Pokusaj određenja pojma u novom kljucu

Institut pravnog interesa u parnicnom postupku trebao bi dati odgovor na pitanje kada ce to biti
potrebno da sud poduzme svoju pravozastitnu djelatnost u povodu inicijative stranke koja trazi
da joj se u tom postupku pruzi pravna zastita određenog sadrzaja. Kriterijum za utvrđenje postoji
li ta potreba in concreto postavljeni su pozitivno i negativno, polazeci od cega bi pojam javnog
interesa bilo moguce odrediti pozitivno i negativno. Uslov za trazenje i pruzanje
konndemnatorne zastite jeste postojanje trazbine koja mora dospjeti najkasnije do zakljucenja
glavne rasprave.
Iznimno, kondemnatorna se zastita moze traziti i pruziti i povodu nedospjelih trazbina. Prvo, u
slucajevima za koje je to izrijekom zakonom ili „procesnim obicajnim pravom“ predviđeno
(prvozastitna potreba za trazenje kondemnatorne zastite prije dospjelosti trazbine na temelju
zakonski predmnijevanog pravnog interesa). Mimo tih slucajeva utvrđenih ZPP-om,
kondemnatorna bi se zastita mogla pruziti kad je to zakonom, npr. U slucajevima u kojima su na
trazenje takve zastite ovlastena određena drzava tijela, asocijacije pravnih subjekata ili svatko- u
tim bi se slucajevima pravozastitna potreba ovlascenih osoba zakonskih predpostavljala. Uslov
za trazenje konstitutivne zastite postojanje prava traziti od suda da sud svojom odlukom izrekne
pravnu promjenu postojeceg pravnog stanja. Slucajevi u kojima se samo od suda moze traziti
pravna promjena kad se stranke o tome ne mogu saglasiti, odnosno cak i kad su saglasne ,
redovito su izrijekom predviđeni zakonom. Pravo traziti deklatornu zastitu priznaje se osobama
koje su na to ili izrijekom ovlastene zakonom ili onima koji za to imaju pravni interes.
Definicija pravnog interesa kao konkretne pravne koristi koju neko moze ocekivati od
angazovanja suda suda u njegovoj pravnoj stvari upucivala bi na to sto mora moci steci onaj koji
trazi pravnu zastitu u postupku koji je pokrenuo, ali ne objasnjava kada ce mu se priznati potreba
da trazi tu zastitu- sama okolnost da ce neko moci steci neku konkretnu pravnu korist od vođenja
nekog postupka ne opravdava i postojanje pravozastitne potrebe za njegovo vođenje.
Na temelju izlozenog moglo bi se reci da bi pravni interes bilo takvo stanje povrede ili
ugrozenosti pravne pozicije s obzirom na koju se intervencija suda trazi,koje, prema zakonskim
kriterijima za trazenje i pruzanje pojedinih oblika pravne zastite, opravdava angazovanje suda u
povodu inicijative aktivne stranke u postupku, ali i pruzanje te zastite.
Uprkos tome sto bi potreba za trazenje pravne zastite postojala zato sto su za to ispunjenje
pretpostavke koje se traze prema kriterijumima za utvđenje njejzinog postojanja , ona se nece
priznati ako budu ispunjene pretpostavke koje se traze prema korektivnim kriterijumima,
kriterijumima koji je iskljucuju.
Tu bi spadali slucajevi u kojima bi aktivna stranka vec raspolagala pravnim instrumentima kojim
bi mogla ostvariti onaj pravozastitni rezultat koji bi mogla ostavriti i na temelju meritorne odluke
cije donosenje trazi. Tu bi pripadali slucajevi u kojima bi stranka vec imala ovsnu izjavu, zbog
cega nacelno ne bi mogla ponovo tuziti. U tom smislu ne bi bila dopustena kondemnatorna tuzba
ako bi stranka vec raspolagala ovrsnom javnobiljeznickom ispravom, aktom kojim je trazbina
utvđena u stecajnom postupku i na temelju kojega se u određenim slucajevima moze traziti
svrha.

1
O nepostojanju pravozastitne potrebe moglo bi se govoriti i u slucajevima u kojima je pravna
zastita zakonom ili sporazumom stranaka trajno ili privremeno iskljucena.
Pravni interes za vođenje parnickog postupka ili određene vrste, takav postupak ne bi postojao
ako bi postajao adekvatniji put pravne zastite, npr. Postupak za svrhu na temelju vjerodostojne
isprave umjesto postupka za izdavanje platnog naloga.
U tuzbi kojom pokrece parnicni postupak tuzitelj, isticuci određeni zahtjev, trazi od suda da
donese odluku kojom ce prihvatiti taj zahtjev, tvrdeci da su ispunjene procesne i meritorne
prevozastitne ptepostavke za njezino donosenje, sto treba provjerit tokom parnice. Zadatak suda
jeste da na temelju kontradiktornog raspravljanja s objema strankama, provjeri ima li ili nema
pretpostavaka za prihvatanje zahtjeva tuzitelja, te da donese odgovarajucu odluku o tome. Sud ce
pritom odluku kojom ce prihvatit zahtjev donijeti ako utvrdi da su za to bile ispunjene
procesnopravno relevantne pretpostavke on ce postupak u pravilu okoncati donosenjem procesne
odluke kojom ce otkloniti vođenje postupka i meritorno suđenje, a ako utvrdi da nisu bile
ispunjene meritorno relevantne pretpostavke, odbit ce istaknuti zahtjev.
Parnicni se postupak vodi radi toga da bi se provjerilo treba li u konkretnom slucaju donijeti
odluku cije donosenje tuzitelj predlaze. Zato se pitanje ocjene o postojanju pravozastitne potebe
za vođenje parnicnog postupka u kojem ce se to provjerit predstavlja je li vođenje iniciranog
parnicnog postupka uopste potrebno radi ostvarenja pravozastitne svrhe ostvarenje koje se
njegovim vođenjem treba postici. Problem utvđenja pravozastitne potrebe u parnicnom postupku
postavlja na dvije razlicite razine- na hipotetskoj razini na kojoj se zakljucak o postojanju te
potrebe formira na temelju navoda u tuzbi i onoga sto se u njoj trazi , te na razini utvrđenosti
postojanja cinjenica o kojima ce taj zakljucak zavisiti. O hipotetskom zakljucku zavisila bi
ocjena je li uopste potrebno voditi inicirani postupak da bi se u njemu odlucilo o osnovanosti
istaknutog zahtjeva , o zakljucku utemeljenom na utvrđenom cinjenicnom stanju je li tuzitelj
imao stvarnu potrebu za vođenjem tog postupka. U tom se smisli problem razlikovanja između te
dvije naznacene kvalitete pravozastitne potrebe u parnicnom postupku, dakle između
pravozastitne potrebe kao hipotetske kategorije i pravo zastitne potrebe kao kategorije
utvrđenosti, nalogno postavlja kai problem razlikovanja između stvarne i procesne legitimacije.
Izlozeno određenje pojma pravnog interesa kao hipotetske kategorije i kao procesne pretpostavke
odgovaralo bi u osnovi pozitivnom određenju tog pojma, ono bi međutim , ukljucivalo i
slucajeve negativnog određenja pojma pravnog interesa u mjeri u kojoj bi se zakljucak o njima
mogao izvesti vec na temelju navoda u tuzbi.
Pravni bi interes kao procesna pretpostavka bio hipotetska kategorija- o njegovu bi se postojanju
prosuđivalo na temelju tvrdnji tuzitelja da postoji određeno, cinjnicno supstancirano,
izvanpostupovno pravno stanje koje ga in cocreto ovlascuje traziti zatrazenu pravnu zastitu.
U hrvatskom se parnicnom pravu pravni interes kao kategorija utvrđenosti javlja kao meritorna
pravozastitna kategorija samo kod nekih vrsta tuzbi i odluka.
Kondemnatorne tuzbe- kod kondemnatornih tuzbi kojima bi se trazila osuda na ispunjenje
ocjena bi o postojanju pravozastitne potrebe kao meritorne pravozastitne pretpostavke ovisila od
1) o utvrđenju postojanja određene trazbine kao takve, 2) o utvrđenju njezine povređenosti

2
neispunjenjem uprkos dospjelosti te 3) o utvrđenju da je tuzitelj osoba koja je ovlascena traziti
protiv tuzenika zatrazenu kondemnaciju. Kod kondemnatornih tuzbi kojima bi se na temelju
zakonski pretpostavljenog pravnog interesa trazila osuda radi ispunjenja nedospjele cinidbe
ocjena bi o postojanju pravozastitne potrebe ovisila 1) o utvrđenju postojanju određene trazbine
kao takve, 2) o utvrđenju da je rijec o takvoj trazbini radi ostvarenja koje se prema zakonu osuda
moze traziti i prije njezine dospjeposti te 3) o utvrđenju da je tuzitelj osoba koja je ovlastena
traziti protiv tuzenika zatrazenu kondemnaciju. Kod kondemnatornih bi tuzbi kojima bi se na
temelju dokazanog pravnog interesa trazila osuda radi ispunjenja nedospjele trazbine kad dospije
u buducnosti ocjena o postojanju pravozastitne potreba ovisila 1) o utvrđenju postojanja same
trazbine kao takve, o utvrđenju stanja ozbiljne osporenosti trazbine, potrebe njezina sudskog
ostvarenja u buducnosti, odnosno postojanja nekog drugog oblika njezine ugrozenosti, opasnosti
njezine buduce povrede te o utvrđenju da je tuzitelj ovlascen traziti protiv tuzenika zatrazenu
kondemnaciju.
Ono sto bi dodatno opravdalo postojanje pravozastitne potrebe za trazenje kondemnatorne zastite
cak i onda kad bi se utvdilo postojanje same trazbine kao takve, ono u cemu bi bila differentia
specifica u postojanju pravozastitne potrebe za pojednie vrste kondemnatornih tuzbi, i na sta bi
se zapravo svodila pravozastitna potreba u uzem smislu kao kategorija utvrđenosti jest utvđenje
dospjelosti trazbine kod kondemnatornih tuzbi na promtno ispunjenje, utvrđenje postojanje
određene vrste trazbine kod kondemnatornih tuzbi na osudu radi ispunjenja nedospjelih trazbini
na temelju zakonsko predpostavljenog pravnog interesa, utvrđenje vjerovatnosti ozbiljne
ugrođenosti trazbine kod kondemnatornih tuzbi na temelju dokaznog pravnog interesa.
Konstitutivne tuzbe - kad konstitutivnu tuzbu podnosi osoba koja tvrdi da je na to ovlascena
zakonom, da za trazenje te zastite ima pretpostavljeni pravni interes, ocjena bi o postojanju
pravozatitne potrebe ovisila 1) o utvrđenju postojanja određene izvanprocesne situacije po sebi,
2) o utvrđenju postojanja zakonom predviđenog razloa za trazenje pravne promjene koji bi
implicirao i potrebu da se sudskom odlukom ostvari pravna promjena, zapravo samog
konstitutivnog prava, i 3) o utvrđenju da su osobe između kojih se trazi konstitutivna zastita
osobe koje su na to aktivno i pasivno stvarno legitimisane. Kad konstitutivnu zastitu trazi osoba
koja svoje ovlascenje traziti takvu zastitu temelji na postojanju dokaznog pravnog interesa,
trebalo bi, umjesto zakonski zakonski utvrđene legitimacije za trazenje te zastite, utvrditi
potojanje toga interesa. Ako sud ne bi utvrdio postojanje utvrđene pravnorelevantne
izvanprocesne situacije te, posebno, razloga za trazenje pravne promjene, tuzbeni zahtjev trebao
bi odbiti. Ako sud ne bi utvrdio postojanje zakonski predminjevane legitimacije, zahtjev bi
također trebalo odbiti jer osoba koja bi trazila pravnu promjenu ne bi na to bila ovlascena, osim
ako se ne bi ispostavilo da spada u kategoriju osoba cija bi legitimacija ovisila o dokaznom
pravnom interesu i da ima takav interes. Ako sud ne bi utvrdio postojanje pravnog interesa onda
kad je on legitimacijska osnova za trazenje konstitutivne zastite, tuzbu bi trebalo odbaciti, opet
ne zato sto bi to nalagali principjelni razlozi, vec zato sto tako određuje zakon.
Deklaratorne tuzbe- kod deklaratornih bi tuzbi ocjena o postojanju pravozastitne potrebe za
trazenje deklaratorne zastite na trazenje koje bi tuzitelj bio ovlascen zakonom ovisila 1) o

3
utvrđenju postojanja prava ili pravnog odnosa utvrđenje kojega se trazi te 2) o utvrđenju
svojstva osobe koja trazi utvrđenje kao osobe koja je na to izrijekom ovlascena zakonom. Kad
deklaratornu zastitu trazi osoba koja tvrdi da za to ima pravni interes, ocjena bi o postojanju
pravozastitne potrebe ovisila 1) o utvrđenju postojanja prava ili pravnog odnosa utvrđenje kojega
se trazi te 2)o utvrđenju postojanja cinjenica o kojima bi ovisio pravni interes za trazenje
deklaratorne zastite, redovito ugrozenost njegove pravne pozicije stanjem pravosudne
neizvjesnosti, ali i 3) podobnosti zatrazene zastite da se to stanje ugroze ukloni ili umanji. Ako bi
se u povodu deklaratorne tuzbe utvrdilo da nema prava ili pravnog odnosa cije se utvrđenje trazi,
tuzbeni bi zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Ako bi se utvrdilo da osoba koja je tvrdila da je
zakonski ovlascena traziti deklaraciju nema to svojstvo , tuzbeni bi zahtjev takođe trebalo odbiti
jer ona ne bi imala pravo traziti zatrazenu deklaraciju-odbijajuca bi presuda u tom slucaju
utvrđivala da ona nije u konkretnoj parnici imala pravo traziti deklaraciju, da nije bila stvarno
legitimisana.
Iz analize pozitivnog, osnovnog, i negativnog, korektivnog, određenja pojma pravnog interesa
kao procesne ali i kao meritorne pravozastitne pretpostvke moguce je zakljuciti da bi taj interes u
oba ta svoja svojstva imao znacenje opste pretpostavke- opste procesne pretpostavke o kojoj bi
ovisila dopustivost utuzenja i suđenja, opste meritorne pravozastitne pretpostavke o kojoj bi
ovisila osnovanosti tuzbenog zahtjeva, odnosno, kad to zakon izrijekom predviđa, procesne
pretpostavke. Moglo bi se uzeti da nije tacno da za takvu generalizaciju ne postoji zakonska
osnova. Okolnost da se i za kondemnatorne tuzbe na promptno ispunjenje trazi postojanje
pravnog interesa, sto je inace predviđeno u doktrini , određeno proizlazi iz zahtjeva da trazbina s
obzirom na koju se trazi kondemnacija mora biti dospjela, tj povređena neipunjenjem uprkos
dospjelosti. Kod kondemnatornih tuzbi za trazenje osude na ispunjenje nedpospjelih trazbina
kad se zakonski presumira pravozastitna potreba za njihovo podnosenje, postojanje se takve
potrebe presumira, ali se moze dokazivati protivno. Kod kondemnatornih tuzbi na osudu radi
ispunjenja nedospjelih cinidbi na temelju dokazanog pravnog interesa, pravni interes je izrijekom
kvalificiran kao pretpostavka o kojoj ovisi dopustivost tuzbe, dakle kao procesna pretpostavka.
Kod konstitutivnih tuzbi postojanja pravozastitne potrebe proizlazi iz okolnosti da se pravna
promjena moze ostvariti samo sudskom odlukom-u određenim se slucajevima ona predmnijeva,
u određenim je dokazani pravni interes legitimacijska osnovaza njezino trazenje. Kod
deklaratornih tuzbi je dokazani pravni interes opsta legitimacijska pretpostavka, dok se njegovo
postojanje samo iznimno predmnijeva.

Prevelika neodređenost, raznopojavnost i premala preciznost te nemogucnost uopcenja te

pretpostvke - Nije tacan ni taj argument, zbog cega ni on ne bi mogao razlogom protiv znacenja
pravnog interesa kao opste procesne pretpostavke. Okolnost da se time daje prednost nastojanju
da se umjestu meritornih donose procesne odluke i time otklanja raspravljanje i odlucivanje o
složenim meritornim pitanjima. Prigovor je pravnopoliticke, a ne pravnodogmatske prirode.
Rjesenje za koje se pledira treba se kretati u granicama utvrđenim zakonskim uređenjem-
pravnopoliticki bi se argumenti protiv toga uređenja moglo isticati samo de lege ferenda.

4
Okolnost da pojam „pravozastitne potrebe“ otvara vrata metajuridickim vrednovanjima i time
relativizira pravozastitnu duznost, kao np. Stav o nepostojanju pravozastitne potrebe zbog
neznatne vrijednosti predmeta spora otvara mogucnost ekonomskog, politickog i ideologijskog
tumacenja.
Nekonzistentnost zakoskoga uređenja ocituje se u neujednacenosti reagiranja u slucaju
nepostojanja pravnog interesa kao kategorije utvrđenosti. S jedne se strane zbog nedospjelosti ,
nakon sto ona bude utvrđena na razini pravosudne izvjesnosti tokom postupka do zakljucenja
glavne rasprave, odnosno zakljucenja prethodnog postupka, kondemnatorni tuzbeni zahtjev
odbija kao neosnovan. S druge se strane kondemnatorne, konstitutivne i deklarativne tuzbe-onda
kada legitimacija za njihovo podnosenje ovisi o postojanju pravnog interesa- odbacuju ako se
tokom postupka do zakljucenja glavne rasprave utvrdi da nije vjerovatno da taj interes postoji.
Nekonzistentnost takva resenja potvrđuje i okolnost da se predlog za određivanje privremene
mjere osiguranja odbija kad se utvrdi da nema opasnosti da ce protivnik osiguranja svojim
ponasenjem onemoguciti ili otezati ostvarivanje trazbine predlagatelja osiguranja u buducnosti,
premda se ta opasnost kod privremenih mjera javlja u analognoj funkciji specificne pravozastitne
potrebe.
Ako bi se pravozastitnoj potrebi kao kategoriji utvrđenosti pridalio opcenito znacenje meritorne
pravozastitne pretpostavke, meritorna bi se odluka mogla pobijati zbog postojanja ili
nepostojanja te potrebe zbog pogresno ili nepotpuno utvrđenog materijalnopravno relevantnog
cinjenicnog stanja te zbog pogresne primjene materijalnog prava, analogno kao sto se tako moze
pobijati zbog dospjelosti odnosno nedospjelosti.
U pravnom je interesu i kao procesnoj i kao meritornoj pravozastitnoj pretpostavci implicirana
pravozastitna podobnost trazenog oblika pravne zastite, sto posebno dolazi do izrazaja kad se
trazi deklaratorna pravna zastita. Zapravo bi elementi o kojima bi ovisila ocjena o postojanju
pravnog interesa i kao procesne pretpostavke i kao meritorne pravozastitne pretpostavke- bili:
1)postojanje određene izvanprocesne pravne situacije s obzirom na koju se zastita trazi, 2)njezina
povrijeđenost ili ugrozenost, te 3) pravozastitna podobnost predlozene pravozastitne radnje. Kod
kondemnatornih se tuzbi pravozastitna podobnost uvijek ocituje u podobnosti trazene
kondemnacije da posluzi kao osnova za eventualnu buducu svrhu, osim u onim slucajevima kad
se kondemnacije ostvaruju po sili zakona kao kod osuda na davanje izjave volje.
Problem tereta dokazivanja pravnog interesa se razlicito postavlja u zavisnosti o tome javlja li se
taj interes kao procesna ili meritorna pravozastitna pretpostavka te o tome presumira li se u
određenim slucajevima njegovo postojanje ili ne. Kad pravni interes ima znacenje procesne
pretpostavke, rjesenje problema tereta dokazivanja ovisi o tome kako ce se ta pretpostavka
javljati- kao hipotetska kategorija ili kao katergorija utvrđenosti, redovno na razini vjerovatnosti.
Kod kondemnatornih tuzbi na promptno ispunjenje ocjena o postojanju pravnog interesa kao
procesne pretpostavke formira se polazeci od hipoteze da su istinite tvrdnje u tuzbi iz kojih
proizlazi zakljucak o postojanju i dospjelosti trazbine, kod kondemnatornih tuzbi kojima se na
temelju predmnijevanog pravnog interesa trazi osuda na ispunjenje nedospjele cinidbe postojanje
pravnog interesa kao procesne pretpostavke sud ocjenjuje polazeci od hipoteze da su istinite

5
tvrdnje u tuzbi iz kojih proizlazi zakljucak o postojanju trazbine određene kvalitete uz koju se
veze predmnjeva o postojanju pravnog interesa za trazenje osude na ispunjenje nedospjele
cinidbe. Kod obje navedene kategorije kondemnatornih tuzbi na tuzitelju bi bio teret navođenja
ali ne i dokazivanja.
Kod konstitutivnih tuzbi, postojanje pravnog interesa kao procesne pretpostavke u slucajevima u
kojima bi tuzitelj svoju legitimaciju izvodio iz zakona utvrđivalo bi se kao hipotetska kategorija
na temelju navoda u tuzbiž; eventualno , kad bi tuzitelj trebao dokazivati određeno svoje
svojstvo, kao kategorija dokazanosti, u određenim slucajevima na razini izvjesnosti. Buduci da i
u parnicama u povodu takvih tuzbi pravni interes i kao kategorija utvrđenosti ima znacenje
procesne pretpostavke, na tuzitelju bi bio teret dokazivanja vjerovatnosti postojanja toga interesa.
Kod deklaratornih tuzbi kod kojih bi se pravni interes za njihovo podnosenje zakonski
predmnijevano, tuzitelj bi trebao utvrditi postojanje prava ili pravnog odnosa cije se utvrđenje
trazi te svoje svojstvo osobe kao osobe koja je zakonski ovlascena traziti takvo utvrđenje; u
određenim bi slucajevima on bio duzan i dokazati to svoje svojstvo- na razini pravosudne
izvjesnosti. Kod deklaratornih tuzbi kod kojih bi legitimacija ovisila o dokaznom pravnom
interesu, postojanje pravnog interesa kao hipotetske kategorije utvrđivalo bi se polazeci od
navoda u tuzbi.
Kod kondemnatornih tuzbi na promtno ispunjenje kod kojih je dospjelost kao kategorija
utvrđenosti meritorna pravozastitna pretpostavka za prihvatanje kondemnatornog zahtjeva, na
tuzitelju bi bio teret dokazivanja te cinjenice. Kod tuzbi kojima bi se trazila osuda na ispunjenje
u buducnosti na temelju presumiranog pravnog interesa, na tuzitelju bi bio teret dokazivanja
postojanja trazbine odgovarajucih svojstava, dok bi na tuzeniku bio teret dokazivanja okolnosti
koje bi uprkos tome dovodile u pitanje pravni interes tuzitelja.
Kod konstitutivnih tuzbi za vije bi se podnosenje postojanje pravnog interesa podrazumijevalo,
tuzitelj bi trebao dokazati postojanje odgovarajuce izvanprocesne situacije te svoje pravo na
trazenje takve zastite, dok bi na tuzeniku bio teret dokazivanja da on uprkos tome nema pravni
interes.
Kod deklaratornih tuzbi na temelju presumiranog pravnog interesa tuzitelj bi trebao dokazati
postojanje prava ili pravnog odnosa cije se utvdjenje trazi te svoje svojstvo zakonski legitimirane
osobe za trazenje takve zastite. Tuzenik bi trebao dokazati da uprkos tome nedostaje pravni
interes in concreto za trazenje trazenje takve zastite. Buduci da na postojanje pravnog interesa
prvostepeni sud pazi ec officio, on bi bio ovlascen tako i provjeravati postoje li razlozi koje
dovode u pitanje njegovo postojanje. Pritom bi trebalo uzeti da bi pravni interes postojao ako bi
se utvrdilo postojanje okolnosti iz kojih bi se takav zakljucak mogao izvesti, osim ako ne bi
utvrdilo da postoje okolnosti koje bi uprkos tome iskljucivale njegovo postojanje. U tom bi
smislu sud mogao povuci posljedice koje su povezane uz nepostojanje pravnog interesa samo
ako bi sa sigurnoscu odnosno na razini vjerovatnosti utvrdio da postoje neke od okolnosti koje ga
iskljucuju, sto bi ovisilo o razlogu z aiskljucenje pravnog interesa. Tako bi sudac trebao biti
siguran da tuzitelj vec raspolaze ovrsnom ispravom da bi zbog toga mogao odbaciti njegovu
kondemnatornu tuzbu uprkos tome sto je utvrdio da je podnesena u povodu dospjele trazbine.

6
Nacelo trazenja istine

Istina je kvalitet ljudskog saznanja. Kaze se da je saznanje istinito kad odgovara objektivnoj
stvarnosti. Istina, kao istinito saznanja, ne postoji nezavisno od covjekove svijesti. Istina nije
svojstvo objektivne stvarnosti. Stvarnost postoji prije i nezavisno od ljudskog saznanja. Ne
mozemo se sloziti s onim autorima, a ni sa zakonima koji govore o istinitosti cinjenica, tj. o
istinitosti objektivne stvarnosti. Cinjenice- objektivna stvarnost, ono sto jest – ili postoje ili ne
postoje. Samo saznanje o njima, a ne cinjenice same, mogu biti istiniti ili neistiniti. Termin
„istina“ i njegove izvedenice upotrebljava se u Zakonu o parnicnom postupku u vise znacenja.
Kad se prijasnjom odredbom trazilo da se potpuno i istinito utvrde sporne cinjenice, pri tome se
ocigledno mislilo na duznost suda da primjenom savjesne i brizljiveocjene svakog dokaza
posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovi rezultata cjelokupnog postupka – dakle
primjenom određenih metoda istrazivanja procesne građe – nastoji postici takvo saznanje o
relevantnoj stvarnosti, koje bi u najvecem mogucem stepenu moglo odgovarati toj stvarnosti,
dakle postici moment apsolutne istine, koji se definise kao utvrđivanje koje se u svojim
aktivnostima rukovodi metoda za koje savremeno iskustvo, znanost i praksa pokazuju da su
najprikladnije za postizavanje istinitog saznanja. Kad zakon govori o istinitosti onoga sto se
potvrđuje ili određuje u javnoj ispravi, odnosno o dokazivanju da su u javnoj ispravi, odnosno o
dokazivanju da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene cinjenice, onda se izrazi istinitost odnosno
neistinitost upotrebljavaju takođe u izlozenom smislu. Trebalo bi da termin istina ima takav
sadrzaj i u tekstovima koji određuju da izjave sudionika u postupku moraju biti istinite, da oni
moraju govoriti istinu. To je duznost stranaka, umjesaca, svjedoka, i vjestaka. Ipak je duznost tih
sudionika u postupku kvalitativno nesumnjivo drugacija od duznosti suda. Stoga se cesto kaze da
su ti sudionici u postupku duzni govoriti tzv. Subjektivnu istinu. Zakon sadrzi odredbe o tuzbama
za utvrđenje istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave, o istinitosti pismene punomoci.
Presuda – odluka kojom sud odlucuje o osnovanosti zahtjeva za pruzanje pravne zastite- rezultat
je logickog silogizma u kojemu je preamissa minor saznanje o konkretnom cinjenicnom stanju, a
premissa major saznanje o apstraktnoj pravnoj normi. Pravilnost odluke uvjetovana je dakle
pravilnoscu obiju premisa iz kojih je izvedena-saznanjem o cinjenicama i spoznajom o pravu.
Sud primjenjuje pravno pravilo na svoju predodzbu o stvarnosti. Odluka bi mogla biti adekvatan
regulator drustvene stvarnosti ako bi suceva saznanje bilo vjeran odreaz te stvarnosti. Ako
saznanje o stvarnosti ne bi bilo istinito, odluka bi bila rezultat nepravilne primjene prava na
postojece objektivno cinjenicno stanje. U svojo osnovi nepravilna, odluka bi bila negacija
pravozastitne funkcije pravosuđa. Sticanje istinitih saznanja i spoznaja o objektivnoj stvarnosti- u
granicama u kojima je to uopste moguce- bitan je preduslov pravilnosti i zakonitsoti sudske
odluke. Stranke se mogu zaliti protiv sudske odluke zasnovane na pogresno ili nepotpuno
utvrđenom cinjenicnom stanju. Stranke mogu i nakon pravomocnosti- ako se ispune određene
pretpostavke – traziti ponavljanje postupka u kojemu je doslo do odluke zasnovane na pogresno
ili nepotpuno utvrđenom cinjenicnom stanju.

7
Sud je u pravilu vezan dispozicijama stranaka o cinjenicama koje smiije utvrđivati i o dokazima
koe smije ocjenjivati radi provjeravanja istinitosti njihovih tvrdnja o cinjenicama. U vazecem
ZPP-u bitno su reducirane i potisnute nekad snazni elementi inkvizitornosti u korist raspravnih.
Prihvatanje raspravne metode i u odnosu na dokaze motivirano je nacelnim stavom da bi zbog
prirode odnosa o kojima se sudi u pravilu na strankama treba biti i teret inicijative za prikupljenje
tog elementa procesnog materijala. Raspravna metoda je u odnosu na cinjenice i dokaze
prihvacena i zbog uvjerenja da samo nesputana inicijativa stranaka moze osigurati svestrano
obavjestavanje suda o relevantnoj procesnoj građi, da su antagonisticki stavovi stranaka
garancija da ce sudu biti pruzena obostrana, pa zato i svestranija informacija o bitnim
elementima spora. Zadatak procesnih sistema bio je i jeste osiguranje procesnih pretpostavaka
koje ce omoguciti formiranje istinitih pretpostavaka o relevantnim cinjenicama. U tom kontekstu
izraz istinito je adverb: oznacava modus aktivnosti „utvrđivanja cinjenica“ nije pridjev kojim bi
se oznacila kvaliteta rezultata istrazivanja. Izraz „istinito“, dakle, treba protumaciti u prenesenom
smislu: istinito je ono utvrđivanje koje se u svojim aktivnostima rukovodi metodama za koje
suvremeno iskustvo, znanost i praksa pokazuju da su najprikladniji za postizanje momenta
apsolutne istine. Buduci da se problem utvrđivanja istine svodi na problem metode istrazivanja
cinjenicnog stanja, umjesno je sto se studije u vezi s ovom problematikom obrađuje pod
zajednickim naslovom „trazenje istine“ u postupku, da se tako naglasi da je teziste problema u
trazenju, u aktivnosti, u radnoj metodi sticanja istinitih znanja o stvarnosti. Sve razlicite teze o
optimalnoj metodi svode se na dvije osnove. Po jednoj-najbolji rezultati mogu se postici ako se
zakonom strogo propisu metode istrazivanja i zakljucivanja. Po drugoj – u svom istrazivackom
radu sud ne bi smio biti sputan zakonskim pravilima; trebalo bi mu omoguciti da u svakom
konkretnom slucaju bira, između oprobanih metoda, onu za koju nađe da je in concreto
najadekvatnija. Buduci da se u onom prvom sistemu istrazivacke metode propisuju zakonom,
sistem se zove zakonska ili legalna metoda utvrđivanja istine. Buduci da se zakonom propisuju
forme postupanja, ta metoda naziva se i formalna metoda trazenja istine, a rezultati njezinog
istrazivanja formalna istina. Samo nedostatak zakonskih stega moze stvoriti platformu za
postizanje zadovoljavajucih rezultata. Sud bi morao biti visestruko slobodan: 1) u izboru
sredstava dokazivanja, 2) u metodi njihovog ispitivanja, 3) u ocjenjivanju njihove dokazne
vrijednosti. Termini „materijalna“ i „formalna“ istina nisu, dakle, dvije razlicite istine o
stvarnosti-istina o stvarnosti mogla biti samo jedna. Zbog toga sto je za metodu trazenja tzv.
Materijalne istine bitno da nema zakonskih pravila koja sputavaju mogucnost saznanja, nacelo
trazenja tzv. Materijalne istine obicno se formulira negativnom definicijom, kao „nacin
postupanja iz kojega su iskljucene sve stetne forme koje bi se inace, iz bilo kojeg razloga,
nametale“. Izbor optimalnih metoda ne zavisi iskljucivo od zakonodavca.njegova je volja
determinirajuca-sud ne smije poduzimati one istrazivacke aktivnosti koje mu zakon zabranjuje.
Ali- kako to pokazuju zakonski testovi-zakonodavceva volja nije jedini faktor od kojega zavisi
mogucnost saznanja i poznaje istine. Poruka nije upravljena samo zakonodavcu vec i sucu.
Zakonski okviri dovoljno su siroki da i suca ucine odgovornim za ozivotvorenje osnovnog
zadatka.

8
Postavlja se problem: kako provjeriti istinitost utvrđenjao cinjenicnom stanju na kojemu je sud
zasnovao svoju odluku; s cime bi trebalo uspoređivati suceva utvrđenja radi provjerovanja
njihove istinitosti. Najefikasnija metoda sastojala bi se u : 1)kompariranju utvrđenja suda s
objektivnom stvarnoscu. No takva komparacija nije moguca jer covjek ne moze spoznati vanjski
svijet izvan svojih osjetila pa bi bilo moguce komparirati predpostavke suca koji je sudio sa
pretpostavkama suca koji kontrolira njegovo suđenje. Zbog toga je 2 )komparacija moguca samo
između utvrđenja suda cija se odluka kontrolira te saznanja i spoznaje, o toj istoj stvarnosti,
onoga koji obavlja kontrolu. 3) Kontrolu pravilnosti rada suda protiv cije je odluke ulozeno
pravno sredstvo, a ne na ponovno neposredno ispitivanje stvarne osnove spora. Instacijski sud
kontrolira pravilnost obavljenog suđenja, o cinjenicama o koje on sam neposredno ne zapaza niti
o njima sudi. S obzirom na to da metoda determinira sadrzaj rezultata istrazivacke aktivnosti,
pouzdanje u metodu implicira i pouzdanje u rezultate dobivene primjenom određene metode.
Izlaz se stoga nalazi u ovlastenju instancijskog suda da svoju da svoju kontrolu obavi na
posredan nacin, kontrolirajuci metode istrazivanja i zakljucivanja koje je primjenjivao sud ciju
odluku kontrolise. Rezultati posredne kontrole ne ovlascuje kontrolni sud- buduci da se sam ne
upusta u neposredno suđenje –da utvrđenja suda ciju odluku kontrolise proglasi neistinitim na
temelju konstatacije da taj sud nije u istrazivanju stvarnosti postupao na nacin na koji se po
njegovom misljenju trebalo postupati. Kontrolni sud mogao bi tada samo da posumnja u rezultate
njegovog istrazivanja. Sve dok se oni baziraju na metodama koje se sa stajalista suvremenih
dostignuca znanosti i prakse ne mogu smatrati najprikladnijim, ni kontrolni sud ne bi bio duzan
da prihvati rezultate istrazivanja kao istinite. On tada smije ukinuti odluku ciju pravilnost
kontrolira i narediti ponovno suđenje, ali ne moze nakon svoje posredne kontrole sam preinaciti
napadanu odluku i formirati svoj zakljucak o sadrzaju relevantnih cinjenica. Postoje dva sistema
izbora, ispitivanja i ocjene snage dokaznih sredstava: 1) sistem slobodne ocjene dokaza(sistem
trazenja tzv.materijalne istine, 2) sistem legalne ocjene dokaza (sistem trazenja tzv.formalne
istine). U sistemu legalne ocjene dokaza procesno pravo određuje pretpostavke za izbor,
izvođenje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Zakonska pravila su, po prirodi
stvari, apstraktna, generalna i apriorna. Ona se oslanjaju na tipicna pravila iskustva stecena kroz
generacije. U tom sistemu irelevantan je osobni stav suca. U sistemu legalne ocjene dokaza sud
smije upotrijebiti samo ona dokazna sredstva koja mu stranke ponude.za ocjenu dokazne snage
ispitanih sredstava primjenjuju se dva zakonska kriterijuma. Po pozitivnom – pravna pravila
određuju da je sud duzan uzeti za dokazanu određenu tvrdnju kad je potvdi određeni broj
kvalificiranih dokaznih sredstava. Po negatuvnom kriterijumu – zakonski propis određuje
minimum kvalificiranih dokaznih sredstava bez cijeg postojanja sud ne smije uzeti da je
određena tvrdnja dokazana; no ako se zakonom određene pretpostavke ispune, to jos uvijek ne
obavezuje sud da cinjenicnu tvrdnju stranke uzme za dokazanu. Za sistem slobodne ocjene
dokaza karakteristicno je da ne postoje zakonska pravila o izboru, ispitivanju i dokaznoj snazi
dokaznih sredstava. O tome sud odlucuje slobodno: nije vezan ni ogranicen posebnim formalnim
dokaznim pravilima ili dispozicijama stranaka. Sud odlucuje s obzirom na okolnosti konkretnog
slucaja, ispitujuci individualna svojstva konkretnih dokaznih sredstava, formirajuci zakljucke

9
induktivnom metodom. Odluke suda zavise od perceptivnog i intelektualnog kapaciteta
individualno određenih sudaca. Nevezan zakonskim pravilima, sud je duzan uzeti da je
određenatvrdnja dokazana tek kad formira osobno uvjerenje o njezinoj istinitosti. Neformalan,
sustinski, materijalni pristup problemima povezanim s utvrđivanjem sadržaja cinjenicnog stanja
osnovna je karakteristika tog sistema. To je i razlog kojega su ga njegovi pobornici, kriticari
sistema trazenja tzv.formalne istine, radi podvlacenja njegove bitno oprecne kvalitete, nazvali
sistemom slobodne ocjene dokaza, sistemom trazenja tzv.materijalne istine. Sloboda u
ocjenjivanju odnosi se samo na slobodu od formalnih, zakonskih dokaznih pravila. Sudac nije
slobodan od opstih zakona logike, psihologije, znanosti, iskustva uopste. Sloboda i arbitrernost
nisu isto. Sucevo zakljucivanje mora biti objektivno prihvatljivo, mora odgovarati zakljucivanju
razumnog i razboritog covjeka. O slobodnoj ocjeni dokaza moglo bi se govoriti samo ako nema
zakonskih propisa kojima se regulise ova materija. Zbog toga sto nije slobodan od opstih pravila
misljenja, i zbog toga sto se ne smije zanemariti rezultate suvremenih znanstvenih dostignuca i
iskustva uposte, rezultati sucevog istrazivanja mogu se kontrolirati, kritikovati, napadati,
preispitivati, revidirati. Odatle i pravo stranaka da ulazu zalbu protiv odluke suda o utvrđenju
cinjenicnog stanja. Osnovni instrument koji omogucuje kontrolu rezultata sucevog rada je
obrazlozenje njegove odluke. U obrazlozenju sud je duzan iznijeti argumente koji opravdavaju
primjenu određene istrazivacke metode, izbor dokaznih sredstava, pravilnost svojih zakljucaka.
Nepostojanje valjanog obrazlozenja razlog je apsolutne nistavosti. No sloboda izbore i
ocjenjivanja dokaza nije sama po sebi garancija za saznanje i spoznaju istine.nepostojanje stetnih
i zakonskih propisa treba dopuniti pravilima koja osiguravaju primjenu najsuvremenijih metoda
istrazivanja, dijalekticku sintezu svih rezultata raspravljanja, savjestan i istinoljubiv pristup
procesnoj građi. ZPP CG je zasnovan na sistemu slobodne ocjene dokaza, no uz znacajne
korekture i odstupanja. Ako uprkos njihovom postojanju insistiramo na tome da je domace
parnicno procesno pravo u principu zabacilo sistem legalne , formalne ocjene dokaza, onda to
cinimo zbog toga sto nalazimo da je sistem slobodne ocjene dokaza dominantan i direktivan, i da
uprkos ozbiljnosti pravila koja impliciraju odstupanja od toga sistema – ti izuzeci nisu u stanju
ugroziti osnovnu fizionomiju toga procesnog sistema. Ostvarenje ovog principa mora biti
poduprto sistemom procesnih pravila koja trebaju unaprijediti nastojanja za pravilnim
utvrđivanjem cinjenicnog stanja. Bitno je da ta pravila budu dovoljno elasticna, da omoguce
adekvatnu primjenu s obzirom na prlike konkretnog slucaja jer iskustvo pokazuje da nema
procesnih pravila cija bi vrijednost bila apsolutno pozitivna. Citav niz institucija parnicnog
procesnog prava usmjeren je na ostvarenje tih zadataka. Ovdje spadaju pravila o saslusanju
stranaka, o kontradiktornom raspravljanju pred sudom, o pruzanju pomoci neukoj stranci, o
duznosti sudionika u postupku da govore istinu, o ovlascenju suda da pozove stranku radi
osobnog izjasnjenja ili radi saslusanja o relevantnim cinjenicama, o duznosti građana da svjedoce
i vjestace pred sudom, o duznosti edicije isprava, o iako ogranicenim inkvizitornim ovlascenjima
suda u pogledu izbora dokaznih sredstava i cinjenica o kojima ce se izvoditi dokazivanja, o
nacelu neposrednosti, usmenosti i pismenosti, o javnosti, o izuzecu sudaca u ciju se objektivnost
sumnja, elasticna pravila direktivne naravi o nacinu izvođenja dokazivanja, o slobodnoj ocjeni

10
dokaznih sredstava, pravila o obrazlozenju sudske odluke, o pravu na pravni lijek zbog pogresno
ili nepotpuno utvrđenog cinjenicnog stanja, o ovlascenju instancijskog suda da po sluzbenoj
duznosti kontrolira pravilnost zakljucaka nizeg suda o relevantnom cinjenicnom stanju. Nacelno
proklamirana sloboda izbora, ispitivanja i ocjene dokaznih sredstava visestruko je ogranicena.
Zbog toga se u parnicnom postupku istina, i kad je shvacena u relativnom smislu, ne moze uvijek
ostvariti. Nacelo trazenja istine nema apsolutni primat. Naprotiv, i ono je samo jedno od
instrumentalnih nacela koja trebaju posluziti efikasnom ostvarenju krajnjeg zadatka – pruzanju
razborite, pravilne, i zakonite zastite. Ono je prihvatljivo u mjeri u kojoj sluzi ostvarenju te
slozene svrhe. I nacelo trazenja istine podvrgnuto je opstem pravilu o ogranicavanju i
kompromisu kad kompleksni zahtjevi pravne zastite traze njegovo zrtvovanje. Kad bi nacelo
trazenja istine bilo nepovredivo, ne bi bilo ekonomske zrtve koju ne bi bilo vrijedno podnijeti da
se sazna istina, ne bi bilo kraja cekanju na istinitu pravdu, ne bi smjelo biti kraja mogucnostima
ulaganja pravnih lijekova sve dok god ima izgleda da se istina sazna, a nezakonitost ukloni.
Nasuprot tome, granice ekonomskih mogucnosti brzo zaustavljaju teznje ka istini, strah od
samopomoci prisiljava na napustanje lagodne rezerve nekadasnjeg starorimskog suca koji je,
brinuci os vojoj savjesti, smio otkloniti pruzanje zastite kad mu stvar cinjenicno nije bila jasna.
Ogranicenje nacela trazenja istine koje prihvata nas sistem gpp-a sustinske su naravi. Ona nisu
rezultat formalizma vec neophodan odraz potrebe da se ogranicavanjem njegove ekstremne
primjene ostvari zastita drugih drustvenih dobara kojima treba dati prednost pred zahtjevom da
se utvrdi tzv.potpuna istina. Ogranicenja su opravdana samo ako su nuzna. Svjesni nuznosti
odricanja od optimalnog ostvarenja nacela trazenja istine, pozvani smo da i dalje diskutiramo o
tome je li pravilima vazeceg zakona pronađena prava i razborita mjera u ostvarenju tih
ogranicenja. Konstatacija da ogranicenja postoje ne ovlascuje na zanemarivanje nastojanja da se
ustraje u trazenju istine. Naprotiv, ona traze od savjesnog znanstvenog radnika i suca da ulazu
sve napore i znanja za to da, teoretski i prakticno, nađu sto vise mogucnosti za primjenu
suvremenih pravila o efikasnom utvrđivanju istine, brinuci se u isto vrijeme da
neproporciobalnim razmahom bitnih dimenzija te aktivnosti ne ugroze temelje pravnog poretka,
sigurnost koju sudska presuda unosi u pravne odnose. Brojna su procesna pravila koja svojim
sadrzajem ugrozavaju ostvarivanje nacela trazenja istine u parnici. Stepen u kojemu ugrozavaju
tu mogucnost variraju. Razlozi kojima se ogranicenja opravdavaju raznovrsni su.

1. Ogranicenja u pravu na slobodan izbor dokaznih sredstava: a) zakon u pravilu dopusta

sudu da koristi samo one dokaze koje predloze stranke. b) zakon dopusta samo određeno
dokazno sredstvo radi dokazivanja ugovora o prorogaciji, punomoci, dana predaje podneska
posti, utvrđivanja sadrzaja izjava osoba koje ne znaju jezik suda ili su gluhonijeme, radi
dokazivanja pretpostavka za izdavanje dokumentarnog platnog naloga; donekle i postojanja
ugovora o arbitrazi. Restrikcije se opravdavaju potrebom unosenja vece sigurnosti i sprijecavanja
sikane. c) zakon zabranjuje upotrebu određenog dokaznog sredstva odnosno određene
istrazivacke metode: dokazivanje saslusanjem stranaka zabranjeno je u postupku osiguranja
dokaza, u svim ostalim parnicama ima tek supsidijaran znacaj, nije dopusteno izvoditi dokaze
pribavljene na nezakonit nacin.

11
Sud ne smije saslusavati ni svjedoke ni vjestake o onme sto predstavlja sluzbenu ili vojnu tajnu. I
jedni i drugi imaju pravo uskratiti iskaz ili odbiti odgovor na pojednia pitanja pozivajuci se na
duznost cuvanja profesionalne tajne ili na neke druge vazne razloge koji traze da se sacuva
moralni i građanski identitet osoba koje su pozvane da svojim iskazivanjem izvrse opstu
građansku duznost pruzanja pomoci pravosuđu.
2. Ogranicenja prava na slobodnu ocjenu dokazne snage dokaznih sredstava: a)sud mora
uzeti da postoje cinjenice na koje ukazuju pravila o zakonskim presumpcijama. Takvog su
znacaja procesna pravila o dokaznoj snazi javnih isprava, o pravnom znacaju izjave kojom
stranka u parnici priznaje cinjenicne navode svoga protivnika koji su za nju nepovoljni. Pravila
se opravdavaju razlozima pravne sigurnosti, podjele rada i potrebe pouzdanja u pravilnost rada
oslatih nadleznih tijela, razlozima ekonomicnosti, potrebama pruzanja posebne pomoci osobama
koje tesko mogu dokazati postojanje cinjenica od kojih zavisi zastita njihovih prava. b) sud se u
pravilu moze i mora zadovoljiti samo vjerovatnoscu da je određena tvrdnja istinita kad utvrđuje
postojanje procesnih pretpostavaka, kad ocjenjuje osnovanost zahtjeva za izdavanje platnog
naloga. Ogranicenja se opravdavaju razlozima ekonomicnosti, pravilima iskustava da se moze
pouzdati u tipicne dokumente pravnoga prometa, osnovnim pravilima o pruzanju pravne zastite,
koja se energicno protive samopomoci. Sustinski, u ovu grupu pravila pripadaju i pravila o
zakonskim presumpcijama, jer se njima, po nacelu vjerovatnosti, iskazuje pouzdanje u dokaznu
snagu jedne indicije, iako sama po sebi ne pruza dovoljno osnove za uvjernje o izvjesnosti da
određena cinjenica postoji.
3) Pravila cija primjena u znatnoj mjeri smanjuje mogucnost saznanja istine: ovdje pripada
pravilo o odustajanju od izvođenja dokaza za cije izvođenje stranke nisu polozille iznos za
namirenje troskova za njihovo izvođenje, pravilo o odustajanju od izvođenja dokazivanja za koje
se moze pretpostaviti da se nece moci izvesti ili bar ne u primjerenom roku, pravilo koje
ovlascuje sud da zakljuci glavnu raspravu prije nego sto pribavi određena dokazna sredstva,
pravilo koje ovlascuje sud da po slobodnoj ocjeni utvrđuje visinu određenog iznosa odnosno
kolicinu stvari; pravila koja ovlascuju sud da odstupi od nacela neposrednosti; pravila kojima se
ogranicava pravo na iznosenje novih cinjenica i novih dokaza; pravila o prekluzivnim rokovima,
pravila koja zabranjuju upotrebu određenih pravnih lijekova radi pobijanja odluke zbog pogresno
ili nepotpuno utvrđenog cinjenicnog stanja; pravilo o zabrani primjene pravila o reformatio in
pejus; pravila koja ovlascuju stranke da neposredno disponiraju zahtjevima u parnici ili
cinjenicnom osnovnom sporu; pravilo o zabrani pobijanja presude zbog nepravilno utvrđenog
cinjenicnog stanja u parnicama male vrijednosti. Ako se visina svote odnosno kolicina stvari ne
moze utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teskocama, zakon ovlascuje sud da o
tome – dakle o visini svote odnosno o kolicini stvari – odluci prema slobodnoj ocjeni. Za nas je
izvan sumnje da se norma clana 220. Zpp neposredno odnosi na metodu utvrđivanja cinjenicnog
stanja, a ne na primjenu materijalnog prava, odnosno na sud o osnovanosti tuzbenog zahtjeva .
pravilo se nalazi u procesnom , a ne u materijalnopravnom zakonu; u glavi o dokazima, a oni se
izvode radi utvrđivanja cinjenica, rjesavanja pitanja utvrđivanja svote novca ili kolicine stvari-
dakle cinjenicno, pravno neobojeno pitanje , a ne pitanje odlucivanja o osnovanosti tuzbenog

12
zahtjeva; slobodno (od zakona) mogu se rjesavati samo cinjenicna a ne i pravna pitanja – ova se
moraju rjesavati uz primjenu zakona.

Raspravno i istrazno nacelo

Procesna pravila koja se izvode iz raspravnog i istraznog nacela rjesavanju pitanje inicijative za
prikupljanje cinjenicnog i dokaznog procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o
tuzbenom zahtjevu. Procesni materijal obuhvata: a) cinjenice na kojima se zasnivaju zahtjevi
stranaka; b) dokazna sredstva kojima se cinjenice utvrđuju; c)pravila iskustva; d) pravna pravila,
pomocu kojih sud stvara zakljucke o cinjenicnom stanju i o pravnoj osnovanosti zahtjeva. Pravila
izvedena iz raspravnog i istraznog nacela odnose se prvenstveno na navode o cinjenicama i na
dokazna sredstva. Procesni sistemi zasnovani na konzekventnoj primjeni raspravnog nacela
inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama. Sud je pasivni
posmatrac njihovog raspravljanja. U procesnim sistemima zasnovanim na dosljednoj primjeni
istraznog nacela inicijativa za prikupljanje procesnog materijala pripada, naprotiv, sudu. Stranke
ne mogu svojim dispozicijama regulisati tok parnice niti uticati na prikupljanje procesnog
materijala. Priznanje cinjenica u parnici ima samo znacaj indicija. To ne znaci da stranke ne
mogu sudu skretati paznju na određene cinjenice i dokazna sredstva. No one nemaju pravo na
iznosenje cinjenica i predlaganje dokaza nasuprot kojemu bi stajala duznost suda da o tim
navodima i prijedlozima vodi racuna i da o njima odluci. Raspravna i istrazna metoda
prikupljanja procesne građe odraz su dispozitivnog odnosno oficioznog karaktera određenog
sistema; njihova primjena na određenom sektoru procesnih aktivnosti: raspravna metoda- odraz
dispozitivnog sistema ; istrazna metoda – odraz oficioznog sistema. Protiv iskljucive primjene
rapravnog nacela istice se da iskljucuje mogucnost pravilnog i potpunog utvrđivanja cinjenicnog
stanja. Pri trazenju prihvatljive solucije zakonodavac treba teziti za rjesenjem koje ce stvoriti
povoljne uslove za pravilno utvrđivanje cinjenicnog stanja i zastitni pravni poredak od
nedopustenih dispozicija stranaka , no koji ce, u isto vrijeme, voditi racuna i o zahtjevu da se
procesnopravni sistem, u osnovi instrumentalnog znacaja, negacijom osnovnih kvaliteta odnosa o
kojima se u parnici rapravlja, ne prometne u kocnicu pravilnog razvitka tih odnosa, cijoj zastiti
treba sluziti. Iskustva pokazuju kako nijedan izlozeni sistem, konzekventno primjenjen, ne
osigurava zadovoljavajuce rezultate. Izbor određene radne metode u svakom je slucaju
dijalekticki izraz opste strukture određenog pravnog poretka; nosi pecat opstih shvatanja o
stepenu u kojemu je drzava ovlascena intervenisati u građanskopravne odnose. No pogresno bi
bilo smatrati da je u okviru jednog istog pravnog sistema te probleme moguce rijesiti na
jedinstven nacin. Prihvacene solucije moraju voditi racuna o raznovrsnoj prirodi odnosa o kojima
se u parnici raspravlja i odlucuje. Raspravna metoda osnovna je i dominantna u odnosu na
prikupljanje cinjenicne osnove spora. U novom ZPP-u raspravna je metoda postala dominantnom
i u domeni prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza. Time je novi sistem postao
dominantno raspravni. Stranke su ovlascene i duzne iznijeti sve cinjenice na kojima zasnivaju
svoje zahtjeve i predloziti dokaze kojima se te cinjenice utvrđuju. U pogledu cinjenica i dokaza
ovo ovlascenje stranaka iskazuju se u dvojakom smislu: a) u pozitivnom smislu- sud mora voditi

13
racuna o cinjenicnim tvrdnjama i dokaznim prijedlozima stranaka koji su pravno relevantni; i b)u
negativnom smisli – sud ne smije voditi racuna o cinjenicama i dokazima na koje se niti jedna od
stranaka nije pozvala ma koliko da bi oni inace mogli biti relevantni u sporu. Nepotpuno izosenje
cinjenica i predlaganje dokaza moze se negativno odraziti na uspjeh stranke u parnici, jer ce sud,
u nemogucnosti da utvrdi relevantne cinjenice, ili da stekne uvjerenje o njihovom postojanju,
biti prisiljen utvrditi da tih cinjenica nema te odbiti zahtjev za pruzanje pravne zastite zasnovan
na tvrdnjama o njihovom postojanju. Stranke nisu prepustene same sebi pri ostvarivanju
ovlascenja za prikupljanje procesne građe. Sudu se osigurava aktivna poticateljska uloga u
okvirima pravila zasnovanih na dominantno raspravnoj metodi. Takva mu uloga, mada ga ne
ovlascuju i na poduzimanje aktivnosti mimo i protiv volje stranaka, pruza priliku da usmjerava
djelatnost stranaka ka postizavanju opstih ciljeva parnicnog postupka. Od narocitog su znacenja
odredbe o tzv.otvorenom pravosuđenju. Cinjenice kao elemnt procesne građe jesu sve ono
konkretno iz proslosti ili sadasnjosti sto ulazi u sastav pramisae minor logickog silogizma iz
kojeg nastaje sudska odluka. Iako su cinjenice ono sto jest pa su to i pravna pravila i pravila
iskustva, u građansko procesnom pravnom pojmu „cinjenica“ pridaje se uze znacenje.
Cinjenicom se smatra samo ono postojece sto ulazi u sastav konkretne donje premise sucevog
zakljucivanja , dakle ono postojece o cemu se sudi. Ne smatramo cinjenicom: a) apstraktna
pravna pravila, a u izvjesnom smislu ni apstraktna pravila iskustva, koja ulaze u gornju premisu
zakljucivanja, b) ono sto svojim postojanjem samo sluzi zakljucivanju o postojanju necega sto je
relevantno, na cemu se gradi odluka – dokazano sredstvo, ali samo po sebi nije ono konkretno
postojace na cemu se odluka gradi. Definicija je funksionalna. Iako su – u fenomenoloskom
smislu – svi elementi egzistentnoga cinjenice jer su nesto sto postoji ili je postojalo, u procesnom
pravu znacenje cinjenice pridaje se samo onom postojecem sto se u procesu zakljucivanja koristi
kao ono sto jest a od cega zavisi suceva odluka – ono na cemu se odluka gradi. Ono postojece
pomocu cega se odluka gradi – apstraktna pravna i iskustvena pravila i dokazana sredstva – u
ovom uvjetnom smislu ne smatra se cinjenicom ; tacnije – u procesu se ne podvrgava rezimu
potvrđivanja i koriscenja cinjenica shvacenih u uzem, procesnopravnom smisli. Prilikom
utvrđivanja cinjenicnog stanja – cinjenica koja su relevantne za primjenu prava- sud se : a)u ime
raspravnog nacela ovlscen i duzan koristiti navodima stranaka u parnici o cinjenicama bez obzira
na to koja ih je stranka iznijela, ali samo o relevantnim cinjenicama na koje su ukazale stranke,
ne i onima za koje je na drugi nacin saznao. Sud moze uzeti u obzir samo one cinjenice o kojima
su stranke imale mogucnost raspravljati tokom parnice. No sud je b) u ime nacela inkvizitornosti
ovlascen ispitivati i cinjenice koje stranke nisu iznjele, ali samo ako iz rezultata raspravljanja
proizlazi da stranka presucivanjem takvih cinjenica idu za tim da raspolazu zahtjevima kojima ne
mogu raspolagati. Ako stranke svojim dispozicijama ne ugrozavaju pravni poredak, sud nije
ovlascen utvrđivati cinjenice koje stranke u parnici nisu iznijele. Kad bi inkvizitorna ovlacenja
suda u odnosu na cinjenice bila sira, temu raspravljanja – koja ne zavisi samo od tuzbenog
zahtjeva vec i na određeni nacin od tuzbene osnove – utvrđivao bi ustvari sud, a ne stranka.
Međucinjenicne elemente procesne građe pripadaju i tzv.prejudicijelni pravni odnosi, tacnije
cinjice od kojih zavisi njihovo postojanje. Iako u zakonu nema odredaba o tome, treba uzeti da je

14
sud ovlascen uzeti u obzir cinjenice koje su opste poznate – notorne i kad se niti jedna stranka
nije na njih pozvala. Posredno pravo relevantne cinjenice- indicije- u biti su , funksionalno,
dokazano sredstvo pa za njih vaze pravila o ovlascenjima suda o izboru dokaza, a ne o izboru
cinjenice. Podjelena su misljenja o tome je li sud ovlascen uzeti u obzir i cinjenoice za koje je
slucajno saznao tokom raspravljanja, mada ih ni jedna od stranaka nije navela. Dokazana
sredstva su, kao elementi procesne građe, sve ono na temelju cega se moze zakljucivati o
postojanju cinjenica koje su u parnici relevantne. I dokaza sredstva su, prema tome,
fenomenoloski, takođe cinjenice, ono sto jest, no cinjenice kojima se u procesu dakle
funksionalno, ne pridaje znacaj onoga na cemu se gradi suceva odluka, vec onog pomocu cega se
izvodi zakljucak o postojanju onoga sto jest podloga suceve odluka. Sud je u pravilu ovlascen
izvesti samo dokaze koje su stranke predlozile. Samo ako posumnja da stranke idu za tim da
raspolazu zahtjevima kojima se ne mogu raspolagati, sud je ovlascen po sluzbenoj duznosti
izvoditi i dokaze koje stranke nisu predlozile. Sud je ovlascen slobodno odlucivati o tome koje ce
od predlozenih dokaza izvesti radi utvrđivanja vaznih cinjenica. Predlozene dokaze koje ne
smatra vaznim sud ce odbiti. U odnosu na dokaze inkvizitorna ovlascenja suda u vazecem su
sistemu izjednacena s onima koje ima s obzirom na cinjenice. Indicije su specificno dokazano
sredstvo pa i za njih vaze pravila o dokazima. I po starom sistemu inkvizitorna su ovlascenja
suda bila su znacajno ogranicena mogucnoscu da stranke nepredujmljivanjem sredstva za
izvođenje dokaza onemoguce njihovo izvođenje. Pravila iskustva su apstraktni sudovi cinjenicne
naravi zasnovani na dugotrajnom promatranju zivotnih pojava ili eksperimentu za koje se
osnovano moze pretpostaviti da vaze i za buduce slucajeve. Ova pravila mogu biti rezultat
znanstvenih istrazivanja, ali i svakodnevne prakse. Pravila iskustva su preumissa major
cinjnicnog suda. Znanja o njima sud je ovlascen sticati i van procesa, privatno, upustajuci se u
studiju određenog iskustvenog podrucja. Kad određena pravila iskustva sudu nisu poznata, sud je
ovlascen da radi njihovog utvrđivanja izvodi dokazivanje – da konzultira vjestake. Ako su
određena pravila iskustva sastavni dio pravne norme, ona su pravni element suđenja. Ako pravila
iskustva nisu dio pravne norme pa neposredno sluze samo za utvrđivanje cinjenica a ne i za
ocjenu osnovanosti zahtjeva, ona su element cinjenicnog stanja, praemissae minor silogizma iz
kojega nastaje sudska presuda, no u toj premisi ona su premissa major silogizma koji dovodi do
utvrđivanja određene cinjenice. Iako u slucaju u kojemu pravilo iskustv a nije dio pravne norme
utvrđivanje njegovog sadrzaja nije pravno pitanje, postoji tendencija da se pravilo iskustva i tada,
zbog njegovog apstraktnog znacaja, procesno tretira kao pravno pitanje. Odatle se izvodi
zakljucak o dopustenosti revizije protiv odluka za koje se tvrdi da se oslanjaju na pogresno
utvrđenom cinjenicnom stanju jer su pogresno primijenjena mjerodavna pravila iskustva. Pravno
pravilo, apstraktni imperativ o tome kako treba regulirati pravne odnose, sud mora poznavati.
Jura novit curia. Svojim procesnim dispozicijama stranke ne mogu sprijeciti sud da po zakonu i
svojoj savjesti primjeni mjerodavno pravno pravilo. Stranke su ovlacene tokom parnice iznositi
svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora, no takvim shvatanjima ni u kom
pogledu ne vezuje sud. Sadrzaj apstraktnih pravnih pravila ne moze stoga biti predmet
dokazivanja u parnici. Pravilo po kojemu sud mora poznavati pravne norme ne znaci, naravno,

15
da ih sud zaista sve poznaje. Pa ipak, uvazavajuci fakticne teskoce u nastojanju suda da sazna za
sadrzaj stranog prava, trebalo je u izvjesnom smislu odstupiti od opstihpravila: sud bi mogao i od
stranaka zatraziti da mu podnesu javne isprave, izdane od nadleznog inostranog tijela, kojima se
potvrđuje koje pravo vazi u stranoj državi. U svom standardnom obliku ta isprava – tzv.certificat
de coutume –sadrzi objektivnu informaciju o vazecem pravnom izvoru, o mjerodavnoj sudskoj
praksi i o stajalistu pravne znanosti. Ova nastojanja suda, cak i kad se ostvaruju na raspravi i uz
koriscenje klasicnih dokaznih sredstava, nemaju pravnotehnicki karakter i izvođenja dokaza niti
strano pravo ima karakter pravno relevantne cinjenice. Utvrđivanje sadrzaja i smisla stranog
prava je pravno a ne cinjenicno pitanje procesne građe. Odatle proizlaze znacajni zakljucci : a)
na strankama ne lezi teret dokazivanja sadržaja stranog prava, b) neuspjeh stranaka da pomognu
sudu u utvrđivanju sadržaja stranog prava, b) neuspjeh stranaka da pomognu sudu u utvrđivanju
sadrzaja stranog prava ne moze dovesti do zakljucka da određena strana pravna norma ne postoji,
c) i u pravnim lijekovima u kojima nije dopusteno pobijanje odluka zbog pogresno ili nepotpuno
utvrđenog cinjenicnog stanja moze se napadana odluka ktizirati zbog pogresne primjene stranog
materijalnog prava.

Nacelo neposrednosti

Nacelo neposrednosti je radni princip parnicnog postupka, direktiva o metodi ispitivanja

procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih cinjnica, posebno pravilo o nacinu izvođenja
dokaza. Nacelo neposrednosti trazi:
a) da sud svojim culima zapaza prirodu i sadrzaj dokaznih sredstava, da između suda i izvora
informacija ne bude posrednika;
b) da sud koji tako zapaza procesni materijal bude onaj isti koji odlucuje o dokaznoj vrijednosti
dokaznih sredstava, te
c) da taj sud donese odluku odmah nakon zakljucivanja raspravnog rocista na kojemu je
prikupljao procesnu građu.
Posredno izvođenje dokaza je naprotiv, radna metoda prilikom koje se funkcija ispitivanja
dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava povjerava razlicitim
subjektima. Onaj koji ih ispituje nije ovlascen utvrđivati cinjenicno stanje, onaj koji utvrđuje
cinjenicno stanje svojim culima ne dolazi u dodir sa sredstvima informacija, o njima saznaje
posredno – na temelju referata onoga koji je s njima stupio u direktan kontakt.Nacelo
neposrednosti odnosi se na metodu suceva rada pri ispitivanju dokaznih sredstva, ne i na
kvalitetu ispitivanog dokaznog sredstva. Pravila izvedena iz nacela neposrednosti rjesavaju
problem odnosa između suca koji sudi i sredstava informacija i cinjenice o kojoj određeno
dokazno sredstvo pruza informaciju. Varijante ovog posljednjeg odnosa dovode do zakljucka o
postojanju neposrednih i posrednih dokaznih sredstava.
Zbog toga sto se terminoloskim parovima:
a) neposredno ili posredno izvoditi dokazivanje i b) neposredno ili posredno dokazno sredstvo –
oznacavaju razliciti odnosi, moguce je aa) da neposredno dokazno sredstvo bude neposredno i
posredno izvedeno, ali i bb) da posredno dokazno sredstvo bude neposredno i posredno

16
izvedeno.
Tako npr ako je svjedok posredno dokazno sredstvo, njega moze ispitivati ili sudac koji sudi-
neposredno izvođenje dokaza, ili zamoljeni sudac – posredno izvođenje dokaza; ako je određena
zgrada neposredno dokazno sredstvo, nju moze promatrati sudac koji sudi neposredno izvođenje
dokaza, ili zamoljeni sudac – posredno izvođenje dokaza. Shvaceno u sirem smislu, nacelo
neposrednosti trazi da se pri odabiranju dokaznih sredstava prvenstvo daje onima koja su
izvorniji dokaz, koja su neposrednija. Tada se neposredno dokazno sredstvo ispituje na
neposredan nacin. Posredno izvođenje dokaza oskudijeva upravo u svojstvima koja su narocito
prednost neposrednosti. Posredno obavjestavanje nosi u sebi uvijek opasnost od dobivanja
deformirane slike o izvoru informcija i o cinjenicama koje se utvrđuju, prouzrokovane utjecajem
individualnih svojstva referenta. Obavijesti prikupljene po kriterijumu neposrednog ispitivaca
mogu biti nedovoljne za onoga koji treba ocijeniti dokaznu vrijednost izvedenog dokaza.
Prednost neposrednog izvođenja dokaza pred posrednim toliko su nesumnjive da se problem
izbora ne bi ni postavljao kad neposredno izvođenje dokaza ne bi u izvjesnim slucajevima
nametalo nesrazmjere terete koji ozbiljno dovode u pitanju opstu svrsihodnost te metode.
Shvatajuci nacelo neposrednosti kao sredstvo, a ne kao cilj postupka, hrvatski procesni sistem
zasnovan je na kompromisnom rjesenju: proglasava nacelo neposrednosti rukovodnim pravilom,
on dopusta odstupanje od tog pravila kad god bi ustrajanje na njegovoj primjeni moglo ugroziti
ostvarenje osnovnih kompleksnih zadataka pravosuđa.
Odstupanje se moze manifestirati tako da:
a) dokaze ne izvodi raspravni sud nego sam predsjednik vijeca ili zamoljeni sudac,
b) da sud ne obnavlja neposredno izvođenje dokaza na novom rocistu za glavnu raspravu, vec se
ogranicava na citanje zapisnika s ranijeg rocista o rezultatima neposrednog ispitivanja tih
dokaznih sredstava,
c) da drugostepeni sud ocjenjuje cinjenicne tvrdnje oslanjajuci se na zapisnike o neposrednom
izvođenju dokaza pred prvostepenim sudom,
d) da se sud zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o posredno
relevantnim cinjenicama.
Primjena nacela neposrednosti zavisit ce i o odlucnosti kojom određeni sudac insistira na
upotrebi ove efikasne radne metode. Trebao bi suzdrzljivo koristiti ovlasti za odstupanje od
njezine primjene.
Sud o tuzbenom zahtjevu odlucuje u pravilu na osnovi neposrednog raspravljana. Dokazi se
prvenstveno izvode na glavnoj raspravi, pred sudom u sastavu nadleznom da sudi o tuzbenom
zahtjevu.sud je ovlascen pozvati i stranku koja ima punomocnika da se izjasni o vaznim
cinjenicama, te da pozove svaku stranku radi saslusanja radi dokazivanja. Sud moze traziti da se
vazne isprave podnesu i u izvorniku.
Sud moze iz vaznih razloga odluciti da se neki dokazi izvedu posredno, pred predsjednikom
vijeca ili zamoljenim sucem. U odsutnosti stranke sud ce raspravljati oslanjajuci se na njezine
pismeno poduzete radnje. Ako je odrzano pripremno rociste, na prvom rocistu za glavnu
raspravu predsjjednik vijeca samo upoznaje clanove vijeca s rezultatima pripremnog rocista. Ako

17
se novo rociste odrzava pred istim vijecem, rasprava se nastavlja a predsjednik vijeca u pravilu
ukratko izlaze tok prijasnih rocista, a ako se novo rociste drzi pred izmjenjenim sastavom suda,
sud moze, posto se stranke o tome izjasne, odluciti da se koazi ponovo ne izvode neposredno vec
da se samo procitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.
Okolnost da je u donosenju odluke sudjelovao sudac koji nije bio na glavnoj raspravi jest
tzv.apsolutno bitna povreda odredaba parnicnog postupka.
Procesne radnje mogle bi se poduzimati u usmenoj ili u pismenoj formi. Problem prihvatanja
usmenog ili pisanog postupanja problem je odabiranja radne metode u postupku. Pismena
stranaka imaju samo znacenje prethodnog obavjestavanja o radnjama koje se namjeravaju
usmeno poduzeti, sama po sebi nemaju procesno znacenje – qoud est in actis non est in mundo.
Nasuprot tome, ektremno ostvareno nacelo pismenosti odrice svako znacenje procesnim
radnjama koje nisu poduzete u pisanom obliku- quod non est in actis non est in mundo.
U prilog usmenosti istice se narocito da je usmeno postupanje demokraticno jer je sud
pristupacan i nepismenima. Ono je u pravilu brzo i ne uzrokuje znatnijih troskova.
Protiv primjene nacela usmenosti istice se da usmena izlaganja improvizirana, neprecizna,
izrecena uz propustanje bitnoga, nesređena, optercena suvisnim. Onome koji ih slusa prijeti
opasnost da precuje bitno, da ne zapamti njihov sadrzaj ili da ga pogresno razumije. Ne
omogucava mu razmisljanje o saslusanom. Izlaze se opasnosti da postane zrtva sugestivne moci
zive rijeci. O radnjama koje su samo usmeno poduzete nema traga, pa odatle nemogucnost
organizovanja postupka o pravnim lijekovima. U prilog nacela pismenosti istice se da pisana
registracija ostavlja trajan trag o poduzetim radnjama, ona omogucuje konciznost, plansku
razradu, izbjegavanje nepotrebnih ponavljanja, sređenost, promisljenost, iscrpnost.
No i protiv nacela pismenosti isticu se ozbiljni prigovori. Pismenost nije demokraticna metoda
jer se njome mogu sluziti samo privilegirani –pismeniji ili imucniji.
Solucija koju je prihvatilo crnogorsko procesno pravo polazi od stanovista da parnica nije
jednostavan i jedinstven sistem postupanja, vec je podijeljena na stadije sa specificnom
fizionomijom, detereminiranom posebnim ciljevima koji se u njima ostvaruju. Insistiranje na
dosljednoj primjeni usmenosti i pismenosti bilo bi dijalekticki neopravdano.
Ako za pojedine radnje nije predviđenn oblik u kojemu se mogu poduzeti, zakon određuje da se
parnicne radnje poduzimaju pismeno izvan rocista ili usmeno na rocistu. Zakon, dakle, u nacelu
određuje usmenost kao dominantan oblik procesnih radnja na rocistu, a pismenost kao
dominantnu formu procesnih radnja izvan rocista.
U pripremnom stadju dominira pismena forma. Na pripremnom rocistu i na glavnoj raspravi
parnicne radnje poduzimaju se usmeno. Ako to nije moguce dosljedno provesti, onda se
usmenost u pravnom smislu rijeci samo donekle nadomjesta citanjem isprava u kojima je
registrovan sadrzaj preduzetih radnja.
Sud odlucuje o tuzbenom zahtjevu u pravilu na osnovi usmenog raspravljanja. Svjedok iskazuje
usmeno; vjestaci iznose svoj nalaz i misljenje u pravilu samo usmeno; i stranke se usmeno
saslusavaju. Na pripremnom rocistu i na rocistu za glavnu raspravu stranke izlazu tuzbu i
odgovor na tuzbu usmeno. Isprave i rezultati posredno izvedenih dokaza citaju se na raspravi.

18
Ako sud odluci da se na novom rocistu pred izmjenjenim vjecem ponovo nne izvode neposredno
vec izvedeni dokazi, procitat ce se zapisnici o izvođenju tih dokaza.
Ako je svjedok gluh, postavljaju mu se pitanja pismeno, a ako je nijm, pozvat ce se da pismeno
odgovara. Sud moze pozvati vjestaka da prije rocista podnese pisani nalaz i misljenje. Tuzba,
odgovor na tuzbu i druge izjave, prijedlozi i priopcenja koja se daju izvan rasprave podnose se u
pisanom obliku, u formi podnesaka, ali se druga priopcenja osim tuzbe i usmeno na zapisnik.
Punomoc se u pravilu izdaje u pisanoj formi.
Sud ce uvaziti podneske odsutne stranke. Sud moze donijeti presudu na osnovi podnesaka bez
odrazavanje rasorave; priopcenja izvan rocista mogu se davati samo u pisanom obliku. Platni
nalozi izdaju se na temelju podnesaka tuzitelja. U stadiju prethodnog ispitivanja tuzbe sud donosi
svoje odluke u pravilu samo na temelju procesnih radnja poduzetih u pisanoj formi.
U nacelu, povreda pravila o formi postupanja moze biti razlog relativne nistavosti. Ako tuzitelj
uz tuzbu ne prilozi ispravu o sporazumu o mjesnoj nadleznosti, nadleznost ce se određivati kao
da takav sporazum nije ni zakljucen. Ako je u slucajevima kada je duzan odrzati glavnu raspravu
sud donio bez glavne rasprave, ta procesna povreda je razlog apsolutne nistavosti. Zbog te
povrede ne moze se ulagati revizija niti se moze traziti ponavljanje pravomocno zavrsenog
postupka.
Smatra se da je radi dobivanja cjelovite i organski povezane slike o biti spora potrebno ostvariti
jedinstvo mjesta, vremena i radnje u parnici. Tezeci za racionalizacijom sredstava i rada, zakon
preporucuje sudu da predmet spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne
odugovlaci, tako da se rasprava po mogucnosti dovrsi na jednom rocistu.
Problem metodske naravi kako ostvariti maksimalnu koncentraciju raspravljanja-rjesava se
uglavnom na dva nacina.
Po metodi strogog zakonskog reda, postupak je podijeljen u niz organski povezanih, ali
međusobno strogo odijeljenih stadija. Zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom
stadiju mogu obaviti i kojim redom. Ni sud ni stranke nemaju mogucnost da uticu na promjenu
tog rasporeda. Izgrađen na rezulatatima dugotrajnih iskustava, taj sistem, određujuci cvrste
okvire raspravljanja, tezi za tim da sprijeci svaku arbitrernost.
Po metodi tzv.arbitrarnog ili svrsishodnog reda zakonom se utvđuje samo opsti, instruktivni
okvir i redosljed raspravljanja, ostavljajuci, u jednoj varijanti, sudu da u konkretnom sporu
poduzme adekvatne mjere u svrhu koncentriranog raspravljanja, ili, u drugoj varijanti, strankama
da svojim dispozicijama uticu na redosljed procesnih aktivnosti.
Novelom 2003 nacelo je eventualnosti uvedeno u jednoj relativno oslabljenoj formi. Stranke su
duzne vec u tuzbi i u odgovoru na tuzbu, na pripremnom rocistu ili najkasnije na prvom rocistu
za glavnu raspravu ako priprepremno rociste nije odrzano, iznijeti sve cinjenice na kojima
temelje svoje zahtjeve, predlozitit dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih cinjenica te se
izjasniti o cinjenicnim navodima i dokaznim predlozima protivne stranke. one, doduse, mogu i
kasnije iznositi nove cinjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivice nisu iznijele
prije toga.

19
Pouceni nepovoljnim rezultatima metode strogog zakonskog reda, savremeni procesni sistemi
prihvataju kompromisno rjesenje oslonjeno na metodu diskrecijskog, odnosno arbitrarnog reda
pa napustaju stroge zakonske okvire koji određuju cvrsti tok procesnih djelatnosti, prepustajuci u
pravilu dudu da po svom razboritom nahođenju, u okviru zakonom zacrtanih procesnih stadija,
odredi onaj procesni red za koji bude smatrao da je u konkretnom slucaju najprikladniji za
postizavanje krajnjeg cilja i osnovnih kvaliteta pravne zastite. Tretirajuci parnicu kao jedinstvenu
radnu cjelinu, ova metoda u pravilu ne stavlja strankama ostrih i nepremostivih zapreka za
poduzimanje procesnih radnja. Samo u nekim slucajevima propustanje djelatnosti u određenom
roku ili stadiju dovodi do prekluzije procesnih ovlascenja.
U mogucnosti da rukovođenje raspravljanjem usaglasi u svakom postupka s novim saznanjima i
spoznajama stecenim na temelju rezultata dotadasnjeg raspravljanja, sud koji izvodi dokaze i
ocjenjuje njihovu dokaznu vrijednost u stanju je ostvariti maksimalnu redukciju procesnih
aktivnosti, svoju paznju koncentrirati na bitno, svoj radni program konstantno mijenjati,
prilagođavajuci ga potrebama postupka. Sud ce izvoditi samo onoliko dokaza koliko je to s
obzirom na njegove spoznajne mogucnosti potrebno i dovoljno da stekne uvjerenje o istinitosti
ili neistinitosti navoda stranaka.
Nema, međutim, sumnje da ova metoda krije u sebi i znatnih opasnosti. Pravo stranaka da gotovo
u svim stadijima iznose nove cinjenice i predlazu nove dokaze otvara siroke mogucnosti za
zloupotrebu , sto u pravilu moze dovesti do odugovlacenja postupka. U teznji za ostvarenjem
nacela trazenja istine i zakonosti, metoda svrsishodnosti rukovođenja raspravom moze znatno
ugroziti ostvarenje nacela procesne ekonomije i pravne sigurnosti.
Suvremeni zakonodavac ovu dilemu rjesava u pravilu tako sto prihvata svrsishodni procesni red,
korigirajuci ga, gdje je to potrebno, pravilima o strozem rezimu dopustivosti i redosljeda
određenih procesnih djelatnosti.
Domace pravo, prihvacajuci takođe nesto ublazenu metodu svrsishodnosti ili arbitrarnog
procesnog reda, nastoji ostvariti koncentraciju raspravljanja nizom institucija. Postizavanju toga
cilja sluze narocito pravila o podnescima stranaka kojima se priprema procesna građa, o dostavi
pismena, o rokovima i rocistima, o dostavi tuzbe na odgovor, o prethodnom ispitivanju tuzbe
radi utvrđivanja postojanja procesnih pretpostavaka, odredbe o pripremnom rocistu, mjere koje
omogucuju spajanja parnica, kumulaciju zahtjeva, suparnistvo, atrakciju nadleznosti,
protivtuzbu, itd.
Organska povezanost procesnih djelatnosti ogleda se narocito u stadiju glavne rasprave. Glavna
rasprava je jedinstvena procesna cjelina, cak i kad se drzi na vise rocista. Ujedinstvenost se
manifestira na vise nacina.
Stranke su u pravilu ovlascene u bilo kojem stadiju glavne rasprave poduzeti određenu procesnu
radnju bez opasnosti da bude odbacena zbog toga sto je prekasno poduzeta. Ono na sta su
ovlascene na prvom rocistu, to mogu poduzeti i na posljednjem. Radnje poduzete na ranijem
rocistu zadrzavaju svoje znacenje pa ih u nastavku u pravilu ne treba ponavljati. Aktivnosti na
novom rocistu nastavljaju se na one poduzete ranije. Na novom rocistu pred sudom koji sudi u
istom sastavu sud samo iznimno odlucuje da rasprava pocne iznova. I kad se novo rociste

20
odrzava pred sudom u izmijenjenom sastavu, mogu se koristiti rezultati dokazivanja obavljenog
na prethodnom rocistu. Radnje poduzete pred nenadleznim sudom nisu bez vaznosti samo zbog
toga sto su pred tim sudom poduzete.
I po hrvatskom pravu parnica je podijeljena u nekoliko stadija u kojima se mogu obavljati
određene procesne aktivnosti. Koncepcija jedinstvenosti postupka rezarvirana je, tako, u svom
cistom obliku, gotovo bez ikakvih odstupanja, samo za stadij glavne rasprave.
U postupku pred prvostepenim sudom niz procesnih aktivnosti u pravilu je neprekinut. Samo
neke procesne odredbe – po pravilima o prekluziji procesnih ovlascenja – nastoje osigurati
disciplinu i redosljed koji ce omoguciti da se procesni problemi rijese u pravilu prije
raspravljanja o glavnoj stvari.
Stranke su tako prekludirane određenim stadijem glavne rasprave u svom pravu na iznosenje
prigovora stvarne i mjesne nenadleznosti, tuzitelj je ogranicen u svom pravu na jednostranu
preinaku tuzbe i na povlacenje tuzbe, tuzenik u pravu na imenovanje prethodnika, stranke u
pravu na trazenje izuzeca sudaca zbog relativnih razloga za izuzece, tuzenik u pravu na trazenje
aktorske kaucije.

Nacelo javnosti

Nacelo javnosti trazi da se svakome – dakle dakle neogranicenom broju osoba koje unaprijed
nisu individualno određene – osigura nesmetana mogucnost prisustvovanja raspravljanju pred
sudom.
Sud odlucuje o tuzbenom zahtjevu u pravilu na osnovi javnog raspravljanja. Kao nacelo kojim se
determinira radna metoda u parnicnom postupku, nacelo javnosti usmjereno je na ostvarivanje
zahtjeva za pravilnim utvrđivanjem cinjenica i pravilnom primjenom prava. Ostvarivanju nacela
javnosti pridaje se dvostruko znacenje:
Građani koji prisustvuju raspravljanju pred sudom neposredno prate rad suda i promatraju
prakticnu primjenu zakona i time se upoznavaju s pravom i njegovom primjenom.
Građanima se pruza prilika da kontroliraju rad sudova te da svojom prisutnoscu osiguraju
pravilno utvrđivanje cinjenicnog stanja i sprijece samovolju u primjeni nacela slobodne ocjene
dokaza.
Naccelo javnosti ne manifestira se samo u pravu građana da prisustvuju raspravljanju pred
sudom, vec i da obavljaju svoja zapazenja o javnoj raspravi te da razmatraju i prepisuju sudske
spise. Nacelo javnosti dozivljava punu manifestaciju u uslovima usmenog, neposrednog i
kontradiktornog raspravljanja pred sudom. Pravo građana da prisustvuju raspravljanju pred
sudom – opsta ili sira javnost – ne bi bilo ostvareno kad bi prisustvovanje raspravljanju bilo
dopusteno samo osobama koje bi sud, ili neko drugi, unaprijed odabrao po bilo kojem
kriterijumu. Pravo prisustvovanja raspravljanju mora se realizirati spontano, nezavisno od
intervencije suda ili nekog trecega. Sud mora omoguciti građanima da prisustvuju raspravljanju.
On nije duzan ostvariti njihovo prisustvovanje.

21
Nacelo javnosti ne odnosi se na sve procesne radnje vec samo na one koje poduzima sud uz
sudjelovanje stranaka na rocistima,na glavnu raspravu pred prvostepenim sudom, a zatim na
pripremno rociste, na rociste koje se odrzava pred presjednikom vijeca ili pred zamoljenim
sucem, pa , drzimo i na rociste u postupku radi osiguranja dokaza. Dio rocista na kojemu se
objavljuje presuda nije raspravno rociste. No pravila o javnosti vaze i za to rociste: sudac
pojedinac odnosno predsjednik vijeca javno cita izreku presude i priopcava njezine razloge cak i
kad je javnost s glavne rasprave bila iskljucena. U prostoriji u kojoj se vijeca i glasuje mogu biti
prisutni samo clanovi vijeca i zapisnicar.
Zakon određuje da raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe, pretpostavljajuci da
su u pravilu samo one u stanju pravilno shvatiti znacenje onoga cemu prisustvuju. Ogranicenje se
ne odnosi, međutim na stranke.
Ostvarivanje javnosti nailazi na fakticnu zapreku – prostornu ogranicenost sudnice. Nacelo nece
biti povrijeđeno ako se prisustvovanje raspravljanju omoguci samo onolikom broju građana
koliko ih u normalnim uslovima moze stati u sudnicu, osiguravajuci prednost onome koji prvi
dođe.
Ustav dopusta da se zakonom odredi u kojim ce se slucajevima javnost moci iskljuciti zbog
razloga koje u demokratskom drustvu nuzno osigurati u interesu morala, javnog reda ili drzavne
sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zastite privatnog zivota stranaka, ili u
bracnim sporovima i u postupcima u vezi sa skrbnistvom i posvojenjem, ili radi cuvanja vojne,
sluzbene ili poslovne tajne i zastite sigurnosti i obrane drzave Crne Gore, ali samo u opsegu koji
je po misljenju suda bezuslovno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti
stetna za interese pravde.
U nekim parnicama javnost je iskljucena po zakonu. U drugim sud je ovlascen odluciti jesu li se
stekle pretpostavke za iskljucenje javnosti sa cijele rasprave ili s jednog njezinog dijela. Po
zakonu javnost je iskljucena u statusnim stvarima fizickih osoba. Sud je ovlascen odstupiti od
nacela javnosti kad za to postoje u zakonu predviđeni razlozi: interes cuvanja sluzbene ,
poslovne, ili osobne tajne, interes javnog reda i morala, te kad se mjerama za odrzavanje reda
koje stoje na raaspolaganju parnicnom sudu ne bi moglo osigurati nesmetano odrzavanje
rasprave. Kad se javnost iskljuci, iskljucenje treba svesti na najnuzniju mjeru: samo za onaj dio
rasprave na kojemu se iznose cinjenice koje opravdavaju iskljucenje. O iskljucenju javnosti sud
odlucuje rjesenjem koje mora biti obrazlozeno i javno objavljeno. O iskljucenju javnosti trebalo
bi raspravljati nejavno.
Iskljucenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike i umjesace. Na zahtjev stranke
sud moze dopustiti da raspravi prisustvuju najvise dvije osobe njezinog povjerenja koje ona
oznaci.
Sud moze dopustiti da raspravi na kojoj je javnost iskljucena prisustvuju sluzbene osobe te
znanstveni i javni radnici ako je od interesaza njihovu sluzbu odnosno javnu ili znanstvenu
djelatnost. Pravila o tzv. uzoj ili stranackoj javnosti obuhvataju i pravo stranaka i trecih osoba na
razmatranje i prepisivanje spisa, koje se ne odnose na zapisnik o vijecanju i glasovanju. Sud je
duzan upozoriti osobe koje prisustvuju raspravljanju s kojeg je javnost iskljucena da moraju kao

22
tajnu cuvati ono sto su na raspravi saznale upozoravajuci ih na kaznenu odgovornost zbog
neovlascenog odavanja tajne.
Povreda pravila o javnosti razlog je apsolutne nistavosti ako je protivno zakonu javnost bila
iskljucena s glavne rasprave. U ostalim slucajevima iskljucenja javnosti ili nezakonitog odbijanja
da se javnost iskljuci povreda moze biti samo razlog relativne nistavosti. To bi npr.moglo biti
kad je stranka, radi zastite svojih priznatih interesa, propustila na javnoj raspravi iznijeti
cinjenice koje bi, da ih je iznijela, dovele do drukcije, za nju povoljnije presude.

Nacelo pruzanja pomoci neukim strankama

Pravila procesnog prava nastoje da nacelno proklamiranoj jednakosti stranaka daju realan
sadrzaj. Stranku koja nema kvalificiranog punomocnika i koja se iz neznanja ne koristi pravima
koja joj pripadaju po Zpp-u, sud je duzan upozoriti koje parnicne radnje moze poduzeti.
Ostvarivanje ovog zadatka moglo bi, nema sumnje, ugroziti objektivnost suđenju pa se osnovni
problem svodi na pronalazenje prave mjere u pruzanju pomoci neukima na nacin koji nece
dovesti u pitanje ostvarenje osnovnog zadatka suda – nepristrano i zakonito suđenje. Iz
zakonskog teksta izvodi se zakljucak da duznost poucavanja postoji samo u pogledu procesnih, a
ne u pogledu materijalnih prava stranke jer bi u protivnom bila dovedena u pitanje nepristrasnost
suđenja.
Nema sumnje da je problem osjetljiv i da bi svako pretjerivanje u koriscenju ovim ovlascenjem
moglo dovesti sud na rub opasnosti da se prometne u zagovornika jedne od stranaka, ili da barem
kod one druge ostavi takav dojam, koji, iako objektivno neosnovan , ipak moze nanijeti ozbiljne
stete.
Sud, po prirodi stvari, rukovodeci parnicnim postupkom, ne moze stranci sugerirati
izvanprocesna vec samo procesna drzanja . no sud je duzan o tim radnjama pouciti svaku stranku
koja se njime ne koristi zbog neznanja, bez obzira na to odakle neznanje i na sto se odnosi, na
nepoznavanje procesnog ili materijalnog prava. Bitno je da je to neznanje uzrok nekoriscenja
procesnih ovlascenja.
Osmisljavanje pouka procesnopravne naravi moguce je tek ako se stranka upozori na
materijalnopravne konzekvencije određenog procesnog drzanja. Bez toga pouka gubi znacaj,
postaje sama sebi svrhom, ne dopire do onoga kojemu je namijenjena.
Pravila o stvarivanju nacela saslusanja stranaka diktiraju sudu duznost da stranke tokom
postupka upoznaje i s razvojem svojih shvatenja o pravnoj prirodi i o ostalim bitnim elementima
spora koje sud smatra relevantnim. Granice do kojih sud moze ici u poucavanju neukoga treba
traziti imajuci u vidu i ovu dimenziju uticaja nazora suda o tome sto je u parnici bitno jer od
toga, u stvari, zavisi tok i razvitak konkretnog procesa.
Umjesto podneskom, stranke mogu davati izjave i usmeno na zapisnik kod suda. Pogresno
nazivanje poduzetih radnja ne moze stranci nanijeti procesne stete. Ako je podnesak nerazumljiv
ili nepotpun, sud ce podnositelja pouciti i pomoci mu da podnesak ispravi ili dopuni. Inace nije

23
ovlascen odbaciti tuzbu. Pravila o minimalnim rekvizitima zalbe omogucuju da se njome koristi i
osoba bez strucnih sposobnosti. Sud je duzan upozoriti stranke na posljedice propustanja.
Kad zakonski zastupnik stranke ne pokazuje potrebnu paznju u zastupanju, sud je duzan o tome
obavijestiti centar za socijalnu skrb,a moze i zastati s postupkom da priceka imenovanje drugog
zakonskog zastupnika.
Ukazivanje neukoj stranci na mogucnost da uzme profesionalnog punomocnika, a ekonomski
slabijoj da trazi da joj se postavi besplatni punomocnik, predstavlja veoma umjestan nacin
ostvarenja osnovnog zadataka pruzanja pomoci neukoj stranci jer se pri tome u najmanjoj mjeri
dovodi u pitanje ostvarenje zadatka objektivnog i zakonitog suđenja.
Povreda pravila o duznosti suda da pruzi pomoc neukim strankama moze imati samo znacenje
razloga relativne nistavosti. Ako neuka stranka zbog pogresne upute o mogucnosti ulaganja
pravnog lijeka propusti da ga podnese na vrijeme, to bi – ako se ispune i ostale pretpostavke –
mogla biti osnova za trazenje povrata u pređasnje stanje. Judikatura u pravilu uzima da je pravni
lijek u takvoj situaciji pravovremeno podnesen.

Nacelo savjesnog koriscenja procesnih ovlascenja

Stranke, umjesaci i njihovi zastupnici duzni su pred sudom govoriti istinu i savjesno koristiti se
pravima koja su im priznata zpp-om. Sud je duzan da nastoji da se postupak sprovede bez
odugovlacenja, u razumnom roku, sa sto manje troskova i da onemoguci svaku zloupotrebu
prava koja strankama pripadaju u postupku. Ako se stranke, umjesaci, njihovi zakonski
zastupnici i punomocnici, sa namjerom da naskode drugome ili s ciljem koji je u suprotnosti s
dobrim obicajima, savjesnoscu i postenjem, zloupotrebljavaju prava koja su im priznata ovim
zakonom, sud moze izreci novcanu kaznu ili druge mjere predviđene zakonom.
Zloupotreba prava je koriscenje pravnih ovlascenja s ciljem da se drugome nanese steta; ili s
ciljem koji je protivan dobrim obicajima, savjesnosti i postenju u prometu. Nacelo zloupotrebe
prava je opste prihvaceni pravni princip. Zabrana se zasniva na tezi da sve ono sto je formalno
dopusteno ne mora nuzno biti u skladu s duhom zakona i opstim moralnim shvatanjima. Non
omne quod licet honestum est.
No dok bi nesavjesno koriscenje procesnih ovlascenja moglo biti rezultat i namjere i nemarnosti,
zloupotreba procesnih ovlascenja pretpostavlja da je subjekt koji se koristi svojim ovlascenjima
svjestan protivpravnosti svojega procesnog drzanja, pa ga – htijuci ga odnosno pristajuci na
njegove posljedice, dakle namjerno – unatoc tome poduzima. Zbog toga se iz okolnosti sto
stranka istice objektivno nedopustene ili neosnovane zahtjeve ne moze bez daljnjega izvoditi
zakljucak da time zloupotrebljava procesna ovlascenja.
Treba ocekivati da ce savjesna stanka traziti pravnu zastitu samo za ona prava za koja zaista
smatra da joj pripadaju. Ona se ne bi smjela koristiti procesnim ovlascenjima radi toga da se
brani od zahtjeva svog protivnika za koje sigurno znade da su na zakonu osnovani.
Savjesno koriscenje procesnih prava trazi od stranaka i umjesaca da pred sudom govore istinu.
Ova duznost odnosi se na izjasnjavanja i iskaze tih osoba o elementima cinjenicne osnove spora.

24
Iznosenje istine moralna je duznost svakoga. U parnici ona je i procesnopravna duznost svih koji
u njoj sudjeluju.
Stranka u postupku ispunjava duznost govorenja istine kad iznosi tzv.subjektivnu istinu – kad
vjerno priopcava svoje predodzbe o vanjskom svijetu. Od stranke se ne moze traziti da njezini
iskazi budu apsolutno podudarni s objektivnom stvarnoscu. Ona krsi duznost istinitog kazivanja
ako o cinjenicama, kad porice istinitost navoda protivnika iako je svjesna da su istiniti.
Izvođenja o pravnoj osnovi zahtjeva ne mogu, po prirodi stvari, biti ni istinita ni neistinita, vec
pravilna ili nepravilna. Stranka ne krsi duznost kazivanja istine kad iznosi cinjenicne tvrdnje za
koje nije sigurna jesu li istinite ili za koje ne zna da nisu istinite. Ona moze poricati istinitost
navoda protivnika i kad sumnja u njihovu istinitost, a ne samo kad zna da njegovi navodi nisu
istiniti.
Priznavanje cinjenica za koje stranka zna da ne postoje, a svojim sadrzajem govore protiv
njezinih zahtjeva ili u prilog protivnikovih zahtjeva, ne bi trebalo kvalificirati kao neistinite
iznosenje, vec kao specificnu metodu disponiranja.
Duznost kazivanja istine vazi i za umjesace i njihove zastupnike. Ona svakako vrijedi i
zastupnike stranaka i umjesace. Kad se ne bi i na njih odnosila, lojalna kolaboracija stranaka sa
sudom mogla bi biti lako izigrana. U tom smislu ono sto je receno za stranke na odgovarajuci
nacin vrijedi i za umjesace te za zastupnike stranaka i umjesaca.
Zloupotrebljava ovlascenja stranaka koja kumuliravise zahtjeva radi toga da zahvaljujuci
izmisljenom zahtjevu ostvari atrakciju nadleznosti suda koji za njezine realne zahtjeve ne bi bio
nadlezan; tuzitelj koji se koristi pravilima o forumu imovine pozivajuci se na imovinu protivnika
beznacajne vrijednosti, ili provocirajuci nastajanje protivnikovih trazbina na podrucju na kojemu
zeli zasnovati mjesnu nadleznost; stranka koja sprecava funkcioniranje dostavne sluzbe; koja
uzrokuje neosnovano odugovlacenje i poskupljenje parnice.
Sud ce tokompostupka kazniti novcanom kaznom do 1.000 eura stranku, zakonskog zastupnika,
punomocnika, ili umjesaca koji su svojim parnicnim radnjama teze zloupotrijebili prava priznata
ovim zakonom. Ako je takvom radnjom nekom od ucesnika nanijeta steta sud ce osteceniku na
njegov zahtjev da dosudi naknadu stete.
Novcanom kaznom do 1.000 eura sud ce kazniti stranku ili drugog ucesnika u postupku koji u
podnesku vrijeđa sud.
Ako lice koje ucestvuje u postupku ili lice koje je prisutno na raspravi vrijeđa sud ili druge
ucesnike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama sudije za odrzavanje reda, sudija
ce opomenuti. Ako opomena bude bezuspjesna, sudija ce ga opomenuti. Ako opomena bude
bezuspjesna , sudija ce opomenuto lice udaljiti iz sudnice ili kazniti novcanom kaznom od 1.000
eura, a moze ga i udaljiti i kazniti novcanom kaznom. Ako stranka ili njen punomocnik budu
udaljeni iz sudnice, rociste ce se odrzati i bez njihovog prisustva. Ako punomocnik i u daljem
toku postupka izvrsi radnju iz st. 1,2 ovog clana, sud mu moze uskratiti zastupanje. Kad sud
kazni novcanom kaznom ili udalji iz sudnice advokata ili advokatskog pripravnika kao
punomocnika, odnosno uskrati im zastupanje, obavijestice o tome Advokatsku komoru.

25
Sud ce novcanom kaznom do 500 eura kazniti punomocnika za primanje pismena koji protivno
odrebama ovog clana ne obavijesti sud o promjeni adrese.
Lica koja ometaju dostavu pismena, svjesno omogucavaju ili otezavaju primjenu odredaba ovog
zakona o dostavi sud ce kazniti novcanom kaznom do 500 eura. Sud ce , na zahtjev stranke,
narediti tom licu da nadoknadi troskove koje je svojim ponasanjem iz stava 1 ovog clana
prouzrokovala.
Ako osoba koja je novcano kaznjena po odredbama ovog zakona ne plati kaznu u određenom
roku, ona ce se zamijeniti kaznom zatvora, cije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrecene
kazne u skladu sa odredbama Krivinog zakonika, ali koje ne moze biti duze od 30 dana. Zalba
protiv rjesenja o kaznjavanju i o naknadi troskova postupka u pravilu ne odgađa izvrsenje.
Izvan institucija koje procesno pravo predviđa za otklanjanje pravomocnosti ne moze se
prihvatiti nikakva druga mogucnost. Takav stav – koji se oslanja i na vazece pravo – dovodi do
konkluzije da je sa stajalista opstih interesa u određenom stadiju razvitka pravnih odnosa
korisnije da se zajamci neizmjenjivost pravnih situacija sankcionisanih pravomocnim presudama,
pa makar one bile i nezakonite, negoli da se dopusti upotreba pravnih sredstava koja bi doduse
bila u stanju otkloniti nezakonite odluke, ali ne i sprijeciti poremecaj pravne ravnoteze stvorene
na bazi odluka kjima bi se oduzelo pravni ucinak.
Pravo na suđenje u razumnom roku je temeljno procesno ljudsko pravo zajamceno Ustavom i
Europskom konvencijom jer svako ima pravo da radi utvrđivanja svojih prava i obaveza
građanskopravne naravi zakonom ustanovljeni nezavisni nepristrasni sud pravicno, javno i u
razumnom roku ispita njegov slucaj.
Pravo na pravicno suđenje nije zakonski definisano. Onako kako je regulisano na ustavnoj razini,
ono ima znacenje pravnog standarda ciji sadrzaj na kazuistickoj osnovi determinisu Europski sud
i Ustavni sud.
Razuman rok je vrijeme u kojem je trebalo meritorno okoncati postupak uzimajuci u obzir
okolnosti konkretnog slucaja, njegovu slozenost, ponasanje podnositelja zahtjeva tokom
postupka, vaznost predmeta spora za stranku, postupanje sudova pred kojima se postupak vodio.
U vezi sa vaznoscu predmeta spora za stranku naglaseno je, npr da se u predmetima koji se
odnose na građanski status i poslovnu sposobnost treba iskazati posebna revnost.

III

Sudovi - Organizacija sudova u Crnoj Gori

U Crnoj Gori vlast je uređena po nacelu podjele vlasti na: zakonodavnu, izvrsnu, i sudsku.
Sudsku vlast vrsi sud. Sud je drzavni organ koji vrsi sudsku vlast. Sudsku funkciju vrsi sudija i
sudija-porotnik.
U građanskopravnim stvarima, pod određenim uslovima , stranke mogu rjesavnje sporova
povjeriti arbitraznim sudovima. Sudovi, uz određene pretpostavke mogu preispitivati odluke

26
arbitraznih sudova, a u nekim situacijama mogu intervenisati u povodu stanovitih incidentnih
pitanja tokom postupka pred tim sudovima.
U Crnoj Gori ustanovljenje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima
uređuje se zakonom. To znaci da se zakonom uređuje i tzv. organizacijsko, ukljucujuci i
kompetencijsko građansko procesno pravo, te tzv funkcionalno građansko procesno pravo. U CG
postoje osnovni sudovi, visi, privredni, Apelacioni sud Republike CG, Upravni sud Republike
CG i Vrhovni sud Republike CG. Od navedenih sudova Upravni su ne sudi u građanskopravnim
stvarima.
Sastav suda- u prvostepenom postupku i postupku po predlogu za ponavljanje postupka sudi
sudija pojedinac.
U drugostepenom postupku sudi vijece od trojice sudija.
U postupku po reviziji i zahtjevu za zastitu zakonitosti sudi vijece od pet sudija.
Kad odlucuje o sukobu nadleznosti i o određivanju mjesne nadleznosti odlucuje vijece od trojice
sudija.

Osnovna nacela organizacije i djelovanja sudova

Sudovi su samostalni i nezavisni i sude na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih i objavljenih

međunarodnih ugovora. Zabranjeno je osnivanje prijekih i vanrednih sudova.
Sudovi sude u vijecu, osim kada je zakonom određeno da sudi sudija pojedinac. U suđenju
ucestvuju i sudije-porotnici, kada je to utvrđeno zakonom.
Sudijska fukcija je stalna. Sudiji prestaje funkcija ako to sam zatrazi, kada ispuni uslove za
ostvarivanje prava na starosnu penziju i ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora. Sduija se
razrjesava duznosti: ako je osuđen za djelo koje ga cini nedostojnim za vrsenje sudijske
fuk+nkcije, nestrucno ili nesavjesno obavlja sudijsku funkciju ili ako trajno izgubi sposobnost za
vrsenje sudijske funkcije. Sudija ne moze biti premjesten ili upucen u drugi sud protiv svoje
volje, osim odlukom Sudskog savjeta u slucaju reorganizacije sudova.
Sudija i sudija-porotnik uziva funkcionalni imunitet. Sudija i sudija-porotnik ne moze biti
pozvan na odgovornost za izrazeno misljenje i glasanje pri donosenju sudske odluke, osim ako se
radi o krivicnom djelu. Sudija, u postupku pokrenutom zbog krivicnog djela ucinjenog u
obavljanju sudijske funkcije, ne moze biti pritvoren bez odobrenja Sudskog savjeta. Sudija ne
moze vrsiti poslanicku ili drugu javnu funkciju niti profesionalno obavljati drugu djelatnost.
Vrhovni sud je najvisi sud u CG. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakone od
strane sudova. Predsjednika Vrhovnog suda bira i razrjesava te funkcije Skupstina na zajednicki
predlog predsjednika CG, predsjednika Skupstine i predsjednika Vlade. Ako se predlog za izbor
predsjednika Vrhovnog suda ne podnese u roku od 30 dana, predsjednik Vrhovnog suda se bira
na predlog nadleznog radnog tijela Skupstine.
Sudiju i predsjednika suda bira i razrjesava Sudski savjet. Predsjednik suda ne moze biti clan
Sudskog savjeta.

27
Sudski savjet je samostalan i nezavisan organ koji obezbeđuje nezavisnost i samostalnost sudova
i sudija.
Sudski savjet: 1)bira i razrjesava sudiju, predsjednika sudaa i sudiju-porotnika; 2)utvrđuje
prestanak sudijske funkcije; 3)utvrđuje broj sudija i sudija-porotnika u sudu; 4)razmatra izvjestaj
o radu suda, ppredstavke i prituzbe na rad suda i zauzima stavove o njima; 5) odlucuje o
imunitetu sudije; 6) predlaze Vladi iznos sredstava za rad sudova; 7) vrsi i druge poslove
utvrđene zakonom.
Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili licno svojstvo. Svako ima
pravo na jednaku zastitu svojih prava. Svi su jednaki pred sudom.
Svako ima pravo na nepristrasno suđenje u razumnom roku.
Svako ima pravo da u njegovoj pravnoj stvari, nezavisno od stranaka i svojsztva pravne stvari,
sudi sudija određen slucajem.
Sudija sudi i odlucuje samostalno i nezavisno. Sudijska funkcija se ne smije vrsiti ni pod cijim
uticajem.
Sud je duzan da zakonito, objektivno i blagovremeno odlucuje u pravnoj stvari za koju je
nadlezan.
Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlucuje o njegovom pravu ili na
zakonom zasnovanom interesu.
Svako ima pravo na pravnu pomoc.
Svako ima pravo na pravicno i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i
zakonom ustanovljenim sudom.
Rasprava pred sudom je javna i presude se izricu javno. Izuzetno sud moze iskljuciti javnost.

Izuzece sudaca

Svako ima pravo da radi utvrđivanja njegovih prava i obaveza građanske naravi njegov slucaj
pravicno, javno i u razumnom roku ispita zakonom ustanovljeni, nezavisni i nepristrasni sud. U
tom smislu je ovo pravo temeljno procesno ljudsko pravo.
Objektivnost suca moze biti ugrožena djelovanjem dvaju osnovnih faaktora: nedopustenim
uticajem izvana i djelovanjem određenih subjektivnih svojstva samog suca. Vezanost suca za
stranke ili predmet raspravljanja moze biti tolikog intenziteta da u znacajnom stepenu dovodi u
sumnju pravilnost njegovog reda.
Pravila o izuzecu sudaca imaju za cilj da eliminiraju od obavljanja pravosudne funkcije osobe
cija je nepristrasnost u konkretnom slucaju dovedena u pitanje. Pravila su prisilne naravi.
S obzirom na intenzitet odnosa i svojstva koji vezuju suca za određeni spor, uobicajeno je
klasificiranje mogucih uzroka pristrasnosti u dvije grupe. U prvu se svrstavaju svojstva koja su
prema opstim mjerilima toliko znacajna da u pravilu samim postojanjem opravdavaju sumnju u
nepristrasnost pa nema potrebe da se u konkretnom slucaju ispituje dovode li je zaista u pitanje –
iskljuceni sudac. U drugu grupu svrstavaju se okolnosti koje same po sebi ne stvaraju apsolutnu
osnovu sumnje, no za koje se mora dopustiti mogucnost da bi u konkretnom slucaju mogle biti u

28
stanju negativno uticati na sucevu nepristrasnost, pa ako se pokaze da je određeno svojstvo u
konkretnom slucaju zaista takvog intenziteta, ono je dovoljan razlog za eliminisanje određene
osobe od obavljanja sudacke funkcije –izuzeti sudac. Razlika u kvaliteti uzroka dovodi i do
razlicitih zakonadavnih rjesenja.
Razlozi sumnje koji stvaraju osnovu za izuzece bez potrebe dokazivanja funkcionalne veze
između određenog svojstva ili odnosa i suceve nepristrasnosti, nazivaju se apsolutnim razlozima
izuzeca ili razlozima iskljucenja. Ti se razlozi u zakonodavstvu obicno navode taksativno. To su
u prvom redu okolnosti koje suca dovode u pravnu ili ekonomsu povezanost s predmetom spora
ili sa strankama. Zatim okolnosti koje dovode suca u određenu moralnu vezu sa strankama,
narocito u vezu koja proistice iz braaka, srodstva, te iz odnosa nalik na srodstvo, kao sto su
skrbnistvo i posvojenje. Slicnog su znacenja i okolnosti koje prfesionalno angaziraju suca uz
određeno vec ispoljeno stajaliste, pri cemu dolaze do izrazaja narocito zavist, tastina,
tvrdoglavost, povriđeni ponos.
Sudija ne moze da sudi, ako:
1) je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomocnik stranke, ako je sa strankom u odnosu
saovlascenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako se u istom predmetu treba da saslusa
ili je salusan kao svjedok.
2) mu je stranka ili zakosnki zastupnik ili punomocnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do
bilo kog stepena, a u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena, ili mu je bracni, odnosno vanbracni
drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira da li je brak prestao ili ne.
3) je staralac, usvojilac, ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomocnika.
4) je u istom predmetu ucestvovao u donosenju odluke nizeg suda ili drugog organa ili je
ucestvovao u postupku posredovanja.
5) je postupao u predmetu u kome je zakljuceno sudsko poravnanje, a tutbom se trazi ponistaj
tog poravnanja.
6) je akcionar ili clan privrednog drustva koje je stranka u postupku.
Cim sudija sazna da postoji koji od navedenih apsolutnih razloga za izuzece , duzan je da prekine
svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda.
U nemogucnosti da se svi slucajevi unaprijed pravno regulisu, pravila predviđaju da ce se kao
razlog za izuzece smatrati i svaka druga okolnost ako je takve naravi da dovodi u sumnju
objektivnost suca. Ti se razlozi nazivaju relativnim razlozima za izuzece, razlozima za izuzece u
uzem smislo. Relativni razlozi nisu u zakonu taksativno navedeni.
Ako sudija smatra da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost,
obavijestice o tome predsjednika suda koji ce da odluci o izuzecu.
O razlozima realtivnog izuzeca sud vodi racuna ako to traze stranke.
Izuzece mogu da traze i stranke. Stranka moze da podnese zahtjev za izuzece sudije cim sazna da
postoji razlog , a najkasnije do zavrsetka raspravljanja pred prvostepenim sudom, a ako nije bilo
raspravljanja, do donosenja odluke.
Stranke mogu traziti izuzece samo sudije koji sudi u određenom sporu, odnosno predsjednika
suda koji o zahtjevu treba da odluci. Nije dopusten zahtjev za izuzece : 1)kojim se uopsteno trazi

29
izuzece svih sudija nekog suda , 2)o kojem je vec odluceno, 2)u kojem nije obrazlozen razlog
zbog kojeg se trazi izuzece. Takav se zahtjev odbaciti sudija pred kojim se vodi postupak. Protiv
rjesenja o odbacivanju nije dozvoljena zalba.
O zahtjevu stranke za izuzece sudije odlucuje predsjednik suda, osim u slucajevima kad je o
njemu ovlascen odluciti sudija koji vodi postupak. Ako stranka trazi izuzece predsjednika suda,
odluku donosi predsjednik neposredno viseg suda. O zahtjevu stranaka za izuzece predsjednika
Vrhovnog suda odlucuje opsta sjednica tog suda. Prije donosenja rjesenja o izuzecu uzece se
izjava od sudije cije se izuzece trazi, a po potrebi izvrsice se i drugi izviđaji.
Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzece duzan je da odmah obustavi svaki rad
na tom predmetu, a ako je u pitanju izuzece zbog relativnog razloga za izuzece moze do
donosenja rjesenja o zahtjevu, preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od
odlaganja. Ako zahtjev za izuzece bude usvojen, radnje koje su preduzete i odluke koje su
donesene nakon postavljanja zahtjeva ukinuce sudija koji se preuzeeti vođenje postupka.
Povrede propisa o iskljucenju te povrede propisa o izuzecu u uzem smislu koje se sastoje u tome
sto je u suđenju sudjelovao sudac koji je odlukom suda bio izuzet predstavljaju apsolutno bitnu
povredu odredaba parnicnog postupka. Povreda nije sanirana ni pravomocnoscu odluke: ona je
razlog za reviziju. Ponavljanje postupka moze se traziti ako taj razlog nije bio bez uspjeha
iznesen u redovnom postupku i ako stranka bez svoje krivice nije mogla izijeti okolnosti
relevantne za izuzece prije negoli je postupak zavrsen pravomocno. Povreda izvrsena
sudjelovanjem u postupku suca za kojega postoji razlog za izuzece u uzem smislu, ali cije
izuzece nije prihvaceno, moze predstavljati samo relativno bitnu povredu zbog koje se
ponavljanje ne moze traziti.

Nadleznost sudova u parnicnom postupku

Nadleznost se u objektivnom smislu definise kao djelokrug poslova određenog tijela. U

subjektivnom smislu nadleznost je pravo i duznost određenog suda da postupa u određenoj
pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju.
Nadleznost tijela koje postupa predstavlja jednu od pozitivnih procesnih pretpostavaka za
odlucivanje o biti predmeta spora. Tijelo koje je u određenoj stvari nadlezno ne moze odbiti da
postupa i odlucuje. Posljedice neispunjavanja te pretpostavke razlicite se s obzirom na znacenje
pravila kojima se nadleznost određuje.
Slozenost pravila o nadleznosti rezultat je u prvom redu mnozine suverenih poredaka od kojih
svaki obavlja svoje funkcije na određenom teritoriju, u izvjesnim slucajevima i s obzirom na
odnose koji svoje ucinke ostvaruju izvan njegove teritorije.
No i u okviru određenog pravnog sistema razlozi drustvene podjele rada dovode do
ustanovljavanja razlicitih tijela kojima se povjerava pruzanje pravne zastitu u konkretnim
stvarima.

30
Nadleznost suda moze biti apsolutna i relativna. Pravila o apsolutnoj nadleznosti (sudbenosti,
podsudnosti, sudskoj nadleznosti, jurisdikciji) razgranicavaju nadleznost domacih sudova od
nadleznosti ostalih domacih drzavnih i drustvenih tijela te od nadleznosti inozemnih tijela.
Pravila o relativnoj nadleznosti (nadleznost u uzem smislu, kompeteciji) razgranicavaju
djelokrug poslova u okviru domaceg sudkog sistema. Njime se određuje stvarna, funkcionalna i
mjesna nadleznost sudova.
Pravila o funkcionalnoj ili instancijskoj nadleznosti, kao specificnoj vrsti stvarne nadleznosti,
određuju kompetenciju sudova za rjesavanje o pravnim lijekovima ili o nekim drugim pitanjima,
s obzirom na to kojemu je sudu stavljeno u nadleznost da odlucuje o određenoj pravnoj stvarii u
prvostepenskom postupku.
Pravilima o mjesnoj nadleznosti određuje se koji je konkretni sud određene vrste i određenog
ranga koji je stvarno nadlezan, nadlezan da odlučuje u nekoj parnici. Razgranicuje se, dakle,
teritorijalna nadleznost između stvarno nadleznih sudova iste vrste i istog ranga. Mjesna
nadleznost moze biti opsta i posebna, a posebna – izberiva i pomocna. Pravilima o stvaroj i
mjesoj nadleznosti određuje se koji ce sud biti nadlezan za postupanje u prvostepenom postupku.
Nadleznost redovnih sudova ustanovljuje se i mijeja zakonom. Nacin na koji zakon određuje
nadleznost sudova nije uvijek jednak. Pravila o sudskoj i stvarnoj nadleznosti određena su
neposredno zakonom. U odnosu na mjesnu nadleznost zakon u nekim slucajevima ovlascuje
određeni sud da odluci koji ce sud biti nadlezan, a u određenim slucajevima prepusta strankama
da u granicama zakona odrede sud koji ce biti nadlezan.
Pravila o sudkoj nadleznosti – apsolutnoj nadleznosti , sudbenosti, podsudnosti, jurisdikciji –
razgranicavaju djelokrug domacih sudova od djelokruga domacih upravnih i drugih tijela te od
djelokruga inozemnih sudova i drugih tijela. Razganicenje u odnosu na inozemne sudove i druga
inozemna tijela obavlja se tek posredno – tako sto se domacim zakonom određuje sudbenost
domacih sudova u stvarima s međunarodnim obiljezjem, pa se time domacem sudu pripisuje
ponekad elektivna a ponekad i iskljuciva sudbenost u tim stvarima.
Pravila o razgranicenju sudske nadleznosti između domacih i inozemnih sudova i drugih tijela
nazivaju se i pravilima o međunarodnoj sudkoj nadleznosti.
Domaći sudovi nadlezni su za suđenje kad je njihova nadleznost u sporovima s međunarodnim
obiljezjem izricito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom.
Opsta međunarodna nadleznost suda CG postoji ako tuzenik ima prebivaliste odnosno sjediste u
CG. Ako tuzenik nema prebivaliste u Cg niti u nekoj drugoj drzavi, nadleznost suda CG postoji
ako tuzenik ima boraviste u CG. Ako su parnicne stranke drzavljani CG , nadleznost suda CG
postoji i kad tuzenik ima boraviste u CG. Ako u parnici ima vise tuzenika sa svojstvom
materijanih suparnicara, nadleznost suda CG za sve tuzenike postoji i kad jedan od tuzenika ima
prebivaliste ili sjediste u CG.
Iskljuciva nadleznost suda CG postoji kad je to zakonom izricito određeno.
Ako u stranoj drzavi postoji nadleznost stranog suda u sporovima protiv drzavljana CG po
kriterijumima o nadleznosti kojih nema u odredbama o nadleznosti suda CG, ti ce sudovi biti

31
mjerodavni za postojanje nadleznosti suda CG u sporovima u kojima je tuzenik drzavljanin te
strane drzave.
Moguca je , uz određena ogranicenja, i prorogacija međunarodne nadleznosti.

Stvarna nadleznost

Pravila o stvarnoj nadleznosti razgranicavaju djelokrug poslova između razlicitih vrsta sudova
jedinstvenog domaceg sudskog sastava te između sudova razlicitog ranga u okviru iste vrste
sudova.
Kriterijum za razgranicenje stvarne nadleznosti su razliciti: s obzirom na procesne subjekte; s
obzirom na predmet spora; s obzirom na vrijednost predmeta spora. Od znacaja je i tzv.
atrakcijski kriterijum, po kome se nadleznost određenog suda zasniva na cinjenici da se kod toga
suda vec vodi neki drugi postupak.
Stranke nisu ovlascene svojim sporazumom derogirati primjenu pravila o stvarnoj nadleznosti. O
prividnoj, tzv presutnoj prorogaciji stvarne nadleznosti v.infra.
Postojanje stvarne nadleznsoti suda kome je podnesena tuzba predstavlja pozitivnu procesnu
pretpostavku.
Sudovi su osonovani Zakonom o sudovima. To su 1)osnovni sudovi, 2)visi sudovi, 3)privredni
sudovi, 4)Apelacioni sud CG, 5) Upravni sud CG, 6) Vrhovni sud CG.
Osnovni sudovi u prvom stepenu sude:
1) u građanskim predmetima
-u sporovima iz imovinskih, bracnih, porodicnih, licnopravnih,autorskih i drugih odnosa, izuzev
u onim slucajevima kojim su zakonom stavljeni u nadleznost nekog drugog suda;
-u sporovima povodom ispravke ili odgovara za informaciju sadrzanu u sredstvima javnog
informisanja i o zahtjevima povodom povrede licnih prava ucinjenih u sredstvima javnog
informisanja;
2) u radno pravnim predmetima sporove:
-iz radnog odnosa; o zakljucenju i primjeni kolektivnih ugovora, kao i sve sporove između
poslodavca i sindikata; o primjeni propisa o strajku; o izboru i razrjesenju organa u preduzecima
i drugim pravnim subjektima
3) u ostalim pravnim stvarima da: u prvom stepenu, rjesava vanparnicne predmete ako ovim
zakonom nije drugacije određeno; rjesava izvrsne stvari i sporove koji nastanu u toku ili
povodom izvrsnog postupka, ako ovim zakonom nije drukcije određeno; odlucuje o priznavanju i
izvrsavanju stranih sudkih odluka, osim onih za koje je nadlezan privredni sud; vrsi poslove
pravne pomoci.
Osnovni sud je nadlezan da odlucuje u prvom stepenu i u drugim predmetima, ako zakonom nije
određena nadleznost nekog drugog suda, sto znaci da su opste stvarno nadlezni sudovi.

32
Visi sudovi:
Odlucuju o zalbama protiv odluka osnovnih sudova.
-rjesavaju sukobe nadleznosti između osnovnih sudova na svom podrucju,
-odlucuju o zahtjevu za brisanje osude na osnovu sudske odluke i po molbi za prestanak mjera
bezbjednosti ili za prestanak pravnih posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja
određenog prava, ako je osudu ili mjeru izrekao.

Privredni sudovi sude u prvom stepenu:

1) između domacih i stranih preduzeca, drugih pravnih lica i preduzetnika iz njihovih
privrednopravnih odnosa, kao i u sporovima u kojima su stranke lica koja nijesu privredni
subjekti, ali su sa privrednim subjektima u odnosu materijalnog suparnicarstva;
2) povodom registracije privrednih subjekata kao i u sporovima iz odnosa na koje se primjenju
statusno pravo;
3)povodom prinudnog poravnanja, stecaja i likvidacije privrednih subjekata, bez obzira na
svojstvo druge stranke i bez obzira na vrijeme pokretanja spora, ukoliko zakonom nije drukcije
određeno;
4)povodom autorskih prava i prava industrijske svojine između stranaka iz tacke 1 ovog stvava;
5) o pravima umjetnika, pravima umnozavanja, presnimavanja, i pustanja u promet
audiovizuelnih djela, kao i u sporovima povodom racunarskih programa i njihove upotrebe i
prenosenja između stranaka;
6) radi smetanja drzavine između stranaka iz tacke 1 ovog stava;
7) povodom narusavanja konkurencije, zloupotrebe monopolskog i dominantnig polozaja na
trzistu i zakljucenja monopolistickih sporaazuma;
8) koji se odnose na brodove i plovidbu na moru i unutrasnjim vodama, kao i sporove na koje se
primjenjuje plovidbeno pravo, osim porova o prevozu putnika;
9) koji se odnose na vazduhoplove i u kojima se primjenjue vazduhoplovno pravo, osim sporova
o prevozu putnika;
10) u drugim pravnim stvarima koje su mu zakonom stavljene u nadleznost.

Apelacioni sud:
1)odlucuje o zalbama protiv prvostepenih odluka visih sudova, kaoi zalbama protiv odluka
privrednih sudova;
2) rjesava sukobe nadleznosti između osnovnih sudova sa podrucja razlicitih visih sudova;
osnovnih i visih sudova; visih sudova; privrednih sudova;
3)vrsi i druge poslove određene zakonom.

Vrhovni sud:
1) odlucuje o trecem stepenu, kada je to zakonom određeno;
2) odlucuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv odluka sudova u CG;
3) odlucuje protiv odluka vijeća;

33
4) odlucuje o prenosenju mjesne nadleznosti, kad je ocigledno da ce drugi stvarno nadlezni sud
lakse sprovesti postpak ili iz drugih vaznih razloga;
5) određuje mjesno nadlezni sud, kad nije iskljucena nadleznost sudova u CG i kad se, na osnovu
pravila o mjesnoj nadleznosti , ne moze pouzdano odrediti koji je sud u određenoj pravnoj stvari
mjesno nadlezan;
6) rjesava sukobe nadleznosti između sudova raznih vrsta na teritoriji CG, izuzev kad je
određena nadleznost nekog drugog suda;
7) vrsi i druge poslove određene zakonom.
O prenosenju mjesne nadleznosti, o određivanju mjesno nadleznog suda i o sukobu nadleznosti,
Vrhovni sud odlucuje van rasprave u vijecu od tri sudije.

Funkcionalna nadleznost

Funkcionalna , instancijka nadleznost predstavlja podvrstu stvarne nadleznosti. Pravila o

funkcioonalnoj nadleznosti određuje koji ce sud biti stvarno nadlezan za rjesavanje pravnih
lijekova i za odlucivanje o nekim drugim procesnim pitanjima ako je određeni predmet stavljen u
prvostepenu stvarnu nadleznost suda određene vrste i ranga. Jednom utvrđena prvostepena
stvarna nadleznost suda određene vrste i ranga implicira angazovanje u istoj stvari i postupanje
određenih sudova viseg ranga, prema unaprijed utvrđenoj semi.
Funkcionalna nadleznost za postupanje u određenom stadiju parnice ili za odlucivanje o
određenom pitanju utvrđuje se s obzirom na sud koji je u konkretnom slucaju u orvostepenom
postupku odlucivao, a ne s obzirom na sud koji bi po zakonu bio stvarno i mjesno nadlezan za
odlucivanje u prvostepenom postupku o osnovanosti tuzbenoh zahtjeva.

Mijesna nadleznost

Velicina drzavnih teritorija na kojima se prostire sudbina hrvatskih sudova I potreba da se sudovi
priblize pravnim subjektima koji im se obracaju uslovljava osnivanje veceg broja sudova iste
vrste I istog ranga. Ukoliko je rang suda nizi,utoliko je broj takvih sudova veci; utoliko je
podrucje na kome takav sud obavlja sudovanje manje.
Pravila o mijesnoj nadleznosti odredjuju koji ce teritorijalno odredjeni sud ,koji je s obzirom na
svoju vrstu I rang stvarno nadlezan,biti ovlasten I duzan odlucivati o konkretnom tuzbenom
zahtjevu. Ustavno pravilo po kome se nadleznost sudova utvrdjuje zakonom ne znaci da zakon
uvijek daje neposredan odgovor na pitanje koji je sud mijesno nadlezan. Zakon je ponekad
nemocan pred sarenilom problema koje mu praksa namece; u drugim slucajevima,zakonske
solucije pokazuju se nesvrsishodnim ili neprimjenjivim iz opravdanih razloga. Provjeravanje
odredjenog predmeta na sudjenje teritorijalno odredjenom sudu opravdava se specificnom vezom
izmedju spora I podrucja nadleznosti odredjenog suda. Ove veze mogu biti subjektivne naravi-
veze stranaka sa podrucjem suda ili objektivne naravi-veze elemenata tuzbenog zahtjeva ili
predmeta koji je posredan object spora sa sudskim podrucjem.
Potreba da se tuzeniku pruzi kompenzacija za neprilike u koje ga dovodi parnica uslovljava

34
pravila po kojima se mijesna nadleznost utvrdjuje u prvom redu tako da se tuzeniku olaksa
odbrana tako sto ce za sudjenje biti nadlezan sud koji je za tuzenika najpristupacniji. Pred tim
sudom treba u nacelu podnositi sve tuzbe protiv tuzenika-opsta mijesna nadleznost. Interesi
tuzenika preplicu se sa nekim drugim interesima koji su ponekad socijalno preci . Posebna
pravila sadrze odredbe po kojima se tuzba odredjenim vrstama sporova moze podnijeti nekom
drugom sudu ili pored suda opste mijesne nadleznosti za tuzenika-posebna mijesna nadleznst.
Ova pravila ponekad iskljucuju mogucnost da se tuzba podnese bilo kom drugom sudu osim
sudu na koji upucuje posebno pravilo- iskljuciva mijesna nadleznost a u drugim slucajevima
pruzaju mogucnost tuzitelju da izmedju vise sudova koje zakon proglasava mijesno nadleznim
odabere onaj koji mu najvise odgovara- izbiriva ili elektivna mijesna nadleznost. Za neke
sporove ili s obzirom na odredjene stranke zakon predvidja da ce u slucaju nemogucnosti
primjene primarnog pravila mijesno nadlezan biti neki drugi sud s obzirom na neke druge
elemente povezanosti sa konkretnim sporom – pomocna ili supsidijarna nadleznost. Mijesnu
nadleznost u nekim situacijama odredjuje nadlezni visi sud. Zakon pod odredjenim
pretpostavkama dopusta strankama da svojim sporazumom odrede koji ce sud biti mijesno
nadlezan.
Sud opste mijesne nadleznosti je sud pred kojim svaki tuzitelj moze protiv tuzenika pokrenuti
sve parnice osim onih za koje je predvidjena iskljuciva mijesna nadlzenost nekog suda . U
oodredjivanju pravila o opstemijesnoj nadleznosti tradicionalno se polazi od nacela da tuzitelj
treba slijediti forum tuzenika,dag a treba tuziti pred sudom koji je za njegovo redovito
najpovoljniji jer na njegovom podrucju zivi odnosno poslovno djeluje. Za sudjenje je
opstemijesno nadlezan sud na cijem podrucju tuzeni ima prebivaliste. Ako tuzeni nema
prebbivaliste,opste mijesno nadlezan je sud na cijem podrucju tuzeni ima boraviste. Ako tuzeni
pored prebivalista ima I boraviste u nekom drugom mjestu,a prema okolnostima moze se
pretpostaviti d ace u tom mjestu duze vrijeme da boravi,opste mijesno nadlezan je sud I boraviste
tuzenog. Za sudjenje u sporovima protiv CG ,jedinica lokalne samouprave,kao I drugih oblika
teritorijalne organizacije opste mijeno je nadlezan sud na cijem se podrucju nalazi sjediste njene
skupstine.
Nadleznost u sporovima o nepokretnostima za sudjenje u sporovima o pravu svojine I drugim
stvarnim pravima na nepokretnosti u sporovima zbog smetanja posjeda na nepokretnosti,kao I u
sporovima iz zakupnih odnosa na nepokretnosti iskljucivo je nadlezan sud na cijem podrucju se
nepokretnost nalazi. Ako se nepokretnost nalazi na podrucju vise sudova,nadlezan je svaki od tih
sudova.
Nadleznost za sporove iz odnosa sa vojnim jedinicama u sporovima protiv CG iz odnosa sa
vojnim jedinicama odnosno ustanovama iskljucivo je nadlezan sud na cijem se podrucju nalazi
sjediste komande vojne jedinice,odnosno ustanove.
Nadleznost za sporove u izvrsnom I stecajnom postupku. Za sudjenje u sporovima koji
nastaju u toku I povodom sudskog ili administrativnog izvrsnog postupka,odnosno u toku I
povodom stecajnog postupka iskljucivo je mijenso nadlezan sud na cijem se podrucju nalazi sud
koji sprovodi izvrsni odnosno stecajni postupak,odnosno sud na cijem se podrucju sprovodi

35
administrativno izvrsenje.
U sporovima u kojima je nad tuziocem I tuzenim pokrenut stecajni postupak mjesno je nadlezan
sud pred kojim je protiv jedne od stranaka prije pokrenut stecajni postupak. Izuzetno od odredbe
stave 1 ovog clana ,u izlucnim I razlucnim pravima,o postojanju ili nepostojanju potrazivanja
prema stecajnom duzniku,te o pobijanju pravnih radnji stecajnog duznika mjesno je nadlezan sud
na cijem se podrucju nalazi sjediste stecajnog duznika.

Nadleznost po izboru tuzioca

Nadleznost u bracnim sporovima - Za sudjenje u sporovima radi utvrdjivanja postojanja ili

nepostojanja braka,ponistaja braka ili razvoda braka nadlezan je pored suda opste mijesne
nadleznosti,I sud na cijem podrucju su bracni drugovi imali posljednje zajednicko prebivaliste.
Nadleznost u sporovima o utvrdjivanju ili osporavanju ocinstva ili materinstva - U
sporovima radi utvrdjivanja ili osporavanja ocinstva ioli materinstva ijete moze podici tuzbu bilo
pred sudom opste mijesne nadleznosti ,bilo pred sudom na cijem podrucju ima prebivaliste
,odnosnno boraviste.
Nadleznost u sporovima za zakonsko izdrzavanje - Za sudjenje u sporovima za zakonsko
izdrzavanje,ako je tuzilac lice koje trazi izdrzavanje nadlezan je,pored suda opste mijesne
nadleznosti,I sud na cijem podrucju tuzilac ima prebivaliste,odnosno boraviste.
Nadleznost u sporovima za naknadu stete - Za sudjenje u sporovima u vanugovorne
odgovornosti za stetu,pored suda opste mijesne nadkeznosti,nadlezan je I sud na cijem je
podrucju stetna radnja izvrsena ili sud na cijem je podrucju stetna posljedica nastupila. Ako steta
nastala usled smrti ili teske tjelesne povrede ,nadlezan je,pored navedenog suda ,I sud na cijem
podrucju tuzilac ima prebivaliste,odnosno boraviste.
Nadleznost u sporovima radi zastite prava na osnovu garancije proizvodjaca - Za sudjenje u
sporovima za zastitu prava na osnovu pisane garancije protiv proizvodjaca koji je dao garanciju
nadlezan je , pored suda opste mijesne nadleznosti za tuzenog,I sud opste mijesne nadleznosti za
prodavca koji je prilikom prodaje stvari urucio kupcu pisanu garanciju proizvodjaca.
Nadleznost u sporovima iz radnih odnosa - Ako je u sporu iz radnog odnosa tuzilac
zaposlenih,za sudjene je nadleza,pored syuda koji je opste mijesno nadlezan za tuzenog,I sud na
cijem se podrucije rad obavlja ili se obavljao,odnosno sud na cijem se podruciju rad morao
obavljati, kao I sud na cijem je podruciju zasnovan radni odnos.
Nadleznost po mjestu gdje se nalazi dio pravnog lica - Za sudjene u sporovima –protiv
pravnog lica ciji se dio nalazi van njegovog sjedista,ako spor prizilazi iz pravnog odnosa tog
djela pravnog lica,pored uda opste mjesne nadleznosti,nadlezan je I sud na cijem se podruciju
nalazi taj dio pravnog lica.
Nadleznost po mjestu placanja - Za sudjenje u sporovima imaoca mjenice ili ceka protiv
potpisnika nadlezan je,pored suda opste mjesne nadleznosti,I sud mjesta placanja.
Nadleznost u sporovima iz nasljendnopravnih odnosa - Dok ostavinski postupak nije
pravosnazno zavrsen,za sudjene u sporovima iz nasljedno pravnih odnosa,kao I u sporovima o
potrazivanjima povjerioca prema ostaviocu,pored suda opste mjesne nadleznosti,mjesno je

36
nadlezan I sud na cijem se podruciju nalazi sud koji sprovodi ostavinski postupak.
Nadleznost u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima - Za sporove zbog
smetanja posjeda na pokretnim stvarima nadlezan je,pored suda opste mjesne nadleznosti I sud
na cijem se podruciju dgodilo smetanje.
Nadleznost u sporovima iz ugovornih odnosa - U sporovima radi utvrdjivanja postojanja ili
nepostojanja ugovora,radi izvrsenja ili raskidanja ugovora,kao I u sporovima radi naknade stete
usljed neizvrsenja ugovora ,pored suda opste mjesne nadleznosti,mjesno nadlezan je I sud mjesta
gdje je po sporazumu stranaka tuzeni duzan da izvrsi ugoovor.

Pomocna mjesna nadleznost

Nadleznost za suparnicare - Ako je jednom uzbom tuzeno vise lica,a za njih ne postoji,mjesna
nadleznost istog suda,nadlezan je sud koji je mjesno nadlezan za jednog od tuzenih,a ako medju
njima ima glavnih I sporednih sporednika,sud koji je mjesno nadlezan za koga od glavnih
obveznika.
Nadleznost u bracnim sporovima - Ako je u bracnim sporovima domaci sud nadlezan zato su
bracni drugovi imali zajednicko prebivaliste u CG,odnosno zato sto tuzilac ima prebivaliste u
CG,mjesno nadlezan je sud na cijem su podruciju bracni drugovi imali posljednje zajednicko
prebivaliste,odnosno sud na cijem prebivalistu sud ima prebivaliste.
Nadleznost u imovinsko pravnim odnosima bracnih drugova - Ako je u sporovima o
imovinskim odnosima bracnih drugova domaci sud nadlezan zato sto se imovina bracnih
drugova nalazi u CG,ili zato sto tuzilac u vrijeme podnosenja tuzbe ima prebivaliste ili boraviste
u CG,mjesno nadlezan je sud na cijem podruciju sud ima prebivaliste ili boraviste u vrijeme
podnosenja tuzbe.
Nadleznost u sporovima o utvrdjivanju ili osporivanju ocinstva ili materinstva - Ako je u
sporovima radi utvrdjivanja ocinsta ili materinstva domaci su nadlezan zato sto tuzilac ima
prebivaliste u CG,mjesno nadlezan je suud na cijem podruciju tuzilac ima prebivaliste.
Nadleznost u sporovima za zakonsko izdrzavanje - Ako u sporovima za zakonsko izdrzavanje
sa medjunarodnim elementom domaci sud nadlezan zato sto tuzilac ima prebivaliste u
CG,mjesno nadlezan je sud na cijem podruciju tuzilac ima prebivaliste.
Nadleznost za lice za koja nema suda opste mjesne nadleznosti u republika CG - Tuzba o
imovinsko pravnim zahtjevima protiv lica za koje nema suda opste mjesne nadleznosti u CG
moze se podnijeti svakom domacem sudu na cijem se podruciju nalazi kakva imovina tog lica
ili predmet koji se tuzbom trazi.
Nadleznost po mjestu gdje se nalazi zastupnistvo stranog lica u CG - U sporovima protiv
fizickog ili pravnog lica koje ima sjediste u inostransvu,u pogledu obaveza koje su zasnovane u
CG.Ili se moraju Ispuniti u CG,tuzba se moze podnijeti domacem sudu na cijem se podruziju
nalazi njegovo stalno zastupnistvo za CG ili sjediste organa kome je povjereno da vrsi njegove
poslove.
Uzajamna nadleznost za tuzbe protiv stranih drzavljana - Ako u stranoj drzavi nas
drzavljanin moze biti tuzen pred sudom koji po odredbama ovog zakona nebi bio mjesno

37
nadlezan,za sudjenje u toj gradjanjsko pravnoj stvari ista nadleznost ce vaziti I za sudjenje
drzavljaninun te strane drzave pred domacim sudom.
Odredjivanje mjesne nadleznosti od strane viseg suda - Ako nadlezni sud usled izuzeca sudije
ili iz drugih razloga ne moze da postupa,izvjestice o tome neposredno visi sud,koji ce odrediti,da
u tom predmetu postupa drugi stvarno nadlezan suds a njegovog podrucija.Bilo bi rijec o
takozvanoj nuznoj delegaciji mjesne nadleznosti.Vrhovini sud moze na predlog stranke ili
nadleznog suda,odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadlezan sud,ako je
ocigledno da ce se tako lakse sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi vazni razlozi.Bila bi
rijec o TZV svrsishodnoj delegaciji mjesne nadleznosti.

Sporazum o mijesnoj nadleznosti

Ako zakonom nije odredjena iskljuciva mijesna nadleznost nekog suda,stranke se mogu
sporazumjeti d aim u prvom stepenu sudi sud koji nije mijesno nadlezan ,pod uslovom da je taj
sud stvarno nadlezan. Sud nije uvijek ni ovlasten ni duzan da o svim vrstama nadleznosti void
racuna po sluzbenoj duznosti. Stoga postoji mogucnost da-zbog propustanja suda da u
odredjenom prekluzivnom stadijumu po sluzbenoj duznosti utvrdi svoju nenadleznost,a zatim
zbog propustanja stranke da u odredjenom prekluzivnom stadijumu prigovori nenadleznosti suda
kome je tuzba podnesena-dodje do procesne situacije ukojoj sud koji po zakonu ne bi bio
nadlezan ipak postane nadlezan za rjesaavanje konkretnog spora. Taj se fenomen u teoriji naziva
precutna ili tacitna prorogacija,iako se tu u stvari ne radi o sporazumijevanju stranaka o
nadleznosti suda.

Atrakcija nadleznosti

Po pravilima o atrakciji nadleznost suda zasniva se na cinjenici sto se pred odredjenim sudom ili
na njegovom podrucju void ili se moze voditi postupak koji je u izvjesnoj vezi s parnicom koja
se tek pokrece. Utvrdjivanje nadleznosti po privlacnosti –atrakcija- opravdava se ocekivanjem d
ace se ostvariti procesna ekonomija ,d ace se kompleksnim rjesavanjem omoguciti likvidacija
svih spornih odnosa medju strankama te,napokon,d ace se ostvariti nacelo jedinstvene primjene
zakona.
Privlacna snaga zapocetog postupka ponekad je takva da utice samo na promjenu odredaba o
mijesnoj nadleznosti-tzv. Nepotpuna atrakcija. U nekim drugim slucajevima privlacnost je
snaznijeg ucinka pa djeluje I na promjenu stvarne nadleznosti-tzv.potuna atrakcija. No uticaj na
stvarnu nadleznost nije uvijek jednak .ponekad je atrakcija jaca,pa nizi sudovi privlace k sebi
predmete iz nadleznosti viseg suda,a visi iz nadleznosti nizeg ,te sudovi jedne vrste predmete iz
nadleznosti sudova druge vrste. U drugim slucajevima je slabija,pa samo visi sudovi privlace
predmete iz nadleznosti nizih sudova dok nizi sudovi ne privlace predmete iz nadleznosti visih.

Ispitivanje nadleznosti

38
Nadleznost u sirem smislu-nadleznost u uzem smislu I sudbenost-predstavlja procesnu
pretpostavku za pokretanje,vodjenje I mjeritorno okoncanje spora. Odredbe o nadleznosti
donesene su u javnom interesu,radi pravilnog funkcionisanja pravosudja.
Sud po prijemu tuzbe ocjenjuje da li je nadlezan. Ocjenjivanje nadleznosti vrsi se na osnovu
navoda u tuzbi I na osnovu cinjenica koje su sudu poznate.
Bez obzira na to u kojem stadijumu sud ispituje nadleznost ,on to u pravilu cini s obzirom na
cinjenicno stanje u vrijeme podnosenja tuzbe sudu . Cilj ovog pravila o ustaljivanju nadleznosti
je sprecavanje sikanoznog postupanja stranaka koje bi namjernim promjenama relevantnih
okolnosti tokom postupka mogle prouzrokovati odugovlacenje parnice zbog duznosti ustupanja
predmeta nadleznom sudu. Ovo pravilo djeluje apsolutno u odnosu na mijesnu I stvarnu
nadleznost:ako se tokom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadleznost
suda,sud koji je bio nadlezan u vrijeme podnosenja tuzbe ostaje I dalje nadlezan I ako bi zbog tih
promjena bio nadlezan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste ako zakonom nije drugacije
odredjeno. Odstupanje od ovog pravila ticu se atrakcije nadleznosti u povodu prinudnog
poravnanja I stecaja. Tako privredni sudovi rjesavaju sporove povodom prinudnog
poravnanja,stecaja I likvidacije privrednih subjekata,bez obzira na svojstvo druge stranke I bez
obzira na vrijeme pokretanja spora ,ukoliko zakonom nije drugacije odredjeno. Izlozena pravila o
apsolutnom djelovanju nacela perpetuation fori uvedena su u hrvatsko parnicno procesno pravo
Novelom 2003. Prema prijasnjem utvrdjenju to pravilo nije djelovalo ako su naknadne okolnosti
uticale na zasnivanje nadleznosti: (a) nekog redovnog suda druge vrste nego sto je prvobitno
nadlezni sud,(b) nekog inozemnog suda ili (d) nekog domaceg ili inozemnog nepravosudnog
tijela.

Nenadleznost

Ako sud rjesenjem utvrdi svoju apsolutnu ili relativnu nenadleznost,ta je odluka za sud koji ju je
donio konacna. Protiv rjesenja o nenadleznosti dopustena je samostalna tuzba; s obzirom na
njenu odgodnu moc ,dalji postupak je moguc tek nakon pravosnaznosti ovog rjesenja.

Apsolutna nenadleznost ili nedostatak sudbenosti

Sud u toku cijelog postupka,po sluzbenoj duznosti ,pazi da li rjesavanje spora spada u sudsku
nadleznost . kada sud u toku postupka utvrdi da za rjesavanje spora nije nadlezan sud nego neki
drugi organ ,oglasice se nenadleznim ,ukinuce sprovedene radnje u postupku I odbacice tuzbu.
Posljedice apsolutne nenadleznosti najteze sup o svome ucinku. Povreda pravila o apsolutnoj
nadleznosti razlog je apsolutne nistavosti na koji sud u stadijumu zalbe pazi po sluzbbenoj
duznosti.zbog te povrede moze se izjaviti revizija,no sud na nju pazi samo na zahtjev revidenta.

Relativna nenadleznost

Stvarna I mijesna nenadleznost dovodi do posljedica koje su blaze od onih u povodu apsolutne
nenadleznosti . Sud u toku prvostepenog postupka,po sluzbenoj duznosti,pazi na svoju stvarnu

39
nadleznost. Sud se moze povodom prigovora tuzenoga,oglasiti mijesno nenadleznim ,ako je
prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tuzbu. Po pravosnaznosti rjesenja kojim se sud
oglasio stvarno ili mijesno nenadleznim sud ce,bez odlaganja,a najkasnije u roku od tri
dana,ustupiti predmet nadleznom sudu. Sud kome je predmet ustupljen kao nadleznom
posstupice kao da je kod njega bio pokrenut postupak. Parnicne radnje nenadleznog suda nijesu
bez vaznosti zato sto ih je preuzeo nenadlezni sud I ne moraju se ponovo sprovoditi.

Sukob o nadleznosti

U slucaju razmimoilazenja u shvatanjima izmedju vise tijela o tome koji je od njih nadlezan za
postupanje u konkretnoj stvari govori se o sukobu o nadleznosti. Sukob o nadleznosti moze biti
pozitivan I negativan. Pozitivan sukob postoji kada vise tijela smatra das u nadlezni za
postupanje . negativan sukob postoji kada vise tijela otklanja duznost da postupa u odredjenoj
stvari. Sukobi o nadleznosti mogu nastati izmedju razlicitih sudova jedinstvenog sudskog
sistema-sukobi o relativnoj nadleznosti ;te izmedju sudova I drugih drzavnih ili drustvenih tijela
istog pravnog poretka ovlastenih za vodjenje upravnog postupka-sukobi o jurisdikciji,sukobi o
apsolutnoj nadleznosti. Sukob o nadleznosti u svakom slucaju je nepozeljan pa je potrebno
preduzeti efikasne mjere za njegovo brzo I efikassno otklanjanje. Zakon predvidja poseban
,incidentalni postupak za rjesavanje sukoba o nadleznosti. Protiv rjesenja o sukobu nema mjesta
zalbi. Procesna pravila tretiraju kao negativan sukob o relativnoj nadleznosti ne samo slucaj
kada se dva tijela ne slazu u pitanju koji je od njih nadlezan za postupanje ,vec I kada svaki od
njih otklanja od sebe nadleznost ,a drugi od njih stoji na stajalistu da je nadlezno neko trece
tijelo.

Sukob o jurisdikciji

Sukob o nadleznosti izmedju sudova I drugih drzavnih tijela moze se na specifican nacin
rjesavati samo ako su sva tijela u sukobu tijela jedinstvenog pravnog poretka. Sukob o
jurisdikciji moze biti pozitivan I negativan. Sukobe o internoj jurisdikciji rjesava Ustavni sud.
Taj sud rjesava pozitivne sukobe o nadleznosti izmedju tijela zakonodavne,izvrsne I sudske
vlasti ,dakle sukobe koji nastaju zato sto tijela dvije ili sve tri od tih vlasti prihvacaju nadleznost
o istom predmetu . On rjesava I negativne sukobe o nadleznosti izmedju tijela
zakonodavne,izvrsne I sudske vlasti ,dakle sukobe koji nastaju zato sto tijela dvije ili sve tri
grane vlasti odbijaju nadleznosti u istom predmetu.

Sukob o relativnoj nadleznosti

Sukob o nadleznosti medju sudovima jedinstvenog sudskog sistema- razlicite vrste,ili iste vrste
ali razlicitog ranga,ili istog ranga ali razlicite teritorijalne nadleznosti-moze biti samo negativan.
Incidentalni postupak za rjesavanje sukoba o relativnoj nadleznosti pokrece sud kome je predmet
ustupljen kao nadleznom kada smatra da je nadlezan sud koji mu je predmet ustupio ,ili neki
drugi sud. U tom ce slucaju taj sud dostaviti ,u roku od tri dana,predmet sudu koji treba da rijesi

40
sukob nadleznosti,osim ako nadje da mu je predmet ustupljen zbog ocigledne omaske,a trebalo je
da bude ustupljen nekom drugom sudu,u kom slucaju ce ustupiti predmet drugom sudu I o tome
obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio. Odluka drugostepenog suda o stvarnoj nenadleznosti
prvostepenog suda vezuje svaki sud kome kasnije isti predmet bude ustupljen ,ako je
drugostepeni sud nadlezan za rjesavanje sukoba nadleznosti izmedju tih sudova.

Pravila postupka

Dok se ne rijesi sukob nadleznosti ,sud kome je predmet ustupljen duzan je da preduzima one
radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja. Protiv rjesenja kojim se odlucuje o
sukobu nadleznosti nije dozvoljena zalba.

Sukob procedura

Do donosenja odluke o glavnoj stvari sud ce rjesenjem da obustavi parnicni postupak ,ako utvrdi
da bi postupak trebalo sprovesti po pravilima vanparnicnog postupka. Postupak ce se po
pravosnaznosti rjesenja nastaviti po pravilima vanparnicnog postupka pred nadleznim sudom .
Radnje koje je sproveo parnicni sud kao I odluke koje je donio taj sud ,nijesu bez vaznosti samo
zbog toga sto su preduzete u parnicnom postupku I ne moraju se ponovo sprovoditi.

Stranke,njihovi zastupnici I treci u parnicnom postupku

Parnicni je postupak je kognicijski postupak po pravilima po kojemu sudovi redovno rjesavaju

gradjanskopravne sporove koji mogu nastati izmedju pravnih subjekata I drugih mogucih
nositelja procesnih prava I obaveza. Glavni I osnovni subjekti parnicnog postuka su sud ,drzavno
tijelo koje spor treba rijesiti ,I stranke,subjekti izmedju kojih nastali spor sud treba rijesiti. Da bi
sud mogao pristupiti rjesavanju gradjanskopravnog spora ,nuzna je inicijativa jedne od stranaka
kojom ona postavlja sudu u odnosu prema drugoj stranci zahtjev za donosenje odluke odredjenog
sadrzaja kojom ce se pruziti pravna zastita za koju tvrdi da ju je,s obzirom na stanje pravnog
odnosa s obzirom na koji se trazi pravna zastita ovlastena traziti. Uprvo je stoga parnicni
postupak redovno dvostranacki procesnopravni odnos ,u kome se stranke redovno nalaze na
medjusobno suprostavljenim pozicijama-aktivnoj I pasivnoj. Aktivna se stranka-ona koja
pokrece postupak I trazi donosenje odluke odredjenog sadrzaja-naziva tuzitelj; pasivna stranka-
ona u odnosu prema kojoj se trazi donosenje te odluke- jeste tuzenik. Na aktivnoj I pasivnoj
strain moze ucestvovati vise subjekata u ulozi tuzitelja I tuzenoga (suparnicarstvo). Naziv tuzitelj
I tuzeni odgovaraju parnicnim postupcima koji se pokrecu tuzbom-aktom tuzitelja u kojem je on
duzan postaviti svoj odredjeni zahtjev prema tuzeniku,a o kojemu sud treba odluciti. Stranke kao
subjekte ciji se spor rjesava u parnicnom postupku treba razlikovati od ostalih ucesnika-obicnih
ili kvalifikovanih umjesaca ,imenovanog prethodnika ili trece osobe obavijestene o parnici . Ti
su subjekti ovlasteni ai duzni,uz ispunjenje odredjenih pretpostavki,u povodu poziva suda ili
stranaka ,odnosno samoinicijativno ukljuciti se u parnicni postupak radi ostavrenja svojih ili
tudjih prava I interesa , a u nekim slucajevima I radi zastite javnog interesa. Stranke ne moraju ,a
u odredjenim slucajevima niti ne mogu samostalno nastupati u postupku pred sudom – u tim

41
slucajevima radnje u postupku u njihovo ime I za njihov racun preduzimaju njihovi zastupnici –
zakonski zastupnici,tzv.organi zastupnici,odnosno tzv.dobrovoljni ili ugovorni zastupnici-
punomocnici.

Nositelji svojstva stranke ,njihovih zastupnika I trecih

U ulozi stranaka ili trecih mogu u parnicnom postupku nastupati u prvom redu pravni subjekti-
fizicke I pravne osobe. Izuzetno od pravila ,u svojstvu stranke I trecih mogu se javiti I odredjeni
organi,oblici udruzivanja kojima je sud priznao svojstvo stranke u konkretnom predmetu te neki
drugi entiteti koji prema zakonu imaju svojstvo procesnog subjekta. Stranke I treci moraju imati
stranacku I parnicnu sposobnost ,odnosno moraju biti uredno zastupani. Stranke I treci moraju
biti procesno legitimirani da bi mogli ucestvovati u postupku. Kao zastupnici stranka u postupku
u pravilu nastupaju fizicke osobe. Izuzetno, u tom se svojstvu mogu javiti I odredjeni drzavni
organi,pa cak I pravne osobe,u ime kojih u postupku ipak nastupaju odredjene fizicke osobe.

Stranke

U doktrini se pojam stranke pokusava odrediti pomocu dvije definicije- tzv materijalnopravnom I
tzv.(cistom) procesnom. Prema materijalnopravnom odredjenju pojma koji je povijesno najstariji
I uglavnom preovladava u doktrini I za koji nema zakonskog uporista ,stranke su u parnici
aktivni I pasivni subjekti materijalnopravnog odnosa ,drugim rijecima,osoba koja trazi zastitu
svog povrijedjenog ili ugrozenog subjektivnoog gradjanskog prava ,te osoba koja je to pravo
povrijedila I ugrozila u odnosu na koju se ta zastita trazi. Prema procesnoj definiciji stranka je
osoba,organ ili drugi entitet bez pravne osobnosti koji u svoje ime istice odredjeni tuzbeni
zahtjev (predlaze donosenje presude odredjenog sadrzaja) te osoba ili tijelo ili neki drugi entitet
bez pravne osobnosti protiv kojega je taj zahtjev istaknut . Ta je definicija cisto procesna u svojoj
apstraktnosti , sa jedne strane,u odnosu na mogu vanprocesnu situaciju s obzirom na to koja se
zastita trazi I mogucu materijalnopravnu poziciju stranaka u toj situaciji ,a sa druge strane,I u
odnosu na sadrzaj I oblik trazene pravne zastite-vazno je samo da odredjena osoba nesto trazi u
odnosu prema nekoj drugoj osobi.
U okviru tzv. legitimacijskih definicija trebalo bi razlikovati tzv procesnolegitimacijske od tzv
stvarnolegitimacijskih . Procesnolegitimacijska definicija pojma stranke taj pojam uslovljava
postojanjem procesnolegitimacijske osnove za to da odredjena osoba ,tijelo ili drugi nositelj
stranacke sposobnosti moze traziti odredjenu zastitu protiv odredjene osobe,tijela ili drugog
nositelja stranacke sposobnosti . Po toj bi definiciji tuzitelj bio onaj koji tvrdi da se on I onaj
protiv koga je istaknuo tuzbeni zahtjev nalaze u takvoj izvanprocesnoj situaciji koja ga legitimize
na pokretanje I vodjenje konkretne parnice protiv tuzenika. Stvarnolegitimacijska definicija
pojma stranke polazila bi od toga je li onaj koji je trazio pruzanje pravne zastite protiv onoga
protiv koga ju je trazio ,zaista na to, s obzirom na konacni ishod spora ,bio ovlasten pa bi stoga
po toj definiciji tuzitelj bio onaj za koga bi se u parnici utvrdilo da se nalazi s onim protiv koga je
istaknuo odredjeni tuzbeni zahtjev u takvoj izvanprocesnoj situaciji koja opravdava prihvatanje
njegovog zahtjeva.

42
Nositelji svojstva stranke

Strankom u parnicnom postuoku mogu biti pravni subjekti ,odredjena drzavna tijela ,stanoviti
oblici udruzivanja ljudi koji ispunjavaju odredjene uslove te neki drugi entiteti za koje je to
zakonom predvidjeno. Kada u svojstvu stranke odredjena drzavna tijela nastupaju u parnicnom
postupku ,ona nastupaju po jednom shvatanju kao stanke po sluzbenoj duznosti utemeljenoj na
zakonu,po drugom kao organi drzave kao stranke.

Sticanje I gubitak svojstva stranke u parnici

Tuzitelj I tuzeni sticu svojstvo stranke podnosenjem tuzbe sudu . svojstvo stranke moze se steci I
univerzalnom ili singularnom sukcesijom u pravni polozaj stranke,ali I subjektivnim
preinacenjem tuzbe. Univerzalna gradjanskopravna sukcesija dovodi ex lege do sukcesije u
pravni polozaj stranke u parnicama o prenosivim pravima. Fizicka osoba prestaje biti stranka
smrcu,a pravna gubitkom svojstva pravne osobe. Svojstvo stranke prestaje I okoncanjem
parnicnog postupka jer se svojstvo parnicne stranke moze imati samo u parnici . Ono se gubi I
istupanjem iz parnice ,npr.jednostranim povlacenjem tuzbe kada su za to ispunjene
pretpostavke,ili usljed subjektivne preinake tuzbe kada na mjesto prve stranke stupid druga.
Tuzenik bez pristanka tuzitelja ne moze prije okoncanja parnice prestati biti strankom.
Izuzetno,umjesto tuzenika moze ,uprkos protivljenju tuzitelja ,u parnici stupiti imenovani
prethodnik ako na to pristine

Parnica kao procesni odnos dviju stranaka

Parnicni postupak po svojoj definiciji kao postupak u kojemu se u povodu inicijative,zahtjeva za

pruzanje pravne zastite odredjenog sadrzaja jednog subjekta,treba odluciti o osnovanosti toga
zahtjeva prema drugom subjektu,dakle kao postupak kojeg je instrumentalna funkcija rjesavanja
sporova,pretpostavlja postojanje dvaju subjekata na suprostavljenim procesnim pozicijama-
aktivnog koji trazi pravnu zastitu prema passivnom –tj postojanje nacela dvostranosti. To se
nacelo ne dovodi u pitanje okolnoscu da u parnici moze ucestvovati vise od dva subjekta –oni se
moraju rasporediti na jednoj od strana u postupku ,aktivnoj ili pasivnoj.

Ravnopravnost stranaka

U parnicnom postupku stranke su nacelno ravnopravne . ta se ravnopravnost ogleda u tome da

obje na isti nacin I pod istim pretpostavkama imaju ista prava u postupku-na pravicno
sudjenje,na oslobodjenje od snosenja troskova postupka,na postavljanje zahtjeva,iznosenje
cinjenica I predlaganje dokaza ,na podnosenje pravnih ljekova itd. Uprkos takvoj nacelnoj
ravnopravnosti stranaka u parnicnom postupku ,njihove razlicite funkcije u tom postupku
uslovljavaju I razlike u njihovom polozaju.

43
44