Johan Valentin Andreae

ALKEMIJSKO VJENČANJE
CHRISTIANA ROSENKREUTZA
 Sadržaj:

PRVI DAN .................................................................................................................3

DRUGI DAN .......................................................................................................... 10
TREĆI DAN............................................................................................................ 21
ČETVRTI DAN ...................................................................................................... 38
PETI DAN............................................................................................................... 49
ŠESTI DAN ............................................................................................................ 57
SEDMI DAN........................................................................................................... 68
 ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA
ROSENKREUTZA

PRVI DAN
Večer uoči Uskrsa sjedio sam sâm za svojim stolom. Baš sam se, kako bijah
navikao, obratio svome Tvorcu kroz poniznu molitvu i meditaciju nad mnogim
velikim misterijima koje mi Otac Svjetla u svojoj veličanstvenosti preobilno
pokaza, kad u srcu osjetih želju da uz moje dragocjeno uskršnje janje pripremim
i čist, beskvasni kruh. No iznenada udari tako strašan vjetar da pomislih kako će
se cijela planina u kojoj je moja mala koliba bila isklesana, srušiti pod naletima
te siline. Ali ni ova, kao ni njoj slične ñavolove smicalice, nisu me mogle
iznenaditi - ja se uzdah u svoje srce i ustrajah u meditaciji - sve dok me netko ne
potapša po ramenu, što nikako nisam očekivao. Uplaših se tako silno, da se ne
smjedoh ni okrenuti; ipak, zadržah onoliko vedrine koliko to ljudska slabost u
jednoj takvoj situaciji može dopustiti.
Netko me je, meñutim, i dalje uporno vukao za kaput. Ja se okrenuh i - ugledah
divan ženski lik. Njena azurna haljina, dražesno posuta zlatnim zvijezdama,
naličila je na nebeski svod. U desnoj ruci je držala trubu od čistog zlata. Ime
ugravirano na trubi mogao sam pročitati, ali ga ne smijem otkriti. U lijevoj ruci
je nosila debeo svežanj pisama napisanih na različitim jezicima. Njih je, to sam
kasnije saznao, trebao isporučiti po različitim zemljama. Takoñer je imala i
velika, lijepa krila, prošarana paunovim okcima, pomoću kojih se mogla podići i
letjeti, brže od orla.
Na njoj se još štošta moglo primijetiti; ali ona zakratko osta tako, a ja bijah sav
preplavljen strahom i čuñenjem, te ne zapazih ništa više. Jer, čim sam se
okrenuo, ona počne zagledati meñu svoja pisma, pa izvadi jedno malo koje mi, s
puno poštovanja, položi na stol. Zatim me bez riječi napusti. Dok se uzdizala
uvis, puhnula je u svoju lijepu trubu tako snažno da eho stade odzvanjati kroz
planine i ja još čitavih četvrt sata nisam mogao čuti ni vlastite riječi.
Ja, bijedni stvor, zaista nisam znao što mi je činiti povodom ovog neočekivanog
dogañaja. Zato padoh ničice i pomolih se Tvorcu da mi ne da da iskusim išta što
bi moglo ugroziti moje vječno spasenje. Nakon toga se okrenuh pismu, drhteći
od straha. Ispostavi se da je bilo tako teško da teže ne bi moglo biti ni da je od
čistog zlata. Čim ga pažljivije osmotrih, vidjeh da je zapečaćeno malim pečatom
na kome je, vrlo tanano, bio ugraviran križ s natpisom IN HOE SIGNO
VINCES (U ovom ćeš znaku pobijediti). Kako spazih ovaj znak, tako se
ohrabrih. Jer dobro znam da ñavolu on nije mio i da ga nikad ne bi upotrijebio.
Tako, dakle, otvorih pismo. Unutra je bila pjesma, napisana zlatnim slovima na
3
plavoj podlozi:

Danas, danas, danas je dan

za kraljevsku svadbu odabran.
Stremiš li joj i ti po svom roñenju,
radosno, prema Božjem odreñenju?
Ako je tako, kreni k planini,
gdje stoje tri hrama u svoj veličini,
i gledaj čudo kad se obistini.

Cilja se drži! U svjetlu stoj!

Al' ako nisi dovoljno čist,
vjenčanje će tebi nanijeti bol.
Teško grešniku kad bude vagan,
taj će na mjerenju biti prelagan.

Ispod je pisalo: SPONSUS ET SPONSA (mladoženja i mlada).

Kad pročitah pismo, učini mi se da ću se onesvijestiti. Kosa mi se bila sva

nakostriješila i probijao me hladan znoj. Jer, iako sam razumio da je ovo upravo
ono vjenčanje koje mi je još prije sedam godina pretkazano u jednoj viziji i koje
sam s velikom čežnjom tako dugo očekivao, i mada sam brižljivim računanjem i
preračunavanjem položaja mojih planeta potvrdio njenu vjerodostojnost, ipak
nisam očekivao takve teškoće i opasnosti u vezi s njom. Dok sam prije zamišljao
kako ću se radosno pojaviti na vjenčanju kao dobrodošao i poštovan gost, sad
uvidjeh da sam prepušten božanskom proviñenju - a ono mi je, bar u ovom
slučaju, izgledalo vrlo neizvjesno.
Što sam se duže preispitivao,, to sam sve više iznalazio (a tako je čak i sada) da
u mome umu, kada su tajne stvari u pitanju, vladaju samo strašno neznanje i
sljepilo; štoviše, da sam potpuno nesposoban shvatiti čak i očigledne,
svakodnevne stvari. O kako sam, u stvari, slabo dorastao svojoj sudbinskoj
predodreñenosti da dopirem do tajni prirode i tumačim ih! Pogotovo što je
priroda, po mome mišljenju, bilo gdje mogla naći mnogo korisnijeg učenika
kome bi povjerila svoje dragocjeno, mada privremeno i prolazno blago. Otkrio
sam, takoñer, i da se moje tijelo, moje naizgled pristojno ponašanje i moja ljubav
prema bližnjima nisu kako valja ni pročistili ni izbistrili.
Što je najgore, u meni su se još uvijek javljali tjelesni nagoni, tražeći visoke
počasti i ovosvjetske krasote, umjesto da se usmjere k dobrobiti mojih bližnjih.
Razmišljanja o tome kako bih za kratko vrijeme uvećao ličnu korist, podigao
impresivne zgrade, stekao ime besmrtno u ovom svijetu, neprestano su se rojila,
kao i još mnoge druge slične primisli potekle iz mesa. Ipak, tajanstvene riječi o
4
tri hrama, koje nisam mogao objasniti ma koliko o njima mislio, djelomično su
me upozorile. Možda ih čak ni sad ne bih mogao rastumačiti, da mi se njihovo
značenje nije otkrilo na čudesan način.
Lelujajući izmeñu nade i straha, preispitujući se iznova i iznova a ipak ne
nalazeći u sebi ništa doli slabosti i nemoći, nesposoban pomoći sebi na bilo koji
način, ali upozoren pozivnicom koju sam već spomenuo, pribjegoh mojoj
najintimnijoj i najsigurnijoj navici molitvi prije spavanja. Molio sam se prema
Božjem zakonu, iskreno i sa žarom, ne bi li mom anñelu čuvaru bilo dopušteno
da se pojavi i poduči me u mojoj nedoumici, kao što je to već činio. I, to se zaista
i dogodi. Umolih Boga, na svoje dobro, te mi pomoć stiže u vidu
dobronamjernog, ozbiljnog i prijateljskog savjeta.
Tek što zaspah, učini mi se kao da, okovan teškim lancima, ležim zatvoren u
mračnoj kuli, zajedno s još nebrojenim mnoštvom ljudi. Tu ne bješe ni
najslabijeg tračka svjetla. Sve je vrvjelo od naših nagomilanih tijela, kao u
košnici, što je još pogoršavalo ionako bijedno stanje svakog od nas. Iako ni ja
niti itko drugi ništa nismo mogli vidjeti u crnilu koje se činilo gusto kao mastilo,
čuo sam kako neki pokušavaju da se popnu na vrh ove gomile, kao da su njihovi
okovi i lisice za trunku lakši. No, osim toga, nitko nije imao neku veću prednost
nad drugima, jer smo bili sve sama bijeda i jad.
Pošto sam, kao i ostali, dugo vrijeme proveo u ovom jadnom stanju (oni su se
za to vrijeme neprestano ružili, nazivajući jedni druge slijepcima i sužnjima), na
kraju začuh zvuk mnogih truba. Začuše se, takoñer, i talambasi, u koje je netko
tako vješto udarao da čak i mi u našem jadu osjetismo radost i osvježenje.
Poklopac tamnice se podiže i nešto malo svjetla nas obasja. Trebalo nas je
vidjeti, kako smo se svi u tom trenutku uskomešali! Puzali smo jedni po
drugima, a kada bi netko i uzmogao da se uspne, ostali bi ga opet povukli
nadolje. Ukratko, svi su željeli da budu na vrhu. Pa i ja, takoñer, nisam oklijevao,
već sam se borio da se, usprkos teškim lancima, oslobodim ostalih, držeći se za
kamen do koga sam uspio stići. I tu su me, meñutim, često napadali, a ja sam se
branio i rukama i nogama, što sam bolje znao i umio. Nitko nije ni pomišljao što
drugo, već da ćemo se sad sigurno svi osloboditi. Ipak, sve se odigralo znatno
drugačije.
Pošto su se gospoda koja su nas promatrala kroz otvor na vrhu zabavila
gledajući naše puzanje i batrganje, jedan starac kose bijele kao snijeg naredi nam
da se utišamo. Samo što ga poslušasmo, on počne govoriti, koliko se sjećam,
sljedeće riječi:

Da nisi, bijedni ljudski rode,

cijenio sebe tako silno,
bio bi, milošću majke moje,
voljen i darovan izobilno.
5
 Al' pošto slušati nisi htio,
sam si sebe zatočio bolno,
i ropske noći postao dio.

Ipak, sva ta počinjena zla,

zaboravit će moja draga mati,
da bi njenih najboljih darova sila,
u svjetlu opet mogla živjeti i sjati.
No to je ono što rijetko biva,
da ljudska grješnost još većom slavom
dragocjenu njenu dobrotu ovjenčava.

U čast ovog praznika,

mi ćemo slavlje spremiti,
ona će slavu svoju uvećati
i dobro djelo izvršiti:
konopac ona će spustiti
i tko ga čvrsto zgrabi,
u slobodu će brzo stupiti.

Čim on završi svoj govor, jedna stara gospa naredi slugama da sedam puta
spuštaju konopac u tamnicu, pa da izvuku sve koji budu mogli visjeti na njemu.
Neka mi Bog dozvoli da opišem pandemonij koji tad nastade meñu nama! Jer svi
su se željeli dočepati konopca i pri tom su gurali druge. Ipak, poslije sedam
minuta, malim zvonom je dat znak i izvukli su četiri osobe. Ja se konopcu nikako
nisam mogao približiti, jer sam imao zlu sreću da se, što već spomenuh, popnem
na kamen koji je stršio iz zida tamnice, te mi nije polazilo za rukom dohvatiti uže
koje se spuštalo kroz sredinu.

Konopac je spušten i po drugi put. Ali pošto su mnogima okovi bili teški a ruke
slabe, nisu se uspijevali održati, već su u padu povlačili za sobom mnoge koji bi
možda i ostali visjeti. Da, mnoge su čak namjerno povukli oni koji se sami nisu
mogli domoći užeta. Eto, tako mi, čak i u našoj velikoj bijedi, zavidjesmo jedni
drugima. Najviše sam, ipak, žalio one koji su bili tako teški da su im se ruke
otkinule od tijela, pa se više nisu mogli penjati. Zbog svega ovoga, sve do petog
pokušaja izvučeno je samo nekoliko ljudi. Jer čim bi se začuo znak, sluge bi tako
brzo povukle uže, da bi se svi uglavnom ispreturali jedni preko drugih. Na to
većina, uključujući i mene, izgubi svaku nadu u spas, te se obratismo Bogu da se
smiluje i; ako je moguće, izbavi nas iz tamnice. I poslije toga se on zaista sažali
na neke od nas. Kad se uže spuštalo po šesti put, neki se okačiše. Dok se njihalo,
možda Božjom voljom, ono proñe i pored mene. Brzo ga ugrabih; uhvatih se više
6
od svih ostalih te se tako, na kraju i van svih očekivanja, izbavih iz tamnice. Bio
sam tako sretan da sam ranu koju mi je na glavi napravio jedan oštar kamen dok
su me izvlačili osjetio tek kad sam, zajedno s ostalim osloboñenima, pomagao
pri sedmom i posljednjem izvlačenju, baš kao što su i moji prethodnici činili
svaki put. Uslijed napora, krv je tekla po mojoj odjeći a da ja to, eto, u svojoj
radosti, nisam ni primijetio.
Pošto je uže i po sedmi put spušteno, većina zarobljenika je izvučena i stara
gospa ih je prihvatila. Zamolila je svog vremešnog sina da preostalim
zatočenicima objavi njenu odluku, koja me je zaprepastila. Nakon kraćeg
razmišljanja, on im se obrati sljedećim riječima1:

Moja draga djeco, ovdje okupljena,

što je nekad davno odlučeno,
urañeno je sada i dovršeno.
I što moja mati, u svojoj milosti,
za utjehu dade vašim prijateljima,
vi nemojte zavidjeti, niti tugovati.
Vrijeme će radosti započeti sada,
gdje će svi jednaki biti,
ni bogati, niti bijedni.

Tko mnoge zadatke nosi,

znat će da od njega se mnogo i traži;
Tko je s povjerenjem primljen,
to povjerenje mora dokazati
i grañevinu svoju uzdignuti.
Zato utišajte lament svoj:
još par dana čekanja
neće nanijeti ni štetu ni bol.

Kad im on izgovori ove riječi, poklopac tamnice se ponovo spusti i zaključa, pa

se nanovo začu zvuk truba i bubnjeva. To, ipak, nije moglo nadjačati gorke
jadikovke zatvorenika iz tamnice, koje su se tako uzdizale iznad sve ostale buke
da mi suze potekoše niz lice.
Ubrzo zatim, stara gospa i njen sin sjedoše na već pripremljene stolice, te
narediše da se prebroje osloboñeni. Kada je čula i na tablici zlatne boje napisala
1
U originalu su sve pjesme rimovane i to prema formuli AABB ili ABABCC, u skladu sa
zahtjevima baroka. Meñutim, obzirom da one ne posjeduju neku umjetničku vrijednost, a
pošto se ovdje radi o prijevodu "iz druge ruke", prevodilac je smatrao da u prevoñenju ne
treba insistirati na očuvanju rime, već da treba što vjernije prenijeti poruku ovih pjesama tj.
sačuvati njihovu funkciju. Prim. prev.
7
naš broj, željela je čuti i naša imena, a jedan paž ih je zapisao. Pošto je po redu
pogledala svakog od nas, uzdahnula je i rekla svom sinu, tako da sam to jasno
mogao čuti:
"Oh, kako žalim one jadnike u tamnici! Kad bi Bog samo dozvolio da ih sve
izvedem."
Na to joj sin odgovori:
"Majko, to je Božja odluka. Njemu se ne možemo protiviti. Kad bismo svi bili
gospodari i gazde, imali sva dobra i sjedili za stolom, tko bi nam služio jelo?"
Majka neko vrijeme odšuti, pa reče:
"Oslobodite sada ove ljude njihovih okova."
To odmah bi učinjeno. Ja sam bio meñu posljednjima. I, mada sam uglavnom
činio što i drugi, nisam se mogao suzdržati, već se poklonih staroj gospi i
zahvalih se Bogu koji, djelujući preko nje, bješe pun milosti i kao otac me izvede
iz tame na svjetlost. Ostali su slijedili moj primjer, pa se i gospa pokloni,
takoñer. Na kraju je svatko dobio novac za put i po jedan zlatnik za uspomenu.
Na jednoj strani novčića je bilo ugravirano sunce koje se budi, a na drugoj strani
su, koliko se sjećam, bila tri slova: D.L.S.2 Potom nam je svima dopušteno da
odemo kako bismo nastavili naš rad, uz opomenu da služimo bližnjima na
najveću slavu Gospodnju i da šutimo o stvarima koje su nam povjerene. Mi tako
i obećasmo, pa krenusmo, svatko svojim putem.
Uslijed rana od lisica, ja nisam mogao dobro hodati, već sam hramao na obije
noge. Stara gospa to odmah primijeti. Nasmije se, pa reče:
"Sine moj, ne žesti se zbog svoje mane, nego neka te svagda sjeti na tvoju
slabost, te zahvali Gospodu što ti je dozvolio čak i u ovom svijetu i usprkos tvom
nesavršenom stanju da sudjeluješ u tako velikoj svjetlosti. Meni za ljubav,
sačuvaj te rane."
Zvuk truba se zatim ponovo začu i to me tako trže da sam se probudio. Tek tad
sam uvidio kako je to bio samo san. Ipak, sve mi se tako duboko urezalo u
svijest, da me je i sada nastavljalo zaokupljati i činilo mi se kao da još uvijek
osjećam rane na stopalima. Kako god to bilo moguće, shvatio sam da mi je Bog
dozvolio da prisustvujem tom misterioznom svadbenom slavlju. Zahvaljivao sam
na tome Njegovoj božanskoj preuzvišenosti svojim djetinjastim povjerenjem i
molio Ga da me održi u mome poštovanju, da svakodnevno ispunjava moje srce
mudrošću i uvidom i, na kraju, mada to nisam zaslužio, da me milostivo vodi do
željenog cilja.
Potom se pripremih za put. Obukoh svoju bijelu lanenu halju, pa se opasah
trakom crvenom kao krv, koja mi je sezala preko ramena. U šešir zatakoh četiri
crvene ruže, da bi me po tom obilježju prepoznali u gužvi. Opskrbih se kruhom,
2
Deus Lux Solis vel Deus Laus Semper- Bog je svjetlost sunca, ili: Bogu se stalno treba
moliti. Prim. prev.
8
solju i vodom koje sam kasnije, po savjetu nekoga tko bi trebao znati te stvari,
upotrijebio u odreñenoj situaciji, u pravo vrijeme i na pravom mjestu i ne bez
dobitka. Prije no što napustih svoju malu kolibu, ipak, i prije no što odjenuh
vjenčano odijelo, padoh na koljena i pomolih se Gospodu da me vodi do dobrog
kraja, ma što se desilo. Takoñer se pomolih pred Božjim likom da ako bi mi,
Njegovom milošću, išta bilo otkriveno, to ne upotrijebim za stjecanje slave i
časti u ovom svijetu, već samo da bih slavio Njegovo ime i u službi mojim
bližnjima.
Sa ovim naklonom i ispunjen nadom, radosno napustih svoju ćeliju.

9
 DRUGI DAN
Kad sam napustio svoju ćeliju i kročio u šumu, izgledalo mi je kao da su se i
nebo i svi elementi dotjerali za ovo vjenčanje. Ptice su pjevale slañe no ikad, a
mlada lanad skakutala je tako veselo da i moje staro srce stade poigravati od
radosti, te me nagna da zapjevam iz sveg glasa:

Raduj se i pjevaj, slatka mala ptico,

i odaj hvalu svome Tvorcu,
uzdigni pjesmu, bistru i čistu,
jer on, sâm Bog, on te je stvorio!
On je hranu tvoju pripremio,
u pravo vrijeme ti je poslao;
primi je zahvalno, kako i dolikuje:

Zašto bi bila neutješna,

i pred Bogom oplakivala,
što te pticolikom dao?
Što još da poželiš?
Zar bi radije čovjek bila?
O, šuti, i budi zahvalna,
jer Božji je zakon mudar i promišljen!

Kako da se ja, jadni zemni crv,

uzdam u borbu sa svojim Gospodom?
Da na silu otmem i na buku dobijem
pravu kraljevsku umjetnost?
Protiv Boga se ne može boriti!
A ako, i pored svega, nećeš u dobru stajati,
tad leti daleko odavde - idi, prihvati svoj usud.

Ne gnjevi se što te On
nije za cara predvidio!
Možda si prezrela njegovo ime,
navela da ti slavu preispita?
Bog vidi kroz tajne tvog srca,
njegove oči vide kroz najdublju tamu;
On se ne može prevariti!

Pjevao sam tako puna srca da je cijela šuma odzvanjala, a planine su ponavljale
10
moje posljednje riječi. Na kraju stigoh do divnog, zelenog vresišta u koje zañoh,
napustivši šumu. Usred vresišta stajala su tri lijepa zelena cedra, a njihove
krošnje pružale su krasnu hladovinu, koja je prosto nudila gostoprimstvo, i ja ga
zahvalno prihvatih. Jer, mada još nisam bio daleko odmakao, velika čežnja me
brzo zamarala. Zato požurih prema drveću, da tu malo otpočinem. Ali, čim se
približih, mala poruka pričvršćena na jedno drvo mi privuče pogled. Pročitah
sljedeće riječi, ispisane lijepim slovima:

Hospes salue: si quid tibi forsitan gdje nuptis Regis auditum. Verba haec
perpende. Quatuor viarum optionem per nos tibi sponsus offert, per quas
omnes, modo non in devias delabaris, ad Regiam ejus aulam peruenire possis.
Prima breuis est, sed periculosa, & quae te in varios scopulos deducet, ex
quibus vix te expedire licebit.
Altra longior, quae circumducet te, non abducet; plana ea est; & facilis, si te
Magnetis auxilio, neque ad dextrvm, neque sinistrum abduci patieris.
Tertia vere Regia est, quae per varias Regis nostri delicias & spectacula viam
tibi reddet jucundam. Sed quod vix millesimo hactenus obligit.
Per quartam nemini hominum licebit at Regiam peruenire, ut pote, quae
consumens, et non nisi corporibus incorruptibilibus conveniens est.
Elige nunc ex tribus quam velis, & in ea constans permane. Scito autem
quamcunque ingnessus fueris: ab immutabili Fato tibi ita destinatum, nec nisi
cum maximo vitae periculo regredi fas esse.
Haec sunt quae te scivisse voluimus: sed hevs cave ignoms, quanto cum
periculo te huic viae commiseris: nam si te vel minimi delicti contra Regis
nostri leges nostri obnoxium: quaeso dum adhuc licet per aendam viam, qua
accessisti: domum te confer quam citissime.

("Budi pozdravljen, goste!

Ako si vijesti o kraljevskom vjenčanju čuo, razmisli o ovim riječima - preko nas
ti mladoženja nudi četiri puta. Svaki, na svoj način, vodi do kraljevog dvorca, ali
samo ako ne skreneš na stranputicu.
Prvi put je kratak, ali opasan. Pun je visokih stijena, koje se teško prelaze.
Druga staza, iako duža jer vodi ukrug, neće te odvesti na stranputicu; ravna je i
laka, samo ako, služeći se kompasom, paziš da ne skreneš ni lijevo ni desno.
Treći je put zaista kraljevski! Razne blagodati i carski sjaj će ti ovo putovanje
učiniti ugodnim. Ali, samo jedan od tisuću će uspjeti sljedeći ovu stazu.
Nijednom smrtniku nije dozvoljeno da četvrtim putem stigne do cilja. Njegova
snaga je razorna i samo je besprijekorno tijelo može podnijeti.
Dakle, izaberi jedan od tri puta i ne skreći s njega. Znaj- izbor ti je odredila
nepromjenljiva sudbina; vratiti se ne možeš, osim da ozbiljno ugroziš svoj život.
Ovo smo željeli da znaš - kreneš li na put zanemarivši naše upozorenje, naći
11
ćeš se usred velike opasnosti. Ako si makar i najmanje prekršio neki od
kraljevskih zakona, vrati se dok još možeš i poñi kući istim putem kojim si i
došao!")

Čim spazih ovu poruku, sva moja radost nestade i ja, koji sam tako veselo
pjevao, sad stadoh gorko jecati. Iako sam pred sobom vidio sva tri puta i mada
sam shvaćao da mi zakon dozvoljava da izaberem jedan od njih, ipak sam se
plašio da bih, ako krenem strmom i stjenovitom stazom, tu bijedno skončao. Ili
da bih, izaberem li za svoj usud drugi put, mogao zalutati na stranputicama ili se
izgubiti na neki drugi način. Nisam se smio nadati ni da sam jedan od tisuću,
onaj kome je namijenjen kraljevski put. Vidio sam i četvrtu stazu. Ali nju su
skrivali vatra i dim, tako da se nisam usuñivao ni da joj se približim. Razmišljao
sam da li da se vratim ili da, ipak, izaberem neki od putova. Bio sam sasvim
svjestan svoje nedostojnosti; onaj san, meñutim, koji mi je poslat iz kule, hrabrio
me je. Ipak, nisam se usuñivao suviše čvrsto pouzdati u njega.
Tako sam dugo oklijevao nad svojim izborom, da me na kraju, od silnog
zamora, obuzeše glad i žeñ. Izvadih kruh, pa odsjekoh nekoliko kriški. Vidjevši
to, bijela golubica koju ranije nisam primijetio, slete s drveta na kome je stajala i,
kao što je vjerojatno već bila navikla činiti, smjesti se mirno i s puno povjerenja
tik do mene. Nisam imao ništa protiv da podijelimo kruh, a ona je to spremno
prihvatila. Njena ljepota me je dirnula. Ali pojavi se njen neprijatelj, crni gavran.
On nije htio moj dio kruha, već se odmah sjuri k njoj i njenom komadiću koje je
ona, uzletjevši, pokušavala spasiti.
Dok su tako letjeli prema podnevnom suncu, ja se najednom toliko naljutih i
rastužih da, ne razmišljajući, počeh goniti drskog gavrana i, protivno svojoj volji,
pretrčah jednim od ona četiri puta skoro cijelu dužinu livade, sve jureći za
gavranom i pokušavajući spasiti golubicu. Kasno sam vidio da sam nesmotreno
stupio na stazu s koje, osim pod prijetnjom velike kazne, više nisam mogao
skrenuti. Mada sam se s tim morao pomiriti, vrlo sam žalio što sam svoju torbu i
kruh ostavio kod drveta i što se nisam mogao vratiti po njih. Jer, čim sam se
okrenuo, tako jak vjetar mi puhnu u lice, da me skoro obori s nogu. Ali dok sam
koračao naprijed, nisam osjećao ni dašak.
Iz ovoga sam lako mogao zaključiti da bi me borba s vjetrom vjerojatno koštala
života. Zato strpljivo ponijeh svoj križ pa nastavih put i, kad je već tako moralo
biti, odlučih učiniti sve što je u mojoj moći da stignem prije mraka.
Iako sam nailazio na mnoge stranputice, pomoću kompasa sam uspijevao naći
pravi put. Ni za korak nisam htio skrenuti od meridijana, čak ni kad bi staza
postala tako neravna i neprohodna da bih ozbiljno posumnjao u svoj izbor. Sve
vrijeme sam hodajući razmišljao o golubici i gavranu, ali nisam mogao otkriti
njihovo značenje.
Konačno, u daljini, na jednoj visokoj planini, ugledah veličanstvenu kapiju i,
12
mada je bila daleko od puta, krenuh k njoj, jer je sunce već uveliko klizilo niz
planine, a netko drugo sklonište nigdje nisam mogao naći. Pripisivao sam to
samom Bogu, jer me on je isto tako mogao navesti da nastavim stazom i zasjeniti
moje oči sljepilom, pa da ne primijetim kapiju. Kao što već rekoh, požurih k njoj
i stigoh još za dana, taman na vrijeme da je na miru promotrim.
To je bila izuzetno fina i kraljevska kapija. Nad njom su bile izrezbarene mnoge
divne slike i formule od kojih je svaka, kako sam kasnije saznao, imala svoje
odreñeno značenje. Ispod friza je bio pričvršćen štit na kome je pisalo: Procul
hine, procul ite proptani (Ne ulazi, ti koji si nedostojan) i još nešto što mi je
najozbiljnije zabranjeno obznaniti.
Čim stigoh do stražareve kućice, pojavi se osoba u nebesko-plavom odijelu,
koju pozdravih prijateljskim gestom. On mi uzvrati pozdrave, ali mi odmah
zatraži pozivnicu. O, kako sam samo bio sretan što sam je imao uz sebe! Jer vrlo
lako sam je mogao i zaboraviti, što se, kako mi stražar reče, desilo drugim
gostima. Brzo mu pružih pismo, a on ne samo što je izgledao zadovoljan zbog
toga, već mi ukaza i veliku čast, što me začudi, rekavši: "Uñi, brate moj, najdraži
goste!"
Zatim me upita za ime. Kad mu odgovorih da sam ja brat Rosenkreutz, on se
istovremeno i iznenadi i obradova, te me upita: "Brate, da li bi se mogao
mijenjati za jednu značku?" Rekoh kako sa sobom imam vrlo malo toga, ali ako
bi on našao išta po svom ukusu, neka to slobodno uzme. Kada me zatim zamoli
za moju bocu za vodu i ja mu je dadoh, u zamjenu dobih zlatnu značku na kojoj
su bila samo dva slova: S.C.3 Još me posavjetova da ga ne zaboravim, jer će mi
to jednom biti na veliku korist. Upitao sam ga koliko je ljudi ušlo prije mene i on
mi odgovori. Na kraju mi još, prijateljstva radi, dade zapečaćeno pismo za
čuvara druge kapije.
Budući da sam se zadržao kod prvog stražara, noć se je već počela spuštati.
Sada je iznad kapije gorjela svjetiljka, tako da je svatko s puta mogao pohitati k
njoj.
Staza koja je s obije strane vodila do tvrñave bila je ograñena visokim
zidinama, a pored nje su rasle najraznovrsnije voćke. Na svakom trećem drvetu
duž puta visjeli su fenjeri, koje je jedna lijepa gospa u nebo-plavoj odjeći već
upalila pomoću ogromne baklje. To je izgledalo tako uzvišeno da se zadržah
nešto duže nego što je baš bilo neophodno.
Pošto dobih sasvim dovoljne i korisne upute, prijateljski se oprostih od prvog
vratara. Bijah rad saznati što stoji u pismu, ali sam suzdržavao svoju radoznalost,
jer ne bješe nijednog razloga zbog koga ne bih vjerovao vrataru. Tako nastavih
putem, sve dok ne stigoh do druge kapije. Izgledala je skoro sasvim isto kao i
3
Sanctitate Constantia; Sponsus Charus; Spes Charitas - stalna posvećenost, voljeni
mladoženja; nada i ljubav. Prim prev.
13
prva, osim što su je krasile potpuno drukčije slike s tajanstvenim značenjima. Na
tabli pričvršćenoj na kapiju pisalo je: Date et dabitut vobis (Daj i dat će ti se).
Kod ove kapije je ležao strašan lav s lancem oko vrata koji, čim me spazi,
ustade. Pokušavao me je napasti, sve dok se drugi vratar, koji je ležao na
mramornom kamenu, ne probudi. Reče mi da se ne plašim pa, držeći lava iza
sebe, uze pismo koje mu pružih sav se tresući. Kada ga pročita, reče s najdubljim
poštovanjem: "Dobrodošao u ime Boga. Ti si čovjek koga već dugo želim
upoznati." U meñuvremenu, i on izvadi značku, pa me upita da li bih se mogao
mijenjati za nju. Kako uza se nisam imao ništa drugo do soli, ja mu je pružih, a
on je prihvati sa zahvalnošću. I na ovoj znački su bila dva slova: S.M.4
Poželjeh popričati i s drugim vratarom. Ali zvono na tvrñavi poče zvoniti i on
me posavjetova da smjesta pohitam, kako sav moj rad i trud ne bi bili uzaludni,
jer će se svjetla početi gasiti. Zato poñoh u takvoj žurbi da nisam stigao ni
obratiti pažnju na vratara tako sam se bio uplašio, i to ne bez razloga. Jer, nisam
mogao potrčati dovoljno brzo. Ali me Gospa, kad je već pogasila sva svjetla, uze
pod ruku. Nikada ne bih pronašao put da mi ona nije osvjetljavala svojom
bakljom. Tek što se provukoh, kapija se zatvori tako brzo da mi uhvati rubove
kaputa. Morao sam ga tu i ostaviti jer ni ja niti oni koji su vikali sa mnom nismo
mogli namoliti vratara da nam ponovno otvori. Rekao nam je kako je ključ dao
Gospi, a ona ga je ponijela sa sobom u vrt.
Za to vrijeme sam se ponovo osvrnuo na kapiju. Bila je veličanstvena, još jedne
takve sigurno nema na cijelom svijetu. Sa svake strane vrata nalazio se po jedan
stup. Na jednom je stajala prijatna figura s natpisom CONGRATULOR
(Radujem se s tobom). Figura na drugom stubu je tužno krila svoje lice. Pod
njom je bila riječ CONDOLEO (Patim s tobom). Ukratko, tu su bile sve tako
nerazumljive i tajanstvene riječi i slike da ih ni najdovitljiviji čovjek na svijetu
ne bi mogao protumačiti. Ako mi Bog dozvoli, uskoro ću ih sve rasvijetliti i
objasniti.
Na ovoj kapiji sam ponovo morao kazati svoje ime. Ono je upisano u knjižicu
od pergamenta pa je, zajedno s ostalim imenima, poslano mladoženji. Tek tada
sam dobio pravu gostinsku značku, koja je bila nešto manja od prethodnih, ali
zato mnogo teža. Na njoj su bila slova S.P.N.5
Dobio sam čak i novi par cipela, jer je pod tvrñave bio popločen mramorom.
Dozvoljeno mi je da staru obuću dam nekom od siromaha koji su tu stajali u
grupicama na kapiji, ali samo onome na koga u tom trenutku bude red. Dadoh ih
jednom starcu, pa me dva paža s bakljama odvedoše u jednu malu sobu. Rekoše
mi da sjednem na klupu. Baklje zabiše u dvije rupe na podu, pa me ostaviše
4
Studio Merentis; Sal humor Sponso Mittendus; Sal Mineralis; Sal menstrualis učenje
dostojno zasluge; tekuća sol za mladoženju; sol očišćenja. Prim. prev.
5
Salus per naturam; Sponsi praesentandus naptiis - liječenje prirodom; gost na
mladoženjinom vjenčanju. Prim. prev.
14
samog.
Ubrzo potom začuh neku buku, ali ništa nisam mogao vidjeti. Ispostavilo se da
su to bili neki ljudi koji su me napali. Ali, kako ništa nisam vidio, morao sam
šutjeti i trpjeti, čekajući da vidim što će mi učiniti. Ubrzo sam shvatio da su to
neki brijači; zamolih ih da me ne drže tako čvrsto, jer sam bio sasvim spreman
učiniti što god zažele. Pustili su me i netko nevidljiv nježno obrija kosu s mog
tjemena. Ali na čelu, iznad ušiju i na potiljku su mi ostavili moje duge, prosede
lokne.
Moram priznati da me je ovakav početak skoro sasvim obeshrabrio - ništa
nisam mogao vidjeti, a oni su me držali tako čvrsto da sam već pomislio kako me
sam Bog napustio zarad moje pretjerane smjelosti. Nevidljivi brijači su pažljivo
pokupili odsječenu kosu i ponijeli je sa sobom.
Potom su dva paža ponovo ušla, od srca se smijući mome strahu. Ali nisu još
čestito ni progovorili sa mnom kada zazvoni malo zvonce a to je, objasniše mi,
bio znak da se ponovno svi okupimo. Pozvali su me da ih pratim, osvjetljavajući
mi put koji je vodio kroz mnoge hodnike i vrata, pa preko zavojitih stepenica do
prostrane dvorane.
U sali se nalazilo mnoštvo zvanica - careva, kraljeva, prinčeva i gospode,
plemenitih i prostih, bogatih i siromašnih, a uz njih još i silni prevaranti i
smutljivci kojima sam se vrlo čudio, govoreći sebi: "Eh, kakva si ti luda! Da se
prihvatiš puta koji je tražio toliko napora i zalaganja... A svi ovi tipovi koji su ti
tako dobro poznati i koji ti nikad ne dadoše razloga da ih poštuješ, već su ovdje.
Oni su svi tu. A ti, s tvojim molitvama i zakletvama, jedva si dospio u posljednji
sat!" Ovu, i još mnoge druge misli koje sam pokušavao odagnati, šaputao mi je
sam ðavo.
Za to vrijeme, jedan od mojih poznanika mi se obrati:
"Dakle, brate Rosenkreutze, i ti si ovdje?"
"Da, braćo", odgovorih, "milost Božja je i meni pomogla."
Na to mi se svi podsmjehnuše, našavši da je smiješna i sama pomisao kako bi
Božja pomoć bila potrebna u jednoj tako nevažnoj prilici. Kada sam svakoga od
njih upitao za put kojim su došli, većinom su odgovorili da su se morali verati po
stijenju. Zatim se oglasiše nekolike trube koje nismo mogli vidjeti, pozivajući
nas za stol za koji se smjestismo sami. Uglavnom su svi sebe procjenjivali iznad
drugih. Za mene i još nekolicinu jadnika jedva ostade jedan krajičak na donjem
djelu stola. Uñoše dva paža. Jedan od njih tako lijepo izgovori molitvu, da mi
srce poskoči od radosti. Meñutim, neke budale obratiše vrlo malo pažnje; smijali
su se i namigivali jedan drugom, grizući svoje šešire i čineći još mnoge
neprilične radnje. Zatim je unijeto jelo i, mada nikoga nismo mogli vidjeti, sve je
bilo ureñeno tako po redu i elegantno, da mi je izgledalo kako svaki gost ima
svog vlastitog slugu.
Kad su zadovoljili glad i pošto ih je vino razuzdalo, hvalisavci počeše se
15
razmetati i uznositi. Jedni su dokazivali ovo, drugi ono, a najglasniji su bili baš
najbjedniji glupaci. Još uvijek mi je muka kad se sjetim o kakvim sam
neprirodnim i nemogućim stvarima tad slušao. Na kraju više nisu mogli čak ni
ostati na svojim mjestima, već su se, hulje, jedan tamo drugi ovamo, umiješale
meñu plemenitu gospodu. Hvalili su se djelima koja ni Samson ni Herkul, sa
svom svojom snagom, nikad ne bi mogli ostvariti. Te jedan bi, kao, oslobodio
Atlasa od njegovog tereta, te drugi bi izvukao troglavog Kerbera iz Pakla...
Ukratko, svi su se bučno kočoperili, dok su pravi dostojanstvenici bili sasvim
jednostavni, tako da ovi na kraju čak i povjerovaše u vlastito trućanje. Varalice
zatim postadoše toliko drske da, iako bi se s vremena na vrijeme opekli po
prstima, više nisu uzmicali. Na primjer, čim bi se netko pohvalio nekim umećem,
i svi ostali bi poželjeli učiniti isto. Jedan je tvrdio da može čuti glazbu sfera,
drugi je izjavio kako vidi Platonove ideje, dok je treći uspijevao prebrojati
Demokritove atome. Bilo je tu i više od nekoliko poznavalaca perpetuum mobila.
Mnogi su, smatrao sam, posjedovali sasvim dobro razumijevanje stvari, ali su
precjenjivali sebe. Na kraju se tu našao i čovjek koji nas je uvjeravao kako može
vidjeti naše poslužitelje. Vjerojatno bi i nastavio sa svojim razmetanjem, da ga
jedan od slugu ne tresnu po lažljivim ustima tako da i on i nekolicina kraj njega
zašutješe kao miševi.
Najviše me radovalo što su svi koje sam cijenio bili tihi i lijepo se ponašali:
nisu govorili glasno, već su uviñali da su samo neznalice, da su misterije prirode
tako velike, dok su oni sami tako mali.
U tom metežu, skoro sam proklinjao dan koji me ovamo doveo, jer nisam
mogao a da ne gledam s ljutnjom te bezočne i plitke ljude za stolom. Ni ja, u
svom skromnom uglu, nisam mogao ostati na miru, jer mi je jedan od tih
hvalisavaca uvredljivo prigovarao da sam obična šarena laža. U to vrijeme još
nisam shvaćao da postoji još jedna kapija koju treba proći, već sam mislio kako
ću tokom cijelog vjenčanja morati trpjeti te uvrede, prezir i poniženja, što nisam
zaslužio, ni od mladoženje, ni od mlade. Bolje bi učinili, smatrao sam tada, da su
za svoju svadbu izabrali neku drugu budalu.
Baš se na meni lijepo moglo vidjeti kako prostodušna srca mogu postati
nestrpljiva uslijed nepravdi ovog svijeta! Ali sve je to spadalo u onu moju
hromost, o kojoj sam, kao što već spomenuh, sanjao.
Buka je rasla sve više; tu je bilo i onih koji su se hvalisali lažnim i izmišljenim
vizijama, pričajući nam strašne i neistinite snove. Pored mene je sjedio tih,
dostojanstven gospodin, koji je s vremena na vrijeme govorio o više nego
izuzetnim stvarima. Na kraju, on reče:
"Dakle, brate, kad bi se sad pojavio neko tko bi htio povesti ove tupoglavce na
pravi put, da li bi ga itko čuo?"
"Sigurno ne", odgovorih.
"Svijet je", reče on, "sada odlučan prihvaćati ono što je lažno i ne želi čuti one
16
koji mu žele dobro. Pogledaj, na primjer, onog kočopernog glupana koji sa
svojim besmislicama i budalastim mislima pokušava biti u centru pažnje. I kako
samo ta osoba zadivljuje ljude stranim i tajanstvenim riječima! Pa ipak, vjeruj mi
da sada dolazi sat da varalice budu raskrinkane i da cijeli svijet sazna kakvi su to
šarlatani u stvari. Onda će se možda cijeniti ono što se sad ne poštuje."
Dok je on govorio, a buka postajala sve gora, najednom se u dvorani začu tako
slatka i prefinjena glazba da u cijelom svom životu još nikad ne čuh takve. Svi su
se smirili i obratili pažnju na ono što će doći. U tom izvoñenju su učestvovali svi
žičani instrumenti koji se mogu zamisliti, a zvučali su tako skladno da se sasvim
zanijeh i ostadoh sjediti potpuno nepomično; oni koji su sjedili pored mene,
gledali su me sa zaprepaštenjem. To je trajalo skoro pola sata, i za to vrijeme
nitko ne progovori ni riječ. Jer čim bi neko otvorio usta, dobio bi neočekivan
udarac, a da nije znao odakle.
Pošto nam nije bilo dozvoljeno da vidimo glazbenike, morao sam se radovati
što smo bar mogli promatrati sve instrumente. Kroz pola sata glazba je
neočekivano utihnula i više se ništa nije moglo ni vidjeti ni čuti. Ubrzo se začu
velika buka pred vratima - neko je tako svojski udarao u talambase, trube i
svirale, kao da sâm car Rima ulazi. Vrata se otvoriše sama od sebe, a jeka truba
postade tako jaka da je jedva izdržasmo.
Za to vrijeme, čini mi se, u dvoranu su ušle stotine malih svijeća, marširajući u
tako pravilnom poretku da smo svi bili zapanjeni. Zatim su ušla ona dva paža
koja sam već spomenuo, noseći rasplamsale baklje. Osvjetljavali su put
prelijepoj gospi na veličanstvenom zlatnom prijestolu koji se sam pokretao. Meni
se čini da je to bila ona ista gospa koja je palila i gasila svjetla na stazi i da su
ovo bili oni isti njeni pomoćnici koji su prije stajali kraj drveća. Ali sada više
nije nosila nebo plavu haljinu, već kao snijeg bijeli, sjajan ogrtač posut čistim
zlatom tako blistav da smo se jedva usuñivali pogledati ga. Oba paža bijahu
obučena slično, mada nešto jednostavnije.
Čim stigoše do sredine odaje, Gospa side i sve male svjetiljke se pokloniše pred
njom. Mi ustadosmo s naših klupa, ali se nitko ne udalji od svog mjesta. Pošto
nam se poklonila, kao i mi njoj, te smo tako jedni drugima ukazali poštovanje,
ona medenim glasom poče govoriti:

Kralj, moj milostivi gospodar,

više nije daleko od nas,
baš kao ni njegova dražesna nevjesta
koja će mu se u slavi i vrlini pridružiti.
Oni su, velikom radošću prožeti,
promatrali vaš dolazak.
Oni vam nude jednom zasvagda
svoje blagoslove i svoju milost uz to.
17
 Velika je želja u njihovim srcima
da vam pravi uspjeh zapadne u udio
tako da, u svemu što ovom sretnom slavlju predstoji,
ne bude tuge ni trun.

Tu se ponovo kurtoazno pokloni, zajedno sa svim malim svjećicama, pa

nastavi:

Pisma, koja su vam poslana

da biste za vjenčanje saznali,
na ovo su putovanje pozvala samo one
kojima su to još davno osigurali
Božji darovi u njihovim vlastitim bićima
i kod kojih se duboka duševna čežnja pokazala.
Oni ne mogu vjerovati
da bi se itko, pa ma koliko hrabar bio,
ne poštujući zakon i pravila
usudio u ovu dvoranu stupiti,
osim ukoliko se već dugo nije pripremao
za ovo slavlje, za ovo bračno ujedinjenje.
Zato vam oni govore o svojoj nadi
da će sa svima vama biti dobro.
To da su mnogi, mada koračaju kroz tamu,
već pripremljeni, vrlo ih raduje.

Ipak, ima i onih, tvrdoglavih i grubih,

koji ne mjere svoju nepodobnost,
koji na silu krče sebi put k položaju
za koji uopće nisu izabrani.
I tako, za skitnice i džepare meñu njima,
za hulje i krivotvorce
koji, mada nemaju pozivnicu,
žude da nam se pridruže u ovom slavlju
sutra će, sredinom dana,
biti postavljena vaga da izmjeri svakog od nas,
pa će svatko tako ubrzo saznati
što je kod kuće za sobom ostavio.

Ako sada meñu vama ima onih

koji sumnjaju u sebe
neka požure sa svojim odlaskom,
18
 jer ako se zadiže na ovom mjestu,
neće primiti nikakvu milost,
već samo sramotu i strogu kaznu.
Ako vas peče savjest,
ostanite ovdje do jutra.
Sutra ćete ponovo biti slobodni,
ali se više nikada nećete smjeti vratiti.
Neka sada oni koji su primili nauk
dozvole svojim poslušnim paževima da ih povedu
u njihove sobe, u kojima će naći
odmor i dovoljno sna
ako od mjerenja očekuju počasti.
Ali ako je drugačije, san im možda neće doći!
Sve ostale koji ovdje ostaju
zadesit će usud, dobar ili loš;
jer onima koji streme previsokom cilju
najbolje bi bilo da odlete daleko odavde.
A sada, izlazimo našu nadu
jednom zasvagda: Sve najbolje!

Čim završi svoj govor, Gospa se opet pokloni, pa se veselo vrati na prijestol.
Trube nanovo zatrubiše, ali ne nadjačaše uzdahe mnogih meñu nama.
Svjećice su ispratile Gospu. Ipak, većina ih je ostala i pridružila nam se, po
jedna za svakog od nas. Tako se zbunismo, da se teško može opisati kakve
melankolične misli i geste zavladaše meñu nama. Ipak, većina je odlučila
pričekati mjerenje, nadajući se da će, i ako ne ispadne sve kako bi trebalo, moći
otići na miru.
I ja sam se uskoro odlučio - savjest me je uvjerila u moje potpuno neznanje i
bezvrijednost. Izabrao sam da se radije zadovoljim jelom koje sam već pojeo,
nego da riskiram i izložim se budućem poniženju sa svim njegovim opasnostima.
Pošto su svjećice odvele ostale goste u njihove sobe (kasnije sam saznao da je
svatko imao svoju), ostade nas deset. Meñu nama je bio i onaj čovjek s kojim
sam razgovarao za večerom. Naše svijeće nas, meñutim, nisu napustile. Nakon
otprilike jednog sata, uñoše ona dva paža koja sam već spominjao, noseći veliko
klube konopca. Upitaše nas jesmo li odlučili da ostanemo tu. Pošto s uzdahom
potvrdismo, oni nas svezaše, svakoga za drugo mjesto, pa odoše zajedno s našim
svjećicama, ostavljajući nas jadnike u mrkloj tami.
Mnogima od nas se oči napuniše suzama - ni ja, takoñer, nisam se mogao
suzdržati. Mada nam razgovor ne bješe zabranjen, nismo mogli naći riječi da
izrazimo bol i tugu. Konopci su bili napravljeni tako čudno da ih nitko nije
mogao ni presjeći ni skinuti s nogu. Činjenica da će mnogi koji sada mirno
19
spavaju sutradan doživjeti veliko poniženje, dok ćemo mi našu drskost platiti za
samo jednu noć, nije me mogla utješiti. Na kraju, shrvan tako tužnim mislima,
zaspah i usnih san.
Mada ovaj san nema prevelikog značaja, mislim da neće biti suvišno ako ga
ispričam. Sanjao sam da se nalazim na visokoj planini. Pred sobom sam vidio
veliku, mirisnu dolinu. U njoj se okupilo mnoštvo svijeta, a svatko je na glavi
imao vrpcu kojom je bio pričvršćen za nebo. Neki su visjeli više, neki niže, a bilo
je i onih koji su još uvijek stajali na zemlji. Kroz zrak je gore-dolje letio jedan
starac sa škarama u rukama. On je sjekao te niti, sat ovdje, sat ondje. ljudi koji su
bili najbliže zemlji pali bi bez mnogo buke. Ali kada bi se to desilo nekome tko
je bio visoko, zemlja bi se zatresla. Neki su čak imali sreću da im nit bude vrlo
elastična, pa bi stigli do zemlje prije no što pukne.
Ovo tumbanje me je zabavljalo. Naročito sam se radovao kad bi neko tko je
sebe visoko uzdizao, najednom pao tako sramno, da bi poveo za sobom i
nekoliko svojih susjeda. Isto me tako veselilo i kad bi neko tko je bio blizu
zemlje, uspio nestati tako tiho, da to čak ni njegova okolina ne bi primijetila.
Kad sam bio na vrhuncu radosti, jedan od mojih drugara zarobljenika me ćušnu
i tako me, na moje veliko nezadovoljstvo, probudi. Pošto sam razmislio o svom
snu, povjerih ga svom bratu koji je ležao do mene. On je bio prilično zadovoljan,
nadajući se da bi u tome moglo biti neke pomoći.
Tako u razgovoru provedosmo ostatak noći, željno iščekujući dan.

20
 TREĆI DAN
Čim se radosni dan probudio, a svjetlo se sunce uzdiglo nad planinama da bi
ponovo otpočelo svoj nebeski zadatak, moji suborci takoñer se počeše dizati i,
malo-pomalo, pripremati se za ispit. Ulazili su u dvoranu jedan po jedan, želeći
nam dobro jutro i pitajući nas kako smo proveli noć.
Bilo je i onih koji su nam, pošto su vidjeli konopce, prebacivali da smo
kukavice koje se ne smiju se, kao što to oni čine, prepustiti dobru i zlu. Ali
ostalima je srce već bilo u petama i oni bijahu mnogo suzdržaniji. Mi smo se
ispričali zbog naše ludosti - sada smo se nadali da ćemo uskoro biti slobodni i da
ćemo iz sveg tog ismijavanja izvući pouku. Oni to, naprotiv, još nisu bili sasvim
izbjegli. Možda najveća opasnost tek je bila pred njima.
Kada su se svi konačno okupili, trube i talambasi tako zatrubiše da smo svi
pomislili kako će se sad sigurno pojaviti mladoženja. Ali, vrlo smo se prevarili.
To je ponovo bila ona gospa od jučer, sada potpuno odjevena u crveno i opasana
bijelim pojasom. Samo je na glavi imala zeleni lovorov vijenac, koji joj je vrlo
lijepo stajao. Njenu pratnju sada nisu činile svjećice, već 200 muškaraca
obučenih, kao i ona, u crveno i bijelo.
Čim je ustala sa svog prijestola, Gospa stade pravo pred nas, zarobljenike, pa
nas pozdravi i reče:
"To što su neki meñu vama bili svjesni svog jadnog stanja, vrlo je milo mom
gospodaru i on će vas zbog toga nagraditi."
Kad me ugleda, nasmije se i reče:
"Što, zar se ni ti nisi usudio riskirati? A ja sam mislila da si se ti tako dobro
pripremio!"
Na ove riječi, oči mi se napuniše suzama. Ona zatim naredi da nas oslobode, pa
nas sve okupi na mjestu s koga se mogla vidjeti velika vaga.
"Jer", reče, "možda ćete još svi vi proći bolje od ovih uobraženih tipova koji su
još uvijek slobodni."
U meñuvremenu, nasred dvorane je okačen uteg od čistog zlata. Tu je bila i
jedna mala ploča presvučena crvenim samtom, u kojoj se nalazilo sedam utega.
Ispred svih je stajao jedan prilično veliki uteg; za njim su, zasebno, bila četiri
mala utega; i, na kraju, takoñer zasebno, stajala su još dva utega. Svi oni su, u
usporedbi sa svojom veličinom, bili tako teški, da u to nitko ne bi povjerovao niti
bi itko razumio. Svaki naoružani čovjek nosio je po jedan jak konopac i goli
mač. U skladu s brojem utega, oni su se rasporedili u sedam grupa i Gospa je
odredila koja će grupa ići uz koji uteg.

Zatim je ponovo sišla s prijestola. Pošto se najprije blago poklonila, počne

govoriti:
21
 Tko u slikarev atelje uñe,
pa iako ništa o slikanju ne zna,
govori i vlada se kao da zna,
sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko silno želi umjetnik biti

iako je usud drukčije htio,
pa kopira samo genija slijepo,
sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko na vjenčanje smjelo doñe,

a poziv nikad primio nije,
pa se šepuri u lijepom odijelu,
sramota i prezir bit će mu plaća.

Tko sada na tas nogom stupi

i lakši od svih utega bude,
velikom brzinom poletjet će uvis
i porugu svih upoznat će tada.

Čim završi svoj govor, Gospa naredi paževima da poredaju sve učesnike u red,
pa da se ovi penju jedan po jedan. Pošto se najprije naklonio Gospi, jedan od
kraljeva posluša ovu zapovijed pa se, u svoj svojoj veličanstvenosti, pope na tas.
Zatim vode grupa postaviše svoje utege na drugi tas i kralj ih, na opće
iznenañenje, sve izdrža. Ali, posljednji uteg bješe pretežak za njega i on se, mada
jedva, podiže. Činilo mi se da ga Gospa sažalijeva, jer je molila svoje ljude da
budu mirni. Ipak, dobrog kralja su vezali i isporučili ga šestoj grupi.
Zatim je istupio kralj koji je stao na tas dignute glave. Pošto je pod ogrtačem
držao veliku, debelu knjigu, umislio je da nipošto ne može omanuti. Ali jedva da
je izdržao treći uteg, kad se tas nemilosrdno podiže. On se toliko uplašio, da je
čak i svoju knjigu ispustio, a vojnici su se počeli smijati, pa su ga vezali i
dodijelili trećoj grupi. Slično je bilo i s još nekim kraljevima - vojnici bi ih
najprije podrugljivo ismijali, pa vezali.
Zatim se pojavio jedan niži čovjek sa smeñom, kovrčavom bradom. On,
takoñer, načini kurtoazan naklon, te se pope na tas. Ali on je tako postojano
izdržao sve utege, da mi se čini kako bi izdržao i još neke, samo da ih je bilo.
Gospa odmah ustade. Pokloni mu se, zagrnu ga crvenim samtnim ogrtačem,
uruči mu jedan od mnogih lovorovih vijenaca sa svog sjedišta, pa ga pozva da
sjedne na stepenice njenog prijestola.
Suviše bi trajalo da opisujem kako su zatim prošli ostali carevi, kraljevi i
22
gospoda. Ali moram napomenuti da je samo nekolicina tih dostojanstvenika se
uspjela održati, mada su u mnogima, nasuprot mojim očekivanjima, pronañene
razne poštovanja dostojne vrline. Netko bi izdržao jedan uteg, neko drugi, bilo je
i onih koji bi izdržali i tri, četiri ili pet utega, ali samo ih je nekoliko prošlo cijeli
test. Svakoga tko bi omanuo, vojnici su silno ismijavali.
Test je primijenjen i na plemstvo i na učenjake i na sve ostale. Ponekad bi po
jedan ili dvojica iz jedne grupe izdržali do kraja, ali najčešće to ne bi uspio nitko.
Na kraju su na red došli i lažni bogomoljci koji varaju ljude, kao i tvorci lapis
spitalanficus-a6. Njih su na kantar stavljali tako ih ismijavajući da je čak i meni,
usprkos svem mom bolu, pucao stomak od smijeha. Većina uopće nije ni morala
čekati presudu tribunala, već bi ih udarcima i šibama odmah odveli meñu
zarobljenike, mada svakoga u njemu odgovarajuću grupu.
Od onako velikog broja učesnika, ostalo ih je tako malo, da me je stid i da im
spomenem broj. Ipak, i meñu njima je bilo vrijednih osoba koje su, takoñer,
počašćene purpurnom haljinom i lovorovim vijencem.
Kada se testiranje završilo i kada nije ostao više nitko osim nas jadnih, vezanih
bijednika koji smo stajali sa strane, jedan od kapetana istupi, pa reče:
"Poštovana gospo, ako bi se to Vašem gospodstvu svidjelo, sada bismo i ovim
jadnicima koji su spoznali svoje neznanje dozvolili da se popnu na tasove vage,
bez ikakve kazne i samo probe radi. Možda se i meñu njima nade nešto dobro."
Ja se najprije zbunih jer, u svoj mojoj nevolji, jedina mi utjeha bješe to što neću
morati pretrpjeti sramotu i što me vaga neće odbaciti. Nimalo nisam sumnjao da
bi mnogi od sadašnjih zatvorenika više voljeli da su i deset noći proveli s nama u
dvorani.
Ali pošto se Gospa složila s kapetanovim riječima, tako je moralo biti, te nas
oslobodiše stega i pustiše jednog po jednog na vagu. Iako je većina omanula,
nitko im se nije ni smijao ni rugao, već su samo svi mirno sklonjeni sa strane.
Moj prijatelj je bio peti. On je neustrašivo izdržao do kraja tako da mu svi, a
naročito kapetan koji se založio za nas, počeše aplaudirati, a Gospa mu ukaza
uobičajeno poštovanje.
Za njim su sledila dvojica koji su odmah otpali: ja sam bio osmi. Čim sam,
drhteći, stupio na tas, moj prijatelj koji je već sjedio u purpurnoj odori,
prijateljski me pogleda. Čak mi se i Gospa malo nasmiješila. Pošto sam izdržao
sve utege, Gospa reče da me podignu na silu - trojica ljudi se okačiše na drugi
tas, ali ni to nije imalo nikakvog efekta. Na to jedan od paževa istupi i uzviknu:
"To je on!", a ostali odgovoriše: "Oslobodimo ga, onda", što Gospa i dopusti.
Pošto sam primio već opisani ceremonijal, dozvoljeno mi je da oslobodim
jednog od zatvorenika. Nisam morao mnogo razmišljati - odlučio sam se za onog

6
Andreae se podsmijeva vjerovanju u navodni lijek koji liječi sve bolesti, što je zapravo
imitacija alkemičarskog lapis philosophicusa, kamena filozofa (kamena mudraca).
23
prvog kralja, koga mi je sve vrijeme bilo žao. On je odmah osloboñen pa nam se,
primivši sve uobičajene počasti, pridružio.
U meñuvremenu, dok je mjeren posljednji kandidat, koji je bio prelagan, Gospa
otkri moje ruže (njih sam skinuo sa šešira i držao ih u ruci) pa me, preko jednog
paža, zamoli da joj ih pokažem, što rado i učinih.
I tako se ovaj prvi dogañaj završi u 10 sati izjutra. Trube, koje još uvijek nismo
mogli vidjeti, oglasiše se ponovo.
Sada su se vojnici morali povući sa zarobljenicima i pričekati presudu. Sedam
kapetana i mi bili smo porota; Gospa je, kao predsjedavajući, iznijela slučaj pred
nas i zamolila da svatko izloži svoje mišljenje o tome kako bi trebalo postupiti sa
zarobljenicima. Prvi prijedlog je bio da se svi osude na smrt; zatim su sledili i
drugi prijedlozi, sve jedan stroži od drugog, a svi u skladu s razlikom izmeñu
njihovog pravog stanja i onog koje se ovdje traži. Bilo je i onih koji su htjeli da
ih zadrže u zarobljeništvu. Ali ti prijedlozi nisu se dopali ni predsjedavajućem ni
meni. Na kraju, kralj koga sam oslobodio, još jedan monarh, moj prijatelj i ja
smo riješili problem:
Najbolju gospodu je trebalo pustiti da mirno odu iz tvrñave. Sa sljedećima bi se
postupilo malo oštrije - njih treba svući i poslati natrag bez odjeće. Ostale treba
tući konopcima i goniti psima. Oni koji su se, dan ranije, dobrovoljno predali,
mogli bi otići bez ikakve kazne. I, na kraju, svi oni napuhani tipovi koji su se
onako neprilično ponašali za večerom prethodnog dana, bili bi kažnjeni i po
tijelu i po duši, svatko prema svojoj zasluzi.
Ovaj prijedlog se svidio Gospi i zadobio je većinu glasova. Zarobljenicima je
čak dozvoljena i još jedna večera, što im je odmah i rečeno. Izvršenje kazne je
odloženo do ponoći. Tako se suñenje završilo.
Gospa se sa svojim añutantom vratila na svoje uobičajeno mjesto. Nas su stavili
za čeoni stol i zamolili nas da se zadovoljimo time dok sve ne bude pripremljeno,
a kasnije će nas povesti do mlade i mladoženje. Nama je to sasvim bilo po volji.
U meñuvremenu su i zarobljenici dovedeni u dvoranu i svatko je dobio mjesto
prema svom stanju. Nareñeno im je da se ponašaju uljudnije nego prethodnog
dana. Ali na tome uopće nije trebalo insistirati, jer svi već bijahu izgubili svoju
oholost. Da budem iskren, mada ne bih želio povlañivati bilo kome, moram reći
da su, ukratko govoreći, ljudi iz najviših slojeva najbolje razumjeli kako se treba
ponašati u tako neočekivanoj nesreći. Prema njima se ophodilo bez etiketiranja,
ali s poštovanjem. Čak ni sada, oni nisu mogli vidjeti poslugu, ali mi jesmo, što
me je vrlo zabavljalo. Iako smo mi imali mnogo više sreće, nismo se ponijeli,
već smo savjetovali ostale da se razvedre, jer stvari neće ispasti suviše loše.
Željeli su od nas saznati ishod suñenja, ali nama je bilo strogo zabranjeno o tome
govoriti i nitko se nije usuñivao ni zucnuti. Ipak, tješili smo ih koliko god smo
mogli, pijući s njima u nadi da će ih vino razveseliti.
Naš stol je bio pokriven crvenim samtom, a pehari za piće su nam bili od čistog
24
srebra i zlata, što su drugi promatrali sa zavišću. Još prije nego što smo seli, ušla
su dva paža noseći svakome od nas po jedan zlatan prsluk s ukrasom u obliku
bijelog lava. Te prsluke nam je poslao mladoženja sa zahtjevom da ih nosimo za
stolom, kako bismo mogli promatrati obilježja reda kojim nas je njegovo
veličanstvo udostojalo i u koji će nas uskoro primiti uz prigodnu ceremoniju. Mi
smo prihvatili ovu počast uz duboku pokornost, pa smo poslušno obećali da
ćemo učiniti što god Njegovom Visočanstvu bude milo. Uz to, jedan paž je imao
i spisak po kome smo, u pravilnom poretku, smješteni za sto. Koje je bilo moje
mjesto nikada ne bih zatajio, da se ne plašim kako bih ispao suviše ponosan, što
bi bilo protivno značenju četvrtog utega.
Pošto je naše posluženje bilo zaista veličanstveno, upitali smo jednog paža ne
bismo li mali dio svega toga mogli dati i našim prijateljima i poznanicima. Kad
nam je to bez ikakve dvojbe odobreno, svatko od nas je svojim prijateljima
poslao gomilu hrane preko posluge. Kako oni nisu mogli vidjeti sluge, pa nisu
znali ni odakle hrana dolazi, poželio sam i osobno odnijeti nešto jednom od njih.
Ali, čim se podigoh, jedan sluga mi se ispriječi na putu, rekavši da bi me želio
prijateljski upozoriti - jer, da me je neki paž vidio, sve bi doprlo do kraljevih
ušiju, a to bi me skupo stajalo. Pošto me nitko osim njega nije spazio, on me
neće odati ali, dodao je još, ubuduće ću morati bolje paziti na dostojanstvo Reda.
Ove slugine riječi su me prosto zalijepile za mjesto, te me je dugo poslije toga
bilo strah i pomaknuti se. Ipak, zahvalio sam mu na tom odanom upozorenju
onoliko koliko sam to mogao tako smeten i uplašen.
Ubrzo se ponovo začu lupa bubnjeva. Iz iskustva smo već znali da oni
najavljuju dolazak Gospe, pa smo se pripremili da je dočekamo. Pojavila se sa
svojom uobičajenom pratnjom, na svom visokom sjedištu. Pred njom su išla dva
paža- jedan je nosio zlatni pehar, a drugi neki dokument na pergamentu. Pošto je
graciozno ustala, Gospa je uzela pehar iz paževe ruke. Objasnila nam je da u čast
imena Njegovog Veličanstva svatko treba otpiti po gutljaj. Na ovoju čaše stajala
je Fortuna, elegantno urañena u zlatu, s crvenom, lepršavom zastavom u ruci.
Zato sam pio s nešto manje vedrine, jer mi je ćudljiva priroda sreće već bila
suviše dobro poznata.
Gospa je, kao i mi, bila zaogrnuta zlatnim prslukom s lavom, pa sam nagañao
da bi ona mogla biti poglavar reda. Upitali smo je za njegovo ime, ali odgovorila
je kako još nije vrijeme da se ono otkrije, jer zatvorenici još nisu osuñeni.
Njihove oči, zbog toga, još uvijek bijahu zatvorene i sve što se dosad nama
dešavalo njih je samo vrijeñalo i dosañivalo im, iako to ne bijaše ništa u poredbi
s počastima koje su tek bile pred nama. Pošto nam je to objasnila, Gospa je
primila od drugog paža onu povelju, koja je imala dva dijela, te je,, pročitala
tekst koji je glasio otprilike ovako:
(Što se tiče prve grupe), oni moraju priznati da su suviše olako povjerovali
neistinitim knjigama, stekli previsoko mišljenje, o sebi i tako došli u ovu tvrñavu
25
a da ih nitko nije pozvao. Najviše njih se ovdje, možda, pojavilo iz koristoljublja,
kako bi kasnije živjeli u većoj pompi i slavi. Dakle, oni su zaveli jedan drugog,
zaglibljujući se meñusobno u sramotu i laž, i zbog toga zaslužili ozbiljnu kaznu.
Oni su to, uz veliko poniženje, već uvidjeli i predali se.
Potom su ostalima upućene sljedeće stroge riječi:
Da oni vrlo dobro znaju, da su sasvim svjesni da su objavljivali krivotvorene
knjige, lažne i pune izmišljotina, da su obmanjivali i varali druge, tako da su
prokockali svoje kraljevsko dostojanstvo. Oni su odlično znali kakve su
bezbožne i varljive slike koristili, pa čak nisu poštedjeli ni Sveto Trojstvo, već su
ga, naprotiv, koristili da bi svakog varali. Sada je kao dan jasno i kakvim su se
praksama služili kako bi zaveli pozvane goste, a neznalice progurali u prve
redove. Isto se tako objelodanilo i da su se valjali po otvorenom bludu, razvratu,
pohlepi i drugim nečistoćama, koje su sve protivne već spomenutom
kraljevskom redu.
Ukratko, oni dobro znaju da su unizili kraljevsko dostojanstvo čak i meñu
prostim svijetom, te moraju priznati da su se pokazali kao varalice, nitkovi i
lopuže, koji zaslužuju da se izbace iz viših krugova i strogo kazne.
Lopuže su se gnušale ovog priznanja, ali ne samo da im je Gospa priprijetila
smrtnom kaznom, već se i ona prva grupa bijesno okrenula protiv njih,
optužujući ih za sve prevare koje su zbog njih iskusili. Tako lopuže na kraju
bijahu prisiljene spoznati svoju krivicu, kako bi izbjegli ono gore. Ipak,
napomenuli su da ih ne bi trebalo tako nemilosrdno kriviti za sve što se desilo.
Gospoda bijahu čvrsto odlučila ući u tvrñavu - za to su nudili velike svote novca
- pa su svi upotrijebili razne trikove kako bi ščepali svoj dio i tako su stvari
ispale ovakve kakvima ih sad vidimo. Ali budući da im naum nije uspio, smatrali
su da ne zaslužuju nimalo veću kaznu od gospode - ta oni su morali biti dovoljno
inteligentni pa da shvate kako se nitko tko je siguran da može ući ne bi s njima
pentrao po zidovima uz tako velike teškoće, a zarad tako male dobiti! A što se
tiče knjiga koje su se tako dobro prodavale - pa, u toj prevari je morao
sudjelovati svatko tko je želio opstati! Zato su se vatreno nadali da, ako je zaista
donijeta pravedna presuda a to je obećano ne samo gospodi, već i njihovim
slugama koje su prenosile zahtjeve svojih gospodara - onda će se, svakako,
ustrojiti kako oni nisu počinili nikakav zločin.
Ovim i sličnim riječima pokušavali su se opravdati. Ali rečeno im je da je
njegovo kraljevsko visočanstvo odlučilo kazniti sve i svakoga, mada ne
podjednako strogo. Jer, iako je sve što su iznijeli donekle istinito, te zbog toga ni
gospoda neće proći nekažnjena, ipak, oni koji su se tako nadmeno predstavljali i
zaveli više neznalica, možda i protiv njihove volje, imaju dobre razloge da se
pripreme za smrt - baš kao i oni koji su svojim lažnim knjigama vrijeñali
Njegovo Visočanstvo, što se iz tih knjiga i spisa lako može vidjeti.
Na to mnogi meñu njima počeše zapomagati tako jadno, plakati, jaukati,
26
preklinjati i bacati se na koljena. Ali bez ikakvog uspjeha. Divio sam se Gospi
kako je uspijevala ostati sasvim mirna, jer je njihova bijeda čak i nama natjerala
suze na oči i podstaknula naše sažaljenje, mada su oni većini nas zadali mnogo
muka i nevolja.
Gospa zatim otpusti svog paža, koji se ubrzo vrati sa svim onim oklopljenim
vojnicima s mjerenja. Nareñeno im je da priñu zarobljenicima, i to u pravilnom
poretku, tako da je svaki vojnik trebao stati uz jednog zarobljenika i zatim ga
povesti u vrt. Zapanjilo me kako je svaki vojnik odmah i bez greške prepoznao
svog čovjeka.
Mojim jučerašnjim sudruzima je dopušteno da nevezani izañu u vrt i tamo
prisustvuju izvršenju kazne. Čim su svi izašli, Gospa je ustala sa svog prijestola.
Zamolila nas je da se pridružimo ostalima sjedeći na stepenicama njenog trona.
Mi nismo oklijevali ni sata, već odmah ostavismo sve što je bilo na stolu - osim
pehara koji je Gospa povjerila svom pažu - i istupismo u našim veličanstvenim
odorama. Prijestol se kretao sam - tako lagano, da nam se činilo da lebdimo.
Kada smo stigli u vrt, svi smo sišli.
Vrt nije bio u pravom smislu te riječi lijep, ali meni se dopalo što je drveće
posañeno u vrlo pravilnom poretku. Osim toga, tu je bila i krasna fontana,
ukrašena divnim figurama, natpisima i čudnim znacima koje ću, ako Bog da, sve
spomenuti u sljedećoj knjizi. U vrtu je bila podignuta drvena pozornica, zastrta
divno oslikanim tapiserijama. Imala je četiri galerije, sve jednu iznad druge. Prva
je bila najveličanstvenija i zastrta taftanim zavjesama, tako da nismo mogli
vidjeti što se krije iza njih. Druga je bila prazna i otkrivena. Ostale dvije su
takoñer bile pokrivene, i to crvenim i plavim taftom.
Čim smo prišli drvenoj konstrukciji gospa se pokloni do zemlje. To nas je
prilično uzbunilo, jer smo lako mogli naslutiti da kralj i kraljica više nisu daleko.
Pošto smo i mi pokazali isto poštovanje, Gospa nas je pustila da se zavojitim
stepenicama popnemo do druge galerije. Ona je sela na vrh, a mi ispod nje, istim
redoslijedom kao i prije. Kako se samo kralj koga sam oslobodio sa zahvalnošću
ophodio prema meni i sada, a i prije, za stolom. To ne mogu opisati a da ne zvuči
kao kad zli jezici ogovaraju. Ali on je dobro mogao zamisliti kako bi jadan i
usamljen bio da je morao odslušati presudu usred sveg onog poniženja, dok je
sad, zahvaljujući meni, posjedovao tako visoko dostojanstvo i položaj.
U meñuvremenu je naprijed istupila ona gospa koja mi je donijela pozivnicu i
koju sve do sada nisam vidio. Najprije je puhnula u svoju trubu a zatim je, vrlo
glasno, iznijela presudu.

"Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, moj plemeniti gospodar, od sveg bi srca

volio da su svi prisutni ovdje okupljeni na poziv Njegovog Visočanstva i da su se
pokazali kao dostojni, te da bi broj onih koji će uljepšati njegovo svadbeno
veselje bio mnogo veći. Ali, budući da je svemogućem Bogu drukčije bilo po
27
volji, Njegovo Visočanstvo se neće buniti, već se mora (iako ne prema vlastitoj
naklonosti) osloniti na staro zakonodavstvo svog kraljevstva. No, kako bi se
uroñena blagost Njegovog Veličanstva mogla svuda proslaviti; on je sa svojim
većem i državnim predstavnicima odlučio da, onoliko koliko je to razumno,
ublaži uobičajenu kaznu.
Prije svega, voljan je vama, gospodo i vladari, uručiti ne samo vaše živote, već i
slobodu, ljubazno i prijateljski vas moleći da ne zamjerite što ne možete
prisustvovati slavlju Njegovog Veličanstva, već da se sjetite kako vam je i bez
toga svemogući Bog namijenio mnogo više no što možete strpljivo i primjereno
podnijeti, i da je njegova odluka da tako podijeli svoje darove za nas
neshvatljiva. Ni vaš ugled, takoñer, neće biti okrnjen, mada vas je Red odbacio,
jer ne možemo raditi sve u isto vrijeme. Što se tiče činjenice da su vas zavele
lopuže, oni, sa svoje strane, neće proći nekažnjeni. Štoviše, Visočanstvo je
odlučilo sve vas opskrbiti s po jednim catalogus haereticorum (katalog
heretičkih dijela) ili index expurgatorius (spisak pročišćenih tekstova), kako
biste ubuduće mogli bolje prosuñivati i razlikovati dobro od zla. Njegovo
Veličanstvo namjerava pročistiti svoju biblioteku i sve lažne spise ponuditi
Vulkanu, pa vam savjetuje da i vi učinite isto. On se nada da će se s vremenom
sve zlo i prijevara iskorijeniti. Ipak, savjetuje vam da više nikada ne pokušate
tako lakomo i nesmotreno ući ovamo, inače će ona isprika kojim su se varalice
pravdale biti uvažena, i to na vašu štetu, i mnogi će vas ismijati i prezreti.
I, na kraju, Njegovo Visočanstvo traži, a nada se da vi nećete imati ništa protiv,
da kao zalogu njegovoj zemlji ostavite ovdje svoje zlatne lance ili već što tko
ima sa sobom, pa da nas napustite u prijatnom raspoloženju, uz pomoć našeg
sigurnog vodstva, ponovo da se nañete kod svojih kuća.
Ostale, koji nisu izdržali prvi, treći i četvrti uteg, Njegovo visočanstvo neće tek
tako otpustiti. Ipak, i oni mogu osjetiti njegovu dobrotu u zapovijed da budu
svučeni i poslati kući nagi.
Oni koji su bili prelagani za drugi i peti uteg neće biti samo svučeni, već i
obilježeni s jednim ili više žigova, svatko u skladu sa svojom težinom.
Prema onima koje je podigao tek šesti ili sedmi uteg, bit će postupano znatno
nježnije."
I, tako se to nastavljalo. Za svaku kombinaciju utega je odreñena posebna
kazna, ali predugo bi trajalo da ih sada sve spominjem.
"Oni koji su se jučer izdvojili slobodno i prema vlastitom nahoñenju, napustit
će ovo mjesto slobodno i bez kazne.
I, na kraju, varalice koje nisu mogle izdržati nijedan uteg, bit će kažnjene po
tijelu i životu mačem, bičem, vodom i konopcima. Izvršenje ove kazne će svi
promatrati, kako bi to poslužilo za primjer ostalima."

28
 Nakon ovoga, naša Gospa je prelomila svoj štap7. Ona druga, koja je čitala
presudu, puhnula je u trubu, pa se duboko poklonila onima iza zavjese.
Ne mogu a da čitaocima sad ne kažem nešto i o broju zarobljenih. Njih sedam
izdržalo je jedan uteg; dvadeset jedan čovjek je izdržao dva utega; trideset pet -
tri; trideset pet - četiri; dvadeset jedan je izdržao. pet utega, a sedmorica šest
utega. Samo jedan je stigao do sedmog a da ga nije mogao podići, i to je bio onaj
kralj koga sam oslobodio. Bilo je i mnogo onih koji su omanuli u potpunosti.
Nekolicina je uspjela podići sve utege sa zemlje.
Dok su stajali pred nama, sve sam ih pažljivo prebrojao i upisao u tablicu.
Interesantno je da meñu onima koji su izdržali podjednak broj utega nije bilo ni
dva ista. Jer, mada ih je trideset pet izdržalo tri utega, kod jednog su to bili prvi,
drugi i treći uteg, kod drugog - treći, četvrti i peti, kod trećeg - peti, šesti i sedmi
i tako dalje, te meñu 126 osoba nije bilo dvije s identičnim rezultatom. Mogao
bih kazati točnu mjeru svakog kandidata, ali mi je to zabranjeno. Ipak, nadam se
da ću to kasnije objaviti, s objašnjenjima.
Gospoda bijahu vrlo zadovoljni, jer se usred ovakvog strogog reda i discipline
nisu smjeli nadati blagoj kazni. Zato su dali i više nego što im je traženo. Odrekli
su se svega što su imali sa sobom - lanaca, nakita, zlata, novca, svega - i otišli uz
naklon. Kraljevskim slugama je zabranjeno da im se na odlasku smiju. Ipak,
neke šaljivdžije se nisu mogle uzdržati, jer zaista je bilo smiješno gledati ih kako
se žure otići, ne osvrćući se za sobom. Nekolicina je izrazila želju da im se
obećani katalog pošalje što prije, kako bi sa svojim knjigama postupili prema
kraljevom savjetu, i to im je ponovo obećano. Na kapiji su svi primili po čašicu
oblivionis haustus-a (piće zaborava), kako se više ne bi sjećali svoje nesreće.
Zatim su otišli i oni koji su se sami prijavili i kojima je, zbog njihovog poštenja,
dozvoljeno da odu bez kazne, ali da nikad više ne doñu kao što su to ovaj put
učinili. Ipak, ako bi doživjeli otkrivenje, i oni bi postali dobrodošli gosti.
Za to vrijeme, ostale zarobljenike su svukli. Sa svakim je postupano u skladu s
njegovom krivicom. Neki su otišli kući goli,,ali neozlijeñeni; druge su istjerali
pomoću malih satova i zvončića; treći su žestoko izbičevani. Ukratko, kazne su
bile toliko raznovrsne, da sad ne bih mogao sve ih pobrojati. Na kraju su i oni
posljednji stigli na red. Izvršenje njihove kazne je trajalo nešto duže, jer je
trebalo vremena da bi se jedni povješali, drugi obezglavili, treći pobacali u vodu
i, uopće, usmrtili na razne načine.
Tokom ovog pogubljenja potekle su mi suze - i to ne zbog kazne, koju su one
hulje svojim zlodjelima i te kako zaslužile - već uslijed misli koje me obuzeše, o
ljudskom sljepilu, u kome stalno živimo i djelujemo, još od prvog grijeha.
I tako se vrt, do maloprije pun ljudi, sad skoro sasvim isprazni. Osim vojnika,
tu ne ostade nitko više.

7
Sudac prelamanjem svog štapa označava da je presuda donijeta i neopoziva.
29
 Pošto se sve završilo, zavlada tajac koji je trajao oko pet minuta. Zatim istupi
divan, kao snijeg bijeli jednorog, sa zlatnom ogrlicom na kojoj bijahu ugravirana
slova. On se približi fontani, pa kleknu na prednje noge, kao da odaje poštu lavu
koji je tako nepomično stajao usred fontane da sam mislio od njega kako je neka
kamena ili brončana skulptura. Lav odmah prelomi goli mač koji je držao u
zubima. Komadići, čini mi se, potonuše u fontani. Lav zatim stade rikati, sve dok
se ne pojavi golubica - ona mu u kljunu donese maslinovu grančicu, koju on
odmah izjede i smiri se. Jednorog se radosno vrati na svoje mjesto.
Onda nas Gospa povede s platforme niz stepenište i svi se ponovo poklonismo
prema zavjesi. Sada smo trebali oprati ruke i glave u fontani i tu malo pričekati
dok se kralj ne vrati u svoje sobe kroz jednu pokrivenu galeriju. Zatim smo se
ponovo vratili u onu odaju u kojoj smo i prije bili, ovaj put uz posebnu glazbu,
pompu i prijatne razgovore. To je bilo oko četiri sata po podne.

Da nam prekrati vrijeme, Gospa je svakome od nas dodijelila po jednog paža.

Njih nije krasila samo bogata odjeća, već i izuzetno obrazovanje - tako su
umješno govorili o bilo kojoj temi, da smo mi imali dobrih razloga da se
postidimo. Nareñeno im je da nas provedu po tvrñavi, mada samo po odreñenim
mjestima, i da nam, ako je moguće, prekrate vrijeme u skladu s našim željama.
Gospa nas je za to vrijeme napustila, utješivši nas obećanjem da će nam se
pridružiti za večerom i da ćemo poslije toga slaviti ceremoniju suspensionsis
ponderum (vješanje utega). Zamolila nas je da strpljivo sačekamo idući dan, kad
će nas predstaviti kralju.
Kada je otišla, svatko se počeo zanimati onim što mu je najviše godilo. Neki su
razgledali lijepe slike - kopirali su ih za sebe i razmatrali značenja divnih likova;
drugi su se osvježavali jelom i pićem. Ja sam tražio od svog paža da mene i mog
druga provede po tvrñavi, i zbog toga nikad neću zažaliti. Jer, uz mnoge divne
starine, pokazana mi je i kraljevska grobnica, gdje sam naučio više nego iz svih
knjiga na svijetu. Tu se nalazio i veličanstveni Feniks, o kome sam prije dvije
godine izdao posebnu knjigu. Takoñer namjeravam objaviti i podrobne rasprave
o lavu, grifonu, sokolu i ostalim bićima, kao i o napicima i natpisima, samo ako
se moje pripovijedanje pokaže kao korisno. Žalostilo me je što su moji sudruzi
zanemarili pogledati sva ova blaga, ali mi je sinulo da je i to sigurno bila posebna
Božja želja.
Zahvaljujući svom pažu, vrlo sam uživao. Paževi su svakoga od nas vodili baš
onamo gdje bi mu, u skladu s njegovim raspoloženjem, najviše prijalo. Kako su
ključevi bili povjereni baš mom pažu, mene je zadesila najveća sreća - jer, mada
je on sve pozvao u obilazak grobnica, ostali su mislili da je riječ o najobičnijim
grobovima u crkvenom dvorištu i da će, ako se tu zaista ima što vidjeti, moći to
pogledati i neki drugi put. Ti spomenici neće biti uskraćeni ni mojim dragim
učenicima, jer smo moj prijatelj i ja sve to nacrtali i prepisali.
30
 Potom smo vidjeli lijepu biblioteku, onakvu kakva je bila prije reformacije.
Iako mi se srce razigra kad god na nju pomislim, neću mnogo govoriti, jer će
njen katalog uskoro biti objavljen. Na ulazu u ovu odaju stajala je velika knjiga,
kakvu nikada ranije nisam vidio, u kojoj bijahu skicirane sve figure, sobe, ulazi,
ali i natpisi, zagonetke i ostale slične stvari koje su se mogle vidjeti u tvrñavi.
U vezi s tim sam dobio jedno obećanje, ali za sada ću morati još pričekati, sve
dok malo bolje ne upoznam svijet. U svakoj knjizi se nalazio portret autora. Ali
mnoge meñu njima bijahu predviñene za spaljivanje, kako bi se uspomena na
njih izbrisala čak i meñu sasvim pravovjernim svijetom.
Sve smo dobro pregledali. Tek što kročismo napolje, kad nam priñe jedan drugi
paž. On nešto prošapta našem pažu, na što mu ovaj dade ključeve, a on ih odmah
ponese sa sobom uz stepenice. Naš paž bijaše sasvim problijedio i, pošto smo ga
uporno zapitkivali, reče kako Njegovo Veličanstvo nipošto ne dozvoljava
razgledanje grobnica i biblioteke. Zato, ako nam je život mio, savjetovao nas je,
bolje bi nam bilo da nikome ništa ne govorimo, jer je on upravo porekao da smo
išta od toga vidjeli. Nas dvojica bijasmo potpuno ustreptali i od radosti i od
straha. Ipak, nitko ništa nije otkrio i nikakvog ispitivanja na tu temu više nije
bilo. U tim odajama smo proveli tri sata. To vrijeme nikada neću zažaliti.
Bilo je skoro sedam sati, ali još ništa nismo dobili za jelo. Ipak, zahvaljujući
razgledanju u kome smo neizmjerno uživali, naša glad bijaše sasvim snošljiva -
pod takvim uvjetima, rado bih gladovao cijelog života.
Za to vrijeme smo vidjeli i čudne fontane, lagume i razne umjetničke ateljee.
Da sva naša umjetnička dijela okupimo zajedno, ne bi mogla nadići ono što smo
tu vidjeli. Sobe su bile poredane u polukrug, tako da se svima pred očima stalno
nalazio jedan dragocjeni sat, postavljen u središte veličanstvene male kule, i
svatko se je mogao ravnati prema njemu i prema putanjama planeta koje su tu
bile prikazane u punom sjaju. Sada jasno vidim u čemu griješe naši umjetnici, ali
nije moje da im o tome govorim.
Na kraju stigoh u prostranu odaju, koju su drugi još odavno posjetili. Nasred
sobe se nalazio globus, promjera od otprilike trideset stopa. Skoro cijela jedna
polulopta je bila pod zemljom, osim jednog malog dijela gdje su se nalazile
stepenice. Dva čovjeka su lako mogla okretati ovaj globus pomoću specijalnog
mehanizma i to tako da se uvijek vidi samo ona polovina iznad horizonta.
Iako sam odmah razumio da ovaj instrument mora imati neku posebnu
primjenu, nikako nisam mogao dokučiti svrhu zlatnih prstenova koji su bili
postavljeni na više mjesta.
Moj paž se na to nasmije, pa me posavjetova da ih pažljivije osmotrim. Na
kraju otkrih da je i moja rodna zemlja takoñer obilježena zlatom. Moj prijatelj
potraži svoju zemlju, pa vidjesmo da je i s njom isti slučaj. Tako je bilo i sa
zemljama svih koji su položili test. Paž mi je onda ispričao kako je prethodnog
dana stari Atlas, dvorski astronom, objašnjavao Njegovom Veličanstvu da
31
pozlaćene točke točno odgovaraju rodnim zemljama svih pravih zvanica. I zato,
čim je vidio kako sam se podcijenio, a moja zemlja je bila označena zlatom,
uvjerio je jednog kapetana da zamoli za dopuštenje da i mi stupimo na vagu, bez
opasnosti od kazne, objasnivši mu da zemlja jednog od nas ima izrazito dobar
znak. I sigurno da nije bez razloga meni dodijeljen baš on, paž s najvećim
ovlaštenjima.
Zbog toga sam sada još zahvalniji i još ponosniji što sam se rodio tu gdje jesam.
Otkrio sam da je, pored prstena, na mojoj zemlji bilo i nekoliko lijepih linija, ali
to ne govorim da bih se hvalisao i uzdizao. Na globusu sam vidio mnogo više
nego što želim otkriti. Neka svatko za sebe razmisli zašto ne daju svi gradovi
filozofe.
Paž nas je zatim bukvalno uveo u globus, koji je bio konstruiran na sljedeći
način: na djelu koji je predstavljao more i koji je, naravno, bio najveći, nalazila
se tabla s tri ugravirane posvete i s imenom autora. Ta tabla se je mogla lagano
podići, poslije čega se, preko jedne male daske, ulazilo u središte globusa u kome
su, na kružnoj klupi, mogle sjediti četiri osobe. Tu se mogu promatrati zvijezde
čak i po najjačem dnevnom svjetlu (mada se, u vrijeme o kome govorim, već bilo
smrklo). Zvijezde su mi izgledale kao najčistiji rubini, koji sijaju tako divno, u
tako pravilnim porecima i putanjama, da skoro nisam ni želio izaći. Paž je to
kasnije rekao Djevici, a ona me je često zadirkivala zbog toga.
Bilo je vrijeme za večeru, a ja sam toliko uživao u globusu da sam posljednji
stigao za trpezu. Stoga nisam odugovlačio, već sam odmah ponovo odjenuo
moju odoru (koju sam prije toga odložio sa strane) i krenuo k stolu. No sluge su
se ophodile prema meni s takvom poštom, da od sramote ne smjeh podignuti
pogled. Tako se desilo da uopće nisam ni bio svjestan kako Gospa čeka na mene.
Čim je to shvatila, ona me uhvati za moju halju, pa me tako dovede do stola.
Nepotrebno je, mislim, da još govorim o muzici i o svim divnim ugoñajima koji
su pripremljeni, i to ne samo zato što je nemoguće izraziti to kako valja, već i
zato što sam o svemu tome već izvijestio onako kako sam znao i umio. Ukratko,
tu ne bijaše ničeg do čiste umjetnosti i ljepote.
Pošto smo do ponoći razgovarali o stvarima kojima smo se tog dana zanimali -
mada o biblioteci i spomenicima ne bijaše ni spomena - vino nas razgali. Gospa
onda reče: "Gospodo, jedna od mojih sestara i ja se ozbiljno razilazimo u
mišljenju oko jedne stvari. Naime, mi imamo orla u sobi; njegujemo ga brižljivo,
jer svaka od nas želi da mu baš ona bude najdraža. To je već dalo povoda za
mnoge svañe. Jednog dana, odlučile smo mu zajedno prići, pa prema kojoj
pokaže najviše prijateljstva, njen će i biti. Tako i učinismo. Ja sam, po običaju,
držala grančicu lovora, ali moja sestra bijaše praznih ruku. Čim nas ugleda, orao
smjesta mojoj sestri dade grančicu koju je nosio u kljunu; ali odmah zatim
zatraži moju, i ja mu je dadoh. Sada se obije pitamo koja mu je od nas dvije
draža. Što da radim?"
32
 Svima nam bijaše vrlo drago zbog skromnog načina na koji je Gospa postavila
svoje pitanje i bijasmo radi da čujemo odgovor. Pošto su svi gledali u mene i
očekivali da počnem, zbunih se, pa ne znadoh što bih drugo do da na pitanje
odgovorim pitanjem. Zato rekoh:
"Milostiva gospo, na Vaše pitanje bi se lako moglo odgovoriti, samo kad i
mene jedna stvar ne bi bunila. Imao sam dva družbenika koji su me obojica
izuzetno voljeli. Kako su bili u nedoumici koji od njih dvojice mi je draži,
odlučiše da mi neočekivano potrče u susret, pa koga zagrlim bit će onaj koga
najviše i volim. Tako i učiniše. Meñutim, jedan od njih nije mogao držati korak s
onim drugim, pa zaosta sav u suzama, dok drugog začuñeno prigrlih. Kada su mi
objasnili svoje ponašanje, ništa pametno nisam mogao smisliti, već sam odložio
svoju odluku sve dosad."
Gospa razmisli, pa pošto dobro uvide moju namjeru, reče:
"Budimo, onda, oboje tihi i upitajmo druge za odgovor."
Ali ja sam im već dao ideju, i neko otpoče sljedeću priču:
"U gradu u kome živim, jedna deva bi osuñena na smrt. Ipak, sudac se sažali na
nju, te objavi da će svakome tko to želi dozvoliti da se bori za nju. Ona je imala
dva ljubavnika; jedan od njih se odmah pripremi za boj, pa stade čekati svog
protivnika. Zatim se pojavi i onaj drugi. Bez obzira što je došao kasnije, i on se
je odlučio boriti i dobrovoljno se podvrgnuti mogućnosti da bude pobijeñen,
kako bi spasio njen život. Tako se desilo da su obojica zatražila njenu ruku.
Sada, gospodo, pitam vas: kome od njih dvojice ona pripada?"
Gospa se više nije mogla držati po strani, već reče:
"Mislila sam da ću zadobiti puno informacija, a sada sam samu sebe uhvatila u
zamku. Ipak, rado bih čula da li još neko ima neki odgovor?"
"Naravno", odgovori treći, "čudnija avantura od one koja se meni desila još nije
ispričana. U mladosti sam volio poštovanja dostojnu gospu. Kako bih svoju
ljubav doveo do željenog kraja, zatražio sam pomoć od jedne stare služavke, koja
me na kraju dovede do nje. Ali, desilo se da su nas gospina braća zatekla kada
smo sve troje bili zajedno. Bili su tako bijesni, da bi mi sigurno oduzeli život da
ih ne umilostivih svojim žestokim molbama. Na kraju me prisiliše da obećam
kako ću se sa svakom od ovih gospa oženiti na po godinu dana. Sada vi meni,
gospodo, recite - da li prvo da uzmem staru ili mladu?"
Mi se od sveg srca nasmijasmo ovoj zagonetki, ali, mada su neki šaputali meñu
sobom, nitko ne poželi odgovoriti. Onda četvrti otpoče svoju priču:
"U jednom gradu živi cijenjena gospa, koja svima bijaše draga, a naročito
jednom mladom plemiću. On joj je toliko dosañivao da mu ona na kraju obeća
kako će ga prihvatiti, pod uvjetom da je, usred hladne zime, odvede u osunčani,
rascvjetali ružičnjak. Ako ne uspije, mora obećati da je više nikada neće vidjeti.
Plemić je putovao kroz sve zemlje, ne bi li našao nekog tko to može izvesti, sve
dok ne naiñe na jednog kepeca koji mu obeća da će to učiniti, pod uvjetom da
33
mu plemić za uzvrat da polovinu svog imanja. Plemić pristade, a ovaj održa riječ.
Sada on pozva gospu u svoj vrt koji, nasuprot svim očekivanjima, bijaše prijatno
topao i sav u cvatu. Sjetivši se svog obećanja, gospa samo zamoli da se još
jednom vidi sa svojim mužem kome, uz suze i uzdahe, ispripovijeda sve o svom
jadnom stanju. Ali muž bijaše sasvim uvjeren u njezinu nevjeru, pa je otposla
natrag ljubavniku koji ju je za skupe pare zadobio. Muževljevo poštenje,
meñutim, dirnulo je plemića; on pomisli kako bi bio grijeh dirnuti toliko
neporočnu ženu, te je ponovo vrati kući, uz sve poštovanje i čast njenom mužu.
Kepec, sa svoje strane, kad vide toliku velikodušnost kod ove dvojice ljudi, ma
koliko bijedan bio, ni sam nije želio biti gori od njih, pa vrati plemiću sva
njegova dobra i ode svojim putem.
Eto, gospodo, ja sada ne znam koja je od ovih osoba pokazala najveću
velikodušnost."
Svi smo bili zanijemili. Ali tek što gospa izrazi želju da sljedeći progovori, kad
peti, bez oklijevanja, poče:
"Gospodo, bit ću kratak: čija je radost veća - onoga koji posjeduje ono što voli,
ili onoga koji samo misli o tome?"
"Onoga koji posjeduje", reče Gospa.
"Ne", odgovorih ja, i tako započe debata, koja je trajala sve dok šesti ne povika:
"Gospodo, ja se trebam oženiti. Ne mogu izabrati izmeñu djevice, udate žene i
udove. Oslobodite me ove nedoumice, pa ću vam pomoći da riješite sve ostale
probleme!"
"To nije suviše teško", odgovori sedmi, "kada čovjek ima izbor. No kod mene
stvari stoje sasvim drukčije. U mladosti voljah lijepu i vrlu gospu, a i ona je
voljela mene. Ali nismo se mogli uzeti, jer su se njeni prijatelji protivili. Tako se
ona udade za drugog, ipak vrlo poštenog i diskretnog čovjeka, koji se prema njoj
ophodio s poštovanjem i ljubavlju. Kada su joj došli poroñajni bolovi, njezino
stanje se tako pogoršalo da su svi povjerovali kako je umrla, pa je sahraniše uz
mnogo pompe i žalosti. Tada pomislih da, kad već nije mogla biti moja dok je
bila živa, mogu je zagrliti i poljubiti makar sad, mrtvu. Povedoh sa sobom slugu,
koji po noći otkopa njen grob. Ali kad otvorih lijes i uzeh je u svoje naručje,
osjetih njezino srce - shvatih da ono još uvijek slabo kuca, a ti otkucaji su od
moje toplote bivali sve jači i ja na kraju sa sigurnošću uvidjeh da je još živa.
Tiho je odnijeh svojoj kući pa, pošto ugrijah njezino promrzlo tijelo ljekovitom
kupkom od trava, povjerih je svojoj majci, sve dok ona ne rodi divnog sina koga
odmah, kao što sam to učinio i s njegovom majkom, povjerih brižnoj njezi.
Gospa se našla u velikom čudu i ja joj, nakon dva dana, ispripovijedah sve što se
desilo, te je zamolih da od sada pa nadalje ostane sa mnom kao moja žena. Ona
primijeti, meñutim, da bi to moglo nanijeti bol njenom mužu, koji se prema njoj
uvijek ophodio lijepo i časno. U svakom slučaju, ljubav ju je sada vezivala i za
jednog i za drugog.
34
 Nakon dva mjeseca, koja sam proveo na putu, pozvah njenog muža u goste pa
ga, izmeñu ostalog, upitah i da li bi je, kad bi se njegova preminula žena vratila,
htio primiti natrag. On to potvrdi, duboko dirnut i sav u suzama. Onda mu
dovedoh njegovu ženu i sina i objasnih mu sve što se desilo, moleći ga da da
pristanak za brak koji sam namjeravao. Poslije duge rasprave, on nikako nije
mogao opovrgnuti moje pravo, već bi prisiljen ostaviti mi gospu. Ali rasprava i
dalje traje oko sina."
Ovdje ga Gospa prekide i reče: "Čudi me kako ste mogli obmanjivati čovjeka
pogoñenog teškim bolom".
"Zar to tada nije bilo važno za mene?", odgovori on. O ovoj stvari se razvi
diskusija meñu nama, ali ipak većina potvrdi kako je ispravno postupio.
"Ne", reče on. "Bez pogovora sam mu vratio i ženu i sina. A sada mi recite,
gospodo, što je veće: moja velikodušnost, ili radost tog čovjeka?"
Ove riječi toliko razveseliše Gospu, da podiže čašu u čast ove dvojice. Poslije
toga su i drugi počeli pričati priče, ali one su bile donekle zbrkane, tako da ih ne
mogu sve prenijeti; ipak, sjećam se da je jedan rekao kako je prije nekoliko
godina vidio fizičara koji je kupio zalihu drva i njome se grijao cijele cjelcate
zime. Ali kad je opet došlo proljeće, ponovo je prodao ista ta drva, tako da ih je
koristio za džabe.
"Tu je sigurno bila umiješana magija", rekla je Gospa. "Ali, vrijeme nam je
isteklo."
"Da", odgovorio je moj prijatelj, "a tko god nije u stanju riješiti sve zagonetke,
može proslijediti poruku kome treba preko odgovarajućeg glasnika. Mislim da to
ne bi trebalo odbiti."
Tada svi počeše ustajati od stola, iskazujući riječi poštovanja jedan drugome,
puniji zadovoljstva i radosti nego prekomjerne hrane; moglo bi se samo poželjeti
da se svi prijemi i slavlja ovako održavaju.
Pošto smo prošetali par krugova po sali, Gospa nas upita da li bismo sad željeli
da počnemo s vjenčanjem. "Da, plemenita i vrla gospo", odgovorio je neko od
nas.
Ona je onda otposlala paža, a u meñuvremenu nastavila s nama razgovarati.
Njezino ophoñenje je postalo tako prisno da sam se usudio upitati je za ime.
Gospa se nasmiješila na moju radoznalost, ali se nije dala nagovoriti tako lako.
Odgovorila je: "Moje ime sadrži pedeset pet, a ipak ima samo osam slova; treće
je trećina petog koja, kad se doda šestom, daje broj čiji je kvadratni korijen veći
od trećeg za prvo slovo i jednak je polovini četvrtog. Peto slovo jednako je
sedmom, takoñer i prvo slovo jednako posljednjem, a zajedno s drugim čine
šesto, koje sadrži četiri više nego tri puta treće. Eto, gospodine, recite mi sada
kako se ja zovem?"
Odgovor mi je djelovao poprilično zamršeno, ali nisam odustao, već rekoh:
"Plemenita i vrla gospo, zar mi ne biste kazali samo jedno slovo?"
35
 "Da", odgovori ona, "to bih mogla".
"Koje je, onda, sedmo slovo?", upitao sam. Ona odgovori: "Broj ovdje
prisutnih". Sa ovim sam bio zadovoljan, i lako sam otkrio koje je njezino ime8.
Gospa je bila vrlo zadovoljna, te nas je uvjerila kako će nam se još mnogo toga
ovdje otkriti.
U meñuvremenu, neke gospe su se spremile i ušle uz veliku ceremoniju.
Dvojica mladića su išli pred njima kao lučonoše; jedan je bio vedra lika, snenih
očiju i prijatnog izgleda. Drugi je izgledao prilično naprasito i, kako sam kasnije
uvidio, uvijek je sve moralo biti po njegovom. Za njima su stupile četiri gospe.
Jedna je bila stidljivog lika, zagledana u pod, i ponašala se vrlo ponizno. Druga
je takoñer bila skromna, sramežljiva gospa. Treća je, čim je ušla u sobu,
izgledala kao da se nečega plaši, a kasnije sam saznao da je njoj uvijek
neprijatno na suviše veselim mjestima. Četvrta je nosila buketiće kao izraz svoje
ljubavi i velikodušnosti. Poslije njih su došle dvije još ljepše odjevene. One su
nas uljudno pozdravile. Jedna je imala nebesko plavi ogrtač, posut zlatnim
zvijezdama. Druga je bila sva u zelenom, ukrašenom crvenim i bijelim prugama.
Na glavama su nosile tanane dijademe, koje su im odlično pristajale. Na kraju je
došla gospa s krunom na glavi, koja je radije gledala u nebo nego u zemlju. Svi
smo mislili da je to mlada, ali smo se grdno prevarili, mada je ona po slavi,
bogatstvu i statusu daleko prevazilazila mladu i kasnije je rukovodila cijelim
vjenčanjem.
Mi smo se poveli za primjerom koji nam je dala naša Gospa, te smo kleknuli na
koljena pred vojvotkinjom9, iako se ona pokazala kao vrlo ponizna i blaga.
Pružila je ruku svima nama, napomenuvši kako se ne trebamo čuditi, jer je to
najmanje što nam može dati. A na nama je, naprotiv, samo da okrenemo svoje
oči k Tvorcu i naučimo da spoznamo Njegovu svemoć, te da nastavimo putem
koji smo izabrali, koristeći ovu milost u slavu Boga i za spas čovjekov. Njene su
se riječi sasvim razlikovale od riječi naše Gospe, koja je još uvijek bila prilično
šutljiva, i prodirale su mi kroz same kosti. "A ti si", rekla mi je, "primio više
nego ostali; gledaj, onda, da se bolje i odužiš". Ovaj savjet me je jako iznenadio.
Kada smo vidjeli gospe s glazbom, pomislili smo da je proslava već počela; ali,
u stvari, još nije bilo vrijeme za to, Utezi, koje sam već spominjao, još su stajali

8
Ovu zagonetku je riješio G. W. von Leibniz (1646-1716). Gospa se zove Alkemija
(ALCHIMIA), a numerička vrijednost brojeva je odreñena na osnovu njihovog rednog broja
u alfabetu, dakle A=1, B=2, C=3 i tako dalje. Andreae, koji je bio odličan matematičar,
zakomplicirao je ovu zagonetku tako što iz rečenice "posljednje i prvo slovo su takoñer
jednaki, i zajedno s drugim čine šesto", na prvi pogled izgleda kao da treba zbrojiti zbir
prvog i posljednjeg slova s drugim (1+1+12=14) dok, zapravo, treba zbrojiti samo jedno od
ta dva jednaka slova (1+12=13) da bi se dobio točan rezultat. Rečenica je tako sročena da
namjerno navodi na stranputicu, mada, u stvari, dozvoljava oba značenja.
9
Ovu istu gospu Andreae kasnije naziva "kraljica".
36
na istom mjestu. Kraljica (tada još nisam znao tko je ona u stvari) je svakoj gospi
naredila da uzme po jedan uteg; našoj Gospi je dala svoj, najveći i najteži, i
zapovjedila nam da je pratimo. Naša sujeta bijaše poprilično splasnula, jer sada
sam dobro vidio kako se naša Gospa prema nama ophodila suviše milostivo i da
nas i nisu cijenili baš onoliko koliko su neki bili spremi pomisliti. Dakle, pratili
smo ih u redu, te nas dovedoše do prve sobe. Tu je naša Gospa objesila kraljičin
uteg, a za to vrijeme je otpjevana divna duhovna himna.
U toj odaji nije bilo ničeg raskošnog - samo mali, interesantni molitvenici koji
su uvijek morali biti tu. U sredini je stajala propovjedaonica, vrlo zgodna za
molitvu, i kraljica je klečala pred nju. Mi smo kleknuli oko nje, moleći se za
Gospom, koja je čitala iz knjige:

"Neka bi se predstojeće vjenčanje proslavilo

u slavu Boga i na naš spas".

Zatim smo ušli u sljedeću sobu, gdje je prva gospa takoñer okačila svoj uteg. I
tako se to nastavljalo, sve dok nismo završili cijelu ceremoniju. Kraljica je onda
ponovo svima pružila ruku i otišla sa svojim gospama.
Naša predsjednica je ostala još malo s nama, ali budući da je već bilo dva sata
izjutra, nije nas htjela duže zadržavati. Mada mi je izgledalo da joj je prijatno u
našem društvu, poželjela nam je laku noć i miran odmor. I tako nas je, mada
nevoljno, s prijateljskim pozdravima napustila.
Naši paževi su dobro znali svoj posao i pokazali su nam naše sobe. Oni su ostali
s nama, u drugom krevetu, tako da smo se, ako nam bilo što zatreba, mogli
okoristiti njihovim uslugama. Moja soba (o drugima ne mogu govoriti) je bila
kraljevski ukrašena tapiserijama i slikama. Ali iznad svega sam uživao u mom
pažu, koji je tako poznavao umjetnost i tako izvanredno govorio o njoj, da je
proveo sa mnom još čitav sat i bilo je već pola četiri kad sam zaspao. To je zaista
bila prva noć da sam mogao mirno spavati, pa ipak mi je odmor stalno
uznemirivao jedan težak san u kome sam se cijelu noć mučio oko nekih vrata
koja nisam mogao otvoriti, ali sam na kraju ipak uspio.
Tako mi je u ovim maštarijama prošlo vrijeme sve do dana, kad sam se
probudio.

37
 ČETVRTI DAN
Ležao sam u svom krevetu, lijeno promatrajući fine skulpture i slike u sobi, kad
najednom začuh zvuk truba, kao da svadbena ceremonija već počinje. Moj paž,
sav van sebe od straha, izleti iz kreveta, više mrtav nego živ. Možete misliti kako
sam se osjećao kad mi je rekao da su svi ostali već predstavljeni kralju! Nisam
znao što bih drugo, već stadoh neizmjerno jaukati i proklinjati svoju lijenost.
Dok sam se oblačio, moj paž, koji se spremio mnogo prije mene, istrča iz sobe da
vidi kako stvari stoje. Ubrzo se, meñutim, vratio, sa sretnom viješću kako još
ništa nisam propustio. Zapravo, preskočio sam samo doručak jer, zahvaljujući
mojim poodmaklim godinama, nisu me htjeli buditi. Ali sada sam trebao poći s
njim do fontane, gdje se većina ostalih već okupila.
Ovako utješenom, duh mi se povratio, pa odjenuh svoju halju i krenuh za
pažem do fontane, u vrt o kojem sam već govorio.
Pošto smo se svi ispozdravljali i kad me je prestala zafrkavati zbog mog dugog
odmora, Gospa me je povela do fontane. Lav je sada, umjesto mača, imao veliku
ploču. Kada sam je bolje pogledao, shvatio sam da je skinuta sa starih spomenika
i postavljena ovdje iz nekog posebnog razloga. Vrijeme je već bilo djelomično
izbrisalo ovaj natpis, koji ću iznijeti ovdje kako bi svi mogli o njemu razmisliti10:

HERMES PRINCEPS
POST TOT ILLATA
GENERI HUMANO DAMNA.
DEI CONSILIO:
ARTISQUE ADMINICULO,
MEDICINA SALUBRIS FACTUR
HEIC FLUO
Bibat ex me qui potest: lavet, qui vult:
turbet, qui audet:
BIBITE FRATRES, ET VIVITE

Ovaj tekst je bio lak za razumijevanje i, budući da je zaista bio lakši od svih
drugih, priličilo mu je da ga ovdje postave.

10
Pošto je toliko štete učinjeno nad ljudskom rasom, ja, Hermes Princeps, koji sam prvobitna
fontana, tečem ovdje kao lijek koji liječi, u skladu s božanskim zakonom i uz pomoć
umjetnosti. Tko može, neka pije od mene; tko hoće, neka se opere u meni. Tko se usudi,
neka me uskomeša. Pijte, braćo, i živite.
38
 Pošto smo se oprali u fontani i svatko otpio po gutljaj iz pehara od čistog zlata,
trebali smo poći za Gospom u dvoranu te ponovo odjenuti nove odore, izatkane
od zlatnih niti i ukrašene cvjetnim vezom. Svima su dati i zlatni kaputi, s dragim
kamenjem koje je imalo različita djelovanja, što je zavisilo od aktivne snage
svakog od njih. Preko svakog kaputa je visio težak, zlatan medaljon, na kome su
bili prikazani Sunce i Mjesec u opoziciji. Na poleñini je pisalo:

Svjetlost mjeseca
bit će kao svjetlost sunca,
a svjetlost sunca
bit će sedam puta jača
nego sada.

Naš prijašnji nakit je stavljen u kovčežić i predat slugi. Potom nas je Djevica u
redu izvela napolje, gdje su nas muzičari već čekali pred vratima, obučeni u
crveni samt obrubljen bijelim pletenicama. Zatim su otključana vrata koja nikad
ranije nisam vidio otvorena i koja su vodila ka kraljevskom spiralnom stepeništu.
Gospa je pošla za muzičarima i povela nas preko trista šezdeset pet stepenica. Tu
bijahu sve same skupocjene i umjetničke tvorevine, i što smo dalje išli, sve je
veličanstvenija bivala ta krasota, sve dok na kraju, na vrhu, nismo stigli pod
jednu oslikanu kupolu, gdje nas je čekalo šest bogato okićenih gospi. Čim su nas
one učtivo pozdravile, a i mi im uzvratili ljubaznost koliko god smo mogli,
muzičari su otposlati natrag niz stepenice i vrata su se za njima ponovo zatvorila.
Zatim se oglasilo zvonce, da označi ulazak gospe koja je svima donijela po
jednu lovorovu grančicu; naša Gospa, meñutim, dobila je lovorov vijenac. U
meñuvremenu se digla zavjesa, i ja sam ugledao kralja i kraljicu kako sijede u
svoj svojoj veličanstvenosti. Da me ona kraljica od jučer nije onako prijateljski
upozorila, sigurno bih se potpuno izgubio i od tog neizrecivog sjaja pomislio da
je Raj. Jer, ne samo da se cijela soba svjetlucala od zlata i dragog kamenja, već
su i kraljičine haljine tako blistale da nisam mogao gledati u nju. I, koliko god da
mi je sve prije toga bilo lijepo, ove stvari ovdje su ih daleko nadmašivale i
blistale nad svim kao zvijezde na nebu.
U meñuvremenu je ušla i Gospa. Ostale gospe su nas uzele za ruke, svaka po
jednog, i uz duboki naklon nas predstavile kralju. Potom je Gospa progovorila:
"U čast vaših kraljevskih veličanstava, o, najplemenitiji kralju i kraljice, ova
gospoda ovdje su izložila opasnosti svoja tijela i živote, tako da se vaša
visočanstva mogu radovati; pogotovo što je većina njih u stanju uvećati vaše
carstvo i imanje, što ćete vidjeti kada ih ispitate. Sada ih pokorno predstavljam
vašim veličanstvima i ponizno molim da me oslobodite moje službe, kao i da uz
najveću plemenitost primite od njih saopćenje o mojim djelima i propustima."
Izgovorivši ove riječi, ona spusti svoju grančicu na tlo.
39
 Sada je bilo prigodno da netko od nas nešto kaže ali, kako smo svi bili
zanijemili, na kraju je istupio stari Atlas i progovorio u kraljevo ime:
"Njihova kraljevska visočanstva vrlo se raduju vašem dolasku i žele da za sve
bude osigurana njihova kraljevska milost. A što se tiče vašeg staranja, plemenita
Gospo, u potpunosti su zadovoljni i u skladu s tim će vam biti uručena i
kraljevska nagrada. Ipak, njihova je namjera da još i danas predvodite goste,
pogotovo što nemaju nikakvog razloga da se na Vas požale."
Na ovo je Gospa pokorno podigla svoju lovorovu grančicu, a mi smo se povukli
zajedno s našim gospama.
Frontalni dio ove odaje je bio četverokutan, pet puta širi nego duži, a kod izlaza
se nalazio veliki luk, kao porta, u kojoj su stajala tri velelijepa kraljevska
prijestola poredana ukrug. Srednji je bio nešto viši od druga dva. Na svakom
prijestolu su sjedile po dvije osobe. Na prvom je bio jedan stari kralj s
prosijedom bradom; njegova družbenica, meñutim, bila je mlada i izuzetno
lijepa. Na trećem tronu je bio crni kralj srednjih godina, a pored njega jedna
krhka, stara matrona koja nije imala krunu, već je bila pokrivena velom. U
sredini su sjedile dvije mlade osobe. Na glavama su nosile lovorove vijence, a
nad njima je visjela velika i skupocjena kruna. Ipak, nisu mi izgledali tako vedro
kao što sam mislio da će biti, ali, neka im bude.
Iza njih, na jednoj lučnoj klupi sjedili su starci. Nijedan od njih, što me je
začudilo, nije imao mač ili bilo kakvo oružje. Niti sam vidio bilo kakve druge
tjelohranitelje, osim gospi koje su prethodnog dana bile s nama i koje su sada
sjedile sa svake strane tog luka.
Ovdje moram spomenuti i malog Kupidona, koji je letio tamo-ovamo po sobi, a
ponajviše se vrtio i igrao oko velike krune. Ponekad bi sjeo izmeñu dvoje
zaljubljenih, smiješeći im se i igrajući se svojim lukom. Neki put bi se, opet,
ponašao kao da će ustrijeliti nekoga od nas. Ukratko, ovaj ugursuz je bio tako
pun vragolija da nije štedio čak ni ptičice koje su u jatima lepršale gore-dolje po
sobi, već ih je zadirkivao koliko god je mogao. Gospe su se, takoñer, s njim
zabavljale i, kad god bi ga uspjele uhvatiti, nije mu bilo lako osloboditi ih se.
Tako je ovo malo spadalo unosilo puno razonode i veselja.
Pred kraljevima i kraljicama se nalazio mali, ali vrlo okićen oltar, na kome je
ležala knjiga uvijena u crni samt i neznatno ukrašena zlatom. Pored nje je bila
svjećica u svijećnjaku od slonovače. Iako vrlo mala, postojano je gorjela i da
Kupidon, zabave radi, nije pokatkad puhao u nju, mi možda ne bismo ni shvatili
da je to vječna vatra.
Odmah do svijećnjaka bila je postavljena staklena kugla, prikaz nebeskog
svoda, koja se, zahvaljujući nekom genijalnom izumu, okretala oko svoje ose. Tu
se, takoñer, nalazio i mali sat s klatnom, a na njemu je stajala tanana kristalna
fontana iz koje je neprestano tekla bistra, kao krv crvena voda. I, na kraju, tu je
još bila i lubanja s jednom bijelom zmijom, dugačkom toliko da bi joj, dok se
40
obavijala oko lubanje, rep ostao viriti iz jedne očne duplje, a glava joj provirivala
iz druge. Ona nije ni mogla proviriti a da je Kupidon malo ne zagolica. Mi smo
se divili brzini kojom bi zmija na to opet šmugnula unutra.
Osim ovog oltara, tu su stajale i čudne statue poredane duž sobe, koje su se
kretale kao da su žive i izgledale tako fantastično da to nikako ne mogu opisati.
A kada smo napuštali odaju, otpočelo je takvo divno pjevanje da nikako nisam
mogao odrediti jesu li izvoñači gospe koje su ostale unutra, ili same skulpture.
To je bilo sve za sada i mi smo se, zadovoljni, povukli s našim gospama.
Muzičari su već bili tu, da nas povedu niz spiralne stepenice. Vrata su za nama
pažljivo zaključana i zakatančena.
Čim smo ponovo ušli u salu, jedna gospa je otpočela:
"Pitam se, sestre, da li bi se ijedna od vas usudila izložiti opasnosti meñu
ovolikim ljudima?"
"Sestro", odgovori joj naša poglavarica, "nijednog od njih se ne bojim tako kao
ovog čovjeka", reče, pokazujući prstom na mene. Ove riječi me pogodiše pravo u
srce, jer sam shvatio da se ona podsmijeva mojim godinama. Zaista, i jesam bio
najstariji od svih. Ipak, utješila me je obećavši mi da će me ukoliko se budem
lijepo ponašao prema njoj, lako osloboditi tog tereta.
U meñuvremenu je posluženo jelo i pored svakoga je sjela njegova gospa. One
su znale kako prekratiti vrijeme ugodnim razgovorom, ali o onome što su pričale,
ne smijem govoriti. Uglavnom se tu govorilo o umjetnosti; shvatio sam da su
bile dobro upoznate i s novom i sa starom.
Ipak, cijelo vrijeme sam se pitao kako bih to ponovo mogao postati mlad, jer
me je ovo pitanje iznenadilo. Gospa je to primijetila, pa reče: "Vidim ja što se
dešava s ovim mladićem. Kada bismo legle s njim večeras, sigurna sam da bi bio
još veseliji." Na ovo se svi počeše smijati, a ja pocrvenjeh do ušiju; ipak, nisam
mogao a da se i sam ne nasmijem svom jadnom stanju.
No tu bijaše jedan koji je naumio ponovo me osramotiti pred Gospom, pa reče:
"Nadam se da ćemo ne samo mi, već i gospe, posvjedočiti u korist našeg brata,
kako mu se naša Gospa Poglavarica obećala za drugu u postelji ove večeri."
"Time bih bila vrlo zadovoljna", odgovori Gospa, "kad ne bih imala razloga
plašiti se svojih sestara, kojima se neće svidjeti što izabrah najljepšeg za sebe,
bez njihovog pristanka."
"Draga sestro", odmah otpoče druga, "vidimo da te tvoj visoki položaj nije
pogordio. Zato, ako nam dozvoliš da ovu ovdje prisutnu gospodu rasporedimo
meñu sobom za družbenike u postelji, drage volje ti odobravamo tvoju
povlasticu."
Mi pustismo da to proñe kao šala, pa nastavismo naš razgovor. Ali Gospa nije
mogla prestati sa šalom, te opet poče: "Gospodo, kako bi bilo da ostavimo neka
sreća odluči tko s kim mora leći večeras?"
"Pa", odgovorih, "ako drukčije ne može biti, takav prijedlog ne smijemo
41
odbiti". Čim je pala odluka da se to isproba poslije večere, svi odlučismo da više
ne sjedimo, već ustadosmo od stola i istupismo, svaki sa svojom gospom.
"Ne", reče na to Gospa, "to ne ide tako. Hajdemo vidjeti kako će nas spariti
sreća". Potom se svi odvojismo.
Razvila se diskusija o tome kako se cijela stvar treba izvesti, ali gotov plan je
već postojao. Jer, Gospa je odmah predložila da se pomiješamo i poredamo u
krug. Onda će ona početi brojati, počevši od sebe, pa će se svaki sedmi spojiti sa
sljedećim sedmim, bez obzira da li je to žena ili muškarac. Mi nismo bili svjesni
prijevare, te smo pristali. Iako smo mislili da smo se dobro izmiješali, gospe su
se ipak rasporedile meñu nama tako da je svaka znala svoje mjesto unaprijed.
Gospa je počela brojati, i sedma poslije nje je bila takoñer gospa; treća sedma je
opet bila gospa i to se tako nastavljalo sve dok, na naše čuñenje, nisu ispale sve
gospe, a da nijedan od nas nije izabran. Mi, bijednici, ostali smo tako stajati
sami, i još smo povrh svega morali trpjeti podsmjehe i priznati kako su nas lako
izigrale. Jednom riječju, da je itko vidio kako smo se poredali, prije bi očekivao
da mu nebo padne na glavu, nego da itko od nas bude izabran11. Tako se ova šala
završila, a mi smo morali pretrpjeti nestašluke naših gospi.
Za to vrijeme nam se vratio i nestašni Kupidon. Poslala su ga njihova
kraljevska veličanstva da nam u njihovo ime nazdravi iz zlatnog pehara i da
istovremeno pozove našu Gospu kod kralja. Ipak, pošto je izjavio da se ne može
zadržavati kod nas, bilo je malo prilike za njegove vragoljaste izljeve ljubavi.
Tako smo ga pustili da odleti natrag i ponese naše ponizne izraze zahvalnosti.
U meñuvremenu, noge mojih prijatelja su se zarazile veseljem, što je našim
gospama bilo vrlo milo; pa su se svi uključili u živahan ples. Ja sam radije sa
zadovoljstvom promatrao, nego sudjelovao. Moji Merkurovci su imali tako
vješte pokrete, da je izgledalo kako ovaj posao poznaju već duže vrijeme.
Poslije nekoliko plesova, naša poglavarica se vratila. Objasnila nam je kako su
se umjetnici i šegrti ponudili da, njihovim kraljevskim veličanstvima na
zadovoljstvo i slavu, prije odlaska izvedu veselu komediju. A ako bi nam
odgovaralo da i mi prisustvujemo i pridružimo se njihovim kraljevskim
veličanstvima u Kući Sunca, to bi im bilo milo i sa zadovoljstvom bi to odobrili.
Mi smo se ponizno zahvalili na časti kojom su nas udostojali i ponudili smo našu
skromnu službu ne samo u ovome, već i u svakoj drugoj stvari, što im je naša
Gospa i prenijela. Ubrzo nam je dojavila kako njihova kraljevska veličanstva
trebamo dočekati poredani po redu u galeriji u koju su nas uskoro i odveli. Ipak
tu nismo dugo ostali, jer je kraljevska procesija već bila spremna, mada bez
ikakve muzike. Nepoznata kraljica, koja je jučer bila s nama, išla je prva,

...ŽMMMMMMŽMMMMMAMMMMMŽMMMMMMŽ... Slovo Ž označava gospe, a M

11

gospodu. Gospa Alkemija je stala u sredinu. Bez obzira da li broji (počevši od sebe) u
pravcu kazaljke na satu ili obrnuto, svaka sedma osoba je žena.
42
odjevena u bijeli saten i s malom, dragocjenom krunom na glavi. Nosila je samo
maleno raspeće napravljeno od jednog jedinog bisera, koje je tog istog dana
visjelo izmeñu kralja i njegove nevjeste.
Za njom je išlo šest gospi koje sam već spomenuo, poredanih u dva reda. One
su nosile kraljev nakit na malom oltaru. Za njima su išla tri kralja. Mladoženja je
bio u sredini, odjeven u čist crni saten po talijanskoj modi. Nosio je mali,
okrugli, crni šešir, s malim, špicastim, crnim perom, kojim nam je mahnuo kako
bi pokazao svoju blagonaklonost. Mi smo se, kako su nas uputili, darovali i
njemu i ostalima.
Za kraljem su išle tri kraljice, od kojih su dvije bile bogato odjevene. Samo je
treća bila sva u crnom, a Kupidon je nosio njen šlep. Onda smo i mi dobili znak
da ih slijedimo. Poslije nas su išle gospe, a na začelju je bio stari Atlas.
U ovom poretku je procesija prošla kroz mnoge veličanstvene koridore, sve do
Kuće Sunca, gdje se je trebala održati komedija, odmah do kraljeve i kraljičine
bogato ukrašene platforme.
Mi smo stajali s kraljeve desne strane, mada nešto podalje, dok su gospe bile s
njegove lijeve strane. Izuzetak su činile one gospe kojima je povjeren kraljevski
nakit; njima je bilo namijenjeno posebno mjesto na vrhu. Ostale sluge su morale
stajati dolje, meñu stupovima, i da se time zadovolje.
A sada, pošto je u predstavi bilo mnoštvo izuzetnih dijelova, neću oklijevati da
je ukratko prepričam.
Najprije se pojavio jedan vrlo stari kralj s nekoliko slugu. Pred njegov tron je
donijet kovčežić, tek pronañen u rijeci. Kad su ga otvorili, ugledali su lijepu
bebu, a pored nje nakit i pisamce pisano na pergamentu, adresirano na kralja. On
je odmah otvorio pismo, no čim ga je pročitao, počeo je liti gorke suze. Objasnio
je svojim slugama da je maurski kralj s velikom vojskom osvojio zemlju njegove
tetke i masakrirao cijelu kraljevsku lozu, osim ovog djetešca. Budući da je kralj
oduvijek želio sina oženiti kćerkom svoje tetke, sada se zakleo na osvetu i vječno
neprijateljstvo prema Mauru i njegovim saveznicima. Zatim je naredio da se
dijete nježno njeguje, pa je izdao zapovijedi da počnu pripreme za bitku protiv
Maura. Ratne pripreme i školovanje male djevojčice koja je, čim je malo stasala,
povjerena na brigu jednom starom učitelju, predstavljaju cijeli prvi čin, prožet s
mnogo finog humora.
Tokom pauze je prireñena borba izmeñu lava i grifona, u kojoj je, što je i
razumljivo, pobijedio lav.
U drugom činu se pojavljuje Maur, crn i podmukao tip. Na svoju veliku muku,
saznao je da je krvoproliće otkriveno, štoviše, da je i djevojčica vješto spašena.
Zato sada počinje smišljati kakvim bi ratnim lukavstvom pobijedio tako moćnog
neprijatelja. U tome su mu svojim savjetima pomogle neke izbjeglice koje su
zbog gladi prebjegle na njegovu stranu. I kada je, nasuprot svim očekivanjima,
djevojka ponovo pala u njegove šake, on je odluči zadaviti vlastitim rukama, ali
43
ga u tome, na čudesan način, ometu njegove sluge. Tako se ovaj čin završava
veličanstvenim Maurovim trijumfom.
U trećem činu je na Maura krenula velika vojska kojom je komandirao kralj, a
predvodio je jedan stari vitez Valijant. On je napadao Maurovu zemlju sve dok,
uz pomoć velike sile, nije oslobodio djevojku iz kule u kojoj je bila zatočena i
odjenuo je u novu odjeću.
Zatim je podignuta veličanstvena platforma na koju su smjestili djevojku. Tu se
pojavilo dvanaest kraljevskih ambasadora kojima je već spomenuti vitez uputio
govor, istakavši kako je kralj, njegov milostivi gospodar, pored toga što je
djevojku već drugi put spasio od smrti i pružio joj kraljevsko obrazovanje - iako
se ona nije uvijek ponijela kako bi trebalo - nju uz to još i izabrao za suprugu
mladom gospodinu njegovom sinu. On želi da se ove zaruke sada i ostvare,
ukoliko bi se ona složila da razmotri izvjesne uvjete koji se tiču njegovog
veličanstva. Vitez je zatim pročitao neke vrlo primamljive uvjete koje bi, samo
da nisu predugi, vrijedilo ovdje spomenuti. Ukratko, mlada dama je položila
svetu zakletvu da će ih se i ona pridržavati i uljudno se zahvalila na tolikoj
milosti. Onda su svi počeli pjevati u hvalu Boga, Kralja i mlade dame, pa su
napustili pozornicu.
Da nam vrijeme brže proñe, u pauzi su uvedene četiri životinje proroka Danila,
onakve kakvima ih je on u svojoj viziji vidio i potom opisao, a sve to je imalo
odreñeno značenje.
U četvrtom činu, mlada dama se vratila u svoje izgubljeno kraljevstvo. Ponovo
je krunisana, a zatim su je, tako uparañenu, neko vrijeme vodili po trgu uz veliku
radost. Potom su joj se predstavili razni ambasadori, ne samo da bi joj poželjeli
uspjeha i blagostanja, već i da podrže njenu slavu. Ali ona nije mogla dugo
sačuvati svoje dostojanstvo, već je ubrzo počela slati vragoljaste poglede i
očijukati s ambasadorima, te je tako vrlo jasno pokazala svoj pravi karakter.
Maur je ubrzo saznao za njezino ponašanje i nipošto nije htio propustiti takvu
priliku. Budući da je njen nadzornik nije dovoljno dobro čuvao, lako ju je uspio
zaslijepiti velikim obećanjima, tako da je ona ubrzo izgubila povjerenje u kralja i
tajno se podala Mauru koji je to, naravno, odmah iskoristio. Pošto mu je
dragovoljno ponovo dopala šaka, on ju je zavaravao lijepim riječima sve dok
cijelo njezino kraljevstvo nije potpalo pod njegovu vlast.
U trećoj sceni ovog čina, on je naredio da je izvedu napolje, gdje su je najprije
skinuli golu, a zatim je, na jednom drvenom gubilištu, vezali za stup,
nemilosrdno izbičevali i na kraju osudili na smrt.
Ovo je bio tako tužan prizor da su mnogi zaplakali. Onako golu, bacili su je u
tamnicu, da čeka smrt od otrova. Meñutim, otrov je nije ubio, već je cijela
postala gubava. Tako je ovaj čin uglavnom bio tužan.
Na pauzi je unijeta statua Nabukodonosora, ukrašena raznim oružjem po glavi,
grudima, stomaku, kukovima i stopalima, ali o tome će još biti riječi u sljedećim
44
objašnjenjima.
U petom činu, mladi kralj je saznao sve što se desilo izmeñu njegove buduće
nevjeste i Maura. Kraljević se kod svog oca zauzeo za nju, napominjući da je ne
treba prepustiti sudbini. Ovaj zahtjev je prihvaćen. Poslati su ambasadori da je
utješe u bolesti i zarobljeništvu, ali i da je opomenu na njenu nesmotrenost.
Meñutim, ona nije htjela ni da čuje za njih, već je, naprotiv, pristala biti Maurova
konkubina, što se uskoro i ostvarilo, i dojavljeno je kralju.
Potom je na scenu stupila grupa dvorskih luda. Svaki je imao po jednu palicu,
pomoću kojih su za tren oka napravili globus, a zatim ga i rastavili, što je bila
prijatna i zabavna fantazija.
U šestom činu je mladi kralj odlučio izazvati Maura na boj. Iako je Maur
pobijeñen, svi su mislili da će umrijeti i kraljević. Ipak, na kraju je došao k sebi,
pa je oslobodio svoju nevjestu i počeo se pripremati za vjenčanje, pošto ju je
prethodno povjerio svom posilnom i kapelanu.
No ne samo da je onaj prvi djevojku zlobno izmučio, nego se i svećenik
pokazao toliko zao i pokvaren, kao da je sve htio nadmašiti. Čim je to stiglo do
kraljevićevih ušiju, brzo je poslao nekoga da stane na put svećenikovoj samovolji
i da okiti mladu za vjenčanje.
Poslije ovog čina je unijet ogroman umjetni slon. Na njemu je stajala čitava
kula od muzičara, što se svima vrlo dopalo.
Na kraju se pojavio mladoženja, u takvom sjaju da se to ne da ni povjerovati. Ja
sam bio zadivljen kako je to sve izvedeno. Mlada ga je dočekala s istom
pompom, a svi glumci povikali: Vivat Sponsus, Vivat Sponsa kako bi, na
impresivan način čestitali i našem kralju i kraljici, što je njima (to sam dobro
primijetio), vrlo godilo.
Na kraju su svi glumci prošetali nekoliko puta po sceni, pa počeli pjevati.

Ovaj sretni sat

donosi nam veliku radost
sada, pošto se naš kralj vjenčao.

Zato, zapjevajmo,
neka naše hvale zazvone
njemu, kome je sve ovo posvećeno.

Dugo očekivana
nevjesta ljepotica
u zarukama mu obećana.
Na kraju smo stekli
za čim smo stremili;
blagoslovljen bio tko je predostrožan!
45
 Njeni roditelji dobri
dadoše pristanak,
iako se dugo za nju starahu.
U časti rasti,
da se tisuće mogu uzdići
iz tebe: iz krvi tvoje i njenog bića.

Poslije ovoga, glumci su se povukli i predstava je završena uz radost i posebno

odobravanje kraljeva i kraljica. Kako se večer približavalo, krenuli smo natrag u
već utvrñenom poretku. Morali smo pratiti kraljeve i kraljice uz spiralno
stepenište sve do već spomenute sale u kojoj su bili spremni bogato natrpani
stolovi.
To mi je bilo prvi put da me pozovu za kraljev sto. Usred dvorane je postavljen
mali oltar, na kome je ležalo šest kraljevskih obilježja. Mladi kralj se prema
nama ponašao vrlo ljubazno, ali nije mu uspijevalo da bude zaista veseo. Iako bi
s vremena na vrijeme progovorio pokoju riječ s nama, ipak je često uzdisao, dok
mu se mali Kupidon zbog toga rugao i izvodio svoje neslane štosove. Stari
kraljevi i kraljice su bili vrlo ozbiljni, samo je žena jednog od njih pokazivala
izuzetnu radost, ali zašto - to nikako nisam mogao shvatiti.
Za to vrijeme, kraljevi i kraljice su sjedili za prvim stolom; mi smo bili za
drugim, a za treći su se smjestile neke od glavnih gospi. Ostale gospe i gospoda
su morali služiti. Sve se to obavljalo tako dostojanstveno i u takvoj mrtvoj tišini,
da se ne usuñujem ni puno pričati o tome. Ali ne mogu a da ne spomenem kako
su se prije objeda sve kraljevske osobe odjenule u snježnobijele, blistave odore i
tako sele za sto. Nad stolom je visjela velika zlatna kruna čije bi drago kamenje, i
bez ikakvog drugog svjetla, bilo dovoljno da osvijetli dvoranu. Zatim su sva
svjetla upaljena vatrom s one male svjećice nad oltarom - ali zašto, nisam baš
sasvim znao. No primijetio sam da je mladi kralj često slao hranu bijeloj zmiji na
malom oltaru, što me je jako zainteresiralo.
Mali Kupidon je praktično bio jedini krivac za svatko brbljanje na ovom
banketu; nikoga nije mogao ostaviti na miru, a pogotovo ne mene - stalno je
pravio neka čudesa. Ipak, pravog veselja nije bilo i sve se tiho nastavljalo, tako
da mi se neprestano činilo kako je neka opasnost neizbježna, pogotovo što nije
bilo ni muzike. Ako bi nas itko išta pitao, trebali smo odgovoriti kratko i
direktno, pa zašutjeti. Ukratko, atmosfera je bila tako čudna da me je znoj počeo
golicati po cijelom tijelu - mislim da bi čak i osoba ogromne samokontrole tu
izgubila hrabrost.
Pred kraj večere, kralj je naredio da mu se da knjiga s malog oltara. Otvorio ju
je, a jedan starac nas je opet upitao da li ćemo ostati vjerni kralju i u dobru i u
zlu. Kada smo, drhteći, to potvrdili, tužno nam je zatražio da mu to damo i
46
napismeno, što nismo mogli odbiti. Osim toga, bilo je obavezno. Ustajali smo
jedan po jedan i svojeručno potpisivali knjigu.
Kada se to završilo, prinijeta je kristalna fontana s jednom vrlo lijepom
kristalnom čašom iz koje su sve kraljevske osobe, jedna za drugom, pile. Poslije
je čaša ponuñena i nama, a potom i svima ostalima. To se zvalo Haustus Silentii
(piće tišine).

Zatim nam je svatko od kraljeva i kraljica pružio ruku. Izjavili su da ako sad ne
budemo uz njih, više ih nikada nećemo moći vidjeti, što nam je natjeralo suze na
oči.
U taj tren se začulo malo zvono, na što svi kraljevi i kraljice problijedješe, a mi
skoro sasvim izgubismo hrabrost. Onda su skinuli bijele odore i obukli sasvim
crne. Cijela dvorana je zastrta crnim samtom, pod takoñer, a na pozornicu je
spuštena crna zavjesa. Pošto su stolovi iznijeti, a svi posjedali ukrug na klupe, i
pošto smo se i mi odjenuli u crno, naša poglavarica, koja je bila izašla, sada je
ponovo ušla. Donijela je šest crnih marama od tafta, koje je vezala kraljevima i
kraljicama oko očiju. Kad više nisu mogli vidjeti, sluge su unijele šest
pokrivenih mrtvačkih sanduka i spustile ih u dno dvorane, dok je na sredinu
postavljeno nisko crno sjedalo. Na kraju je ušao jedan kao ugljen crn čovjek, koji
je nosio oštru sjekiru. Najprije su do sjedišta doveli crnog kralja - njegova glava
je brzo odsječena i zamotana u crnu krpu, a krv je sakupljena u zlatan pehar koji
su, zajedno s njegovim tijelom, postavili u najbliži lijes; sve pokrili i pomjerili u
stranu.
Tako je bilo i s ostalima; ja sam pomislio kako će na kraju doći red i na mene,
ali nije. Jer, čim je obezglavio sve kraljeve i kraljice, crni čovjek je izašao, a za
njim i drugi, koji je i dželatu pred samim vratima odsjekao glavu i vratio je nazad
zajedno sa sjekirom, pa ih položio u jedan mali lijes.
Meni je sve ovo baš izgledalo kao prava krvava svadba, ali pošto nisam
shvaćao što se dogodilo, morao sam primiriti misli dok ne saznam nešto više.
Naša Gospa je primijetila da su neki meñu nama postali sasvim malodušni i
počeli jecati, pa nas je stala preklinjati da se smirimo. "Jer", rekla je, "životi ovih
ljudi su sada u vašim rukama. Ako me budete sledili, njihova smrt će mnogima
donijeti život."
Svesrdno je zahtijevala da poñemo na spavanje i ne mučimo se više oko ovoga,
već da budemo sigurni kako je učinjena pravda. Poželjela nam je laku noć,
izjavivši da će preko noći morati bdjeti nad mrtvima: Mi je poslušasmo, te
krenusmo za našim paževima u spavaonice.
Moj paž je dugo razgovarao sa mnom o mnogo čemu i toga se još uvijek dobro
sjećam, jer sam se divio njegovom poznavanju stvari. Ali njegova prava namjera
je bila da me uspava, što sam na kraju i primijetio. Zato sam se pretvarao kako
sam zaspao, mada mi san nije dolazio na oči i obezglavljene nikako nisam
47
mogao izbaciti iz svojih misli.
Moja spavaonica je gledala na veliko jezero, tako da sam ga mogao lijepo
osmotriti, pogotovo što se prozor nalazio tik do mog kreveta. Oko ponoći, tek što
je otkucalo dvanaest, iznenada spazih veliku vatru na jezeru. Ispunjen strahom,
brzo otvorih prozor da vidim što će se desiti. Ugledah kako se iz daleka
približava sedam brodova, potpuno osvijetljenih. Iznad svakog od njih, na vrhu,
lelujao je plamen koji se kretao tamo-ovamo, ponekad i spuštao, tako da je bilo
jasno kako su to duhovi obezglavljenih. Brodovi su nježno klizili prema obali, a
na svakom je bio samo po jedan mornar. Čim su pristali, vidio sam da im naša
Gospa prilazi s bakljom. Za njom su nosili šest zatvorenih mrtvačkih kovčega i
onaj kovčežić. Svaki su stavili na poseban brod. Ja sam onda probudio mog paža,
koji mi je zbog toga bio vrlo zahvalan; jer budući da je cijeli dan jurcao gore-
dolje, moglo mu se lako desiti i da sve prespava, iako je znao što će se desiti.
Čim su sanduci stavljeni na brodove, sva svjetla su pogašena, a šest plamenova
su se zajedno vratili preko vode, tako da je u svakom brodu ostalo samo po jedno
svjetlo za stražu. Na obali je stajalo nekoliko stotina promatrača. Gospa je
poslana natrag u zamak i, pošto je pažljivo namakla rezu za sobom, zaključio
sam kako se te noći više ništa neće desiti i da ću morati čekati dan.
Ponovo smo legli da otpočinemo. Od cijele moje družine, ja sam jedini imao
sobu koja gleda na jezero i vidio sve ovo. Najednom sam osjetio strašan umor,
te, usred svih mojih razmišljanja i premišljanja, utonuh u san.

48
 PETI DAN
Noć se završila i dan se tako žurio započeti, da sam brže-bolje ustao iz kreveta,
željan saznati što se desilo i ne razmišljajući mnogo o tome jesam li dovoljno
spavao. Kad sam se obukao i, kako je već bio red, sišao dolje, ispostavilo se da je
prerano i nikoga drugog nisam našao u dvorani. Zato sam zamolio paža da me
povede po zamku i pokaže mi nešto posebno. On je, kao i uvijek, bio voljan to
mi učiniti, pa me smjesta povede niz neke stepenice u podrum, do velikih
željeznih vrata, na kojima su bila pričvršćena velika bakarna slova. Pisalo je:12

Pošto su vrata bila otvorena, moj paž me povede za ruku kroz mračan prolaz
sve dok ne stigosmo do malih, pritvorenih vrata. Ona su, obavijestio me je,
otključana prethodnog dana kako bi se izvadili sanduci i još ih nisu zatvorili.
Čim sam ušao, opazio sam sve najvrednije stvari koje je priroda ikad stvorila.
Jedinu svjetlost u toj podzemnoj odaji pružali su ogromni rubini - to je bilo
kraljevo blago. Ipak, najveličanstvenije, najvažnije što sam tu vidio, bila je
grobnica postavljena u sredinu odaje, tako lijepa da sam se čudio što je ne čuvaju
bolje. Ali paž mi je dao odgovor i na to pitanje, objasnivši mi da trebam zahvaliti
svojim zvijezdama, jer samo zbog njih sada gledam stvari koje, osim kraljevih
slugu, ljudsko oko još vidjelo nije.
Grobnica je bila pravokutna, a u sredini se nalazilo korito od uglačanog bakra.
Sve ostalo je bilo od čistog zlata i dragog kamenja. Usred korita je stajao anñeo -
u ruci je držao nepoznato drvo, a voće s njega je stalno padalo u korito. Svaki put
kada bi palo, pretvorilo bi se u vodu i oteklo u tri zlatne posudice postavljene
odmah pored. Ovaj mali oltar su držale tri životinje: orao, bik i lav, postavljene
na vrlo skupocjen postament.
Upitao sam svog paža što bi to moglo značiti. "Ovdje", odgovorio je, "leži
sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude lišila radosti, časti,

Ovdje leži sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude lišila radosti, časti,
12

milosti i sreće.
49
milosti i sreće".
Poslije toga mi je pokazao bakarna vrata u podu i rekao:"Ovdje, ukoliko želiš,
možemo sići još dublje". "Pratit ću te svuda", odgovorio sam i krenuo niz
stepenice. Tu je bilo sasvim mračno, ali paž je odmah otvorio kovčežić u kome
se nalazila vječno-plamteća svetiljčica i zapalio jednu od mnogih tu poredanih
baklji. Vrlo sam se uplašio i zabrinuo, te ga upitah da li je dozvoljeno to što
činimo. Njegov odgovor je bio: "Sve dok kraljevska porodica još uvijek spava,
nemamo se čega plašiti". Sada sam ugledao veličanstven, namješten krevet,
zastrt lijepim zavjesama. Paž povuče jednu od njih. Tad ugledah gospu Veneru,
potpuno nagu - jer paž je, takoñer, podigao i njen pokrivač - kako leži u takvoj
ljepoti i ljupkosti da skoro sasvim izgubih glavu; ni sada ne znam je li to bilo
kiparsko djelo, ili ljudsko tijelo koje tu mrtvo leži. Jer, ona je bila sasvim
nepomična, a ja nisam smio dodirnuti je. Paž je ponovo pokri i spusti zavjesu, ali
njen lik je i dalje lebdio pred mojim očima.
No ubrzo iznad kreveta spazih ploču na kojoj je pisalo13:

Upitao sam mog paža za ove riječi, ali on se nasmijao i rekao mi da ću uskoro
sigurno i to odgonetnuti. Zatim je ugasio baklju, pa smo se ponovo popeli uz
stepenice. Ovaj put sam dobro pregledao vrata i otkrio da je u svakom ćošku
gorjela po jedna mala svjetiljka od pirita, što prije nisam primijetio. Gorjele su
tako sjajno da su više ličile na neke ukrase nego na svjetiljke. Ta toplota je
poticala voće da se brže topi, ali drvo je i dalje davalo nove plodove.
"A sada počuj", rekao mi je paž, "riječi koje sam čuo da stari Atlas govori
kralju: Kada se drvo potpuno istopi, gospa Venera će se probuditi i biće majka
kralju."
Dok je ovo govorio i, možda, čak namjeravao mi otkriti još nešto, uletio je mali
Kupidon. Naše prisustvo kao da ga je zbunilo; ali, kad je vidio kako smo obojica
premrli od straha, nije mogao zadržati smijeh i upitao me kakav me to duh doveo

13
Kada se voće s moga drveta potpuno istopi, probudit ću se i bit ću majka kraljica.
50
ovamo. Odgovorio sam mu, drhteći, kako sam se izgubio u zamku i slučajno
dospio ovdje, gdje me je paž koji me posvuda tražio na kraju pronašao, i kako se
nadam da mi to neće uzeti za zlo.
"U redu onda", reče Kupidon, "radoznali starče! Da si primijetio ova vrata,
morao bi me gadno slagati. Morat ću bolje paziti na njih", reče, pa stavi snažan
zapon na bakrena vrata kroz koja smo već silazili.
" Kada se voće s mog drveta potpuno istopi, probudit ću se i bit ću majka
kralju.
Zahvaljivao sam Gospodu što me Kupidon nije našao ranije. Moj paž je bio još
sretniji, jer sam mu tako dobro pomogao.
"Ipak", kazao je Kupidon, "ne mogu dozvoliti da proñeš nekažnjeno, kad si
nabasao tako blizu moje drage majke". Na te riječi, stavi vrh jedne od strelica u
malu lampu, zagrije ga, pa me ožari po ruci. Tada na to nisam obratio pažnju,
već sam se radovao što smo se tako lako izvukli, bez daljih posljedica.
Za to vrijeme su i moji prijatelji ustali iz svojih kreveta i vratili se u dvoranu.
Pridružio sam im se, pretvarajući se kako sam se tek probudio. Pošto je sve
pažljivo zaključao, i Kupidon je došao do nas. Morao sam mu pokazati ruku, na
kojoj se još uvijek vidjela kapljica krvi. Od srca se nasmijao, preklinjući ostale
da me paze, jer se moji dani bliže kraju. Svi smo se pitali kako može biti tako
veseo i nimalo pod utiskom tužnih dogañaja od prethodnog dana. Ali, u njemu ne
bijaše ni trunka tuge.
Naša poglavarica se u meñuvremenu spremila za put. Sva u crnom samtu, još
uvijek je nosila svoju lovorovu grančicu, baš kao i njene gospe.
Kada je sve bilo spremno, Gospa nas je najprije pozvala na piće, a zatim nas
zamolila da se pripremimo za svečanu povorku. Mi nismo gubili vremena, već
odmah krenusmo za njom iz dvorane u dvorište. Tu je stajalo šest kovčega, i
moji prijatelji nisu ni mogli pomisliti ništa drugo nego da u njima leži šest
kraljeva i kraljica. Ali ja sam prozreo tu predstavu, samo što nisam znao što će se
dogoditi. Pored svakog sanduka je stajalo osam maskiranih muškaraca. Čim je
počela glazba - a bila je tako turobna i tužna da me to zadivilo - oni su podigli
sanduke, a mi smo ih, u redu, morali otpratiti u vrt. U njegovom centru je bila
podignuta drvena zgrada s veličanstvenom krunom na krovu, postavljenom na
sedam stupova. Pod njom je bilo iskopano šest grobova, a pored svakog se
nalazio kamen. Ali u sredini je bio okrugao, izdubljen kamen, postavljen nešto
više od ostalih.
U te grobove su spušteni kovčezi, tiho i uz mnoge ceremonije, kamenovi su
postavljeni odozgo i sve je dobro zatvoreno. Mjesto u sredini je bilo za mali lijes.
Tako su moji prijatelji prevareni - jer oni nisu mogli ni zamisliti ništa drugo nego
da se tu sad nalaze tijela pogubljenih. Povrh svega, tu je bila još i velika zastava s
naslikanim Feniksom, valjda da bi ih još bolje zavela. Zaista sam imao prilike
zahvaliti Bogu što sam prethodne noći vidio nešto više od sna!
51
 Kada se ukop završio, Gospa je stala iznad središnjeg kamena, pa je održala
kratak govor, podsjećajući nas da ostanemo vjerni našem zavjetu i da se ne
žalimo zbog teškoća koje nas očekuju, već da pomognemo u obnovi upravo
pokopanih kraljeva i kraljica kako bi oni opet oživjeli, i da bez odlaganja
poñemo s njom na put do kule na Olimpu, da bismo tamo pripravili lijekove,
korisne i neophodne za ovu svrhu.
Mi smo se odmah složili s tim i krenuli za njom do obale, gdje je ležalo sedam
već spomenutih brodova. Bili su potpuno prazni. Gospe su odmah pričvrstile
svoje lovorove grančice pa, pošto su nas rasporedile po brodovima, naložile su
nam da, u ime Boga, otpočnemo naš put. Zatim su nas pratile pogledom sve dok
nismo nestali s vidika. Potom su se vratile u zamak sa svim stražarima.
Svaki od naših brodova imao je poseban znak na velikoj zastavi. Pet brodova je
imalo pet znakova corpora regularia,14 svaki po jedan. Moj čamac, u kome je
bila i Gospa, imao je sferu. Tako smo plovili u odreñenom poretku, a svaki brod
je imao samo po dva mornara.
Naprijed je išao brod a u kome je, kako sam mislio, ležao crnac.15 U njemu se
nalazilo dvanaest muzičara, koji su neumormo svirali. Njegov znak je bila
piramida.
Zatim su išli, usporedo, brodovi b, c i d u kojima smo se mi nalazili. Ja sam bio
u brodu c. U sredini su bila dva izuzetno lijepa i bogato opremljena broda, e i f,
ukrašena lovorovim grančicama, bez putnika. Njihove zastave su bile Sunce i
Mjesec. Na repu se nalazio jedan brod. U njemu se nalazilo četrdeset gospi.16

14
Prema Pitagori, pet poliedara: tetraedar s 4 strane, heksaedar sa 6 strana, oktoedar s 8
strana, dodekaedar s 12 strana i ikosaedar sa 20 strana.
15
Za crnca je upotrijebljena riječ Maor, Mavar, tako da je imenovan isto kao i crni zli kralj iz
kazališne predstave.
16
Andreae prvo kaže da je pet brodova na zastavama imalo poliedre, a zatim da su brodovi c,
e i f imali sferu, sunce i mjesec, tako da onda preostaju samo četiri broda na kojima bi mogli
biti ti poliedri. Meñutim, brodovi su na shemi označeni znacima za planete. Johan Kepler je
corpora regularia dovodio u vezu s odreñenim planetima i koristio ih kao pomoć pri
proučavanju njihovih putanja. Očigledno je da ih i Andreae ovdje koristi kao obilježja za
pojedine planete i njihove putanje. Jedino ako tako shvatimo ovaj odjeljak, moguće je i da tri
od sedam brodova imaju na zastavi sferu, sunce i mjesec, i da je istovremeno pet od sedam
brodova obilježeno Pitagorinim poliedrima.
52
 Pošto smo preplovili jezero, prošli smo kroz tjesnac na otvoreno more gdje su
nas sve sirene, nimfe i morske boginje očekivale, te nam odmah poslaše u susret
jednu morsku nimfu da nam uruči njihove čestitke i dar u čast vjenčanja. To je
bio skupocjeni, veliki biser, tako okrugao i blještav da takav nikad ne bijaše
viñen ni u našem ni u novom svijetu.
Kada ga je gospa ljupko prihvatila, nimfa je zamoli da primi i njene prijateljice
da neko vrijeme budu s nama; na što Gospa rado dade svoj pristanak. Naredila je
da ona dva velika broda stanu u sredinu, a ostali da ih okruže u obliku
pentagrama.

Nimfe su se onda okupile ukrug i slatkim glasovima otpočele pjesmu:

l.
Ništa nije bolje na zemlji
od neusporedive, plemenite ljubavi
u kojoj sva tuga brzo prolazi i
mi postajemo kao Bog, koji je nad nama.
Zato, slavimo Kralja,
da cijelo more odzvanja.
Sada ćemo pitati; ti odgovori.

2.
Što nas je u život dovelo?
To je bila ljubav.
Što nas je u Milosti obnovilo?
To je bila ljubav.
Što nam je roñenje dalo?
To je bila ljubav.
Kako smo se izgubili na Zemlji?
Bez ljubavi.

3.
Što nas vodi naprijed i nosi?
To je ljubav.
Što nam pomaže i teši nas?
To je ljubav.
Što je to što dugujemo našim roditeljima?
To je ljubav.
Što njima daje strpljenja?
To je ljubav.

53
 4.
Kojom snagom pobjeñujemo?
Ljubavlju.
Kako ljubav možemo otkriti?
Ljubavlju.
Čime se dobra dijela stvaraju?
Ljubavlju.
Kako se dvoje sjedinjuje?
Ljubavlju.

5.
I zato, glasno ćemo pjevati,
neka naše hvale zvone
u čast ljubavi iskrene,
da ljubav preobilna ispunjava
našeg gospodina Kralja
i njegovu drúgu Kraljicu,
čije su duše naprijed otišle,
iako su im tijela viñena.

6.
Sve dok smo živi,
Bog će nam dati
snagu da nas njegova ljubav vodi
i u službi žudi,
u plamenovima ljubavne vatre,
da se dvoje ponovo spoje.

7.
Tada će veliku tugu
zamijeniti radost vječna,
da postojana sreća
blagoslovi mnoga mlada srca.

Kada su završile ovu pjesmu tako lijepih riječi i melodije, više se nisam čudio
što je Odisej zapušio uši svojih suputnika, jer mi se tada činilo kao da sam
najnesretniji čovjek na svijetu kad priroda nije i meni dala da budem tako ljupko
biće.

Ali Gospa je ubrzo naredila da se razapnu jedra, pa da poñemo. Nimfe su se,

takoñer, povukle i raspršile po moru, pošto su prethodno dobile dugu crvenu
54
vrpcu kao nagradu.
Za sve to vrijeme osjećao sam kako je Kupidon počeo raditi u meni, a to teško
da bi mi služilo na čast. Pošto moje laži nijednom čitaocu ne bi koristile, neću
dalje ulaziti u to. Ipak, sve je to bilo zbog one rane na glavi koju sam prvog dana
primio u snu. Zato, neka svi ozbiljno shvate moje upozorenje: ne zadržavajte se
nepotrebno oko Venerine postelje, jer Kupidon to nipošto neće tolerirati!
Poslije nekoliko sati, pošto smo u prijateljskom razgovoru prešli dobar dio puta,
ugledali smo vrhove Olimpa, a Gospa je zapovjedila da se naš dolazak najavi
topovskom paljbom, što je i učinjeno. Ubrzo smo vidjeli kako se uzdigla bijela
zastava i k nama klizi jedna mala lada, poslana da nas dočeka. Kad nam se
brodić približio; ugledali smo starca, čuvara kule, s nekoliko stražara obučenih u
bijelo. Oni su nas ljubazno primili i poveli ka kuli, koja se nalazila na jednom
potpuno četvrtastom otoku, opasanom tako debelim i jakim zidom da sam mu u
presjeku odmjerio dvjesto šezdeset koraka. S druge strane zida su bili lijep
travnjak i vrt u kojima je raslo čudno i meni nepoznato voće. Poslije njih se
dolazilo do unutrašnjeg zida oko kule.
Sama kula je izgledala kao da je sazidana od sedam spojenih kula. Sredina je
bila nešto viša, a sve ostale su u nju ulazile i preplitale se, čineći sedam katova.
Kada smo stigli do kapije kule, poveli su nas malo u stranu da bi, to sam
shvatio, mogli unijeti kovčege, a da mi ništa ne primijetimo. Zaista, ostali još
uvijek ništa nisu znali. Čim je to učinjeno, doveli su nas u najniži dio kule, koji
je bio odista lijepo oslikan, ali teško da nam je mogao poslužiti za zabavu. Jer, tu
se nalazila samo laboratorija. Sada smo morali gnječiti i prati trave, drago
kamenje i druge stvari, ekstrahirati sok i esenciju, sipati ih u bočice i slati na
skladištenje. Naša Gospa je bila vrlo zauzeta, pa je našla dovoljno posla i za
svakoga od nas. Na tom otoku smo morali raditi vrlo naporno, sve dok nismo
sakupili sve što je bilo neophodno za obnovu obezglavljenih tijela. Za to vrijeme
(to sam kasnije saznao), tri gospe su u prvoj sobi marljivo prale tijela.
Kada smo na kraju skoro sasvim okončali pripreme, donijeto nam je samo malo
bujona i pokoji gutljaj vina, te sam lako shvatio da tu nismo bili zabave radi. Jer,
kada smo sasvim završili naš dnevni posao, svatko je dobio samo prostirku na
podu i time se morao zadovoljiti.
Što se mene tiče, san me nije previše morio, pa sam izašao prošetati po vrtu.
Tako sam stigao i do zida i, budući da je mjesec sijao vrlo jasno, osjetio sam se
smjelo i uspio se. Jedno vrijeme sam gledao preko mora, koje je sad bilo sasvim
mirno. Pri tom sam imao dobru priliku da promatram zvijezde i njihove položaje;
primijetio sam da su se te noći desile takve konjunkcije planeta kakve se dugo
neće ponovo vidjeti.
Bilo je baš oko ponoći, gledao sam u more i čuo da otkucava dvanaest, kad
ugledah kako se izdaleka preko mora približava sedam plamenova i kako se
smještaju na vrh kule. Počeo sam se bojati, jer, tek što su se plamenovi smjestili,
55
podiže se vjetar, a more se uzburka. A kada su još i oblaci prekrili mjesec, moja
se radost pretvori u takav silan strah da sam jedva uspio pronaći stepenice i
vratiti se u kulu. Da li su se plamenovi zadržali, ili su odmah otišli, to ne mogu
reći, jer se nisam usudio ni osvrnuti se. Legao sam na svoju prostirku pa sam tu,
pored prijatne fontane koja je nježno žuborila u laboratoriju, ubrzo zaspao.
I tako se i peti dan završio zagonetkom.

56
 ŠESTI DAN
Sljedećeg jutra, pošto smo razbudili jedni druge, popričali smo malo o tome
kuda bi sve ovo moglo voditi. Neki su smatrali da će obezglavljeni monarsi
ponovo oživjeti. Drugi se s tim nisu slagali, jer su mislili da smrt starijih ne samo
što je trebalo da mlañima vrati život, već i da im da mogućnosti za napredak.
Bilo je i onih koji su vjerovali kako uopće i nisu ubijeni kraljevi i kraljice, već da
su umjesto njih obezglavljeni neki drugi ljudi. Pošto smo tako porazgovarali,
ušao je stari gospodin. Pozdravio nas je i provjerio da li je sve u redu i je li
proces dovoljno napredovao. Budući da smo se svi ponašali tako da nam
marljivost bude bez mane, starac je pokupio sve flašice i stavio ih u sanduk.
Zatim su se pojavili neki mladići koji su nosili ljestve, konopce i velika krila.
Stavili su sve to pred nas, pa otišli. Starac je onda progovorio: "Dragi moji
sinovi, danas će svatko od vas morati stalno nositi sa sobom jednu od ove tri
stvari. Možete birati, a možemo i napraviti lutriju." Ali kada smo odgovorili kako
bismo željeli birati, odgovorio je: "Ne, bolje da odluči lutrija". Napravio je tri
smotuljka papira. Na jednom je napisao "ljestve", na drugom "konopac", a na
trećem "krila". Zatim ih je stavio u šešir, pa smo svi morali izvlačiti. Oni koji su
izvukli konopac vjerovali su da su najbolje prošli. Meni su dopale ljestve, što me
vrlo naljutilo, jer su bile dvanaest stopa dugačke i prilično teške, a ja sam ih
morao nositi, dok su oni drugi jednostavno mogli omotati konopac oko sebe. Što
se tiče krila, starac ih je tako vješto pričvrstio na članove treće grupe, da je
izgledalo kao da su srasla s njima.
Zatim je zavrnuo slavinu da bi ugasio fontanu, koju smo onda pomjerili iz
sredine odaje. Pošto je sve sklonjeno, uzeo je sanduk s flašicama, izašao i
pažljivo zaključao vrata za sobom, a nama je izgledalo kao da su nas zarobili u tu
kulu.
Meñutim, nije prošlo ni četvrt sata, kada se ogroman okrugao otvor iznad nas
otklopi i mi ugledasmo našu Gospu kako nas zove, želeći nam dobro jutro i
pozivajući nas da se popnemo gore. Oni s krilima su se trenutno podigli kroz
otvor, mi s ljestvama smo sada shvatili čemu one služe, ali oni s konopcima su se
našli u gadnom položaju. Jer, čim bi se neko od nas popeo, morao bi odmah
povući i ljestve za sobom. Na kraju su svi konopci okačeni na jednu željeznu
kuku, pa su se njihovi vlasnici morali penjati kako su znali i umjeli i to nije
prošlo bez žuljeva.
Čim su svi stigli gore, otvor je ponovo zaklopljen, a Gospa nas je srdačno
prihvatila.
Ova dvorana se prostirala preko cijele širine kule. Imala je šest dostojanstvenih
niša, nešto uzdignutih iznad odaje, u koje se uspinjalo preko tri stepenice. Nas su
rasporedili po tim nišama, da se molimo za živote Kralja i Kraljice. Za to
57
vrijeme, Gospa je ulazila i izlazila kroz vrata (a), sve dok nismo završili. Čim
smo obavili naš zadatak, kroz mala vrata je unijeta čudna stvar duguljastog
oblika. Dvanaest osoba, koje su do tada bile naši muzičari, postavile su to nasred
odaje. Moji prijatelji su mislili da je to fontana, ali ja sam shvatio da se unutra
nalaze tijela, jer je s donje strane predmet bio ovalan i tako veliki da bi se šest
osoba lijepo moglo položiti unutra, jedna iznad druge.
Pošto su izašli, ona dvanaestorica su ponovo okačili svoje instrumente pa su, uz
nježnu glazbu, uveli unutra našu Gospu i njene gospe añutante.
Gospa je nosila jedan kovčežić, dok su ostale imale samo grančice i male
lampe. Neke su držale i upaljene baklje. Te baklje su nam odmah dale, pa smo se
svi morali poredati oko fontane. Fontanu su najprije okružile Gospa (A) i njene
añutantice s lampama i grančicama (c). Mi smo bili sljedeći, s bakljama (b),
zatim su išli muzičari (a), poredani u niz i ostale gospe (d), takoñer u nizu.
Odakle su te gospe došle, da li su boravile u zamku ili su tu dovedene preko
noći, to nisam znao, jer su im lica bila pokrivena bijelim, prozračnim velovima,
tako da nijednu nisam prepoznao.

Gospa je onda otvorila kovčežić u kome je bilo nešto okruglo, zamotano u

komad debelog, dvostrukog, zelenog tafta. To je položila u gornje korito, pa
pokrila poklopcem punim rupa, s malim olukom, u koji je sipala nešto od onih
tekućine pripremljenih prethodnog dana. Fontana je uskoro počela teći, ali se
tekućina vraćala u korito kroz četiri male slavine. Ispod najnižeg korita je bilo
mnogo oštrih vrhova na koje su gospe okačile svoje lampe, tako da je toplota
mogla doseći dno i zagrijati vodu do ključanja. Čim je prostrujala, voda se je
kroz mnoštvo rupica počela slijevati na tijela. Postala je tako topla da je rastopila
sva tijela i pretvorila ih u tekućina. Ali što je bio okrugli, zamotani predmet na
vrhu, to moji prijatelji nisu znali. Ja sam shvatio da je to bila crnčeva glava - od
nje je voda dobivala takvu vrelinu.
Na koritu su takoñer bile rupice i gospe su u njih zabole svoje grančice. Da li je
to bilo neophodno, ili je u pitanju bila samo ceremonija, ne znam. Kako god bilo,
voda je stalno prskala po tim grančicama, tako da je u korito kapala u žućkastim
kapima. Na taj način je fontana tekla sama od sebe skoro dva sata, mada je s
vremenom postajala sve slabija.
Za to vrijeme, muzičari su otišli svojim putem, a mi smo se šetali gore-dolje po
58
dvorani, koja je bila tako opremljena da je pružala dovoljno mogućnosti da
čovjeku brzo proñe vrijeme. Tu su bile slike, satovi, orgulje, male fontane, i još
mnogo sličnih stvari - ništa nije bilo zaboravljeno.
Kada se približio sat da se fontana ugasi i prestane da teći, Gospa je unijela
okruglu, zlatnu kuglu. Na dnu fontane se nalazila cijev za istakanje, pomoću koje
je Gospa u kuglu prenijela sve supstance koje su vrele kapi rastopile. Sipala je
tekućine za nekoliko čaša, uglavnom tamnocrvene boje. Ostatak vode koji je
ostao gore u koritu je prosut, a fontanu, koja je sad bila mnogo lakša, ponovo su
iznijeli napolje. Da li su je tamo otvarali i je li išta korisno ostalo od tijela, ne bih
mogao sa sigurnošću kazati. Ali znam da je voda u kugli bila teža nego što bismo
nas šestorica mogli ponijeti, iako je po zapremini izgledala kao da ne bi smjela
biti preteška ni za jednog jedinog čovjeka.
Pošto je kugla iznijeta uz mnogo napora, ponovo smo ostali sami. Ja sam čuo
topot koraka iznad nas, pa sam potražio svoje ljestve.
Tko bi znao što su moji prijatelji mislili o ovoj fontani! Jer, oni su vjerovali da
tijela leže u vrtu zamka i nisu znali što će ispasti od sveg tog posla. A ja sam
zahvaljivao Bogu što sam bio budan u pravo vrijeme i vidio nešto što mi je
pomoglo da bolje razumijem Gospine rabote.
Poslije četvrt sata, ponovo su podigli poklopac iznad naših glava i naredili nam
da se popnemo, što smo, kao i prije, učinili pomoću krila, ljestava i konopaca.
Nemalo me ljutila pomisao da smo se morali ovoliko mučiti, dok su se gospe
mogle penjati drugim putem. Ipak, prosudio sam da je za to morao postojati
dobar razlog, te da smo ponešto morali prepustiti starcu. Jer čak i oni s krilima su
ih mogli upotrijebiti samo kad je trebalo proletjeti kroz rupu.
Kada smo sve ovo obavili i pošto je otvor opet zatvoren, vidjeli smo kako u
sredini odaje visi ona zlatna kugla, okačena o jak lanac. Dvorana je bila sva u
prozorima, a izmeñu svakog para prozora bio je po jedan kapak koji je pokrivao
veliko zrcalo, načinjeno od poliranog stakla na metalnoj podlozi. Ovi prozori i
ogledala su bili tako postavljeni da, iako je sunčeva svjetlost - koja je u to doba
dana bila izuzetno jaka - padala samo na jedan kapak, izgledalo je, pošto su
prozori k svjetlu bili otvoreni, a kapci na ogledalima sklonjeni u stranu, da se u
svim dijelovima sobe nalaze sve sama sunca. Zbog prelamanja, zraci su padali na
zlatnu kuglu okačenu u sredini. A kako je ona bila sjajno ispolirana, zračila je
takvu svjetlost da nitko od nas nije mogao držati otvorene oči, već smo bili
prisiljeni gledati kroz prozor, sve dok se nije dovoljno zagrijala, što je dovelo do
željenog efekta.
Ovdje mogu slobodno kazati da sam u tim ogledalima vidio najčudniji spektakl
koji je priroda ikad objelodanila. Jer, sunca su bila posvuda, a kugla u sredini je
sijala još jače, tako da nismo mogli gledati ni za trenutak duže nego što bismo
gledali u pravo sunce.
Na kraju je gospa naredila da se ogledala pokriju, a prozori zatvore, kako bi se
59
kugla opet ohladila. To je bilo oko sedam sati. Pošto je došlo vrijeme da se
odmorimo, pomislili smo kako bi bilo dobro da doručkujemo i malo povratimo
snagu. Ovaj obrok je takoñer bio filozofski, i nimalo se nismo morali plašiti kako
ćemo se prejesti. Ipak, ništa nam nije nedostajalo. Zbog nade u buduću radost,
kojom nas je Gospa stalno tješila, bili smo tako dobro raspoloženi da smo
zanemarivali svaki bol i neugodnost. Sa sigurnošću mogu tvrditi i za moje
prijatelje, koji su svi bili plemenitog kroja, da ni oni ni za tren nisu pomislili na
svoje kuhinje i trpeze, već da im je jedino zadovoljstvo bilo učestvovati u toj
pustolovnoj nauci i razmišljati o Božjoj mudrosti i svemoći.
Poslije laganog doručka, ponovo smo prionuli na posao, jer se kugla dovoljno
ohladila. Trebalo je da, pomoću mreže i ljuljanjem, izdignemo kuglu s lanca i
spustimo je na pod. Sada se razvila diskusija o tome kako da je razdvojimo, jer
nam je rečeno da je presiječemo po sredini. Zaključili smo da bi za tu svrhu
najbolji bio oštar dijamant. Kada smo tako otvorili kuglu, u njoj nije bilo ničeg
crvenog, već lijepo, veliko, kao snijeg bijelo jaje. Vrlo smo se radovali što je sve
ispalo tako dobro, jer se Gospa neprestano brinula da ljuska ne bude suviše
krhka.
Okupili smo se oko jajeta tako radosni, kao da smo ga sami izlegli. Ali Gospa
ga je ubrzo iznijela napolje. Izašla je i ona, zaključavši, kao i uvijek, vrata za
sobom. Da li je vani nešto uradila s jajetom i da li je ono na neki način
podvrgnuto nekoj tajnoj obradi, niti znam, niti vjerujem da jest.
Morali smo pričekati još četvrt sata, sve dok se i treći otvor nije otklopio a mi
se, pomoću naših instrumenata, popeli na četvrti kat. U ovoj odaji smo zatekli
veliko bakarno korito, ispunjeno pijeskom, koji se grijao na tihoj vatri. Jaje je
bilo ukopano u pijesak, kako bi se postiglo savršeno sazrijevanje. Ovo korito je
bilo potpuno četvrtasto. Na jednoj strani su velikim slovima bila ispisana
sljedeća dva stiha:

O. BLI. TO. BIT. MI. LI.

KANT. 1. VOLT. BIT. TO. GOLT.

Na drugoj strani su bile sljedeće riječi:

SANITAS, NIX. HASTA.

(Liječenje kopljem)

60
 Na trećoj strani je bila samo jedna riječ:

F. I. A. T

(Neka bude)

Ali pozadi je bio čitav natpis:

QUOD
Ignis : Aer : Aqua : Terra
SANCTIS REGUM ET REGINARUM NOSTR:
Cineribus.
Eripere non potuerunt.
Fidelis Chymicorum Turba
IN HANC URNAM
Contulit,
Anno.

(Što vatra, zrak, voda i zemlja nisu mogli destilirati iz pepela naših uzvišenih
kraljeva i kraljica, trupa odanih alkemičara je sakupila u ovu urnu. Godina
1459. Duh, duša, tijelo. P.H.M.D: Paracelsus Hohenheimensis, Medicinae
Doctor. Alfa. Omega.)

Da li se tu misli na pijesak ili na jaje, ostavljam učenjacima da rasprave. Ja, sa

svoje strane, ništa nisam izostavio.
Kada je naše jaje bilo gotovo, izvadili smo ga iz korita. Nije bilo potrebe da ga
razbijamo, jer se naš ptić ubrzo sam izlegao. Izgledao je vragolasto, mada je još
uvijek bio sav krvav i bezobličan. Najprije smo ga spustili na topao pijesak.
Gospa nam je naredila da ga, prije no što mu išta damo za jelo, čvrsto vežemo,
jer bi nas inače mogao dobro namučiti. Pošto smo to učinili, donijeta mu je hrana
- a to sigurno nije moglo biti ništa drugo nego krv obezglavljenih rastvorena u
onoj pripremljenoj vodi. Ptica je od toga tako brzo rasla pred našim očima da
smo sada dobro razumjeli Gospino upozorenje. Ptić je tako divlje kljucao i
grebao - da se je mogao dokopati nekoga od nas, sigurno bi ga rastrgao. Sada je
bio potpuno crn i, pošto je postao sasvim divalj, donijeta mu je nova hrana,
možda krv drugih kraljeva ili kraljica. Od toga mu je sve crno perje otpalo i
izraslo mu je novo, bijelo kao snijeg. Postao je i nešto krotkiji, pa se s njim lakše
postupalo. Ipak, još uvijek mu nismo vjerovali.
Kod trećeg hranjenja, perje mu je počelo dobivati boju; nikada u svom životu
61
nisam vidio tako lijepe boje. Sada je bio sasvim krotak i prema nama se ponašao
tako prijateljski da smo ga, uz Gospin pristanak, oslobodili.
"Budući da je, zahvaljujući vašoj marljivosti i uz pristanak naših starih ova
ptica dobila život i stekla vrhunsko savršenstvo", rekla je Gospa, "jasno je da je
sada moramo radosno žrtvovati". Zatim je naredila da se spremi objed kako
bismo se malo povratili, jer je najteži dio našeg posla završen, i bilo je krajnje
vrijeme da počnemo uživati u našem djelu.
Osjetili smo veliku razdraganost, mada smo još uvijek bili u crnini (što nam je,
tako veselima, izgledalo prilično budalasto). Gospa nas je stalno ispitivala,
možda da bi ustanovila tko bi od nas mogao poslužiti njenim budućim
planovima. Naročito se brinula oko topljenja, pa ju je vrlo radovalo kad bi
izgledalo kako je neko vješt u tom završnom poslu, što je odlika umjetnika.
Ručak je trajao samo tri četvrt sata. Mi smo veći dio tog vremena proveli s
našim ptićem, koga smo stalno morali hraniti. Ali on više nije rastao. Poslije
objeda nismo imali mnogo vremena da svarimo hranu jer, čim je Gospa otišla s
pticom, otvorili su nam petu dvoranu u koju smo ušli na već opisan način i
ponudili naše usluge.
U ovoj odaji je za našeg ptića bila pripremljena kupka, obojena finim, bijelim
prahom, tako da je izgledala kao mlijeko. Kada smo ga stavili unutra, voda je
bila hladna i to mu je vrlo godilo - pio je i veselo se igrao. Ali kasnije se je kupka
počela grijati od lampi koje su stajale ispod, tako da smo se vrlo namučili da ga
zadržimo unutra. U tu svrhu smo preko korita navukli prekrivač, ali smo ostavili
da mu glava viri kroz jednu rupu. U toj kupki je izgubio sve svoje perje i postao
gladak kao novoroñeno ljudsko dijete. Ipak, toplota mu nije naudila. Divio sam
se tome, jer se perje potpuno rastvorilo, obojivši vodu u plavo.
Na kraju smo ga pustili i on je izletio iz korita. Postao je tako sjajan i gladak da
je bilo pravo zadovoljstvo držati ga. Pošto je još bio pomalo divalj, morali smo
mu oko vrata nataknuti ogrlicu i lanac, pa smo ga vodili tamo-ovamo po dvorani.
Za to vrijeme je ispod korita zapaljena velika vatra. Voda je ključala sve dok
nije isparila, a na dnu je ostao kamen plave boje. Izvadili smo ga, izlomili i
sprašili na drugom kamenu, pa ga upotrijebili da ofarbamo kožu ptića. Sada je
izgledao još čudnije, jer je posvuda bio plav, osim po glavi, koja je ostala bijela.
Ovim je naš rad na tom katu završen i, pošto nas je Gospa s njenim plavim
ptićem napustila, pozvali su nas da kroz vrata na stropu proñemo na šesti kat, što
smo i učinili. Ovdje nas je obuzelo neko snažno predosjećanje, jer se u sredini
nalazio mali oltar, isti kao onaj iz Kraljeve dvorane koji sam već opisao. Na
njemu se nalazilo šest već spomenutih predmeta. Sedma stvar je bio ptić. Pred
njega je, prije svega, postavljena mala fontana iz koje je otpio dobar gutljaj.
Zatim je kljucao bijelu zmiju sve dok nije počela jako krvariti. Njenu krv smo
morali sakupiti u zlatnu čašu i sipati je ptiću niz grlo, mada se on divlje opirao.
Zatim smo zmijinu glavu zaronili u fontanu. Ona je onda oživjela i otpuzala u
62
lubanju i dugo je poslije toga nismo vidjeli.
Za to vrijeme, globus se neprestano vrtio, sve dok nije postigao željenu
konjunkciju. U tom trenutku je sat otkucao jedan, pa se napravila nova
konjunkcija; onda je sat otkucao dva. Na kraju, dok smo promatrali treću
konjunkciju koju je objavio sat, siroti ptić je sam pokorno spustio vrat preko
knjige i dobrovoljno dao da mu jedan od nas, izabran lutrijom, odsječe glavu.
Ipak, nije mu iscurila nijedna kap krvi, sve dok mu nismo otvorili grudi - tada je
krv šiknula tako svježa i bistra, da je izgledala kao fontana od rubina. Njegova
smrt nas je sve dirnula u srce; pa ipak, morali smo dobro razumjeti da nam
goluždrava ptica ne bi bila ni od kakve koristi. Zato smo ga ostavili, pa očistili
mali oltar i pomogli Gospi da spali tijelo do pepela (zajedno s tablicom koja je
visjela u blizini), na vatri zapaljenoj na plamenu male lampe.
Zatim smo nekoliko puta počistili pepeo i pažljivo ga sklonili u kutiju od
cedrovine.
A sada, ne mogu prešutiti kakav su trik smjestili meni i još trojici. Pošto smo
revnosno pokupili pepeo, Gospa je rekla: "Gospodo, sada se nalazimo u šestoj
odaji i samo je još jedna dvorana pred nama. Tada će našim mukama doći kraj, te
ćemo se vratiti u zamak da probudimo našu milu gospodu i dame. Od sveg srca
bih željela da ste se svi, ovdje prisutni, ponašali na način koji bi vas preporučio
našem slavnom kraljevskom paru i donio vam prikladnu nagradu. Ipak, na svoju
veliku žalost, otkrila sam da su ova četvorica" (i tu pokaza na mene i još trojicu)
"lijeni i aljkavi kemičari. Ali s obzirom na moju ljubav prema svemu i svakome,
neću ih predati zasluženoj kazni, već želim objaviti da će, kako njihov nehat ne
bi prošao sasvim nekažnjen, biti isključeni iz sedmog, najveličanstvenijeg
zadatka. No poslije toga neće se morati plašiti da će na njih pasti prijekor
Njihovih Kraljevskih Veličanstava."
Neka drugi zamisle kako sam se osjećao poslije ovih riječi. Gospa je znala kako
se treba držati, pa su nam se ubrzo suze slijevale niz obraze i mi smo mislili da
smo najnesretniji ljudi na svijetu.
Gospa je onda poslala jednu od svojih gospi - njih je tu uvijek bilo dovoljno da
joj se nañu pri ruci - da dovede glazbenike kako bi nas, piskom iz klarineta,
istjerali napolje, i to uz takvu porugu i podsmijeh da su i sami, od silnog smijeha,
jedva uspijevali da puhnu u instrumente. Najviše nas je boljelo što se Gospa
smijala našem plaču, besu i nemanju strpljenja, kao i to što je meñu našim
drugovima moglo biti i takvih koje bi naša nesreća radovala.
Meñutim, ispostavilo se da stvari stoje sasvim drugačije. Čim smo izašli kroz
vrata, muzičari su nas zamolili da se razveselimo i poñemo za njima uz spiralne
stepenice koje su nas provele pored sedmog kata, sve do prostora pod krovom.
Tu smo našli starca, koga sve do tada nismo vidjeli, kako stoji nad malom
topionicom. Srdačno nas je primio i od sveg srca čestitao što nas je Gospa
izabrala. Ali kada je shvatio kroz kakav smo strah upravo prošli, stomak mu se
63
zatresao od smijeha, jer smo takvu veliku sreću primili tako nesretni. "Dakle,
dragi moji sinovi", rekao nam je, "zapamtit ćete da čovjek nikad ne zna koliko su
dobre Božje namjere prema njemu".
Dok je ovo govorio, u sobu je ušla i Gospa sa svojom malom kutijom i, pošto
nam se nasmijala, presula je pepeo u drugu posudu, a prvu napunila nekom
drugom supstancom, rekavši nam kako sad mora ići prodavati maglu ostalima, a
mi da poslušamo starog gospodina u svemu što nam zapovijedi i da ne
posustanemo u našoj dosadašnjoj marljivosti.
Zatim nas je napustila i otišla u sedmu dvoranu, odakle je pozvala naše
drugove. Što su oni tamo točno radili, ne bih mogao kazati, jer ne samo da je
njima bilo potpuno zabranjeno da o tome govore, već smo i mi bili u poslu, pa ih
nismo mogli gledati kroz pod. A naš rad se sastojao u sljedećem: trebali smo
pepeo kvasiti prethodno pripremljenom vodom, sve dok smjesa ne postane vrlo
glatka. Poslije toga smo tu supstancu stavili na vatru i dobro je zagrijali. Zatim
smo je, tako vrelu, podijelili u dva mala kalupa i pustili da se ohladi.
Potom smo imali vremena da malo promatramo naše drugove kroz neke
pukotine u podu. Oni su, takoñer, bili vrlo zauzeti oko peći; svaki je morao
puhati u vatru kroz lulu, pa su tako stajali oko peći i puhali sve dok nisu ostali
bez daha. Ipak, mislili su da su prošli mnogo bolje od nas. To puhanje je i dalje
trajalo kad nas je starac pozvao da se vratimo na posao, tako da ne znam što je
bilo poslije.
Kada smo otvorili kalupe, ugledali smo dvije male, svijetle i skoro prozirne
figurice, kakve ljudsko oko još vidjelo nije - dečka i djevojčicu, velike samo
nekoliko palčeva. Najviše me iznenadilo što nisu bili tvrdi, već meki i mesnati,
kao sva normalna ljudska tijela. Ipak, bili su bez života; vjerovao sam da je, bez
sumnje, i statua gospe Venere napravljena na isti način. Ovu anñeoski svijetlu
djecu najprije smo posadili na dva mala satenska jastučića. Dugo smo ih
promatrali, kao opijeni ovim izuzetnim predmetima.
Stari gospodin nas je, meñutim, pozvao i naredio nam da krv ptice, sakupljenu
u zlatnom peharu, kap po kap sipamo u usta figurama. One su od toga vidljivo
rasle i, pošto su bile vrlo lijepe i onako male, s rastom im je i ljepota postajala
sve veća. Da je tu bilo umjetnika, postidjeli bi se svoje umjetnosti u usporedbi s
ovim djelom prirode. Figurice, su porasle toliko da smo ih podigli s jastuka i
položili na dugačak stol pokriven samtom.
Starac nam je naredio da ih pokrijemo do preko grudi komadom finog, bijelog,
duplog tafta, kako nas njihova neizreciva ljepota ne bi ometala. Ukratko, prije
nego što smo potrošili svu krv, figurice su porasle do punog savršenstva. Oboje
su imali zlatne lokne, a kip Venere, opisan ranije, ne bi se s njima mogao ni
usporediti. Ali u njima još nije bilo nikakve toplote ni osjećaja; još uvijek su to
bili mrtvi kipovi, mada žive i prirodne boje.
Pošto je pazio da ne izrastu suviše, starac nam je zabranio da ih dalje hranimo.
64
Potpuno im je pokrio lica svilom, a oko stola postavio baklje. Nemojte misliti da
su ova svjetla bila neophodna; ne, starčeva namjera je bila samo da ne vidimo
kako će duša ući u njih. Mi to zaista ne bismo ni primijetili, da ja već dvaput
ranije nisam ugledao plamenove. Ipak, ostale sam ostavio u neznanju; ni starac
nije znao da sam vidio nešto više.
Zamolio nas je da sjednemo na klupu pored stola. Uskoro je došla i Gospa s
muzičarima i svime što je bilo potrebno. Donijela je dvije skupocjene bijele
halje, kakve nisam vidio u zamku, niti ih mogu opisati. Tada mi je izgledalo kao
da su sačinjene od čistog kristala, ali bile su meke i neprovidne i ja to ne umijem
objasniti. Gospa je ove halje položila na stol pa, pošto je rasporedila svoje gospe
na klupu, počela je sa starcem da izvodi raznorazne trikove, samo da bi nam
zamazala oči. To se sve, kako sam vam već rekao, dešavalo ispod krova, i to vrlo
čudno konstruiranog. Krov je iznutra bio podijeljen na sedam kalota, od kojih je
srednja bila nešto viša od ostalih i na vrhu je imala mali, okrugao otvor koji je
bio zatvoren i nitko ga drugi nije primijetio.
Poslije silnih ceremonija, ušlo je šest gospi. Svaka je nosila po jednu veliku
trubu, s vijencem od sjajnozelenog, zapaljivog materijala. Starac je uzeo jednu
trubu. Pošto je sklonio neke baklje s gornjeg dijela stola i figurama otkrio lica,
postavio je trubu na usta jedne figure tako da je slobodan, širi kraj upravio točno
prema otvoru na krovu.
Moji prijatelji su netremice zurili u figure; ali mene su vodile drukčije misli. Jer
kada je vijenac na trubi zapaljen, vidio sam kako se otvor na krovu otvara i kako
sjajan mlaz vatre ulijeće kroz cijev u beživotno tijelo. Poslije toga se otvor
ponovo zatvorio, a truba je sklonjena. Moji prijatelji su na ovaj način obmanuti,
pa su mislili da je život u figure ušao nekako pomoću vatre s vijenca jer, čim je
primio dušu, kip je otvorio oči i ponovo ih zatvorio, mada se skoro nije ni
pomakao.
Starac je ponovo postavio trubu na usta figurica, opet zapalio vijenac i duša je
nanovo skliznula kroz cijev. Tako je učinio tri puta sa svakom figurom. Zatim su
sva svjetla pogašena i iznijeta van. Stolovi su ponovo zastrti samtnim
prekrivačima, a jedan krevet na rasklapanje je rasklopljen i namješten. Figure su
umotane smještene na krevet i, pošto su opet odmotane, postavljene su jedna
pored druge. Zatim su navučene zavjese, kako bi mogli odspavati.
Sada je bilo vrijeme da Gospa pogleda što čine ostali umjetnici. Oni su bili vrlo
zadovoljni jer su, kako me gospa kasnije obavijestila, radili sa zlatom, što je
odista jedan od aspekata Umjetnosti, mada ne ni glavni, ni neophodan, ni
najbolji. I oni su, zaista, dobili dio pepela, pa su mislili kako je ptica stvorena
samo radi zlata i da se pomoću njega preminulima mora vratiti život.
Mi smo za to vrijeme sjedili vrlo tihi, čekajući da se bračni par probudi. Kroz
jedno pola sata pojavio se i vragolasti Kupidon. Pošto je pozdravio svakoga od
nas, odletio je iza zavjese, gdje je zafrkavao mladence, sve dok se nisu probudili.
65
Bili su vrlo začuñeni, jer im se činilo da su, od trenutka kad su obezglavljeni, pa
sve do sada, spavali.
Kada ih je probudio i pošto su osvježili svoje poznanstvo, Kupidon se sklonio u
stranu da bi ih pustio da se malo povrate. Za to vrijeme je s nama izvodio svoje
trikove. Na kraju je tražio da se pozove glazba, jer mu se činilo da bismo morali
biti veseliji.
Nedugo zatim je došla i Gospa. Pošto je ponizno čestitala kralju i kraljici, koji
su još uvijek bili pomalo slabi, i poljubila im ruke, donijela im je dvije sjajne
halje koje su obukli i stupili pred nas.
Za njih su već bile pripremljene dvije lijepe stolice na koje su seli. Mi smo im,
dok su tako sjedili, čestitali uz naklon. Kralj osobno nam se zahvalio i ponovo
nas uvjerio u svoju milost.
Već je bilo skoro pet sati, tako da više nismo smjeli odugovlačiti. Čim su
spakirane sve najvažnije stvari, krenuli smo da otpratimo kralja i kraljicu niz
zavojite stepenice, pa kroz kapije i pored straža, sve do broda. Ukrcali su se s još
nekoliko gospi i Kupidonom i otplovili tako brzo da su se uskoro izgubili s
vidika. Kako sam kasnije saznao, na moru ih je dočekalo više bogato
opremljenih brodova, pa su za četiri sata prešli mnogo liga17 preko mora.
Kada je prošlo pet sati, muzičari su dobili zaduženje da odnesu sve natrag na
brodove i spreme se za polazak. Ali pošto je to trajalo malo suviše dugo, stari
gospodin je u pomoć pozvao nekoliko svojih vojnika. Oni su bili sakriveni iza
zida, pa ih do tada nismo vidjeli. Iz toga sam zaključio da je kula bila vrlo dobro
opremljena za obranu.
Vojnici su brzo završili s našim stvarima, te više nismo imali drugog posla,
nego da pojedemo večeru. Kada su stolovi namješteni, gospa nas je ponovo
odvela našim drugovima, a mi smo se morali pretvarati kako smo iskreno
nesretni. Oni su nam se prezrivo smijali, mada je bilo i onih koji su nas žalili.
Tokom večere je i starac bio s nama i pažljivo nas je ispitivao. Nitko ništa nije
mogao kazati, pa ma kako senzibilan bio; a da on to ne pobije, ispravi, ili makar
dopuni nekim mudrim savjetom. Mnogo sam naučio od ovog gospodina - bilo bi
dobro kada bi ga svi slušali i obraćali pažnju na njegove primjedbe, jer se stvari
onda ne bi tako često pogrešno radile.
Poslije ovog ozbiljnog obroka, stari gospodin nam je pokazao svoje umjetničke
kabinete, rasute po bedemima, u kojima smo vidjeli divne kreacije prirode i još
mnoge druge stvari koje je ljudska dovitljivost izmislila imitirajući prirodu, a
njih je bilo toliko da bi nam trebalo još godinu dana da ih sve pogledamo. Tako
smo, uz svjetlost svijeće, proveli dobar dio noći.
Kada smo, na kraju, već bili raspoloženiji za spavanje nego za razgledavanje
još tih čudnih stvari, smjestili su nas u ložnice na bedemima i tu ne samo da su

17
Liga - mjera za dužinu, izmeñu 2.42 i 4.6 milja
66
bili divni kreveti, već su nam i sobe bile izuzetno luksuzne, te smo se još više
čudili zašto smo morali prolaziti kroz tolike teškoće prethodnog dana.
U jednoj od tih soba sam se dobro odmorio i, budući da sam uglavnom bio bez
pratnje i umoran od neprestanog rada, nježni šapat mora me uljuljkao u čvrst i
sladak san, koji se nije prekidao od jedanaest uvečer, pa sve do osam sati izjutra.

67
 SEDMI DAN
Probudio sam se poslije osam i brzo spremio da se vratim u kulu. Ali kroz
bedeme je prolazilo tako mnogo raznih mračnih prolaza, da sam neko vrijeme
lutao, dok nisam uspio pronaći izlaz. Na kraju smo se svi okupili u kuli, ispod
nižeg svoda, gdje smo, uz naše zlatne prsluke, dobili i žute halje. Gospa nam je
objavila kako smo mi sada vitezovi Zlatnog Kamena - to je bilo ime koje do tada
nismo znali.
Pošto smo se tako pripremili i doručkovali, stari gospodin nas je sve počastio s
po jednim zlatnikom. Na jednoj strani novčića su bila slova: AR. NAT. MI.18 a
na drugoj: TEM. NA. F.19 Uz to nas je opomenuo da nikada ne činimo nešto što
bi bilo u suprotnosti s ovom uspomenom, niti da se njome hvališemo.
Zatim je otišao do mora, gdje su ležali naši brodovi, bogato opremljeni. Tako
divne stvari su ovdje sigurno unaprijed donijete. Bilo je dvanaest brodova, šest
naših, a šest staroga gospodina. Njegovim brodovima su upravljali dobro
naoružani vojnici. Ali on se ukrcao na naš brod, pa smo svi bili zajedno. U
prvom brodu su sjedili muzičari - mnogi su bili muzičari starog gospodina - koji
su plovili pred nama da nam prekrate vrijeme. Na zastavama su nam bili nebeski
znaci;20 na našoj je bila vaga. Meñu ostalim stvarima, na našem brodu se nalazio
divan, gospodski sat, koji nam je pokazivao svaki minut. More je bilo vrlo mirno
i uživali smo u plovidbi.
Ipak, iznad svega je bilo ono što je stari gospodin govorio. Jer, on je tako dobro
znao da nam prekrati vrijeme divnim pričama da bih rado cijeloga života plovio s
njim.
Za to vrijeme su naši brodovi jedrili vrlo brzo i nisu prošla ni dva sata kad nas
je mornar obavijestio da vidi jezero prekriveno brodovima. Pretpostavili smo da
su izašli da nas dočekaju i tako je zaista i bilo. Jer, čim smo kroz rijeku koju sam
već spomenuo21 stigli do jezera, naišli smo na pet stotina brodova, meñu kojima
je bio i jedan sav u zlatu i dragom kamenju. Na njemu su se nalazili kralj i
kraljica, s gospodom, damama i gospama visoka roda.
Čim su nas ugledali, s obije strane su ispaljeni plotuni i nastala je takva buka od
truba i bubnjeva, da su svi brodovi poskakivali tamo-amo po moru. Čim smo
stigli, okružili su naše brodove i bacili sidra.
Stari Atlas je istupio u kraljevo ime i održao kratak, tečan govor u kome nas je
pozdravio i izrazio svoju nadu da je kraljevski dar pripremljen.
18
Ars naturae ministra - Umjetnost je sluškinja prirode.
19
Temporis Natura filia - Priroda je kćer Vremena.
20
Misli se na 12 horoskopskih znakova.
21
4. dan, str. 45, samo što je tamo taj prolaz izmeñu jezera i mora opisan kao "tjesnac", a
ovdje kao "rijeka".
68
 Moji prijatelji su bili zaprepašteni - pitali su se kako to da je kralj ustao iz
mrtvih, jer su mislili da će ga tek morati oživjeti. Mi smo ih prepustili njihovom
zaprepaštenju i ponašali smo se kao da je to sve i nama čudno. Pošto je stari
Atlas završio svoj govor, istupio je stari gospodin i održao nešto duži odgovor.
Poželio je kralju i kraljici sreću i napredak i uručio im mali, elegantan lijes. Što
je bilo unutra ne znam, ali to je dano na čuvanje Kupidonu, koji je lebdio izmeñu
njih.
Kad su govori završeni, ponovo se začula plotunska paljba, pa smo neko
vrijeme plovili zajedno. Na kraju smo stigli do druge obale, blizu one prve kapije
na koju sam ušao. Ovdje je takoñer čekalo veliko mnoštvo kraljevih dvorana s
nekoliko stotina konja. Čim smo stigli do obale i iskrcali se, kralj i kraljica su
nam pružili ruku na izuzetno ljubazan način, pa smo se popeli na konje.
Sada moram zamoliti čitaoca da sljedeću pripovijest ne pripiše mojoj sujeti ili
oholosti, već da shvati kako bih o ukazanoj mi časti sigurno šutio kad ne bi bilo
izuzetno neophodno da to spomenem.
Svi smo dobili mjesta meñu gospodom. Ali naš stari gospodin i moja malenkost
jahali smo uz kralja i nosili po jednu kao snijeg bijelu zastavu s crvenim križem.
Mene su to zamolili zbog mojih godina i zato što smo obojica imali duge,
prosede brade i kose. Osim toga, ja sam prikačio i moje značke na šešir, što je
mladi kralj ubrzo primijetio i upitao me da li sam ja bio taj koji je uspio steći
značke na kapiji. Skromno sam odgovorio: "Da". Ali on se nasmijao, objasnivši
mi da više nisu potrebne nikakve ceremonije - ja sam njegov otac. Zatim me je
upitao čime sam ih otkupio, a ja sam odgovorio: "Vodom i solju". Kralj se čudio
tko mi je podario takvu mudrost. Tada sam i ja postao prisniji, pa sam mu
ispričao sve što mi se desilo s kruhom, golubicom i gavranom. Kralj je bio vrlo
zadovoljan. Istakao je kako je Bog sigurno bio vrlo milostiv prema meni.
U taj tren smo stigli i do prve kapije, na kojoj nas je čekao čuvar u plavom
odijelu. U ruci je držao molbu. Čim me ugledao pored kralja, pružio mi je molbu,
uz ponizni zahtjev da preporučim kralju njegovu odanost. Ja sam najprije upitao
kralja što je s tim čuvarom, a on mi je srdačno odgovorio kako je to bio poznat i
izvrstan astrolog, koga je njegov otac i gospodar oduvijek visoko cijenio. Ali
prije izvjesnog vremena je počinio grešku u vezi s Gospom Venerom, jer ju je
gledao dok se odmarala na svom krevetu, te je kažnjen da čuva prvu kapiju, sve
dok ga neko ne oslobodi. Upitao sam: "Može li se on osloboditi?" "Da",
odgovorio je kralj, "ukoliko se otkrije da je neko zgriješio isto kao i on, morat će
zauzeti njegovo mjesto, a on će biti slobodan".
Te riječi su me pogodile pravo u srce, jer me savjest uvjeravala kako sam ja taj
prestupnik. Ipak, nisam rekao ništa i uručio sam molbu kralju. Čim ju je pročitao,
tako se iznenadio da je kraljica, koja je jahala iza nas sa svojim gospama i onom
kraljicom koju sam već spomenuo kod stavljanja utega, to primijetila i upitala ga
što bi to pismo moglo biti. Ali on ništa nije otkrio, već je sklonio pismo i počeo
69
govoriti o drugim stvarima, sve dok nismo stigli u zamak, točno u tri sata.
Čim smo sjahali i otpratili kralja do već spomenute dvorane, on je pozvao
starog Atlasa u jednu malu sobu i pokazao mu pismo. Atlas nije oklijevao, već je
odmah odjahao do čuvara, kako bi se osobno obavijestio o cijeloj stvari. Onda su
mladi kralj, njegova mlada i ostala gospoda, dame i gospe, posjedali. Naša gospa
je počela hvaliti našu marljivost, rad i zalaganje, predloživši da nam se uruči
kraljevska nagrada, kao i da joj se dozvoli da i dalje obavlja zadatak posrednika.
Stari gospodin je takoñer istupio i potvrdio sve što je gospa rekla, predloživši
da bi bilo mudro da se, s obzirom na to, pruži zadovoljenje po pitanju obije
stvari. Mi smo se, onda, morali povući na izvjesno vrijeme. Odlučeno je da
svatko može nešto poželjeti, pa će mu to biti i ispunjeno, jer nije bilo sumnje da
će oni koji su najviše shvatili, imati i najbolje želje. Imali smo vremena da o
tome razmislimo do poslije ručka.
U meñuvremenu, kralj i kraljica su počeli igrati igru koja je ličila na šah, samo
što je imala druga pravila. Tu su bili suprotstavljeni vrlina i porok, tako da se
lako moglo vidjeti s kakvim zavjerama porok dočekuje vrlinu iz zasjede i kako
se oni mogu procijeniti. Ovo je sve protjecalo tako otmjeno i pametno, da bi se
samo poželjeti moglo da svatko ima jednu takvu igru.
Tokom igre, Atlas je ponovo ušao i iznio svoj prijavak u četiri oka. Mene je
oblio znoj, jer mi savjest nije davala mira. Kralj mi je zatim dao da pročitam
molbu, manje-više sljedećeg sadržaja:
Stražar prve kapije je, prije svega, želio kralju uspjeha i napretka i da mu se
sjeme raspe nadaleko i naširoko. Poslije toga je naglasio da je došlo vrijeme kada
se on, u skladu s kraljevskim obećanjem, mora osloboditi, jer je jedan od gostiju
otkrio gospu Veneru; njegova promatranja ga nisu mogla prevariti. Ukoliko bi
Njegovo Visočanstvo napravilo strogu i detaljnu istragu, uvidjelo bi kako je ovo
otkriće istinito. Ali ako bi se dokazalo da nije tako, rado će ostati na kapiji do
kraja svog života. Iz tog razloga, on ponizno moli da mu se, po cijenu tijela i
života, dozvoli da prisustvuje večerašnjem objedu. On se nada da će tom
prilikom otkriti krivca i zadobiti željenu slobodu.
Sve je ovo bilo temeljno i prikladno rečeno, iz čega sam mogao uvidjeti
njegovu plemenitost. Ali na mene je sve djelovalo suviše snažno i od sveg srca
sam želio da to nikad nisam ni vidio. Pomislio sam da bih mu možda mogao
pomoći mojom željom, pa sam upitao kralja da li bi se on mogao osloboditi i na
neki drugi način. "Ne", odgovorio mi je kralj, "jer je ova stvar vrlo posebne
prirode. Ipak, što se ove večeri tiče, možemo mu izaći u susret." Odmah potom,
posla nekoga po čuvara kapije.
U meñuvremenu su pripremljeni stolovi u dvorani u kojoj nikad ranije nismo
bili, namještenoj tako skladno da je nikako ne mogu opisati. U nju su nas uveli
uz posebnu pompu i ceremonije.
Kupidon nas ovaj put nije pratio jer ga je, tako su mi objasnili, donekle naljutila
70
sramota nanesena njegovoj majci. Ukratko, moj prestup i ona molba su nanijele
mnogo tuge. Kralj se protivio da započne istragu meñu gostima, utoliko prije što
bi na taj način i oni koji još ništa ne znaju sve saznali. Zato je stvar prepustio
čuvaru kapije koji je u meñuvremenu stigao i bio zadovoljan koliko je to mogao
biti, što mu se pruža prilika da pažljivo istražuje.
Na kraju su se svi ponovo razveselili i počeli pričati o raznim zabavnim i
korisnim stvarima. Nije neophodno da sada opisujem kako je služena hrana i
kako je izvoñen ceremonijal jer, niti je to čitaočeva briga, niti bi to koristilo mom
naumu. Ali tu je bilo mnogo više umjetnosti i ljudske duhovitosti nego pijanstva.
To je bio posljednji i najbolji obrok kome sam prisustvovao.
Poslije banketa su brzo iznijeti stolovi, a unijete su zgodne stolice koje su
poredane ukrug, pa smo seli na njih zajedno s kraljem i kraljicom, starim
gospodinom, damama i gospama. Jedan paž prijatnog izgleda je otvorio
veličanstvenu knjigu koju sam već opisao22. Atlas je zauzeo mjesto u sredini i
otpočeo svoj govor:
"Njegovo kraljevsko veličanstvo nije zaboravilo na uslugu koju ste mu učinili,
niti kako ste marljivo obavili vašu dužnost. Zato vas je sve proizveo u Vitezove
Zlatnog Kamena. Zbog toga je sada neophodno ne samo da se ponovo obavežete
Njegovom Kraljevskom Veličanstvu, već i da položite svečanu zakletvu na
sljedeće odredbe, kako bi i Njegovo Veličanstvo moglo isto tako saznati kako da
se odnosi prema svojim vjernim podanicima."
Na to reče pažu da pročita odredbe, koje su glasile ovako:

"Vi, gospodo vitezovi, ćete se zakleti:

1) da nikada vaš red ne pripišete ni ðavolu ni duhu, već samo Bogu, vašem
tvorcu, i njegovoj službenici, prirodi;
2) da ćete se gnušati svakog bluda, pohote i nečisti i da vaš red nikada ne uprljate
takvim porocima;
3) da budete uvijek spremni da svojim talentima pomognete svima koji su toga
vrijedni i kojima je to potrebno;
4) da nikada ne poželite da ovu čast upotrijebite za ovozemaljske počasti i visok
položaj;
5) da ne živite duže no što Bog dopušta."

Na ovu posljednju odredbu smo se morali nasmijati, a sasvim je i moguće da je

tu dodana zabave radi. Kako god bilo, mi smo se morali zakleti pred kraljevim
skiptrom. Poslije toga su nas, uz uobičajene ceremonije, proizveli u vitezove.
Meñu ostalim privilegijama, dobili smo i vlast nad neznanjem, bijedom i
bolešću, da s njima činimo što nañemo za shodno. To je kasnije potvrñeno u

22
4. dan, str. 17.
71
jednoj maloj kapeli, u koju su nas poveli u procesiji, da našu zahvalnost
ponudimo Bogu. Tu sam, u slavu Gospoda, okačio svoj zlatni prsluk i šešir i
ostavio ih za vječni spomen. A pošto je svatko upisao svoje ime, ja sam
napisao23:

Summa scientia nihil scire.

Fr. CHRISTIANUS ROSENCREU'TZ,
Eques aurei Lapidus,
Anno 1459.

Ostali su napisali nešto drugo, već što je tko smatrao za najbolje. Zatim su nas
ponovo odveli u dvoranu. Tu smo posjedali, pa su nas posavjetovali da sad brzo
smislimo svoje želje. Kralj se, sa svoje strane, povukao u jednu malu odaju, da
tamo primi naše želje. Svakoga su pozivali posebno, pa ne mogu ništa kazati o
željama drugih. Ja sam mislio da bi sada najpohvalnije bilo kad bih, u čast svog
reda, pokazao pravu vrlinu; smatrao sam da, u ovom trenutku, to najbolje mogu
učiniti zahvalnošću, koja me bolno iskušavala. Zato sam se, bez obzira što sam
mogao poželjeti i nešto mnogo ugodnije, suzdržao, i odlučio da, usprkos
mogućoj opasnosti za mene, oslobodim čuvara kapije, mog dobročinitelja.
Kada su me pozvali da uñem, najprije su me upitali da li sam, pošto sam
pročitao molbu, primijetio ili posumnjao na nešto što bi navelo na prestupnika.
Bez oklijevanja sam počeo pripovijedati kako se sve desilo i kako sam, u
neznanju, baš ja počinio tu grešku, te sam se ponudio da primim kaznu za sve do
čega je ona mogla dovesti. Kralj i ostala gospoda su se zamislili nad ovim
neočekivanim priznanjem, pa su me zamolili da izañem na kratko.
Čim su me ponovo pozvali, Atlas mi je objavio da, iako je Njegovom
Visočanstvu Kralju vrlo mučno što sam baš ja, koga on voli više od svih, zapao u
takvu nesreću, on ipak ne može prekršiti stare zakone. Zato za mene ne postoji
drugi način da se otkupim, osim da oslobodim vratara, te da stanem na njegovo
mjesto. On se nadao da će uskoro neko takoñer počiniti grešku, kako bih mogao
što prije otići kući. Ipak, ne vrijedi da očekujem osloboñenje prije vjenčanog
slavlja njegovog budućeg sina.
Ova presuda me skoro koštala života - mrzio sam i sebe i svoja brbljava usta,
kad nisam znao šutjeti. Ipak, na kraju sam se ohrabrio i, pošto sam shvatio da mi
nema pomoći, ispričao kako me je taj čuvar počastio jednim obilježjem i
preporučio drugom vrataru. Uz tu pomoć sam izdržao sva mjerenja i tako uživao
u časti i radosti koji su mi pali u udio. Zbog toga mi pristojnost nalaže da
pokažem zahvalnost prema mom dobročinitelju i ništa mi drugo ne preostaje

Najviše znanje je da ništa ne znamo. Brat Christian Rosenkreutz, vitez zlatnog kamena,
23

godine 1459.
72
nego da svoju kaznu prihvatim zahvalno, te da izjavim kako sam spreman
ponijeti teret umjesto onog koji mi je pomogao da zadobijem ovako visoke časti.
Ukoliko bi moja želja, meñutim, mogla imati nekog utjecaja, želio bih se vratiti
kući, tako da se ovaj čovjek oslobodi kroz mene, a ja kroz moju želju.
Odgovor je bio da želja ne može sezati tako daleko, baš kao što ni njega nisam
mogao osloboditi pomoću nje. Ipak, Njegovom Kraljevskom Veličanstvu je bilo
milo što sam se ponio tako velikodušno, mada se plaši da još uvijek ne shvaćam
kakvu sam bijedu sebi navalio na pleća svojom indiskretnom radoznalošću.
Dobri čovjek je proglašen slobodnim, a ja sam, teška srca, morao istupiti.
Poslije mene su pozvali i ostale. Svi su izlazili napolje veseli, od čega je moj bol
bio još veći, jer sam vjerovao da ću morati skončati na toj kapiji.
Brinuo sam se oko toga što ću sve morati podnositi i kako ću provoditi vrijeme.
Na kraju sam zaključio da sam ionako star, pa mi, kako je to već u prirodi, ne
preostaje više od par godina života. Tuga i jadan život će me brzo odnijeti u
grob, te će se moja straža okončati. A do groba bih mogao provoditi vrijeme u
blaženom snu. Progonile su me mnoge slične misli. Ponekad me mučila pomisao
da sam vidio tako mnogo divnih stvari, ali sam zbog toga pretrpio i štetu.
Ponekad sam se, opet, radovao što su me za života pozvali da prisustvujem svim
tim radostima i što nisam morao otići onako sramno. Ovo je, dakle, bio
posljednji i najteži napad koji sam trebao podnijeti.
Dok sam tonuo u ovakve misli, ostali su se spremili. Pošto su kralju i njegovoj
gospodi poželjeli laku noć, odveli su ih do njihovih soba.
Ali mene, bijednika, nije imao tko povesti, a muke su mi tek predstojale. A,
kako bih bio siguran u svoj budući zadatak, morao sam staviti prsten koji je
nosio moj prethodnik. I, na kraju, pošto je ovo bilo posljednji put da ga vidim u
ovom obliku, kralj me posavjetovao da se ponašam u skladu sa svojim zvanjem i
nipošto protiv odredbi Reda. Onda me zagrlio i poljubio, a ja sam shvatio da ću
ujutro morati biti na kapiji.
Pošto su neko vrijeme prijateljski sa mnom porazgovarali i na kraju mi pružili
ruke preporučujući me Božjoj zaštiti, oba starca, gospodar kule i Atlas, su me
poveli do veličanstvene spavaonice u kojoj su bila tri kreveta. Legli smo, svatko
u po jedan krevet, pa smo spavali skoro dva...

(Ovdje nedostaju oko dva lista iz štamparskog tabaka.) ... a on, autor, iako je
zamišljao da će ujutro postati čuvar kapije, vratio se kući.

73