VANJSKE MEMORIJE

1
Vanjska memorija je svaka memorija koja nije izravno spojena na matičnu ploču i
omogućuje trajno pohranjivanje velike količine podataka.

Kapacitet vanjskih memorija je velik, obično se mjeri u stotinama megabajta i gigabajtima.

Važna karakteristika vanjskih memorija je da se informacije koje se pohranjuju ne gube

nakon isključivanja računala tj. da čuvaju podatke dok ih ne izbrišemo ili se uređaji oštete
i na taj ih način unište.

Vanjska memorija se prema vrsti medija za pohranu dijeli na: magnetsku, optičku i
poluvodičku memoriju.

Pojam koji povezujemo s magnetskim i poluvodičkim memorijama je formatiranje.

Formatiranje je početno postavljanje magnetskih i poluvodičkih memorija da bi se na njih
mogle pohraniti datoteke. Time se stvaraju staze i sektori na disku čime se on priprema
za rad. Formatiranjem se nepovratno gube svi prije upisani podatci.

Magnetske memorije

Magnetske memorije za spremanje podataka koriste svojstva elektromagnetskog polja,

odnosno pohranjivanje podataka se temelji na magnetiziranju dijelova diska.

Svojstvo magnetskog materijala je zadržavanje stanja magnetiziranosti i pri prestanku

napajanja električnom energijom. To svojstvo omogućuje toj vrsti memorije zadržavanje
podataka i nakon nestanka struje.

Takve se memorije zovu neizbrisive.

Električni napon ili struja ne treba magnetskoj memoriji za pamćenje binarnih podataka,
već samo za njihovo upisivanje i čitanje. Ovisno o smjeru magnetskog polja na nekom
mjestu, na tom se mjestu sprema podatak (0 ili 1).

Zato je zadržavanje podataka prestankom napajanja velika prednost i razlog najveće

upotrebe magnetske memorije.

2
Također, magnetska sredstva omogućuju relativno brzo prenošenje binarnih podataka u
računalo i iz njega.

Magnetska sredstva, uz odgovarajuće elektroničke sklopove omogućuju da se

jednostavnim naredbama velike količine podataka prenose i organiziraju prema želji
korisnika.

Osnovno obilježje magnetskih diskova je da se podatci mogu na njih bezbroj puta pisati i
brisati. Uređaji koji pripadaju magnetskoj memoriji su tvrdi disk, prijenosni tvrdi disk,
magnetska kartica te disketa.

Tvrdi disk (engl. hard disk, HDD) je najvažniji magnetni medij

koji danas ima i najveći kapacitet (do nekoliko terabajta).

Tvrdi disk čine kružne ploče koje se nalaze u hermetičko

zatvorenom kućištu. na svakoj ploči se nalazi tanki sloj
magnetskog materijala. Podatci su pohranjeni na zamišljeni
koncentričnim kružnicama koje nazivamo stazama. Sve staze na različitim pločama
jednako su udaljene od središta rotacije te zajedno čine cilindar. Staze su podijeljene u
manje dijelove, odnosno sektore. U svaki sektor može se upisati određeni broj bajtova,
najčešće 512 ili 4096. Svaki sektor možemo pronaći pomoću rednog broja ploče, staze i
sektora na stazi. Iznad i ispod svake ploče diska se nalaze magnetske glave. One služe
za zapisivanje i čitanje podataka. Magnetske glave ne dodiruju ploče već lebde iznad njih
, čime se povećava trajnost diska. Ploče se tijekom rada okreću velikim brzinama, obično
5000 do 10000 okretaja u minuti. Za
vrijeme rotacije magnetska glava
može očitavati podatke s diska ili ih
zapisivati na njega.

3
Disketa (engl. floppy disk, FDD) ima jako mali
kapacitet (do 1.44 MB) i danas se više ne koristi jer
ne može zadovoljiti potrebe današnjeg prosječnog
korisnika.

Magnetska kartica je kartica s komadićem magnetske

vrpce za pohranu manje količine podataka, najčešće za
identifikaciju korisnika (npr. kreditne ili debitne kartice,
zdravstvene iskaznice I dr.) Podatci pohranjeni u
megnetskoj kartici se očitavaju provlačenjem kartice kroz
čitač. Danas se sve češće zamjenjuje karticom s
ugrađenim integriranim sklopom, koji omogućuje
pohranu veće količine podataka (pametna ili čip kartica)
s ugrađenim transponderom, koji omogućuje uporabu kartice bez izravnoga kontakta s
čitačem.

Optičke memorije

Optičke memorije izrađene su na plastičnim medijima koji su presvučeni slojem

reflektirajućeg materijala (često aluminija). S optičkih diskova se podatci čitaju pomoću
laserskih zraka. Snimači su uređaji čijim korištenjem obavljamo postupak pisanja na
optičke medije. Snimači imaju još jednu lasersku zraku koja je jača od zrake za čitanje
podataka. Ta zraka ne stvara rupice na mediju, već sprži određene dijelove diska, a pri
čitanju tako sprženi dijelovi se tretiraju kao udubljenja. Ravnine se čitaju kao 1, a
udubljenja kao 0, te se na taj način podaci zapisuju i čitaju. Na optičkom disku zapis je
spremljen spiralno, od unutrašnjosti prema rubu diska što omogućuje neprekidno čitanje
diska.

4
Tri osnovna tipa optičkih medija sa digitalno pohranjivanje podataka su:

 CD (engl.Compact Disc)
 DVD (engl.Digital Versatile Disc)
 Blu-Ray disk

Glavna razlika između tih triju diskova je količina

podataka koja se na njih može pohraniti. Na CD se
može pohraniti od 650 do 800 MiB podataka, na
DVD od 4,37 do 7,95 GiB podataka, a kod
dvostranog zapisa i do 15,9 GiB podataka. Na Blu-
Ray disk se najčešće može pohraniti od 25,1 do 50
GiB podataka. Kako je riječ o diskovima istog
promjera, ali različitog kapaciteta morale su se
uvesti različite tehnologije pohranjivanja podataka.
Tako Blu-Ray čitač može čitati i DVD-e i CD-ove, a čitač DVD-a čita DVD-e i CD-ove, a
obrnuto ne vrijedi.

Nije moguće pisanje na svaki optički medij stoga se mediji kao što su CD i DVD proizvode
s više nastavaka, a to su:

 bez nastavaka (ROM-read only memory)-tvornički tiskan medij koji se može samo
čitati
 R (engl.recordable)-početno prazan medij na koji se podatci mogu samo jedanput
pisati i nakon toga neograničeno puta samo čitati
 RW (engl. rewritable)-početno prazan medij na koji se podatci mogu višekratno
pisati i brisati

5
Poluvodičke memorije

Poluvodički mediji ili flash mediji koji su građom slični

RAM-u, ali trajno pamte podatke. Podaci su spremljeni
kao naboj u poluvodiču, a najčešće se koristi element
Silicij.

Najpoznatiji poluvodički mediji su memorijske

kartice, memorijski ključići (engl. stick),
poluvodički diskovi ili SSD (engl. Solid state drive).

Memorijske kartice koriste se u digitalnim fotoaparatima i mobilnim telefonima a da bi

se koristile potreban je čitač kartica koji se sve češće nalazi kao sastavni dio računala i
drugih uređaja. Ako čitač ne postoji, potrebno je uređaj koji koristi karticu (fotoaparat,
mobitel) spojiti s računalom putem USB kabla.

Memorijski ključić je uređaj za pohranu podataka, izrađen je od poluvodičkih elemenata

poput poluvodičkih diskova. S računalom se spaja preko USB ulaza. Lako je prenosiv i
malih dimenzija, te je također zbog mogućnosti višestrukog zapisivanja i brisanja i veće
mehaničke otpornosti mnogo praktičnijim od optičkih medija za pohranu kao npr. CD-a
ili DVD-a.

Poluvodički disk ili SSD je naprava za masovnu pohranu podataka koja služi kao
vanjska računalna memorija; izvedena je od elemenata poluvodičke memorije u kojima
podatci ostaju zapisani i nakon prestanka rada računala. U odnosu na tvrdi disk, prednost
mu je što nema pokretnih dijelova pa je otporan na vibracije i udare, u radu troši manje
energije, manji je i ima znatno brži pristup podatcima, dok mu je nedostatak znatno veća
cijena po jedinici memorijskoga prostora. Stoga se danas rabi za prijenosna računala i
slične uređaje, te za zahtjevnija stolna računala, kod kojih najčešće služi za pohranu
operacijskoga sustava i osnovnih korisničkih programa, čime se znatno ubrzava rad
računala.

6
Izvori:

1. Brođanac P., Budin L., Markučič Z., Perić S.: Informatika, udžbenik informatike za
prvi razred prirodoslovno-matematičkih i općih gimnazija te drugi razred klasičnih
i jezičnih gimnazija, Školska knjiga, Zagreb, 2019.
2. https://loomen.carnet.hr/mod/book/view.php?id=118699&chapterid=28020
3. https://www.e-sfera.hr/dodatni-digitalni-sadrzaji/60a62d63-4b9d-4fb0-a590-
2e8050ae683e/
4. http://www.enciklopedija.hr/