KOLUMNA BLOGERA "NOVA VIZIJA"

Misterij Epifize
27. lipnja 2011. - 4 Comments.

Jedan od komadića koji se uklapaju u

slagalicu prisjećanja ili samospoznaje o kojoj sam pisao u prethodnom postu, a koji za
sobom povlači i ostale komadiće je zasigurno priča o epifizi (poznatijoj pod nazivom
pinealna žlijezda), te njezinoj istinskoj ulozi u duhovnom razvoju pojedinca i njegovom
povezivanju sa višim razinama svijesti.
Epifiza je malena endokrina žlijezda veličine zrna graška, smještena između hemisfera
mozga. Naziv pinealna žlijezda dolazi od engleske riječi “pine cone” (borov češer) jer
oblikom podsjeća na češer.
Uloga epifize je sve donedavno bila nepoznata, štoviše, smatrali su ju evolucijskim
nusproduktom, degenarativnim ostatkom ranijeg, većeg organa. To je žlijezda čija je
funkcija otkrivena posljednja u nizu (što nije slučajno, kao što ćemo vidjeti).

Piše: Nova Vizija

Fiziološka funkcija epifize, koja je fotoosjetljiva, usko je povezana sa prisutnošću ili

odsutnošću dnevne Sunčeve svjetlosti. Sunčeva svjetlost utječe na cirkadijarne ritmove
(cirkadijaran na latinskom znači kružno-dnevni, a podrazumijeva 24-satne cikluse
promjena fizioloških i kemijskih procesa u ljudskom organizmu, poput promjene
temperature tijela, moždane aktivnosti te akcije hormona i metabolizma). Sunce, prema
tome, djeljuje kao vanjski sat po kojem se usklađuje naš unutarnji sat. Unutarnji sat,
odnosno unutarnji stvoritelj ritma zove se SCN (suprachiasmatic nuclei) –
suprakijazmatička jezgra, a nalazi se u hipotalamusu. Dakle, suprakijazmatička jezgra
usklađuje različite fizičke promjene tijela sa promjenama svjetlosti u toku dana i noći. U
odsutnosti dnevnog svjetla, epifiza pretvara aminokiselinu triptofan u hormon serotonin
koji se pretvara u drugi hormon melatonin. Lučenje melatonina nas čini pospanima, što
nas uvodi u zdrav i dubok san. Njegova proizvodnja je najintenzivnija u razdoblju od dva
do četiri sata ujutro dok smo u najdubljim fazama REM sna.
Istraživanja povezana s melatoninom pokazala su da je riječ o jednom doista
“čudotvornom” hormonu koji ima višestruke blagotvorne učinke na ljudski organizam.
On štiti stanice od oštećenja uzrokovanog djelovanjem slobodnih radikala, djeluje kao
antidepresiv, pomaže u liječenju bolesti kao što su Alzheimerova bolest i rak! Melatonin
također štiti od radijacije s obzirom na to da čisti tijelo od slobodnih radikala, a
pretpostavlja se da su slobodni radikali odgovorni za 70% oštećenja izazvanog
radijacijom, posebno hidroksil radikal, koji napada DNK, proteine i stanične membrane.
Melatonin također jača imunološki sustav. Povrh svega toga, istraživanja su pokazala
da melatonin zaustavlja starenje tako što neutralizira utjecaj oksidacije i odgađa
neurodegenerativne procese! Upravo je to razlog zbog kojeg se osjećamo tako
odmornima i osvježenima nakon kvalitetnog sna.

Proizvodnja melatonina je najintenzivnija kod male djece dok ne uđu u pubertetsku dob,
kada se ona naglo smanjuje. S godinama, melatonin se sve slabije i slabije luči. Razlog
sve slabijem lučenju melatonina kroz godine leži u smanjenju veličine epifize. Kod
djece, zdrava i aktivna epifiza ima veličinu prosječnog grozda, dok je kod odraslih
zakržljala i veličine je zrna graška.

Promjena veličine epifize nastupa uslijed njezine kalcifikacije. Kalcifikacija je proces

prilikom kojeg se soli kalcija nagomilavaju u mekim tkivima i stvrdnjavaju ih. Uzrok
kalcifikacije može biti nedostatak K vitamina ili slaba apsorpcija kalcija zbog
neproporcionalnog omjera kalcija i vitamina D.

Najčešći i najrašireniji uzroci kalcifikacije epifize su tradicionalna prehrana i prekomjerna

koncentracija fluora u organizmu. Meso, mliječni proizvodi, rafinirano brašno i šećer u
tijelu izazivaju povećanu kiselost koja povoljno djeluje na stvrdnjavanje epifize.
Zanimljivo je i indikativno da sve do 1990. godine nije provedeno nikakvo istraživanje
(barem ne ono poznato široj javnosti) koje bi utvrdilo utjecaj fluora na epifizu. Prvo takvo
temeljito istraživanje provela je dr. Jennifer Luke iz sveučilišta u Surreyu, u Engleskoj,
koje je pokazalo da je epifiza primarna meta akumulacije fluora u tijelu. Nakon tih
nalaza, dr.Luke je provela eksperimente na životinjama kako bi utvrdila da li
nagomilavanje fluora može utjecati na funkcioniranje žlijezde – osobito žlijezdine uloge
u regulaciji melatonina. Luke je utvrdila da su životinje tretirane fluorom imale nižu
razinu cirkulirajućih melatonina. Ovo smanjenje razine cirkulirajućih melatonina praćeno
je – što se moglo i očekivati – ranijim početkom puberteta u fluorom tretiranih ženki
životinja. Najnovije informacije o ulozi epifize kod ljudi sugeriraju da bilo koji agent koji
utječe na funkciju epifize može utjecati na ljudsko zdravlje na različite načine,
uključujući i učinke na seksualno sazrijevanje, metabolizam kalcija, paratireoidne
funkcije, postmenopauzalnu osteoporozu, rak, i razvoj psihijatrijskih bolesti.

Fluor je neizostavni sastojak svih pasti za zube i nalazi se u vodovodnim sustavima

većine svjetskih gradova. Treba li stoga čuditi što se kalcifikacija epifize smatra
“tipičnom” pojavom kod odraslih ljudi?
Kada se epifiza kalcificira, sposobnost lučenja melatonina i serotonina u krv je značajno
oslabljena, što posljedično dovodi do starenja i slabljenja imunološkog sustava. Sada
postaje mnogo jasnije zašto se epifiza nije ranije proučavala i zašto nastojanja u tom
pravcu još uvijek u velikoj mjeri nisu realizirana.

Postoji nekoliko načina da se proces kacifikacije obrne. Jedan od najučinkovitijih je

gledanje u Sunce, s obzirom na apsorpciju vitamina D, zbog čijeg nedostatka do
kalcifikacije i dolazi. Od ostalih korisnih koraka, treba spomenuti potpunu eliminaciju
fluora iz organizma, korištenjem pasti za zube koje ne sadrže fluor te promjenom
prehrane i prelaskom, primjerice, na sirovu vegansku prehranu koja se sastoji isključivo
od darova prirode, voća, povrća, klica, sjemenki i orašastih plodova, te eliminacijom
začina i toksina koji čine sastavni dio klasične prehrane.

Sve ovo dosad spomenuto postaje mnogo smislenije i zanimljivije ukoliko se

usredotočimo na funkciju epifize koja nadilazi njezino čisto fiziološku ulogu. Kroz
stoljeća, filozofi, mudraci i duhovni učitelji su ju povezivali s trećim okom, okom čija
percepcija nije zamagljena ili ograničena fizičkim osjetilima. Francuski filozof René
Descartes (1596-1650) u svojim je djelima naglašavao važnost epifize, nazivajući ju
“sjedištem duše” i “dijelom tijela u kojem duša izravno obavlja svoje funkcije”.

Zanimljivo je što je Descartes upotrijebio upravo izraz “sjedište duše” da bi opisao

epifizu. Naime, postoji uska veza između pojave duše u tijelu prema učenju raznih
duhovnih tradicija i oblikovanja epifize. Utvrđeno je da se epifiza počinje stvarati u
fetusu 49 dana nakon začeća. Prema učenju tibetanskih budista zapisanom u
“Tibetanskoj knjizi mrtvih”, upravo je toliko vremena potrebno da duša nakon smrti i
izlaska iz jednog tijela provede u bestjelesnom stanju prije nego što uđe u drugo tijelo.

Helena Petrovna Blavatsky, osnivačica teozofskog pokreta, u svojoj je opsežnoj i

iscrpnoj knjizi “Tajna doktrina” iz 1888. godine opisala ulogu ove žlijezde u evolucijskom
kontekstu: “treće oko prestalo je djelovati… jer čovjek je duboko zaglibio u kaljuži
materije.” “Treće oko, postupno okamenjeno uskoro je iščezlo… oko se povuklo duboko
u glavu i sada je skriveno ispod kose…” “…zahvaljujući postupnom iščeznuću
duhovnosti i potonuću u materijalno, pretvorilo se u zakržljali organ.”
“Treće oko je mrtvo… ali iza sebe je ostavilo svjedoka vlastitom postojanju… epifizu”.

Čini se da termin “treće oko” nije tek poetska forma ili preneseno značenje kada se
govori o epifizi. Posljednjih godina pojavila su se istraživanja koja sugeriraju da je
epifiza po strukturi vrlo slična ljudskom oku. Duž mrežnice oka nalaze se
fotoreceptorske stanice, nazvane štapićima i čunjićima koji pomažu u osjetu svjetla i
raspoznavanju boja. Štapići se uglavnom aktiviraju kod slabijeg svjetla u sumraku i noću
te osiguravaju crnobijeli vid dok čunjići osiguravaju vid danju i opažanje boja.
U epifizi su također pronađene stanice koje izgledaju poput štapića i čunjića. U
Wikipediji se tome u prilog može pronaći sljedeća tvrdnja: “Pinealociti u mnogih
kralježnjaka snažno nalikuju fotoreceptorskim stanicama oka. Neki evolucijski biolozi
vjeruju da stanice pinealne žlijezde kod kralježnjaka imaju zajedničkog evolucijskog
pretka sa stanicama mrežnice oka.”

To bi moglo biti jedno od potencijalnih objašnjenja kako smo u stanju vidjeti stvari i onda
kad su nam oči zatvorene. Zapravo, vizualizacija se u pravilu uvijek događa kada
zatvorimo oči. Ista je stvar i sa snovima, koji nam u većini slučajeva djeluju vrlo
stvarnima.

Dr. Rick Strassman tvrdi da prilikom iskustava bliskima smrti (Near death experience) i
sanjanja, epifiza izlučuje halucinogenu kemikaliju poznatu kao DMT, odnosno
dimetiltriptamin, koja proizvodi unutarnje slike ili vizije koje nastaju neovisno o
izvanjskim vizualnim podražajima. (preporučam vam da pogledate dokumentarac koji se
bavi Strassmanovim eksperimentima s DMT-om, pod nazivom The Spirit Molecule)
DMT je po strukturi vrlo sličan melatoninu. Biološki prethodnik objema ovim molekulama
je serotonin, ključni neuroprijenosnik važan u prijenosu impulsa između živčanih
stanica. Kada je u ravnoteži, serotonin daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti,
a njegov nedostatak uzrokuje depresiju i agresiju. Osim što se pojavljuje prirodno u
našem tijelu, DMT je također prisutan u biljkama, te je kao takav aktivni sastojak napitka
Ayahuasce kojeg amazonski šamani stoljećima koriste kako bi inducirali izvantjelesna
iskustva. Stoga ni ne čudi što Ayahuascu zovu ‘šumskom televizijom’.

Kada je potpuno aktivna, epifiza čovjeku daje sposobnosti koje se obično svrstavaju u
domenu znanstvene fantastike, poput telepatije, povećanog polja osjetilne percepcije,
promjene izgleda i gustoće tijela, teleportacije te prelaska u druge dimenzije.

U svom predavanju pod nazivom “Enigma 2012.” (“The 2012 Enigma” koje možete
pogledati ovdje), David Wilcock tvrdi da je epifiza portal koji nam omogućava prelazak iz
domene prostor-vremena u domenu vrijeme-prostora. Prostor-vrijeme je domena u kojoj
se krećemo kroz tri dimenzije prostora, ali je vrijeme fiksno i teče poput rijeke. Vrijeme-
prostor je s druge strane domena u kojoj vrijeme sada postaje trodimenzionalno i kroz
koje se možemo kretati, dok je prostor jednodimenzionalan. Tako da je udaljenost koju
prolazimo tamo jednaka putovanju kroz vrijeme u našem shvaćanju. To je, drugim
riječima, područje “vječnog SADA” kojemu obično pristupamo dok sanjamo ili prilikom
izvantjelesnog iskustva. Ako pogledamo glavne značajke iskustava osoba pod
utjecajem DMT-a, shvatit ćemo da je to upravo ono što se događa. Izvantjelesno
iskustvo uzrokovano lučenjem DMT-a podrazumijeva osjećaj korjenite promjene u
percepciji “protoka” vremena, gubitak vremenske ‘linearnosti’, posjećivanje
paranormalnih područja, te susrete s duhovnim bićima i ostalim mističnim ili
transdimenzionalnim modalitetima. Još jedno bitno obilježje koje te osobe redovito
spominju je spoznaja i povezanost sa jednom zajedničkom inteligencijom koja je
prisutna u pozadini cjelokupnog stvaranja.
Zanimljiva je također i povezanost između zemljinog magnetskog polja, aktivnosti
Sunca, epifize i DMT-a. Naime, utvrđeno je da elektromagnetska polja utječu na epifizu
te da je i sama epifiza u stanju stvoriti magnetsko polje. Razlog tome je što su oko i
unutar same epifize pronađene nakupine kristala magnetita, koji je prirodni magnet.
Magnetit je crni feromagnetički željezov oksid koji je također prisutan u mozgu ptica,
pčela, riba i leptira, a pomaže im u njihovom osjećaju orijentacije i omogućava im da
osjete polaritet i nagib zemljinog magnetskog polja. Magnetit kod ptica i delfina djeluje
poput unutarnjeg kompasa pomoću kojeg znaju kamo trebaju letjeti/plivati. Magnetit je
također odgovoran i za sposobnost životinja da predosjete potrese ili tsunamije. Solarni
vjetrovi, primjerice, koji energijom pune magnetsko polje Zemlje stimuliraju epifizu. Vrlo
je zanimljivo da svakih jedanaest godina dolazi do promjene sunčevih magnetskih
polova, što vodi do povećane sunčeve aktivnosti. Vrhunac te aktivnosti trebao bi se
dogoditi negdje krajem 2012. godine, što se lijepo poklapa sa krajem majanskog
kalendara, za koji mnogi smatraju da će značiti i “kraj svijeta”. Fascinantno je kako su
ljudi uglavnom skloni predviđati samo negativne i kataklizmičke događaje. Osobno,
vjerujem da će doći kraj svijeta kakvog poznajemo, te da će 21.12.2012. označiti
početnu fazu jedne nove ere, baš kao što majanski svećenik Don Alejandro Cirilo Perez
Oxlaj naglašava. Ono što bi se moglo dogoditi je da se, uslijed jačih solarnih oluja i
promjene u magnetskom polju Zemlje, epifiza aktivira u mjeri koja je dovoljna da počne
lučiti DMT. Zamislite scenarij u kojem cjelokupna svjetska populacija doživljava
izvantjelesno duhovno iskustvo uzrokovano oslobađanjem prirodnog DMT-a iz epifize.
To bi doista bio događaj koji bi na globalnoj razini korjenito promijenio svijest i nakon
kojeg se svijet više ne bi mogao vratiti na staro. Bio bi to početak novog doba u pravom
smislu te riječi.

Osim što služi kao most ka drugim stvarnostima, veličina, izgled i aktivnost epifize
utječu na stupanj u kojem je čovjek u stanju napajati svoje tijelo, tvoreći atome i životnu
energiju, neposredno od Svjetla ili prane. Izvorna uloga epifize i hipofize je da budu
receptori prane (kozmičke energije) i svjetlosti i njihovi pretvarači u iskoristivu energiju
za održavanje fizičkog tijela. Kod ljudi koji ne konzumiraju hranu, primjerice, istraživanja
su pokazala da je njihova epifiza dvostruko veća od epifize prosječnog čovjeka.
Znanstvenici koji su u periodu od 130 dana promatrali Hiru Ratana Maneka, otkrili su da
je veličina njegove epifize 8x11mm dok kod ostalih ljudi ona iznosi 6×6 mm. Što je
epifiza aktivnija, to je manje potrebno napajanje tijela iz drugih izvora.

Ono što je doista interesantno je da sam na vlastitom primjeru osjetio potvrdu ove
tvrdnje. Naime, u zadnjih tjedan-dva, vjerojatno zbog gledanja u Sunce, osjećam sve
manju potrebu za hranom. Štoviše, prošlog tjedna mi se dogodilo da 27 sati u komadu
nisam ništa jeo, i to ne zato jer sam to planirao ili se pridržavao nekog režima, nego
jednostavno zato što cijelo to vrijeme ni u jednom trenutku nisam osjetio glad. Moram
priznati da mi je, što više razmišljam o tome, ideja o življenju od svjetlosti postala vrlo
interesantna i primamljiva. Fascinantno je i potpuno oslobađajuće znati da nisi ovisan o
hrani kako bi preživio, nego da je ono što ti daje život ona ista kozmička energija i
inteligencija koja napaja i na okupu drži sve stvoreno. Zapravo, sam taj prelazak mi se
čini kao prirodan slijed nakon više od dvije godine na sirovoj hrani, baš kao što mi se i
prelazak sa vegetarijanske na sirovu u tom trenutku činio kao nešto sasvim prirodno.
Osim toga, postoje ljudi koji tako žive već dugi niz godina, od kojih su među poznatijima
(realtivno govoreći) Jasmuheen, australka koja od 1993. godine živi na prani, solarni
jogi Hira Ratan Manek i slovenska etnomuzikologinja i iscjeliteljica zvukom, Mira
Omerzel – Mirit, koja je nedavno gostovala “Na rubu znanosti” kod Mišaka, a koja je na
prani od 1994. Dolje možete pogledati intervju s Jasmuheen, čišto da steknete dojam o
kakvoj se osobi radi. Žena zrači energijom, toplinom i radošću koja je zarazna.

Promatrana u ovom kontekstu, krivo prevedena i često neshvaćena biblijska izreka:

“Oko je svjetiljka tijelu. Ako ti je dakle oko bistro, cijelo će tvoje tijelo biti u svjetlu.” –
Matej, 6:22, poprima sasvim drugo značenje.

U već spomenutom predavanju, “Enigma 2012”, David Wilcock skreće pozornost na

prisutnost borovog češera u prikazima i simbolima drevnih civilizacija. Tako, primjerice,
u Egiptu, Ozirisov štap sa dvije zmije koje gledaju prema borovom češeru simbolizira
podizanje kundalini energije duž kralježnice do epifize.

U drevnom Babilonu, bog Tammuz prikazan je kako drži češer u ruci.

Zatim, Dioniz, grčki bog vina, i njegova rimska verzija, Bakho, drže štapove na vrhu
kojih se nalazi borov češer.

No, možda najneočekivanije mjesto na kojem bi čovjek očekivao simbol borovog češera
je svakako Vatikan, koji čuva gigantsku statuu borovog češera sa čije obje strane stoje
dva pauna, koja podsjećaju na egipatske Ibis ptice. U podnožju stražnjeg dijela statue
nalazi se otvoreni sarkofag, koji u kraljevskoj komori Velike piramide simbolizira kraj
smrti. S prednje strane, u podnožju, leži statua lava na čijem su postolju ugravirani
egipatski hijeroglifi. Cijelo to područje u kojem su smještene spomenute statue zove se
“Dvor borovog češera”.

Nije li to u najmanju ruku čudno? K tome, i sam Papa nosi štap koji u sebi ima borov
češer, gdje je jasno da Papa simbolizira vezu između neba i zemlje. To dovoljno govori
o dubokom ezoterijskom znanju koje crkvena elita čuva ispod krhke i tanašne fasade
službenog kršćanstva.
Detaljnije istraživanje cijele ove priče o epifizi kao trećem oku te simbolike i povezanosti
Egipta i kršćanstva dovelo me do sasvim novih i neočekivanih otkrića koja produbljuju
sve dosad napisano i dižu to na jednu novu razinu. Materijal koji sam otkrio osobno mi
je toliko zapanjujuć i opsežan da sam ga odlučio pretočiti u seriju postova… Do čitanja!