Ako posmatramo sa stanovništa etimologije, pojam univerzum potekao je iz latinskog

jezika, tačnije od reči universum, što znači vaseljena, svemir, svet. Reč je o pojmu koji se
koristi za beskonačno prostranstvo koje nas okružuje.
Interesatno je da nema pouzdanog objašnjena o tome šta je zapravo univerzum. Iako se on
definiše kao sva materija i sav prostor koji nas okružuje i u kojem se neprekidno odvijaju
različiti procesi, naučnici ne mogu sa sigurnošću da tvrde da li univerzum hologram, crna
rupa, živ organizam, veliki balon ili možda kompujuterski program.

Ipak, jedno je sigurno. Univerzum je prostor u kojem se nalazi mnoštvo nebeskih tela i koji
je nastao mnogo pre čoveka.

Fizička kosmolgoija daje veoma kompleksno značenje ovom pojmu. Ona univerzum
definiše kao konačan ili beskonačan prostorno – vremenski kontinium u kojem postoji sva
materija i sva energija. Po nijma nije isključeno da poštoji više univerzuma, možda čak i na
hiljade, a da je onaj u kojem živimo samo jedan od sistema tih univerzuma.
PROČITAJTE:
 Aura
 Dunjaluk
 Iluzija
Ovde je bitno objasniti i značenje izraza paralerni univerzum. Naime, naučnici već
godinama pokušavaju da dokažu da je univerzum nastao tokom Velikog praska, a tada je
nastao i takozvani paralerni univerzum u kojem vreme teče unazad. Brojni eksprimenti koji
su sprovođeni testiranjem zakona fizike dokazali su da se pravac i tok vremena mogu
odrediti na osnovu dešavanja u univerzumu, te da se vreme iz jedne tačke može kretati u
dva različita pravca.
Ljudi kažu da poznaju Univerzum jer su dali imena zvijezdama, izmjerili udaljenost
između Zemlje i Mjeseca, poznaju veze među kemijskim elementima, karakteristike
fizičkih sila, a ipak su se ovakvim načinom usavršavanja znanja, iako se ono produbilo
na svim područjima, ta su se područja počela sve više međusobno udaljavati.

Iz mineralogije, na primjer, učimo o različitim karakteristikama stijena, o orogenskim

pomacima koji su uzrokovali promjene na površini Zemlje, a ipak, ne učimo o temeljnoj
biti materijalnih stvari.

Pretpostavimo da držimo u ruci neki predmet i da ga bacimo. Primijetit ćemo da on

pada i u padu traži uvijek najniže mjesto. Uvijek postoji prirodno privlačenje između
nekog malog komada materije i onog velikog na kojem se nalazimo. Ova materijalna
privlačnost je neumorna.

Što, dakle, možemo zaključiti o prirodi mineralnog svijeta? Možemo istaknuti čvrstoću,
ustrajnost u ispunjenju vlastite svrhe. Tko bi od nas mogao reći da za vlastitom svrhom
traga poput stijene? Kad se susretnemo s nekom poteškoćom, obično se borimo neko
vrijeme, a ako poteškoća ne posustane, posustanemo mi. Stvari u prirodi, kamenje na
primjer, posjeduju ustrajnost koja ih uzdiže iznad vremena i omogućuje da stalno teže
ostvarenju svoje konačne svrhe.
Djecu se podučava o različitim karakteristikama biljaka, upoznaje se fenomen, na
primjer, kako u biljci djeluje klorofil, ali se prelazi ovlaš preko toga da osim svjetlosnih
fenomena biljka ima sposobnost čekanja i rasta. Jedna mala sjemenka zakopana u
zemlji strpljivo ispod snijega čeka dolazak proljeća. Kad ono stigne, ona klija tražeći
zrak i Sunce. To je, s filozofskog stajališta, još jedna pouka o ustrajnosti i vertikalnosti s
obzirom da nas zanima konačna svrha kretanja stvari.

Isto vrijedi za vodu: gdje god da je izlijemo, ona teče prema moru, isparava, ponovno se
penje, kondenzira i iznova započinje svoj veliki ciklus. Čitav Univerzum ima svoj cilj.

S novim obilježjima posljednjih stoljeća, otuđenjima zbog materijalizma, s psihologijom

proizvodnje i potrošnje, čovjek je očigledno zaboravio na prirodne elemente i njihovo
značenje. Drevni se ljudi možda nisu tako djelotvorno pitali o udaljenosti između Zemlje
i Mjeseca, ali su pokušavali razumjeti što Mjesec znači u Univerzumu. Uz pomoć
drevnih znanosti, poput astrologije i drugih, pokušavali su objasniti ovaj prirodni
fenomen i sagledati na koji je način povezan s fenomenom koji se naziva čovjek. To je u
davnim vremenima čovjeku davalo osjećaj da je okružen inteligentnim bićima, te da je i
on sam inteligentno biće.