JU MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLSKA GODINA

ŠKOLA BANOVIĆI MJEŠO

VITA
2017./2018.
SRED NJA
ŠKOLA

I
AN

B
O VI

MATURSKI RAD Ć

Predmet: Elektromotorni pogoni

Tema: Upuštači

MENTOR: UČENIK:
mr.sc. Meris Rahmanović dipl.ing.el.teh. Esad Sadiković
Razred: IVE1

BANOVIĆI, maj, 2018.god.

Sadržaj:

1. Uvod ............................................................................................................................................ 1
2. Primjeri........................................................................................................................................ 2
3. Zaključak ................................................................................................................................... 25
4. Literatura ................................................................................................................................... 26
 1. Uvod

U odjeljcima 4.1. i 4.2, raspravljajući o dovođenju istosmjernih i asinhronih motora na nazivnu

brzinu vrtnje, spomenuto je da su pokretači aparati koji služe toj vrsti. Pomoću njih se
elektomotor u nekome elektromotornom pogonu samo dovodi do nominalne brzine vrtnje i oni
nisu dimenzionirani za podešavanje brzine vrtnje. Pokretači se, naime, nakon izvršenog
pokretanja isključuju. U odjeljcima 4.1. i 4.2. teoriski je potpuno razloženo pokretanje, pa će u
ovom odjeljku biti riječi uglavnom opokretaču kao aparatu, o njegovu ispravnom izboru za
određeni pogon.

Mnogobrojnost raznih tehničkih uvjeta koji mogu, u raznim varijacijama, nastupiti u pogonu
elektromotornom doveli su do stanovite standardizacije pojmova i elemenata u internacionalnim
i raznim nacionalnim propisima, sa svrhom da se postigne ekonomičnost gradnje i upotrebe
pokretača. U ovom odjeljku prikazat ćemo te elemente onako kako ih daju razni standardi, pri
čemu se najviše upotrebljavaju VDE-propisi.

1
 2. Primjeri
1. Definiranje pojmova – propisi o dimenzioniranju pokretača

Od pokretača se osim njihove glavne zadaće da dovode do nominalne brzine vrtnje, zahtijeva
još:

- da drže struju upuštanja u dopuštenim granicama

- da se postigne mekano pokretanje

- da se pri pokretanju asinhronih strojeva može dosegnuti maksimalni pokretni moment

- da se iz rotora prenese najveći dio omskih gubitaka u pokretač

Moment motora i u pokretanju valja da svlada momente: 𝑀𝑚 = 𝑀𝑢 + 𝑀𝑜 + 𝑀𝑡 . Moment ubrzanja

𝑀𝑢 i tereta 𝑀𝑡 odrađeni su već prije. Moment otpora trenja u vlastitim ležištima 𝑀𝑜 potpuno je
zanemariv ako je riječ o valjnim (kugličnim) ležajima. U kliznim ležaja on će biti izražen samo u
času pokretanja i onda ga možemo računati na osnovi empiriskih formula:

3
𝐺
𝑀𝑜 = 15 √(1000) [kpm] za G do 1 500 kp težine

3
𝐺
𝑀𝑜 = 11 √(1000) [kpm] za G više od 1 500 kp težine

Pri tome je G [kp] težine rotora motora i onog dijela radnog mehanizma koji opterećuje
promatrani ležaj.
Čim se rotor okreće, moment 𝑀𝑜 pada na zanemarivo malu vrijednost. Koeficijent trenja µ u
mirovanju iznosi 0,25, a u pogonu 0,005. Prema propisima za standarde se izvedbe pokretača
razlikuju tri vrste težine pokretanja:

1. 𝑀𝑡 ≤ 0,5 𝑀𝑛 » pokretanje s pola tereta «

2. 𝑀𝑡 ≤ 1,0 𝑀𝑛 » pokretanje s punim teretom «
3. 𝑀𝑡 ≤ 1,3 𝑀𝑛 » teško pokretanje «

2
Kad se pokretač dimenzionira, dodaje se za ubrzavanje masa (prema propisima) još 30% snage
za pokretače s kliznim kontaktima, odnosno još 50% za pokretače s valjkastim kontaktima i
elektrolitske pokretače. Budući da možemo računati kako je u asinhronih motora struja rotora, a
kod istosmjernih motora struja armature (uz konstantni mrežni napon) proporcionalna momentu
tereta, bit će:

𝑈· 𝐼𝑠𝑟 𝑠𝑟𝑒𝑑𝑛𝑗𝑎 𝑠𝑛𝑎𝑔𝑎 𝑝𝑜𝑘𝑟𝑒𝑡𝑎č𝑎 𝐼𝑠𝑟

= = = težina pokretanja, gdje je 𝐼𝑠𝑟 srednja vrijednost struje
𝑈 · 𝐼𝑛 𝑛𝑎𝑧𝑖𝑣𝑛𝑎 𝑠𝑛𝑎𝑔𝑎 𝑚𝑜𝑡𝑜𝑟𝑎 𝐼𝑛
pokretanja. Ta srednja vrijednost struje za vrijeme pokretanja morat će biti 30% veća od one koja
bi odgovarala teretu kad je pokretač s kliznim kontaktima, a 50% veća ako je on s valjnim
kontaktima. Na primjer, pri teškom pokretanju, ako se uzme pokretač s kliznim kontaktima,
srednja će vrijednost struje pokretanja iznositi:

𝐼𝑠𝑟 = 1,3 · 1,3 · 𝐼𝑛 = 1,7 · 𝐼𝑛

Proračun trajanja pokretanja 𝑡𝑧 određen je propisima pri pokretanju bez tereta, ili s konstantnim
momentom tereta, jednadžbom:

𝑘𝑜𝑟𝑖𝑠𝑛𝑎 𝑒𝑛𝑒𝑟𝑔𝑖𝑗𝑎
𝑡𝑧 = 2
𝑠𝑛𝑎𝑔𝑎 𝑝𝑜𝑘𝑟𝑒𝑡𝑎𝑛𝑗𝑎

Po propisima računa se ovo trajanje za snagu od 200 kW još i pomoću empiriske jednadžbe
(pokretač se ne smije dimenzionirati za kraće trajanje):

𝑡𝑧 = 4 + 2 √𝑃

gdje je

P snaga motora u [kW].

Odatle izlazi:

snaga motora P = 10 kW 50 kW 100 kW 200 kW

trajanje pokretanja 𝑡𝑧 = 10,3 s 18 s 24 s 32 s.

Broj z je broj uzastopnih pokretanja s pauzom od 2𝑡𝑧 , nakon čega ne smije pokretač premašiti
propisima dozvoljenu nadtemperaturu zagrijanja. Taj broj praktički ovisi samo o sposobnosti

3
akumulacije topline u pokretaču jer se u tome kratkom vremenu može zanemariti odvod topline,
tj. hlađenje pokretača. Uljni pokretači imaju veću masu od zračnih pa im je i veća mogućnost
akumulacije topline, a stoga i veći broj z. Razlika u broju z ipak nije velika jer je, s druge
strane, propisima dozvoljena nadtemperatura za uljni pokretač mnogo manja od one za zračni
pokretač.
Standardima se za zračne pokretače dopušta da tadtemperatura zraka koji izlazi iz kućišta
pokretača bude najviše 175ºC, a uz maksimalnu temperaturu okoline od 35ºC ona ne smije biti
veća od 125ºC. Za uljne pokretače određuje se da ulje na najtoplijem mjestu ne smije premašiti
nadtemperaturu od 80ºC.
Broj h je broj pokretanja na sat u jednakim vremenskim razmacima, uz koje se pokretač ne
smije zagrijati na vrijednost višu od propisane nadtemperature. On ovisi o sposobnosti hlađenja
pokretača. Budući da im je i veća dozvoljena nadtemperatura, to je h za njih veći nego kod
uljnih pokretača.

Na sl. 1. dijagram je zagrijanja za pokretač s karakterističnim brojevima:

z = 3 i h = 1,5.
Broj m je broj kontakata pokretača. Za motore do 200 kW snage upotrebljava se gotovo
isključivo pokretač s metalnom otpornom žicom, pa se zato pokretanje može obaviti samo u
stupnjevima s kontaktima. Kontakti preko kojih klizi me-

Sl. 1. Uz objašnjenje definicije za brojeve z i h

talna četka priključeni su na otcjepe otpornika. Što je veći broj konakata, to manje se mijenja
struja u toku pokretanja, ali je zbog toga pokretač sve skuplji. Po standardima propisan je
minimalan broj kontakata za određenu snagu, prema tablici:
4
 Snaga Najmanji broj kontakata m

Do 3 kW 2

3 — 6 ,, 3

6 — 15 ,, 4

15 — 30 ,, 5

Više od 30 ,, 6

O strujama pokretanja valja reći da je najveća struja pokretanja ona koja se još može dopustiti.
To je npr. maksimalna struja na sl. 4.1. — 1, gdje je pokretanje već prije objašnjeno. Nazovimo
je 𝐼𝑚𝑎𝑥 pokretača. Najmanja struja pokretanja je ona koju smo u odjeljku 4.1.1. zvali strujom
prespajanja a vidi se na sl 4.1 — 1.
Nazovimo je ovdje 𝐼𝑚𝑖𝑛 . Srednju struju definiramo iz omjera:

𝐼𝑚𝑎𝑥 𝐼𝑠𝑟
= → 𝐼𝑠𝑟 = √𝐼𝑚𝑎𝑥 𝐼𝑚𝑖𝑛
𝐼𝑠𝑟 𝐼𝑚𝑖𝑛

𝐼𝑚𝑎𝑥
Omjer struja označimo s 𝜆, pa je prema tome:
𝐼𝑚𝑖𝑛

𝐼𝑚𝑎𝑥 𝐼𝑚𝑎𝑥 𝐼𝑠𝑟

=𝜆 = √𝜆 =
𝐼𝑚𝑖𝑛 𝐼𝑠𝑟 𝐼𝑚𝑖𝑛

𝐼𝑠𝑟 𝐼𝑠𝑟
Omjer već smo prije utvrdili (za klizne kontakte), 1,5 (za valjne kontakte) pri upuštanju s
𝐼𝑛 𝐼𝑛
punim teretom.

Da kod velikih motorane bismo dobili odmah jak udarac struje 𝐼𝑚𝑎𝑥, proposima se određuju
predstupnjevi, pomoću kojih možemo struju postepeno povećavati do pune vrijednosti 𝐼𝑚𝑎𝑥.
Predpostavljamo da su te struje (kod predstupnjeva) premalene da se pokrene motor, pa će struja
u skokovima rasti do 𝐼𝑚𝑎𝑥, prebacivanjem na iduće kontakte, a da pri tome motor stoji. Kad
struja postigne vtijednosti 𝐼𝑚𝑎𝑥, motor će krenuti i dalje upuštanje će se odvijati normalno, kao

5
bez predstupnjeva. Na sl. 2. Struje su tih predstupnjeva označene s 𝐼𝑝1 i 𝐼𝑝2 . Pri manjim
snagama, do 3,1 kW, prema propisima nema predstupnjeva. U sl. 2. dva su predstupnja i osam
stupnjeva pokretanja, te zato tu označujemo broj kontakata s:

m=2+8

Sl. 2. Pokretanje istosmjernoga nezavisno uzbuđenog motora u osam stupnjeva, sa dva

predstupnja

2. Određivanje otpora pokretača za istosmjerni nezavisno uzbuđeni motor

Otpori pokretača shematski su prikazani na sl. 3, gdje su dva predkontakta i m kontakata za

pokretanje. Iznad sheme motornog kruga dijagram je struje pokretanja ovisno o brzini vrtnje I = f
(n). Budući da je pri konstantnoj uzbuni moment motora proporcionalan struji, možemo na tom
dijagramu u drugom mjerilu očitavati na ordinati i moment motora tokom pokretanja. Otpor 𝑅𝑎
na toj slici omski je otpor armature rotora i svih vodova te ekvivalentan prijelazni otpor

6
 Sl. 3. Uz objašnjenje kako se izračunava otpor pojedinih stupnjeva otpornika za
pokretanje
četkica. Također se vidi iz slike da tek kod kontakta m postižemo maksimalnu struju 𝐼𝑚𝑎𝑥 i
prema tome s dva predkontakta do struje 𝐼𝑚𝑎𝑥 dolazimo u tri koraka. Predpostavlja se da se rotor
ne okreće dok ne postignemo kontakt m, pa se do tog momenta ne inducira u mirnom rotoru
nikakav napon. Cijeli mrežni napon poništava se u otporima pokretača, spojenih vodova i
armature motora.

Struja je prvog predstupnja (𝐼𝑝1 ) prema propisima određena je i iznosi od 47 do 78% 𝐼𝑚𝑎𝑥,
ovisno o snazi motora, i to za snage d 4,4 do 100 kW (za veću snagu uzima se 𝐼𝑝1 manje
vrijednosti):

𝑈
𝑅𝑝1 =
𝐼𝑝1

Dalji stupnjevi predkontakta računaju se tako da se preostala razlika od 𝐼𝑝1 do 𝐼𝑚𝑎𝑥 podijeli na
jednake dijelove i ustanove se odgovarajući otpori jednako kao za 𝐼𝑝1 .

Otpor struja m određuje se iz relacije:

𝑈 𝑈
𝐼𝑚𝑎𝑥 = 𝑅𝑚 =
𝑅𝑚 𝐼𝑚𝑎𝑥

Inducirani napon E u trenutku kad struja postigne vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 označili smo indeksom »m-1«
u tom momentu prebacimo pokretač na kontakt »m-1« i tad struja mora opet narasti do 𝐼𝑚𝑎𝑥 , pa
će biti:

7
 𝑈− 𝐸𝑚−1 𝑈− 𝐸𝑚−1
𝐼𝑚𝑎𝑥 = 𝑅𝑚−1 =
𝑅𝑚−1 𝐼𝑚𝑎𝑥

𝑅𝑚 𝐼𝑚𝑎𝑥
= =λ
𝑅𝑚−1 𝐼𝑚𝑖𝑛

Nakon prebacivanja na kontakt »m-1« opet brzina vrtnje dalje raste, a povećava se i inducirani
napon, pa kad struja opet padne na vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 , dobivamo:

𝑈 − 𝐸𝑚−2 𝑈−𝐸𝑚−2
𝐼𝑚𝑖𝑛 = 𝑅𝑚−1 =
𝑅𝑚−1 𝐼𝑚𝑖𝑛

a u istom trenutku prebacimo na kontakt »m-2« te će biti:

𝑈−𝐸𝑚−2 𝑈−𝐸𝑚−2
𝐼𝑚𝑎𝑥 = , 𝑅𝑚−2 =
𝑅𝑚−2 𝐼𝑚𝑎𝑥

Ponovo vidimo da je omjer otpora:

𝑅𝑚−1 𝐼𝑚𝑎𝑥
= =λ
𝑅𝑚−2 𝐼𝑚𝑖𝑛

odnosno:

𝑅𝑚
= 𝜆2
𝑅𝑚−2

Iz toga dalje zaključujemo kako je:

𝑅𝑚
= 𝜆𝑥
𝑅𝑚−𝑥

i da za posljednji kontakt (x = m) pri kojem su premošteni svi otpori pokretača ostaje još samo
otpor »𝑅𝑎 «, koji je omski otpor armature i priključnih vodova. Vrijedi:

𝑅𝑚 𝑅𝑚
= = 𝜆𝑚
𝑅𝑚−𝑚 𝑅𝑎

8
 𝑅𝑚 𝑈 𝑈
𝜆𝑚 = = =
𝑅𝑎 𝐼𝑚𝑎𝑥 𝑅𝑎 𝐼𝑠𝑟 √𝜆𝑅𝑎

Prema propisima otpor 𝑅𝑎 smije se približno odrediti i tako da gubici u bakru armature,
uključujući i vodove, iznose oko 2/3 ukupnih gubitaka motora, tj. ti gubici u bakru u postocima
nazivne snage označeni s »p« iznose:

2
p = ( 100 – η) %
3

Gubici u bakru rotora u postocima nominalne snage istodobno su i omski pad napona u bakru
rotora u postocima nazivnog napona, pa pišemo da je:

𝐼𝑛 · 𝑅𝑎 2 𝑝𝑈
p = 100 % = (100 – η) %, 𝑅𝑎 =
𝑈 3 100 𝐼𝑛

Ako, zatim, u jednadžbu za 𝑅𝑎 unesemo vrijednost iz netom napisane relacije, bit će:

𝑈 100 𝐼𝑛
𝜆𝑚 = =
√𝜆 𝐼𝑠𝑟 𝑅𝑎 √𝜆𝑝 𝐼𝑠𝑟

100 · 𝐼𝑛
Izlazi da je 𝜆𝑚+0,5 = i, konačno:
𝑝 · 𝐼𝑠𝑟

1
100 m0,5
λ=( 𝐼 )
𝑝 𝑠𝑟
𝐼𝑛

𝐼𝑠𝑟
Omjer izražava težinu pokretanja, a p se na osnovi jednadžbe određuje iz korisnosti stroja.
𝐼𝑛
𝐼𝑚𝑎𝑥
Što je veći broj kontakata, to je manje λ, tj. omjer , i obrnuto. Kad je određen broj stupnjeva
𝐼𝑚𝑖𝑛
pokretanja m, pomoću jednadžbe izračunat ćemo λ, i obrnuto.
Otpore pokretača moguće je odrediti i grafički. Na apscizu u dijagramu na sl. 4. Nanesemo u
nekom mjerilu a narinuti napon mreže U. Na ordinstu nanesemo u nekom mjerlu β struje 𝐼𝑚𝑖𝑛 i
𝐼𝑚𝑎𝑥 .

9
 Sl. 4. Uz tumačenje grafičkog računanja otpornika za pokretanje

Budući da se može pisati:

𝑈
𝑅𝑚 =
𝐼𝑚𝑎𝑥

i kako je 𝐼𝑚𝑎𝑥 konstantno, dobit ćemo:

𝑅𝑚 = R · U

Otpore možemo, prema tome, otčitavati na apscisi jednako tako kao napone, no u mjerilu γ.
Naponu U odgovara otpor 𝑅𝑚 pri struji 𝐼𝑚𝑎𝑥 pa pišemo da je:

γ 𝑅𝑚 = a U

𝑈
γ=a = a 𝐼𝑚𝑎𝑥
𝑅𝑚

Prema tome, mjerilom a i strujom 𝐼𝑚𝑎𝑥 određeno je i mjerilo γ. Apscisa je proporcionalna

induciranom naponu, a prema tome i brzine vrtnje. Budući da je brzina vrtnje pri punome
mrežnom naponu i uz zanemarenje gubitaka jednaka idealnoj brzini vrtnje u praznom hodu 𝑛𝑜 (
a kod asinhronih motora 𝑛𝑠 ), to možemo na apscisi otčitati brzinu vrtnje u mjerilu δ:

10
 a U = δ 𝑛𝑜

𝑎𝑈
δ=
𝑛𝑜

Kad motor u mirnom stanju ukopčamo preko otpora cijelog pokreača i otpora rotora, dobivamo
uz mrežni napon U struju:

𝑈 𝑈
𝐼𝑚𝑎𝑥 = 𝑅𝑚 =
𝑅𝑚 𝐼𝑚𝑎𝑥

i u mjerilu γ otpor 𝑅𝑚 jednake je duljine kao napon U u mjerilu a. Analogno tome bit će otpor
𝑅𝑚−1 :

𝑈−𝐸𝑚−1 𝑈−𝐸𝑚−1
𝐼𝑚𝑎𝑥 = 𝑅𝑚−1 =
𝑅𝑚−1 𝐼𝑚𝑎𝑥
itd.
Kad se otpor grafički određuje, valja najprije ustanoviti broj kontakata m, zatim 𝐼𝑠𝑟 /𝐼𝑛 i 𝑅𝑎 ,
odnosno p. Na osnovi toga naći ćemo λ prema jednadžbi. Time se određeno 𝐼𝑚𝑖𝑛 i 𝐼𝑚𝑎𝑥 . No ako
je λ već zadano, može se izračunati potrebni broj kontakata m.
Iz tačke B, koja je na visini 𝐼𝑚𝑎𝑥 , nanesemo nalijevo otpor 𝑅𝑎 u mjerilu γ i tako će se dobiti
tačka 0´. Ako, dalje, iz tačke A povučemo pravac preko 0´, dobit ćemo u sjecištu s 𝐼𝑚𝑎𝑥 tačku 1
itd. Analognim postupcima naći ćemo sve tačke do 4 (na slici je prikazan primjer s m = 4).
Udaljenosti od tačke B do pojedinih tačaka u mjerilu γ otpori su pojedinih stupnjeva, kao što se
vidi na sl. 4.

3. Pokretači za asinhrone kolutne motore

Kod asinhronih motora otpornici za pokretanje ne uključuju se u glavni primarni strujni krug,
kao u istosmjernih, već u strujni krug motora. Postiže se ipak ista svrha kao kod istosmjernih
strojeva, kako je obrazloženo u odjeljku 3. Time se smanjuje strujni udarac iz mreže pri
pokretanju. Iako se otpori uključuju u rotorski krug, oni se načelo mogu računati jednako kao
kod istosmjernih motora, što izlazi iz razmatranja koje donosimo.
Na sl. 5. ekvivalentna je shema, a na sl. 6. prikazan je kružni dijagram asinhronog motora.
Srednja struja pokretanja pri nazivnom teretu s kliznim kontaktima trebalo bi da iznosi 130%
nazivne struje, pa njoj odgovara neka srednja pogonska tačka pokretanja koja je u kružnom
dijagramu približno 30% iznad pogonske tačke nazivnog tereta. Za vrijeme pokretanja na bilo
kojem stupnju otpornika stvarna se pogonska tačka kreće neznatno gore-dolje po kružnom

11
dijagramu, i to za iznos određen maksimalnom strujom pokretanja. Srednja pogonska tačka ne
mijenja se, dakle, u toku pokretanja. Naprotiv, mijenja se znatno tačka 𝑃𝑘 jer se uključujući otpor
pokretača u strujni krug rotora ta tačka seli krugom prema tački 𝑃0 . Iz slike se zapaža kako je
struja u praznom hodu 𝐼0 relativno mala prema struji pokretanja 𝐼1 (i 𝐼´2 ) pa se stoga može
zanemariti. S time smo zapravo brisali poprečnu granu u ekvivalentnoj shemi, tj. 𝐼´2 smo
izjednačili s 𝐼1 .

Sl. 5. Ekvivalentna shema asinhronog motora s dodatnim otporima u rotorskome strujnom

krugu
𝑅´2
Također se daju zanemariti primarni otpori 𝑅1 i 𝑋1 jer su maleni prema sekundarnim + 𝑋´2 ,
𝑠
koji uključuju u sebi i omski otpor pokretača i elvivalentni omski otpor za mehaničku snagu
motora. Dalje možemo vidjeti kako je 𝐼´2 praktički radna struja jer je kut 𝜑2 vrlo malen, što
znači da je i individualni otpor 𝑋´2 malen u usporedbi sa sekundarnim ukupmim omskim
otporom 𝑅´2 / s, pa možemo izostaviti još i induktivni otpor 𝑋´2 .

Sl. 6. Principni kružni dijagram asinhronog motora

12
Dakle, zanemarili smo otpore statora 𝑅1 i 𝑋1, struju u praznom hodu (brisali smo paralelnu granu
u ekvivalentnoj shemi 𝑅0 i 𝑋0) i još induktivni otpor rotora 𝑋´2 . Na taj smo način dobili
pojednostavnjeni stujni krug sa samo omskim otporima, koji u sebi uključuje: radni otpor namota
1−𝑠
rotora 𝑅2𝑛 , ekvivalentni radni otpor za mehaničku snagu (𝑅2𝑛 + 𝑅𝑑 ) · i otpor pokretača 𝑅𝑑 .
𝑠
Shema je prikazana ja sl. 7. Na pojednostavljeni strujni krug asinhronog motora može se sada
primjetiti jednak način računanja otpora pojedinih stupnjeva pokretača kao kod istosmjernih
strojeva. Naravno, cijeli taj račun provodi se za rotorski krug, tj. uzima se napon među kliznim
1−𝑠
kolutima 𝐸20 , liniska struja rotora 𝐼2 i fazni otpori rotorskog kruga 𝑅2 i 𝑅2 , uz 𝑅2 = 𝑅2𝑛 + 𝑅𝑑.
𝑠
Struja 𝐼2 moće se tačno dobiti iz formule:

𝑠 ·𝐸20 𝐸20
𝐼2 = =
𝑅 2
√3 · √𝑅22 + (𝑠 ·𝑋2 )
2
√3 · √( 𝑠2 ) + 𝑋22

Sl. 7. Pojednostavljena ekvivalentna shema rotora asinhronog motora s dodatnim otporima

u rotorskome strujnom krugu

Tu prvi izraz izlazi iz fizikalne slike, a drugi je matematički preinačen kako bi se izbjegao
promjenjivi induktivni otpor 𝑋2. Nakon što se zanemari induktivni otpor rotora 𝑋2
pojednostavljuje se izraz na oblik:

13
 𝑠 · 𝐸20
𝐼2 =
√3 · 𝑅2

Kao što se iz ovih izlaganja zapaža, cijeli račun se provodi za rotorski krug asinhronog motora,
kod kojega je izbor napona slobodan jer nema standarda za rotorski napon. Zbog toga se rotorski
napon može sasvim po volji odabrati, pa on varira kod raznih proizvođača i u motora koji imaju
jednaku snagu i jednak statorski napon. Ti različiti naponi stvaraju teškoće proizvođaču
pokretača jer bi za svaki motor valjalo izvesti posebno dimentioniran pokretač. No, da se ta
neprilika ipak izbjegne, pokretači su propisima standardizirani pomoću tkz. karakteristične
brojke, koja je zapravo omjer u/i, tj. omjer rotoskog napona mjerenoga među kliznim kolutima
pri klizanju s = 1 i srednje struje upuštanja 𝐼𝑠𝑟 podieljene s 1,3 za klizne i s 1,5 za valjane
pokretače.

𝑢 𝐸20
= 𝐼𝑠𝑟
𝑖
1,3

Pri pokretanju uz nominalni teret bit će 𝐼𝑠𝑟 = 1,3 · 𝐼2𝑛 , pa izlazi:

𝑢 𝐸20 𝐸20
= 𝐼2𝑛 ·1,3 =
𝑖 𝐼2𝑛
1,3

Karakteristični brojevi, tj. omjeri u/i, svrstani su u sedam grupa:

I II III IV V VI VII

𝑢
= 13 — 24; 7,5 — 13; 4,2 — 7,5; 2 ,4 — 4,2; 1,3 — 2,4; 0,75 — 1,3, 0,42 — 0,75
𝑖

Tako su praktični obuhvaćeni svi mogući omjeri u/i kod različitih asinhronih motora. Za jednu
skupinu radi se jedna izvedba pokretača. Taj pokretač je proračunat za srednju vrijednost
karakterističnog broja određene grupe, ali još ipak odgovara i za granične vrijednosti. Na
𝑢 𝑢
primjer, pokretač za grupu I, s 𝑖 = 13—24, proračuna se za karakteristični broj 𝑖 = 18,5, a strujno
i naponski je tako dimenzioniran da odgovara za sve karakteristične brojeve od 13 do 24.
Umnožak rotorskog napona i rotorske struje u · i izračuna se iz formule:

14
 1,05 ·1 000 · 𝑃
u·i= = 606 P
√3

Tu je P snaga u [kW], a faktor 1,05 dodatak je zbog omskih gubitaka u rotoru i gubitaka zbog
trenja i ventilacije. Pomoću te jednadžbe možemo, ako je poznat samo napon rotora (ili smo ga
izmjerili), izračunati približnu struju rotora:

𝑢 ·𝑖 606 · 𝑃
i= =
𝑢 𝑢

Trofazni normalni pokretači (i istosmjerni) grade se po standardima za ove standardizirane snage

motora:

3,1 kW, 6,2 kW, 12,5 kW, 25 kW, 50 kW, 100 kW

Tipna snaga pokretača određena je veličinama iz karakterističnog broja, tj. :

𝐼𝑠𝑟
𝑃𝑡 = √3 · ui = √3 · 𝐸20 ·
1,3

ali je njegova proračunska snaga 30% veća od tipne, dakle je pokretač dimenzioniran za snagu
pokretanja:

𝑃𝑝 = √3 · 1,3 · ui = √3 · 𝐸20 · 𝐼𝑠𝑟

Za jedan te isti motor, ali za različitu težinu pokretanja potrebno je uzeti pokretač s različitim
karakterističnim brojem. Ako je težina pokretanja veća, onda se uzima pokretač s manjim
karakterističnim brojem, i obrnuto. Na primjer, pokretač za motor od 25 kW, 𝐸20 = 107 V i 𝐼2𝑛 =
140 A za pokretanje uz nominalni teret imat će:

𝑢 𝐸20 𝐸20 𝐸20 107

= 𝐼𝑠𝑟 = 𝑀𝑡 ·𝐼2𝑛 ·1,3 = 𝑀𝑡 = = 0,764
𝑖 𝐼 140
1,3 𝑀𝑛 ·1,3 𝑀𝑛 2𝑛

𝑀𝑡
𝐼𝑠𝑟 = 𝐼 · 1,3
𝑀𝑛 2𝑛

Pri pokretanju s pola tereta izlazi:

15
 𝑢 𝐸20 107
= 𝑀𝑡 = = 1,528
𝑖 𝐼 0,5 ·140
𝑀𝑛 2𝑛

Znači da za isti motor pokrećemo li ga s nazivnim teretom, valja uzeti pokretač s

karakterističnim brojem 0,764, tj. VI grupu, a kod pola tereta onaj s dva puta većim
karakterističnim brojem — 1,528, tj. V grupu.
Iz dosadašnjih izlaganja očito je kako se lako proračunaju otpori pojedinih stupnjeva pokretača
na jednak način kao za istosmjerne motore. U trenutku uklapanja napisat ćemo da je:

𝑠𝑚 𝐸20 𝑠𝑚 ·𝐸20
𝐼𝑚𝑎𝑥 = ili 𝑅𝑚 =
√3 · 𝑅𝑚 𝐼𝑚𝑎𝑥 √3

Pri tome je s 𝐼𝑚𝑎𝑥 označena maksimalna struja rotora tokom pokretanja, a s 𝑅𝑚 cjelokupni
stvarni radni otpor rotorskog kruga, tj. uključuje i otpor m-tog stupnja pokretača. Rotor u prvom
momentu miruje, dakle je klizanje 𝑠𝑚 = 1, pa onda uz poznatu dopuštenu maksimalnu rotorsku
struju 𝐼𝑚𝑎𝑥 i napon 𝐸20 odredio otpor 𝑅𝑚 :

𝐸20
𝑅𝑚 =
√3 𝐼𝑚𝑎𝑥
S tim otporom motor će krenuti i struja 𝐼2 će padati linearno s klizanjem do vrijednsti 𝐼𝑚𝑖𝑛 , do
minimalne struje u toku pokretanja. Za taj trenutak možemo napisati:

𝑠𝑚−1 · 𝐸20
𝐼𝑚𝑖𝑛 =
√3 · 𝑅𝑚

ili, uz poznato 𝐼𝑚𝑖𝑛 , izračuna se:

√3 𝐼𝑚𝑖𝑛 𝑅𝑚
𝑠𝑚−1 =
𝐸20

U tom trenutku moramo prebaciti pokretač na stupanj m — 1, gdje se opet dobiva struja:

𝑠𝑚−1 · 𝐸20 𝑠𝑚−1 · 𝐸20

𝐼𝑚𝑎𝑥 = , 𝑅𝑚−1 =
√3 · 𝑅𝑚−1 √3 𝐼𝑚𝑎𝑥

Motor će se tad dalje ubrzavati s otporom 𝑅𝑚−1, a struja 𝐼2 će opet padati do vrijednosti 𝐼𝑚𝑖𝑛 , pa
možemo napisati da je:

𝑠𝑚−2 · 𝐸20
𝐼𝑚𝑖𝑛 =
√3 · 𝑅𝑚−1
16
Na osnovi toga izračuna se:

√3 𝐼𝑚𝑖𝑛 𝑅𝑚−1
𝑠𝑚−2 =
𝐸20

Ako se tad pokretač prebaci dalje na stupanj 𝑅𝑚−2 , struja će skočiti opet na vrijednost 𝐼𝑚𝑎𝑥 , pa
se odredi 𝑅𝑚−2 :

𝑠𝑚−2 · 𝐸20 𝑠𝑚−2 · 𝐸20

𝐼𝑚𝑎𝑥 = , 𝑅𝑚−2 =
√3 · 𝑅𝑚−2 √3 𝐼𝑚𝑎𝑥

Ovim postupkom naći ćemo, dalje, otpore pojedinih stupnjeva popkretača do stupnja 𝑅𝑚−𝑚 , kad
je zapravo pokretač kratko spojen i u rotorskom krugu ostaje samo otpor namota rotora.
Ovisnost između pojedinih klizanja, struja 𝐼𝑚𝑎𝑥 i 𝐼𝑚𝑖𝑛 i otpora odgovarajućeg stupnja može se
lako odrediti ako se uspoređuju jednadžbe:

𝑅𝑚 𝑠𝑚 ·𝐸20 √3 𝐼𝑚𝑎𝑥 𝑠𝑚
= · =
𝑅𝑚−1 √3 𝐼𝑚𝑎𝑥 𝑠𝑚−1 · 𝐸20 𝑠𝑚−1

a uzmu li se za usporedbu izazi bit će:

𝐼𝑚𝑎𝑥 𝑠𝑚 · 𝐸20 √3 · 𝑅𝑚 𝑠𝑚
= · =
𝐼𝑚𝑖𝑛 √3 · 𝑅𝑚 𝑠𝑚−1 · 𝐸20 𝑠𝑚−1

Iz toga izlazi da je:

𝑅𝑚 𝑠𝑚 𝐼𝑚𝑎𝑥
= = =λ
𝑅𝑚−1 𝑠𝑚−1 𝐼𝑚𝑖𝑛

Dalje računajući dobiva se:

𝑅𝑚 𝑠𝑚
= = λ2
𝑅𝑚−2 𝑠𝑚−2

Odatle se može napisati općeniti izraz:

17
 𝑅𝑚 𝑠𝑚
= = λ2
𝑅𝑚−𝑥 𝑠𝑚−𝑥

U otporima 𝑅𝑚 itd. uključen je naravno, i otpor namota 𝑅2𝑛 , pa se otpori pojedinih stupnjeva
pokretača 𝑅𝑑𝑚 izračunavaju iz jednadžbe:

𝑅𝑑𝑚 = 𝑅𝑚 - 𝑅2𝑛

Tako se mogu dobiti otpori pojedinih stupnjeva pokretača koji osiguravaju pokretanje sa strujom
između vrijednosti 𝐼𝑚𝑎𝑥 i 𝐼𝑚𝑖𝑛 . Tim strujama također pripada i stanovati moment, koji se kreće
između 𝑀𝑚𝑎𝑥 , što odgovara struji 𝐼𝑚𝑎𝑥 , i 𝑀𝑚𝑖𝑛 , što odgovara struji 𝐼𝑚𝑖𝑛 , jer uzme li se da je kut
𝜑2 jako malen, onda je M = Ʀ · 𝐼2 · Φ konstantan, pa je stoga moment proporcionalan struji.
Za faktor λ vrijedi ista relacija kao kod istosmjernih nezavisno uzbuđenih motora, tj. :

1
m0,5
𝐼𝑚𝑎𝑥 100
λ= =( 𝐼 )
𝐼𝑚𝑖𝑛 𝑝 𝐼𝑠𝑟
𝑛
Tu su p postotni gubici u bakru rotora, koji su numerički jednaki nominalnom klizanju 𝑠𝑛 , a m je
broj stupnjeva pokretača.

4. Određivanje otpora pokretača za istosmjerni serijski uzbuđeni motor

Kad se pristupa određivanju otpora pokretača, valja uvodno uočiti razlike u ponašanju između
seriski uzbuđenog i nezavisno uzbuđenog motora. Činjenice da se magnetski tog serijskom
motoru mijenja sa strujom i da mu moment nije proporcionalan struji, dovede odmah do
zaključka da omjer otpora dvaju susjednih stupnjeva pokretača neće biti konstantna veličina. On,
dakle, neće biti jednak omjeru maksimalne i minimalne struje u toku pokretanja. Važan je i
podatak da serijski motor zbog specifične upotrebe (vuča, dizalice itd.) obično ima teško
pokretanje. Zato se određivanje pokretača i njegov proračun obično i ne počinje s težinom
pokretanja, već s maksimalno dopuštenom strujom u pokretanju, a srednja se struja pokretanja
ostvaruje određenim brojem stupnjeva, pa se zapravo težina pokretanja samo kontrolira na
temelju izvršenog proračuna. Dakako da maksimalna 𝐼𝑚𝑎𝑥 i minimalna struja pokretanja 𝐼𝑚𝑖𝑛 (
ako su iste na svim stupnjevima otpornika — vidi sl. 4.1—18) jednoznačno određuju i za serijski
motor broj stupnjeva pokretanja m. Najjednostavnije je otpornike i njihove stupnjeve odrediti
grafički, na osnovi principa sličnoga onome što je prikazan u odjeljku 2.3. na sl. 2.3—4. Nacrta li
se prirodna karakteristika n =f ( I ) u I kvadrantu pravokutnoga koordinatnog sustava, a u II
kvadrantu funkcionalna ovisnost brzine vrtnje o otporu u krugu serijskog motora n = f (R) —
vidi sl. 8, postaju struje u sustavu n = f (R) pravci, kako je to već protumačeno u odjeljku 2.3

18
(vidi sl. 2.3—4). Kao prvo, odredi se vrijednost maksimalne struje 𝐼𝑚𝑎𝑥 (obično 1,5—1,6 𝐼𝑛 ) i
vrijednost minimalne struje 𝐼𝑚𝑖𝑛 (većinom 1,1—1,2 𝐼𝑛 ) pokretanja. Time su na prirodnoj
karakteristici određene brzine vrtnje 𝑛2 i 𝑛1 , označene tačkama A i B na sl. 8. Povuku li se
paralele konstantne vrijednosti brzina vrtnje 𝑛2 i 𝑛1 u II kvadrant, njihova presjecišta s paralelom
ordinate 𝑅𝑎 = konst. daju tačke A´ i B´ na slici. Pri tome je za ovaj slučaj s 𝑅𝑎 označen ukupni
otpor na stezaljkama armaturnog kruga u serijskom stroju, dakle je uračunat u njega i otpor
uzbudnih namota. A´ je očito jedna tačka pravca 𝐼𝑚𝑎𝑥 = konst. u II kvadrantu, a B´ jedna tačka
pravca 𝐼𝑚𝑖𝑛 = konst. Da odredimo još po jednu tačku potrebnu za konstrukciju pravaca,
poslužimo se uvjetima u kratkom spoju (n = 0). Tako je:

𝑈
𝑅𝑚 =
𝐼𝑚𝑎𝑥

𝑈
𝑅𝑚+1 =
𝐼𝑚𝑖𝑛

pri čemu je 𝑅𝑚 stvarna ukupna vrijednost otpora pokretača (od m stupnjeva) i stroja, a 𝑅𝑚+1 bi
bila ukupna vrijednost otpora na m + 1-om stupnju, koje obično nema, već služi ovdje samo kao
element za konstrukciju. Nanesemo li 𝑅𝑚 i 𝑅𝑚+1 a osu apsciseu II kvadrantu, dobili smo dvije
tražene tačke za konstrukciju pravaca 𝐼𝑚𝑎𝑥 = konst. i 𝐼𝑚𝑖𝑛 = konst. Podignemo li u tački 𝑅𝑚
okomicu, ona siječe pravac 𝐼𝑚𝑖𝑛 = konst. u tački C. Tom je tačkom određena brzina vrtnje pri
kojoj je struja stroja u pokretanju pala na vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 (vidi tačku C´), i potrebno je isključiti
prvi parcijalni stupanj otpornika 𝑅1 da struja nanovo poraste na vrijednost 𝐼𝑚𝑎𝑥 . Ako povučemo,
dakle, tačkom C paralelu s apscizom, dobivamo uz tačku C´ i tačku D (u II kvadrantu) i tačku D´
u I kvadrantu. Tačka D´ izražava ponovo maksimalnu struju, a tačka D, budući da je na pravcu
𝐼𝑚𝑎𝑥 = konst., određuje ukupni otpor u krugu stroja 𝑅𝑚−1 na m — 1-om stupnju otpornika. Pri
tome je dužina 𝐶𝐷 ̅̅̅̅ = 𝑅1 , tj. u mjerilu je slike vrijednost prvoga parcijalnog stupnja otpora
pokretača. Okomice povučena tačkom D osim što izražava vrijednost 𝑅𝑚−1 siječe pravac 𝐼𝑚𝑖𝑛 =
konst. u tački E. Tom je tačkom određena nova brzina vrtnje pri kojoj je struja stroja u
pokretanju opet pala na vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 . Dalje se razmatranje ponavlja, samo u drugoj tački
pokretanja, pa da ga ne treba ponovo opisivati jer je već jasno na osnovi slike. Uzastopno
ponavljajući taj postupak sve dok neka m-ta paralela kroz neku tačku pravca 𝐼𝑚𝑖𝑛 = konst.
presiječe okomicu podignutu u tački 𝑅𝑎 (na slici slučajno pada baš u tački A´), konstruira se
cijelo pokretanje i svi stupnjevi pokretača (na sl. 8. Ima ih 3). Tako se dobiju sve vrijednosti
stupnjeva otpornika:

19
 𝑅𝑚 , 𝑅𝑚−1 , 𝑅𝑚−2 , ..., 𝑅𝑚−𝑚 = 𝑅𝑎

i sve vrijednosti otpora parcijalnih dijelova otpornika 𝑅1 , 𝑅11 itd. grafički, kako je prikazano na
slici.
Analitički postupak također se temelji na principima koje donosi sl. 8. Jedndžba pravca u sastavu
n = f (R) za parametar 𝐼𝑚𝑖𝑛 = konst. ide tačkom B´ i može se napisati:

𝑛1 (𝑅− 𝑅𝑎 )
n = 𝑛1 -
𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎

Sl. 8. Grafičko konstruiranje broja stupnjeva i vrijednosti otpora pojedinih stupnjeva

otpornika za pokretanje elektromotornog pogona istosmjernim serijskim motorom

Za parametar 𝐼𝑚𝑎𝑥 = konst. pravac prolazi tačkom A´ i odatle je:

𝑛2 ( 𝑅−𝑅𝑎 )
n = 𝑛2 -
𝑅𝑚 − 𝑅𝑎

Ta se dva pravca sijeku pri zajedničkoj brzini vrtnje određujući fiktivni otpor (negativnog
iznosa) 𝑅𝑘 (vidi sa sl. 8). Njegova se vrijednost može izračunati iz relacije:

20
 (𝑛1 −𝑛2 )(𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎 )(𝑅𝑚 −𝑅𝑎 )
𝑅𝑘 = + 𝑅𝑎
𝑛1 (𝑅𝑚 − 𝑅𝑎 ) − 𝑛2 (𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎 )

Na sl. 8. zapaža se da su omjeri susjednih otpora mjerenih do tačke 𝑅𝑘 konstantni; nazovimo ih

s:
(𝑛 −𝑛 ) (𝑅 𝑎 −𝑅 )
𝑅𝑚+1 −𝑅𝑎 − 𝑛 ( 𝑅 1− 𝑅2 ) − 𝑛𝑚+1
2 (𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎 )
λ= 1 𝑚 𝑎
(𝑛 − 𝑛 ) (𝑅 −𝑅 ) (𝑅
𝑎 𝑚 −𝑅 )
𝑎
𝑅𝑚 −𝑅𝑎 − 𝑛 1 (𝑅 2 − 𝑅 𝑚+1
) − 𝑛 (𝑅 − 𝑅 )
1 𝑚 𝑎 2 𝑚+1 𝑎

Nakon uređenja dobiva se:

𝑛2 (𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎 )
λ=
𝑛1 (𝑅𝑚 − 𝑅𝑎 )

Ukupni omjer otpora pokretača je omjer λ dignut na m-tu potenciju ako je m broj stupnjeva
pokretača:

m
𝑛 (𝑅 −𝑅𝑎 )
𝜆 = [ 2 𝑚+1
𝑚
]
𝑛1 (𝑅𝑚 − 𝑅𝑎 )

Taj isti izraz može se izračunati iz relacije jer je tu svaki omjer jednak λ, pa će biti:

𝑅𝑚 − 𝑅𝑘 𝑛1 (𝑅𝑚+1 −𝑅𝑚 )
𝜆𝑚 = =(
𝑅𝑎 − 𝑅𝑘 𝑛1 − 𝑛2 ) (𝑅𝑚+1 −𝑅𝑎 )

Izjednačujući izraze za broj stupnjeva pokretača dobiva se:

𝑛 (𝑅 −𝑅𝑚 )
1𝑛 (𝑛 −1𝑛 )𝑚+1
1 2 (𝑅𝑚+1 − 𝑅𝑎 )
m= 𝑛 (𝑅𝑚+1−𝑅𝑎)
1𝑛 2𝑛 (𝑅
1 𝑚− 𝑅𝑎 )

Tako se nađe broj potrebnih stupnjeva pokretača uz predpostavljane vrijednosti 𝐼𝑚𝑎𝑥 i 𝐼𝑚𝑖𝑛 .
Uzmimo da je ovako izračunati broj stupnjava m cijeli broj. Tad se pokretanje doista odvija
između graničnih vrijednosti struja kao u predpostavci. Otpori pojedinih strupnjeva računaju se
stanovitim redom. Iz relacije dobije se λ, a iz 𝑅𝑘 . Polazeći od omjera u izrazu, počevši od
posljednjega, vrijedit će:

21
 𝑅𝑎 − 𝑅𝑘
= λ → 𝑅𝑎 = 𝑅𝑘 (1 – λ)
− 𝑅𝑘

𝑅1 − 𝑅𝑘
= 𝜆2 → 𝑅1 = 𝑅𝑘 (1 – 𝜆2 )
− 𝑅𝑘
.
.
.

𝑅𝑚 − 𝑅𝑘
= 𝜆𝑚+1 → 𝑅𝑚 = 𝑅𝑘 (1 – 𝜆𝑚+1 ) 𝑅𝑘
− 𝑅𝑘
Relacija opći je izraz za bilo koji stupanj otpornika. Parcijalne vrijednosti otpora u pojedinim
stupnjevima otpornika mogu se dobiti pomoću izraza redom (vidi sl. 8):

𝑅1 = 𝑅𝑚 − 𝑅𝑚−1 = (1 - 𝜆𝑚+1 ) 𝑅𝑘 − (1 − 𝜆𝑚 ) 𝑅𝑘 = 𝑅𝑘 𝜆𝑚 (1 – λ)

𝑅11 = 𝑅𝑚−1 − 𝑅𝑚−2 = (1 - 𝜆𝑚 ) 𝑅𝑘 - ( 1 - 𝜆𝑚−1 ) 𝑅𝑘 = 𝑅𝑘 𝜆𝑚−1 (1 – λ)

itd. Općenito vrijedi:

𝑅𝑥 = 𝑅𝑘 𝜆𝑚−𝑥+1 (1 – λ)

pri čemu je indeksom »x« označava vrijednost po volji uzetoga parcijalnog otpora, a s m ukupni
broj stupnjeva otpornika. Međutim, kad m računato nije cijeli broj, mora se ono za računanje
strupnjeva zaokružiti. To je moguće učiniti na veći ili manji cijeli broj. Posljedica toga je da bi u
oba slučaja nastala odstupanja od predpostavljenih vrijednosti 𝐼𝑚𝑎𝑥 i 𝐼𝑚𝑖𝑛 , i to pri zaokruženju
nadolje struje bi rasle (opasno zbog 𝐼𝑚𝑎𝑥 ), a pri zaokruženju nagore one bi padale (neugodno
zbog momenta pokretanja). Zato je dobro korigirati vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 tako da se dođe do cijelog
broja m. Najprije se odredi m (zaokruži, obično na bližu vrijednost). Tad bi se dosta jednostavno
mogla izračunati nova vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 kad bi n(I) bila analitička funkcija, što redovno nije jer se
pokretanje ponajviše odvija sa strujama pri kojima je stroj zasićen. Zato se uz predpostavku
čvrstog 𝐼𝑚𝑎𝑥 izračuna za 3—4 predpostavljene vrijednosti 𝐼𝑚𝑖𝑛 i jednako toliko pari vrijednosti
za 𝜆𝑚 , i to iz relacije (vidi sl. 9). Sjecište dviju krivulja daje traženu vrijednost 𝐼𝑚𝑖𝑛 za
predpostavljeni broj stupnjeva pokretača m.

22
 Sl. 9. Grafičko određivanje 𝑰𝒎𝒊𝒏
Nakon što je određen konačan broj stupnjeva otpornika m, vrijednosti otpora pojedinog stupnja i
parcijalnih stupnjeva, i pošto su utvrđene granične struje pokretanja 𝐼𝑚𝑖𝑛 i 𝐼𝑚𝑎𝑥 , može se
ocijeniti (kontrolirati) i težina pokretanja. Prema izrazu srednja je vrijednost struje pokretanja
𝐼𝑠𝑟 = √𝐼𝑚𝑖𝑛 · 𝐼𝑚𝑎𝑥 , pa se težina pokretanja može ocijeniti kao omjer te srednje vrijednosti struje
u pokretanju i nazivne struje motora. Ujedno je i umnožak napona U srednje struje pokretanja
stvarno potrebna srednja snaga pokretanja.

5. Spajanje i podešavanje elektromotornih pogona sa sinhronim motorom

Sinhroni motor radi normalno kao sinhroni samo u sinhronizmu, kad je njegova mehanička
brzina vrtnje potpuno jednaka brzini vrtnje njegova okretnog polja. Ako toga nema, kažemo da
motor nije u koraku, da je ispao iz koraka. Zato se sinhroni motor ne može dovesti na njegovu
normalnu brzinu vrtnje djelovanjem vlastitog (sinhronog) momenta, pa se i utoliko razlikuje od
ostalih vrsta elektromotora. U klasičnom priključku sinhronoh motora na trofaznu izmjeničnu
mrežu konstantna napona sinhroni motor, dakle, ima dvije osnovne tehničke mane u usporedbi s
asinhronim, kojim je po svojim osnovnim svojstvima prirodni takmac u statičkim
elektromotornim pogonima s konstantnom brzinom vrtnje. Prva je od njegovih mana u tome što
mu je opseg podešavanja brzine vrtnje 1 : 1, a to ga izjednačuje s kaveznim asinhronim
motorom, ali zaostaje za kolutnim asinhronim motorom, kojem se otpornicima u rotoru podešava
brzina vrtnje, što je ipak ekonomično u nekim uskim granicama i za određene radne mehanizme.
Drugi mu je nedostatak što on za zalet treba u principu neku dodatnu intervenciju, bilo u
njegovoj gradnji, bilo dodavanjem posebnog motora za zalet, što je skopčano s mnogim
problemima. No to je toliko široko pitanje da ga ostavljamo posebnom odjeljku. Osim mana ima
sinhroni motor i pogonskih prednosti pred asinhronim. Spomenimo neke značajnije. Prva je od
njih u tome što ne troši jalovu energiju (manje struje, manji utrošak bakra na dovodima, manje

23
snage transformatora u mreži itd.), već je, dapače, može davati mreži. U principu može sinhroni
motor davati mreži približno toliko jalove energije koliko je asinhroni motor iste snage troši, što
može biti od izvanrednog značenja za ekonomičnost cijelog postrojenja s više elektromotornih
pogona. Druga je pogonska prednost sinhronog motora pred asinhronim što mu se (zbog
konstantne uzbude) maksimalni (prekretni) moment mijenja praktički linearno s promjenom
napona, pa lakše od asinhronoga izdrži kratkotrajne padove napona u mreži. Asinhronom se,
naime, motoru prekretni (maksimalni) moment mijenja s kvadratom vrijednosti prikljušnog
napona. Stoga pri drastričnim sniženjima napona sinhroni motor ostaje dulje u pogonu od
asinhronoga jer mu je u kakvim prilikama ispadni moment viši od prekretnog momenta
asinhronoh motora. No ako napon toliko padne da i sinhroni motor ispadne (a ne samo
asinhroni), onda je to definitivno i valja ga nanovo pokretati bez obzira na to kako će se brzo
oporaviti mrežni napon, dok se asinhroni, podigne li se napon dovoljno brzo, redovno može sam
vratiti u normalan pogon. S obzirom na praktična iskustva s tim problemom ipak je tu sinhroni
motor donekle u prednosti. Treća je odlika sinhronog motora njegova dobra osobina da mu je
faktor snage cos φ jednako povoljan pri svim opterećenjima, pa i malima, za koje je u
asinhronog motora on izričito loš. Dapače, što je manje opterećen, to sinhroni motor može davati
više jalove snage u mrežu, pa je ta prednost posebno važna.

24
 3. Zaključak

U odjeljcima 4.1. i 4.2, raspravljajući o dovođenju istosmjernih i asinhronih motora na nazivnu

brzinu vrtnje, spomenuto je da su pokretači aparati koji služe toj vrsti. Pomoću njih se
elektomotor u nekome elektromotornom pogonu samo dovodi do nominalne brzine vrtnje i oni
nisu dimenzionirani za podešavanje brzine vrtnje. Pokretači se, naime, nakon izvršenog
pokretanja isključuju.

Mnogobrojnost raznih tehničkih uvjeta koji mogu, u raznim varijacijama, nastupiti u pogonu
elektromotornom doveli su do stanovite standardizacije pojmova i elemenata u internacionalnim
i raznim nacionalnim propisima, sa svrhom da se postigne ekonomičnost gradnje i upotrebe
pokretača. U ovom odjeljku prikazat ćemo te elemente onako kako ih daju razni standardi, pri
čemu se najviše upotrebljavaju VDE-propisi.

25
 4. Literatura

[1] Prof. dr. ing. Berislav Jurković, ELEKTROMOTORNI POGONI, Školska knjiga Zagreb,
1978.

26
Mišljenje mentora o radu:
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
____________________

Predložena ocjena: ___________________ ( __ )

Ispitivač:_____________________________

Članovi komisije:
1.___________________________________
2.___________________________________

Izdvojeno mišljenje:

Datum odbrane: ___. ___. _______

27
28