NASTAVA FONETIKE I FONOLOGIJE

U tradicionalnoj se školi gradivo vezano za glasovni sustav svodilo na jedinstveno

znanstveno područje nazvano fonetikom, danas ga dijele na fonetiku (nauk o prirodi glasova) i
fonologiju (nauk o funkciji glasova u govornom lancu), a iz didaktičkih razloga u nastavnim
programima i udžbenicima dodaju i fonostilistiku (nauk o fonetskim i fonološkim sredstvima
individualizacije izraza). Usko se veže s glasovnom problematikom pravogovor (ortoepija) i
pravopis (ortografija).

Mjesto i opseg sadržaja fonetike i fonologije u osnovnoškolskim i srednjoškolskim

programima određuju načela opće naobrazbe, primjerenosti, funkcionalnosti te razlikovanja i
povezivanja jezičnih razina. Iz fonetske i fonološke tematike za opću naobrazbu dolaze u
obzir sljedeći sadržaji: - govor i govorne jedinice
- govor i pismo
- govorni organi i tvorba glasova
- glasovi u hrv. jeziku
- podjela glasova
- glasovne promjene
- naglašivanje
- rečenična intonacija
- stilogenost glasova

Ti se sadržaji raspoređuju u nastavnim programima osnovnih i srednjih škola, i to u skladu s

učeničkim razvojem, s njihovim glasovnim navikama i značajkama obrazovnh stupnjeva i
vrsta škola.
Glede izbora i rasporeda gradiva iskrsavaju pitanja o definicijama, nazivlju i planiranju. S
nekim se definicijama može početi dosta rano, dok druge iziskuju veću sposobnost
apstraktnog mišljenja pa se njihovo učenje svodi na pametno, ali nekorisno bubanje.
Makar je moguće već u mlađim razredima shvatiti pojam fonema ne treba osnovnoškolce
opterećivati nazivima fonem, alofon, fon, prozodem, prozodija. Nije štetno za buduće
sustavno učenje ako učenik na nižem obrazovnom stupnju pod riječju glas razumijeva i
fonem i alofon. Dok dijete može prihvatiti definiciju po kojoj je glas najmanja razlikovna
čestica riječi, teško će prihvatiti složene potpune definicije. N osnovnoškolskoj razini
korisnije su nepotpune definicije poput definicije sloga kao skupa glasova koji se izgovara u
jednom izdahu.
U nastavi hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi fonologija ima prednost pred
fonetikom zbog toga što fonologija proučava jezičnu prirodu i funkciju glasova. Područje
fonetike (govorni organi, govorni procesi i slično) svodi se na najuže osnove te se povezuje s
morfologijom i stilistikom.
U osnovnoj školi te se discipline proučavaju nesustavno, ali u čvrstoj vezi s drugim
nastavnojezičnim područjima. Tako se fonetsko, fonološko i fonostilističko znanje se stječe:
- u početnom čitanju i pisanju,
- u nastavi pravogovora i pravopisu,
- u nastavi gramatike,
- u nastavi književnosti, filmske i scenske umjetnosti,
- u nastavi usmenog i pismenog izražavanja.

Spoznaje o fonetici i fonologiji stječu se na dvjema didaktičkim razinama:

- na teoretskoj razini (pojmovi, pojave, procesi, pravila, zakonitosti)
- na praktičnoj razini (vježbe, stvaralačka primjena)
U osnovnoj školi težište je na praksi, a u srednjoj na teoriji. Ipak, učenik u osnovnoj školi
mora ovladati određenim teoretskim znanjem (osnovnim nazivljem, poznavanjem glasovnih
promjena itd.) kako bi praktične vježbe i primjena bile što uspješnije.

U nastavi fonetike i fonologije primjenjuju se sljedeće vježbe:

1. Teoretske
a) fonetičke vježbe – usredotočuju se na spoznavanje govornih organa i tvorba glasova
b) fonološke vježbe – odnose se na problematiku glasovnih promjena i funkcije fonema u
govoru;
c) fonostilističke vježbe - promatraju stilske učinkovitosti glasova
2. Praktične - problemske vježbe
a) pravopisne: b) pravogovorne:
- prepisivanje pojedinih riječi, sintagmi, - artikulacijske
odlomaka - akcenatske
- diktati - intonacijske
- vježbe dopunjavanja - pravopisno-pravogovorne
- vježbe sastavljanja
Zbog usredotočenosti na pravilnu književnojezičnu komunikaciju nastava fonetike i
fonologije u osnovnoj školi zasniva se u prvom redu na vježbama koje su usko povezane s
usmenim i pismenim izražavanjem, tj. pravogovorom, pravopisom i stilistikom.
Strogu granicu među tim vježbama nije lako odrediti jer se istom vježbom mogu postići oba
cilja: znanje i umijeće, teoretska spoznaja i praktična primjena te spoznaje.

Fonološke vježbe:
1. Poistovjećivanje i razlikovanje (to su uglavnom vježbe prepoznavanja, ali i
reproduciranja stečenog znanja na teoretskoj razini)
2. Zamjene (primjerice mijenjanje značenja riječi zamjenom fonema)
3. Premetanja (premetanjem fonema dobivamo nove riječi)
4. Dometanje
5. Izostavljanje (izostavljanjem početnog fonema od riječi možemo dobiti niz drugih)
6. Razlike č/ć
7. Dvoglasnik ije
8. Naglasak
9. Zvučni pokusi
10. Istraživačke vježbe
Pravogovor ili ortoepija, kao znanost o pravilnom govoru, obuhvaća pravilan izgovor
glasova (artikulaciju), naglašavanje riječi (akcentuaciju) i izgovor rečenice (prozodiju).
Pravogovor je najvećim dijelom primijenjena fonologija, iz koje se izvodi većina
pravogovornih norma, ali je povezan i s morfologijom (glasovne promjene na granici
morfema) i sa sintaksom (izgovorne cjeline, rečenična intonacija).
Budući da je riječ o primjeni jezičnih zakonitosti u govoru, nastava pravogovora u najužoj je
vezi s nastavom usmenog jezičnog izražavanja te obuhvaća usklađivanje učeničkog
govorenja i čitanja s pravogovornim pravilima kao i posebne pravogovorne vježbe.

Artikulacijske vježbe
Većina učenika dolazi u školu s ovladanim fonetskim sustavom, s tzv. imanentnom
fonetikom. Stoga nije potrebno organizirati vježbe u izgovoru svih hrvatskih
standardnojezičnih glasova, nego samo onih kojih nema u imanentnoj gramatici učenika.
Najčešće su potrebne vježbe za sljedeće glasove: č, ć, dž, đ, h, e,a,o,dvoglasnika ie (ije),
zvučnika pred izgovornom stankom.

Akcenatske vježbe
Pravilno naglašavanje riječi može biti problem učenicima koji nisu bili u prilici usvajati
standardni (štokavski) naglasni sustav. To može stvarati znatne poteškoće, ali ne i
neprebrodive ako se ostvare dva uvjeta:
a) da se učenici motiviraju za učenje i primjenu naučenih spoznaja u svojoj
standardnojezičnoj praksi
b) da se učenicima organizira uspješna nastava standardnojezične artikulacije.
Nažalost, u hrvatskim su se školama rijetko ostvarivala ta dva uvjeta. Učenici nisu dovoljno
motivirani za ovladavanje standardnojezičnim naglašavanjem, a škola nije u mogućnosti
organizirati nastavu koja bi ih u tom smislu osposobila. Ni učitelji, ni profesori hrvatskoga
jezika često im u tom nisu mogli biti uzori.
Znajući da je teško u potpunosti ovladati standardnim naglasnim sustavom, ciljeve treba
postaviti nešto skromnije. Na općenaobrazbenoj razini trebalo bi učenike osposobiti da čuju i
raspoznaju naglasni novoštokavski inventar u tuđem govoru, da uz pozornost i trud i sam
uspijeva izgovoriti sva četiri naglaska i nenaglašenu duljinu te da nauči osnovna pravila o
mjestu naglasaka u riječima. Za to je potrebno sustavno vježbanje od početka školovanja.
Učitelj mora na početku ustanoviti glede toga stanje u razredu i onda odrediti sustav
vježbanja – individualnog, grupnog i frontalnog. Ukoliko je razred dijalektno jako mješovit,
potrebno je naglasne vježbe što više podrediti načelu individualizacije. Intenzivnim i sustavni
vježbama slušanja i oponašanja pravilnog izgovora riječi s uzlaznim naglascima učenici
mogu prebroditi poteškoće koje proistječu iz drukčijih govornih navika.
Među akcenatske vježbe podrazumijevamo sljedeće: razlikovanje dugih i kratkih slogova,
vježbe u izgovoru pojedinih naglasaka, vježbe proklize, vježbe određivanja naglasnih cjelina.

Intonacijske vježbe
Intonacijskim vježbama nije cilj učenje teorije o rečeničnoj intonaciji koliko praktična
primjena već stečenog znanja. Te se vježbe sustavno povezuju s čitanjem, recitiranjem,
pripovijedanjem i usmenom dramatizacijom. U običnom govorenju, svakodnevnim
razgovorima, učenici uglavnom pravilno intoniraju svoje rečenice, jedino ih treba upozoravati
na prebrz ili prespor govorni ritam, na pretiho ili preglasno izražavanje, na preduge ili
nepotrebne stanke. Intonacija im je slabija strana kada čitaju, prepričavaju i pričaju. Ako
nastavnik zaključi da učenici u tom smislu često griješe, organizirat će odgovarajuću
intonacijsku vježbu. To može biti:
a) vježbanje rečeničnog naglaska
b) vježbanje rečeničnog tempa
c) vježbanje registra i jačine glasa
d) vježbanje iskorištavanja stanki
e) vježbanje rečenične melodije
Pravopis
Sva pravopisna pravila učenik ne može svladati već u prvom razredu pa se pravopisno
gradivo raspoređuje u sve razrede osnovne škole, i to ne po kakvu pravopisnom sustavu, nego
u skladu s učeničkim mogućnostima, potrebama i gramatičkom znanju. Pravila koja ovise o
gramatici ili su s njom u čvrstoj vezi planiraju se simultano s gramatičkim gradivom: veliko
početno slovo s rečenicom i vlastitim imenicama, rečenični znakovi s vrstama rečenice,
sastavljeno i rastavljeno pisanje s tvorbom riječi i sl.
Iz razreda u razred pravopisno znanje se proširuje koordinirano s nastavom gramatike.
Interpunkcijska pravila prate raspored gradiva o rečenici i sintetiziraju se u završnom razredu
osnovne škole.
Dok ne ovladaju pravilom za koje nemaju dovoljno jezičnog znanja, učitelj samo ispravlja
pogreške i upozorava na pravilno pisanje bez posebnog teoretskog objašnjavanja.
Pravopisno gradivo u cjelini valja savladati već u osnovnoj školi. Učenike od početka treba
poticati da se služe rječnicima, a pravopisni priručnik morao bi im u višim razredima
predmetne nastave postati priručnom školskom knjigom. Pravilno pisanje zadaća je
cjelokupne nastave hrvatskoga jezika, svih nastavnih područja toga predmeta. Nastavnici svih
školskih premeta morali bi, barem što se njihova stručnog nazivlja tiče, bdjeti nad
pravopisnom pravilnošću svega što učenici pišu u nastavi njihova predmeta.

Pravopisne vježbe
Moguće su različite vrste pravopisnih vježba, a najčešće su u obliku prepisivanja, diktata i
ispravljanja. Potrebni su i istraživački, problemski zadaci, u kojima učenik samostalno
otkriva ulogu pravopisnih pravila u pismenom komuniciranju.
U prvim susretima s nekim pravopisnim pravilima može se dati prednost vježbama
prepisivanja kako bi učenik i vizualno i motorički što sigurnije zapamtio riječ ili rečenicu na
koju se naučeno pravilo odnosi.
Diktati nisu samo pravopisne nego i pravogovorno-pravopisne vježbe, jer učenik slušajući
riječi koje mu učitelj diktira, registrira i pamti pravilan izgovor. Za pravopisne vježbe
pogodni su: istraživački diktati, kontrolni diktati, samodiktati, proučeni diktati, stvaralački
diktati itd. Za uspješnost diktata kao pravopisne vježbe važno je njihovo ispravljanje. Stoga
nakon svakog diktata učitelj mora organizirati provjeru i ispravak pogrešaka. Općenito je jako
važno ispravljanje učeničkih pisanih radova, a posebno je korisno ako učenici sami
ispravljaju tuđe radove, na taj način uče i na tuđim pogreškama. (Učenicima se može dati
tekst zasićen pravopisnim pogreškama da samostalno pronalaze te pogreške i ispravljaju ih.)
Vježbajući pravopis učenici mogu dopunjavati tekst. Primjerice, mogu tekst dopunjavati
potrebnim dijakritičkim znakovima ili dopunjavati slova ili riječi tamo gdje nedostaju.
Učenicima se može predložiti da sastave rečenicu ili tekst tako što će koristiti riječi ili
znakove koji su im dotada zadavali poteškoće.
Posljednje, ali ne manje važne, koriste se i problemske vježbe. Učenike treba što češće
navoditi na razmišljanje, na rješavanje problema kako bi razvijali svoje misaone sposobnosti,
ali i osvješćivali svoje pravopisno znanje. Na primjer, učenike treba potaknuti na razmišljanje
o važnosti zareza u rečenici. Na primjerima učenici zaključuju koliko zarez može utjecati na
značenje rečenice.