Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika

Govornička škola -1-

VRSTE GOVORNIH VJEŽBI U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA

Govoreni je jezik prvotni oblik komunikacije, specifičan, popraćen slušnim senzacijama, a

ima svoje vrijednosti i norme. Pisani je jezik pak proizašao iz govorenog i njegove se
izražajne strukture ne poklapaju s izražajnim strukturama govorenog jezika.
U početku pismenosti razlike između govorenog i pisanog izraza bile su zanemarive, no danas
je situacija potpuno drugačija. Postoji kultura izražavanja – kultura govora i kultura pisanja.
Kulturu govora označava sljedeće: govoriti riječima i načinom koji odgovaraju danim
uvjetima, tj. temi, sadržaju, problemima…; jezik se mora harmonizirati sa sadržajem koji se
iznosi i slušaocem kojem je taj sadržaj usmjeren; temelji se na zakonitostima govorenog
jezika (poznavanje zakonitosti glasovnog, gramatičkog i leksičkog ustrojstva jezika,
pravogovorne norme i stilistike govora.
Kultura pisanja temelji se na zakonitostima pisanog jezika koji ima svoju pravopisnu,
gramatičku, stilističku i leksičku normu te svoje funkcionalne stilove i oblike.
Izrazito je u ovom kontekstu bitan jezični osjećaj; učenik je naviknut na određeni jezični
sustav koji stječe u svakodnevnoj govornoj praksi. Ima izražen osjećaj za zavičajni govor
(reagira na njegovo narušavanje), a u školi sustavno stječe osjećaj za sustav standardnog
jezika (znanje i vještine za pravilno izražavanje; reagira i na njegovo narušavanje).
Književnojezične norme koje mora poštivati: gramatička, leksička, stilska, pravogovorna
(ortoepska) i pravopisna (ortografska).
Dijalekt je nosilac zavičajne kulture, pogodan za komunikaciju u zavičaju i užem krugu te za
literarno stvaralaštvo.
Književni pak jezik služi sporazumijevanju na širem prostoru, opisan je i propisan (normiran),
povezuje pripadnike istog naroda u vremenu i prostoru.
Razgovorni jezik manje je podložan normama, govor je svakodnevnice, pod utjecajem tiska, a
jezik na televiziji sve je bliži standardu.

Svrha je govornih vježbi: da se izvježba u pravilnoj uporabi standardni jezik.

Načela govornih vježbi su:

- načelo praktičnosti,
- načelo jezičnog standarda,
- načelo postupnosti – učenicima različite životne dobi moramo prići prikladno i obratiti
pažnju na tri ključna razdoblja:
a) ludička faza do 9. godine,
b) pojačana radoznalost do 14. godine,
c) sposobnost apstraktnog razmišljanja od 14. godine.
S obzirom na to, govorne vježbe su stupnjevite – postupno se pojačavaju zahtjevi.
- načelo životnosti,
- načelo zavičajnosti (mora se upozoriti na razliku između standardnog i zavičajnog govora)

Osnovni su tipovi govornih vježbi:

- gramatičko-pravogovorne i stilsko-kompozicijske

GOVORNIČKE VJEŽBE – GOVORNE VJEŽBE

Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -2-

- usmeno predavanje i javni govor (govorničke vježbe)

- javni govor – usmeno predavanje je način izražavanja kojim predstavljamo neku temu,
podatke iz nekoga područja i to tako da ih argumentirano i razumljivo objasnimo
- pet faza javnog govora:
 prikupljanje i sređivanje građe o temi – odabiremo temu – podatke o temi
(predsjedničke kartice, misao) – cilj je skupiti dovoljno građe za cijeli govor
 izradba nacrta predavanja – raspoređivanje građe = odabiranje najvažnijih informacija,
raspored u tri cjeline (uvod, razrada, zaključak)
 oblikovanje govora – uvod (objašnjenje teme), razrada (dokazujemo svoje tvrdnje; stil je
jasan, bitna je uvjerljivost dokaza), zaključak (sažet i jasan)
 pamćenje govora – ne učiti cijeli govor, samo najvažnije argumente, imati kratke bilješke
 izricanje govora – govor izgovaramo prirodno i opušteno
- svečane zdravice, pozdravni svečani govor, posmrtni
- predavanje
- priopćenje
- stara Grčka – govori (sudski, pohvalni, politički…)
- po stilu: govor visokog, srednjeg i jednostavnog sila
- suvremena podjela: razgovor, kratki monolozi, govori, posebne govorne vrste
- bitno je slušanje
krasnoslov – interpretativno čitanje i izgovaranje napamet književno-umjetničkih tekstova u
skladu sa suvremenim određenjima u kojima se očituje nastojanje govornog izražavanja
vlastitog doživljaja i razumijevanja teksta

GOVORNE VJEŽBE:
- svrha – suvereno priopćavanje svojih misli i osjećaja, poticanje da se izražava
idiomom, da se izvježba u pravilnoj uporabi standardnog jezika
- načela – praktičnosti, jezičnog standarda, postupnosti (ovisi o dobi učenika – do
devete godine, do četrnaeste, od četrnaeste…), životnosti, zavičajnosti
- vježbe – govorne: gramatičko-pravogovorne, stilsko-kompozicijske
pismene: gramatičko-pravopisne, stilsko-kompozicijske
- gramatičko-pravogovorne – gramatičke - fonološke (č, ć, ije, je, zamjene…)
- morfološke (tvorba imenica, glagola, padeži)
- sintaktičke (?)
leksičke – leksičko-gramatičke
leksičko-semantičke
leksičko-stilističke
leksičko-ortografske
pravogovorne – artikulacijske
akcenatske
intonacijske
- stilsko-kompozicijske – dijaloške i monološke
- gramatičko-pravopisne – gramatičke, leksičke, pravopisne
- po stupnju izvornosti sadržaja – pismene i usmene
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -3-

GOVORNE VJEŽBE U NASTAVI hrvatskoga jezika

GRAMATIČKO-PRAVOGOVORNE VJEŽBE
(Težak, Pravogovor; Govorenje)

- nastava pravogovora je u nastavi hrvatskog jezika zapostavljena

- više je razloga tome, a vjerojatno je najveći što napisana riječ ostaje trajna, ona izgovorena
nestaje, ostajući u nesigurnom pamćenju svjedoka
- prednost pisane riječi povećana je izumom tiska
- složenost hrvatskog glasovnog i naglasnog sustava nije imala odgovarajućeg odraza u nastavi
hrv. jezika ni na jednom školskom stupnju
- mnogi učitelji hrv. jezika sami nisu izgovarali pojedine glasove i naglaske standardnog jezika
- mnogi profesori hrv. jezika znali su natjerati učenike da nauče sva pravila o pisanju č i ć s
primjerima, ali ih nisu pokušali naučiti kako se to izgovara
- bilo je važno ne griješiti u pisanju, a dobar dio tih učenika nije ni zapazio akustičke razlike
između tih bliskih fonema
- tako se nepovezivanje pravopisa s pravogovorom, s fonetikom i fonologijom štetno odrazilo i
na zanemareni govor i na povlaštenu pismenost
- nastava pravogovora (ortoepije) obuhvaća trovrsne sadržaje: izgovor glasova, naglašivanje
riječi, intonaciju rečenice
- jasnoća, razgovijetnost i pravilnost glasova hrv. standardnog jezika prvotni je sadržaj
ortoepske nastave
- dvije su tu razine: na prvoj je izgovor pojedinih fonema ovisan o razlikama između učeničke
imanentne gramatike i gramatike hrv. standardnog jezika
o tu treba više poraditi na fonemima koje učenički govor ne poznaje
- na drugoj je razini izgovor fonema u govornom lancu u tekstu gdje se javljaju otkloni od
pravogovornih normi iz različitih razloga (najčešće psiholoških – brzina, umor, trema…)
- za izbjegavanje pravogovornih pogrješaka na toj razini učenika treba pripremiti za govorenje
ili čitanje motivacijom, smirivanjem, uputama
- naglašavanje riječi (akcentuacija) najsloženiji je i najteži problem pravogovorne nastave
- osim složenosti hrvatske prozodije nedovoljna je akcentuacijska kompetencija učitelja i
profesora (što je osnovnim uzrokom neuspješnosti naše akcenatske nastave)
- uz bolju naobrazbu učitelja, uz uporabu moderne nastavne tehnnologije, uz primjerene
metode i motivaciju učenika može se postići korektno naglašivanje riječi, bez čestih otklona
od naglasne norme, ako ne i savršeno
- intonacija rečenice, rečenična melodija i dr. različiti su nazivi i odredbe govornih vrednota
koje čine treće pravogovorno područje – mogu se organizirati intonacijski pokusi u
pravogovornoj nastavi
- u prirodnim govornim situacijama učenici ne čine intonacijske pogrješke
- posjeduju imanentnu intonacijsku gramatiku po kojoj intuitivno iskorištavaju govorne
vrednote u potpunom skladu s osjećajnim nabojem svoga verbalnog priopćavanja
- u nastavi usmenog izražavanja valja poći upravo od imanentne gramatike
- učenici postupno trebaju ovladati vještinom govorenja na književnom jeziku pa im u početku
usmenim vježbama moramo dopustiti da se slobodno izražavaju
- usmene vježbe mogu biti gramatičko-pravogovorne i stilsko-kompozicijske – prema glavnom
cilju vježbanja, i prema stupnju izvornosti – na tuđim tekstovima i na vlastitim tekstovima
o pravogovor = ortoepija
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -4-

- gramatičko-pravogovorne vježbe obuhvaćaju fonološke, morfološke, sintaktičke, leksičke,

pravogovorne (ortoepske) vježbe, a tim je vježbama glavni cilj usvajanje gramatičkih, leksičkih
i pravogovornih navika
- leksičke vježbe obuhvaćaju leksičkogramatičke, leksičkosemantičke i leksičkostilističke vježbe
- pravogovorne vježbe mogu biti: artikulacija (izgovor glasova), akcenatske (naglašivanje riječi),
intonacijske (rečenična melodija, tempo, stanka, silina, boja glasa) i pravogovorno-pravopisne
vježbe (povezivanje pravogovora s pravopisom) (+ intonacijske i stilističke)
- fonološke vježbe obuhvaćaju problematiku glasovnih promjena i funkcije fonema u govoru
o pr. 1 – poistovjećivanje i razlikovanje: vježbe prepoznavanja i reproduciranja stečenog
znanja na teoretskoj razini, vježbe zamjene (noj, svoj, joj…), vježbe premetanja (bor –
rob, modar – domar), dometanja, izostavljanja, razlike č i ć, dvoglasnik ije, naglasak,
zvučni pokusi i istraživačke vježbe
- pravogovorne vježbe:
o artikulacijske vježbe
- većina učenika u školu dolazi s već ovladanim fonetskim sustavom, s imanentnom fonetikom
pa zato ne treba organizirati vježbe u izgovoru svih hrvatskih književnojezičnih glasova nego
samo onih kojih u učeničkoj imanentnoj gramatici nema
- za učenike s govornim poteškoćama potrebne su vježbe za izgovor: slivenika č, ć, dž, đ;
jedrenika h, otvornika a, e, o; dvoglasnika ie (ije); zvučnika pred izgovornom stankom;
zvonačnika v pred bezvučnikom i pred izgovornom stankom
o rješavanje poteškoća: upozoravanje učenika na pogrešku kada govore standardnim
jezikom; vježbama čitanja i govorenja usmjerenih na izgovor; ispravljanjem pogreške
kad je učenik napravi; upozoravanjem na pravilo u vezi s nastavom gramatike
 pristupi u prevladavanju tih poteškoća ne mogu biti isti (na primjer) – učenikova imanentna
gramatika ne poznaje pravilnu artikulaciju fonema h – a) problem im je njihova uporaba u određenim
položajima (na početku riječi ispred v i u prezentu hoću; na kraju riječi u nastavcima)
 zatim, mnogo njih ne poštuje glasovne promjene: sibilarizaciju, palatalizaciju…
- te poteškoće se rješavaju: upozoravanjem učenika na pogrešan izgovor kada govore
književnim jezikom, vježbama čitanja i govorenja gdje se pozornost usmjerava na izgovor,
ispravlja pogreška kad god je učenik učini – i to tako da nastavnik izgovori pravilno i zahtijeva
od učenika da za njim pravilno ponovi riječ; upozoravanjem na pravilo u vezi s nastavom
gramatike, posebice morfologije
- upoznavši se s gramatikom svojih učenika, nastavnik će slično postupati i u drugim glasovnim
interferencijama (npr. nisan umjesto nisam)
 neki učenici otvornike a, e, o izgovaraju suviše zatvoreno ili suviše otvoreno pa i dvoglasnički, ali
učitelj i teoretski i praktično mora pomagati objašnjavajući im razliku između moj, mnoj… i upućuje ih
kako će to izgovoriti kad govore hrv. knjiž. jezikom
- to su korisne vježbe oponašanja i samoslušanja – može svoj izgovor snimati, slušati snimljen
izgovor, ponovno snimiti popravljeni izgovor i ponovno slušati
 dvoglasnik je (ije) – treba upozoriti na dvojnu praksu u dosadašnjoj školi – neki su profesori
izgovarali dvoslogovno ije, a neki jednoslogovni dvoglasnik ie
 za mnoge učenike velik problem je književnojezični izgovor slivenika č, ć, dž, đ – u školi ćemo naići
na različite situacije – učenici koji samo izgovaraju č, samo ć, č i čakavsko ć (tj); ista je stvar s njihovim
zvučnim parnjacima dž i đ
- učenje pravilnog izgovora važno je od samog početka, već u vrtiću tete bi morale organizirati
igrice u kojima će djeca pravilno izgovarati afrikate
- no, problem nije samo u nepodudarnosti između učenikove imanentne gramatike i školske
standardnojezične nego i u zanemarivanju ortoepije u školama
- nije bilo pravilnih, tj. nije se provodilo pravilno učenje – ili su bili zastrašivani slabim ocjenama
ili se javila ravnodušnost prema izgovoru tih slivenika
- bitna je uloga profesora – njegov pravilan izgovor tih glasova
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -5-

- nastavnik bi trebao organizirati vježbe sve dok se učenici ne osposobe za pravilno izgovaranje
tih glasova
- kao prvo, mora utvrditi stanje u razredu (koliko učenika ima poteškoća s č i ć)
- prema tome će organizirati frontalne, grupne ili individualne pravogovorne vježbe
- prvo će im dati naputak o izgovoru č, odnosno ć, a nakon toga profesor razgovijetno izgovara
te glasove (prvo samo č, zatim samo ć, a na kraju naizmjenično (ča – ća, ču – ću…) pa riječi
(čelo – ćelo) i rečenice (u peći pečeš kolače u vreći)
 akcenatske vježbe – pravilno naglašavanje svima je problem – onima koji nisu već prvim svojim
riječima usvajali novoštokavski naglasni sustav (četveronaglasni sustav pravi poteškoće)
- poteškoće se mogu prebroditi ako se ostvare dva uvjeta:
o da se učenici motiviraju za učenje i primjenu naučenog
o da se učenicima organizira uspješna nastava književnojezične akcentuacije (rijetko su
se ostvarivala ova dva uvjeta)
- ni učenici nemaju motivacije, a ni većina profesora ne zna točno izgovarati riječi
- na općeobrazovnoj razini trebalo bi učenike osposobiti da čuju i raspoznaju novoštokavski, da
im uspijeva izgovoriti sva četiri naglaska i nenaglašenu duljinu, da nauče osnovna pravila o
mjestu naglaska u riječima, da slušajući i oponašajući steknu sposobnost usmenog izražavanja
književnim jezikom
- potrebno je sustavno vježbanje
- učitelj treba ustanoviti stanje u razredu
- korisno je uspostaviti ovakav sustav vježbi:
a) slušanje
b) slušanje i uspoređivanje – baka – bajka, plaća – plava, seka – sedma
c) slušanje i oponašanje – (učitelj) – baka, (učenik) –baka, (učitelj) – bajka, (učenik) –bajka
itd.
d) slušanje i oponašanje obaju naglasaka - (učitelj) – baka, bajka (učenik) – baka, bajka
e) slušanje i oponašanje rečenica: Baka priča bajku, Majka piše pismo itd.
- kako nije problem samo izgovor pojedinih novoštokavskih naglasaka, nego i njihovo mjesto u
riječima, nastava hrvatske akcentuacije provodi se za vrijeme školovanja, i to:
- slušanjem pravilnoga naglašivanja (učitelji, radio, televizija, film, tonske snimke)
- učiteljevim ispravljanjem učeničkih naglasnih pogrješaka
- spoznavanjem osnovnih pravila hrvatske akcentologije
- sustavnim vježbanjem
 intonacijske vježbe
- povezuju se s čitanjem, recitiranjem, pripovijedanjem i usmenom dramatizacijom
- može se vježbati: rečenični naglasak, reč. tempo, registar i jačina glasa, vježbanje iskorištavanja
stanki, vježbanje rečenične melodije
- fonetički diktati, zvučni pokusi i autodiktati veoma su prikladni i djelotvorni načini za razvijanje
govornih vrednota u komuniciranju hrv. standardnim jezikom

Težak (Teorija i praksa nastave HJ 1):

GOVORENJE:
Usmene vježbe prema glavnom cilju vježbanja mogu biti:

1. Gramatičko-pravogovorne:
a) fonološke
b) morfološke
c) sintaktičke
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -6-

d) leksičke: obuhvaćaju leksičkogramatičke, leksičkosemantičke i leksičkostilističke vježbe

e) pravogovorne/ortoepske – mogu biti artikulacijske (izgovor glasova), akcenatske
(naglašivanje riječi), intonacijske (rečenična melodija, tempo, stanka, silina, boja glasa) i
pravogovorno-pravopisne vježbe (povezivanje pravogovora s pravopisom).

2. Stilsko-kompozicijske: razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje, tumačenje, raspravljanje,

upućivanje. Stilsko-kompozicijske vježbe mogu biti dijaloške (razgovorne igre, telefonski
razgovor, rekreativni razgovor, usmena dramatizacija, intervju, poslovni razgovor) i monološke
(opisivanje/deskripcija, pripovijedanje/naracija, tumačenje/eksplikacija: analitičko i sintetičko
izlaganje, raspravljanje/diskusija, upućivanje/instrukcija, mješoviti oblici).

Usmene vježbe prema stupnju izvornosti mogu biti:

1. Na tuđim tekstovima: čitanje, recitiranje, govorenje na pamet, usmeni diktati.
2. Na vlastitim tekstovima: odgovaranje na pitanja, izlaganje vlastitih sadržaja.

Teme usmenih vježbi moraju biti u skladu s potrebama, mogućnostima i interesima učenika. Učenici
trebaju govoriti o onome što znaju, što im je blisko, što ih zanima i što im koristi. Načela praktičnosti,
sadržajne kompetencije, životnosti i zavičajnosti.

GOVORNIČKA ŠKOLA

Ciljevi

1. Prvi je cilj govorničke škole da preda učenicima stanovitu količinu govorničkih

naputaka te da im dade početnu govorničku vještinu. Time će odmah opažljivo, a s
vremenom sve više, postati sposobniji u izražavanju svojih zamisli i moćniji u
djelovanju govorom na druge.
2. Govoriti jasno znači misliti jasno, govoriti novo znači misliti novo. Jedan od bitnih
ciljeva govorničke škole razvijanje je ispravnog i kreativnog mišljenja.
3. Govor se sastoji od slanja i primanja govora. U ovoj se govorničkoj školi posebna
pozornost posvećuje vještini slušanja govora, pa je unapređivanje slušanja govora
također cilj ove škole.
4. Govoriti se može zanimljivo samo ako se o nečem govori što drugi ne zna, a dokazati
možemo istinito samo ako raspolažemo s podacima. Zato govorništvo upućuje na
pretraživanje podataka na internetu, koji se odnose na temu govora, ali isto tako
motivira na ubrzano i sustavno stjecanje znanja.
5. Govorništvo je obraćanje drugima, slušateljima. Ono je učinkovito ako se govornik
usredotočuje na slušatelje, onakve kakvi jesu.
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -7-

Metode rada

Radi se u skupinama od desetak učenika s jednim mentorom. Osim skupnog rada izvode se i
individualne vježbe (dijagnoza govornog statusa, ortoepske i ortofonske vježbe, uvježbavanje
govora i recitacija, impostacija pjevačkoga glasa, uvježbavanje voditelja). Pri završetku škole
organizira se javni nastup i natjecanje govornika.

Sadržaji

Cjelokupni je sadržaj govorničke škole za darovite učenice i učenike razdijeljen u četiri

stupnja: I. početni. II. srednji, III. napredni i IV. završni stupanj. Izvodi se i peti stupanj za
dodatno usavršavanje. Gradivo je podijeljeno na obavezne sadržaje (vidi priloženu satnicu) i
na izborne sadržaje.

Obvezni sadržaji

Obvezni sadržaji ovdje su poredani ne prema stupnjevima u kojima se pojavljuju, nego prema
sadržaju, a ti su sadržaji: opće govorničke vještine, govornička pravila i upute i govornički
žanrovi.

OPĆE GOVORNIČKE VJEŠTINE

Vježbe za glas i izgovor – Splet tih vježbi dobro je utvrđen i u funkciji je govorničke
impostacije glasa i dobre govorničke dikcije. (Teži se donjem disanju, prsnom osjetu glasa,
pojačanom samoslušanju.) Druga je, ne manje važna, svrha tih vježbi prevladavanje straha od
javnog govora, što se postiže vježbama rastezanja i opuštanja te vježbama za stvaranje
potrebne količine govorničke smionosti ("agresivnosti").

Vještina slušanja govora i sažeci – Jedna od sastavnica vještog slušanja govora - sažetci - ne
razvija samo osmišljeno slušanje kojim se izdvaja ono što preostaje "nakon svih riječi",
nego je vještina pravljenja sažetaka i opća intelektualna vještina primjenjiva naveliko.

Govorna izvedba – To je onaj dio pripreme koji bi se mogao označiti glumačkim dijelom. Tu
se planiraju, uvježbavaju i memoriraju prozodijska sredstva (intonacija, tempo, stanke,
glasnoća) i neverbalni znakovi koji će se upotrijebiti u govornom činu (mimika, gesta,
držanje tijela i dr.). Vješt se govornik podjednako služi i tekstualnim i izvedbenim
sredstvima.

Strah i trema – U ovom dijelu govorničkog obrazovanja ukazuje se na uzroke tih stanja i na
način njihova smanjenja.

Neverbalni znakovi – Mimika, gesta, položaj i držanje tijela, način odijevanja i izgled
govornika, prostorni odnosi među sugovornicima, raspored prostora i scenografija
govornog prostora, uporaba predmeta kao znakova, popratne slike i popratni zvukovi,
pa čak i mirisi.

Ortodontske anomalije

Govorni poremećaji – (izgovorne greške, mucanje, brzopletost i poremećaji glasa) pojave su

koje odvraćaju pozornost od onog što se govori na način kako se to ostvaruje. Nečist
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -8-

izgovor suglasnika, zamuckivanje, nejasan govor ili kreštav glas, ostavljaju loš dojam o
govorniku i smanjuju učinkovitost njegove obavijesti pa bitno otežavaju postizanje
uspješnosti u velikom broju zvanja, naročito onih koji se ostvaruju govorom.

Mjerenje govora

Govorna spretnost (fluentnost) – Govorna se proizvodnja može raslojiti na dvije razine: na

razinu planiranja i na razinu izvođenja govora. Govornici nastoje da obje razine
funkcioniraju efikasno i glatko te bez pogrešaka i zastoja. Takav je govor fluentan
(spretan, gladak). Međutim, govornici budući da nisu savršeni, a najčešće moraju
govoriti bez prethodne pripreme, u govoru griješe, zastajkuju, ispravljaju se,
upotrebljavaju poštapalice, zamuckuju i sl. Radi poboljšanja govora svaki govornik bi
trebao osvijestiti nefluentnosti u svojem govoru i težiti njihovom uklanjanju i fluentnom
govoru. (Damir Horga)

GOVORNIČKA PRAVILA I UPUTE

Profiliranje publike – Moto je: Ne okrivljuj publiku za govornički neuspjeh! Pogreška je

govornika što nije upoznao slušače ili što im se nije prilagodio.

Neprijateljski auditorij – Pod neprijateljskim auditorijem se smatra onaj auditorij koji ima
suprotne stavove i interese od samog govornika u onome što je tema govora. U ovom
sadržaju se razrađuju taktike kojima se osigurava nastavak komunikacije sa slušačima, a
tek potom da se i postigne barem i djelomični konsensus. Temeljni je postupak traženje
zajedničkih osnova i pozivanje na neosporne činjenice.

Priprema govora –Temeljitije se od ostalih obrađuje prva faza, koja je i najvažnija - faza
zamisli govora (oblikovanje središnje misli) i prikupljanje građe: dokaza, napose
podataka, logičkih izvoda i potkrijepa. Učenik se upućuje na prijelaz od potpune
tekstualizacije na skraćenu, na kratke bilješke.

Retoričke figure – Značajka je dobra i učinkovita govora odmjerena uporaba retoričkih figura,
koje imaju uloge i argumenata i potkrijepa. Izbor je figura koja se obrađuje u školi:
silogizam, entimem, sorit, indukcija, analogija, dilema, definicija, paradoks, arg. ad
populum, arg. autoriteta, parafraza, antiteza, klimaks, usporedba, metafora, metonimija,
sinegdoha, pretericija, antimetabola, sinatroizam.

Logičke figure – Logičke figure ili logički izvodi (prema Aristotelu tehnički dokazi), a to su
toposi, silogizmi, entimemi, soriti, indukcije, analogije, primjeri, dileme, odnosi uzroka
i posljedica temeljne su taktike argumentativne strategije.

Retoričke potkrjepe

Smicalice – Dijalektičko se govorništvo (razgovorno, pregovaračko, polemičko, debatno)

oduvijek služi retoričkim smicalicama. Učenici se upoznaju s najčešćima sa svrhom da
bi se od njih uspješnije znali braniti.

Argumentiranje – Argumentiranje je retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje

slušačima vrlo vjerojatnom istinom.
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola -9-

Modeli humora – Višenamjenska je uloga humora u govorništvu i izvan zabavljačke

strategije: zadobivanje naklonosti, opuštanje napetosti, olakšanje konfliktnih i tmurnih
situacija, smanjenje zamora, zadobivanje prednosti u debati i polemici. Zato stanovitu
količinu humora treba planirati u pripremi govora.

Modalni izrazi – Uvelike pridonosi govornoj izražajnosti i komunikativnosti, ali i govornoj

eleganciji, umjesna i istančana uporaba modalnih izraza (uključujući i one uljudbene:
predstavljanje, pozdravljanje, oslovljavanje, zamolbe, zahvaljivanje, ispričavanje).

Govorni bonton – Govorni bonton sadrži govorne izraze koji pozitivno uokviruju društvene
susrete. Neki su od tih izraza konvencionalni, kao što su pozdravljanja, oslovljavanja,
predstavljanja, zamolbe, zahvale, čestitanja ili žalovanja, a drugi, kad obrednost nije
učvršćena, slijede izrazom temeljni smisao - stvaranje dobrih odnosa.

Improvizacija – Improvizacija je govor kojemu je izostala priprema. Taj govor ipak ima
prikrivene dvije pripreme. Prva je dugotrajno školovanje u retoričkoj vještini, a druga je
kratkotrajna koncenteracija prije samog govora na središnju misao ili na poantu govora.

GOVORNIČKI ŽANROVI

Govor – Govor je glavna retorička vrsta, pa stoga i središnja aktivnost škole. Sva se druga
znanja i vještine zbrajaju u govoru. Ipak, u sklopu tog sadržaja učenici dobivaju i
posebne upute, i to: o početnom oblikovanju (dizajniraju) govora (određivanje uvjeta
govora, ciljeva, izbor strategije, profiliranje publike, određivanje središnje misli): o
dijelovima govora (zaglavak, uvod, pripovijedanje, razdioba, izlaganje,
dokazivanje/pobijanje, zaključak); o fazama pripreme govora (pronalaženje, razdioba,
sastavljanje, pamćenje, izvedba). Poučava se kako govor mora imati svoje "začine"
(primjer, točku humora, efektan završetak) i kako glavnu poruku treba triput izreći.

Kratke retoričke vrste – Izreke koje su dijelovi nekih većih retoričkih cjelina.

Prigodni govor – Prigode gdje je govor sastavni dio njihovog obreda razne su: dočeci,
vjenčanja, zajednički ručkovi, otvaranja objekata, svečani sastanci, pogrebi i sl.

Dijalog – To je govornička djelatnost koju su u starini nazivali dijalektika, a u novije doba

dijalogija.

Debata – U retorici se debata cijeni kao vrhunsko umijeće, a škole poput ove često se
nazivaju debatnima. U debati se primjenjuju sve retoričke vještine, napose one posebne:
potkrijepe, erističke tehnike (smicalice) i pažljivo slušanje. Dobivaju upute o ulogama
sudionika debate (voditelja, suprostavljenih skupina, sudaca) i o artikulaciji debate
(otvaranje, uvodne riječi, dijalog - "prepucavanje", upadice, zaključne riječi, zaključne
debate).

Sastanak – Sastanak je najčešći oblik društvenog i radnog govornog djelovanja skupine ljudi.

Argumentativni sastanak – Onaj na kojem se donose odluke valjane i u negovornoj stvarnosti,

u tzv. realnosti. Na tom se sastanku govornim postupcima istražuje i provjerava ta
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola - 10 -

valjanost. Takav sastanak ima svoju proceduru i svoja pravila koja dodatno jamče
dostizanja planiranog cilja.

Rješavanje problema (Brainstorm) – To je vrsta kreativnog sastanka (u nas u doslovnom

prijevodu "mozgovni vihor"), a pripada strategiji rješavanja problema.

Pregovori – To je govornička djelatnost kojom se konflikti interesa u negovornoj stvarnosti

razmatraju i razrješavaju na govornoj, simboličkoj razini. U njima se traži razuman
kompromis, a posebna im je vrijednost što mogu otkriti i ponuditi na diobu veće
količine nego što je početni predmet spora pokazivao da ih ima. Dijaloška su vrsta.

Govor u parlamentu – Cilj ovog sadržaja je da upozori na pravila govornog ponašanja u

parlamentima, tj. da upozna učenike s poslovnicima kakvi su uobičajeni u
parlamentima.

IZBORNI SADRŽAJI

Voditeljstvo, RTV-novinarstvo (za učenike koji se žele baviti novinarstvom ili spikerstvom u
govornim medijima (radio i televizija), formira se posebna sekcija), promidžbene
poruke, scenski govor, recitacija (pogodan način za brušenje izgovora, za razvijanje
memorije, obogaćivanje govorne izražajnosti i govorne poetike, pa se često uzima kao
ispomoćni postupak pri obrazovanju govornika), debata, natjecateljska debata, govor i
govor na tuđem jeziku, prigodni govor,

ortoepske vježbe (ispravljanje izgovornih i naglasnih pogrešaka), ortofonske vježbe (nedobar

glas – disfoničan, nekultiviran, estetski neugodan, preslab, previsok, nosan – nazalan,
kriještav i sl.).

GOVORNIČKA ŠKOLA

Ciljevi:
- da učenik preda izvjesnu količinu govornih naputaka te da im dade početnu
govorničku vještinu – s vremenom će postati sposobniji u izražavanju svojih zamisli
- govoriti jasno znači misliti jasno
- razvijanje ispravnog i kreativnog mišljenja
- govor se sastoji od slanja i primanja govora
- vještina slušanja govora
- usavršavanje govor usavršava pojedinačni imidž
- govorništvo je obraćanje drugima – slušateljima

Metode rada:
- skupni rad s mentorom, individualne vježbe (ortoepske i ortofonske vježbe,
uvježbavanje govora, recitacija), organizacija javnog nastupa, natjecanje govornika

Sadržaji govorničke škole:

Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola - 11 -

- četiri su stupnja: prvi je početni, drugi je srednji, treći je napredni, četvrti je završni;
peti je dodatno usavršavanje
- opće govorničke vještine, govornička pravila, upute
- opće govorničke vještine:
1) vježbe za glas i izgovor (teži se duljem (?) disanju, (?) osjetu glasa…), prevladavanje
straha od javnog govora
2) neverbalni znakovi – mimika, geste, govor tijela, način odijevanja, izgled govornika
3) govorni poremećaji – nečist izgovor, zamuckivanje – otklanjanje
4) govorna spretnost – dvije razine (?) i planiranje i izvođenje – da funkcioniraju
efikasno i glatko

Govornički žanrovi:
GOVOR je glavna retorička vrsta
- oblikovanje govora – o dijelovima govora (zaglavak, uvod, pripovijedanje, razdioba,
izlaganje, dokazivanje, pobijanje, zaključak)
- faze pripreme govora (pronalaženje, razdioba, sastavljanje, pamćenje, izvedba)
- govor mora imati svoje začine (?) (humor/mir, efektnost (?), i glavnu poruku tri puta
izreći)
- vježbanje govora – tema iz aktualnog života – prvi javni nastup
KRATKE RETORIČKE VRSTE: medijske – vijest, komentar, izjava, izvještaj
PRIRODNI GOVOR – dočeci, vjenčanja, ručci (ručkovi?), otvaranja…
DIJALOG
DEBATA – vrhunsko umijeće, tu se primjenjuju sve retoričke vještine – potkrijepe, smicalice
(erističke tehnike) i pažljivo slušanje
- opća pravila debate, uloge sudionika debate, voditelja, suprotstavljenih strana, sudaca
- artikulacija debate – otvaranje, uvodne riječi, dijalog, upadice, zaključne riječi)
- organiziranje natjecanja među skupinama

SASTANAK

VJEŽBE IZ GOVORNIŠTVA
IZBORNO: voditeljstvo, RTV-novinarstvo, scenski govor, recitacija
- prirodni govor: uče značajke svakog govora
- ortoepske vježbe: pravilno izgovarane, naglasci
- ortofonske vježbe: loš glas – estetski neugodan, preslab, previsok, nosan – nazalan

VJEŽBE NA NASTAVI GOVORNIŠTVA

1. Uvjeri me
2. Lopta pobijanja
3. Nemoguća misija
4. Izbaci me iz aviona

Vježbe za glas i izgovor

- opuštanja, disanja, izgovaranja
- u navedenim tekstovima rade se vježbe za glas i izgovor
- npr. izgovor jedne rečenica – prvi put kao dobra vijest, drugi put kao loša vijest
Vrste govornih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
Govornička škola - 12 -

- na tekstu se vježbaju sve govorne vrednote pravilno i logičko i gramatičko

naglašavanje riječi, interpunkcijske stanke, traženje „ključnih riječi“
- vježbe prevladavanja treme
- vježbe neverbalne komunikacije