1.

UVOD

Da bi razumjeli šta je to zapravo motivacija, prvo moramo postaviti pitanje: “Što uzrokuje
ponašanje?” Ovo općenito pitanje priziva specifičnija pitanja, odnosno osnovne probleme
koji se trebaju rješavati kroz proučavanje motivacije: Što pokreće ponašanje? Kako se
ponašanje s vremenom održava? Zašto je ponašanje usmjereno prema nekim ishodima, a
udaljeno od nekih drugih? Zašto se smjer ponašanja mijenja? Zašto ponašanje prestaje? Što
određuje intenzitet ponašanja? Zašto se osoba u određenoj situaciji ponaša na jedan način,
dok se drugi put ponaša drukčije? Kakve su razlike u motivaciji među pojedincima i kako
dolazi do tih razlika? Na sva ova pitanja ćemo pokušati dati odgovor, kao i na povezanost
ovih pitanja sa biološkim temeljima. Područje proučavanja motivacije odnosi se na one
procese koji daju ponašanju energiju i smjer. Razlikujemo četiri vrste procesa koji mogu
ponašanju dati intenzitet i svrhu, tj. energiju i smjer – potrebe, kognicije, emocije i vanjski
događaji. Potrebe su stanja unutar osobe koja su ključna i neophodna za održavanje na životu,
ali i za rast i dobrobit. Kognicije kao vjerovanja, očekivanja i slika o sebi, jesu mentalni
događaji koji predstavljaju prilično trajne načine razmišljanja. Emocije su kratkotrajni,
subjektivno-fiziološko-funkcionalno-ekspresivni fenomeni koji organiziraju osjećaje,
fiziologiju, svrhu i izraze u koherentni odgovor na nekakav okolinski uvjet, kao što je
prijetnja. Vanjski događaji su poticaji iz okoline koji energiziraju i usmjeravaju ponašanje
prema događajima koji nagovještavaju pozitivne posljedice, a udaljavaju od onih događaja
koji nagovještavaju negativne posljedice. Obzirom na to da smo obasnili šta je to sastavni dio
ponašanja, sada trebamo objasniti šta je to što potiče ponašanje, odnosno šta je to motivacija?

1
 1.1. Šta je to motivacija?

Motivacija je stanje koje aktivira i usmjerava ponašanje. To se stanje subjektivno doživljava

kao svjesna želja – želja za hranom, pićem, seksom. Većina nas može odlučiti hoće li se ili ne
ponašati u skladu sa svojim željama.
Uzroci motivacije kreću se u rasponu od fizioloških događanja unutar mozga i tijela do naše
kulture i socijalnih interakcija s ljudima oko nas. Osnovna motivacijska stanja su: glad, žeđ i
seks. Ova stanja motivacije u velikoj mjeri proizlaze iz našeg biološkog naslijeđa i otkrivaju
opća načela prema kojima motivacija i nagrada usmjeravaju ponašanje.
Za osnovne motive kao što su glad, žeđ i seks, psiholozi su tradicionalno razlikovali dva tipa
teorija motivacije. Razlika se odnosi na porijeklo motivacije, njezine uzroke i način na koji
kontrolira ponašanje. S jedne su strane teorije nagona, koje naglašavaju ulogu unutarnjih
čimbenika u motivaciji. Ove teorije kažu da neki unutarnji nagoni, poput onih vezanih uz
glad ili žeđ, odražavaju osnovne fiziološke potrebe. Čini se da su za motive poput seksa ili
agresivnosti, nagonski faktori manje povezani s apsolutnim fiziološkim potrebama.
S druge strane teorije potencijala koje ističu motivacijsku ulogu vanjskih događaja ili
predmeta želja. Hrana, piće, seksualni partner, ciljevi agresivnog napada, odnosi s drugima,
ugled, novac i nagrade koje donosi uspjeh – sve su to poticaji. Poticaji su objekti motivacije.
Naši motivi, konačno, ne djeluju u vakuumu. Kad želimo – želimo nešto. Priroda tog nečeg
vuče nas u jednom ili drugom smjeru. Cilj može biti ukusna hrana, voda ili piće, partner za
interakciju, izbacivanje uljeza ili posjedovanje nekog osporavanog resursa (Atkinson &
Hilgard, 2007).

Na naš pokušaj da izmjerimo jačinu ljudske motivacije utjecao je Freudove ideje o motivima
temeljene na njegovim kliničkim istraživanjima pojedinaca. Glavne ideje koje su utjecale na
nas bile su:

1) Naučnik ne može vjerovati što ljudi kažu o svojim motivima. Često daljnja analiza
pokazuje da se rade sasvim različiti, nesvjesni motivi u stvaranju simptoma ili
psihopatije svakodnevnog života.

2) Najbolje mjesto za promatranje tih nesvjesnih motiva su snovi, fantazije ili slobodne
asocijacije.

3) Ovi nesvjesni motivi povezani su s emocionalnim ili afektivnim stanjima koja imaju
fiziološke posljedice koje vode tjelesnim simptomima i bolestima.

4) Nesvjesni motivi temelje se na ranim vjerodostojnim iskustvima koja mogu objasniti

zašto su bez svijesti ili ih nije lako podnijeti izvještavanju.

5) Postoji relativno malo, jednostavnih i suverenih motiva kao što su seks, agresija i
anksioznost koji karakteriziraju sve ljude i mogu objasniti puno varijacija u ponašanju
pojedinca i u društvu.

2
 1.2. Teorije motivacije

Postoji nekoliko teorija pomoću kojih se mogu razmotriti različiti pogledi na motivaciju, to
su: bihevioristička teorija ličnosti, kognitivna teorija ličnosti, humanistička teorija ličnosti te
teorija dostignuća.

a. Bihevioristička teorija ličnosti

Bihevioristička teorija proizlazi od eng. riječi behaviour=ponašanje, to je jedna od
najpoznatijih teorija. Bihevioristička teorija govori o tome kako je ljudsko ponašanje
relativno, odnosno kako ponašanje ljudi odgovara na određeni vanjski stimulans.
Biheviorizam je pravac u psihologiji koji pretpostavlja da se znanstvene metode mogu
primjenjivati samo na ona ponašanja koja se mogu opažati i mjeriti. Prema biheviorističkoj se
metodi može izvana utjecati na ljudsko ponašanje. Neke osobe su motivirane
samim time, što se svaki put nagradi njihovo željeno ponašanje, a ignorira ili odbacuje
neželjeno. Bez obzira na to, ono što je nekom nagrada, drugom ne predstavlja ništa tj.
različite osobe zadovoljavaju različite stvari, odnosno nagrade. U takvim slučajevima postoji
strah od nestajanja nagrade, što nbmože dovesti do prekida željenog ponašanja.

b. Kognitivna teorija ličnosti

Kognitivna se teorija većinom temelji na unutrašnjoj motivaciji i želji da se zadovolji neka
potreba ili postigne uspjeh na određenom polju. Kaže se da ljude najviše motivira ono što
zagolica njihovu znatiželju, ono što im je zanimljivo, a ujedno i zabavno. Usprkos tome ljudi
ponekad izdrže i dugotrajnije patnje koje nisu nimalo zanimljive niti zabavne, samo da bi
postigli zacrtane ciljeve.

c. Humanistička teorija ličnosti

Temelji te teorije nastali su na ideji Abrahama Maslowa, a prikazuju zadovoljavanje potreba
određenim slijedom. Potrebe su prikazane kroz hijerarhijsku piramidu.Čovjek kreće na drugu
stepenicu,tek onda kada zadovolji–potrebe koje se nalaze na prvoj. Isti princip vrijedi za
svaku sljedeću stepenicu sve do samoga vrha, gdje se može pozabaviti samoaktualizacijom,
odnosno samoostvarenjem. Smatra se da čovjek najvjerojatnije neće moći razmišljati o
svojim višim potrebama, dokle god ne zadovolji one osnovne. Ipak to nije točno,
Maslowljeve granice nisu čvrste niti strogo određene, one su zapravo relativno fleksibilne i
ne javljaju se kod svakoga istim redoslijedom. Čovjek se može samoostvariti čak i ako druge
potrebe koje se nalaze na stepenicama niže nisu zadovoljene. Također, ako je čovjek
zadovoljio sve ostale potrebe, to još uvijek ne znači da će automatski težiti samoostvarenju.

3
 2. BIOLOŠKI TEMELJI MOTIVACIJE

2.1. Moždani dopaminski sistem

Čini se da su se želje, težnje i potrebe za nečim ili nekim razvile kako bi pomoću njih mozak
mogao voditi I usmjeravati buduće postupke, vodeći računa o dobrim i lošim posljedicama
prošlih akcija. Ako su potrebe i želje neka vrsta zajedničke monete za vrijednost različitih
događaja, tada je shvatljivo da mozak treba imati način prevođenja naših različitih “težnji” u
odgovarajuću “novčanu vrijednost”. Postoje uistinu podaci koji pokazuju da bi mozak mogao
imati neuralnu “zajedničku monetu” za nagrade. Moguće je čak i das u sve nagrade željene i
tražene upravo zbog toga što aktiviraju isti moždani sistem. Izgleda da je ta neuralna moneta
povezana s razinom aktivnosti unutar moždanog dopaminskog sistema. Neuroni tog sistema
nalaze se u gornjem dijelu moždanog debla i odašilju svoje aksone kroz nucleus accumbens u
prefrontalni korteks. Kao što im to i samo ime govori, ovi neuroni za prijenos poruka koriste
kao neurotransmitter dopamine.

Moždani dopaminski sistem aktivira se brojnim prirodnim nagradama, ili primarnim

potkrepljivačima, kao što su ukusna hrana ili piće, ili željeni spolni partner. I mnoge droge,
poput kokaina, amfetamina i heroina, koje i ljudi i životinje smatraju poželjnima, aktiviraju
iste neurone. Sposobnost bilo koje nagrade, bila ona prirodna ili umjetna, da aktivira iste
neurone, navela je psihologe na zaključak da aktivnost tog živčanog sistema čini moždanu
monetu za otkrivanje budućih nagrada (Wise, 1982). Imajte, međutim, na umu podatak da je
funkcioniranje moždanog dopaminskog sistema uže, čvršće vezano uz poticaje ili potrebe I
želje. Čini se da aktivnost tog sistema ne stvara osjećaj užitka ili sviđanja kao takvog, već
disponira pojedinca na ponovno traženje ili ponavljanje događaja koji je doveo do infuzije
dopamine, neovisno o tome izaziva li taj događaj ugodu ili neugodu (Atkinson & Hilgard,
2007).

2.2. Homeostaza i nagoni

Velik dio temeljne motivacije usmjeren je na pružanje pomoći u održavanju naše unutarnje
razvoteže. Kako bismo svoj unutarnji svijet održali unutar uskih granica fiziološkog
preživljavanja, imamo aktivne kontrolne procese za održavanje homeostaze – stalnog
unutarnjeg stanja (homeo znači “jednak”, a stasis znači “statičan” ili “stalan”). Homeostatski
kontrolni process je system koji radi na održavanju stalnog stanja (tj. homeostaze).

Homeostatski kontrolni procesi mogu biti psihološki, fiziološki I mehanički. Poznat primjer
je thermostat, namijenjen održavanju temperature homeostaze. Kad svoj thermostat stavite na
odreženu temperature, tada je ta temperature ciljna vrijednost ili granična vrijednost.
Granična vrijednost je vrijednost koju homeostatski system nastoji održati. Ako tijekom zime
temperature u vašoj sobi padne ispod vrijednosti koju ste odredili, termostat se pokreće.
Razlika između njegova cilja i aktualne temperature navodi ga na pokretanje peći (Atkinson
& Hilgard, 2007).

4
 2.3. Temperatura i homeostaza

Fiziološke reakcije, poput znojenja I drhtanja, dio su razloga zbog kojih temperature vašeg
mozga ostaje stalna. Te fiziološke reakcije izazivaju isparavanjem hlađenje, a povećanom
mišićnom aktivnošću grijanje. Kad vam počinje biti neugodno toplo, u igru ulaze I psihološke
reakcije.. možda ćete poželjeti skinuti neki dio odjeće, popiti hladno piće ili pronaći mjesto u
sjeni. Ali što pokreće te fiziološke I psihološke reakcije?

Kad ste na žarkom suncu, vaše tijelo postaje vruće. Suprotno tome, kad ste suviše dugo,
nezaštićeni, izloženi hladnoći, vaše tijelo dolazi do hipotermičko stanje (previše hladno). Ali
npromjena temperature otkriva se samo unutar vašeg mozga. Neuroni na nekoliko mjesta u
mozgu, naročito u preoptičkom području (prednjem) hipotalamusa na bazi mozga, čine
neuralne termostate (Satinoff, 1983). Kad se primijeni njihova temperature, oni počinju
drugačije funkcionirati. Ti neuroni služe I kao termometar I kad homeostatska ciljna granica.
Kad se njihova temperature razlikuje od njihove normalne razine, mijenja se njihov
metabolizam, što mijenja njihovu aktivnost ili obrazac ispaljivanja impulsa. Ta aktivnost tada
izaziva fiziološke reakcije poput drhtanja ili znojenja, koje pomažu u korigiranju tjelesne
temperature. Osim toga, ta aktivnost neurona izaziva i vaš osjet vrućine ili hladnoće, zbog
kojeg ćete potražiti sjenu ili obući kaput, što su dva ponašajna rješenja istog problema
(Atkinson & Hilgard, 2007).

5
 3. NEURALNA OSNOVICA PONAŠANJA

3.1. Integracija signala gladi

Kako biološke, psihološke i okolinske varijable motiviraju ponašanje i misli? Naučnici

istražuju um i mozak i njihovu interakciju sa okolinom te pokušavaju pronaći odgovore na
ovo pitanja. Razmotrimo klasičnu temu izučavanja motivacije: odnos između gladi i jedenja.
Hoće li um, mozak ili okolina pružiti razumijevanje motivacije za ovo uobičajeno ponašanje?
Ekološki faktor koji doprinosi gladi je lišavanje hrane. Ljudska lična iskustva plus
istraživanje pokazuju da duži period hrane uskraćivanje povećava psihološku vrijednost
hrane, količinu pojedene i napore za dobivanje hrane (Polivy, 1996; Raynor i Epstein, 2001).
I uskraćivanje hrane također proizvodi niz psihološke senzacije povezane s glađu. Ova
senzacija se mjeri skalom koja traži: Koliko si gladan? Koliko možeš pojesti? Koliko se puno
osećaš? Koliko je jaka vaša želja jesti? Ti osećaji gladi povećavaju se sa vremenom koje je
proteklo od života osobe obrok (Friedman et al., 1999). Nadalje, jači osjećaji gladi povezani
su s prehranom više hrane ili više energetske energije (Sadoul i sur., 2014). Uviđate li ove
psihološke osjećaje gladi imaju paralelne događaje koji se događaju u tijelu i mozgu? Mozak
i um su isprepleteni. Prema konceptu redukcionizma, um je psihološki procesi mogu se svesti
na aktivnost milijardi neurona u mozgu. Neuroni su ćelije koje su specijalizovane za
provođenje električnih impulsa. Neuroni mozga primaju informacije o okolini i
informacijama o tijelu. Oni obrađuju ove informacije i komuniciraju -upravljati tim
električnim impulsima između različitih dijelova mozga. Ova komunikacija moguće je jer su
neuroni međusobno povezani putem složenih mreža. Na primjer, neuroni obrađuju i prenose
informacije o energetskim zalihama tijela, o osjećaju gladi - o dostupnosti hrane. Međutim,
neuronima je potrebna i energija da bi izvršili svoje zadatak komunikacije. Baš kao što
automobil koristi gorivo kada motor radi u praznom hodu, mozak u mirovanju koristi gorivo
takođe. Nadalje, kako automobil koristi više goriva kada se vozi, mozak na lokacijama koristi
i više goriva gde su njeni neuroni najaktivniji. Naučnici koriste ovo svojstvo trošenja energije
da bi odredili koja područja mozga trenutno obrađuju informacije o dostupnosti hrane.
Međutim, neuronima je potrebna i energija da bi izvršili svoje zadatak komunikacije. Baš kao
što automobil koristi gorivo kada motor radi u praznom hodu, mozak u mirovanju koristi
gorivo takođe. Nadalje, kako automobil koristi više goriva kada se vozi, mozak na lokacijama
koristi i više goriva gdje su njeni neuroni najaktivniji. Naučnici koriste ovo svojstvo trošenja
energije da bi odredili koja područja mozga trenutno obrađuju informacije. Na primjer, koja
područja mozga pokazuju povećana potrošnja energije koja odgovara gladi, iščekivanju hrane
i užitku jesti? Dva postupka, poznata kao tehnike snimanja mozga, sposobna su izmjeriti
povećanu energiju upotreba u aktivnim područjima mozga. Jedan postupak je pozitronska
emisijska tomografija (PET skeniranje). To proizvodi trodimenzionalna slika koja pokazuje
područja mozga koja su najaktivnija. Slika je dobijena mjerenjem pozitrona. To su čestice
koje emitiraju radioaktivne tvari koje su ubrizgane u krvotok osobe i odnesen u mozak.
Čestice se koncentrišu na tim područjima mozga koji imaju najveći protok krvi za transport
kiseonika ili najviše iskorištenje glukoze.

6
Drugi postupak za otkrivanje moždanih aktivnosti koristi funkcionalno snimanje magnetskom
rezonancom (fMRI). Ovom tehnikom se dobivaju slike mozga visoke rezolucije iz
energetskih talasa koji to jesu emitovani iz atoma vodika, koji se oslobađaju kad je mozak
okružen jakom magnetsko polje. Na energetske valove utječe količina kisika u krvi mozga
tkiva. Pojačani protok krvi i kisika što je utvrđeno fMRI-om ukazuje na aktivno područje
mozga. Redukcionizam je proces povezivanja psiholoških događaja s događajima u mozgu.
Vage i ponašanja odražavaju psihološke događaje, dok PET skeniranje i fMRI mjere
moždano događanje. Redukcionizam povezuje dva događaja zajedno. Međutim, mozak je
osnovni biološki entitet i psihološki događaji se svode na to. Na primjer, mjerenja različitih
osjećaja gladi su reducirana paralelnim događajima koji se događaju u mozgu. Mozak
nadgleda razne supstance u čovekovoj osobi krvi, želuca i tankog creva kako bi se odredio
nivo energetske opskrbe tijela. Promjene u registraciji mozga u pogledu količine ovih tvari
paralelne su s ocjenama različitih osjećaja gladi (Lemmens et al.,2011; Page et al., 2011).
Nadalje, aktivnost u određena područja mozga predviđaju količinu potrošnje hrane. Na
primjer, Nolan-Poupart i coresearchers (2013) su učesnici ocenili prijatnost mlečnog
mućkanja istovremeno skenirajući im mozak fMRI. Nakon postupka skeniranja, učesnicima
je ponuđena ponuda mliječni kolač za piće. Količina potrošnje milkshake-a predviđena je
aktivnošću u centru mozga i u orbitofrontalnom području koji se nalazi iza čela. Ovi rezultati
pokazuju objašnjenje ponašanja putem redukcionizma.

Konzumirano je smanjena ili objašnjena povećanom aktivnošću neurona koji se nalaze u

njima područja mozga. Primjena redukcionizma na psihologiji znači da motivacija ponašanja
može biti sveden na aktivnost neurona u mozgu. Međutim, traži se više od ovoga za
razumijevanje motivacije. Moramo također razmotriti ulogu kognitivnih aktivnosti i
aktivnosti karakteristikama sredine. Ali šta ako rad mozga ne dostigne svijest - to ne
doživljavamo osjećaj gladi? Da li smo i dalje motivirani da jedemo? Prema konceptu
nastanka, neuronska aktivnost mozga izdaje mentalne procese - odnosno, um je novo svojstvo
mozga. Na osnovu nastajanja, stanje opskrbe energijom tijela pojavljuje se kao glad svijest
osobe Neki delovi mozga imaju presudniju ulogu u nastanku glad, poput orbitofrontalnog
korteksa (Malik i sur., 2008). Razlikovanje uma-mozga. Važno je jer naučnici ponekad
koriste um, a ponekad i mozak da bi objasnili to motivacija ponašanja. Na primjer, glad je
osjećaj u umu koji određuje kako motivirana osoba je da jede. Pa ipak, količina hrane u
stomaku ili drugi tjelesni pokazatelji energije registruje mozak. Ovi tjelesni događaji
određuju i motivaciju za jedenjem. U prvom primjeru koristi se um; u drugom se mozak
koristi za objašnjenje motivacije od gladi i jedenja (Hamilton, Bower & Frijda, 1988).

7
 3.2. Gojaznost

Povecani apetit takoder je uvjetovan poremecajem nagona za uzimanjem hrane, ~to uvjetuje
pretjerano uzimanje hrane i nastanak gojaznosti, koja je medu najce~Cim rizicnim Ciniocima,
za razvoj mnostva organskih bolesti. Smatra se da hormonalni poremecaji uVjetuju gojaznost
kod malog broja bolesnika. Genetski Cinioci takoder ne rasvjetljuju u potpunosti problem
gojaznosti. Ispitivanja identicnih blizanaca ne daju jedinstvenu potvrdu 0 velikoj slicnosti
njihovih tjelesnih tezina. Cini se da je gojaznost vise uvjetovana socijalnom sredinom,
stupnjem blagostanja i prehrambenim navikama koje roditelji usaduju djeci od ranog
djetinjstva. Prehrambene navike iz ranog djetinjstva cini se da su medu osnovnim razlozima
za prekomjerni apetit u zivotu. Mnoge majke od ranog djetinjstva koriste hranu kao sredstvo
za postizavanje ugode u svim, za djjete, neugodnim situacijama, pa sklonost uzimanju hrane
postaje sve tipicnija reakcija djeteta, i potom odraslog covjeka, u svakom emoeijski
neugodnom stanju. U takvim obiteljima postoji i izrazita potreba majki da djeea imaju zdrav
izgled, koji pogre~no poistovjecuju s gojaznosti, iz cega proistice da se majka dobro brine za
dijete. Uobicajeni obrasci ponasanja koji pogoduju gojaznosti u odrasloj dobi takoder su
potpuno konzumiranje hrane, koja ne smije ni pod koju cijenu ostati na tanjuru, te pridavanje
pozitivnih vrijednosti takvom obliku ponasanja djeteta. Cesto je prehrambeno ponasanje i
glavni pokazatelj medusobnoj usporedbi djeee jesu Ii »dobra« iIi »zlocesta«. U odraslih ljudi
zbog ovakvih navika mogu nastati poremecaji nagona za uzimanjem hrane. Istodobno
ponasanje roditelja prema djeci prigodom uzimanja hrane, dovodi i do odredenih organskih
razlika u tijelu prekomjereno hranjenog i normalno hranjenog djeteta. Utvrdeno je da se
relativan broj stanica masnog tkiva konacno stvara u ranom djetinjstvu pa prekomjerno
hranjenje djeteta u toj dobi, i to hranom koja pogoduje stvaranju masnog tkiva, remeti omjer
izmedu masnog tkiva i ostalih tkiva u tijelu te se povecava broj stanica masnog tkiva u
odnosu na ostala tkiva. Na ovaj naCin povecan broj stanica masnog tkiva moze biti razlog
»pritisku« sto ga organizam vrsi na pojedinca da uzima vece koliCine hrane. Neki su
istraiivaCi pokusali utvrditi povezanost izmedu neurotskih erta licnosti i gojaznosti, ali
rezultati istrativanja nisu jednoznacni. Psihoanaliticki usmjereni autori tumace gojaznost
prema modelu »oralne fiksacije«, kojom se tumaci prekomjerna sklonost uzimanju hrane, i
sklonost pusenju, picu te opcenito postizavanju ugode kroz usta. Prema tom modelu, gojazni
ljudi su skloni emocionalnu napetost i nezadovoljstvo smanjivati postizavanjem oralnih
uzitaka (uzimanjem hrane, pusenjem i slicno). Klinička iskustva pokazuju da neki bolesnici
stvarno uzimaju vise hrane u stanjima nezadovoljstva, zabrinutosti i opcenito emocionalne
nestabilnosti. Dugotrajne dijete, u ovakvih osoba cesto prouzrokuju pojacanu agresivnost,
potiStenost i druge patopsiholoske poremecaje koji nestaju Cim se opet uspostavi uvrijezeni
naCin prehrane. Glucksman i Hirsch (1969) to nazivaju »neurozama gladovanja«, i cini se da
je neuroticnost malo veca u bolesnika koji su gojazni od ranog djetinjstva, nego u Ijudi koji
su postali gojazni u odrasloj dobi (Atkinson i Rinnguette, 1967). Nairne, postojanja
negativnih stavova o gojaznim osobama u nasoj kulturi uzrokuje odbacivanje i neprihvacanje
gojazne djece od njihovih vrsnj aka , sto se moze odraziti na stvaranje nekih neurotskih crta
licnosti. Ispitivanja u osnovnim skolama pokazuju, da vecina djece o svojim gojaznim
vrsnjacima misli da su Ijeniji, gluplji, neuredniji, neiskreniji i slicno.

8
Međutim, neka ispitivanja u opcim populacijama gojaznih ljudi pokazuju, da je psihicko
zdravlje vrlo gojaznih odraslih osoba u prosjeku bolje nego psihicko zdravije ostalih (Graff,
1965; Silverstone, 1970). Ta istrazivanja ukazuju na mogucnost da su neurotske crte
karakteristicne sarno za osobe koje su nesretne zbog gojaznosti i zele je se osloboditi i trate
pomoe. Istrativanja nasih psihologa 0 razlikama u nekim crtama licnosti izmedu gojaznih i
negojaznih osoba utvrdila su da takve razlike ne postoje (Gustovic, 1986). Sociokultuma
sredina u kojoj pojedinac zivi takoder moze biti medu uzrocima gojaznosti. ZanemarujuCi
prehrambene navike koje mogu povecati postotak gojaznih osoba u pojedinim socijalnim
sredinama, ovdje se misli na sustav vrijednosti u pojedinoj sociokulturnoj sredini gdje
gojaznost moze biti znak uspjesnosti, a mrsavost znak neuspjeha u zivotu (Bruch, 1974).
Socijalni status muskarca u nekim africkim plemenim ogleda se u broju debelih zena, koji
posredno ukazuje na sposobnost muza da prehrani sve svoje zene. U lijecenju gojaznosti
koriste se razliCiti postupci, i to individualna i grupna psihoterapija, averzivna terapija, te
razlicite dijete i lijekovi. Prema iskustvu mnogih klinicara koji se bave ovim problemom,
djelotvornost svih ovih postupaka je mala. Tako Stunkard (1972) navodi da »najveci broj
gojaznih osoba uopće nije medicinski liječen, a oni koji to i jesu neznatno smanjuju tezinu iIi
je nakon okoncavanja lijecenja brzo nadoknađuju« (Havelka, 1995).

3.3. Anoreksija i bulimija

Anoreksija je poremećaj koji se očituje manjkom apetita i gađenjem prema hrani. Naizrazitija
pojava je bolesnikova želja da bude mršav uz poremećeno prehrarnbeno ponašanje, koje se
očituje u velikim poteškocama da se bolesnika privoli za uzimanje i najmanjih koliCina
hrane. Ovaj se poremećaj karakterisično javlja oko osamnaeste godine zivota ito uglavnorn u
zena, a u rnuskaraca znatno manje, pa je od dvadeset bolesnika sarno jedan muskarac.
Wittkower i suradnici (1977) smatraju da u ovih bolesnika postoje razni psihički poremećaji,
među kojima su najizrazitiji »strah od debljine«, zatirn poremećaji u percepciji vlastitog tijela
i poremećaji u interpretaciji tjelesnih stimulacija s netočnom svijesću o stupnju gladi. Slade i
Russell (1973) takoder smatraju da kod bolesnika koji boluju od anoreksije, kao prirnami
poremećaj postoji poremećaj u percepciji vlastitog tijela. Anoreksija se javlja iIi nakon
velikih stresova iIi nakon prihvaćanja vrlo strogih dijeta, sto dovodi do poremećaja nagona za
uzimanje hrane. Ispitujući kako anoreksične bolesnice procjenjuju dimenzije vlastitog tijela
(struka, bokova, prsiju i lica) , Slade i Russell ustanovili su da je ova percepcija poremećena,
te da za razliku od ostalih osoba, precjenjuju dimenzije vlastitog tijela, sto uvjetuje izrazitu
zelju za mršavljenjem i postizavanjem »normalnih« tjelesnih dimenzija. Crisp i Kalucy
(1974) su zaključili da je uobičajena želja u normalnih mladih zena da budu mršavije nego
sto jesu ali to se u njih odražava u potcjenjivanju dimenzija vlastitog tijela, a ne
precjenjivanju (Havelka, 1995).

9
Bulimija nervosa je poremećaj hranjenja kojeg karakterizira pretjerano konzumiranje
ogromne količine hrane u vrlo kratkom razdoblju (najčešće unutar dva sata; Rikani i
sur.,2013). Osobe koje pate od bulimije konzumiraju i do 10 000 kalorija na dan te ju nakon
toga namjerno izbacuju putem laksativa, diuretika, jakog vježbanja, lijekova za smanjenje
tekućina u tijelu i slično (Augestad, Saether i Gotestam, 1999). Bulimija je izraz izveden iz
dvije starogrčke riječi, bous(vol ili govedo općenito) i limos(glad). Uzimajući oba ta izraza u
obzir bulimija bi na grčkom značila 'bikovska glad'. Procjenjuje se da je u populaciji 3-10%
oboljelih i to većim dijelom žene.
Razlikujemo dva tipa bulimije: purgativni i nepurgativni oblik. Kod purgativnog tipa
osoba pribjegava samoizazvanom povraćanju ili zloupotrebi diuretika, laksativa, sredstava za
klistiranje zbog prisutnosti neizmjernogstrahaod debljanja (Davison i Neale, 1999).
Nepurgativni tip poremećaja obilježen je nekim drugim neodgovarajućim ponašanjem, kao
što je post ili prekomjerno tjelesno vježbanje. Kod nepurgativnog tipa osoba ne pribjegava
samoizazvanom povraćanju ili zloupotrebi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje
(Davison i Neale, 1999). Najčešće prije prejedanja slijedi osjećaj disforičnog ponašanja,
stresna situacija u međuljudskim odnosima, jaka glad kao posljedica dijete ili negativni
osjećaji za tjelesnu težinu, oblik tijela i hranu, dok nakon prejedanja slijedi osjećaj srama,
depresivnoponašanje te oštra samokritika.
Istraživanja upućuju da više psiholoških čimbenika utječe i održava bulimično ponašanje.
Primarno obilježje bulimije je patološka zaokupljenost tjelesnom težinom i oblikom tijela
(Vidović, 1999). Toj zaokupljenosti potpomaže razvojni tijek teških iskustava s oblikom i
težinom koji dovode do razvoja iskrivljene slike vlastitog tijela i do poremećaja hranjenja. Ti
faktori jesu nužni, ali ne i dovoljni da bi se poremećaj razvio. Osobe oboljele od bulimije
imaju i neka druga patološka obilježja. Oboljeli pojedinci koriste svoj izgled i težinu kao
odgovor na probleme s identitetom, samopoštovanjem, samokontrolom te regulacijom
negativnih afektivnih stanja (Polivy i Herman, 2002). Smatra se kako su okidači za razvoj
bulimije različiti i specifični za svaku osobu, no da je uzrok bulimičnog ponašanja kod svih
jednak. Uzrokom bulimije drži se jaki emocionalni stres, odnosno bolna psihološka rana
izazvana poremećajem nekog njima važnog međuljudskog odnosa (Škoro, 2009).

10
 3.4. Spol i seksualnost

Ljudska seksualnost kompleksna je i kontroverzna tema koja, od kada je čovjeka, predstavlja

jedan od centralnih predmeta ljudskog interesa. Lurija, Friedman i Rose (1987) nude
definiciju seksualnosti kao sveukupnosti naših ideja o seksualnim odnosima, vrijednosti i
značnjima koja vežemo uz taj pojam te nainima na koji seks upražnjavamo, kontroliramo ili
inhibiramo. Ova je definicija pokušaj obuhvatanja bioloških, psiholoških i socijalnih
determinanti seksualnosti.
Osnovne biološke determinante seksualnosti su unutarnji i vanjski reproduktivni organi,
spolne žlijezde te spolni hormoni. Spolni hormoni u velikoj mjeri upravljaju spolnim
ponašanjem životinja, no taj je odnos kod ljudi mnogo kompleksniji (Pinel, 2002). Glavni
spolni hormoni ovjeka su androgeni i estrogeni. Glavni androgen je testosteron, a glavni
estrogen estradiol. Luče ih i muške i ženske spolne žlijezde, no u razliitim koliinama: jajnici
luče više estrogena, a testisi više androgena. Istraživanja povezanosti luenja spolnih hormona
i spolnog ponašanja ljudi pokazala su da je utjecaj hormona na spolno ponašanje čovjeka
mnogo manji nego u životinja te da je, kako u muškaraca tako i u žena, od ključne važnosti
testosteron (Pinel, 2002). Naime, odstranjivanje testisa ili jajnika uzrokovat e pad seksualnog
interesa i seksualne aktivnosti kod muškaraca i žena, a zamjenske injekcije testosterona vratit
će seksualnu motivaciju i seksualnu aktivnost na razinu prethodnu kirurškom zahvatu (Grunt
i Young, 1952; Shervin, 1985 sve prema Pinel, 2002). Istovremeno, razina testosterona u
zdravih muškaraca i žena u pozitivnoj je korelaciji sa seksualnom motivacijom, no dodatne
injekcije testosterona zdravim osobama nee donijeti dodatno poveanje seksualnog interesa
(Bancroft, 1983; Sherwin, 1988 sve prema Pinel, 2002). Čini se da postoji minimalna razina
testosterona koja u organizmu mora biti prisutna da bi pojedinac zadržao seksualnu
motivaciju, no jednom kada je taj prag dostignut dodatna povećanja razine testosterona ne
utječu na seksualno ponašanje osobe i primat uzimaju ostale determinante seksualnog
ponašanja.
Socijalne determinante seksualnosti određene su kulturom u kojoj živimo i njihov je utjecaj
na seksualno ponašanje pojedinca velik. Svako društvo na neki nain regulira seksualnost
svojih pripadnika. Društvene institucije, pogotovo religija i obitelj, snažno utječu na razvoj
seksualnih normi društva te propisuju prihvatljivo tj. neprihvatljivo seksualno ponašanje
(Hyde, 1994). Razvijen je velik broj socioloških teorija seksualnosti, a trenutano je
najprihvaćenija sociobiološka teorija seksualnosti Donalda Symonsa (1987 prema Hyde,
1994). Sociobiologija je interdisciplinarno podruje koje naela evolucijske biologije
primjenjuje u razumijevanju socijalnog ponašanja životinja i ljudi. (Barash, 1977; Wilson,
1975 sve prema Hyde, 1994). Symons načela sociobiologije primjenjuje u objašnjenju
seksualnih ponašanja (1987 prema Hyde, 1994), a jedno od najzanimljivijih objašnjenja je
ono o razlikama u broju seksualnih partnera muškaraca i žena. Sociobiolozi smatraju da su
muške spolne stanice „jeftine“ – muškarci proizvode milijune spermatozoida na dan i uvijek
ih mogu proizvesti još. S duge su strane ženske spolne stanice mnogo „skuplje“ – žena
proizvodi jednu jajnu stanicu na mjesec i broj jajašaca kojih će proizvesti u životu ogranien
je. Socijalne i biološke determinante seksualnosti u međuodnosu su sa psihološkim faktorima
vezanim za seksualno ponašanje: stavovi pojedinca, njegove osobne vrijednosti, osobine
ličnosti i prethodna iskustva formirat će njegovu spolnost i utjecati na njegove seksualne
izbore i ponašanja. Psihološke teorije seksualnosti mogu se podijeliti u tri velike skupine:
psihoanalitička teorija, teorije učenja (klasično kondicioniranje, operantno uvjetovanje,
teorije socijalnog učenja) i kognitivne teorije seksualnosti.

11
Trenutačno su najpopularnije kognitivne teorije seksualnosti koje postuliraju da je način na
koji percipiramo i vrednujemo svoja seksualna iskustva ključan za naše buduće seksualno
ponašanje (Walen i Roth, 1987 prema Hyde, 1994).
Mladi koji tokom seksualnog susreta doživi preuranjenu ejakulaciju svojom će kognitivnom
reakcijom na taj događaj utjecati na svoja buduća seksualna iskustva. Ako preuranjenu
ejakulaciju prihvati kao jednokratan događaj normalan za muškarca njegove dobi vjerojatnost
pojave istog problema tokom sljedećeg seksualnog susreta manja je nego ako preuranjenu
ejakulaciju protumači kao znak razvoja trajnog seksualnog poremećaja. Ovo drugo tumačenje
moglo bi dovesti do razvoja anksioznosti uoi sljedećeg seksualnog susreta, a ona bi mogla
povećati vjerojatnost ponovne pojave preuranjene ejakulacije.

12
 4. ZAKLJUČAK

Kroz proučavanje motivacije zaključili smo da ona ima sljedeće karakteristike:

● motivacija koristi adaptaciji,
● motivi utječu na ponašanje usmjeravajući pažnju,
● snaga motiva se s vremenom mijenja i utječe na tijek ponašanja,
● postoje različite vrste motivacije,
● motivacija uključuje i tendenciju približavanja i izbjegavanja,
● proučavanje motivacije otkriva što ljudi žele,
● da bi se razvijala, motivacija treba podupiruće uvjete.

Intenzitet motivacije može se izraziti na tri načina: ponašanjem, fiziologijom i

samoiskazima. Razlikujemo sedam aspekata motiviranog ponašanja: napor (trud), latencija,
ustrajnost, izbor, vjerojatnost odgovora, facijalna ekspresija i tjelesne geste. Psihofiziološka
stanja odražavaju aktivnost središnjeg živčanog i hormonskog sistema, te pružaju podatke za
zaključivanje. Intervjuom ili upitnikom dobivamo samoiskaze ili samoprocjene motivacijskih
stanja. Sva ova tri načina izražavanja motivacije mogu biti od pomoći pri zaključivanju o
motivaciji, ali istraživači se više oslanjaju na ponašajne i fiziološke mjere, a samo neznatno
na samoiskaze. Samim tim da naučnici se najviše oslanjaju na fiziološke procese, znači da
biološki pristup igra veliku ulogu motivacijskom ponašanju.

13
 5. REFERENCE

Atkinson, & Hilgard. (2007). UVOD U PSIHOLOGIJU. Naklada Slap.

Augested, L.B., Seather, B. i Gatestam, K.G. (1999). The relationship between eating disorders
and personality in psysically active women. Scandinavian Jouranl of Medicine and Science in
Sport, 9(5), 305-309

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja.

Jasterbarsko: Naklada Slap.

Hamilton, V., Bower, G., & Frijda, N. (1988). Cognitive Perspectives on Emotion and
Motivation. NATO ASI Series

Hyde, J.S., DeLamater, J.D. i Durik, A.M. (2001). Sexuality and the Dual-earner Couple, Part
II: Beyond the Baby Years. Journal of Sex Research 38(1), 10-23.

Hyde, J.S. (1994). Understanding Human Sexuality. New York: McGraw-Hill, Inc.

Perrin, F. (1923). The Psychology of Motivation, 176–191.

Pinel, J.P.J. (2002). Biološka psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

Polivy, J. i Herman, C.P. (2002). Causes of eating disorders. Annual Review of Psychology,
53, 187-213.

Rikani, A.A., Choudhry, Z., Choudhry, M.A., Ikram, H., Asghar, W.M., Kajal, D.,Waheed, A.
i Mobassarah, N. (2013). A critique of the literature on etiology od eating disorders. Annals of
Neuroscience, 20(4), 157-161.

Vidović, V. (1999). Anoreksija i bulimija: Psihodinamski pogleda na uzroke i posljedice bitke

protiv tijela u adolescentica. Zagreb: M.A.K.-GOLDEN.

Škoro, T. (2009). Tajna bulimije: život pod maskama. Pula: Vanis.

14
15