1.

UVOD

1.1. Rast i problemi multinacionalnih kompanija

Bez obzira gdje živiš, sigurno si došao u dodir sa velikim brojem

multinacionalnih kompanija kao npr., onima koje su nabrojane u tablici 1.

Tablica 1.: Deset najvećih multinacionalnih korporacija, 1990.

Korporacija Matična zemlja Industrija Ukupna prodaja (milrd. $)
GM SAD Prijevozna sredstva i 180,2
djelovi
Ford SAD Prijevozna sredstva i 173,7
djelovi
GE SAD Električna oprema 153,9
Royal Dutch Shell UK/Nizozemska Prerada nafte 106,4
Exxon SAD Prerada nafte 87,7
IBM SAD Računala 87,6
Mitsubishi Japan Trgovina 73,8
Fiat Italija Prijevozna sredstva i 66,3
djelovi
Matsushita Japan Električna oprema 62
Electric
Mitsui Japan Trgovina 60,8
Izvor: International finance: The Markets and Financial Management of Multinational
Business, 1996.

Ove ogromne organizacije, svoju prodaju bilježe u desecima milijardi $, i

zaposlenike u desecima ili čak i u stotinama tisuća, su procijenile očekivani
novčani tijek (opticaj sredstava) i rizike, te odlučile da je izravno strano ulaganje
isplativo. Multinacionalne kompanije nastaju uglavnom iz nekoliko razloga:
1. Zbog industrijske organizacije: da se dvije ili više aktivnosti stave pod
isto vlasništvo i upravljanje radi povećanja moći na tržištu
2. Da se te aktivnosti lociraju u različitim zemljama zbog komparativnih
prednosti tih zemalja,
3. Zbog boljeg pristupa nacionalnom tržištu, izbjegavanja transportnih
troškova ili drugih prepreka trgovini njihovim proizvodima.1

1
Babić M., Babić A.; Međunarodna ekonomija; šesto dopunjeno i izmijenjeno izdanje; Zagreb; Mate; 2003.god.;
str. 80-82

1
 No, što čini očekivani novčani tijek i rizike onim što oni jesu? Nadalje, može li
se nečim utjecati na njih? Npr. može li cijena transfera dobara i usluga koje se
kreću unutar multinacionalnih korporacija biti iskorištena za smanjenje poreza
ili na drugi način povećati neto novčani tok? Može li se financijska struktura
iskoristiti da bi se smanjio politički rizik? Mogu li multinacionalne korporacije
točno mjeriti novčani tok i politički rizik stranih investiranja? Dalje, da li se
pitanja koja se tiču multinacionalnih korporacija također mogu primijeniti na
članove transnacionalnih saveza – poduzeća u različitim zemljama koje
surađuju, ili su transnacionalni savezi sredstva izbjegavanja problema s kojima
se susreću multinacionalne korporacije? Ova pitanja, su centar nastajanja i
menadžmenta multinacionalnih korporacija i transnacionalnih saveza.2

2. RAZLOZI RASTA MULTINACIONALNIH KORPORACIJA

2.1. Dostupnost sirovina

Ako postoje mlinovi koji proizvode denim tkaninu u drugim zemljama i

kvaliteta je dobra i cijena je atraktivna, zašto bi poduzeće kao Aviva
Corporation kupovala material u inozemstvu, zatim slala u SAD, proizvodila
jeans, a zatim slala dalje gotovu odjeću? Dakle ako postoji mogućnost
proizvodnje jeansa na stranom tržištu, poduzeće može eliminirati dvosmjerne
troškove prijevoza – za denim tkaninu u jednom smjeru i jeans u drugom – tako
da direktno investira u tvornicu u inozemstvu.3
Mnoga industrijska poduzeća, pogotovo rudarske kompanije, nemaju izbora
nego da se lociraju na mjestu gdje se nalaze njihove sirovine. Ako se bakrena ili
željezna ruda tope, često nema smisla prevoziti rudu kada se peć za topljenje
može izgraditi blizu rudnika. Proizvod peći za topljenje – bakar ili željezo u

2
Levi, Maurice D.; "International finance: The Markets and Financial Management of Multinational Business;
Third edition; McGraw-Hill, Inc.; 1996.god.;str. 488"
3
Ibidem.; str. 489

2
šipkama, koje teže manje nego ruda – može se slati na tržište. Svejedno se
moramo pitati zašto bi strano poduzeće umjesto domaćeg poduzeća obavljalo
pothvat. Sa domaćim poduzećem ne bi bilo izravnog stranog ulaganja.

2.2. Intergracija operacija

Kada postoje prednosti vertikalne integracije u pogledu sigurne isporuke

(dostave, dopreme) između različitih stadija proizvodnje i kada se različiti stadiji
mogu bolje obavljati na različitim lokacijama (kao kod topljenja rude), postoji
dobar razlog za investiranje u inozemstvo.

2.3. Neprenosivo znanje

Često postoji mogućnost da poduzeće svoje znanje proda u pogledu patenata

ili licenci stranom poduzeću. To pokazuje da postoji potreba za direktnim
stranim investiranjem. No, katkad poduzeće koje ima proces proizvodnje ili
patentirani proizvod može imati veći profit ako u inozemstvu proizvodi samo.
To je zato što se neka znanja ne mogu prodati jer su rezultat godina iskustva.
Aviva, npr. može prodati uzorke ili dizajn i može licencirati korištenje svog
imena, ali ne može prodati stranom poduzeću svoje iskustvo u proizvodnji i
marketingu proizvoda.4 To isto ističe razlog zašto bi poduzeće željelo samo
proizvoditi u inozemstvu.

2.4. Zaštita reputacije

Proizvodi razvijaju dobra ili loša imena i ona se prenose preko

internacionalnih granica. Čak i ljudi u Rusiji npr. znaju imena određenih
brendova (marki) jeansa. Ne bi bilo dobro za ime Aviva korporacije da ima

4
Ibidem.; str. 492

3
stranu licencu koja radi loš posao u proizvodnji jeansa sa Aviva etiketom. 5 Isto
tako, vrlo je važno da multinacionalni lanci restorana i hotela zadrže homogenu
kvalitetu da zaštite reputaciju. Zato postoji opravdan razlog za direktno
investiranje više nego za licenciranje u pogledu prijenosa stručnosti i
osiguravanja održavanja dobrog imena.

2.5. Iskorištavanje reputacije

Kod izravnog stranog investiranja može doći do toga da se više iskoristi nego
zaštiti reputacija. Ova motivacija je vjerojatno posebno važna kod izravnog
stranog investiranja od strane banaka, i dovodi do stvaranja podružnica i
osnivanja ili kupovanja društva kćeri. jedan od razloga zašto je bankarstvo
postala industrija sa ogromnim multinacionalnim kompanijama je to da
internacionalna reputacija privlači depozite, mnoge veličina banke asocira na
sigurnost. Npr. imena kao: Barclays, Chase ili Citibank u malim, manje
razvijenim zemljama odvlače depozite od lokalnih banaka.6 Reputacija je isto
jako važna za računovodstvo.
Zato su velike industrijske zemlje kao SAD i V. Britanija u pregovorima o
globalnoj trgovini inzistirali na liberalizaciji ograničenja za usluge, uključujući
računovodstvo i bankarstvo. To je isto tako razlog zašto se većina manje
razvijenih zemalja odupirala toj liberalizaciji.

2.6. Zaštita tajnosti

Direktno investiranje se više preferira od davanja licence stranom poduzeću,

za proizvodnju proizvoda ako je tajnost bitna. Ovo pitanje je potaknuo Erich
Spitaler, koji kaže da poduzeće može biti motivirano da izabere direktno
investiranje umjesto licenciranja, jer dok će korisnik preuzeti mjere
5
Ibidem.; str. 492
6
Ibidem.; str. 492

4
predstrožnosti da zaštiti prava iz patenta, možda neće biti dovoljno savjestan kao
i vlasnik patenta.7

2.7. Hipoteza životnog ciklusa proizvoda

Raymond Vernon tvrdi da će se mogućnosti za daljnim dobitcima kod kuće

istrošiti. Za održavanje rasta profita korporacije moraju ići u inozemstvo gdje
tržišta nisu u tolikoj mjeri penetrirana i gdje možda ima manje konkurencije. To
izravno investiranje čini prirodnom posljedicom u dugom vremenskom periodu i
dobrim poslovanjem kod kuće. Postoji neizbježnost u ovom pogledu koja
zabrinjava one koji misle da su američka poduzeća naprednija u životnom
ciklusu razvoja od poduzeća drugih zemalja i da su zbog toga dominantna u
stranom širenju. Međutim, čak i kad se američka poduzeća šire na strana tržišta,
njihove aktivnosti su često pažljivo proučene od strane države domaćina. Širenje
američkih multinacionalnih kompanija može se mjeriti i sa upadom stranih
poduzeća u SAD, pogotovo od 1970-ih. Mogu se posebno istaknuti proizvođači
automobila i automobilskih dijelova kao npr. Toyota, Honda, Nissan i Michelin
gume. Strana poduzeća imaju dugu povijest kao vodeći u prehrambnoj i
farmaceutičkoj (kozmetičkoj) industriji (Nestle, Hofmann-La Rache); kod nafte
i plina (Shell, British Petroleum, itd.); zatim u osiguranju, bankarstvu i razvoju
nekretnina itd.8

2.8. Dostupnost kapitala

Robert Alber je predložio da dostupnost tržišta kapitala može biti razlog

zašto se poduzeća «sele» u inozemstvo. Manji korisnik licencije iz jedne zemlje
nema isti pristup jeftinijim fondovima kao i veća poduzeća, pa tako veća
poduzeća imaju mogućnost djelovati na stranom tržištu sa manjom diskontnom
7
Ibidem.; str. 492
8
Ibidem.; str, 493

5
stopom. Međutim, Edward Graham i Paul Krugman su ispitivali ove argumente
sa dva stajališta9.
Prvo, čak i ako velika multinacionalna poduzeća imaju manje troškove
kapitala od manjih domaćih poduzeća inozemna ulaganja ne moraju biti u obliku
izravnog ulaganja. Ona mogu biti i u obliku portfeljnih ulaganja.
Drugo, većina izravnog stranog investiranja je bila dvrostrana, npr. američko
poduzeće investira u Japan, ali i japansko poduzeće investira u SAD-u. Ovaj
primjer nije implikacija argumenta diferencijalnog troška kapitala.

2.9. Strategija izravnog stranog investiranja

Kompanije ulaze u strana tržišta da sačuvaju tržišni udio kada postoji

prijetnja za potencijalnim ulazom multinacionalnih kompanija drugih zemlja.
Ova strategijska motivacija za izravnim stranim ulaganjem je uvijek postojala,
ali i doprinijela multinacionaliziranjem poslovanja kao rezultat poboljšanog
pristupa tržištu kapitala. Ovo je drugačije od argumenta diferencijalnog troška
kapitala prikazanog prije. U slučaju povećanja strategijskog izravnog ulaganja,
globalizacija je fin. tržišta ono što je reduciralo ulazne barijere uslijed povećanja
fiksnih troškova. Pristup potrebnom kapitalu znači veći broj kompanija koje
imaju mogućnost proširenja na bilo koje tržište. Ovo povećava motivaciju da se
bude prvi i uživa u toj prednosti.

2.10. Izbjegavanje tarifa i kvota

9
Ibidem.; str. 493

6
 Još jedan od razloga proizvodnje vani umjesto kod kuće i zatim izvoza tog
proizvoda su uvozne tarife koje se moraju platiti. Poduzeće zbog toga da
izbjegne to plaćanje proizvodi unutar stranog tržišta. Te tarife štite poduzeće
koje je uključeno u proizvodnju na stranom tržištu bez obzira da li je strano ili
domaće.

2.11. Izbjegavanje propisa

Izravno investiranje su osmislile banke da bi izbjegle propise. To je naravno

bila velika motivacija za izravno investiranje od strane proizvodnih poduzeća.
Npr. neka poduzeća su otišla iz SAD-a da bi izbjegla standarde koje je postavilo
Društvo za zaštitu okoliša u SAD-u, te Agencija za sigurnost i zdravlje na radu,
te druge agencije. Neke strane zemlje sa nižim standardima za zaštitu okoliša i
zaštitu na radu su sklonište za poduzeća sa prljavim i opasnim procesima. Ti
proizvodi kao kemikalije ili lijekovi će biti ponuđeni nazad na tržištu u SAD-u.

2.12. Fleksibilnost proizvodnje

Postoje periodi kada su troškovi proizvodnje u nekoj zemlji iznimno niski

zbog deprecijacije valute. Multinacionalne kompanije mogu relocirati
proizvodnju da bi iskoristile prilike koje deprecijacija nudi. To naravno zahtjeva
određenu tehnologiju koja se može lako seliti između zemalja, te da trgovačke
unije ili vlade to premještanje previše ne otežavaju. «Mali» proizvodi kao
računalna oprema, ili TV se mogu na taj način proizvoditi dok automobilska
industrija sa svojim internacionalnim unijama i visokim troškovima ne može.

2.13. Simboličke veze

7
 Neka poduzeća slijede klijente koji vrše izravna strana ulaganja. Npr. neke
veće američke računovodstvene firme koje znaju specijalne potrebe društva-
majke često otvaraju svoje podružnice u zemljama gdje je podružnicu također
otvorio njihov klijent. Ta poduzeća imaju prednost nad domaćim poduzećima
zato što su već ranije vodili poslove poduzeća majke, ali i zato što bi klijent
možda želio da manji broj ljudi dolazi u dodir sa osjetljivim informacijama. 10
Taj isti faktor se može primijeniti i na konzalting, pravna i osiguravateljska
poduzeća. Postoji također tendencija među poduzećima da idu u one zemlje u
kojima već postoje poduzeća iz njihove zemlje. Tako ako su u istoj regiji mogu
imati koristi jedni od drugih. Te koristi koje imaju jedni od drugih ako su u istoj
regiji se zove aglomeracija.

2.14. Empirijska evidencija rasta multinacionalnih kompanija

Provedeno je istraživanje nad oko 1000 američkih javnih društava koja

investiraju u inozemstvu. Irving Kravis i Robert Lipseg su našli brojne
karakteristike kod poduzeća koja investiraju i inozemstva i onih koja ne
investiraju. Karakteristike su se dijelile na one koje mogu biti pripisane industriji
u kojoj je investitor i one koje se dijele na firme investitora i one koje nisu
investitori u inozemstvu u istoj industrijskoj grani.
Firme investitori su mnogo trošile na istraživanje i razvoj. Ovo je bilo
pripisano i investitorskim industrijskim granama, ali i poduzećima koja
investiraju u inozemstvu u vlastitoj industriji. Dakle industrije u kojima se puno
ulaže u inozemstvo, mnogo troše na istraživanje i razvoj od drugih industrija.
Investitori su također više kapitalno intenzivni od neinvestitora. Druge
karakteristike investitora su da su obično relativno veće od drugih industrija ili

10
Ibidem.; str. 495

8
poduzeća unutar vlastite industrije, te da su poduzeća koja investiraju
profitabilnija.
Kravis i Lipsey su primjetili da postoji red u koje će se zemlje najprije
investirati. Tako ako je investitor imao jedno strano ulaganje to će biti u
Kanadu. Ako su dva investiranja ona će biti u Kanadu i u ili Meksiko ili V.
Britaniju. nakon toga investiranja idu u Njemačku, Francusku i čak Australiju.

3. SPECIJALNI PROBLEMI S KOJIMA SE SUSREĆU

MULTINACIONALNE KOMPANIJE

3.1. Cijena transfera

Poduzeće sa više radnih jedinica mora odrediti cijenu dobara i usluga koje će
se prenositi među divizijama ako želi odrediti svoj profit, no one nemaju
nikakve ili vrlo male takse koje moraju platiti na domaćem tržištu.

3.2. Mjerenje cijene transfera

Ako nije moguće izmjeriti točne cijene dobara i usluga koje se kreću među
korporacijskim divizijama, menadžment neće moći točno izračunati izračune za
nove projekte, ali neće moći točno ocijeniti ni prošle projekte i izvedbe
korporacijskih divizija. Dakle, na koji će način menadžeri izračunati točne cijene
transfera?

Cijene koje menadžeri moraju odrediti su one srednjeg produkta koji se kreće
okomito integriranim poduzećem. Najočitiji izvor tih podataka je tržište. No,
tržišne cijene ne postoje uvijek za srednji proizvod. Nadalje, ako i postoje
tržišne cijene za dobra i usluge koje se prenose među divizijama unutar

9
poduzeća, korištenje tih cijena može rezultirati netočnom tj. krivom odlukom.
Vidjet ćemo zašto.

U teoriji cijena transfera jednaka je graničnim troškovima . To je zbog toga

što cijena koja je plaćena točno reflektira trošak proizvodnje novog proizvoda.
Ako su dobra i usluge koje se prenose među korporacijskim divizijama dostupne
na tržištu (ovdje uzimamo savršenu konkurenciju), tržišna cijena će biti jednaka
graničnom trošku.11 Pa se ova tržišna cijena može koristiti kao cijena transfera.
No, ako se dobra i usluge koje se kreću među divizijama na monopolističkom
tržištu, tržišna cijena će prelaziti granični trošak.

3.4. Strategijsko sagledavanje cijene transfera

Povrat profita multinacionalne kompanije iz inozemnih poslova može biti

političko osjetljiv problem. Važno je da država domaćin stopu dobiti ne smatra
previsokom, jer u tom slučaju multinacionalnu kompaniju mogu optužiti da
manipulira cijenama i može izgubiti povjerenje stranih vlada. Da bi
multinacionalne kompanije dale izgled da imaju povrat manjeg profita, a da ne
reduciraju stvarni profit koji dobivaju one koriste cijene transfera. Tako može
staviti visoke cijene transfera na ono što isporučuju inozemnoj diviziji od strane
sjedišta ili divizija koja se nalaze u politički manje osjetljivom području. Npr.
može izdvojiti visoka plaćanju za fiksne troškove ili dijelove koji se isporučuju
drugim divizijama. Ove metode reduciranja inozemnog profita dok u isto
vrijeme imamo povrat prihoda su osobito korisne kada su inozemne investicije
ograničene. Budući da zemlja domaćin zna da se ovo događa dobro je
specificirati sve transfere tako da se vidi da svi tokovi nisu profit.

11
Ibidem.; str. 499

10
 Cijena transfera može biti korisna da bi se smanjili tj. reducirali cjelokupni
korporativni porezi. Multinacionalne kompanije imaju tendenciju da svoj prihod
tj. profit prikazuju manjim u zemljama gdje su porezi visoki ili da ga prikazuju
relativno visokim u zemljama gdje su porezi niži. Postoje problemi ako unutar
države postoje različite porezne stope na zadržani i na veći dohodak. Dobiti iz
profitnog manevriranje te transfera cijena su ograničene unutarnjom službom
prihoda i poreznim službama u državama. Cijene transfera se mogu koristiti da
bi se reducirale uvozne tarife ili izbjegle kvote. Kada su tarife bazirane na
vrijednost transakcija, vrijednost dobara koja se kreću kroz divizije može se
umjetno reducirati tako da se cijene transfera drže niskima. To multinacionalno
poduzeće stavlja u bolji položaj od domaćeg poduzeća. Isto tako, kada su kvote
bazirane na vrijednosti trgovine multinacionalna kompanija može držati cijene
niskima da bi zadržala volumen. Tu multinacionalna kompanija je također u
boljem položaju od domaćeg konkurenta. No, tu uvozne službe usvoje svoju
«vrijednost za carinu» na dobra koja ulaze u trgovinu da spriječi gubljenje
prihoda kroz manipulaciju cijene transfera.

3.5. Praktično sagledavanje cijene transfera

Za dugoročni opstanak multinacionalne kompanije važno je da se

interdivizionalna profitabilnost mjeri ispravno. Praćenje profitabilnosti različitih
divizija je važno za određivanje cjelokupnih izdataka za kapitalne projekte i za
razmjenu drugih korporacijskih resursa. Da bi se odredila točna profitabilnost,
poduzeće mora biti sigurno da interdivizionalna cijena transfera je cijena koja bi
bila plaćena da su transakcije bile kod nezavisnih kompanija. To može biti
posebno teško kod internacionalne alokacije tih stavki, zbog istraživanja i
konzalting usluga i fiksnih troškova sjedišta. Rijetko kada postoji tržišna cijena
za istraživanje ili druge usluge korporacijskog sjedišta. Alokacija profita će
uglavnom biti prema distribuciji korporativne prodaje, gdje će prodaja biti točno

11
ocjenjena po deviznom tečaju. Koristi od pervencije iskrivljavanja cijena
transfera mora biti izbalansiran sa mogućim koristima od korištenja iskrivljenih
cijena transfera da bi se reducirale tarife, porezi, politički rizici ili tečajni
gubitci.12

3.6. Rizik zemlje plasmana

Termin «rizik zemlje plasmana» se često poistovjećuje sa političkim rizikom

i rizikom vlade. Rizik zemlje plasmana uključuje mogućnost duga zbog
posebnih ekonomskih, političkih i socijalnih događanja u zemlji.
Pa je stoga politički rizik zapravo i rizik zemlje plasmana, ali svaki rizik
zemlje plasmana nije i politički rizik. Rizik vlade uključuje mogućnost gubitaka
zbog šteta učinjenih stranim vladama ili vladinim agencijama, dok politički rizik
uključuje dodatne mogućnosti gubitaka na privatne štete kao i na izravno
investiranje. Rizik vlada postoji kod bankovnih kredita i obveznica i zbog toga
se previše ne tiče multinacionalnih kompanija, osim ako nisu banke.

3.7. Mjerenje rizika zemlje plasmana

Među rizicima zemlje plasmana kod izravnog stranog investiranja se tiče

lokalne ekonomije i to kod mogućnosti zapljene (kada vlada preuzme nešto bez
kompenzacije), te kod mogućnosti izvlaštenja (kada vlada preuzme sa
kompenzacijom, koja katkad može biti izdašna). Kako postoji politički rizik
zapljene i izvlaštenja, tako postoji i političko-socijalni rizik ratova, revolucija, te
pobuna. Iako ovo nisu rezultati izravnih akcija stranih vlada na samo poduzeće,
svejedno mogu oštetiti ili uništiti investiranje. Također, postoje i rizici devizne
nekonvertibilnosti i restrikcija povrata dohotka. Odnos prema ovim rizicima
zahtjeva da se naprave usklađivanja na APV kalkulacijama i/ili popust za

12
Ibidem.; str. 501

12
zakašnjele kompenzacije isplata za izvlašteni kapital.13 Potrebna usklađivanja
mogu se napraviti za diskontne stope dodajući riziko premije, ili očekivati
novčane tijekove stavljajući ih u točne ekvivalente.

Znamo kada se gleda prilagodba za rizik u pogledu uključivanja premije

diskontne stope, samo se treba gledati sistematski rizik. s obzirom da se investira
u veliki broj zemalja sustavna komponenta ekonomskog i političko/socijalnog
rizika je vrlo mala. Diverzifikacija rizika zahtjeva određeni stupanj ekonomske i
političko/socijalne neovisnosti među zemljama. Diverzifikacija je još efikasnija
ako ekonomski i političko/socijalna nesreća koja se dogodila u nekoj zemlji
iskorištava u drugim zemljama. Npr., rizik kod diverzificiranog investiranja u
bakar može biti malen ako rat ili revolucija u Afričkim državama koje proizvode
bakar poveća dohodak kod Južnoameričkih proizvođača bakra. Prije nego li
kompanija može vidjeti da li je rizik sustavan mora odrediti rizik u svakoj
državi. Na koji način možemo procijeniti koliki je taj rizik? Evo nekoliko
primjera.

Jedan od najpoznatijih procjena rizik-zemalja je napravljena od strane

Euromoney mjesečnog magazina. Euromoney se konzultira sa mnogim
stručnjacima koji daju mišljenje o svakoj zemlji i to u nekoliko kategorija.
Postoje tri široke kategorije faktora koje se gledaju. Analitički indikatori
(50%), kreditni indikatori (30%) i tržišni indikatori (20%). Svaka od ove tri
grupe dalje se dijeli na manje kategorije.
Analitički indikatori se sastoje od ekonomskih i političkih ocjenjivanja rizika.
Ekonomska procjena se temelji na GNP-u. Politička procjena se temelji na
procjeni velikog broja stručnjaka i to: analitičara rizika, osiguravajućih
posrednika i bankarsko-kreditnih službenika.

13
Ibidem.; str. 501

13
 Kreditni indikatori uključuju mjerenja koja određuju mogućnost zemlje da
vrača dug. To se temelji na usporedbi duga i izvoza, veličini sadašnjeg deficita
ili suficita nasuprot GNP-u, te vanjskog duga nasuprot GNP-u.
Tržišni indikatori se temelje na procjeni koliko zemlja ima pristup
bankovnim kreditima, kratkoročnim kreditima, sindikalnim zajmovima, tržištu
obveznica, te na premijama na nepovratne zajmove za izvoznike. Visoke
premije su znak tržišnog rizika.14

4. METODE SMANJIVANJA RIZIKA ZEMLJE PLASMANA

4.1. Zadržavanje kontrole na ključnim elementima korporativnih operacija

Neke kompanije koje imaju izravna strana ulaganja nastoje spriječiti da se

bilo kakve operacije vode bez njihove kooperacije. To se može ostvariti tako da
investitor zadržava kontrolu nad ključnim elementima operacija. Npr.,
proizvođači hrane i bezalkoholnih pića tajni sastojak čuvaju kao tajnu. Auto
kompanije proizvode vitalne dijelove kao npr. motore u nekim drugim državama
i mogu odbiti snabdijevanje ovim dijelovima ako su im operacije oduzete.
Mnoge kompanije su dale da njihovi tehničari vode sve tehničke operacije, a ti
tehničari se mogu opozvati ako se desi izvlaštenje ili u slučaju zapljene. No, to
nije uvijek dobro rješenje jer mnogi tehničari uz dobru ponudu plače mogu otići.
Isto tako ako imaju dovoljno vremena lokalni radnici mogu "pokupiti" potrebne
vještine.

4.2. Programirane faze planskog "svlačenja"

Alternativna tehnika smanjenja mogućnosti izvlaštenja je da vlasnik izravnog

stranog ulaganja obeća da će s vremenom dati kontrolu i vlasništvo lokalnim

14
Ibidem.; str. 502

14
ljudima. To je ponekad i zatraženo od strane države domaćina. Npr., sporazum
iz Cartagene iz 1969. godine traži od stranih vlasnika poduzeća u zemljama
Anda u Južnoj Americi da s vremenom smanjuju vlasništvo i to ispod 50%.15

4.3. Problemi i koristi iz rasta multinacionalnih korporacija

Zabrinutost oko multinacionalnih korporacija često proizlazi iz njihove

veličine. Profit nekih većih korporacija prelazi budžet nekih manjih zemalja.
Moć koju zbog toga imaju stvara najveću zabrinutost. Mogu li multinacionalne
korporacije "vozati" zemlju domaćina zbog dobiti svoji dioničara i ne
pogodovati građanima zemlje u kojoj posluju? To je navelo nekoliko zemalja i
Ujedinjene Narode da istraže utjecaj multinacionalnih korporacija.

Teško je rukovoditi ekonomijama u kojima multinacionalne korporacije

imaju velika ulaganja kao npr. Kanada i Australija. Budući da multinacionalne
korporacije često imaju pristup vanjskim izvorima financiranja mogu oslabiti
lokalnu monetarnu politiku. Kada država domaćin ograniči ekonomsku
aktivnost, multinacionalne korporacije mogu se unatoč tome širiti preko
inozemnih posudbi. Isto tako napori kod ekonomskog širenja mogu biti
frustrirajući ako multinacionalna korporacija prenese fondove vani u potrazi za
boljom stopom dobiti. Ne mora se biti multinacionalna korporacija da bi se
proizveo ta efekt. No one će to najvjerojatnije napraviti zbog većeg profita. Ovo
multinacionalne korporacije čini klizavim područjem za poreznike.

Multinacionalne korporacije čak i strano devizno tržište mogu učiniti

nestabilnim. Npr. kada američki dolar pada npr. nasuprot euru tada i Kanadski
dolar još više pada nasuprot toj istoj valuti. I ako ovaj fenomen nije potvrđen,
smatra se da su multinacionalne korporacije krive. tvrdi se kada američko

15
Ibidem.; str. 505

15
poduzeće – majka očekuje porast vrijednosti eura ili neke druge valute, kupuje
stranu valutu i savjetuje Kanadskoj podružnici da učini isto.

Postoji zabrinutost da su multinacionalne korporacije (pogotovo unutar SAD-

a), zapravo produžena ruka vlade matične zemlje. Poduzeće može slomiti
blokade i izbjeći sankcije preko rada u inozemnim podružnicama. Ovo je
stvorilo još veću zabrinutost u nekim zemljama domaćinima. Zašto bi kompanije
koje posluju unutar njihovih granica trebala slušati zapovjedi američke vlade ili
bilo koje druge vlade? Multinacionalne kompanije mogu postati razlog sukoba
različitih vlada.

Postoje mnoge optužbe koje su usmjerene uglavnom na naftnu industriju.

Optužuje ih se da iskorištavaju monopol da zadrže output i tako povećaju cijene
svojih proizvoda. Zbog širokih operacija većina podataka koje vlade dobivaju
dolaze od samih multinacionalnih kompanija. Nema garancije da su podatci
točni i nema načina da se postave kontrole i kazne krivci. To je jedno od glavnih
političkih pitanja 80-ih i 90-ih. Postoje optužbe da multinacionalne kompanije u
matičnoj zemlji zapošljavaju visokoobrazovane radnike sa visokim plaćama, a u
nekim drugim zemljama nisko obrazovanu radnu snagu koju jako slabo plaćaju i
iskorištavaju.16

Pozitivna strana multinacionalnih korporacija je ta da su tehnologiju i kapital

donijele u manje razvijene zemlje i tako im pomogle da razviju ekonomiju.
Američka i Japanska poduzeća pogotovo razvijaju tvornice u manje razvijenim
zemljama. Tako je utjecaj SAD-a jako očito u Latinskoj Americi, a Japanski u
slabo razvijenim državama Azije.

16
Ibidem.; str. 509

16
5. ZAKLJUČAK
Bez obzira koliko se bojimo jakog utjecaja multinacionalnih korporacija na
ekonomiju, svejedno se svugdje u svijetu mogu naći ista bezalkoholna pića,
lance hotela, prehrane i sl. To je složen odnos ljubavi i mržnje zabrinutih ljudi i
multinacionalnih kompanija. Smatramo da bi vlade trebale donijeti oštrije
propise da multinacionalnim korporacijama otežaju manipulacije cijenama,
profitom vidjeli smo čak i deviznim tečajem. Čak i uz sve loše strane
multinacionalne korporacije su ipak donijele nove tehnologije, radna mjesta u
slabo razvijene zemlje.
Na kraju jedino što možemo zaključiti je da će multinacionalne kompanije
uvijek jednako poslovati i uvijek uspjeti naći način da bez obzira na sankcije i
restrikcije ostvare veliki profit.

17