Albert Camus

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Albert Camus (Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i
filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu Albert Camus
pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije.
Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira
antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".

Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu ruku, Camus u svom
eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije nihilizma. Njegova religioznost
također je bila česta tema, a on je sam u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam
ateist.

Godine 1949. Camus je, prema knjizi Albert Camus, une vie Olivera Todda, unutar Pokreta
Revolucionarne unije osnovao Skupinu za međunarodne veze koja se protivila ateističkim i komunističkim
tendencijama Bretonovog nadrealizma. Kada mu je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi
najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao
je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine). Kada je tijekom ceremonije
Biografske informacije
dodjele u Stockholmu držao govor, izjavio je: Smatram da je nagradu trebao dobiti Malraux. Kada je to
Rođenje 7. novembar 1913.
čuo sam Malraux, odvratio je: Camusova izjava služi nam obojici na čast.[1] Dréan, Alžir
(tada Mondovi, Algérie)
Camus je preferirao da se na njega gledao kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika neke Smrt 4. januar 1960. (dob: 46)
škole ili ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja. U jednom intervjuu iz 1945., Camus je odbio bilo Villeblevin, Francuska
kakvu povezanost s ijednom ideologijom: Supružnik Simone Hié (razvod)
Francine Faure
Obrazovanje
„Ne, nisam egzistencijalist. Sartre i ja se uvijek čudimo kad vidimo naša imena povezana...[2]“
Alma mater Sveučilište u Algiersu
(―)
Zanimanje pisac, novinar, filozof
Opus
Književni pravac kasni modernizam
Sadržaj/Садржај (teorija apsurda)
Književne vrste proza, drama
Rane godine Jezik francuski
Književna karijera Znamenita djela
Stranac
Pokret Revolucionarne unije i Europska unija Mit o Sizifu
Kaligula
Camus i Orwell Kuga
Pobunjeni čovjek
Smrt
O apsurdu
Camus o apsurdu
Protivljenje totalitarizmu
Camus i solidarnost
Solidarnost u Strancu
Solidarnost u Kugi
Camus i nogomet
Djela
Romani
Novele
Eseji
Drame
Filozofska djela
Drugi o Camusu i njegovim djelima
Poveznice
Reference
Literatura
Vanjske veze

Rane godine
Albert Camus je rođen 7. studenog 1913. u alžirskom gradu Mondovi u francusko-alžirskoj obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično
nepismena.[3] Njegova majka je bila španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao član pješadijske divizije
tijekom Prvog svjetskog rata. Camus je kao dijete živio u jako lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923., kao državni stipendist,
upisuje gimnaziju (Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je vratar sveučilišnog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo
kraj njegove nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, uključujući i posao privatnog učitelja,
prodavača automobilskih dijelova i meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju na Sveučilištu u Alžiru
obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu (Néo-Platonisme et Pensée Chrétienne). Iste godine osniva kazališnu družinu Théâtre du
Travail (Radničko kazalište) gdje piše i režira, ali čak i glumi.[3] Družina se održala do 1939. godine. Tijekom
ovog perioda intenzivno čita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa.[3]
Sljedeće godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u Alžiru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i
naličje.

Godine 1935. Camus se pridružuje Komunističkoj partiji Francuske koju je gledao kao načina da se "bori
protiv nejednakosti između Europljana i 'urođenika' u Alžiru." No, Camus nikad nije sugerirao da je marksist
ili da je pročitao Das Kapital, no jednom je napisao:

„Mi možda vidimo komunizam kao odskočnu dasku i asketizam koji priprema podlogu za složenije spiritualne
aktivnosti.[4]“ Søren Kierkegaard i Friedrich Nietzsche,
(―) najznačajniji mislioci XIX. stoljeća, veliki
Godine 1936. je osnovana Alžirska komunistička partija, koja se zalagala za neovisnost Alžira. Camus se teoretičari apsurda i egzistencijalizma, te važni
Camusovi uzori.
uključio u aktivnosti Alžirske narodne stranke (Le Parti du Peuple Algérien) što ga je dovelo u nevolje s
njegovim komunističkim suradnicima. Kao rezultat ovoga, 1937. je proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a.
Nakon toga, Camus se više povezao s francuskim anarhističkim pokretom. Anarhist Andre Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga
anarhističkih studenata (Cercle des Etudiants Anarchistes) 1948. kao simpatizera koji je bio upoznat s anarhističkom filozofijom. Nakon ovog događaja, Camus
je nastavio pisati za neke anarhističke časopise kao što su Le Libertaire, La révolution Proletarienne i Solidaridad Obrera. Camus je anarhiste podržao kada su
izrazili svoju podršku radnicima iz istočnonjemačkog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je i 1956. godine kada su anarhisti podržali radničke proteste u
Poznańu i mađarsku revoluciju.

Godine 1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937. do
1939. piše za socijalistički list Alger-Républicain. Za taj list je napisao i članak o seljacima iz grada Kabile gdje je jako detaljno opisao loše uvjete u kojima se
oni nalaze, no mnogi pretpostavljaju da ga je taj članak koštao posla. Godine 1939. u Alžiru mu izlazi druga knjiga, ponovo zbirka eseja, Pirovanje. Tu i
sljedeću godiniu provodi kao novinar za list Soir-Republicain. Dana 1. rujna 1939. započinje Drugi svjetski rat i Camus se prijavljuje u francusku vojsku, no
biva odbijen zbog lošeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom.[5]

Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom[6] i matematičarkom. Iako je volio Francine, Camus se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je
neprirodnom. Čak i nakon što im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance, Catherine i Jeana, Camus se i dalje šalio kako brak nije za njega. No, iako u braku,
Camus je imao mnogo afera od kojih je najpoznatija ona sa španjolskom glumicom Mariom Casares. Iste godine Camus počinje raditi za list Paris-Soir. U
prvoj fazi Drugog svjetskog rata, u takozvanom Lažnom ratu, Camus je bio pacifist. No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Camus je bio svjedok svim
događanjima. Dana 15. prosinca 1941. Camus je svjedočio egzekuciji Gabriela Périija što je iskristaliziralo njegov revolt prema Nijemcima. Nakon toga se,
zajedno s cijelom redakcijom Paris-Soira, seli u Bordeaux. Iste godine završava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u Parizu. Godine
1942., Camus se samo nakratko vratio u Oran i po povratku u Francuski počeo se uključivati u pokret otpora.

Književna karijera
Tijekom Drugog svjetskog rata, Camus je bio član organizacije Combat (ogranak pokreta otpora), koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Organizacija je
radila protiv nacista, a dok je bio član, Camus se koristio pseudonimom Beauchard. Camus je 1943. postao urednik novina, a 1944. postaje glavni urednik.[7]
Nakon oslobođenja Francuske 1944., Camus je napisao članak o posljednjim danima borbe. No Camus je bio jedan od rijetkih francuskih urednika koji je javno
izrazio svoje protivljenje korištenju atomske bombe nakon događanja u kolovozu 1945. Godine 1947., kada časopis postaje komercijalan, napušta Combat. Baš
tada je Camus postao prijatelj Jean-Paula Sartrea.

Nakon rata, Camus je, zajedno sa Sartreom, postao stalni gost u pariškom kafiću Café de Flore. Tijekom ovog perioda Camus je proputovao i SAD kako bi
održao predavanja o francuskoj filozofiji. Iako je bio ljevičarski nastrojen, njegove oštre kritike totalitarizma komunizma nisu mu pribavile simpatije među
komunističkim partijama, a 1951., nakon objavljivanja Pobunjenog čovjeka, dovele su i do raskida prijateljstva sa Sartreom.

Godine 1949., vjerojatno nakon puta u Južnu Ameriku[7], vratila mu se tuberkuloza te je sljedeće dvije godine proveo u osami. Godine 1951. izdaje filozofski
esej Pobunjeni čovjek u kojem analizira pobunu i revoluciju i iz kojeg se jasno vidjelo njegovo odbijanje komunizma. Ova knjiga uzrokovala je veliko
nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih mislioca tog doba, te je uzrokovala konačni raskid prijateljstva sa Sartreom. U ovom je očito da je Camus
pacifizam i mir stavljao ispred ideala, dok se Sartre držao svojih komunističkih i revolucionarnih ideala neovisno o tome koliko oni bili represivni i
totalitaristički. Ideja komunizma Sartreu je predstavljala savršenstvo ljudskog društva, neovisno o tome kako je provođena, dok je Camusu ta ista ideja bila
nada u savršeno društvo, društvo jednakosti i pravednosti, no veliko razočaranje u tu ideologiju dovelo je do konačnog i nužnog odbijanja komunizma koje je
pak uzrokovalo Camusovo odbijanje svih ostalih ideologija i sve veću težnju za mirom i pravednošću u svijetu, te konstantna javna protivljenja bilo kakvom
obliku, kako lijeve tako i desne, represije od strane totalitarizma. Jako loše prihvaćanje djela od strane javnosti i njegovih prijatelja bacilo je Camusa u
depresiju te se u tom periodu posvetio prevođenju drama.

Camusov prvi značajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da ljudi teže ka jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a
obradio ju je u svom eseju Mit o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao što su Stranac i Kuga. Unatoč odvajanju od Sartrea, mnogi i danas tvrde da je
Camus bio egzistencijalist. No, on sam je odbio taj pridjev u svom eseju Enigma, ali to se može pročitati i u mnogim drugim djelima. No, još i danas postoji
određena konfuzija jer su mnoge današnje primjene egzistencijalizma slične s mnogim Camusovim "praktičnim" idejama. No ipak, njegovo osobno shvaćanje
svijeta (Stranac), i svaka vizija koju je imao o njegovom napretku (Pobunjeni čovjek), odvaja ga od egzistencijalizma.

Tijekom 1950-ih, Camus je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima. Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje
primanju Španjolske, kojom je tada vladao Francisco Franco, u tu organizaciju.[8] Godine 1953. javno prosvjeduje protiv komunističke represije Sovjetskog
Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj 1953.[8] Već tri godine nakon ovoga, ponovo prosvjeduje, ovaj put protiv gušenja protesta u Poznańu 1956. te
nasilnom gušenju mađarske antikomunističke revolucije iz 1956.[8]

I nakon ovoga ostaje ustrajan u svom pacifizmu i protivljenju smrtnoj kazni. Njegov najznačajniji doprinos u borbi protiv smrtne kazne je esej koji je zajedno s
njim napisao književnik Arthur Koestler, osnivač Lige protiv smrtne kazne.
Kada je 1954. izbio Alžirski rat za nezavisnost, Camus se našao u moralnoj dilemi. Podržao je pied-noire, no branio je i francusku vladu jer je smatrao da je
alžirski ustanak samo integralni dio "novog arapskog imperijalizma" kojeg predvodi Egipat, te "anti-zapadna" ofenziva koju predvodi SSSR kako bi "okružio
Europu" i "izolirao Sjedinjene Države".[9] Iako je želio da Alžir dobije veću autonomiju ili čak federalne uvjete, iako ne potpunu samostalnost, vjerovao je da
pied-noiri i Arapi mogu živjeti zajedno. Tijekom rata, zalagao se za građansko primirje koje bi spasilo civile, no obje sukobljene strane su to odbile i proglasile
budalastim. No, iza kulisa, Camus je nastavio raditi za alžirske zarobljenike koji su čekali smrtnu kaznu.

Od 1955. do 1956. pisao je za časopis L'Express. Godine 1957. Švedska akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za književnost zbog njegove važne
literarne produkcije, koja s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti naših vremena. Nagrada mu nije službeno uručena zbog romana Pad,
nego, kako on sam kaže, zbog njegovih eseja Razmišljanja o giljotini. Kada je držao govor studentima na Stockholmskom Sveučilištu jasno je branio svoju
prividnu neaktivnost po pitanju rata u Alžiru i rekao je kako se bojao što bi se moglo dogoditi njegovoj majci koja je tada još uvijek živjela u Alžiru. Ovaj
govor doveo je do još jačeg ostracizma od strane francuskih ljevičarskih intelektualaca. Camus je bio predložen ukupno 11 puta za Nobela, prije nego mu je on
uručen 1957. godine. Prvi put je predložen još 1949. godine pa onda 1950. i 1952. te uzastopno, svake godine, od 1954. do 1957. godine.[10]

Pokret Revolucionarne unije i Europska unija

Godine 1949., Camus je osnovao Skupinu za međunarodne veze unutar Pokreta Revolucionarne unije.[4] Zajedno s Orwellom, Camus se protivio totalitarnim
režimima na Istoku i Zapadu.

Kao što je napisao u Pobunjenom čovjeku, bio je pobornik tradicije antičke Grčke (la pensée solaire). On nije bio samo vođa ogranka Francuskog pokreta
otpora znanog kao "Combat", već je 1947/48. pomogao u osnivanju Pokreta Revolucionarne unije, koji je uspostavljen 1949. PRU se može opisati kao pokret
trgovačkog društva u kontekstu revolucionarnog sindikalizma.

Njegovu glavnu suradnici su bili Nicolas Lazarévitch, Louis Mercier, Roger Lapeyre, Paul Chauvet, Auguste Largentier i Jean de Boë. U ovom periodu, jedan
od Camusovih glavnih ciljeva bilo je isticanje pozitivnih strana nadrealizma i egzistencijalizma, te time, automatski, negiranje pesimizma Andréa Bretona i
Jean-Paula Sartrea.

Godine 1944., Camus osniva Francuski komitet za Europsku federaciju (Comité Français pour la Féderation Européene) i izjavljuje:

„Europa se može razvijati samo putem ekonomskog napretka, demokracije i mira ako države postanu federacija.“
(―)
Od 1943., Camus je u stalnom dopisništvu s Altierom Spinellijem, osnivačem Europskog pokreta federalista. Na inzistiranje Camusa i Orwella, organizirana je
prva konferencija EPF-a u Parizu, koja je trajala od 22. do 25. ožujka 1945. godine. Konferenciji su prisustvovali Albert Camus, George Orwell, Emmanuel
Mounier, Lewis Mumford, André Philip, Daniel Mayer, François Bondy i Altiero Spinelli. Ovaj, specifični, ogranak EPF-a nestao je 1957. kada je svijetom
počela dominirati Churchillova ideja o europskim integracijama.

Camus i Orwell
Tri eseja Dr. Mihe Takašime s Međunarodnog žurnala humanističkih znanosti istražuju vezu između stvaralaštva Alberta
Camusa i engleskog pisca Georgea Orwella.

Takašima sugerira da je Orwell, možda namjerno kako bi upozorio intelektualnu elitu, napravio kompromis prema
Velikom Bratu, dok je Camus konfrontirao Kugu. Ovo je vidljivo ne samo u kompracaciji 1984. i romana Pobunjeni
čovjek, nego i u Camusovoj drami Opsadno stanje.[11] Ova drama napisana je zajedno s romanom Kuga i esejom
Pobunjeni čovjek. U drami glavni lik, Diego, suprotstavlja se diktatoru zvanom Kuga i umire kako bi jedan španjolski
grad oslobodio od inkvizicije.
Albert Camus George Orwell
Drama je napisana kao antitotalitarističko djelo i u isto vrijeme kao i 1984. Drama također sadrži alegorijsku referencu na
kraj Orwellovog djela.

U prvom francuskom izdanju drame, Camus je dodao i raspravu "Zašto Španjolska?". U ovoj raspravi on odgovara svom katoličkom prijatelju Gabrielu
Marcelu kojemu je zasmetalo što je radnja smještena u Španjolskoj. Tu Camus izražava protivljenje totalitarnim režimima Zapada i ponašanju Vatikana i Pape
tijekom Drugog svjetskog rata. Po mnogima, najznačajnija rečenica iz eseja je:

„Zašto Guernica, Gabriel Marcel?“

(―)

Smrt
Albert Camus preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevin. U džepu
njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no
odlučio se za automobil.[12]

Camus je preminuo u automobilu marke Facel Vega, kojeg je vozio Michel Gallimard, njegov prijatelj i izdavač,
koji je također preminuo u nesreći zajedno sa svoje dvoje djece. Camus je pokopan u gradu Lourmarinu, a od
obitelji, za sobom je ostavio svoje blizance Catherine i Jeana, koji drže autorska prava na njegova djela.

Na dan njegove smrti, André Malraux, koji je tada bio ministar kulture, trebao je objaviti ime pariškog kazališta
koje je država Camusu dala na raspolaganje i koje je namjeravao voditi. Malraux se silno radovao tom
Camusov grob. događaju.[13]

Nakon njegove smrti, dva Camusova djela izdana su posthumno. Prvi od njih, Sretna smrt, koji je izdan 1970.,
govori o liku koji se zove Meursault, slično kao i Mersault iz Stranca, no pretpostavlja se da priče, kao i likovi, dvaju romana nisu povezani. Drugi posthumno
izdani roman, Prvi čovjek, koji je ostao nedovršen zbog Camusove smrti, je više autobiografski nego filozofski. Govori o Camusovom djetinjstvu u Alžiru, a
izdan je 1995. od strane Camusove kćeri Catherine.
O apsurdu
Mnogi su pisci pisali o apsurdu, neki o njihovom viđenju značenja apsurda, a neki o samom smisli apsurda. Jean-Paul Sartre, na primjer, priznaje apsurdnost
individualne egzistencije, dok Søren Kierkegaard objašnjava da apsurdnost nekih religijskih istina sprječava individualca da racionalno dopre do Boga. Sam
Camus nije bio osnivač apsurda, te time automatski nije volio kada bi ga nazivalo filozofom apsurda. Camus je sve manji interes za apsurd pokazivao nakon što
je objavio svoj esej Mit o Sizifu. Kako bi razlikovali Camusov apsurd, od ostalih, mnogi, kada govore o Camusovom apsurdu, govore o Paradoksu apsurda.

Svoje rane ideje o apsurdu, Camus iznosi u svojem djelu Naličje i lice iz 1937. U zbirci Pirovanje iz 1938., Camusove ideje o apsurdu su puno sofisticiranije.
No, Camus u ovim esejima ne daje filozofski iskaz, čak ni definiciju apsurda, već govori o iskustvu apsurda. Godine 1942. izdaje kratki roman Stranac, koji
govori o Merasultu, čovjeku koji živi apsurdnim životom, a iste godine izdaje i esej Mit o Sizifu, književni esej o apsurdu. Napisao je i dramu o rimskom caru
Kaliguli, koji u drami slijedi apsurdnu logiku. No, drama je izvedena tek 1945. Prekretnica u Camusovom pogledu na apsurd vidi se u zbirci od četiri pisma
koje je u periodu od srpnja 1943. do srpnja 1944. pisao anonimnom njemačkom prijatelju. Pisma su tiskana u periodu od 1943. do 1945., a 1945. u tiskana na
jednom mjestu, u zbirci Otpor, pobuna i smrt.

Camus o apsurdu
U svojim esejima, Camus je čitateljima prezentirao dualizme: sreća i tuga, tama i svjetlo, život i smrt, itd.
Njegov cilj bio je naglašavanje činjenice da je sreća prolazna i da je ljudski život smrtan. On je to radio ne Albert Camus
da bi bio morbidan, već da nauči ljude da više cijene sreću i život. U Mitu o Sizifu, taj dualizam postaje
XX. stoljeće
paradoks: Mi cijenimo naše živote i sreću toliko enormno, no u isto vrijeme smo svjesni da ćemo umrijeti,
Zapadna filozofija
te upravo zbog toga naše težnje su besmislene. Mi možemo živjeti s dualizmom (sreća-nesreća), no ne
možemo prihvatiti paradoks (cijeniti život-shvaćati da je besmislen). U Mitu, Camusa je zanimalo kako
doživljavamo apsurd i kako se s njime nosimo. Naš život mora imati smisao da bi smo ga cijenili. Iz ovoga
proizlazi pitanje, ako shvatimo da naš život nema smisla ni vrijednosti, moramo li se onda ubiti ?

Mersault, glavni lik Stranca, dobiva smrtnu kaznu zbog ubojstva. Kaligula priznaje da je njegova apsurdna
logika loša i umire ka žrtva ubojstva koje je sam izazvao. No, dok Camus možda sugerira da je Kaligulina
logika pogrešna, dramin anti-junak ima zadnju riječ u djelu, slično kao i Mersault u Strancu.

Camusovo shvaćanje apsurda povlači za sobom mnoge debate. Njegovi različiti darovi potiču nas da
mislimo o apsurdu i damo svoj vlastiti doprinos. Koncepti kao suradnja, zajednički trud i solidarnost su
Camusu od ključne važnosti.

Camus je dao znatan doprinos shvaćanju apsurda i uvijek je odbijao nihilizam kao prihvatljiv odgovor.

„Da ništa nije imalo smisla, bili biste u pravu. No, postoji nešto što još uvijek ima smisla.[14]“ Rođenje 7. studenog 1913.
(―) Mondovi, Alžir
Ono što prema Camusu još ima smisla je sljedeće: unatoč tome što ljudi žive u indiferentnom i Smrt 4. siječnja 1960.
Villeblevin, Francuska
"apsurdnom" svijetu, u kojem činjenica da ćemo svi umrijeti izaziva smisao, smisao može biti stvoren
Filozofija
našim vlastitim odlukama i interpretacijama. Škola/Tradicija teorija apsurda (egzistencijalizam)/
Nobelova nagrada za
Protivljenje totalitarizmu književnost 1957.
Glavni interesi "Apsurd je esencijalni koncept i
prva istina"
Tijekom svog života, Camus se protivio i otvoreno govorio protiv totalitarizma.[15] U mladim danima, "Uvijek idi predaleko, jer ćeš baš
Camus je bio aktivan član pokreta otpora u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom tog tamo naći pravu istinu."
"Bunim se; dakle postojim."
perioda, uređivao je ilegalni časopis Combat, u kojem je, o temi francuske kolaboracije s nacistima,
Inspiracija
napisao: Od
Karl Marx, Fjodor Dostojevski, Franz Kafka, Søren
„Jedina moralna vrijednost danas je hrabrost, koja je ovdje korisna za osuđivanje lutaka i brbljavaca Kierkegaard, Herman Melville, Friedrich Nietzsche,
koji se prave da govore u ime naroda.[16]“ Jean-Paul Sartre, Simone Weil, Victor Hugo,
(Albert Camus) Pascal Pia, George Orwell, André Gide
Na
Poznati raskol prijateljstva između Camusa i Sartrea povezan je i sa Camusovim protivljenjem
Thomas Merton, Luke Johnston, Jacques Monod,
totalitarizmu. Camus je u masovnoj politici koju je priznavao Sartre u ime radikalnog marksizma vidio Jean-Paul Sartre, Orhan Pamuk, Mohsin Hamid
refleksivni totalitarizam. Ovo se očito vidi u njegovom djelu Pobunjeni čovjek koje nije bilo samo napad
na sovjetsku politiku nego i na masovnu revolucionarnu politiku uopće. Camus je i nakon izdavanja djela nastavio govoriti protiv grozota Sovjetskog Saveza,
što je vidljivo i u njegovom govoru Krv Mađara kojeg je održao 1957., na dan sjećanja na krvavo ugušeno Mađarsku revoluciju 1956.

Camus i solidarnost

Solidarnost u Strancu
U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se jednostavno ne prilagođava sustavu. Njegova svojstvena
iskrenost remeti status quo. Mersaultova nesposobnost da laže ne može ga integrirati u društvo i naizmjence prijeti jednostavnoj građi ljudskih manirizama koji
su očekivani od strane strukturalno složenog društva. Prema tome, kazna za njegov zločin nije određena na bazi ubojstva, nego na njegovoj ravnodušnosti
prema nedavnoj smrti njegove majke. Čak i nakon duhovno izazovnog razgovora sa svećenikom koji potiče Mersaulta da se pokaje i izabere novi put, Mersault
ne puca te ustraje u svojoj ravnodušnosti, on osjeća da smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži, društvo koje ga osuđuja ne shvaća, te time simbolizira svoj
ultimatum u prihvaćanju "nježne indiferentnosti svijeta", čina koji samo produbljuje njegovu solidarnost s društvom nesposobnim da shvati njegovo naizgled
bezosjećajno, hladno, okrutno i mizantropsko ponašanje.

Solidarnost u Kugi
Kuga je neosporiv dio života. Kako je Camus i napisao u Kugi, ona je sveprisutna, baš kao što je smrt bila ključan i sveprisutan faktor u Strancu. Camus
ponovo ispituje značenje moralnih koncepata koji opravdavaju ljudskost i ljudsku patnju unutar religioznih okvira. Za Camusa, logička podloga kršćanske
doktrine je beskorisna. Kao smrtnici, ne možemo u potpunosti racionalizirati neizbježnu smrtnu kaznu nametnutu svakom čovjeku. Kuga, koja pogađa Oran, je
čvrst i opipljiv podupiratelj smrti. Ultimativno, kuga omogućuje ljudima da shvate da je njihova unutarnja patnja besmislena. Kako se epidemija "razvija" s
godišnjim dobima, to rade i građani Orana, koji umjesto da se svojevoljno predaju bolesti koju ne razumiju i ne mogu kontrolirati, oni se bore protiv nje,
odnosno protiv smrti, i tako nevoljko stvaraju optimizam u valu beznađa. Ovdje Camus svoje misli usmjerava iza značaja solidarnosti: primarno je kuga još
uvijek agent smrti, no daje ljudima jezovitu priliku da shvate da je individualna patnja apsurdna. Unutar potpune patnje, izazovni odgovor kojeg prihvaća
većina stanovnika Orana demonstrira neobjašnjivu ljudsku povezanost između uzrujanih i udaljenih ljudi. Samo odabirom borbe protiv ireverzibilne epidemije
ljudi mogu stvoriti uvijek nužni smisao života koji je osuđen na egzekuciju čim je stvoren.

Camus i nogomet
Charles Poncet, Camusov prijatelj, jednom ga je pitao je li mu draži nogomet ili teatar. Camus je odgovorio:

„Nogomet, bez razmišljanja.[17]“

(―)
Camus je igrao kao vratar u juniorskoj momčadi kluba Racing Universitaire Algerios (koji je osvojio i Sjevernoafrički kup prvaka i Sjevernoafrički kup) u
periodu od 1928. do 1930.[18] Osjećaj timskog duha, bratstva i zajedničkog cilja imao je velik utjecaj na Camusa.[19] U izvještajima s utakmica, Camus je često
hvaljen zbog igranja s osjećajem i hrabrošću. Nade za nastavak karijere nestale su kada je imao 17 godina jer je dobio tuberkulozu (tada neizlječivu), koja ga je
na duže vrijeme vezala uz krevet.

Kada su Camusa tijekom 1950-ih pitali o njegovim dojmovima s RUA-e, između ostalog je rekao:

„Nakon mnogo godina tijekom kojih sam vidio mnogo stvari, ono što sigurno znam o moralu i dužnostima čovjeka dugujem sportu kojim sam se bavio na
RUA-i.[17]“
(―)
U svojim ranim esejima, Camus je pisao o simplificiranim moralnim vrijednostima, kao o povjerenju u prijatelje ili vrednovanju hrabrosti i poštenja. Camus je
vjerovao da politički i religiozni autoriteti pokušavaju zbuniti ljude kompleksnim moralnim sustavima kako bi postigli da stvari izgledaju kompliciranije nego
što one zapravo jesu, kako bi potencijalno išle u njihovu vlastitu korist.

Djela

Romani
Stranac (L'Étranger; 1942.)
Kuga (La Peste; 1947.)
Pad (La Chute; 1956.)
Sretna smrt (La Mort heureuse; posthumno)
Prvi čovjek (Le premier homme; 1994.)

Novele
Progonstvo i kraljevstvo (L'exil et le royaume; 1957.)

Eseji
Naličje i lice (L'envers et l'endroit; 1937.)
Pirovanje (Noces; 1938.)
Ljeto (L'Été; svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954.)
Razmišljanja o giljotini (Réflexions sur la guillotine; 1957.)
Prometej u paklu (1947.)

Drame
Kaligula (Caligula; 1938.)
Nesporazum (Le Malentendu; 1944.)
Opsadno stanje (L'État de Siège; 1948.)
Pravednici (Les Justes; 1949.)
Rekvijem za redovnicu (Requiem pour une nonne; adaptacija romana Williama Faulknera; 1956.)
Bjesovi (Les Possédés; adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog; 1959.)

Filozofska djela
Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe; 1942.)
Pobunjeni čovjek (L'Homme révolté; 1951.)
Kronike I, 1944-48 (Actuelles I, Chroniques 1944-1948; 1950.)
Kronike II, 1948-53 (Actuelles II, Chroniques 1948-1953; 1953.)
Kronike III, 1939-58 (Chroniques algériennes, Actuelles III, 1939-1958; 1958.)
 Albert Camus, Maria Casarès. Correspondance inédite (1944-1959). Édition de Béatrice Vaillant. Avant-propos de Catherine Camus.
Collection Blanche, Gallimard. Parution : 09-11-2017.

Drugi o Camusu i njegovim djelima

"Velika tema, na način podjednako suzdržan i snažan, struji čitavom 'Kugom': patnja razdvojenih ljubavnika, prognana ljubav."[20]

"Camusova inteligencija je izrazito pravična i prodorna, njegova pronicavost je zapanjujuća. Nema čovjeka koji bi bio manje povodljiv od
njega niti manje spreman nasjedati prividima. Nitko nije neovisniji od njega."[20]

"'Kuga' je uostalom najbolja knjiga o stavovima koje je moguće zauzeti pred totalitarnom pošasti modernih vremena."[20]

"Put kojim se Camus kretao vodio je sunčevoj svjetlosti: naše krhke moći i
apsurdni materijali dobivali su na tom putu nešto što u životu nije postojalo prije nego mi to stvorimo."[20]

Poveznice
Egzistencijalizam
Jean-Paul Sartre
Teorija apsurda

Reference
1. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 20
2. Les Nouvelles litteraires, 15. studenog 1945.
3. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 119
4. Todd, O. Albert Camus: A Life, str. 37, 250, Alfred A. Knopf, 1998.; Carroll & Graf, 2000.
5. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 220
6. Weagel, Deborah (Winter 2001. - 2002.). "Musical Counterpoint in Albert Camus' L'etranger (http://muse.jhu.edu/journals/journal_of_modern_
literature/v025/25.2weagel.html)". Journal of Modern Literature 25: str. 141–145.
7. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 220
8. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 221
9. Kronike III: Tekstovi o Alžiru, 1939–58
10. Nominacije za Nobela - Albert Camus (http://www.nobelprize.org/nomination/archive/show_people.php?id=1572)
11. NationMaster Encyclopedia
12. Seminar o Camusu (http://www.raimes.com/seminar.htm)
13. Albert Camus: Drame (Kaligula • Nesporazum • Opsadno stanje • Pravednici), ALFA, Vrhovi svjetske književnosti; str. 278
14. Pisma njemačkom prijatelju, br. 2, 1943.
15. Catherine Camus - intervju (http://www.spikemagazine.com/0397camu.php)
16. Albert Camus, un vie - Olivier Todd. (http://64.233.183.104/search?q=cache:becLSqP2AvMJ:query.nytimes.com/gst/fullpage.html%3Fres%3D
9806EED9113FF93AA25751C1A961958260%26sec%3D%26spon%3D%26pagewanted%3Dall+Now+the+only+moral+value+is+courage,+
which+is+useful+here+for+judging+the+puppets+and+chatterboxes&hl=en&ct=clnk&cd=1&gl=uk)
17. Albert Camus i nogomet (http://www.camus-society.com/camus-football.htm)
18. RedHotPawn.com : Camus i RUA (http://www.redhotpawn.com/board/showthread.php?threadid=2803)
19. Ashley Lattal'S Paper: Albert Camus (http://www.users.muohio.edu/shermalw/honors_2001_fall/honors_papers_2000/lattal.html)
20. Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; str. 217

Literatura
Camus (1959.) - Germaine Brée (ISBN 1-122-01570-4)
Camus (1966.) - Adele King (ISBN 0-05-001423-4)
Camus: vida e obra (1970.) - Vicente de Paulo Barretto.
 Albert Camus: A Biography (1997.) - Herbert R. Lottman (ISBN 3-927258-06-7)
Albert Camus and the Minister (2000.) - Howard E. Mumma (ISBN 1-55725-246-7)
Albert Camus, The Artist in the Arena (1965.) - Emmett Parker (OCLC 342770)
Albert Camus, A Study of His Work (1957.) - Philip Malcolm Waller Thody (OCLC 342101)
Albert Camus: A Life (2000.) by Olivier Todd (ISBN 0-7867-0739-9)
Albert Camus. Kunst und Moral - Heiner Wittmann (ISBN 3-631-39525-6)
Ethics and Creativity in the Political thought of Simone Weil and Albert Camus (2004.) - Dr. John Randolph LeBlanc (ISBN 978-0-7734-6567-
1)
Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; Zagreb 2000. (ISBN 953-6786-41-9)
Albert Camus: Drame (Kaligula • Nesporazum • Opsadno stanje • Pravednici), ALFA, Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb 1999. (ISBN 953-
168-224-0)
Albert Camus: Stranac, Globus media, Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljeće (ISBN 953-7160-10-6)

Vanjske veze
IMDb Albert Camus na IMDb-u ((en)) Albert Camus na Wikimedijinoj ostavi
Fonds Albert Camus - Cité du livre d'Aix en Provence (http://www.citedulivre-aix.com/Typo3/file
admin/documents/Expositions/centrecamus/index.htm)
Société des Études Camusiennes (http://www.etudes-camusiennes.fr/wordpress/)
The Albert Camus Society (http://camus-society.com/)

v • r • u (http Književnici razdoblja 1857. - 1952.

s://sh.wikipe

dia.org/w/ind

ex.php?title

=%C5%A0ab

lon:Knji%C

5%BEevnici_

razdoblja_18

57._-_1952.

&action=edit)

Moderna - Parnasovstvo - Simbolizam - Impresionizam -
Secesija - Bečka moderna - Larpurlartizam
Avangarda - Futurizam - Ekspresionizam
- Dadaizam - Nadrealizam
Kasni modernizam 1929. - 1952.
Hrvatska moderna: 1892. - 1916.
Praška skupina - Bečka skupina
Hrvatski književnici avangarde (20. stoljeće)
Književnost od 1914. - 1952. - Druga moderna
Leconte de Lisle - Stéphane Mallarmé - Arthur Rimbaud - Paul Verlaine - Charles Baudelaire -
Sully Prudhomme - Hermann Bahr - Karl Kraus - Stefan Zweig - Arthur Schnitzler - Hugo von
Hofmannsthal - Henrik Ibsen - Anton Pavlovič Čehov
Vladimir Majakovski - Georg Trakl - Franz Werfel - Georg Heym - Tristan Tzara - Andre Breton -
Sergej Jesenjin - Federico García Lorca - Pablo Neruda - Marcel Proust - Franz Kafka - Luigi
Pirandello - Ernest Hemingway
William Faulkner - James Joyce - Hermann Hesse - Albert Camus - Jean-Paul Sartre - Bertolt
Brecht - Samuel Beckett - Eugène Ionesco - Meša Selimović
Janko Leskovar - Ivan Kozarac - Antun Gustav Matoš - Milan Begović - Dinko Šimunović - Janko
Polić Kamov - Ivo Vojnović - Fran Galović - Dragutin Domjanić - Vladimir Vidrić - Vladimir Nazor -
Milutin Cihlar Nehajev
Ivan Goran Kovačić - Nikola Pavić - Mate Balota - Drago Gervais - Šime Vučetić - Marin
Franičević - Tin Ujević - Dobriša Cesarić - Dragutin Tadijanović - Ivo Andrić - Miroslav Krleža -
Antun Branko Šimić - Ivana Brlić-Mažuranić - Ivan Slamnig - Marija Jurić Zagorka - Ranko
Marinković - Slavko Mihalić - Slobodan Novak - Vesna Parun - Ivan Aralica

Dobitnici Nobelove nagrade za književnost

V ·R ·U (https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=%C5%A0ablon:Nobelova_nagrada_za_knji%C5%BEevnost&action=edit)

1901. Sully Prudhomme • 1902. Theodor Mommsen • 1903. Bjørnstjerne Bjørnson •

1904. Frédéric Mistral / José Echegaray y Eizaguirre • 1905. Henryk Sienkiewicz • 1906. Giosuè Carducci •
1907. Rudyard Kipling • 1908. Rudolf Eucken • 1909. Selma Lagerlöf • 1910. Paul von Heyse • 1911. Maurice Maeterlinck •
1901. – 1925. 1912. Gerhart Hauptmann • 1913. Rabindranath Tagore • 1915. Romain Rolland • 1916. Verner von Heidenstam •
1917. Karl Adolph Gjellerup / Henrik Pontoppidan • 1919. Carl Spitteler • 1920. Knut Hamsun • 1921. Anatole France •
1922. Jacinto Benavente • 1923. William Butler Yeats • 1924. Władysław Reymont • 1925. George Bernard Shaw

1926. Grazia Deledda • 1927. Henri Bergson • 1928. Sigrid Undset • 1929. Thomas Mann • 1930. Sinclair Lewis •
1931. Erik Axel Karlfeldt • 1932. John Galsworthy • 1933. Ivan Bunjin • 1934. Luigi Pirandello • 1936. Eugene O'Neill •
1926. – 1950. 1937. Roger Martin du Gard • 1938. Pearl S. Buck • 1939. Frans Eemil Sillanpää •
1944. Johannes Vilhelm Jensen • 1945. Gabriela Mistral • 1946. Hermann Hesse • 1947. André Gide •
1948. Thomas Stearns Eliot • 1949. William Faulkner • 1950. Bertrand Russell

1951. – 1975. 1951. Pär Lagerkvist • 1952. François Mauriac • 1953. Winston Churchill • 1954. Ernest Hemingway •
1955. Halldór Laxness • 1956. Juan Ramón Jiménez • 1957. Albert Camus • 1958. Boris Pasternak1 •
1959. Salvatore Quasimodo • 1960. Saint-John Perse • 1961. Ivo Andrić • 1962. John Steinbeck • 1963. Giorgos Seferis •
1964. Jean-Paul Sartre2 • 1965. Mihail Šolohov • 1966. Shmuel Yosef Agnon / Nelly Sachs • 1967. Miguel Ángel Asturias •
1968. Yasunari Kawabata • 1969. Samuel Beckett • 1970. Aleksandar Solženjicin • 1971. Pablo Neruda •
1972. Heinrich Böll • 1973. Patrick White • 1974. Eyvind Johnson / Harry Martinson • 1975. Eugenio Montale
 1976. Saul Bellow • 1977. Vicente Aleixandre • 1978. Isaac Bashevis Singer • 1979. Odiseas Elitis •
1980. Czesław Miłosz • 1981. Elias Canetti • 1982. Gabriel García Márquez • 1983. William Golding •
1984. Jaroslav Seifert • 1985. Claude Simon • 1986. Wole Soyinka • 1987. Joseph Brodsky • 1988. Naguib Mahfouz •
1976. – 2000. 1989. Camilo José Cela • 1990. Octavio Paz • 1991. Nadine Gordimer • 1992. Derek Walcott • 1993. Toni Morrison •
1994. Kenzaburō Ōe • 1995. Seamus Heaney • 1996. Wisława Szymborska • 1997. Dario Fo • 1998. José Saramago •
1999. Günter Grass • 2000. Gao Xingjian

2001. Vidiadhar Surajprasad Naipaul • 2002. Imre Kertész • 2003. J. M. Coetzee • 2004. Elfriede Jelinek •
2005. Harold Pinter • 2006. Orhan Pamuk • 2007. Doris Lessing • 2008. Jean-Marie Gustave Le Clézio •
2001. – 2020. 2009. Herta Müller • 2010. Mario Vargas Llosa • 2011. Tomas Tranströmer • 2012. Mo Yan • 2013. Alice Munro •
2014. Patrick Modiano • 2015. Svetlana Aleksijevič • 2016. Bob Dylan • 2017. Kazuo Ishiguro • 2018. Olga Tokarczuk3 •
2019. Peter Handke

1 Pasternak je odbio nagradu zbog pritiska tadašnjeg komunističkog režima. • 2 Sartre je odbio nagradu iz moralnih razloga i zato jer se nije želio vezati uz
institucije. • 3 Nagrada je retroaktivno uručena 2019. godine.

Vodeći moderni zapadni filozofi

V ·R ·U (https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=%C5%A0ablon:Suvremeni_zapadni_filozofi&action=edit)

Analitički

G.E.M. Anscombe • Isaiah Berlin • Simon Blackburn • Ned Block • Laurence BonJour • Robert Brandom • David Chalmers • Roderick
Chisholm • Noam Chomsky • Patricia Churchland • Paul Churchland • Donald Davidson • Daniel Dennett • Fred Dretske • Michael Dummett •
Gareth Evans • Arthur Fine • Jerry Fodor • Ernest Gellner • John Gray • Susan Haack • R.M. Hare • Jaakko Hintikka • Frank Jackson •
Jaegwon Kim • Christine Korsgaard • Saul Kripke • Thomas Kuhn • Keith Lehrer • David Lewis • Bryan Magee • Ruth B. Marcus • John
McDowell • Colin McGinn • Thomas Nagel • Robert Nozick • Martha Nussbaum • Alvin Plantinga • Karl Popper • Hilary Putnam •
W.V.O. Quine • John Rawls • Richard Rorty • Roger Scruton • Peter Singer • John Searle • J.J.C. Smart • Ernest Sosa • Charles Taylor •
Bernard Williams • Timothy Williamson • Crispin Wright

Kontinentalni evropski

Louis Althusser • Giorgio Agamben • Roland Barthes • Jean Baudrillard • Maurice Blanchot • Pierre Bourdieu • Hélène Cixous • Guy Debord •
Gilles Deleuze • Jacques Derrida • Michel Foucault • Hans-Georg Gadamer • Jürgen Habermas • Werner Hamacher • Martin Heidegger • Julia
Kristeva • Henri Lefebvre • Claude Lévi-Strauss • Emmanuel Levinas • Jean-François Lyotard • Paul de Man • Jean-Luc Nancy • Antonio
Negri • Paul Ricœur • Michel Serres • Paul Virilio • Slavoj Žižek

WorldCat identiteti (https://www.worldcat.org/identities/containsVIAFID/97000332) · VIAF: 97000332 (https://viaf.org/viaf/97000332) ·

LCCN: n79061368 (http://id.loc.gov/authorities/names/n79061368) · ISNI: 0000 0001 2283 2690 (http://isni.org/isni/000000012283269
0) · GND: 118518739 (http://d-nb.info/gnd/118518739) · SELIBR: 44544 (https://libris.kb.se/auth/44544) · SUDOC: 026764644 (http://
www.idref.fr/026764644) · BNF: cb118949856 (http://catalogue.bnf.fr/ark:/12148/cb118949856) (podaci) (http://data.bnf.fr/ark:/12148/
cb118949856) · BIBSYS: 90052174 (http://ask.bibsys.no/ask/action/result?cmd=&kilde=biblio&cql=bs.autid+%3D+90052174&feltsele
ct=bs.autid) · MusicBrainz: 4819b042-108f-46a7-a396-d2831845deff (https://musicbrainz.org/artist/4819b042-108f-46a7-a396-d2831
Normativna kontrola
845deff) · NLA: 35025281 (https://nla.gov.au/anbd.aut-an35025281) · NDL: 00435195 (http://id.ndl.go.jp/auth/ndlna/00435195) · NKC:
jn19990001315 (http://aleph.nkp.cz/F/?func=find-c&local_base=aut&ccl_term=ica=jn19990001315&CON_LNG=ENG) · ICCU:
IT\ICCU\CFIV\030959 (http://opac.sbn.it/opacsbn/opac/iccu/scheda_authority.jsp?bid=IT\ICCU\CFIV\030959) · BNE: XX1721208 (htt
p://catalogo.bne.es/uhtbin/authoritybrowse.cgi?action=display&authority_id=XX1721208) · CiNii: DA00331926 (http://ci.nii.ac.jp/autho
r/DA00331926?l=en) · RKD: 440161 (https://rkd.nl/en/explore/artists/440161) · CONOR.SI: 6052195 (http://www.cobiss.si/scripts/cobi
ss?command=DISPLAY&base=CONOR&rid=6052195)

Članak Albert Camus je odabran u kategoriju izabranih članaka.

Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.

Dobavljeno iz "https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Albert_Camus&oldid=40888268"

Ova stranica je zadnji put izmijenjena 14:08, 20 april 2019.

Tekst je dostupan pod Creative Commons Attribution/Share-Alike licencom; dodatni uslovi se mogu primijeniti. Za detalje pogledajte uslove korištenja.