Univerzitet Crne Gore

Filološki fakultet, Nikšić

Magistarski studij za engleski jezik; Nauka o književnosti

Seminarski rad
Naratologija

Sižejnost u romanu Derviš i smrt;

Incidentnost lika Ahmeda Nurudina

Mentorka: Studentkinja:

Prof. dr Tatjana Bečanović Lejla Adrović

Broj indeksa: 4/19

Datum: 10. 01. 2020.

 Sadržaj:

1. Rezime…………………………………………………………………………………....2
2. Uvod……………………………………………………………………….……….……..3
3. Teorija sižejnosti………………………………………………………………………….4
4. Incidentnost junaka…………….………………………………………………….….….5
5. Incidentost lika Ahmeda Nurudina……………………………………………………...6
5.1. Ahmed Nurudin kao klasifikcioni junak…………………………………………..6
5.2. Ahmed Nurudin na granici…………………………………………………………9
5.3. Ahmed Nurudin kao dinamični junak……………………………………………..
6. Zaključak…………………………………………………………………………………
7. Literatura………………………………………………………………………………….

1
 1. Rezime

Ovaj seminarski rad skoncentrisan je na reprezentativno djelo Meše Selimovića (1910-

1982), roman Derviš i smrt (1966), u čijem središtu je čovjek zaokupljen potragom za sobom. Tu
potragu u ime čovječanstva predvodi narator romana, Ahmed Nurudin, derviš, svjetlo naizgled
nesalomljive vjere, koji se u žudnji za idealnim sobom, čistim i neokaljanim tuđom ni svojom
rukom, bespovratno strmoglavljuje u besmisao ljudskog sitničavog postojanja upošte. Kroz ovaj,
sadržinom i formom izuzetno složen roman, spoznajemo krhkost ljudskog bića, vjere u sebe,
Boga i ljude; njegovog egzistencionalnog i moralnog posrnuća. Taj besmisao se razotkriva na
turobnom derviševom putu; od vjere u besmrtnost, do čame i čekanja smrti u tišini i jadu koji
nam zadaju drugi, a koji sami sebi još više otežamo. Tema koja će biti produbljena u nastavku
rada fokusiraće se upravo na lik Ahmeda Nurudina, tačnije na faze incidentnosti i prestupa kroz
koje junak prolazi od naivnog mladića čistog srca do šejha tekije, njenog temelja i krova, te
najzad do oholog čovjeka na vlasti, koji i sam gubi mjeru u mržnji i želji za osvetom koja ga
izjeda. Tumačenje incidentnosti Ahmedovog lika će pritom u ovom radu naći utemeljenje u
teoriji siženjosti ruskog semiotičara Jurija Lotmana (Yuri Mikhailovich Lotman, 1922-1993).

2
 2. Uvod
Roman Derviš i smrt skoncentrisan je na lik i djelo Ahmeda Nurudina, šejha tekije
najčistijeg melvevijskog reda, koji je ujedno i narator djela. Njegova sudbina je u romanu
dočarana kao nadasve tragična sudbina nesnađenog čovjeka, kojeg smrt dočekuje nenadno, iako
se isuviše često tokom djela poigrava sa njom. Njegovi postupci ga, kako radnja odmiče, sve više
udaljavaju od svjetla i časnog puta, ali ipak, nisu posve vođeni njegovom voljom već oblikovni i
pogurani mukom koju su mu zadali drugi, osuđujući na smrt nevinog čovjeka, njegovog brata
Haruna. Ovaj događjaj uticao je na šejha da iz korijena preispita svoj život, svoju pokornu i
čvrstu vjeru u sistem i dogmu, kojoj je bio spreman da život da i samovoljno, a koja mu ga je
uzela i ne pitajući. Bol za izgubljenim bratom i izgubljenim sobom, u njemu budi mržnju koje
nije ni bio svjestan, nagoneći ga na pobunu za koju nije bio svojim bićem spreman: „Rekoh
čudnu riječ: pobuna. (...) Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj tako
mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ?“ (Selimović, 1967, str. 10).
Osjećaj nepravde i lične ugroženosti tjeraju ga da se zapita da li je svoj život posvetio pravom
pozivu i pravim ljudima, budeći u njemu najgore ljudske osobine; mržnju i želju za osvetom koja
će ga usmjeriti sa puta časti na put zla i svega onoga čega se u dubuni duše gnušao.
Njegov put od od čestitog šejha do prestupnika i izdajnika samog sebe, prijatelja i vjere
nije nagao, već prožet kolebanjem, moralnim dlemama i lomovima psihe koji će ostaviti crnu
mrlju na samoj njegovoj duši. Upravo taj put koji Ahmed Nurudin mora preći od slijepog
vjernika do jeretika koji je progledao i spoznao strah od smrti, gledajući u oči ljudsko i sopstveno
zlo, povezaćemo sa Lotmanovim konceptom sižejnosti, jer je Ahmed dinamičan lik koji se
usuđuje da se uzdigne protiv sistema u koji je slijepo vjereovao, krute dogme koja ga je držala
sputanim i odsječenim od života. Ahmedov lik prolazi kroz brojne faze incidentnosti i prestupa,
od kojih svaka odnosi pomalo onog ljudskog i časnog u njemu, ali sa druge strane, donosi sve
veće preispitivanje i samospoznaju. Ahmed Nurudionova smjelost da se suprotstavi normi koja
ga steže, sistemu koji ga guši, savjesti koja ga mori, Bogu u kojeg sumnja, samim tim utiče na
veliku količinu sižejnosti i incidentnosti koja će biti u daljem radu detaljnije izložena. Iako je
Ahmed Nurudin okončao sam, prepušten svom strahu od smrti koju je mislio da tako dobro
poznaje, svojim dobrim, i češće lošim djelima na savjesti, ispovjest koju nam ostavlja nas tjera
da se saživimo sa njegovim likom i tragičnošću njegove sudbine i konačnog suda, suda na kom
je on „i sudija i svjedok i tuženi“ (Selimović, 1967, str. 10).

3
 3. Teorija sižejnosti

Jurij Lotman po svojoj naučnoj orijentaciji spada u domen strukturalne semiotike. U

svom najčuvenijem djelu Struktura umjetničkog teksta (Struktura khudozhestvennogo teksta,
1970), Lotman nas upoznaje sa kategorijom sižejnosti u narativnom tekstu. Lotman definiše
sižejnost na sledeći način: „Razvoj sižea, događaj, – to je presecanje one granice zabranjivanja
koju uspostavlja nesižejna struktura.“ (Lotman, 1976, str. 309). Lotman, dakle, već u okviru
same ove definicije razlikuje i jasno odvaja dvije kategorije; nesižejnog (klasifikacionog) polja i
na suprotnom planu sižejnog (semantičkog) antipolja, te dalje uvodi pojam granice kao jasne
distinkcije, pri čemu junak prelazi u smantičko antipolje njenim prelaskom ili presijecanjem.
Klasifikaciono polje karakteriše postojanje strogih normi ili pravila koja se nipošto ne
smiju kršiti, te u njemu identifikujemo junake koje su po svojim funkcijama klasifikacioni. Takvi
junaci propisuju pravila i norme, upućuju druge da ih poštuju, te se i sami istih pridržavaju, ne
usuđujući se da im prkose; „(...) važno svojstvo nesižejnoga teksta biće uspostavljanje nekog
poretka u unutarnjoj organzaciji ovoga sveta. (...) ne dopušta se da se elementi teksta premeštaju
na način koji dovodi do narušavanja uspostavljenog poretka.“ (Lotman, 1976, str. 308).
Karakteristična su za njega, dakle, posebna pravila koja tvore jedan svijet za sebe, mimo čijih je
okvira strogo zabranjeno djelovati; „Nesižejni tekstovi imaju izrazito klasifikacioni karakter i
uspostavljaju izvestan svet i njegovo ustrojstvo. (...) Pre svega, ovi tekstovi imaju svoj svet. (...)
Sve ostalo jednostavno ne postoji.“ (Lotman, 1976, str. 308).
Sa druge strane, sižejno antipolje temelji se na suprotnim vrijednostima, to jest na kršenju
svih zabrana nametnutih u klasifikcionom polju; „Sižejni tekst se organizuje na osnovu
nesižejnog kao njegova negacija.“ (Lotman, 1976, str. 309). Kako bi junak prešao iz jednog polja
u drugo, potrebno je da dodje do oštrog prestupa, ogrješenja i potpunog negiranja pravila
uspostavljenih u klasifikacionom polju. Ovakav oštar prelaz i prekršaj Lotman zgodno naziva
incidentom. Incident određuje kao događaj koji uvijek predstavlja kršenje određene
uspostavljene norme; “činjenice koja se zbila, mada nije trebalo da se zbude“ (Lotman, 1976, str.
308). Sižejsnost s toga ne može postojati bez incidenta, tog nevjerovatnog i neočekivanog
prestupa kojim se uspostavljaju novi kodovi ponašanja lika, to jest negiranje prethodno
uspostavjenih. Što je manja mogućnost da do takvog događaja na nivou teksta dođe, veća je
incidentnost, te samim tim i sižejnost teksta.

4
 4. Incidentnost junaka

Granicu koja dijeli klasifikaciono i semantičko polje ne može preći bilo ko, već samo
junak koji značajno odstupa na nivou teksta, koji se usuđuje da prekrši sve namjetnute norme i
na kraju, snosi posljedice koje prate njegovo prestupništvo. „Sižejni tekst, čuvajući ovu zabranu
za sve ličnosti, uvodi jednu ličnost koja se ove zbrane oslobađa“; takvog junaka Lotman naziva
dinamičnim junkom ili dejstvovaocem. Što je veće i nevjerovatnije njegovo ogrješenje o norme,
to je veća incidentnost njegovog lika. To je poseban tip junaka koji odstupa na nivou teksta i
Lotman ga definiše na sledeći način; „Dinamična ličnost je lice koje ima pravo da preseče
granicu.“ (Lotman, 1976, str. 308). Nasuprot takvom junaku stajaće, dakle, statični junaci; koji
će ga svo vrijeme pratiti u smislu radnje, ali s obzirom na njihovu statičnost, neće napredovati u
sižeu, te tako neće ni zavrijediti da se nadju u tom zabranjenom prostoru koji predstavlja
antipolje. Ovakvi junaci se; „potčinjavaju strukturi osnovnog, nesižejnog tipa. (...) Njima je
zabranjen prelaz preko granice.“ (Lotman, 1976, str. 309). Ova dva polja, dakle, dijeli jasna
ideološka granica, koju mogu preći samo povlašćeni junaci.
Dejstvovlac bi s toga bio glavni (incidentni) junak, odnosno junak koji svojim djelovnjem
utiče na dalji razvoj samog sižea, a postavljena granica može proizilaziti iz samog junaka, sižea
ili od toga šta autor želi junku da namjetne kao granicu. S obyirom da grnicu zamišljamo kao
ideološki pojam, junak je može preći gdje god da se nalazi. Taj je prelaz svakako uočljiv i
upečatljiv bitnim izmjenama kodova ponašnja junaka. U ovom kontekstu je, prema tome,
zanimljiv samo onaj junak koji radi sve što drugi ne smiju i ne usuđuju se, sve ono što je
protivno normi i strogo zabranjeno. Onog trenutka kada se junak odrekne svojih klasfikacionih
funkcija i ogriješi o norme, prelazi granicu i prolazeći kroz različite incidentne faze preuzima
funkcije dinamičnog junaka, pa samim tim tek tada počinje i razvoj sižea; „ (...) odnos između
oba sloja uvek predstavlja konflikt: upravo ono što je u nesižejnoj strukturi nemoguće i čini
sadržaj sižea.“ (Lotman, 1976, str. 310).
Incidentan junak je prema tome onaj koji se zsniva na dinmici, koji ima jako dejstvo i
slobodno djeluje; pokreće razvoj siže. Lotman smatra da je takav junak jedinstven na jednom
posve pstraktnom nivou, ali se na nižim nivoima razdvaja na veliki broj, međusobno sukobljenih
i protivurječnih struktura. Na nivou teksta on djeluje neočekivano i zakonomjerno, potpuno nas
šokirajući.

5
 5. Incidentnost lika Ahmeda Nurudina

U Selimovićevom romanu Derviš i smrt, lik Ahmeda Nurudina predstavlja tipičan

primjer junaka dejstvovaoca, koji što svojim odlukama, što sudbinski nametnutim tokom
dogđaja, postepeno klizi iz klasifikacionog polja gdje predstavlja svjetlo vjere ka semantičkom
antipolju, u kojem će najzad negirati sve prethodno uspostavljene norme i kodove ponašanja.
Samim tim će od svjetla vjere doći do samog jeretika, pobunjenika i rušioca dogme, vjere,
preispitivanja sebe i drugih, pa i samog postojanja Boga. Taj put svakako nije nimlo lak ni
nagao, već se odvija postepeno, kroz brojne faze incidentnosti njegovog lika, koje će biti
obrazložene u nastavku rada.

5.1. Ahmed Nurudin kao klasifikacioni junak

Selimović na vrlo vješt i smeo način oblikuje lik šejha Nurudina kao klasifikacionog
junaka, smještajući ga u okvire stroge i krute islamske dogme; nepokolebljive vjere u Boga,
kratak i prolazan dah života koji odlikuje skrušenost u vjeri i priprema za vječni život koji nas
isčekuje nakon smrti. Sižjnost teksta autor gradi birajući simboličnog predstavnika Ahmeda
Nurudina, čije samo ime nosi simboliku svjetla vjere, sa čim je usklađen njegov životni poziv i
duhovna posvećenost; „Šejh sam tekije melvevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg (...)“
(Selimović, 1967, str. 11).
Selimović svjesno i namjerno bira ovaj kontekst upravo zbog njegovih strogih pravila i
normi, koja na junaka djeluju sputavajuće ne samo na fizičkom već i na psihičkom i
emocionalnom nivou; „ (...) čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i
oko mene.“ (Selimović, 1967, str. 11).
Vjera je, naime, ne samo njegov put, već je protkana kroz čitav njegov život, u potpunosti
joj predaje svoje biće, bezuslovno joj se pokoravajući i i vjerujuči da je istina samo jedna; ona
koju propisuje Kur-an, da je samo jedan put spravan; onaj kojim vodi vjera u Boga, vjera čiji je
ponosni nosilac i zagovornik upravo on, šejh tekije; „Svako je znao, zato i ne krijem, (...), tekija i
njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene, on bi bila kuća sa
pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postla bedem vjere.“ (Selimović, 1967, str. 12).

6
 Ovako čvrsta vjera i potpuna tjelesna i duhovna predanost, ne samo da je na izvjestan
način definisala i ograničila kretanje i djelovanje lika, već neprimjetno prožima i u samu njegovu
podsvijest, postaje neodvojiv dio njega samog. Na taj način svako rušenje dogme i pravila
postaje ne samo sukob sa vjerom i istinom koju ona nudi, već za Ahmeda istinski postaje sukob
sa sobom samim, čime tragičnost njegove sudbine postaje još veća, povećavajući time sižejnost
teksta, izoštravajući je do krajnjih granica.
Ahmed je sam po sebi određen kao biće reda, poretka i dogme,u koje čvrsto vjeruje i
propagira ih. Kao klasifikacionog junaka ističe ga uprvo ta potreba da normu u koju vjerje
nametne drugima kao jedinu ispravnu, kao jedini put u koji se ne da sumnjati. Tako Ahmed
Nurudin mudrost iz svete knige islama – Kurana, nastoji da prenese drugima, te da ih pouči kako
da umru bez straha, istinski vjerujući da je u stanju da misteriju smrti tumači drugima, i olakša
im odlazak sa ovog svijeta na neki drugi, bolji; „Zašto vam srca od straha drhte kada se u
predsmrtnim mukama noge obmotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To
nije nestanak već drugo rođenje.“ (Selimović, 1967, str. 15). Na taj način, šejh Nurudin poprima
karakteristčne osobine klasifikacionog junaka koji propisuje pravila i normre, govoreći drugima
šta treba da rade i kako da se ponašaju, do trenutka kada i sam ne posumnja u svoje riječi.
Te misli je tako dobro poznavao jer je u njima pronalazio mir i stabilnost, rečenice su mu
bile toliko bliske da je njihova poznata muzika uspijevala da ga obuzda i opije, ne navodeći ga da
o njima misli već da im slijepo vjeruje. Religijski tekstovi za njega su izvjestan mehanizam
samoodbrane od sumnje, od pitanja koja se sama nameću, te im pribjegava u momentima
moralne krize kao lijeku protiv nevjerice i zlih sila koje se komešju u njemu i oko njega;

„Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim
ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o
kojima čak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je,
omogućava da živimo i dišemo, drži nas uspravne, daje smisao svemu. Uvijek me čudno
uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam.“ (Selimović, 1967, str. 45).

Mir i stabilnost šejh Nurudin pronalazi i u džamiji kao tvrđavi koja ga štiti i odagoni rđave
misli, kao poznatom mjestu gdje je ostavio svoj lični trg, gdje sve što pred sobom vidi identifikuje
kao neodvojiv dio sebe. Predstavlja za njega prostor dobra i časti u kojem se kreće dok god
njegov lik zadržava klasifikacione funkcije, sa njim se stapa jer odiše čistotom i čašću kao i
njegova duša, i u tom renutku, još uvijek čista svjest;

7
 „(...) ostaviću mučnu misao pred džamijskim vratima (…). Ovo je moja državina,
pohabani ćilimi, bakarni svijećnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na
koljenima, moja tišina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam ćilimsku šaru gdje
staje moja stopa, istrvena i izblijedjela, svoj trag sam ostavio na onome što traje duže
od nas, iz dana u dan vršim svetu dužnost u kući što je postala moja, naša i božja,
krijući i od samog sebe da je bila najviše moja. (…) Ronio sam u nasladu poznate
molitve, osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama
moje, (…), zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrđava, opravdavajući me i
potvrđujući.“ (Selimović, 1967, str. 80).

Molitva je takođe jedan od ključnih motiva koji se vezuje za šejha Nurudina kao
klasifikacionog junaka. Predstavlja za njega svojevrsno pročišćenje psihe, bjegstvo od grijeha i
svoje podsvijesti, pronalaženje smisla. Okreće joj se kada god je na granici prestupa i osjeća da
je njegova moralnost poljuljana, polažući u nju nadu da ga vrati na pravi put, vjerujući u njenu
moć da nas preobrazi i uputi na put dobra i časti. Molitva potvrđuje šejhovu neupitnu predanost
vjeri i Bogu, te predstavlja svojevrstan način komunikacije sa višom silom, čime poprima gotovo
magijske moći kojima utiče na psihu junaka. Njenu snažnu simoliku u islamu autor vješto koristi
u tekstu kao motiv predanosti i skrušensti pred Bogom; predavanje naše sudbine u božje ruke i
odsustvo i najmanje sumnje u Boga, vjeru, pa i dogmu koju ona nalaže;

„Ali kad sam osjećao makar i nagovještaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida
svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrom stazom molitve. Ima u njima nešto
prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarim koje su postale neprijeteći dio nas
samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad
i bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći (...)“ (Selimović, 1967, str. 34).

Dok god Ahmed Nurudin ne zagazi u polje grijeha, to jest semantičko antipolje, autor ga
slika kao svjetlo vjere, temelj i krov tekije, predstavnika časnog melveviskog reda, koji se isto
tako kreće po prostoru dobra i časti, ne sumnjajući i ne dovodeći svoju vjeru u pitanje. Dok god
je njegova vjera u Boga i dogmu nepokolebljiva šejh Nurudin zadržava funkcije klasifikacionog
junaka koji poštuje njom propisae nome i pravila, slijepo ih se pridržavajući i potčinjvajući im se
tjelesno i duhovno, predajući se potpuno vjeri i dogmi; „U romanu Derviš i smrt aktivirane su i
dopunski semantizovane upravo odbrambene funkcije religijskih struktura, prostornih - tekija,
džamija, i tekstovnih - molitva i Kur-an, koje su smerene na odbranu bića od sila zla, tame i
besmisla“ (Đurišić-Bečanović, 2015, str. 159). Ovakav kontekst autor bira upravo zato da bi
šejhovo ogrješenje o normu bilo što većih razmjera, mijenjaju njegovu ličnost iz korijena,

8
dovodeći ga u sukob sa samim sobom, sa svijetom, vjerom, pa i samim Bogom. Njegov
preobražaj od nosioca do rušioca dogme toliko je oštar da nas kao čitaoce potpuno šokira, u
čemu se i krije najveći stepen informtivnosti, jer je Ahmed Nurudin lik od kojeg bi se
ponajmanje moglo očekivati da se kao takav okrene protiv dogme i počne da je ruši do temelja.

5.2. Ahmed Nurudin na granici

Iako se preobražaj Ahmeda Nurudina iz klasifikaionog u dinamičnog junaka ne

odlikuje naglošću, već brojnim fazama postepene incidentnosti koje korjenito mijenjaju njegovu
ličnost, početak te prestupnosti obilježen je jasnom temporalnom granicom – Đurđevskom noći,
nakon koje je njegov lik jasno izmijenjen; „Zapamtio sam tu noć, zapamtio bh je po vrelini
kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tuđa strast, da ništa drugo nije bilo.“
(Selimović, 1967, str. 33).
Ahmed Nurudin i sam tada počinje rečunati vrijeme na prije i poslije, doživljavajući ovu
granicu kao početak njegovih muka, kao početak računanja vremena koje se samo njega tiče;
„Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana, računajući vrijeme, izgleda, od te
đurđevske noci, jer ovo je moje vrijeme, jedino koje me se tiče.“ (Selimović, 1967, str. 14).
Đurđevska noć se, naime, modeluje kao granica koja otvara polje grijeha, to jest semantičko
antipolje. Autor je vješto uvodi kao element novog, tuđeg kulturnog koda koji je zaluto u islam i
Ahmedov uobičajn poredak. Na taj način se unosi i elemenat pobune, raskalašnosti, grijeha, kroz
koji se oličava nesputan život, izvan čijih je okvira šejh Nurudin toliko dugo nastojo da ostane,
izdvojen i otuđen.
Uz Đurđevdan kao temporalnu granicu, aktiviraju se svi oni faktori koji iz korijena ruše i
remete dogmu; ljepota, žena, nesputana strast i opijenost životom, kada se šejhovo samo tijelo
buni i nagoni ga na prestup i prekršaj normi. Pred šejhom se otvara jedan potpuno promijenjen i
nov svijet, ćiji ga sami mirisi mame i navode na grešne misli koji se trudio da potisne u sebi,
budeći davno zaboravljene i strogo zabranjene, iako naposve ljudske nagone;

„Neprimjetno s uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više
bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve,
nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila
vilenjačka krv, i niko je utišati ne može.“ (Selimović, 1967, str. 32).

9
 Iako šejha Nurudina dogma drži na dalekom odstojanju i od samih grešnjih misli, autor
nam na suptilne načine nagovještava pobunu šejhovog tijela i potisnute podsvijesti, dok ženski
milozvučni osmijesi dopiru do njegovih ušiju, i njihovi ga mirisi navode na požudu. Ahmed
Nurudin svijet oko sebe doživljava svim čulima, iako ostaje fizički izvan njega, bez mogućnosti
da ga dodirne. Njegova čula izuzetno su aktivna i odaju njegovu podsvijest, jer taj dio sebe nije u
mogućnosti da potisne ni uguši nikakva dogma, čak ni on sam;

„To je staro prvo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u
ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha što griješno miriše
na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana
i noći, štedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova želje. Vuče se staro tuđe
vrijeme za nama, jače od nas, javljajući se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do
sljedeće pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve što je između tih iskonskih
pobjeda grijeha.“ (Selimović, 1967, str. 33).

Đurđevska noć i njena moćna simbolika, kao noći u kojoj je sve dozvoljeno, remeti šejhovu
stabilnost, unosi nemir i nesklad u njegov derviški ustaljen rutinski poredak i utiče na smirenost i
skrušenost koju vjera šejhu nalaže. Na taj način izaziva u njemu početak borbe svijesti i
podsvijesti, tijela i duha, vjere i sumnje, budeći u njemu drugu stranu. To drugo i skriveno -
šejtana koji ga navodi na pobunu, počinje da uviđa u svemu i svima oko sebe;

„(...) vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, nisu se smijali kao
drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probijao
kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna (....)“
(Selimović, 1967, str. 32).

Atmosfera đurđevske noći na šejha Nurudina djeluje dvojako, istovremeno ga privlačeći i

odbijajući, osjetno pritom dijeleći na dva dijela i sam njegov identitet, čineći ga slabijim i
povodljivijim. Nakon ove noći, Ahmed Nurudinovi postupci će ga sve dublje vući u ponor,
njegova smjelost u kršenju normi postepeno će rasti, dok i sam ne uvidi da se u očima drugih, a i
u svojim očima, od plemenitog šejha i svjetla vjere preobrazio u čudovište, samog šejtana. Prostor
nakon đurđevske noći s toga predstavlja semantičko antipolje, u kojem preovlađuju dinamične
funkcije junaka; „Postđurđevski prostor osvaja samo Ahmed Nurudin, kao dinamični junak, jer je
samo toj kategoriji likova u sižejnom tekstu dozvoljeno da prelaze granicu.“ (Đurišić-Bečanović,
2015, str. 153).

10
5.3. Ahmed Nurudin kao dinamični junak

11
6. Zaključak

12
 7. Literatura:

1. Đurišić-Bečanović, T. (2015). Semiotičke interpretacije. Bijelo Polje: IGP “PEGAZ”.

2. Selimović, M. (1967). Derviš i smrt. Srajevo: Svjetlost.
3. Lotman M. J. (1976). Struktura umetničkog teksta. Hristić J. (ur.). Petković N. (prev.).
Beograd: Nolit.

13