Zdenka Janeković

Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije

Dubrovačka općina je tijekom nekoliko stoljeća, korak po korak, gospodarskim

utjecajem, diplomacijom i značajnim novčanim ulaganjima širila svoje područje. Grad stiješnjen

brdima u zaleđu, ugrožen s kopna i s mora, morao se opasati novim područjima kako bi osigurao

sebi opstanak. Od grada s najmanjim agerom u Dalmaciji nastao je grad-država okružen

značajnim teritorijem. U ispravi iz 1253. godine dubrovačkom se djedinom naziva područje od

Zatona do Cavtata.1 Do kraja 14. stoljeća Dubrovnik je prilično uvećao svoje područje prema

zapadu. U dubrovačku općinu ulaze otoci Lastovo i Mljet, potom Pelješac i Primorje. Počela je

izgradnja stonskog i malostonskog obrambenog sustava koji će stoljećima ostati ključnom

strateškom točkom obrane Republike. Dugotrajnom diplomatskom borbom, ta je važna točka

spojena s gradom zadobivanjem Primorja, na samom kraju stoljeća. Time se dubrovačka općina

osigurala od mogućeg prodora iz zaleđa na more, koji bi presjekao teritorijalni kontinuitet i

ugrozio posjede na Pelješcu i u Stonu. Slijedeći cilj dubrovačke općine bilo je proširenje na

sjever, prema Trebinju, Lugu i Bileći, te na jugoistok, ka Konavlima i Dračevici.2 U vrijeme kada

je mletačkim osvajanjem Dalmacije prekinut teritorijalni kontinuitet između Dubrovnika i

Ugarske, bilo je osobito važno odmaknuti granice što dalje od grada. No, opetovani zahtjevi

dubrovačke vlade za područjima na sjevetu, jednako kao i za za Dračevicom, Sutorinom, Novim i

1
B. Stulli, Dubrovačke odredbe o Konavlima I, Konavoski zbornik I, Dubrovnik 1982, 29-33.
123. F. Miklosich, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae et Ragusii, Viennae
1858, 35-40.
2
U pregovorima na ugarskom dvoru Dubrovčani su sva ta područja nazivali epidaurskom
zemljom i pozivali se na pravo nasljeđa. "... Hora che la divina potencia ha conceduto a otigner
tute le raxune di tituli de li soi regni et li domini di tuti i confini et assai pizu oltra, unde
confidando nella remunerativa sua larghezza, recordemo et domandemo la posessione per
famma de l'antiga cita dei predecessuri de nui suoi fideli, zoie Canale e Draziviza cum le sue
raxone e confini..." Diplomatarium 202. Također vidi bilješku 33.
2

Risnom nisu ostvareni.3 Nije uspjelo niti proširenje vlasti na otoke Korčulu, Hvar, Vis i Brač,

unatoč diplomatskim akcijama i pregovorima koji su trajali desetljećima.4 Preostao je jugoistočni

smjer koji je vodio u Konavle.

U borbi za proširenjem teritorija, Dubrovčani su posizali za svim raspoloživim

argumentima. Ratujući s kraljem Ostojom oko Primorja, pozivali su se na širenje kršćanstva i

potiranje patarenstva, a stjecanje dalmatinskih otoka prikazivali su kao čuvanje interesa ugarskog

kralja pred Venecijom. Zahtjev za Trebinjem podupirali su pozivanjem na crkvenu jurisdikciju.

Naslov trebinjsko-mrkanskog biskupa poslužio je kao dokaz da je Trebinje bilo dijelom

dubrovačke djedine, prije negoli je "nepravedno oteto".5 Najobuhvatnija diplomatska akcija

vodila se za Konavle, od ugarskoga dvora, do bosanskih i raških velikaša i carigradske Porte.

Argumenti su bili različiti, čak i proturječni, ovisno o tome tko je bio sugovornik.6 Najčešća i

očito jaka potpora dubrovačkim zahtjevima bilo je pozivanje na povijesno pravo Dubrovnika u

konavoskoj župi, utemeljeno u epidaurskoj tradiciji. Stjecanje Konavala bilo je nužno zbog

višestrukih vitalnih interesa općine, a priča o dubrovačkoj kolijevci Epidauru izvanredno je tome

poslužila. Pozivajući se na višestruki kontinuitet između Epidaura i Dubrovnika, dubrovačka su

vlastela nastojala diplomatski premostiti ono vrijeme kada su, nestankom bizantske vlasti na

Jadranu, župe Konavle i Vitaljina te Donja Gora došle u posjed raških, a potom bosanskih vladara

i velikaša.7 Kontinuitet dvaju gradova osobito je dobio na značenju u vrijeme rastućeg interesa za

antičko porijeklo. Humanistička moda poslužila je političkim razlozima, pa je u kronikama,

3
V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, sv. I, Zagreb 1980, 190. J. Lučić, S. Obad, Konavoska
Prevlaka, Dubrovnik 1994, 38-47.
4
Foretić, Povijest Dubrovnika, 176-177. J. Gelcich, L. Thallóczy, Diplomatarium relationum
reipublicae ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887, 177, 222-223, 224-225, 244, 248,
252-256, 257-258, 253, 264-267, 269-272, 273-285, 285-288.
5
Š. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke republike, sv. V, Zagreb
1875, 26-28; sv. VI, Zagreb 1878, 109, 123, 130-131, 153-159. Diplomatarium, 355.
6
U pismu kralju Sigismundu 1430. vlada je optužila vojvodu Radoslava Pavlovića kao patarena i
najgoreg neprijatelja katoličke vjere, a istodobno je odlučila dati mu dubrovačko plemstvo i dali
mu posjed i kuću u gradu. Diplomatarium, 336-338.
7
R. Grujić, Konavli pod raznim gospodarima od XII-XV veka, Spomenik SAN 66, Beograd
1926, 5-13.
 3

književnosti, u likovnim prikazima i predaji izgrađena epidaursko-dubrovačka tradicija, temeljena

na stvarnoj vezi dvaju gradova, ali nadopunjena antičkim i kršćanskim legendama.

Prema općeprihvaćenom mišljenju povjesničara i arheologa, naselje ili utvrda Rauzij

postojalo je i ranije, no tek propašću Epidaura ono je preuzelo funkciju središta čitavoga

područja. Već sama ta činjenica čini Dubrovnik nasljednikom Epidaura, a tome valja dodati i

doseljeno stanovništvo, te prijenos crkvene jurisdikcije.8 No, stvarno povijesno nasljeđe nije bilo

jedinim razlogom izjednačavanja dvaju gradova koje ima svoju tradiciju davno prije humanizma.

Bizantski pisci bili su prvi koji su inzistirali na toj vezi, vođeni vlastitim političkim interesom.

Legenda o izbjeglicama iz srušenoga grada, utemeljiteljima novog Epidaura, koju donosi

Konstantin Porfirogenet, podržavala je kontinuitet bizantske vlasti nad tim dijelom Dalmacije.

Drevna "Pitaura" oživjela je u novome Raguziju. Slijedom te tradicije, ravenski geograf bilježi da

je Epidaur Raguzij (Epidaurum id est Ragusium), a barski svećenik kaže da se "Epidaur sada

naziva Dubrovnikom" (Epidaurum quod nunc dicitur Ragusium).9 Dubrovačke kronike iz 15.

stoljeća, a isto tako i službeni dokumenti, zdušno su prihvatili takve tvrdnje, obogativši ih

mitološkim detaljima koji su zaokružili priču i učinili je korisnom za političku propagandu. To je

bilo vrijeme stjecanja samostalnosti dubrovačke općine, unatoč formalnom suverenitetu ugarskih

kraljeva. Istodobno, konačno je oblikovan vlasteoski stalež koji je tražio što čvršću potporu

tradicije, kako bi učvrstio društvenu podjelu. Nije slučajno da su upravo tada zabilježene brojne

kronike grada, uobličene u jedinstvenoj redakciji takozvane Anonimove kronike i u kasnijoj

Ragnininoj kronici koja još jednom, iscrpnije i s više detalja, donosi iste priče i legende. Mnogi

su pisci nastojali na svaki način dovesti početke Epidaura u vezu s grčkim mitovima, podižući

8
G. Novak, Povijest Dubrovnika, od najstarijih vremena do početka VII. stoljeća (do propasti
Epidauruma) u: Povijest Dubrovnika I dio, Zagreb 1972, 14-15. B. Stulli, Povijest Dubrovačke
Republike, Dubrovnik-Zagreb 1989, 15-16. Lučić, Obad, Konavoska Prevlaka, 36. Ž. Rapanić,
Marginalia o "postanku" Dubrovnika, u: Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom
području, Zagreb 1988, 39-50.
9
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, ur. M. Švab, AC, Zagreb 1994, c. 29, 73-75.
Letopis popa Dukljanina, ur. F. Šišić, Beograd-Zagreb, 1928, 306, 318-320. Vidi također: Toma
Arhiđakon, Kronika, Split 1977, 20. G. Novak, Questiones epidauritanae, Rad JAZU 339, 1965,
109. I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992, 35.
4

time ugled Dubrovnika koji, prema njihovim riječima i jest Epidaur, samo novi, veći i slavniji. To

je isti grad koji je samo promijenio ime, čime se implicira da svo epidaursko nasljeđe pripada

Dubrovniku.10 Dva su grada stopljena u zajedničku priču, satkanu dijelom od povijesnih

činjenica, a dijelom od legende. Ragnina, citirajući Milecijevu kroniku, ne samo da dubrovačkoj

povijesti pribraja i epidaursku, nego njezino ishodište smješta u biblijska vremena tvrdeći da je

Epidaur utemeljio izbjeglica iz Egipta, imenom Epitaur, još u vrijeme Mojsija. Kada su grad

razorili Vandali11, stanovnici su utemeljili novi grad koji se, prema Mileciju, na epidaurskom

jeziku zvao Labusa, a latinski Ragusa. Ondje su se ujedinili Epidaurani, Rimljani i Slaveni i

zajednički nastavili povijest ishodišnoga grada.12 Zbog toga se na mjestu nekadašnjega grada nije

očuvalo ime Epidaur, već se ono naziva Ragusa vetus, Ragusa vecchia, vetusta civitas Ragusii ili

Civitas vetus, Cività vecchia, Cavtat.13 S tom idejom je dubrovačka općina u 15. stoljeću

pristupila izgradnji Cavtata, obnavljajući antički grad, onako kako ga je vidjelo njihovo vrijeme,

to jest kao naselje vila. To je bio pokušaj ostvarenja "imaginarnog Epidaura" iz legenda i

kronika.14 Temeljem te jedinstvene povijesti, Dubrovnik je polagao prava i na nekadašnji

epidauritanski ager, od Konavala do mora, centurije u kojima su rimski veterani imali posjede.15

U 15. stoljeću tradicija o povijesnom kontinuitetu dvaju gradova nadopunjena je

legendama o antičkim božanstvima, pod utjecajem humanističkog nagnuća ka istraživanju

antičkih korijena. Ponekad je žar za drevnošću dovodio do nategnutih zaključaka, pa i

10
Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, ed.N. Nodilo, MSHSM, XIV, Scriptores
I, Zagreb 1883, 7-8, 173-174, 179. Toma Arhiđakon, Kronika, 37. D. Nevenić Grabovac, Ilija
Lamprice Crijević, Posmrtni govor svojem ujaku Juniju Sorkočeviću, Živa antika, XXVII, 1977,
1, 253.
11
Provalu Vandala smješta u 440. Na drugom mjestu kaže da su Epidaur razorili Saraceni 601.
Ragnina, 171, 179.
12
Ragnina, 168-174, 187.
13
Anonim, 7. Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item
Joannis Gundulae (1451-1484), ed. N. Nodilo, MSHSM, 25, Zagreb 1893, 166. Diplomatarium,
passim.
14
N. Grujić, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Zagreb 1991, 173, 228. Ista, Cavtat
rinascimmentale - rievocazione dell'Epidauro antica, u tisku, Ricerche slavistiche, Roma.
(skraćeni tekst objavljen u Vijencu 7, 1994.)
15
J. Lučić, Kroz konavosku prošlost, Konavoski zbornik I, 1982, 15.
 5

izmišljanja.16 Svi ti detalji iskorišteni su u političkoj propagandi, usmjerenoj stvarnim i

konkretnim ciljevima, u ovom slučaju stjecanju Konavala i učvršćenju tamošnjih granica. Zbog

toga legenda nije ostala samo na stranicama knjiga, već je predočena svem puku u natpisima i

likovnim prikazima. Spoj antičkih mitova i političke svrhovitosti 15. stoljeća našao je izraz i u

likovnim umjetnostima, na državnim zgradama i u privatnim dvoranama vlasteoskih

ljetnikovaca.17 Javni natpisi kao što je onaj na Kneževu dvoru, te onaj na Onofrijevoj česmi,

nazivaju Dubrovnik epidaurskim gradom.18 Recepcija tih legendi bila je tolika da su ih i stranci

prihvatili.19

Krivo povezivanje jadranskog i peloponeškog Epidaura uključilo je u legendu motiv

Eskulapa. Iako je kult Eskulapa bio poznat u Iliriku i Dalmaciji, u samome Epidauru nema

nikakvih ostataka koji bi potvrđivali da je ondje bio osobito štovan.20 No, čak i da je nađen

Eskulapov hram, ostala bi činjenica da je u legendu kakva je zaokružena u 15. stoljeću unešeno

mnogo izmišljenih detalja, u težnji za što boljom potvrdom drevnog i plemenitog porijekla.

Kremonski plemić i humanist Nikola de Ciria, napisao je pohvalu antičkom liječniku, u kojoj ne

samo da zamjenjuje grčki Epidaur s jadranskim, nego tu tradiciju izravno vezuje s Dubrovnikom,

tvrdeći da je Eskulap rođen u njemu. Koliko je to bilo važno za politiku vladajuće elite, najbolje

svjedoči činjenica da su njegovi stihovi uklesani u pročelje Kneževa dvora.21 Eskulap je odmah

16
Nikola Ivanov Bona u djelu Commentariolus Ludovici Cervarii Tuberonis De origine et
incremento Urbis Rhacusanae ejusdemque ditionis descriptio, (1790.) donosi vlastiti, proizvoljni
prijevod pjesme Skimna Hijskog, u kojem svjesno zamjenjuje izvorni Epidamnos (Drač)
Epidaurom. Novak, Questiones, 118-119. Isti, Povijest Dubrovnika, 16-18.
17
N. Grujić, Ladanjska, 198.
18
Nevenić Grabovac, Ilija Lamprice Crijević, 252. "..Hic Aesculapius caelatus Gloria
nostra//Ragusii genitus,..." Novak, Questiones, 116-117. I. Fisković, Skulptura u urbanističkom
usavršavanju renesansnog Dubrovnika, u: Reljef renesansnog Dubrovnika, Dubrovnik 1993, 122.
19
Ciriaco de Pizzecolli u znamenitoj razmjeni pohvala izmađu ankonitanskih i dubrovačkih
prvaka, naziva Dubrovnik potomkom Epidaura. To mišljenje preuzeli su i strani putopisci, gosti
Dubrovnika u prvoj polovici 16. stoljeća. G. Praga, Indagini e studi sul umanesimo in Dalmazia,
Ciriaco de Pizzecolli e Marino Resti, Archivio storico per la Dalmazia, 1932, vol. 13, 266-276. S.
Kokole, Ciriaco d'Ancona v Dubrovniku: Renesančna epigrafika, arheologija in obujanje antike v
humanističnem okolju mestne državice sredi petnajstega stoletja, Arheološki vestnik 41, 1990,
665. N. Grujić, Cavtat rinascimmentale.
20
Novak, Povijest Dubrovnika, 18.
21
Filip de Diversis, Opis Dubrovnika, Dubrovnik 1983, II, VI, 17-18. Vidi: I. Fisković,
Skulptura, 111-112, 122-123. J. Gelcich, Dello sviluppo civile di Ragusa considerato ne' suoi
6

uvršten među simbole Republike i dobio mjesto u samom središtu vlasti, kao dio političke poruke

koju je ono materijaliziralo. Lik Eskulapa na kapitelu i natpis do njega odavali su čvrsti stav vlade

o dubrovačkom pravu na konavoski teritorij. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme nakon

Konavoskoga rata u kojem je vojvoda Radoslav Pavlović htio povući svoj pristanak i ponovno

ovladati dijelom Konavala što ga je 1426. bio ustupio Dubrovniku.22 O Eskulapu kao simbolu

dubrovačke državnosti, svjedoči i Ilija Crijević, tumačeći na zadušnici svome ujaku Juniju Sorgo

da je Eskulap, sin Apolonov, prenio slavno državno uređenje, institucije i zakone iz Grčke u

Epidaur. Prema pjesnikovim riječima, iz ruševina toga grada izrasla je nova kolonija, Dubrovnik,

grad koji je nadmašio svoga prethodnika. "Kada je propala Atena, Lakedemon i Grčka,

Dubrovnik je izronio iz mutnih valova".23 Osim Eskulapa, Epidaurani su održavali kult Marsa,

Bakha i Dijane. Prema Appendiniju, trag o tome održao se u dubrovačkom karnevalu, gdje se

svake godine predstavljaju ta tri božanstva. To je još jedan znak jakosti epidauritanske tradicije u

višestoljetnoj svakodnevici Republike.24

Veliki broj epidauritanskih legendi nije izravno usredotočen na traženje poveznica

između dvaju gradova, nego oblikuje davnu prošlost samog Epidaura, pridonoseći time posredno

slavi i drevnosti njegova nasljednika Dubrovnika. Pisci 15. i kasnijih stoljeća povezivali su

korijene Epidaura s grčkim mitovima. Priča o Kadmu i Harmoniji dobila je veliko značenje u

humanističkom promišljanju dubrovačkih antičkih korijena. Kadmo, utemeljitelj i vladar Tebe,

ubojica zmaja koji je ugnjetavao njezine građane, junak i osloboditelj, u potrazi za ugrabljenom

sestrom Europom, zatekao se među Enhelejcima, zajedno sa ženom Harmonijom. Prema legendi,

Kadmo je postao zapovjednikom u ratu Enhelejeca i Ilira. Pobijedivši Ilire stekao je kraljevsku

čast, a u času smrti, on i Harmonija, pretvoreni u zmije, stekli su besmrtnost kao heroji.

monumenti istorici ed artistici, Memorie e studi, Ragusa, Pretner, 1884, 64. R. Eitelberger von
Edelberg, Gesammelte Gesammelte kulturhistorische Schriften, IV. Band, Die mittelaterlichen
Kunsdenkmale Dalmatiens, Wien, 1884, 320.
22
Lučić, Kroz konavosku prošlost, 14.
23
Nevenić Grabovac, Ilija Lamprice, 252-253.
24
F. M. Appendini, Notiziae istoricho-critiche sulle antichità storia e litteratura de' Ragusei,
divise in due tomi e dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa I-II. Ragusa,
Martecchini, 1802-1803, 25-27, 28-35, 56-57.
 7

Dubrovačka, odnosno epidaurska ubikacija zemlje Enhelejaca, samo je jedna od mnogih. Antički

pisci spominju Risan, Epidamnos, Pulu i druga mjesta, no Dubrovčani su smatrali da je herojski

par našao svoju zemlju upravo u konavoskom kraju. Legenda je locirala i njihove grobove,

Kadmov na brdu Sniježnici, a Harmonijin nasuprot njemu, na brdu uz morsku obalu.25 Mitska

povijest Konavala obogaćena je tako pričom o ljubavi, borbi i smrti Kadma i Harmonije, pričom

koja se proširuje na još jedan mit, onaj o Afroditi i Aresu, odnosno Veneri i Marsu. Venera i Mars

ušli su preko kćeri Harmonije u dubrovački legendarij. U drugoj obnovi dvora tijekom 15.

stoljeća, njihovi su se likovi našli među simbolima na Kneževom dvoru, upotpunjujući vezu

Dubrovnika i Epidaura i dajući joj nove elemente. Začetnici dinastije Julijevaca dodali su

dubrovačkoj tradiciji poveznicu s rimskim carstvom, toliko poželjnu u to vrijeme.26

Svetačke legende također grade epidaursko-dubrovačku tradiciju, naglašavajući

kontinuitet crkvene jurisdikcije dvaju gradova. To je pitanje od samog početka diplomatske akcije

bilo usko vezano uz teritorijalne zahtjeve iz Dubrovnika. Priča o svetom Hilarionu koji je

oslobodio stanovnike Epidaura i okolice od strašnoga zmaja, nosi mnogostruku simboliku. Sveti

Jeronim, koji donosi izvornu legendu, vrlo kratko izvještava o svečevu boravku u Epidauru,

njegovoj pobjedi nad zmajem i spašavanju grada od potopa.27 U interpretaciji dubrovačkih

kroničara, legenda dobiva nove dimenzije. Prvotna poruka koja govori o prevlasti kršćanstva nad

starim vjerovanjima i epidaurskoj crkvenoj tradiciji28, nadopunjena je novim detaljima koji je čine

upotrebljivom za političke ciljeve iz prve polovice 15. stoljeća. Iako slijede iskaz svetoga

Jeronima i spominju zmajevu špilju u okolici Epidaura, Anonim i Ragnina čitavu priču vezuju uz

Dubrovnik i dubrovačke vlasti29. Dubrovački prvaci, rodonačelnici vlastele, bili su oni koji su

25
Toma Arhiđakon, Kronika, 20. Appendini, Notiziae, 10. Novak, Questiones, 115.
26
J. Belamarić, Sveti Vlaho i dubrovačka obitelj svetaca zaštitnika, Dubrovnik 5, 1994, 38.
27
Sancti Eusebii Hieronymi, Vita sancti Hilarionis, Opera omnia, t. 2, Migne, Patrologia latina
XXIII, Parisiis 1883. 29-54.
28
K. Vojnović, Crkva i država u dubrovačkoj republici, Rad 119, 1894, 33. Stulli, Povijest
Dubrovnika, 17. Lučić, Kroz konavosku prošlost, 17. Belamarić, Sveti Vlaho, 34.
29
Priču smještaju na kraj 8. stoljeća.
8

potražili svečevu pomoć, želeći zaštititi kršćanstvo. Okupljeni u svome vijeću, odlučili su u

svemu slijediti svečeve naputke, "jer oni vladaju po Kristovim zapovijedima".30 Anonim na tu

legendu nadovezuje i onu o pelenici djeteta Isusa, jedne od najvažnijih dubrovačkih relikvija.

Prema kronici, kovčežić sa svetom relikvijom našao je župnik Sergije kojeg je Hilarion ostavio u

Dubrovniku, gradu vjernom katoličanstvu. Stjecanje te osobite dragocjenosti bilo je nagrada

Dubrovčanima zbog štovanja vjere i borbe protiv krivovjerja simboliziranog u uništenom

zmaju.31 Simbolikom zmije, priča o svetom Hilarionu vezuje se uz legendu o preobražaju Kadma

i Harmonije, a isto tako i sa Eskulapovom zmijom. Tako se sve tri legende isprepliću sličnom

simbolikom.32

Od godine 1358. dubrovačka je vlada ustrajno, u svakoj prikladnoj prilici iznova

postavljala zahtjev za stjecanjem Konavala pred ugarskim kraljem i pred lokalnim vladarima.

Izgrađena epidaurska tradicija uvelike je poslužila u diplomatskoj borbi. Poslanici koji su se

spremali na pregovore s kraljem Ludovikom o priznanju njegova suvereniteta, ponijeli su i

naputak da moraju tražiti "staru zemlju koju smo imali od Epidaura".33 Isti je argument ponovljen

nebrojeno puta, u različitim prilikama. Diplomatska akcija osobito se zahuktala od 1387. godine,

kada je kralj Sigismund podijelio dubrovačkoj općini pravo da smije slobodno kupovati zemlje u

zaleđu.34 Slabljenjem utjecaja Srbije nakon Kosovske bitke i nestankom čvrste kraljevske vlasti

nakon smrti Tvrtka I, otvorila se mogućnost širenja teritorija korak po korak, pojedinačnim

pregovorima s bosanskim velikašima. Pregovarajući pred kraljem i pred vojvodama, Dubrovčani

30
Anonim, 11-14. Ragnina, 188-192. J. Luccari, Copioso ristretto degli annali di Rausa libri
quattro, Venetiis 1605, 89. S. Razzi, La storia di Raugia, ed. J. Gelcich, Dubrovnik 1903, 15.
31
Anonim, 19-20. Usporedi: Ragnina, 197-199.
32
Toma Arhiđakon, Kronika, 20. Novak, Questiones, 114-115, 117-118. Appendini, Notiziae, 3-
11, 28-31. Razzi, La storia, 14-15.
33
"Questo chapitolo sia in vostro albitrio de vuy ambaxadori, a domandar de misser lo Rex la le
prima region nostra che auesemo de Pitaura: e se misser lo Re domandase, che se la nostra
antiquitade, nuy pore dir, che se Draçeuiça e Chanal e Tribigna". A. Vučetić, Spomenici
dubrovački, Srđ V, br. 9, 1906, 460. Foretić, Povijest Dubrovnika, 132. Lučić, Obad, Konavoska
Prevlaka, 38.
34
Diplomatarium, 109, 174-175, 177-180, 181-182, 195, 201, 202-204, 205. Resti, 209.
 9

su uvijek nastupali s pozicije onih koji se vraćaju na svoje. Poslanstva u Ugarsku imala su trajni

naputak tražiti od kralja potvrdu prava na Konavle koje pripadaju dubrovačkom patrimoniju,

temeljem epidaurskog nasljeđa. Upute poslanicima naglašavaju koliko je važno uvjeriti kralja u to

prije nego bi drugi postavili teritorijalne zahtjeve i ugrozili dubrovačke interese. Odjek

epidaurske tradicije bio je toliki da čak i lokalni vojvode iz zaleđa priznaju da župa Konavle i

Vitaljina spadaju "u bašćinu i plemenito dubrovačke vlastele, jer su se oni rodili od ljudi iz

staroga grada Epidaura".35 I na sultanovu dvoru, u neizvjesnim prilikama sa sredine stoljeća,

Dubrovčani su nastojali odrediti svoja prava i granice u odnosu na veliko carstvo koje je postupno

uspostavljalo vlast u njihovu zaleđu. Na sultanov zahtjev da općina vrati vojvodi Radoslavu

konavoske posjede, odgovorili su da je to njihovo područje, odakle je njihov grad prenesen prije

1000 godina na sadašnje mjesto. Pozvali su se i na pravo stečeno kupovinom, ali su prije svega

naglasili da su Konavle njihovo davnašnje vlasništvo, iznoseći pred Portom epidaurske priče.

Unatoč neizvjesnosti što je karakterizirala prve doticaje između Dubrovnika i Porte, poslanici su

izjavili pred sultanom da to što kraljevi i gospoda iz zaleđa oteli epidaurske zemlje i vladali

njima, ne osporava prvotno pravo Dubrovčana.36

Na ugarskom dvoru i pred sultanom, dubrovački su poslanici mahali zastavom svoga

porijekla i pozivali se na pravo nasljeđa. No, u pismima koja senatori pišu svojim prestavnicima,

očituje se jasna politička operativa, vođena neposrednim interesom, u kojoj je pozivanje na

tradiciju bilo samo sredstvom postizanja cilja. Pregovaračka taktika uključivala je sve, od

pozivanja na povijesna prava do obećanja novčanih tributa, kako kralju tako i lokalnim

vojvodama. Od povelje braće Sankovića, preko Sandaljeve, do povelje Radoslava Pavlovića,

primjećuje se promjena nastupa dubrovačke vlade prema vojvodama koji su stvarno držali

35
Stulli, Dubrovačke odredbe, 29, 41. Resti, 15. "..che Canale et altre cosse che sono de nostro
patrimonio, zoe de la oriunda terra nostra Epidauro con certe altre contrade a nui vissine, le
qual in questa guerra passada cum li Bossignani, ne fece grande infestacione, la clemencia de la
soa serenitade, se degni a non le offerir ad altri..." Diplomatarium, 174, 186, 202. Miklosich,
Monumenta, 217-219.
36
Ć. Truhelka, Konavoski rat (1430-1433), Glasnik Zemaljskog muzeja Bih XXIX, 1917, 181-
182.
10

Konavle. Pozivanje na epidaursku tradiciju blijedi i nestaje, a glavni argument u uvjeravanju

postaje novac, dubrovačko plemstvo37, te kuće i posjedi na dubrovačkom području. Darovnicom

iz 1391. braća Sankovići daju Dubrovčanima župu Konavle i Vitaljinu, dajući svima na znanje da

su po starim zapisima i pamćenju dobrih ljudi od koljena do koljena saznali da je u Cavtatu bio

stari grad Dubrovnik (sic!), kojem je pripadala konavoska župa. Kada je taj grad propao i opustio,

građani su izgradili novi Dubrovnik, a njihove su stare zemlje nepravedno i silom zaposjela raška

i humska gospoda. Od epidaurskih građana potekla su dubrovačka vlastela kojima stoga pripada

pravo na staru baštinu. Zbog toga braća Sankovići smatraju pravednim vratiti Dubrovčanima

Konavle i Vitaljinu, kako bi mogli tim područjem zapovijedati kao svojim.38 Iz teksta povelje

jasno proizlazi kako su se dubrovački pregovarači poslužili epidaurskom tradicijom i uvjerili u to

bosansku gospodu. U priču je ugrađen i element nepravde, odnosno sile kojom su raški i bosanski

velikaši ušli u posjed Konavala, koja im, prema tome, nikada nisu doista pripadala. Osim toga,

epidaursko nasljeđe jasno je vezano uz dubrovačku vlastelu, što im daje pravo na vlast, ali i na

konavoske posjede koji su prilikom razdiobe većim dijelom njima pripali. Od provedbe darovnice

nije bilo ništa, jer je Pavle Radinović ubrzo obnovio vlast u Konavlima i podijelio ih s vojvodom

Vlatkom, predšasnikom Sandalja Hranića.39 Tridesetak godina kasnije uslijedila je darovnica

Sandalja Hranića, s boljim ishodom za Dubrovčane. Sandalj ne nastupa pred Dubrovčanima kao

da vraća njihovo, već ponosno govori o sebi i svojim precima koji su za svoju veliku slavu i

zasluge dobili gradove, župe i zemlje od bosanskih kraljeva, što su im potvrdili srpski kraljevi i

turski carevi. Priznaje Dubrovčanima da je Konavle "prvo njih bašćina i plemenito bilo", ali sada

je njegovo i on to daruje po svojoj volji i pravu.40 Radoslav Pavlović u povelji iz 1427. godine

nastupa s još više samosvijesti, ne spominjući niti jednom riječi bilo kakvo pravo Dubrovnika na

njegov dio Konavala, izuzev onoga koje proizlazi iz njegova darivanja.41 Čak i kroničari, koji

37
Miklosich, Monumenta 229, 275-276, 285, 337, 343-348.
38
Miklosich, Monumenta, 217-219.
39
R. Grujić, Konavli, 13, 18-20.
40
Miklosich, Monumenta, 288, 337.
41
Miklosich, Monumenta, 336-342.
 11

inače svesrdno promiču epidaursku tradiciju, priznaju posjedovna prava slavenskih vojvoda koja

su prešla na dubrovačku općinu kupovinom. Govoreći o tim zbivanjima, uopće ne spominju

povijesna dubrovačka prava.42 To pokazuje da bujanje epidaurskih mitova tijekom 15. stoljeća

nije bilo samo izrazom mode ili emotivne potrebe za vlastitom kolijevkom, nego također i

dijelom smišljenog političkog plana, nužnog za održanje slobodnog i nezavisnog Dubrovnika i

vlasti vlastele.

Epidaurska tradicija živjela je i razvijala se i nakon što je poslužila teritorijalnom

proširenju Republike. Narastanje legendi, upotpunjenih novim detaljima, ukazuje na promjenu

njihove društvene i političke svrhe. Resti u svojoj kronici zapisuje tradiciju kakva je bila

uobličena u njegovo vrijeme, u 17. stoljeću. On naglašava istovjetnost dvaju gradova u toj mjeri

da naziva Epidaur republikom, slavnom po slobodi i građanskim vrlinama, prije svega ljubavlju

prema domovini, dakle onim vrijednostima na kojima je Dubrovnik kasnije sazdao trajnost svojih

društvenih struktura. Veliki akvedukt koji je opskrbljivao epidaursko područje vodom dao mu je i

ime - Canali, Konavle. Resti to smatra dokazom da je čitavo područje do Vitaljine potpadalo pod

jurisdikciju Epidaura i, pravom nasljeđa, pripada Dubrovniku. Epidaur je uništen, ali je sva

njegova tradicija sačuvana u Dubrovniku.43 Mnogi dubrovački književnici nalazili su svoju

inspiraciju u pričama o porijeklu, nastavljajući tako funkciju legende. Glavni im je cilj bio

naglasiti ulogu vlastele u utemeljenju Dubrovnika. Priča o porijeklu grada poistovjećena je s

pričom o porijeklu vlastele. Teritorij je već bio zaokružen i neprijeporan, pa je stara legenda,

upotpunjena novim detaljima poslužila kao potporanj povlaštenog položaja vlastele. Izbjegli

epidauritanski plemići, legendarni rodonačelnici vlastele, koji su utemeljili novi grad na hridi

Lau, smatraju se u dubrovačkoj tradiciji zalogom posvemašnjeg kontinuiteta između Epidaura i

Dubrovnika. Legitimitet koji im je davalo romansko, odnosno antičko porijeklo, učvrstio je

42
Anonim, 54-55. Ragnina, 249-250. Resti, 177, 181, 184-185. Također: PAD, Acta Consilii
Maioris, VIII, sv. IV, 192. Acta Consilii Rogatorum, III, sv. V, 229', 230'.
43
"Procurando d'acquistar Canali, giurisdizione antichissima della distrutta cità d'Epidauro,
percioche conveniva che a capo 800 anni i posteri degli Epidauresi riacquistassero l'antico
dominio che avevano avuto di Canali e di Vitaglina. Che poi queste contrade siano stato di
ragion d'Epidauro e di chiarissimo argomento il canal dell'acquedotto..." Resti, 15-17, 92, 218.
12

granice koje su ih dijelile od puka i njihov monopol na vlast. U pogrebnom govoru pjesniku

Ivanu Gozze, Ilija Crijević je nazvao Dubrovnik prijestolnicom Ilirije, dakako, preko Epidaura.

Ta pokrajina, čije granice proteže od ruskog carstva i Germanije do Crnog mora i dalmatinske

obale, rodila je rimske careve, ali i dubrovačku vlastelu koji su također porijeklom Rimljani.

Odsjaj te davne moći pjesnik pripisuje vlasteli vlastitog vremena, jer je, kako kaže, sve što je

vlasteoskog roda u Dubrovniku, izniklo iz te epidaurske, rimske klice.44 Crijevićeva pjesma De

Epidauro posvećena je Velikom vijeću i precima vlastele koji su pod zaštitom svetih mučenika

čuvali slobodu i javni red od buntovnih građana. Da ne bi bilo zabune, u pjesmi su pobrojani svi

rodovi, nositelji slave Dubrovnika. Tužaljka nad razorenim Epidaurom završava obećanjem veće

slave u novom Dubrovniku koji će imati sjajnu budućnost pod zaštitom vlastele. U toj viziji

Dubrovnik, novi Epidaur, postaje ostvarenjem sna, slobodnim gradom pod zaštitom svetaca čije

su moći u njega ugrađene. Ta priča o obnovljenom gradu koja podsjeća na novi Jeruzalem,

postala je općim mjestom dubrovačke književnosti.45 Palmotićev "Pavlimir" je apoteoza

Dubrovnika, gotovo istovjetna Crijevićevoj. To je glorificirajuća vizija "novog Epidaura" koji će

utemeljiti "plemeniti epidaurski puk", zajedno s rimsko-slavenskim kraljevićem Pavlimirom.

Povezivanjem epidaurske tradicije s pričom o Pavlimiru, izdanku bosanske kraljevske loze i

rimske patricijske obitelji, stopljeno je porijeklo romanskih i slavenskih vlasteoskih rodova. Glas

pjesnika je i glas dubrovačkog patricija koji ne dijeli slavu grada od slave vlastele. Oni su

"izabrana čeljad" koja će mudro vladati u sjajnome dvoru, na dobro rodnoga grada.46 Palmotićeva

"Captislava" podupire epidaursku tradiciju i spaja je s razdobljem uzleta Dubrovnika pod

ugarskom krunom. Captislava, kći epidaurskog kralja, koja nosi ime po Cavtatu, odbija srpskog

44
"Quare huius familiae princeps surculus, ut caeteri plures omnes fere patritiorum huic
provinciae insertus, uti ego existimo Romano germine sobolescit." D. Nevenić Grabovac, Oratio
funebris humaniste Ilije Crijevića dubrovačkom pesniku Ivanu (Dživu) Gučetiću, Živa antika, 24,
1974, 1-2, 353.
45
F. Rački, Iz djela E.I. Crievića Dubrovčanina, Starine IV, Zagreb 1872, 170-172, M. Kombol,
Povijest hrvatske književnosti do preporoda, Zagreb 1945, 66.
46
Ilija Crijević, De Epidauro, u: V. Gortan, V. Vratović, Hrvatski latinisti Pet stoljeća hrvatske
književnosti, knjiga 2, Zagreb 1969, 448-450. Ragnina, 173. Resti, 16. J. Palmotić, Djela, Pet
stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1965, 273-298, 350-354. Kombol, Povijest hrvatske
književnosti, 249.
 13

kraljevića, jer voli sina ugarskog kralja, s kojim je po svijetu vojevala. Spoj legende i povijesne

činjenice u viteškom epu, očitovanje je trajnog političkog izbora Dubrovnika koji je čuvao

odanost ugarsko-hrvatskoj državi stoljećima nakon njezina nestanka.47 Legenda je živjela i

nadopunjala se sve do 19. stoljeća,pa će, primjerice, Appendini ustvrditi da je "Eskulapov kip sa

svim uresima ovoga i drugih stupova, koji rese veliki portik državne palače, bio prenesen u

Dubrovnik iz hrama koji je Eskulap imao u Epidauru".48

Proces dugotrajne transformacije epidaurske tradicije, gotovo je idealan primjer

promišljenog korištenja tradicije u onom smislu o kojim govori Hobsbawm, smatrajući

izmišljanje tradicije odgovorom društva na nove situacije, kada je potrebno istodobno se

nadovezati na staro i polučiti novi učinak.49 U prvoj polovici 15. stoljeća, dubrovačka vladajuće

elita poslužila se time u borbi za područje kojim su stoljećima vladali drugi i koje je po

mnogočemu još uvijek bilo strano.50 Korištenje tradicije i njezino "dotjerivanje" pomoglo je ne

samo u stjecanju toga područja, nego i kasnije, kada je ono, izloženo utjecajima iz grada,

postajalo u svakom pogledu integralnim dijelom Dubrovačke Republike. Njegovana i

preoblikovana, epidaurska je tradicija živjela i kasnije. U novim okolnostima dobivala je novu

svrhu, čuvajući uspomenu na porijeklo grada i vlasteoskih rodova, te svijest o davno

osvjedočenoj posebnosti Dubrovačke Republike, o njezinim antičkim korijenima, shvaćenim kao

zalog posebnih prava i jamstvo trajnosti.

47
Kombol, Povijest hrvatske književnosti, 246.
48
Vidi: Appendini, Notiziae, 10, 31.
49
E. Hobsbawm, Introduction: Inventing Traditions, u: Hobsbawm, Eric, Ranger, Terence, ed.
The Invention of Tradition, Cambridge University Press, 1996, 1-14.
50
Diplomatarium, 199, 203, 232-233.
14

Zdenka Janeković

Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije

Sažetak

Od 15. stoljeća dalje mnogi su pisci nastojali na svaki način dovesti početke Epidaura u vezu s

grčkim mitovima, podižući ne samo ugled Epidaura, nego i njegova nasljednika Dubrovnika. Nije

slučajno da su upravo tada zabilježene brojne kronike grada, uobličene u jedinstvenoj redakciji

takozvane anonimove kronike i u kasnijoj Ragnininoj kronici koja još jednom, iscrpnije i s više

detalja, donosi iste priče i legende. Razlog tome bilo je faktično formiranje republike unutar

ugarskog kraljevstva i konačno oblikovanje vlasteoskog staleža koji je tražio što čvršću potporu

tradicije kako bi učvrstio granice postavljene prema puku. Uz to, pojavio se i konkretan politički

razlog, težnja za proširenjem teritorija na područje Konavala. Diplomatska akcija poduzeta u tu

svrhu otkriva korištenje legende i mita u dnevnoj politici.

15