3 TVARNE I ENERGIJSKE PROMJENE U KEMIJSKIM

REAKCIJAMA − TERMOKEMIJA

Kemijskim elementima pripisuju se oznake, simboli, formulama prikazujemo

sastav kemijskih spojeva. Ovi pogodni simboli i formule mogu se korisno
uporabiti za prikaz kemijskih reakcija koje se predstavljaju kemijskim
jednadžbama. Simboli elemenata, formule spojeva i jednadžbe kemijskih reakcija
nisu puke kratice. Kemičari ih koriste za izvođenje kvantitativnih odnosa
obrazlažućim metodama koje će biti predočene u ovom poglavlju. Grana kemije
koja se bavi količinskim odnosima među elementima i spojevima u kemijskim
reakcijama naziva se stehiometrija. Pojam se izvodi iz grčkih riječi stoicheion u
značenju (kemijski) element, te metron u značenju mjeriti.

3.1 Množina tvari − mol

Jedinica množine tvari je mol. Mol je ona množina neke tvari koja sadrži isto
onoliko kemijskih jedinki koliko se atoma nalazi u točno 12 g 126 C . Broj atoma u 12
g nuklida 126 C odgovara Avogadrovom broju.1 Avogadrov broj određen je
pokusom i iznosi 6,022 x 1023 mol−1. Prema tomu, jedan mol sadrži 6,022 x 1023
jedinki razmatrane tvari, koje nužno ne moraju biti atomi.
Standard za jedinicu atomne mase, u je nuklid 126 C . Jedan atom 126 C ima masu od
točno 12·u. Jedinica atomne mase određena je i iznosi u = 1,66056 x 10−27 kg i
temeljna je fizikalna veličina koja se koristi za definiciju fizikalne veličine atomne
težine. Mol atoma, koji po definicijii sadrži Avogadrov broj atoma, ima masu
jednaku relativnoj atomnoj masi, odnosno atomnoj težini elementa.
Primjećuje se da je mjerodavna veličina za mol utemeljena na jednom od
izotopa ugljika, nuklidu 126 C . Međutim, atomna težina ugljika uzima u obzir
izotopni sastav prirodnog ugljika, tj. vrstu i broj kao i zastupljenost pojedinog
izotopa u prirodno nalazećoj izotopnoj smjesi. Prirodni ugljik sastoji se od izotopa
ugljika 126 C (zastupljenost u prirodno nalazećoj smjesi izotopa je 98,89%; izotopna
masa 12,0000) i 136 C (1,11%; izotopna masa 13,0034), te u tragovima 146 C (izotopna
masa 14,0032). Atomna težina ugljika, C iznosi 12,011. Ova jednostavna tvrdnja
znači da 1 mol ugljikovih atoma ima masu od 12,011 g. Stoga, izraz '1 mol
ugljikovih atoma', bez dodatnog objašnjenja, predstavlja 6,022 x 1023 atoma u
izotopnoj smjesi ugljika, koji (svaki atom) ima prosječnu masu 12,011·u.
Veličinu Avogadrove konstante teško je zamisliti. Pretpostavi se da u ovome
trenutku svjetsko pučanstvo broji 6,022 x 109 ljudi. Kada bi se Avogadrov broj
ljudi želio raspodijeliti u istom broju od cca. 6 milijardi na planete veličine Zemlje

1 Amadeo Avogadro (1776-1856), talijanski fizičar. Prvi je ponašanje plinova objasnio s pomoću

broja reagirajućih molekula.

1
za to bi trebalo rasplagati s 1014 planeta prosječne zemljine veličine. Većina
elemenata u prirodi pojavljuje se kao smjesa izotopa. Budući da i vrlo mali uzorak
elementa sadrži izuzetno velik broj atoma, vjerojatnost da će u uzorku biti skup
atoma s prosječnom masom jednakoj atomnoj težini stvarna je. Sukladno tomu, o
atomu se može razmišljati kao o prosječnoj jedinki koja ne će odgovarati atomu
pojedinog nuklida već o atomu za koja je važeća relativna atomna masa. Sve
izvedeno na temelju te pretpostavke bit će savršeno važeće za uzorke stvarne
veličine.
Mol sadrži, kao što je ranije istaknuto, Avogadov broj kemijskih jedinki. Stoga
će, mol molekula sadržavati Avogadrov broj molekula. Molekularna težina
molekularne tvari jednaka je zbroju atomnih težina atoma koji izgrađuju
molekulu. Za molekularne materijale, uzorak koji ima masu u gramima brojčano
jednaku molekularnoj težini tvari je mol molekula i sadrži Avogadrov broj
molekula.
Primjerice, molekularna težina vode iznosi 18,015. Jedan mol vode ima masu
od 18,015 g·mol−1 i sadrži 6,022 x 1023 molekula. S obzirom da je odnos broja atoma
vodika i kisika u vodi 2 : 1, u masi koja odgovara jednom molu vode (18,015 g)
nalazit će se 2 mola vodikovih atoma (2,016 g) i 1 mol kisikovih atoma (15,999 g).
Izraz mol može se primijeniti na veliko mnoštvo različitih jedinki − atome,
molekule, ione, skupine iona, molekularne ione, elektrone, protone, neutrone, čak
i kemijske veze. Sukladno tomu, vrsta jedinke koja se mjeri jedinicom mol mora
biti točno naznačena kada se koristi pojam mola. Jedan mol vodikovih atoma
sadrži Avogadrov broj atoma i ima masu 1,008 g, dok 1 mol vodikovih molekula
sadrži također Avogadrov broj, ali molekula koje imaju ukupnu masu 2,016 g.
Ako su u pitanju ionske tvari, pojam mola mora se koristiti krajnje oprezno.
Kaže li se 1 mol natrijevog klorida, NaCl znači da se radi o 6,022 x 1023 formulskih
jedinki Na+Cl−. Nema molekula u ionskim spojevima! Jedan mol natrijevog klorida
ima masu 58,44 g·mol−1. Potonji iznos nije molekularna, već formulska masa
natrijevog klorida. U biti, 1 mol NaCl (6,022 x 1023 ionskih parova Na+Cl−) sastoji
se od 1 mola natrijevih iona (6,022 x 1023 iona Na+) i jednog mola kloridnih iona
(6,022 x 1023 iona Cl−). Jedan mol barijevog klorida, BaCl2 sastoji se od 1 mola iona
Ba2+ (6,022 x 1023 mol−1) ukupne mase 137,3 g Ba i 2 mola iona Cl− (6,022 x 1023
mol−1) ukupne mase 2 x 35,45 g = 70,9 g Cl.2 Formulska masa barijevog klorida,
BaCl2 iznosit će ukupno 208,2 g·mol−1.

3.2 Izvođenje kemijskih formula

Treba znati razlikovati dvije vrste kemijskih formula. Molekularna formula

kovalentnog spoja, katkad zvana pravom formulom, temelji se na stvarnom broju
atoma koji molekulu čine dotičnim spojem. Primjerice, molekularna formula
vodikovog peroksida je H2O2. Prema toj formuli molekula vodikovog peroksida
sastoji se od dva vodikova i dva kisikova atoma.

2 Budući da masa elektrona sudjeluje u ukupnoj atomnoj masi s izuzetno malim iznosom, u gotovo

svim slučajevima smatra se da ion ima masu jednaku masi atoma iz kojeg je ion nastao.

2
 Opaža se da odnos vodikovih spram kisikovih atoma 2 : 2 ne predstavlja
najjednostaniji, najmanji cjelobrojni odnos, koji je 1 : 1. Formula koju je moguće
napisati na temelju najmanjeg cjelobrojnog odnosa naziva se empirijskom
formulom. Dok je molekularna formula vodikovog peroksida H2O2, empirijska
formula je HO. Za neke molekularne spojeve ne postoji razlika između
molekularne i empirijske formule, prmjerice H2O, H2SO4, CO2, NH3. Međutim, za
mnoge molekularne spojeve molekularna i empirijska formula se razlikuju.
Primjerice, molekularnim formulama hidrazina, N2H4 i benzena, C6H6 odgovaraju
empirijske formule NH2, odnosno CH.
Situacija je drukčija kod ionskih spojeva. Formula ionskog spoja temelji se na
najjednostavnijem odnosu iona u spoju. Primjerice, natrijev fosfat sastavljen je od
tri natrijeva iona, Na+ za svaki fosfatni ion PO 34− prisutan u kristalima spoja, a
formula će mu biti Na 3 PO 4 . Formule ionskih spojeva također su i empirijske. Nije
dozvoljeno kratiti brojeve unutar formule ionskog spoja samo da bi se došlo do što
jednostavnijeg broja omjera kationa i aniona. Natrijev peroksid, Na2O2 u kojem je,
prema formuli omjer broja natrijevih i kisikovih atoma 2 : 2, formalno bi se mogao
skratiti na omjer 1 : 1, pod uvjetom da nije poznato od čega je natrijev peroksid
izgrađen. Formula natrijevog peroksida, kako je ispravno napisana Na2O2,
predstavlja odnos broja kationa i aniona, a on iznosi 2 : 1. Naime, u natrijevom
peroksidu dva natrijeva iona, Na+ protuteža su jednom peroksidnom ionu koji
posjeduje dva negativna naboja, O 22 − , tj. omjer broja kationa i aniona u Na2O2 je
2 : 1. Peroksidni ion ima formulu kakva je navedena. Ion O− ne postoji!
Podaci kemijske analize spoja koriste se za izvođenje njihovih empirijskih
formula. Kemijska analiza daje odnos masa elemenata od kojih je spoj izgrađen.
Empirijska formula dat će uvijek prikaz atomnog odnosa elemenata u spoju
izražen u najmanjim cjelobrojnim omjerima.
Budući da mol atoma jednog elementa ima isti broj atoma kao i mol nekog
drugog elementa omjer molova predstavlja ujedno i omjer atoma. Broj molova
svakog elementa prisutan u uzorku spoja može se jednostavno izračunati iz mase
svakog prisutnog elementa. Najjednostavnij cjelobrojni omjer molova, koji je
jednak omjeru atoma, koristi se za pisanje empirijske formule. Empirijska formula
spoja poslužit će za iznalaženje molekularne formule, pod uvjetom da je poznata
molekularna težina.

3.4 Kemijske jednadžbe

Kemijska jednadžba predstavlja kemijsku reakciju izraženu putem znakova

kemijskih elemenata i formula kemijskih spojeva koji u njoj sudjeluju kao i
oznakama kemijskih elemenata i spojeva koji činom kemijske reakcije u njoj
nastaju. U običnoj kemijskoj jednadžbi reaktanti na lijevoj strani jednadžbe bit će
razdvojeni od produkata kemijske reakcije strjelicom sa smjerom udesno, a u
slučaju ravnotežnih kemijskih reakcija bit će razdvojeni dvostrukom strjelicom
usmjerenom obostrano. S obzirom da u kemijskoj reakciji uz kvantitativnu
promjenu obvezatno dolazi i do kvalitativne promjene, znak strjelice nije

3
izjednačen sa znakom jednakosti u običnoj matematičkoj jednadžbi. Znak strjelice
upućuje da je kemijskom reakcijom, u kojoj su događanja i promjene prikazane
simbolikom kemijske jednadžbe, nešto nastalo, nešto proizašlo iz reakcije, stvorena
neka nova tvar, došlo do promjene elemenata i/ili spojeva u neke druge elemente i
spojeve, nešto se dobilo, do nečega se došlo − u kvalitativnom i kvantitavnom
smislu.
Prema zakonu o očuvanju mase,3 nikakva se promjena u masi tijekom toka
obične kemijske reakcije ne može ustanoviti, ili jednostavnije − ukupna masa
reaktanata na početku kemijske reakcije bit će jednaka ukupnoj masi produkata na
kraju kemijske reakcije. Ovaj zakon, prvi je put formalno spomenuo Antoine
Laurant Lavoisier u svojem štivu Traité Elementaire de Chemie4 iz godine 1789. iako
su kvantitativna mjerenja Lavoisierovih prethodnika i suvremenika predviđala
jedno takvo načelo. U onoj mjeri u kojoj se kemijske reakcije razmatraju, zakon o
očuvanju mase znači da koliko atoma svakog elementa (u obliku elementa ili
sjedinjena s atomima nekog drugog elementa u spoju) postoji u obliku reaktanata
na lijevoj strani kemijske jednadžbe, toliko isto atoma produkata postoji (u obliku
elemenata ili spojeva) na desnoj strani jednadže. U kojem će obliku postojati
specije, koje sudjeluju u kemijskoj reakciji, ovisit će o vrsti kemijske pretvorbe koju
je osmislio i proveo eksperimentator.
Kemijska jednadžba je izvještaj o rezultatima pokusa. Jedan od ciljeva kemije je
otkrivanje i razvoj načela koja omogućuju predviđanja produkata kemijske
reakcije. Svakom takvom poopćenju treba pokloniti oprez i naročitu pažnju.
Predviđanja bilo kojih produkata reakcije, dobivenih iz seta reaktanata, podložna
su promjeni, ako to pokus nalaže. Ono što se može činiti razumno na papiru
nužno nije ono što će se dogoditi u laboratoriju.
Prvi korak u pisanju kemijske jednadžbe je ustanoviti produkte reakcije u
pitanju. Ugljikov disulfid, CS2 reagira s klorom, Cl2 pri čemu nastaje ugljikov
tetraklorid, CCl4 i disumporov diklorid, S2Cl2. Reakcija se može prikazati
jednadžbom:

CS2 + Cl2 CCl4 + S2Cl2

Jednadžba napisana u ovom obliku kvantitativno nije ispravna, jer protuslovi

zakonu o očuvanju mase. Jednaki broj atoma pojedine vrste treba naći na lijevoj i
desnoj strani jednadžbe. Jednadžba nije ispravna s obzirom na broj atoma klora na

3 Zakon se ne može primijeniti na reakcije nuklearne pretvorbe. Nuklearne reakcije ne mogu se

izjednačiti s običnim kemijskim reakcijama. U slučaju nuklearnih pretvorbi, Einsteinov postulat o

ekvivalenciji mase i energije zadovoljavajuće može objasniti pretvorbu malih količina mase u
energiju. Strogo uzevši, zakon o očuvanju mase i energije treba uzeti u obzir. Energijska promjena,
koja se opaža u običnim kemijskim reakcijama može biti prateća posljedica promjene mase, ali
potonje promjene toliko su male da ih u uvjetima normalnih pokusa nije moguće otkriti. Stoga je,
zakon o očuvanju mase, onako kako je opisan, savršeno primjeren svim običnim kemijskim
reakcijama, u koje se reakcije nuklearnih pretvorbi ne mogu ubrojiti.
4 Opća kemija. Štivo je prevedeno na nekoliko europskih jezika i mnogo se godina koristilo kao

sveučilišni udžbenik.

4
lijevoj i desnoj strani. Uravnoteženjem kemijske jednadžbe doći će se do ispravne i
jedino važeće kemijske jednadžbe:

CS2 + 3 Cl2 CCl4 + S2Cl2

Strogo uzevši, izraz kemijske reakcije nije kemijska jednadžba, dok nije
uravnotežena. Ispravan je samo onaj izraz koji predstavlja opis pokusa u kvalitativnom i
kvantitativnom smislu.
Najjednostavnije vrste kemijskih reakcija moguće je uravnotežiti metodom probe
i pogreške. U reakciji oksidacije željeza, Fe vodenom parom, H2O u kojoj nastaje
željezov(II,III) oksid, Fe3O4 i vodik, H2 bez mnogo muke, primjenom spomenute
metode, može se doći do izraza s uravnoteženim stehiometrijskim koeficijentima.
Osnovni je izraz:

Fe + H2O Fe3O4 + H2

Kvalitativna jednadžba ukazuje da su svo željezo i sav kisik iz vode (reaktanti)

sadržani u produktu željezovom oksidu, Fe3O4. Četiri kisikova atoma iz Fe3O4
sadržana su u 4 molekule vode, H2O. Stoge će odnos stehiometrijskih koeficijenata
reaktanata željeza i vode biti 3 : 4. Na desnoj se strani jednadžbe mora naći
ukupno 8 vodikovih atoma iz četiri molekule vode. Kako je prirodna pojavnost
vodika u obliku molekula, H2 to će u konačnici ispravna kemijska jednadžba biti
oblika:

3 Fe + 4 H2O Fe3O4 + 4 H2

Na sličan se način može uravnotežiti jednadžba koja prikazuje potpuno

izgaranje etana, C2H6 u kisiku, O2. Produkti ove reakcije su ugljikov dioksid i
vodena para.

C2H6 + O2 CO2 + H2O

S obzirom na sastav etana, na strani produkata kemijske jednadžbe mora se naći

ukupno 2 ugljikova atoma u obliku CO2 i 6 vodikovih atoma u obliku vode. Izraz
sukladan ovoj tvrdnji bit će:

C2H6 + O2 2 CO2 + 3 H2O

U ovom izrazu samo kisik nije uravnotežen. U reakciji će sudjelovati ukupno 7

atoma kisika. Kako se za kisik, kao i za sve druge homonuklearne plinove, u
kemijskim jednadžbama koriste znaci koji označuju dvoatomnu molekulu, s
jednim molom (molekulom) etana reagirat će 72 molova (molekula) kisika, O2.
Razlomljeni stehiometrijski koeficijenti ne rabe se u kemijskim jednadžbama.
Stoga izraz:

5
 7
C2H6 + 2 O2 2 CO2 + 3 H2O

treba pomnožiti s 2, čime se dolazi do mjerodavnog izraza za spaljivanje etana u

kisiku:

2 C2H6 +7 O2 4 CO2 + 6 H2O

U primjerima, poput dva navedena, mogu se ovakvim jednostavnim

zaključivanjem, razmjerno lako odrediti omjeri stehiometriskih koeficijenata. U
složenim kemijskim reakcijama s više od dva reaktanta odnosno produkta, u
kojima će i odnos stehiometrijekih koeficijanata bit složen, treba se poslužiti
pravilima koja vrijede za izjednačavanje parcijalnih oksido-redukcijskih reakcija
utemeljenih na poznavanju i izjednačavanju oksidacijskih ili nabojnih brojeva
izmjenom elektrona. Korištenjem takvog postupka, u kojem će se stehiometrijski
koeficijenti iznaći zbrajanjem dviju jednadžbi s jednom nepoznanicom,
nedvojbeno se može ustanoviti kakav je molarni odnos reaktanata, te u kojem će
se množinskom udjelu pojaviti produkti u kemijskoj reakciji. Postupak je nešto
složeniji te vremenski zahtjevan, ali je dobiveno rješenje jednoznačno.

3.5 Određivanje topline

Tijekom kemijske reakcije ne zbivaju se samo tvarne već i energijske promjene. Ne

postoji ta kemijska jednadžba koju ne bi pratila i fizikalna promjena, promjena
energije. Tijekom reakcije sustav energiju, u obliku topline, ili upija ili isijava.
Proračuni u svezi s ovim energijskim promjenama jednako su važni kao i oni koji
uključuju masene promjene reagirajućih tvari u kemijskim reakcijama.
Termokemija proučava toplinske promjene, apsorpciju odnosnu emisiju topline,
pri kemijskoj promjeni.
SI mjerna jedinica fizikalne veličine energije, u bilo kojem obliku, je joule, J.
Međutim, nekada je važeća mjerna jedinica za mjerenje energije, pa tako i topline,
bila kalorija. Zastarjela jedinica kalorija, cal utemeljena je na svojstvima vode. S
obzirom da se u mnogim starim štivima, kao i u brojnim znanstvenim radovima iz
područja kemijske kinetike i termokemije, koristila onda važeća mjerna jedinica
kalorija, neophodno ju je, zbog općeg znanja kemije, spomenuti i obrazložiti.
Specifična toplina, ili specifični toplinski kapacitet, c tvari opisuje se onom
količinom topline, koju je potrebno dovesti sustavu da bi 1 g (10−3 kg) te tvari
temperatura porasla za 1 °C (1 K). Izvorno, kalorija je bila definirana s pomoću
specifične topline vode. S obzirom da je specifična toplina tvari ovisna o
temperaturi, potrebno je odrediti u kojem će temperaturnom području 1 kalorija
odgovarati toplini koja je povisila temperaturu sustava za 1 °C. Kroz mnogo
godina, kalorija je utvrđena kao količina topline neophodna da masi od 1 g vode
temperatura poraste od 14,5 do 15,5 °C. Ova jedinica kalorije bila je poznata kao
kalorija 14. stupnja.

6
 Izvanredno točno određivanje toplinske energije moguće je napraviti
električnim mjerenjem, s obzirom da postoji veza između mjerne jedinice za
energiju, joulea, mjerne jedinice za električni napon, volta, te mjerne jedinice za
količinu elektrike, coulomba: 1 J = 1 V·C. Zbog toga je bolja primarna mjerodavna
veličina, bolji standard za energiju od specifične topline vode. Stoga je danas
važeći odnos kalorije i joulea:

1 cal ≡ 4,184 J

Na temelju ovog jednostavnog odnosa može se zaključiti sljedeće:

(i) Joule i kalorija razmjerno su male veličine za izražavanje

termokemijskih iznosa te se obično rabi jedinica kJ;
(ii) Međunarodno povjerenstvo za utege i mjere5 preporučuje da se sva
energijska mjerenja temelje isključivo na korištenju mjerne jedinice
joulea;
(iii) Za sve svrhe može se smatrati da je specifična toplina vode u
temperaturnom rasponu od t.t. do t.v. stalna i iznosi 4,184 J·g−1·°C−1.

Toplinski kapacitet, C određene mase tvari je količina topline koja je potrebna da

se sustavu podigne temperatura za 1 °C. Kao što je naprijed navedeno, specifična
toplina ili specifični toplinski kapacitet je toplinski kapacitet koji se odnosi na 1 g
tvari. Odnos toplinskog i specifičnog toplinskog kapaciteta je:

C=m·c

Primjerice, toplinski kapacitet 500 g vode, s obzirom da je specifični toplinski

kapacitet vode 4,184 J·g−1·°C−1 bit će:

C = 500 g x 4,184 J·g−1·°C−1 = 2092 J·°C−1 = 2,092 kJ·°C−1

Ovaj uzorak apsorbira 2,092 kJ topline za svaki stupanj povećanja temperature.

Za povišenje temperature za 2 stupnja trebat će dvostruko veća količina topline.
Općenito

q = C(t2 − t1)

U izrazu, q znači toplinu koju apsorbira uzorak, C je njegov toplinski kapacitet, t2

je konačna, a t1 početna temperatura sustava. Količina topline koju apsorbira 500 g
vode, koja se ugrije od 20 do 25 °C bit će:

q = C(t2 − t1) = C·∆t

q = 2,09 kJ·°C−1 x 5 °C = 10,46 kJ

5 The International Committee of Weights and Measures.

7
 Uređaj koji se koristi za mjerenje toplinskih učinaka koji prate kemijsku
promjenu naziva se kalorimetar (Sl. 3.5). Kalorimetar se sastoji od reakcijske
posuda u kojoj se provodi kemijska reakcija, a uronjena je u odvaganu masu vode
u vrlo dobro izoliranom spremniku. Cijeli se sustav naziva kalorimetrijska bomba.
Reakcija se provodi s točno poznatim množinama reaktanata, dok oslobođena
toplina reakcije povisuje temperaturu vode kalorimetra. Količina oslobođene
reakcijske topline može se izračunati iz porasta temperature, ako je ukupni
toplinski kapacitet kalorimetra i njegov sadržaj poznat.

Žarne niti

O2(g)

H2O(l)

Reaktor

O2(g)

Nosač uzorka
Uzorak

SLIKA 3.5 Spaljivanje uzorka u kalorimetrijskoj bombi.

Uzorak smješten u nosaču uzorka u kontaktu je sa žarnom niti. U reaktorsku posudu natiskuje se
kisik dok tlak ne dosegne iznos od oko 30 atm. Reaktor je potopljen u vodu kojoj se temperaturne
promjene mjere termometrom. Kratki protok struje dovodi otpornu žarnu nit do usijanja koje
uzrokuje paljenje uzorka i iniciranje reakcije spaljivanja.

3.6 Termokemijske jednadžbe

Provodi li se kemijska reakcija u kojoj se razvijaju plinovi u zatvorenom

kalorimetru, tlak unutar reakcijske posude će porasti. Međutim, većina se
kemijskih reakcija provodi u kalorimetrima koji su otvoreni prema atmosferi. Za
ove reakcije tlak je stalna veličina, neovisno o tome razvijaju li se plinovi tijekom
reakcije ili ne.
Reakcije koje se odvijaju u kalorimetrijskoj bombi mogu, ali ne moraju dovesti
do promjene tlaka u reakcijskoj posudi. Spaljivanje glukoze, C6H12O6 u kisiku u
zatvorenom kalorimetru odvija se prema reakcijskoj jednadžbi:

C6H12O6(s) + 6 O2(g) 6 CO2(g) + 6 H2O(l)6

6 O oznakama agregacijskih stanja [kruto, (s), tekuće (l) i plinovito (g)] reaktanata i produkata i

njihovom značenju u termokemijskim jednadžbama bit će nešto rečeno u nastavku štiva.

8
Primjećuje se da reakcijom nastaje upravo onoliko molova ugljikovog dioksida
koliko se molova kisika reakcijom troši. Prema tome, tijekom reakcije tlak u
kalorimetrijskoj bombi se ne mijenja.
Nastaje li reakcijom više molova plina nego što ih se troši, tlak unutar
kalorimetra raste. Zbiva li se takva reakcija u otvorenom spremniku, plinovi
nastali u reakciji odvjetrit će u atmosferu. U tom slučaju tlak ostaje stalan i jednak
atmosferskm tlaku. Za takvu reakciju, mjerena energijska promjena, kad je
dozvoljena promjena tlaka, neznatno se razlikuje od mjerene energijske promjene
pri stalnom tlaku.
Promjena tlaka nema znatnog učinka na kemijske reakcije, kako one u koje
nisu uključeni plinovi, primjerice reakcije koje se zbivaju u otopinama, tako i one
u kojima se plinovi tijekom reakcije troše i stvaraju.
Toplina oslobođena ili upijena tijekom reakcije, koja se provodi u uvjetima
stalnog tlaka, u vezi je sa svojstvom koje se naziva entalpija, H. Svaka čista tvar
posjeduje entalpiju ili sadržaj topline. Prema tome neki set reaktanata ima
konačnu ukupnu entalpiju, Hr, dok će odgovarajući set produkata imati također
konačnu ukupnu entalpiju, Hp. Toplina reakcije predstavlja raziku između ovih
entalpija, tj.

∆H = Hp − Hr

Reakcije u kojima dolazi do oslobađanja topline nazivaju se egzotermnim

reakcijama. U reakcijama ove vrste produkti reakcije imaju nižu entalpiju od
reaktanata te će ∆H biti negativna vrijednost. Tijekom reakcije produkti u sustavu
zamjenjuju reaktante. Entalpija reakcijskog sustava se smanjuje, ∆H je negativno, a
entalpijska razlika oslobađa se u obliku topline (Sl. 3.6.a).
Reakcije tijekom kojih se toplina upija, ulazi u sustav, nazivaju se
endotermnim reakcijama. Za reakcije ove vrste entalpija produkata veća je od
entalpije reaktanata, a ∆H je pozitivno. Tijekom reakcije sustav treba opskrbljivati
s toplinom kako bi se entalpija sustava povisila (Sl. 3.6.b).
Entalpije kemijskih tvari ovise o temperaturi i tlaku. Dogovorno, vrijednosti
∆H mjerene su kod temperature 25 °C i standardnog atmosferskog tlaka.
Primijene li se drugi uvjeti moraju ih se posebno istaknuti.
Termokemijski podaci mogu se pripisati reakcijskoj jednadžbi za razmatranu
kemijsku reakciju, tj. istaknuti uz nju. Odgovarajuća vrijednost ∆H je ona
zahtijevana za kemijsku reakciju u kojoj nastaje 1 mol produkta, odnosno u kojima
su navedene molne količine. Suprotno uobičajenoj praksi, za uravnoteženje
ovakve reakcijske jednadžbe mogu se rabiti razlomački koeficijenti. Razlomački
koeficijent jednostavno ukazuje na necjelobrojni molni iznos supstancije. Tako
reakciju nastajanja vode iz elemenata:

H2(g) + ½ O2(g) → H2O(l) ∆H = −286 kJ·mol−1

9
treba protumačiti na način da 1 mol plinovitog vodika reagira s ½ mola plinovitog
kisika u reakciji u kojoj nastaje 1 mol vode, pri čemu je oslobođeno 286 kJ topline.

100

Hѳ/kJ·mol−1
Hѳ/kJ·mol−1

H2(g) + ½ O2(g)
0 100

−100

−200 HI (g)
(25,9 kJ·mol−1)
H2O (l)
½ H2(g) + ½ I2(s)
−300 (−285,9 kJ·mol−1) 0

−400
(a) (b)

SLIKA 3.6 Entalpijske promjene u egzotermnoj i endotermnoj reakciji.

(a) Entalpijski dijagram egzotermne reakcije koji prikazuje da molarna entalpija nastajanja H2O(l)
leži 285,9 kJ ispod molaranih entalpija elemenata. (b) Entalpijski dijagram endotermne reakcije koji
pokazuje da je molarna entalpija HI(g) za 25,9 kJ iznad sadržaja topline elemenata iz kojih je
nastao.

Agregacijsko stanje svake tvari, reaktanata i produkata, u rekaciji treba

istaknuti. Znak ili formulu svake tvari u u rekacijskoj jednadžbi treba pratiti
oznaka njenog agregacijskog stanja: (g) za plin ili paru, (l) za tekućinu, (s) za
krutinu i (aq) za vodenu otopinu.7 Potreba za ovakvim dogovorom može se
pokazati usporedbom sljedeće s prethodnom termokemijskom jednadžbom.

H2(g) + ½ O2(g) → H2O(g) ∆H = −242 kJ·mol−1

Primijećuje se da se u drugoj reakciji oslobodilo 44 kJ topline manje. Razlika

energije potrošena je u drugoj reakciji za pretvaranje 1 mola H2O(l) u 1 mol
H2O(g).
Obrne li se reakcija, tj. postanu li produkti reaktanti, a reaktanti produkti,
predznak entalpijske promjene, ∆H treba promijeniti. Reakcija koja je u jednom
smjeru endotermna u povratnom, obrnutom smjeru bit će egzotermna.

7 (g), oznaka plinovitog, parovitog stanja, prema grč. chaos, prostor (grčkoj riječi pogrešno je
pripisano značenje nered); (l), oznaka tekućeg stanja, lat. liquidus, tekućina; (s), oznaka čvrstog
stanja, lat. solidus, čvrst (naziv rimskog zlatnog novčića); (aq), oznaka za vodenu otopinu, prema
lat. aqua, voda, tekućina, otopina.

10
 ½ H2(g) + ½ I2(s) → HI(g) ∆H = 25,9 kJ
HI(g) → ½ H2(g) + ½ I2(s) ∆H = −25,9 kJ

Pomnože li se koeficijenti reaktanata i produkata reakcijske jednadžbe s nekim

faktorom, s istim faktorom treba pomnožiti i entalpijsku promjenu, ∆H.
Množenjem prethodne jednadžbe s 2 podrazumijeva množenje stehiometrijskih
koeficijenata i ∆H.

2 HI(g) → H2(g) + I2(s) ∆H = 2·( −25,9 kJ) = −51,8 kJ

Istovjetno treba postupiti ako se stehiometrijski koeficijenti umanjuju nekim

djeliteljem. Dogovor o pisanju termokemijskih jednadžbi može se sažeti u sljedeće:

1. Za egzotermnu reakciju (reakcijski sustav koji gubi toplinu), ∆H je

negativan. Za endotermnu reakciju (reakcijski sustav upija toplinu), ∆H je
pozitivan.
2. Ako drukčije nije istaknuto, iznosi ∆H odnose se na reakcije koje su
izvođene pri temperaturi od 25 °C i pri standardnom atmosferskom tlaku.
3. Oznake (g), (l), (s) i (aq) stavljaju se iza formula reaktanata i produkata
reakcije kako bi se istaklo fizikalno stanje svake tvari.
4. Koeficijenti reaktanata i produkata reakcijske jednadžbe prikazuju brojeve
molova svake tvari uključene u reakciju, a pripadajuća ∆H odogovara tim
molnim odnosima. Dopušta se korištenje frakcijskih stehiometrijskih
koeficijenata.
5. Pomnože li se ili podijele stehiometrijski koeficijenti s nekim faktorom,
pripadajući se iznos ∆H također mora pomnožiti ili podijeliti s tim istim
faktorom.
6. Obrne li se smjer reakcije, predznak, ali ne i iznos entalpijske promjene, ∆H
se mijenja.

Stehiometrijski zadaci koji uključuju termokemijske reakcije rješavaju se na

gotovo isti način kao i svi ostali jednostavni stehiometrijski zadaci koji uključuju
proračun tvarne promjene.

3.7 Hessov zakon

Temelj mnogih termokemijskih računa je Zakon o stalnosti zbrajanja toplina

kojeg je eksperimentno dokazao G. H. Hess godine 1840. Prema Hessovom
zakonu entalpijska promjena bilo koje kemijske reakcije je stalna, tj. neovisno o
broju koraka u kojima se zbiva. Prema tome, termokemijski podaci mogu se
obrađivati algebarski.

11
 Primjerice, razmotri se reakcija spaljivanja grafita u kisiku, u kojoj dolazi do
stvaranja ugljikovog dioksida.

C(grafit) + O2(g) CO2(g) ∆H = −393,5 kJ·mol−1

Pretvorba se može dogoditi u dva koraka: reakcijom grafita s kisikom u kojoj prvo
nastaje ugljikov monoksid, CO koji nakon toga sagorijeva s dodatnim kisikom u
ugljikov dioksid, CO2. Zbrajanjem dviju reakcijskih jednadžbi dolazi se do
jednadžbe istovjetne onoj gore u kojoj izravno nastaje ugljikov dioksid (Slika 3.7).

100
∆Hѳf /kJ·mol−1

C(s) + ½ O2(g) C(s) + ½ O2(g)

0

CO(g) CO(g) + ½ O2(g)

−100
(−110,5 kJ·mol−1) (−110,5 kJ·mol−1)

−200

−300

CO2 (g) CO2(g)

−400 (−393,5 kJ·mol−1) (−393,5 kJ·mol−1)

(a) (b)
−500

SLIKA 3.7 Hessov zakon zbrajanja reakcijskih toplina.

Egzotermni entalpijski dijagram sagorijevanja grafita u kisiku kojim se pokazuje da će oslobođena
toplina biti neovisna spali li se grafit u dva koraka, u prvom od kojih nastaje ugljikov monoksid,
koji se nakon toga oksidira u ugljikov dioksid (a) ili u jednom koraku izravno u ugljikov dioksid
(b).

C(grafit) + ½ O2(g) CO(g) ∆H = −110,5 kJ

CO(g) + ½ O2(g) CO2(g) ∆H = −283,0 kJ
C(grafit) + O2(g) CO2(g) ∆H = −393,5 kJ

Budući da se termokemijski podaci mogu algebarski obrađivati moguće je

izračunati reakcijsku entalpiju iz termokemijskih podataka drugih reakcija. Niže
navedene termokemijske jednadžbe mogu poslužiti u tu svrhu.

12
 C(grafit) + O2(g) CO2(g) ∆H1 = −393,5 kJ (1)
H2(g) + ½ O2(g) H2O(l) ∆H2 = −285,9 kJ (2)
CH4(g) + 2 O2(g) CO2(g) + 2 H2O(l) ∆H3 = −890,4 kJ (3)

Ova se tri izraza mogu iskoristiti za izračun entalpijske promjene, ∆H za reakciju

nastajanja metana, CH4 iz elemenata. Metan nije moguće prirediti u laboratoriju
izravno iz elemenata u običnoj kemijskoj reakciji te se, stoga, pokusom ne mogu
odrediti entalpijska promjena.

C(grafit) + 2 H2(g) CH4(g) ∆H = ?

Budući da se 1 mol grafita javlja kao reaktant u izrazu (1) i u gornjoj jednadžbi,
u obzir se uzima reakcijska shema i brojčani podatak iz izraza (1).

C(grafit) + O2(g) CO2(g) ∆H1 = −393,5 kJ (1)

Za pripravu 1 mola metana poterebna su dva mola vodika, 2 H2. S obzirom da se

u jednadžbi (2) vodik javlja kao reaktant dotična se reakcija može iskoristiti za
izračun. Međutim, množinske kao i vrijednost entalpijske promjene reakcije treba
pomnožiti koeficijentom 2. Kako bi se izbjegla zbrka izraz (2) u unekoliko
izmijenjenom obliku proglasi se jednadžbom (4).

2 H2(g) + O2(g) 2 H2O(l) ∆H4 = −571,8 kJ (4)

Produkt metan, CH4 javlja se na desnoj strani željene reakcijske jednadžbe. Zbog
toga se jednadžba (3) može iskoristiti u obrnutom smjeru, tj. u obliku:

CO2(g) + 2 H2O(l) CH4(g) + 2 O2(g) ∆H5 = +890,4 kJ (5)

Ponovo, da se izbjegne zbrka, jednadžba (3) u ovako izmijenjenom obliku

proglasi se izrazom (5), a odgovarajuća entalpijska promjena imat će pozitivni
predznak. Sabirajem jednadžbi (1), (4) i (5) dolazi se konačno do tražene
entalpijske promjene pri sintezi metana iz elemenata.

C(grafit) + O2(g) CO2(g) ∆H1 = −393,5 kJ (1)

2 H2(g) + O2(g) 2 H2O(l) ∆H4 = −571,8 kJ (4)
CO2(g) + 2 H2O(l) CH4(g) + 2 O2(g) ∆H5 = +890,4 kJ (5)
C(grafit) + 2 H2(g) CH4(g) ∆H = −74,9 kJ

Dobivena vrijednost entalpijske promjene, ona je koja je tražena, ali pokusom ne

može biti određena.

13
3.8 Entalpija nastajanja kemijskih spojeva

Entalpija je ovisna o temperaturi i tlaku. Žele li se usporediti vrijednosti ∆H, uvjeti

u kojima je entalpijska promjena određena moraju biti istovjetni. Standardno
stanje tvari je stanje u kojem je tvar postojana pri tlaku od 1 atm i temperaturi od
25 °C. Znak ∆Hѳ koristi se za iskazivanje standardne entalpijske promjene koja se
odnosi na reakcije u kojima su uključene tvari u njihovim standardnim stanjima. S
obzirom da su termodinamičke varijable, poput ∆H, ovisne o uvjetima u kojima se
reakcija provodi, potrebno je ustanoviti standardna stanja, set posebnih uvjeta i
koncentracija:

• Za plinove standardno stanje tlaka je 1 bar, a ponašanje plina je idealno.

• Za tvari u vodenim otopinama standardno stanje je koncentracija od 1
mol·dm−3.
• Za čiste tvari, elemente ili spojeve, standardno stanje je najpostojaniji oblik
tvari pri tlaku od 1 atm i temperaturi od značaja.8 U pravilu, sobna
temperatura t = 25 °C, tj. T = 298 K, ona je vrijednost temperature koja se
rabi.

Standardna entalpija nastajanja, ∆H fθ spoja je reakcijska entalpijska promjena

pri nastajanju 1 mola spoja u njegovom standardnom stanju iz elemenata u
njihovom standardnom stanju. Prema tome, entalpija nastajanja posebna je vrsta
entalpijske promjene. Iznosi ∆Hѳ za reakcije prikazane na Sl. 3.6 u biti su
vrijednosti ∆H fθ vode, H2O(l), odnosno jodovodika, HI(g).

H2O(g) + ½ O2(g) H2O(l) ∆H fθ = −285,9 kJ·mol−1

½ H2(g) + ½ I2(s) HI(g) ∆H fθ = 25,9 kJ·mol−1

Entalpija nastajanja može se izračunati izravno iz podataka prikupljenih pri

izvođenju pokusa ili neizravno iz drugih termokemijskih podataka primjenom
Hessovog zakona. Ishod primjene Hessovog zakona dan je u prethodnom
odsječku u reakciji u kojoj, iz elemenata u njihovom standardnom stanju, nastaje 1
mol metana, CH4(g).

C(grafit) + 2 H2(g) CH4(g) ∆H fθ = −74,9 kJ·mol−1

Neke entalpije nastajanja navedene su u Tablici 3.1.

8 Pri određivanju najpostojanijeg oblika elementa odstupilo se u slučaju fosfora. Iako je crveni
fosfor, P∞ najpostojaniji alotrop fosfora kod p = 1 atm i T = 298 K, bijeli fosfor, P4 odabran je kao
najpostojanija modifikacija elementa.

14
 Reakcijska entalpijska promjena može se izračunati iz entalpije nastajanja
spojeva uključenih u reakcijski proces. Primjerice, do iznosa entalpijske promjene
reakcije:

C2H4(g) + 2 H2(g) C2H6(g) ∆Hѳ = ? kJ·mol−1

može se doći iz entalpija nastajanja etilena, C2H4(g) i etana, C2H6(g)

2 C(grafit) + 2 H2(g) C2H4(g) ∆H fθ = 52,30 kJ·mol−1 (6)

θ
2 C(grafit) + 3 H2(g) C2H6(g) ∆H = −84,68 kJ·mol−1
f (7)

Jednadžba (6) napisana obratnim redoslijedom ukazuje na pretvorbu u kojoj se

eten, C2H4(g) pretvara u elemente. Odgovarajuća vrijednost entalpijske promjene
za obratnu reakciju je stoga − ∆H fo (C2H4) = −52,30 kJ·mol−1. Može se zamisliti da iz
elemenata raspada C2H4(g) i dodatnog mola vodika, H2(g) nastaje C2H6(g). Zbroje
li se upravo spomenuta jednadžba raspada etene i jednadžba (7) dolazi se do
željenog termokemijskog izraza za sintezu etana iz etena i vodika.

C2H4(g) 2 C(grafit) + 2 H2(g) − ∆H fθ = −52,30 kJ·mol−1

2 C(grafit) + 3 H2(g) C2H6(g) ∆H fθ = −84,68 kJ·mol−1
C2H4(g) + H2(g) C2H6(g) ∆Hѳ = −136,98 kJ·mol−1

Prema tome, reakcijska entalpijska promjena za sintezu etana iz etena i vodika je

∆H fθ (C2H6) − ∆H fθ (C2H4). Općenito, do ∆Hѳ reakcije dolazi se odbijanjem zbroja
entalpija nastajanja reaktanata od zbroja entalpija nastajanja produkata:

∆Hѳ = Σ ∆H fθ (produkti) − Σ ∆H fθ (reaktanti)

Često, dva čimbenika mogu uzrokovati poteškoće pri pristupu proračuna

vrijednosti ∆Hѳ.

1. Topline nastajanja izražavaju se u jedinicama kJ·mol−1. Kemijske jednadžbe

koje odgovaraju vrijednostima navedenim u Tablici 3.1 odnose se na jedan
mol spoja. Ako je u istraživanu reakciju uključeno više ili manje od jednog
mola tvari vrijednosti ∆H fθ treba pomnožiti s brojem molova u pitanju.
2. Toplina nastajanja elementa u njihovom standardnom stanju jednak je
ništici, s obzirom da se radi o toplinskom učinku pri sintezi elementa iz
njega samoga! Stoga se termi za elemente ne pojavljuju u zbroju
Σ ∆H fθ (produkti), odnosno Σ ∆H fθ (reaktanti).

15
Tablica 3.1 Standardne entalpije nastajanja, ∆H fθ nekih tvari

Spoj ∆H fθ /kJ·mol−1 Spoj ∆H fθ /kJ·mol−1

C(dijamant) 1, 9 NF3(g) −113

S8(monoklinski) 0, 3 CF4(g) −913, 4
H(g) 218, 0 CHCl3(l) −132
Cl(g) 121, 0 COCl2(g) −223
Na(g) 107, 8 SO2(g) −296, 9
O3(g) 143 CO(g) −110, 5
H2O(g) −241, 8 CO2(g) −393, 5
H2O(l) −285, 9 NO(g) 90, 37
HF(g) −269 NO2(g) 33, 8
HCl(g) −92, 30 HNO3(l) −173, 2
HBr(g) −36, 2 NH4NO3(s) −365, 1
HI(g) 25, 9 NaCl(s) −411, 0
H2S(g) 20, 2 MgO(s) −601, 83
HCN(g) 130, 5 CaO(s) −635, 5
NH3(g) −46, 19 Ca(OH)2(s) −986, 59
PH3(g) 9, 25 CaCO3(s) −1206, 9
CH4(g) −74, 85 Ca3P2(s) −504, 17
C2H6(g) −84, 68 BaO(s) −588, 1
C2H4(g) 52, 30 BaCO3(s) −1218
C2H2(g) 226, 7 Al2O3(s) −1669, 8
C6H6(l) 49, 04 Fe2O3(s) −822, 2
CH3OH(g) −201, 2 AgCl(s) −127, 0
CH3OH(l) −238, 6 HgBr2(s) −169
CH3NH2(g) −28 ZnO(s) −348, 0

Zamisli se reakcija

2 NH3(g) + 3 Cl2(g) N2(g) + 6 HCl(g) ∆Hѳ = ? kJ

Reakcijska entalpijska promjena može se izračunati korištenjem podataka iz

Tablice 3.1 uporabom izraza:

∆Hѳ = Σ ∆H fθ (produkti) − Σ ∆H fθ (reaktanti)

∆Hѳ = 6 x ∆H fθ (HCl) − 2 x ∆H fθ (NH3)

= [6 x (−92,30) − 2 x (−46,19)] kJ
= (553,80 + 92,38) kJ = −461,42 kJ

16
Ispravnost računa moguće je vrlo lako provjeriti pogodnim termokemijskim
izrazima korištenjem Hessovog zakona. Budući da u reakciji nastaje šest molova
HCl(g), obje i reakcijsku jednadžbu te entalpijsku promjenu treba pomnožiti sa
šest. Reakcijom se troše dva mola amonijaka. Jednadžbu stvaranja NH3(g) treba
pomnožiti s dva i obrnuti redoslijed reaktanata i produkata, dok iznosu
∆H fθ (NH3) treba promijeniti predznak i pomnožiti ga s dva. Dva termokemijska
izraza treba zbrojiti. Ishod će biti istovjetan.

3 H2(g) + 3 Cl2(g) 6 HCl(g) ∆Hѳ = 6 x ∆H fo = −553,80 kJ

2 NH3(g) N2(g) + 3 H2(g) ∆Hѳ = −2 x ∆H fo = 92,38 kJ
2 NH3(g) + 3 Cl2(g) N2(g) + 6 HCl(g) ∆Hѳ = −461,42 kJ

3.9 Born−Haberov ciklus

Hessov zakon našao je svoju potvrdu, kao postupak analize termokemijskih

procesa u neovisnim radovima Maxa Borna i Fritza Habera iz godine 1919. Po
njima nazvan Born−Haberov kružni tok pokazuje kako se kemijski ili fizikalni
proces može razmatrati kao niz uzastopnih koraka, kojima se od reaktanata dolazi
do produkata, tj. pokazuje da je reakcijska entalpijska promjena neovisna o putu
pretvorbe određenog sustava iz njegovog početnog u njegovo konačno stanje. Razmjerno
jednostavnim računom može se odrediti energijska promjena jednog od koraka ili
cijelog procesa. Born−Haberov ciklus može se također koristiti za analizu reakcija
ili skupine reakcija kako bi se spoznalo na koji način promjene mogu utjecati na
pojedini korak.
Za objašnjenje Born−Haberovog ciklusa poslužit će proračun energije kristalne
rešetke natrijevog klorida. Entalpija nastajanja NaCl(s) iznosi −411 kJ·mol−1.

Na(s) + ½ Cl2(g) NaCl(s) ∆H fθ = −411 kJ·mol−1

Natrijev klorid može se u laboratoriju sintetizirati razmjerno jednostavnom i ne

odviše zahtjevnom reakcijom izravno iz elemenata uz gore navedenu reakcijsku
entalpijsku promjenu. Za potvrdu ispravnosti Hessovog zakona i izračun iznosa
energije kristalne rešetke NaCl(s) poslužit će zamišljena sinteza 1 mola NaCl(s) u
sljedećem nizu koraka (Slika 3.9).

1. Kristalni metalni natrij prevede se zagrijavanjem u atome natrija u

parovitom stanju. Za sublimaciju natrija troši se, sustav apsorbira 108
kJ·mol−1.

θ
Na(s) Na(g) ∆H subl. = 108 kJ·mol−1

17
 Na+(g) + Cl(g)
726

∆Hѳ/kJ∙mol−1
∆HEA
θ

∆H IE
θ
1

Na+(g) + Cl−(g)
378

Na(g) + Cl(g)

∆H θ1 2EV
Na(g) + ½Cl2(g)

Na(s) + ½Cl2(g) ∆Hsubl.

θ

0 ∆Hk.r.
θ

∆H θf

NaCl(s)
−411

SLIKA 3.9 Born-Haberov kružni tok.

Koraci korišteni za proračun oslobođene energije tijekom procesa Na(s) + ½ Cl2(g) NaCl(s).
Proces se sastoji od pet koraka. U prvom su sublimacijom Na(s) stvoreni natrijevi atomi, u drugom
klorovi atomi kidanjem veze Cl−Cl u molekuli Cl2(g), u trećem natrijevi atomi su ionizirani, a u
četvrtom stvoreni su kloridni ioni. U posljednjem koraku natrijevi i klorovi ioni u parovitom
stanju, Na+(g) i Cl−(g) sjedinjuju se u kristalnu rešetku. Energija oslobođena u posljednjem koraku
eksperimentalno je nemjerljiva i predstavlja energiju kristalne rešetke natrijevog klorida.

2. Pola mola plinovitog molekularng klora, Cl2(g) disocijacijom se prevede u

jedan mol atoma klora u plinskom stanju. Za disocijaciju molekula u
klorove atome troši se, sustav apsorbira 243 kJ topline po molu klora. Ovaj
iznos odgovara energiji veze Cl−Cl, odnosno entalpiji disocijacije Cl2(g).9

θ
½ Cl2(g) Cl(g) ½ ∆H EV = 122 kJ·mol−1

3. Plinoviti natrijevi atomi ioniziraju se u plinovite natrijeve ione. Količina

potrebne, apsorbirane energije odgovara prvoj ionizacijskoj energiji natrija, IE.

θ
Na(g) Na+(g) + e− ∆H IE = −496 kJ·mol−1

4. Klorovim atomima dodaju se elektroni i prevodi ih se u klorove ione u

parovitom stanju. Količina oslobođene, emitirane energije po jednom molu

9 Entalpijske promjene u 2. te u 4. koraku odnose se na jedan mol klorovih atoma, odnosno na 1

mol klorovih iona.

18
 plinovitih klorovih atoma odgovara energiji elektronskog afiniteta klora,
EA.10

θ
Cl(g) + e− Cl−(g) ∆H EA = −348 kJ·mol−1

5. Plinoviti kationi natrija i anioni klora kondenziraju se u jedan mol

kristalnog natrijevog klorida. Entalpijska promjena pri ovom koraku je
oslobođena, emitirana energija kristalne rešetke procesa.

θ
Na+(g) + Cl−(g) NaCl(s) ∆H k.r. = −? kJ·mol−1

Sukladno Hessovom zakonu ukupna entalpijska promjena ∆H svih koraka

zamišljene, pretpostavljene preparacije kristalnog natrijevog klorida, NaCl(s)
mora biti jednaka iznosu standarne entalpije nastajanja natrijevog klorida,
∆H fθ (NaCl) = −411 kJ·mol−1. Izrazi li se cijeli proces matematički, slijedi:

θ θ θ θ θ
∆H fθ (NaCl) = ∆H subl. (Na) + ½ ∆H e.v. (Cl2) + ∆H i.e. (Na) + ∆H e.a. (Cl) + ∆H k.r. (NaCl)
-411 kJ = 108 kJ + 122 kJ + 496 kJ − 34 kJ + ∆Hk.r.(NaCl)
−411 kJ = +378 kJ + ∆Hk.r.(NaCl)

θ
∆H k.r. (NaCl) = −789 kJ·mol−1

U Born−Haberovom kružnom toku natrijevog klorida sve toplinske promjene,

izuzev energije kristalne rešetke, dostupne su izravnom mjerenju, te se mogu
rabiti za izračun energije kristalne rešetke NaCl. To, naravno nije izdvojen slučaj.
Bilo kojem ionskom spoju nemoguće je pokusom odrediti energiju kristalne
rešetke, koja predstavlja mjeru za jakost ionskog privlačenja u kristalnom stanju,
odnosno postojanost, sadržaj energije ionske krutine. Pri određivanju
termokemijskih veličina navedenih u ovom primjeru, postoji poteškoća jedino pri
određivanju energije elektronskog afiniteta. Izravno, one mogu biti određene
samo za neke od elemenata. Zbog toga, za određeni ciklus, nepoznata energijska
promjena, uz energiju kristalne rešetke, može biti i energija elektronskog afiniteta.
U takvim slučajevima, energija kristalne rešetke može se izračunati iz
kristalografskih parametara (o potonjem će biti riječi u poglavlju o tekućinama i
krutinama), te se ciklusom može priskrbiti vrijednost elektronskog afiniteta.
Druge vrste termokemijskih kružnih tokova od teorijskog su značaja. S
pomoću ovakvih kružnih tokova, mogu se odrediti energijski učinci procesa koji
ne mogu biti procijenjeni niti izravno eksperimentno ni teorijskim proračunima.

10IE i EA su promjene unutarnje energije sustava, ∆E, a ne entalpijske promjene, ∆H. Međutim,
kako je u ovom slučaju ∆V = 0, ∆HIE = ∆EIE, a ∆HEA = ∆EEA.

19