SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Ivica Šantić

DJELOVANJE FRANJEVCA U BOSNI I

HERCEGOVINI U 18. STOLJEĆU

Seminarski rad

Mentor: prof. dr. Božo Goluža

Mostar, 2008.
 SADRŽAJ

Uvod .......................................................................................................................................3
1. Djelovanje franjevaca od pada Bosne pod Turke do 18. stoljeća ......................................4
1.1. Ahd-nama ............................................................................................................4
1.2. Položaj franjevaca i katolika pod turskom vlašću do 18. stoljeća .......................5
1.3. Odnos franjevaca sa pravoslavnim svećenstvom ................................................6
2. Franjevci u Bosni i Hercegovini u 18. stoljeću ..................................................................9
2.1. Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena .................................................10
2.2. Apostolski vikarijat u Bosni u 18. stoljeću.........................................................11
2.3. Apostolski vikari u Bosni u 18. stoljeću.............................................................12
3. Područja djelovanja franjevaca u Bosni u 18. stoljeću ....................................................14
3.1. Pastoralni rad .....................................................................................................14
3.2. Prosvjetni rad .....................................................................................................15
3.3. Znanost i umjetnost ...........................................................................................16
Zaključak ..............................................................................................................................18
Literatura ..............................................................................................................................19

2
 UVOD

U ovom seminarskom radu pisao sam o djelovanju franjevaca u Bosni od pada Bosne
pod osmanlijsku vlast (1463.), pa do 18. st., s posebnim osvrtom na formiranje franjevačke
vikarije te o njenoj podjeli, kao i o vremenu kada su franjevci obnašali čast bosanskoga
biskupa. Osim toga, glavni dio ovoga seminarskoga rada trebao bi prikazati djelovanje i
utjecaj koji su bosanski franjevci imali kroz razne segmente društvenog života, te na same
prilike u Bosni i Hercegovini u tijeku 18. st.
Seminarski rad koncipirao sam u tri poglavlja. Prvo poglavlje, pod naslovom
Djelovanje franjevaca od pada Bosne pod Turke do 18. st., govori o radu franjevaca nakon
pada Bosne pod Turke, o Ahd-nami sultana Sulejmana, o položaju franjevaca i katoličkoga
puka pod turskom vlašću, kao i odnosu pravoslavnoga svećenstva prema istima. U drugom
poglavlju pisao sam o djelovanju franjevaca u 18. st., te o nastanku franjevačke vikarije. U
ovom poglavlju obradio sam i nekoliko najistaknutijih franjevaca toga doba s kratkom
biografijom. Treće poglavlje opisuje najznačajnija područja djelovanja među vjernicima u
Bosni tijekom 18. st., a koja obuhvaćaju pastoralno, socijalno i političko djelovanje, kao i
organiziranje školstva na području Bosne, te njihov znanstveno-umjetnički rad.

3
 1. DJELOVANJE FRANJEVACA OD PADA BOSNE POD
TURKE DO 18. STOLJEĆA

1.1. Ahd-nama

Prve provale Osmanlija u Bosnu počinju u jesen 1386. god., kada su došli do Neretve,
a nakon bitke na Kosovu, 15. lipnja 1389., nestaje i posljednja prepreka za češće provale u
Bosnu u koju ponekad dolaze samoinicijativno, a često na poziv velikaša koji ih pozivaju
dijelom zbog međusobnih svađa, a dijelom zbog borbi s ugarsko-hrvatskim kraljevima.
Nakon pada Bosne, 1463. god., došlo je do panike i bježanja mnogih franjevaca misionara u
svoje matične provincije, a mnogi se sklanjaju u susjedne zemlje, posebno na područje
Dubrovačke i Mletačke Republike. U Bosni ostaju uglavnom najhrabriji franjevci, i to
domaćeg podrijetla. Tadašnji kustos Bosanske vikarije, fra Anđeo Zvizdović odlučio je
stupiti pred sultana Mehmeda II. Osvajača i zatražiti slobodu opstanka katoličkoga puka i
franjevaca u Bosni. Povjesničari se razilaze u mišljenju je li fra Anđeo Zvizdović
samoinicijativno otišao sultanu ili ga je ovaj pozvao, jer kako navodi fra Ivan Franjo Jukić,
nakon pada Bosne mnogo je naroda prodano kao roblje, a oko 300.000 mladića unovačeno u
janjičarske postrojbe te je zbog straha da zemlja ne ostane pusta, sultan pozvao fra Anđela
Zvizdovića i dao mu Ahd-namu. Uglavnom, fra Anđeo Zvizdović se susreo sa sultanom i
dobio od njega carsku povelju, tzv. Ahd-namu.1
U Ahd-nami Mehmed II. nalaže: svim plemićem i neplemićem, da se nitko ne usudi
niti se u Bosni nalazeće, niti se povraćajuće Franjevce, niti njihove crkve uznemiravati ili se
u njihove stvari miješati, nego da ih puste da slobodno u njegovu carstvu polag svoga zakona
živu. A da će bosanske franjevce dokle god mu budu vjerni, štititi i njihov imunitet braniti,
te sve plemiće i neplemiće koji protiv ove Ahd-name radili, kaniti, kune se: sa Stvoriteljem
neba i zemlje, sa svim svetim knjigama, sa svojim velikim Prorokom, sa dvadeset i četiri
proroka i sa sabljom, kojom se paše. Ova Ahd-nama je kroz cijelo vrijeme osmanlijske vlasti
u Bosni bila prava magna charta libertatis bosanskih franjevaca koji su se na njezinu

1
ANĐELKO BARUN, Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo -
Zagreb, 2003., str. 139.
4
temelju s narodom u Bosni zadržali, od traženih poreza branili, te porušene i oštećene crkve
podizali i popravljali.2

1.2. Položaj franjevaca i katolika pod turskom vlašću

Padom Bosne pod Turke nenadoknadivu štetu pretrpio je, kako franjevački red, tako
i katolički puk. Oko 32 franjevačka samostana i mnoštvo župnih crkava sravnili su osvajači
sa zemljom. Osim toga, mnoge kršćanske svetinje bile su uništene ili razgrabljene. Dio
bosanskih katoličkih svećenika postali su vođe narodu u bijegu, a dio se povukao s narodom
u šume i zaklonjena mjesta te preobučeni u svjetovna odijela sačuvali narod i zadržali ga u
svetoj vjeri.3
Samostanski ljetopisi u Sutjesci i Fojnici govore da su 1524. god. Turci razorili
samostane u Kreševu, Fojnici, Visokom, Sutjesci i Konjicu. Kao razlog se navodi da je sultan
povjerovao žalbi koju mu je poslao konjički emir i u kojoj on navodi da su najveći protivnici
islama u Bosni franjevci i da Bosna neće biti islamizirana dok u njoj postoje katolički
samostani i crkve. Nakon toga sultan je izdao zapovijed bosanskom beglerbegu da progoni
franjevce na najokrutniji način, što je za rezultat imalo uništenje spomenutih samostan kao i
mučenje i ubojstvo dvanaest franjevaca.4
Posebno u težak položaj katolike i njihove pastire dovode česti ratovi koje je
Osmanlijsko Carstvo vodilo protiv Austrije, posebno za vrijeme trajanja i poslije
Kandijskoga rata (1645.-1669.). U izvješću bosanskoga biskupa fra Marijana Maravića iz
1655. god., upućenog Propagandi u Rim, navodi se da su u posljednjih 35 godina Turci
porušili 45 crkava ili su one pretvorene u džamije u onim krajevima gdje su katolici prešli na
islam.5
Svim ovim nevoljama i teretima, franjevcima je nadodan i jedan novi namet, tzv.
džulus, koji je označavao plaćanje određene svote novca pri nastupu novoga vezira, za

2
JULIJAN JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 116.
3
MIJO VJENCESLAV BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini: za prvih šest viekova
njihova boravka, Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1881., str. 127.
4
LEONARDO ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom: kroz sedam stoljeća, Hrvatska tiskara d.d.,
Sarajevo, 1926., str. 28.
5
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 162.
5
dozvolu slobodnoga vršenja vjerskih obreda, slavljenja pučkih misa i dijeljenja sakramenata.
Uveden je 1672. god., a visina nije uvijek bila ista, iznosila je od 1000 do 1600 groša uz neke
simbolične darove. Navedenu svotu dijelili bi samostani između sebe: fojnički 600, sutješki
420 i kreševski 380 groša. Najprije je davan svake godine, a kasnije prilikom dolaska svakog
paše, nekad i po četiri puta godišnje.6
Nakon Karlovačkoga mira (1699.) Osmanlije su pristale osigurati kršćanima potpunu
slobodu vjere, prijašnje povlastice i uvjet da neće tražiti od njih nikakva danka te da će
dozvoliti popravke i gradnju novih vjerskih objekata.7 Takav mir dao je nadu franjevcima da
mogu mirno odahnuti, postupno se razvijati te duhovno obnoviti vjernike. Međutim, bosanski
muslimani, zbog poraza, svoj bijes su iskalili na katolicima, a posebno na franjevcima.
Tadašnji provincijal fra Franjo Travničanin izvijestio je 1701. god. o bijednom stanju svoje
braće i puka, pa piše: da se na vlastite oči uvjerio, kako mu se braća nemaju više čim da
hrane; živu tako kukavno; da hodaju gotovo goli i bosni, buduć su i crno iza nokta izdali
nemilosrdnom Turčinu.8
Austrijsko-turski rat (1683.-1699.) je, osim egzodusa katolika iz Bosne i rušenja
crkava, imao za posljedicu da se bosanska redodržava podijelila na tri dijela: mletački, turski
i austrijski. Pod Mlecima je ostala Dalmacija, pod Turskom Bosna, a pod Austrijom
Slavonija, Ugarska i Banat. U Sinju su 1711. god. sve tri redodržave donijele statut koji je
sprečavao bilo koja od ova tri politička dijela da se razvija na štetu druga dva.9

1.3. Odnos franjevaca s pravoslavnim svećenstvom

Kako se povećavala nevolja bosanskih katolika, zbog stalnih ratova Osmanlija s

Austrijom, srpski patrijarh s bosanskim vladikama htio se okoristiti njihovim nevoljama te je
1527. god. pokušao pridobiti katolike pod svoje okrilje, namećući im svoje danke i vjeru.
Međutim, franjevci su se s katoličkim pukom uspješno suprotstavili tim nastojanjima te su u

6
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 165.
7
M. V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca…, str. 1.
8
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 70.
9
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 139.
6
Carigradu isposlovali ferman, kojim se oni proglašavaju neovisnim od grko-istočnih vladika
i prema tome ne potpadaju pod njihovu vlast i nisu im dužni plaćati nikakav danak.10
Bez obzira na takve postupke pravoslavnih vladika, kod franjevaca je sazrelo
uvjerenje da se neće moći osloboditi turske okupacije ako se dvije Crkve ne sjedine u pravoj
vjeri. Misao o jedinstvu Crkve rodila se i kod nekih pravoslavnih svećenika kojima je na čelu
bio raški vladika Ivan, koji je 1598. god. poslao papi Klementu VII. dvojicu kaluđera, preko
kojih je uvjeravao papu da je čvrsto odan jednoj, rimskoj Crkvi i njezinom vrhovnom
poglavaru, kao nasljedniku Svetog Petra. Papa je blagonaklono gledao na približavanje
pravoslavnih Srba k Sv. Stolici te je svojim pismom, 1. listopada 1600., barskome
nadbiskupu fra Tomi Orsinu stavio u zadaću obraćenje svih Srba.11
Sve aktivnosti o sjedinjenju dviju Crkava najprije su potekle od bosanskih franjevaca,
a najgorljiviji u tome bio je fra Petar Zlojutrić, prema rodnom mjestu nazvan Soljak, koji se
zajedno s još nekoliko franjevaca uputio u Srbiju i Bugarsku gdje je od strane katolika
dočekan kao angjeo s neba.12
Pod utjecajem fra Petrovog djelovanja mnogi pravoslavni svećenici u Srbiji i Crnoj
Gori postali su katolici, kao raški vladika Ivan i metropolit Visarion. Crnogorski vladika
Marderije također je sjedinio crnogorsku pravoslavnu crkvu s Rimom, a to je potrajalo sve
dok je on bio živ. Mardijerevo obraćenje potaknulo je i drugo pravoslavno svećenstvo da
ozbiljnije razmisli o jedinstvu Crkava. Tako se 1648. god. arhiepiskop Bosne, Dalmacije i
Hrvatske Epifanij Stefanović iz Unca, pred nekim franjevcem odrekao raskolništva.
Stefanovićev primjer slijedio je 1662. god. i hercegovačko-humski arhiepiskop, koji je s
kaluđerima Sv. Gospe u Trebinju pristupio u zajednicu rimske Crkve.13
Međutim, fanatizam pravoslavnoga svećenstva, pod utjecajem carigradskoga
patrijarha, uništio je ovo crkveno jedinstvo. Zadojeno mržnjom prema katoličkoj Crkvi,
odbijali su svaki pokušaj jedinstva s njom tako da ni velika misao oslobođenja nije bila
dovoljna za njih da bi se izmirili sa Sv. Stolicom. Dapače, oni su planuli takvom mržnjom na
franjevce da su ih počeli progoniti na turski način. Kako svjedoči fra Stjepan Zlatarić u pisnu

10
M. V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca…, str. 23.
11
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 43.
12
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 149.
13
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 150-151.
7
od 1. svibnja 1604.: što nijesu mogli ovi sluge fanara sami zla učiniti bosanskim franjevcima,
uzeli su u pomoć Turke, koje su potkupljivali, da i oni ugnjetavaju vjerovjesnike prave Crkve
Isusove.14
Pritisci pravoslavnih patrijarha da podvrgnu franjevce pod svoju vlast nastavili su se
i kroz 18. st. Sporovi su se uglavnom rješavali pred sudom, a parnicu je dobivao onaj tko više
plati. Zbog toga je valjalo platiti Turcima ili se iseliti ili prihvatiti pravoslavlje. Filip Oćevac,
polovicom 18. st., opisuje Farlattiju držanje pravoslavaca prema katolicima: Mi u njima imam
ljuće dušmane, nego li su sami Turci, jer nikad ne prestaju raditi o tome, da nas sprave pod
svoju vlast. Tadašnji provincijal, fra Bono Benić u pismu Propagandi 1768. god. opisuje
stanje sljedećim riječima: Mi smo u Bosni među dvije vatre, koje uvijek gore: s jedne strane
Turci, a s druge Grci pravoslavci; prvi govore da nema fratara u našoj državi, sav bi narod
bio muhamedanski; a drugi pak kažu da ovdje nema fratara sav bi ovaj narod, koji je danas
latinski, bio grčki.15 To najbolje očitava položaj katolika i ulogu franjevaca u očuvanju
katoličke vjere na ovim prostorima.

14
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 46-47.
15
ANĐELKO BARUN, Franjevci u Bosni, Ekološki glasnik d.o.o. Donja Lomnica, Livno - Zagreb, 2006.,
str. 35.
8
2. FRANJEVCI U BOSNI I HERCEGOVINI U 18. STOLJEĆU

Vojni neuspjesi osmanlijske vojske pod Sinjom 1715. god., te austro-turskog rata i
bitke kod Petrovaradina 1717. god., gdje je mnoštvo Osmanlija ostalo na bojnom polju, a
koji je završio Požarevačkim mirom (1718.) sklopljenim na 24 godine, prema kojem Bosna
i dalje ostaje pod turskom okupacijom, nisu katolicima i franjevcima donijeli ništa dobro.16
Čak štoviše, njihov položaj nikad nije bio gori. Još tijekom austro-turskog rata iz Bosne se
iselilo ook 200.000 ljudi. Nakon toga u Bosni je ostalo oko 17.000 katolika, 26 fratara i 3
brata laika.17
Požarevački mir franjevci su nastojali iskoristiti za duhovnu obnovu svojih vjernika,
pa su svuda gorljivo i blagotvorno radili. Ali ipak ih je bosanski biskup Balić optužio
Propagandi da su neuki i nemarni, te da ih treba zamijeniti drugim svećenicima. Propaganda
se informirala na drugoj strani i ukorila biskupa što se tako odnosi prema jedinom svećenstvu
u Bosni.18
Jedno od najcrnjih doba franjevačke prošlosti u Bosni nastalo je poslije Banjalučkog
rata 1737. god. Nakon što je jedan zarobljenik proširio među Osmanlijama da su za taj rat
krivi franjevci i njihovi podanici kršćani, Osmanlije su iskoristili te glasine da se osvete.
Nakon bitke Osmanlije su poubijali sve katolike koje su uhvatili. Po vezirom nalogu, uhićena
su sva tri gvardijana i zatvorena u Sarajevu. Iako su pred turskim vijećem gvardijani opovrgli
sve klevete tek su se s tri i pol kese blaga spasili zatvora i smaknuća.19
Turci su uboge franjevce strašno globili i tlačili. Ako bi se ovi pozivali na svoje
fermane, Turci bi ih ismijavali, jer su zastarjeli. Zbog toga su ugledniji franjevci uputili
dvojicu redovnika u Carigrad da isposluju od sultana Mahmuta I. ponovnu potvrdu starih
povlastica. Dakako, tu su potvrdu morali masno platiti.20
Kakav je život katolika pod turskom upravom u Bosni bio u 18. st., najbolje je izrazio
ljetopisac Benić koji kaže: Treba zabilježiti... da su uz ovo vrijeme (dok nas taru) danci,

16
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 73.
17
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 171.
18
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 172.
19
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 174.
20
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 82.
9
komore, džulusi, teftiši, primeti, vojnici, zulumi, i trista (drugih) nevolja i muka bilo je, da se
veće ne mogadijaše nikako podnijeti ni nadavati - koliko na kapiji, toliko muselimom(i)
kadijama. Ni obnoć, ni obdan nije mjereno bilo.21

2.1. Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena

Sve do u jesen 1339. god. franjevci u Bosni su pripadali hrvatskoj franjevačkoj

provinciji. Tada u Bosnu dolazi general reda Gerard Odonis koji je, na molbu bana Stjepana
II. Kotromanića, osnovao zasebnu franjevačku zajednicu, a na sljedećem generalnom
kapitulu u Asizu, 5. lipnja 1340., pravno je proglasio vikarijom. Prvi vikar Bosanske vikarije
bio je fra Peregrin Saksonac (1340.-1349.).22 Prvi samostan podignut je u Milama kod
Visokog početkom četrdesetih godina 14. st. Samostan je podignut uz crkvu posvećenu Sv.
Nikoli, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara.23
Svoj vrhunac Bosanska vikarija dosegnula je za vrijeme fra Bartola Alvernoskoga
(1366.-1375. i 1378.-1408.), kad je obuhvaćala područje od Karpata, Besarabije i Crnog mora
do Apulije.24 Sve do 18. st. Bosanska vikarija ima svoje padove i uspone. Najteže trenutke
proživljavala je u godinama nakon pada Bosne pod Turke, kad se veliki broj vjernika
prepolovio, dijelom zbog egzodusa, dijelom zbog pokolja od strane turskih vojnika, kao i
prelaska na islam.
Nakon turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. god. na Bosnu
Srebrenu (područje pod Turskom okupacijom) i Bosnu Hrvatsku (preostali dio područja), a
obje ove vikarije su 1517. god. izdignute u rang provincija.25
Provincija se početkom 18. st. protezala na teritoriju triju država. Došlo je do procvata
Provincije u izvanbosanskim područjima. No, došlo je i do novih cijepanja Provincije.
Najprije su se osamostalili dalmatinski samostani 1735. god. (današnja provincija Presvetog
Otkupitelja). Do nove podjele došlo je 1757. god. kada su se odvojili prekosavski samostani
Bosne Srebrene. Tada je provincija Bosna Srebrena ukinuta i na njezinu teritoriju formirana

21
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 175.
22
A. BARUN, Franjevci u Bosni, str. 8.
23
http://www.redovnici.hr, Franjevci Bosne Srebrene, (19.4.2007.).
24
A. BARUN, Franjevci u Bosni, str. 10.
25
http://www.bosnasrebrena.ba, Franjevci, (19.4. 2007.).
10
je kustodija Sv. Križa u Bosni i provincija Sv. Ivana Kapistrana u područjima preko Save.
No, 1758. god. dokinuta je ova odluka i Bosni je vraćen raniji status i naziv Bosna Srebrena.
Nakon te zadnje podjele Provincija je svedena u granice današnje Bosne i Hercegovine.26

2.2. Apostolski vikarijat u Bosni u 18. stoljeću

Od sredine 13. st. bosanski biskupi borave u Đakovu. Osmanlijske vlasti otežavale su
im ulaz u Bosnu, pa se događalo da desetljećima biskup nije stupio na bosansko tlo niti je
nitko obavljao čine vezane za biskupski rad. U nekoliko navrata bosanski franjevci su se
obraćali Sv. Stolici da postavi biskupa u Bosni. Papa Inocent XIII. bio je sklon ispuniti
njihovu molbu, ali su to predvidjeli bečki dvor i biskup Bakić u Đakovu. Tek je papa Klement
XII. 1735. god. odlučio bosansku biskupiju podijeliti na dva dijela. Dijelovi koji su bili u
sastavu Habsburške Monarhije ostali su pod upravom biskupa u Đakovu, dok su dijelovi pod
Osmanlijskim Carstvom činili novu pokrajinu pod nazivom Apostolski vikarijat u Bosni i
Hercegovini. Granice vikarijata poklapale su se s granicama osmanlijskoga dijela Bosne i
Hercegovine.27
Uspostavom Apostolskoga vikarijata nisu ukinute podijeljene povlastice franjevcima.
Provincijal je i dalje predlagao kandidate za biskupa, izvještavao Rim o smrti apostolskoga
vikara, preuzimao upravu Vikarijata do imenovanja novoga i prvi bio upoznat od strane Sv.
Stolice o izboru novoga apostolskoga vikara. Patronat nad svim župama pripadao je
Provinciji, a ona se brinula za odgoj i izobrazbu svećenika, raspoređivala dušobrižnike po
župama i pazila na njihovo vladanje i zajedno s vikarom pazila na njihovo vršenje duhovne
pastve.28
Osmanlijske vlasti nisu priznavale apostolskoga vikara kao kršćanskoga poglavara,
tj. nisu mu davale berat, pa je biskup u njihovim očima bio obični redovnik, podložan

26
http://www.bosnasrebrena.ba, Franjevci, (19.4. 2007.).
27
A. BARUN, Franjevci u Bosni, str. 31.
28
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 219.
11
gvardijanu. Vjersko-političke interese katolika pred osmanlijskom vlašću branili su trojica
gvardijana.29
U svome radu vikari su morali voditi računa o vanjskim i unutrašnjim političkim
prilikama. Podupirali su veze s Austrijom, Francuskom i Srbijom. S obzirom da su se interesi
Austrije i Srbije često preklapali, stavljanje na stranu jednih ili drugih štetilo je razvoju
vikarije. Najbolje je bilo držati se u dobrim odnosima sa svima. Takav je bio fra Marijan
Šunjić.30

2.3. Apostolski vikari u Bosni u 18. stoljeću

U razdoblju od 146 godina Apostolskoga vikarijata u Bosni i Hercegovini bilo je 1

apostolskih vikara i svi su bili franjevci, pripadnici Provincije Bosne Srebrene, osim fra
Sebastijana Frankovića koji je bio član Provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji.
U 18. st. bilo je pet apostolskih vikara. Prvi je bio fra Matija Delivić (1735.-1740.),
rođen 1666. god., a umro 22. lipnja 1740. u Kreševu. S obzirom da na području Bosne nije
bilo krizme već 50 godina, fra Matija Delivić poduzeo je kanonski pohod te je zbog ratnih
vremena mnogo trpio zbog domaćih muslimana i pravoslavaca. Poslije smrti fra Matije
Delivića, na prijedlog zadarskoga nadbiskupa izabran je fra Pavo Dragičević (1740.-1767.).
Papa Benedikt XIV. imenovao ga je za makedonskoga biskupa i apostolskog vikara u Bosni.
Službu je obavljao u dosta teškim vremenima, poslije Banjalučkoga rata i mira u Beograda,
kada su prilike u Bosni bile nesređene, pa je biskup Dragičević često bio u smrtnoj opasnosti.
Prvu kanonsku vizitaciju započeo je u Livnu, 15. listopada 1741., koju je zbog kuge morao
prekinuti te ju je dovršio tek 16. lipnja 1443. u Kreševu. Za biskupa Dragičevića izbio je prvi
sukob između apostolskoga vikara i provincijskog starješinstva. Biskup je predložio Sv.
Stolici da gvardijani ne budu i župnici. Posredstvom Sv. Stolice spor je izglađen i nastali su
sasvim normalni odnosi. Iscrpljen radom, starošću i bolesti biskup Dragičević tražio je da ga
Sv. Stolica razriješi dužnosti i predložio fra Bonu Benića za svoga nasljednika koji se također
zahvalio na dužnosti zbog bolesti i starosti. Propaganda je zatim imenovala fra Marijana

29
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 220.
30
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 220-221.
12
Bogdanovića (1767.-1772.) kao trećega apostolskoga vikara u Bosni. Rođen je u Kreševu 8.
prosinca 1720., a filozofsko-teološki studije završio je u Napulju. Za njegovoga upravljanja
Vikarijatom u Bosni je vladala opća nesigurnost. Katolici, a posebno franjevci bili su izloženi
raznim zulumima, globama i poniženjima. Jedanput je vizitirao cijeli Apostolski vikarijat.
Izvješće koje je podnio Propagandi donosi dosta podataka o Bosni iz toga vremena, a također
je poznat i po svom Ljetopisu kreševskog samostana. Odnosi biskupa Bogdanovića s
franjevačkom provincijom bili su na visini. Umro je u Kreševu 7. siječnja 1772., a nakratko
ponovno vikarijat preuzima biskup Dragičević, koji je ubrzo umro. Nakon toga za
apostolskoga vikara izabran je fra Marko Dobretić (1773.-1784.), koji je rođen 1706. god. u
selu Brnjići, župa Dobretići. Filozofiju i teologiju započeo je u Dalmaciji, a završio u Firenci
1740. god. U prosincu 1772. god. papa Klement XIV. imenovao ga je eritrejskim biskupom
i apostolskim vikarom u Bosni. Odmah poslije biskupskoga ređenja krenuo je u lipnju 1773.
god. u vizitaciju preko Livna i Duvna u Hercegovinu. U Posušju je bio optužen za izdaju
zemlje, ali se velikim novcem otkupio i nastavio vizitaciju. U veljači 1774. god. javlja
Propagandi da je obišao cijeli Vikarijat. Biskup Dobretić ubraja se među najbolje teološke
pisce među starijim bosanskim franjevcima. Napisao je priručnik moralke pod naslovom
Kratko skupljene ćudoredne iliti moralne bogoslovice svrhu sedam katoličke crkve
sakramenata. S provincijskom upravom se dobro slagao, a redovnike je branio od svih
napada maluomnika, kako je pisao fra Jako Baltić. Biskup Dobretić umro je od kapi, 8.
siječnja 1784., u starosti od 77 godina. Pokopan je u fojničkoj crkvi pored biskupa
Dragičevića. Fra Augustin Botoš-Okić bio je trapezuntski biskup i apostolski vikar od 1784.-
1798. god., a rođen je u selu Kojsini kod Kreševa. U venecijanskoj provinciji završio je
filozofiju i teologiju. Imenovao ga je papa Pio VI., a za biskupa je posvećen u Rimu u
franjevačkoj crkvi Aracoeli u srpnju 1784. god. Za njegove uprave bjesnio je rusko-austrijski
rat koji se vodio i na jednom dijelu Bosne, kao i kuga što je i razlog zašto se za njegove
uprave nije ništa ozbiljnije događalo. Treba istaknuti da je isposlovao da se bosanski klerici
mogu smjestiti po samostanima Habsburške Monarhije i da se mogu tamo školovati. Između
biskupa Okića i franjevačke provincije vladala je potpuna suradnja. Zbog bolesti i starosti
biskup Okić je zatražio pomoćnika koji mu je odobren tek 1796. god. u osobi fra Grge Ilijića,

13
koji ga je i naslijedio na biskupskoj časti 1798. god. Biskup Okić umro je 1. lipnja 1799. u
Kreševu.31

3. PODRUČJA DJELOVANJA FRANJEVACA U BOSNI U 18.

STOLJEĆU

3.1. Pastoralni rad

Najvažnija djelatnost, od dolaska franjevaca u Bosnu, pa tako i u 18. st., kojom su se

bavili franjevci bila je i ostala duhovna pastva, odnosno rad na duhovnoj izgradnji puka. U
drugoj polovici 17. st. franjevci su u samoj bosanskoj biskupiji, osim duvanjske, posjedovali
48 župa, od kojih u 29 nije bilo crkava, a u 16 ni župnoga stana. Stoga su morali služiti župu
iz obližnjega samostana ili stanovati po svjetovnim kućama, a mise govoriti po grobljima ili
svjetovnim kućama. Osim toga, sve češće su od strane muslimana bili kažnjavani raznim
globama. Ali svi ti pritisci nisu mogli prisiliti bosanske franjevce da napuste duhovnu pastvu
u svojoj redodržavi uopće, a posebno u Bosni i Hercegovini.32
Da bi uredio crkvene odnose u bosanskoj biskupiji koji su se zakomplicirali Bečkim
ratom (1683.-1699.), biskup Patačić sazvao je sinodu koja je održana u Đakovu od 17.-19.
svibnja 1706. Odredbe koje su donesene na đakovačkoj sinodi mnogo su doprinijele
preporođenju duhovne pastve. Odmah nakon toga došlo je do sukoba nekih biskupa,
svjetovnoga klera i franjevaca oko nekih župa, zbog čega su franjevci pred papom bili
ocrnjeni kao neznalice, a s ciljem da svjetovno svećenstvo preuzme te župe.33 Međutim,
najveća pohvala pobožnosti franjevaca dolazi od fra Ivana de Vietria, koji je 1708. god.
obišao bosansku provinciju i poslao u Rim izvješće o svom posjetu. U tome izvješću on

31
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 221-229.
32
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 166-167.
33
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 170.
14
izjavljuje da je bio ugodno iznenađen pobožnošću, redovničkom disciplinom i podnošenjem
raznih patnji kod bosanskih franjevaca. Osim toga, na revnost franjevaca nadovezala se i
pobožnost puka koji je vodio patrijarhalan život, a među njima nije bilo bludnih grijeha,
razbojništva, psovanja. Narod kad bi pjevao, pjevao bi religiozne pjesme, što je posebno
obradovalo Sv. Stolicu.34
Zbog mnogih progona, koje su trpjeli franjevci u 18. st., zbog čega su neki od njih
umrli mučeničkom smrću, dali su povoda mnogim franjevcima da počnu izbjegavati duhovnu
pastvu, a onima koji su završavali nauke u drugim zemljama da se ne vraćaju u Bosnu. Stoga
Vjeroplodnica izdaje dekret 1750. god. da se oni redovnici koji ne vrše duhovne pastve
lišavaju aktivnoga i pasivnoga prava glasa, a 1765. god. u municipalni Statut stavlja paragraf
kojim se lišavaju sufraganija oni koji se polije završenih nauka ostanu u tuđini.35
Vodstvo duhovne pastve poslije Tridentskoga koncila (1545.-1563.) nadzirali su se u
prvom redu biskupi i njihovi vanjski vikari, a osim njih i redodržavništvo bosanskih
franjevaca. Biskupi su prigodom svete potvrde činili i kanoničku vizitu kako bi u svojim
okružnicama puk ohrabrili na sveto življenje, a duhovne pastire na točnije vršenje duhovne
pastve, te su u skladu s tim izdavali razne naputke. Znamenita je okružnica fra Grge
Varešanina, što ju je izdao 1797. god. zbog uputa oko svete potvrde, ženidbe i mise. Svake
godine franjevce su obilazili i njihovi redodržavnici te ih ispitivali bogoslovlje, pregledavali
im crkve i kontrolirali njihovo ponašanje nakon čega su slali razne odredbe.36

3.2. Prosvjetni rad

U ovom se razdoblju Bosanska provincija našla, s obzirom na odgoj svojih gojenaca,

u vrlo teškom položaju. Budući da su joj ostala samo tri samostana i to trajno ugrožena u
samom svom postojanju, njoj nije bilo moguće u samoj Bosni organizirati učilište gdje bi
mladi franjevci mogli dobiti visoko obrazovanje. U tim su samostanima dječaci koji su željeli
postati franjevcima-svećenicima, dobili samo osnovno i nešto srednjega obrazovanja. Naime,
išlo se uglavnom za osposobljavanjem u latinskom jeziku, ali prave sustavne pouke redovno

34
L. ČUTURIĆ, Franjevci među hrvatskim pukom…, str. 86.
35
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 178.
36
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 179-182.
15
nije bilo. Nakon toga poučavanja, koje je redovno trajalo oko četiri godine, dječaci bi stupali
u novicijat, gdje bi dobili pouku u redovništvu i duhovnosti. Nakon novicijata trebalo je
nastaviti studij filozofije i teologije i to su redovno u prvom dijelu ovoga razdoblja završavali
u Italiji, u nekom od gradova između Sicilije i Lombardije ili u dubrovačkoj provinciji, osim
ako bi odlazak iz Bosne spriječile ratne prilike ili kuga. Ali, talijanske su vlasti 1783. god.
zabranile studij u svim talijanskim državicama osim u papinskoj, a kada je 1796. god.
Napoleon zauzeo Italiju, morali su i zadnji bosanski studenti biti odatle povučeni.37
Osim školovanja samih redovnika, franjevci mnogo rade i na opismenjivanju samoga
puka. Mnogi franjevački kandidati poslije školovanja nisu postali franjevci, ali su se i oni
uključili u opismenjivanje pojedinaca ili držanjem tečajeva po privatnim kućama. Na raznim
skupovima, svečanostima i sijelima držala bi se pouka, čitali bi se biblijski tekstovi i tumačili
pučki običaji. Pismenosti puka su pridonosila i djela fra Matije Divkovića, a posebno njegovo
djelo Nauk krstjanski, kao i djela drugih franjevaca koje je Divković potaknuo na pisanje.38

3.3. Znanstveni rad

Od svih znanosti bosanski franjevci, u ovoj epohi, su najviše njegovali bogosloviju.

Sva bogoslovna djela koja su oni pisali, prevodili ili prerađivali uglavnom nemaju nekakvu
apsolutnu znanstvenu podlogu, ali imaju relativnu, ponajviše zbog utjecaja protestantizma i
pravoslavlja. Njihova djela su najviše katekizmi, katoličke dogmatike i moralke, liturgijska
djela, molitvenici, duhovna razmatranja i propovijedi. Pisce ovih djela, prema Jeleniću,
dijelimo u tri razreda. Prvi razred čine oni bogoslovi koji svoja djela pišu na hrvatskom jeziku
latinskim slovima. Drugi razred čine pisci koji su svoja djela pisali hrvatskim jezikom, ali
bosančicom i treći razred čine pisci koji su svoja djela pisali latinskim jezikom i latinskim
pismom.39
Najznačajniji pisac 18. st., iz reda franjevaca, je fra Filip Laštrić, koji je sastavio četiri
propovjednička i jedno povijesno djelo na latinskom jeziku. On je prvi pisac koji je, doduše
kratko, ali vrlo toplo i oduševljeno, prikazao prirodne ljepote Bosne i njezino bogatstvo. Isto

37
http://www.bosnasrebrena.ba, Od podjele provincije do biskupa Miletića, (19.4. 2007.).
38
A. BARUN, Svjedoci i učitelji…, str. 413-414.
39
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 223-230.
16
tako prvi je pokušao kratko zacrtati povijest ove pokrajine. Osim njega valja istaknuti i trojicu
ljetopisaca, djela kojih nisu u svoje vrijeme bila tiskana, ali predstavljaju vrlo vrijedna
svjedočanstva prošlosti: fra Bonu Benića, pisca ljetopisa sutješkoga samostana, fra Marijana
Bogdanovića, pisca ljetopisa kreševskoga samostana i fra Nikolu Lašvanina, koji je član
fojničkoga samostana i pripada zapravo u ranije razdoblje.40
Franjevci Bosne Srebrene, osim književnoga rada, bave se i drugim znanostima kao
što su filozofija, filologija, povijest i geografija. U samostanu u Sutjesci postoji, rukom
pisano, filozofsko djelo koje je napisao fra Filip Laštrić. Filologijom se bave mnogi franjevci,
proučavajući strane jezike, osobito latinski, turski i talijanski. Posebno se ističu fra Nikola
Lašvanin, fra Tomo Babić i fra Lovro Šitović.41 Povijest je bila najdraža studija bosanskih
franjevaca o čemu svjedoče mnogi ljetopisi, što su se u samoj Bosni sačuvali. Najpoznatiji
povjesničar u 18. st. bio je fra Filip Laštrić, čije je najznačajnije djelo Epitome vetustatum
Bosnensis Provincise.42

ZAKLJUČAK

Na temelju svega navedenoga, mogli smo uvidjeti koliku su važnost imali franjevci u
kulturnom, prosvjetnom, a posebno vjerskom životu bosansko-hercegovačkih katolika u
vremenu turske okupacije i posebno kroz period 18. stoljeća pod vrlo teškim, katkad i

40
http://www.bosnasrebrena.ba, Od podjele provincije do biskupa Miletića, (19.4. 2007.).
41
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 233.
42
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, str. 233-234.
17
nemogućim uvjetima za rad i djelovanje, svojom riječju i evanđeoskim životom bili Kristovi
svjedoci u burnim godinama 18. st. Njihov opstanak nisu ugrožavali samo turska vlast već i
pravoslavni velikodostojnici koji su cijelo vrijeme turske okupacije pokušali, na razne
načine, podvrgnuti bosanske franjevce svojoj upravi. Međutim, kao što vidimo oni su ostali
vjerni Sv. Stolici i prvenstvenom svome katoličkom puku. Franjevci su, do uspostave
redovite crkvene hijerarhije (1881.), dali i nekoliko značajnijih biskupa i apostolskih vikara.
Bili su protagonisti u mnogim znanstvenim granama i djelatnostima. Prvi su se u Bosni i
Hercegovini bavili opismenjavanjem stanovništva i izdali mnogo značajnijih djela. Fra
Matija Divković je označio nastanak bosansko-hercegovačke književnosti na hrvatskom
jeziku. Kao što vidimo franjevci su kroz cijelo vrijeme turske okupacije uvijek živjeli, radili,
umirali i ginuli za Boga i narod koji su im bili smisao i cilj života.

18
 LITERATURA

BARUN, ANĐELKO, Franjevci u Bosni, Ekološki glasnik d.o.o. - Donja Lomnica, Livno -
Zagreb, 2006.
BARUN, ANĐELKO, Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi,
Sarajevo - Zagreb, 2003.
BATINIĆ, MIJO VJENCESLAV, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini: za prvih šest
viekova njihova boravka, Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1881.
ČUTURIĆ, LEONARDO, Franjevci među hrvatskim pukom: kroz sedam stoljeća, Hrvatska
tiskara d.d., Sarajevo, 1926.
http://www.bosnasrebrena.ba, Franjevci, (19. 4. 2007.).
http://www.bosnasrebrena.ba, Od podjele provincije do biskupa Miletića, (19. 4. 2007.).
http://www.redovnici.hr, Franjevci Bosne Srebrene, (19. 4. 2007.).
JELENIĆ, JULIJAN, Kultura i bosanski franjevci, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

19