Zašto je kocka dobra?

Kocka je možda najvrtoglavija kada ste mladi. Još ne raspolažete svojom sudbinom ali možete preuzeti
vlast nad tuđom. Kockari ne žele vlast već igru i njen zanos – ali potreban je ulog. I zašto na tom
eksplozivnom kraju kada se đavolji točak zaustavlja ne uložiti i svoje roditelje jer igrate igru? Ulog je
taj koji povećava strast, a ne dobitak. Dobitak nikoga ne zanima jer nikada niko nije izigrao brojeve;
ne, treba postati broj, obrgliti cifru i poljubiti boju, izabrati znak. Ali vi nikada zapravo ne birate, jer
kada kockate znak bira vas.
Za razliku od kapitaliste kockar ne zarađuje iako ulaže. Kockar ni ne troši, ne radi, ne voli – kockar je
sam. I kockar će ostati sam. Treba dakle biti onaj koji se kocka, treba se kockati – ne sa bilo čime – već
sa sopstvenim životom. Rizik nikome ne šteti, rizik nam prijeti; kada ste izgubili iz ruku sve do čega
držite, vama je nestalo vaše najvlastitije. Ali kada gubite ruku nema povratka. Bili ste u posjedu i više
niste, vi niste gubitnik nego nestajuća figura koja više nema ništa. Figura koja postaje Ništa. Kada
prokockate porodicu – onda porodica nije bila prava. Zato se za porodicu nikada ne treba boriti jer ona
stoji čvrsto ako je porodica. Na kraju, šta ste zaista izgubili? Ako pogledamo bolje u nerv porodičnih
odnosa nećemo vidjeti sina koji se muči zbog vaših strasti niti majku koja pomaže poročnom sinu,
vidjećemo strast koja se rasplamsava široko zahvatajući sve kao besmrtna vatra.
Kocka ne nagriza već peče. Ne, kocka vas nikada ne podstiče, jer kada ste kockar vi ste igrač, vi ste u
igri čak i kad mislite da niste. Kockar je dakle u začaranom krugu igre. Nakon kockanja nema uloga,
nema gubitka, ni života, nema ni sudbine. Nije istina da se sa sudbinom ne treba kockati, već sa
sudbinom kocke nema. Sudbina je ta koja odabira svoje ishode kao što bira i kockara. Kockar se dakle
ne postaje već se rađa. I kad ste rođeni kao kockar – to je vaša sudbina i vaš najintimniji dodir sa njom.
Jer vaše srce pripada kocki a kocka pripada sudbini.