ODSJEK ZA POVIJEST

FILOZOFSKI FAKULTET
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

SLOM JUGOSLAVIJE

Student: Ivana Bubalo

Mentor: dr. sc. Ida Ograjšek Gorenjak
Kolegij: Historiografski praktikum
Ak. godina. 2019./2020.
 SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................................. 1
2. TRIPARTITNI SUSTAV JUGOSLAVIJE ..................................................................................... 3
2.1. Razdoblje Josipa Broza Tita (1941-1980) ............................................................................... 4
2.2. Razdoblje Slobodana Miloševića (1987-2000) ....................................................................... 5
3. ANALIZA SUKOBA U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI .......................................................................... 7
3.1. Kronologija raspada bivše Jugoslavije .................................................................................... 8
3.2. Tribunal u Haagu – ICTY...................................................................................................... 12
4. ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 14
LITERATURA ...................................................................................................................................... 15
 1. UVOD

Jugoslavija kao južnoslavenska država, prvotno formirana 1918. godine, pod imenom
Kraljevina tri slavenska naroda: Slovenaca, Hrvata i Srba, a zatim kao komunistička zemlja,
osnovana nakon Drugog svjetskog rata, odigrala je važnu ulogu u regionalnoj i međunarodnoj
politici. Njezin vođa, Josip Broz Tito, potisnuo je nacionalizam u svim republikama i tako uspio
zadržati jugoslavenske nacije ujedinjene oko komunističke ideje pretvarajući Jugoslaviju u vrlo
jaku gospodarsku i vojnu zemlju. No, nakon njegove smrti 1980. godine, pojavio se
nacionalizam i počela se raspadati federacija. U tom smislu posebno je istaknuti srpski
nacionalizam koji je uporabom Jugoslavenske narodne armije (JNA) započeo ratove protiv
drugih naroda jugoslavenske federacije, koji su tražili odcjepljenje i neovisnost svojih
republika. U početku je rat započeo protiv Slovenije, zatim Hrvatske, Bosne i Hercegovine i
protiv kosovskih Albanaca. Nakon mnogih krvavih ratova koji su ostavili stotine tisuća ljudskih
žrtava i milijune izbjeglica, morale su se održati dvije međunarodne konferencije, jedna u
Daytonu za Bosnu i Hercegovinu i u Rambouilletu za Kosovo, uključujući 78-dnevnu
intervenciju NATO avijacije čiji je cilj bio okončati kraj beskrajnih sukoba. Stvaranje i
održavanje Jugoslavije ovisilo je o međuovisnosti Srba i Hrvata, dvije najveće nacionalne
skupine u zemlji. Nijedna od ostalih nacionalnih skupina u bivšoj Jugoslaviji, osim Slovenaca,
nije živjela unutar jasno definiranih etničkih granica unutar federacije. Veliki broj
jugoslavenskih naroda živio je unutar jedne od „nacionalnih“ teritorija druge. Bosna i
Hercegovina je predstavljala najveći izazov mirnom raspadu Jugoslavije, jer su i Srbi i Hrvati
živjeli u velikom broju i zato što su i Srbija i Hrvatska imale povijesne pretenzije na teritorij
republike. Svrha rada je objasniti kako je došlo do raspada komunističke Jugoslavije, kao i
uzroka i posljedica. U radu se jasno pokazuje utjecaj jugoslavenske države na međunarodnoj
sceni, u ekonomskom, a pogotovo na političkom smislu. Jugoslavija je bila federacija različitih
nacija s različitim kulturama i s tri glavne religije koje su pola stoljeća živjele zajedno u
harmoniji, nadahnute komunističkom idejom državnog i stranačkog vodstva zemlje. Gotovo
svaki od jugoslavenskih naroda doživljavao se kao prijetnja drugoj nacionalnoj skupini i osjećo
se ugroženim. Još od osnutka Jugoslavije, dvije različite nacionalističke politike borile su se za
primat u raspravi o političkoj budućnosti zemlje: hrvatski separatizam težio je nezavisnoj državi
i srpski centralizam je težio očuvanju zajedničke jugoslavenske države pod njezinom
vladavinom. Hrvatski nacionalizam bio je separatistički i opozicijski, srpski nacionalizam
izmjenjivao se između izravne srpske vladavine i strogog federalizma kojim su upravljale

1
institucije središnje vlasti. Hrvatska politika podržavala je prijenos ovlasti iz središta prema van
i našla je podršku među većinom drugih jugoslavenskih naroda, koji bi naposljetku artikulirali
vlastite nacionalne težnje. Oba ova oštra, etnocentrična, nacionalna ideologija odredila su
neuspjeh bilo kakvog pokušaja da se Jugoslavija konstituira kao moderna unitarna i liberalna
država. Za Srbiju je jugoslavenska država postala ništa drugo nego sredstvo srpske dominacije,
što je zauzvrat potaknulo hrvatsku nacionalnu opoziciju. Prva jugoslavenska država (1918.-
1941.) Ne samo da nije mogla smiriti unutarnje sukobe i razvodniti krute nacionalne ideologije,
nego je njezin kolaps u Drugom svjetskom ratu ostavio mehanizme koji bi spriječili ekstremne
metode rješavanja nacionalnog pitanja.

2
 2. TRIPARTITNI SUSTAV JUGOSLAVIJE

Balkanski poluotok smatran je „buretom baruta“ europske povijesti koji bi mogao eksplodirati
u bilo koje vrijeme. Razlog su krvavi unutarnji ratovi koje je Balkan i socijalistička Jugoslavija
doživjela posebno.1

Taj se sustav formirao između države domaćina, matične države i manjinske skupine. Manjine
u državi domaćinu smatraju se potencijalnom prijetnjom teritorijalnom integritetu i jedinstvu
države. Kao rezultat toga, osjećaju se otuđenima od stanja u kojem žive i sanjaju da osnuju
vlastitu državu ili da se ujedine sa svojom matičnom državom prema kojoj imaju osjećaj
pripadnosti, kao i političke i nacionalne sličnosti.2

Politike države domaćina kao što su etničko čišćenje, asimilacija i diskriminacija ne stvaraju
nikakve rezultate, nego povećavaju nepovjerenje u sustav. Uloga etničke raznolikosti u sustavu
trostrukog nepovjerenja dobro je uočena u raspadu socijalističke Jugoslavije. Od početka nije
bila ni homogena ni multinacionalna država, nego politička unija južnih Slavena ili
jugoslavenskih etničkih skupina.3

Glavne manjine na Balkanu bile su povijesno Makedonci, Albanci, Srbi, bosanski Slaveni,
Romi. Albanci žive na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori i južnoj Srbiji. Njihov status manjina
sa statističkom većinom komplicirao je njihove probleme s Makedoncima i Srbima. Iako Srbi
čine glavnu etničku skupinu u Srbiji, oni se smatraju manjinom na Kosovu, u Bosni i
Hercegovini i Hrvatskoj. Makedonci žive u Grčkoj, Albaniji i Bugarskoj kao manjine. Bošnjaci
žive u južnoj Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Romi žive u Bugarskoj, Mađarskoj i
Rumunjskoj.4 Prema popisu iz 1981. godine, postotak manjina u socijalističkoj Jugoslaviji bio
je sljedeći: Srbi 36,2%, Hrvati 19,7%, Bošnjaci 8,9%, Slovenci 7,8%, Albanci 7,7% i
Makedonci 6%.5

Slaveni, koji su došli u regiju u 6. stoljeću, bili su vrlo moćni sve do početka osmanske
suverenosti. U 13. stoljeću turski suverenitet je došao u regiju i zadržao se u njoj 600 godina.
Postojanje Osmanskog carstva u regiji bilo je uravnoteženo u 18. stoljeću kada je Habsburško

1
Griffiths, Stephen I. (1993), Nationalism and Ethnic Conflict: Threat to European Security, Oxford: Oxford
University Press., str. 34.
2
Ibid., str. 34.
3
Osmançavuşoğlu, Emel G. (2000), The Wars of Yugoslav Dissolution and Britain’s Role in Shaping Western
Policy 1991-1995, Ankara: Sam Studies No.1., str. 9.
4
Ibid., str. 10.
5
Ibid., str. 11.

3
carstvo dobilo vlast u regiji. Regija je bila relativno stabilna do 19. stoljeća. Za vrijeme raspada
Osmanskog carstva, balkanske su nacije stekle nezavisnost jednu po jedna. Nakon raspada
Austro-ugarske monarhije, 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Prva
Jugoslavija). Sastojala se od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i
Slovenije.6

To je simboliziralo neovisnost južnih Slavena od vanjskih sila. Jugoslavenstvo je simboliziralo

zajedničku kulturu i identitet i postalo vrlo važan čimbenik u uspostavljanju te države. Dakle,
usprkos vjerskim, političkim i kulturološkim razlikama, zajednički geostrateški i ekonomski
interesi triju glavnih nacionalnih skupina rezultirali su mirnim suživotom unutar iste države.
Međutim, Ustav iz 1921. uzrokovao je probleme unutar iste.7

Hrvati su centralistički Vidovdanski ustav smatrali državnim projektom Srba i zahtijevali

labavu konfederacijsku strukturu, koja bi otvorila put njihovoj samoupravi. Ovi sukobljeni
interesi doveli su do eskalacije ustaških i četničkih pokreta tijekom vojne okupacije u Drugom
svjetskom ratu. Socijalistička Jugoslavija osnovana je 1946. godine kao federacija sastavljena
od šest socijalističkih republika, istih sastavnica prve Jugoslavije. Osim toga, unutar Srbije
postojale su dvije autonomne pokrajine, a to su Kosovo i Vojvodina. Šest republika priznato je
kao nacije, što znači imati državnost unutar Federacije. Međutim, Albanci na Kosovu smatrani
su nacionalnom manjinom, koje tada nisu imale pravo na vlastite republike prema ustavu.8

Balkan je doživio dva razdoblja izgradnje nacije. Prva je bila nasilna i politička borba za
nacionalnu državu da eliminira vanjske prijetnje, dok je druga borba bila između suparničkih
nacija nakon uspostavljanja nacionalnih država. Kao rezultat toga, pojavio se sustav trostrukog
nepovjerenja u kojem se povećalo nepovjerenje između manjine i države domaćina, a odnosi
između države domaćina i države majke su se pogoršali. Upravo je Tito uspio spriječiti
funkcioniranje sustava trostrukog nepovjerenja, ali samo privremeno.9

2.1. Razdoblje Josipa Broza Tita (1941-1980)

Godine 1941. Prvu Jugoslaviju zauzele su osovinske sile i počelo je razdoblje otpora i
unutarnjih ratova. Vođa komunističkog pokreta otpora bio je Josip Broz Tito (1892.-1980.) Koji
je nakon Drugog svjetskog rata stekao vojnu i političku neovisnost socijalističke Jugoslavije. U

6
Ibid., str. 12.
7
Ibid., str. 12.
8
Osmançavuşoğlu, Emel G. (2000), The Wars of Yugoslav Dissolution and Britain’s Role in Shaping Western
Policy 1991-1995, Ankara: Sam Studies No.1., str. 9.
9
Ibid., str. 12-13.

4
siječnju 1946. godine osnovana je Socijalistička Jugoslavija i Tito je postao prvi predsjednik sa
svojim idealom široke koalicije koju su formirali Srbi i ne-Srbi. Njegov najbliži suparnik bio je
Draža Mihailović (1893-1946) koji se suprotstavio srpskoj državi, uključujući velike dijelove
Bosne i Hercegovine i Hrvatske.10

Najvažnija značajka Tita bila je njegova sposobnost da istodobno drži državu blizu
kapitalističkog i komunističkog bloka i uspio je preuzeti vojne i komercijalne pomoći od
kapitalističkog bloka. SAD su pružile ekonomsku pomoć socijalističkoj Jugoslaviji od MMF-
a, Svjetske banke, američke izvozno-uvozne banke i stranih banaka. Zauzvrat, SAD su koristile
socijalističku Jugoslaviju kao sredstvo propagande u svojoj antikomunističkoj kampanji.11

U isto vrijeme, mogao je igrati dva bloka jedan protiv drugog i mogao bi biti važan dio skupine
neusklađenosti. Njegov glavni cilj bio je očuvanje neovisnosti socijalističke Jugoslavije
provođenjem načela neuplitanja u unutarnje poslove i samostalnog vanjskopolitičkog smjera.
Umjesto neuključivanja, pojam neusklađenosti značio je aktivan suživot.12 Moglo bi se tvrditi
da je pokret nesvrstanosti omogućio Titu da istovremeno održava dobre odnose s
kapitalističkim i komunističkim blokom.13

2.2. Razdoblje Slobodana Miloševića (1987-2000)

U Socijalističkoj Jugoslaviji, glavni grad Beograd bio je svjedokom brzih političkih promjena
nakon 1980. godine. Smrt Tita 1980. godine, vakuum moći koji je rezultirao predsjedničkim
sustavom, povećavajući moć Miloševića kao predsjednika 1987. godine, bile su glavne
promjene. Slobodan Milošević (1941-2006) bio je važna figura krvavog raspada.

Moglo bi se tvrditi da je Milošević koristio srpski nacionalizam da bi bio nacionalni heroj i

pokušao uspostaviti Veliku Srbiju putem „obnove” srpske središnje kontrole nad provincijama.
Budući da su većinski obrti Jugoslavenske narodne armije bili sastavljeni od srpskih vojnika i
zapovjednika, Milošević je iz vojske izveo vojnu silu koja mu je bila potrebna.
Slobodni izbori 1990. godine učinili su da se mistična situacija u socijalističkoj Jugoslaviji
razjasni. S izuzetkom Srbije i Crne Gore, Komunistička partija nije uspjela u svim složenim
državama, a nacionalističke i autokratske stranke dobile su vlast. Nacionalistička pobjeda
povećala je strah od pan-makedonskog nacionalizma u Makedoniji i muslimanska pobjeda u

10
Cviic, Christopher (1991), Remaking the Balkans, London: Pinter Publishers., str. 23.
11
Hudson, Kate (2003), Breaking the South Slav Dream, The Rise and Fall of Yugoslavia, London: Pluto Press.,
str. 39.
12
Ibid., 48.
13
Ibid., str. 48.

5
Bosni i Hercegovini. Iako je Milošević dobio snagu, opozicijski glas desničarske
nacionalističke partije povećao se u Srbiji, a protomunističke demonstracije pod Draskovićevim
vodstvom dogodile su se u ožujku 1991. godine. (1991-1995), Bosna (1992-1995) i Kosovo
(1996-1999).14

U travnju 1992. godine, Savezna Republika Jugoslavija (SR Jugoslavija) osnovana je

odvajanjem Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije. Novu Republiku čine Crna Gora i Srbija, uključujući autonomne pokrajine
Vojvodina i Kosovo. U veljači 2003. službeno je ukinuto ime „Jugoslavija“, a osnovana je
Državna zajednica Srbija i Crna Gora koja je imala strukturu dvije poluneovisne države. Država
Srbija i Crna Gora mogle su glasati za svoju neovisnost, tri godine od njihovog osnivanja. Kao
nasljednik SR Jugoslavije, Kosovo bi postalo teritorija Srbije. Međutim, Albanci to nisu
prihvatili i odabrali način borbe. Tako je, nakon osamostaljenja Crne Gore sa sedam stotina
tisuća stanovnika, bilo teško uvjeriti Albance s dva milijuna stanovnika.15

U lipnju 2006. Srbija i Crna Gora proglasile su svoju neovisnost i posljednje Kosovo je
jednostrano proglasilo svoju neovisnost od Srbije u ožujku 2008. godine. Iako su ovu
samoproglašenu neovisnost priznale Sjedinjene Države, Njemačka, Velika Britanija, Francuska
i neke druge članice Ujedinjenih naroda odmah; nisu ga prepoznale Srbija, Grčka, Rusija, Kina
i još 81 zemlja. Tako status Kosova i dalje ostaje problem jer njegova neovisnost nije priznata
od strane „prethodne“ zemlje domaćina.16

14
Ibid., str. 49.
15
Ibid., str. 49.
16
Ibid., str. 48-54.

6
 3. ANALIZA SUKOBA U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Raspadom komunizma i ponovnim pojavljivanjem nacionalizma u Istočnoj Europi tijekom 80-

ih i ranih 90-ih godina, Jugoslavija je doživjela razdoblje teške političke krize i ekonomske.
Središnja vlada je oslabljena, a militantni nacionalizam ojačan. Na scenu su dolazile mnoge
političke stranke, od kojih su neke posvećene neposrednoj neovisnosti republika i drugih koje
traže veće ovlasti za neku određenu republiku unutar federacije.

Politički vođe počeli su koristiti nacionalističku retoriku da iskorijene zajednički jugoslavenski

identitet i potaknu strah i nepovjerenje među različitim etničkim skupinama. Raspad
Jugoslavije se 1991. godine približavao u vrijeme kada su Slovenija i Hrvatska okrivile Srbiju
za nepoštenu dominaciju jugoslavenske vlade, vojske i financija. Srbija s druge strane optužuje
ove dvije republike za balkanski separatizam. Problematična povijest Balkana polazi od datuma
nacionalističkih doktrina državnosti. Te doktrine nisu bile u potpunosti razvijene kao istodobno
i potpuno nacionalne platforme identiteta s političkim ciljevima.

Glavni uzroci raspada jugoslavenske federacije koji se bave dubokom gospodarskom krizom,
velikom međuetničkom mržnjom svojih naroda, nacionalizmom i međunarodnim okolnostima.
Važna činjenica je uloga lidera od Josipa Broza Tita do posljednjih vođa koji su definitivno
uništili Jugoslaviju.

Ponovno rođenje nacionalizma za veliku Srbiju mora imati uzrok, koji se može povezati s
kolapsom jugoslavenske ekonomije.17

Srbija je ubrzala proces raspada jugoslavenske federacije, pripremajući se za sukobe koji će

donijeti strašne ratove na području Jugoslavije.18

Akcija koja je postavila vrhunac jugoslavenske krize bila je zajedničko održavanje JNA,
jugoslavenske vojske, vođena srpskim hegemonizmom, na čelu sa Slobodanom Miloševićem,
uglavnom za srpske interese. No, pred svijetom i pred drugim narodima Jugoslavije inzistirao
je na očuvanju teritorijalne cjelovitosti AVNOJ Jugoslavije. U početku je počela uništavati
jedinu zajedničku nit koja je ostala od jugoslavenske zajednice - njezine vojske.19

Proglašenje neovisnosti Slovenije zapravo je zaustavilo postojanje SFRJ. Nakon proglašenja

neovisnosti Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine u travnju 1992., federacija je ostala

17
Blum, W. (2005) CIA dhe ushtria amerikane, Tiranë., str. 585.
18
Lalaj, A. (2000) Kosova, rruga e gjatë drejt vetëvendosjes 1948 – 1981, Tiranë., str. 48.
19
Buja, R. (2006) Konferenca e Rambujesë, Prishtinë., str. 34.

7
samo sa Srbijom i Crnom Gorom. Preostale dvije republike proglasile su Saveznu Republiku
Jugoslaviju (SRJ) 27. travnja 1992. godine. Savezna Republika Jugoslavija je 2003. godine
obnovljena i promijenjena u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Ovaj je sindikat raspušten
proglašenjem nezavisnosti Crne Gore 3. lipnja 2006. godine i Srbijom 5. lipnja 2006. godine.
Financiranje SAD-a ima pristup svim društvenim okruženjima federacije, koja su započela
demokratsku stranku ili pokret.20

Kao rezultat izravne uključenosti u sve ratove koji su se odvijali, Savezna Republika Jugoslavija
bila je snažno osuđena od strane međunarodne zajednice zbog svoje uloge u tim ratovima i
odlučeno je da se provedu strožije ekonomske sankcije, vojne, kulturne i sportske. Tako je došlo
do velikog uspjeha prilikom donošenja rezolucije za tzv. Jugoslaviju, kada je odlučeno da se
ona ukloni iz svih međunarodnih institucija, odlučujući o embargu, snage UN-a su poslane na
područja na kojima se vodila borba i za kaznu Srbiji i Crnoj Gori, iako kao agresori, ali u tom
pogledu imali su velika kašnjenja.21

Kronologija raspada bivše Jugoslavije

Proces raspuštanja započeo je dolaskom na vlast Slobodana Miloševića u Srbiji i izradom

Memoranduma Akademije znanosti i umjetnosti Srbije, prema kojem Srbija nije bila jednaka
drugim republikama u bivšoj federaciji, jer je Kosovo i Vojvodina kao dvije autonomne
pokrajine imale su elemente srpske državnosti. Srpski režim počeo je agresivnom politikom
prema dvije pokrajine do prestanka njihove autonomije u ožujku 1989., nakon čega su uslijedili
prosvjedi kosovskih Albanaca koji su slomljeni nasiljem, a mnogi građani su ubijeni,

Objavljivanje srbijanskog programa za veliku Srbiju prijetnjama ratom drugih nacija dogodilo
se u lipnju 1989. u blizini Prištine na Gazimestanu, obilježavajući poraz Srba od Osmanlija
prije 600 godina. Ova prijetnja došla je izravno od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
Kasnije će se shvatiti da je plan bio da Srbi uđu u Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i dio
Hrvatske na točkama Karlovac-Karlobag-Virovitica.

Republike na zapadu Slovenije i Hrvatske, koje su vidjele te akcije Srbije, u početku su reagirale
na 14. kongresu, napuštajući dvoranu u znak protesta i protivljenja srpskim dominacijama,
pokazujući jasne znakove da misle na odvajanje od Jugoslavije. 14. kongres CCY održan u
siječnju 1990. godine označava kraj onoga što se zvalo Jugoslavija. U međuvremenu su sve

20
Blum, W. (2005) CIA dhe ushtria amerikane, Tiranë., str. 587.
21
Mingst, K. A. (2008) Bazat e marrëdhënieve ndërkombëtare, Tiranë., str. 222.

8
republike i pokrajine formirane političke stranke koje se bave Jugoslavijom. Godina 1991.
označava početak kraja Jugoslavije, jer je u lipnju 1991. Slovenija obilježila proglašenje
neovisnosti, bila je prva formalno odvojena od Jugoslavije.22

Taj je napad izazvao Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) koja je rezultirala kratkim vojnim
sukobom, poznatim kao „desetodnevni rat“ koji je završio pobjedom slovenskih snaga i
povlačenjem snaga i naoružanja JNA. Postoji opće uvjerenje da je Jugoslavija, posebice sama
Srbija, bila posebno zainteresirana za uklanjanje Slovenije iz federacije, jer bi na taj način imala
manje neprijatelja u realizaciji projekta stvaranja Velike Srbije.23

Jugoslavenska vojska bila je raspoređena u Hrvatskoj, gdje su lokalni Srbi očekivali ustanak
protiv hrvatske vlade, a u međuvremenu su hrvatsku vladu promijenili i vodili su je hrvatski
nacionalisti koji su pokušali isto kao i Slovenci. Lokalni srpski ustanak uz pomoć JNA i Srbije
proglasio je svoju nezavisnu državu na gotovo trećini hrvatskog teritorija koji se zvao Srpska
Republika Krajina dok su Hrvati i nesrpski narodi bili deportirani iz tog područja u nasilnu
kampanju etničkog čišćenja. Žestoke borbe u drugoj polovici 1991. uključivale su
bombardiranje drevnog grada Dubrovnika i opsade Vukovara i uništavanje srpskih snaga.24

Međutim, u ljeto 1995. godine Hrvatska vojska je pokrenula dvije velike ofenzive pod kodnim
nazivom „Oluja“ i preuzela kontrolu nad cijelim teritorijem, osim područja pod nazivom
Istočna Slavonija koja je integrirana u Hrvatskoj u siječnju 1998. godine tijekom mirne
tranzicije pod upravom Ujedinjenih naroda.25

Borba se dogodila i u Bosni i Hercegovini, a divljaštvo je bilo najkrvaviji od svih sukoba

raspadanja Jugoslavije. Strateški položaj ove republike učinio ga je objektom napora i dijelom
teritorija na kojem su Srbi sa većinskim srpskim stanovništvom. Zapravo, čelnici Srbije i
Hrvatske sastali su se tajno 1991. godine u Karađorđevu i dogovorili podjelu Bosne i
Hercegovine i ostavili Bošnjacima malu enklavu.

U ožujku 1992. godine, na referendumu koji je Srbija bojkotiraka, više od 60% građana Bosne
i Hercegovine glasalo je za nezavisnost. Gotovo odmah nakon toga, u travnju 1992. godine,
Srbi iz Bosne su se pobunili uz potporu JNA i Srbije i proglasili Republiku Srpsku u Bosni i
Hercegovini na teritorijama pod njihovom kontrolom.

22
Ibid., str 223.
23
Ibid., str. 223.
24
Ibid., str. 224.
25
Ibid., str. 224.

9
Procjenjuje se da je više od 200.000 ljudi ubijeno, tisuće bosanskih žena su sustavno silovane,
a dva milijuna ljudi, ili više od polovice stanovništva, bili su prisiljeni napustiti svoje domove
zbog rata koji je trajao od travnja 1992. do studenog 1995. godine. Mirovni sporazum potpisan
je u Daytonu.26

Rudolf Perina, šef diplomatskih misija u Beogradu, sudionik Bosanske mirovne konferencije
bio je izravan, u priopćenju: U Daytonu su pozvani ljudi koji se bore. Sve strane u sukobu
stvorile su zloglasne koncentracijske logore za civile u Prijedoru, Omarskoj, Konjicu, Dretelu
i drugim zemljama.27

Najveći zločin izvršen tijekom ovog rata dogodio se u ljeto 1995. godine, kada je bosanski grad
Srebrenica, koji su Ujedinjeni narodi proglasili zaštićenim područjem, napadnut od strane snaga
na čelu s komandantom bosanskih Srba Ratkom Mladićem. U roku od nekoliko dana početkom
srpnja srpske su snage pogubile preko 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana u činu
genocida. Preostale žene i djeca su protjerani iz grada. Zanimljivo je napomenuti da je prije
pogubljenja Bošnjaka u Srebrenici srpski pravoslavni svećenik blagoslovio oružje onih koji će
izvršiti masakr. Izbor za Bosnu i Hercegovinu nije dobar primjer rješavanja međunarodnih
kriza.

Na kraju Daytonskog summita, američka vlada došla je u posjed dokumenta koji je bio rezime
summita američkog Ministarstva vanjskih poslova, koji je postao poznat da vanjski zid sankcija
protiv Srbije ostaje na snazi, osim ako ne postoje druga ograničenja, rješenje kosovskog pitanja,
što znači da je taj stav američke administracije za Kosovo bio jasan, ali Summit nije donio ništa
jedinstveno.28

Prema riječima Richarda Holbrookea: Daytonska konferencija imala je vrlo zauzet i složen
program, tako da bi kada uđe u pitanje kosovsko pitanje ugrozilo proces pregovora i mirovni
sporazum možda neće biti postignut.29

Ali Kosovo je upravo druga područja sukoba, gdje je albanska većina zahtijevala neovisnost
nastavljajući metodu građanskog otpora koja je započela 1990. godine. U 1998. godini nasilje
je izbilo iz razloga što je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) uživala podršku većina
kosovskih Albanaca osnovana je u otvorenoj pobuni protiv srpske vladavine, što je rezultiralo
raspoređivanjem vojnih i policijskih snaga za suzbijanje pobunjenika. U svojoj kampanji,

26
Ibid., str. 225.
27
Ibid., str. 226.
28
Buja, R. (2006) Konferenca e Rambujesë, Prishtinë., str. 43.
29
Capmbell, G. (2000) The Road to Kosovo, A Balkan Diary, Colorado, London, str. 153.

10
srpske snage su napale civile koje su granatirali sela i prisilili kosovske Albance da napuste
svoje domove. Ovakva situacija točno se podudara s riječima akademika Vase Čubrilovića od
1937. godine, kada kaže: Ostaje da se koristi metoda koju je Srbija praktično koristila nakon
1878. godine, potajno spalila sela i dijelove grada u kojem žive Albanci (Srbija i Albanci, knjiga
prva, Ljubljana, 1989.)

Tako se Srbija nije odrekla nastavka rata na Kosovu i koristila iste akcije: nasilje, masakre,
deportacije, spaljivanje, a čak ni ovog oblika srbijanskog terorističkog rata kako bi se poremetio
zamah albanske i kosovske Oslobodilačke vojske.30

Nakon neuspjeha napora za rješavanje krize u razgovorima koje je posredovala međunarodna

zajednica u Rambouilletu, NATO je proveo 78-dnevnu kampanju zračnih napada na ciljeve na
Kosovu i u Srbiji.

Kao odgovor na to, srpske snage pojačale su progon albanskih civila koji su deportirani s
Kosova. Oblik vlakova za deportaciju u Makedoniju bio je potpuno isti kao oni kojima su
njemački nacisti činili strahote židovskom narodu tijekom Drugog svjetskog rata. Na kraju,
srbijanski predsjednik Slobodan Milošević pristao je povući vojne snage i policiju s Kosova.
Oko milijun albanskih izbjeglica vratilo se u svoje domove, a oko 100.000 Srba pobjeglo je s
Kosova iz straha od odmazde. U lipnju 1999. Srbija je prihvatila međunarodnu upravu Kosova
prije nego što je utvrdila svoj konačni status, koji je utvrđen 17. veljače 2008. godine, kada je
kosovski parlament proglasio neovisnost koju trenutno priznaje 106 zemalja svijeta, a što je
potvrđeno od strane Međunarodnog suda pravde.

Nakon gubitka rata na Kosovu i odlaska s Kosova 1999. godine, većina srpskih snaga
raspoređena je u dolini Preševa kako bi postala još teža situacija koja je već prilično iritirana i
pretvorila je u novo područje sukoba.

Ta je situacija postala nepodnošljiva i stanovništvo se počelo organizirati formiranjem

samoobrane. UÇPMB je kratica za Oslobodilačku vojsku Preševa, Medveđe i Bujanovca, gdje
su sukobi razbili srpske vladine snage. Intervencija međunarodne zajednice bila je neposredna
i nakon brojnih konzultacija s albanskim i srpskim specijalnim izaslanikom glavnog tajnika
NATO-a veleposlanik Pieter Feith uspio je smanjiti pregovarački stol srpske i albanske strane.

30
Glenny, M. (1996) The Fall of Yougosllavia, London

11
U tim razgovorima postignut je mirovni sporazum s nazivom „Konçulski sporazum“, ali
situacija ostaje ista, s jedinom razlikom što stanovništvo masovno odlazi prema Kosovu i
zapadnoeuropskim zemljama, osobito nakon ukidanja viznog režima od strane EU.

Sukob u Preševskoj dolini izbio je u Makedoniji, koja je bila na južnim republikama

jugoslavenske federacije, i koja je proglasila neovisnost u jesen 1991. i imala mirno odvajanje.
Kasnije je primljena u Ujedinjene narode s privremenim imenom - Bivša Jugoslavenska
Republika Makedonija (BJRM).

Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, čije se stanovništvo sastoji od Makedonaca i

Albanaca i nekih manjina, mir doživljava tijekom jugoslavenskih borbi tijekom 90-ih.
Definirani kao država jedino su Makedonci i Albanci početkom siječnja 2001. izazvali odgovor
Nacionalne oslobodilačke vojske (NLA) etničkih Albanaca koji su se suočili sa snagama
sigurnosti koje traže autonomiju ili neovisnost za područja u kojima žive Albanci u ovoj zemlji.
Oružani sukob održan je nekoliko mjeseci 2001. godine i okončan je mirovnim sporazumom –
„Sporazum o Ohridskom okviru“ koji je predviđao podjelu vlasti, razoružavanje albanskih
boraca i raspoređivanje snaga za nadzor NATO-a.

Slika 1. Raspad SFRJ

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ

3.1. Tribunal u Haagu – ICTY

Brojni zločini počinjeni u Hrvatskoj u početku i kasnije u Bosni i Hercegovini, pozvali su

međunarodnu zajednicu na djelovanje. Od 1991. godine, Ujedinjeni narodi su uzeli u obzir
situaciju i potaknuli stranke u sukobu da poštuju međunarodno pravo. Izvješća o pokolju tisuća
civila, silovanju i mučenju u logoru, strašnim slikama iz okolnih gradova i stradanju stotina

12
tisuća raseljenih osoba iz njihovih domova povećalo je svijest o pokretu i poduzimanju koraka
Ujedinjenih naroda za uspostavu stručnjaka za procjenu stanja na terenu krajem 1992. godine.

Povjerenstvo je u svom izvješću dokumentiralo strašne zločine i dalo dokaze generalnog tajnika
UN-a o ozbiljnim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim kršenjima međunarodnog
humanitarnog prava. Na temelju tih činjenica 25. svibnja 1993., Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo
je Rezoluciju 827.31

Tako je uspostavljen Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, poznat kao ICTY. Ova
rezolucija sadržavala je Statut MKSJ-a kojim je određena nadležnost i organizacijska struktura,
kao i postupci općeg kaznenog suda. To je bio prvi sud za ratne zločine koji su osnovali
Ujedinjeni narodi i prvi sud za ratne zločine od Nurenberguta i Tokijskog tribunala. Ovaj datum
označio je početak okončanja nekažnjavanja ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji.

Postavljajući pojedince pred odgovorne osobe unatoč njihovom položaju, tribunal je prekršio
tradiciju nekažnjavanja ratnih zločina. Tribunal je podigao optužbe protiv šefova država,
premijera, načelnika vojske, članova vlada i mnogih drugih čelnika različitih stranaka u sukobu
u Jugoslaviji. Zahvaljujući Tribunalu, ne postavlja se pitanje o tome moraju li se čelnici smatrati
odgovornima, nego kako možemo biti odgovorni. Europsko barbarstvo pokazalo se na Balkanu,
sa susjedom ubijenim u bratoubilačkim ratovima koji su koštali više od 200.000 života i za
etničko čišćenje milijuna ljudi, većinom muslimana u Bosni i na Kosovu (Garton Ash, 2004).32

31
Un.org (2020) European International Criminal Tribunal. Dostupno na:
http://www.un.org/en/sc/repertoire/9699/Chapter%208/Europe/96_99_8_European_27D_
International%20Criminal%20Tribunal.pdf (23.1.2020.)
32
Ash Garton, A. (2004) Fre World, Random House, New York., str. 123.

13
 4. ZAKLJUČAK

Jugoslavija, balkanska država koja je postojala u raznim upravnim strukturama između 1918. i
2003. godine. Kraljevina Jugoslavija je prva država osnovana pod imenom Jugoslavija. To
kraljevstvo bilo je poznato kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca prije 3. listopada 1929.
godine. Druga država u ime Jugoslavije je Demokratska Savezna Republika Jugoslavija.
Godine 1963. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zamijenjena Socijalističkom
Federativnom Republikom Jugoslavijom koja je osnovana 1949. godine. Autonomne regije
Srbije, Kosova i Vojvodine stoga su uključene u ovu novu federaciju. Tako su 1992. godine
dvije republike socijalističke federacije formirale državnu strukturu Savezne Republike
Jugoslavije. Preostale republike nastavile su živjeti kao neovisne države. Podrijetlo zapadnih
političkih i vojnih intervencija u bivšu Jugoslaviju može se pratiti do raspada te zemlje 1991.
godine. Jugoslavenska kriza izbila je kada je Slovenija proglasila neovisnost od Jugoslavije u
lipnju te godine, ali kriza se počela razvijati mnogo ranije. Hrabri potezi Slovenije i Hrvatske
bili su reakcija na politiku srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Milošević je došao
na vlast u Srbiji kao Komunistička partija ali i na temelju političke moći srpskog nacionalizma
1980-ih. Do 1987. godine Milošević je uspješno iskoristio moć i organizaciju Komunističke
partije Srbije da učvrsti svoju vlast i bio izabran za predsjednika Srbije u svibnju 1989. godine.

14
LITERATURA

1. Ash Garton, A. (2004) Fre World, Random House, New York

2. Blum, W. (2005) CIA dhe ushtria amerikane, Tiranë
3. Buja, R. (2006) Konferenca e Rambujesë, Prishtinë
4. Capmbell, G. (2000) The Road to Kosovo, A Balkan Diary, Colorado, London
5. Cviic, Christopher (1991), Remaking the Balkans, London: Pinter Publishers
6. Glenny, M. (1996) The Fall of Yougosllavia, London
7. Griffiths, Stephen I. (1993), Nationalism and Ethnic Conflict: Threat to European
Security, Oxford: Oxford University Press.
8. Hudson, Kate (2003), Breaking the South Slav Dream, The Rise and Fall of Yugoslavia,
London: Pluto Press.
9. Lalaj, A. (2000) Kosova, rruga e gjatë drejt vetëvendosjes 1948 – 1981, Tiranë
10. Mingst, K. A. (2008) Bazat e marrëdhënieve ndërkombëtare, Tiranë
11. Osmançavuşoğlu, Emel G. (2000), The Wars of Yugoslav Dissolution and Britain’s
Role in Shaping Western Policy 1991-1995, Ankara: Sam Studies No.1.
12. Srbija i Albanci, knjiga prva,Ljubljana, 1989
13. Un.org (2020) European International Criminal Tribunal. Dostupno na:
http://www.un.org/en/sc/repertoire/9699/Chapter%208/Europe/96_99_8_European_27
D_ International%20Criminal%20Tribunal.pdf (23.1.2020.)

15
POPIS SLIKA

Slika 1. Raspad SFRJ ............................................................................................................................ 12

16