Josip Ciric - Metodologija Znanosti

Metodologija znanosti
METODOLOGIJA
ZNANOSTI
sastavio: Josip Ćirić, prof.
Zadar, 2003.
1
2
Sadržaj
LITERATURA.........................................................................................................................................................................5
ZNANOST ...............................................................................................................................................................................6
ZNANOST – TEMELJNI POJMOVI ......................................................................................................................................6
GRANE ZNANJA ....................................................................................................................................................................6
ZNANSTVENA DJELATNOST .............................................................................................................................................7
OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA....................................................................................................................7
TEORIJE ISTINE .....................................................................................................................................................................7
MJERENJE ..............................................................................................................................................................................8
SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:...........................................................................................9
MJERNI POSTUPCI: ................................................................................................................................................................9
PROCES MJERENJA ..............................................................................................................................................................10
MJERNE SKALE ...................................................................................................................................................................10
NORMALNA DISTRIBUCIJA ..................................................................................................................................................10
POPULACIJA, UZORAK ........................................................................................................................................................11
OPERACIONALIZACIJA.....................................................................................................................................................12
VARIJABLE .........................................................................................................................................................................12
KONSTRUKTI ......................................................................................................................................................................12
KOLIKO JE STVARNO STVARNO? ..................................................................................................................................12
PSIHOMETRIJA....................................................................................................................................................................17
TEORIJA TESTOVA ..............................................................................................................................................................18
METRIJSKE KARAKTERISTIKE .............................................................................................................................................19
Valjanost .......................................................................................................................................................................19
Pouzdanost....................................................................................................................................................................19
Objektivnost ..................................................................................................................................................................20
Osjetljivost ....................................................................................................................................................................20
EKSPERIMENT ....................................................................................................................................................................20
Eksperimentalni nacrt...................................................................................................................................................21
STATISTIČKE METODE .....................................................................................................................................................24
Mjere centralne tendencije ...........................................................................................................................................24
Mjere varijabilnosti ......................................................................................................................................................24
Položaj rezultata u skupini............................................................................................................................................24
Testiranje hipoteza........................................................................................................................................................25
Korelacije......................................................................................................................................................................26
KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996) ...........................................................................................................................28
1. Život i djela ...............................................................................................................................................................28
2. Struktura Znanstvenih Revolucija: istraživanje ........................................................................................................28
3. Struktura znanstvenih revolucija: filozofski značaj ..................................................................................................30
4. Daljnji razvoj ............................................................................................................................................................30
GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )........................................................................................................................31
JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.) ..........................................................................................................................32
1. Život i rad .................................................................................................................................................................33
2. Opća filozofija znanosti ............................................................................................................................................33
3. Geometrijski konvencionalizam ................................................................................................................................34
4. Semantički konvencionalizam ...................................................................................................................................35
5. Filozofija matematike................................................................................................................................................36
POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)................................................................................................................................36
Život i djelo ...................................................................................................................................................................37
Teorija znanosti ............................................................................................................................................................37
Kasnije ideje .................................................................................................................................................................39
Demokracija, društvo, individualizam ..........................................................................................................................40
3
HANS REICHENBACH (1891-1953)................................................................................................................................... 42

1.Život ........................................................................................................................................................................... 43
2.Epistemologija ........................................................................................................................................................... 43
3.Indukcija i vjerojatnost .............................................................................................................................................. 43
4.Prostor i vrijeme ........................................................................................................................................................ 44
5.Ostale teme ................................................................................................................................................................ 45
NAGEL,ERNEST (1901-1985) ............................................................................................................................................. 46
1. Život .......................................................................................................................................................................... 46
2. Filozofija znanosti..................................................................................................................................................... 46
3. Promatranje i teorija ................................................................................................................................................ 47
4. Objašnjenje ............................................................................................................................................................... 47
5 . Probabilizam, konfirmacija i indukcija ................................................................................................................... 47
6. Ostale teme ............................................................................................................................................................... 48
MALI RJEČNIK METODOLOŠKIH POJMOVA ................................................................................................................ 49
faktorijalni eksperiment ................................................................................................................................................ 49
eksperimentalni nacrt ................................................................................................................................................... 49
kvazi-eksperimentalni nacrt .......................................................................................................................................... 50
eksperimentalna skupina............................................................................................................................................... 50
kontrolna skupina ......................................................................................................................................................... 51
kontrola u eksperimentu................................................................................................................................................ 51
populacija ..................................................................................................................................................................... 51
uzorak ........................................................................................................................................................................... 51
uzorci uz povrat ............................................................................................................................................................ 52
varijabla........................................................................................................................................................................ 52
zavisna varijabla........................................................................................................................................................... 52
nezavisna varijabla ....................................................................................................................................................... 52
operacionalizacija ........................................................................................................................................................ 52
Rosenthalov efekt .......................................................................................................................................................... 53
normalna raspodjela..................................................................................................................................................... 53
konstrukt ....................................................................................................................................................................... 54
hipotetski konstrukt ....................................................................................................................................................... 54
intervenirajuća varijabla .............................................................................................................................................. 54
mjerenje (u psihologiji)................................................................................................................................................. 54
metrijske karakteristike................................................................................................................................................. 55
valjanost........................................................................................................................................................................ 55
valjanost, praktična ...................................................................................................................................................... 55
valjanost, teorijska........................................................................................................................................................ 56
pouzdanost .................................................................................................................................................................... 56
objektivnost ................................................................................................................................................................... 56
osjetljivost ..................................................................................................................................................................... 56
Millove induktivne metode ............................................................................................................................................ 56
4
Literatura
OBVEZNA:
• Kuhn, T. S. (1966). Structure of Scientific Revolutions. Hrvatski prijevod: Struktura

znanstvenih revolucija. (ur.) Vjekoslav Afrić. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko
sociološko društvo., 1999.
• Nagel, E. (1961). The Structure of Science: Problems in the Logic of Scientific
Explanation. Srpski prijevod: Struktura nauke, Nolit, Beograd: Nolit, 1974.
• Poincare, H. (1902) La Science et L’Hypothése. Hrvatski prijevod: Znanost i hipoteza,
Globus, Zagreb: Globus, 1989.
• Popper, K. R. (1935). Logik der Forschung. Engleski prijevod: Logic of scientific
discovery. London, New York: Routledge, 1992. Srpski prijevod: Logika naučnog otkrića.
Novaković, S. (ur.). Beograd: Nolit, 1973.
• Reichenbach, H. (1964) The Rise of Scientific Philosophy. Srpski prijevod: Rađanje
naučne filozofije. Beograd: Nolit, 1964.
• Wright von, G. H. (1971) Explanation and Understanding. Srpski prijevdo: Objašnjenje i
razumijevanje. Beograd: Sazvežđa, 1975.
DOPUNSKA (SEMINARI)
• Bronowski, J. (1984) Uspon čovjeka. Rijeka: Otokar Keršovani.

• Craig, E. (ur.) (1998). Routledge encyclopedia of philosophy. CD-ROM, ver. 1.0. London,
New York: Routledge.
• Gower, B. (1997) Scientific method: An historical and philosophical Introduction. London:
Routledge.
• Gribbin, J. (2001) Vodič kroz znanost. Zagreb: Izvori.
• Ivezić-Pasini, Z. (1996) Opći sustav znanstvene metode: ZM-14. Pula: C.A.S.H.
• Kitchener, R. F. (1999). The conduct of inquiry. Lanham, New York, Oxford: University
Press of America, Inc.
• Petz, B. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.
• Sagan, C. (1985) Kozmos. Rijeka: Otokar Keršovani.
• Sagan, C. (2000) Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u tami. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
• Weinberg, S. (1997) U potrazi za konačnom teorijom. Zagreb: Izvori.
5
ZNANOST
ZNANOST – TEMELJNI POJMOVI
ZNANOST je poznavanje pravilnosti u prirodi, a
pri tom je dijelom predmet skeptične
suzdržanosti. Znanstvena objašnjenja temelje
se na racionalnim objašnjenjima uzroka. Znanstveno znanje o svijetu je djelomično, i
napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene načini opažljivima.
Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego više na skup postupaka. Uočimo
razliku između znanosti i nauke. NAUKA (doktrina) smatra da posjeduje skup više ili manje
konačnih istina, pa se središte njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i
prenošenje. ZNANOST, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rješenje samo
za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitetnijih spoznaja neupitan. Središte njenih
aktivnosti je na metodi - postupku sigurnog dolaženja do novih spoznaja, a kao posljedica tog
gledišta, neizbježan dio metoda je skepticizam - posjedovanje povratne sprege, gdje
rezultati mogu promijeniti dotadašnja objašnjenja.
TEORIJA je skup logički međusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, koje
se rabe za objašnjavanje nekog skupa pojava. U svakoj je teoriji implicitno sadržana teorijska
perspektiva, tj. skup pretpostavka i metoda koje se rijetko propituju.
Znanost i znanstvenici možda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jer
su više usredotočeni na istraživanje. Međutim, autori o kojima će ovdje biti riječi naglasak
zanimanja za znanost stavljaju upravo na problem kako dolazi do promjene jedne teorije i
teorijske perspektive drugom. Ovdje je neophodno uočiti trojakost pristupa:
! LOGIČKI, koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i nalazi se
u samoj srži znanstvene procedure
" PSIHOLOŠKI, kojeg zanima kakvi psihološki procesi leže u temelju otkrića i njegovog
smještanja u postojeći okvir, odnosno, stvaranja novog, te
# SOCIOLOŠKI, koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istražuje
kako njena djelatnost olakšava ili otežava tu promjenu.
HIPOTEZA je iskaz koji predviđa odnos između varijabli. To je iskaz materijalne implikacije -
AKO-ONDA iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju.
Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja prikazana je iz razloga kompatibilnosti s

predmetnom literaturom.
GRANE ZNANJA
$ Logika
$ Matematika
$ Znanost
% Povijest i filozofija znanosti
% Fizikalne znanosti
% Geološke znanosti
% Biološke znanosti
% Medicina i pridružene discipline
% Društvene znanosti i psihologija i lingvistika
% Tehnološke znanosti
$ Povijest i društvene znanosti
$ Filozofija
6
ZNANSTVENA DJELATNOST
Ako bi pokušali shematski prikazati intuitivno shvaćanje toka znanstvene djelatnosti:
predmet ispitivanja ESKPERIMENT
Ovaj intuitivni model pretpostavlja
% laboratorijski povratnu spregu - mogućnost promjene
% prirodni teorijskog modela na temelju činjenica
teorijska konstrukcija OPAŽANJE koje model ne uspijeva objasniti.
% naturalizirano Međutim, još je CHARLES DARWIN
% kontrolirano
hipoteza - testiranje % participirano dobro uočio da svako dobro opažanje
TESTOVI započinje s teorijom - nemoguće je
% standardizirani posjedovati čisto opažanje - ono je uvijek
izbor i uporaba % projektivne
empirijskih metoda
unutar nekog (više ili manje
tehnike razgovijetnog) skupa tvrdnji o objektima
UPITNICI I ANKETE
PROUČAVANJE
opažanja.
REZULTATI SLUČAJEVA Zato bi ispravniji model bio:
Ovakva shema znanstvenog istraživanja pokazuje
predmet ispitivanja
da su svi koraci uvjetovani teorijskim okvirom.
Tako bi predmet istraživanja bio određen ne
hipoteza - testiranje jedino interesima istraživača i tehničkim
TEORIJSKI
OKVIR
ograničenjima (npr. istraživanje pojedinih pojava

izbor i uporaba nemoguće je prije konstrukcije odgovarajućih
empirijskih metoda mjernih instrumenata), već njegovim pogledom na
svijet - koji ne mora biti eksplicitno razrađen u obliku
skupa iskaza koji tvore teoriju. Taj će okvir osim
REZULTATI
legitimnih tema za istraživanje ponuditi i legitimna
sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i
klasu (mogućih) pojava bavljenje kojima znanstvena zajednica odbacuje kao (u najmanju
ruku) neozbiljno. Dodatno treba istaći instituciju 'POGREŠAKA U MJERENJU' - postupak koji
legitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s očekivanjem; rezultati izvan očekivanog
raspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u
postupku.
Isto tako, postoji povratna sprega između svih elemenata, koja može mijenjati teorijski
okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uočava se
potreba sociološkog pristupa: osim što će se tražiti krunski dokaz za ispravnost novog
teorijskog modela, zajednica će pružati otpor njegovom uvođenju.
Temeljna razlika između ponuđenih modela sastoji se u interesu proučavanja znanosti - u
prvom slučaju znanosti se pristupa kao vještini i model želi prikazati pouzdanu proceduru.
Drugi model bavi se META-TEORIJOM, tj. teorijom o nastanku i promjenama teorija.
OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA

1) provjerljivost
2) objektivnost
3) preciznost
Sva tri principa pretpostavljaju rad s istinitim činjenicama i zato je potrebno prikazati
TEORIJE ISTINE
1. TEORIJA KORESPONDENCIJE (Shorter Oxford English Dictionary): "Istina je poklapanje s
činjenicama, slaganje sa stvarnošću." To je zdravorazumsko poimanje: tvrdnja je istinita ako
korespondira s činjenicama.
7
2. TEORIJA KOHERENCIJE - jedino je apsolutna istina 'cijela istina'; posljedično: sve što je manje
od toga može jedino imati izvjestan stupanj istinitosti; teoriju zastupa idealistička struja u
filozofiji.
3. PRAGMATIZAM - William James - problem istine jednak je onome ekonomičnosti - istinito je
ono što se pokaže takvim na dulje staze
Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda se pristaje uz teoriju pragmatizma - ponuđena
teorija je za sada najbolja dostupna, ali ostaje mogućnost da je neka nova zamijeni. U
eksperimentalnom radu najčešće se pristaje uz teoriju korespondencije. Stoga se postavlja
zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Stoga pitanje psihologiji - koliko smo uopće
sposobni objektivno promatrati svijet? Utemeljenost odgovora djeluje prilično očitom -
posjedujemo objektivnu sliku o svijetu, jer inače ne bi opstali kao vrsta, a posebice ne bi
dostigli razinu tehničke civilizacije. Međutim, prouči li se malo kako djeluje percepcija, a zatim
i kako rezoniramo u nejasnim kontekstima, jako malo ostaje od gore navedene objektivnosti.
Najjednostavniji lijek tome je MJERENJE:
POVIJESNI OSVRT
ERATOSTEN, grčki
filozof (III.st.) dočuo
je da u Syeni postoji bunar u
kojem se ljeti ne vidi sjena.
Međutim, u Aleksandriji, u
kojoj je živio, u isti dan, u
bunaru se sjena vidjela. Kako
je došao do podataka o
udaljenosti između Syene i
Iz dužine sjene u Aleksandriji Aleksandrije, te kutu koji
može se izmjeriti kut A. Iz osnova zatvara sjena u Aleksandriji,
geometrije (“ako dva paralelna uočio je da nešto ne valja:
pravca presiječemo trećim tada
predodžba o Zemlji kao ravnoj
su nasuprotni unutrašnji kutovi
jednaki”) proizlazi da je kut B ploči nikako nije mogla
jednak kutu A. Mjereći duljinu objasniti tu pojavu. Međutim,
sjene u Aleksandriji Eratosten je ako se karta zakrivi, dobije se
zaključio da je A=B=7° luka na zadovoljavajući model.
obodnici Zemlje.
Poznavajući trigonometriju,
lako je mogao izračunati opseg Zemlje, koji je imao pogrešku od samo nekoliko postotaka.
Prema aleksandrijskom goegrafu Strabonu, Eratosten je tvrdio da je moguće, ako veličina
Atlantskog oceana ne bude prepreka, lako morem stići od Iberije do Indije.
Tek 17. stoljeća kasnije javila se je iznova ova tvrdnja i uspjela pokazati, barem u načelu,
ispravnom. 28 godina nakon Kolumbova otkrića Amerike, uspjelo je Magellanovoj posadi
oploviti Zemlju i dati za pravo aleksandrijskom filozofu.
MJERENJE
MJERENJE je primjena skupa pravila za pridruživanje brojeva pojedinim atributima
proučavanih objekata.
Mjerenje je fetiš u znanosti, koji izučava realnost. Osnovni elementi mjerenja su:
% MJERNI INSTRUMENTI
% PRAVILA - odredbe kojima se eksplicitno određuje pridruživanje brojeva atributima
proučavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljati
mogućnost dvosmislenosti. Omogućuju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju
standardiziranost njenog postupka.
% ATRIBUTI - mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta.
Mjerenje počinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje se mjeri. U
8
načelu, ako se mjerni proces odnosi na više od jednog atributa, onda rezultat nije
interpretativan.
% OBJEKTI - ovise od znanosti do znanosti
PROBLEMI:
% mjeri se nepostojeći konstrukt – vrlo je lako upasti u zamku definiranja konstrukta koji
ne posjeduje utemeljenost. Svi rezultati dobiveni na takvom objektu su
neinterpretativni.
% mjeri se konstrukt složen od više atributa – rezultati su također neinterpretativni jer se
ne može odrediti što pripada kojem atributu.
SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:

! OBJEKTIVNOST
Želi se postići da različiti ljudi uporabom istog postupka dobiju iste rezultate, pa se radi toga
formira skup pravila. Tako se za posljedicu ima provjerljivost ukoliko je mjerenje bilo
objektivno.
" KVANTIFIKACIJA
U procesu mjerenja se veličina atributa nastoji odrediti u terminima količine. Posljedice
takvog postupka:
a) omogućuje veću preciznost u odnosu a ostale strategije prikupljanja podataka
b) omogućuje primjenu matematičke analize nad prikupljenim podacima.
# KOMUNIKACIJA
Jednoznačna komunikacija među ljudima koji koriste različite jezike., što smanjuje
mogućnost nerazumijevanja.
& EKONOMIČNOST
Popisivanje realnosti je najekonomičnije ako se radi mjernim postupcima.
' MOGUĆNOST GENERALIZACIJE
Iz objektivnosti podataka dobivenih mjerenjem moguće je uopćiti pojave.
MJERNI POSTUPCI:
a) DIREKTNI - usporedbe predmeta mjerenja s mjernom jedinicom koja je iste vrste (npr.
mjerenje duljine). Valjanost im je očigledna.
b) INDIREKTNI - kada o predmetu mjerenja nemamo izravnih senzornih podataka ili je zbog
tehničkih razloga nemoguće konstruirati mjerni instrument iste mjerne jedinice. Na osnovu
manifestacija objekta nastoji se utvrditi njegov identitet. Ovdje se javlja problem valjanosti -
koliko je ono što namjeravamo mjeriti doista ono što mjerimo (ili, filozofskim rječnikom, koliko
se ontološki atributi objekta poklapaju s fenomenološkim)?
VJEŽBA VAŽNOST USMJERENOSTI U OPAŽANJU ČINJENICA - PROMATRANJE PROSTORIJE

( “Opiši prostoriju” – za očekivati je da će se dobiti neodređen opis, s malo
detalja bez egzaktnosti u izražavanju
) “Opiši prostoriju vodeći računa o planiranom rasporedu sjedenja” – očekuje
se egzaktniji opis, s uočavanjem veze varijabli sjedenje-hijerarhija.
* “Opiši prostoriju uz upotrebu izmjerenih bitnih veličina” – tehnički nacrt
prostorije pruža najegzaktnije podatke o izgledu, pa je takvu prostoriju moguće
reproducirati.
9
VAŽNOST USMJERENOSTI U RJEŠAVANJU PROBLEMA – SET U PERCEPCIJI I

KREATIVNOST
Zadatak je spojiti svih devet točaka pomoću samo četiri crte.
Rješenje je pod utjecajem GESTALTA zadatka.
Potrebno je preskočiti inicijalno ograničenje koje nije
zadano (da su to jedine točke koje te crte smiju
spojiti).
PROCES MJERENJA
PROCES MJERENJA uključuje:
! jasnu i jednoznačnu definiciju predmeta mjerenja; u psihologiji to je najčešće neki aspekt
motornog ili verbalnog ponašanja, neke promjene u ili neki učinak kao posljedica tjelesne i/ili
mentalne aktivnosti.
" Postupak kojim se utvrđuju promjene u manifestnom predmetu mjerenja. Ti su postupci
derivirani iz općih znanstvenih metoda a predstavljaju specifične metode i tehnike koje su
razvijene u pojedinim područjima određene znanosti.
# Sistem brojeva s postuliranim svojstvima. Opća svojstva brojčanog sustava, zbog kojih taj
sustav ima neospornu prednost pred bilo kojim drugim poznatim simboličkim sustavom,
omogućuju deskripciju pojave (predmeta mjerenja) na najjednostavniji, najkondenziraniji i
jednoznačan način i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna priroda
brojeva pak omogućuje njihovu univerzalnu primjenu na bilo koju vrst pojava. Konačno, uvjet
da mora postojati korespondencija između promjena mjerene pojave i simboličkog sustava u
koji su te promjene transformirane posjeduje u zadovoljavajućem stupnju jedino sistem
brojeva, iako, dakako, ta korespondencija nikada nije potpuna.
Općenito govoreći, pravilo pridjeljivanja brojeva pojavama može biti bilo koje konzistentno
pravilo (osim pridjeljivanja po slučaju). Međutim, za mjerenje posebno su važne četiri
karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenju
koriste, a time je ujedno određena i razina mjerenja ili tzv. SKALE MJERENJA.
MJERNE SKALE
! svaki brojčani simbol (npr. broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurno
različit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto (NOMINALNA SKALA);
" svi brojevi koji nisu identični, manji su ili veći pa se zato mogu redati po veličini (ORDINALNA
SKALA);
# za razlike medu brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa se može utvrditi i red među
razlikama (INTERVALNA SKALA);
& sustav brojeva sadrži jedinstven broj - nula - koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojave
ili bilo kakve količine (OMJERNA SKALA). U psihologiji su se teorijska i praktična pitanja
mjerenja osobito razvijala u području psihofizike te u vezi s izradom i korištenjem testova.
NORMALNA DISTRIBUCIJA
Rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan
način. U statistici je posebno zanimljiva tzv.
NORMALNA (GAUSSOVA) RASPODJELA. Takva
raspodjela čestina pojavljivanja vrijednosti
nekog mjerenja koja u grafičkom prikazu ima
zvonolik oblik, odnosno, takva raspodjela
frekvencija koja pokazuje izrazito grupiranje
rezultata oko jedne vrijednosti sa simetričnim
opadanjem čestina za vrijednosti koje su sve
udaljenije od vrijednosti s najvećom
10
frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva se
PARAMETRIJSKA STATISTIKA.
Distribucija je zadana pomoću samo dva parametra: ARITMETIČKE SREDINE M, koja
predstavlja mjeru središnje tendencije i STANDARDNE DEVIJACIJE σ, koja je mjera raspršenja.
Preko 99% rezultata smješteno je u području ±3σ.
Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, koji moraju biti ispunjeni da bi se rezultati
distribuirali u skladu s normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na većem broju
individuuma (pod pretpostavkom da se ono što mjerimo u populaciji distribuira po normalnoj
raspodjeli) zahtjevi su slijedeći:
% definicija članova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osigurati
njihovu homogenost s obzirom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati
utjecaja na rezultate mjerenja određene varijable;
% članovi uzorka na kojemu se obavlja mjerenje trebaju biti po slučaju izabrani iz
populacije;
% uzorak mora biti dovoljno velik i
% mjerenje na svim članovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvjetima.
POPULACIJA, UZORAK
Svako mjerenje provodi se samo na malom dijelu neke POPULACIJE (u statistici znači sve
moguće članove neke skupine s određenim karakteristikama), iz praktičnih razloga. Takav
dio populacije koji je pomno odabran da bi je predstavljao, nazivamo UZORAK. Dobro
dizajnirani nacrt mjerenja omogućuje nam da s tog, relativno malog uzorka, zaključimo na
ponašanje cjelokupne populacije. Uzorci mogu biti:
% NEPRISTRANI ILI PRISTRANI - ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne, tj. da li su
reprezentativni ili ne
% SLUČAJNI - svaki je član uzorka biran iz populacije uporabom tablice slučajnih brojeva i
svaki ima podjednaku šansu biti izabran
% SISTEMATSKI - članovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (npr. svaki N-ti, gdje
je N bilo koji prirodni broj)
% STRATIFICIRANI - ako se populacija sastoji od nekoliko različitih slojeva, uzorak nastoji
održati te slojeve u istoj proporciji, a članovi svakog sloja biraju se po principu slučajnog
uzorka
% CLUSTER uzorak - populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slučaju
odabere izvjestan broj takvih grupa, i izvrši mjerenje (ispitivanje) svih članova tih grupa
% KVOTNI uzorak - odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po svom slobodnom izboru iz
svakog predviđenog stratuma odabere definirani broj ljudi, koje će anketirati
% PRIGODNI - kada se uzorak ne može unaprijed odrediti (npr. klinički slučajevi)
11
OPERACIONALIZACIJA
Pretpostavka smislenim rezultatima, osim ispravno provedenog postupka mjerenja jesu
dobro definirane varijable, što se postiže postupkom operacionalizacije. OPERACIONALIZACIJA
je precizno utvrđivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomoću konkretnih
postupaka, koji do njega dovode ili se njime obavljaju, i operacija pomoću kojih se on mjeri.
Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti korišteni u znanosti nastoje
osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprečnih značenja.
VARIJABLE
Predmete analize koje operacionaliziramo i tako određene istražujemo, tj. mjerimo, nazivamo
VARIJABLAMA. Varijable se dijele u dvije skupine:
* NEZAVISNE - one su predmet proučavanja. Mijenjamo stanja (veličine) u nezavisnoj varijabli
(ili nezavisnima, ovisno o nacrtu istraživanja) i promatramo kako one djeluju na
* ZAVISNE - predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkciju nezavisnih.
Pretpostavka je da postoji uzročno-posljedična veza između ova dva tipa varijabli, i ona je
jasno i jednoznačno izrečena u hipotezi(ama). Opažanje, eksperiment ili neka druga tehnika
se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza.
KONSTRUKTI
KONSTRUKT je pojmovna tvorevina u znanosti nastala sustavnom integracijom različitih
podataka o nekoj pojavi na koju se odnosi. Konstrukti imaju dvije osnovne značajke. Prvo,
svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog šireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi
odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na način
koji omogućava njegovo opažanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje (neki)
psiholozi razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajuća varijabla.
HIPOTETSKI KONSTRUKT ili pretpostavljeni konstrukt; proces ili mehanizam koji nije neposredno
opažljiv ili mjerljiv, ali ima realne značajke i »opipljive« učinke koji upućuju na njegovo
postojanje. Mnogi značajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u početku bili, hipotetski konstrukti:
na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljeđivanja. U psihologiji, većina ključnih
pojmova (inteligencija, stav, motiv, potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesu hipotetski
konstrukti. Oni imaju heurističku vrijednost, jer potiču istraživanja koja se bez njih ne bi mogla
zamisliti. Za razliku od intervenirajuće varijable, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na neku
realnu datost čije značajke su važne i izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle.
INTERVENIRAJUĆA VARIJABLA je oznaka za sve interne, "skrivene" faktore u organizmu koji
"interveniraju", posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako značenje
imaju i termini organske varijable i organizmičke varijable. Pojam su uveli neobihevioristi
proširujući osnovnu biheviorističku shemu S-R (stimulus - reakcija) na S-O-R (stimulus -
organske/unutrašnje varijable - reakcija).
KOLIKO JE STVARNO STVARNO?

Da li je ono što vidimo to što doista je? STANLEY MILGRAM (1992) je ispitivao utiču li
predkoncepcije o drugima na naše ponašanje. Stvorio je "CYRANOIDE" - osobe poput one iz
romana o Cyranou de Bergeracu, koje tek ponavljaju ono sto im govore, u ovom slučaju 11 i
12 godišnji dječak, svaki sa radio prijamnikom u uhu, kojima je iz druge prostorije šaptao
Milgram. Zamolio je srednjoškolske profesore da ispitaju njihovo znanje i daju ocjenu o
prikladnom razredu. Jedni su interview prilagođavali dječacima, dok drugi nisu vidjeli dalje od
sposobnosti prosječna dvanaestogodišnjaka. To nas vodi do pitanja koliko smo mi i drugi
ranjivi na pogrešne procjene, te što određuje naše utiske?
U ZDRAVORAZUMSKOM OBJAŠNJENJU pojava često se čuje da je to "logično", te da je bilo za
očekivati. Problem je s takvim razmišljanjem što se ono uključuje nakon što saznamo
činjenice. događaji su umnogome predvidljiviji kada se gleda nakon što su se desili nego
12
prije. Ljudi su skloni precjenjivati vlastitu sposobnost predviđanja, pogotovo kada ishodi
izgledaju određeni, a ne ishod slučaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatima
izbora suca vrhovnog suda S.A.D. Prije izbora, za jednog se je kandidata odlučilo 58%, a
nakon izbora, kada je pitao studente da se kažu tko je sve očekivao njegovu pobjedu, javilo
se 78%.
Tu je i pojava PRISTRANOSTI GLEDANJA UNATRAG (hindsight bias) - sklonost pretjerivanja,
nakon što se upoznalo s događajem, nečije sposobnosti predviđanja tog događaja koji se
desio. Poznat je i pod imenom fenomen ZNAO-SAM-TO-CIJELO-VRIJEME. Fenomen je nazočan u
čitanju znanstvenih tekstova, koji se tada čine smislenim i očitim, dok kada se nađe u situaciji
ispita sa višestrukim izborom, gdje su odgovori slični, nismo u stanju tako očito pronaći
ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijeti
neku odluku - predbacuje joj se kako nije vidjela očito rješenje (npr. Pearl Harbour, kada se je
poslije našlo mnoštvo indikatora da će s desiti napad).
Kada je riječ o tumačenju događaja, ako je situacija neodređena, dvosmislena, skloni smo
u tumačenju osloniti se na PREDRASUDE. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjeniti
procjenu, kao što pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1977). Studentima je pokazana
fotografija i tražila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini rečeno da je
to jedan vođa Gestapoa, odgovoran za medicinske pokuse u logorima, i oni su procijenili
izraz kao okrutan. Drugoj je grupi rečeno da je to jedan od vođa u antinacističkom pokretu
čija je hrabrost spasila tisuće Židova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbott
je ispitivao "Kulechov efekt" – kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajući
okružjem u kojem je lice viđeno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj način vješto
vodio gledatelje).
Isto tako, postoji pojava USTRAJNOSTI VJEROVANJA - pokusima bi se ispitanike uvjerilo u
izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokušalo bi ga se na sve načine opovrgnuti, čak i
objašnjavajući sam eksperiment. U 75% slučajeva, vjerovanje je ostalo.
STRUKTURA MEMORIJE. Istraživanja: mnoga sjećanja nisu kopije iskustava koja ostaju na
računu banke memorije. Prije će biti da mi strukturiramo sjećanja u vrijeme povlačenja, jer
memorija uključuje kasnije razlaganje prijašnjih događaja. Odnosi se na to što je trebalo biti,
s obzirom na to u što sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo našu prošlost
kombinirajući fragmente informacija upotrebljavajući tekuća očekivanja (Hirt, 1990).
REKONSTRUKCIJA PROŠLIH STAVOVA. Ljudi čiji su se stavovi promijenili često insistiraju da su
oduvijek osjećali onako kako sada osjećaju. McConnell (1970) je studente ispitivao o
stavovima prema marihuani, manjinama, jednakosti žena. Kasnije su ih intervjuirali i 1982
(Marcus, 1986). Kada su se '86, prisjećali stavova iz '73. bili su bliži stavovima iz '82, nego
onima iz '73.
PRETJERANA SAMOPOUZDANOST. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja.
Dunning (1990) je ispitivao uspješnost pogađanja odgovora nepoznate na niz pitanja.
Ispitanici su bili ispravni u 63% slučajeva, a na slučaj bi pogodili 13%. Kada su pogađali
stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68%. Međutim, kada su se prisjećali stupnja
sigurnosti, u prvom su slučaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga je
sklonost osobe da NE traži podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u što vjeruje, a istodobno
nastojimo potvrditi ono u što vjerujemo. Ovo se naziva POGREŠKA POTVRĐIVANJA (confirmation
bias). Pozitivna strana ove pogreške je stabilnost slike o samome sebi.
HEURISTIKA REPREZENTATIVNOSTI označava strategiju stvaranja prosudbi na temelju
poklapanja trenutnih podataka (podražaja ili događaja) sa ostalim podražajima ili
kategorijama. Pravilo je jednostavno: što je osoba sličnija 'tipičnom' članu neke skupine, to je
vjerojatnije da joj i pripada.
POGREŠKA PROPORCIJE (base-rate fallacy) - sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo
podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se događaj ili podražaj
uobičajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) - ispitanicima je
predstavljena izmišljena osoba Jack, za koju je rečeno da je izabrana iz skupine od 100
osoba. Jednoj je skupini rečeno da je od tih 100 ljudi bilo 30 inžinjera, a drugoj da ih je bilo 70
13
(proporcije su 0.3 i 0.7). Polovici svake grupe nije više dan nikakav podatak, a drugoj polovici
svake grupe dan je opis koliko liči na tipičnog predstavnika inžinjera. Skupina koja nije primila
dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke u Jacku,
zanemarili su proporcije.
HEURISTIKA DOSTUPNOSTI - strategija donošenja procjena na temelju lakoće kojom se može
domisliti specifična vrsta podatka.
VJEŽBA Koje su riječi češće – one koje počinju s k, ili one koje imaju k kao treće
slovo u riječi?
U engleskom su ove druge tri puta češće, ali ispitanici redovito biraju prvu
opciju, jer se lakše dosjetiti takvih riječi.
POGREŠKA LAŽNOG KONSENZUSA - skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi.
S jedne strane, želimo vjerovati da će se drugi složiti s nama, što povećava pouzdanje u
vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti.
PRIMING - pojava da podražaji ili događaji povećaju dostupnost posebnih tipova podataka u
pamćenju ili svijesti. Primjerice, pojava "sindroma studenta medicine" - počinju sumnjati da
njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne boljetice. To je posljedica njihove
svakodnevne izloženosti opisima bolesti, što je ta pamćenja načinilo lakše dostupnima, pa
blagi simptomi bez teškoća prizovu u pamćenje sve podatke povezane s bolešću.
ILUZORNA KORELACIJA - sklonost povezivanja pojava koje međusobno uopće nisu
povezane. Dobar je primjer vjerojatnost - ljudi su skloni vjerovati da se rezultati
'nadoknađuju': ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novčića pala 'glava', očekuju da je
veća vjerojatnost da padne 'pismo'.
ILUZIJA KONTROLE - vjerovanje da su događaji kojima se ne može upravljati upravljivi, ili da
je stupanj nadzora veći od stvarnog. Tako je ispitivano koliko će novca tražiti ispitanici za
papirić lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je tražila i 4 puta
veću cijenu od prve.
PROROČANSTVO KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA: tendencija da nečija očekivanja izazovu
ponašanje koje će potvrditi očekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o "eksperimentatorovoj
pristranosti" Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono što se očekuje od njih
(užive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspješnost ljudi na
različitim fotografijama. Eksperimentator je pročitao iste upute svim subjektima i pokazao im
iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da očekuju visoke procjene i dobili su
više procjene od onih koji su očekivali da će njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao
neuspješne. Još je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procjene studenata i
posljedica i uzrok studentovog postignuća na studiju.
Kako novinari razmišljaju - kognitivne pristranosti u novinarstvu (Stocking, Gross):
Unaprijed stvorene predodžbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretacije. Tipično,
reporteri "idu za idejom". Konfirmacijska pristranost može ih voditi ka izvorima i pitanjima koja
će zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja može potkrepljivati predrasude
usprkos diskreditiranja. Npr. lažljivi političar, ako je poštovan, može biti opisan kao zbunjen ili
zaboravljiv, a ne kao lažljiv. Zanimljiva anegdota može izgledati informativnija, nego
informacije o proporciji. Događaji mogu izgledati povezani i kada to nisu. Pogled unazad čini
lakim analize nakon događaja.
Proces ATRIBUCIJE odnosi se na naše pokušaje da razumijemo uzroke u pozadini tuđeg
ponašanja i, u nekim slučajevima, u pozadini našeg vlastitog ponašanja.
Prema Gilbertu, Pelhamu i Krullu (1988) u objašnjenju ponašanja rabimo tri procesa:
kategorizaciju (o čemu je riječ), karakterizaciju (zaključujemo kakva je tuđa osobnost) i
korekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kad je tuđe ponašanje nejasno, pa
se ne može pristupiti postupku korekcije.
14
Kelley (1972) predlaže da su nijedan student se ne
ponaša na sličan način
presudna tri faktora: KONSENZUS (nizak konsenzus)
(koliko se druge osobe ponašaju ponašanje se pripisuje
u skladu s promatranom student viče na student se ponaša slično i
unutrašnjim uzrocima
profesora i gađa na drugim predmetima
osobom); KONZISTENCIJA (u ga rajčicom (visoka konzistentnost)
(npr. studentova loša
narav, neki poremećaj)
kolikoj se mjeri ta osoba tako
ponaša u sličnim situacijama) i student gubi živce i u
drugim situacijama
DISTINKTIVNOST (u kojoj se mjeri (niska distinktivnost)
ta osoba ponaša na sličan način
u drugačijim situacijama). dosta se studenata
Promotrimo primjer osobe koja ponaša na sličan način
ulazi u razred i vidi učenika kako (visok konsenzus)
viče na profesora i gađaju ga student viče na ponašanje se pripisuje
student se ponaša slično i
vanjskim uzrocima
rajčicama. Ovisno o faktorima, profesora i gađa na drugim predmetima
(nešto u vezi s
ga rajčicom (visoka konzistentnost)
mijenjat će se njegovo profesorom)
tumačenje situacije, tj. da li će student u drugim
uzrok djelovanja biti pripisan situacijama ne gubi živce
(visoka distinktivnost)
učeniku (unutrašnji uzroci) ili
nečim u vezi s profesorom (vanjski uzroci). Kellyjev model pokazao se dobrim u
objašnjavanju situacija kada smo suočeni s neočekivanim događajima ili sa neugodnim
ishodom ili događajem. U ostalim situacijama možda model i vrijedi, ali se čini da je ljudima
svejedno.
VJEŽBA NAČELO ODUZIMANJA – NAČELO UVEĆAVANJA
( Pretpostavimo da Predsjednik U.S.A. postavi u Vrhovni sud ženu. (Jedan
mogući uzrok su njene sposobnosti) Ali pretpostavimo da smo čuli da su ankete
pokazale da će imati veće izborne izglede ako na neku visoku poziciju
imenuje ženu. (U drugom smo slučaju skloni pretpostaviti da su njene sposobnosti imale
manju ulogu u izboru)
) Pretpostavimo istu situaciju, ali usprkos podatku da su ankete pokazale
kako će izbor žene smanjiti Predsjednikove izglede za reizbor. (U ovom smo
slučaju skloni pretpostaviti odlučnost njenih sposobnosti u odabiru)
NAČELO ODUZIMANJA odnosi se oduzimanje vrijednosti podatka o bilo kojem mogućem
uzroku nečijeg ponašanja u tolikoj mjeri u kojoj postoje drugi potencijalni uzroci.
NAČELO POVEĆAVANJA je sklonost davanja veće važnosti potencijalnom uzroku ponašanja
ako se ponašanje dogodi usprkos nazočnosti drugih, inhibirajućih faktora.
VJEŽBA TEMELJNA POGREŠKA ATRIBUCIJE
( Kasnimo na predavanje. Što je mogao biti uzrok?
(obično će izgovor biti na situaciju – budilica nije zvonila, kasnio autobus…).
) Student kasni na predavanje. Što je mogao biti uzrok?
(obično osobina – neodgovoran, lijen, predavanja ga ne zanimaju pa zato ne pazi
dovoljno…)
TEMELJNA POGREŠKA ATRIBUCIJE je pojava izrazite sklonosti objašnjavanja tuđeg ponašanja
u terminima dispozicija (unutarnjih osobina). Jedno od objašnjenja tvrdi da smo pri
promatranju tuđeg ponašanja usmjerili pozornost prema ponašanju te osobe, pa kontekst
pada u pozadinu. Drugo objašnjenje tvrdi da opažamo situacijske čimbenike, ali im pridajemo
premalu važnost.
Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prošlim od događaja uzroke kojeg smo
atribuirali: kako se jednom viđena osoba gubi iz sjećanja, opažači sve više pripisuju uzroke
situaciji. Tako su ispitivanja neposredno nakon predsjedničkih izbora u S.A.D. pokazala da se
kandidati drže odgovornim za (ne)uspjeh, dok je tjedan dana kasnije većina pripisala uzroke
situaciji. Isti je slučaj i sa kolumnistima.
15
U stvarnom životu, osobe sa socijalnom moći obično započinju i vode razgovor, što često
vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod liječnika). Ilustracija atribucijske
pogreške mogla bi biti situacija na zabavi: Bev dolazi na zabavu i napeta je, pa nabacuje
smiješak da to sakrije, i pri tom se čudi kako su svi nasmiješeni i opušteni, a ona to nikako
nije. U stvari, svi se osjećaju napeto i prave istu pogrešku čudeći se kako su Bev i svi ostali
opušteni. Ovaj je fenomen u temelju sudačkih odluka – da li je netko odgovoran za počinjeno
zlodjelo (npr. pukovnik Oliver North; obrana tvrdi da nije bio odgovoran, jer je slijedio
zapovjedni lanac, dok optužba tvrdi da jest, jer je mogao učiniti drugačije).
Objašnjenje ove pogreške leži u izjavi: Uzroke nalazimo tamo gdje ih tražimo. Tako se
najvjerojatnije vaš nastavnik socijalne psihologije doživljava kao otvorena osoba, što on
možda za sebe ne bi rekao. Također, što smo manje u situaciji promatrati ponašanje drugih u
kontekstu, to više pripisujemo njihovoj osobnosti. T. Gilovich (1987) prikazao je skupini
subjekata video snimku osobe i zatražio od njih da je opišu drugim osobama, koje snimku
nisu vidjele. Opisi iz druge ruke bili su ekstremniji.
KULTURALNE RAZLIKE Naša zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. "Ti to možeš" je tipični
primjer. Međutim, neki jezici potiču vanjsku atribuciju; tako španjolski umjesto "Zakasnio
sam" ima idiom "Sat je uzrokovao moje kašnjenje". Također, manje individualističke kulture
imaju sklonost eksteralnoj atribuciji.
VJEŽBA UČINAK GLUMAC-OPAŽAČ (ti si pao – mene su gurnuli efekt)
( Npr. vidimo osobu koja se spotakla i pala na cesti. Što je moglo biti uzrok?
(skloni smo uzrok pripisati njenoj nespretnosti).
) Ako smo sami pali? (uzrok mora ležati u lošim cipelama ili ledu na
pločniku)
Učinak GLUMAC-OPAŽAČ je sklonost pripisivanja vlastitog ponašanja uglavnom situacijskim
faktorima, ali ponašanje drugih se pripisuje načelno unutrašnjim (dispozicijskim) faktorima.
Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponašanju, ali ne uvijek u
ponašanju drugih, gdje smo usredotočeni uglavnom samo na njihove reakcije.
PRISTRANOST U VLASTITU KORIST (self-serving bias) je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda
sebi samima, tj. unutrašnjim čimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim okolnostima,
tj. drugima (npr. sreći, teškoći zadatka…). Ova pogreška predstavlja velike teškoće u
grupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi (npr. da smo napravili najveći doprinos),
dok smo za pogreške spremni lako optužiti druge (suradnike, šefa…). Suprotan obrazac
atribucije – onaj u kojem su za uspjeh zaslužne okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra se
temeljem depresije, poremećaja kojeg trpi preko 10% populacije.
VJEŽBA PROTUČINJENIČNO MIŠLJENJE
( Gđa. Oprez nikada ne uzima autostopere. Jučer je ipak prekršila pravilo i
pokupila stranca. On joj se zahvalio na ljubaznosti tako što ju je opljačkao.
) Gđa. Rizik često uzima autostopere. Jučer je primila još jednog stranca.
On joj se zahvalio na ljubaznosti tako što ju je opljačkao.
Koja je osoba pretrpjela više neugode i zašto? (odgovor je obično gđa. Oprez jer je
prekršila pravilo)
PROTUČINJENIČNO (KONDICIONALNO; COUNTERFACTUAL) MIŠLJENJE – sklonost procjenjivanja
događaja zamišljanjem njihovih alternativa – “što je moglo biti”. Razlog dijelom leži u činjenici
da je lakše zamisliti alternative neuobičajenom ponašanju, nego što je zamišljanje alternativa
uobičajenom ponašanju. Posljedica ove pogreške je i da će vise sućuti izazvati nezgoda koja
je posljedica neuobičajenog ponašanja, nego ona koja slijedi iz navika.
MAGIJSKO MIŠLJENJE je mišljenje koje uključuje pretpostavku koja ne preživljava racionalnu
provjeru. Jedno od načela magijskog mišljenja poznato je kao zakon zaraze: dodirnu li se dva
objekta, oni prenose osobine s jednog na drugog, i one ostaju dugo nakon što je dodir
prekinut. Drugi je zakon sličnosti: jedna stvar koja liči drugoj s njom dijeli temeljne odlike.
VJEŽBA MAGIJSKO MIŠLJENJE
( Ako mislite o opasnom ili škodljivom događaju, da li to povećava izglede
16
da do njega dođe? (racionalno: NE; magijsko: DA)
) Pretpostavimo da je osoba oboljela od AIDSa donijela vestu u hermetički
zatvorenoj vrećici i ostavila ga u ladici godinu dana; biste li ga obukli ako bi
vam ga ta osoba darovala? (racionalno: DA; magijsko: NE)
* Zamislite da vam netko ponudi čokoladu u obliku pauka – osam nogu i sve
ostalo – da li biste je pojeli? (racionalno: DA; magijsko: NE)
Istraživanja su pokazala da stres povećava magijsko mišljenje. Osobe koje imaju nisku
toleranciju na nejasne situacije (npr. izgledi da će biti napadnuti) tj. procjenjuju ih opasnijima
od drugih osoba, tkaođer su ih doživljavale stresnijima i imale veću količinu magijskog
mišljenja. Ispitivanje obavljeno u Izraelu tijekom Zaljevskog rata 1991. u gradovima koje su
raketirale iračke snage i onima u kojima nije bilo napada pokazali su veću količinu magijskog
mišljenja, tj. potvrdno su odgovarali na pitanja poput “Imam osjećaj da su izgledi da pogodi
raketa veći ako je osoba čija je kuća napadnuta u kući.” ili “Ako bih kod sebe tijekom napada
imao fotografiju Saddama Husseina, potrgao bih je na komadiće.”
VJEROVANJE U PRAVEDAN SVIJET predstavlja našu želju da je svijet u načelu pravedno
mjesto. Pravda je shvaćena na način reciprociteta: svatko dobije što ga ide: dobrim ljudima
se stoga ne dešavaju loše stvari, ali se lošima
Atribucija kri
10
dešavaju loše. Problem je što je logika ovdje
rtvi
izvrnuta: uzrok je karakter (dobar-loš), a 9 sastanak
posljedica događaj (ugodan-neugodan). Ovo je stranac
8
jedna vrsta obrambenog mehanizma – nastoji se
objasniti da se loše stvari dešavaju s nekom 7
svrhom, jer kad bi se dešavale slučajno (tj. kad m uškarci ene
bi svatko mogao postati žrtva), to bi donijelo
Spolispitanika
previše tjeskobe u život.
Problem nastaje u stvarnom životu kada se
treba prosuditi tko je odgovoran – uočljiv je primjer silovanja – u ispitivanjima se pokazalo da
i muškarci i žene češće optužuju žrtvu silovanja na izlasku (date-rape) da je kriva za ono što
se desilo, jer je poznavala počinitelja, pri čemu muškarci pridaju veći stupanj krivice. Jedno
od objašnjenja takvih nesreća dolazi iz krivog tumačenja ženske komunikacije. Ova
tendencija općenito vrijedi za muškarce, posebice one povezane sa seksualnim nasiljem.
Zanemaruje se očito pravilo: “NE uvije znači NE”.
PSIHOMETRIJA
PSIHOMETRIJA je disciplina koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je započela sa
esteziometrijskim metodama i problemima psihofizike, ali je danas više zaokupljena teorijom
testova i metodološkim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnosti
psihičkih pojava, psihometrija koristi (i razvija) vrlo složene postupke matematičke i
statističke analize.
Cilj svakog modela mjerenja je proizvođenje mjerne metode
koja proizvodi jednu ili više kontinuuma na koji se mogu
razvrstati ispitanici s obzirom na količinu mjerenog atributa. Taj
se cilj postiže analizom podataka, koji se općenito mogu biti
prikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. Tako se
skupina I od N ispitanika prikazuje na jednoj osi, skupina
zadanih podražaja P1…Pp na drugoj, a producirane reakcije
R1…Rr na trećoj. Izvan ove matrice ne postoji ništa što bi se
uvelo u ispitivanje. U praksi se ovaj model obično reducira na
matricu, koja se lakše podvrgava nadzoru u obradi.
Tri su osnovna psihometrijska problema:
! uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata
" klasifikacija različitih manifestacija neke pojave
# transformacije manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale
17
U ovisnosti o tome kakvog je tipa skala na kojoj su smješteni podaci, mogu se izvoditi
sljedeće statističke obrade:
apsolutna
diferencijacija rang poredak razlika
vrijednost
nominalna +
ordinalna + +
intervalna + + +
omjerna + + + +
Psihometriju čine:
! teorija psihološkog skaliranja, tj. psihofizičke teorije, kojom se pokušava formalizirati
proces pridruživanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata
" teorija testova, koja rješava problem vrednovanja (pridruživanja brojeva) atributima
ljudi. Glavni problemi ovog područja su pouzdanost i valjanost.
# faktorska analiza, koja predstavlja matematičko-statistički postupak koji nam
omogućava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata.
Temeljna je pretpostavka da se izvjesni broj čestica (tj. podražaja) i njihovih odgovora
može svrstati u konačan, ali mali broj kategorija (faktora) koji objašnjavaju istraživanu
pojavu.
TEORIJA TESTOVA
TEORIJA TESTOVA je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rješava problem skaliranja
ili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje
informacije od ispitanika.
Prvi test u povijesti je BINET-SIMONOVA SKALA (1905.) za ispitivanje intelektualne
razvijenosti u djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze.
Prethodnici ovog testa bili su “mentalni testovi” (ispitivanje inteligencije) krajem XIX. st. koje
su uveli J. GALTON u Europi i J. McKeen, Catell u S.A.D. Prvi oblici su bili testovi osjetilnih
sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija može mjeriti preko diferencijalne
osjetljivosti, tj. da su ljudi inače slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno manje inteligentni.
Racionala ovoga bila je tada vladajuća empiristička filozofija i poznata izreka J. Locka da u
razumu nema ničega što prije nije postojalo u osjetilima.
Prve provjere ovog pristupa slijede početkom XX. st. Wisler (1901) i Thorndike, Lay i
Deam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznačajnu korelaciju sa
drugim, složenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoški zahtjev: francusko
ministarstvo prosvjete tražilo je proceduru koja bi izdvojila manje inteligentnu djecu u
posebne škole. Njihov test imao je 29 zadataka, koji su predstavljali problemne situacije iz
škole i svakodnevnog života (5 psihomotoričkih, 18 zadataka razumijevanja (induktivno i
deduktivno rezoniranje), 3 iz pamćenja i 3 za divergentne sposobnosti i divergentne
produkcije). 1908. god. javlja se revidirana verzija Binet-Simonovog testa, gdje je rezultat bio
prikazivan u terminima mentalne dobi. U S.A.D. javlja se 1911. adaptacije Stanford-Binet.
TEST je standardizirani postupak kojim se izaziva određena aktivnost, a zatim se učinak u
toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koje postižu drugi ispitanici u istoj
situaciji. Testovi se dijele s obzirom na:
I) način primjene
i) individualni – jedan ispitivač simultano ispituje jednog ispitanika
ii) grupni – jedan ispitivač simultano ispituje skupinu ispitanika
II) brzine i snage
i) testovi snage su bez vremenskog ograničenja, ali posjeduju teške zadatke
ii) testovi brzine, kojima je glavni limitator učinka striktno određeno vrijeme radnje, a
sastavljeni su od lakih zadataka koje mogu riješiti svi
III) predmet mjerenja
i) testovi znanja – registriraju se efekti nekog procesa učenja, treninga
18
ii) testovi sposobnosti – ispituju opće dispozicije za uspješno bavljenje nekim
aktivnostima
(a) testovi senzornih sposobnosti – ispituju funkcionalnu razinu osjetnih analizatora
(b) mentalni testovi (t. inteligencije; kognitivni t.)
(c) testovi psihomotoričkih sposobnosti
iii) testovi ličnosti
(a) analitičke tehnike za ispitivanje ličnosti: upitnici, inventari, skale procjene
(b) sintetičke tehnike za ispitivanje ličnosti: većina projektivnih tehnika
Problemi u teoriji i praksi testova:
( konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka
) formiranje testovnih rezultata – problemi objektivnosti i osjetljivosti
* određivanje pouzdanosti ili točnosti rezultata testova
, određivanje simptomatske ili teorijske ili konstruktivne valjanosti testa
- ispitivanje i određivanje praktične vrijednosti testova
. vrednovanje testovnih rezultata – problemi standardizacije i izrade
psihometrijskih ljestvica
METRIJSKE KARAKTERISTIKE
VALJANOST
VALJANOST je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (npr. testa, upitnika ličnosti,
skale sudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono što
smatramo da mjeri. Može se reći da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska
valjanost i praktična valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodološki
varijeteti utvrđivanja ova dva osnovna tipa valjanosti.
PRAKTIČNA VALJANOST je svojstvo testa ili mjernog postupka općenito da diferencira
uspješne od neuspješnih u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Najčešće se operacionalizira
kao neka mjera povezanosti između testovnih i kriterijskih rezultata. Praktična valjanost testa
nam kazuje s koliko se uspješnosti može na temelju testovnih rezultata predviđati položaj
ispitanika u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Zato se još naziva i prognostičkom
valjanošću testa. Važno je razumjeti da praktična valjanost nije inherentno svojstvo testa, već
je ona njegovo svojstvo u danoj, specifičnoj situaciji njegove upotrebe. Jedan te isti test
primijenjen u različitim situacijama imat će različite praktične valjanosti.
TEORIJSKA VALJANOST predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose
utvrđivanju da li, i u kojem stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak općenito mjeri
neku hipotetsku osobinu ili »konstrukt« (odatle i sinonim konstruktna valjanost) koja
predstavlja intencijsku olinu, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljaju
zadovoljavajuće »simptome« (otuda i sinonim simptomatska valjanost) mjerene osobine.
Teorijska valjanost testa može se analizirati na različite načine: a) sistematskom logičkom
analizom postupaka mjerenja i testovnog sadržaja (sadržajna valjanost); b) empirijskom
analizom povezanosti između testovnih rezultata i različitih drugih manifestacija mjerene
osobine (empirijska valjanost), pri čemu i podaci o praktičnoj valjanosti testa mogu biti
značajan prilog utvrđivanju njegove teorijske valjanosti; c) faktorskom analizom testovnih
rezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza osnažuje se
spoznaja o tome što test mjeri.
POUZDANOST
Metrijska karakteristika testa ili mjernog postupka općenito, koja se odnosi na točnost
mjerenja bez obzira na to što se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od
nesistematskih izvora pogrešaka. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov
izbor ovisi o specifičnim ciljevima istraživanja.
19
OBJEKTIVNOST
Stupanj nezavisnosti rezultata (psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivača
prilikom registracije i vrednovanja rezultata mjerenja. Određuje se koreliranjem rezultata koje
su dobili različiti ispitivači primjenjujući isti mjerni postupak na istim ispitanicima. Iako se
obično smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se može smatrati jednim
aspektom pouzdanosti mjerenja.
OSJETLJIVOST
U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna je od metrijskih karakteristika (psihologijskih)
testova ili mjernih postupaka općenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak
pomoću kojeg se mogu dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u
veličinama raspršenja testovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenosti ispitivanoj
populaciji.
f f
Negativno asimetrična distribucija
upućuje na prelagane zadatke.
Pozitivno asimetrična distribucija

upućuje na preteške zadatke.
x x
EKSPERIMENT
EKSPERIMENT je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vršimo promjenu na
nezavisnoj varijabli (varijablama) da bi uzrokovali i izmjerili promjene na nezavisnoj varijabli.
NEZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla koja se u eksperiment namjerno unosi i mijenja da bi
se provjerilo utječe li na zavisnu varijablu, a ako utječe, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosa
prema zavisnoj varijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi). Sinonim je eksperimentalna
varijabla.
ZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla (fenomen, pojava) koja je predmet opažanja ili/i
mjerenja u eksperimentu. Često se upotrebljava i sinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijska
varijabla.
Bitan je pojam INTERVENIRAJUĆE VARIJABLE, koji znači za sve interne, “skrivene” faktore u
organizmu koji “interveniraju”, posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika.
Jednako značenje imaju i termini organske varijable i organizmičke varijable.
Dva su glavna tipa eksperimenta:
FAKTORIJALNI EKSPERIMENT nastoji odrediti (ne)postojanje uzročno-posljedične veze između
zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomoću dvije eksperimentalne situacije: u
jednoj je nezavisna varijabla nazočna, a u drugoj nije. Statistički se utvrđuje postoji ili ne
značajna razlika u veličini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada
je efekt dokazan.
FUNKCIONALNI EKSPERIMENT pretpostavlja postojanje veze nezavisna-zavisna varijabla i
nastoji odrediti kakve je vrste ta veza. Nezavisna je varijabla stalno nazočna, ali se u većem
broju eksperimentalnih situacija varira njena vrijednost, te bilježi njen utjecaj na zavisnu.
Da bi eksperiment uopće mogao dati bilo kakav odgovor o vezi između ispitivanih varijabli,
neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logički moguće zastupati da izmjereni
rezultati govore nešto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke:
1. Odnos između vrijednosti varijabli i brojčanih vrijednosti je odnos ekvivalencije –
nakon što na brojčanim vrijednostima obavimo statističku analizu, imamo pravo tvrditi
da je upravo takav odnos i među varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja.
20
2. Moguće je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih barem držati pod kontrolom. Ovaj dio
posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu.
0% stupanj kontrole 100%
introspekcija prirodno opažanje kliničko eksperiment

s interpretacijom istraživanje
prirodno pregledno eksperiment
opažanje istraživanje N=1
S logičke strane, eksperiment je oblik induktivnog zaključivanja, koji se najbolje opisuje

modelom Millovih induktivnih metoda: metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja
i razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnih
promjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog
eksperimenta. Stoga, o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko će taj zaključak o vezi
nezavisne-zavisne varijable biti čvrst.
EKSPERIMENTALNI NACRT
EKSPERIMENTALNI NACRT je plan provođenja eksperimenta.
Obuhvaća niz međusobno zavisnih operacija: operacionalizaciju
nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika i
pridjeljivanje ispitanika različitim eksperimentalnim situacijama,
utvrđivanje načina kontrole u eksperimentu, samo izvođenje
eksperimenta te manipuliranje nezavisnom varijablom, način
registriranja zavisne varijable i utvrđivanje statističke obrade
rezultata. Odluka o nacrtu ovisit će o nekoliko faktora: cilju
istraživanja (da li se hoće samo relativno grubo utvrditi postoji li
djelovanje određene nezavisne na određenu zavisnu varijablu, ili se hoće utvrditi i tip odnosa
između nezavisne i zavisne varijable; da li se hoće utvrditi postoji li utjecaj jedne izolirane
nezavisne varijable, ili se hoće utvrditi postoje li interakcijski efekti dvije ili više nezavisnih
varijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (da
li su to pretežno fiziološke, psihofiziološke, psihološke ili socijalno-psihološke varijable);
mogućnosti upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i mjerenju zavisne varijable (da li se
može koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima se
dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); području istraživanja (da li
primjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove, npr. kod učenja; da li
primjena nezavisne varijable može izazvati nepopravljive promjene na ispitaniku; da li se
moraju poštovati neki opći etički razlozi itd.).
Glavna je prednosti eksperimenta kao metode mogućnost KONTROLE uvjeta i promjena u
varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogućuje čvršće zaključivanje o njihovim
uzročno-posljedičnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna što se i kada mijenja, pa je
spreman za reakciju, što znači da će njegovo opažanje i bilježenje podataka biti preciznije i
učinkovitije. On također može birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna je
prednost ponovljivost – prirodno opažanje uvijek je jedinstveno – mogu se ponoviti slični
događaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperiment
omogućava repliciranje identičnih uvjeta i kasnije potvrđivanje ili revidiranje hipoteza.
Međutim, metoda nije savršena i postoje izvjesni nedostaci. Najuočljiviji je vezan uz
EKOLOŠKU VALJANOST – eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su
rezultati iz takvog okružja primjenjivi na stvarni život. Isto je tako gotovo nemoguće ispitati
neke varijable (npr. strah – moguće je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvještaj,
21
koji je inače prilično nepouzdan postupak. Ipak, postojali su pokušaji mjerenja straha –
anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratorij, ‘spojilo’ na instrumente, a zatim bi
eksperimentator glumio Grunfa… dakako, ostaje upitna etička strana takvog istraživanja).
Dodatno je ograničenje ETIKA – postoje područja i discipline u kojima je neetički mijenjati
situaciju da bi se vidjele popratne promjene (npr. neko patološko stanje u kliničkom
istraživanju, velike socijalne grupe u sociologiji).
KONTROLU U EKSPERIMENTU čine postupci kojima se detektira, ubicira, pa zatim, eliminira ili/i
stabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog)
eksperimenta jest utvrditi da li postoji, koliki je i kakav je utjecaj određene nezavisne varijable
na određenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrolna relevantnih faktora jedan od
najvažnijih postupaka u planiranju i provođenju eksperimenta.
Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem određivanja koji je faktor relevantni, a koji
nije je stvar isključivo ekspertize.
Kada se nastoji održati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici
budu IZJEDNAČENI po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj način
imamo logički temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana isključivo
promjenama nezavisnoj.
Jedan od načina na koji to možemo obaviti je uvođenje kontrolne i eksperimentalne
skupine. Prvu čine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni čine osnovicu
na temelju koje imamo pravo govoriti o veličini utjecaja nezavisne varijable. Druga skupina je
eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene.
Statističkom se analizom vrši ispitivanje razlike u učinku između ove dvije skupine.
Uzmimo primjer ispitivanja nekog lijeka – ako ne bi posjedovali kontrolnu skupinu, ne bi mogli pripisati
promijene u zdravlju pacijenata isključivo primjeni lijeka, već bi naknadno morali naći objašnjenja promjena.
Kontrolna skupina u tom slučaju bi pila placebo – nešto za što bi mislili da je lijek, ali ne bi imalo nikakvog
farmakološkog (kontrolirani relevantni faktor) efekta na njihovo zdravlje. Pacijenti iz obje skupine morali bi biti
jednakog stupnja oboljenja, izloženi jednakim tretmanima… što čini izjednačavanje po svim relevantnim
faktorima izuzev mjerenog (uzimanje lijeka). Tek tada imamo pravo nakon obrade rezultata tvrditi da oni
zbilja odražavaju efekte lijeka. Ovo čini problem valjanosti.
Relevantni faktori uzrokuju pogrešku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i
nezavisne varijable) i ta greška može biti:
SISTEMATSKA POGREŠKA, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u
istome smjeru (npr. puška koja uvijek zanosi u istome smjeru). Efekti ovakve pogreške se
zbrajaju, pa njihova nazočnost ne doprinosi točnosti rezultata. Međutim, upravo zbog ove
sistematičnosti, može se dosta uspješno eliminirati: Znamo li rezultate sistematske pogreške
možemo pokušati kompenzaciju (npr. puška koja zanosi u lijevo kompenzira se gađanjem u
desno za iznos pogreške) ili oduzimanje pogreške od rezultata.
SLUČAJNA (NESISTEMATSKA) POGREŠKA se dobiva djelovanjem slučajnih nesistematskih
faktora. Oni djeluju u različitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati poništavaju.
Pogreška je minimalizira izračunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je u
zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivača – svatko od njih je na vlastiti način pristran,
ali prosječna ocjena je najbliža stvarnoj vrijednosti.
Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalne
efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (npr. umor). U tu se svrhu koristi tehnika
rotacije, koju se grafički prikazuje pomoću latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnotežiti
utjecaj još jedne nezavisne varijable, koristi se grčko-latinski kvadrat.
Tablica pokazuje sve moguće kombinacije u eksperimentu od četiri testiranja s dvije
eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvođenje uzrokuje umor kod
ispitanika, koji se može izraziti brojčano (jedinice 1…4). Kada pogledamo koliko jedinica
umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uočavamo da je najbolji slučaj ABBA.
22
Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija (do 5)
UMOR Σ
uputno je koristiti metodu LATINSKOG KVADRATA. Ona
1 2 3 4 A B
ispunjava zahtjev neistovjetnog ponavljanja
A A B B 3 7
eksperimentalnih situacija (slučajni raspored) te eliminira
A B A B 4 6
nejednaki utjecaj sistematskih faktora (npr. umor). Ako
A B B A 5 5
posjedujemo dvije nezavisne varijable, onda je poželjno
B A A B 5 5
koristiti GRČKO-LATINSKI KVADRAT.
B A B A 6 4
B B A A 7 3
A B C D B D C A B A D C Aα Bβ Cγ
D A B C A B D C D C A B Bγ Cα Aβ
C D A B C A B D A B C D Cβ Aγ Bα
B C D A D C A B C D B A
LATINSKI KVADRAT GRČKO-LATINSKI KVADRAT
Još jedan
način kontrole je uvođenje
besmislen smisleno
o gradivo
EKSPERIMENTALNE
gradivo
i KONTROLNE SKUPINE.
Pretpostavimo da želimo ispitati utjecaj smislenosti
eksperimentaln gradiva na njegovo zapamćivanje. Tada bismo
a skupina + +
oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identične
kontrolna po svim relevantnim svojstvima. Drugi je način da
skupina / +
pripadnike svake skupine biramo slučajem. Jedna,
kontrolna, učila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati služili kao referentna točka.
Druga, eksperimentalna skupina, učila bi i smisleno i besmisleno gradivo, poštujući načelo
rotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika između te dvije situacije i
vidjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamćivanje. Tek takvi rezultati jamče
uspostavljanje uzročno-posljedične veze između zavisne i nezavisne varijable.
Dodatna se kontrola u eksperimentu može uvesti tzv. dvostruko slijepim eksperimentom. U
tom slučaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jamči njihove
prirodne reakcije, jer bi u suprotnom slučaju moglo doći do utjecanja ispitanikovih
pretpostavki kakvi se rezultati očekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postiže time što ni
eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadaju
kojoj skupini. Ovaj možebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na učinak
ispitanika opisuje Rosenthalov efekt.
Može se zaključiti da će odabir metoda istraživanja ovisiti o problemima koje se želi
istražiti. Međutim, na izbor će utjecati i neki drugi faktori, poput etičkih ograničenja, teorijske
konstrukcije (tj. paradigme)… Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguć, posebice
ako se ne bavimo mikrosociologijom. Dodatni je problem preklapanje područja istraživanja sa
socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi.
S druge strane, biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat će na uporabi
eksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom.
VJEŽBA U tom malom prostoru neophodna je i dovitljivost, kao u primjeru istraživanja
stavova prema homoseksualcima, tzv. “Gay Pride” studija. Ispitujemo li
subjekte anketom ili upitnikom, za očekivati je da će odgovori biti socijalno
poželjni. Stvarne reakcije trebalo bi se moći vidjeti u svakodnevnoj situaciji.
Stoga je zamišljen slučaj razgovora dvaju studenata, od kojih je jedan
pomoćnik u eksperimentu, a drugi naivni ispitanik. Pomoćnik nosi majicu s
natpisom “Gay Pride” i natpis je pokriven knjigama koje nosi. U razgovoru se
mjeri distanca koju ispitanik zauzima prije nego što vidi natpis (kontrolna
situacija) i nakon što se knjige pomaknu i on uoči natpis (eksperimentalna
situacija).
23
STATISTIČKE METODE
Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam pruža:
DESKRIPTIVNA STATISTIKA – brojčano opisuje uzorak koji obrađujemo. Nudi nam mjere
središnje tendencije (medijan, mod, aritmetičku sredinu…) ili mjere raspršenja (raspon,
interkvartilni raspon, standardnu devijaciju…).
INFERENCIJALNA STATISTIKA – omogućuje zaključivanje o naravi izmjerenih podataka jer
analize otkrivaju strukturu i odnos između vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli.
Ovisno o kakvoj je distribuciji podataka riječ, može se govoriti o
NEPARAMETRIJSKOJ STATISTICI – čine je postupci obrade podataka na distribucijama koje
nisu Gaussove (normalne). Njeni su rezultati manje čvrsti od onih u…
PARAMETRIJSKOJ STATISTICI – obavljena na normalnoj distribuciji.
Bez obzira o kakvoj je vrsti statistike i distribucije riječ, vrijedi pravilo:
SMEĆE UNUTRA, SMEĆE VAN.
MJERE CENTRALNE TENDENCIJE

ARITMETIČKA SREDINA je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanja od te vrijednosti
jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje druge
vrijednosti u određenom skupu rezultata. Izračunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen s
brojem rezultata. Aritmetičku sredinu ima smisla izračunavati jedino ako je distribucija barem
približno normalna.
CENTRALNA VRIJEDNOST (MEDIJAN) je točka od koje je najmanja suma svih odstupanja.
DOMINANTNA VRIJEDNOST (MOD) je određena frekvencijom rezultata, tj. ta vrijednost se
najčešće pojavljuje u mjerenju. S obzirom na nju, razlikujemo unimodalne, bimodalne…
n-modalne distribucije. Potrebno je napomenuti da su kod normalne distribucije, ove tri
vrijednosti identične.
GEOMETRIJSKA SREDINA obično odražava prosječnu mjeru brzine nekih promjena.
HARMONIČNU SREDINU rabimo kada želimo dobiti prosjeke nekih odnosa (npr. Prosječni broj
km/h, prosječni broj znakova u minuti…).
MJERE VARIJABILNOSTI
RASPON je jednostavno razlika između najveće i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv je
na ekstremne rezultate, a s povećavanjem broja mjerenja se povećava i raspon (veći su
izgledi da će se pojaviti ekstremni rezultat).
SREDNJE ODSTUPANJE je prosječna mjera apsolutnih odstupanja od bilo koje srednje
vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od…
STANDARDNA DEVIJACIJA je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto
rezultati raspoređeni oko aritmetičke sredine. Unutar ±1 s.d. nalazi se 68.26% rezultata,
unutar ±2 s.d. nalazi se 95.44% rezultata, a unutar ±3 s.d. nalazi se 99.73% rezultata, tako
da je u praksi gotovo potpuni opis pojave dan unutar tog intervala. Ako posjedujemo iznose
aritmetičke sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije.
KOEFICIJENT VARIJABILNOSTI daj informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira više, a u
kojem manje, ili koja od grupa varira više, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je moguća
isključivo na omjernim skalama.
POLOŽAJ REZULTATA U SKUPINI

Budući se distribucije razlikuju po iznosu aritmetičke sredine i standardne devijacije, potrebna
je mjera koja bi omogućila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su:
KVARTILI dijele rezultate na četiri jednake skupine. Grafički bi to mogli prikazati kao podjelu
površine koju zatvara krivulja distribucije (P=1), te je podijelili na četiri jednake površine.
DECILI dijele tu površinu na deset dijelova. Češće se primjenjuje u svrhu baždarenja
testova, a praktični su i iz razloga što ne traže normalnu distribuciju kao ni
24
CENTILI, koji dijele površinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se određuju pomoću
kumulativnih vrijednosti, a ujedno mogu služiti i kao kontrola normalnosti distribucije.
Z-VRIJEDNOSTI su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljaju
položaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmetičke sredine (negativni predznak
z-vrijednosti znači da je rezultat manji od aritmetičke sredine, pozitivni da je veći) u
jedinicama standardne devijacije. Na taj način je moguće uspoređivati rezultate različitih
mjerenja kod iste osobe, ili među pojedinim osobama.
TESTIRANJE HIPOTEZA
NUL-HIPOTEZA je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj, alternativnoj hipotezi.
Potvrđena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze međusobno razlikuju.
Nul-hipoteza znači i pretpostavku da neka nađena razlika između dvije vrijednosti nije
statistički značajna, tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slučajno.
Moguće greške povezane za odbacivanje/prihvaćanje nul-hipoteze prikazane su u tablici:
NEMA razlike između dvije POSTOJI razlikaizmeđu dvije
ODLUKA
artimetičke sredine aritmetičke sredine
ODBACUJEMO nul-hipotezu POGREŠKA TIPA 1 (α) nema pogreške
PRIHVAĆAMO nul-hipotezu nema pogreške POGREŠKA TIPA 2 (β)
Iako postoji nekoliko načina kako statistički možemo odrediti narav odnosa između
nezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlika može odgovoriti na pitanje o
uzročno-posljedičnoj naravi te veze.
Testiranje razlike može biti:
DVOSMJERNO – kada nas zanima postoji li razlika među populacijama, ali nam nije bitan
njen smjer. Ako je razlika značajna na 5%, tada s obje strane krivulje ima 2.5% rezultata za
koje se može s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu slučajno dobiveni.
JEDNOSMJERNO – kada nam je bitan smjer odstupanja (npr. da li je razina bakterija u vodi
previsoka). Tada, ako je razlika značajna na 5%, s obzirom na predznak testa razlike, postoji
s jedne strane krivulje 5% rezultata za koje se s 95% sigurnosti može tvrditi nisu dobiveni
slučajno.
Kada se govori o X% sigurnosti, to u stvari znači da postoji vjerojatnost od (100-X)% da
smo u krivu – na 5% sigurnosti, statistika jamči da je 19 od 20 mjerenja koja pokazuju razliku,
ta razlika odražava stvarni odnos među varijablama, ali da je u jednom ona možda slučajna.
Utoliko znanost nema konačnih rješenja, već nudi samo najbolja dostupna.
Ako je riječ o normalnoj distribuciji, možemo testirati efekte pomoću:
T-TESTA (student analiza), koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili
nezavisni, o značajnosti razlike između tretmana (uzoraka)
ANALIZA VARIJANCE – praktičnija od t-testa jer omogućuje ispitivanje većeg broja tretmana
jedne nezavisne varijable, što bi tražilo veći broj t-testova
MULTIPLA ANALIZA VARIJANCE – omogućuje da se testiraju podaci iz više od dvije varijable
FAKTORSKA ANALIZA – omogućuje analizu međuzavisnosti između većeg broja varijabli, u
cilju njihove racionalnije klasifikacije i nalaženja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovi
analiziranih varijabli.
U temelju faktorske analize stoji NAČELO PARSIMONIJE, što je heuristički naputak koji kaže u
izboru između dva ili više teorijskih objašnjenja neke pojave, prednost treba dati
(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena OCCAMOVE BRITVE.
Testiranje se obavlja po načelu uspoređivanja aritmetičkih sredina i standardnih devijacija
izmjerenih distribucija, na temelju čega je moguće brojčano izraziti koliko je odstupanje
između njih, tj. da li je veće ili manje od neke kritične vrijednosti (koja govori da je razlika
statistički značajna).
25
Ako je riječ o neparametrijskoj statistici, rabimo postupke
• hi kvadrat testa (χ2)
• test homogenog niza
• medijan test
• test sume rangova (Wilcoxonov t-test, Mann-Whitneyev u-test)
• Siegel-Tukeyev test
• test predznaka (sign test)
• Wilcoxonov test ekvivalentnih parova
• prošireni medijan test
• Kruskal-Wallisov test
• Friedmanov test
• Fergusonov test monotonije trenda
KORELACIJE
Korelacija je statistički postupak pomoću kojeg uspoređujemo promjene unutar dvije (ili više)
varijabli, te nam rezultat govori koliko su te promjene slične. Vrijednosti variraju u rasponu [-
1, +1] i označavaju stupanj sličnosti – što je apsolutna vrijednost veća, veća je i sličnost, dok
predznak govori u kojem smjeru se povezanost kreće; ako je pozitivna, tada su promjene
proporcionalne, a ako je negativna, promjene su obrnuto proporcionalne.
U idealnom slučaju, zakon bi trebao biti funkcija bijekcije, tj.
da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovara
isključivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je odnos
između polumjera kružnice i njene duljine – znamo li jednu
vrijednost, možemo točno izračunati drugu, i obrnuto. Grafički,
takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca.
Parametar a bi odgovarao koeficijentu korelacije.
Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca
od kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i
na temelju čije formule se nastoje procijeniti buduće
vrijednosti (funkcija predikcije).
U najjednostavnijem slučaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu,
rezultate možemo prikazati tzv. scatter dijagramom, gdje je svako mjerenje prikazano jednom
točkicom. Ako je povezanost između rezultata ništica, tada će grafikon imati oblik kružnice.
Što je povezanost veća, to će se 'oblak' točaka više izduljivati u oblik elipse, da bi u
ekstremnom slučaju imali oblik pravca.
r=1 r=0 r=-1
r>0 r<0
Statistički postupci za određivanje korelacije su Spearmanov koeficijent (ρ), Pearsonov

koeficijent (r), point-biserijalni koeficijent, koeficijent konkordacije (W), Φ-koeficijent,
koeficijent kontigencije.
26
U slučaju da radimo koeficijent multiple korelacije (između više varijabli), potrebno je voditi
računa da koeficijent ne bi umjetno bio povećan. Grafikoni prikazuju takve slučajeve:
U prvom slučaju, postoje tri skupine od kojih niti jedna nema povezanosti unutar sebe, ali
zajedničko djelovanje upućuje na posjedovanje povezanosti. U drugom slučaju, svaka od
skupina posjeduje povezanost, ali je grupno djelovanje takvo, da se rezultati međusobno
poništavaju. U trećem slučaju ti bi se koeficijenti povezanosti zbrajali, dok u trećem ne bi
imali zajedničkog efekta.
Potrebno je istaći još jedan detalj: koeficijent korelacije izračunat za bilo koje dvije
vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost: 1 – naime, kroz bilo koje dvije točke moguće
je provući pravac. Utoliko je veći broj mjerenja neophodan.
Još je jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma koliko visok bio, ne daj za pravo zaključiti
da vrijedi uzročno-posljedični odnos između varijabli. Naime, moguće je da postoji treća
varijabla, koja moderira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna
varijabla0moderator, te moderator0zavisna varijabla. Sličnost promjena ne bi tada bila
uzročne prirode (npr. Leibnitzovi satovi).
27
Routledge Encyclopedia
of Philosophy
KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996)
Rane 1960-te uočile su jak nemir u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logički
empirizam. Tada je najvažnije bilo suočavanje prevladavajuće filozofske tradicije sa
poviješću znanosti. Budući da je filozofija znanosti bila uglavnom normativno orijentirana, tj.
pokušavala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, činilo se da povijesne studije
pokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduća, nije slijedila te odredbe.
Thomas S. Kuhn obrazovao se kao teoretski fizičar, ali se brzo okrenuo povijesti i filozofiji
znanosti: 1962. objavio je «Strukturu znanstvenih revolucija» (SZR). Ova knjiga bila je važno
izdanje koje je unaprijedilo suočavanje povijesti i filozofije znanosti, sada je to klasik studija o
znanosti. SZR nije samo utjecala na raspravu unutar filozofije već i na drugim područjima,
posebno sociološkim znanostima. Glavni pojmovi u SZR-u, kao znanstvena revolucija,
paradigma promjene, neusporedivost (nerazmjer), bili su središte filozofskih rasprava mnogo
godina i pojam paradigma postao je odomaćen (ali ne u punom smislu te riječi koju je Kuhn
zamislio). Nakon SZR-a Kuhn je nastavio razvijati svoju teoriju, ali osim manjih promjena, to
su uglavnom objašnjenja SZR-ovih kompliciranih filozofskih pojmova, posebno
neusporedivosti, koje postaje karakteristika njegovih budućih djela.
1. ŽIVOT I DJELA
Kuhn je svoj doktorat iz teorije fizike dobio na Harvardskom Sveučilištu 1949. Dok je radio na
svojoj raspravi zainteresirao se za povijest znanosti. Njegovo prvo djelo u tom području bilo
je «Kopernikanska revolucija» (1957). Od kasnijih 1950-tih Kuhn je počeo izdavati djela iz
filozofije znanosti koja su dovela do «Struktura znanstvenih revolucija» (1962). Ovo djelo
danas je klasik; ono je bilo polemično raspravljano u vrlo različitim područjima i prevođeno na
oko 20 jezika. Kuhnov povijesni rad nakon tog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne
mehanike. «Izvori za povijest kvantne fizike» (1967) sadrži popis bitnih materijala sa
intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici. «Black Body Theory» i «Kvantni
diskontinuitet, 1894-1912» (1978) su kontroverzni obračun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki
Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadržani u «The Essential Tension»
(1977).
Kuhn je podučavao na Harvardskom Sveučilištu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom
Sveučilištu Berkeley da podučava povijest znanosti. 1964. došao je na Sveučilište Princeton.
Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na MIT (Massachusetts Institute of
Technology) do mirovine 1992. Umro je 1996.
2. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: ISTRAŽIVANJE
Kuhnova SZR je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti u
ranim 1960-tim. Popis sadržaja SZR-a pokazuje razvojnu shemu za znanstvena područja u
osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja čini filozofsko čitanje osobito teškim, s
obzirom da je za čitanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani po
knjizi.
Prvi odlomak započinje sa mnogo puta ponavljanom rečenicom koja ukratko opisuje o
čemu se radi u knjizi: «Povijest, gledana kao spremište za nešto više od anegdote ili
kronologije, može proizvesti presudnu promjenu o slici znanosti koju sada imamo».
Kuhn ovdje govori o dva načina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesničarsku
tradiciju, glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na način da izloži njen povijesni
28
razvoj. To se trebalo učiniti tako da se otkriju elementi današnje znanosti, u starijim
tekstovima, na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd. i tako da se oni
slože u kronološku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno
nagomilavanje: znanost raste korak po korak na način da dijelove znanja nadodaje na one
koji su već na mjestu. Ali ovaj način pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti
tako da projektira današnju znanost u prošlost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno model
Alexandrea Koyrea «novi način pisanja povijesti znanosti» pokušava prikazati povijesnu
cjelovitost znanosti u svom vremenu. Detaljnije rečeno, pojmovi, problemi u istraživanju i
standardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan način.
Cilj SZR-a je da skicira novu sliku znanosti «tako da razjasni neke implikacije novog načina
pisanja povijesti» (-1962- 1970:3)
Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za
znanstvene discipline. Prije nego što sazriju, znanstvena područja koja nastaju uglavnom su
okarakterizirana prepirkama između škola koje se natječu: ne postoji suglasnost između
izvršitelja tih polja. Ovo natjecanje može na koncu završiti kada jedna od grupa iznese
uzorno rješenje problema istraživanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako da
privuče članove ostalih škola, i da bude dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivih
problema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rješenja se zovu paradigme: one služe kao
indirektni vodiči u istraživanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se «normalna
znanost». Karakterizira ga široka suglasnost izvršitelja područja o osnovnim pitanjima i stoga
posebni način istraživanja. Taj način istraživanja mogao bi se opisati kao peto-dimenzionalna
analogija rješavanja zagonetke gdje primjeri zagonetki uključuju probleme šaha i križaljke. Ta
analogija odnosi se na:
( postojanje propisa koji su iznuđivali prihvatljive pristupe i rješenja problema
) očekivanje da su pravilno izabrani problemi rješivi
* izostanak korjenitih promjena u vodećim zakonima
, izostanak testova ili potvrda vodećih zakona
- pojedinačne motivacije: da se dokažemo kao stručnjaci u rješavanju zagonetki.
Normalna znanost uvijek se suočava sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji
se ponašaju u suprotnosti sa očekivanjima koje je ponudila paradigma. Inače, anomalije ne
sumnjaju u valjanost vodećih propisa normalnog istraživanja. Ali pod posebnim okolnostima
mogle bi sumnjati i tada one postaju «značajne anomalije». Tada se praksa znanosti mijenja
opet u «neobičnu znanost» ili «znanost u krizi». Neobična znanost želi poboljšati ili čak srušiti
propise koji obvezuju. Njeno istraživanje se usredotočuje na značajne anomalije i njihov
kontekst. Ako ovo istraživanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila
zato što može voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuje se znanstvena revolucija. U
Kuhnovom smislu, znanstvene revolucije su «dopune koje uništavaju tradiciju djelatnostima
koje ograničavaju tradiciju normalne znanosti». Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvaćena
teorija je odbačena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematičnog
područja i standardnih rješenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u
osnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se također mogu opisati kao promjene svijeta
u kojem se radi znanstveni rad. Kuhn sažima te značajke revolucije u pojam
«neusporedivosti»: ova veza stoji između uzastopnih tradicija normalne znanosti. U SZR-u,
pojam neusporedivosti nije u potpunosti jasan; zato je bio predmet mnogih kritika i
nesporazuma i većina Kuhnovih filozofskih djela nakon SZR-a pojašnjava i daje daljnja
objašnjenja pojma neusporedivosti.
Radi neusporedivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovno razmisliti o pojmu znanstvenog
napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato što postoje promjene pojma tijekom
revolucija. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini. Umjesto
zavaravanja da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj,
moramo misliti o napretku kao što to čini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji
«postavljeni cilj, trajna određena znanstvena istina» već «pojašnjavanje i specijalizacija».
29
3. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: FILOZOFSKI ZNAČAJ
Zašto je Kuhnova teorija znanstvenog razvoja filozofski značajna? Zašto su filozofi zamijetili
teoriju koja se čini bitno povijesna? Razlog je što se Kuhnova teorija suprotstavljala mnogim
filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Već je spomenuto Kuhnovo
promijenjeno mišljenje o znanstvenom napretku. Ovo mišljenje implicira neodrživost onih
formi realizma koje tvrda da znanost, barem otprilike opisuje što je u stvarnosti oko nas,
neovisno o promatračima. Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji su
mogući povijesno i koji se u budućnosti mogu promijeniti. Nadalje, zbog ovih promjena u
osnovnim znanstvenim pojmovima, klasično shvaćanje redukcionizma je teško održivo.
Prema ovom shvaćanju, teorije mogu biti smanjene na temeljnije teorije redefiniranjem
njihovih pojmova uz pomoć pojmova «smanjujuće» teorije (reducing theory) i onda
izvođenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjene sa redefinicijama i po
mogućnosti graničnim uvjetima. Ali ako neusporedivost prevlada između nekoliko upitnih
teorija, reduciranje se ne može održati, jer su neke od traženih redefinicija blokirane uz
pomoć promjene značenja. U stvari, kao što je postalo jasnije u Kuhnovim radovima nakon
SZR-a, međusobna neprevodivost nekih ključnih termina je obilježje neusporedivosti između
teorija.
Mnoge tvrdnje iz SZR-a razlikovale su se od Popperove filozofije kritičkog racionalizma.
Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao može izgledati kao loša znanost,
zato što nije usmjerena ka kritičkom testiranju vodećih pretpostavki, već ka kvazi-
dogmatskom iskorištavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnovom gledištu, kritičko
procjenjivanje temeljnih teorija je ograničeno na razdoblje neobičnih znanosti, i čak tada
praksa znanosti nije samo pokušaj da se krivotvore teorije tako da se suoče sa osnovnim
izjavama o prirodi, kako bi to Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativni
proces u kojoj se dvije (ili više) teorija uspoređuje s obzirom prema njihovim spoznajnim
mogućnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa značajnim anomalijama iz kojih
je krizno stanje nastalo. Sa ovog gledišta, falsifikacionizam teorija koje je opisao Popper je
stereotip koji nije nađen u aktualnoj povijesti znanosti.
Još jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena znanstvenim
metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najviše radi početnog utjecaja Bacona i
Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih početaka.
Ali prema Kuhnu, ono što poglavito vodi znanstveno istraživanje u njegovoj normalnoj fazi su
primjeri rješenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraživanje iskorištava, ne sa
jasnim (ili potpuno objašnjivim) pravilima, već sa implicitnim analogijama; novi problemi
identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rješenja su prosuđena kao pravomoćna
na isti način.
4. DALJNJI RAZVOJ
Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatni
faktor koji je izazvao ponekad žestoke reakcije na SZR bila su duboka i raširena kriva
tumačenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazivan da objasni njegove
glavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed čega se njegova pozicija također promijenila u
nekim vidovima,
U početnim reakcijama na SZR, glavna meta kritika bilo je shvaćanje paradigme, na koju
se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio na način da razlikuje uži smisao paradigme, kao
primjer rješenja problema, od šireg smisla koji obuhvaća sve komponente znanstvenog
konsenzusa, «matricu discipline». Potonje uključuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti
(kao točnost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost i jednostavnost) koji djeluju neprestano,
ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Pošto ove vrijednosti samo vode, a ne određuju
koja će se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu složiti oko procjene teorije, bez
da je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bila bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio
nekim skupom pravila koji bi definirali kanon znanstvene racionalnosti.
30
Najznačajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmoćnog opisa znanstvene
revolucije u SZR-u u smislu vizualnih metafora, u opis pomoću jezičnog okvira. U SZR-u,
revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci (npr. figura lice-vaza), a njihov rezultat kao
promijenjeni način gledanja na svijet. Iako su promjene značenja igrale neku ulogu u SZR-u,
značenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali što je značenje termina? Kako
je termin povezan sa onim na što upućuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima u
potpunoj općenitosti već samo sa terminima vrstâ, poput, na primjer, skupne imenice kao
«zlato» ili brojive imenice kao «mačka». U znanostima, značenja termina obično nisu
specificirana jasnim definicijama; ona su utemeljena procesima koji uključuju navođenje
tipičnih primjera o kojima je riječ. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglašeni kao
slični, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, različiti. Uz pomoć ove procedure, klasifikacija
predmeta može se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dva
načina: ili se isključuju ili uključuju. Djelomično prekrivanje je zabranjeno između suprotnih
vrsnih termina: nešto je ili planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upućuje na mrežu odnosa
u takvoj klasifikaciji kao «strukturu (pojedinačnog) rječnika». To je sada značajka znanstvenih
revolucija, te stoga i neusporedivosti; struktura promjena rječnika za posljedicu ima
djelomičnu neprevodivost između propozicija izraženih pomoću različitih leksikona. Promjene
ove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povređuju princip nepreklapanja tj.
predmeta za koje se čini da pripadaju obostrano razdvojenim vrstama. Predmeti ovakve vrste
ne mogu se opisati danim rječnikom, niti se rječnik može jednostavno povećati ili razjasniti
radi toga da se omogući opis; već je djelomična reorganizacija uključenih kategorija
neizbježna.
Paul Hoyningen-Huene
GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )

G. H. Von Wright je jedan od najutjecajnijih analitičkih filozofa dvadesetog stoljeća. Rođen u
Helsinkiju, u Finskoj, von Wright je napisao svoja prva djela o logici, o vjerojatnosti i indukciji
pod utjecajem logičkog empirizma. Od 1948. do 1951. radio je na Cambridgeu, naslijedivši
Ludwiga Wittgensteina, ali se vratio u svoju domovinu i kasnije postao članom Finske
Akademije. On je utro staze novim primijenjenim logikama: modalnoj, deontičkoj logici, logici
norme i akcije, preferencije, vremenskoj logici, uzročnosti i određenosti. Sedamdesetih
godina XX. stoljeća njegove zamisli u svezi s objašnjenjem i razumijevanjem ljudskog
djelovanja pomogle su uspostaviti nove veze između analitičke tradicije i kontinentalne
hermeneutike. Von Wrightovi kasniji radovi, koji su jako rječite knjige i eseji, originalno su
napisani na njegova dva materinja jezika (švedskom i finskom), te se bave pitanjima
čovječanstva i ljudske dobrobiti, povijesti i budućnosti, tehnologije i ekologije.
Georg Henrik von Wright rođen je u Helsinkiju 16. lipnja 1916.g. Njegova porodica, koja je
pripadala manjini koja je govorila švedski u Finskoj, doselila se iz Škotske oko 1650. (fonetski
je pravilnije ime izgovarati kao "rigt", nego "rait"). 1934. von Wright je počeo sa studijem
filozofije na helsinškom Sveučilištu pod nadzorom Eino Kailae. Kaila, karizmatični učitelj i
kulturalna ličnost bio je finski suradnik Bečkom krugu. Rane von Wrightove studije o logici i
filozofiji znanosti u duhu logičkog empirizma dovele su do njegove doktorske disertacije
"Logički problem indukcije" (The Logical Problem of Induction, 1941). Njegova glavna teza je
da je Humeov problem logički nerješiv: zahtjev za opravdanjem indukcije je sam sebi
kontradiktoran. Von Wright je kasnije pokazao svoju stručnost u teoriji vjerojatnosti
(probabilističkoj teoriji) i njenoj povijesti u brojnim člancima o subjektivnoj (jednostranoj)
vjerojatnosti, slučajnosti, paradoksa potvrđivanja i induktivnoj logici. Najpoznatiji od njegovih
doprinosa je "A Treatise on Induction and Probabilitiy" (Rasprava o indukciji i vjerojatnosti,
1951.), koja pomno razvija sustav eliminacijske indukcije u Baconovoj i Millovoj tradiciji
upotrebljavajući koncepte nužnih i dovoljnih uvjeta.
U proljeće 1939. von Wright je otišao na Cambridge upoznati C. D. Broada i bilo mu je
dopušteno pratiti predavanja Ludwiga Wittgensteina. Wittgenstein je ostavio jak osobni utisak
na mladog Finca. Kontakt i prijateljstvo su obnovljeni nakon rata. Redovite rasprave s G. E.
31
Mooreom su također ostavile trag na njegove filozofske poglede. 1948. von Wright je bio
pozvan da postane Wittgensteinov nasljednik kao profesor na Trinity Collegeu na
Cambridgeu. Nakon Wittgensteinove smrti 1951. odlučio se vratiti u Helsinki, gdje je već
1946. bio imenovan Profesorom Filozofije na švedskom govornom području. Zajedno s
Elizabeth Anscombe i Rush Rhees, von Wright je postao izvršni urednik i izdavač
Wittgensteinovih posmrtnih radova. Proučavanje, organiziranje, sistematiziranje i
objavljivanje njegovih izuzetno bogatih Nachlassa bio je njegov životni zadatak.
Von Wrightovi rani radovi o filozofskoj logici raspravljaju o klasičnim temama kao što su:
predikacija, negacija i sadržavanje. Karakterizacija logičke istine sredstvima konstituenata
(sastavnih dijelova) logike monadičkih predikata dovelo je 1953. njegovog glasovitog finskog
studenta Jakkoa Hintikkau do opće teorije o distributivnim normativnim formama. U
godinama koje je proveo na Cambridgeu, zanimao se za logička svojstva raznih vrsta
modaliteta: aletska (moguće, nemoguće, nužno), deontička (dopuštenje, zabrana, obveza),
epistemička (istinita, neodređena, neistinita). 1951.g. izdao je "Esej o Modalnoj logici" (An
Essay in Modal Logic), koji na sintaktičan način proučava razne deduktivne sustave modalne
logike. Iste godine izdao je svoj možda najpoznatiji članak "Deontic Logic", u časopisu Mind,
što ga je učinilo utemeljiteljem deontičke logike. Ova djela o filozofskoj logici imala su snažan
utjecaj na smjer analitičke filozofije uključujući teoriju akcije i filozofiju prava. Von Wright
razlikuje tehničku potrebnost (odnos sredstva-cilj) , od normi u u području normi autoriteta.
Knjiga koja je postala klasik “Norm and Action” 1963) raspravlja o filozofskim problemima koji
se odnose na postojanje normi i istinitost normativnih tvrdnji, a o ovim je pitanjima autor često
mijenjao mišljenje. Von Wrightovo glavno djelo o meta-etici i teoriji vrijednosti je "The
Varieties of Goodness" (Raznolikosti dobrote, 1963), koja analizira razne koncepte valjanosti.
Njegova dva glavna djela koja je napisao 1963. osigurala su mu položaj vodećeg filozofa
svog vremena.
U «Objašnjenju i razumijevanju» (Explanation and Understanding, 1971.) von Wright se
okrenuo filozofskim problemima koji se odnose na humanističke i društvene znanosti braneći
rukovodeće stajalište o uzročnosti, gdje koncept djelovanja ima prednost nad konceptom
uzroka. Tvrdi da se ljudsko djelovanje ne može uzročno objasniti Hempelovim modelom
pokrivajućeg (covering) zakona, no se mora razumjeti intencionalno. Osnovni model
intencionalnosti je praktički silogizam, koji suodnosi djelovanje nekom vrstom logičke veze sa
željama i vjerovanjima. Ovo djelo, nekada označavano kao anti-pozitivističko analitička
hermeneutika, smatra se važnom sponom između analitičke filozofije i kontinentalne tradicije.
Von Wrightove studije o istini, znanju, modalitetu, zakonitosti (u prirodi), uzročnosti,
određenosti, normama i praktičnom zaključku tiskane su 1983./1984. u "Philosophical
Papers" u tri sveska. Priprema četvrtog sveska u Knjižnici živih filozofa (The Library of Living
Philosophers) je započeta u ranim sedamdesetima ali njegovo objavljivanje je odgođeno do
1989.
1916. von Wright je nasljedio Kailain položaj kao jedan od dvanaest članova Finske
Akademije; istraživačka profesura je najveća počast koju je Finska odala svojim
najistaknutijim znanstvenicima. Von Wright je napisao elokventne eseje na švedskom i
finskom o povijesti ideja i filozofiji kulture. U 1950-ima proučavao je filozofiju povijesti (Tolstoj,
Spengler) i mitove o znanju (Knjiga Postanka, Faust). U svojim kasnijim radovima o
humanizmu i etici znanosti postajao je sve više kritičan prema znanstveno-tehnološkoj
civilizaciji, njenom uskom instrumentalnom konceptu realnosti i njenom mitu o napretku. Von
Wrightova javna zalaganja za mir i ljudska prava, bolje društvo i skladniju koegzistenciju
između ljudskih bića i prirode, učinila su ga najcjenjenijim intelektualcem u skandinavskim
zemljama.
Ilkka Niiniluoto
JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.)

Premda je primarno matematičar, Henri Poincare je naširoko pisao i predavao o astronomiji,
teoretskoj fizici, filozofiji znanosti i filozofiji matematike na prijelazu stoljeća. U filozofiji je
32
Poincare poznat po konvencionalističkoj tezi da možemo birati između euklidske i
neeuklidske geometrije u fizici, tvrdeći da prostor nije ni euklidski niti neeuklidski i da
geometrija nije ni istinita niti neistinita. Međutim, Poincareov konvencionalizam nije bio
globalan, kao što su neki tvrdili. Poincare je smatrao da su samo geometrija i možda nekoliko
mehaničkih principa konvencionalni, i nije se slagao da znanost stvarno otkriva istinu, unatoč
konvencionalnim elementima.
Poincare je pomno pratio nova otkrića u matematici i fizici i bio je uključen u diskusije o
temeljima matematike i razvitka teorije relativnosti. Bio je važna prijelazna ličnost u oba
područja, nekad se činilo kao da je ispred svog vremena, a nekad da je jako tradicionalan.
Možda zbog širine njegovih pogleda ili zbog načina na koji su se filozofi usredotočili na cijela
djela ili pak na male dijelove njegovog rada, a ne na točnu povijest, interpretacije Poincarea
jako variraju. Često citirana od strane logičkih pozitivista kao preteče, i naširoko diskutirana u
filozofiji znanosti i filozofiji matematike, Poincareova djela su imala snažan utjecaj na filozofiju
engleskog govornog područja.
1. ŽIVOT I RAD
Henri Poincare je rođen 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Njegov je otac bio liječnik,
a njegov rođak Raymond je postao predsjednik Treće republike tijekom Prvog svjetskog rata.
Poincare se obrazovao na Lycee du Nancy, na Ecole Polytechnique i na Ecole des Mines u
Parizu. Radio je kratko kao inžinjer prije nego je doktorirao na području matematike 1879., i
nakon kratkovremenog predavanja na sveučilištu Caen, 1881. postao je profesor na
Pariškom sveučilištu, gdje je poučavao matematičku fiziku do svoje smrti 17. srpnja 1912.
Njegov rad na području matematike izuzetno je opsežan, smatran je zadnjom osobom koja je
u stanju napraviti velike doprinose u svim područjima matematike. Također je uvelike
doprinio astronomiji i teorijskoj fizici, kao i filozofiji znanosti i filozofiji matematike.
Poincareovi radovi na području matematike su bili na teoriji funkcije, i prije svoje tridesete
postao je poznat po otkriću automorfne funkcije jedne složene varijable (Fuchsove funkcije).
Poincareov opis njegovog otkrića, dok je ulazio u autobus, često je citiran u raspravama
znanstvenih otkrića: "U trenutku kad sam stavio nogu na stepenicu, ideja mi je samo došla,
bez ičega u mojim prethodnim mislima što bi moglo popločati put za to da su transformacije
koje sam običavao definirati kao Fuchsove funkcije bile identične s onim u neeuklidskoj
geometriji".
Poincare je nagrađen prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body,
koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare
je dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa.
Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju,
kombinatorijalnu teoriju n-dimenzionalnih likova. Poincareova predavanja o matematičkoj
fizici na Pariškom sveučilištu raspravljaju o širokom krugu problema fizike na prijelazu
stoljeća, koje on smatra prijelaznim ili čak kriznim razdobljem. Također je razvio svoj
konvencionalizam tvrdeći da nema prave metričke geometrije svemira i da je biranje između
euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se
može reći da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteča Einsteinovoj teoriji. Pred kraj
života Poincare se uključio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenje
semiotičkih i teorijski postavljenih paradoksa.
Poincare je objavio preko pet stotina. znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je
za člana. Akademije znanosti, Legije časti i Academie francaise u Francuskoj, kao i u mnoga
strana, znanstvena i filozofska društva, i bio je nagrađivan mnogim nagradama časti.
Tumačen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultratradicionalist ili kao nedosljedan,
Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa.
2. OPĆA FILOZOFIJA ZNANOSTI

1890-tih godina u Francuskoj Poincare se morao suočiti s popularnim, odlučnim,
neprijateljskim osjećajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog
33
pozitivizrna i Taineovog materijalističkog determinizrna prema idealizmu Henrija Bergsona,
Poincare je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao
što Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reći kako da živimo, i optužbe
da je znanost "bankrot". S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i rušenje
principa koji su se dotad držali sigurnima naveo je Poincarea da pomisli da je racionalizam
mrtav.
Hipotetička metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatrao
srednjim područjem između dogmatičnih tvrdnji racionalističkog starog područja i suvremenih
antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila težnja da
dokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili "neplodni i
uzaludni", unatoč promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku.
Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; "prirodna", "indiferentna" i "stvarno poopćenje".
Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne
hipoteze su Poincareov naziv za "mehaničke modele" i odnose se na britansku tradiciju 19.
stoljeća (Faraday i Maxwell) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehaničko
objašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeći tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je
Poincare koristio) možemo tretirati "stvarna poopćenja" kao temeljne zakone, koji trebaju biti
u suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.
Poincare je obično čitan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težiti
tome da daju proračun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene u
smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalište da je (metrička)
geometrija prostora stvar konvencije je često smatrano dijelom instrumentalističkog pogleda
na sve teoretske entitete u znanosti, uključujući prostor. Međutim, Poincare je insistirao na
tome da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Ustvari, Poincare je sudjelovao u
prepirci sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio
da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni - stajalište koje je
Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izričito poriče postojanje atoma "Science and
Hypothesis" (1902) prihvaća da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bila
jedino moguće objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje
nakon što je proučio Perrinov rad, što pokazuje da Poincare nije imao općenitih strogih
neslaganja s teoretskim entitetima. U barem jednom slučaju Poincare prihvaća pobijanje
temeljnih principa fizike, što on naziva "prirodnom hipotezom", u empirističkoj teoriji. Kad je
prihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincare
je odustao od hipoteze kontinuiteta.
3. GEOMETRIJSKI KONVENCIONALIZAM
Poincare se je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj način nemamo a priori metodu
biranja vanjskog standarda kojim ćemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji
odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su moguće
alternativne metrike. Budući da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski
odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je često bivao
analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najšire
objavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i većina interpretatora
Poincareovog konvencionalizma je učila da je on bio temeljen na. epistemološkom
argumentu.
U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kakvo bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on
uvodi temperaturu kao "iskrivljeni utjecaj" na naše mjerne uređaje, što se može uzeti kao
argument da netko uvijek može predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji
proturječe njegovoj teoriji. Drugim riječima, često se mislilo da Poincare upotrebljava verziju
Duhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se
dokaže da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori
argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku
ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela priča. Još se jedan od
34
Poincareovih argumenata, koji je bio interpretiran kao epistemološki, tiče definicija osnovnih
pojmova u fizici. Lobatchevskii je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlučilo
između euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih
kontroverzi, Poincare dokazuje da nam većina takvih mjerila može reći kakvi odnosi postoje
između određenih fizikalnih predmeta, u ovom slučaju između zraka svjetlosti. Ako netko
uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na određenu metričku geometriju
prema rezultatima empirijskog testiranja, ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim
fizikalnim predmetom.
Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jest
u tome da duhemski predodređeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako
interpretiramo Poincarea upotrebljavajući ovakav argument da bi obranili njegovu tezu
konvencionalnosti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve
argumente samo u slučaju metrike. Ako Poincare nije nijekao istinitost fizike općenito,
konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti očigledno poseban slučaj globalne
predodređenosti.
Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionaiizam na potpuno
racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovskih teorija u
odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je čisto racionalan pogled: ne postoji
fizički prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi
između fizkalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima, ali prema Poincareu bilo
koja metrička svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti našeg opisa. On je smatrao da
je čisti relativizam empirijski potvrđen i da se čak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kao
relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programatična, unatoč činjenici što je on pomno
slijedio razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu
Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti općenita teorija relativnosti nisu racionalne u smislu
da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve
prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredilo standardna podudaranja.
Ako se uzme da su argumenti relacionizma pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom da je
jedini preostali način za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodređenosti.
Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu obranu, ona nije u
skladu s Poincareovim općim nazorima. Pogrešna interpretacija Poincareovih filozofskih
nazora uzrokovala je da se on čini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego
nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što se podrazumijeva kada se tumači da
Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionističkoj teoriji prostora.
4. SEMANTIČKI KONVENCIONALIZAM
Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela
je do semantičke interpretacije Poincareovih načela, a naročito njegove tvrdnje da se
euklidske i neeuklidske teorije prevodive. Poincare često govori da je geometrija jezik fizike i
da možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja
upotrebljava neeuklidsku. I to na isti način na koji možemo prevesti francuski tekst o fizici na
njemački. Poincareova je tvrdnja da su euklidske i neeuklidske geometrije prevodive općenito
bila smatrana utemeljenom na njegovom uvođenju modela dokazivanja dosljednosti
lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnji da su euklidske i neeuklidske geometrije
logički isti aksiomatski sistem. Ali, ova je interpretacija anakronistička jer Poincare nikad nije
razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajući konvencionalizam kao dio
općenite semantičke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semantički
konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni
predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi ponovo
pokušali definirati "krutost" i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je
osobito odbacio takve argumente kad se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog
konvencionalizma. Poincare je imao izričitu namjeru da njegov konvencionalizam bude više
od trivijalne promjene u notaciji.
35
Poincareova prevodilačka teza ima više matematičku nego meta-matematičku osnovu.
Matematička osnova je da su podupiruće raznovrsnosti euklidske i lobatchevske geometrije
iste (topologijski jednake). Pretpostavljajući isto kao i Poincare da metrički odnosi nisu istiniti,
stoga slijedi da možerno ponovno pisati teoriju fizike služeći se euklidskom i lobatchevskom
geometrijom da izrazimo iste činjenice. Zbog ove želje da dokaže da je znanost zbirna
(kumulativna) Poineare je krivo pretpostavio da će euklidska geometrija uvijek ostati
najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov konvencionalizam
omogućio da prepiše u euklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebao dokazati da je
svijet lobatchevski.
5. FILOZOFIJA MATEMATIKE
U posljednjim godinama života Poincare se uključio u rasprave o temeljima matematike
(1908). Kad se radi o čistoj geometriji, Poincare se drži formalističkih stajališta: mi nemamo
preaksiomatska razumijevanja osnova geometrije, strogi zahtjevi kojima eliminiramo sve
apeliraju na intuiciju u geometriji, te čista (metrička) geometrija nije ni istinita ni neistinita.
Međutim, zauzima jako tradicionalan stav o aritmetici, smatrajući da su aritmetički aksiomi
sintetički a priori istiniti, da se pojam cijelog broja ne može reducirati i da mi imamo posebno
intuitivno znanje o temeljnim principima aritmetike - matematičkoj indukciji i kontinuumu.
Poincare zauzima antikantovski stav o geometriji, budući da prihvaća konzistentnost
neeuklidske geometrije i poriče da imamo bilo kakvu intuiciju u geometriji, ali u aritmetici
Poincare jasno brani Kantovo stajalište da nam je posebna intuicija o brojevima potrebna u
borbi protiv tvrdnji da se aritmetika može svesti na logiku. (Unatoč izričitoj obrani Kanta,
Poincareova zamisao o aritmetičkoj intuiciji ne može biti ista kao Kantova, budući je ranije
tvrdio kako nemamo intuiciju o vremenu kao ni o prostoru).
Poincare je kritizirao Russellov logicistički program misleći da je nemoguće maknuti
intuiciju iz aritmetike. Tvrdio je da se svaki dokaz principa matematičke indukcije mora
osloniti na principe koji ne mogu biti čisto logički, što je kritika logicizma za koju je ispalo da je
točna. Također je predvidio da bi bilo nemoguće dokazati da je aritmetika konzistentna, ako
bi se slijedilo Hilbertovo stajalište o definiranju brojeva pomoću sustava aksioma. Njegova
kritika Hilbertove i Peanove aksiomatizacije aritmetike koje ne vode do pravih definicija
brojeva može izgledati iznenađujuće, budući da je Poincare hvalio Hilbertov rad u dugom
osvrtu i da je čak usvojio neke Hilbertove metode.
Premda je Poincare bio uključen u polemike oko temelja matematike većinom kao kritičar,
a također je razvio pozitivna rješenja semantičkih paradoksa i onih iz teorije skupova, u
svojim raspravama o impredikativnim definicijama, koje prave korist skupova čiji su članovi
objekti koje treba definirati. Bio je jedan od prvih koji je raspravljao o principu začaranog
kruga i nije se slagao da bi se paradoksi mogli riješiti kad impredikativne definicije začaranog
kruga ne bi bile dozvoljene. Opće je priznato da je Poincareova filozofija matematike, široko
uzevši, intucionistička. Pored njegove potpore Kantovom stajalištu o aritmetici, Poincare je
odbacio stvarne neodređenosti realističke interpretacije postavljene teorije. Međutim, Folina
(1992.) uvjerljivo tvrdi da je Poincare napravio granicu između klasičnog platonizma i
intuicionizma u filozofiji matematike ne slažući se da je Poincareova koncepcija kontinuuma
više klasična nego intuicionistička.
David J. Stump
POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)

Popper pripada generaciji srednjeeuropskih učenjaka emigranata koji su duboko utjecali na
zemlje engleskog govornog područja u ovom stoljeću. Njegov najveći doprinos je u filozofiji
znanosti te u filozofiji politike i društva. Popperov «falsifikacionizam» preobraća uobičajeno
stajalište da skupljeno iskustvo vodi do znanstvene hipoteze; radije bi se reklo da hipoteze do
kojih smo došli nagađanjem dolaze prije iskustva i testirane su nasuprot njega. Hipoteze koje
prežive proces testiranja tvore trenutno znanstveno znanje. Njegova glavna epistemologija,
«kritički racionalizam», preporuča sokratsku metodu postavljanja pitanja i kritičku raspravu
36
dobivenih odgovora. Smatra da se znanje u tradicionalnom smislu sigurnosti ili u modernom
smislu opravdanog istinitog vjerovanja ne može postići.
Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj, Popper se zanimao pada demokracije u totalitarizam
i primijenio je svoj kritički racionalizam na filozofiju politike. Budući da nemamo nepogrešive
načine ostvarivanja ili održavanja dobre vlade, Platonovo pitanje «Tko bi trebao vladati?» je
upućeno krivom smjeru. Zagovarati vladavinu najboljih, mudrih ili pravednih potiče tiraniju
maskiranu iza tih principa. S druge strane, mudro konstruirano otvoreno društvo stvara
institucije koje osiguravaju da bilo koji režim može biti zbačen bez nasilja, bez obzira na to
koje visoke ideale tvrdi da traži. U obliku proširenih kritika Platona i platonizma, kao i Marxa i
marksizma, Popperova filozofija politike imala je značajan utjecaj u poslijeratnoj Europi, na
istoku kao i na zapadu.
ŽIVOT I DJELO
Rođen u Beču 1902. kao najmlađe dijete odvjetnika, Karl Raimund Popper pohađao je bečko
Sveučilište gdje je studirao matematiku, glazbu, psihologiju, fiziku i filozofiju. Predavao je u
srednjoj školi između 1930. i 1936. U strahu pred nacizmom 1937. emigrira da bi predavao
filozofiju na Canterbury University Collegeu u Chirstchurchu na Novom Zelandu. U siječnju
1946. postaje asistent iz logike i metodologije znanosti na London School of Economics, a
profesor postaje 1949. dok s predavanjima prestaje 1969. Među mnogim počastima,
proglašen je vitezom 1965, izabran članom Kraljevskog društva 1976, a počasnim članom
proglašen je 1982. godine.
Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom široka
dosega, doprinoseći u širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike,
od politike do istraživanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-body
problem) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na
mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeća. Ipak, tvrdi da su njegove
ideje bivale sistematski pogrešno shvaćane i pogrešno prezentirane, što ga vodi do trošenja
neobično mnogo energije na interpretaciju i komentare vlastitog rada.
Popper je između 1935. i 1945. objavio tri značajna djela. Prvo, Logik der Forschung
(1935), njegova teorija znanosti, pojavila se na engleskom pod nazivom Logic of Scientific
Discovery (Logika znanstvenog otkrića) tek 1959. Druga, bijeda historicizma, objavljena je
1944-45, a unjoj je proširena teorija znanosti na povijest i društvo, pri čemu strogo kritizira
pojam povijesnih zakona. Treća, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945.) je rasprava u
dva sveska na temu filozofije povijesti, politike i društva.
Ostala Popperova značajna djela sastoje se od dvije zbirke radova, Conjectures and
Refutations (Pretpostavke i pobijanja, 1962.) i Objective Knowledge (Objektivno znanje,
1972.), koji su izdani u Biblioteci živih filozofa (1974) a sadrže intelektualnu autobiografiju i
odgovore njegovim kritičarima, od kojih se prvi pojavljuje odvojeno pod naslovom Unended
Quest (Nedovršena potraga, 1976.); nadalje, suradnja sa Sir Johnom Ecclesom o istraživanju
problema um-tijelo pod naslovom The Self and its Brain (Ja i njegov mozak, 1977.); Die
Beiden Grundprobleme der Erkenntniestheorie (Dva osnovna problema teorije spoznaje,
1979.) prošireni fragment knjige koju je pisao prije nego što ju je napustio zbog Logike
znanstvenog otkrića; te dugo odgađani Pogovor logici znanstvenog otkrića(1982-83.), čiji
veliki dio datira iz razdoblja 1955-57. Većina ovih knjiga je doživjela višestruka izdanja koja
su ponekad uključivala manje ili veće promjene. Tijekom karijere, Popper je napisao i mnogo
originalnih radova na različite teme, te predavao diljem svijeta. Njegovi rukopisi i
korespondencija zauzimaju oko 450 arhivskih kutija na Hoover Institution pri Stanford
University.
TEORIJA ZNANOSTI
Dva problema sačinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije i
problem demarkacije. Problem indukcije može se formulirati na sljedeći način: kakav je
37
odnos između teorijskog znanja i iskustva? Problem demarkacije može biti formuliran kao:
što razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike?
Odgovori koje smo dobili su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj.
izvodeći univerzalne teorije iz skupina pojedinačnih činjenica; te induktivan metoda odvaja
znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Međutim, Hume je pokazao da su
induktivni zaključci nevaljani, što je i problem indukcije: ili ćemo doći do znanja nevaljanim
postupkom (iracionalizam) ili nećemo doći do znanja uopće (skepticizam); i indukcija se ruši
kao temelj demarkacije.
U prvom dijelu Logike znanstvenog otkrića, Popperova su rješenja prikazana kao
podudarajuća: do znanja dolazimo kada prihvaćamo iskaze koji opisuju iskustvo koje
proturječi te prema tome i pobija naše pretpostavke; time se deduktivna, prije nego
induktivna veza, nalazi između teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uči ispravljajući naše
greške. Samo pretpostavke koje je moguće podvrgnuti iskustvu bi se trebale uzimati u obzir
kao znanstvene. Nema potrebe za induktivnim skokom koji je Hume smatrao nelogičnim, ali
neizbježnim; i Hobsonov izbor između iracionalizma i skepticizma je izbjegnut. Kao odgovor
na pitanje odakle dolaze naše pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara
kao Francis Bacon da dolaze iz naše sklonosti pretpostavljanja; u svakom slučaju, ne mogu
doći samo iz promatranja pošto nema promatranja bez pretpostavke. Pretpostavke su logički
i psihološki pretpostavljene promatranju. Cijelo vrijeme teoretiziramo kako bismo se
orijentirali u svijetu i naši susreti s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u
obliku stvarnosti.
Logika znanstvenog otkrića je dijalektička u stilu, bavi se tradicionalnim mogućnostima i
primjedbama svake ideje koju razmatra. Začuđujuće je koliko često kritičari iznova otkrivaju
primjedbe iznesene i već odgovorene u knjizi. Najčešća je primjedba da, pošto niti jedna
količina iskustva neće konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna količina iskustva je neće ni
konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovu primjedbu, Popper upućuje na logičku
asimetriju. Univerzalna izjava se ne može izvesti ili biti verificirana od pojedinačnih sudova,
bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Međutim, može biti kontraindicirana jednim
pojedinačnim sudom. Logika falsifikacionizma je glavna tema, a konkluzivnost je nebitan
problem. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeći ad hoc
definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom.
Zaključuje da je put dalje uključiti sposobnost falsifikacije u metodologiju.
Za Poppera, metodologija je skup odluka koje određuju djelovanje i utjelovljene su u
normama «metodoloških pravila». Naše odluke se bave pitanjem koji slijed djelovanja će
najbolje potpomoći naše ciljeve. Prema tome, falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog
stupnja da «pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav način da ne štite niti
jednu tvrdnju u znanosti od falsifikacije.» Pravilo kauzalnosti je tipično za ponuđeni mali broj
pravila: «ne smijemo napustiti potragu za univerzalnim zakonima i koherentnim teoretskim
sustavom, ni odustati od našeg pokušaja da objasnimo kauzalnost bilo kojeg događaja koji
možemo opisati.» Šira epistemološka ambicija otkriva se kada Popper generalizira: «Zbilja se
može reći kako se većina problema teoretske filozofije, i to onih najzanimljivijih, može
reinterpretirati… kao probleme metode.»
Kroz Logiku znanstvenog otkrića Popper određuje svoju poziciju raspravljajući sa
pozicijama logičkog pozitivizma koje se tiču značenja i sa dva tradicionalna gledišta koja se
tiču znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Poincaréa i Duhema. Može se primijetiti
da, poput logičkih pozitivista, Popper izražava neograničeno poštovanje prema znanosti. No,
za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u znanosti, viđenu
kao izravnog potomka najstarijih grčkih pretpostavki o prirodi svijeta. Linija razgraničenja
između znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrića o prirodi stvari. Popperovi napadi na
centralna stajališta logičkog pozitivizma potpomogla su propasti tog pokreta.
Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, obranjivi i najvjerojatnije konzistentan
sustav. Njegova zamjerka je da riskira tretirati zastarjele ili neuvjerljive znanosti poput
nesumnjive istine. Ipak, Popper je u jednom pogledu konvencionalist: metodologija. U
38
suprotnosti sa «metodološkim naturalizmom» logičkih pozitivista, koji tretiraju crtu
razgraničenja između metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi
jezika, Popper je «metodološki konvencionalist», predlažući pravila koja utjelovljuju izbore
odluka koje su, zauzvrat, određene ciljevima. Njegova demarkacija, smatra, trebala bi se
prosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i
novih problema.
Drugi dio Logike znanstvenog otkrića sastoji se od poglavlja koja se bave teorijama,
falsifikabilnosti, empirijskim temeljima, prenošenjem značenja, jednostavnosti, vjerojatnosti,
kvantnom teorijom i potvrdama teorija. Svaki od tih dijelova je proširenje, razvoj i obrana ideja
ukratko iznesenih u prvom dijelu, te se brani od velikog skupa kritičkih primjedbi. Poglavlja o
vjerojatnosti i potvrdama teorija, na primjer, bave se sa primjedbama da rastući broj izjava o
vjerojatnosti moderne znanosti nije podložan falsifikacionizmu, te da mjere snagu našeg
induktivnog dokaza. U poglavlju se trudi pokazati kako izjave o vjerojatnosti mogu biti
falsificirane na više načina, te da ih je bolje tumačiti kao izjave o učestalosti nego kamo mjere
induktivne potvrde.
KASNIJE IDEJE
Engleski prijevod Logike znanstvenog otkrića je palimpsest: dok je prevodio, Popper je
dodavao komentare, objašnjenja razvoje i ispravke u svim novim fusnotama i objašnjenjima,
kao i što je radio dodatni posao, pogovor u tri sveska iz 1982-83. Mišljenja se razlikuju o
tome da li je sve to konzistentno. Stvar je u dijelu pogovora koji govori o cilju znanosti,
izdanom već 1957. koji debatira o tome da li znanost teži zadovoljavajućim objašnjenjima.
Bazira se na povijesnom primjeru (Gallielo, Kepler, Newton), pokazujući kako je svaka teorija
nadrasla objasnila vlastitog prethodnika. Zadovoljavajuće objašnjenje, osim što mora biti
moguće testirati, mora ispuniti i neke druge uvjete, čineći od toga jači cilj nego falsifikabilnost,
koji može, ali i ne mora biti isti kao i cilj znanosti artikulirane na kraju Logike znanstvenog
otkrića, u otkrivanju «novih, dubljih i važnijih problema.»
Popper priznaje neke promjene u mišljenju. Pošto rasprava o metafizici okružuje koncept
istine, oprezno je izbjegao dotaći je u Logici znanstvenog otkrića, zadovoljavajući se logičkim
odnosom (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem rada Tarskog, počeo
se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. Iznova, njegov kriticizam
konvencionalizma u Logici znanstvenog otkrića je metodološki. U kasnijim godinama je bio
otvoreno metafizički, pošto je Popper davao potporu snažnom realizmu i indeterminizmu.
Kroz Logiku znanstvenog otkrića pojavljuju se darvinovske metafore – borba za
preživljavanje među teoretskim sistemima, prirodni odabir, sposobnosti preživljavanja, iako je
na posljednjim stranicama knjige odbačeno stajalište da je znanost oruđe biološke
prilagodbe. Ovaj darvinovski lajtmotiv je postao kontroverzna tema u Popperovom kasnijem
radu: da li je evolucionarna biologija bila podvrgnuta istoj metodološkoj analizi kao fizika?
Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar,
Popper je promijenio vlastito mišljenje na tom središnjem pitanju, promatrajući darvinizam
kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologiju u
Nedovršenoj potrazi. Popper je također počeo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj.
pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u okviru prirodnog odabira, da bi se
konačno dao biološki zaokret Kantovog problema «Kako je znanje moguće?» Njegovo drugo
predavanje o Herbertu Spenceru (1975) bavi se i endosomatskim i egzosomatskim
prilagodbama kao oblikom znanja. Biološka razmatranja također igraju važnu ulogu u
Popperovom dijelu knjige Ja i njegov mozak. Postavljajući se nasuprot redukcionističkog
materijalizma najmodernijih stručnjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnom
indirektne argumente za interaktivni pluralizam.
Razmišljanja o biologiji su se pojavila iza smjele nove metafizičke inicijative iz 1967-68.
posebno provokativno naslovljene Epistemology Without a Knowing Subject (Epistemologija
bez spoznavajućeg subjekta, 1972.). Razlikujući svijet fizičkih stvari od svijeta mentalnih
stvari, Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednom od njih, nego u «Svijetu 3» - svijetu
39
od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno
postojanje: teorije, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kritički argumenti
imaju objekte i interrelacije čije analogne entitete ne možemo pronaći ni u fizičkom ni u
mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa i da ga nitko ne iskoristi. Kritičari «Svijeta 3»
smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego i
sve lažne izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno «postojanje.»
U kasnim 1940-tima Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirodne dedukcije koji je
doživio značajan interes, i intrinzično i stoga što promatra deduktivnu logiku kroz oruđe
kriticizma. Kaže da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova
tehnička pažnja se usredotočila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je već doprinio u Logici
znanstvenog otkrića. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih
pretpostavki o logičkim odnosima među elementima na čijoj vjerojatnosti je definiran, te je
prema tome zasnovao tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je
otvoren za mnoga nova tumačenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeći tumačenje učestalosti iz
Logike znanstvenog otkrića, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta
da se razvija u jednom smjeru prije nego u drugom. U Pogovoru (1982) i u A World of
Propensities (Svijet sklonosti) ovo stajalište se razvija u zanimljivu novu metafiziku.
DEMOKRACIJA, DRUŠTVO, INDIVIDUALIZAM

U Nedovršenoj potrazi, Popper piše kao je kao politički svjestan adolescent koketirao sa
komunizmom. Ubrzo je izgubio svoje iluzije nakon što je shvatio kako su komunističke akcije
bile neodgovorne i dovele do smrti nekoliko demonstranata. (Individualna autonomija,
odgovornost, sokratska svijest o osobnoj pogrešivosti i obveza da se prekine patnja su glavni
motivi iz njegovih raspršenih primjedbi o etici.) U 1920-ima započinje kritiku Marxa i
marksizma, prvi put iskorištenu 1935 u «Bijedi historicizma». «Historicizam» je Popperov
termin za ideju da postoje neki nepromjenjivi zakoni povijesnog razvoja – stajalište je da ako
prirodna zakonitost može predvidjeti pomrčine, tkao bi i društvene znanosti trebale moći
predvidjeti društvene revolucije. Popper je pokazao kako i oni koji smatraju da su društvene
znanosti poput prirodnih (naturalisti), i oni koji smatraju da nisu (antinaturalisti) imaju
zajednički cilj predviđanja razvoja povijesti. I jedni i drugi preporučuju metodologiju
historicizma, koju on vidi osiromašenom i sklonom tretirati društva kao cjeline koje
odgovaraju na pritiske nedovoljno razvijenih društvenih snaga.
S druge strane, Popper predlaže «metodološki individualizam»: ponašanje i djelatnosti
kolektiva treba objašnjavati ponašanjem pojedinaca koje djeluju po logici njihove društvene
pozicije najbolje što mogu i znaju. Ne samo što alternative bile neplodne, već su najbolja
društvena objašnjenja Platona i Marxa bila individualistička. Ono što liči na holistički fenomen
može se objasniti kao skup «nenamjernih posljedica» individualnih akcija koje se ponavljaju
na društvenoj pozornici.
Po metodološkom individualizmu, društvene teorije nisu iskušane na povijesnim
predviđanjima, koja su malo više od proročanstava, nego pokušajima stvaranja institucija
koje bi ispravljale društvene manjkavosti društvenim inžinjeringom. Kaže da su ljudske
društvene institucije pretpostavke u akciji. Želimo li dokazati da su te pretpostavke pogrešne,
moramo izbjeći komplikacije koje proizlaze velikih eksperimenata, ili previše njih odjednom, u
suprotnom izvođenje zaključaka će biti nemoguće. Moramo također imati na umu «Edipov
efeka», tj. pretpostavke o budućnosti koje, kad ih ljudi postanu svjesni, postaju faktor koji
mijenja situaciju i interferira sa ishodom.
Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji bilo je zbilja «skup nenamjernih posljedica» pokušaja
da se prošire aspekti Bijede historicizma da bi se zadovoljili zbunjeni prijatelji. Kad je previše
izrastao, Popper ga je pretvorio u zasebno djelo. Izdavanje iz 1945. ga je izvelo iz
akademske anonimnosti u akademsku slavu. Postao je kontroverzan i poznat javni
intelektualac.
Skromno opisano kao «kritički uvod u filozofiju politike i povijesti», Otvoreno društvo je
postalo, u sedam godina razvitka, važno djelo o društvenim i intelektualnim boljkama
40
vremena, nudeći objašnjenje o tome kako je totalitarizam zadobio intelektualnu podršku i
kako pročišćeno poslijeratno društvo mora iznova razmisliti o politici, obrazovanju i
društvenom moralu. Naslov sugerira dva hipotetska društva. Zatvoreno društvo je ono koje
ima magijski ili tabu odnos prema tradiciji i običajima i ne postavlja razliku između prirode i
konvencija. Otvoreno društvo označava razliku i suprotstavlja svoje članove sa osobnim
odlukama i mogućnošću racionalnog promišljanja istih. Kratko raspravlja o Heraklitu,
Aristotelu i Hegelu, no dva anti-heroja su Platon u prvom i Marx u drugom svesku.
Svezak pod imenom «Platonovo razdoblje» odgovara na dva pitanja: prvo, zašto je Platon
prigrlio totalitarističke ideje, i drugo, zašto su platonovi učenici prikrili tu činjenicu i uljepšali
ga. Odgovor na prvo pitanje, duboko simpatizirajući tekst, skicira portret mladog Platona koji
s užasom promišlja o svijetu plemenske Atene koji ustupa mjesto liberalnijem i otvorenijem
društvu, s gubitkom društvenih privilegija i kaosom ruku pod ruku. Popper insistira na
genijalnosti Platonove sociološke analize uzroka promjena i prijedloga da se zaustavi
propadanje koje donose. U odgovoru na drugo pitanje, Popper kontroverzno tvrdi da su se
Platonovi intelektualni sljedbenici, počašćeni ulogom koju su primili, uključili u predstavljanje
liberalnije i prosvijećene doktrine kralja filozofa.
Da bi otkrio predanost Platona i platonista totalitarizmu, Popper je morao pojasniti naše
ideale liberalnog i demokratskog društva da bi pokazao kako Platon koristi uvjerljive definicije
da bi prikazao svoju totalitarnu republiku pravednom. (Popper također vrši veliki napad na
ideju da bi se filozofija trebala baviti traženjem biti univerzalnih riječi kao što su pravda,
demokracija i tiranija. Tvrdi da prirodne znanosti koriste metodologiju nominalizma, a ne
esencijalizma, te da bi društvene znanosti učinile pametnu stvar radeći isto.) Razmišljajući o
Platonovom negodovanju prema vladavini većine, kao vladavini rulje ili najgorih, Popper
pažljivo raspravlja o tiraniji i zaključuje da problem nije u tome što je popularno, pošto su neki
tirani bili jako popularni i bivali ponovno izabrani. Prema tome, otvoreno i liberalno društvo se
ne bi trebalo poistovjećivati sa popularnom izabranom vladom. Nije više pitanje što je
pravedno, dobro ili najbolje, pošto nijedna od tih ideja ne štiti od tiranije, koja može nastati u
ime tih ideja. Sukladno svojoj teoriji znanosti i znanja uopće, on predlaže obrnuti put. Pitanje
nije koji režim želimo, već što da napravimo s onim koji ne želimo. Problem s tiranijom je taj
što je se građani, ako požele, ne mogu riješiti na miran način. Popper predlaže novi i
općenito prihvaćen kriterij demokracije kao političkog sistema koji dopušta građanima da se
oslobode neželjene vlasti bez potreba da pribjegnu nasilju. Prikazuje Platonovo pitanje «Tko
bi trebao vladati?» i sve slične rasprave o suverenosti kao podložne paradoksu, budući da
pitanje dopuštaju nekonzistenciju koja se razvija između izjave koja opisuje vladara (npr.
najbolji ili najmudriji) i onog što vladar zapovijeda (npr. najbolji ili najmudriji nam mogu reći:
povinuj se većini ili moćnicima). Popper uočava da pitanje nosi implikaciju autoritativnosti
prema svakome tko je imenovan vladati. On ga zamjenjuje praktičnim pitanjem «kako se
možemo riješiti loše vladavine bez nasilja?», i njegovom implikacijom da su vladari na stalnoj
uvjetnoj. Popperovo je stajalište uglavnom pesimistično jer smatra da su sve vlade do nekog
stupnja nekompetentne i potencijalno zločinačke u svom vladanju i da samo politički sistem
koji im dopušta vlast na temelju pristanka stanovnika koji mogu povući svoj pristanak po želji
jest onaj sa manje ili više efektivnim ograničenjima protiv zlouporabe vlasti. Čak i tada,
pogrešivost naših institucionalnih postavki zahtjeva od nas vječnu budnost.
Drugi svezak, «Plima proročanstva, Hegel i Marx» tvrdi da su proročanske tendencije kod
Heraklita i Platona proizvele štetnu inkoherentnost i šarlatanstvo kod Hegela, a kod Marxa
projekt znanstvenog istraživanja društva, koji, unatoč plemenitim ciljevima emancipacije,
zasnovan, posebice među svojim sljedbenicima, na zbrci predviđanja sa neznanstvenim
povijesnim proročanstvima, te prema tome fundamentalno pogrešnom konstrukciji
znanstvene metode. Poglavlja o Marxu su među najpronicljivijim komentarima ikad
napisanima o njemu, istodobno suosjećajna u vrednovanju i oštra u kriticizmu. Iako Popper
očito smatra Marxa dubljim misliocem, kaže da nas Marx može naučiti mnogo o tome kada
moral i želja za slobodom bivaju iskrivljeni. Marksisti i radikalni eksperimentatori Sovjetskog
Saveza su žestoko osuđeni, kao i svi oblici nacionalizma.
41
Pojavljujući se 1945. baš nakon kraja rata koji je stvorio savez sa Sovjetskim Savezom,
knjiga je neprijateljski dočekana od mnogih intelektualnih krugova. Platonisti su bili zatečeni
njegovim optužbama za apologetiku totalitarističkih tendencija u Platona (iako Popper nije bio
prvi koji to spominje), a i marksisti su bili podjednako uvrijeđeni. Posljedice su bile neobične.
Iako je Popper na početku bio jako čitan i ljutito osporavan, kasnije je postalo lošim ukusom
spominjati njegovo ime među marksistima. Ipak, na neobičan je način njegova rad u
sljedećim desetljećima postavio temu apologetima Platona, Hegela i Marxa. U više slučajeva,
knjiga ili članak imaju najviše smisla kada pokušavaju prikriveno proturječiti nekoj tvrdnji koju
je Popper iznio u Otvorenom društvu.
Kao profesor filozofije, Popper je pokazao ambivalentnost: filozofski problemi niču iz
znanosti, pa je najbolje predznanje bilo edukacija iz određenog znanstvenog predmeta. U
predavaonici, imao je karizmu čovjeka vječito opsjednutog intelektualnim problemima. Na
predavanju ili seminaru mogao je biti intelektualno žestok i napadački raspoložen, u osobnom
susretu simpatičan i pun podrške. Konstantno ja pokazivao zapanjujuće brz intuitivni dohvat
logike bilo koje pozicije koja mu je bila prezentirana, čak i iz najslabijih pozicija, kao volju da
ojača i proširi poziciju prije nego što se prepusti kritici iste. Tako je davao primjer za
vrijednosti koje je zastupao: intelektualna ozbiljnost, osobna odgovornosti objektivnost, tj.
pravedno pristupanje idejama bez obzira na njihovo trenutno utjelovljenje. Neuspjeh mnogih
kritičkih komentara u postizanju tih načela leži u njegovim pritužbama na pogrešna
tumačenja, no postoje i drugi razlozi. Ako je Popper u pravu, tradicionalni način filozofiranja
je većinom pogrešan, a i pitanja sama su pogrešno postavljena. Svaki pokušaj prikazivanja
Popperovih ideja u tradicionalno orijentiranim raspravama riskira loše tumačenje. Učestali
pristup rekonstrukciji Popperove filozofije bez obzira na datum, uzimajući djela međusobno
udaljena i do 50 godina, suprotstavlja se njegovom naglasku na strukturirajuću ulogu
problema i problemskih situacija u svim i intelektualnim aktivnostima, posebno istraživanju.
Da bi se bilo pravedan prema originalnosti i kreativnosti njegovog djela, istraživač bi
prvenstveno trebao poštovati intelektualni kontekst nastanka.
Ian C. Jarvie
HANS REICHENBACH (1891-1953)

Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljeću, djelom kao rezultat izvanrednog
napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno
obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignućima. Hans
Reichenbach je bio istraživač u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na
nekoliko velikih njemačkih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov
kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta, ali kasnije bio je protiv
njegove filozofije tvrdeći da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljeća.
Reichenbach nije samo bio filozof znanosti već i znanstveni filozof. Insistirao je da filozofija
treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno
je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu mogle biti dokazane niti
a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni a posteriori, na osnovu osjetilnog iskustva. U
ovom pogledu slagao se sa logičarima pozitivistima Bečkog Kruga, ali zbog drugih dubokih
neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeći član grupe
logičara empirista sa središtem u Berlinu.
Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom
radu na dva glavna područja: indukcija i vjerojatnost, i filozofija prostora i vremena. U
prvospomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukcije koja je sadržavala njegov odgovor
na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je naše
sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemološko
značenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti,
oslabljujući prostor i vrijeme kao Kantove sintetične a priori kategorije.
42
1.ŽIVOT
Hans Reichenbach je rođen 26-og rujna 1891. god. u Hamburgu, u Njemačkoj, gdje je
odrastao i završio osnovnu i srednju školu. 1910 god. odlazi u Stuttgart studirati strojarstvo,
ali ga to nije intelektualno zadovoljavalo. Ubrzo se prebacuje na studij matematike, fizike i
filozofije, koji nastavlja na Sveučilištu u Berlinu, Göttingenu i Münchenu gdje su bili poznati
profesori kao Max Born, Ernst Cassirer, David Hilbert i Max Planck. Tijekom Prvog svjetskog
rata bio je u Njemačkoj službi veze na ruskom frontu, ali nakon što je imao nekoliko bolesti
vraća se svom akademskom poslu.
Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematičke vjerojatnosti u
svijetu fizike; primio je svoju titulu u Erlagenu 1915. Sljedeće godine u Göttingenu položio je
državni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji,
nastavljajući akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj
prvi seminar o teoriji relativnosti; Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio
dugotrajan odnos. 1920 vraća se u Stuttgart predavati u Tehničkoj školi. 1926. zahvaljujući
većinom Einsteinovom utjecaju, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do
Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveučilištu
u Istanbulu. 1938. prebacuje se na Sveučilište u Californiji, u Los Angeles, gdje ostaje do
svoje smrti od srčanog udara 9. travnja 1953.
2.EPISTEMOLOGIJA
U ranijim godinama dvadesetog stoljeća mnogi znanstveno skloni filozofi bili su
impresionirani novim otkrićima u logici i drugim epistemološkim razmišljanjima, tvrdeći da bi
cijeli svijet mogao biti promatran kao logička konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se jako
svidjelo nekim logičarima pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavao
provesti ovu konstrukciju u detalje (1928); to je predstavljalo sažetak logičkog pozitivizma.
Reichenbach je recenzirajući njegove knjige (1933) pohvalio njegovu točnost i namjeru, ali je
istakao jednu sumnju. Nije mogao pronaći mjesto za vjerojatnost u pozitivističkom pristupu.
Reichenbach (1938) je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logički pozitivizam.
Razradio je tri osnovne točke. Prvo, budući da su pozitivisti insistirali da izjava mora biti
posve dokaziva u načelu da bi bila spoznajno značajna, Reichenbach je iskazao načelo koje
je zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora biti
osnovano na nepogrešivom izvještaju o osjetilnom iskustvu; tvrdio je da je utemeljeno na
pogrešivim opažanjima srednje veličine fizičkih objekata i da je vjerojatno odozdo prema
gore. Treće, tvrdio je da možemo imati znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnim
entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt; on je fizikalni objekt čiju istinitost možemo
zaključivati pomoću vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bića u svemiru.
Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logičkog pozitivizma.
3.INDUKCIJA I VJEROJATNOST
Jedna od glavnih preokupacija u Reichenbachovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova
najvažnija rasprava o ovoj tami je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeravao je da bi vjerojatnost
trebala biti shvaćena kao granica niza relativnih frekvencija. Pretpostavimo, na primjer, da
imamo novčić koji možemo bacati na uobičajeni način. Od svakog bacanja novčića mi
očekujemo rezultat( pismo ili glava): GPPGPGGGPG… Ovo prouzrokuje niz frakcija
predstavljajući broj puta m kada je glava pokazana u n bacanja novčića: , , , , , , , , ,… Ako
ovaj niz frakcija ima granicu, tj. ako članovi ovog niza postaju i ostaju arbitrarno blizu neke
vrijednosti, kao što je niz neodređeno povećan, tada ta granica sačinjava vjerojatnost glava u
bacanju tog novčića.
Pojam vjerojatnosti povlači za sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamčiti da takva
granica postoji; ove frakcije mogu zauvijek nastaviti fluktuirati bez približavanja ikakvoj
određenoj vrijednosti. Svjestan ovog problema, Reichenbach je uočio vezu sa Humeovim
problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da je
priroda jednaka – da će budućnost biti kao i prošlost.
43
Slično, kako nemamo garanciju da će određeni niz bacanja novčića dokazati statičku
regularnost konvergiranja granici, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji.
Unatoč tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija u početnom
odlomku niza približava ograničenoj frekvenciji, iako ta tvrdnja može biti netočna.
Opravdanost je pragmatična. Prvo, ako granica ne postoji, imat ćemo pogrešnu tvrdnju, ali
pošto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela.
Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno različita od frekvencije u promatranom
početnom dijelu niza. To proizlazi iz definicije "granica", ali ipak će ta uporna upotreba ove
metode, "pravilo indukcije", postepeno dovesti do tvrdnje da su točne, do bilo kojeg željenog
stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ograničenim frekvencijama)
koristeći induktivnu metodu mi možemo samo dobiti, s ne izgubiti.
Zašto želimo ustanoviti vjerojatnosti? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje,
znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno
prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti
(ograničenih frekvencija) je temelj za naše sveukupno znanje. Nažalost, kao što je i
Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonačnu skupinu drugih
pravila - asimptotička pravila - koja nas upućuju da postuliramo gdje je 'korektivni termin' koji
se približava nuli kao što se n približava beskonačnosti. Nije pronašao zadovoljavajući put da
pokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotičkom pravilu. Možda
najbolje što možemo reći je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio
epistemološki neizdržljiv.
Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga dva
velika problema. Prvo, u mnogim praktičnim situacijama bavimo se jednim događajem
umjesto dugim nizom – na primjer, kupujući policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da
se sa ovakvim slučajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slučaj odgovarajućem
nizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slučaju. Ovo će biti uspješna strategija ako se
postupa sa velikim brojem različitih pojedinačnih slučajeva. Drugi veliki problem – poseban
slučaj prvog – je vjerojatnost hipoteze. Kao što se prilikom bacanja novčića pojavljuje pismo
ili glava, tako je i dana hipoteza ili točna ili netočna. Kako se može vjerojatnost hipoteze
konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem
u računu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovim problemom, ali nikada jasno ne
objašnjava kako.
4.PROSTOR I VRIJEME
Reichenbach je napisao četiri značajne rasprave o prostoru i vremenu (1920, 1924, 1928,
1956); u prvoj je pokušao stvoriti kompromis između Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem
radu prekida sve veze sa Kantom. U svom klasičnom djelu, Filozofija prostora i vremena
(1928), tvrdio je da je pitanje geometrijske strukture fizičkog prostora, još uvijek stvar o kojoj
mora odlučiti empirijska znanost, a ne a priori. Ipak, situacija je prilično komplicirana. Otkriće
ne-Euklidskih geometrija, u ranijim godinama XIX. stoljeća, Kant nije opovrgao, čak ni poslije
dokaza relativne konzistencije (ako su ne-Euklidove geometrije samo-kontradiktorne onda je i
Euklidova geometrija). Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sintetična; ako bi njeno
odbijanje bilo logički nekonsekventno, onda bi bila analitična. Kant je vjerovao da je
Euklidova geometrija privilegirana i to ne logički, nego epistemološki; to je nužan oblik
vizualizacije fizičkog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su ne-Euklidove
geometrije mogući oblici vizualizacije. (Prisjeća se da je Einstein, prije 1920 god., odabrao
ne-Euklidovu geometriju za formuliranje svoje Općenite teorije relativnosti) Pitanje je koja je
geometrija najprikladnija.
Određene činjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u
devetnaestom stoljeću. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je točan; u ne-
Euklidovim geometrijama ovaj zbroj je ili veći ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za
trokutove različitih površina. Možda se čini da mi možemo ustanoviti geometriju fizičkog
prostora mjerenjem kutnog zbroja trokutova sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom
44
prostoru. Ipak, u okretu stoljeća, Henri Poincaré je ustanovio da za određivanje geometrijskih
pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizičko mjerenje instrumenata, a rezultati će ovisiti
o ponašanju ovih instrumenata (Poincaré 1902). Prema Reichenbachu, Poincaré je smatrao
da je geometrija prostora stvar čiste konvencije; iako možemo koristiti bilo koju geometriju za
opisivanje fizičkog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ne-
Euklidovih geometrija.
Iako su ga često nazivali 'konvencionalist', Reichenbach je gledajući fizičku geometriju
ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajući matematičku geometriju za aplikaciju fizičkog
prostora moramo prihvatiti određene konvencije, kao što je odlučivanje da određeni znak
mjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju
duljinu. Nazivanje ovakvih rješenja 'koordinativne definicije' istaknuo je njihov status kao
konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali ipak struktura fizičkog prostora postaje stvar
empirijske činjenice. Različit izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru,
može proizvesti drukčiju geometriju, ali opisi osnovani na ovim različitim koordinativnim
definicijama su fizički ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj 'teoriji o ekvivalentnim opisima',
jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizički prostor korektno, ali drugi logički mogući
skupovi ekvivalentnih opisa daju netočne opise fizičkog prostora.
U aspektu vremena, Reichenbach je zauzeo jači konvencionalistički položaj. Prema
posebnoj relativnosti, niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti.
Činjenica da je ova brzina konačna, postavlja granice našoj sposobnost da uskladimo satove
smještene na različitim mjestima na svakom inertnom okviru reference. Imamo dva prostorno
odvojena sata A i B, ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A,
stižući tamo, mi možemo izabrati bilo koje vrijeme između i isto tako njegovo vrijeme dolaska
u B. Time se potvrđuje da dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizičke činjenice,
brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977)
pokazao je da kauzalne prisile znače da su dvije brzine u jednom pravcu jednake.
Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna od Reichenbachovih fundamentalnih nakana u
razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni
pulsovi i pomicanje materijalnih objekata, kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija
svjetlosnih pulsova pomoću ogledala ili sudar materijalnih čestica, sačinjava dokazive pojave
svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom
poslije njegove smrti, Direkcija vremena(1956), Reichenbach nastoji utemeljiti direkciju
vremena - razliku između prošlosti i budućnosti u kauzalnom aspektu svemira koji su također
probabilistički. Ova knjiga sadrži istraživački rad na pojmu probabilistička kauzalnost.
5.OSTALE TEME
Reichenbach je značajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija
dvadesetog stoljeća bila je dolazak kvantne mehanike. Reichenbachova knjiga o ovom
razvoju, Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944), naglašava kauzalne nepravilnosti i
predstavlja trovrijednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodređenu vrijednost, točnu ili
netočnu) za rješavanje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantum mehanici se nalaze u
Direkciji vremena.
Reichenbachovi Elementi simbolične logike (1947), njegovo veliko djelo o simboličnoj
logici, sadrže proširenu analizu konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizički
modalitet (nužda, vjerojatnost i nemogućnost) i protučinjenjični uvjeti. O ove tri teme pisao je
u svojoj monografiji Nomological Statements and Admissible Operations (1954) Rasprave o
kauzalnosti možemo naći u djelima iz čitave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti
jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstvenog objašnjenja, ali njegov
rad na kauzalnosti sadrži mnogo toga vrijednog.
Na osnovu njegove dokazivosti kriterija značenja, Reichenbach je prihvatio
nekognitivističku etičku teoriju u 'Rast znanstvene filozofije' (1951). Etička izražavanja su za
njega bili izrazi 'voljnih odluka'. Fundamentalno vrijednosni sudovi ne mogu biti točni ili
netočni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada se postupa sa 'određenim
45
odlukama' tj. hipotetičko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti ili inkompatibilnosti raznih
osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih načina da bi se došlo do željenog cilja.
Wesley C. Salmon
NAGEL,ERNEST (1901-1985)
Ernest Nagel je vjerojatno jedan od istaknutijih američkih filozofa znanosti od sredine
tridesetih pa do početka 60-ih godina XX. st. Predavao je na univerzitetu Columbia praktički
čitavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i članovima Bečkog kruga,
osjećaje i poštovanje prema otkrićima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio
misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao "kontekstualni
naturalizam". Jedno od glavnih obilježja "kontekstualnog naturalizma" jest njegovo
nepovjerenje spram redukcionističkih tvrdnji koje nisu rezultat znanstvenih istraživanja.
Nagelov "kontekstualni naturalizam" ispunio je njegove utjecajne, detaljne i upućene eseje
o vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim znanostima, mjerenja, povijest
matematike i filozofija prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove
rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvaćenih u
neko vrijeme od strane članova Bečkog kruga.
1. ŽIVOT
Ernest Nagel je rođen 16. studenog 1901. g. u Novomestu u Slovačkoj. U New York dolazi
1911. g. Diplomant prirodnih znanosti postaje 1923. g. na Fakultetu Grada New Yorka. Dok
je predavao matematiku u njujorškim javnim školama magistrirao je 1925. g. na Columbia
univerzitetu, a doktorirao je 1933. g. disertacijom na temu logike mjerenja. Nakon što je
proveo jednu godinu kao instruktor Fakulteta Grada New Yorka 1931. g. premjestio se na
Univerzitet Columbia. Redovni profesor postaje 1945. g., a 1955. g. imenovan je za John
Dewey profesuru i za univerzitetsku profesuru od 1967. pa do mirovine 1970. g. Bio je
izdavač časopisa Journal of Philosophy, Philosophy of Science i Journal of Symbolic Logic.
Umro je 20. rujna 1985. g.
2. FILOZOFIJA ZNANOSTI
Prema Nagelu, znanost shvaćena kao "institucionalizirana umjetnost istraživanja" pridonijela
je artikulaciji i realizaciji "težnji općenito povezanih s idejom liberalne civilizacije". Kao
posljedicu imamo to da relativno nedavno prepoznavanje filozofije znanosti kao posebne
grane proučavanja, ne bi smjelo dopustiti da zaboravimo na činjenicu da su teme koje su
pokrivene ovom rubrikom " u kontinuitetu s onima koje su se istraživale . . . kroz stoljeća".
Pod takvim tradicionalnim podjelama filozofije kao što su "logika", "teorija spoznaje",
"metafizika" i "moralna i socijalna filozofija". Nagel je interesantno pisao o svim ovim temama,
ali njegovi najbitniji i najpoznatiji doprinosi usredotočeni su na teme iz onoga što je on zvao
znanstvena logika. Zajedno s Piercom i Deweyom, Nagel je shvatio logiku tako da ona mora
pokrivati metodološke teme kao i formalna sintaktička i semantička pitanja. Smatrao je da se
logika znanosti može podijeliti na tri dijela:
a) prirodu znanstvenih objašnjenja, uključujući ne samo njihovu formalnu
karakterizaciju nego i odnose između različitih tipova objašnjenja, njihove funkcije u
istraživanju kao i načine njihova doprinošenja pri sistematizaciji znanja,
b) strukturu znanstvenih koncepata uključujući njihove veze s podacima dobivenim
opažanjem, uvjetima smislenosti i tumačenje putem metode definiranja i mjerenja,
c) procjenjivanje tvrdnji spram znanja, uključujući strukturu vjerojatnog zaključka,
kriterij za vaganje dokaza i pravovaljanosti induktivnih argumenata.
Nagelova najpoznatija i najšira djela su usredotočena na teme vezane uz objašnjenje,
vjerojatnost i rasuđivanje u vjerojatnosti, no mnogi njegovi članci pokrivaju stajališta svih triju
djelova njegove klasifikacije.
46
3. PROMATRANJE I TEORIJA
U "Dokazivost, istina i dokazivanje" iz 1934. g. i u njegovoj kritici Russellovog fenomenalizma
iz 40-ih, Nagel insistira da izvještaji koji izražavaju promatrane rezultate eksperimenta i
kontroliranih promatranja koji se koriste u znanstvenom istraživanju, pretpostavljaju izvjesne
popratne informacije. U tom smislu oni su "opterećeni teorijom". Ipak u djelu "Struktura
znanosti" (1961) i u njegovim komentarima H. Hessea i P. Feyerabenda u kasnim 60-im i
početkom 70-ih, Nagel negira da je za razumijevanje izvještaja rezultata testova hipoteza
potrebna ili se pretpostavlja nekakva hipoteza prije testova. Zakoni objašnjeni danom
teorijom su eksperimentalni u smislu da njegovi pojmovi mogu biti interpretirani promatrački,
a mogu biti potvrđeni ili nepotvrđeni bez pretpostavljanja neke teorije. Univerzalna poopćenja
unutar teorije, koja se ne mogu susresti s kontekstualno-relativizirajućim zahtjevima za
eksperimentalnošću, koriste koncept čiji su "strukturalni" dijelovi karakterizirani osnovnim
načelima teorije (za što je Nagel smatrao da se formalno može prikazati kao "račun" barem u
principu). Kako su takvi strukturalni dijelovi karakterizirani prikazano je u 2 djela koja je Nagel
napisao 1930. g., a koja govore o pojavi mišljenja o čistoj geometriji za razliku od teorije o
prostornim odnosima i čiste matematike, za razliku od teorije znanosti o kvantitetu. Nagel je
nastojao zaobići sukob između njegovih dvaju učitelja, realista M. R. Cohena i
instrumentalista J. Deweya, na način da pokaže kako realistička i instrumentalistička
shvaćanja znanstvenih teorija i teoretskih entiteta ne odražavaju bitnu razliku.
4. OBJAŠNJENJE
Nagel je tvrdio da "osobiti cilj znanstvenog istraživanja" mora biti pribavljanje sistematskih i
odgovorno poduprtih objašnjenja. Pošto je objašnjenje osobiti cilj isrtaživanja, Nagel je
prepoznao da razjašnjenje običnih dijelova znanstvenog objašnjenja jest također razjašnjenje
običnih dijelova samih ciljeva znanstvenih istraživanja. Zbog toga će znanstveno istraživanje
neizbježno zahtijevati ispitivanje pragmatičnih aspekta znanstvenog objašnjenja. Na primjer,
Nagel je insistirao da deduktivna objašnjenja zakona zahtijevaju da zakon koji se treba
objasniti bude manje općenit od zakona koji ga objašnjava, na način da se zahtjeva odnos
prema određenom području primjene zakona čije su razine općenitosti uspoređene.
Uz deduktivno objašnjenje, Nagel je pisao i o probabilističkom funkcionalnom i statističkom
objašnjenju. Prema njegovoj klasičnoj raspravi o sustavima usmjerenima k cilju i
funkcionalnom objašnjenju u biologiji i društvenim znanostima, tvrdnja da sustav S označava
cilj usmjeren na cilj C je objašnjena pokazivanjem da je to logična posljedica skupa
objašnjavajućih premisa koje uključuju uzročne zakone koji pokazuju vezu između realizacije
cilja C i raznolikosti prethodnih uvjeta. Pripisivanje funkcije F sustavu S pretpostavlja da je S
cilj usmjeren na neki cilj i da F pridonosi realizaciji tog cilja . Nagel je primijenio svoj skup
funkcionalnih objašnjenja kako u biologiji tako i u antropologij i sociologij i gdje je poduzeo
kritičko ispitivanje zapažanja o funkcionalnom objašnjenju koje su promicali Malinowski i
RadcliffeBrowne.
Nagelova revitalizacija determinističkog i nedeterminističkog karaktera teorije koje govore
kako su stanja sustava karakteriziranih takvim teorijama i njihovi zakoni specifični dozvolila
mu je da tvrdi kako se teorije kao što je klasična statistička mehanika mogu predstaviti kao
deterministička kada su agregatna stanja predstavljena statistički, i kao indeterministička
kada su stanja predstavljena kao mehanička. Kontekstualni naturalizam kojim je ispunjena
njegova rasprava o svođenju jedne teorije na drugu manifestira se kroz opasku: "ako i kada
se ustanove fizički ,kemijski i psihički uvjeti pojavljivanja glavobolje, iste više neće biti
prikazivane kao nestvarne".
5 . PROBABILIZAM, KONFIRMACIJA I INDUKCIJA

Nagelova klasična monografija "Principi teorije vjerojatnosti"( 1934) jest filozofski sažetak
tema koje pripadaju u primjenama računa vjerojatnosti na način kako su one viđene u 40-im i
50-im. Nagel je davao prednost smanjivanju interpretacije relativne učestalosti koju su
zastupali Venn i Von Mises na način razumijevanja primjena računa unutar znanstvenih
47
teorija iako je izražavao simpatiju prema naporima da se potvrde koncepcije koje uključuju
težinu dokaza i dokaznu potporu. Nagel je također bio oštar kritičar nastojanju Keynesa,
Carnapa i Reichenbacha da koriste različite interpretacije računa vjerojatnosti da bi razvili
pojmove koji određuju stupanj potvrđivanja i dokaznu potporu. U vezi s ovim treba spomenuti
i metodološke dijelove Nagelove suradnje s M. R. Cohenom u djelu "Uvod u logičku i
znanstvenu metodu".
6. OSTALE TEME
Uz prirodne znanosti, Nagel je dosta pisao i o metodologiji društvenih znanosti. Želio je
zaštititi autonomiju ciljeva znanstvenog istraživanja od onih koji su insistirali da se znanost
vodi sa moralnog, političkog ili socijalnog stajališta. Bio je skeptičan kritičar psihoanalitičke
teorije, a imao je i neke interesantne stvari reći i o filozofiji prava. Nagel je dijelio mišljenje s
mnogim članovima Bečkog kruga o tome kako bi proširivanje metoda istraživanja u prirodnim
i društvenim znanostima na političke i socijalne probleme promoviralo jedan pristup tim
problemima koji bi bio oslobođen totalitarističkih tendencija koje su prevladale u Europi većim
dijelom njegove karijere. Međutim, njegova povezanost s logičkim empiristima nije
podrazumijevala simpatiju za njihove pozitivističke tendencije. Ostao je, kako sam kaže
kontekstualni empirist do kraja.
Wesley C. Salmon
48
MALI RJEČNIK
METODOLOŠKIH POJMOVA
precizniji mjerni podaci o promjenama

FAKTORIJALNI EKSPERIMENT zavisne varijable); području istraživanja (da li
Eksperiment u kojem se istovremeno ispituje primjena nezavisne varijable ostavlja manje-
da li više nezavisnih varijabli djeluje na neku više trajne tragove, npr. kod učenja; da li
zavisnu varijablu za razliku od tzv. klasičnog primjena nezavisne varijable može izazvati
eksperimenta u kojemu se ispituje da li jedna ireparabilne promjene na ispitaniku; da li se
nezavisna varijabla djeluje na zavisnu moraju respektirati neki opći etički razlozi
varijablu. U faktorijalnom eksperimentu, osim itd.).
eventualnog utjecaja pojedinih nezavisnih Ako nacrt istraživanja omogućuje da se
varijabli na zavisnu varijablu, može se utvrditi promjene u zavisnoj varijabli mogu pripisati
da li postoji interakcijski efekt. Planiranje samo promjenama u nezavisnoj varijabli,
faktorijalnog eksperimenta usko je povezano onda se govori o internoj valjanosti
s planiranjem statističke analize rezultata u eksperimenta. Internoj valjanosti najviše
zavisnoj varijabli (0eksperimentalni nacrt). pridonosi kontrola svih 0relevantnih faktora
Faktorijalnim eksperimentom se naziva i koji uz nezavisnu varijablu mogu utjecati na
eksperiment u kojem se želi utvrditi postoji li zavisnu varijablu. Eksterna valjanost
ili ne utjecaj nezavisne varijable na zavisnu eksperimenta je pojam koji se odnosi na
varijablu. mogućnost generalizacije dobivenih rezultata
na populaciju. Što je šira populacija na koju
EKSPERIMENTALNI NACRT se rezultati mogu generalizirati to je veća
Plan provođenja eksperimenta. Obuhvaća niz eksterna valjanost. Ako se rezultati mogu
međusobno zavisnih operacija: generalizirati, ne samo s obzirom na
operacionalizaciju nezavisne i zavisne populaciju kojoj pripadaju ispitanici korišteni u
varijable, odabiranje ispitanika i pridjeljivanje eksperimentu, nego i s obzirom na ispitivane
ispitanika različitim eksperimentalnim varijable, riječ je o ekološkoj valjanosti
situacijama, utvrđivanje načina 0kontrole u eksperimenta.
eksperimentu, samo izvođenje eksperimenta Premda praktički za svaki eksperiment postoji
te manipuliranje nezavisnom varijablom, potreba manje ili veće specifične prilagodbe
način registriranja zavisne varijable i nacrta problemu koji se hoće ispitati
utvrđivanje statističke obrade rezultata. eksperimentom, postoji osnovni oblik
Odluka o nacrtu ovisit će o nekoliko faktora: eksperimentalnog nacrta: odabiranje
cilju istraživanja (da li se hoće samo relativno ispitanika po slučaju iz definirane populacije,
grubo utvrditi postoji li djelovanje određene pridjeljivanje odabranih ispitanika slučajnim
nezavisne na određenu zavisnu varijablu, ili postupkom 0eksperimentalnoj i 0kontrolnoj
se hoće utvrditi i tip odnosa između skupini, apliciranje određene vrijednosti
nezavisne i zavisne varijable; da li se hoće nezavisne varijable eksperimentalnoj skupini,
utvrditi postoji li utjecaj jedne izolirane te, nakon toga, opažanje ili/i mjerenje zavisne
nezavisne varijable, ili se hoće utvrditi postoje varijable i u eksperimentalnoj i u kontrolnoj
li interakcijski efekti dvije ili više nezavisnih skupini, i, konačno, usporedba rezultata u
varijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijabli zavisnoj varijabli dobivenih u
koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini. Ovakva
(da li su to pretežno fiziološke, vrsta (oblik) nacrta naziva se i »pravim
psihofiziološke, psihološke ili eksperimentalnim nacrtom«. Drugi oblici
socijalnopsihološke varijable); mogućnosti nacrta predstavljaju proširenje ovog
upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i osnovnog i omogućuju kontrolu relevantnih
mjerenju zavisne varijable (da li se može faktora i kad postoje ograničenja u odabiranju
koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili ispitanika po slučaju. Takvi su oblici opažanje
se mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju ili/i mjerenje zavisne varijable i kod
49
Metodologija znanosti seminar
eksperimentalne i kod kontrolne skupine prije djelovale, skupine za usporedbu na koje
aplikacije nezavisne varijable (pa tako nezavisne varijable nisu djelovale, te
dobivene vrijednosti mogu poslužiti za uključuje opažanje i mjerenje u
usporedbu s vrijednostima dobivenim nakon eksperimentalnim skupinama i skupinama za
aplikacije nezavisne varijable); prethodni komparaciju. Od eksperimentalnog nacrta
postupci mjerenja različitih varijabli koji kvazi-eksperimentalni se razlikuje po tome
omogućuju stabilizaciju najvažnijih što ispitanici nisu po slučaju odabrani i
relevantnih faktora izjednačavanjem skupina raspoređeni u 0eksperimentalne i
ispitanika s obzirom na obavljena mjerenja; 0kontrolne skupine. Usporedbe mjera
korištenje većeg broja eksperimentalnih zavisne varijable stoga se vrše na skupinama
skupina u skladu s više razina nezavisne koje nisu ekvivalentne, koje se ne razlikuju
varijable, itd. samo po djelovanju nezavisne varijable, nego
Nacrti koji predviđaju iste ispitanike (tzv. i drugim nekontroliranim faktorima. Iz toga
»zavisne skupine ispitanika« ili »zavisna proizlaze mogući izvori slabosti koji
mjerenja«) u kontrolnoj situaciji (kad nije ugrožavaju unutarnju i vanjsku valjanost u
aplicirana zavisna varijabla) i u zaključivanju. Za kvazi-eksperimentalni
eksperimentalnoj ili u više eksperimentalnih pristup karakteristično je nastojanje da se
situacija (kad je aplicirana neka od razina izdvoje efekti nezavisne varijable od onih
nezavisne varijable) imaju tu prednost da je efekata koji proizlaze iz početne
varijabilitet, koji se može pripisati slučajnim neekvivalentnosti skupina i nedostatne
varijablama (dio varijance koji se pripisuje kontrole nad izborom i rasporedom ispitanika
eksperimentalnoj pogrešci), manji i stabilniji i uvjetima u kojima nezavisna varijabla
jer se opravdano može pretpostaviti da će se djeluje. Da bi se to postiglo nužno je uočiti i
isti ispitanik općenito manje razlikovati u objasniti moguće specifične izvore slabosti,
različitim situacijama, nego što se koji su u eksperimentalnom nacrtu isključeni
međusobno razlikuju različiti ispitanici, pa je postupkom slučajnog rasporeda ispitanika i,
tako lakše otkriti efekt - ako postoji - zatim, te izvore slabosti nastojati otkloniti.
nezavisne na zavisnu varijablu. Neke od tih Iako je izvan kontrole koji će ispitanici, koliko,
teškoća mogu se pogodnim postupcima i kada biti izloženi djelovanju nezavisne
otkloniti ili ublažiti (v. rotacija u eksperimentu). varijable, moguće je kontrolirati izbor skupina
Nacrti za eksperimente s više nezavisnih na kojima će biti izvršeno mjerenje, kada će,
varijabli (0faktorijalni eksperiment) su dakako tj. u kojim vremenskim periodima biti izvršeno
složeniji, a osim osnovnih oblika kojima se i koliko će mjerenja biti obavljeno.
predviđa pridjeljivanje ispitanika po slučaju Dodavanjern nacrtu istraživanja posebnih
različitim eksperimentalnim situacijama (kojih dijelova i postupaka - dodatnih mjerenja,
redovito u ovom tipu eksperimenta ima veći mjerenja u drugim vremenskim točkama,
broj), postoje i kombinirani nacrti u kojima se novih skupina i sl. - postiže se akumulacija
različiti ispitanici pridjeljuju različitim usporedbi i provjera. Tako se postupno
situacijama, ali i s ponavljanim mjerenjima u otklanja ili kontrolira pojedine izvore slabosti a
nekim situacijama. Kod ovog tipa nacrta time i moguća alternativna objašnjenja po
naglašena je potreba usaglašavanja kojima dobiveni rezultati nisu posljedica
provođenja eksperimenta sa statističkom djelovanja nezavisne varijable.
obradom rezultata. (0kvazieksperimentalni
nacrt) EKSPERIMENTALNA SKUPINA
Skupina ispitanika u eksperimentu kod koje je
KVAZI-EKSPERIMENTALNI NACRT aplicirana nezavisna varijabla. Formiranju
Opći naziv za takve vrste nacrta istraživanja eksperimentalne i 0kontrolne skupine i
kojima se postiže samo djelomična kontrola i kontroli (0kontrola u eksperimentu) svih
izolacija nezavisnih varijabli, i koji su samo po relevantnih faktora kod obje skupine, pri
nekim karakteristikama slični »pravom« planiranju i izvođenju eksperimenta,
0eksperimentalnom nacrtu. K.e.n. također posvećuje se posebna pažnja
sadrži nezavisne varijable, eksperimentalne (0eksperimentalni nacrt).
tretmane, tj. skupine na koje su ove varijable
50
KONTROLNA SKUPINA izabran u u. Dobar slučajni u. dobiva se
Skupina ispitanika u eksperimentu kod koje upotrebom tablice slučajnih brojeva ili
nije aplicirana nezavisna varijabla. Kontrolna izvlačenjem iz bubnja (kao na lutriji). Vrlo
skupina po sastavu ispitanika i po tretmanu u sličnih karakteristika slučajnom uzorku je tzv.
eksperimentu treba biti u potpunosti sistematski u., tj. onaj kod kojega se iz
izjednačena s 0eksperimentalnom skupinom, populacije odabere svaki N-ti član: npr. ako
a jedina razlika je u odsutnosti nezavisne bismo iz populacije, koja broji 1000 ljudi,
varijable kod kontrolne skupine željeli uzorak veličine N = 100, u uzorak
(0eksperimentalni nacrt). bismo uzeli svakog desetog čovjeka iz
abecednog popisa tih 1000 ljudi.
KONTROLA U EKSPERIMENTU Ako se populacija sastoji iz nekoliko različitih
Postupci kojima se detektira, ubicira, pa slojeva - stratuma (npr. turisti u nekom
zatim, eliminira ili/i stabilizira utjecaj ljetovalištu, koji se sastoje iz 4 nacije od kojih
0relevantnih faktora u eksperimentu je svaka zastupljena u drugom postotku) i
(0eksperimentalni nacrt). Osnovni cilj uzorak mora sadržavati te iste slojeve u istoj
(psihologijskog) eksperimenta jest utvrditi da proporciji, pa stoga moramo unaprijed odrediti
li postoji, koliki je i kakav je utjecaj određene postotak svakog sloja u uzorku (prema
nezavisne varijable na određenu zavisnu postotku u populaciji), a članove u svakom
varijablu, pa je zbog toga kontrolna sloju birati po principu slučajnog uzorka.
relevantnih faktora jedan od najvažnijih Takav se uzorak naziva stratificiranim
postupaka u planiranju i provođenju uzorkom.
eksperimenta. Neke druge vrste uzoraka koji se (jer su
jeftiniji) često koriste kao zamjena za prave
POPULACIJA stratificirane uzorke (npr. u tržišnim
U statistici znači sve moguće članove neke istraživanjima kod ispitivanja stava potrošača
skupine s određenim karakteristikama. Na prema nekom produktu) predstavljaju lošije
primjer, ako bi nas zanimala prosječna visina varijante stratificiranog uzorka. To su npr.
odraslih zadarskih muškaraca, trebalo bi cluster uzorci i kvotni uzorci: kod cluster
izmjeriti sve odrasle muškarce, koji u trenutku uzorka populacija se podijeli u nekoliko grupa
mjerenja postoje u Zadru. U nekim drugim (clustera), pa se po slučaju odabere izvjestan
slučajevima, p. predstavlja neizmjeran broj broj takvih grupa, i izvrši mjerenje (ispitivanje)
članova, tj. mjerenja (npr. ispitivanje utjecaja svih članova tih grupa; kod kvotnih uzoraka
alkohola na vrijeme reakcije). Budući da je odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po
praktički nemoguće merenjem obuhvatiti sve svom slobodnom izboru iz svakog
članove populacije (ili izvršiti neizmjerni broj predviđenog stratuma odabere definirani broj
mjerenja), a i stoga što se mjerenjem katkada ljudi, koje će anketirati.
uništava produkt (npr. ispitivanje ispravnosti Katkada smo u nemogućnosti da na bilo koji
konzerva hrane), u eksperimentima i ostalim način pripremamo ili pažljivo biramo uzorak
mjerenjima služimo se mjerenjem na (npr. u klinici, kada nas zanima djelovanje
0uzorcima, koji moraju biti reprezentativni, tj. neke nove terapije) pa uzimamo u u. ono što
nepristrano predstavljati populaciju. nam stoji na raspolaganju. Takav se uzorak
naziva prigodni uzorak (npr. pacijenti nekog
UZORAK kliničkog odjela, studenti neke određene
struke i sl.). Prigodni u. može biti i vrlo
U statistici znači ograničeni broj članova neke
pristran uzorak (npr. zaključivanje o stupnju
0populacije, koji su iz populacije izabrani na
tjelesne snage studenata na osnovu mjerenja
takav način da izabrana skupina što bolje i
studenata tjelesnog odgoja), ali ako nema
točnije predstavlja (reprezentira) populaciju iz
opasnosti da grupa, od koje se prigodni
koje je izabrana. Takav se uzorak naziva
uzorak sastoji, predstavlja neku posebnu
nepristranim uzorkom. Ako to nije postignuto,
skupinu u odnosu na ono što se ispituje,
u. je pristran. Najpoznatiji nepristrani u. je
prigodni u. može se smatrati posve dobrim,
slučajni uzorak, tj. onaj kod kojega svaki član
pogotovo ako je dovoljno velik. (Na primjer,
populacije ima jednaku šansu da bude
ako se ispituje utjecaj forsiranog disanja na
51
vrijeme reakcije, pa se pokus radi na u eksperimentu. Budući da predmet opažanja
studentima psihologije, nema razloga smatrati ili/i mjerenja može biti samo verbalno ili
da ta skupina drugačije reagira na forsirano motorno ponašanje, uradak u nekoj aktivnosti
disanje od studenata drugih struka pa čak i ili fiziološka promjena u organizmu, uvjet da
od ostalih mladih ljudi). bi neka varijabla mogla biti zavisnom
Praktički svi statistički zakoni i formule vrijede varijablom jest da ima simptomatsku valjanost
samo onda ako su uzorci, na kojima se vrši (0valjanost, teorijska) za psihički fenomen
mjerenje, zaista dobri i reprezentativni za (psihonervnu aktivnost) koji se hoće ispitati.
populaciju iz koje su izvađeni, dakle, ako su Tako npr. pitanja u upitniku kojim se ispituje
nepristrani uzorci. »sklonost dominaciji« moraju zaista
Katkada se može čuti zahtjev da dobar pobuđivati odgovore koji ukazuju na veće ili
uzorak mora predstavljati najmanje neki manje postojanje te sklonosti kod ispitanika.
određeni dio populacije (npr. 10%), no to nije Zbog toga se uvijek zahtijeva da se zavisna
točno, već općenito vrijedi pravilo da će varijabla operativno definira, u terminima
uzorak biti to reprezentativniji za populaciju njenog izazivanja i mjerenja ili opažanja, iako
što je apsolutno (a ne relativno!) veći: uzorak se ona, dakako, može definirati i u općenitijim
veličine N050 praktički će jednako uspješno terminima psihonervne aktivnosti.
reprezentatirati populaciju veličine 1000, kao i Operativnim definiranjem udovoljava se
populaciju veličine 10000, a uzorak veličine također osnovnoj pretpostavci da neko
N=1’’ bolje će reprezentatirati obje ove ponašanje ili uradak, ili fiziološka promjena
populacije (v. uzorci uz povrat). može biti zavisna varijabla: mora biti
dostupna opažanju ili/i mjerenju. U
UZORCI UZ POVRAT eksperimentu se obično koristi više od jedne
Uzorci jednake veličine koji se u većem broju zavisne varijable kako bi se psihički fenomen
uzastopno uzimaju iz neke populacije, ali tako koji se ispituje što bolje zahvatio, jer
da se svaki individualni rezultat, nakon što se simptomatska valjanost bilo koje pojedinačne
pribilježi, “vrati” natrag u populaciju i tek onda operativno definirane zavisne varijable nikad
uzima novi rezultat. Matematičke formule u nije potpuna
statistici koje se odnose na inferencijalnu
stastistiku, tj. na zaključivanje o populaciji iz NEZAVISNA VARIJABLA
rezultat dobivenih na uzorku, izrađene su na Varijabla koja se u 0eksperiment namjero
temelju logike uzoraka “uz povrat”. Ako je unosi i mijenja da bi se provjerilo utječe li na
populacija vrlo velika, zkaonitosti dobivene po 0zavisnu varijablu, a ako utječe, da bi se
sistemu “uz povrat” neće se ozbiljnije narušiti, utvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnoj
ako iz populacije vadimo uzorke ne vraćajući varijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi)
ih natrag. (sin. eksperimentalna varijabla). Nezavisna v.
može biti bilo koji faktor, fenomen ili pojava u
VARIJABLA okolini uključujući i socijalne pojave, odnosno,
U znanosti općenito znači svaku pojavu ili ponašanja drugih ljudi, kao i promjene stanja
proces koji je, definiran u operacionalnim u organizmu čovjeka. Termin n. v. u novije s
terminima, moguće kvantitativno izraziti te vrijeme sve više koristi u za varijable čiji se
opažati i/ili mjeriti. utjecaj ispituje u prirodnom eksperimentu,
dakle, i za varijable koje se ne mogu
ZAVISNA VARIJABLA “namjerno unositi i mijenjati” već samo
Varijabla (fenomen, pojava) koja je predmet opažati i kontrolirati.
opažanja ili/i mjerenja u eksperimentu. Cilj
0eksperimenta je utvrditi da li i kako se OPERACIONALIZACIJA
mijenja zavisna varijabla u vezi s promjenama Precizno utvrđivanje i opisivanje nekog pojma
0nezavisne varijable. Često se upotrebljava i ili predmeta analize pomoću konkretnih
sinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijska postupaka, koji do njega dovode ili se njime
varijabla. U novije vrijeme termin zavisna obavljaju, i operacija pomoću kojih se on
varijabla koristi se za svaku varijablu koja je mjeri. O. je postupak kojim se pojmovi i
predmet proučavanja, a ne samo za varijable konstrukti korišteni u znanosti nastoje
52
osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprečnih da su, barem u toku mjerenja, konstantni
značenja. To se postiže kada se pojmovi (zbog toga se nazivaju i konstantni faktori), i
definiraju konkretno, operaciono : npr. kada velikog broja faktora koji djeluju po zakonu
se senzorna deprivacija definira pomoću slučaja (tzv, nesistematski varijabilni faktori,
vremena izolacije od senzornih informacija. U čija je ukupna rezultantna vrijednost
psihologiji o. ima naglašenu važnost, djelovanja jednaka nuli, a koji nastaju zbog
posebno u biheviorističkom pristupu. Teži se nesistematskih promjena u organizmu
korištenju samo takvih konstrukata čija je ispitanika u toku mjerenja, zbog
svojstva i sadržaj moguće verificirati. Tako su nesistematskih promjena u okolini za vrijeme
npr. anksioznost ili inteligencija definirane mjerenja i zbog neizbježivih nesistematskih
točnim opisom postupaka (reakcija ili pogrešaka u samom procesu mjerenja).
operacija) u kojima te osobine dolaze do Stoga se središnja vrijednost, određena iz
izražaja i postupaka za njihovo registriranje i rezultata koji se distribuiraju u skladu s
mjerenje. Uz operacionalizaciju se, međutim, normalnom raspodjelom, može smatrati
vežu i neke poteškoće. Na primjer: ako je brojčanim pokazateljem prave veličine
inteligencija ono što ispituju i mjere testovi mjerenja. Budući da numerička veličina
inteligencije, tada će inteligencija, ovisno o pojedinačnih rezultata ovisi o specifičnoj
korištenom testu, biti različito definirana. konstelaciji djelovanja nesistematski
varijabilnih faktora, oni utječu na veličinu
ROSENTHALOV EFEKT međusobnog razlikovanja ili raspršenja
Pojava opažena u Rosenthalovim rezultata nekog mjerenja: što je veći broj
eksperimentima s ljudima, pa čak i sa nesistematski varijabilnih faktora to je veće
životinjama, da vjerovanje eksperimentatora u raspršenje rezultata i obrnuto. Većina
odredeni ishod eksperimenta dovodi katkada mjerenja jedne osobine na jednom
do takvog nenamjernog eksperimentatorovog individuumu (npr. mjerenje apsolutnog limena
ponašanja koje utječe na ispitanika upravo u za vid, sluh ili neki drugi osjetni modalitet) ili
očekivanom smjeru: npr. u jednom jedne osobine na velikom broju individuuma
eksperimentu sa dvije skupine jednako (npr. mjerenje intelektualnih, perceptivnih ili
sposobnih štakora dobiveni rezultati ovisili su nekih drugih sposobnosti) daje rezultate koji
o tome je li eksperimentatorima bilo rečeno se distribuiraju u skladu s normalnom
da imaju posla s vrlo »inteligentnim« ili pak s raspodjelom. Čitava parametrijska statistika
vrlo »glupim« štakorima. R. e. danas počiva na pretpostavci o normalnoj raspodjeli
predstavlja ozbiljnu kariku u provjeravanju rezultata odnosno o normalnoj raspodjeli u
znanstvene vrijednosti pojedinih populaciji iz koje potječu rezultati podvrgnuti
eksperimentalno dobivenih rezultata. statističkoj obradi.
Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, koji
NORMALNA RASPODJELA moraju biti ispunjeni da bi se rezultati
Takva raspodjela čestina pojavljivanja distribuirali u skladu s normalnom
vrijednosti nekog mjerenja koja u grafičkom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na
prikazu ima zvonolik oblik, odnosno, takva jednom individuumu su: a) jasno i precizno
raspodjela frekvencija koja pokazuje izrazito definiran predmet mjerenja; b) da svaki
grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa rezultat mjerenja ovisi samo o djelovanju
simetričnim opadanjem čestina za vrijednosti konstantnih i nesistematski varijabilnih
koje su sve udaljenije od vrijednosti s faktora, odnosno, da su svi rezultati dobiveni
najvećom frekvencijom (v. sliku). Normalna u jednakim uvjetima mjerenja; c) da
raspodjela je matematički točno definirana za numerička skala na kojoj se izražavaju
što je velikim udjelom zaslužan K. F. Gauss, rezultati omogućuje podjednako variranje
pa se grafički prikaz normalne raspodjele rezultata i na jednu i na drugu stranu od
naziva i Gaussovom krivuljom. Međutim, za vrijednosti koja se najčešće pojavljuje; d) da
razumijevanje i upotrebu u psihologiji, važno je obavIjen dovoljno velik broj mjerenja. Za
je da ona nastaje djelovanjem faktora koji mjerenje jedne osobine na većem broju
predstavljaju predmet mjerenja (prava individuuma (pod pretpostavkom da se ono
veličina mjerenja), i za koje se pretpostavlja što mjerimo u populaciji distribuira po
53
normalnoj raspodjeli) zahtjevi su slijedeći: a) INTERVENIRAJUĆA VARIJABLA
definicija članova od kojih se sastoji Oznaka za sve interne, “skrivene” faktore u
populacija (elementi populacije) mora organizmu koji “interveniraju”, posreduju,
osigurati njihovu homogenost s obzirom na između podražajne situacije i reakcije
sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati ispitanika. Jednako značenje imaju i termini
utjecaja na rezultate mjerenja određene organske varijable i organizmičke varijable.
varijable (npr. ako pri mjerenju tjelesne visine Pojam su uveli neobihevioristi proširujući
definicija populacije ne osigurava njenu osnovnu biheviorističku shemu S-R (stimulus
homogenost s obzirom na spol, dobit će se – reakcija) na S-O-R (stimulus –
bimodalna raspodjela rezultata mjerenja, jer organske/unutrašnje varijable – reakcija).
se populacija žena i populacija muškaraca
razlikuju po tjelesnoj visini) drugim riječima, MJERENJE (U PSIHOLOGIJI)
po definiciji u populaciji mora postojati
Definicija mjerenja koja ima najviše pristalica
normalna raspodjela; b) članovi uzorka na
relativno je široka: mjerenje je pridjeljivanje
kojemu se obavlja mjerenje trebaju biti po
brojeva objektima, pojavama itd. u skladu s
slučaju izabrani iz populacije; c) uzorak mora
pravilima. Psihologija, kao svaka druga
biti dovoljno velik i d) mjerenje na svim
znanost, nastoji što više koristiti mjerenje zato
članovima uzorka mora biti obavljeno u
što transformacija različitih aspekata psihičkih
jednakim uvjetima.
veličina u brojčane vrijednosti omogućuje
KONSTRUKT
bolju deskripciju pojave, utvrđivanje
pravilnosti (zakonitosti) u manifestaciji tih
Pojmovna tvorevina u znanosti nastala pojava te sigurnije i preciznije otkrivanje
sustavnom integracijom različitih podataka o uzročno-posljedičnih relacija, kako medu
nekoj pojavi na koju se odnosi. Konstukti psihičkim pojavama tako i relacija s
imaju dvije osnovne značajke. Prvo, svaki okolinskim, razvojnim i drugim faktorima.
konstrukt je, u pravilu, dio nekog šireg Proces mjerenja uključuje: 1. jasnu i
teorijskog okvira u kojem se definirani njegovi jednoznačnu definiciju predmeta mjerenja; u
odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, psihologiji to je najčešće neki aspekt
konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, motornog ili verbalnog ponašanja, neke
na način koji omogućava njegovo opažanje i promjene u organizmu (npr. promjene u radu
mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje žlijezda s unutrašnjim ili vanjskim lučenjem,
(neki) psiholozi razlikuju jesu 0hipotetski promjene u bioelektričnoj aktivnosti
konstrukt i 0intervenirajuća varijabla. centralnog živčanog sustava) ili neki učinak
kao posljedica tjelesne i/ili mentalne aktivnosti
HIPOTETSKI KONSTRUKT
(npr. izdržljivost u nekoj specifičnoj tjelesnoj
Pretpostavljeni konstrukt; proces ili aktivnosti, rješavanje zadataka koji
mehanizam koji nije neposredno opažljiv ili predstavljaju logičke probleme). Svaki od tih
mjerljiv, ali ima realne značajke i »opipljive« manifestnih predmeta mjerenja predstavlja (ili
učinke koji upućuju na njegovo postojanje. se može opravdano pretpostaviti da
Mnogi značajni pojmovi u znanosti jesu, ili su predstavlja) simptom psihonervne aktivnosti
u početku bili, hipotetski konstrukti: na koja je stvarni predmet mjerenja. 2. Postupak
primjer, pojam gena kao materijalne osnove kojim se utvrđuju promjene u manifestnom
nasljeđivanja. U psihologiji, većina ključnih predmetu mjerenja. Ti su postupci derivirani
pojmova (inteligencija, stav, motiv, iz 0 općih metoda psihologije, a predstavljaju
potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesu specifične metode i tehnike koje su razvijene
hipotetski konstrukti. Oni imaju heurističku u pojedinim područjima psihologije: npr.
vrijednost, jer potiču istraživanja koja se bez metoda konstantnih podražaja u psihofizici;
njih ne bi mogla zamisliti. Za razliku od tehnika snimanja moždanih valova u
0intervenirajuće varijable, h.k. se uvijek psihofiziologiji; metoda vremena reakcije.
odnosi na neku realnu datost čije značajke su Postupak se može sastojati u brojanju
važne i izvan konkretnog teorijskog okvira u izazvanih reakcija, kao što su npr. broj točno
kojem su ponikle. riješenih zadataka kod metode testova, ili broj
54
pogrešaka pri obavljanju nekog zadatka. To 0valjanost, 0pouzdnaost, 0objektivnost
može biti i tehnika direktnog procjenjivanja 0osjetljivost (striktno govoreći, m.k. nisu
intenziteta osjeta, uspoređivanja u parovima svojstva samog mjernog postupka već
neposredno. izazvanih estetskih doživljaja, rezultata dobivenih njegovom primjenom; to
određivanje intenziteta stavova itd. 3. Sistem je tako što, osim o osobinama mjernog
brojeva s postuliranim svojstvima. Opća postupka, m.k. zavise i o populaciji ispitanika
svojstva brojčanog sustava, zbog kojih taj na kojoj je mjerenje izvršeno).
sustav ima neospornu prednost pred bilo
kojim drugim poznatim simboličkim sustavom, VALJANOST
omogućuju deskripciju pojave (predmeta Metrijska karakteristika nekog mjernog
mjerenja) na najjednostavniji, postupka (npr. testa, upitnika ličnosti, skale
najkondenziraniji i jednoznačan način i sudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i u
osiguravaju preciznost kakva god da je kojem stupnju mjeri upravo ono što smatramo
potrebna. A apstraktna priroda brojeva pak da mjeri. V. nije jednoznačno svojstvo
omogućuje njihovu univerzalnu primjenu na mjernog postupka; postoje različite vrste
bilo koju vrst pojava. Konačno, uvjet da mora valjanosti i različiti postupci njenog
postojati korespondencija između promjena utvrđivanja što dovodi do terminološke
mjerene pojave i simboličkog sustava u koji neujednačenosti i pojmovnih nejasnoća.
su te promjene transformirane posjeduje u Može se međutim reći da postoje dva
zadovoljavajućem stupnju jedino sistem osnovna tipa valjanosti, a to su 0teorijska
brojeva, iako, dakako, ta korespondencija valjanost i 0praktična valjanost. Sve ostale
nikada nije potpuna. vrste valjanosti u osnovi su samo metodološki
Općenito govoreći, pravilo pridjeljivanja varijeteti utvrđivanja ova dva osnovna tipa
brojeva pojavama može biti bilo koje valjanosti.
konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po
slučaju). Međutim, za mjerenje posebno su VALJANOST, PRAKTIČNA
važne četiri karakteristike sustava brojeva, jer Svojstvo testa ili mjernog postupka općenito
te karakteristike determiniraju pravila koja se da diferencira uspješne od neuspješnih u
pri mjerenju koriste, a time je ujedno nekom kriteriju praktične djelatnosti. Najčešće
određena i razina mjerenja ili tzv. 0skale se operacionalizira kao neka mjera
mjerenja. Dakle: 1. svaki brojčani simbol (npr. povezanosti između testovnih i kriterijskih
broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet, rezultata. Praktična valjanost testa nam
tj. on je sigurno različit od svakog drugog kazuje s koliko se uspješnosti može na
broja i reprezentira uvijek isto (nominalna temelju testovnih rezultata predviđati položaj
skala); 2. svi brojevi koji nisu identični, manji ispitanika u nekom kriteriju praktične
su ili veći pa se zato mogu redati po veličini djelatnosti. Zato se još naziva i
(ordinalna skala); 3. za razlike medu prognostičkom valjanošću testa (premda
brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa upotrebu ovog termina neki autori
se može utvrditi i red među razlikama ograničavaju samo na situacije kada je
(intervalna skala); 4. sustav brojeva sadrži valjanost određena u odnosu na kriterijske
jedinstven broj - nula - koji reprezentira rezultate koji nisu prikupljeni u vrijeme
odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve testiranja već u nekom kasnijem vremenskom
količine (omjerna skala). U psihologiji su se razdoblju). Praktična valjanost nekog testa
teorijska i praktična pitanja mjerenja osobito zavisi o broju i stupnju zajedničkih faktora koji
razvijala u području psihofizike te u vezi s određuju uspjeh u testu i u kriteriju praktične
izradom i korištenjem testova. djelatnosti. Važno je, međutim, razumjeti da
praktična valjanost nije inherentno svojstvo
METRIJSKE KARAKTERISTIKE testa, već je ona njegovo svojstvo u danoj,
Svojstva nekog mjernog postupka (npr. testa, specifičnoj situaciji njegove upotrebe. Jedan
upitnika ličnosti, skale sudova) pomoću kojih te isti test primijenjen u različitim situacijama
prosuđujemo njegovu dijagnostičku i imat će različite praktične valjanosti. (sin.
prognostičku upotrebljivost. Glavne metrijske pragmatička valjanost)
karakteristike nekog mjernog postupka jesu
55
VALJANOST, TEORIJSKA može smatrati jednim aspektom pouzdanosti
Skup svih relevantnih informacija koje mjerenja.
pridonose utvrđivanju da li, i u kojem stupnju,
neki test ili psihologijski mjerni postupak OSJETLJIVOST
općenito mjeri neku hipotetsku osobinu ili U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna je
»konstrukt« (odatle i sinonim konstruktna od metrijskih karakteristika (psihologijskih)
valjanost) koja predstavlja intencijsku olinu, testova ili mjernih postupaka općenito.
odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni
predstavljaju zadovoljavajuće »simptome« postupak pomoću kojeg se mogu dobro
(otuda i sinonim simptomatska valjanost) diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa
mjerene osobine. Kao rezultat teorijske iskazuje se u veličinama raspršenja testovnih
validacije testu se obično pridaje neki naziv rezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenosti
kojim se deklarira da test mjeri ispitivanoj populaciji.
»inteligenciju«, »ekstraverziju«, »spacijalni
faktor«, ili sl. Teorijska valjanost testa može MILLOVE INDUKTIVNE METODE
se analizirati na različite načine: a) Kao primjer za primjenu induktivnog
sistematskom logičkom analizom postupaka zaključka, kako u svakodnevnici, tako i u
mjerenja i testovnog sadržaja (valjanost, posebnim znanstvenim metodologijama
sadržajna); b) empirijskom analizom možemo navesti Millove induktivne metode.
povezanosti između testovnih rezultata i Te metode za svoju temeljnu logičku
različitih drugih manifestacija mjerene pretpostavku imaju induktivan zaključak.
osobine (valjanost, empirijska), pri čemu i Utoliko ih je moguće pojmiti kao primjere za
podaci o praktičnoj valjanosti testa mogu biti primijenjenost induktivnog zaključka u
značajan prilog utvrđivanju njegove teorijske znanstvenim metodologijama. Logičar i
valjanosti; c) faktorskom analizom testovnih filozof, John Stuart Mill te je metode
rezultata (valjanost, faktorska). Akumulacijom namijenio analizi pojava u sklopu uzročno-
rezultata svih ovih analiza osnažuje se posljedičnoga vremensko-prostornoga slijeda.
spoznaja o tome što test mjeri. U pravilu, Podijelio ih je na pet glavnih metoda.
teorijska valjanost testa nije izražena jednim METODA SLAGANJA
konkretnim koeficijentom valjanosti, već Ako dva ili više slučajeva pojave koju
složenim sudom utemeljenim na integraciji istražujemo imaju samo jednu zajedničku
rezultata niza analiza. (sin. konstruktna okolnost, ta jedna okolnost u kojoj se svi
valjanost, simptomatska valjanost) slučajevi slažu jest uzrok ili posljedica dane
pojave.
POUZDANOST
Zoran prikaz metode slaganja izgleda ovako:
Metrijska karakteristika testa ili mjernog ABC ADE AFG A
postupka općenito, koja se odnosi na točnost dakle 1
mjerenja bez obzira na to što se mjeri; p. je abc ade afg a
nezavisnost mjerenja od nesistematskih
izvora pogrešaka. U statistici postoji nekoliko METODA RAZLIKE
mjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi o Ako su slučaju u kojem se istraživana pojava
specifičnim ciljevima istraživanja. događa i slučaju u kojem se ona ne događa
zajedničke sve okolnosti osim jedne, koja se
OBJEKTIVNOST događa samo u prvom slučaju, ta jedna
Stupanj nezavisnosti rezultata okolnost u kojoj se razlikuju dva slučaja
(psihologijskog) mjerenja o razlikama u posljedica je, ili uzrok, ili neophodan dio
postupcima ispitivača prilikom registracije i uzroka te pojave.
vrednovanja rezultata mjerenja. Određuje se ABCDEFG BCDEFG A
koreliranjem rezultata koje su dobili različiti dakle 1
ispitivači primjenjujući isti mjerni postupak na abcdefg bcdefg a
istim ispitanicima. Iako se obično smatra
posebnom metrijskom karakteristikom, o. se
56
KOMBINIRANA METODA SLAGANJA I RAZLIKE pogađaju i vrlo jednostavni i uvjerljivi
Ako dva ili više slučajeva u kojima se pojava prigovori. Naime, Mill govori o "dva ili više
događa imaju samo jednu zajedničku slučajeva pojave koju istražujemo i koje imaju
okolnost, a dva ili više slučajeva u kojima se samo jednu zajedničku okolnost",
ona ne događa nemaju ništa zajedničko osim "istraživanoj pojavi za slučaj svih zajedničkih
odsutnosti te okolnosti, jedina okolnost u kojoj okolnosti osim jedne", itd. No postoje li uistinu
se razlikuju dva skupa slučajeva je posljedica, pojave koje imaju samo jednu zajedničku
ili uzrok, ili neophodan dio uzroka pojave. okolnost, ili pojave koje imaju sve zajedničke
ABCD AEFG BCD EFG A okolnosti osim jedne, itd? U stvarnosti je
dakle 1 gotovo nemoguće upozoriti na pojave takve
abcd aefg bcd efg a vrste. Millove induktivne metode polaze od
METODA OSTATKA činjenica prikupljenih drugim metodama, a te
metode nisu nepogrešive. Nadalje, Millove
Oduzmi od pojave onaj dio za koji je iz
induktivne metode kao dio induktivnog načina
prethodnih indukcija poznato da je posljedak
zaključivanja, pogada opći prigovor na
(konsekvens) izvjesnih uvjetaka
induktivno zaključivanje, tj. pitanje: Budući da
(antecedenata), i ostatak pojave posljedak je
se načelo indukcije temelji na pretpostavci
preostalih uvjetaka.
ABCD B C D E A prema kojoj ono što vrijedi za neke članove
skupine vrijedi za sve članove te skupine
1 1 1 1 dakle 1
kako je moguće opravdati takvo hipotetičko
abcd b c d e a
načelo?
METODA POPRATNIH PROMJENA S druge strane, Millove su induktivne metode
Svaka pojava koja se mijenja na neki način pomoć pri uobličavanju mogućih znanstvenih
uvijek kada se na neki poseban način mijenja hipoteza kojima tvrdimo uzročno-posljedičnu
neka druga pojava jest uzrok ili posljedica te povezanost medu pojavama. Također
pojave, ili je povezana njom nekom moramo izabrati: ili na području primijenjenih
činjeničnom uzročnošću. znanosti nema nikakvih metoda istraživanja i
A1BCD A2BCD A3BCD A dokazivanja ili moramo napustiti strogi zahtjev
dakle 1 prema kojemu nas znanstvene metode nužno
albcd a2bcd a3bcd a vode u otkriće istine.
Na prvi pogled Millove induktivne metode
izgledaju jednostavne i pouzdane, no njih
57

Josip Ciric - Metodologija Znanosti

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Josip Ciric - Metodologija Znanosti

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Metodologija znanosti

sastavio: Josip Ćirić, prof.

HANS REICHENBACH (1891-1953)................................................................................................................................... 42

• Kuhn, T. S. (1966). Structure of Scientific Revolutions. Hrvatski prijevod: Struktura

• Bronowski, J. (1984) Uspon čovjeka. Rijeka: Otokar Keršovani.

Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja prikazana je iz razloga kompatibilnosti s

ograničenjima (npr. istraživanje pojedinih pojava

OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA

SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:

VJEŽBA VAŽNOST USMJERENOSTI U OPAŽANJU ČINJENICA - PROMATRANJE PROSTORIJE

VAŽNOST USMJERENOSTI U RJEŠAVANJU PROBLEMA – SET U PERCEPCIJI I

KOLIKO JE STVARNO STVARNO?

Pozitivno asimetrična distribucija

0% stupanj kontrole 100%

introspekcija prirodno opažanje kliničko eksperiment

S logičke strane, eksperiment je oblik induktivnog zaključivanja, koji se najbolje opisuje

MJERE CENTRALNE TENDENCIJE

POLOŽAJ REZULTATA U SKUPINI

ODBACUJEMO nul-hipotezu POGREŠKA TIPA 1 (α) nema pogreške

PRIHVAĆAMO nul-hipotezu nema pogreške POGREŠKA TIPA 2 (β)

r=1 r=0 r=-1

Statistički postupci za određivanje korelacije su Spearmanov koeficijent (ρ), Pearsonov

GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )

JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.)

2. OPĆA FILOZOFIJA ZNANOSTI

POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)

DEMOKRACIJA, DRUŠTVO, INDIVIDUALIZAM

HANS REICHENBACH (1891-1953)

5 . PROBABILIZAM, KONFIRMACIJA I INDUKCIJA

precizniji mjerni podaci o promjenama

You might also like