1

Ašik Baba Seid Efendija Strik

Podijeli
Tek da se ne zaboravi... Nek’ ostane zapisano kalemom Ljubavi i Čežnje, Sevdaha i Derta...
Svjedočim...

Skitajući tako po mahalama i sokacima mojih sjećanja, nabasah po ko zna koji put, u
Kozaračku ulicu, današnji Očaktanov sokak. Tu je, do prije desetak godina, bio jedan mali
ohrndani kućerak. Baš mali. Oronuo i trošan, pokriven zahrđalim limom i olovom. Naheren i
okrenut negdje kao i njegov sahibija, vlasnik. Negdje daleko. Daleko u vječnost. Da, tu je bila
svojevrsna stanica, odmorište za one “koji putuju” – duhovne putnike za Vječnost, “salike i
sejahine”. Tu je bio “hlad Onosvjetski” za umorne i napaćene ljude, za “strance i prolaznike” i
bilo koje putnike namjernike. To je bilo mjesto gdje su se “duše zaljubljene u Boga” hranile i
pojile iladžom i šerbetom Istine.

Zagovornik ljubavi
Od sokaka, taj, za neke, čisti i sveti prostor, dijelio je niski kameni zid okrečen u bijelo. A taj
blještavo bijeli bedem kao da je pričao, poput bijelog mrtvačkog nišana, o prolaznosti
Dunjaluka i Ovosvjetskih krasota, i skoroj smrti koja Život znači. Ulazilo se na mala drvena
kanata, kako i priliči, pognute glave i savijenog tijela, što iz pobožnosti i poniznosti – iz
adaba, što zbog same visine kapije. A unutra, iza tog tankog bedema, nalazila se isto tako
mala avlija, kaldrmisana bijelim sedefli kamenom. Na jednoj strani je bila ozidana ćenifa i
česma sa kamenim koritom i drvenim abdestnim nanulama ispred, i okačenom šarenom
mahramom na klinu. A na drugoj strani se, perzijska loza, penjala i vijugala uz duvar, poput
kakve mlađahne perzijske hanume koja stremi gore što dalje u visine, želeći tako pokazati
svoju raskošnu ljepotu i nudeći svoj srebrnasto zeleni japrak za ramazansku sarmu uz iftar i
sehur, i modro grožđe uz kahvu, cigar duhana i šerbe za zahladu poslije. Odmah tu, pored
loze, rasla je ruža đulbešećerka, čija ljepota i miris, kako to tradicija i prenosi, išareti i
podsjeća na najljepše i najbolje Božije stvorenje – Resuli Ekrema – Muhammeda, Allah ga
blagoslovio i selamom darovao, i njega i njegovu mubarek Porodicu. Uz tu mirisnu ružu bio
je stasiti šimšir, a i taze čuvarkuća u nekoj šupljoj i vremešnoj šerpi, ta dva nezaobilazna
‘čuvara’ skoro svih sarajevskih avlija i ružičnjaka. U ćošku avlije bio je mali hambar sačinjen
od drvenih parmaka u kojem su bila uredno složena nacijepana drva.

Tu je bilo spolja sve malo, sićušno, što bliže zemlji i poniznosti, kao u nekoj drevnoj bajci ili
istočnjačkoj hikjaji. Takvo je bilo i ovo malo i skromno derviško zdanje. Oronulo i haraba, što
bi rekli stariji. Današnji čistunci kazali bi da tu stanuje nered i ništavilo, ali dragi i poštovani
čitaoče, glavni i jedini junak ove moje priče, kao da ga sada gledam i čujem, kazao bi da se u
tom neredu zapravo krije savršeni red, sklad i ljepota, kakvog nema čak do Stambola i
dalekog Širaza.

Kućica je bila baš mala i takvih se više teško gdje može naći. Preko avlijskih skalina ulazilo
se u mali i jednostavni hajat, iz kojega su jedna vrata vodila u halvat gdje su se primali
musafiri i gdje bi se ponekad “okreni” zikir ili prouči Mevlud. Mali drveni basamci su vodili
gore u potkrovlje gdje se nalazio minijaturni čardak sa sećijom za djecu i sićušni prozor sa
 2

demirima. A jedna vrata iz hajata su vodila u mutvak, koji sam ja sa svojim ahbabima nekada
nazivao kaburom, toliko je to bio mali prostor da se odrastao insan jedva mogao mimoići s
nekim drugim u njemu. Osim tiš šporeta, malog kredenca, hastala i štokrle, ispod pendžera sa
zarčićima koji je gledao u avliju, bio je minder. A na minderu, u ćošku, zaogrnut crnom ili
zelenom hajdarijom i sa ćulahom ili sikom na glavi, zavaljen u jastuke sa okeranom jajgijom,
sjedio je on - Baba. Mutekija u svojoj tekiji. Da, bila je to tekija. Na oku, a ipak skrivena i
tajna.

PO SVOJOJ TJELESNOJ KONSTITUCIJI I GRAĐI BABA JE BIO NIZAK, SIĆUŠAN

ČOVJEK. JEDVA DA SE PRIMJEĆIVAO MEĐU DRUGIMA
“Hajde, bujrum, ulazi...“, obavezno bi kaži kada bi ko uđi i baci bi musafiru Drinu bez filtera.
“Huuuuuu“ po derviški bi pozdravi i onda nazovi selam. “Otur, sjedni ako imaš gdje! Ehlen
ve sehlen!“ Bio je to, sada već rahmetlija, Baba Seid. Seid efendija Strik, sin hadži Mustafe,
oglavačkog derviša. Hadžija. Derviš. Zvanično Nakšibendija, ali i samozatajni Bektašija.
Dugogodišnji vekil Nakšibendijske tekije na Nadmlinima, u kojoj je sticajem okolnosti i
rođen 1933.g., i Nakšibendijske tekije u Potoku. Potomak je jedne od najstarijih sarajevskih
porodica, koja vuče porijeklo sa prostora današnje Njemačke. Znali smo se. Decenijama čak.
Ahbabili i drugovali. Zajedno putovali Božijim stazama i vrletima. Ovaj Dunjalučki dio
Života, po nekom nepisanom derviškom usudu, nije ga nimalo mazio. Nije se nikada ženio.
Živio je sam u tom svom ‘kaburu’, onako bećarski i još više boemski. Školovao se u Sarajevu
gdje je i završio Prirodno-matematički fakultet. Radni vijek je proveo radeći kao nastavnik
hemije i biologije. Generacije i generacije Sarajlija ga pamte kao dobrog i blagog čovjeka,
odličnog pedagoga i prosvjetnog djelatnika.

Dragi moj i plemeniti čitaoče, znaj da mi je jako teško pisati o Baba Seidu, jer je on bio
istinski musafir na Ovom svijetu, a musafir je, shvati to, Allahov dar. Puno je toga što bi se
neizostavno trebalo kazati o njemu, da bi se bar mrven osvijetlio njegov lik, ali prostor i
mjesto to ipak ne dozvoljavaju. Slobodno se može reći da je obilježio vakat u kojem je živio.
Bio je veliki ašik, zagovornik i propagator ljubavi prema Porodici Allahovog Poslanika, Allah
ih sve blagoslovio i selamom darovao. Ostaće prije svega upamćen u povijesti Šehera ali i
Bosne kao veliki sufijski hizmećar i pregalac, posebno kada je riječ o starinskim derviškim
ilahijama i kasidama, i bio je, po mnogima, njihov najbolji izvođač i interpretator. Nekada,
kad bi bio u dertu i posebnom raspoloženju znao je “potegnuti” neku narodnu ili starogradsku
pjesmu iz “naftalina”, koju je samo on znao i pamtio iz ko zna kakvog dalekog vakta i
zemana. Nerijetko se oglašavao pisanim radovima u tekijskoj i vjerskoj publicistici ali i u
novovremenim mas-medijima. Autor je i nekoliko kozerija, sarkastičnih poema, s kojim se
borio protiv tadašnjih društvenih nepravdi. Bio je prenosilac stare sarajevske tradicije, radio je
na njenom očuvanju i bio svojevrstan hroničar sarajevskog i bosanskog vjerskog života. Neka
 3

njegova djela su prevedena na neke stranske jezike i korištena su u naučnoistraživačkim

studijama.

Na Babinom minderu
Po svojoj tjelesnoj konstituciji i građi Baba je bio nizak, sićušan čovjek. Jedva da se
primjećivao među drugima. Nije se volio plaho isticati i nametati. Uvijek negdje po
ćoškovima i sa strane. Stidan je bio poput kakvog curetka. Sve ono njegovo spoljašnje je bilo
malo. Ali njegov duh, uvijek mlad i svjež, poput netaknute jutarnje rose, krasio je ovu ljudsku
gromadu od čovjeka. Bio je rado viđen musafir u svakom društvu. Plijenio je svojim
osebujnim šarmom i nutrinom, nekim posebnim, samo njemu svojstvenim sarkazmom, pa i
muhanatošću i terslukom svojstvenim valjda svakom starom Sarajliji. Bio je rijetko obrazovan
insan, prepun životnog iskustva. I stari i mladi mogli su s njim eglenisati o bilo kojoj temi i o
bilo čemu. Na njegovom minderu raspredale su se raznorazne priče dostojne divana kakvog
sultana, vodile rasprave i bile žestoke bitke i ratovi mišljenja. Minder je bio svjedok svega i
svačega. Na njemu su se promovisali i smjenjivali kraljevi, uspostavljala carstva, imenovali
bjelosvjetski vladari, vojevale vojne, tabirila nekakva politika, čaršijske dogodovštine, tu se
‘cijepala dlaka na četrest dijelova’ i razotkrivala Nebeska učenja, ponekad Bogme i ašikovalo,
a pokatkad pomalo i mahalalo.

Nema više Seida, nema više Babe, nema više staroga Efendije. Nema više stare kuće, stare
tekije, nema onog starog mindera, maštrafice derviškog čaja, pokojeg sahana sa lokumima,
halvom i samunom. Nema više nekadašnje ljepote, šale i muhabeta kakvog samo derviši znaju
voditi. Još jedna džennetska šarena i mirisna bašča je zamrla i iščezla u ovoj sarajevskoj
pustinji dunjaluka i premjestila se gore negdje daleko. Daleko, poviš sedam Nebesa. Gore
gdje, Bogu bliske, mile i mirisne duše plešu i pjevaju ode radosti i zadovoljstva. Gore je naš
Seid efendija ali i u ponekom srcu i sjećanjima onih koji su imali čast i sreću da ga upoznaju.
Prijatelju, uz dužnu zahvalnost Bogu, sjeti se i ti Babe Seida i prouči njegovoj časnoj duši
jednu Fatihu, onako od srca.

Na Bolji svijet je preselio s proljeća 2010. g. i ukopan je u haremu Nakšibendijske tekije u

Šeher Sarajevu. Gospodaru moj, prenesi moje najljepše pozdrave i selame Tvome i našem
Seid efendiji, a i svih drugih njegovih poštovalaca, smiluj se njegovoj duši i molimo Te da ga
nagradiš i počastiš iz Svoje neizmjerne hazne Časti i svakojakih Blagodati!

PIŠE: ADNAN M. BEVRNJA

Preksinoć u Sarajevu, u 77. godini preselio je na bolji svijet profesor hadži Seid ef. Strik.
Rođen je 1. 11.1933. godine. Prof. Seid Strik bio je jedna od najznačajnijih ličnosti
tarikatskog centra i jedan od najvećih poznavatelja Sarajeva, BiH i sufijske kulture i tradicije
u našoj zemlji. On i šejh Fejzulah ef. Hadžibajrić su 1957. obnovili rad tarikatskog centra te
pokrenuli inicijativu ponovnog otvaranja tekija, nakon njihovog zatvaranja, u BiH i
Jugoslaviji.
Porodica Strik spada među najstarije sarajevske porodice, a koja se u Sarajevo doselila iz
Njemačke u vrijeme osmanske vladavine Bosnom. Otac Seida Strika, hadži Mustafa bio je
vekil /zamjenik šejha/ Isa-begove Mevlevijske tekije na Bembaši, jednog od najstarijih
centara duhovnosti BH muslimana i tio sve do 1957. godine kada su je tadašnje vlasti srušile.
 4

Mnogobrojni poštovaoci i simpatizeri pamtit će ga kao osobu izrazito naklonjenu Ehli- bejtu,
te kao emotivnog borca protiv socijalne nepravde. Bio je izuzetan poznavatelj historije i autor
mnogobrojnih publikacija od kojih su neke prevedene i na strane jezike. Bio je poznat po
jedinstvenom izvođenju ilahija te skladatelj nekoliko poznatih poema. Među pisanim
radovima autor je i pjesama rugalica. Posebno poznata bila je njegova pjesma rugalica, koja
ismijava ljude sa jakim egom "Ja, pa ja". Prof. Strik završio je Klasičnu gimnaziju i
Prirodno-matematički faklultet - odsjek Hemija. Najveći dio svog životnog vijeka radio je kao
profesor biologije i hemije u O.Š. Razija Omanović (danas Mula Mustafe Bašeskije), a jedno
vrijeme predavao je i Općenarodnu odbranu s obzirom da je u nekadašnjoj JNA imao čin
kapetana. Pored svojih svakodnevnih aktivnosti bio je i vekil nakšibendijskog tarikata u
sarajevskim tekijama u Mlinima i Potoku. Imao je i veliki broj svojih učenika i simpatizera
koji su ga zvali "baba" što u sufijskoj tradiciji obilježava osobu sa velikim ynanje te osobu
koja u sebi nosi neku tajnu. O tome svjedoči i podatak da je prije osam mjeseci najavio da će
se rastati sa ovim svijetom sa dolaskom proljeća u martu 2010. godine. Odlaskom prof. Seida
Strika, Sarajevo je ostalo bez jednog od najvećih baštinika tajni ovog grada i jednog od onih
sarajlija koji su ovaj grad činili mističnim biserom svijeta.
Dženaza Seidu ef. Striku klanjat će se sutra u Caevoj džamiji, poslije podne namaza, a nakon
čega će se njegov tabut nositi do Nakšibendijske tekije u Potoku (u neposrednoj blizini ulice
Safvet- bega Bašagića), gdje će se ponovo klanjati dženaza i obaviti ukop.
Allah rahmetile!

Seid Strik, mistik i profesor

Prof. Seid Strik bio je jedna od najznačajnijih ličnosti tarikatskog centra i jedan od najvećih
poznavatelja Sarajeva, naše zemlje i sufijske kulture i tradicije u Bosni i Hercegovini. On i
šejh Fejzulah ef. Hadžibajrić su 1957. godine obnovili rad tarikatskog centra, te pokrenuli
inicijativu ponovnog otvaranja tekija, nakon njihovog zatvaranja u BiH i tadašnjoj Jugoslaviji.
Bio je izuzetan poznavatelj historije i autor mnogobrojnih publikacija od kojih su neke
prevedene i na strane jezike. Bio je poznat po jedinstvenom izvođenju ilahija te skladatelj
nekoliko poznatih poema. Najveći dio svog životnog vijeka radio je kao profesor biologije i
hemije u o.š. “Razija Omanović” (danas Mula Mustafe Bašeskije), a jedno vrijeme predavao
je i Općenarodnu odbranu s obzirom da je u nekadašnjoj JNA imao čin kapetana.
Pored svojih svakodnevnih aktivnosti bio je i vekil nakšibendijskog tarikata u sarajevskim
tekijama u Mlinima i Potoku. Imao je i veliki broj svojih učenika i simpatizera koji su ga zvali
“baba” što u sufijskoj tradiciji obilježava osobu sa velikim znanjem te osobu koja u sebi nosi
neku tajnu. O tome svjedoči i podatak da je prije osam mjeseci najavio da će se rastati sa ovim
svijetom sa dolaskom proljeća u martu 2010. godine. Odlaskom prof. Seida Strika, Sarajevo je
ostalo bez jednog od najvećih baštinika tajni ovog grada i jednog od onih Sarajlija koji su ovaj
grad činili mističnim biserom svijeta. U 77. godini preselio je na bolji svijet. Ukopan je u
krugu Nakšibendijske tekije u Potoku.