NAVIJAČKE SKUPINE

SAŽETAK
U ovome radu želi se propitati fenomen navijačkih skupina kroz izlaganje
postojećih teorija o uzrocima i izrazima njihova ponašanja, prikaza hijerarhije i
strukture unutar samih skupina, ali i općenitije pozadine njihova formiranja i
karakterističnih načina izražavanja svojstvenih stavova.

Potrebno je shvatiti da navijači pripadaju istom društvu koje dijeli dominantnu

kulturu i bez obzira na činjenicu da to isto društvo njihovo ponašanje smatra
neprihvatljivim ključno je zapitati se čime je ono uzrokovano i koja je njegova
svrha. Dakle, ponašanje (bilo čije, a tako i) navijača ne može se shvatiti ili barem
promatrati bez konteksta u kojem se ono događa, kao i drugih elemenata od
kojih ono zavisi.

Ključne riječi: navijač, navijačke skupine, ritualno ponašanje, subkulture mladih.

UVOD
U posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća svijet mladih doživio je mnoge
promjene, ali je malo tako upečatljivih kao što je nastanak i razvoj subkulture
nogometnih navijača.

Združeni u vršnjačke skupine, mladi nogometni fanovi ubrzo su tijekom

sedamdesetih profilirali svoju subkulturu, širenje koje kao da se odvijalo u znaku
njihova nastojanja da u sklopu tog navijačkog "pokreta", koji za razliku od ostalih
nije imao kontrakulturnih obilježja, izraze svoju posebnost i želju za
sudjelovanjem u kulturi "odraslih".

Zanimljivo je promatrati koja je krajnja granica utjecaja ljudi koji nas okružuju na
naše ponašanje, stavove i način reagiranja; je li zaista moguć takav utjecaj
okoline (tj. sunavijača) na pojedinca da on u potpunosti mijenja svoje kriterije
prema devijantnom (a time) i nasilničkog ponašanja; je li navijaštvo samo jedan
oblik bunta ili način življenja.

1.TEORIJSKA MISAO O NOGOMETNIM

NAVIJAČIMA I NJIHOVIM SKUPINAMA
Jedna od masovnijih i primjetnijih pojava koja odražava određeni stupanj
socijalizacije mladoga čovjeka u suvremenom društvu je svrstavanje u razne
generacijske skupine kroz koje se mladi samoidentificiraju i samoosvješćuju, ali
kroz koje, s druge strane, stječu i osjećaj veće sigurnosti i snage. Najveći broj
skupina prvenstveno nastaje na osnovi glazbenih sklonosti iz kojih poslije izniču i
drugi oblici neformalnog povezivanja, no paralelno s njima javljaju se i
organizirane navijačke skupine.

Zanimanje javnosti za fenomen sportske publike znatno se povećava s pojavom

nogometnog huliganizma sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Zanimljivost pojavnih oblika tog fenomena, ozbiljnost stvarnih, ali još više i
mogućih posljedica navijačkih izgreda, te medijska pozornost koja se pridavala
tim događajima-utjecali su na sociologe diljem Europe i cijeloga svijeta da se više
posvete proučavanju navijačkih skupina, posebno na sociologe u Velikoj Britaniji
kao kolijevci nogometa i nogometnog huliganizma. Od kraja šezdesetih do
početka devedesetih godina moguće je izdvojiti četiri osnovne teorije o
ponašanju nogometnih navijača i njihovih skupina koje će ovdje biti izložene.

1. 1.SUBKULTURNA TEORIJA RITUALIZIRANE AGRESIJE

Ovaj teorijski pristup izvorno je razrađen u djelima britanskih sociologa Petera

Marsha, Elisabeth Rosser i Roma Harrea. U svojim istraživanjima ponašanja
nogometnih navijača oni se nadovezuju na teoriju omladinske subkulture koja se
počela osmišljavati sredinom prošlog stoljeća. Teorijom omladinske subkulture
pokušavaju se objasniti duboke promjene u svijetu mladih, koje se očituju kroz
znatno produžavanje omladinskog statusa velikog dijela mladih i do kraja trećeg
desetljeća života zbog produžavanja školoskog vijeka; stvaranje popularne
kulture na osnovi širenja utjecaj masovnih medija i jačanje industrije zabave u
uvjetima znatnoga uzdizanja potrošačke moći mladih; produbljivanje
međugeneracijskog jaza i sukoba između pripadnika roditeljske "ratne"
generacije i mladoga naraštaja koji se socijalizirao u poslijeratnom razdoblju;
povećanje životnoga standarda, itd. Te promjene stvorile su osnovu za
izražavanje relativne autonomije mladih kao nove generacijske vrijednosti u
usporedbi s njihovom tradicionalnom zavisnošću. Iako relativna, zavisnost mladih
od roditelja i starijih u cjelini se ipak u velikoj mjeri zadržala. Ta autonomija
odnosno potraga za njom bila je u trećoj četvrtini dvadesetoga stoljeća zaštitni
znak cijeloga jednoga naraštaja i prosvjeda toga naraštaj zbog njegova položaja
u društvu i ukupne društvene situacije. Subkulture, a jedna od njih su i navijači,
se tada javljaju kao simbolički oblik bunta, ali one ipak "izražavaju tenzije između
vlasti ili većine i onih koji su osuđeni na određene položaje i drugoklasne živote".
(Hebdige, 1980.; str. 11)

O pozadini ponašanja nogometnih navijača u sklopu njihove subkulture P. Marsh

piše: "Pojedinac koji je propustio steći status i identitet u radnom vremenu može
se okrenuti nogometnoj mikrokulturi kao mogućnosti za stjecanje osobnog
značaja, prestiža i statusa." (Lalić,1993.; str. 33)
Kod ove teorije posebna pozornost je usmjerena na izučavanje nogometnoga
huliganizma odnosno nasilja navijača u vezi s nogometom. Iako se ukazuje na
činjenicu da agresivnost, uz ostalo, ima i biološku pozadinu, u prvom redu se
ukazuje na kulturnu i socijalnu uvjetovanost te pojave. Razlikujući "ritualizirano" i
"stvarno" nasilje, ukazuje se kako navijačko nasilje pripada prvome obliku. Svoj
teorijski koncept ovaj tim sociologa razvija na zemelju ključne kategorije aggro
(izvedena iz engleske riječi aggravation, što znači ljutnju, ogorčenje, pogoršanje):
"Aggro na tribinama veoma je tipičan za obredne sukobe i gomile koje možemo
uočiti u mnogim drugim područjima našega društva i, također, diljem
svijeta."(Lalić,1993.; str. 34) Marsh, služeći se tom ključnom kategorijom otkriva
da navijačke nerede karakteriziraju nepisana pravila koja bitno smanjuju
mogućnost ozbiljnijih ozljeđivanja suparnika. S tim u vezi bitno je istaknuti kako
namjera huligana nije narušiti tjelesno zdravlje rivala, već samo poniziti ih. Do
ozljeđivanja dolazi zbog djelovanja devijantne manjine navijača, u smislu reakcije
navijača na neodmjerene akcije policije ili pak posve slučajno.

Sustavno promatranje aktivnosti navijača engleskoga kluba "Oxford United" na

stadionima i u dane odigravanja utakmica, došlo se do zaključka da postoji visok
stupanj povezanosti između poremećaja u odgojno-obrazovnoj praksi i
devijantnoga ponašanja u povodu nogometnih utakmica. Na temelju opsežnih
razgovora vođenih s njihovih životnih stilova, a vjerojatno i na promjenu motiva
za bavljenje nogometom.

mladim navijačima, ustanovljeno je da oni školu doživljavaju kao nešto dosadno i

tretiraju je kao gubljenje vremena, što je bitno različito od njihova poimanja
"zbiljskog" života, koji mora biti uzbudljiv i zanimljiv.

1. 2. KLASNA TEORIJA PONAŠANJA NAVIJAČA I NJIHOVIH

SKUPINA

Autori ove teorije su engleski sociolozi Ian Taylor i John Clarke. Oni analiziraju
specifično ponašanje nogometnih navijača i njihovih skupina u sklopu promjena
koje su se u nogometu u Velikoj Britaniji dogodile u drugoj polovici dvadestoga
stoljeća kako bi ukazali na duboke proturječnosti poslijeratnoga razvoja
britanskoga društva i položaja radničke klase u njemu.

Prvu promjenu označavaju kao "buržoizaciju", odnosno kao učinkovito nastojanje

da se za taj izvorno radnički sport zainteresira u to vrijeme "države blagostanja"
osobito utjecajna srednja klasa. Osnovno obilježje toga nastojanja je
organiziranje nogometa u skladu sa strogim kriterijima stjecanja dobiti, što je, uz
ostalo, utjecalo na bitno povećanje zarada samih igrača i time na velike promjene
njihovih životnih stilova, a vjerojatno i na promjenu motiva za bavljenje
nogometom.
Druga promjena "internacionalizacija" je naglašavanje međunarodnog značaja
nogometa, ponovno na osnovi širenja mogućnosti za stjecanje profita.

Taylor i Clarke smatraju da te promjene bitno zadiru u odnose između različitih

klasa u britanskome društvu. "Tradicionalna" radnička klasa, koja je kao socijalna
grupacija veoma vezana za nogomet i koja je sudjelovala u aktivnostima
vezanima za tu igru, što se očitovalo u obliku "participirajuće demokracije" koju
su obilježavale bliske veze s igračima, visok stupanj utjecaja na klupsku politiku i
sl., doživjela je obje promjene kao otimanje i napadaj na njihove interese.

Na temelju tih ocjena, kroz ovu teoriju nogometni huliganizam u Velikoj Britaniji
sagledava se kao "protestni pokret" mladih iz radničke klase i njihovih skupina,
usmjeren na povratak participirajuće demokracije u nogometu.

Clarke ide još dalje u analizi položaja radničke klase i njezine mladeži kao
generatora navijačkog nasilja te ukazuje da se najizrazitiji poremećaj u životu tih
mladih ljudi dogodio u poslijeratnom razdoblju pucanjem prijašnjih čvrstih
obiteljskih i susjedskih veza. Dok su prije II. Svjetskog rata mladići iz radničke
klase na utakmice odlazili u društvu svojih očeva i drugih starijih iz njihovih
obitelji ili susjedstva koji su nadzirali njihovo ponašanje, od šezdesetih godina oni
uglavnom posjećuju stadione u skupinama vršnjaka, pa stari oblik nadzora ne
djeluje. Povećava se autonomija tih mladih u okviru općeg procesa širenja
omladinske autonomije, koja se najočitije izražava na planu kulture. Clarke
ocjenjuje, slično prethodnoj teoriji, da mladi iz radničke klase sada imaju veću
relativnu socijalnu, ekonomsku i kulturnu slobodu nego njihovi roditelji, koja
osigurava osnovu za razvoj različitih supkultura radničke klase. On također
smatra da, zbog različitih socijalnih diferenciranja u okviru radničke klase, dolazi
do takva profiliranja navijačke subkulture u sklopu kojega se u navijačke skupine
u najvećoj mjeri uključuju mladi koji potječu iz dezorganizirane "poluklase", a oni
su posebno izloženi materijalnim i psihičkim frustracijama rastuće nezaposlenosti
te drugim posljedicama nastupajuće krize kapitalističkog društva.

1. 3. SOCIO-POVIJESNA TEORIJA

Ovaj pristup proučavanju ponašanja nogometnih navijača i njihovih skupina

kreirao je osamdesetih godina prošloga stoljeća tim sociologa iz Centra za
nogometne studije Sveučilišta u Leicester, Engleska.

Voditelj tima Eric Dunning i suradnici ustrajali su na stjecanju adekvatnoga uvida

u povijesnu utemeljenost problema nogometnoga huliganizma i ponašanja
nogometne publike u cjelini. Temeljito su istražili fenomen nasilja gledatelja u
vezi i u povodu nogometa od druge polovice devetnaestoga stoljeća kada se ta
igra moderno oblikovala do danas. Na osnovi nalaza detaljne historijske analize
zaključuju da nogometni huliganizam ne predstavlja bitno novi fenomen. Nasilje
se u nešto drukčijem obliku javljalo i prije, a mnogi motivi koji pokreću današnje
navijače na poduzimanje izgreda poticali su i njihove prethodnike.

Autori ukazuju na povijesnu pozadinu toga ponašanja, posebno onoga s

nasilničkim obilježjima, ističu njegove aktualne karakteristike i društvene
konotacije. Za njih je nogometni huliganizam složen i duboko uvjetovan socijalni
fenomen. Suvremenu uvjetovanost toga fenomena oni analiziraju na tri osnovne
razine:

1) Ukazuju na duboku krizu koja je tijekom osamdesetih godina zahvatila

nogomet.

2) Ističu grupnu obilježenost navijačkoga nasilja; smatraju da je "nogometna

gomila" jedan agregat sastavljen od malih, usko povezanih grupa ujedinjenih
kroz njihov više ili manje izražen interes za igru, identifikaciju i znanje o igri, ali
koje se istovremeno razlikuju, uz ostalo, i po tome da li navijaju za jedan ili drugi
natjecateljski tim. Sukobi između navijačkih skupina češće izbijaju kada one, kao
"mi-grupe", izrazitije nastoje predstaviti lokalni identitet nasuprot rivalskoj "oni-
grupi" i njenom lokalnom identitetu ili kada je ozbiljnije narušen "fair-play" na
samom terenu. U tim i sličnim situacijama, nogomet služi kao povod za neku vrst
"ratne igre" u okviru koje se suparnički navijači shvaćaju kao "osvajači", a
istovremeno se želi "osvojiti" njihov teritorij.

3) Upozoravaju na kontradiktornost društvenoga razvoja koje bitno utječu na

izgrede navijača. Suvremeno britansko društvo nalazi se u "decivilizacijskom
procesu" i izražava nasilje u mnogim svojim područjima. U tom sklopu nasilje
nogometnog navijača je izraz klasnih, rasnih, dobnih i dr. razlika prisutnih u tom
društvu i šire.

1. 4. SVIJET SPORTA KAO SVIJET ZA SEBE-TEORIJA

ALESSANDRA DAL LAGA

Dal Lago, i sam navijač-pripadnik "crveno-crnih brigada" (skupine simpatizera FC

"Milana"), fasciniran je ponašanjem nogometnih "ultraša". Koncentrira se na
analiziranje kulture navijača koju promatra u sklopu kulture nogomete i sporta u
cjelini. Ističe da se svijet sporta i navijanja javlja kao svijet za sebe. Navijanje se
strukturira po specifičnoj logici karakterističnoj za sport, a ne za društveno
okružje. Dal Lago uočava da se kultura "ultraša" (nazivaju se još i tifozi,
"nogometno pleme"-ekstremni navijači) izražava u autonomnom obliku
specifičnog melting-pota različitih simbola, oblika ponašanja i drugih elemenata,
te da na nju faktor društva ne utječe u većoj mjeri. Naglašava da je ta ocjena
donesena na osnovi analize fenomena navijača u Italiji u kojoj je prema njegovu
sudu nogomet u cjelini nezavisan o političkim i društvenim gibanjima. Upravo
kroz tu autonomnost on promatra suvremeni nogomet kao fenomen
karakterističan za postmoderno društvo.

Polazeći od takvih općih ocjena, on analizira konflikte u nogometu, u prvom redu

one navijačke, te ocjenjuje da se oni zbivaju samo u okvirima stadiona. Prema
njegovu mišljenju utakmica je prilika da se naglasi različitost navijačkih identiteta,
a "stadion je za organizirane tifoze prije svega okvir ritualnoga izražavanja
metafore prijatelj/neprijatelj".(Lalić,1993.; str. 40) "Prostor igre je prostor publike"
koja svoja ritualna ponašanja izražava odnosima specifičnima za "ekologiju
stadiona". U toj ekologiji odvija se komunikacija između najaktivnijih navijača
koncentriranih na "zavojima" iza golova s ostalim dijelom publike koja je,
istovremeno, očigledno vezana za "ultraše".

Prema Dal Lagu, dominantna metafora navijačkog nasilja u vezi s nogometom u

Italiji je "autonomija mladih", a ne političke i općedruštvene suprotstavljenosti. U
"ekologiji stadiona" toleriraju se u svrhu "predstave identiteta"; a do stvarnoga
nasilja dolazi tek u posebnim okolnostima primjerice kada je neka momčad bitno
oštećena odlukama sudaca. Sve se to zbiva u okružju nogometa kao big
businessa i sporta koji svojom atraktivnošću privlači velike mase ljudi različitih
klasnih i drugih socijalnih obilježja. Za Dal Laga navijanje je kroskulturni, a ne
klasni ili politički fenomen.

2. STRUKTURA NAVIJAČKIH SKUPINA

Ni navijačke, kao ni druge ljudske grupe, nisu tek zbroj pojedinaca, već relativno
stabilne kolektivne formacije u kojima postoji određeni vrijednosni sustav, svijest
o grupnoj pripadnosti, postoje normama utvrđene uloge članova, uvriježeni oblici
ponašanja i drugo.

Što se tiče unutarnje strukture navijačkih skupina, može se ustanoviti da u njima

funkcionira svojevrsna hijerarhija ustanovljena, u prvom redu, na temelju
navijačkoga iskustva i intenzitetu sudjelovanja u grupnim aktivnostima. No, valja
pretpostaviti kako ta hijerarhija ima labav karakter te da funkcionira isključivo ako
je usmjerena što nesputanijem zadovoljavanju specifičnih potreba i interesa
pripadnika skupine. Odnosi između pripadnika navijačke skupine neformalne su
prirode; norme koje određuju njihovo ponašanje nepisane su; relativno visok
stupanj poštivanja normi proizlazi iz toga da ih sami navijači prihvaćaju s obzirom
da one odgovaraju njihovim vrijednostima, a time oni zadovoljavaju niz svojih
potreba. Iz tih potreba izniče njihova motivacija za sudjelovanje u aktivnostima
grupe. Različitost motivacije bitno utječe na obilježja ponašanja navijača.

Na temelju neposrednog promatranja ponašanja navijača i razgovora s nizom

pripadnika navijačkih skupina, moguće je skicirati sljedeću TIPOLOGIJU
PRIPADNIKA NAVIJAČKIH SKUPINA:

a. NAVIJAČ-NAVIJAČ
 Njegova osnovna motivacija je samo navijanje u užem smislu tj. stvaranje
atmosfere na stadionu, kao izraz osjećaja privrženosti i odanosti vlastitom
klubu te kako bi se pomoglo klubu u njegovim naporima da ostvari što bolji
rezultat. U prvom redu, on shvaća klub kao simbol svoga grada i svoje
regije. Usredotočuje se na smišljanje navijačkih slogana i pripremanje
transparenata, zastava i druge opreme. Uglavnom se ne slaže s
upletanjem politike u nogomet, smatrajući da to najviše šteti samom
navijanju. Posebno drži do prevlasti svoje grupe stvaranjem što
atraktivnijeg ugođaja u gledalištu, što prema njegovu mišljenju bitno
doprinosi uspjesima samoga kluba. Smatra kako interesi kluba i navijačke
grupe ne smiju doći u sukob, jer je osnovno da klub postiže što bolje
rezultate, pa će se onda i navijačka grupa lakše afirmirati. U nasilje se
uključuje tek povremeno, i to uglavnom kada misli da je momčad za koju
navija zakinuta u utakmici.

b. NAVIJAČ IZ TRENDA

Sudjeluje u aktivnostima navijačke grupe da bi bio u skladu sa navijačkim

trendom. Nastoji se svakodnevno ponašati u skladu s navijačkim stilom.
Bivajući navijačem, on se nastoji uklopiti u navijačku grupu koju idealizira i
tako afirmirati među svojim vršnjacima. Sudjeluje u nasilju kao sastavnom
dijelu navijačkoga trenda, premda često inače nije osobito agresivan.
Među tim navijačima ima dosta onih koji konzumiranje alkohola i različitih
vrsta droga doživljavaju kao sastavni segment navijačkog trenda.

c. NAVIJAČ-NASILNIK

Koristi nogometne utakmice da bi izrazio agresivnost i tako ostvario

svojevrsnu macho-afirmaciju. Stadion i gradske ulice doživljava kao
optimalan ambijent za nasilničko pražnjenje nagomilane energije, s
obzirom da prikriven u masi (često pod utjecajem alkohola i droge) može
stvarati izgrede s bitno smanjenom mogućnošću da za to bude kažnjen.
Održavanje utakmice omogućava mu povoljan prostor i vrijeme za
nasilničko ponašanje, i to ono u koje se uključuju i drugi sudionici. Smatra
kako inicirajući nasilje jača svoju afirmaciju unutar grupe i među
vršnjacima. Često se hvali svojim "podvizima". Uz tučnjave, razbijanja i
verbalne incidente uglavnom je sklon krađama i drugim oblicima
devijantnoga ponašanja. Zapaženo je da je ovaj tip navijača znatno češći
među mladićima koji žive u nepovoljnim uvjetima, nego onima sa
stabilnom životnom situacijom. Odnosno, navijači-nasilnici ipak nešto
češće potječu iz obitelji s ozbiljnim teškoćama, nego iz tzv. Normalnih
obitelji.

d. NAVIJAČ-POLITIČKI AKTIVIST
Njegovo je osnovno shvaćanje navijačke skupine kao optimalnog instrumenta za
promicanje svojih političkih opredjeljenja i stadiona kao okružja iznimno
povoljnog za to. Nogometna priredba za njega je povoljan okvir, prije svega zbog
masovnog auditorija i egzaltirane atmosfere, u kojoj može širiti ta opredjeljenja.
Specifičnost je njegova shvaćanja politike da se ono zasniva na antinomiji
prijatelj-neprijatelj (bez uzimanja u obzir ikakvih nijansi i posredovanja). Na
utakmicama uglavnom nosi nacionalne zastave i druga politička obilježja, te
forsira pjevanje i skandiranja s političkim konotacijama. Poduzima tučnjave i
druge oblike nasilja iz ekstremnih političkih motiva.

Moglo bi se, premda izvan ove tipologije, ustvrditi da postoji još jedna grupa:
NAVIJAČ-NOVAK. On je redovito mlađi adolescent. Privlači ga uzbuđenje i
ukupna atmosfera na stadionima i drugim sastajalištima pripadnika navijačke
grupa. Idealizira navijačku grupu i njezine viđenije članove. Slijedi oblike
ponašanja većine pripadnika grupe i bez pogovora sluša naloge starijih. U
tjelesno nasilje uključuje se samo u slučaju masovnijih nereda, inače stoji sa
strane i promatra. Još nije profilirana njegova osnovna motivacija za sudjelovanje
u aktivnostima navijačke grupe. No u njima važan je, a često i najvažniji, oblik
njegove inicijacije u svijet odraslih, kada počinje ubrzano prevladavati (sve do
pristupanja skupini za njega jedino stvaran) svijet obitelji i vršnjaka. Često
iskazujući posebnu smjelost u oblicima nasilničkog ponašanja pridonosi svojoj
kandidaturi za članstvo u jezgri navijačke grupe.

"Jasno je da svi ovi akteri djeluju zajedno u temeljnom ritualu i da orijentacije, s

obzirom na prisutnost i interakciju tijekom i izvan stadionskog događaja,
formuliraju međusobnom komunikacijom, pa do izražaja i oblika povezanosti
dolaze i nasilnički, i politički, i hedonistički, i klupski impulsi." (Perasović, 2001.;
str. 289)

3. HIJERARHIJA NAVIJAČKIH SKUPINA

U navijačkim skupinama funkcionira svojevrsna hijerarhija, premda ne u
klasičnom značenju tog pojma. Ta hijerarhija zasniva se na temelju različita
stupnja ugleda koji razni članovi uživaju u okviru svoje grupe.

Ustanovljena su dva osnovna kriterija slijedom kojih se stječe ugled navijača.

Prvi je kriterij NAVIJAČKOGA ISKUSTVA, a ono se stječe na osnovi duljega
staža u grupi, tijekom kojega je određeni pojedinac pošao na veći broj navijačkih
putovanja, redovito navijao na utakmicama koje je klub igrao na domaćem
terenu, aktivno sudjelovao u više navijačkih incidenata i slično. Iz ovoga slijedi da
se osobito poštuju neki relativno stariji navijači.

Potrebno je naglasiti kako za mlađe pripadnike sudjelovanje u navijačkom ritualu

ima određenu inicijacijsku funkciju. Navijačkoj skupini pristupa se uglavnom u
dobi od dvanaest do šesnaest godina; u početku se njezina aktivnost promatra
sa strane, da bi se potom u sve većoj mjeri, pod svojevrsnim mentoratom starijih
navijača, počela slijediti uvriježena kolektivna ponašanja. Prvo sudjelovanje u
nekoj tučnjavi, a osobito prvi bijeg od kuće da bi se pošlo na po mnogo čemu
rizično gostovanje, za njih i za grupu u cjelini znači da je određeni novak na putu
da postane pravi navijač odnosno u krajnjem slučaju da je dječak postao mladić.
Važnost takve inicijacije tim je veća s obzirom na evidentnu krizu porodice, škole
i drugih faktora, kako primarne, tako i sekundarne socijalizacije, koji sve manju
pozornost obraćaju odgoju mladoga naraštaja i njihovu uvođenju u svijet
odraslih. U tom i nizu drugih područja, neformalna grupa vršnjaka preuzima neke
funkcije zanemarene ili neprivođene od strane drugih subjekata. (Riesman kaže:
"Grupa vršnjaka postaje mjera svih stvari. Pojedinac posjeduje malo sredstava
za obranu koje grupa ne može oboriti. U ovoj situaciji natjecateljska težnja za
ispunjenjem cilja, koju su u djeci uspostavili ostaci usmjerenosti iznutra njihovih
roditelja, dolaze u sukob sa zahtjevima za suradnju koje postavlja grupa
vršnjaka. Stoga je dijete prisiljeno da natjecateljske težnje za ispunjenjem cilja,
koje zahtijevaju roditelji, preorijentira na svoju težnju za odobravanjem od strane
vršnjaka."; Lalić,1993.;str.125)

Kao drugi kriterij, na osnovi kojega se stječe ugled unutar skupine, uzima se
SUDJELOVANJE U njezinim SVEKOLIKIM AKTIVNOSTIMA. Drugim riječima,
veći ugled imaju navijači, bez obzira na dob, koji redovito dolaze na utakmice,
često putuju na gostovanja, angažiraju se u prikupljanju navijačkih pomagala i
slično, nego oni koji to rade tek povremeno, a pogotovo oni koji se time uopće ne
bave. Kao što je već spomenuto, veći ugled i poštovanje među sunavijačima
uživaju oni koji iskzuju veću spremnost da se uključe u tučnjave s navijačima
drugih timova, a posebno s policijom; upadnu u teren; zapale ili unište simbol
drugog kluba ili države; uzvikuju provokativne parole i provode druge oblike
devijantnoga ponašanja. Ugledni navijači nastoje kontinuirano potvrđivati takvu
reputaciju (npr. česti sukobi s policijom, odnosno prekršajne i kaznene prijave
koje ona protiv njih podnosi, što samo osnažuje njihov ugled unutar grupe).

Osnovne razine hijerarhije navijačkih skupina su:

a. VODSTVO

Sačinjava ga nekolicina starijih i iskusnijih, najaktivnijih i stoga, vjerojatno,

najuglednijih navijača, koji se najviše angažiraju na "općim poslovima"
grupe. Oni najčešće organiziraju navijačka putovanja, najviše se brinu o
nabavci navijačkih rekvizita (kao što su transparenti, zastave, bubnjevi…),
redovito vode navijačke sastanke, itd. posebno je velika uloga vodstva u
organiziranju navijanja i ukupnih aktivnosti grupe u dane odigravanja
derbija. Moglo bi se zaključiti kako na samom stadionu navijačka grupa
počinje na optimalan način funkcionirati tek kada vođe počnu ispunjavati
svoje dužnosti. Također, vidljivo je da gotovo isključivo članovi toga
neformalnoga vodstva kontaktiraju s upravom kluba, rukovoditeljima
 policije i drugim bitnim faktorima odnosno jedna je od njihovih ključnih
dužnosti da predstavljaju grupu prema van.

b. JEZGRA

Njezini pripadnici predstavljaju okosnicu grupe (u hrvatskim klubovima čini

je najčešće 500 do 800 navijača). Oni kolektivno navijaju gotovo na svakoj
utakmici svojega kluba na domaćem terenu, često odlaze na gostovanja,
nerijetko prisustvuju navijačkim sastancima, pomažu u nabavi navijačkih
pomagala (posebno pirotehnike). Kao i oni iz vodstva, pripadnici jezgre
uglavnom se druže i u dane kada se ne odigravaju utakmice.

Navijači iz jezgre većinom su poklonici navijačkog stila, a mnogi od njih su

skloni različitim oblicima nasilničkoga ponašanja. Također, bitno je
istaknuti da u sklopu jezgre djeluje nekoliko desetaka osobito angažiranih
navijača, koji djeluju kao svojevrsni pokretači grupe i veza između vodstva
i ostaloga dijela jezgre. Upravo oni osobito redovito dolaze na sastanke i
putuju na gostovanja.

c. ČLANOVI-SIMPATIZERI

Povremeno dolaze na nogometne utakmice na domaćem terenu i katkada putuju

na gostovanja, ali bez sudjelovanja u pripremi navijačkih aktivnosti. Veliki dio
članova-simpatizera ponaša se u skladu s navijačkim stilom, što je vidljivo, prije
svega u načinu odijevanja i visokom stupnju poznavanja navijačkoga rituala.
Njihovo ponašanje bitno je određeno atraktivnošću nogometnoga spektakla, kako
u onom aspektu toga spektakla koji čini sama igra, tako i (još više) onoga koji
oblikuju oni kao navijači.

Sami navijači vole istaknuti kako se oni zapravo dijele na "obične" tj. na one
kojima je navijanje tek povremena navika i na one koji se ponašaju u skladu s
navijačkim stilom življenja i izvan stadiona tj. "prave" navijače. Dakle, oni se
slično odijevaju, govore istim žargonom, slušaju istu glazbu, zajednički izlaze, što
su sve elementi koji sačinjavaju stil. Izvana je lako uočljiva sklonost kolektivitetu
kod fanatičnih navijača, što uz sam igrački (tzv. ludički) karakter sporta,
omogućuje dobivanje profiliranijeg modela kojim se dijelom očitavaju društvena
kretanja u cijelosti.

4. ISTRAŽIVANJE SOCIJALNIH ASPEKATA

PONAŠANJA NOGOMETNIH NAVIJAČA
Prema definiciji Vere Marković, navijači su onaj dio publike koji izgledom
(obilježjima pripadnosti klubu i navijačkim rekvizitima) ili ponašanjem (glasno
navijanje, zviždanje, ustajanje, skakanje) jasno iskazuje svoju klupsku
opredijeljenost.
Slovenski sociolog Krešo Petrović određuje navijače kao "socijalnu kategoriju"
koja sadrži osobe različitog socijalnog statusa, za razliku od socijalnog sloja koji
je sačinjen od ljudi jednakog ili sličnog društvenog položaja. (Lalić, 1993.; str. 45)

Od ostalih segmenata sportske publike navijači se, u prvom redu, razlikuju u

nekoliko bitnih elemenata. Prvo, prema svome naglašenijem izražavanju interesa
za praćenje određenog sporta. Drugo, izdvajaju se i po jačem intenzitetu svog
emocionalnog identificiranja s klubom kojega simpatiziraju i snažnijem
simboličkom identificiranju toga kluba sa svime što on simbolizira (grad, regija,
nacija…). Treće, razlikuju se i po izrazitijoj spremnosti angažiranja u pružanju
podrške klubu kako bi ostvario što povoljniji rezultat.

Budući da su navijači, za razliku od ostale publike koja očekuje da će dobiti

protuvrijednost za ono što daje, spremni dati novac, vrijeme, energiju (…) to
vjerojatno uvjetuje manju kritičnost i objektivnost u vezi sa zbivanjima na terenu
od drugih dijelova publike.

No, i u sklopu samih navijača moguće je uočiti određene oblike diferenciranosti.

Tako se među njima izdvajaju najaktivniji navijači koji, skupljeni na određenim
dijelovima tribina, kolektivno i manje-više organizirano iniciraju bodrenje i druge
navijačke aktivnosti, pokušavajući tako utjecati i na ostale navijače te drugu
publiku da prihvati njihove oblike ponašanja.

Navijačke grupe su osobito prisutne u nogometu kao najraširenijoj i

najpopularnijoj igri današnjice. Već samim pogledom na dijelove tribina gdje se te
skupine nalaze, moguće je uočiti kako izrazitu većinu njihovih članova čine mlađi,
pa su u tom smislu one tipični omladinski fenomen. Također, može se zapaziti
kako djevojke u aktivnostima navijačkih skupina sudjeluju tek marginalno.

Naglašena prisutnost vrijednosti kao što su muževnost, drskost, agresivnost,

spremnost na žrtve, sposobnost da se trpi i slične ukazuju kako je maskulinost
bitna sastavnica vrijednosne orijentacije karakteristične za navijačku subkulturu.

Više istraživača ponašanja suvremenih nogometnih navijača ukazuje kako oni

više ne stavljaju u prvi plan pružanje podrške momčadi koju simpatiziraju, već su
prije svega usredotočeni na ritualno izražavanje svoje grupne identifikacije, čemu
posvećuju znatan, često i najveći, dio svoje energije.

Taj navijački ritual vjerojatno je više usmjeren prema van, odnosno prema
javnosti, nego mnogi drugi rituali; može se pretpostaviti kako taj ritual bez
specifičnih oblika komuniciranja s igračima, suparničkim navijačkim skupinama,
drugim dijelovima publike i javnošću u cjelini ne bi ni postojao, barem ne u
sadašnjem obliku. Raznolikim oblicima svoga ritualnog ponašanja pripadnici tih
skupina nastoje izazvati sve koji se ne poistovjećuju s njihovim skupinama i
njihovim životnim stilom te, također, izraziti svoju kolektivnu posebnost, što na
najučinkovitiji način postižu provokativnim i zornim naglašavanjem razlika između
sebe samih i svega što ne pripada njihovom krugu. Najbolji način da se to
postigne jest nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko; nasilnički se ponašajući oni
izazivaju poseban interes javnosti (ukratko-postaju vidljivi).

Jedna je od osnovnih pretpostavki da nasilje čini konstruktivni element fenomena

ekstremnog navijanja i pripadajućeg subkulturnog stila. U skladu sa
subkulturnom teorijom simboličke agresije moguće je, također, ustvrditi da
navijačko nasilje, gledano u cjelini, u većoj mjeri ima simbolički nego stvarni
karakter. No, za pretpostaviti je da udio simboličkoga i zbiljskoga obilježja u
ukupnom navijačkom nasilju bitno ovisi o određenim vanjskim okolnostima i
stoga o cjelini uvjetovanosti nasilničkoga ponašanja. Tu ne spadaju samo
situacije na koje ukazuju neki istraživači toga fenomena kao što su pogrešne
odluke sudaca, neadekvatno uredovanje policije i slično. Može se pretpostaviti
da se spremnost navijača za ozbiljnije ozljeđivanje (pa čak u manjeg dijela i
usmrćivanje) njihovih suparnika bitno povećava u okolnostima produbljenje
društvene krize.

Navijačko nasilje je mnogostruko uvjetovano i raspršeno na različitim razinama

rivalstva i suparništva. U prvom redu o društvenim okolnostima ovisi koji će oblik
rivalstva i neprijateljstva u određenom razdoblju funkcionirati kao ključni uvjet
nasilja. Narav tog dominantnog uvjeta bitno određuje hoće li nasilje biti više
simboličko ili zbiljsko. Primjerice, simbolički karakter nasilja postaje izrazitiji kada
dominiraju klupska i grupna rivalstva tj. rivalstva karakteristična za sport. Za
razliku od toga u situaciji kada prevladavaju nacionalna i politička rivalstva,
odnosno suparništva iznikla iz šireg društvenog okružja, više dolazi do izražaja
zbiljsko nasilje. Određeni broj mladih ljudi upao je u zamku agresivnosti na sličan
način na koji se to drugima događa s drogom. Cjelokupna atmosfera, psihički i
tjelesni doživljaj mogu voditi u specifičnu ovisnost o agresiji, o tipu uzbuđenja koji
prožima čovjeka prije, za i poslije tučnjave. Može se reći da intencija većine
pripadnika nogometnog plemena nije povezana s najtežim oblicima nasilja, ali
cijelo okruženje koje uključuje organizaciju, policiju, suprotne navijače, određenu
atmosferu koju stvara i potom s navijačima dijeli dominantna kultura, može biti
dovoljan razlog da u tučnjavi prevlada nož.

Navijačke skupine može se promatrati kao neformalne omladinske grupe, koje

oblikuju specifičan kolektivno usvojen ritualni način ponašanja, karakterističan
žargon, poseban način odijevanja, simbole i znakove te druge elemente
određenoga stila življenja koji prihvaća velik broj mladih. Taj stil izraz je i osobite
omladinske subkulture koju, poput drugih supkultura mladih (punk, heavy-metal,
dark itd.) obilježava distanciranje jednoga dijela mlade generacije od socijalnoga
svijeta koji ih okružuje. Kroz takve stilove ponašanja, izražava se nezadovoljstvo
mnogih mladih kontradikcijama u dominantnoj kulturi i samim društvom koje tu
kulturu označava, te do izražaja dolazi njihov pokušaj da se, barem na
simboličan način, razriješi ta kontradiktornost ili barem ublaži osjećaj
marginaliziranosti i neispunjenosti, besperspektivnost, frustriranost zbog životne
stvarnosti. To je mogući odgovor na pitanje koje možda najviše dolazi do
izražaja, a to je pitanje kako je i zašto nogometni navijač "samoizabrani huligan"
jer je nogomet, barem do početka procesa nastajanja subkulturnog oblikovanja
navijačkog svijeta, uvijek bio dio dominantne kulture i nogometne navijač je imao
svoj status u društvu. Važno je znati da je veliki dio "roditeljske kulture" (roditelja
današnje generacije navijača) bio dijelom svijeta nogometnih navijača. On je već
i tada, sam po sebi, bio viđen kao "na rubu devijantnosti" (u smislu remećenja
javnog reda i mira, pod utjecajem alkohola i sl.), ali nije prelazio granice hobija ili
slobodne aktivnosti što bi ionako bilo neshvaćeno i kritizirano u onom
društvenom okruženju kao "ugrožavanje normalnog svakodnevnog života u
kojem rad i zarađivanje, bračne i roditeljske obaveze čine osnovne koordinate."
(Perasović,2001.; str. 287) Upravo u trenutku afirmiranja subkulture nogometnih
navijača to dovodi do razumijevanja od strane roditelja, ali i do gnjeva jer su već
poznate karakteristike ponašanja vraćene istoj roditeljskoj kulturi njoj razumljivim
jezikom, ali sa novim, do tada nepojmljivim, nasilničkim karakteristikama. "Dakle,
nemoguće je odvojiti problem navijačkog nasilja od niza aspekata konteksta u
kojem se javlja, od jezika sportskih medija koji vrvi ratnom i militarističkom
terminologijom, kao i drugih elemenata konteksta "sportskog događaja", do
izvansportskih aspekata socijalizacije, roditeljskog, školskog i općeg društvenog
okruženja." (Perasović, 2001.; str. 282)

ZAKLJUČAK
Svaki pojedinac želi i pokušava stvoriti određeni krug društva u kojem će biti
prihvaćen bez da previše mijenja i prilagođava svoje stavove.

Mislim da je ta potreba izražavanja pojedinca kroz pripadanje navijačkim

skupinama u svojoj srži pozitivna. Sama povezanost sa sportom ukazuje na želju
da se fair-play (tj. poštivanje protivnika) kao jedna od osnovnih osobina sporta
prikaže kao vrijednost potrebna u društvu općenito. Vjerojatno je to bilo znatno
lakše dok natjerivanje lopte nije značilo trčanje za novcem i karijerom.

Društvene promjene vremenom su utjecale i na sport. U počecima razvoja

navijačkih skupina sigurno je bilo nezamislivo da bi stadion mogao postati mjesto
za razna sredstva ovisnosti, česte fizičke sukobe (između suparničkih skupina ili
skupina i policije), izražavanje isključivo političkih stavova pojedinaca. U
sadašnje vrijeme takve pojave nisu nimalo iznenađujuće i zbog njih se navijači
često prikazuju u veoma negativnom svjetlu.

Postoji li u današnjem društvu dovoljno snage da se izvuku prave poruke koje na

nekonvencionalan način izražavaju sami navijači i da ih se pomoću te iste
energije navijača pokuša promijeniti, pretvoriti u pozitivnu pokretačku snagu
društva? Mislim da bi takva pozitivna snaga u društvu trebala, dapače morala
postojati.
LITERATURA
Lalić, Dražen Torcida-pogled iznutra, 1993.; Zagreb, AGM

Perasović, Benjamin a) Navijačko pleme-do nacije i natrag, Erazmus (br. 10)

b) Urbana plemena (sociologija

subkultura u Hrvatskoj), 2001.;
Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada

Prnjak, Hrvoje Bad Blue Boys-prvih deset godina, 1997. ; Zagreb, Marjan
Express

Serdarušić, Marijan i Džeba, Krešimir Sport i novac, 1995.; Zagreb, Reta

http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02_03/Zgrablic.htm