Izrada soc anamneze

Nakon cjelovito pročenog problema soc radnik pristupa izradi cjelovitog izvještaja koga nazivamo soc anamneza. To
je izvještaj soc radnika o problemu, stručna obrada zasnovana na sakupljenim činjenicama u fazi proučavanja. Soc
anamnezu treba povremeno nadopunjavati u kasnijim fazama rada sa klijentom zato što se prilike u kojima klijent
živi mjenjaju, a time se i on sam mijenja. Anamneza vrijedi samo odredjeno vrijeme i nju zato treba upotpunjavati u
skladu sa razvojem klijenta i njegovog problema. Izvještaji što ih soc radnik šalje drugim organima moraju sadržati:

1. izvod objektivnih konstatacija o klijentu i to: podaci za identifikaciju, kako je klijent prikazao problem, važni
podaci iz historije života klijenta, opis okoline i prilike u kojima klijent živi, opis radne aktivnosti klijenta

2. odredjivanje problema ( soc dijagnoza )

3. ocjena klijenta i okoline ( evaluacija )

4. mišljenje soc radnika ( prognoza )

Socijalna terapija ( tretman )

Uspostavljanjem soc dijagnoze i davanjem mišljenja ne završava se rad sa klijentom jer poslije toga predstoji glavni
dio posla, a to je pružanje pomoći odnosno soc terapija. Mišljenje koje dajemo uz soc dijagnozu samo je stvaranje
odredjenog plana rada u datom trenutku. Pružanje pomoći ili soc terapija je dug proces koi traje sve dok slučaj sa
kojim smo radili nismo na odredjeni način riješili. Soc terapija u stvari predstavlja niz mjera i postupaka za rješavajne
soc slučaja bilo da se radi o mjerama vezanim za klijenta ili za njegovu okolinu. U rješavajnu problema nužno
moramo voditi računa o čovjeku kao soc biću i o sredini u kojoj taj čovjek treba i dalje da živi i radi. Svi oblici pomoći
koju pružamo klijentu u rješavanju problema razvrstavaju se u 3 grupe i to:

1. socijalna davanja i činjenja

2. rad sa okolinom klijenta koju nazivamo indirektnom terapijom

3. rad sa samim klijentom koji označavamo kao direktni oblik terapije

Socijalna davanja i činjenja i usluge socijalnog rada

Soc terapija u soc radu usmjerena je na prvom mjestu na rješavanje nepovoljnih stanja, na rješavajne onih problema
koje klijent ne može vlastitim snagama da riješi. U rješavanju problema pomoći ćemo klijentu da angažuje svoje
vlastite snage kako u konkretnom slučaju tako i u kasnijem životu. Posebno je značajno pružiti pomoć u mjenjaju
stavova prema svojoj okolini, prema široj društvenoj sredini i prema samom sebi. Zadaci soc terapije su različiti i
svaka teraputska mjera zavisi od konkretnog slučaja. U terapiji polazimo od realnih mogućnosti i klijenta i sredine pa
na osnovu toga postavljamo zadatke koji će se moći maksimalno realizovati. U tim programima i zadacima na prvom
mjestu gledamo šta će se moći ostvariti u odnosu na klijenta a zatim u odnosu na sredinu. Poslije toga procjenjujemo
mogućnost društva u čije ime nastupamo i na osnovu toga odredjujemo stvarne ciljeve i zadatke terapije. Soc
terapija predstavlja ukupnost svih naših napora u rješavanju problema pa se zbog toga terapija u svakom pojedinom
slučaju razlikuje kako u kvantitetu tako i u kvalitetu mjera. Izbor mjera i postupaka zavisi od klijenta, od njegovih
potreba, od potreba okoline i od interesa zajednice. Etika soc rada zahtjeva da izbor mjera bude u skladu sa
interesima klijenta, interesima okoline i potrebama zajednice. Izbor terapuetskih mjera bazira se na cjelovitom
proučavanju slučaja zatim na soc dijagnozi, prognozi kao i ocjeni. Odredjivanje stepena soc terapije koju provodi soc
radnik proizilazi iz soc anamneze i prognoze i sve ono što prevazilazi naše mogućnosti prepuštamo drugim
stručnjacima. Soc pomoći daju prije svega organi i službe soc zaštite u opštini zatim neke humanitarne organizacije
1
kao što su crveni križ itd. U radu sa klijentom vrlo često susrećemo zahtjev za pružanje pomoći. Sam klijent često
puta polazi upravo od zahtjeva za materijalnom pomoći pri tome ne ulazeći u uzroke svog stanja. U nekim
slučajevima medjutim klijent ne postavlja zahtjev za nekim oblikom soc pomoći iako se takva pomoć javlja kao
neophodna. Mada se materijalnim pomoćima u odredjenoj mjeri sanira stanje možemo reći da će se materijalne
prilike rijetko u zadovoljavajućoj mjeri sanirati davanjem samo pomoći te vrste. Ovo je samo kratkoročno rješenje i
zbog toga treba raditi na dugoročnom rješenju problema klijenta. U ostvarivanju prava na soc pomoć korisnik pomoći
mora ostvariti izvjesne uslove kao što su starost, maloljetstvo i nesposobnost samostalnog privredjivanja. Takodje se
treba prikazati visina prihoda pomoću uvjerenja o poreskom zaduženju. U ispitivanju uslova da li neki klijent može
ostvariti pravo na soc pomoć treba vidjeti da li ima bližih srodnika koji su po zakonu dužni da ga izdržavaju. Takodje
jedan od uslova zahtjeva boravak na području dotične opštine odredjeno vrijeme. Što se tiče jednokratnih pomoći i
kod njih se traže odredjeni uslovi kao npr iznenadne nesreće, elementarne nepogode i sl. Iznosi jednokratne pomoći
u pravilu su nešto veći nego iznosi stalnih soc pomoći. U proučavanju prava na soc pomoć soc radnik treba da utvrdi
da li postoje druge mogućnosti za rješavanje materijalnih teškoća. On će prije svega da upozna visinu prihoda
klijenta, način na koji on troši raspoloživa sredstva, šta klijent ima od pokretne i nepokretne imovine, da li postoje
drugi izvori za izdržavanje o kojima klijent nije upoznat i da li postoje mogućnosti zaposlenja. Kod ostvarivanja bilo
koje vrste soc pomoći soc radnik mora poznavati lokalne propise, kao i mogućnosti pružanja pomoći preko
društvenih organizacija. Danas kod nas razlikujemo nekoliko vrsta soc pomoći: stalne novčane pomoći, jednokratne,
pomoći u naturi.

Terapeutski rad sa okolinom klijenta ( soc rad sa obitelji i drugim sredinama )

Terapeutski rad sa okolinom klijenta spada u poseban oblik soc terapije. Rad sa okolinom klijenta neki autori nazivaju
( posrednom ) indirektnom terapijom. U soc radu vrlo je značajno upoznavanje medjusobnih uticaja i odnosa klijent –
okolina i obratno. Stručan i kvalitetan soc rad nužno pretpostavlja pored upoznavanja i rada na promjeni klijenta i
upozvanje i rad sa njegovom okolinom. Ovaj rad označavamo kao soc rad sa porodicom i on spada u temeljna pitanja
soc rada s pojedincem. Soc rad sa porodicom predstavlja medjusobno uslovljenu i povezanu djelatnost u
individualnom soc radu. Zapravo, pojedinca u stanju soc potrebe ne možemo posmatrati, proučavati, niti njegovo
stanje rješavati bez uključivanja u sve te faze i porodice kao šire okoline.

Terapiju samo klijenta pored soc radnika preduzimaju i drugi stručnjaci: pedagozi, psiholozi, defektolozi, psihijatri i
dr. medjutim terapija njegove okoline je pretežno u djelokrugu soc radnika i u najvećem broju slučajeva će soc radnik
raditi na terapiji okoline. U terapiji okoline klijenta možemo u praksi naići na nekoliko različitih situacija od kojih će
zavisiti stepen našeg angažovanja u terapiji. Jedna od tih situacija jeste kada našim radom zahvatamo relativno
negativnog klijenta, a kada je okolina relativno pozitivna. U tmi slučajevima rad sa okolinom biće sasvim neznatan.
Druga situacija je kada je klijent relativno pozitivan, a sredina relativno negativna. U takvim situacijama težište rada
biće na terapiji sredine. Treći slučaj je kada su i klijent i sredina relativno negativni pa će sa podjenakim intenzitetom
trebati raditi i sa klijentom i sa njegovom okolinom.

Šta sve podrazumijevamo pod terapijom okoline ( porodice i šire ) klijenta

Tu prije svega ubrajamo terapeutski rad u porodici u kojoj klijent živi, zatim u školi, ako se radi o djeci i omladini i
radnom mjestu, ako se radi o zaposlenom licu. Pod terapijom okoline podrazumijevamo i uključivanje klijneta u
društveni život, u rad društvenih organizacija, raznih klubova i slično. Pod terapijom podrazumijevamo i uključivanje
u domove i zavode u kojima klijenti mogu biti smješteni. Terapija okoline sadrži u sebi postupke i mjere koje
poduzimamo da bi postigli izvjesne promjene u uslovima u kojima klijent živi. Rad sa okolinom obično se provodi u
dva pravca:

2
 1. zahvatanje sadašnje sredine u kojoj klijent živi i radi

2. zahvatanje i rad na pripremi nove sredine ukoliko se klijent u nju treba da vrati ili ukoliko klijenta iz stare
negativne okoline želimo da izdvojimo

Rad sa okolinom u pravilu počinje od porodice. Soc radnik mora poznavati ekonomski, društveni i kulturni nivo
porodice klijenta. U rješavanju problema u porodici možemo jasno sagledati dvije grupe problema i to:

1. uslovi života i rada članova porodice i porodice kao cjeline

2. stanje pojedinih članova i medjusobni odnosi

U rješavanju prve grupe problema treba ići ovim redom: materijalno stanje porodice, trošenje sredstava i raspodjela
sredstava medju pojedinim članovima porodice. Zatim dolaze stambeni problemi, ishrana i pomoć u vodjenju
domaćinstva. Poslije toga rješavamo probleme zaposlenosti, a ukoliko to nije moguće onda nastojimo da se dodijeli
materijalna pomoć kako bi se stanje u porodici poboljšalo. Kad je riječ o stambenom problemu često puta nailazimo
na takvo stanje da soc radnik nije u mogućnosti da taj problem sam riješi. Kada se radi o teškoj stambenoj situaciji
soc radnik treba da sagleda kakve postoje mogućnosti za rješavanje problema. Jedan od načina na koji možemo
pomoći porodici u ublažavanju stambene situacije jeste pomoć u racionalnom korištenju postojećih prostorija, kao i
boljoj higijeni i održavanju stambenih prostorija. Stambeno pitanje možemo riješiti na 2 načina i to: radnikalnim
rješenjem tj dodjelom drugog stana i rješenjem u postojećim uslovima.

Ishrana je jedan od posebnih problema na čijem rješavanju treba da radi soc radnik, naročito u porodicama gdje ima
podhranjene, slabo razvijene i rahitične djece. Ako je stanje ovakvo ili ako predvidjamo da će do toga doći možemo u
cilju njegovog ublažavanja ići na dodjelu materijalne pomoći u naturi.

U rješavanju stanja u porodici vrlo važno mjesto zauzima zdravstveno stanje članova porodice. U slučajevima fizičke
ili psihičke bolesti ili oštećenja nekog člana porodice, a posebno nosioca porodice, tražićemo najbolje rješenje, a na
prvom mjestu liječenje i profesionalnu i soc rehabilitaciju.

Pomoć soc radnika porodici biće naročito dragocijena u sredjivanju medjusobnih odnosa u porodici i stvaranju uslova
za dublju porodičnu harmoniju. U slučajevima kada se radi o narušenim soc odnosima u porodici moramo birati
mjere koje će najbolje doprijenijeti uspostavljanju povoljnog stanja. Da bi preduzeli korake u cilju saniranja takvog
stanja moramo prije svega istražiti uzroke koji su prouzrokovali konkrento stanje. Odnosi u porodici zasnivaju se na
emotivnim vezama medju njenim članovima. Soc radnik ne može svojim radom razvijati emotivne veze tamo gdje ih
nema. Medjutim on će svojim radom pomoći pojedinim članovima da shvate svoja osjećanja neprijateljstva i
antagonizma i da ih počnu usmjeravati u pravcu tolerancije. Soc radnik je isto tako dužan da pojedincima obrazloži
značaj emocionalnog života za normalan razvoj ličnosti i da ih istovremeno hrabri i stimulira da svoja osjećanja i
vanjskim načinom manifestuju.

Kao poseban oblik terapije koju primjenjujemo u radu sa porodicom jeste upućivajne pojedinih članova porodice u
druge grupe, društva i zajednice. Uključujući u ovakve grupe doprinosi se boljoj ravnoteži ličnosti, razvijaju se radne
navike i pravilan odnos prema zajednici i korisno provodjenje slobodnog vremena. Posebni zadatak soc radnika jeste
uticanje i djelovanje na porodicu u cilju razvijanja pozotivnih moralnih i emotivnih odnosa medju članovima
porodice.

Rad sa porodicom može biti individualan i grupni soc rad. U praksi još uvijek preovladjuje individualni rad mada
grupni rad može biti plodniji i efikasniji.

Rad sa drugim sredinama

Klijenti sa kojima radimo žive, rade i saradjuju sa drugim sredinama. Na taj način naš rad sa okolinom proširuje se i na
te sredine. Zbog toga je soc radniku potrebno raditi na odstranjivanju negativnog stanja u tim sredinama.

3
Prva sredina u kojoj radimo poslije porodice jeste radno mjesto klijenta, a za djecu i omladinu škola. U ovoj sredini
klijent uživa odredjeni status, nalazi se u odredjenim odnosima saradnje sa tom sredinom. Iz tih sredina mogu
proizići pozitivna i negativna saradnja kod klijenta. U radu sa sredinom ponekad ćemo morati zaštititi pozitivnu
sredinu od negativnog uticaja klijenta. Kao poseban oblik posredne terapije ubrajamo i uključivanje klijenta u razne
grupe. Uključivanjem u takve grupe doprinosi se stvaranju razvnoteže kod ličnosti na taj način što se klijent mobiliše
na pozitivnoj aktivnosti i na taj način njene unutrašnje snage na korisnom poslu utroše. Pri tome treba odgovorne
ljude iz takvih organizacija prethodno upoznati sa posebnim problemima klijenta koga uključujemo u dotične grupe.

Na koji način treba raditi sa sredinom klijenta ?

Najčešći oblik rada jeste angažovanje pozitivnih činilaca u sredini kako bi se moglo pravilno pomoći klijentima. Soc
radnik će tražiti pomoć kolektiva u koji je klijent uključen ili u koji ga želimo uključiti. Okolina u kojoj klijent živi može
biti pozitivna ali i indiferentna i nezainteresovana za klijenta. U nekim slučajevima može biti čak i neprijateljski
raspoložena prema ponašanju klijenta. U tom slučaju potrebno je mijenjati stavove sredine prema klijentu i to kroz
upoznavanje sredine sa stanjem klijenta i uzrocima koji stoje iza toga. Kada sredina sazna uzroke klijentovog stanja
postepeno će mijenjati svoje stavove, prihvatiti klijenta i na taj način mu pružiti pomoć. U aktiviranju i mobilizaciji
radne sredine, naročito se možemo koristitit uključivanjem klijenta u razne oblike aktivnosti koje su razvijene u
raznim kolektivima.

Terapeutski rad sa klijentom

Intenzivan rad sa klijentom potreban je onda kada klijent ima takve probleme koje nije u stanju sam da riješi.
Direktna terapija kojom zahvatamo problem klijenta sadrži uz sebe niz postupaka kojima nastojimo riješiti njegove
probleme i otkloniti negativna stanja. Direktnom terapijom mi prije svega snažimo ličnost odnosno stvaramo
sposobnost razumjevanja stanja u kome se ličnost nalazi. Terapeutski rad sa klijentom možemo podijeliti u 3 faze:

1. početnu

2. srednju

3. završnu

Početna faza terapeutskog rada sa klijentom treba da bude usmjerena na stvaranje povjerenja i razumjevanja
izmedju socijalnog radnika i klijenta kao i na stvaranju i prihvatanju programa i plana mjera za rješavanje slučaja. Soc
radnik mora pronaći put do klijenta, mora zadobiti njegovo povjerenje. U početku terapeutskog rada treba postići da
klijent shvati smisao i potrebu stalnog i redovnog kontaktiranja sa soc radnikom. Smisao terapeutskog rada sa
klinentom je u organizovanom radu na odvikavanju od negativnih i na razvijanju pozitivnih strana njegove ličnosti.
Smatra se da bi se ti kontakti trebali održavati najmanje jednom u 15 dana. U početku kontakti i razgovori moraju biti
češći a u daljem provodjenju tretmana oni se mogu postepeno smanjivati ali nikako toliko da se izgubi uvid u rad i
aktivnost klijenta. Osnovni instrumenti terapeutskog rada sa klijentom jesu terapeutski razgovor i savjetovanje koje
je u znatnoj mjeri socio-odgojni proces. Razgovori koje soc radnik vodi sa klijentom imaju u izvjesnoj mjeri
psihoterapeutski karakter jer zadiru u prošlost pa takav razgovor od soc radnika zahtijeva dobro poznavanje
psihologije i srodnih nauka i dobru vještinu u vodjenju razgovora.

Terapeutski intervju

U neposrednom terapeutskom radu sa klijentom primjenjujemo poseban oblik razgovora – terapeutski intervju. On
se može organizaovati na bazi proučavanja historije života, i proučavanja okoline klijenta. Razgovor o historiji života u
4
velikoj mjeri može da doprinese izmjeni odredjenog stanja jer kroz obostranu aktivnost klijenta i soc radnika u toku
iznošenja historije života on postaje svjestan odakle potiče njegovo sadašnje stanje i teškoće i gdje leže uzroci
sadašnje situacije. Terapeutskim razgovorom mi pokušavamo da klijenta orijentišemo na samog sebe kako bi ga
osposobili da otklanja ono što mu smeta i što predstavlja prepreku u njegovoj saradnji sa odredjenom sredinom.

Terapijski modeli socijalnog rada

U teoriji, a i praksi soc rada s pojedicem primjenjuju se i drugi modeli terapijskog rada. Pored Rodžersovog modela
savjetovanja poznati su:

1. psihodinamska terapija koja za svoju osnovu ima psihoanalitički pristup u rješavanju problema pojedinca

2. bihejvioralna čiju osnovu čini teorija učenja pomoću koje se neodgovarajuće ponašanje pojedinca pokušava
zamijeniti odgovarajućim odnosno socijalno prihvatljivim

3. kognitivna terapija – akcent stavlja na značaj zdravog razuma u čovjekovoj borbi sa životnim problemima. Jedno
od stanovišta ove terapije bazira se na uvjerenju da su psihički problemi uslovljeni pogrešnim shvatanjem stvarnosti

4. gestalt terapija – počiva na postavci Gestalt psihologije da su doživljaji cjeline nešto više od zbira dijelova

Psihodinamska terapija koja za svoju osnovu uzima psihoanalitički pristup u rješavanju problema pojedinca. Riječ je
o postupku koji koristi lični odnos izmedju terapeuta i klijenta. Specifičnost psihoanalize je u tome što je njen glavni
cilj da dovede u svijest nesvjesne sadržaje ponašanja i simptoma. Ono što je odvaja od drugih psihoterapija je pojam
o transferu. Zahvaljujući transferu aktualizacija starih i nerješenih problema, ponovljenih u odnosu na sadašnje
stanje treba da omogući oslobadjanje potisnutih sjećanja vezanih za ranije konfliktne situacije. Psihodinamski modeli
soc rada izvedeni su iz teorijskih postavki psihoanalize. U najširem značenju psihodinamska terapija označava
posebnu vrstu uticaja jedne osobe na drugu koja se obavlja u uzajamno uspostavljenom dinamičkom odnosu. Uže
odredjenje ističe da je psihodinamski pristup psihičko djelovanje koje se odvija u odnosu izmedju klijenta i terapeuta,
a koje utiče na ublažavanje ili otklanjanje smetnji u njihovom osjećajnom, saznajnom i socijalnom razvoju.
Psihodinamski orijentisana praksa soc rada uključuje 3 najvažnija aspekta:

1. Procjena – podrazumjeva razmatrajne klijentovih prošlih i sadašnjih načina prevazilaženja problema,

njegovih unutrašnjih sposobnosti i okolnosti u kojima živi

2. Intervencija – može biti podržavajuća koja je usmjerena na sadašnje ponašanje, svjesnu misao i promjenu
sredine, a koja uključuje učenje i ovladavanje novim vještinama

3. Odnos izmedju soc radnika i klijenta – je odnos izmedju 2 ravnopravna sudionika u rješavanju klijentovih
poteškoća. Klijent je subjekt soc rada kome soc radnik pomaže u prevazilaženju njegovih nepovoljnih stanja

Bihejvioralna terapija

Osnovu ove terapije predstavlja teorija učenja. Avsenk, jedan od najpoznatijih pristalica metode ove teorije definiše
je kao pokušaj da se ljudsko ponašanje i emocije usmjere u korisnom pravcu u skladu sa zakonitostima moderne
teorije učenja. I pored varijacija u pristupima i tehnikama bihejvioralne terapije, postoje neki zajednički elementi a to
su:

- to je terapijski pristup usmjeren na neki izdvojeni problem u ponašanju i doživljavanju pojedinca

- predmet bavljenja u bihejvioralnoj terapiji je prvenstveno ponašnje koje se može opažati i mjeriti

5
 - bihejvioralna terapija usmjerena je na sadašnja stanja i okolnosti

Metode bihejvioralne terapije sastoje se od širokog niza terapijskih tehnika medju kojima su neke efikasnije od
drugih.

Prvi zadatak bihejvioralnog terapeuta je da indetifikuje vjerovatne veze stimulans-odgovor koje se kod klijenta, u
odnosu na problem koji ima, javljaju. Ovaj dio terapijskog procesa naziva se funkcionalnom analizom. Sem ove
tehnike važno je istaći još i sljedeće:

- sistematska dezentizacija ( recipročna inhibicija – kontrauslovljavanje ). Ova tehnika namijenjena je

uklanjaju fobija

- trening samopouzdanja je najčešće korišteni metod modifikovanja neprilagodjenog ponašanja

- učenje po uzoru, imitiranjem uzorovog ponašanja takodjer predstavlja korisnu tehniku bihejvioralne terapije

Kognitivna terapija

Osnovni koncept kognitivinog pristupa podrazumijeva postojanje jednog generalnog kognitivnog mehanizma koji se
umeće izmedju stimulansa i reakcije, izmedju percepcije i emocionalnog odgovora. Kognitivni model pridaje veliki
značaj kogniciji ( razumu ) kao filtru putem kojeg se percipirani dogadjaji u okolini procjenjuju u smislu da li se oni nas
tiču ili ne, a zatim se vrednuju u smislu: prijatno-neprijatno, dobro-zlo, privlačno-neprivlačno. Cilj ove terapije je da
mijenja pogrešne premise, ispravlja greške u zaključivanju i usmjerava objektivnoj realnosti. Jedna od definicija
kognitivne terapije odredjuje je kao oblik terapije baziran na uvjerenju da su životni problemi uslovljeni pogrešnim
načinom poimanja stvarnosti. Cilj terapije je da pomogne klijentu da identifikuje pogrešne forme razmišljajna i da ih
zamijeni adekvatnim. Medju poznate oblike kognitivne terapije ubrajaju se

- racionalno emotivna terapija

- Bekova kognitivna terapija

Geshtalt terapija

Osvnovno polazište ove terapije baziramo na čuvenoj postavci geshtalt psihologije po kojoj opažaj i doživljaj cjeline
znači nešto više ili bar nešto drugo od prostog zbira djelova. Jednostavna definicija riječi gestalt je cjelina. Kao ciljevi
ove terapije navode se:

- postizanje potpunije svijesti o sebi i svojoj okolini, prihvatanje sopstvenih iskustava

- postojanje svijesti o svojim potrebama i sticanje sposobnosti da se one zadovolje bez povrjedjivanja drugih

- prihvatanje odgovornosti za sopstvene aktivnosti i njihove posljedice

- orjentacija ka promjenama ponašanja

Rodžersov model savjetovanja

Savjetovajne je u stvari jedan socio-odgojni proces. Ono ima za cilj da pomogne klijentu da iznese i ispolji teškoće.
Savjetovanje istovremeno jačamo odgovornost kod klijenta za realizovanjem odredjenih rješenja. Osnovna tehnika u
savjetovanju jeste tehnika objašnjavanja i rasvjetljavanja samog problema. U radu sa klijentom pred nama se nalazi
jedan specifičan problem koji ga tišti. Prvo je momenat da shvati težinu i obim problema. Ovo je istovremeno i
intelektualni i emocionalni proces. Centar naših nastojanja u savjetovanju je mobilizacija ličnosti, mobilizacija njenog

6
“ja”. Sem mobilizacije ličnosti savjetovanje u sebi sadrži i davanje informacija i analizu spoljnih činilaca koji su u vezi
sa nastalim slučajem. Sljedeći momenat jeste usmjeravanje na odredjeni problem, snaženje i jačanje ličnosti klijenta i
njegove sredine. Davanje savjeta u stvari predstavlja isticanje zahtjeva u blagoj formi da se nešto učini. Pri davanju
savjeta moramo se pridržavati izvjesnih pravila. Na prvom mjestu treba istaći da je osnovna pretpostavka za davanje
savjeta dobar medjusobni odnos. Savjet ne treba davati uopšteno, apstraktno, nego uvijek konkrento i vezano za
odredjenu situaciju. Nove zahtjeve i savjete ne treba davati svaki dan. Treba ići polako korak po korak i novi savjet
davati tek onda kada je prethodni usvojen i proveden u djelo. Savjet se nikada ne smije davati u vidu naredba, savjet
treba da bude dat u vidu preporuke. Davanje savjeta i ubjedjivanje ( persuazija ) danas je čest oblik psihološke
pomoći koji se još može davati “intervenisanjem”. U ovom postupku onaj kome se obratilo za pomoć, odabere
izvjesne ciljeve koje klijent treba da postigne i nastavlja svoje intervencije sve dok se on ne pokrene u odredjenom
pravcu i ne ispuni odredjene ciljeve.

Intelektualna interpretacija predstavlja pokušaj da se izmjeni nečije ponašanje ili otkloni neka unutrašnja tegoba
racionalnim objašnjavanjem uzroka problema. Ona čini značajan dio psihoanalize. Jedna interpretacija ima
psihološku i terapeutsku vrijednost samo onda kada onaj kome je data može da je prihvati, stvarno, bez prikrivenog
otpora.

Novija socio-teraopija razlikuje se od stare prije svega po svom cilju. Cilj savremene terapije je da mu se pomogne da
sazri kako bi lakše izlazio na kraj sa postojećim problemima i onim koji će tek da naidju. Zato se savremeno
savjetovanje ne orijentiše na akciju za klijenta, već na pomoć za ono što je potrebno da klijent učini za sebe sam.
Druga razlika se sastoji u obraćanju pažnje na emocionalne momente klijentove situacije.

Treća razlika leži u posvećivanju pažnje aktuelnoj situaciji klijenta i osjećanjima u vezi sa njima, više nego prošlosti.
Prema Rodžersovom konceptu terapije savjetovajne i terapija već tokom svog trajanja predstavljaju to zrelije
ponašanje. Individua se od prvog trenutka uči da bolje osjeća i shvata sebe, da jasnije doživljava šta osjeća i želi, da
donosi značajne i manje značajne ali samostalne odluke.

Faze savjetovanja u individualnoj terapiji po Rodžersu

Rodžers pokušava da na što jednostavniji način iznese stupnjeve psihoterapeutskog procesa, skreće pažnju na
sljedeće: stupnjevi terapeutskog procesa se ne javljaju. Oni uvijek prelaze jedan u drugi uzajamno se prepliću i
prepokrivaju.

1. individua je riješila da zatraži pomoć. Ovaj momenat je jedan od najznačajnijih u svakoj terapiji. Čovjek, kao
da na neki način “uzme sebe za ruku” i izvrši jednu odgovornu akciju: krene da zatraži pomoć za svoje
nevolje. Ta akcija svjedoči o vitalnim potrebama subjekta. Ako je odluku o dolasku na terapiju donio neko
drugi, a ne sama individua najvjerovatnije da od terapije neće biti ništa: sugestija i savjet će se možda primiti
no najčešće se ne sprovode u djelo. Ali ako klijent prihvati terapeutsku situaciju sa ličnom zainteresovanošću
tada će i ulagati napore da radi na svojim problemima.

2. terapeutska situacija je definisana – ovo definisanje odnosi se prije svega na zahtjev da klijent treba da bude
već od prvog razgovora na jedan njemu odgovarajući način obaviješten o tome da terapeut nema spremne
odgovore za sve njegove probleme i da nije dovoljno da ih klijent samo odsluša već da će se savjetovanja
obavljati uz napore samog klijenta i pomoć terapeuta, tako da on sam dodje do nekog rješenja svojih
problema.

3. stvaranje atmosfere slobode izražavanja – terapijska situacija zahtjeva atmosferu slobode izražavanja klijenta
svega što osjeća u vezi sa onim o čemu govori. Ako nas klijent sam ne navede na takav teren ponekad je
potrebno takav teren pronaći. Rodžers naglašava da treba ostvariti takvu atmosferu da klijent osjeti da je
vrijeme koje je za njega rezervisano samo njegovo i da može da ga upotrijebi za sebe ako to njemu odgovara.

7
 Za ostvarivanje ove atmosfere najbitniji je prijateljski, prihvatajući stav terapeuta koji sve sluša sa
podjednakom pažnjom, ne povladjuje i ne zgražava se, ne prekida.

4. prihvatajne negativnih osjećanja klijenta – terapeut prihvata, konstatuje i čini time jasnim klijentova
negativna osjećanja. Posao terapeuta je da mu pomogne da shvati da su ta osjećanja njegova realnost i da je
on zajedno sa svim tim osjećanjima prihvaćen od strane terapeuta cio takav kakav je.

5. pojave pozitivnih osjećanja kod klijenta – kad klijent izbaci iz sebe svoja glavna negativna osjećanja počinju se
pojavljivati i pozitivna osjećanja. Ona polako uvode klijenta u sazrijevanje.

6. realizacija pozitivnih osjećanja klijenta – terapeut konstatuje pozitivna osjećanja na potpuno isti način kako
je to činio i sa negativnim. Terapeut treba da umije da na isti način prihvata zrele i nezrele impulse svog
klijenta.

7. pojava uvida – bolje rauzmjevanje sebe – je jedan od slijedećih važnih stupnjeva terapeutskog procesa, jedan
uvid već predstavlja malu bazu za dalje sagledavanje i jasnije doživljavanje samog sebe.

8. pojava sve jasnijih odluka i promjena kursa aktivnosti ide u stvari zajedno sa procesom uvidjanja.
Terapeutova funkcija sastoji se u tome da on izloži nekoliko rješenja ili mogućih varijanti izlaska iz takve
situacije ali istovremeno da iskoristi prvu zgodnu priliku da realizuje i prisustvo osjećanja straha koji se
redovno tada javlja u klijentu da nastavi da “korača naprijed”.

9. pojava pozitivnih akcija je jedan od najprivlačnijih momenata u terapeutskom radu. Pozitivne akcije su isprva
sasvim male ali od neobičnog intimnog značaja za njega zato što on kao rijetko kada do tada osjeća da su one
produkt njegove kreacije.

10. podržavanje daljih pozitivnih akcija – dalji stupnjevi terapije ne traju više dugo. Kada individua stekne
izvjestan nivo uvida u razne ovlasti svog ponašanja onda se dalji rad sastoji u podupiranju naznačenog
emocionalnog sazrijevanja.

11. integracija pozitivnih akcija – za razliku od prvih pojava sada se pozitivne akcije integrišu. Sve je manje
strahova, sve se više uočava povjerenje u samog sebe. Terapeut i klijent komuniciraju na jedan nov način:
odnos izmedju njih postaje stvarno prijateljski.

12. završna faza savjetovanja – u ovoj fazi se počinje pojavljivati shvatanje klijenta da će terapija morati da se
završi. Tada se obično javlja potreba za izvinjavanjem klijenta što je terapeutu oduzeo toliko vremena.
Terapija je cjelovit, izvanredno dinamičan i komplikovan proces i kada želi da ga opiše mora se suočiti sa
teškoćom oko izdvajanja njegovih stupnjeva jer uvijek mora da pojednostavljuje i sematizuje.

Incijalni problemi sa kojima se sreće terapeut

Tokom prvog kontakta postavljaju se sljedeća ključna pitanja:

1. da li je klijnet pod stresom ? – psihički stresovi izrastaju najčešće na konfliktima želja. Prvo pitanje koje
terapeut postavlja sebi u vezi sa klijentom odnosi se na pitanje da li je on pod teškom psihičkom tenzijom
kako bi procjenio da li će biti zaista spreman da potraži bolja rješenja svojih konflikata od onih kojima se
pomogao do tada.

2. sljedeće važno pitanje je da li je klijent u stanju da se ponese sa svojim problemom. Terapeut mora od
početka da odmjerava njegove mogućnosti za preduzimanje relativnih akcija u smislu objektivnog mijenjanja
svoje životne situacije.

8
 3. može li idnividua da primi terapeutsku pomoć – pozitivan odgovor na ovo pitanje je onda kada individua želi
da primi pomoć i kad je toga svjesna. Procjenjivanje potrebe za pomoći ide istovremeno sa procjenjivanjem
da li je on pod psihičkim stresom.

4. četvrto ključno pitanje – da li je klijent slobodan od kontrole porodice – ovo pitanje je neobično važno pri
uzimanju adolescenata na terapiju i kod terapije djece.

Za dobar ishod terapije neobično je važna bar prosječna inteligencija klijenta. Uspješnost ovog tipa terapije raste što
je veća inteligencija.

Šta karakteriše pravi terapeutski odnos prema klijentu?

a. autoentična, nenametljiva, prirodna toplina odnosa – predstavlja prvu karakteristiku. Ona omogućuje kasnije
ulaženje u jedan dublji emotivan odnos. To ulaženje u emotivni odnos za terapeuta predstavlja jedan kontrolisan
proces odnosno aktivnu vezu sa odredjenom granicom.

b. neogiraničena mogućnost za izražavanje osjećanja – je druga karakteristika terapeutskog procesa. Terapeutovo

prihvatanje apsolutno svega što klijent osjeća doprinosi da klijent vremenom počne iznositi sve što je do tada možda
i pred samim sobom skrivao.

c. odsustvo bilo kakve presije i obuzdavanja klijenta predstavlja treću karakteristiku terapeutskog procesa. Trenirani
terapeut čuvaće se i uspjeće da se sačuva od unošenja i nametanja svojih želja u terapiji sa klijentom, čuvaće se
izražavanja svojiih emocionalnih reakcija i nikad neće izražavati svoje moralne stavove, neće dijetili moralne savjete i
držati pridike.

Metode savjetovanja

Dirigovana i nedirigovana metoda ( direktivni i nedirektivni )

U teoriji savjetovanja susreću se ove dvije metode.

Rezlike izmedju ova 2 metoda se ispoljavaju već u procesu prikupljanja podataka i dijagnosticiranja. Način tretiranja
takodje je drugačiji: u dirigovanom metodu od klijenta se traži s jedne strane daleko manje aktivna kooperacija a od
terapeuta daleko više odgovornosti da riješi klijentov slučaj. Iza terapeutovih napora kod ovog metoda su: klijentov
problem, njegovi uzroci i tretman. Metod u velikoj mjeri počiva na sposobnosti da svog klijenta ubijedi u ono što
smatra da je za klijenta dobro. U direktivnoj metodi savjetodavac je daleko aktivniji. To se ogleda u količini govora:
on 4 do 5 puta više govori od klijenta, dok u nedirektivnom savjetovanju terapeut govori upola manje od klijenta.
Kod nedirektivnog meroda razgovor se organizuje tako da klijent priča terapeutu o svom problemu a kod direktivnog
metoda savjetodavac priča klijentu o uzorcima njegovih teskoća i načina kako da riješi problem. Najopštija razlika
izmedju dviju metoda:

Direktivna ide za tim da u potpunosti drži kontrolu savjetovanja i gura klijenta prema cilju koji je odabrao
savjetodavac na osvnou dijagnoze.

Nedirektivnim metodom pomaže se klijentu da sam otkrije svoje potencijale i da odluke do kojih sam dodje može sa
uspjehom sam da sprovede u djelo.

Program nedirektivne metode.

1. slušati klijenta strpljivo i prijateljski sa dozom inteligentne kritičnosti

2. ne ispoljavati nikakvu vrstu autoritativnosti

9
 3. ne davati nikakav savjet niti moralni sud

4. nikada se ne upuštati u diskusiju o argumentima koje iznosi klijent

5. pitanja postavljati klijentu samo ako mu se time pomaže da govori, da mu se pomogne da svoje misli i
osjećanja izrazi preciznije, da se prodiskutuju implicirane pretpostavke onoga što je klijent rekao.

Tok procesa savjetovanja

Svrha terapije sastoji se u tome da se klijent oslobodi da izrazi ona dublja maskirana osjećanja. Klijent je vodič kroz
svoj problem. Terapeut treba da umije da sluša. Ali terapeut prije svega sluša osjećanja prati sadržaj. Dobro
manipulisanje negativnim osjećanjima klijenta predstavlja veliku pomoć terapeutskom procesu. Za otkrivanje
ambivalentnih osjećanja terapeut treba da ima posebno izoštren sluh i dobru racionalnu koncentraciju.

Stav klijenta prema terapeutu

U svakom savjetovanju klijent će prije ili poslije početi da izražava i pozitivna i negativna osjećanja, ne samo prema
terapeutu nego i procesu savjetovanja u cjelini. Bilo da izražava pozitivna ili negativna osjećanja veoma je važno da
reakcija terapeuta ne izaziva nimalo krivice klijentu. Postizanje uvida – jasno doživjeti svoja osjećanja, dugo
potiskivana, predstavlja više nego samo oslobadjanje od njih. Kod njega se tokom terapije promjeni percepcija
samog sebe. Proces uvidanja je teško diskutovati i zbog njegove kompleksnosti i zbog njegovog stvaranja i trajanja.
Formira se dio po dio, dugo, postepeno a izražava mnogo češće akcijama nego riječima. Uvid predstavlja promjene i
funkcionisanja cijele čovjekove ličnosti u terapiji, promjene koje prije svega počivaju na emocijama.

Na šta treba obratiti pažnju prilikom interpretacije

1. kada terapeut nije siguran da će njegova interpretacija predstavljati pun pogodak – ne treba da je izrekne

2. u svakoj interpretaciji treba upotrebljavati klijentove termine – simbole

3. najbolje i u interpretiranju osloniti se na stavove koji su od strane klijenta već realizovani

4. nikad terapeut neće dobiti ništa pokušajem argumentovanja svoje interpretacije ako njegovu interpretaciju
klijent nije prihvatio, ali to je važan podatak za razumjevanje njegove dinamike prihvatanja problema

5. kada je interpretacija stvarno proširila uvid klijenta on će taj uvid spontano primjeniti vrlo brzo na nova
životna područja. Ako do tog proširenja ne dolazi terapeutu treba da bude jasno da je ovom prilikom do
uvida došao samo on, a ne njegov klijent

6. dogadja se da poslije dobrih interpretacija i značajnih uvida klijent regradira na prevazidjene psihološke
nivoe i terapeut treba na njih da bude pripremljen

Uvid bi smo mogli najkraće definisati kao novi način gledanja na stvari ili reorganizaiju perceptivnog polja.

Šta završetak savjetovanja predstavlja klijentu

10
Uloga terapeuta za zdravo završavanje savjetovanja je velika. Na prvom mjestu se traži budnost terapeuta kojom
treba da osjeti svaki napredak svog klijenta pa čim osjeti jasnije izražavanje svoje samostalnosti da iznese mogućnost
završavanja terapije. Kraj terapije redovno ranije poželi klijent nego terapeut. Često se dogadja da klijent odjednom
počne naglo da se približava kraju savjetovanja, da je terapeutu teško da mu definiše sav materijal koji ovaj izbacuje.
Tokom posljednjih intervjua klijenti počinju da govore šta je savjetovanje za njih značilo. Ponekad su to vrlo konfuzne
slike u kojima se može prepoznati sve ono o čemu je do sada bilo govora, a ponekad rjedje on nam upravo na jasan
način izrazi da je on na sebi osjetio sve one principe kojih smo se držali tokom rada.

Teorija izbora ( realitetna terapija ) i teorija kontrole po Glaseru

Realitetna terapija kao djelotvoran psihoterapeutski postupak upućuje na realnu pretpostavku da se dosta ljudskih,
društvenih i psiholoških problema i nevolja može uspješno riješiti po njenim osnovnim principima. Ta terapija je
savjetodavno-psihoterapeutski pristup utemeljen od strane američkog psihologa i psihijatra doktora Vilijama
Glasera. Sada je ova terapija poznatija kao teorija izbora. To je pozivitan akcijski usmjeren pristup pomoći ljudima u
preuzimanju djelotvornije odgovornosti i kontrole nad životom počevši odmah sada. Temeljni pojam ove terapije je
prije svega odgovornost. Može se definirati kao sposobnosti za zadovoljavanje svojih potreba na način da druge ljude
ne lišavamo mogućnosti da i oni zadovolje svoje potrebe. Glaser smatra da su sva čovjekova obraćanja vanjskom
svijetu motivirana svrhom zadovoljavanja osnovnih potreba i to potrebe za preživljavanjem i produženjem vrste te
psihološke potrebe za pripadanje. Ova terpija uči ljude da prepoznaju šta žele, šta im je potrebno i šta da rade da i
ostvare ono što žele. Savjetnik pomaže klijentu da napravi radni plan kako bi na efikasan način ostvario ono što želi.
Kada govorimo o suštini radnog plana u realitetnoj terapiji možemo reći da se radi o planu koji se može sprovesti
odnosno težište je na stvarima koje je klijent u stanju da uradi. Realitetna terapija osposobljava klijenta isticanjem
moći da uradi ono što je u skladu sa njegovim mogućnostima i sposobnostima.

Rad

Rad je srce realitetne terapije. Za praktičare ove terapije mjenjanje onoga što radimo je ključ ka promjeni onoga što
osjećamo i postizanja onoga što želimo.

Kontrola

Da bi spoznali svoje potrebe živim bićima je potrebna kontrola. U samom srcu Glaserove teorija izbora jeste ideja da
jedina osoba koju možemo zaista kontrolisati jesmo mi sami. Veoma je važno raditi ono što je u našoj kontroli i pri
tome postovati prava drugih ljudi da spoznaju svoje potrebe.

Potrebe, želje i ponašanja

Osnovne ljudske potrebe su sljedeće:

1. potreba za pripadanjem i ljubav

11
 2. potreba za moći

3. potreba za slobodom

4. potreba za uživanjem, poštovanjem i zabavom

5. potreba za sigurnošću i preživljavanjem

Pripadanje i ljubav – podrazumjevamo davanje i primanje ljubavi, biti dio nečega, pripadati grupi, primanje pažnje od
strane nekoga i slično.

Moć i poštovanje – podrazumjevamo samopoštovanje, poštovanje od strane drugih, takmičenje, samopouzdanje,

pobjedjivanje.

Sloboda – podrazumjevamo prostor, vrijeme samo za sebe, nezavistnost, autonomiju

Uživanje – zabava, zadovoljstvo, cijenjenje, smijeh, igra, učenje.

Sigurnost i preživljavanje – hrana, dom, zdravlje, sex.

Totalno ponašanje

U bilo koje vrijeme mi obavljamo 4 radnje: radimo, mislimo, osjećamo i tu su svakako fiziološke potrebe. Ponekad su
ove aktivnosti u harmoniji, a često idu i u različitim smjerovima. U toku dana se ponašamo na svaki od ovih načina.
Osjećamo, razmišljamo, radimo i tu naravno stalno prisutne fiziološke potrebe. Ovu kombinaciju nazivamo totalnim
ponašanjem. Ako možemo promjeniti jednu od ovih aktivnosti onda imamo dobru priliku da promjenimo i ostale.

Depresija

U realitetnoj terapiji i teoriji izbora depresija se posmatra kao način suočavanja sa onim što imamo i sa onim što
želimo. Teorija izbora pod depresijom ne podrazumjeva biti loše raspoložen cijelo vrijeme. Važnije je da znamo da
povratak iz depresije počinje mjenjanjem onoga što želimo ili kako se ponašamo. 4 su stvari koje nam depresija može
prouzrokovati:

1. ljutnja – depresija može biti sigurna privremena alternativa do ljutnje. Postaje nesigurna kad traje predugo

2. kontrola – depresija nam daje izvjesnu kontrolu nad ljudima i situacijama

3. pomoć – depresija nam pruža izvjestan način pomoći. To može biti pomoć od prijatelja, doktora ili instititucija

4. izgovor – depresija može biti izgovor za nerad, može biti način za izbjegavanje boli

Teorija kontrole

Uspješnu praksu realitetne terapije Glaser utemeljuje sa teorijom kontrole W.T. Powers. Radi se o efikasnom učenju
o samom sebi i poučavanju naših klijenata. Pomaže nam da razumijemo šta je važno za drugu osobu i kako da oboje
steknemo moć i važnost u odredjenoj situaciji i na taj način oboje dobijemo šta želimo.

12
Svakome je potrebna kontrola

Teorija kontrole govori i o ljudskom ponašanju naglašavajući samokontrolu. Mi pokušavamo da kontrolišemo nas
same, ljude i razne situcije kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili dobili ono što želimo, a da toga nismo ni svjesni.
Svakome je potrebna kontrola kako bi uspješno zadovoljio potrebu za moći, pripadanjem, slobodom i zabavom.

Šta možemo kontrolisati

Postoje 4 aspekta svega što radimo: razmišljanje, rad, osjećaji i fiziološke potrebe. Od ove 4 bihejvioralne
komponente svakog ponašanja 2 su voljne pod našom kontrolom – aktivnosti i mišljenja. Kontrolu osjećaja i
fiziologije možemo postići samo korištenjem mišljena i akcije. Svaka želja je povezana sa 4 psihološke potrebe:
pripadanje, moć, sloboda, zabava ili biološka potreba. Što je potreba više ugrožena to čovjek više usmjerava svoj
bihejvioralni sistem da dobije ono što želi. Od ova 4 aspekta jedini koji možemo kontrolisati je ono što radimo. Bez
obzira na to kako se osjećamo mi skoro uvijek imamo neku kontrolu nad onim što radimo.

Osnovne naznake realitetne terapije ( koraci i principi )

Kako bi smo uspješno primjenili realitetnu terapiju potrebno ju je aplicirati kroz odgovarajuće korake i principe i
ukoliko imamo na umu da se ona sastoji iz 2 komponente:

1. savjetovališnog okruženja

2. specifičnih procedura koje vode do promjene u ponašanju

Savjetovališno okruženje

Kako bi smo stvorili podržavajuće okruženje moramo biti prijateljski nastrojeni i slušati šta klijent govori. Trebamo
tražiti snagu kod klijenta, nastojati da je razvijemo i ojačamo radije nego analizirati njegove loše strane. Stručnjakova
percepcija može postati klijentov put gledanja na problem jer nemoguće je dozvoliti klijentu da priča o dogadjajima
iz prošlosti koje je nemoguće promijeniti ali ono što možemo učiniti jeste raditi u sadašnjosti, a istovremeno za
budućnost. Treba izbjegavati kažnjavanje, kritiziranje ili pokušaje zaštite klijenta od prirodnih posljedica njegovog
ponašanja.

Procedure koje vode do promjene u ponašanju

Treba obratiti pažnju na klijentovo ponošanje tj šta on radi, misli i osjeća sada. Treba mu pomoći da nauči da su sva
naša ponašanja izabrana. Suština realitetne terapije je pitati da procijeni da li svojim ponašanjem ima šansu da dobije
ono što želi. Česti su slučajevi da klijenti odgovore sa ne što znači da je ono kuda žele krenuti rauzmno ali sadašnje
ponašanje i aktivnost neće tamo odvesti. U rijetkim situacijama kada je odgovor sa da znači da klijent ne vidi ništa
13
loše u svom ponašajnu ili pravcu kuda ide. Treba zajednički pratiti plan i težiti da se klijent i stručnjak slože da plan
ima dobre šanse da uspije. Ne treba odustati od klijentove sposobnosti da nadje odgovorniji život čak i kada se klijent
ne trudi da provede plan. Gledano u cjelini realitetna terapija se sastoji iz 8 osnovnih koraka.

1. sklopi prijateljstvo sa klijentom – treba uspostaviti jedan suportivan odnos jer će jedino tako klijent biti
spreman pogledati istini u oči. Kao praktičari možemo korigirati samo sadašnjost i planirati bolju budućnost i
ne trebamo se pretjerano baviti prošlošću jer ipak ne možemo promijeniti ono što se u prošlosti dogodilo. Za
prošlost pitamo samo onda kada smatramo da će nam ta saznanja pomoći u planiranju boljeg ponašanja
danas i u budućnosti. Za realistično savjetovanje takodje je vrlo značajno da klijenta ne ispitujemo previše o
tome kako se on osjeća osim kada su osjećaji čvrsto vezani za ono što se dogadja sada i što planira da će se
učiniti u budućnosti.

2. dnevna klijentova aktivnost je sljedeći korak usmjerenog razgovora. Klijentu postavljamo pitanja tipa šta si
učinio danas ili što planiraš učiniti u najskorijoj budućnosti. Mi moramo voditi klijenta da se suoči sa
činjenicom da je on sam izabrao barem jednu tu akcijsku komponentu ponašanja.

3. treći korak usmjerenog razgovora je evaluativno pitanje što poduzimaš da sebi pomogneš. Kada jednom
osoba prihvati činjenicu da je ona ta koja je izabrala način svog ponašanja tada je ona spremna za ovo
pitanje. Ovo je presudna tačka usmjerenog razgovora kada ljudi počinju da se mijenjaju nakon što su sami
evaluirali svoje dosadašnje ponašanje i uvidjeli da je neefikasno.

4. četvrti korak u struktuitanju razgovora jeste planiranje. Mi moramo pomoći klijentu da načini plan boljeg
načina života. U struktuiranju usmjerenog razgovora za ovaj korak treba predvidjeti dosta vremena kako kod
samog izradjivanja plana aktivnosti tako i kod, u suradnji sa klijentom, provjeravanja kako se akcije
predvidjene planom realiziraju i koliko su one realne i dobre. Moramo navesti klijenta da poželi napravi plan
aktivnosti. Izrada plana je slična podučavanju. Kada uvažimo činjenicu da ljudi nikada ne nauče ono što žele
naučiti, te da podučavanje drugih ima efekta u onim slučajevima kada ljudi želeći nešto naučiti nailaze na
poteškoće tada usmjeravanje na načine pomoću kojih mogu doći do željenih saznanja ima smisla i efekta.
Drugi, treći i četvrti korak mogli bi nazvati koracima odgovornosti.

5. peti korak je obaveza realizacije programa. To je veoma značajan korak jer pomaže klijentu da se ponovo
osjeti odgovornom osobom ali ne samo sebi već je odgovorna i terapeutu i drugim osoama koje je vole i
brinu se o njoj. Obaveza oslobadja klijenta osjećaja usamljenosti jer ono što on radi ne radi samo za sebe
nego i za one sa kojima saradjuje, a to je prvenstveno savjetnik.

6. šesti korak bazira se na neuvažavanju opravdanja za nerealizirane aktivnosti isplaniranog programa. U

ovakvom usmjerenom razgovoru koji nalaže obaveze izvršavaja planiranih aktivnosti nema mjesta
opravdanjima i izgovorima za neizvršeno.

7. sedmi korak upućuje na postupke nekažnjavanja ali omogućava klijentu da uoči posljedice svog ponašanja
ukoliko one nisu preopasne za njega i njegovu okolinu. Ovaj oblik savjetovanja je sveobuhvatno
nekritizerski i nekažnjavajući. Ako klijenta ni na jedan način ne kažnjavamo i ne ponižavamo onda on nema
razloga da nam se opravdava i mi nismo dužni da njegova opravdanja uvažavamo.

8. osmi korak usmjerenog razgovora bazira se na principu nikada ne očajavajte kao savjetnik. Ako cijeli tok nije
dao zadovoljavajuće rezultate možemo krenuti ponovo od prvog koraka i uspostaviti kvalitetniji prijateljski
odnos sa klijentom. Svaki savjetnik mora u svom radu upotrijebiti vlastitu kreativnost, imaginaciju, radnu
aktivnost, a prije svega slijediti humanost u akcijama ljudske solidarnosti.

Zaključak

14
Baveći se tematikom ljudskog ponašanja i modelom realitetne terapije može se zaključiti da je ovo teroija o ljudskom
ponašanju koja smatra da su ljudi ti koji sami biraju ono što žele, a što se bazira na njihovim potrebama. Tri su
ključna elementa ovog modela ljudskog ponašanja. Percepcija, želja i ponašanje. Teorija se bazira na ideji da uvijek
imamo izbore na način na koji interpretiramo naše percepcije, stvari koje želimo i ponašanja koja smo odabrali da
dobijemo ono što želimo. Praktičar realitetne terapije je taj koji klijenta susreće sa realnošću i pomaže mu da
zadovolji svoje potrebe. Osnovni zadatak dakle jeste povezati se sa klijentom i zatim mu pomoći da susretne
stvarnost.

Praćenje rezultata preduzetih mjera

Dinamika pojedinih vrsta pomoći

U soc radu sa pojedincem potrebno je da se u rješavanju jednog slučaja uzme više vrsta pomoći. Za svaki pojedini
slučaj odredjujemo onu vrstu pomoći koja je potrebna dakle pružamo diferenciranu pomoć nakon toga što smo
ustanovili diferencijalnu dijagnozu. Drugim riječima mi klijentu pružamo pomoć po mjeri. Već pri koncu prvog
razgovora klijentu damo prve skromne savjete za savladjivanje teškoća, a zatim mu pomažemo da bolje razumije
svoju prošlost. No ta pomoć koju pružamo klijentu u početku našeg rada više je pokušaj kako bi mu pomogli u
početku njegovih teškoća. Tek nakon prve preliminarne dijagnoze naše mjere i savjeti biće sigurniji. Davanje pomoći
je rad koji se razvija i pomoć mora rasti sa potpunijim istraživanjem i uspoznavanjem njegovog problema.

Uspjeh individualnog socijalnog rada

Rad sa klijentom možemo završiti onda kada je u osnovi problem klijenta riješen. Kada on relativno zadovljno živi i
kada je u relativno dobrim odnosima sa svojom okolinom. Soc radnik završava rad sa klijentom onda kada on
samostalno donosi odluke, kada samostalno bira izmedju različitih mogućnosti, kada se vlada u skladu sa društvenim
normama i kada živi tako da je to u korist i njemu i njegovoj sredini.

Program praćenja i izmjena terapeutskog postupka

Da bi se dovršio ciklus razmatranja pojedinačnih slučajeva potrebno je provjeriti valjanost preduzetog tretmana.
Programom praćenja treba obuhvatiti sve aspekte jednog slučaja, način realizacije programa zacrtanih mjera,
aktivnost klijenta u resocijalizacijskom postupku, mobilizaciji okoline u terapiji klijenta itd. Ukoliko ovakvom analizom
utvrdimo da naši napori i nastojanja u terapeutskom postupku ne doprinose željenom poboljšanju onda smo
prinudjeni da vršimo izmjenu mjera. U radu sa nekim klijentima pojaviće se otpor prema terapeutskim mjerama.
Otpor treba analizirati, utvrditi uzroke i nastojati da ga klijent racionalno shvati, da shvati odbrambene mehanizme
prema odredjenoj terapiji. U analiziranju otpora treba utvrditi motive pružanja otpora jer ćemo samo tako moći
klijenta emocionalno mobilisati u prihvatanju naših mjera.

Vodjenje administracije u radu sa pojedincem

15
Administracija u soc radu ima vrlo veliki značaj a naročito u radu sa pojedincem. Administracija nam služi kao dokaz o
našem radu. Ona služi i drugim organima i službama kao polazna tačka u radu na rješavanju pojedinih slučajeva. Njen
bi značaj mogli odrediti na sljedeći način:

1. ona služi kao dokaz o našem izvršenom radu

2. ona je dokazni materijal za istražni ili sudski postupak

3. polazna tačka novom soc radniku ili ustanovi

4. regulator naše stručnosti i naše prakse

5. materijal za naučna istraživanja i razvoj teorije

Ona treba da bude vodjena na jednostavan način. Soc radnik se izgradjuje i usavršava na poslu pručavanjem i
analiziranjem soc slučajeva, ispravljanjem svojih grešaka i nedostataka u radu na čemu izvlači pozitivna isustva za
budući rad. Zbog toga spisi i ostali materijali koje vodimo ne smiju biti samo arhivski materijal već i dokumentacija iz
koje ćemo da učimo i mi i drugi soc radnici.

Kao važan segment edukacije i treninga jeste supervizija u socijalnom radu

O značaju supervizije u profesionalnom radu svakog pomagača govore osnovne funkcije supervizije. Supervizija ima
nekoliko komponenti. Ona je:

1. proces učenja

2. podupirući proces

3. nadzorni proces

Supervizija kao proces učenja

Supervizija je interakcijski proces u kojem se maksimalno kriste potencijali za učenje iz problema što ga iznosi
supervizirani. Rezultat supervizije očituje se u neprekidnom podizanju razine znanja i vještina kojima se pomagač
služi u svakodnevnoj praksi.

Supervizija kao podupirući proces

Podupiruća funkcija supervizije stavlja u fokus subjektivna iskustva superviziranog i njegove rekacije na probleme,
ponašanja i odnose s ljudima s kojima se nalazi u profesionalnom kontaktu.

Supervizija kao nadzorini proces

Supervizor ima nadzornu odgovornost. To znači da supervizor zadržava krajnju odgovornost za kvalitet usluga koje
pružaju klijentu.

Kakav treba da bude sadržaj dosijea

16
Pošto ćemo dosije često upotrebljevati on mora da bude praktičan i podesan za svakodnevnu upotrebu. Omot
dosijea treba da bude od tvrdog materijala da se akti ne bi gužvali. Na vanjskoj strani omota treba da bude pregledno
napisan naziv ustanove – organa, matični broj, ime i prezime klijenta i kratka oznaka sadržaja ili ostali podaci o
svakom spisu. Sa unutrašnje strane omota treba da bude kratak pregled svih dokumenata dosijea. Dobro je da u
popisu imamo jedan obrazac o osnovnim podacima za identifikaciju. To su podaci koji će nam u radu sa klijentom
vrlo često biti potrebni. Posebno mjesto u dosijeu treba da ima socijalna anamneza slučaja koji smo obradjivali. U
dosijeu takodje treba da imamo i kopije naših dopisa koje smo slali drugim organima. Dosije treba da sadrži list
praćenja slučaja u kome ćemo evidentirati sve ono što smo preduzeli na planu rješavanja slučaja iz čega treba da se
vidi dinamika i intenzitet terapeutskog rada na rješavanju slučaja. Završetak dosijea treba da ima kratke zabilješke o
rješenju slučaja.

Intervju kao metod socijalnog rada

Vodjenje razgovora je istovremeno i znanje i vjestina koja se može razvijati i usavršavati sticanjem potrebnih znanja o
njegovom vodjenju kao i stalnim vježbanjem u praksi. Zbog toga soc radnici moraju solidno ovladati ovom vještinom.

- tipovi i vrste intervjua prema Goodu - Skatesu

1. prema funkciji ( dijagnostički, terapeutski i istraživački )

2. prema broju osoba koje u njemu učestvuju ( individualni i grupni )

3. prema ulogama koje su prihvatili ispitivač i ispitanik u odnosu na socio-psihološki proces interakcije

Prema dr Rakiću intervju može biti

1. istraživački

2. klinički

3. intervju u svrhu savjetovanja

S obzirom na to kako se vodi postoje 3 tipa intervjua

1. standardizovani

2. nestandardizovani

3. mješoviti

Standardizovani je onaj u kome su pitanja unaprijed formulisana. Nestandardizovani je onaj u kome intervjuer sam
odredjuje tok i pravac intervjua.

U mješovitom intervjuu postoji lista pitanja o kojima će se razgovarati, ali sadržaj i redoslijed pitanja nisu unaprijeg
odredjena. Za soc radnike je od posebnog značaja informativni intervju koji primjenjujemo u sakupljanju raznovrsnih
informacija i situacija vezanih za klijenta i njegovu okolinu. Prema jednoj klasifikaciji intervjui se dijele na
informativne i terapeutske. U kliničkoj psihologiji primjenjuje se tzv. dubinski intervju u kojem se primjenjuju
projektivna pitanja. Intervju je osnovni postupak u soc proučavanju pojedinačnih slučajeva. Razlika izmedju intervjua
kojeg vodi soc radnik sa klijentom i slučajnog razgovora jeste u tome što je ovaj prvi usmjeren prema odredjenom
cilju. Stoga kažemo da je intervju u soc radu vodjenje stručnog razgovora sa odredjenim ciljem. Za obavljane
stručnog razgovora potrebna su 2 lica-soc radnik i klijent. Svaki od učesnika zauzima u njemu svoj položaj, jedan traži
pomoć, a drugi mu je pruža. Da bi oni mogli ostvariti svoje namjere potrebno je da se medju njima uspostavi veza u
kojoj će klijent moći da iznese suštinu svog problema i u kojem će soc radnik uspješno moći pružiti pomoć. Ponekad u
težnji da kod klijenta izazove simpatije prema sebi soc radnik nastoji da klijenta što više veže za sebe. Da bi ovo
izbjegao soc radnik u toku razgovora mora prema klijentu zauzeti empatičan stav tj. mora se nastojati unijeti u
položaj klijenta. Prema Frojdu empatija kao aktivnost značajna je kada je riječ o razumjevanju onog što je strano
našem egu. Empatija je intelektualna dopuna simaptiji, shvatanje nečega što drugi čine tako što sebe stavljamo u isti
17
položaj. Empatičan stav je stav prihvatanja i razumjevanja. Da bi se ostvarila uspješna saradnja izmedju soc radnika i
klijenta u toku intervjua potrebno je postići

1. da soc radnik dobije povjerenje klijenta i spremnost za saradnju

2. da savlada otpor klijenta prema razgovoru o problemu

3. da je potreba za rješavanjem problema nastala i pojavila se kod samog klijenta neusiljeno

Početak razgovora i prihvatajne klijenta

Uspješan početak razgovora zavisi naročito od onoga ko vodi razgovor, ali isto tako i od sagovornika. Razgovor će
uspješno početi ukoliko je soc radnik dobro osposobljen i uvježban u vodjenju razgovora. I sagovornik svojim
osobinama i karakteristikama djeluje na početak razgovora. Isto tako na početak razgovora djeluje činjenica da li je
klijent introvertirana ili ekstrovertirana ličnost. Uspješan početak razgovora mnogo zavisi od načina uspostavljanja
kontakta kao što su prvo upoznavajne, predstavljanje, način predstavljanja, pokazivanje interesa za klijenta itd.
Ponekad je razgovor dobro početi nekom indiferentnom temom, a onda ćemo postepeno i neosjetno preći na
problem koji nas interesuje. Prvo pitanje često ima presudan značaj za dalji tok razgovora. Zbog toga je dobro da u
početku nastupimo obazrivo, a delikatna pitanja da ostavimo za kasnije. U početku razgovora naročito se treba
čuvati kritike, osude, saslušavanja, donošenja zaključaka nabrzinu itd. Na početku razgovora djeluje i činjenica gdje se
razgovor vodi. Nepovoljni uslovi mogu otežati početak razgovora.

Metodika vodjenja razgovora

Pažnja soc radnika u razgovoru mora biti upravljena prema samom klijentu. Za vodjenje razgovora soc radnik
unaprijed odredjuje vrijeme. Treba predvidjeti od pola do jednog sata, a za zapisivanje još toliko. Pažnja soc radnika
nije posvećena klijentu nego onome što on još mora učiniti. Razgovor mora biti dinamičan. To znači da se mora
razvijati od prvih, možda još nekoliko krutih oblika zbližavanja dviju nepoznatih ličnosti do sve sigurnije saradnje
medju njima tj. za rješavanjem problema. Nakon toga što je problem relativno riješen ili uklonjen saradnja izmedju
soc radnika i klijenta postaje manje intenzivna, sastanci rjedji dok se postepeno ili potpuno ne prekinu. Razgovor
izmedju klijenta i soc radnika mora se razvijati od poznatih stanovišta do težih momenata i razmišljanja koja izazivaju
napetost. Pri tome soc radnik pomaže klijentu da ih se rastereti i oslobodi, a zatim se razgovor skreće na popuštanje
zategnutosti i na kraju ustanovljenje zaključaka što predstavlja formalni zaključak razgovora. Razgovor počinje tako
da soc radnik klijenta ljubazno primi da mu se predstavi ukoliko se ranije nisu poznavali. Pristupanje klijentu mora
biti jednostavno i toplo, ali ne i nametljivo. Osnovni zahtjev u intervjuu je ne nametati ga, jer to može još više
povećati otpor kod klijenta. Kada soc radnik razgovara na osnovu molbe tada odmah prelazi na problem jer ga već
poznaje. To se zove usmjeravanje na problem. Ako soc radnik ima na raspolaganju zahtjev ili najavu razgovora, a ne
pozna problem onda će povesti razgovor o nekom za klijenta interesantnom pitanju i tada će doći do onoga što ga
upravo interesira. To se zove upoznavanje prethodne problematike. Upoznavanje treba da obuhvata onu funkciju
koja obuhvata područje koje je u vezi sa rješavanjem konkretnog problema. U toku razgovora treba se što više
unositi u problem klijenta, a to znači da njegovo pričanje treba budno da pratimo. Klijenta treba pustiti neka priča,
neka iznosi svoj problem. Ako ponegdje moramo u intervjuu intervenisati moramo i tu bili elastični tj. moramo
pažljivo nastupiti. Posebno je pitanje kako će soc radnik pitanjima usmjeravati razgovor ka željenom cilju. Klijenta
treba podsticati da razmišlja o svim aspektima problema. Soc radnik zajedno sa klijentom analizira problem i traže
zajedno rješenje.

Kako treba voditi intervju

18
Voditelj intervjua mora najprije svjesno nastojati da nauči razne složene poteze kod vodjenja intervjua. Oni se
moraju najprije upoznati u teoriji da bi se kasnije u praksi usavršili. Intervju predstavlja interakciju klijenta i soc
radnika u kojoj je aktivnost klijenta propocionalna aktivnosti soc radnika. Ukoliko se soc radnik više unosi u ono što
mu klijent priča utoliko će to djelovati više motivirajuće na njega u smislu njegovog mobilisanja u toku razgovora, a i
kasnije. Motivacija u intervjuu je značajan preduslov za stvaranje potrebne atmosfere u kojoj se voditi intervju.
Motivacija na razne načine stimulira, usmjerava i održava odredjeno ponašanje. Da bi se klijent u intervjuu mogao
motivisati potrebno je da soc radnik solidno poznaje klijenta, da poznaje psihologiju ličnosti, da poznaje načine i
procedure vodjenja intervjua. Kod klijenta se može razvijati spoljašnja i unutrašnja motivacija. Spoljašnja motivacija
proizilazi iz vanjskih okolnosti i spoljne sredine. Unutrašnja motivacija rezultira iz same situacije intervjua u kojoj soc
radnik treba da motovirajuće djeluje na klijenta.

Postavlja se pitanje kako se vodi intervju

Intervju se vodi na 3 osnovna načina:

1. postamtranjem klijenta u toku intervjua

2. slušanjem klijenta

3. postavljanjem pitanja

Posmatranje klijenta

Cijelo vrijeme dok vodimo razgovor posmatramo klijenta, a i on nas. U izvjesnom smislu sve što bi se moglo reći o
intervjuu odnosilo bi se na posmatranje. Potrebno je takodje da primjećujemo i ono što klijent ne kaže, da uočimo
značajne praznine u njegovom izlaganju. Kako se soc radnik posmatrati klijenta – od prvog momenta i to: kako se
predstavlja i upoznaje sa soc radnikom, kakvo ima držanje, da li je koncentrisan ili rasijan, gleda li nas pravo u oči ili
izbjegava pogled, je li miran ili se stalno vrti i okreće. Pri ovome je veoma važno naglasiti da u procjenjivanju soc
radnik ne smije pasti pod uticaj prvog dojma ( halo efekta ). Posmatranje je vještina koja se treba naučiti i nju soc
radnik mora stalno kod sebe izgradjivati.

Slušanje klijenta

To je takodje jedna vrsta posmatranja. Onaj ko dobro vodi intervju taj istovremeno zna i dobro slušati. I slušanje je
aktivan proces. Ne reagovanje može izgledati kao pomanjkanje interesa, a to je štetno. Kratke umjesne primjedbe i
pitanja su vrlo korisna. Ako klijent šuti u toku razgovora on misli da to vrijeme mora popuniti nekim pitanjima i
primjedbama. Direktno poštivanje šutnje često više pomaže. Slušanje onoga što klijent govori nekada je već
odredjena pomoć. Prvi uslov za dobar intervju je, da se pomogne klijentu da kod njega popusti unutrašnja napetost
da bi se osjećao što prijatnije. U toku izlaganja povremeno treba stavljati kratke umjesne primjedbe, što klijenta
može da ohrabri. I slušanje kao i posmatranje treba da se uči i stiče u praksi. Slušanjem onoga što klijent govori
pomaže nam da saznamo šta on misli o svom problemu, kakve su mu želje, kakve su teškoće. Slušanjem takodje
možemo saznati na koji način se klijent izražava o svom problemu. Slušanjem soc radnik treba da čuje i ono što nije
izrečeno, što je prećutao. Drugim riječima soc radnik treba da “čita izmedju redova”. Takav način slušanja ima veliki
terapeutski značaj. Soc radnik treba kod sebe razvijati sposobnost i umješnost aktivnog slušanja. Aktivno slušati znači
slušati šta klijent govori, stalno mu davati doznanja da smo zainteresovani za ono što nam priča.

Postavljanje pitanja

19
Je veoma važno u vodjenju intervjua zbog čega se postavljaju pitanja i šta se želi njima dobiti od toga zavisi i
formulacija pitanja. Pitanja u intervjuu imaju dvostruku funkciju:

1. da se cijljevi pomoću pitanja prilagode mogućnosti shvatanja i razumijevanja klijenta

2. da pomoću pitanja soc radnik postigne što veći stepen motivacije klijenta

Način na koji postavljamo pitanja, ton i formulacija u velikoj mjeri doprinose ovome. Važan je sam sadržaj pitanja,
naime da u pitajnu nema optuživanja, nepovjerenja te da pitanja nisu dvosmislena. Pitanjima ne treba izražavati
znatiželju i radoznalost za neke periode života klijenta niti insistirati pitanjima na nečemu što za njega nije prijatno da
se sazna i otkrije. Ispravno je pravilo da treba pitati iz 2 razloga:

1. da se dobije obavještenje ( informacija ) o problemu

2. da bi upravili razgovor od nekorisnih na korisne stvari i time razvili motivaciju klijenta

Ovdje spadaju ona pitanja koja treba da podstaknu klijenta kada neodlučno stane. Prednost imaju pitanja koja
navode na opširan odgovor, a nikako ona koja daju mogućnost odgovora sa da ili ne. U postavljanju pitanja tempo-
brzinu treba prilagoditi klijentu. Sporost u postavljanju pitanja daje utisak pomanjkanja interesa i razumjevanja, a
brzim postavljanjem pitanja klijenta možemo zbuniti i tako stvoriti utisak da nas ne interesuje ono što nam ima reći.
Ne treba postavljati više pitanja u jednom pitanju jer obično dobijemo odgovor samo na posljednje pitanje. Lična
pitanja mogu biti početak bližeg odnosa soc radnika i klijenta. On želi da sazna kakav je čovjek soc radnik i da li je
njegov u skladu sa onim što soc radnik manifestuje ili ne. Najbolje je na ta pitanja odgovarati iskreno i istinito. Pri
postavljanju pitanja uvijek moramo znati šta pitanje znači za klijenta, kakve će reakcije ovo izazvati kod njega.
Pitanjima treba da upoznamo sistem standarda i vrijednosti kod klijenta kako bi mogli djelovati na promjenu stavova
ponašanja.

Govor i jezik u intervjuu

Sa pitanjima su tijesno povezane i primjedbe soc radnika. Ponekad je razlika samo u naglasku i zavisno od toga
primjedba dobije svoje odredjeno mjesto. No i pitanja i primjedbe imaju odredjena pravila. Soc radnik treba da
stavlja primjedbe i postavlja pitanja i da klijenta tako navede na razgovor i da ga ohrabri. Soc radnik treba da pazi na
način izražavanja. On treba da misli logično i da govori jezikom kojim ga klijent razumije. Jezik mora biti čist bez
stranih riječi i provincijalizma, izražajan, ubjedljiv i jasan.

Dinamika daljih razgovora

Ni jedan od razgovora u nizu ne smije biti nepripremljen. Prije razgovora treba pronaći dokumentaciju ako postoji i
proučiti je. Takodje treba proučiti ono što smo ranije zabilježili iz razgovora. Svaki razgovor treba da je samo faza u
našoj aktivnosti sa klijentom. Upravo zato svaki je razgovor upravljen postepenom rješavanju problema. Razgovor
utvrdjuje odnos klijenta i soc radnika, utvrdjuje njihovo medjusobno povjerenje. Takav će razgovor biti onda ako soc
radnik u toku razgovora i dalje bude pomagao klijentu, a ne da se prisjeća šta je ranije govorio. Tako se vode svi
razgovori koje soc radnik ima sa klijentom. I u daljim razgovorima soc radnik postavlja pitanja koja klijenta sve više
približavaju njegovom problemu. Klijent mora biti uvjeren da pridonosi raščišćavanju situacije jer će se samo tako
odlučiti za predloženi način rješavanja. Svaki razgovor završava soc radnik ustanovljavanjem onoga što se dogodilo.

Uslovi za uspješno vodjenje intervjua

20
Da bi se intervju uspješno vodio moraju se ispuniti odredjeni uslovi. Ti uslovi su sljedeći:

1. mjesto vodjenja intervjua

2. bilježenje razgovora

Mjesto vodjenja razgovora

Mjesto u kojem se vodi intervju može da ima bitnog uticaja na rezultate razgovora. Važno je da se razgovori vode u
ugodnoj atmosferi u kojoj nema napetosti. Razgovor može da se vodi ili u stanu klijenta ili u službenim prostorijama
soc radnika ali i na drugom za to pogodnom mjestu. Razgovori koji se vode u stanu potrebni su iz 2 razloga: da bi se
soc radnik lakše upoznao sa okolinom klijenta, a nekada su potrebni i iz razloga što se klijent ne može odvojiti od
kuće. Takvi razgovori manje su internzivni i manje se njima postiže. Klijent je u svojoj okolini manje skoncentrisan. Za
rješavanje problema klijenta preporučuju se razgovori u kancelariji soc radnika. Klijent se tako mobiliše na saradnju.
Prostorija treba da je prijatna, udobna, a nikako raskošna. Stolice treba da su jednake i za klijenta i za soc radnika.
Široki sto izmedju soc radnika i klijenta nije podesan. U tim prostorijama ne treba telefon ili bar telefonske razgovore
ne obavljati za vrijeme obavljanja intervjua.

Bilježenje

Drugi uslov koji omogućuje uspješno vodjenje razgovora je bilježenje. Za zapisivanje soc radnik treba da ima
bilježnicu. Zapisuju se samo ključne tačke i one činjenice koje se teško pamte kao: adresu, datum rodjenja, mjesto
stalnog boravka i sl., a što će pomoći da prikaz razgovora bude cjelovit. Ključne tačke jesu teme koje su u razgovoru
rješavali soc radnik i klijent ( školovanje, lični dohodak, bračni odnosi i sl). Ako u toku razgovora bilježimo više nego
što smo morali klijenta možemo omesti u izlaganju. Pisanje takodje smanjuje pažnju soc radnika. Soc radnik treba što
više da upamti bez zapisivanja. Mogu se zapisati samo neki važni podaci i momenti koje ćemo obraditi kasnije.

Završavanje razgovora

Razgovor sa klijentom treba na odredjen način završiti. Pošto se svaki razgovor vodi sa odredjenim ciljem u toku
vodjenja razgovora moramo se postepeno približavati tom cilju. Na kraju obavljenog razgovora soc radnik uz
saglasnost klijenta formuliše zaključke. Odmah iza toga treba rezervirati neko vrijeme da se razgovor registruje i to
onako kako je tekao. Razgovor evidentiramo u obliku dnevnika i upotrebljavamo pripovjedački način u trećem licu (
npr otac je ispričao o sinu sljedeće…). Dinamika medjusobnih odnosa treba više puta da se predoči u citatima. To
osobito treba da su u razgovoru nastale emocionalne situacije, šutnja, plač, provala ljutnje i sl. Citati su podesni i
onda kada pokazuju poseban način izražavanja klijenta ( žargon ). Dobro i brižljivo zapisivanje važna je pomoć u radu
sa klijentom. Soc radnik neće dobro raditi ako se osloni na pamćenje. Nekada je potrebno slučaj klijenta predati
drugom soc radniku pa je dobro da ima nešto i zapisano.

Kako se ponaša socijalni radnik

On mora biti uvijek pripravan da diskutuje sa klijentom. Pri tome treba voditi računa da sa klijentom treba
razgovarati na istom nivou. U toku diskuje soc radnik treba da poštuje mišljenje klijenta. Ako je mišljenje klijenta u
suprotnosti sa ubjedjenjem soc radnika treba ga postepeno mijenjati. U analizi svog mišljenja i mišljenja klijenta on
traži da uoči razlike i dodirne tačke. Diskusiju ćemo ugušiti ako želimo da nametnemo naše mišljenje klijentu.
Nasuprot ovome dolazi i do trenutka ćutanja-šutnje. Šutnja nije uvijek negativan predznak za razgovor, ona može kod
21
klijenta da dovede do razmišljanja pa ako je to slučaj onda šutnju ne treba prekidati, jer kada klijent razmisli on će
odgovoriti. Tako ćemo dolaziti u kontakt sa klijentima koji mnogo pričaju bez reda i često i o drugim stvarima koje
nisu u vezi sa stvarima koje nas interesuju. Takve razgovorljive klijente treba medjupitanjima vraćati na predmet
razgovora. Dešava se da klijent u razgovoru preskače s predmeta na predmet. Razlozi za ovakav način razgovora
mogu biti različiti, pokazivanje može biti posljedica asocijacija i to ga podsjeća na neke stvari prilikom razgovora.
Preskakanja mogu značiti izbjegavanje razgovora o toj stvari. Preskakanje može da se dozvoli ali se kasnije vraća na
interesantnu činjenicu koja je ranije izbjegnuta. Ponekad se klijent vraća stalno na jedan predmet i navodi da se o
njemu razgovara. To je posljedica toga što je pažnja klijenta usmjerena na jedan predmet. Na ovu okolnost treba
paziti jer ovo stvarno može biti centralni problem. Takvo vraćanje može biti posljedica nesigurnosti. Soc radnik je
dužan da mu pomogne kako da predje na drugu temu razgovora. Neki ljudi izražavaju često samo pozitivna
osjećanja, saglašavaju se i odobravaju mišljenje soc radnika, oni ne protivrječe. Ovi ljudi su često plašljivi i skloni su
da se prilagode. Ovakve klijente treba podstaći na razmišljanje, ukazati da i različita mišljenja mogu biti korisna. I
agresivnost je takodje jedna od situacija u razgovoru. Tu treba znati da je agresivnost obično posljedica osjećaja
manje vrijednosti. Ako klijent vidi da napad na soc radnika ne uspjeva, da ga ne dovodi u odbrambeni položaj, onda
će pravilnim i mirnim stavom soc radnika agresivnost nestati. Često iz takvog stanja slijedi depresija, klijent klone i
poslije toga osjeti potrebu za saradnjom. U razgovoru treba sačuvati hladnokrvnost i nipošto ne padati u afektivna
stanja.

22