitićevi moteli nose ime investitora, danas ugašenoga prehrambenog poduzeća

„Sljeme“ (trogirski je motel kasnije bio poznat i po imenu „Soline“). Investicija se na
početku zasigurno isplatila, jer su se u prvih nekoliko godina moteli mogli pohvaliti
izrazitom popularnošću – ne samo kao odmorišta ili prenoćišta, već i kao mjesta za
druženje lokalnoga stanovništva. Danas te građevine, ili barem one koje su preživjele,
pričaju drugačiju priču. Dok je stara jezgra pitoresknoga Trogira još 1997. godine
uvrštena na UNESCO popis svjetske kulturne baštine, Vitićevo hvale vrijedno
arhitektonsko ostvarenje odmah izvan nje prepušteno je prirodi i nemilosrdnome
vremenu. Gdje su nekoć cirkulirali automobili sada dominira invazivna vegetacija, a
tek nešto prostora ispred središnje jedinice koristi, za potrebe skladištenja, jedno
trogirsko drvno-industrijsko poduzeće. Iako zaštićen kao spomenik kulture, trogirski
motel nerijetko je viđen kao problematičan, prije svega zbog uistinu ogromne veličine
parcele koju bi mnogi voljeli vidjeti prenamijenjenu.

Slika 1. Motel „Sljeme“ u Trogiru nekad

Slika 2. Motel „Sljeme“ u Trogiru danas

2
 2.1. Povijesno-prostorni kontekst

Motel u Trogiru dovršen je 1965. godine, gotovo istovremeno sa završnim

radovima na Jadranskoj magistrali. Prema Vitićevim instrukcijama gradnju je izvelo
poduzeće „Melioracija Split“, također odonda ugašeno. Kompleks je očito mišljen kao
dio same magistrale, odnosno njezin logičan priključak s odgovarajućom namjenom.
Poput ostalih, koncipiran je kao „cjelina od dvaju uporabom i dispozicijom
komplementarnih sastavnica – središnjeg objekta i vanjskih stambenih jedinica oko
parkirališta“.2 Pristupa mu se direktno s glavne ceste, odvojkom na sred kojeg je danas
postavljena rampa. Ortogonalan raspored sastavnica na prije spomenutoj zapanjujuće
velikoj parceli od čak 22 000 kvadratnih metara osmišljen je na jedan vrlo netipičan
način, s mnogo praznoga prostora, što navodi Tomislava Pavelića da motel opiše kao
„automobilocentričan“ i „automobilomorfan“ jer, za razliku od drugih tipova
smještajnih objekata, svi su aspekti umjesto čovjeku podređeni automobilu.3 Zaista, iz
današnje perspektive, Vitićev motel nalikuje na kakvu instalaciju u javnom prostoru,
umjetničko ostvarenje čija je funkcionalnost „humanoga“ tipa4. Valja napomenuti i
uzeti u obzir činjenicu da su se vremena dobrano promijenila; turizam u Hrvatskoj 60-
ih godina dvadesetoga stoljeća neusporediv je s današnjim brojkama i, dok ovih dana
prevladavaju nastojanja da se što veći broj posjetitelja smjesti na manju površinu,
onodobni projektanti hvatali su se u koštac s pozamašnim kvadraturama na kojima nije
nužno boravila velika količina ljudi, posebno u motelima koji su svojevrstan sinonim
tranzitnog turizma.

Slika 3. Motel Trogir 70-ih godina, iz

zraka (Hrvatski državni arhiv)

2
PAVELIĆ, T. (2006.), Vitićevi moteli – Trst, Umag, Rijeka, Biograd, Trogir, u: Arhitektura – Ivan Vitić, 95-104,
str. 98
3
Ibid., 97
4
LIMANI, S. (2007.), Vitić na margini, u: Kvartal: kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, Vol. IV No.1, 30-33,
str. 31

3
 2.2. Sadašnje stanje

Udruga Slobodne veze svojom je kampanjom „Motel Trogir“ 2013. godine

postigla nešto što je, osim za sam kompleks, bilo od izuzetne važnosti za valorizaciju
hrvatske moderne arhitekture kao kulturne baštine uopće. Upis Vitićevog trogirskog
motela u Registar kulturnih dobara te godine (i onoga kod Rijeke dvije godine kasnije)
postignuće je kako stručnjaka tako i građana okupljenih oko udruge.

Ivan Vitić nije bezrazložno jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske arhitekture

XX. stoljeća – inkorporiranje elemenata suvremene (likovne) umjetnosti u arhitekturu
najbolji je dokaz njegove nekonformističke osobnosti i pristupa zvanju (primjerice,
inspiracija Mondrianom u koloritu zagrebačkog nebodera i uostalom u kompoziciji
motelskih elemenata, ili pak Le Corbusierom u korištenju prirodnoga kamena kojim te
iste elemente oblaže, i u „lebdećem“ izgledu središnje jedinice s potpornjacima).
Hvaljen zbog načina na koji „propituje internacionalne modele ne preuzimajući ih
olako, već inkorporirajući lokalnu tradiciju te svijest o stvarnom životu i potrebama
stanovanja“, Vitić upravo te odlike dokazuje i u svojim motelima.5 Iz tlocrta motela u
Trogiru vidljiva je razvedenost kompozicije sastavljene od središnje zgrade s dvjema
depandansama, i dodatnih šest samostalnih dvoetažnih paviljona. Iz planova je
moguće iščitati i fokus na parkirna mjesta, odnosno dobru prometnu komunikaciju.

Slika 4. Prikaz pažljivog

vođenja pješački h i auto-
mobilskih komunikacija kroz
parcelu trogirskog motela

5
Ibid., 31

4
 U trenutku pisanja ovoga teksta, parcela na kojoj se nalazi motel u nezavidnom je
stanju. Dio donje etaže središnjeg objekta, u originalnome planu funkcionalno
zaokruženog (recepcija i restoran s vanjskom natkrivenom terasom koji su radili
tijekom cijele godine), danas kao skladište koristi drvno poduzeće, vjerojatno za
simboličnu cijenu najma za koju nije sigurno niti komu se plaća; vlasničko je pitanje
objekta neriješeno i kompleksno, no upravo je zbog te situacije toliko dugo vremena
ostao netaknut, i nije doživio nesretnu sudbinu motela u Biogradu. Vitićeve težnje za
uključivanjem lokalne tradicije vidljive su iz oblaganja betonskih zidnih ploha
prirodnim kamenom, što je istovremeno reminiscencija na Le Corbusierove principe i
uspješan pokušaj „mediteranizacije“ građevine, koja je u trenutku izgradnje na taj
način pratila okolinu, odnosno staru gradsku jezgru Trogira. Ovih se dana dojam te
sinergije gubi pod navalom betonizacije, divlje izgradnje i gustoga prometa duž
jadranske obale. Pavelić pak drži da je za Vitića kamen zaokret prema tradiciji, i ne
toliko estetski i kontekstualan odabir koliko simboličan – kamen reprezentira ljudsku
potrebu za zaklonom, te stoga i ovaj tranzitan dom čini pravim, makar na neko kratko
vrijeme.6

Od građevnih su materijala korišteni tada iznimno popularni beton, čelične

konstrukcije i staklo. Pročelja glavne zgrade interesantno su razrađena, s akromatskim
kontrastima bijelih žbukanih površina i tamnih čeličnih prozorskih okvira, s
povremenim otvorima u zidu (ograđenima čeličnom ogradom), te paravanskim
kamenim površinama u „kiklopskom“ načinu zidanja – zasigurno Mondrianom
inspirirana kompozicija. Konstruktivni sustav sačinjavaju čelični stupovi koji nose
čelične traverze i tanke betonske ploče. Otvoreno čelično stubište vodi na drugu etažu
centralnog objekta, na kojoj su se nalazile sobe, također korištene tijekom cijele
godine. Iz svih je smještajnih jedinica motela jasno u kolikoj je mjeri Vitić htio
naglasiti klasičnu ulogu motela kao pružatelja kratkotrajnog smještaja – sobe su
nevelike i vrlo bazične, a u hodnicima su još vidljivi ostaci rasvjete koja, ugrađena na
taj način, sigurno nije kreirala dojam naročite privatnosti. Otvorena terasa također je
prepoznatljiv element moderne arhitekture, te i nju nalazimo na gornjoj etaži, u ulozi
povezivanja gostiju u vidu zajedničkoga prostora, takoreći dnevnog boravka pod
suncem. Cijela glavna zgrada u lošem je stanju, grafitirana, obrasla, zatrpana otpadom

6
PAVELIĆ, T. (2006.), Vitićevi moteli – Trst, Umag, Rijeka, Biograd, Trogir, u: Arhitektura – Ivan Vitić, 95-104,
str. 103

5
i krhotinama. Rezultat je to višestruko nepovoljnih okolnosti, a ponajviše opadanja
atraktivnosti same tipologije motela zbog pojave brojnih konkurentnih alternativa u
blizini.

Slika 5. Zapadno pročelje središnjeg objekta

sa stubištem

Slika 6. Terasa na gornjoj etaži središnjeg objekta

Slika 7. Nekadašnji restoran u središnjem

objektu

6
 Šetnicom, odnosno trijemom, središnja je zgrada povezana prema jugu s dvjema
smještajnim depandansama, jednom jednokatnom i jednom dvokatnom, koje se
nastavljaju jedna na drugu u L formi. Na jugozapadnom dijelu parcele orijentirano
prema južnoj borovoj šumi Vitić je pozicionirao šest zasebnih bungalova/paviljona
(koji su zajedno s depandansama zbog neadekvatne termoizolacije radili samo ljeti) u
obliku minijaturnih obiteljskih dvoetažnih kuća s vlastitim parkirnim mjestima –
svojevrstan zaštitni znak njegovih motela. Cijeli kompleks tako djeluje kao „slikovito
naselje malih građevina, humanih proporcija i funkcija, gotovo urbanistički povezanih
u cjelinu, a u skladu sa zatečenom pejsažnom tradicijom.“7 Iz starih fotografija i iskaza
bivših zaposlenika jasno je da je pri projektiranju uzet u obzir i ispoštovan okoliš u
koji se kompleks smješta, do te mjere da se s njime stopio; uokolo samih zgrada
raspoređeni su bili vrtovi i druge zelene površine, a motel je zapošljavao stručne osobe
koje su o njima vodile računa.

Mnogošto se promijenilo od vremena izgradnje motela - utjecajni čimbenici poput

društveno-političkog ustroja i gospodarskog stanja u državi - no isto tako na velike
promjene ukazuju i sitni detalji, kao recimo činjenica da parkirna mjesta između
bungalova jednostavno nisu dostatna za automobile današnjice. Također, 60-ih se
godina prethodnog stoljeća potpuno drugačije gradilo. Stručnjaci su se, otkad je
nedavno pokrenut diskurs o zaštiti Vitićevih motela, osvrtali i na brojne ateste koje te
građevine danas ne bi mogle dobiti zbog svoje izrazite fragilnosti, od zaštite od požara,
preko stabilnosti, pa do prozora koji su bez sumnje bili elegantni i među ključnim
faktorima skladne gradnje, no po termoizolacijskoj učinkovitosti nedostatni. Spušteni
stropovi koji se danas izrađuju uz pomoć gips-kartonskih ploča u motelima su
realizirani čeličnim konstrukcijama i jelovim gredama.8 Zbog toga, kada je riječ o
valorizaciji motela „Sljeme“ u Trogiru i na Preluku, naglasak je na tretiranju područja
kao jedinstvene spomeničke cjeline i na uključivanju zajednice u javne rasprave i
odluke koje se tiču njihovog životnog prostora, ne na ishitrenoj prenamjeni, jer taj
proces iziskuje znatnu količinu promišljanja, vremena, te povrh svega – novca.

7
BODROŽIĆ, N., ŠIMPRAGA, S. (2014.), Motel Trogir: Nije uvijek budućnost to što dolazi. Zagreb : Slobodne
veze, str. 65
8
Betonski spavači: Kratki susreti uz Jadransku cestu (2016.) Hrvatska radiotelevizija, red. Saša Ban, 13.07.2017.

7
Slika 8. Pogled na paviljone s južne strane Slika 9. Pogled na paviljone sa sjeverne
strane

Slika 10. Otvoreni trijem na zapadnoj Slika 11. Pogled na dvokatnu

strani jednokatne depandanse depandansu sa sjevernozapadne strane

8
 2.3. Budućnost kompleksa

Osnivači udruge Slobodne veze i pokretači inicijative „Motel Trogir“ na

unikatan su način pristupili osmišljanju kampanje za zaštitu motela. Podijeljena u
nekoliko faza, kampanja se na više fronti borila za isticanje motela kao važnog dijela
lokalnog urbanog identiteta. Saša Šimpraga projekt sažima u četiri temeljne točke:
prva je afirmacija i zaštita kulturne baštine, zatim slijedi proizvodnja javnosti, potom
borba za javni interes, te u konačnici ključne umjetničke intervencije. 9 Javnosti je
iznesen sasvim jedan nov i originalan način pokušaja popularizacije modernističke
baštine, koji uostalom podrazumijeva i aktivnu ulogu upravo građana i umjetnika,
često putem natječaja. Tako je primjerice 2015. godine raspisan međunarodni natječaj
za umjetničke prijedloge koji bi se na neki način referirali na Vitićev motel – izabrano
je sedam mladih umjetnika iz Hrvatske i Europe koji su tako približili motel i
međunarodnoj javnosti.

Slika 12. Neli Ružić, Stolen Future, 2014.

Ranije spomenute razlike u arhitekturi nekad i danas vjerojatno će, ukoliko ikada dođe
do prenamjene kompleksa, biti preprekom, ponajprije iz financijskih razloga.
Zanimljiv je tu paradoks „modernog kulturnog dobra“: arhitekti moderne često su
zagovarali rušenje građevine nakon što se ona „istroši“, što bi značilo da su obnova i
očuvanje moderne arhitekture suprotni principima začetnika iste.10 Prenamjena
građevine stoga je vrlo delikatan proces, provoditelji kojega moraju iskazati određen
senzibilitet i biti svjesni rizika ugrožavanja autentičnosti, što bi mogla naposljetku biti
cijena akcije spašavanja.

9
Betonski spavači: Kratki susreti uz Jadransku cestu (2016.) Hrvatska radiotelevizija, red. Saša Ban, 13.07.2017.
10
BODROŽIĆ, N., ŠIMPRAGA, S. (2014.), Motel Trogir: Nije uvijek budućnost to što dolazi. Zagreb : Slobodne
veze, str. 71

9
3. ZAKLJUČAK

Vitićev motel u Trogiru je, zahvaljujući angažiranosti pojedinaca, prepoznat

kao spomenik hrvatske kulturne baštine, a isti ti pojedinci donijeli su mu i
međunarodnu slavu, dodajući mu i slogan „nije uvijek budućnost to što dolazi“.
Budućnost su ljudi i njihovi stavovi, njihova volja i sposobnost da prepoznaju ono što
vrijedi i što valja spasiti kako bi se održao živim i raznolikim identitet zajednice.
Motel se zasigurno nikada neće vratiti u svoju prvobitnu funkciju jer njegovo vrijeme
je prošlo; prenamjena pak, i ponovno useljavanje u prostor bilo na koji način iziskivat
će, kao što je već rečeno, vrlo velike financijske izdatke, te će postojati stvaran rizik
narušavanja autentičnosti spomenika. Ono što Vitićev motel sada jest je upravo to -
spomenik, tihi svjedok minulih, ali optimističnih vremena. Za početak je potrebno
spriječiti daljnje propadanje, nastaviti uključivati i educirati javnost, te apelirati na istu
da si ne dozvoli da ostane bez vitalnog dijela svog identiteta.

10
4. POPIS LITERATURE

BODROŽIĆ, N., ŠIMPRAGA, S. (2014.), Motel Trogir: Nije uvijek budućnost to što
dolazi. Zagreb : Slobodne veze

DERANJA CRNOKIĆ, A., JELAVIĆ LIVAKOVIĆ, I. (2015.), Pravna zaštita

poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od 1945. do 1990. godine na području
Republike Hrvatske – doprinos valorizaciji i očuvanju, u: Godišnjak zaštite spomenika
kulture Hrvatske 39

LIMANI, S. (2007.), Vitić na margini, u: Kvartal: kronika povijesti umjetnosti u

Hrvatskoj, Vol. IV No.1, 30-33

PAVELIĆ, T. (2006.), Vitićevi moteli – Trst, Umag, Rijeka, Biograd, Trogir, u:

Arhitektura – Ivan Vitić, 95-104, str. 98

Betonski spavači: Kratki susreti uz Jadransku cestu (2016.) Hrvatska radiotelevizija,

red. Saša Ban, 13.07.2017.

11