1

APENINSKI POLUOTOK U SREDNJEM VIJEKU

Stvaranje talijanskih regionalnih država – uvodne napomene

- «Contado» u procesu stvaranja država→prijelaz iz «gradske države» u «regionalnu

državu»→uz velike promjene→primjer Toscane→na području sjevernog prigorja
Apenina postoje mnogi kašteli kao centri seoskih feudalnih obitelji iz kojih se dobro
može kontrolirati okolicu.
- Seoski su feudalci ponekad bili politički i vojno vrlo jaki, a njihova moć i
partikularizam nisu uvijek oslabljeni stvaranjem država. No, vrijedi činjenica da je tek
država mogla disciplinirati i kontrolirati središta seoske feudalne vlasti.
- Obitelj Visconti često izdaje naredbe protiv gospodara raznih kaštela.
- Čak i kada se stvaranjem regionalne države obrambena važnost seoskih kaštela
smanjila, njihovi su gospodari bili bitni kao zaštitnici svojih podanika od fiskalne
politike dvorova i država.
- Kako bi se feudalni gospodari mirnim putem uključili u institucije feudalne države,
moralo im se priznati velike autonomije.
- Snaga partikularizama bila je takva da su se u vrijeme stvaranja regionalnih država na
Apeninima rađale male «države» okupljene oko kaštela: obitelji Pio, Pico, Correggio,
Rossi…→nepravilne političke tvorevine, koje postoje kao čimbenik smetnji i svađa s
obližnjim susjedima koji ih žele privući i pokoriti vlastitim administrativnim
strukturama.

- Odnosi između sela i «contada» u fazi tranzicije prema regionalnoj državi →nastanak
regionalne države posvuda predstavlja obrat u odnosima između grada i sela.
- Gradske povlastice koje treba proširiti na «contado».
- Namjera vladara da podijeli više vlasti već postojećim obiteljima u «contadu»
podrazumijevala je jačanje feudalnih gospodara u utvrdama.
- Vladar pokazuje sklonost što više kontrolirati kaštele, stvarajući tako novu, perifernu
birokraciju izvan grada.
- Međutim, postoji i namjerna politička sklonost da se gradovi oslabe tako da im se
smanji područje utjecaja. Tako se između grada i teritorija koji ga okružuje otvara
nova faza konflikata.

- Regionalna država i «država građana»→sa stvaranjem regionalnih država u Italiji

nastaje kompleksan institucijski sustav koji je zamijenio «gradske» države.
- U novom državnom ustrojstvu grad postaje jači od «contada», ali gubi svoju bitku s
centralnom vlašću koja mu nameće svoje odluke.
- Ipak, grad je našao veliki prostor za svoje autonomije i bio je povlašten u odnosu na
teritorij koji ga okružuje.
- Odnosi između grada i okolnog područja vrlo su raznoliki i neujednačeni.
 2

- Kriza komunalnih sloboda i podrijetlo teritorijalne države.

- Comitatinanza = proces postupne eliminacije autonomija «contada», uz privlačenje
feudalaca na život u gradu.
- Nova regionalna država postaje darežljiva prema autonomijama lokalnih zajednica
koje u njoj postoje.
- Do sada je talijanska historiografija najviše pisala i raspravljala o problemima
gradova, pa su društveni, politički i gospodarski uvjeti stanovnika «contada» ostali
zanemareni.
- Veliki magnati iz gradova žele na okolnom području naći svoje «fideles» i svoju moć
graditi na utvrdama i jurisdikcijama nad «contadom».
- Komunalno se razdoblje često promatralo kao doba afirmacije građanstva→ali,
afirmacija komune manje je vezana za obrtničke i trgovačke elemente unutar gradske
ekonomije, a više za poljoprivredno gospodarstvo.
- Unutar komunalnog i gradskog područja jako su bile naglašene feudalne i agrarne
komponente.
 3

Feudalizacija i feudalna politika u vojvodstvu obitelji Visconti-Sforza

- Feudalne su koncesije uvele i legitimizirale stvaranje odvojenih jurisdikcija, a feud se

postupno širio sve dok nije pokrio čitavo područje Milanskog Vojvodstva.
- Počeci feudalizma u milanskoj državi slabo su poznati: može se pratiti određene
momente u uvođenju feudalnog ugovora te analizirati posljedice i značenje koje je on
imao za institucije vojvodstva.

- Legitimnost feudalnih gospodara izvan gradova u Lombardiji u 14. i 15. st.:

- Vlast feudalnog gospodara nije bila jednaka na svim njegovim posjedima.
- Glavno obilježje partikularizama: postojanje mnogih lokalnih moćnika («potentes»),
koji su nad žiteljima sela imali određenu feudalnu vlast, tražeći autonomije od vlasti
koja im je bila nadređena.
- Takve ovlasti traže i povremeni vlasnici utvrda, koje spominju povijesne kronike tog
doba: obitelji Pallavicino (u prigorju Apenina); Lupi (u mjestu Soragna); Anguissola,
Landi, Scotti (svi na području Piacenze); Sannazzaro; grofovi Lomello (kod Pavije),
Falletti (na području Astija).
- I crkveni feudalci žele sudske ovlasti: biskupi Parme, Tortone, Astija, Piacenze,
Pavije, Milana, Novare…
- Osobito je na području između rijeke Po i Apenina vlast seoskog feudalca bila toliko
jaka da se postavila kao najrašireniji oblik društvene organizacije.

- Razlozi zbog kojih se takvu «državu» nije shvatilo kao nešto «extra ordinem», nego
ju se prihvatilo kao legitimnu pojavu:
1) Talijanski su moćnici svoje feudalne «države» stvarali na temelju investitura i
koncesija dobivenih od cara; a tadašnja se politička misao nije odvajala od Carstva kao
izvora suvereniteta.
2) Bio je prihvaćen i princip da odvojene jurisdikcijske ovlasti mogu postojati i neovisno
o carskoj investituri i to prema principima običajnog prava («consuetudo») koje ih
priznaje u slučaju «possessio longa, per tantum temporis spatium cuius memoria non
existat».
3) Legitimnima su se smatrale i koncesije gradskih komuna.
4) Dobivanje sudskih ovlasti od privatnih osoba također se smatralo legitimnim
(primjerice, na temelju kupoprodajnih ugovora).

- Visconti i «domini iurisdictionem separatam habentes»:

- Gospodari Milana u početku su prihvatili princip da se unutar njihove države mogu
obavljati sudske i feudalne ovlasti nastale neovisno o nekoj investituri od strane
obitelji. Koncem 14. st., međutim, vidi se njihova želja za kontrolom teritorija.
- U 14. st. nedostaje pravni instrument koji bi odnosima između teritorijalnih gospodara
i obitelji Visconti dao stabilnost i jačinu, pa najjači feudalci dugo uspijevaju izbjeći
točno određivanje vlastitih obveza.
- Nesposobni uništiti postojeće partikularizme, milanske ih vojvode pokušavaju barem
djelomice kontrolirati i usmjeravati – pomoću feudalnog vazalnog prava.
 4

- Feud kao instrument nove «superioritas»:

- Početak politike sustavnih koncesija «per feudum»su posljednje godine 14. st., nakon
što je Gian Galeazzo Visconti od cara dobio titulu vojvode i sve pripadajuće ovlasti.
- Filippo Maria Visconti vojnim je pobjedama i konfiskacijom imovine uspio
podvrgnuti svojoj vlasti mnoge male feudalne moćnike.
- Odnosi snage između obitelji Visconti i pojedinih lokalnih moćnika doživljavali su
velike obrate, pa je proces feudalizacije bio naglašeno proturječan i usporen.
- Na kraju se feud ipak pokazao kao najraširenija solucija i institucijska formula koja je
najbolje odgovarala postojećoj ravnoteži političkih snaga.
- Feud Fontanellato (1407., obitelj Sanvitale) – primjer po kojem se vidi kako se
viskontijska investitura postavila iznad prethodno postojeće feudalne.
- Kontroli milanskog vojvode podložni su mnogi feudalci: obitelji Landi, Scotti,
Anguissola, grofovi Lomello, Spinola (iz kaštela Cassano), Rossi (iz utvrde Berceto).

- Veličina i granice procesa feudalizacije:

- Jaki feudalni gospodari htjeli su dobiti fiskalna i jurisdikcijska prava bez točno
utvrđenih obveza prema vladaru i uz punu autonomiju svoje male države.
- U prihvaćanju vojvodine investiture oni vide akt pokoravanja. Često podržavaju
«superioritas» milanskog vojvode u odnosu na carske feudalce.
- Dvije skupine uvijek ostaju izvan procesa vojvodine feudalizacije:
- crkveni feudalci;
- feudalci u srodničkim vezama s vladajućom obitelji.
- U tim slučajevima prava su im samo priznata, a ne dana «ex novo»; njihovi se
posjedi nikad nisu zvali feudi. Na taj način stare seoske feudalne obitelji i carski feudi
potpadaju pod poseban tip feudalizma obitelji Visconti (=feudalizam milanskog tipa).

- Lombardijski feud:
- Potreba da se ponovno definira feudalna koncesija, njezin sadržaj i pravni oblici
ugovora.
- Dekreti koji reguliraju fiskalna i jurisdikcijska prava feudalaca:
- 1437. – precizira se priroda i iznos fiskalnih davanja feudalcima;
- 1441. – ograničavaju se jurisdikcijska prava feudalaca nad građanima i njihovim
podložnicima.

- Feudalna superiornost i politička vlast vojvode:

- Očita afirmacija principa feudalne superiornosti milanskog vojvode nad bivšim
carskim feudima te ostalim lokalnim seoskim feudalcima, iz čega i proizlazi njegova
povećana politička moć.
- Dokumenti uvijek jasno razlikuju ono što je po feudalnom pravu legitimno od onoga
što se smatra zloporabom i uzurpacijom.
- Mnoge odredbe koje se tumače kao «antifeudalna» politika obitelji Visconti,
primjerice dekreti protiv gradnje utvrda, zabrana nošenja oružja i sl., zapravo su
upereni protiv feudalnih partikularizama u vojnom i političkom smislu, a ne protiv
feudalnog sustava.
- U nemogućnosti da se unište partikularizmi, uvođenje feudalnih odnosa nudi pravnu
formu koja je zapravo najprikladnija da te partikularizme stavi pod kontrolu.
 5

- Carska investitura, više nego što definira potčinjeni odnos vazala prema feudalnom
gospodaru, postaje legitimna forma koja daje pravnu osnovicu vlastitoj autonomnoj
vlasti. Kod feudalne investiture obitelji Visconti nije tako: ako ona i zna prouzročiti
opoziciju i ako se čini da je u suprotnosti s aspiracijama male države za autonomijom,
to je zato jer priznati feudalnu superiornost milanskog vojvode znači ne samo
prihvatiti odnos ovisnosti o njemu, nego i podvrgnuti se određenoj feudalnoj
disciplini. To znači ući u feudalnu državu koja u svoje upravne i sudske strukture želi
uvesti i feudalna područja. Ako će nove feudalizacije poniziti teritorijalne pretenzije
gradskih komuna i teško štetiti životu feudalnih podanika, neće, međutim, biti
opasnost za vojvodin suverenitet.

- Kriza male države:

- Afirmacija feudalne superiornosti milanskog vojvode nad carskim feudima i lokalnim
seoskim feudalcima nedvojbeno je znak jačanja teritorijalne države, ali predstavlja i
nadilaženje partikularizama s ciljem stvaranja još jačih državnih struktura.
- Novi zahtjevi za ravnotežjem na poluotoku sada dolaze u suprotnost s posebnostima
malih država, koje predstavljaju konstantni čimbenik političke nestabilnosti koja se
svakog trenutka može pretvoriti u rat.
- Najmanje državne tvorevine uglavnom su bile inkorporirane u one veće. Nastaje nova
hijerarhija vlasti, s novim zonama utjecaja na talijansko ravnotežje.
- Nakon mira u Lodiju (1454.) vojni i politički aspekti partikularizama odlaze u službu
sustava ravnotežja kojem teži čitava Italija.
- 1476. – u uroti je ubijen milanski vojvoda Galeazzo Maria Sforza.
- Iluzija o maloj feudalnoj državi, samostalnoj i neovisnoj, stalno će se vraćati u
periodima političkih kriza, osobito tijekom ratova i zahvaljujući davanju feuda od
strane njemačkog cara.
 6

Naselje Mercato, komuna Parma i markizi Pallavicino iz Pellegrina

- Povratak Parme pod obitelj Visconti označava dolazak energičnog obnavljanja njihove
centralne vlasti. Takvu politiku provodi Filippo Maria Visconti (vojvoda od 1412.).
- Na parmskom području snage partikularizma dobivaju poticaj zbog slabosti centralne
vlasti i to u znatno duljem razdoblju nego bilo gdje drugdje u vojvodstvu.
- Postaje hitno i na Parmu proširiti teritorijalno-administrativnu reorganizaciju koju je
Filippo Maria Visconti već bio obavio u ostalim dijelovima vojvodstva.
- Bilo se stvorilo ravnotežje između pretenzija obitelji Visconti za punom vlašću i
priznanja gradskim slojevima nekih fiskalnih i pravnih prerogativa u contadu.
- 1421. – Parma potpada pod Viscontijeve, no ne podržava njihovu centralističku
politiku i traži vraćanje starih povlastica.
- U tom trenutku pokreće pitanje svojih prava nad nekim selima na apeninskom
području: Mercato, Careno, Canesio, Mariano i Serravalle.
- To su izolirana i teško pristupačna sela, koja su u srednjem vijeku u odnosu na Parmu i
Piacenzu imala određenu autonomiju.
- Ali, u 15. st. sposobnost Parme i Piacenze da ih stave pod vlastitu kontrolu dolazi u
krizu zbog pojavljivanja političke snage obitelji Pallavicino iz mjesta Pellegrino.
- Između 1404. i 1406. ta obitelj zauzima spomenuta mjesta i ima vlast nad njima do
1420., bez osporavanja Parme i Piacenze.
- No, u sklopu novih odnosa Parma hoće potvrdu svojih ovlasti→razlog za to bilo je
postojanje velike tržnice u naselju istog imena (Mercato), upravo ispod kaštela
Pellegrino, na obali rječice Stirone.
- 1421. – Parmi su vraćeni: Mariano, Serravalle i možda Canesio→markizi iz Pellegrina
zadržavaju Careno, a Mercato prepuštaju službenicima parmske komune.
- Svađa između Parme i obitelji Pallavicino trajala je dvije godine, a arhiv parmske
komune čuva spise sa sudskih procesa.

- Dokumenti sa sudskog procesa ne pokazuju da je vlasništvo pellegrinskih markiza nad

Mercatom bilo potpuno legitimno→nema, naime, carske koncesije, pa je parmska
komuna osporila markiška prava koja su Pallavicini vršili nad mjestom po kojem su
uzeli ime.
- Problem granica dijeceze: područje između brda Santa Cristina (963m) i Sant'Antonio
(853m), gdje rječica Stirone u velikom zavoju teče prema sjeveru.
- Danas to područje pripada naselju Pellegrino Parmense i još se vide ostaci starog
kaštela iznad mjesta→no, ne postoji naselje Mercato.
- Stara se utvrda kasnije često popravljala i nadograđivala, pa joj je do danas znatno
promijenjen nekadašnji oblik i veličina.
- 1430.-1450. – tadašnji vlasnik markizata Niccolò Piccinino daje dodati neke
obrambene objekte. Tadašnje naselje Pellegrino ne odgovara današnjem, koje je
smješteno niže, na desnoj obali rječice Stirone, a dokumenti iz 14. st. stavljaju ga na
lijevu. Ondašnji Mercato odgovara današnjem naselju Pellegrino Parmense.
- Parmska komuna smatrala je da granicu dviju biskupija predstavlja Stirone; Careno i
Mercato spadaju pod parmsku dijecezu, a kaštel Pellegrino i dvije planine pod
piacentinsku.
- Rječica Stirone bila je granica između dva notarska okružja.
- Predstavnici parmske komune inzistirali su na biskupijskim granicama jer su smatrali
da se one poklapaju sa sudskim i fiskalnim distriktom gradske komune i da nema
mjesta za stvaranje ostalih teritorijalnih oblika.
- «Mercatum de Mariano».
 7

- Dokazi da je Mercato nekad spadao u fiskalni distrikt Parme su oskudni, ali to ne

znači da je jurisdikciju nad njime imala Piacenza.
- Iskoristivši takvu nesigurnu administrativnu granicu najviše profitira lokalno
žiteljstvo, koje ne priznaje ni vlast Parme ni vlast Piacenze.
- Pravi gospodari Mercata bili su markizi Pallavicino, koji su 1347. dobili povlasticu s
jurisdikcijskim i fiskalnim pravima nad mjestom.
- Oni predstavljaju najstabilniji čimbenik političke i vojne vlasti na tom području, što
najbolje pokazuje rušenje utvrde Mariano 1380., u dogovoru s milanskim vojvodom.
- 1424. – tijekom sudskog procesa Parma hoće njihovu vlast proglasiti nezakonitim
činom, do kojeg se došlo nasiljem.
- Pitanje zemljišnog vlasništva: parmska je komuna upitnim smatrala jurisdikcijska
prava markiza nad Mercatom, ali nikad nije dovodila u pitanje tko je vlasnik naselja.
- Vjerojatno se iz starih fiskalnih i jurisdikcijskih prava nad tržnicom kasnije razvila
feudalna teritorijalna vlast (u trenutku stvaranja naselja, u drugoj polovici 14. st.).
- U 14. st. ne postoji naselje Mercato, nego se samo spominje tržnica («mercato»). God.
1424. više nije tako: sudski spisi navode «locus Mercatum»→zato je tada parmska
komuna htjela nametnuti svoju jurisdikciju nad teritorijem na kojem se nalazila tako
velika i važna tržnica.
- Pokušaj parmske komune da granicu postavi na rječicu Stirone i tako presiječe veze
Mercata i kaštela bio je neprirodan.
- Da bi obranili gospodarski procvat mjesta, žitelji Mercata žele ostati izvan gradskog
jurisdikcijskog i fiskalnog distrikta i hoće prihvatiti markize Pallavicino, protiv kojih
zato ustaje Parma.
- Fiskalni imunitet, koji su stanovnici tražili, da bi se obranili od grada, dobili su od
obitelji Pallavicino.

- 1427. – markizi Pallavicino dobivaju svečanu potvrdu posjeda, jer im vojvoda Filippo
Maria Visconti kao feud daje kaštel Pellegrino i sela Mercato, Careno i Varrone.
- Od tada nadalje, pripadnost Mercata području Pellegrina stalno je potvrđena u
izvorima.
- Stanovnici Mercata brzo su doživjeli propast markiza Pallavicino, koji iste godine
padaju u privremenu vojvodinu nemilost.
- 1472. – bivši feud obitelji Pallavicino investiturom dobiva condottier obitelji Sforza,
Ludovico Fogliani.
- 1530. – Parma po posljednji put, neuspješno, pokušava doći do nekih posjeda.
- Konac 18. st.→tržnica počinje propadati; nestaje ime Mercato, ali selo nasljeđuje ime
utvrde.
 8

Feudalna obitelj Anguissola i njezino vlasništvo: Riva, Grazzano i Montesanto

u 14. i 15. stoljeću

- Giovanni Anguissola→plemić iz Piacenze, jedan od prvih nobila grada koji se

okoristio politikom davanja feudalnih koncesija 30.-ih godina 15. st. od strane Filippa
Marije Viscontija, s kojim je bio povezan rodbinskim vezama.
- 1438. – dobiva potvrdu vlasništva za posjede Riva i Grazzano; malo kasnije
Montesanto i Castione, uz priznanje imuniteta i prerogativa te fiskalnih prava.
- Nakon koncesija od strane vojvode, Anguissola je dobio zakletvu vjernosti od
podanika, imenovao podestata i počeo ubirati poreze koji su mu pripadali.
- Za Grazzano, Rivu i Montesanto obitelj je bila vezana od prije, jer su odatle njezini
članovi došli u Piacenzu da bi se bavili bankarstvom i trgovinom→osnovali su
«societas Anguxolorum».
- Nakon što su se obogatili, počinju aktivnije sudjelovati u političkom životu, sklapaju
savez s milanskim vojvodom.
- 1315. – dobivaju Rivu, a 1388. – kupuju Grazzano.
- Pitanje do kada je vlasništvo obitelji nad zemljom i kaštelima ostalo odvojeno od
vlasništva nad stanovnicima.
- Komuna Piacenza ustaje protiv Anguissola i smatra nepostojećom vlast te obitelji sve
do koncesija milanskog vojvode 1438.
- Anguissole su štitile svoje podanike, prihvaćali ih u svojim utvrdama tijekom ratova i
raznih opasnosti, branile od fiskalne nasrtljivosti Piacenze, pa je to glavni razlog zašto
su žitelji stali na njihovu stranu.

- Ugovor koji je, s ciljem širenja svoje političke vlasti, Giovanni Anguissola sklopio sa
stanovnicima sela Castione→u početku on nije imao nikakva prava nad tim mjestom,
jer su sve prerogative pripadale plemićkoj obitelji Fulgosi iz Piacenze. Žitelji su se s
vremenom priklonili Anguissolama i 1431. odbili plaćati daće. Pozvana je sudska
arbitraža, u kojoj je Anguissolu zastupao poznati padovanski odvjetnik Antonio
Sartorelli. Komuna Piacenza konačno je 1440. morala priznati seoski imunitet.
- Anguissola zauzima Cadeo→1436. – mjesta Luzzano, Graffignana; 1455. – Veano.
Tako je znatno proširio vlastite posjede.
- Sudski spisi tijekom parnice komune Piacenze i obitelji Anguissola pokazuju
postojanje oblika feudalne vlasti izvan institucijskih struktura države. Uostalom,
seoski je feudalizam najvitalniji bio upravo u Padskoj nizini.
- Piacenza je htjela uništiti sustav osobne ovisnosti i stvoriti javnu vlast koju bi
obavljale isključivo gradske komune.
- 1459. – vojvoda Francesco Sforza Anguissolama potvrđuje povlastice. Vojvode su,
naime, htjele što uže surađivati sa svim oblicima vlasti koji su postojali u Milanskom
Vojvodstvu i davati velike imunitetne povlastice onima koji su im bili vjerni podanici.
 9

Feudalne posebnosti pokrajine Emilije u 15. i početkom 16. st.

- U toj pokrajini postoji stara razdvojenost između langobardskog i bizantskog dijela,

nedostatak jedinstvene političke organizacije i nepostojanje velike i jake regionalne
države. Iz tih karakteristika nastaju obilježja vrlo nestabilnog partikularizma.

- U Emiliji ne postoji veliki grad kojem će gravitirati manji centri i njihov contado.
Najjači grad, Bologna, zadovoljio se potčinjavanjem svojeg contada i uništavanjem
starih seoskih feudalaca. No, nakon toga, Bologna nije uspjela postati gravitacijski
centar za okolna područja i tako početi proces stvaranja regionalne države.

- Emilija je u 15. st. obilježena nepostojanjem jake vlasti; postoji samo vlast komune
Bologne i Vojvodstva Este (što nisu čvrsti elementi političke organizacije).

- Na teritorij Emilije djelomice su se širile i susjedne jake države: Milansko Vojvodstvo

do Parme; Markizat Mantova na područja uz rijeku Po.

- Emilija postaje granična zona, područje oko kojeg se počinju svađati veliki talijanski
moćnici, iz čega nastaje slabost državnih struktura. Društvo počinje tražiti oslonce
partikularizma izvan državnih struktura, jer su one nedovoljno jake.

- Obitelji Visconti i Este dobivaju feudalnu vlast nad gradovima u Emiliji. Za uzvrat
priznaju koncesije posjeda, utvrda i jurisdikcija nad contadom:
- 1331. - obitelj Este od obitelji Pio dobiva Modenu, a za uzvrat priznaje
njihovu vlast nad mjestima Carpi i San Felice (sul Panaro);
- 1335. – obitelj Fogliani ustupa Reggio obitelji Gonzaga, a za uzvrat dobiva
Scandiano.
- 1335. – obitelj Scotti daje Piacenzu obitelji Visconti, a za uzvrat dobiva
Fiorenziolu.

- Osobito brojni bili su feudalni ugovori između gospodara Ferrare i Milana s malim
nukleusima lokalne vlasti, koji su često imali loše definiran pravni položaj oko
legitimiteta vlasti.

- Učvršćivanje vlasti regionalne države nakon 1420. ne znači definitivno raspadanje

feudalnih struktura.

- Zapadna Emilija bila je pokrivena gustom mrežom feudalnih jurisdikcija: u komuni

Parmi ¾ teritorija je feudalizirano, odnosno odvojeno od jurisdikcije gradskih
magistratura.

- Utjecaj grada na contado ovdje je manji nego u mnogim drugim talijanskim

komunama. Feudalci su više voljeli biti izolirani, što im zbog trgovine nije
odgovaralo, ali im je koristilo u političkom smislu.

- Feudalci hoće dobiti tolike autonomije da njihovi posjedi postanu male feudalne
države. Neki nisu u tome uspjeli (Terzi, Fogliani, Da Sassuolo, Cavalcabò); drugi jesu
(Rossi, Pallavicino, Landi, Torelli).
 10

- Međusobno povezivanje moćnih obitelji pomoću sklapanja brakova, čak i s vrlo

udaljenim vladarskim kućama.

- Mnoge obitelji imaju barem jednog člana koji je kao condottiero (plaćenik) služio u
vojsci nekog vladara.

- Feudalni je gospodar promotor gradskih zakona – statuta. Na njegovom posjedu

okupljaju se humanisti i umjetnici (Carpi – renesansni dvor obitelji Pio).

- Koncepcija ideologije male feudalne države: temelji se na točno utvrđenoj političkoj

strukturi; feudalne obitelji nikad nisu negirale superiornost milanskog i ferrarskog
vojvode i nikad nisu tražile priznavanje potpune neovisnosti→poput odnosa između
cara i milanskog vojvode, i ovdje se radilo o odnosu između dvojice moćnika, jednog
višeg i drugog nižeg po autoritetu i moći→Pietro Maria Rossi.

- Francesco Guicciardini→papinski guverner u Modeni, Parmi i Reggiju→zbirke

pisama, koje pokazuju mogućnosti suživota i afirmacije malih feudalnih
država→Guicciardini ne odobrava feudalne zahtjeve za raznim koncesijama imuniteta
i gotovo je uvijek na strani gradskih komuna i njezinih institucija; suprotstavlja se
novim feudalizacijama, pokušava prisiliti feudalce na plaćanje daća, čak i onda kada
se papa pokazao tolerantnim.
 11

Vlast Firenze u 15. stoljeću

- Konac 14. i početak 15. st.→vrijeme širenja Firentinske Republike (Pistoia,

Valdinievole).
- 1385.-1421.→Firenca stječe Arezzo, Cortonu, Pisu, Livorno→stvara nove zakone i
magistrature i modificira one postojeće.
- 1409. – sastavljanje statuta (Giovanni da Montegranaro).

- Contado Pise i Pistoje:

- Pistoia: od 1399. – podestat je Firentinac.
- Pisa: distrikt se protezao do Campiglije i dijelio se na tri cjeline (vikarijata):
a) Val d'Era
b) Colline
c) Valdarno + Val di Serchio.

- Vikarijat: u 13. st. izvanredna magistratura, s policijskim i vojnim funkcijama; stvarala

se u nesigurnim područjima duž granice; vikari su službovali nekoliko mjeseci; bavili
su se pobunama, razbojnicima, uhvaćenim zločincima. Oko 1350. postaju stabilnija
ustanova te se stvaraju novi:
- dva vikarijata u Firentinskim Alpama (1373.)
- Vikarijat Bagno di Romagna (1404.)
- Vikarijat Mugello (1415.)
- Vikarijat Val d'Elsa (1415.).
Tada vikarijati postaju magistrature između centralne vlasti i manjih upravnih jedinica
(na čelu s podestatima); dobivaju političko-administrativnu ulogu.

- Seoske zajednice:
- I one imaju svoje statute, jer je firentinska vlast i od njih tražila vlastite zakone.
- Firenca je stvarala sustav magistratura koje je vezivala za sebe, ali je ipak u lokalnim
okvirima podrazumijevala i određenu autonomiju.

- Regionalna država i odnosi grad-contado početkom 15. st.:

- Federativne zajednice – dvije komune zajedno.
- Davanje administrativnih, fiskalnih i policijskih ovlasti seoskim komunama bilo je
predviđeno i uređivanjem odnosa između grada i države.
- Magistrature se uklapaju u sustav regionalne države i za sve odgovaraju centralnoj
vlasti u Firenci.

- Valdinievole i Valdarno:
- Istočni dio područja Lucche→pod vlašću Firence od 1350.-1355.
- Komuna Lucca ima slab utjecaj, ne može vladati, pa je otvoren put prodoru obližnjih
gradova (Pisa, Firenca) ili drugih moćnika.
- Komune su uglavnom pokorene, ali su im baš česte promjene gospodara jamčile
poneku autonomiju.
- Vikarijati ovdje imaju svoju prvobitnu ulogu: sigurnost države, borba s razbojnicima i
sl.
- 1430. – čitava dolina rijeke Nievole ima samo jednog podestata; sjedište Buggiano.
 12

- Lunigiana:
- Feud na firentinskom području nema snagu kao drugdje. Država je tu smanjila i
uništila njegovu političku moć i vezala ga za marginalna područja, daleko od urbanih
središta (Apenini, Maremma).
- Firenca uvodi direktnu vlast pomoću svojih službenika, bez postojanja feudalnih
gospodara.
- Sređivanje contada Pistoje služi kao mogućnost za uništenje feudalaca u Apeninima
(Guidi, Ubertini).
- Na području Pise priznata su neka feudalna prava grofovima obitelji Gherardesca i
Montescudaio.
- 1440. – pokoren grof Poppi u pokrajini Casentino.

- Nakon toga, na red dolazi Lunigiana: poč. 15. st. Firentinci su samo potvrdili svoju
vlast nad selima i markizatima. U 16. st. pokoreni su markizi Malaspina, koji su do
tada čuvali široke autonomije.
- Firentinski dio Lunigiane bio je drukčiji od milanskog, gdje je feud potpuno priznat i
uklopljen u državne strukture.
 13

Bankarska aktivnost obitelji Medici

- U 14. i 15. st. Firenca je jedno od najvećih prometnih središta Italije, bankarski centar
s razvijenom industrijom vune i svile.
- 1406. – osvaja Pisu i Porto Pisano.
- 1421. – od Genovežana za 100.000 florina kupuje luku Livorno.
- Velika trgovačka i bankarska udruženja→počinju se osnivati u 13. st. u Sieni.
- 1298. – propada Gran Tavola dei Bonsignori, najveće siensko udruženje, pa tu ulogu
preuzima Firenca.
- 1300.-1345. – najmoćnija firentinska udruženja su ona obitelji Bardi, Peruzzi i
Acciaiuoli→sva tri propadaju uoči kuge 1348. zbog prevelikih dugova.
- Iza 1348. postoji udruženje obitelji Alberti, ali se podijelilo u nekoliko obiteljskih
grana i oslabilo, a od 1382. do 1434. čitava je obitelj poslana u progonstvo.
- Tada na scenu stupaju obitelji Medici, Pazzi i Strozzi.

- 1397. – osnivanje Banke Medici→Giovanni di Bicci de’ Medici svoju banku iz ima
seli u Firencu.
- 1494. – banka propada protjerivanjem obitelji iz Firence. Do propasti dolazi i zbog
lošeg vođenja poslova i nepovoljnih međunarodnih okolnosti.
- 1478. – urota obitelji Pazzi.

- Izvori za proučavanje Banke Medici:

a) Do 1451. – tzv. tajne knjige→s točnim iznosima na računima i rezultatima
poslovanja:
b) Nakon 1451. - korespondencija→posebice između središnjice i filijala.
c) Ostali izvori: ugovori društava; mjenice; potvrde o depozitu i sl.

- Medici→poznati kao zaštitnici književnosti i umjetnosti; mnogo manje kao izvrsni

bankari →ali, baš su se zbog ekonomske snage mogli dočepati političke vlasti, postati
promotori humanističkih studija, osnovati jedinstvenu biblioteku (Biblioteca
Laurenziana), potrošiti ogromne svote novca za podizanje spomenika itd.

- Banka Medici jedna je od najvećih banaka tog doba. Uspon obitelji dobro pokazuju
njezine bračne veze: najprije s članovima najvažnijih firentinskih obitelji, onda s
talijanskim plemstvom, a potom i europskim vladarskim kućama.
- Medici nisu nikad djelovali na Levantu; njihova aktivnost bila je ograničena na
zapadnu Europu, uz isključenje Španjolske i Portugala. Zbog Hanse je neuspješan bio
njihov prodor prema Baltiku.
- U Firenci su se ponekad bankari zvali tavolieri, jer su posao obavljali za stolom ili na
klupi (banco).
- Velike banke; male banke→Giovanni Villani→oko 1338. u Firenci ima oko 80
banaka; poslije im broj opada.
- Svi su bankari bili upisani u udruženje Arte del Cambio.
- Firentinski katastar→iz 1427., doživio revizije 1442., 1446., 1451., 1457., 1469.,
1481.→ukinut 1494.→prema njegovim podacima, Medici su 1457. plaćali najveći
porez u gradu.
- Monetarni sustavi u Firenci:
a) Zlatni: florin (fiorin) (od 1252.)
b) Srebrni: četiri mala denara (quattrini ili piccoli).
 14

- Giovanni di Bicci (1360.-1429.)→osnivatelj Banke Medici, koji je obiteljsku imovinu

povećao kupnjom posjeda oko Firence (na Mugellu).
- Sinovi: Cosimo i Lorenzo (nasljeđuju ga 1420.).
- Vrhunac banke predstavlja razdoblje Cosima Medicija Starijeg (1429.-1464.).
- Sinovi: Giovanni i Piero→brzo propadaju.

- Banka Medici imala je jedno centralno udruženje i niz podređenih banaka. Različito
od udruženja Bardi i Peruzzi, nije bila jedinstvena pravna ustanova, nego sustav
udruženja kontroliranih od onog središnjeg. Svaka filijala bila je ustanova s vlastitim
imenom, kapitalom, knjigama i administracijom.
- Jedna filijala nije odgovarala za poslove druge i nisu postojali inspektori za kontrolu
knjiga. Upravitelji su se bavili analizom poslovnih rezultata, čuvanjem tajnih knjiga i
pravljenjem planova za budućnost.
- Odnosi između administracije filijala i centralnog sjedišta bili su pravno regulirani
ugovorom koji se sklapao s lokalnim upraviteljima.
- Centrala i filijale komunicirali su putem pisama, jer je sporost prijevoznih sredstava
sprječavala druge načine.

- Mjenice→davatelj→primatelj→platitelj→korisnik→u srednjem je vijeku banka

kupovala i prodavala mjenice→plaćalo ih se po viđenju.

- Najpoznatiji bankarski centri u Italiji: Firenca, Bologna, Genova, Milano, Napulj,

Rim, Pisa, Palermo, Venecija. Izvan Italije, uglavnom samo oni gradovi gdje su
postojale naseobine talijanskih trgovaca: Barcelona, Avignon, Ženeva, Brugges,
Palma de Maiorca, London, Carigrad (do 1453., samo za Veneciju i Genovu), Paris (u
14. st.), Lyon (iza 1465.).
- Budući da su papinski bankari s njime putovali, Rim je bio bankarsko središte samo
kada je u njemu bio papa. Papa je bio na glasu da u mjestima gdje boravi povećava
troškove života.

- Medici kao trgovci stipsom i željezom s otoka Elbe:

- Srednjovjekovnu trgovinu karakterizira nepostojanje specijaliziranosti za jednu vrstu
proizvoda. Trgovci su bili naviknuti na veliki rizik i trgovali su mnogim artiklima.
- Stipsa se koristila za proizvodnju stakla te u tekstilnoj industriji kao deterdžent za
uklanjanje masnoća i nečistoće na vuni.
- Stipse je najviše bilo u obalnom dijelu Male Azije, a rudnike su kontrolirali
Genovežani; od 1455. Turci.
- Ostala nalazišta: Lipari, Ischia→oko 1460. ti su rudnici iscrpljeni, ali su otkrivena
nova nalazišta kod Civitavecchije, pa se monopola htio dokopati Pio II. (1458.-1464.),
koji je zabranio izvoz stipse prema muslimanskom svijetu.

- Željeza je bilo na Elbi, koju su u 15. st. držali gospodari Piombina. Medici su monopol
nad trgovinom željezom imali od 1477. do 1479.
 15

- Medici kao industrijski poduzetnici:

- Svila i vuna→trgovine svilom i vunom bile su organizirane kao kućna
industrija→njem. verlagsystem; engl. putting-out system→materijal se obrađivao u
kući radnika, a ne u tvornici.
- Svilom i vunom Medici su opskrbljivali Veneciju i aragonski dvor u Napulju.
- Manufakture obitelji Medici ostale su prilično sekundarna pojava, puno manje važna
od banaka i međunarodne trgovine.

- Filijale Banke Medici u Italiji:

- a) Rim: samo tijekom boravka pape, jedinog vladara koji je novce dobivao iz svakog
dijela Europe→crkveni koncili privlačili su velikodostojnike, što je povećavalo
financijske operacije na tim skupovima→1439.-1464. o rimskoj filijali ne znamo
gotovo ništa.
- b) Firenca: osim središta banke, tu postoji i mala filijala, no o njoj ne znamo
mnogo→bavila se uvozom vune i izvozom tkanina.
- c) Venecija: ta filijala stvorena je 1402.→dobro je poslovala, a u krizi se našla tijekom
rata Firence i Milana protiv Napulja i Venecije (1451.-1454.)→tada je otjerala
firentinske trgovce sa svojeg područja i konfiscirala im imovinu→filijala je ukinuta
1470.; 1471.-1479./1481. opet je postojala na kratko vrijeme.
- d) Napulj: s podfilijalom u Gaeti→zbog znatno manjih poslova bile su manje
važne→Napulj je više kontaktirao s Genovom nego s Firencom→od 1426. do 1471.
filijala u Napulju nije radila; 1471. ju je opet otvorio Lorenzo Medici, a poslovala je
do 1483. kada je zbog dugova zatvorena.
- e) Milano: otvorena 1452. na zahtjev Francesca Sforze, vojvode kojeg su Medici
svesrdno podržavali→po trgovini i bankarstvu Milano je tada drugorazredno
središte→povezan je s Genovom i Venecijom, svojim prirodnim lukama, te s
Firencom→milanska filijala dvor je opskrbljivala draguljima i luksuznim
predmetima→no, izvan dvora potražnja je bila slaba→filijala je zatvorena nakon urote
Pazzi (1478.).
- f) Pisa: filijala je otvorena tek 1442.; ukinuta 1460. i opet otvorena 1486.→preko Pise
išao je put uz rijeku Arno do mora.
 16

- Filijale Banke Medici izvan Italije:

- a) Ženeva: biskupsko središte u vlasti savojskih vojvoda, na vrlo povoljnom
zemljopisnom položaju, kao raskrižje najznačajnijih putova→njezina posebnost bili su
sajmovi, koji su privlačili trgovce iz čitave Europe→sve su talijanske bankarske kuće
ovdje imale svoje predstavnike→filijala Banke Medici osnovana je 1420., a 1466.
premještena je u Lyon.
- b) Lyon: konkurent Ženeve→nakon što je Ženeva podržala pobunu protiv savojskog
vojvode, rođaka francuskog kralja, Luj XI. je to uzeo kao izgovor za gospodarske
sankcije (1462.)→svim Francuzima zabranio je posjećivati njezine sajmove, pa je
profitirao Lyon→poslije smrti Lorenza Medicija 1492. filijala u Lyonu propada, a
službeno je zatvorena 1497., nakon propasti ekspedicije Karla VIII.
- c) Avignon: u 15. st. prestao je biti papinska rezidencija, ali je još 50-ak godina ostao
trgovačko i bankarsko središte→filijala je osnovana 1446., ali o njezinom radu ima
malo podataka→postojala je agencija u Montpellieru.
- d) London: u 15. st. još nije bio svjetska metropola, nego drugorazredno bankarsko
središte u sjeni Bruggesa→filijala je osnovana 1446. kao zajednička s Londonom, a
odvojile su se 1451.
- e) Brugges: trebao je engleske kredite da bi mogao kupiti englesku vunu→filijala je
osnovana 1436. →direktor je bio Tommaso Portinari (1428.-1501.)→supruga Maria
Baroncelli (zanimljivost: često je nosila šešir u obliku stošca, pa je privlačila
pozornost slikara) →tijekom Rata dviju ruža (1455.-1485.) filijala je bila u krizi, pa je
1473. zatvorena.

- Faza propasti Banke Medici (1464.-1494.):

- Period od smrti Cosima Medicija do privremenog protjerivanja obitelji iz Firence.
- Sin Pietro Medici bio je bolestan i nije mogao voditi poslove; umro je 1469.
- Nasljeđuju ga sinovi Lorenzo i Giuliano Medici.
- Lorenzo Veličanstveni bio je jedan od najvećih državnika toga doba, ali je ovisio o
savjetnicima i nije imao smisla za bankarske poslove.
- Giuliano Medici ubijen je u uroti obitelji Pazzi (1478.).
- Nakon smrti Lorenza Medicija 1492. nasljeđuje ga sin Piero Medici (1472.-
1503.)→nije bio sklon administrativnim poslovima.
- Drugi sin Giovanni Medici (1475.-1521.)→postao je kardinal u 17. godini (poslije čak
i papa) i bio je sklon trošenju novaca, što je svakako ubrzalo propast banke.
- Treći sin Giuliano Medici (1479.-1516.)→u dječjoj dobi.

- Protjerivanjem obitelji dolazi do zapljene dobara. Banka Medici vrlo je slabo

sudjelovala u gospodarskom napretku, jer je novce umjesto u proizvodnju ulagala u
financiranje ogromnih dvorskih trošenje ili plaćeničkih ekspedicija.
 17

Oblici vlasti i društvena struktura u srednjovjekovnoj Italiji

- U karolinško doba crkvena kultura jača i same crkvene institucije. Vlastodršci često
osjećaju potrebu da sfere javnih aktivnosti, jednako kao i crkvenih, vežu za određenu
ekonomsku bazu, koja je u takvom društvu najbolje predstavljena u obliku velikih
zemljišnih posjeda.

Crkvene institucije u sjevernoj i srednjoj Italiji u srednjem vijeku (provincije, dijeceze i

biskupska sjedišta)

- Prva biskupska središta stvorena su u velikim gradovima (Milano, Ravenna, Aquileia).

Tek u doba cara Konstantina nastaju još Padova, Bologna, Brescia i Verona kao
crkvena središta.

- U 4. st. potvrđena su i crkvena središta: Como, Lodi, Concordia, Imola, Torino,

Firenca, Piacenza, Modena, Parma, Gubbio, Spoleto, Bergamo, Perugia, Pisa, Siena i
Arezzo.

- Crkvene vlasti suprotstavljale su se stvaranju biskupskih sjedišta u starim gradovima

koji su propadali.
- Biskupsko sjedište u manjem mjestu: Comacchio i Pićan.

- Mnogi važni gradovi, za koje se zna da su postojali barem do 4. st., nisu bili biskupska
sjedišta: Industria, Fidentia (Fidenza), Hostilia (Ostiglia) i Ateste (Este).
- No, ostaje činjenica da je biskupsko sjedište pomoglo gradu u preživljavanju različitih
kriza. On postaje vitalno središte okolnog područja.

- Na nekim mjestima gdje su postojali stari rimski gradovi, koji zbog propadanja nisu
postali biskupsko sjedište, stvorila se u srednjem vijeku zona u kojoj nije bilo gradova
(Bobbio, Nonantola).

- Ravenna na važnosti dobiva nakon što postaje prijestolnica carstva (404.), a njezin
biskup dobiva status metropolita. Aquileia metropolijom postaje u 5. st., a njezin
biskup nosi naslov patrijarha.

- Nove promjene prouzročuju provale Huna, rat između Bizantinaca i Gota i provala
Langobarda. God. 603. nestaje stara dijeceza Brescello, jer su Bizantinci razrušili grad
da bi se mogli povući pred Langobardima.

- Kako su mnogi pobjegli prema obali, počelo se razmišljati na otoke kao biskupska
sjedišta: tada je stvorena crkva sv. Petra na otoku Olivolo, buduća katedrala grada
Venecije.

- Katkad su biskupska sjedišta morala biti preseljena nakon što je grad pao u ruke
Langobarda: iz Altina biskup odlazi na Torcello (639.), a onaj iz Concordije u Caorle.
- U langobardsko doba biskup Trevisa stoluje u Asolu.
 18

- Najvažnija posljedica langobardske invazije bilo je preseljenje patrijarha iz Aquileje u

Grado (569.), na bizantsko područje. God. 607. svećenici koji su ostali u Aquileji
izabrali su novog metropolita, nasuprot onom u Gradu. Poslije je i akvilejski patrijarh
morao preseliti u Cormòns, a onda u Cividale (Forum Iulii, 730.).
- Veliki nesklad između administrativno-političkih i crkvenih provincija.

- Tijekom langobardske vlasti biskupija Como odvojila se od milanske provincije i

priključila Aquileji, a biskupsko središte Pavia priključilo se Rimu.

- Dolaskom Karolinga gotovo da i nema promjena u crkvenom ustroju.

- God. 798. biskupsko središte Sabbiona (Chiusa) premješteno je u Bressanone, odvojilo
se od akvilejske i priključilo salzburškoj provinciji.
- God. 827. istarska se biskupija priključila Aquileji.

- U 9. st. biskup Populonije napušta svoje sjedište zbog Saracena. U istom stoljeću
počinje i propast biskupskog središta Luni, nakon provale Normana. I u 10. st. dolazi
do premještanja nekih biskupskih središta. God. 928. spojile su se concordijska i
akvilejska biskupija.

- Iza 1000. god. bilo je malo promjena: stvoreno je biskupsko sjedište u kraljevskom
samostanu Bobbio u dolini rijeke Trebbije, južno od Piacenze (1014.).

- God. 1202. biskup Lunija seli se u utvrdu Sarzanu, nakon što je morao napustiti
opustjeli grad te određeno vrijeme boravio u obližnjoj Avenzi.

- God. 1238. sjedište akvilejskog patrijarha premješteno je u Udine.

- God. 1106. Ravenna ostaje bez crkvene vlasti nad biskupijama Piacenza, Parma,
Modena, Reggio i Bologna.

- God. 1092. papa Pisu podiže na stupanj nadbiskupije s metropolijskom vlašću nad
biskupima Korzike i od 1133. nad Populonijom. Protiv te odluke ustaje Genova, koja
se odvojila od Milana i 1133. postala metropolija.

- Za gradsku je topografiju vrlo značajan bio položaj glavne crkve (katedrale): u

mnogim se mjestima ispred nje nalazila tržnica, pa su zato prema katedrali išle sve
glavne ulice. No, sve do kraja langobardske vlasti, u mnogim se mjestima katedrala
nalazila izvan grada (Genova, Perugia, Como) ili u blizini zidina (Modena, Novara,
Padova, Vicenza). Postojale su i katedrale u gradu (Pavia, Lodi, Vercelli, Ravenna,
Mantova, Lucca, Pistoia).

- U karolinško doba su neke katedrale podalje od grada preseljene u predgrađe

(Piacenza) ili u neku crkvu u gradu (Padova, Novara).

- U nekim mjestima katedrala dobiva zidine i jača politička uloga biskupa. Biskupova je
vlast najprije bila usko povezana s njegovom pravnom ulogom rektora katedrale, a
poslije katedrala postaje «domus episcopi».

- Nakon stvaranje seoskih (župnih) crkava, djelatnost katedrala ograničila se na grad i

predgrađe.
 19

- Pitanje gradskih slojeva koji su bili vezani za biskupa→postojanje pravih crkvenih

dinastija, koje su s očeva prelazile na nezakonite sinove.

- Na području crkve pravna se moć biskupa formira oko guste mreže osobnih veza s
laičkom vlašću i s pravima koja je biskup imao u odnosu na samostane i crkve u
vlastitoj biskupiji.

- Moć biskupa ovisila je o moći obitelji iz koje je dolazio, a povećavala se davanjem

feudalnih koncesija. Postojao je i ne baš rijedak slučaj da se biskupi iz iste obitelji
smjeste u različite gradove.

- U početku je biranje biskupa bilo u rukama naroda, a od 11. st. dana je redovitim
kanonicima iz katedrale, koji su već tada imali svoju posebnu organizaciju: kaptol.

Stvaranje i obilježja vlasti gospodara utvrda i teritorijalne vlasti biskupa u gradovima na

području pod nekadašnjom langobardskom vlašću u 10. stoljeću

- Od 10. st. gradovi u Italiji ponovno dobivaju na važnosti kao sjedišta vlasti, stječu
pravu teritorijalnu fizionomiju, točno odvojenu od seoske.
- I seoski se kašteli tada počinju mijenjati: oni su središta pravne vlasti, ali i mjesto gdje
se žiteljstvo može skloniti u slučaju opasnosti.

- Njemački car Berengar I. dijeli posebne diplome kojima dopušta obnavljanje pojedinih
utvrda i davanje vlasništva nad određenim područjem.
- Razlog je strah od invazije barbara i nemogućnost organiziranja jedinstvene obrane,
čime privatni posjednik u svoje ruke uzima obranu posjeda.

- Biskupski kašteli potpadali su pod jurisdikciju one vlasti koju je biskup vršio u gradu.

- Asti: tamošnji biskup vrši sudsku vlast, ali ne nad teritorijem, nego osobama koje
ovise o crkvi. Ima sve gospodarske prihode iz grada i okolice, a carski službenici
dobivaju prihode sa sela.

- Parma: njezin biskup 920. dobiva od Berengara I. potvrdu o svojim posjedima, pravnu
vlast nad posjedima građana i izvan gradskog distrikta.

- Na ovim se primjerima vidi prijelaz iz birokratskih struktura gradske vlasti na

feudalnu teritorijalnu vlast, čije je središte grad i njegov distrikt. Time biskup postaje
carski feudalac, ali i dalje obavlja sudsku vlast.

- Reggio: diplomom Ludovika III. iz 920. biskup dobiva pravo zaštite žitelja.

- Biskupi su u gradu bili vlasnici najvećeg dijela posjeda, a raspolažući s crkvenim

novcem mogli su obnašati ulogu promotora gradnje utvrda.
 20

Komuna: njezino podrijetlo, odnos grada i biskupa, odnos komune i Carstva i uloga
komune u ustavnom pravu Carstva

- Teorije o podrijetlu komune:

a) Pravne teorije: teorija o gradskom municipiju, teorija o kontinuitetu ustanova iz
staroga vijeka u srednji, teorija o podrijetlu komune iz veza koje su formirali
njezini podanici, teorija trga-tržnice, teorija o ruralnoj komuni.
b) Teorija o četiri čimbenika talijanske povijesti: rimski (koji predstavljaju
gradovi), germanski (feud), kršćanski (crkva) i talijanski (gospodarski napredak).
c) Teorija koja komunu tumači kao izraz napretka u Europi oko 1000. god.
d) Teorija o sklonostima za udruživanja u zajednicu.

- Teorije o stvarateljima gradova u liku trgovaca (mercatores), koji svoje sjedište imaju
u vicusu, izvan gradskih zidina ili u feudalnom podgrađu. Talijanski povjesničari
smatraju da ova teorija objašnjava nastanak gradova u sjevernoj Francuskoj, Flandriji i
Porajnju, ali se ne može primijeniti na komune u Italiji. Problemi su nastali kada je
trebalo protumačiti na koji se način vicus stopio s gradom i podgrađem, tj. kako su se
trgovci iz vicusa spojili s teritorijalnom organizacijom grada u kojem je vladao
crkveni ili svjetovni feudalac.

- Pri tumačenju povijesti talijanske komune nije toliko važno odrediti uzroke njezinog
nastanka i faze razvoja, koliko pronaći način na koji se gradski život organizirao
unutar feudalne države, te uočiti koje je putove slijedila talijanska komuna u
rješavanju problematičnih odnosa s Carstvom i Crkvom.

- U Italiji se grad nije «izgubio» u okolnom seoskom području, tj. nije izgubio
ekonomsku ulogu koja ga je u prethodnom razdoblju razlikovala od okolnog područja.

- Uvijek je bio središte trgovine i industrije, što sa selom nije bio slučaj. Načini života u
gradu bili su bitno drukčiji od načina života izvan njega.

- Biskup se stoljećima nalazio u centru gradskih zbivanja. Još od vremena prvih invazija
građani su se oko njega okupili u molitvi i obrani. Uloga Crkve u takvim okolnostima
ne smije se podcjenjivati. Javni red nije poznavao dijeljenje Crkve i države, pa je zato
biskup imao i zadaće oko javnog, a ne samo crkvenog prava. Država je očekivala
suradnju s biskupom, da bi se branila «res publica christiana» i javni mir (pax).

- U procesu feudalizacije države Crkva se prilično uklopila u postojeće strukture i znala

borbom osloboditi veza koje su eventualno mogle kompromitirati njezino postojanje.

- Biskup u gradu preuzima inicijativu oko popravka zidina i obrane u vrijeme invazije
barbara. Dobiva ovlasti za držanje tržnice, a može i kovati novac.

- U 10. st. u Milanu biskup ima vlast u gradu, ali ne vlada sam: uz njega su viši i niži
feudalci, gradska aristokracija u punom smislu riječi. Grad je pogotovo voljelo niže
plemstvo, koje je u biskupu vidjelo suradnika u borbi s višim plemstvom.

- Biskup je bio prisiljen birati svoje suradnike, bez kojih ne može upravljati:
vicedominus, advocatus, consiliarii…
 21

- Na taj se način pod biskupskim plaštem stvara stalež ljudi koji upravljaju gradom, ali
ne djeluju uvijek pored biskupa, nego ponekad i protiv njega.

- U vjerskim borbama i borbi Carstva i pape kao njihovom kulminacijom hoće

sudjelovati i gradski slojevi.

- Komuna vuče podrijetlo od jedne «societas» koja se nije obvezatno javljala zato da bi
biskupu ili knezu oduzela dio njihove vlasti, nego da bi zajamčila mir unutar gradskih
zidina. Komuna je morala birati svoje magistrature koje su predstavljale grad, a
kojima su na čelu bili consules. Komuna je postojala na temelju javnog, a ne privatnog
prava. Njezin prvobitni karakter bio je aristokratski, zbog inicijativa koje su potekle iz
tih gradskih slojeva. Međutim, aristokratski je sloj sudjelovao u stvaranju komune u
onoj mjeri u kojoj je za sebe znao vezati ostale slojeve koje je zastupao.

- Najkritičniji trenutak iz komunalnog života je onaj u kojem su stvoreni problemi

između komune i Carstva→Fridrik Barbarossa→hoće obnoviti državu na feudalnim
temeljima→izdaje zakon o zabrani dijeljenja velikih feuda, kao posljednji pokušaj
sprječavanja mrvljenja velikih feudalnih posjeda. U odlučnom su trenutku komune
cara pobijedile u bitci kod Legnana.

- Gradovi su podvrgnuti caru i morali su obnavljati fidelitas svakih 10 godina; consules

su morali caru položiti zakletvu, a od njega ili njegovog nuntiusa su i dobivali
investituru→time gradovi postaju carevi vazali.

Grad-komuna u Italiji od 11. do 13. stoljeća i njegove karakteristike u odnosu na komune

u Europi

- Tim se pitanjem početkom 20. st. bavio Ernst Mayer. Prema njegovim istraživanjima,
investitura biskupa koju je vršio vladar u Italiji nije imala značenje kao u njemačkim
gradovima, između ostalog i zbog njegove rijetke nazočnosti na Apeninima.
- Samo u Italiji (i južnoj Francuskoj) gradovima su upravljale osobe koje su poznavale
pravne zakone, pa je od 13. st. stvoren sloj komunalnih zaposlenika profesionalaca.
Drugdje nije bilo tako.
- U Italiji u srednjem vijeku gotovo i nije bilo novih gradova; skoro su svi imali
povijesni kontinuitet iz rimskog razdoblja.

- Povećanje žitelja iza 1000. godine u Italiji se odnosi na već postojeća naselja. Nema,
dakle, kao u Njemačkoj, naseljavanja pojedinih područja, osim u slučajevima posebnih
kolonizacija koju vrše pomorske države poput Genove, Amalfija i pogotovo Venecije.

- Ipak, drugi autori smatraju da ako novi gradovi nastaju u Njemačkoj (München u
Bavarskoj, Fribourg u današnjoj Švicarskoj) i Francuskoj (Aigues-Mortes), onda
postoje i u Italiji: kao primjer navode Udine, Cuneo, Ferraru, Alessandriju (za koju se
točno zna da je nastala tijekom borbe lombardijskih komuna s njemačkim carem
1164.-1168.). Bez razvoja u rimsko doba su i mjesta: L'Aquila, Viterbo, Fabriano,
Macerata, Catanzaro, Lecce, Aversa, Foggia. Može se pretpostaviti da su neka od ovih
naselja nastala iz manjih sela, poput Montpelliera u južnoj Francuskoj.
 22

- Prisutna je i pojava nestajanja gradova, koja nije tipična za Italiju, ali je u njoj
najraširenija. Odnosi se na sjeverni i južni dio poluotoka, a manje na središnji.
Primjeri: Aquileia→ne nestaje kao crkveno središte, ali se jako smanjuje u broju
žitelja i postaje gotovo nevažno gradsko središte; Zuglio (Iulium Carnicum); Altinum
(Quarto d'Altino); Concordia Sagittaria; Comacchio, Opitergium (Oderzo). Gradovi
Este, Adria i Ostiglia propadali su još koncem rimskog doba.
- U ranom srednjem vijeku južna Italija bila je nazvana «grobljem gradova», koji su
propali i nisu sudjelovali u općem procvatu gradskog života→primjer: Alba Fucens
kod Avezzana; Corfinium).
- U srednjoj Italiji uočavamo pojavu novoga grada nastalog iz napuštenog naselja (zbog
ratova ili loše klime). Prvobitno je naselje često bilo primorsko, a ono nastalo iz njega
bilo je u unutrašnjosti→primjeri: Sarzana (nastala iz grada Luni); Massa Marittima
(nastala iz Populonije). U većini je slučajeva nastali grad naslijedio biskupiju
prvobitnog naselja.

- Gradovi u Italiji nikad se nisu smanjili na minimalne dimenzije od 5 do 12 hektara, što

se, primjerice, može pratiti kod francuskih naselja.

- Međutim, površina nekoga grada nije uvijek mjerilo broja stanovnika u njemu; mnogi
su unutar zidina imali veće nenaseljene površine.

- Primjer Orvieta: površina i oblik grada određeni su prirodnim zemljopisnim

položajem.

- Mnogi talijanski gradovi u 12. st. počinju praviti druge zidine, unutar kojih često
smještaju katedralu (Arezzo, Firenca).

- Gradovi s obje strane Alpa nemaju pravno-administrativne osobitosti različite od

okolnog područja. Ali, talijanski je grad uvijek sjedište političke, pravne i upravne
vlasti, čak i u doba Langobarda i Franaka.

- Komunalni grad→biskupski grad→grad koji je sjedište neke biskupije. Ali, nisu svi
biskupski gradovi postali važna komunalna središta. Ipak, nijedan grad koji nije bio
biskupsko sjedište nije doživio visoki stupanj komunalnog života.

- Između nositelja vlasti u komuni i biskupa postojala je pravna veza feudalnog tipa i
zato su u 11.-12. st. buktjele borbe protiv biskupa u mnogim gradovima (Mantova,
Modena, Firenca, Milano, Siena).

- U 12. st. političko širenje talijanskoga grada na okolno područje već je dovršeni
proces, osim nekih područja gdje se nije moglo lako uništiti feudalne ostatke. U tim
slučajevima gradovi su poveli prave ratove protiv suparnika: Firenca→Fiesole;
Milano→Lodi i Como; Treviso→Ceneda i Belluno; Ravenna→Cervia i Comacchio.

- U 13. i 14. st. veći će gradovi pokoriti manje, a takav će razvoj stvoriti ustanovu
nazvanu comitatinanza, koja nema istu pojavu na području sjeverno od Alpa. Iza Alpa
grad samo iznimno (primjerice, Nürnberg) ima vlast nad nekim svojim područjem
veće površine.
 23

- Talijanski grad ima drukčiju društvenu strukturu od njemačkog. Njemački grad je

trgovački i obrtnički, a talijanski je trgovački, obrtnički i agrarni. Zbog te razlike
nastaje potpuno drukčiji razvoj unutarnjih odnosa.

- Gradom sjeverno od Alpa uvijek upravlja vijeće (kolegij); u Italiji je poznat sustav
podestata (to je najprije bio domaći čovjek, a poslije stranac).

Razvoj seoskih zajednica

- U 11. i 12. st. uočava se nastajanje komunalnog života i u nekadašnjim bizantskim

pokrajinama na Apeninskom poluotoku te u južnoj Italiji (gdje postoje tzv.
universitates→gradske zajednice koje se međusobno udružuju, sklapaju trgovačke
ugovore i zajedno se vojno brane).
- U tom razdoblju nastaje i mletački komunalni ustroj.

- Gradovi postaju središta moći i u stanju su upravljati područjem oko njih, ali ipak ne
stvaraju jake teritorijalne tvorevine.

- Od 10.-12. st. seosko stanovništvo dobiva zaštitu feudalnoga gospodara koji organizira
obranu sela. Gradnja utvrde predstavlja put prema stvaranju feudalnog vlasništva nad
nekim selom. Kaštel pomaže da se središte upravne zemljišne vlasti afirmira kao
središte lokalnog političkog života. Dominus loci ponegdje ima pravo zaštite žitelja,
pravo suđenja i pravo oslobađanja od plaćanja poreza.

- Uočava se upornost lokalnog feudalca i zemljovlasnika da ne prihvati ulazak novih

društveno-gospodarskih snaga na selo, ali i sposobnost stvaranja discipliniranijih i
jačih feudalnih struktura.

- Feudalni gospodar želi izvući maksimalnu korist od zaštite koju pruža žiteljima, ali u
obzir mora uzeti i konkurenciju drugih feudalaca.

- To je doba kada seoska zajednica počinje imati određenu političku ulogu u obrani
svojih prava. God. 1058. stanovnici Nonantole (kod Modene) dobivaju od opata
tamošnjeg samostana dokument kojim se priznaju pravne prerogative opata, ali se
žiteljima jamči integritet njihovih dobara.

- Seoske su zajednice sklapale s gospodarima ugovore u kojima su se određivale granice

feudalnih zahtjeva od strane feudalca. Tražile su smanjenje daća, odbijale su
ugošćavati previše brojnu feudalnu pratnju, birale su svoje rektore, zaklinjale se na
međusobnu solidarnost…

- U 13. st. seoske zajednice nerijetko otkupljuju čitavu sudsku jurisdikciju feudalca i
daju je u ruke obližnjih gradskih vlasti. Na taj se način stare viciniae pretvaraju u
seoske komune→time dobivaju pravu institucijsku formu, a s njom i autonomiju koja
se nalazila između gradskih i feudalnih jurisdikcija.
 24

- Kaštel komplicira uvjete života seoske zajednice, jer funkcionira kao sredstvo
feudalne vlasti, a time i sile. Ipak, podizanje kaštela privlači žiteljstvo, pa se postojeće
naselje povećava.

- Komuna Bugellae (današnja Biella)→nastala iz seoske vicinije, ali je nadvisila seosku

komunu i prilagodila se shemama gradskog naselja u društvenom i političkom smislu.

Civitas i komuna u talijanskim izvorima u 11. i 12. stoljeću

- Pitanje podrijetla talijanske komune izazvalo je među stručnjacima za srednji vijek

velike historiografske polemike. Raspravljalo se o problemu kontinuiteta ili prekida,
potom stvaranja ex novo institucija i oblika političkog života.
- U proučavanju komune ne smije se zanemariti pitanje tradicije i okružja u kojem je
ona nastala i razvijala se.
- Komuna se od samog nastanka razvijala na području javnog prava; imala je
karakteristike teritorijalnosti, poistovjećujući se s civitas i homines.
- U dostupnim izvorima ne nalazi se hijerarhijski oblikovana organizacija u
predkomunalnom razdoblju. Pisma careva i papa nikad se ne obraćaju predstavnicima
nekoga grada, nego građanima (cives), stanovnicima (habitatores), ljudima (homines).
Ne spominje se gradski magistrat. Civitas ne postoji kao pravni subjekt i nije
uklopljena u hijerarhiju feudalne države. Postoje samo gradske institucije koje građane
predstavljaju.

- Komuna je u početku imala obilježje izvanredne magistrature; grad je ostao bez

tradicionalnog upravljačkog tijela, pa su se građani složili oko stvaranja nove,
komunalne vlasti, da bi time zamijenili onu državnu, koja u tom trenutku nije bila
efikasna.

- Izvori 11. i 12. st. koriste naziv civitas, pod kojim se podrazumijeva grad i gradsko
stanovništvo, ali istodobno i javna vlast koja autonomno upravlja gradom pomoću
svojih magistrata i zakona.

- Vlast, dakle, ima značenje komune. U 11. i 12. st. javlja se naziv civitas koji tu novu
vlast označava, a ne postoji naziv komuna. Iz toga se zaključuje da je za izbor
magistrata u gradu trebala suglasnost čitavoga gradskog stanovništva.

- Komuna je naziv koji je označavao ukupnost i bio je sinonim za totum populum i

comunem populum (odatle «komuna»).

- Prijelaz iz predkomunalnih institucija i oblika gradske organizacije u one komunalne

bio je polagan i postupan.
 25

Povijest obitelji i društveno-politička struktura u Pisi u 11. i 12. stoljeću

- Riječ je o skupini od 12 obitelji, tj. obiteljskih udruženja (domus) koje drže najvažnije
pozicije u komuni i gotovo potpuno pokrivaju stalež ljudi koji upravlja gradom.
- U Pisi su najviša mjesta u komunalnoj vlasti željeli dobiti i pripadnici feudalne
hijerarhije. Nema svjedočanstava o borbi višeg i nižeg feudalnog sloja, ali se može
govoriti o istodobnom postojanju feudalnih slojeva u gradu i njegovoj okolici.

- Na primjeru Pise vidi se da su feudalni posjednici sa sela u gradu i gradskim

strukturama željeli dobiti važna upravljačka mjesta.

- Pravnu vlast ti feudalci nisu dobili pomoću biskupa, jer je ni on u Pisi nije imao.
- Proces spore transformacije društva, koju dijelimo na nekoliko etapa:
- borba s carem Henrikom II.;
- rat između Pise i Lucche (1003.), u kojem je Pisa bila na strani Henrika II.;
- napad Saracena na Pisu (1004.);
- vojna ekspedicija na Reggio di Calabria (1005.), koja označava početak
uspješnih vojnih operacija Pise protiv Saracena.
- Ratovi protiv Saracena zapravo označavaju etape ekonomske ekspanzije Pise, ali i
težnju za političkom samostalnošću.

- Markiz→viskont (carski javni službenik)→bavi se i brigom oko udovica i djece bez

roditelja, vodi organizaciju oko vojnih ekspedicija, obavlja pravne poslove oko
financija→prepoznaje ga se po pridjevu «maior» u njegovom imenu, a funkcija je bila
nasljedna: u Pisi su viskonti bili članovi obitelji Ugo.

- Nehomogenost političkog sloja koji ima vlast→niže je plemstvo u sukobu s višim.

- Tzv. consortes→osobe sa zajedničkim interesima na nekom području (primjerice,

unutar nekog ekonomskog posla ili zbog čuvanja nasljedstva u obitelji).

- «Domus»→grupa srodnika po muškoj liniji nasljeđa. Nije dokazano je li «domus»

stvorena da bi se sačuvala obiteljska dobra ili je postojala neka drukčija veza. Uočava
se jedino naglašena nazočnost pripadnika iste obitelji na najvažnijim političkim
položajima, pri sklapanju međunarodnih ugovora, pri vođenju ratova u korist Pise. U
pizanskim veleposlanstvima u Europi uvijek su se nalazile osobe iz iste obitelji.

- Istraživanja pokazuju kontinuitet vlasti od strane starih gradskih obitelji, koje krajem
12. st. čine pravu društvenu skupinu.

- Nobiles→populus.

- Primjer Pise dobro pokazuje što se događa kada interesi staleža na vlasti ne
odgovaraju interesima zajednice→Rat za Sardiniju→sukob dviju skupina nobila:
jedna je stala na stranu obitelji Visconti iz Milana, a druga na stranu komune i obitelji
Gherardeschi (=stara obitelj iz Volterre, koja je u drugoj pol. 12. st. dobila političku
vlast u Pisi). Rat je završen mirom 1238., koji označava kraj prve etape komunalnog
razvoja Pise. Od tada je, naime, komunalna povijest Pise ispunjena frakcijskim
borbama za vlast, sve do pobjede populusa.
 26

Mozaici srednjovjekovnog shvaćanja pejzaža (od 5. do 15. stoljeća)

- Mnoge moderne historiografske škole uvrstile su u svoje programe i proučavanje

pejzaža i njegovih preobrazba od srednjega vijeka do danas.

- Povijesno se proučavanje pejzaža samo manjim dijelom svodi na izravno opažanje, a

većim se dijelom temelji na arhivskom proučavanju starih opisa ambijenta,
organizacije prostora, stvaranja naselja, uređivanja zemljišnih površina, obrađivanja
tla, uzgoja stoke, prirodnih katastrofa i sl.

- Talijanska je historiografija istražila mnoge pojave preobrazbe pejzaža na svojem

području, a postoje i mnogi prijevodi knjiga stranih stručnjaka. Organizirani su i
mnogi znanstveni skupovi o toj temi.

- Čovjek stvara i mijenja prostor oko sebe, ali je za srednjovjekovno razdoblje

karakterističan vrlo spori tijek tog procesa.

- Vito Fumagalli: u Italiji nije bilo velikih zemljišnih posjeda kao drugdje. Broj kolona
bio je velik jedino na apeninskom posjedu Turris (današnji Borgo Taro). No, ipak su
samostani u Padskoj nizini imali šume i močvare iznimno velike površine. Od 11. st.
organizirana je kolonizacija takve površine brzo pretvarala u obradiva polja i time
prouzročila nastanak novih prostranih posjeda.

- Znamenite teme razdoblja srednjeg vijeka: propadanje gradskog života, porast

poljoprivredne proizvodnje, seljenje Langobarda u Italiju u 6. stoljeću…

- Langobardi su bili vezani za poluprimitivnu ekonomiju, čije je glavno obilježje

postojanje velikih šuma.

- Klimatske promjene: hladna i kišovita ljeta, te vrlo oštre zime također utječu na
promjene pejzaža, povećanje močvara i šuma.

- Promjene pejzaža uslijed ratova, pljačkanja, epidemija, oskudica, bolesti…

- Dvije pokrajine Emilije: Langobardija i Romanija (Romagna)→prva puna nizinskih

šuma, a druga prostranih pašnjaka.

- Glavna obilježja pejzaža u ranom srednjem vijeku : potpuno prirodna vegetacija,

uravnotežen odnos između čovjeka i ambijenta, mnoge životinjske vrste žive u
planinama (vukovi, jeleni, divlje svinje, medvjedi).

- Obrađivanje zemlje i uzgoj stoke zajedničke su djelatnosti i seoskog i gradskog

žiteljstva, mada ne u jednakom omjeru.

- Gradovi su općenito sličili selima, čak i po broju stanovnika.

- Alat za obrađivanje zemlje ostaje prilično primitivan: više se držalo do površine, nego
do načina uzgoja određenih kultura.

- Oranje plugom: primitivnim ili na kotače; s volom ili s konjem.

 27

- Lynn White Jr., proučavatelj tehnike u srednjovjekovnom društvu, smatra da je konj

bio bolji i brži.

- Posjede je trebalo zaštititi i od poplave→nastaju odredbe o reguliranju vodenih

tokova.

- Farme za uzgoj volova: Antrodoco u Laciju. Volove se koristilo za nošenje tereta i

robe te za obrađivanje zemlje. Radi mesa i mlijeka uzgajale su se ovce i koze. Mnoge
su domaće životinje činile štetu usjevima i kulturama, ali najveću su štetu činile
najezde skakavaca.

- U gradovima su postojali veliki vrtovi, a životinje koje se držalo služile su za gnojenje

vrtova i za prehranu (sir, mlijeko, meso).

- Obitelj Canossa: imala je u svojoj vlasti vrlo velik broj kaštela i nadzirala je apeninske
prijevoje i pritoke rijeke Po. Posjeda se uglavnom dočepala oduzevši ih crkvama, uz
prešutni pristanak careva. Vojvotkinja Matilda morala se suočiti s pobunom u Mantovi
(1091.-1114.), a pomoću dva je braka pokušala osigurati nasljednika obiteljskih
imanja. Na koncu je usvojila toskanskog vojvodu Guida Guerru. No, očito nije mislila
na nastavak svoje države, jer je crkvama i samostanima darovala velik dio svojih
posjeda.

- Pejzaž je znak čovjekove opstojnosti u prostoru; oblik njegovog svjesnog djelovanja

na prirodu. Pejzaž je oblik čovjekovog suživota s prostorom.