William Gilbert (Colchester, 24. svibnja 1544. - London, 30.

studenog
1603.), engleski fizičar i liječnik. Pionir istraživanja magnetizma i
električnih pojava. Glavno mu je djelo o magnetizmu, odnosno Zemlji
kao magnetu i o magnetskim silama između nebeskih tijela. Utvrdio
kako se još u antičkoj Grčkoj znalo da jantar nakon trljanja privlači sitne
čestice. Tvari koje pokazuju slične pojave nazvao je električnima, prema
grčkom nazivu elektron za jantar, od čega su nastali nazivi elektricitet,
elektrika i drugi. Bio je pristaša Kopernikova heliocentričnog nauka, a
svojim shvaćanjima o magnetizmu i električnim pojavama snažno
utjecao na znanost u 18. stoljeću, posebno na J. Keplera, G. Galileija i O.
von Guerickea.
William Gilbert je bio engleski dvorski liječnik Elizabete I. i Jakova I. i
filozof prirodnjak, poznat po svojim radovima u oblastima magnetizma i
elektriciteta. Poslije završetka studija Gilbert je prakticirao kao liječnik u
Londonu a kasnije postaje dvorski liječnik Elizabete I. Gilbert se
interesirao između ostalog i za fizičke studije i njega se smatra
osnivačem znanosti o magnetizmu i elektricitetu. Otkrio je
elektromagnetsku indukciju a u svom poznatom djelu De Magnete,
Magneticisque Corporibus, et de Magno Magnete Tellure (1600.) udario
je temelje znanosti o magnetizmu Zemlje. U istom djelu Gilbert je
obradio i električne pojave objavljujući teoriju o prirodi elektriciteta.
Čak i sam naziv elektricitet potječe od Gilberta. Gilbert je izveo svoje
pokuse na modelu Zemlje zvanom terrella. Uz pomoć pokusa dolazi do
zaključka o postojanju Zemljinog magnetizma, i da je magnetizam
zaslužan zato što kompas pokazuje prema sjeveru. Prije njega se
vjerovalo da je zvijezda Sjevernjača uzrokovala smijer pokazivanja
kompasa. U knjizi je opisao i statički elektricitet, koristeći jantar; jantar
se na grčkom zove elektron i Gilbert se zbog toga odlučio nazvati tu silu
”električnom silom”. Umro je 1603., u dobi od 59 godina vjerojatno od
posljedica kuge.
U 13. stoljeću utvrđeno je da i željezo postaje magnetično ako se preko
njega prelazi drugim magnetom. Tako nastaju umjetni magneti.
Magneti mogu biti različitih oblika. Najčešće su u obliku igle, štapića i
potkove. Petrus Peregrinus prvi je u Europi (1269.) detaljnije opisao
navigaciju s pomoću magnetne igle. William Gilbert (1600.) otkrio je
magnetizam Zemlje, a Charles-Augustin de Coulomb postavio je 1785.
zakon o privlačenju i odbijanju magnetnih polova. Do početka 19.
stoljeća smatralo se da električne i magnetske pojave nisu povezane.
Epohalno je otkriće danskog fizičara Hansa Christiana Ørsteda, koji je
(1820.) utvrdio da električna struja djeluje na magnetnu iglu. Pet godina
poslije André-Marie Ampère otkrio je zakon o silama među vodičima
kojima teče električna struja. Tada je konstruiran i prvi elektromagnet.
Oko 1830. Michael Faraday, Joseph Henry i Heinrich Lenz otkrili su
elektromagnetsku indukciju i njezine zakonitosti, a James Clerk Maxwell
je 1873. sjedinio Ørstedove i Faradayeve spoznaje u zaokruženu cjelinu
električnih i magnetskih pojava. [2]