12.

Marin Držić – djela

- o žanrovskoj strukturi hrvatske renesansne književnosti pisala Dunja Fališevac (v. Fališevac,
Dunja, 1997. Kaliopin vrt, Split, pogl. Mjesto epike u hrvatskoj renesansnoj književnosti u
Dubrovniku), a u okviru dramskih djela govori i o žanrovskoj strukturi Držićevih djela
- Dunja Fališevac - žanrovska slika hrvatske renesansne drame jasno pokazuje da je u ovom
književnom rodu Dubrovnik uvelike prednjačio u odnosu na ostale hrvatske regije u kojima se
njegovala književna riječ
- s iznimkom hvarske sredine, svjetovne drame nigdje izvan Dubrovnika u renesansnom
razdoblju nije bilo, a u Dubrovniku su bili zastupljeni gotovo svi onodobni dramski modeli:
- eruditna komedija (o njezinoj poetološkoj strukturi Držić je ostavio eksplicitni zapis u
Skupu)
- tragedija – uglavnom prijevodna, ali u ono vrijeme vlada estetičko uvjerenje o
adekvatnosti originalnog i prijevodno-adaptiranog djela; zbog toga su i prevedene
tragedije važan dokument visokorazvijene estetičke svijesti, koja se oblikuje na
antičkim temeljima
- pastoralni dramski oblici – izgrađuju se na antičkim teokritovsko-vergilijanskim
uzorima, ali i na temelju suvremene pastoralne produkcije susjedne Italije; bili omiljeni
u Dubrovniku, koji je živio sretno i relativno bezbrižno
- Držićev pastoralni model – Držić je utopijsko-idiličnom obliku pastorale dodao
elemente seljačke lakrdije i na taj način dominantni model ironizirao
- farsa – srednjovjekovni dramski model koji se može pronaći u Dubrovniku 16. st., i to
u dramskom opusu N.Nalješkovića (Komedija V.)
- prikazanje – također srednjovjekovni dramski model, koji je dominantan u stvaralaštvu
M.Vetranovića, ali koji je modificiran brojnim svjetovnim motivima i sadržajima
- žanrovski repertoar hrvatske renesansne dramske književnosti izgleda, dakle, ovako:
1. komedija
a) eruditna – ''učena'' ili plautovska komedija (M.Držić, Dundo Maroje, Džuho Kerpeta,
Tripče de Utolče=Mande, Arkulin, Pjerin; N.Nalješković, Komedija VII, M.Benetović,
Hvarkinja)
b) seljačka komedija (Komedija od Raskota)
2. dramska robinja (Dž.Držić, Čudan san; M.Vetranović, Dvije robinjice; elementi Lucićeve
Robinje, N.Nalješković, Komedija III.)

1
3. drama (H.Lucić, Robinja)
4. farsa (N.Nalješković, Komedija V. i Komedija VI.)
5. tragedija (M.Držić Hekuba, S.Gučetić-Bendevišević, Dalida, J.Bunić Babulinov, Jokasta –
prema Euripidovim Feničankama, F.Lukarević Burinina Atamante – prema Girolamu Zoppiju,
manje poznatom talijanskom piscu; D.Zlatarić, Elektra – prema Sofoklu)
6. prikazanje (M.Vetranović, Uskrsnutje Isukrstovo, Od poroda Jezusova, Kako bratja prodaše
Jozefa, Posvetilište Abramovo; Muka svete Margarite; prikazanja koje se pripisuje M.Maruliću,
Tkonska muka)
7. biblijska drama (M.Vetranović, Suzana čista)
8. mitološka drama (M.Vetranović, Orfeo i Historija od Dijane; Anonim, Pirna drama - iz
Zbornika Nikše Ranjine, N.Nalješković, Komedija II. - Paridovu sudu)
9. pastoralno-idilična drama:
a) pastoralna ekloga (Dž.Držić, Radmio i Ljubmir)
b) pastoralna drama, pastirska igra (M.Vetranović, Prikazanje od poroda Jezusova;
N.Nalješković, Komedija I.; D.Zlatarić, Ljubmir; S.Gučetića-Bendevišević, Raklica;
F.Lukarević Burina, Vjerni pastijer; M.Držić, Tirena, Venere i Adon, Plakir; A.Sasin,
Filide, Flora)
c) prikazanja s pastoralnim elementima (M.Vetranović)
10. komedijica, seljačka lakrdija, pokladna, pirna igra (M.Držić, Novela od Stanca, A.Sasin,
Malahna komedija od pira)

- djela Marinova mogu se, dakle, žanrovski odrediti na sljedeći način:

1. lirika (Pjesni ljuvene)
2. komedija – eruditna / ''učena'' / plautovska (Dundo Maroje, Džuho Kerpeta, Skup, Tripče de
Utolče=Mande, Arkulin, Pjerin)
3. pastoralno-idilična drama / pastoralna drama /pastirska igra (Tirena, Pripovijes kako se
Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Grižla /Plakir)
4. komedijica / seljačka lakrdija / pokladna / pirna igra (Novela od Stanca)
5. tragedija (Hekuba)

- razvrstavanje Držićevih djela na drugačiji način donosi Milan Rešetar u studiji Jezik Marina
Držića (Rad JAZU, Knjiga 248, Zagreb 1933), u kojoj razlikuje tri skupine, načinjene na
temelju kriterija prisutnost/neprisutnost narodnih/književnih jezičnih elemenata u djelu;
uvažavajući navedeno on razlikuje:
a) čisto ozbiljna djela s najkniževnijim jezikom (Pjesni ljuvene, Hekuba), koji je
svojstven i ozbiljnim pastoralnim licima (mitološki likovi u Pripovijesi kako se

2
 Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Tireni, Grižuli,
Džuhi Kerpeti)
b) dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale u stihovima (Venere i Adon, Tirena) i u
prozi (Grižula, Džuho Kerpeta), a donekle i posvete, u kojima se pojavljuje i književni
i narodni jezik. U pastoralama su prisutni ozbiljni mitološki likovi koji su jezično
profilirani književnim jezikom, i šaljivi likovi (Vlaha, pastira) i građanska lica, čiji
govor više određuje narodni jezik.
c) čisto šaljive drame (farsa Novela od Stanca i građanske komedije u prozi: Skup,
Mande /=Tripče de Utolče/, Dundo Maroje, Arkulin, Pjerin) i didaskalije (prozne
rečenice u stihovanim dramama) s najnarodnijim jezikom
- kronologija nastanka Držićevih djela još se ni danas ne može sa sigurnošću odgonetnuti;
većina je nastala između 1548. i 1559. godine: izgubljena komedija Pomet (1548.), pastorala
Tirena (1549. ili 1548; predstava prekinuta zbog nevremena), farsa Novela od Stanca (1550.),
rustikalno-mitološka drama Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u
komediju stavljena (1551.), Tirena (1551.), komedija Dundo Maroje (1551.), komedija Pjerin
(1552.), pastoralno-rustikalna drama Džuho Kerpeta (1554?), komedija Skup (1555?),
rustikalno-mitološka drama Grižula (1556.), tragedija Hekuba (1559.), dok se za komedije
Tripče de Utolče (Mande) i Arkulin ne može odrediti vrijeme nastanka (v. Rapacka, LHP, 2000:
197)
- Đuro Matijašević (Dubrovnik,1670-Rim,1728) – bio je najraniji poznati vlasnik jedinog
rukopisa (nastalog najvjerojatnije sredinom 16. st.) u kojemu su se sačuvale sve Držićeve
prozne komedije, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju
stavljena i Novela od Stanca; nakon njegove smrti rukopis je, s ostalom Matijaševićevom
knjižnicom, dospio u dubrovački Isusovački kolegij, gdje je bio dostupan nećaku Ivanu Mariji
Matijaševiću; ovaj se rukopis danas zove Rešetarov rukopis
- antiteza – bitna značajka Držićeva stila (česte antiteze i oksimoroni), odnosno njegove poetike
koja obuhvaća i idejnu i svjetonazorsku razinu; antitezu potvrđuju: ljudi nazbilj – ljudi nahvao,
škrti stari gospodari – mlade prevrtljive sluge, mladost – starost, muški likovi – ženski likovi,
mudrost – ludost, hrabrost – kukavičluk, ludi – mudri,

a) čisto ozbiljna djela (Pjesni ljuvene, Hekuba)

Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551) – sadrže
posvetu, pjesme (ljubavne, prigodne, elegično-moralne, tužbalice), poslanicu, prolog,

3
„komediole“ (prema izdanju Marin Držić, Djela, priredio, uvod i komentare napisao Frano
Čale, cekade, Zagreb 1987. – Pjesni sadrže 28 tekstova); Pjesni sadrže, dakle:
→ Marin Držić svojim prijateljem – prozna posveta na početku u kojoj piše kako pjesme
objavljuje ne zato što misli da su lijepe i mudre, nego zato da postanu dostupnije onima
koji ih vole i cijene; Držić nije volio da mu se djela prepisivanjem kvare, zbog čega je
svoja do tada napisana djela fiksirao u tiskanome mediju, odnosno objavio je ono što je
imao napisano
- za svoje ljubavne pjesme kaže da ih je napisao kako bi pokazao svojim kritičarima da
s lakoćom sklapa ljuvene dvanesterce; u posveti aludira na svoje kritičare koji ne mogu
vjerovati „da ja umijem veras učinit“
→ Pjesni ljuvene (sadrže 21 pjesmu) – uglavnom su ljubavne tematike i nenaslovljene,
a izuzetak su one pjesme koje posvećuje Fjori, supruzi svoga prijatelja Martina Ivanova
Šumičića (nadgrobnice U smrt od Fjore Martinove Šumičić, Epitaphio); književni
povjesničari kažu da bi se Pjesni ljuvene prije mogle zvati Pjesni razlike jer su tematski
raznolike (ljubavna i prigodna poezija, elegično-moralne pjesme, poslanica, prolog,
tužbalica) (Rešetar, 1930: LXXXVI)
→ Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić - poslanica
→ Tužbu Ljubmira od komedije Tirene - tužbalica
→ Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru - prolog
→ Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena,
Novela od Stanca - za ove „komediole“ kaže Držić u posveti da ih je napisao u „dva
sjedenja“ jer ga je „tako brijeme silovalo“

Pjesni ljuvene (21 pjesma) – objavljene u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s
mnozim druzim lijepim stvarmi (1551); to je Držićeva ljubavna poezija čiji amorozni diskurs
sadrži sve karakteristične tematske sastavnice te vrste lirike: muški lirski subjekt slavi žensku
ljepotu (lice, kosa, oči, usta, prsa), žena je okrutna i ne uzvraća ljubav, zbog čega zaljubljenik
očajan cvili, on je rob i zbog svoje velike ljubavi postaje bolestan;
- u uvodnoj se pjesmi obraća slušateljima, a zatim slijede opisi različitih faza ljubavnog odnosa
– od ushićenja, slavljenja gospojine ljepote, preko jadikovanja zbog neuzvraćene ljubavi do
spoznaje o uzaludnosti patnje
- u većini pjesama prevladava muški lirski subjekt, a u pjesmi Odkli zgar s nebes odluka nemila
(ili pjesma broj 20.) javlja se ženski glas

4
- u slijedu novoplatonističkoga učenja žena je angelizirana („Tko hoće liposti anđelske sve
vidit“)
- u svezi Držićeve ljubavne poezije najčešće se postavljaju tri pitanja:
a) je li nastala prije ili poslije njegova odlaska u Italiju na studij (1541)
- Milan Rešetar – ljubavna poezija je najstariji plod Držićeve lirike i nakon odlaska u Sienu
(1541) i upoznavanja kazališnog života više se nije bavio ljubavnom lirikom
- Rafo Bogišić – u Držićevu stvaralaštvu ne postoji čvrsta granica između mladenačke lirike i
kasnijega komediografskoga rada
- za pjesme s ljubavnom tematikom se ne zna kada su napisane, u mladosti ili kasnije
b) ima li kakvu literarnu vrijednost – u toj lirici nema prave poezije jer ponavlja ono što su prije
rekli Džore i Šiško Menčetić, nema nečeg posebno novoga
c) je li nasljedovao Petrarku ili je tematsko-motivski repertoar i frazeologiju preuzeo od
hrvatskih petrarkista prve generacije (Dž.Držića i Menčetića) – više je nasljedovao
petrarkističke klišeje domaće književne tradicije, ali to ne znači da nije poznavao i Petrarkinu
poeziju; Držićev odnos prema Petrarkinoj lirici je dvostruk: citat i parafraza (i Držić započinje
kanconijer apostrofiranjem čitatelja, pozna motiv „blaženog dana“ i dr.)
- Držić svojim ljubavnim stihovima potvrđuje hrvatski petrarkistički diskurs (konvencije,
motive i teme, rimu: slavi gospojinu ljepotu pri čemu se dijelovi tijela opisuju oznakama za
prirodne fenomene – lice je sjajnije od Danice, ljepša je od ljiljana i ruže, oči su poput zvijezda,
prami su zlatni ili sunčani, usta su poput koralja, zubi biseri i drago kamenje, prsa su ljiljani)
- javlja se i akrostih – u više Držićevih pjesama nalazimo ženska imena (Pava, Pera, Anica), a
u nekima se javljaju izvanjski akrostihovi (neparni stihovi) i unutarnji akrostihovi (parni
stihovi)
- na primjer pjesma broj 2. (pjesma broj 2. ima – dvostruki vanjski akrostih LIPA SLAVNA, i
dvostruki unutarnji akrostih ANICA VIL):
2.
Lipota od danice sve zvizde dobiva,
a, vilo, tve lice danicu prisiva;
jur s' u njem odkriva što vik nî moć izrit,
narav njim odiva i resi ovi svit.
Pram, ki ti hotje svit taj narav na glavi
i zlatom uresit, uza je ljubavi,
a pozor gizdavi ljuven stril s koga mrem,
cić koga i javi i u sni tužan grem,
s koga, jaoh, suze trem, da žali svak mene,
a srcem podirem uzdahe ognjene.
Lir, ruže rumene, u raju kojih nî,

5
 u obraz tvoj skićene, trkač su ognjeni;
a koralj crveni od usti medenih
i biser – ljuveni luk odkle strilja svih.
Veseli a tvoj smih, medena i rič taj,
lip uzras i hod tih – ljuven je slatki raj,
nad kime, vilo, znaj, blaženstva meni nî;
gospoje, na svit saj ti s' moj raj jedini!
Ah, tako mene ini ljuven plam ne gorit,
mislim te sve mo'e dni i služit i dvorit.

- u ovoj se pjesmi javlja u vanjskom akrostihu (početna slova svakog neparnog stiha) LIPA
SLAVNA, a u unutarnjem akrostihu (početna slova svakog parnog stiha) ANICA VIL
- petrarkističke stihove uklapao je Držić i u svoje pastorale, što su radili i drugi renesansni pisci
(npr. N.Nalješković); kao primjer može poslužiti pjesma broj 15. čijih je prvih šest stihova
parafrazirano, a zadnjih osam doslovce prenijeto u Ljubmirovu tužbalicu u Tireni (stihovi 259-
274)
Tirena
15. Prvi at, Treći prizor
Ljubmir
Suze već nisu ovoj što livam niz obraz, -
suzama nepokoj oblahša koji čas,
Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica, - a suze zadosti ne biše odvratit
suze su srcu lik, kad mu je tužica; od srca gorkosti ni boles zlu skratit!
bolesnu suzami boles odlaga, - Ljuven plam usioni ki srce me prži
mojim se tugami svakčas jad prilaga. kripos mi svu goni ka život uzdrži;
Smrtni je nepokoj, a ljubav toj tvori, Toj roni očima, rijeke su grozne toj,
ki plačem život moj skončava i mori! Na prješu, jaoh, s kima odhodi život moj!
Zlamenje koji su bolesti od moje, Zlamenje koji su bolesti od moje,
uzdasi toj nisu, ni slika njih to je; uzdasi toj nisu, ni slika njih to je;
uzdahom svrha jes, a prsi me svakčas uzdahom svrha jes, a prsi me svakčas
ćute veću bolest i smrtni, jaoh, poraz. ćute veću bolest i smrtni, jaoh, poraz.
Ljubav ka je u meni, srce mi goreći, Ljubav ka je u meni, srce mi goreći,
ovi vjetar čini oko ognja leteći. ovi vjetar čini oko ognja leteći.
Kim čudom toj činiš, Ljubavi, ktje' mi rit, Kim čudom toj činiš, ljubavi, ktil mi rit,
Da ga u ognju tač držiš, a neć ga izgorit? Da ga u ognju tač držiš, a neć ga izgorit?

Hekuba

- unutar žanrovskog sustava književnog roda dramskog u hrvatskoj renesansnoj književnosti

svoje mjesto ima i tragedija, za čiji je razvoj u našoj ograničenoj građanskoj sredini bilo
najmanje uvjeta, i koja se pojavila tek u drugoj polovici 16. stoljeća (Kombol 1971: 215)

6
- naša je tragedija doduše prijevodna, ''(...) ali uzmemo li u obzir onodobno estetičko uvjerenje
o adekvatnosti originalnog i prijevodno-adaptiranog djela, vrlo važan (je) dokument
visokorazvijene estetičke svijesti koja se nedvojbeno oblikuje na antičkim temeljima.''
(Fališevac 1997: 86)1
- riječ je o sljedećim djelima: Držićevoj Hekubi, Gučetić Bendeviševićevoj Dalidi, Lukarević
Burininu Atamanteu, Bunić Babulinovoj Jokasti i Zlatarićevoj Elektri, od kojih su prve četiri
peteročinski oblikovane, dok je peta (Elektra) jednočinka; navedene su tragedije prijevodi
(prerade) talijanskih izvornika: Hekuba i Jokasta su nastale prema djelima Lodovica Dolcea
(Hekuba prema Dolceovoj tragediji La Hecuba /1543/, koja je nastala prema Euripidovu
predlošku), pri čemu ova druga, Jokasta, predstavlja prijevod Euripidovih Feničanki ali prema
prijevodu Lodovica Dolcea (Giocasta, 1549.); Atamante je slobodniji prijevod tragedije
Girolama Zoppija (1579.), a Dalida je spoj Adriane (1572.) Luigija Grota i Orbecche (1541.)
Giambattiste Giraldija Cinthija, mada u literaturi postoje i drugačija mišljenja2
- uz navedene se dubrovačke tragedije, osim već navedene činjenice da su prijevodi (prerade)
talijanskih renesansnih predložaka3, u literaturi kao već poznato znanje o njima navodi i
sljedeće: stavljaju se u kontekst europske recepcije tzv. senekijanske tragičke dramaturgije,
koja ima kao jednu svoju stalnu preokupaciju – prikaz nasilja, odnosno zločina unutar obitelji
koji se često vezuje uz žene (uz majku, suprugu, vladaricu); u naslovima tragedija najčešće se
nalazi žensko ime (Hekuba, Jokasta, Dalida); građa tragedija preuzeta je od antičkih
dramatičara uz posredovanje talijanskih pisaca (adaptatora); teme tragedija proizlaze iz
prethodne činjenice – vezane su uz kraljevske obitelji i sukobe koji u njima postoje; u središtu
sukoba su ženski likovi u procijepu između privatnih i općih/državničkih interesa (majke,
supruge, kraljice i bivše kraljice, političke zarobljenice, osvetnice); o izvođenju dubrovačkih
tragedija ne zna se mnogo, a dokumentirani se podatak vezuje jedino uz Držićevu Hekubu, čiju

1
O aktualizaciji grčke tragedije krajem 15. stoljeća i u 16. stoljeću Slobodan P. Novak kaže: ''U posljednjim
godinama 15. st. počeli su se sve više čitati, a onda i na sceni izvoditi, antički tragičari. Najpopularniji je bio
Euripid, nešto manje Sofoklo, a Eshil svakako najmanje. Osim velikog grčkog trolista svoje mjesto izborio je i
danas zaboravljeni, ali u ono vrijeme obožavani rimski autor Seneka. Rani su humanistički internacionalizam uz
pomoć tih tragedija nacionalizirao, pa je danas moguće kazati da su pojedinačne nacionalne kazališne tradicije
rođene tek tijekom prvih iskustava s tragičkim teatrom. Vrijedi to za sve veće književnosti Europe, a uz neke
dopune vrijedit će i za hrvatsku književnost i njezine tragediografe. Te su tragedije početkom 16. st. živo
podsjećale publiku na antički svijet.'' (Novak, 2002: 118)
2
''Torbarina smatra da je pogrešno tvrditi kako je Gučetićeva Dalida kontaminacija talijanskih tragedija, Ariadne
i Orbecche, nego da je ispravnije kazati kako je ista tragedija adaptacija Grotove Adriane, dok su njezina zadnja
662 stiha 'neuredni dodatak' koji pak podsjeća na svršetak Giraldijeve Orbecche.'' (Rafolt, 2006b: 103)
3
U 16. stoljeću prevođenje nije smatrano pukim obrtničkim poslom; ono se tada tretiralo kao samostalna književna
vrsta, a njihovi su autori svrstavani u veliku obitelj pisaca (oratores) ''neovisno o visokom stupnju neovisnosti
izražene i u kvantitativnom i u kvalitativnom pogledu'' (Čale, 1987: 129).

7
je praizvedbu 1558. godine zabranilo Malo vijeće4, jer je svojim sadržajem ''smućivalo narod''
(Batušić 1978: 52), a prikazala ju je plemićka družina Od Bidzara5 29. siječnja 1559. godine.6
- u renesansnom dramskom stvaralaštvu osjeća se velik utjecaj Seneke, a o Seneki (1. st. pr.
n.e.) u literaturi čitamo da on „nastavlja dramaturške pravce grčkih tragičara“ (Batušić-Švacov,
1986: 447) i dalje da njegove ''tragedije, razvučene, retorične i odviše patetične, s temama i
motivima grčke mitologije i predaje, nisu mogle pobuditi znatnije zanimanje kozmopolitskog i
poluobrazovanog građanina carskoga Rima. I on je poput velike trojice grčkih trageda pisao
Edipa, Herakla, Medeju, Fedru, Agamemnona, Trojanke i slično, ali i bez obzira na slabije
književne domete tekstova, tragedija sudbine nije mogla privući Rimljanina koji je vjerovao da
svoju sudbinu drži u svojim rukama i koji je odviše čvrsto stajao na tlu povijesne zbilje.''
(Batušić-Švacov, 1986: 448); iako u svom vremenu Seneka svojim tragedijama (koje su se
najčešće promatrale kao drame za čitanje) nije doživio plautovsku popularnost kod publike,
iako su njegove tragedije otkrivene u Italiji desetak i nešto više stoljeća nakon njegova života
(krajem 13. stoljeća), ipak razdoblje talijanskog humanizma i renesanse pokazuje da nije
potpuno zaboravljen; dapače, dolazi do punog procvata i nasljedovanja Senekine dramaturgije,
ali i do mode proučavanja Senekina djela: „Mnogi suvremeniji teatrolozi i književni
komparatisti stoga govore o renesansnome senekijanstvu kao o 'povijesnom fenomenu.'“
(Rafolt, 2006a: 135); dok se u starijim proučavanjima više pozornosti posvećivalo retoričkoj
aparaturi Senekinih tragedija, u novije se vrijeme istražuje i antropološka pozadina njegovih
drama (nasilje, ubojstvo, granična stanja svijesti), odnosno etičko-politička pozadina koja je
nužno povezana sa sistemskim nasiljem, s nasiljem u ime sistema, zajednice, tradicijskih
vrijednosti, itd.; strategije koje čine bit ove tragičke dramaturgije su: furor, dolor i nefas (bijes,
tuga i zločin), kaže Leo Rafolt pozivajući se na spoznaje do kojih je došla francuska teoretičarka
Florence Dupont (Rafolt, 2006a, 2006b); ubojstva (čudovišna zlodjela) koja se događaju u

4
Dubrovačke su vlasti zabranjivale izvođenje Hekube: ''Naime, oligarhijska dubrovačka vlast čak je dva puta
zaredom preko svojih organa zabranjivala izvođenje ove tragedije. Prvi puta su 9. ožujka 1558. Malovijećnici
većinom glasova izglasali da se družini plemića ima narediti neka pod prijetnjom globe ne prikazuju tragediju. Uz
to, oprezni Malovijećnici, kako bi potvrdili da zabrana obuhvaća svaki kutak Grada, naređuju da nitko drugi u
Gradu ne smije izvesti rečenu tragediju. Još eksplicitnija bila je druga zabrana od 21. svibnja u kojoj se doslovno
spominje terminologija nemira i to ovim riječima 'Captum fuit de non permittendo quod tragedia recitetur in
civitate propterea quod qualitas temporis hoc non requirit quae turbulenta est!' '' (Novak, 1984: 130.-131.)
5
O ovoj družini izvođača Miljenko Foretić kaže: ''Hekubu je izvodila plemićka družina 'Od Bidzara', koja je
vjerojatno bila novoformirana za izvedbu težeg zadatka, nove dramske vrste – tragedije, poetski prožetog Držićeva
teksta. Njeni pripadnici su očito ponosni na prezentiranje nove sadržine dubrovačkoj publici, na ozbiljnost svoga
pothvata pa se ponešto samodopadno nazivaju 'slavna i vridna.' '' (Foretić, 1969: 243)
6
Ovaj podatak donosi i Nikola Batušić u svojoj Povijesti hrvatskog kazališta (Batušić 1978: 52), a Leo Rafolt
govori i o 28. siječnju 1559. kao datumu (pra)izvedbe Držićeve Hekube (Rafolt 2006b: 83)
Hekuba je ponovo izvedena točno četiri stoljeća nakon prve izvedbe na Ljetnim igrama u Dubrovniku
1959, u režiji Branka Gavelle na prirodnoj sceni u Dubrovniku, o čemu je pisao Branko Gavella i u knjizi
Književnost i kazalište (Zagreb, Matica hrvatska, 1970).

8
Senekinim tragedijama posljedica su snažne tuge (dolor) ali i bijesa (furor) kao prolaznog stanja
ludila, koje stoga počinitelja oslobađa odgovornosti za počinjeni čin; u ovim se tragedijama,
dakle, dramatizira nasilje, a ono je dvojako: performativno nasilje koje predstavlja nasilje tijela
i nasilje nad tijelom, a drugo je retoričko nasilje, jer obično verbalni sukob prethodi krvoproliću
(Rafolt, 2006a: 138-139).
- u Držićevo vrijeme Hekuba je bila čitana i prepisivana: „O tomu da su je čitali s pozornošću,
pa i sa sviješću o interpretaciji, svjedoči prijepis koji se naziva šibenskim rukopisom u kojemu
je prepisivač neke stihove i manje cjeline označavao posebnim znakovima. Označeni dijelovi
drame svi odreda imaju status sentenzia. Na tim se označenim mjestima redovito opisuju užas,
patnje i spominje krv.'' (Novak, 2002: 125)
- o tome zašto Držić nakon uspješnog komediografskog rada dubrovačkoj publici donosi i
tragediju, pisalo se već u literaturi u kontekstu njegove poetike antiteza i manirističkog doba
sklonog jakim suprotnostima; citirajući A.Hausera Frano Čale kaže: „U svim umjetnostima
manirizam miješa stvarno i nestvarno, teži snažnim suprotnostima, osobito je naklon
nerazrješivim protivurječnostima, voli teškoće i paradoks, intelektualističan je i iracionalan.''
(Čale, 1969: 165)
- kompozicija: tragedija ima pet činova, a radnju otvara prolog koji izgovara Sjen Polidora na
početku prvoga čina;
- sažetak priče: tragedija tematizira priču grčkog mita o trojanskoj kraljici Hekubi i njezinoj
nesretnoj sudbini; nakon pada Troje trojanski kralj Prijam, uz privolu kraljice Hekube, pošalje
zbog grčke opasnosti sina Polidora s ovećom svotom zlata tračkome kralju i navodnome
prijatelju Polinestu; kako je riječ o prijateljstvu čovjeka nahvao, on prijateljeva sina zakolje i
baci u more, zlato prisvoji, a sebe prikaže kao prijatelja Agamenonova, Hekubina neprijatelja;
Hekubina snaga usmjerena je na očuvanje obitelji; u tome ne uspijeva jer će njezina kćerka
Poliksena biti žrtvovana Akilu u čast, a sina joj Polidora već je ubio pohlepni Polinesto;
Hekuba, mada i zasužnjena kraljica, sveti se Polinestu i njegovoj djeci uz pomoć zarobljenih
trojanskih žena – zavedu ih svojim ženskim čarima, zatim Polinesta oslijepe ubodima iglica, a
njegova dva sina ubiju; na kraju uspijeva u razgovoru s Agamemnonom opravdati svoj čin
ubojstva;
- Hekuba komunicira uglavnom sa ženskim likovima (Poliksena, korkinje); komunicira i s
muškim likovima (Ulise, Polinesto, Agamemnon) i to replikama koje su oblikovane visokom
retoričkom vještinom; u prva tri čina prikazana je kao „bivša trojanska kraljica“, koja se
pomirila sa zarobljeničkom sudbinom, koja rezignirano lamentira o slavnoj trojanskoj prošlosti;
tek se u četvrtom činu budi njezina kraljevska narav (nakon što joj je sin ubijen a kćerka

9
žrtvovana) i ona se počinje identificirati s nesretnom sudbinom svoga trojanskog naroda – u
tom trenutku ubojstvo Polinestovih potomaka kao i njegovo osljepljivanje, postaju
paradigmatskim činom osvete radi „viših“ državnih interesa; u dijalogu s Agamemnonom (u
„sudskom procesu“) Hekuba je oslobođena krivnje jer je djelovala u korist svoga naroda (a
pritom su se preklopili privatni interesi s „višim“ državnim interesima); s druge strane,
Polinesto je optužen jer je djelovao jedino u skladu s privatnim interesima, jer je bio pohlepan
i jer se pomamio za zlatom koje nije njegovo (ponovo je prisutan motiv zlata koji je čest u
fabulama Držićevih drama)
- izvedba – tragedija je bila dva puta zabranjivana: Malo vijeće je 9. III 1558. zaprijetilo družini
plemića kaznom od 50 perpera ako tragediju prikažu ili ako ju netko drugi prikaže; Malo vijeće
je i 21. V. 1558. zabranilo uprizorenje tragedije, a kao motiv je navedena činjenica „da je
tragedija uznemirujuća“; zato je bila prikazana 29. I 1559. godine, a prikazala ju je Družina od
Bidzara koja je bila osnovana upravo za tu prigodu
- u literaturi je prvotno bila pripisivana Mavru Vetranoviću (potvrđuje to prvo tiskano izdanje
Hekube iz 1853.)

b) dijelom ozbiljna a dijelom šaljiva djela (Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u
ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Džuho Krpeta, Grižula)

- dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale u stihovima (Venere i Adon, Tirena) i u prozi
(Grižula, Džuho Kerpeta), a donekle i posvete, u kojima se pojavljuje i književni i narodni jezik;
u pastoralama su prisutni ozbiljni mitološki likovi koji su jezično profilirani književnim
jezikom, i šaljivi likovi (Vlaha, pastira) i građanska lica, čiji govor više određuje narodni jezik

Tirena
- drama u pet činova, pisana dvostruko rimovanim dvanestercima (samo na jednom mjestu
Držić koristi osmerački katren kada Tirena tuži za Ljubmirom u osmom prizoru četvrtoga čina);
- prvo prikazivanje u javnosti (praizvedba) Tirena je doživjela 1548. godine Prid Dvorom;
godine 1551. izvedena je na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićeve Allegreti i za tu je
prigodu napisan novi prolog (R.Bogišić misli da je na piru drama izvedena dva puta, što je i
moguće jer je pir trajao mjesec dana); tiskana je u Veneciji 1551. godine (a sve do 2007. mislilo
se da je izdanje izgubljeno; pronašao ga je Ennio Stipčević);

10
- nakon prikazivanja Tirene optužili su Držića da je plagirao Vetranovića; Držić se branio u
poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić (objavljena u Pjesnima
iz 1551) reagirao je i Vetranović pjesmom Pjesanca Marinu Držiću u pomoć

- kompozicija:
→ posveta - Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću Marin Držić – djelo je
posvećeno vlastelinu Maru Makulji; sâm autor kaže da je djelo kolalo u prijepisima, pri tome
bilo kvareno, pa je odlučio djelo tiskati; djelo određuje kao komediju7 (naglašavajući time
teatarski karakter djela i razlikujući ga od pastirskih ekloga), a povjesničari književnosti i kao
pastirsku igru, i kao pastoralnu dramu, i kao pastoralnu komediju8, i kao seosku eklogu,
pastirsko-seljačku igru
→ prolog – Vučeta i Obrad prolog govore – u izdanje iz 1551. nalazi se ovaj prolog, ali postoji
i Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru u kojemu su sugovornici Obrad i Pribat
(sadrži autoreferencijalne iskaze, aludira se na neke Držićeve protivnike, donosi podatke o
izvođenju – zato je prolog zanimljiv povjesničarima): Vučeta i Obrad razgovaraju, hvale
Dubrovnik, njegov politički položaj, blagostanje, pravednost, sretan život, stanovnike, a
posebno njegov političkii položaj; Vučeta opisuje Obradu dubravu tj. scenu i ukratko prepričava
sadržaj Tirene, govori o Držićevoj slavi, o njegovim slavnim prethodnicima (Dž.Držiću i
Menčetiću)
→ sažetak priče: na proplanku kod jezera razgovaraju Ljubenko i Radmio o nesretnoj ljubavi
Ljubmira prema Tireni; Tirena ide u lov, spazi medv (jeda i pođe za njim; Ljubmir tuguje za
Tirenom, izgovara petrarkistički monolog (u njega uključeni i stihovi iz Ljuvenih pjesni, pjesma
br. 15 Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lice), želi se ubiti, a Tirena ga skrivena u lugu tješi i
hrabri; zatim Tirena izlazi pred njega iz luga, on hvali njezinu ljepotu; dolazi Satir, Tirena
pobjegne, a Ljubmir polazi u potjeru za Satirom; zatim se pojavljuje priprosti pastir Miljenko,
iskazuje ljubav prema vili Tireni; Tirena ga odbija i nestaje u „kladencu“; Radat kori Miljenka
zbog njegova ljubavnog mahnitanja i poziva ga da se vrati kući; pojavljuje se Stojna,
Miljenkova majka koja ga traži jer je zapustio domaće obaveze, stado; Miljenko ne sluša
majčine pozive jer mu je vila „srdačce zanijela“, a Radat kaže da će ga od ljubavi izliječiti

7
''Držić je svoje djelo nazvao 'komedijom' s očitom namjerom da naglasi njen tipični teatarski karakter i ukaže na
razliku od pastirskih ekloga koje nisu imale karakter drame, zbog čega su se i izvodile u pauzama na gozbama i
svečanostima.'' (Košuta, 2008: 240)
8
''Tirena je tip talijanske književne 'pastoralne komedije' '' (Košuta, 2008: 245), jer sadrži neke sličnosti sa
sienskim pučkim djelima (seljak pogođen Kupidovim strjelicama, parodija pstirske idile, moreška umetnuta u
radnju). Tirena je ipak scenski razvijenija, a postoje i neke druge razlike: drugačiji je odnos prema seljaku (uz
realistične crte postoje i one lirske), ali i tip pustinjaka.

11
batinom; Radat kritizira mladost i samog Kupida, pa mu se ovaj zbog toga sveti – pogađa ga
ljuvenom strelicom, Tireninom ljepotom pa se tako i on „užeže“ za njom; pojavljuju se i vlasi
Dragić, Vučeta i Obrad koji traže Miljenka, susreću starca Radata i mole ga da i im i on
pomogne u potrazi, ali im on odgovara da je i njega pogodila ljuvena strjela; dolazi Radatov sin
Dragić i kaže mu da je majka zabrinuta što ga nema; vidjevši očevo stanje, prijeti se Kupidu
koji je to napravio; Kupido mu se sveti, pogađa ga ljuvenom trjelom tako da je i on zaljubljen
u Tirenu; u Tirenu su tako zaljubljeni: Ljubmir, Satir, Miljenko, Radat, Dragić; dolazi do boja
između Ljubmira i Satira; Satir ga udari komadom stijene, Ljubmir se onesvijesti, a Tirena plače
nad njim misleći da je mrtav; Ljubmir se osvijesti, ugleda Tirenu i misli da ju je ubio Satir pa i
on odluči poći u smrt za njom; pojavljuju se Ljubenko i Radmio, a zatim i Remeta koji poput
deus ex machina raspetljava radnju i pomaže u oživljavanju vile Tirene; Remeta je posrednik
između neba i zemlje; Tirena završi s Ljubmirom, a satirima Tirena dodjeljuje po jednu od
svojih sestara; slijedi tanac i mir u dubravi
- fabula je slična bajci: napuštanje doma, odlazak u potragu za željenom vrijednošću,
prevladavanje zapreka i rasplet; u toj fabuli sudjeluju likovi čije su funkcije klišejizirane:
protagonist – zaljubljenik (figura pjesnika, pjesničke mašte)
tražena vrijednost – vila (simbol idealne ljepote)
antagonist – zadržava protagonista i utjelovljuje duh stvarnosti (on je suprotnost
pjesničkoj mašti)

- u drami se pojavljuju i isprepliću dvije skupine likova:

a) likovi koji pripadaju pastoralno-mitološkome svijetu (Tirena, vila od voda, pastiri Ljubmir,
Radmio i Ljubenko, Kupido, tri satira)
b) likovi koji pripadaju svijetu vlaha (Radat, Miljenko, Dragić vlah, Dragić dijete, Stojna,
Vučeta, Obrad)
- prologom, u kojem sudjeluju komični likovi, prostačići Vučeta i Obrad, pretvara se realni
prostor (gradski trg) u scenski prostor, u svijet iluzije; tako stvarnost, kojoj pripadaju Vučeta i
Obrad, poprima konotacije smiješnoga, a ono što oni promatraju, zajedno s gledateljstvom –
priču o Ljubmiru i Tireni – jeste fikcija suprotnih konotacija: "Taj obrnuti poredak: smiješna
stvarnost – ozbiljna fikcija ima uostalom svoje prethodnike u renesansnoj pastoralnoj dramskoj
literaturi." (Rapacka, 1998: 92)

→ prisutna tema karakteristična za renesansnu umjetnost i filozofiju – potraga za savršenom

ljepotom, težnja izmirenju ideala i stvarnosti, nada u čovjekovu sposobnost ujedinjenja Ljepote,

12
Istine i Dobra, protuslovlje između idealnih vrijednosti i ograničenja ljudske prirode (svijeta
ideala, ljepote i svijeta prirode)

→ Tirena je od svih Držićevih nekomedografskih djela najčešće interpretirana u stručnoj

literaturi:
- u Tireni se prepoznaje utjecaj sienskih lakrdijsko-farsičnih dramskih oblika – uočava
se to u trenucima kada se u radnju umiješaju vlasi (pojava ubogih pastira; seljak pogođen
Kupidovom strelicom - motiv seljaka koji izaziva Kupida, boga ljubavi, koji zatim dokazuje
svoju moć, parodija pastirske idile; motiv plesa – izvedba moreške)
- Držić svoje djelo naziva komedijom naglašavajući teatarski karakter djela, različit od
pastirskih ekloga; ovim je nazivom naznačena žanrovska hibridnost djela; isprepliće se idila s
farsom (lakrdijom); ima fabularnu shemu koja je poznata još od Ovidijevih Metamorfoza: dva
vjerna pastira traže izgubljenog prijatelja na prostoru šume s izvorom u središtu, nesretna
ljubav, idealizirani junak u potrazi za ljubljenom vilom koji žudi za smrću, satir koji prekida
kratkotrajnu sreću, vila koja bježi pred opasnošću, smrt vile pred dragim za kojega smatra da je
mrtav;
- u pastoralnoj književnosti poznat je i lik Remete, koji posreduje između zemlje i neba
oživljujući Tirenu
- motiv prinošenja zavjetne žrtve bogovima dovodi se također u svezu s motivima u onodobnim
talijanskim djelima (Ljubmir žrtvuje svoje srce, Radmio liru, Ljubenko pjesme); iza tri pastira
skrivaju se tri mlada dubrovačka književnika (od kojih je jedan i sam autor), ili prerušeni
patriciji, ili članovi bogatog građanstva; oni prinose žrtve na oltar apsolutne Ljubavi u smislu
neoplatoničara; vila Tirena nakon uskrsnuća očitovat će se kao neoplatonička Caritas; Tirena-
Caritas ujedinit će se s ljudskim bićem kako bi ga oplemenila → tako je smisao pastoralno-
idilične priče alegorijski (L.Košuta, F.Čale, F.Švelec)
- interpretacija Joanne Rapacke – u Tireni vidi djelo koje predočuje smiješnu stvarnost
i ozbiljnu fikciju, djelo koje tematizira susret prirodnoga s natprirodnim svijetom i u kojem
likovi, koji borave u prostoru dubrave s izvorom, gube svoj identitet
- Tirena – vodi dijalog s postojećom literaturom, s uvriježenim literarnim konvencijama,
istodobno se identificirajući i distancirajući od nasljedovanog modela
- sve motivacije u djelu podređene su zakonima prirodnog, a ne natprirodnoga svijeta – time se
prenosi autorska svijest o nemogućnosti ostvarenja ideala
- Tirena slijedi shemu svih pastorala: susret kraj izvora, očaravanje, priznanje, nestanak vile,
potraga za vilom, susret sa suzdržanima, njihovi neuspješni savjeti, daljnje traganje, a pri tome

13
likovi pokazuju dvojnost – razapetost između ozbiljnosti i komičnosti; takvim se postupkom
idila preobličuje u burlesku (pretjerano smiješno predstavljnaje ozbiljnoga) koja ismijava
model predloška; pri tome Držićeva burleska (Tirena) ima literarni, parodijski karakter, jer ona
parodira hrvatski petrarkizam kraja 15. i prvih desetljeća 16. st.
- pastoralni je svijet smiješan, lažan, ali sustav vrijednosti koji prezentira poezija nije oslabljen;
Tirena utjelovljuje ljepotu i kao takva i dalje ostaje idealom → temeljna dvojba (čovjekova
dvojnost - rascijepljenost između realnosti i sanjarenja) povezuje sve likove bez obzira na
njihov društveni status ili životnu dob
- interpretacija Pavla Pavličića – u Tireni prisutno: prepletanje prostornih planova
(realnog prostora Dubrovnika – gradske kuće) i fikcionalnoga scenskoga prostora (dubrava),
isticanje autora i njegove slave (u Prologu drugom komedije prikazane u Držić na piru),
isticanje slave njegovih prethodnika, autoreferencijalni iskazi o samoj drami – navedene
elemente Držićeve dramske poetike Pavličić naziva manirističkima

c) čisto šaljiva djela (Novela od Stanca, Skup, Mande /=Tripče de Utolče/, Dundo Maroje,
Arkulin, Pjerin) - prema mišljenju Milana Rešetara to su djela pisana najnarodnijim jezikom

Novela od Stanca
- najkraće djelo Marina Držića, pisano dvostruko rimovanim dvanaestercima u sedam prizora
- objavljena 1551. u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim
stvarmi
- vrstovno se određuje kao: komedija, pokladna igra, seoska farsa, a u posveti Marin Držić
svojim prijateljem sam autor je naziva komediolom koju je „u dva sjedenja sklopio“
- prikazana je na piru Martolice (Bartula) Vidova Džamanjića i Anice Kabužić 1550; M.Rešetar
misli da je bila izvedena u vrijeme poklada 1551.
- novela – šala, lakrdija, burla; pretpostavlja se da je lik Stanca i riječ novela Držić preuzeo iz
onodobne dubrovačke stvarnosti
- fabula: dubrovački mladići Miho, Vlaho i Dživo Pešica zabavljaju se noću u Duičinoj ulici (u
kojoj su stanovale prostitutke), maskirani su jer je pokladno vrijeme; Dživo im govori da je u
grad stigao neki vlah kojemu će napraviti novelu; Dživo razgovara sa Stancem koji je došao u
grad nešto prodati ali kako ništa nije prodao i kako mu nitko nije dao prenoćište, odlučio je
prespavati kod fontane; Dživo mu se predstavlja kao trgovac govedima iz Gacke i kaže da kada
je prvi puta došao u grad, da je bio star a sada se podmladio; i Dživo je bio uz fontanu, pojavile
su se vile, odvele ga u svoje dvore i nakon toga se podmladio; Dživo odlazi, Stanac čeka vile;

14
dolaze maskari koji idu na pir i Dživo ih koristi da se Stancu predstave kao vile; maskari
preodjeveni u vile nude Stancu vodu koja će ga pomladiti; vile ga žele pretvoriti u magarca,
pticu, paklenu napas i buhu, ali samo želi biti mlad jer ima dvadesetogodišnju ženu Mionu kojoj
bi bilo drago da je i on mlađi; vile tobože podmlađuju Stanca, vežu ga, obriju bradu, ocrne lice,
ukradu kozle i torbu, ali mu za robu ostave novac i pobjegnu; Stanac shvaća prijevaru i zaziva
u pomoć
- komediola oslikava noćni život Dubrovnika – mladići bez znanja roditelja odlaze u noćni
život; spominju se različiti lokaliteti koji djelu daju realističku fakturu i koji su onodobnim
Dubrovčanima bili poznati – Duičine skaline, Garišta, Podmirje – uz njih se vezuju žene
krhkijega morala; neka imena odražavaju nemoralnu, bludnu prirodu žene (npr. vile koje su
navodno podmladile Dživu zvale su se: Pavica – penga lice, Perlica i Kitica – kite se odjećom,
Propumanica – kiti se mirisima /tal. profumato – namirisan/)
- Novela je priča o mladima i starima (što je i provodna tema Držićeva opusa) koji su u trajnom
sukobu (i stari su u mladosti mahnitali i odlazili u „noćni lov“, ali sada kada su ostarili više se
toga ne sjećaju i to ne odobravaju); stoga se kao poruka provlači u djelu misao – u mladosti
treba uživati jer je starost neizbježiva
- Novela odražava i prijezir prema ne-Dubrovčanima – Stanac dolazi iz kraja kojim teče rijeka
Piva; prema njemu se kao prema strancu s prijezirom odnose dubrovački noćnici (Miho, Vlaho,
Dživo); oholost stanovnika Dubrovačke Republike prema pridošlicama utjelovljena je u
grubom poigravanju sa Stancem, koji može povjerovati u nešto tako nevjerojatno kao što je
povratak u mladost
- dubrovačke noćnike karakterizira oholost, umišljenost, nehumanost jer su na kraju Stancu
ukrali kozle i onu sirotinjsku robu koju je htio prodati u gradu; činjenicu da su mu na kraju za
ukradeno ostavili novac u literaturi se tumači i ovako: „Ostavljanje novca Stancu Švelec je
protumačio kao Držićev ustupak vlasteli: prikazavši plemićke sinove u lošem svjetlu, nije ih
ocrnio do kraja, njihova gruba lakrdija kompromisno je ublažena financijskom nadoknadom.“
(M.Tatarin, 2009)
- u Noveli se kao posebno vrijedno u literaturi ističe realističnost i životnost čemu pridonose
prepoznatljivi toponimi, ali i sama struktura djela
- u Novli je primijenjen postupak teatra u teatru (koji je najizrazitiji u Veneri i Adonu gdje se
scena otkriva i zakriva): Dživo je smislio šalu sa Stancem, ali je nije izveo jer je za to zamolio
prerušene maskare u vile i vlahe; dvaputa će se u Noveli zbiti predstava u predstavi: prvi puta
kad Vlaho i Miho skriveni (na to je upozoreno u didaskaliji) promatraju razgovor Pešice i
Stanca, a drugi puta kad sva trojica gledaju kako se maskari rugaju sa Stancem; →pirnici

15
(predstava je izvedena na piru) gledaju predstavu o naivnom seljaku, a unutar same predstave
sami likovi (Miho, Dživo, Vlaho) također gledaju dvije različite predstave: jednu u kojoj je na
djelu verbalna obmana i drugu u kojoj se obmana utjelovljuje u oskvrnuću Stančeva lica (briju
ga i crne mu lice) i krađi njegove robe

16