Tekst PechaKuche prezentacije iz predmeta Teorija arhitekture II:

1. slajd:

Googie arhitektura je stil modernističke arhitekture polovine XX vijeka, inspirisan tzv. Svemirskim
dobom. Najranijim primjerom ovog stila smatra se kafić Googies. Primjena googie stila je naročito bila
prisutna u dizajniranju motela, kafića, benzinskih pumpi i restorana brze hrane, kao svojevrsna
propaganda kojom su isti namjeravali dokazati da je njihov biznis u koraku sa novim vremenima.

2. slajd:

Veliki uticaj na Lautnera, Frenka Lloyda Wrighta, kod koga je šegrtovao sredinom tridesetih godina
prošlog vijeka, imalo je i visoko obrazovanje njegovih roditelja. Iako je školu počeo pohađati kasno, sa
tek navršenih petnaest godina, njegov otac, John Lautner Sr. je do trideset i druge godine života
magistrirao njemačku književnost na univerzitetu u Mičigenu. Kao dvanaestogodišnjak, Lautner je
učestvovao u konstruisanju porodične kolibe, Midgaard, koja se nalazi na obali Gornjeg jezera, u
Mičigenu.

3. slajd:

Izgradnja Hemisfere je završena 1960. Ova kuća predstavlja sferni osmougao pozicioniran u Holivudskim
brdima, iznad Mulholland drivea. Klijent za kojeg je Lautner projektovao kuću bio je inženjer avijacije po
imenu Leonard Malin. Ovaj projekat je predstavljao izazov za Lautnera, s obzirom da je prostor za život
namjeravao projektovati na terenu nagnutom pod uglom od četrdeset pet stepeni i da je taj prostor
predstavljao izuzetno trusno područje.

4. slajd:

Prije ovog projekta postojala su dva ustaljena načina planiranja na strmom terenu: zemlja se mogla
posjeći kako bi se stvorila ravna platforma ili je kuća mogla biti poduprta otvorenim čeličnim okvirom.
Lautner je odlučio da ne primijeni ni jedan od njih. Budžet koji je prvobitno planiran za izgradnju objekta,
od 140.000 dolara, je umanjem različitim donacijama, uključujući one Južno Kalifornijske gasne
kompanije i korporacije Chem Seal, koja je obezbijedila materijal u vidu eksperimentalne epoksi smole i
premaza, ali i inspirisala naziv kuće.

5. slajd:

Lautnerovo rješenje sastojalo se u naslanjanju jednospratne oktagonalne konstrukcije na stub visok

devet metara, pritom održavajući eksterijer netaknutim. Čelični podupirači granaju se od betonskog
stuba podržavajući sprat kuće. Stub, međutim, nije elemenat konstrukcije koji podržava krov, šta više, ne
nastavlja se u enterijer, koji predstavlja otvoreni prostor. Podržava ga betonsko postolje prečnika šest
metara, koje je duboko zakopano u zemlju. Malin je na kraju platio 80.000 dolara za ovo rješenje.

6. slajd:

Struktura kuće sačinjena je od čelika i drveta, dok je krov podržan zakrivljenim portalnim okvirima
laminiranog drveta. Ovi materijali su izabrani uslijed trusnosti područja na kojem je kuća izgrađena.
Činjenica da je od nastanka preživjela brojne poplave i uragane svjedoči o kvalitetu materijala i njene
strukture. Prozorski otvori pozicionirani su duž oboda, a postoji i prozor koji se nalazi u donjem dijelu
structure i nadgleda podnožje kuće. Prelaz iz enterijera u eksterijer postignut je detaljem ivice.
7. slajd:

Enterijer kuće podijeljen je u nekoliko određenih prostora. Sjeverna strana sačinjena je od javnih
prostora, kao što su dnevna soba, kuhinja i trpezarija, dok je južna strana, okrenuta brdu, podijeljena na
četiri sobe i kupatilo. U najvišem dijelu kuće Lautner je pozicionirao krovno osvijetljenje koje
obezbjeđuje dovoljno svjetlosti za najdublji dio njenog plana. Ispod krovnog osvijetljenja nalazi se kamin
i prostor za sjedjenje.

8. slajd:

U Hemisferu je moguće ući sa dvije strane. Jedna, uslijed strmosti terena na kojem se nalazi, od
posjetilaca zahtijeva da svoja vozila parkiraju nekoliko metara ispod kuće i da se manjim vagonima,
nagnutom prugom, uspenju do ulaza koji je lociran u blizini kuhinje. Sa druge strane postoji put koji sa
gornjeg dijela brda omogućava pristup kući. S obzirom da kuća predstavlja privatnu svojinu, pristup je
zabranjen neorganizovanim grupama turista.

9. slajd:

Hemisferu je 1997., jako lošem stanju, zatekao Benedikt Taschen, osnivač njemačke izdavačke kuće
Taschen, i odlučio da je restaurira. Njena restauracija je sprovedena od strane Escher GuneWardena
Architecture. Frank Escher, arhitekta koji je radio na restauraciji napisao je prvu monografiju o Lautneru,
objavljenu 1994. Tokom restauracije arhitekte su dodale određene detalje koji su bili nedostupni
četrdeset godina ranije, s obzirom da odgovarajuća tehnologija nije postojala. Jedna od promjena ogleda
se u zamjeni originalnih debelo uramljenih prozora, staklom bez okvira.

10. slajd:

Kuća je postala predmet interesovanja američke popularne kulture. Pojavljivala se u filmovima i

animiranim serijama, od kojih se najviše izdvajaju film "Body Double" iz 1984., "Men in Black", iz 1997., i
“Simpsons”, u kojima se pojavila u devetnaestoj epizodi sedme sezone, "A Fish Called Selma", 1995.

12. slajd:

Georgi Vladimirov Stoilov rođen je 1929., u Kondofreyu, u provinciji Pernik, udaljenoj oko šezdeset
kilometara od Sofije. Kao petnaestogodišnjak učestvovao je u Drugom svjetskom ratu, služeći kao kurir u
Prvoj Sofijskoj brigadi. Borio se protiv Bugarskih fašista. Partizan je zvanično postao 1944., zajedno sa
roditeljima, a član Bugarske komunističke partije, 1949. 1954. je započeo studije na Moskovskom
arhitektonskom institutu. Iste godine počinje da radi u inženjerskoj firmi Glavproekt. 1965., odlazi u
Pariz, gdje će specijalizirati urbanističko planiranje.

11. slajd:

Osim memorijalnog centra na Buzludzhi, Georgi Stoilov je projektovao i Spomenik poginulima u

otadžbinskom ratu u Dobrichu, 1964., Luk slobode u Beklemetu, 1980., i Panteon u Gurgulyatu,
posvećen srpsko-bugarskom ratu započetom 1885. Panteon, rađen po uzoru na egipatske i meksičke
piramide, prvobitno je trebao biti izgrađen na brdu neposredno uz glavni put prema Jugoslaviji. Srpsko
rukovodstvo je, međutim, odbacilo ovu mogućnost i paneton je izgrađen nekoliko kilometara dalje.
13. slajd:

Studiranje u Moskvi i Parizu će uticati na razvoj karakterističnog projektantskog stila Stoilova, koji se u
određenoj mjeri oslanjao na uzore iz antičke arhitekture. U intervjuu sa Richardom F. Mortenom, 2015.
godine, arhitekta je istakao da je arhitekturi potrebna inspiracija i da ona mora prigrliti internacionalne
teme. Takođe je istakao da je arhitektura svjetski fenomen, iako naravno, ima mnoge nacionalne
karakteristike. Tokom srednjeg vijeka i u periodu obnove, nacionalna arhitektura u Bugarskoj je bila
veoma razvijena, ali je vremenom postajala sve uniformnija.

14. slajd:

Brdo Buzludzha, na kojem je memorijalni centar izgrađen, bilo je poprište tri važna događaja u bugarskoj
istoriji. Prvi se dogodio 1868., kada se odigrala konačna bitka između grupe bugarskih pobunjenika i
vojske Otomanskog carstva. Ova bitka će deset godina kasnije inspirisati novi konflikt, koji će se odigrati
nekoliko kilometara dalje, na prelazu Shipka, i rezultirati oslobođenjem Bugarske. Drugi se dogodio
1891., kada je na brdu održan prvi kongres Bugarske Socijalističke Demokratske partije, kasnije Bugarske
komunističke partije. Treći se dogodio 1944., kada je brdo bilo poprište sukoba između bugarskih fašista
i bugarskih partizana.

15. slajd:

Izgradnja memorijalnog centra završena je 1981., ali je konkurs za najbolje idejno rješenje objavljen
deset godina ranije. Dizajn Stoilova je, naravno, osvojio prvu nagradu, ali je originalni oblik građevine bio
drugačiji od konačnog. Konstrukcija se sastojala od vijenca sa šest podupirača i visokim tornjem u sredini
na čijem vrhu se nalazila rubinsko crvena zvijezda. S obzirom da je komunističko rukovodstvo Bugarske
tog vremena namjeravalo da objekat koristi kao proctor za održavanje sastanaka i govora, Stoilov je
morao prepraviti prvobitne planove i toranj pomjeriti u stranu.

16. slajd:

Rukovodioci okruga Stare Zagore, u kojem se memorijalni centar nalazi, tvrdili su kako će obezbijediti
novac potreban za početak izgradnje. Stoilov je, međutim, lično insistirao da izgradnju objekta mora
finansirati bugarsko stanovništvo, putem donacija i kupovinom suvenira. Postupajući na taj način,
prikupljeno je 16.000.000 leva. Za izgradnju je utrošeno 14.000.000, dok je preostalih 2.000.000
iskorišteno za izgradnju dječijih vrtića.

17. slajd:

Rad na izgradnji memorijalnog centra započet je 1974. Zahtjevao je osam godina danonoćnog rada,
uključujući 6.000 radnika i najbolje umjetnike i arhitekte Bugarske tog vremena. Nekolicina radnika je
poginula tokom procesa, međutim, kao i obično, komunistička vlast se potrudila da vijesti o nemilim
događajima nikad ne dospiju u javnost. Za izgradnju je upotrebljeno oko 7.000 tona betona, 3.000 tona
čelika i 40 tona stakla. U središtu metalne krovne konstrukcije nalaze se glavni simboli komunizma, srp i
čekić.

18. slajd:

Zidovi memorijalnog centra ukrašeni su mozaicima bogatim detaljima, koji ilustruju alegorijsku istoriju
Bugarske komunističke partije. Osim scena koje prikazuju putovanje kroz svemir i oružane sukobe,
posebno se ističe ona sa komunističkim radnicima, koji svoje viljuške zarivaju u tijelo zmije, simbola
stranog kapitalizma. Na jednoj strani hale prikazana su lica internacionalnih komunističkih heroja poput
Marksa, Engelsa i Lenjina, dok su na drugoj prikazana lica istaknutih bugarskih komunističkih
rukovodilaca, poput Dimitra Blagoeva, začetnika Bugarskog socijalizma, Georgia Dimitrova, prvog
komunističkog vođe u Bugarskoj i Todora Zhivkova, lidera komunističke partije Bugarske, od 1954-1989.
Dugo se raspravjalo o tome da li lice Zhivkova uopšte treba da bude naslikano na zidu, s obzirom da je i
dalje bio među živima, međutim, imajući u vidu da je imao 69 godina, smatrano je da će ovim njegovo
nasljeđe nastaviti da živi. Međutim, nedugo nakon njegovog odstupanja sa vlasti, 1992., članovi
komunističke partije su, u nastojanju da se distanciraju od njegovih diktatorskih principa, izgrebali
pločicu sa njegovim likom. Za razliku od hale, u kojoj su mozaici rađeni u 42 različite boje, formirani od
35 tona kobaltnog stakla, oni urađeni u prostoru koji je okružuje, su dizajnirani na prirodnom kamenju,
sakupljenom na rijekama širom Bugarske.

19. slajd:

Enterijer memorijalnog centra poslužio je kao inspiracija scenografije operskog komada Frankenstein,
američkog kompozitora, Marka Greya. Njegova interpretacija čuvenog romana Mary Shelley, radnju
smješta u distopijsku budućnost. Nakon novog ledenog doba, Frankenstein je pronađen zamrznut u
ledu, i on se, nakon što ga istraživači odmrznu, počinje sjećati detalja iz svog života.

20. slajd:

Getty fondacija iz Los Anđelesa je 2019., donirala grant od 185.000 dolara za očuvanje objekta, kao dio
inicijative "Keeping it Modern". Do septembra 2020., trebao bi biti završen izvještaj sa evaluacijom
trenutnog stanja objekta i mjerama koje treba preduzeti da bi se napravio objekat koji će svjedočiti o
istorijskom nasljeđu Bugarske. Georgi Stoilov će, kao arhitekta, takođe imati važnu ulogu u ovom
projektu.