KOMUNIKOLOGIJA: PITANJA

1. Šta je komunikacija:
Sposobnost komunikacije jedna je od najvažnijih čovjekovih odlika. Putem
komunikacije čovjek izražava svoje potrebe, želje, preferencije... Čovjek
komunicira sa sobom, sa drugima, sa Bogom, sa predmetima, sa okruženjem
uopšte.
2. Proces komunikacije:
Je prenošenje informacija, misli, ideja, iskustava i emocija pomoću simbola,
riječi, slika, skica, dijagrama... (Pošiljalac => Poruka => Kanal => Primalac =>
Smetnje)
3. Elementi procesa komunikacije:
Pošiljalac, poruka, kanal, primalac, smetnje-šum.
4. Faze procesa komunikacije:
Selekcija informacije, kodiranje, prenošenje poruke, primanje poruke,
dekodiranje, povratna informacija.
5. Karakteristike komunikacije:
Sveobuhvatna, glavni elemenat kulture, neprekidna je, beskrajna, zasniva se
na razmjeni poruka, prisutni predvidljivi, očekivani ili konvencionalni elementi,
funkcioniše na više nivoa, odvija se među jednakima i nejednakima, ostvaruje
se u složenoj organizacionoj strukturi, može biti usmjerena prema pojedincu
ili grupi, individualni ili javni karakter, odvijanje licem u lice ili na distanci,
aktivna ili pasivna, momentalna ili traje duži vremenski period.
6. Funkcije komunikacije:
Referencijalna (poruka-predmet), emocionalna (poruka-pošiljalac), konativna
(poruka-primalac), poetska/estetska (poruka sa samom sobom), fatička
(prekid-provjera), metalingvistička (smisao znakova), akumulativna (čuvanje-
prenošenje), apelativna (obraćanja), deiktička (ukazivanja), kognitivna
(spoznaja), prezentativna (predstavljanje), voluntativna (uticanja).
7. Komunikološki pojmovi:
Informacija, komunikativni stimulus - komunikativna reakcija, poruka -
funkcionalni prenos informacije, transakcija.
8. Sredstva i kanali komunikacije:
Sredstvo je način kodiranja saopštenja (licem u lice, fax, brošura, pismo itd.).
Kanal je tehnologija koja se koriste za prenos (interaktivni, lični statični,
bezlični statični, fizičko prisustvo).
9. Komunikacijski kodovi:
Kodovi sa dijele na logičke (paralingvistički, praktični, epistemološki, mantike),
estetske (artikulišu estetsko iskustvo, korištenjem estetskih znakova) i
društvene (čine mogućom komunikaciju između pošiljaoca i primaoca. Obredi,
ceremonije, igre, moda...).

1
10.Iz istorije proučavanja komunikacije:
Najraniji zapisi o raspravama o komunikaciji nalazimo u razdoblju od 500-te
do 400-te godine p. n. ere. U samom početku bilo je to bavljenje retorikom.
Ovo razdoblje nazvano klasičnim, obilježili su Platon, Aristotel, Ciceron i
Quintilijan. U srednjem vijeku, prevlast teologije je bila prepreka razvoju
teorije ljudske komunikacije. Religija i retorika su bile nerazdvojne. U
renesansi se obnavljaju klasična učenja. Ovo je vrijeme velikih otkrića, vrijeme
buđenja i velikih promjena. U XIX vijeku, od romantizma pa nadalje je vrijeme
zastoja retorike. Rani 20. vijek je vrijeme u kojem se prednost daje
bihejviorizmu nasuprot komunitivizmu, dolazi do pojave geštalt metode u
psihologiji i akcenat se stavlja na ličnost. Zastoj retorike se osjećao sve do
sredine XX vijeka kada je ova disciplina ušla u novu fazu, koja se tako i zove
'Nova retorika''. Krajem 20. vijeka teorija komunikacije je konačno zauzela ono
mjesto među naukama, koje joj pripada.
11.Strukturni modeli komunikacije:
Aristotijelov model (384-322 p.n.e.), linearni model G. Lasswella (1948),
linearni model K. Šennona i U. Vivera, Gregori Bejtson, Berlov model (1960),
cirkularni model Williama Schramma, kibernetički model Norberta Vinera, Pol
Vaclavik - Dženet Bivin - Don Džekson model, model Bejkera, Blumler i Katz,
model Rodžersa, Barn Lund, Gustav Špet, Umbert Eko, Jurij Lotman,
Gerbnerov model, Gatekeeper model.
12.Vrste komunikacije:
Verbalna, neverbalna i performansna.
13.Verbalna komunikacija:
Je izmjenjivanje poruka govorom ili pisanjem, odnosno riječima.
14.Kultura govora:
Među elementima kulture usmenog govora: logički organizovan govor uz
pomoć argumenata i dokaza; korištenje čitavog arsenala sredstva ubjeđivanja;
sadržajnost i dubina ponuđenih istina, spoznajna suština, pouzdanost
informacija, ubjedljivost; savršenstvo jezičkih oblika, stila, slikoviti i
emocionalni naboj govora; sposobnost da se postigne maksimalna veza sa
auditorijumom; uticaj ličnosti oratora na auditorijum. Ona obuhvata obradu
govorne tehnike, leksike, gramatike i sintakse, logike, stilistike, kinetike.
15.Osobenosti monološkog i dijaloškog govora:
Monolog ili intrapersonalna komunikacija je ona koju subjekt obavlja sam sa
sobom kad razmišlja o nečemu, rješava problem, piše dnevnik i sl. Ona se
odvija neprestano, čak i dok sanjamo. Takva vrsta monologa se u literaturi
naziva solilokvij. Interpersonalna komunikacija se odvija između dvije ili više
osoba, odnosno, to je dijalog.
16.Karakteristike usmenog govora:
Pošto je usmenom govoru u većoj ili manjoj mjeri svojstvena improvizacija i
nepripremljenost, u tom slučaju, u zavisnosti od različitih okolnosti i iskustva
2
 govornika, usmeno izlaganje može teći glatko, ravnomjerno, sa većim ili
manjim pauzama. Primanje sluhom je moguće zbog različite brzine usmenog
govora i intelektualne aktivnosti slušaoca. Uobičajena brzina izgovaranja je
125 riječi u minuti, mada možemo da primamo i izgovorenu riječ i to tri do
četiri puta veću – do 400 riječi u minuti.
17.Umjetnost usmenog govora:
Autentičan usmeni govor stvara se u trenutku njegovog izgovaranja. Usmeni
govor, ukoliko nije čitanje naglas ili napamet, podrazumijeva obaveznu
improvizaciju. Ona se stvara u hodu, u samom procesu komunikacije. Zbog
toga je osnovna karakteristika usmenog govora nepripremljenost.
18.Razgovorni i usmeni jezik:
Razlikuju se dva oblika govora – usmeni i pismeni, a isto tako i dva stila govora
– književni i kolokvijalni. S obzirom da razgovorni stil funkcioniše prevashodno
u usmenom obliku iz toga ne treba izvlačiti pogrešan zaključak da se on
manifestuje isključivo u tom obliku ili da se njegov specifikum kao stilska
formacija mijenja u zavisnosti od oblika u kojem se javlja.
19.Stilovi govora:
Najoptimalnija i zajednička gotovo svim školama je podjela na pet osnovnih
stilova: naučni, umjetničko-beletristički, publicistički, administrativni (ili
poslovni) i razgovorni. Podstilovi: 1. među književno-umjetničkim: prozni,
pjesnički, dramski; 2. među publicističkim – novinarski; 3. među naučnim –
strogo naučni, naučno-popularni; 4. među administrativnim podstilovima –
zakonodavno-pravni, društveno-politički, diplomatski, poslovni, personalni.
20.Tipovi kulture govora:
Elitaristički tip govora. Nosioci elitarističkog tipa su ljudi koji su ovladali u
potpunosti jezičkom normom, ali koji ujedno poštuju i etičke i komunikacijske
norme. Srednjeknjiževni tip kulture govora. Nosioci ovoga stila je većina
obrazovanih ljudi, sa višim i, donekle, sa srednjim obrazovanjem. Kolokvijalni
tip književnog jezika i familijarno-kolokvijalni tip. Ova dva tipa su počeli da se
uobličavaju kao samostalni tek negdje 90-ih godina XX vijeka. Za nosioce
kolokvijalnih tipova karakteristično je da vladaju samo razgovornim sistemom
komunikacije kojim se oni koriste u bilo kojim uslovima, između ostalog i u
zvaničnom opštenju.
21.Supstandardna leksika usmenog govora:
U usmenom kolokvijalnom jeziku česta je upotreba psovki. Ranije je cenzura
sprječavala prodor ove leksike u štampani tekst. Međutim, poslije ukidanja
bilo kakvih tabua i opšte erozije morala, ovakve riječi i izrazi su preplavile ne
samo usmeni, već i pisani govor. To je osnovni razlog ovakve pojave.
22.Podsticaji u oblikovanju usmenog govora:
Najbolji je način ako se prethodno napiše tekst nastupa, tako da unaprijed
osmišljen i izabran govorni materijal oslobađa govornika potrebe da za
vrijeme nastupa vodi računa o jezičkoj normi i pravilnosti. Postoji još jedna
3
 varijanta: da se tekst prethodno napisan nauči u cijelosti napamet, a tada se
prirodnost intonacijskih modulacija simulira kao da je u pitanju prava
improvizacija. Moguće je prethodno sačinjen tekst svesti na nekoliko tezakoje
se mogu zabilježiti, pa jednu po jednu zapisanu tezu razvijati usmeno, opet uz
elemente živog govora, improvizacije sa svim pozitivnim elementima koji
takav govor prate. Moguća je i varijanta da se zabilježe teze, pa se prethodno
u mislima osmisle, a iskusnom i talentovanom improvizatoru preostaje da to i
realizuje u cijelosti.
23.Umjetnost usmenog nastupa:
Umjetnost govora sastoji se u sposobnosti da se izdvoje postupci govora i
govorne taktike, da se izanalizira njihova umjesnost, kao i da se praktično
primjene u sopstvenoj retorici, a da se pri tom povede računa o voljnim i
intelektualnim mogućnostima slušalaca.
24.Osobenosti monološkog i dijaloškog usmenog govora:
Monološki i dijaloški tekst se međusobno razlikuju kako po strukturi tako isto s
tačke gledišta zakonitosti oblikovanja teksta. Razlika u strukturi govorne
situacije određuje se raspodjelom uloga među učesnicima govornog akta.
Monološki tekst bi se najjednostavnije mogao definisati kao usmeni i pisani
govor jednoga lica, dok drugi učesnik ne reaguje na govor prvog lica. Dijaloški
pak struktuiran tekst predstavlja niz rečenica koje čine smjenjivanje iskaza dva
ili više učesnika u govornom aktu, kada svaki od učesnika učestvuje u procesu
govornog akta, čas u ulozi govornog lica, čas u ulozi slušaoca
25.Neverbalna komunikacija:
Je komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima
(izraz lica, ton glasa, pogled, položaj i pokrete tijela, geste itd).
26.Kinezička komunikacija ili ''govor tijela'':
''Govor tijela'' pokriva dodire, držanje tijela, gestove rukama, klimanje glavom,
orijentaciju tijela. Dodir ili tjelesni kontakt, varira od stepena intimnosti koji
postoji između sagovornika. Kada dolazi do kontakta, to znači da je
međusobna privrženost nadvladala prirodnu težnju svakog pojedinca da štiti
svoj lični prostor.
27.Proksemička komunikacija:
Proksemičke oblike komunikacije pre svega čine: 1. razdaljina među
učesnicima u komunikaciji; 2. prostorni raspored tj. položaj koji zauzimaju
jedan prema drugome učesnici u komunikaciji ; 3. teritorijalno ponašanje, pod
kojim se podrazumijevaju postupci kojima pojedinac iskazuje svoje pravo na
određeni prostor, tj. njegov subjektivni odnos prema prostoru i osobama u
tom prostoru.
28.Vizuelna komunikacija:
Vizuelna komunikacija je svako prenošenje informacije pomoću vizuelnih
znakova, simbola, tekstova, signala, slika, dakle, svako prenošenje misli
grafičkim, fotografskim, filmskim, televizijskim ili nekim drugim putem.
4
29.Boje u komunikaciji:
Pravilnom upotrebom boja može se mnogo postići u komunikaciji, ali se isto
tako može i zbuniti učesnik u komunikaciji, ako se boje koriste na pogrešan
način.
30.Imidž:
Imidž (eng. image) – slika, lik, imaginarna predstava o konkretnoj osobi,
karakteristika ličnosti. U svakodnevnoj upotrebi ova riječ ima značenje blisko
grčkoj riječi «karizma», koja je kod starih Grka značila darovitost, autoritet,
mudrost, svetost. Ljudi koji imaju ove osobine u bilo kojoj epohi imaju veliki
uticaj na okruženje.
31.Facijalna komunikacija:
Pokazivanje emocija izrazima lica bilo je proučavano znatno pre svih vidova
neverbalne komunikacije. Lice je najizražajnija i najprepoznatljivija
karakteristika svih ljudskih bića. Njime se izražavamo bez upotrebe riječi. Izrazi
lica su vrlo efektivan način neverbalne komunikacije. Naši izrazi lica odaju
osećanja. Pažljivim posmatranjem izraza lica moguće je saznati mnogo o
ljudima bez obzira na masku kojom namjerno ili nesvjesno iskazuju svoje
reakcije na događaje i podsticaje oko sebe.
32.Performansna komunikacija:
U performansnoj komunikaciji za prenošenje poruka služi specifičan spoj
izabranih verbalnih i neverbalnih sredstava komunikacije, a karakteristično je i
to, da se sve odigrava u određenom prostoru. Performansna komunikacija je
multimedijalni igrokaz mahom na otvorenom prostoru uz upotrebu svih
mogućih, svojstvenih čovjeku načina obraćanja gledaocima i slušaocima.
33.Efikasna prezentacija:
Pravilnim prezentovanjem materije se postižu značajni efekti,
pojednostavljuje komuniciranje, obrazlažu poslovni potezi kolektivu
preduzeća ili rukovodstvu, predstavljaju mogućnosti preduzeća, itd. Priprema i
pisane i govorne prezentacije se odvija kroz slične faze: Brainstorming,
osmišljavanje i priprema, prezentacija.
34.Pisana prezentacija:
Osnovno pravilo u pisanju izvještaja je: Pisati jasno i sumirati rezultate i
prijedloge! Osnovni elementi pisane prezentacije: 1. Propratno; 2. Sadržaj; 3.
Logičko strukturiranje; 4. Krajnja; 5. Zaključak; 6. Kratko i precizno; 7. Pisanje u
nekoliko etapa.
35.Govorna prezentacija:
Osnovni elementi govorne prezentacije: 1. Otvaranje; 2. Glavne teze; 3. Nivo;
4. Vizuelna; 5. Kratak opis teme; 6. Prikaz materijala; 7. Prirodni; 8. Pitanja; 9.
Kloniti se ponavljanja; 10. Zauzeti stav.
36.Vizuelna prezentacija:
Osnovni elementi vizuelne prezentacije: 1. Broj riječi - što manje riječi; 2.
Veličina slova i simbola - slova treba da budu što veća; 3. Ugao ispisivanja
5
 riječi - riječi se obavezno pišu horizontalno; 4. Boja - boje treba pažljivo birati;
5. Razumljivost.
37.Modeli komunikacije:
Semiotički, sociološki, psihološki, kulturološki, konfesionalni, mitološki.
38.Semiotički model komunikaicije:
Se zasniva na znakovima. Postoje tri modela (Jakobson, Lotman, Eko).
39.Sociološki model komunikacije:
Čine ga subjekti, djelatnost, saopštenja. Određen način ponašanja može biti
prihvaćen od socijalnog okruženja ako se uklapa u ubičajene norme
ponašanja. Tako komunikacija postaje sredstvo za korekciju asocijalnog
ponašanja pojedinca ili grupe. Ona ima funkciju povezivanja i tako doprinosi
formiranju društva.
40.Psihološki model komunikacije:
Psihološki model komunikacije se zasniva na ponašanju ljudi i uči čovjeka
određenim modelima ponašanja (dvoetapni model, spirala ćutanja, difuzna
teorije, model portira).
41.Kulturološki model komunikacije:
Kulturološki model verbalne komunikacije se sastoji od subjekata
komunikacije, komunikativne djelatnosti i komunikativnih saopštavanja sa
kulturološkim komponentama.
42.Konfesionalni model komunikacije:
Konfesionalni model komunikacije se zasniva na običajima i ponašanju koji su
uslovljeni pripadnošću određenoj religiji. U svakoj religiji postoje dva smjera
komunikacije: od Boga - preko proroka – prema ljudima, od ljudi - preko
proroka – prema Bogu.
43.Mitološki model komunikacije:
Mit objedinjuje u sebi racionalno i iracionalno. Jedna od osnovnih
karakteristika mita je da on govori o događajima u kojima čovjek najaktivnije
učestvuje (verbalno ili neverbalno).
44.Poslovna komunikacija:
Se bavi aspektima komunikacije među ljudima u poslovnoj sferi i faktorima
omogućavanja efikasnosti poslovnih kontakata. Poslovna komunikacijska
kompentencija obuhvata tri vrste ponašanja: spontano, uvježbano i planirano.
45.Tipologija poslovne komunikacije:
Prema; mjestu relalizacije, osobinama subjekata komunikacije, broju partnera
u komunikaciji, načinu regulisanja procesa, osobinama, svojstvima ciljeva,
predmetu komunikacije, vremenu odvijanja, odnosu prema partneru,
prostoru.
46.Oblici poslovne komunikacije:
Formalna i neformalna, jednosmjerna i dvosmjerna, nagore, nadolje i
lateralna, posredna i neposredna.

6
47.Formalna i neformalna komunikacija:
Formalna posredna komunikacija. Formalna neposredna komunikacija.
Neformalna posredna. Neformalna neposredna komunikacija.
48.Jednosmjerna i dvosmjerna komunikacija:
Jednosmjerna (poruke idu samo u jednom pravcu) i dvosmjerna (omogućava
se i ohrabruje reakcija primaoca).
49.Nadole, nagore i lateralna komunikacija:
Nadole (od rukovodioca ka nižim nivoima), nagore (od zaposlenih ka
menadžmentu) i lateralna (komunikacija osoba na istom hijerarhijskom nivou
– horizontalnom).
50.Posredna i neposredna komunikacija:
Posredna (kada pošiljalac i primalac nisu u direktom kontaktu) i neposredna
(direktna, lična).
51.Vrste poslovne komunikacije:
Formalna i neformalna, jednosmjerna i dvosmjerna, nagore, nadolje i
lateralna, posredna i neposredna.
52.Smjernice za izbor forme verbalne poslovne komunikacije:
Govore kada treba da se vode grupni razgovori, kada razgovori sa pojedincima
i kada se primjenjuje pisana forma.
53.Govor tijela u poslovnoj komunikaciji:
*Tabele.
54.Tehnike neverbalne poslovne komunikacije:
Kontakt očima, rukovanje, govor boja.
55.Multikulturalne razlike u poslovnoj komunikaciji:
Za poslovne ljude koji puno kontaktiraju i pregovaraju sa stranim firmama,
preporučljivo je informisati se o osnovama poslovne kulture te nacije ili
podneblja. Tako će se svakako izbjeći nesporazumi i razlike koje se, osim u
jeziku, posebno snažno reflektuju u govoru tijela.
56.Komunikacija u organizaciji:
Ima svoje oblike i tehnike, tok i stilove.
57.Oblici i tehnike komunikacije u organizaciji:
Formalna posredna, formalna neposredna, neformalna posredna, neformalna
neposredna.
58.Formalna posredna komunikacija:
Pisma, obavještenja, izvještaji, priručnici, bilteni, kompanijske novine i bilteni,
interna tv i radio, video, telefon, elektronska pošta, ankete...
59.Formalna neposredna komunikacija:
Veliki skupovi, manji sastanci, posjete, obuka, odavanje priznanja, zajedničke
aktivnosti i svečanosti...
60.Neformalna posredna komunikacija:
Glasine, šaljivi satirični pismeni materijal...

7
61.Neformalna neposredna komunikacija:
Konverzacije, privatna mreža telefonskih i ličnih kontakata, tajni izrazi, znakovi
i gestovi...
62.Komunikacijski tok u organizaciji:
Verbalna komunikacija i neverbalna komunikacija.
63.Verbalna komunikacija u organizaciji:
Pismena i usmena.
64.Pismena i usmena verbalna komunikacija u organizaciji:
Prema dole, prema gore, lateralna komunikacija.
65.Neverbalna komunikacija u organizaciji:
Ono što neko govori može biti potvrđeno ili opovrgnuto neverbalnom
komunikacijom - izrazom lica, gestovima.
66.Stilovi komunikacije u organizaciji:
Direktivan stil (komunikacija je jednostrana, daje vrlo malo informacija,
diskusije svedene na nulu), analitički stil (bolje poznaje temu onaj ko ga
koristi, ima informacije koje ostali nemaju i tako ubjeđuje da se prihvate
njegovi prijedlozi), osuđujući stil (onaj ko ga koristi trudi se da pronađe
grešku), stil orijentacije na ponašanje (nudi se malo informacija, usrdsređuje
se na ponašanje učesnika), stil rješavanja problema (traži se način da se
učesnici u komunikaciji slože).
67.Šeme komunikacije u organizaciji:
Komunikacijske šeme se obično nazivaju mrežama i mnoga istraživanja su se
odnosila na uticaj različitih mreža na efikasnost i zadovoljstvo pojedinih
članova. Uobičajene komunikacijske mreže su: Svi kanali, krug, Y, točak.
68.Prepreke, prekidi i konflikti u komunikaciji:
Nedostatak planiranja, nerazjašnjene pretpostavke, sematička distorzija, loše
formulirana poruka, komunikacijske prepreke u međunarodnom okruženju,
gubitak informacije pri prijenosu i loše memorisanje, nepažljivo slušanje,
preuranjeno zaključivanje, bezlična komunikacija, nepovjerenje, prijetnje i
strah, nedovoljna dužina razdoblja za prilagođavanje promjeni,
preopterećenost informacije.
69.Kako obezbijediti uspješnu komunikaciju:
Jedinstvo racionalnog i emocionalnog, situativnost, težnja ka povećanju nivoa
objektivnosti, humanizam, ontogeneza, sistemnost, formiranje prognoza,
beskonačnost procesa saznavanja.
70.Poslovno pregovaranje:
Poslovno pregovaranje predstavlja poseban vid komunikacije, usmjeren i
konstruisan tako da se postigne određeni sporazum između poslovnih
partnera (pregovarača) kada oni imaju i zajedničke i suprotne interese (što je
u praksi češći slučaj).
71.Smjernice za uspješno vođenje poslovnih pregovora:
Obje strane imaju veće izglede za uspješno pregovaranje ako se: Razgraniče
8
 ljudi koji pregovaraju od problema o kojima se pregovara. Fokusiraju se na
interese, a ne na stavove. Pronalaze opcije od obostrane koristi. Istrajavaju u
primjeni objektivnih kriterijuma.
72.Neverbalna komunikacija u pregovorima:
Prvih 30-60 sekundi susreta jedina šansa za stvaranje prvog utiska, koja se više
nikad neće ponoviti. Oči, ruke i noge su jako bitni elementi na koje treba
obratiti pažnju.
73.Faze vođenja poslovnog pregovaranja:
Zagrijavanje, zaplet, klimaks, katastrofa, rasplet, epilog.
74.Taktike poslovnog pregovaranja:
Klasične taktike pregovaranja su: ekscentrično zastupanje stavova, isticanje
visokih zahtijeva, uključivanje uglednog partnera u igru, postavljanje krajnje
granice, ograničeno ovlašćenje, grupni razgovor/licitacija, podjeli i vladaj,
izgubiti/dobiti na vremenu, biti strpljiv, hajde da presiječemo, pomrsiti račune
pobijanjem, probni balon, iznenađenja, salama taktika, fini čovjek - gadan
čovjek, uzmi ili ostavi, svršen čin, neočekivana početna ponuda, provala
osjećanja, zaboravljena dokumenta, šutnja, to će se kasnije pismeno potvrditi.
75.Vrste vođa i članova tima:
Vođenje se može definisati kao sposobnost jedne osobe da utiče na druge
ljude sa namjerom da oni sarađuju i doprinose naporima usmjerenim ka
ostvarenju određenih zajedničkih ciljeva. Vrste vođa su veliki diktator, veliki
tata, hodajući kompjuter, tatin sin, kreator i partijsko-hijerarhijski činovnik.
Članovi tima: dobar saradnik, izazivač, istraživač, dobra vila, buntovnik, žrtveni
jarac, "dušica" – ljigavac, nezvanični lider, neradnik/ravnodušan.
76.Značaj poslovne komunikacije:
Efikasno upravljanje i kreiranje unutrašnjeg okruženja pomaže u realizaciji
sistema motivacije koji zavisi od komunikacije. Efikasnom komunikacijom,
organizacija postaje svjesna konkurencije i potencijalnih ograničavajućih
faktora iz okruženja.
77.Profesionalna komunikacija:
Osnovni vidovi profesionalne komunikacije: Komunikacija u pravnom sistemu
kao fenomen prava i komunikacije. Osobenosti komunikacije u zdravstvu.
Osnovni aspekti komunikacije u sportu.