Naslov izvornika

Tracy Anne Warren

Seduced By His Touch
 Prvo poglavlje

London, Engleska
Početak kolovoza 1809. godine

D ragi uzvanici, danas smo se okupili pred Bogom i zajednicom kako bismo
svjedočili stupanju u brak ove žene i muškarca...«
Lord John Byron – u krugu obitelji i prijatelja zvan Jack – borio se s
porivom da iz sve snage žestoko povuče uštirkani bijeli ovratnik. Plitko je disao
još otkako je jutros zakoračio u crkvu svetog Jurja i zauzeo položaj ispred oltara,
a grlo mu se stezalo kao da ga nevidljiva ruka drži u snažnom stisku.
Njegova bi reakcija bila razumljiva da nije bilo tog jednog detalja – pred
oltarom se nalazio tek u ulozi kuma!
Ali i samo svjedočanstvo tome kako njegov brat Cade poduzima taj
konačni, neopozivi korak prema bračnom zatočeništvu bilo je dovoljno da
Jackova uobičajeno hladna smirenost ode ravno k vragu. To i spoznaja da će za
nekoliko mjeseci – ako se događaji nastave odvijati kao dosad – i on sam poći
bratovim stopama.
Prokletstvo, Jack opsuje u sebi, jedva svjestan ceremonije u tijeku. Ovoga
sam se puta stvarno uvalio. Da barem prošle srijede navečer nije pošao u onaj
kockarski pakao. Da barem nije zasjeo za kockarski stol nasuprot onom
sredovječnom trgovcu neupadljiva izgleda namamljen njegovim neodoljivo
dubokim džepovima.
Ispočetka je igra tekla dobro – Jack je dovoljno često pobjeđivao, polako i
sustavno povećavajući dobitak, baš kako je i očekivao. Pretpostavka da je
izvrstan igrač nije bila tek besmisleno hvalisanje; dovoljno je godina povećavao
svoje skromno nasljedstvo za kartaškim stolovima te je znao da posjeduje više
od prosječne vještine. I za razliku od mnogih njegovih kolega aristokrata, koji
su bili spremni uložiti čitavo bogatstvo u jednu ruku, on nikada nije divlje
poduzimao rizik. Uvijek je bio oprezan, igrajući s promišljenom računicom,
uvijek svjestan izgleda.
Tako je barem bilo do prošlog tjedna.
Prisjetio se kako se opušteno zavalio u stolcu, uvjeren kako je partija
njegova. Na kraju krajeva, imao je nenadmašivu ruku. Samo je jedna karta bila
potrebna za pobjedu, ona koja je stajala između njega i stotine tisuća funta!
Šanse da se ta karta nalazila kod njegova protivnika bile su zanemarive.
Proučavao je bogata gospodina na suprotnoj strani stola prekrivenog tkaninom
i čekao, nestrpljiv osjetiti uzbuđenje i zadovoljstvo trenutka u kojem će i sam
postati vrlo bogat čovjek. S tom količinom novca, pomislio je, više nikada neće
morati kockati.
Tada je trgovac otkrio karte i Jackov je svijet potonuo.
Kakva ironija, razmišljao je kako je ceremonija odmicala, da me je uništila
upravo karta crvenog Jacka. Jedna mala zlobna karta probola ga je ravno kroz
srce i njegovu protivniku omogućila priliku za pobjedu kakva se pruža samo
jednom u životu.
A sada si taj protivnik želi naplatiti – samo što ne traži novac već
razmjenu. Sve što Jack mora učiniti jesti oženiti se trgovčevom kćeri
usidjelicom i njegov će dug nestati. Za žrtvu svoje slobode i sreće mogao bi
postati bogat kao što je sanjao.
»Ja nisam nerazuman čovjek«, reče trgovac Ezra Danvers dva dana poslije,
tijekom njihova susreta nasamo. »Želim da je moja Gracie dobro zbrinuta, zato
vam je dajem s netaknutim mirazom. Šezdeset tisuća funta. Dodat ću još
šezdeset kad se vjenčate i konzumirate brak. Želim unučad, neka bude jasno.
Aristokratsku unučad, koja će se kretati u kraljevskim krugovima i nikada neće
iskusiti odbacivanje vašeg visokog društva.«
»Zašto ja?« ispali Jack kad je došao njegov red da postavi pitanje. »Zašto
ne plemić njezine dobi? Sigurno ima onih koji bi se htjeli oženiti vašom kćeri.«
»Vjerojatno je tako, ali ne želim joj nekog prokletog lovca na miraz. Ne
želim da se prema njoj odnose loše.«
»Zbog čega mislite da ću ja biti dobar prema njoj?«
Stariji muškarac podigne sijedu obrvu i pogleda Jacka preko velikog
kukastog nosa, očima koje su zračile inteligencijom. »Ah, ja znam mnogo o
vama, lorde. Snalazite se u društvu dama, ali iako se ne zadržavate dugo ni s
jednom od njih, napuštate ih bez okrutnosti. Pobrinut ćete se da moja kći bude
zadovoljna u krevetu i odnositi se prema njoj s poštovanjem. Naravno, ako ne
bude tako, pobrinut ću se da ostanete bez glave.«
Danvers je sve izračunao, a Jack nije sumnjao u njegovu prijetnju.
»Ne mogu obećati da ću joj doživotno biti vjeran«, izjavi Jack, nadajući se
da će takvo priznanje obeshrabriti trgovca.
Umjesto toga, Danvers slegne ramenima. »Što se tu može? Pobrinite se da
zatrudni i da bude zadovoljna pa povremeno utjehu potražite drugdje.
Diskretno, naravno. Kako čujem, vi plemenitaši dobri ste u tome. U održavanju
tajnih afera izvan svetosti braka.«
Danvers je bio u pravu. Većina aristokratskih brakova zasnivala se na
praktičnim razlozima, kao što su gomilanje bogatstva, zemlje i jačanje
društvenog položaja. Ljubav, čak i simpatija, jedva su se smatrale bitnima, a
očekivalo se da se ostvare s nekim tko vam nije bračni partner.
Općenito gledajući, Jack je sebe doživljavao kao cinika. Ali možda je veći
romantik nego je bio spreman priznati kad mu je ideja braka zbog novca ili bez
privrženosti bila toliko mrska. A što se ljubavi tiče... pa, te je sentimentalne
tričarije odlučio prepustiti pjesnicima. Možda bi se onaj mladić lord Byron koji
s Jackom i njegovom obitelji nije dijelio ništa doli prezimena, rado okušao u
nečem sličnom.
»Svjesni ste toga da sam treći po redu sin i da nikada neću naslijediti veliko
bogatstvo, a sigurno ni titulu«, objasni Jack, osjećajući se kao da ga omča sve
jače steže oko vrata. »Vaša unučad bila bi obična gospoda.«
»Nikako obična. Bili bi nećaci jednog vojvode, a zbog te će činjenice, kada
za to dođe vrijeme, dobiti priliku za dobre brakove. U međuvremenu će moja
kći živjeti kao jedna lady. Lady John Byron, šurjakinja vojvode od Clybournea
– jednog od najmoćnijih ljudi u okrugu. Sviđa mi se kako to zvuči, a svidjet će
se i njoj, jednom kad je uvjerim da se uda za vas.«
»Kako to mislite >kad je uvjerite<?«
 Danvers odmahne rukom. »Grace ima neke ideje u glavi, ali pustimo to.
Sabrat će se ona. Vi se samo morate pobrinuti za to da se zaljubi u vas. Kao i
uvjeriti je da je osjećaj obostran.«
»To možda neće biti tako jednostavno.«
Lice starijeg muškarca poprimi ozbiljan izraz. »Pobrinite se da bude
jednostavno. Dobri ste u zavođenju žena pa zavedite i nju. U suprotnom vas
čeka problemčić duga od stotinu tisuća funta. Pretpostavljam, lorde, da nemate
toliko novca.«
Nemam, tako mi Boga, pomisli Jack, tiho škrgućući zubima. Sigurno da
nemam.
Stotinu dvadeset tisuća funti plus oprost duga. Uz toliko bogatstvo,
očekivao bi da se gospođica Grace Danvers već odavno udala. Možda je riječ o
tome da ju je otac štitio od beskrupuloznih grabežljivaca, ali Jack je nekako
predosjećao da je nešto drugo posrijedi.
Što ako nešto nije u redu s njom? Pomislio je i s nelagodom progutao.
Prema riječima njezina oca, imala je dvadeset pet godina. Nije bila pupoljak,
već zrela žena koja je nadomak toga da zauzme svoje mjesto u društvu.
Bez obzira na potencijalne mane gospođice Danvers, kakvog izbora on
uopće ima? Ako se ne pristane oženiti njome, zatvorit će ga u tamnicu zbog
duga. Ili još gore, morat će tražiti novac od svoga brata Edwarda.
Iskreno, radije bi završio u tamnici!
»Ah, još nešto«, upozori ga Danvers. »Grace nikada ne smije doznati za
naš sporazum. Zapravo, savjetujem da poreknemo da smo se ikada upoznali.
Ako ona ikada samo nasluti pravu istinu, naš će nam se plan obiti o glavu.
Pobrinite se da vam to uvijek bude na umu.«
I tako je sada stajao ovdje, suočen s nadolazećom prijetnjom. Bio je
svjestan da brak i nije najgora stvar na svijetu, iako se u ovom trenutku nije
mogao sjetiti ničeg strašnijeg. Cade se doima sretnim, tješio se Jack, opet
usredotočen na ceremoniju. Zašto i ne bi bio kad se ženi anđelom?
Meg, bratova mladenka, zaista je izgledala tako, sva u bijelom, s plavom
kosom u kovrčama podignutim ispod vela od čipke, dok su joj oči plave poput
jezerske vode sjale s neskrivenom radošću. Njezina ljubav za Cadea bila je očita,
kao i njezina ljupka slatkoća i milost. Cade je sretnik, pomislio je. Kad bih ja bio
makar upola toliko sretan.
»A sada će mladenci razmijeniti prstenje«, odjekne biskupov glas.
Jack je čekao, zajedno s gotovo stotinu drugih uzvanika u dvorani. Netko
se nakašlje i to odjekne crkvom, popraćeno tihim šuštanjem koje su stvarali
uzvanici vrpoljeći se u klupama.
On iznenada počne primjećivati poglede, posebice od uzvanika s
mladenkine strane. Edward, koji je mladenku dopratio do oltara, nabrao je
tamne obrve, sjedeći u prvom redu pokraj njihove majke. Njegova sestra
Mallory i ostale djeveruše koje su stajale nasuprot mladenki kimale su mu i
oblikovale neke riječi ustima, dok ga je brat Drake nimalo nježno gurnuo pod
rebra. Čak su i Cade i Meg okrenuli glavu kako bi vidjeli što se događa.
Jack se iznenada sabere. »Ah, prstenje!«
Tihi smijeh lebdio je dvoranom dok je Jack tapkao po džepovima,
zaboravivši u koji je pospremio zlatno prstenje s ugraviranim posvetama.
Njegova nevaljala sedamnaestogodišnja braća blizanci, Leo i Lawrence, hihotala
su se na svojim mjestima uz mladoženju.
Za nekoliko trenutaka Jack pronađe prstenje očešavši se o komad papira
koji se nalazio uz njih. Ignorirajući papir, on izvuče nakit.
»Točno na mjestu«, objavi s osmijehom. »Odlučio sam nam priuštiti malo
uzbuđenja.« Pogledom se ispričavajući Cadeu, predao je prstenje. Cade je,
međutim, bio previše ushićen da bi učinio išta više nego zabavljeno kimnuo i
potom se okrenuo prema svojoj mladenki.
Kako su nastavljali sa zavjetima, Jack nije mogao misliti ni na što drugo
osim na onaj komad papira koji je bio napipao u džepu, osjećajući se kao da ga
žari i peče na prsima.

Želite li vidjeti Grace, danas u četiri sata poslije podne dođite do

Hatchardove knjižare. Visoka je i crvenokosa, po tome ćete je
prepoznati. Poznajući svoju kćer, vjerojatno će nositi naočale.
 Nemojte kasniti.
Iskreno Vaš
E. G. Danvers

Visoka crvenokosa s naočalama, Jack je ponavljao u glavi. Barem će je biti

lako uočiti! Molim te, Bože, molio se gledajući brata kako se združuje sa svojom
mladenkom, samo ne daj da bude čudovište.

***

Stojeći uz police Hatchardove knjižare, Grace Lilah Denvers prolazili su trnci

od osjećaja da je netko promatra. Naglo okrene glavu, ali ondje nije bilo nikoga.
Budalasta sam, prekori samu sebe i odvrati pogled. Na kraju krajeva, tko
bi mene promatrao?
Odavno se pomirila sa spoznajom da nije žena koja bi privlačila poglede
– barem ne one koji znače divljenje. Mada su joj često govorili kako ima ugodnu
– neki bi čak rekli i lijepu vanjštinu, krasnu svijetlu kožu i pravilne bijele zube,
bila je, kako su ljudi govorili, visoka kao bandera.
Sa stotinu sedamdeset osam centimetara, bila je viša od svih žena s kojima
se susrela, kao i velikog broja muškaraca. Da sve bude još gore, nije bila fine,
elegantne građe, nježnih kostiju i krhke pojave. Umjesto toga, imala je figuru
koju je njezin otac nazivao »jedrom«, ni mršava ni debela, već »kršna i
postojana poput brodova iz njegove flote«. Ne bi se moglo reći da je nisu krasile
ženstvene obline, ali zahvaljujući trenutačnoj modi i haljinama koje nisu isticale
struk, njezini aduti nisu lako dolazili do izražaja. Osim toga, nosila je naočale
za čitanje, što je bilo nezgodno, ali neizbježno.
Osvrnuvši se još jednom, odmahne glavom i nastavi proučavati knjigu
koju je držala u rukama. Okrenula je stranicu i pregledala nekoliko ulomaka, a
potom je pažljivo vratila na policu i odabrala drugu.
Dok je to činila, opazi par cipela kako proviruje iz prolaza iza nje. Muških
cipela. Iako to nije željela, prestrašila se i okrenula u drugu stranu pa pritom
ispustila knjigu. Uz snažan odjek, svezak uvezen u kožu padne i otkliže se po
ulaštenom drvenom podu dalje od nje.
U tom se trenutku iza polica ukaže drugi gospodin pred čije je
besprijekorno ulaštene čizme doklizala knjiga. Zastao je i sagnuo se kako bi
podigao neposlušnu knjigu. Uspravio se i zakoračio prema njoj.
»Ovo je vaše, pretpostavljam?« progovorio je dubokim, raskošnim glasom
zbog kojeg je pomislila na okus maslaca u vrućem rumu u hladnoći zimskog
dana i putenu raskoš ležanja među toplim svilenim plahtama. Zadrhtala je
iznutra. Njezin odgovor, kakav god da je mogao biti, zapeo joj je poput kamena
u grlu; a ta se nemoć dodatno pojačala kad je podigla pogled i susrela njegov.
Odvažne i pametne, oči su mu sjale poput kraljevskih dragulja, boje tako
nevjerojatno plave, nešto između boje safira i lapisa. Bio je grješno zgodan,
lijepo oblikovane čeljusti, dugačkog i pravilnog nosa i usana koje kao da su bile
oličenje iskušenja. Tamna kosa boje mahagonija bila je kratko pošišana u
ozbiljnu frizuru koja nije mogla ukrotiti buntovnu kovrčavost što se jedva
primjetno nagovještavala na samim završecima pramenova.
Ali najviše ju je zaintrigirala njegova visina – njegova krupna, mišićava,
impresivna visina. Pretpostavila je da je visok između stotinu devedeset i
stotinu devedeset tri centimetra, bio je građe dovoljno široke i snažne da se čak
i ona osjetila sitnom.
Ispuštajući drhtav izdah, oborila je pogled u pod. Što to radim? prekorila
se. Ponašam se poput neke glupave školarke, to činim. Muškarci poput njega
izvan su mog dosega. Neuhvatljivi poput zvijezda. Muškarci poput njega usto su
i opasni i ne smijem nikada na to zaboraviti.
»Hm, doktor Johnson?« Razmišljao je naglas, proučavajući naslov. »Meni
osobno draži su autori britkijeg jezika. Primjerice Swift.«
Pričekala je da joj se vrati vjera da će moći govoriti smireno i
samouvjereno. »Istina je da su obojica dobri autori, na svoj način, svaki sa
svojim manama i vrlinama. Hvala vam, gospodine, što ste mi vratili knjigu.«
Eto, pomislila je, to će biti kraj ovog razgovora. Predat će joj knjigu, reći
nešto uljudno i poći svojim putem.
Umjesto toga, on se nakloni. Učini to vrlo elegantno, neformalno, onako
kako je, pomislila je, osvajao dame gdje god da se našao. Zapravo su svaka
njegova riječ i gesta govorile da je gospodin, plemić. Još jedan razlog zašto bi
njihov susret valjalo što prije privesti kraju.
»Dopustite mi da se predstavim«, reče muškarac iznenadivši je. »Ja sam
lord Byron. Jack za one koji me poznaju. A vi ste...?«
Njezine se obrve spoje u blagom mrštenju, a naočale malo kliznu hrptom
njezina nosa. »Gospođica Grace Danvers. A sada, ispričajte me, lorde, moram
poći.«
»Valjda ne tako brzo. Još morate odlučiti što čitati.«
»Već me mnoštvo knjiga čeka na pultu kod knjižara, kao i kod kuće.
Mislim da sam dobro opskrbljena.«
On pričeka s odgovorom. »Ako je tako, poželjet ću vam ugodan dan. Bilo
mi je zadovoljstvo, gospođice Danvers.«
»Hm, da. Ugodan dan, lorde.« Okrenula se i prisilila se da se udalji. Dok
je to činila, već ga je počela tjerati iz svojih misli, znajući da se više neće ukazati
prilika da se susretne s lordom Jackom Byronom.

Vodeći računa o tome da ostane dovoljno udaljen, Jack je pratio kako se Grace
kreće kroz redove polica. Zastao je i prekrižio ruke na prsima te se ramenom
oslonio o krajnji stupac dok ju je promatrao kako dolazi do otvorenog
zajedničkog dijela gdje su se članovi okupljali radi čitanja i razgovora. Knjižari
su koračali amo-tamo i pomagali članovima. Obratila se jednom od njih,
mladiću koji je posegnuo za knjigama koje je izabrala i pobrinuo se da ih se
valjano umota. Ona je čekala prihvativši ponuđeno mjesto za sjedenje i šalicu
čaja.
Znači to je ona, razmišljao je, kći Ezre Danversa.
Kako je i predvidio, nije ju bilo teško pronaći – njezina visina odala ju je
još prije nego crvena kosa. Kad je Danvers rekao da je visoka, nije shvaćao da je
riječ o tolikoj visini. Od svih žena koje je Jack susreo u dvadeset osam godina
svoga života – a susreo ih je zaista mnogo – Grace je bila kudikamo najviša.
Tijekom njihova kratkog razgovora iznenadio ga je dotad nepoznat
osjećaj da ne mora savijati vrat ili se saginjati kako bi se prilagodio nižoj
sugovornici. S Grace se mogao držati svoje pune visine, tek nekoliko
centimetara spuštajući pogled kako bi susreo njezin.
Ali iako ni približno nije najljepša žena koju je vidio, nije bila nimalo nalik
na čudovište kakvog se pribojavao. Izgledala je... simpatično. Imala je lijepu
kožu, ljupko zaokružene jagodične kosti, nos joj nije bio ni predug ni prekratak,
imala je punu donju usnicu i bradu koja ga je pomalo podsjećala na gumb. Uz
sve prilično neupadljive značajke, oči su joj bile najjači adut, unatoč tomu što
su djelomično bile zaklonjene naočalama. Nježne plavosive boje, nijansa im se
na krajnje nevjerojatan način mijenjala iz ljubičaste u boju kositra, ovisno o
svjetlu. Pretpostavio je da većina ljudi ne bi ni primijetila takve suptilne
varijacije, te da bi boju njezinih šarenica doživjeli kao sivu ili običnu plavu, ali
njega su te oči zaintrigirale, više nego je mislio da je moguće nakon tako kratkog
susreta.
Što se tiče njezina stasa, imala je sve potrebne ženske atribute. Grudi su
joj bile više nego odgovarajuće veličine – dovoljne da zadovolje svu mušku
potrebu za milovanjem i poljupcima. Njezin struk, bokovi i noge – iako
prikriveni slojevima podsuknji i haljinom – davali su naslutiti da se i ondje krije
skladna zbirka. Kako bi bilo, pitao se, ležati na tako dugačkom i čvrstom tijelu?
Takve bi se noge s lakoćom omotale oko njegova struka ili mu se okačile o
ramena. Na kojem bi se mjestu na njegovim leđima dotakle njezine pete? A
kojim bi je sve trikovima mogao naučiti da iskoristi svoje ljupke dlanove i
stopala?
Međunožje mu nabubri od neizreciva uzbuđenja, ostavivši ga zatečenim.
Barem će je s lakoćom odvesti u krevet, pomislio je. Bože dragi, namjeravam li
zaista to učiniti? Hoću li se zaista njome oženiti?
S teškoćom je progutao, a erekcija mu je djelomično splasnula od te
pomisli. To što mu ideja da povali tu ženu nije bila mrska nije značilo i da jedva
čeka vjenčati se njome. Ali koliko se god trudio, nije vidio drugog izlaza.
Danvers ga je uhvatio u zamku kao istjeranu lisicu koju okruže lovački psi
spremni ubiti je. Njegov jedini spas bio je brak – s Grace Danvers.
Pretpostavljao je da bi se našlo i drugih kandidatkinja za njega – boljeg
porijekla i ljepšeg lica. Ali nijedna nije posjedovala bogatstvo dostatno za
otplatu njegovih dugova – a kamoli i za uzdržavanje supruge. Osim toga, ako
bi Danvers naslutio da se kani oženiti nekom drugom, lukavi bi starac tako brzo
zatražio naplatu duga da bi Jack komotno mogao istog trenutka zakoračiti u
ćeliju.
Ne, oženit će se gospođicom Danvers ili nijednom drugom.
A ako je tako, ako je posve odlučan u svojoj namjeri – a činilo mu se da
jest – trebao bi se pozabaviti time.
Prvo joj se mora udvarati. Srećom, nije sumnjao u svoje vještine u tom
području. Žene je počeo zavoditi još kao mladac, puno prije nego je postao
muškarac. Gospođica Danvers lako bi se mogla, i prije nego bi shvatila što joj
se događa, naći na leđima sa zadignutim suknjama. Ali navesti je da mu vjeruje,
da ga voli... to bi već mogao biti pravi izazov.
S većinom žena poslužio bi se laskanjem i očijukanjem, podilazeći
njihovoj taštini i zadovoljstvu. Ali Grace nije obična žena. Znao je da će s njom
biti primoran primijeniti suptilniji pristup. Nakon jedva pola minute što je
proveo u njezinu društvu naslutio je suzdržanost, kao i nesigurnost.
Pretpostavio je da nije naviknuta na smjelo obraćanje muškaraca, pa bi svako
iznenadno, otvoreno zanimanje s njegove strane izazvalo samo sumnje i učinilo
je još opreznijom.
Umjesto toga, pristupit će joj promišljeno, s nježnom i strpljivom
uvjerljivošću. Na kraju krajeva, plaha srna zahtijeva odgovarajuće nagovaranje.
Ključ je u tome da otkrije što je najviše pokreće i da se nađe uz nju da joj to i
ponudi.
Promatrao ju je kako šalicu s čajem prinosi usnama – ovog puta nesvjesna
njegova pogleda. Shvatio je kako je prije bio neoprezan, da je unatoč svojim
naporima da ostane neprimjetan, ona ipak naslutila njegovu prisutnost dok se
kretala između polica s knjigama. Da nije bilo tog drugog muškarca, vjerojatno
bi mu umakla. Umjesto toga, taj ju je stranac nehotice poslao u njegovu smjeru
omogućivši mu da joj pristupi pod krinkom spasitelja. Trebao bi zahvaliti tom
muškarcu. Da nije bilo toga, trebao bi se znatno više potruditi da dobije priliku
za upoznavanje, posebno stoga što se on i gospođica Danvers obično nisu
kretali u istim društvenim krugovima. Ali sad su se upoznali, a uskoro će se
upoznati još mnogo bolje.
Baš je kanio otići kad je ugledao kako jedan muškarac prilazi Grace. Iz
njezine je reakcije bilo očito da se poznaju, zbog prijateljskog osmijeha na
njezinim usnama dok je ustajala da pozdravi pridošlicu.
Muškarac je bio gotovo iste visine kao ona, nadvisujući je za jedva
nekoliko centimetara. Svijetle kose, vitak i nejake građe, izgledom nije izazivao
ni divljenje ni podsmijeh. Sudeći prema odjeći, vjerojatno se bavio nekim
oblikom trgovine. Mogao je biti i neka vrsta stručnjaka. Možda vojnik ili
liječnik?
Tko je on? Upita se Jack. Još važnije, u kakvom je odnosu s Grace? Danvers
nije spominjao suparnike. Naravno, bilo je moguće i da joj je mladić rođak, ali
nije mu se tako činilo. Ne, taj muškarac zainteresiran je za nju. O kakvim je
namjerama riječ, to je tek trebalo otkriti.
Ma nije ni važno, rekao si je Jack. Ovaj svjetlokosi suparnik neće mu dugo
biti konkurencija. A jednom kad ga izbaci iz igre, Grace Danvers bit će slobodna
i voljna uskočiti u njegovo spremno naručje.
 Drugo poglavlje

H vala što ste me otpratili kući«, reče Grace Terrenceu Cookeu pola sata
poslije dok je ulazila u kuću svoga oca u Ulici svetoga Martina.
Čest posjetitelj njihova doma, Terrence je ušao s njom. Nakon što su
razmijenili uobičajene pozdrave s domaćicom koja je prihvatila njegov šešir i
odložila ga na komodu u hodniku, on i Grace ušli su u salon.
»Hoćete li ostati na čaju?« upitala ga je odlažući na sofu svežanj knjiga
umotanih u smeđi papir, potom sjedajući pokraj. »Znate da će Martha doći
ovamo čim dođe trenutak za pristavljanje čajnika. Donijet će poslužavnik sa
sendvičima i slasticama, potom natrpati tanjur za vas, usput vam prigovarati
što ste mršavi i što ne jedete bolje kod kuće.«
»Ona katkad zaboravlja da već imam majku.«
»Koja živi na obali u Lymeu. Takva izlika ne prolazi, barem ne kod
Marthe.«
Nasmiješio se i privukao stolac nasuprot njoj. »Zadržat ću se toliko da njoj
udovoljim, ali onda idem.«
Grace ne reče ništa, svjesna toga da on ne želi otići. »Tata će doći tek
poslije sedam sati. Znate da se svakog četvrtka navečer sastaje s ulagačima.«
»Znam. Ipak, bolje da ne riskiram neočekivan susret s njim. Znate da se
ne nalazim na popisu njemu najdražih ljudi.«
Nažalost je ta tvrdnja bila točna. Iz njoj nepoznatih razloga, njezin otac
nije odobravao njihovo prijateljstvo i teško se nosio s činjenicom da se ona
redovito viđa s njim. Pretpostavljala je da njegovo neodobravanje ima nekakve
veze s činjenicom da je Terrence izdavač manjih novina – uspješan u tome, ali
daleko od nečega što bi se dalo mjeriti s izuzetnim dostignućima i ambicijama
njezina oca.
Otac joj je često prigovarao da bi se trebala okružiti boljim ljudima, činiti
sve što je u njezinoj moći kako bi napredovala udajom za bogatog i uglednog
muškarca, umjesto da je toliko ustrajna u svojim smiješnim i besmislenim
težnjama koje joj samo oduzimaju vrijeme. »Nisi se školovala u uglednoj školi
za dame zato da bi se družila s tiskarima i drvosječama!« znao je urlati nakon
Terrenceovih posjeta. Da je ikako mogao natjerati Grace da prekine odnos s
Terrenceom, znala je da bi mu već odavno zabranio da dolazi u njihovu kuću.
»Možda niste na njegovu popisu«, priznala je, »ali jeste na mojem. Stoga
imate svako pravo biti moj gost. Zapravo, zašto ne biste ostali na večeri? Martha
bi uživala u prilici da vas nahrani do sita juhom od kornjače, pečenom
piletinom i kolačem od breskve; sve je to na večerašnjem jelovniku, ako sam
dobro upamtila.«
Njegove se smeđe oči razvesele. »Zvuči ukusno. Ali ja zaista moram
uskoro poći. Naime, imam dogovor.«
»Dogovor, ha?« zadirkivala ga je tihim glasom. »Uključuje li taj dogovor
neku damu?«
On se uozbilji. »Ne, nikako. Osim toga, znate da ste vi jedina žena za
mene.«
»Iskreno se nadam da nisam«, reče ona, pokušavajući se nasmijati na tu
izjavu. Ali on se nagne prema naprijed u stolcu i ispruži ruku. »Samo recite
riječ, Grace, i za sve ću se pobrinuti. U prikladnoj ste dobi, pa neće biti potrebe
za posebnim dopuštenjem. Recite da pristajete i možemo se vjenčati za manje
od tjedna.«
Njezin osmijeh izblijedi. »Terrence, molim vas, nemojte. Već smo
razgovarali o tome i znate kako se osjećam...«
»Kao što i vi znate kako se ja osjećam«, on je prekine. »Nikada neću biti
bogat poput vašeg oca, ali imam novca, dovoljno da vam kupim lijepu kuću i
fine haljine. Pobrinut ću se da vam nikada ničeg ne nedostaje.«
Samo tako, pomisli ona, spuštajući pogled prema podu. S Terrenceom bi
mi bilo ugodno, bila bih čak zadovoljna. S njim bih imala sve. Sve osim ljubavi.
Koliko je samo puta poželjela da je situacija drugačija, da se može jednog
jutra probuditi sa spoznajom da je zaljubljena u njega. Kako bi sve bilo
jednostavno da je tako. Unatoč očevu upornom neodobravanju, borila bi se za
Terrencea kad bi ga zaista voljela. Ali nije ga voljela. A na svoju veliku žalost,
znala je da nikad i neće.
Uzdahnula je. »Molim vas, nemojmo više razgovarati o tome. Zar nam
prijateljstvo ne može biti dovoljno?«
»Naravno da može«, rekao je uvažavajući njezine želje. »Barem zasad. Ali
i dalje ću gajiti nadu da ćete jednoga dana promijeniti mišljenje. Kad se to
dogodi, ja ću vas čekati.«
Nestrpljiva da nastave razgovarati o prijašnjim, jednostavnijim temama,
ona ustane i pođe do suprotnog kraja prostorije. Iz džepa izvuče maleni ključ i
otključa ladicu svoga pisaćeg stola od lakiranog drva. »Ja... ovaj... zamalo sam
zaboravila. Dovršila sam ovo.« Posegnula je unutra i izvukla je mapu uvezenu
u kožu i donijela mu je.
On je bez riječi prihvati i odveže vrpce koje su mapu držale zatvorenom.
Jednu po jednu stane proučavati ilustracije koje su se nalazile unutra, pažljivo
okrećući velike listove papira s crtežima ptica naslikanih akvarelom.
»Ovo su vam najbolji radovi dosad«, reče on. »Zapanjujuće, Grace. Zaista
zapanjujuće.«
Obrazi joj se zažare od zadovoljstva. »Mislim da mi je najbolje ispao crtež
kolibrića. Trebala sam dodati još zelene crtežu divlje patke, ali nadam se da je
dobro i ovako.«
Terrence se osmjehne. »Više nego dobro. Dan kad smo se upoznali na
onom predavanju iz ornitologije prije četiri ljeta bio je za mene vrlo sretan. To
što su nas predstavili jedno drugom bilo je sudbinski, da nije bilo toga,
vjerojatno ne bih ni pomislio napisati seriju ilustriranih knjiga o prirodi. Ne
sumnjam da će nam i ova donijeti dobru zaradu.«
Sitniš, pomisli Grace. Tako je barem njezin otac nazivao taj novac jer je
njezina godišnja zarada od knjiga jedva premašivala iznos tromjesečnog
džeparca koji joj je on davao. Bez obzira na to, prihod koji su joj donosili njezini
»mali akvareli« čuvala je kao skromnu pričuvu za svoje potrebe. Još važnije, bio
je to njezin novac. Samo njezin. Zarađen vlastitom vještinom i trudom.
»Već smo počeli primati narudžbe«, reče Terrence dok je pažljivo vraćao
crteže u mapu, a potom je opet vezao vrpcama. »Lord Astbury ovog je puta
naručio dva tuceta. Rekao mi je da ih planira darovati prijateljima s kojima ide
u lov.«
Otvorila je usta kad je shvatila značenje tih riječi. »Pa, to je strašno. Ova
bi knjiga trebala biti ornitološki referentni vodič.«
»Očito je da njemu i njegovim gizdavim prijateljima nije stalo do ljepote.
Vole proučavati ptice, a zatim izići u lov i pucati u njih. Nego, što ste ono rekli
da će vam kuharica danas poslužiti za večeru? Pečenu piletinu, čini mi se.«
Na trenutak ga je pogledala, a zatim se osmjehnula. »Shvatila sam što
želite reći. Jeste li sigurni da nećete ostati uživati u posljedicama pokolja?«
Osmjehnuvši se, odmahnuo je glavom. »Ne, ali zvuči primamljivo.
Gledajte, evo Marthe s našim čajem.« Odloživši mapu, ustao je i pomogao
domaćici s teškim pladnjem.
Nakon uživanja u pogačicama i kriški mesne pite, Terrence je ubrusom
obrisao usta, a zatim odložio tanjur u stranu. »Vidimo se sljedećeg utorka u
kazalištu? Mislim da igra San ivanjske noći.«
Grace odloži šalicu na tanjurić. »Umalo sam zaboravila. Odlazim na
nekoliko tjedana u Bath u posjet tetki Jane. Čini se da je pisala ocu i pitala ga
mogu li joj praviti društvo. Želi provesti neko vrijeme u toplicama, a ne podnosi
biti sama u gradu, unatoč velikom krugu prijatelja. Ne vidim razlog da je
odbijem.«
»I ne trebate je odbiti«, složio se, tek neznatno namrštivši obrve.
»Ne brinite se«, uvjeravala ga je. »Ponijet ću sve potrebno i počet ću raditi
na slikama cvijeća. Ne morate strahovati da neću na vrijeme dovršiti nove
ilustracije.«
»Znam da nećete. Ako na ikoga mogu računati, onda ste to vi. Samo ćete
mi nedostajati, to je sve.«
»Ah.« Znala je da ga ne smije ohrabrivati. Ali ipak joj je bio prijatelj.
»I vi ćete meni nedostajati«, iskreno je rekla. »I vi meni.«

Kasnije te večeri, nakon što si je priuštio olakšanje, Jack je drhtao cijelim tijelom
ležeći zakriljen u naručju ljubavnice. Obavila ga je rukama, vidno zadovoljena.
Pobrinuo se da prva doživi vrhunac, vrišteći od zadovoljstva toliko glasno da je
mogla probuditi cijelo kućanstvo. Srećom, njezine su sluškinje navikle suzdržati
se od reakcija, čak i kad bi znale što se događa.
Pokušavajući doći do daha, besramno nag, zakotrljao se na leđa na
širokom krevetu presvučenom satenom, čije su plahte i prekrivači završili
odgurani na pod.
»Zaboga, dušo, tako si doooobar«, gugutala je, pružajući nježnu ruku kako
bi ga pogladila po prsima. »Kad bismo ovo mogli ponoviti?«
On se zahihoće. »Daj mi trenutak pa ćemo vidjeti.«
Ona se nasmiješi, pomičući prste prema dolje u očitoj namjeri da mu
pomogne. Nakratko joj je dopustio da se igra i blago budi njegovu želju. Tada
joj je nježnim pokretom obuhvatio dlan svojim. »Philipa«, započeo je. »Što se
tiče one ladanjske zabave idućeg tjedna...«
»Da?« reče ona, naslanjajući se tako da mu je omogućila nesmetan pogled
na svoje gole grudi i valove duge, tamne kose koja joj je na najzanosniji mogući
način padala preko ramena. »Pomisli samo kako ćemo se zabaviti. Ne mogu
dočekati da ti se ušuljam u sobu. Ili bi se ti radije ušuljao u moju?«
»Žao mi je, ali neće biti nikakvog šuljanja. Barem ne sa mnom.«
»Kako to misliš? Naravno da će biti s tobom.«
On odmahne glavom. »Ne ovaj put. Bojim se da je nešto iskrsnulo. Neću
doći na zabavu.«
Njezin osmijeh izblijedi. »Ali ne shvaćam. U ovo doba godine uvijek ideš
na selo.«
»Ove je godine drugačije.«
Pridigao se i oslonio na jastuke. Tada se prisjetio poruke koju je tog jutra
primio od Danversa, s informacijama o Graceinim planovima za ostatak ljeta i
jeseni. Razmišljajući o mogućem ishodu, još se malo udaljio od Philipe na
krevetu.
»Idem u Bath«, objavio je gromkim glasom.
Srdačan smijeh odjeknuo je s njezinih punih, poput trešnje crvenih usana.
»Bath! Grad Bath? Oh, šališ se. Jack Byron u Bathu, da mi je to vidjeti.
Pretpostavljam da ćeš mi sad reći da ćeš onamo otputovati radi ljekovite vode.«
On spusti pogled. »Zapravo, idem onamo po svoju mladenku.«
Philipine se zelene oči rašire. »Što! Ženiš se?«
»Čini se.« Vodeći računa o tome da ne spominje imena ni detalje
nametnutog sporazuma s Danversom, povjerio joj je u kakvoj se situaciji nalazi.
»Kako vidiš«, zaključio je, »to je jedino što mi preostaje. Volio bih da je
postojao bolji način da ti ovo kažem, ali činilo mi se da je najbolje ne okolišati.«
Ona klizne s kreveta, s poda dohvati žućkasti ogrtač od svile s cvjetnim
uzorkom i brzo se ogrne. Vezujući pojas oko struka, okrene se prema njemu.
»Ne mogu reći da mi je drago što to čujem, ali shvaćam te. Očito je to razborita
odluka. Samo nikada nisam zamišljala da bi ti stupio u dogovoreni brak. Ta
djevojka. Kakva je?«
»Ona je...« naglo se zaustavi, s čuđenjem shvaćajući da oklijeva govoriti o
Grace Danvers. Zanimljiva je, pomisli. Drugačija je, nije poput drugih žena koje
je upoznao. Ona je... složena.
Uviđajući u kojem ga smjeru vode misli, vratio se temi razgovora. »Kakve
veze ima kakva je?« hladno je odgovorio. »Ženim se njome jer to moram učiniti.
Sve drugo je nevažno.«
»Jadničak«, reče Philipa, prilazeći njegovoj strani kreveta. »Ali znajući
kakav si ti, vjerujem da ćeš je odmah očarati i da će biti sretna što ti je žena, bez
obzira na okolnosti. A sigurna sam i u to da ćeš i ti, na svoj način, biti blag
prema njoj, čak i velikodušan.«
Izvijajući bok, sjedne pokraj njega na krevet. »Što se tiče mene, ja sam
strpljiva. Na kraju krajeva, deset sam dugih i strašnih godina čekala na smrt
onog razvratnika za kojeg me otac pod prisilom vjenčao. Ta će djevojka barem
dobiti naočitog muškarca u naponu snage, umjesto nekog starog jarca koji bi
joj mogao biti djed. Nijedna žena ne bi se protivila dati svoje djevičanstvo tebi.
Voljela bih da sam ja imala tu priliku.«
»Philipa...«
»Šššš«, promrmljala je, pružajući ruke kako bi mu prstima prošla kroz
kosu. »Ne brini se. Kad prođe dovoljno vremena i dosadi ti izigravati muža,
tada mi se vrati. U mom ćeš krevetu uvijek biti dobrodošao.«
On joj primi ruku, prinese njezin dlan svojim usnama i poljubi ga. »Ti si
predobra, znaš li to?«
Ona se nasmiješi i odmahne glavom. »Dobra? Nisam ja dobra, osim ako
ne govoriš o mojim sposobnostima u spavaćoj sobi. Tu sam više nego izvrsna.«
Skidajući kućnu haljinu, ona se smjesti na njegove bokove. »Što kažeš na
posljednje valjanje prije nego odeš? Da te nešto drži u danima koji dolaze, jer
Bath je jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu.«
On se nasmiješi i ovije ruke oko njezina sitna i graciozna tijela. Dok je to
činio, iz razloga koje nije mogao razumjeti – u misli mu dođe raskošna crvena
kosa – Graceina kosa.
Opirući se toj misli, privukao je Philipu bliže i prihvatio njezinu
velikodušnu ponudu.
 Treće poglavlje

N akon nešto više od tjedan dana, Grace se nalazila u maloj dvorani

nedaleko od botaničkog vrta u Bathu, gdje je čekala na poslijepodnevno
predavanje o uzgoju višegodišnjeg cvijeća.
Ne želeći nikome zaklanjati pogled, bilo svojom visinom ili ukrasnim
šeširom, zauzela je mjesto u posljednjem redu stolaca postavljenih za taj
događaj. Izvukla je malu bilježnicu i olovku iz torbice kako bi ispunila vrijeme
do početka predavanja.
Stigla je u društvu sluškinje koja ju je ostala čekati u predvorju s drugim
dvorkinjama. Grace je pozvala tetku Jane da joj se pridruži, ali starija ju je žena
odbila. Iako je voljela ljepotu i miris svježeg cvijeća, njezina tetka nije imala
strpljenja učiti o njegovu uzgoju.
»Zato sam zaposlila Perkinsa«, rekla je tetka Jane toga jutra dok su
doručkovale čaj, prepečeni kruh i kobasice. »Njega puštam da se bavi zemljom
u vrtu i sadnjom bilja, tako da ja to ne moram činiti.«
Budući da Grace više nije bila sasvim mlada djevojka, njezina je tetka
smatrala da je prikladno da na predavanje pođe u pratnji sluškinje. Međutim,
obećala joj je da će doći po nju na kraju predavanja kako bi se zajedno odvezle
kući.
Pogledala je na fini zlatni sat ukrašen biserima koji je nosila pričvršćen o
prsluk i uvidjela da je do početka predavanja preostalo još deset minuta.
Gledajući oko sebe, proučila je malu, ali sve brojniju grupu ljudi koju su činili
većinom stariji intelektualci i tri sredovječne žene koje su, sudeći prema njihovu
izgledu, također pripadale akademskim krugovima.
Gledajući besposleno duž cijelog niza stolaca u svom redu, primijetila je
muškarca na drugom kraju. Tamnokos i privlačan, podsjetio ju je na panteru
koja se greškom našla okružena običnim sivim mačkama. Dok je zurila u njega,
trnci znatiželje zagolicali su je duž kralježnice, popraćeni divljim lupanjem srca.
To nikako ne može biti on, pomislila je, ali podsjetio ju je na muškarca
kojeg je onog dana srela u Hatchardovoj knjižari. Neodoljiv, uglađen, opasno
privlačan lord Jack Byron!
Što bi uopće jedan takav svjetski čovjek poput njega radio u gradu poput
Batha? Još važnije, zašto bi pohađao predavanje o uzgoju cvijeća?
Plemići su u ovo doba godine odlazili na svoja ladanjska imanja gađati
jarebice sa svojim uzvišenim prijateljima. Nisu posjećivali staro, nimalo
pomodno mjesto kakvo je Bath – osim u slučaju bolesti i potrebe za ljekovitim
vodama. A iz pogleda na ovog muškarca nitko ne bi pomislio ništa drugo nego
da je itekako dobra zdravlja.
Ali to nije on i ja sam ga samo s nekim zamijenila, govorila je sebi dok je
promatrala impresivne linije njegova profila, nemoćna skrenuti pogled.
Bila je odlučna doznati, vapeći za tim da se okrene i pokaže joj cijelo svoje
lice. Samo jedan letimičan pogled – samo da mu ugleda oči – i znat će. Na kraju
krajeva, koliko je već noći provela sanjajući ga, prizivajući u misli tog čovjeka i
njegove nezaboravne oči?
Svaku noć od njihova kratkog prvog susreta.
Koliko je trenutaka posvetila sanjarenju o njemu tijekom dana?
Dovoljno da se osjećam kao budala zato što sam tako slaba i budalasta.
Prekorila se što se opet ponaša kao glupača kad se on okrenuo i zagledao
se ravno u nju. Srce joj je poskočilo; oči su mu još zavodljivije i plavije nego se
sjećala, lice još nevjerojatnije lijepo nego u njezinim najtoplijim sjećanjima.
Glasno izdahne od siline osjećaja koji su na nju djelovali poput kratkog
dvostrukog udarca. Obarajući pogled, tupo se zagledala u svoje cipele.
Tako mu nebesa. To je Jack Byron!
Očajnički se pokušavala sabrati, trudeći se natjerati srce da uspori
otkucaje i disanje da prestane biti tako neujednačeno.
Je li me vidio? Prepoznao me? Želim li to?
Polako, nakon jedne dugačke, dugačke minute, ona podigne pogled i
proviri ispod trepavica.
Preplavi je razočaranje. Ne samo da nije gledao u nju, već više nije ni sjedio
na onom stolcu! Zapravo se činilo da je napustio dvoranu.
 Još se uvijek pokušavala sabrati i srediti misli kad je predavač izišao na
podij. Prošlo je punih pet minuta prije nego se uspjela usredotočiti na njega i
još dvije dok je otvorila svoj blok i započela s crtanjem skica cvijeća za svoje
ilustracije.
Usredotočila se na crtanje kad je opazila kako netko sjeda na stolac s
njezine desne strane. Primijetivši to, isprva je nastavila olovkom činiti
promišljene poteze po papiru. Zatim je krajičkom oka primijetila par
elegantnih, crnih kožnatih cipela. Polako je podizala pogled prema snažnim
muškim nogama u hlačama boje kože, udaljenima od nje tek nekoliko
centimetara.
Trnci su joj zagolicali kožu dok ju je obuzimao poznat osjećaj, kao da se
već našla u sličnoj situaciji. Iznenada shvati da zaista jest.
Olovka je mirovala u njezinoj ruci.
»Oprostite«, začuje se raskošan, muževan glas koji je čula onog dana u
Hatchardovoj knjižari, »mislim da se poznajemo? Gospođica Daniels, je li
tako?«
Iako nije dvojila oko njegova identiteta, ona podigne pogled. Sam taj čin
bio joj je zanimljiv, jer je rijetko morala podizati pogled kako bi nekog pogledala
u oči. Od kratkog pogleda na azurno plave šarenice opet je preplave trnci.
»Danvers«, prošaptala je, ispravljajući ga. »Gospođica Danvers.«
Nagnuo je glavu. »Ah, naravno. Iskrene isprike, gospođice Danvers.«
Glas predavača izblijedio je u pozadini, dok je sva njezina pažnja bila u
potpunosti usmjerena na muškarca pokraj nje.
»Jack Byron«, predstavio se čvrstim i tihim glasom, očito pretpostavljajući
da se ona ne sjeća njegova imena.
Kao da bi ga ijedna žena mogla zaboraviti.
Položivši ruku na naslon njezina stolca, nagnuo se bliže. »Upoznali smo
se u Londonu, zar ne?«
Nije mogla ništa nego piljiti u njega, zatečena time što mu se našla tako
blizu da je na njegovim glatkim obrazima mogla razabrati obrise tamnih čekinja
što su rasle pod kožom, dovoljno blizu da bi osjetila svjež miris finog sapuna,
vode s limunom i krušila s njegove kože i odjeće. Na trenutak se nagnula bliže,
privučena neuhvatljivim mirisima. Ali tada se smirila i odmaknula.
»U Gunterovoj slastičarni, je li tako?« upitao je.
Ona zastane kako bi se pribrala. »Ne. U Hatchardovoj knjižari.«
»Tako je. Doktor Johnson. Sad se sjećam. Onda, kako je naš doktor?«
»Koliko znam, i dalje je mrtav.«
On se kratko i zvonko nasmije. Iznenada se nađu u fokusu nekolicine koja
ih je promatrala s neodobravanjem, a Grace se brzo spusti na zemlju. Izravna
leđa i povuče se od lorda Jacka. On učini isto i makne ruku s naslona njezina
stolca.
Tijekom cijele minute, par je dostojanstveno slušao predavanje.
Jack nagne glavu prema njoj i šapne: »Što vas dovodi u Bath?«
Gledala je ravno ispred sebe, svjesna da ne bi trebala reagirati. »Došla sam
na nekoliko tjedana u posjet svojoj tetki.«
»Divno doba godine za posjet obitelji. A gdje je uvažena gospođa?
Zasigurno niste ovdje sami?«
Ona ga okrzne pogledom. »Ne, sluškinja je sa mnom. Tetka će doći
poslije.« Zaustavila se, pokušavajući se posvetiti predavanju, što joj ne pođe za
rukom. »Što je s vama, lorde? Zašto ste vi u Bathu?«
On je šutio, pogleda usmjerena ravno ispred sebe. Ona se sa znatiželjom
upita hoće li joj odgovoriti.
»Osobni razlozi«, napokon reče. »Neke dužnosti koje će i mene ovdje
držati nekoliko tjedana. Znači, volite cvijeće?« reče suptilno mijenjajući temu
razgovora.
Ona kimne. »Kao i većina žena. Iako prosječnu ženu ne bi zanimala ovako
stručna predavanja.« Položila je mali crtaći blok na krilo kako bi joj bilo
udobnije, a na njega spustila olovku. »Zapravo sam iznenađena i zato što
čovjeka poput vas srećem na ovakvu događaju.«
On podigne veličanstvenu obrvu. »Čovjeka poput mene? Što to točno
znači?«
 Njezini obrazi malo porumene od spoznaje da je još jednom propustila
obuzdati svoj jezik. »Nemojte se uvrijediti. Željela sam reći da većina ljudi,
mislim na one koje zanima bilje, nema strpljenja za izučavanje botanike i
hortikulture.«
Premještajući se na stolcu, nagnuo se bliže njoj. »Smatrate me
praznoglavom budalom, zar ne?«
»Ne, nikako. Ja...« nepovezano je govorila zagledana u prodoran bljesak u
njegovim očima.
»Da? Što ste govorili?« zavlačio je.
Usne su mu se trznule, ali suzdržao se od daljnjeg komentiranja.
Ona u sebi zajeca, svjesna da se ukopava još dublje, ali nemoćna da se
zaustavi. »Želim reći da snažni muškarci poput vas obično više uživaju u
drugačijim, fizičkim aktivnostima.«
Boja njegovih očiju postane još intenzivnija. »Fizičkim, ha? A na kakve
točno >fizičke aktivnosti< mislite?«
Ona osjeti vrućinu u obrazima, pomalo svjesna da je zakoračila na opasan
teritorij. Iz nekog nerazumljivog razloga, u misli joj dođu prizori tajnih,
romantičnih susreta i ukradenih poljubaca – pothvata u kojima je, bila je
sigurna, Jack Byron bio stručnjak.
»Na primjer, lov, ribolov i jahanje«, rekla je tiho.
»Pa, moram priznati da povremeno uživam u lovu i ribolovu. Što se tiče
jahanja...« Pogled mu se spustio na njezine usne. »Uvijek sam raspoložen za
dobru vožnju.«
Grlo kao da joj je postalo previše stegnuto da bi mogla progutati. Zašto mi
se čini, pitala se, da on ne govori o konjima?
Uznemirena, Grace spusti pogled. Tek je tada shvatila da je predavač
završio svoje izlaganje te da se već bavio odgovaranjem na pitanja iz publike.
»Što se tiče vaše tvrdnje da čovjeka poput mene ne mogu zanimati ozbiljni
akademski predmeti kao što je botanika, moram prosvjedovati«, lord Jack
nastavi. »Uzgoj cvijeća možda nije moje glavno područje interesa, ali ipak
zaslužuje da mu tu i tamo posvetim malo vremena. Nadao sam se da bi naš
predavač mogao imati neke nove informacije o hibridnim kulturama i
cijepljenju mirisnih sorti, kao što je Rosa centifolia. Nažalost, čini se da je
nedovoljno upućen u tu temu, iako ne bih nikada dvojio o njegovoj stručnosti.«
Grace je zurila. »O, oprostite mi, lorde. Ispričavam se.«
Njegove se usne izviju u razoran osmijeh, otkrivajući bijele zube. »U redu
je. Obično je lakše vjerovati u ono što nam kazuje vanjština neke osobe nego
odvojiti vrijeme i potruditi se istražiti što se skriva ispod.«
»Da, upravo tako«, šapnula je, a usne su joj se razmaknule od njegove
iskrenosti i opažanja.
Koliko je puta i sama isto pomislila? Željela je da ljudi mogu vidjeti dalje
od onoga što je na površini i otkriti pravu vrijednost koja se skriva unutra.
Preplavila ju je sramota zbog toga što je baš ona, od svih ljudi, bila tako plitka i
podcijenila ga. Pobrinut će se da nikad više to ne učini – pod pretpostavkom da
će biti još prilika da se sretnu.
Tek je tada postala svjesna da su ostali polaznici predavanja počeli
napuštati prostoriju.
»Čini se da je predavanje završilo«, primijetio je. »Jedva sam primijetio
koliko smo se udubili u razgovor. Rekli ste da će vaša tetka doći po vas i odvesti
vas kući?«
»Trebala bi uskoro stići.«
On ustane i pruži joj ruku kako bi se i ona podigla na noge. Ona je prihvati
i usredotoči se na njegov dlan u rukavici koji je tako snažno obuhvatio njezin.
Osjećala je leptiriće u trbuhu.
»Dopustite da vam zahvalim na ugodnom društvu, gospođice Danvers.
Iskreno sam uživao u našem razgovoru. Rado bih se još zadržao, ali vrijeme je
proletjelo i sada zaista moram poći. Da potražimo vašu sluškinju?«
Grace se borila s razočaranjem, pitajući se je li s njom samo ispunjavao
vrijeme, pa sada želi čim prije pobjeći.
»Nema potrebe«, reče ona suzdržanijim glasom. »Ona je u susjednoj
prostoriji.«
»Bez obzira na to, inzistiram.«
 Nemajući izbora, ona zajedno s njim stane napuštati salu. Sluškinju su
pronašli mnogo brže nego je priželjkivala.
Kad su stigli do glavnog predvorja, on se okrene i okretno se i elegantno
nakloni. »Neću reći zbogom, nego tek doviđenja.«
Grace mu pristojno odvrati. »Doviđenja, lorde.«
U njegovu pogledu pojavi se nešto tajanstveno, kao da će joj još nešto reći.
Ali on samo nagne glavu, okrene se i udalji.
»Bože, tko je to?« tiho upita njezina sluškinja kad je lord Jack otišao.
»Zgodan je, bome je, gospođice, vidi se. Zgodan, a povrh toga i kavalir.«
»Možda i jest, ali sumnjam da ćemo ga ikad više vidjeti«, reče Grace,
susprežući čeznutljiv uzdah. »Došao je radi predavanja.«
Pospremila je crtaći blok u torbicu, zaputila se prema izlazu i osjetila
olakšanje kad je vidjela da je tetka stigla.

Nekoliko metara dalje, Jack je sa zakrivenog mjesta promatrao kako Grace ulazi
u crni fijaker i odlazi sa svojom tetkom koja ju je, pretpostavljao je, čekala
unutra.
Sve u svemu, smatrao je da je popodne proteklo dobro. On i Grace opet
su se sreli i razgovarali, postavljajući temelje nečemu što je zamislio da će
prerasti u vrlo intenzivno, potpuno učinkovito udvaranje – ako se ono što je on
činio može tako nazvati. »Osvajanje« bi bio mnogo prikladniji izraz, s obzirom
na bešćutnost dogovora koji je sklopio s njezinim ocem. Unatoč tomu,
pridobivanje Grace pokazalo se kao manje zahtjevan zadatak nego je na
početku zamišljao.
Kao i pri prvom susretu, doživio ju je kao pametnu i privlačnu, duhovitu
i britku ženu. Naravno, samo je pitanje vremena kad će mu dosaditi, ali zasad
se pokazala iznenađujuće zanimljivom.
Ipak mora biti na oprezu. Gotovo ga je raskrinkala pitanjima o razlozima
dolaska na predavanje. S pravom je zaključila da on nije čovjek kojeg bi
zanimala tako suhoparna tema. Srećom se pripremio zavirivši u nekoliko knjiga
o botanici.
 Prije mnogo godina, još kao dječak koji je obožavao boraviti na
otvorenom i uživati u vedrim proljetnim i ljetnim danima, Jack je razvio dar
pamćenja. Njegov otac izabrao je strogog i ozbiljnog čovjeka da podučava njega
i njegovu braću. Jedini način da pobjegne iz učionice bio je da bez greške
izrecitira dnevnu lekciju. Nakon malo vježbe, Jack je naučio u kratkom
vremenu vizualizirati gotovo sve. Ta mu je vještina još otada bila korisna –
uključujući i godine školovanja na Etonu i Oxfordu, gdje je s lakoćom
savladavao sve predmete, stižući pritom uživati u mnogim drugim
zadovoljstvima. Danas mu je još jednom poslužila s Grace.
Nasmiješio se na pomisao na nju i njezinu reakciju.
A nije bilo sumnje da je reagirala!
Mnogi bi je smatrali običnom, ali što ju je bolje upoznavao, to mu se više
sviđala. Zapravo se jedva suzdržavao da je ne dodirne tijekom njihova tihog
čavrljanja, sve vrijeme je želeći odvesti van do vrtova kako bi joj ondje ukrao
poljubac. Ali procijenio je da je bolje da se zadrže u okviru dvorane i predavanja
jer je još uvijek bilo rano za poljupce.
Iz tog se razloga tako naprasno ispričao i udaljio. Da je ostao, možda bi
previše navalio, suviše se požurio i riskirao da u njoj izazove nepovjerenje. Već
je ionako postigao više nego je planirao za prvi susret, nemarno otkrivajući
namjere koje bi iskusnija žena odmah prozrela. Grace Danvers, umjesto toga,
crvenjela se u licu i doimala nesigurnom, kako zbog sebe same tako i zbog svojih
reakcija.
U tim mu je trenucima bila neodoljiva.
I primamljiva za poljubac.
I kudikamo previše nevina.
Doći će vrijeme za bliskost. A kada dođe, obećao si je da će joj priuštiti
vrhunsko zadovoljstvo. Kad je uzme, vjerojatno će mu biti žena, jer mora tako
postupiti. Ali odveo bi je u krevet i samo zato što je želi.
Razmišljajući o svom idućem potezu, Jack se zaputio prema unajmljenoj
kući, smatrajući da će mu šetnja koristiti.
 Četvrto poglavlje

T ri dana poslije, Grace se pridružila tetki u posjetu najboljoj parfumeriji u

Bathu. Izvadila je naočale iz kutije i stavila ih na nos kako bi proučila niz
staklenih bočica izloženih za prodaju. Pokraj svake se nalazila bijela kartica na
kojoj je crnim slovima pisalo o kakvom je mirisu riječ.

Ulje bergamota
Parfem od nerolija
Esencija Frangipani

Ona u pravilu nije koristila parfeme. U rijetkim prigodama kad je to činila,

odlučila bi se za jednostavne i lagane mirise, kao što su onaj ljubice ili vanilije
koje bi utrljala na zglobove ili iza ušiju.
Za razliku od nje, tetka Jane obožavala je parfeme. Sjajna komoda od
orahova drva u njezinoj spavaćoj sobi bila je potpuno prekrivena mnoštvom
bočica parfema, krema za kožu i pudera. Imala ih je toliko da joj je trebala
posebna prostorija u koju bi ih smjestila, skupa s češljevima, četkama, ukrasima
i nakitom.
»Što misliš o ovom?« upita je tetka, prilazeći s otvorenom bočicom u ruci.
Poslušno se nagnuvši prema bočici, Grace polako pomiriše. Namreška
nos i odmakne se, opirući se porivu za kihanjem. »Preteško za moj ukus«, rekla
je. »Što je to? Klinčić, ako se ne varam, možda i cimet. Ali još je nešto unutra...
nešto što ne mogu prepoznati.«
»Ulje cibetke«, reče tetka Jane. »Navodno carica Josephine koristi sličan
miris. Iako, ako je vjerovati glasinama, neće još dugo biti Napoleonova žena.
Kruži priča da će se rastaviti jer je jalova, barem tako govore.«
Grace kimne, upoznata s vijestima o kojima je i sama čitala. »Pa, tako je,
te glasine kruže već neko vrijeme. A ti bi se možda trebala držati dalje od
parfema koje koriste žene neprijatelja, čak i one kojima prijeti rastava.«
Tetka Jane nehajno odmahne rukom. »Besmislice. Da smo se držali
podalje od svega francuskog, ne bismo imali poštenog pića ni odjeće. Iako
mislim da si u pravu što se tiče ovog parfema.«
Vraćajući čep na mjesto, tetka Jane zamišljeno kimne. »Možda bih s
vlasnikom parfumerije trebala razgovarati o kreiranju parfema po narudžbi,
mirisa osmišljenog baš za mene. Slutim da bi cijena mogla biti paprena, ali koji
je smisao udovičke rente ako je ne mogu trošiti na pokoje zadovoljstvo?«
Vidno uzbuđena, požurila je potražiti glavnog stručnjaka za parfeme.
Grace se smiješila promatrajući je, a zatim nastavila proučavati proizvode.
Nekoliko trenutaka poslije maleno mjedeno zvono iznad vrata oglasi se
na ulazak nove mušterije. Umjesto još jedne žene koja bi se pridružila isključivo
ženskom društvu u trgovini, pridošlica je bio muškarac.
Ali ne bilo koji muškarac.
Jack Byron.
Čim je stupio unutra, zagospodario je čitavim prostorom, visok i
autoritativan, u vrlo elegantnom kaputu raskošne tamne smaragdno zelene
boje, po posljednjoj modi. Nosio je uske tamnoplave hlače koje su prianjale uz
muževne obrise njegovih dugih, snažnih nogu i sjajne crne čizme. Neki bi se
drugi muškarac u takvoj odjeći vjerojatno doimao razmetljivim poput pauna.
Ali lordu Jacku Byronu mogli ste se samo diviti.
Dok se kretao unutra, Grace opazi kako ona nije jedina žena koja gleda u
njegovu smjeru, kao ni jedina koja mu se očito divi.
Ogorčena zbog svoje slabosti, ona se okrene.
Što on radi ovdje? pitala se s obzirom na to da je parfumerija opsluživala
gotovo isključivo žene.
I gdje je bio? željela je znati jer ga u posljednje vrijeme nije bilo na vidiku.
Nije da me briga, naravno.
Nije dugo razmišljala ni o jednom pitanju kad je osjetila kako joj prilazi sa
strane. »Gospođice Danvers«, pozdravio ju je grlenim glasom od kojeg su joj
kožom prošli trnci. »Opet se srećemo.«
Polako se okrenula i podigla pogled hineći da je tek u tom trenutku postala
svjesna njegova dolaska. »Lorde. Kako ste?«
»Prilično dobro, hvala«, odgovorio je. »Posebno sada kad sam se našao u
tako ugodnom društvu.«
Svjesna da mu je flertovanje vjerojatno prirodno poput disanja, dala je sve
od sebe da zanemari njegovu primjedbu. »Od svih mjesta, što vas dovodi na
ovo? Ne bih nikad rekla da vas zanimaju ovakve stvari.«
On podigne jednu tamnu obrvu, dok su mu oči odavale da se zabavlja.
»Ah, gospođice Danvers, opet činite isto, pretpostavljate što jest i nije za mene.
Kad ćete naučiti?«
Ona blago porumeni zbog njegova zaigrana ukora.
»Ovdje sam kako bih nešto kupio«, smireno je objasnio.
Naravno da je zato ovdje, shvati Grace. Sigurno kupuje dar za neku ženu,
možda čak ljubavnicu. Zasigurno ima dovoljno kandidatkinja za taj položaj,
pomislila je i osjetila težinu u želucu.
»Možda biste bili tako ljubazni da mi pomognete«, nastavio je.
Da mu pomognem kupiti parfem za njegovu priležnicu? Ne pada mi na
pamet!
»Tražim dar za svoju sestru. Točnije, jednu od mojih sestara, druga je
premlada za takve dodatke. Pomislio sam da bih ovdje mogao pronaći nešto što
bi joj se svidjelo.«
»Za vašu sestru!« uzvikne ona preplavljena olakšanjem. »Pa naravno.
Kako lijepa gesta.«
Njegove azurne oči opet zasvjetlucaju. »Drago mi je što tako mislite. Iako
se činite pomalo iznenađeni otkrićem da imam sestru. Što ste mislili, kome bih
inače darovao nešto tako intimno?«
»N-n-nikome«, branila se, nadajući se da on neće inzistirati na odgovoru.
»Onda, kakvi se mirisi sviđaju vašoj sestri?«
Nekoliko trenutaka lice mu bijaše potpuno bezizražajno. »Zapravo
nemam pojma.«
»Voli li cvijeće ili su joj draži bilje i začini?«
On razmisli o pitanju. »Rekao bih cvijeće. Mallory voli sve što ima latice i
mirisno je.«
Ona se nasmiješi. »To nam olakšava. Mallory, dakle? Kako lijepo ime.«
On je pogleda u oči. »Zaista jest. Iako nije lirsko poput vašeg.« Gotovo
neprimjetno, prišao joj je bliže, a toplina njegova tijela isijavala je, zajedno s
očaravajućim mirisom – čistim i muškim i jedinstvenim njemu. »Kakav parfem
vi imate na sebi?« upitao je.
»Nikakav. Ne koristim parfeme, barem ne često.«
I dalje se približavao, a glas mu se utišao do šuma. »Vi ste onda po prirodi
slatki, zar ne? Baš tako sam i zamišljao.«
Ona osjeti slabost u nogama. Krišom se uhvati za drveni pult pred sobom,
zahvalna na potpori. Osjeti olakšanje što nije prevrnula nijednu od bočica na
pod gdje bi se bučno razbila raspršujući miris.
»Ona... ovaj... možda bi joj se dopao jasmin ili zumbul.« Grace skrene
pogled, pokušavajući se sabrati. »Ona je starija ili mlađa od vas?«
»Mlađa je. Devetnaest joj je godina.«
»Tada tražimo nešto mladenačko. Vodicu narančina cvijeta. Lagana je i
lepršava, poput toplog proljetnog dana.«
Stavio je ruku na pult pokraj njezine, tako blizu da su im se prsti u
rukavicama gotovo dodirivali. Iako su joj dlanovi bili proporcionalni s visinom,
uvijek ih je smatrala prevelikima, čak i nezgrapnima. Ali pokraj njegovih
dlanova, velikih i širokih, vidno snažnih čak i pod tkaninom rukavica – njezini
su se doimali sićušnima. Zagledala se, primjećujući razlike između njih, i
odjednom zaželjela da podigne dlan i pokrije njezin.
Bilo joj ubrza. Što radim? Što mi je na pameti? Još, važnije, što je njemu na
pameti? Zasigurno ništa, zaključi ona. On vjerojatno nije ni bio svjestan njezine
reakcije, ali da je išta zamijetio, bio bi zgrožen. Ili još gore, to bi ga zabavljalo.
Ona se naprasno povuče. Zakorači unatrag, izravna ramena i ponosno,
gotovo prkosno, ispravi se do svoje pune visine. »Vašoj bi se sestri mogao
svidjeti i jorgovan. To je zaista ugodan miris.«
On spusti ruku uz tijelo. »Siguran sam da jest, ali vodica narančina cvijeta
zvuči mi kao pravi izbor.«
Rukom je dao znak prodavaču, prenio mu svoju narudžbu i pričekao dok
se ovaj udaljio kako bi bočicu pospremio u kutiju i umotao je.
»Vaš sam dužnik«, reče on. »Hvala vam na pomoći. Možda mi možete
nešto predložiti i za moju drugu sestru.«
Grace je progutala, namjerno se susrećući s njegovim pogledom, u isto
vrijeme potiskujući svaki oblik svijesti o njemu. »Koliko ima godina?«
»Deset. I ona voli crtati. To joj je omiljena zabava.«
Grace se opusti na spomen teme koja joj je tako bliska.
»Ima jedna trgovina na Ulici Bond, jednu ulicu odavde. Potražite Georgea
i on će vam pronaći sve što trebate. Umjetniku uvijek treba blok za crtanje. Kao
i boje za slikanje ili drvene boje.«
»Znači, George? Mora da ste često ondje kad prodavače znate po imenu.
Pretpostavljam da i vi slikate?«
»Pomalo, slikam akvarele.«
»Ah«, rekao je, bez uobičajene note muške superiornosti. Nastupi kratka
tišina. On taman zausti još nešto reći, kad se iznenada pojavi Graceina tetka.
»Moj novi miris je napravljen!« objavila je tetka Jane. »Karanfil s
natruhom citrusa. Predivno.« Tada zastane, oštrim pogledom fiksirajući lorda
Jacka. »Oprostite mi što sam vas tako naprasno prekinula. Možda bi nas mogla
upoznati, Grace, jer je iz vašeg razgovora očito da poznaješ ovog gospodina.«
Grace razmijeni kratak pogled s lordom Jackom prije nego se okrene
prema tetki. »Tako je, lord i ja sreli smo se prije nekoliko dana na predavanju
iz botanike u blizini Sydneyskih vrtova.«
»Jeste li?« Sjedokosa žena jako se zainteresirala.
»I nakratko u Londonu prije toga«, suptilno je nadodao lord Jack. »Naime,
gospođica Danvers i ja posjećujemo istu knjižaru.«
Grace ga ošine pogledom zbog iznošenja tako nevažnih informacija, a
potom ga žurno predstavi tetki, kako bi mu uskratila priliku da još nešto doda.
»Lorde, dopustite da vas upoznam sa svojom tetkom, gospođom Jane Grant.
Teta, ovo je lord John Byron.«
Tetkine se oči rašire. »Byron? Pretpostavljam da nemate veze s
pjesnikom?«
»Ne, gospođo. Taj gospodin i ja nismo u rodu, a ja ne posjedujem ni
trunčicu talenta za pisanje soneta i oda. Bez obzira na to, počašćen sam što sam
vas upoznao.« Naklonio se uvježbanom gestom od koje obrazi tetke Jane
porumene kao u školarke, unatoč njezinih gotovo šezdeset godina.
Očito starost nije bila prepreka da se podlegne neospornom šarmu lorda
Jacka. Grace je bila sigurna da su mu se žene bez razmišljanja bacale pod noge,
posebno stoga što je bio jedan od onih muškaraca koje žene jednostavno vole –
bez obzira na njihovu dob, izgled, veličinu ili bračni status. Slutila je da bi
mogao osvojiti bilo koju ženu na svijetu.
Zašto se onda trudi oko mene? Ali zapravo se i nije trudio, jer njihovi su
susreti bili posve neočekivani i slučajni.
Tetka Jane malo se pribrala i vratila uobičajenom ponašanju i očekivanoj
pristojnosti. »Ah, i ja sam počašćena, lorde«, reče uspravljajući se iz naklona do
svoje pune visine koja je dosezala do Graceinih ramena.
»Byron, rekli ste?« Nastavi tetka Jane, prstima se tapkajući po bradi. »Ima
još jedna obitelj, prilično slavna i plemenita, s tim prezimenom. Čitala sam u
vodičima o imanju vojvode od Clybournea. Piše da je Braebourne još
dopadljiviji od Chatswortha ili Blenheima, a da vojvodin posjed i vrtovi
nadmašuju čak i one kraljevske. Pretpostavljam da nemate nikakve veze s tim
Byronima, zar ne?«
»Teta Jane, stvarno«, opomenula ju je Grace prigušenim tonom.
Lordu Jacku, međutim, kao da nije smetala radoznala priroda tetke Jane.
Izraz lica nije mu se promijenio, iako se Grace učinilo da opaža tračak
zabavljenosti u njegovim očima.
»Dakle, gospođo«, odgovorio joj je, »poznajem tu obitelj. Štoviše, vrlo smo
bliski. Naime, vojvoda je moj brat.«
 Ovoga puta Grace nije bila jedina koja je raskolačila oči. Zasigurno ga nije
dobro čula? Jamačno nije upravo izgovorio da je on brat vojvode od
Clybournea! Ali čini se da je rekao upravo to, jer je baš u tom trenutku njezina
tetka podigla ruke i stala mahati sitnim dlanovima, uzdišući »ajme«.
Lord Jack suosjećajno se nasmiješi vidjevši njezino zaprepaštenje.
Lord Jack.
Naravno, pomisli Grace, odavno je trebala shvatiti da je riječ o sinu nekog
uglednog plemenitaša, jer je samo djeci vojvoda, markiza i grofova bilo
dopušteno služiti se uzvišenim titulama poput njegove.
Bez obzira na to, vojvodin sin. Vojvodin brat.
Dragi Bože, ako joj se dosad činio nedostižnim, odjednom je postao još
dalji, kao da se između njih smjestio ocean.
Možda i dva oceana!
Tetka Jane brzo se pribrala, skupa sa svojim britkim jezikom. »Ah, lorde«,
reče ona. »Nisam ni slutila da ste vojvodin brat. Kako fantastično. Kad samo
pomislim da se nalazim usred malene trgovine u Bathu i razgovaram s jednim
od najistaknutijih ljudi u zemlji.«
»Bojim se da nije tako, draga gospođo. Nisam toliko istaknut. Ja sam tek
treći po redu sin i nisam od velike koristi osim za razgovore i kao četvrti igrač
za povremenu partiju karata.«
»Ah, kako da ne«, tetka Jane se smiješila zadirkujući ga. »Uvjerena sam da
ste samo skromni. Posebno stoga što vas zanimaju ozbiljne stvari kao što su
predavanja iz botanike i knjige. Ne vidim smisla ni u jednom ni u drugom, ali
moja draga Grace voli sve što joj pomaže vježbati mozak.«
Lord Jack okrene glavu i očima nalik na dragulje susretne Gracein pogled
koji je provirivao iznad šeširića na glavi njezine tetke. »Nema ništa loše u
vježbanju mozga. Ni tijela.«
Nju naglo preplavi vrućina. Nestrpljiva da obuzda njezin plamen, Grace
odvrati pogled.
»Pa, ja jednostavno preferiram zabavu«, reče tetka Jane. »Po mome
mišljenju, nema do dobrog provoda. O, Bože, kakva mi je vrhunska ideja
upravo sinula.«
Grace se namršti, odjednom sigurna u to što će tetka Jane sljedeće reći.
»Teta Jane, sigurna sam da lord ne bi htio...«
»Naravno da bi«, reče Jane, odmahujući rukom na Graceinu primjedbu.
»Spomenuli ste kartanje, lorde, onda zasigurno volite zaigrati.«
»Povremeno uživam u partiji karata«, priznao je.
»Tada nam se morate pridružiti ovog petka navečer. Organiziram
kartanje i večeru nakon toga. Bila bih počašćena da dođete. Recite da pristajete
i poslat ću vam pozivnicu sa svim informacijama.«
Grace se prenerazila. Bilo je dovoljno loše što ga je njezina tetka ispitivala
o njegovim korijenima, ali pozvati ga na druženje koje je tako očito ispod
njegova ranga – time je već debelo prešla granice primjerenog ophođenja.
Njezin pokojni tetak u svoje je vrijeme možda bio ugledni odvjetnik
plemenita porijekla, ali njegov položaj nije se mogao mjeriti s onim sina jednog
vojvode – čak ni mlađeg sina.
Kad je riječ o samoj Grace, njezin je otac bio jedan od najoštroumnijih
ljudi u Engleskoj, barem kad je riječ o novcu. Ali njegovo je porijeklo bilo
skromno, te se kao sin seoskog kovača morao probijati iz siromaštva. Kao
mladić je pošao u London kako bi se obogatio i u tome je uspio. Oženio se
njezinom majkom, kćeri liječnika.
Ali bez obzira na golemo bogatstvo Ezre Denversa, on će uvijek ostati sin
kovača, a Grace njegova unuka. Vrijeme koje je provela u školi za dame naučilo
ju je tu lekciju. U godinama koje su uslijedile postala je još uvjerenija u to.
Sinovi vojvoda nisu pripadali s kćerima trgovaca. Niti su pripadnici
aristokracije dolazili kartati na druženja koja su organizirale drske sredovječne
dame iz srednjeg sloja koje nisu umjele držati jezik za zubima.
Grace je čekala da lord Jack smisli neki izgovor i odbije poziv.
On se nasmiješi njezinoj tetki. »Vrlo ste ljubazni, gospođo. Kartanje u
petak, ha? Bit će mi zadovoljstvo doći, ali samo ako mi možete obećati da ćete
barem jednu ruku odigrati sa mnom u paru.«
Grace je zurila i u čudu otvorila usta.
 »Joj, lorde«, tetka Jane je zateturala smiješeći se od uha do uha. »Ne mogu
dočekati da prođe tih nekoliko dana do petka. Ne brinite se, lijepo ćete se
provesti i nećete požaliti. I Grace će se pobrinuti za to, zar ne, draga? Nećeš
dopustiti da se naš dragi lord John dosađuje.«
»Dragi lord John« opet potraži njezin pogled, podižući pritom jednu
obrvu, poput tamnog svilenkastog krila. Na trenutak joj se učini da mu je u
očima zasjala vragolasta i šaljiva iskra.
Najednom se iza pulta ukaže prodavač s umotanom bočicom parfema u
ruci.
»Vaš dar za sestru, lorde«, reče Grace, zahvalna što ih je netko prekinuo.
»Nadam se da će joj se miris dopasti.«
»Siguran sam da hoće«, odvratio je uzimajući parfem. »Onda, vidimo se u
petak.«
»Vidimo se u petak.«
 Peto poglavlje

O n neće doći.
Tu je rečenicu Grace u sebi ponavljala već četiri dana, još od
susreta s lordom Jackom Byronom u onoj parfumeriji i tetkina poziva na
kartanje.
Sluga će svakog trenutka doći do ulaznih vrata i donijeti poruku od lorda
Jacka Byrona kojom se ispričava što ne može doći – nekoliko pristojnih rečenica
ispisanih elegantnim rukopisom na raskošnom bijelom pergamentu. Njezina će
tetka nesumnjivo pasti u očaj zbog te vijesti, posebno stoga što je svima koje
poznaje rekla da je brat vojvode od Clybournea obećao prisustvovati na njezinu
okupljanju. Ali njezina je tetka od neuništive vrste pa će se brzo oporaviti.
Što se tiče nje – uvjeravala se kako se ona nema od čega oporaviti. Neće se
morati nositi s razočaranjem, jer je otpočetka znala da će on nekako izbjeći tu
obavezu. Neosnovana dobrodušnost natjerala ga je da prihvati poziv. Zbog
trezvene promišljenosti odbit će ga.
Ionako ne marim hoće li doći na večerašnju zabavu, uvjeravala je samu
sebe sjedeći za toaletnim stolićem u spavaćoj sobi. Taj muškarac nije ništa
drugo doli nevolja zamaskirana u privlačnu pojavu. Istinski predivnu pojavu
od koje joj zastaje srce i rastu zazubice, takvu da bi i slijepa žena pala u trans –
ali unatoč tomu, on je nevolja. Što ga manje viđa, to bolje za nju.
Glasno je uzdahnula, opuštajući ramena koja je prekrivao jantarni saten
haljine kratkih rukava i širokog struka.
»Mirujte, gospođice, ili nikad neću namjestiti sve ukosnice«, oglasi se
njezina sluškinja stojeći joj iza leđa.
Djevojka se trudila njezinu razbarušenu grivu urediti u nešto što će biti
oku ugodno, uporno češljajući nekoliko dugih i gustih pramenova. Ona se
umiri i prisili se da se prestane komešati, dok su posljednji među njezinim
tvrdoglavim pramenovima bivali ukroćeni u punđu.
S uređenom kosom, oko vrata je namjestila jednostavan zlatni medaljon,
najdraži komad nakita koji je nekoć pripadao njezinoj majci. Potom je navukla
par dugih, bijelih rukavica, ustala i pošla prema vratima.
Neće doći, još je jednom pomislila prije nego se zaputila hodnikom pa niz
stepenice.
Nakon jednog sata bila je još uvjerenija u ispravnost svojih pretpostavki,
kad je kuću ispunio žamor gostiju – svih osim lorda Jacka. Unatoč svemu, nije
mogla prestati svakih nekoliko minuta pogledavati prema vratima salona
tražeći znakove njegova nedolaska.
Razgovarala je s muškarcem okrugla lica, nekadašnjim pravnim
savjetnikom svoga tetka, kad je duž leđa osjetila poznato treperenje žmaraca.
Nesvjesna svoje reakcije, prestala je govoriti i osvrnula se uokolo.
I ugledala ga – Jacka Byrona – glavom i bradom.
Visok i vitalan, i tako zgodan u otmjenoj crno-bijeloj večernjoj opravi, da
nekoliko trenutaka nije mogla ništa drugo nego gledati u njega. Kao uokviren
u dovratku, zasjenio je svaku drugu osobu u prostoriji. Da je neko drugo
vrijeme, bila je sigurna kako bi svi poslušno pali na koljena tražeći njegovu
milost. Umjesto toga, gosti su se utišali kad su ga primijetili i shvatili tko je.
Unatoč tomu, on nije promatrao zadivljeno mnoštvo. Njegov je pogled
bio usredotočen na nju, a plave oči gledale su njezine kao da je u čitavoj
prostoriji ona jedina žena vrijedna pažnje.
Usne su joj se razdvojile u bešumnom uzdahu dok je nemoćna da skrene
pogled gledala kako korača prema njoj, odlučno poput tigra.
Grace.
Njezino je ime šumilo u Jackovim mislima, poput najnježnijeg dodira. Još
nikada nije bila lijepa kao večeras, u haljini jarke brončane nijanse koja je
njezinoj koži davala raskošan sjaj, s blistavim i vatrenim crvenim sjajem u kosi
koja ga je podsjetila na živi plamen.
I strast.
Zapitao se skriva li se i u njoj ista takva vatra i poveselio se ideji da to
otkrije. Večeras će se, doduše, morati obuzdati, baš kako je to činio svih ovih
beskrajnih dana.
 Kako je nevjerojatno bila sretna ta okolnost da je sretne u parfumeriji.
Čekao je pravi trenutak da je opet vidi, a tada ju je ugledao kroz izlog trgovine.
Bio je u potrazi za nekom sitnicom koju bi darovao sestri i znao je da će mu to
poslužiti kao savršena izlika za još jedan susret. A kad ga je njezina tetka pozvala
na večerašnji događaj, zamalo ju je poljubio, oduševljen prilikom da se tako
jednostavno uvuče u Gracein svijet.
A sada su oboje bili ovdje, odijeljeni tek polovicom širine salona. Koračao
je prema njoj kad ga presretne domaćica.
»Ah, lorde, stigli ste«, kliknula je Graceina tetka, smiješeći se i otkrivajući
sve bore na licu. »Dobro došli u moj dom. Počašćena sam.«
»Zadovoljstvo je moje, gospođo«, reče on posvećujući svoju pažnju
gospođi Grant.
»Tako ste galantni, svima sam to rekla.«
On se samozadovoljno nasmiješi. »A što ste im još rekli?«
»Pa sve, naravno«, priznala mu je kroz smijeh i uhvatila ga za ruku.
»Dođite, moram vas svima predstaviti.«
Nemajući izbora, dopustio je tetki Jane da ga povede.
Prošao je gotovo cijeli sat prije nego je odradio sve formalnosti i ugrabio
priliku da potraži Grace. Razočarao se kad je otkrio da je ona već zaigrala partiju
bridža u parovima. Pomisli kako bi se mogao priključiti nekoj drugoj igri, ali
nije mu bilo do kartanja. Njega je zanimala jedna određena igračica.
Smiješeći se u sebi, zaputio se prema njoj.

I prije nego ga je ugledala, Grace je osjetila da je lord Jack pokraj nje, a njegova
ju je prisutnost ometala u odlučivanju o tome kojom kartom zaigrati. Njezin je
partner zagunđao kad je odigrala pogrešnu kartu, omogućivši time
protivničkom paru pobjedu.
»Vjerujem da ste trebali odigrati neku drugu kartu«, lord Jack govorio je
tihim glasom tako da ga samo ona može čuti.
Ona mu dobaci otrovan pogled. »Hvala vam na tom zrncu mudrosti,
lorde«, odvratila mu je jednako tihim glasom.
 Umjesto da se uvrijedi, on se nasmije.
Tada privuče stolac i smjesti se malo iza nje, s njezine desne strane.
»Vjerujem da nikome neće smetati ako ostanem gledati partiju«, upita igrače.
Ostali igrači – dvije starije žene i mršavi povučeni muškarac – oduševljeno
su pristali. Grace ne reče ništa pa se igra ubrzo nastavi. Kao rezultat prethodne
smetenosti zbog dolaska lorda Jacka i njezinih pogrešnih poteza, ona i njezin
partner izgubili su gotovo svaku ruku do završetka kruga. Pokolj je napokon
završio i karte su odložene za sljedeću partiju.
»Moje isprike što vas prije nisam propisno pozdravio«, reče lord Jack kad
su i ostali zapodjenuli međusobne razgovore. »Vaša tetka me zaposlila.«
»To joj ide od ruke«, tiho reče Grace. »A nas se dvoje jesmo pozdravili.
Jasno se sjećam da smo si izrekli pozdrav dok ste se predstavljali ostalima.«
Tako je i bilo, razmijenili su pozdrave i nekoliko pristojnih komentara o
vremenu prije nego ga je tetka Jane odvukla do sljedeće grupe gostiju
nestrpljivih da ga upoznaju.
»Ali nismo imali vremena za neki važniji razgovor.«
»Nemamo ni sada«, odgovori ona podižući karte, »jer se igra nastavlja.«
On se naceri i nasloni u stolcu.
Unatoč njegovu mirnom držanju, ona se osjećala kao da sjedi pokraj
goleme divlje mačke. Možda se doimao opuštenim, sa svojim nehajnim, gotovo
snenim treptanjem, ali ona je osjećala da je njegovo pravo stanje posve
drugačije. Ispod te nezainteresirane fasade, on je bio na oprezu, budan i
spreman reagirati u tren oka.
Dok je karte u ruci slagala po boji i broju, svim se silama trudila da ih
sakrije od pogleda. Bez obzira na to, Jackova visina i kut gledanja omogućili su
mu da lako zaviri.
Nije važno, pomisli ona. On ionako ne sudjeluje u igri.
Ali kako je partija odmicala, shvatila je da lord Jack ipak sudjeluje, jer se
neprimjetno premještao na stolcu ili trljao nos svaki put kad bi se ona spremala
odigrati pogrešan potez. Pokušavala je karte držati bliže prsima, ali nije bilo
koristi od toga. Znao je koji je pravi potez i prije nego bi ga odigrala, tjerajući je
da se zapita posjeduje li on kakve nadnaravne moći uz pomoć kojih vidi karte
ostalih suigrača. Kao rezultat njegova nijemog posredovanja, ona i njezin
partner pobijedili su u prvoj igri i osvojili hrpicu žetona.
Nakon nekog vremena igrači su ustali protegnuti noge i osvježiti se. Grace
je ostala sjediti i pričekala da ostane nasamo s lordom Jackom prije nego se
okrenula prema njemu. »Što, pobogu, radite?« zasiktala je.
»Kako to mislite?« upita on, s nevinim izrazom na licu.
»Jako dobro znate što mislim. Pomagali ste mi, davali mi signale tijekom
igre. Iznenađena sam što nitko ništa nije rekao, pogotovo onda kad ste po peti
put zaredom protrljali nos.«
On se naceri otkrivajući bijele zube. »Nitko nije ni naslutio što radim. Što
se tiče mojih signala, rekao bih da vam je trebala pomoć.«
»I sama bih se snašla.«
On s nepovjerenjem podigne obrvu.
»Osjećam se kao varalica«, poviče ona.
On joj uputi podrugljiv pogled. »Baš! Najopasnija varalica. Trebalo bi vam
zauvijek zabraniti kartanje zbog > nezakonitog stjecanja< svih osam žetona.«
»Iznos nije bitan.«
»Nije, baš kao ni vaši sumnjivi potezi. U najgorem slučaju moglo bi se reći
da smo igrali u timu. Na kraju krajeva, ja nisam mogao vidjeti njihove karte.«
Iako su svi njegovi migovi bili točni, bio je u pravu u vezi s tim. Znala je
da s mjesta na kojem je sjedio nije mogao vidjeti ničije karte osim njezinih.
Nekoliko trenutaka samo ga je proučavala. »Kako ste znali što trebam
odigrati?«
On slegne ramenima i ispruži noge ispred sebe. »Jednostavno treba pratiti
igru i sve pamtiti. Jednom kad se otvore karte i igra započne, sve ostalo je lako.«
Ona ne reče ništa, razmišljajući o izrečenom. »Podsjetite me da nikad ne
kartam s vama.«
On se zahihoće. »Nadam se da će se pojaviti mogućnost i prilika da se
predomislite. A sada, ako se ne varam, vaša tetka će najaviti večeru. Molim vas
da večerate sa mnom.«
»Nisam sigurna da je to moguće jer su mjesta već određena.«
»U tom ćemo slučaju premjestiti kartice s imenima tako da raspored
odgovara nama«, reče i zločesto namigne, od čega cijelim njezinim bićem
navale trnci poput podivljalih krijesnica.
On ustane i ponudi joj ruku.
»Ne biste zaista zamijenili kartice s rasporedom sjedenja, zar ne?« upita
ona ustajući.
»Što vi mislite?«
Ona ga stane proučavati, ali njegove se azurne oči nisu dale pročitati.
»Mislim«, reče ona, »da ste najvragolastiji muškarac kojeg poznajem.«
On se gotovo uguši od smijeha i nagne se tako da su mu se usne našle
jedva dva centimetra od njezina uha. »Najbolje je za vas da me izbjegavate, u
protivnom ću se prestati ponašati kao gospodin i pokušat ću vas zavesti.«
Upravo ga je to činilo opasnim – jer bi je, za razliku od drugih muškaraca,
mogao dovesti u iskušenje kad bi samo rekao riječ.
Ali samo ju je zadirkivao, u to je bila sigurna.
Uvjeravajući se u to, položila je dlan na njegov rukav i dopustila mu da je
otprati u blagovaonicu na večeru.
Kako je i sumnjala, tetka je raspored sjedenja uredila tako da je za
određene goste – za razliku od drugih – bilo točno predviđeno gdje se trebaju
smjestiti kako bi se našli jedni pokraj drugih. Doduše, iznenadila se kad je
otkrila da je njezino mjesto pokraj lorda Jacka.
»Još jednom se osjećam dužan vašoj tetki«, reče on pročitavši imena na
karticama.
S njezine je lijeve strane sjedio stariji gospodin koji je bio gluh kao top.
Nakon višestruke razmjene pozdrava, kimne i nasmiješi se pa prione jesti
juhu, očito je više volio jesti u tišini.
Kako je lordu Jacku s desne strane sjedila žena koja je veselo razgovarala
s muškarcem na drugoj strani, Grace se našla u središtu njegove pažnje.
Očekivala je da će nastaviti flert, ali iznenadila se njegovim riječima koje su
uslijedile.
»Onda, gospođice Danvers«, započeo je, uranjajući žlicu u gustu juhu od
gljiva. »Što mislite o Descartesu?«
Grace zastane držeći žlicu iznad zdjele s juhom. »Molim?«
»Descartes. Znate: >Mislim, dakle postojim.< Sigurno ste upoznati s
njegovim radom.«
Descartes? Želi razgovarati o Descartesu? Njezino se čelo namršti. »Zašto
to mislite?«
»Pa oboje znamo da volite čitati, a kako ste upoznati s djelima Swifta i
Johnsona, logično je da bi vas mogli zanimati i drugi mislioci, čak i oni
francuski.«
»Ali Swift i Johnson bili su esejisti, a ne filozofi.«
»Znači ipak ste upoznati s Descartesovim radom.« Nasmiješi se i pojede
punu žlicu juhe.
»Moj otac misli da ne bih trebala biti. Naše društvo vjeruje da žene trebaju
živjeti u neznanju o bilo čemu što zahtijeva veći mentalni napor od šivanja,
vođenja kućanstva i odgoja djece. Politiku i filozofiju treba prepustiti
muškarcima.«
»Ali vi ne mislite tako?« odgovorio joj je odmjerenim tonom.
»Očito ne mislim, i bili ste u pravu kad ste pretpostavili da sam čitala
Descartesa. Ocu sam rekla da su on, Voltaire i Rousseau pisci čija sam djela
pročitala u sklopu naobrazbe iz francuskog u školi.«
Lord Jack se nasmije.
Oboje su pojeli po žlicu juhe prije nego su nastavili.
»Voltaire i Rousseau, ha?« razmišljao je naglas. »Nemojte mi reći kako
vjerujete u prava običnog čovjeka, volju naroda i slične radikalne stavove?«
Zastala je, odmjeravajući ga. »Ne zalažem se za ukidanje monarhije, ako
je to ono na što aludirate. Ali ne mislim ni da je pogrešno običnim ljudima dati
da sudjeluju. Dati im pravo glasa, primjerice.«
 »Ah, onda biste pravo glasa dali svakom, neovisno o obrazovanju ili
bogatstvu. Čak i ženama, pretpostavljam?«
Ona ne reče ništa, ne mogavši odlučiti bi li mu trebala išta odgovoriti.
»Da. Čak i ženama.«
On pojede još jednu žlicu juhe pa obriše usta ubrusom. Nagne joj se bliže
i progovori tihim glasom, »Nemojte nikome reći da sam to rekao, ali slažem se
s vama.«
»Slažete se?« Od zaprepaštenja je oblije vrućina.
On kimne. »Sramotno, zar ne? Vojvodin sin koji običnim ljudima želi dati
pravo glasa. Što se tiče žena, mnogo su pametnije nego što su muškarci voljni
priznati. Upravo zato toliki pripadnici moga spola žele da im žene žive u
neznanju i da su uvijek trudne. Zamislite samo u čemu bi im sve žene mogle
parirati kad bi bile ravnopravne.«
Nasmiješila se, diveći se njegovoj osjećajnosti. »Da, mogu zamisliti.«
Nastavili su razgovarati tijekom cijele večere, prelazeći s jedne teme na
drugu – od onih ozbiljnih do zabavnih, čak i smiješnih. U trenutku kad je
poslužen desert, Grace shvati da i ne zna što je jela, previše zaokupljena lordom
Jackom da bi obraćala pozornost na bilo što drugo.
Kako nikada nije držala do protokola, tetka Jane nije zatražila od žena da
se povuku kako bi muškarci ostali nasamo i uživali u čašici porta i cigarama u
odvojenoj prostoriji. Umjesto toga, svi su zajedno ustali od stola i vratili se u
sobu za kartanje. Grace je potajno likovala kad ju je lord Jack primio za ruku i
poveo je prema salonu, pritom se nimalo ne žureći.
Umjesto da zaigraju u nekoj od partija, njih se dvoje smjestilo na mekanu
prozorsku klupicu. Dok je ona pijuckala čaj, a on uživao u brendiju, njihov se
razgovor nastavio, skrećući na teme umjetnosti, glazbe i omiljenih predstava i
drama.
A onda je, prije nego su shvatili koliko je vremena prošlo, večer došla
svom kraju.
»Do sljedećeg susreta, gospođice Danvers«, reče on grlenim baritonom
dok se naginjao prema njezinoj ruci. »Uživao sam večeras.«
 »I ja sam, lorde.«
Zaista jest uživala, shvatila je. Toliko je uživala da se nije mogla sjetiti
prigode u kojoj je uživala više. U njegovu je društvu bila opuštena i ležerna
onako kako nije bila ni s kim drugim – muškarcem ili ženom.
Oprostila se s njim i ostala na vratima gledati kako ulazi u kočiju i udaljava
se.
Kad je otišao i posljednji gost, a vrata se zatvorila i zaključala, ona i njezina
tetka zaputile su se prema stepenicama.
»Bilo je lijepo, zar ne?« reče tetka Jane s pospanim osmijehom.
»Da. Jako lijepo«, složila se Grace.
»Vjerujem da je tako, uzevši u obzir kako se izvjesni naočiti lord nije
odvajao od tebe. Osvojila si glavnu nagradu, djevojko.«
Ona zastane. »Nagradu? Ma ne, pogrešno si shvatila.«
Njezina tetka frkne u nevjerici. »Ja ne griješim. Kad se namjere na neku
ženu, muškarci se ponašaju na specifičan način. A kad je o tebi riječ, lord Jack
pokazuje sve znakove. Vrlo smjelo od njega, onako te izdvojiti pa zadržati za
sebe cijelu večer.«
»Nije bilo cijelu večer«, branila se Grace. »I nije me izdvojio. Samo smo
razgovarali, a vrijeme je proletjelo.«
»Hm, razgovarali ste?« Kad su stigle do vrha stubišta, teta je potapša po
ramenu. »Nazovi to kako te volja, ali taj te muškarac želi.«
Želi mene? Ne, pomislila je, ne želi me, barem ne onako kako teta misli.
Večeras se pojavio zato što je pristojan gospodin, a onda je proveo vrijeme s
njom zato što je bila najmlađa žena u prostoriji. Njegovo ponašanje nije bilo
neuobičajeno, nije učinio ništa što bi trebalo ozbiljno shvatiti. Vjerojatno se
dosađivao, a ona ga je iz nekih neobjašnjivih razloga zabavljala. Jednom kad
završi sa svojim obavezama u Bathu, on će otići i zaboraviti da je ikada upoznao
djevojku imena Grace Danvers.
»Mi smo samo znanci koji dijele neke zajedničke interese«, reče Grace. »Ja
ga ne zanimam više od toga, uvjeravam te.«
»Vrijeme će pokazati«, reče tetka Jane s lukavim izrazom u očima. »Sad
idem spavati. Laku noć, draga, lijepo sanjaj. Ako ti lord Jack dođe u snove, znam
da ćeš dobro spavati.« Nasmije se i zaputi se hodnikom prema svojoj sobi.
Ubrzo se i Grace našla u svojoj sobi, uvjerena da je posljednja primjedba
njezine tetke posve točna.
 Šesto poglavlje

T ijekom sljedeća dva tjedna lord Jack Byron dao je Graceinoj tetki bezbroj
razloga da potvrdi njezinu tvrdnju da se udvarao Grace.
Kamo god da su ona i njezina tetka pošle, ondje se našao i lord Jack.
Pojavio bi se kad bi izišle na svježi zrak i zaputile se u šetnju oko slavnog
kompleksa Circus ili dok su kupovale u Ulici Bond. Sreli su se i kod jedne od
zgrada naselja Royal Crescent gdje je lord Jack unajmio jednu od luksuznih
gradskih kuća.
Grace ga je vidjela i na nekim javnim događajima te na nekoliko privatnih
zabava. Srela ga je čak i u termama, kad su prošetali oko bazena, a on joj je
prenio najnovije vijesti iz Londona i inozemstva, dok je tetka Jane sa svojim
prijateljima uživala u kupelji.
Unatoč tetkinu uvjerenju kako joj se lord udvara, Grace u njegovu
ponašanju nije opazila ništa što bi joj ukazalo na zaljubljenost. Bilo je točno da
je očijukao s njom, ali ona u tome nije vidjela ništa više od njegova uobičajena
nastupa koji je sastavni dio njegova karaktera. Što se tiče toga da bi se u većem
društvu uvijek posvetio samo njoj, to se događalo jer im je bilo lako razgovarati
te su uspostavili svojevrstan odnos – takav da su se uvijek okretali jedno
drugom kako bi uživali u opuštenom razgovoru i druženju.
Bila je sigurna da u njoj vidi samo prijateljicu. Jer usprkos njegovim
vragolastim najavama, nikad nije poduzeo ništa čime bi je doveo u iskušenje.
Nije pokušavao uhvatiti je za ruku ili je odvesti nasamo kako bi je pokušao
poljubiti.
Ionako to ne želim, uvjeravala se. Bila je zadovoljna njihovim
prijateljstvom. Vrlo zadovoljna. Nije trebala ništa više od toga niti je to
očekivala. Ipak, platonska priroda njihova odnosa dokazala je da je teta Jane
pogriješila oko toga da je on zainteresiran za nju. Bilo je očito da mu je postala
poput sestre, zbog čega se mogla opustiti u njegovu društvu.
Trećeg tjedna u rujnu zora je bila topla i sunčana, nebo vedro i blistavo
plavo nakon dvije noći obilne kiše. Pomislivši da je vrijeme upravo savršeno za
slikanje u botaničkom vrtu, Grace je uzela blok i olovke i pripremila se za
izlazak sa sluškinjom. Tetka Jane poželjela joj je dobru zabavu i obavijestila je
će ona svoj dan provesti s prijateljicama – u obilasku trgovina i potrazi za
povoljnim ponudama – prije čaja i kolača u slastičarnici Mollands.
Nakon ugodne šetnje do gradskih vrtova, Grace pronađe klupu u blizini
propupalih grmova i sjela. Vidjevši izraz negodovanja na licu svoje sluškinje,
odluči joj dopustiti da pođe posjetiti jednog slugu koji je radio u obližnjem
hotelu, uz obećanje da se neće predugo zadržati.
Zadovoljno se zadubi u crtanje i zaboravi na sve oko sebe skicirajući
šareni, kasno procvjetali vrtni sljez. Jedva je bila svjesna zvuka koraka koji su
joj se približavali po šljunčanoj stazi.
»Tako lijepo izgledate sjedeći tako na klupi«, primijeti duboki, poznati
glas. »Ljupki ste poput tog cvijeća.«
Ona podigne glavu i susretne blistavo plavi pogled Jacka Byrona. »Lorde«,
reče ona uputivši mu ljubazan osmijeh. Olovka joj je mirovala u ruci dok ga je
proučavala, još jednom zatečena ljepotom njegove pojave. Izgledajući
besprijekorno kao i uvijek, nosio je smeđi kaput i svijetle žućkaste hlače, a zlatni
sat ovješen na prsluku njihao se i odbijao sunčevu svjetlost.
»Odakle ste se vi stvorili?« upita ona, refleksno stisnuvši olovku u ruci.
»S glavne staze«, rekao je šaljivim tonom. »Stvarno biste trebali posvetiti
malo više pažnje svojem okruženju, znate?«
»Slikam.«
»Da, vidim.« Prilazeći, spustio se pokraj nje na kamenu klupu.
»Sreo sam vašu tetku na glavnoj ulici. Rekla mi je da ste ovdje.«
»Sreli ste se prije ili nakon što je opustošila sve trgovine?«
»Poslije, rekao bih, sudeći po gomili paketa koje je nosio njezin sluga. Iako
možda i griješim s obzirom na ratnički sjaj u njezinim očima. Ako sam dobro
upamtio, baš dok sam odlazio govorila je o popustu od deset posto na neke
materijale.«
Grace se nasmiješi i vrati se slikanju.
 Nastupi tišina, ugodna i nezahtjevna, a lord Jack se nasloni sjedeći uz nju
na klupi.
»Što crtate? Što su ti mesnati cvjetovi dugih stabljika?« upita on.
Zastajući, dobacila mu je znatiželjan pogled. Svojim znanjem iz botanike
morao je znati kako izgleda vrtni sljez, jer je riječ o vrlo rasprostranjenoj vrsti.
Zadirkuje me, shvatila je. »Da, to je vrtni sljez, naravno. Vrlo ste zabavni, znate?
Baš, mesnati cvjetovi dugih stabljika.« Hihotala se.
Njegovim licem nakratko prođe čudan, gotovo paničan izraz. Potom
naglo iščezne. »Ne treba se uvijek strogo držati terminologije, je li tako? Katkad
je opis najbolji.«
Ona je odmahivala glavom i smiješila se na njegove primjedbe.
»Smijem li pogledati?« upita on.
Grace je nakratko oklijevala, a potom okrenula crtež prema njemu.
Proučavao je njezin rad, dovoljno dugo da je i najsitniji živac pod
njezinom kožom zatitrao. »To je samo preliminarna skica«, opravdavala se.
»Poslije ću to doraditi, potom obojiti.«
»Prelijepo je«, izjavio je glasom koji je odavao iskrenost. »Kad ste rekli da
crtate, pretpostavio sam da poput drugih mladih djevojaka nešto črčkate po
papiru. Ali ovo nema veze s črčkanjem. Zaista ste nadareni.«
Nju preplavi osjećaj zadovoljstva, snažan poput topline sunca. Zašto mi je
njegovo mišljenje toliko važno? zapitala se. Zašto mi je stalo da mu se crtež svidi?
Ali bilo joj je važno, shvaćala je, da mu se njezin rad svidi, da mu se divi. Da se
divi njoj.
Njegovo se čelo malo nabora. »Još je jedan umjetnik koji na sličan način
slika prirodu. Imam jedno od njegovih djela u svojoj zbirci knjiga. Zove se
Danvers... G. L. Danvers.« Odjednom mu se rašire oči. »Dragi Bože, pa to ste
vi, zar ne? Grace L. Danvers.«
»Lilah«, promrmlja ona, sve zadovoljnija. »L dolazi od Lilah. I da,
objavljeno mi je nekoliko manjih knjiga.«
»To nisu manje knjige, ni po opsegu niti po sadržaju. Grace, vi ste
vrhunska umjetnica. Zašto skrivate svoj autorski identitet?«
 On ima jednu od mojih knjiga. Od te pomisli osjeti blagu vrtoglavicu.
»Ja znam tko sam«, reče ona. »I to mi je dovoljno. Slava mi ionako ne bi
donijela nikakvu korist. Bolje je da ljudi misle da je autor muškarac, tako će moj
rad biti ozbiljno shvaćen. Inače bi za moje akvarele rekli da su dobri – za mladu
ženu koja črčka.«
Nakratko se činilo da će se on suprotstaviti njezinu argumentu. »Nažalost,
mislim da ste u pravu. Meni je svejedno drago da sam otkrio vašu tajnu.«
»I meni je, lorde.«
Pogledi im se sretnu.
»Znajte da ću zahtijevati privatnu izložbu svih vaših trenutačnih radova.
Kao i vaš autogram.«
Ona se nasmiješi. »Bit će mi čast«, reče, iako nije znala kad će im se pružiti
takva prilika.
»Mislim da bi bilo bolje da vas ostavim da se vratite poslu.«
Ona odmahne glavom. »Zapravo, radije bih da ostanete. Moje slikanje
može pričekati.«
Njegove se usne polako izviju u osmijeh. »U redu. Ako je tako, onda vas
možda mogu nagovoriti na šetnju.«
»Ovdje po vrtu?«
»Naravno, po vrtu. Možda ugledate neku biljku koja će nadahnuti vašu
umjetničku dušu.«
Jedan unutarnji tihi glas govorio joj je da bi trebala ostati tamo gdje je i
bila i nastaviti slikati. Drugi, kudikamo glasniji, hrabrio ju je da prihvati poziv.
»U redu, može«, pristala je. Ustajući, pospremila je blok za crtanje i olovke
u malu platnenu torbu.
»Dopustite mi«, reče on, pružajući ruku kako bi je oslobodio tereta.
Ona mu je pružila torbu, primila njegovu ruku i zaputila se s njim u šetnju.

»Gdje vam je uopće sluškinja?« upita on malo poslije. »Pretpostavljam da niste

ovamo došli sami.«
 »Nisam. Dopustila sam joj da pođe u kratak posjet prijatelju.«
»Prijatelju? Previše ste velikodušni, nije vas smjela ostaviti samu. Ali sad
sam ja ovdje, pa nema štete.«
Zapravo, pomislio je, ostaviti je meni isto je što i vuku povjeriti čuvanje
ovaca. Ali zašto okolišati kad mu se već pružila prilika da bude nasamo s njom?
Protekli su ga tjedni iscrpili, blago rečeno. Dani su sporo odmicali dok se
svim silama nastojao obuzdati i pred njom se ponašati kao da ga fizički ne
privlači.
Ali poricanje je samo pojačalo njegovu glad za njom – baš kao i prisilna
apstinencija. Nije bio sa ženom otkako je napustio London. Vjerojatno se
moglo doći do odgovarajućeg ženskog društva, ali ideja mu nije bila privlačna.
Otkako je upoznao Grace, želio je jedino nju.
Otpočetka je znao da će biti potrebno srušiti barijere i zadobiti njezino
povjerenje. Međutim, nije računao s tim da će usput steći i njezino prijateljstvo.
Baš kao što nije ni očekivao da će mu se svidjeti.
Ali svidjela mu se. Jako.
Krivnja ga je probadala poput uboda oštrih kandža. Bog mi je svjedok
koliko mi je žao što sam prisiljen lagati joj. Ali plan se počeo realizirati i više se
nije mogao zaustaviti. Njegova je sudbina zapečaćena, skupa s njezinom.
Trudio se biti što iskreniji, ne zato što mu je to olakšavalo posao, već stoga
što je želio da ono što je između njih bude što stvarnije. Na kraju krajeva, ona
će mu postati ženom.
Kad je otkrio da se upravo ona skriva iza imena G. L. Danvers, nije hinio
da je iznenađen i zadivljen. Zaista je posjedovao jednu od njezinih knjiga i
njegovo divljenje njezinu umjetničkom talentu bilo je stvarno. Možda mu
motivi i metode približavanja nisu bili posve časni, ali to nije značilo da je sve
što se događalo između njih lažno. Naravno, moguće je da bi Grace drugačije
gledala na to ako bi ikad doznala za njegov dogovor s njezinim ocem, to mu je
govorio unutarnji glas.
Ali neće saznati, obećao si je. Pobrinut će se da ne sazna. Stoga nema
razloga za zabrinutost. Baš nikakvog razloga.
 »Navodno ovdje postoji labirint«, reče on tjerajući neugodne misli.
»Volite li labirinte?«
Kimnula je, a oči su joj se na jarkom suncu doimale više plave nego sive,
uz crvenu kosu koja je provirivala ispod šeširića bliješteći vatrenim svilenim
sjajem. Iznenada osjeti neizdrživ poriv da skloni taj šeširić kako bi mogao
dlanovima zaroniti u njezine uvojke. A tada bi je poljubio, zarobio joj usta u
zanosnom srazu nakon kojeg bi ona tražila još više. Gotovo je posegnuo prema
njoj, ali suzdržao se. Već je toliko čekao; može čekati još malo.
Tiho se nakašljao. »Hoćemo li ući?« upitao je, usmjeravajući je prema stazi
koja je vodila u labirint. »Čak ću vam dati prednost i pustiti vas da uđete prije
mene. Možemo se igrati, da vidimo tko će prvi stići do središta.«
»Nisam bila u labirintu još otkad sam bila djevojčica«, priznala mu je.
»Onda ćete još jednom doživjeti ono što dugo niste.«
Ubrzo su stigli do ulaza, precizno oblikovane živice koja se uzdizala u
naizgled neprobojni zid od zelenila. Ugodan i svjež miris vegetacije ispunjavao
je zrak, ptice su cvrkutale na obližnjim granama, dok su dva leptira plesala na
blagom povjetarcu.
Unatoč tomu, Jack je jedva bio svjestan ičega osim žene pokraj sebe i
iščekivanja predstojećeg lova.
»Brojit ću do deset«, rekao je, pospremajući njezinu torbu na skrovito
mjesto odmah pokraj ulaza koje mu se činilo potpuno sigurnim. »Požurite se,
inače ću vas stići.« Prekrižio je ruke na prsima i okrenuo se prema ulazu.
»Jedan!« Grace je otrčala.
»Dva!« vikao je grlenim glasom. »I dalje vas čujem.«
Ona se hihotala, a grmlje je šuškalo dok je trčala prema prvoj zapreci.
»Tri!«
Zvuk njezina kretanja postajao je sve udaljeniji, a zamijenio ga je odjek
otkucaja njegova srca.
»Četiri!«
Čuo je suzdržanu psovku i nasmiješio se, pokušavajući procijeniti koliko
je daleko mogla stići.
 »Pet!«
Zvuk njezinih koraka posve je utihnuo, a on se borio s porivom da se
okrene kako bi pogledao gdje je.
»Šest!«
Nisam joj trebao dati toliko vremena,
»Sedam!«
Što ako me pretekne?
»Osam!«
Što ako ja preteknem nju?
»Devet!«
Još malo.
»Deset! Stižem, spremni ili ne!«
Brzo se okrene na peti i uputi unutra.

Grace se ugrize za usnu tjerajući se da prestane s hihotanjem, gotovo ne

dodirujući tlo dok je jurila uskim prolazima od zelenila koje se uzdizalo visoko
iznad nje. Lord Jack brzo je završio s brojenjem do deset i zaputio se za njom.
Ubrzo začuje udaljeno šuškanje i zapita se je li i on naišao na istu prepreku koja
je i nju nakratko usporila. Ali on je pametan i snalažljiv i brzo će se snaći.
Znajući da ne smije protratiti ni sekundu, nastavila je. Svako ju je novo
skretanje iznova razdraživalo vodeći je prema novoj mogućoj prepreci. Došavši
do novog otvora u zelenilu, zaustavila se i pogledala desno pa lijevo, pitajući se
koji odvojak vodi u željenom smjeru.
Iza sebe više nije čula Jacka koji se kretao tiho unatoč svojim
proporcijama. Iako visok, bio je okretan, brz i siguran. Shvatila je kako se osjeća
srna koju progoni iskusni lovac. Srce joj je tuklo u grudima, a izdisanjem je
proizvodila tihi zvuk – zbog uzbuđenja, shvatila je, ne zbog straha.
Nasumično je izabrala put i jurnula naprijed, a blijedoplava pamučna
tkanina njezine haljine lepršala je dok je trčala. Prolaz ju je odveo dublje u
labirint, uvlačeći je u sve uže krugove koji su je sve više zbunjivali.
 Dvaput se morala vraćati pritom se brinući hoće li nabasati na lorda Jacka,
ili on na nju. Ali kako su minute prolazile tako je shvaćala da je i on vjerojatno
izgubljen poput nje. Osim toga, postala je svjesna činjenice da su njih dvoje
posve sami – nije bilo ni nagovještaja ljudskih glasova ili kretnji u blizini.
Napokon je naslutila da se približava središtu, od cilja ju je dijelilo tek
nekoliko koraka. Ali onda shvati da biti blizu ne znači i da će onamo zaista stići.
Opet se okrenula i nastavila te stigla do čistine koju je živica okružila
poput stijenki kutije. Kutije iz koje ne može izići, osim da se vrati putem kojim
je došla. Zarobljena, nastavila je prema prolazu u zidu od živice.
Taman je prolazila kad ju je obuhvatila dugačka muška ruka koja kao da
se stvorila ni iz čega, zgrabivši je oko struka stiskom čvrstim poput čelika.
Ona vrisne, a njezin vrisak odjekne dok se nekoliko trenutaka vrpoljila u
stisku lorda Jacka.
»Imam vas!« poviče on pobjedonosno.
»Ah, prestrašili ste me!« reče ona, bez daha susrećući njegov pogled.
»Nečujni ste poput povjetarca.«
»A vi ste brzi poput gazele, nestajali ste iz jednog prolaza u drugi poput
magle. Na nekoliko trenutaka pomislio sam da sam vas izgubio.«
»Ovo je kompliciran labirint. Iako, središte je blizu. Da ga potražimo
zajedno?«
Oči mu zasjaje, a na licu se pojavi izraz kakav prije nije vidjela. Odmahne
glavom, prelazeći pogledom preko njezina lica prije nego joj se približi usnama.
»Ne«, mrmljao je, glasom hrapavim poput šljunka. »Našao sam ono što
sam tražio.«
Ona zadrhti, iznenada svjesna da je drži uza se.
Srce joj je poskočilo kad je posegnuo prema vezicama njezina šeširića i
stao ih odvezivati.
»Što to radite, lorde?«
On se nasmiješi. »Uzimam zasluženo. Uhvatio sam vas, vjerujem da
zaslužujem nagradu.«
 »Ali... ali, igra nije gotova.«
»U pravu ste«, rekao je podižući šeširić s njezine glave. »Igra je tek počela.«
Ne pružajući joj priliku da promisli, odbacio je njezin šeširić na tlo,
nakrivio glavu i poljubio je.
Ona se smrzne, potpuno nespremna za njegove opojne usne na svojima.
Usta su mu bila iznenađujuće topla i raskošno mekana, a poljupci zahtjevni i
uvjerljivi, takvi da je osjetila trnce po cijelom tijelu, unatoč vrućini kasnoga
ljeta.
Uz drhtavi trzaj, ona se prisili da se odmakne od njega. »Ah... lorde, što to
radite?«
»Mislim da ste mi već jednom postavili to pitanje«, primijetio je. Podigao
je ruku pa palcem i kažiprstom pomilovao krivulju njezina uha. »Rekao bih da
je odgovor očit.«
Uhvativši njezinu ušku između prstiju, gladio ju je kružnim pokretima, a
zatim se sagnuo da rasprši poljupce duž linije njezina vrata. Njoj zatitraju kapci,
a nožni prsti u cipelama zgrče se poput latica.
»Da, ali ne razumijem zašto«, rekla je napola uzdahnuvši. »Niste me dosad
tako gledali.«
»Nisam?« reče milujućim glasom. »Sigurni ste?« Prelazeći na drugu
stranu, utisnuo je red poljubaca preko sredine njezina vrata.
»Gledali ste me... kao sestru.«
On se zaustavi i podigne glavu kako bi je pogledao u oči. »Uvjeravam vas
da vas ne gledam tako.« Rukom jače stisne njezin struk, pripajajući njezino
tijelom svojem. »Ima li ičeg bratskog u ovome?«
Dok su im bokovi bili prislonjeni, postala je svjesna velikog ispupčenja
koje ju je snažno pritiskalo po donjem dijelu trbuha, malo iznad bedrenog
zgloba.
Je li to on? Pomislila je. Ta tvrda izbočina koja me pritišće – je li to njegovo
spolovilo? Bože, je li moguće da se uzbudio? Zbog mene?
Kako nikad prije nije osjetila mušku erekciju, čak ni kroz odjeću, nije
mogla sa sigurnošću znati što se događa. Ali pogled na njegove stisnute čeljusti
i plave oči koje su je intenzivno promatrale govorio joj je da je vjerojatno u
pravu.
»Ali ja sam tako obična i visoka«, povikala je, odbijajući vjerovati da bi
ovaj muškarac – ovaj krupni, vitalni, raskošni primjerak muškosti – mogao
željeti nju. Nju. Grace Danvers – običnu usidjelicu – koju u dvadeset pet godina
života nijedan muškarac nije poželio poljubiti.
Čak ni Terrence to nije pokušao. Iako ju je više puta zaprosio, nikad se
nije odvažio na poljubac.
A sad se pred njom nalazio Jack Byron, uglađeni neženja i ženskar –
muškarac koji bi mogao imati bilo koju ženu po svom izboru koliko god lijepa
ili imućna bila – i ponašao se kao da mu je ona privlačna.
»Ne želite me«, prošaptala je.
»Ne želim?« spustio je zavodljivi poljubac na njezine usne, pa još jedan na
obraz i treći na sljepoočnicu. »I dalje griješite u procjenama mojih osobina, baš
kao i vlastitih.«
Obrve joj se čvrsto stisnu. »Vlastitih?«
»Vi niste obični«, odgovorio joj je, tiho i nježno.
Kad je ispustila zvuk neslaganja, on ju je ušutkao. »Možda ne posjedujete
tradicionalnu ljepotu, ali to ne znači da niste prekrasni. Jedinstveno prekrasni,
s unutarnjim sjajem koji znatno nadmašuje granice onoga što se danas smatra
lijepim. Vaše oči, primjerice.«
»Moje oči?«
»Hm. Niste nikad opazili da mijenjaju boju u skladu s vašim
raspoloženjem?«
Odmahne glavom.
»Pa, to je istina. Kad ste sretni, tada imaju čistu, netaknutu plavu boju,
poput dva komadića neba. A kad ste nezadovoljni ili prepušteni teškim
mislima, onda postaju sive. Srebrnkaste, lijepe sive boje, poput magle iznad
jezera u zoru. Nikad nisam vidio ženu s takvim očima. Veličanstvene, duboke
oči u kojima bi se čovjek mogao utopiti ako nije oprezan.«
Dlanom joj obujmi lice i spusti usne na njezine. Ona zadrhti, osjeti
bubnjanje u sljepoočnicama, a koža joj postane vrela pod njegovim dodirom.
»A što se tiče vaše visine...« nastavi on, palcem joj milujući jagodične kosti,
u isto joj vrijeme cjelivajući čelo, bradu i vrat »... ja sam visok. Sviđa mi se što
ste i vi takvi. Sviđa mi se što vas mogu držati i s lakoćom vam gledati lice. Sviđa
mi se što mogu učiniti ovo« – zarobio joj je usne u dugom i nježnom poljupcu
– »a da se pritom ne moram saginjati ili preklapati ili uranjati kako bih vam se
prilagodio. Vi ste mi savršen dodatak, Grace. Ženska polovica koja me čini
cijelim.«
Lagano je gurnuo bokove prema njezinima i natjerao je na isprekidani
izdah. »Vidite li što mi radite?« Dlanom joj je obuhvatio jednu dojku. »Vidite li
što ja vama radim?«
Kao vlastitom voljom, bradavica joj proviri iz haljine, ukrućeni pupoljak
koji mu izdajnički dotakne dlan. Disala je sve brže. Koljena su joj klecala, zbog
čega je bila zahvalna što ju je držao, inače bi se, bila je sigurna, srušila na tlo.
»Stavite ruke oko moga vrata«, rekao joj je.
Drhteći, učinila je kako je zatražio, dovodeći njihova tijela još bliže.
Njegov je palac prelazio preko njezine dojke, naprijed i natrag preko
ukrućena vrha, pa opet iznova.
»Da prestanem?« upitao je šaptom, sada je milujući kružnim pokretima.
Ona osjeti bol među nogama, čežnju od koje nehotice zastenje.
»Što ste rekli?« njegov topao dah okrzne joj uho.
Ona odmahne glavom. »Ne, lorde, nemojte prestati.«
»Jack«, reče, privlačeći je još bliže. »Ubuduće me zovi Jack.«
»Da, lorde. Da, Jack.«
Kao da je zvuk njegova imena na njezinim usnama srušio neku nevidljivu
barijeru u njemu, on navali na njezine usne, ljubeći je divlje, kao da je posjeduje,
raspršivši svaku razumnu misao u njezinu mozgu.
Ona se trzne kad mu ruka klizne dolje, a njegov široki dlan prijeđe preko
cijele krivine njezine stražnjice kako bi se probio kroz haljinu i podsuknje.
»Otvori usta«, promrmljao je u njene usne. »Pusti me unutra, Grace. Pusti
da te uzmem.«
Ona ga bez riječi posluša i razmakne usne, a njegov se jezik istoga trenutka
probije unutra. Srce joj je tuklo pod naletom novih osjećaja, svaki živac u tijelu
kao da ju je pekao, čak i na mjestima za koja nije znala da se njima može osjećati.
Tijelo joj je prožimala vrućina koja nije imala veze s toplinom sunca. Uzrok je
dolazio iznutra, čineći da se osjeća kao da bi mogla izgorjeti. Stenjala je
prepuštajući se nepoznatom, vlažnom i predivnom osjećaju njegova mesa na
svojem.
Halapljivo joj je pokazivao kako da mu uzvraća, kako da slijedi njegovo
vodstvo i oponaša sve što on čini. Činilo se da odobrava njezine neiskusne
pokušaje, izazivajući je da se usudi i nastavi pokušavati.
Kad je osjetila kako mu prsti oslobađaju gumbiće na leđima njezine
haljine, nije prosvjedovala, suviše prepuštena da bi se usprotivila bilo čemu što
on čini.
Jack promijeni položaj, nogama razmičući njezine kako bi se namjestio
između njih. Poljubivši je snažnije, zadrhtao je kad je ona oprezno primijenila
ono što ju je naučio, jezikom crtajući krugove u njegovim ustima.
Njezin je okus bio opijajući – poput svježih jagoda i šampanjca – sladak,
lagan okus koji mu je peckao usta i zujao u mozgu.
Znao je da moraju usporiti, zaustaviti ovo što je trebalo ostati na nekoliko
nevinih poljubaca. Ali izgubio se u trenutku kad ju je dotaknuo, poželjevši još
više, uzimajući sve više. Snažan bol od želje samo mu je otežavao. Bio je toliko
ukrućen da se bojao da će mu od erekcije popucati gumbi na hlačama.
Razmišljao je o tome da je polegne, da nađe malu travnatu čistinu na kojoj
će je uzeti. Dopustila bi mu. Vidio je da je uzbuđena koliko i on. Bez puno muke
mogao bi se naći na njoj, zadignuti joj suknje i zaroniti duboko u njezinu usku
i vlažnu nutrinu.
Ali unatoč snažnoj želji, u njemu je tinjala preostala iskra savjesti i
podsjećala ga da je ona još djevica, te da komad tvrde zemlje nije mjesto
prikladno za njezin prvi put.
A bilo bi joj prvi put.
 Sudeći prema neiskusnim reakcijama, znao je da se nije nikad ljubila.
Preplavi ga snažan osjećaj posesivnosti, primitivno zadovoljstvo koje je bilo
potpuno u suprotnosti s njegovim uobičajenim opuštenim stavom oko seksa i
ženske čednosti. Nikad se prije nije brinuo oko toga je li žena nevina. Uvijek je
radije birao iskusne partnerice, žene koje su znale što ih čeka i koje se nisu bojale
istraživati granice svoje senzualnosti. Djevice su, s druge strane, bile samo
gnjavaža.
A sada je likovao zbog spoznaje da će za Grace on biti prvi. Jedini. Samo
će on imati pravo dirati je i naučiti je sve što treba znati o seksualnom
zadovoljstvu i požudi.
Ah, to ćemo zadovoljstvo otkrivati zajedno kad je odvedem u svoj krevet.
Zadrhtao je od te pomisli i nasrnuo na njezine usne dok je oslobađao
gumbe na leđima haljine. Danas je neće uzeti, zakleo se sebi, koliko god mu je
tijelo vapilo za olakšanjem. Ali uzet će još malo, popiti posljednji gutljaj nektara
prije nego se zaustavi.
Skidajući joj prsluk, odvezao je korzet, otpuštajući stegnutu tkaninu i
oslobađajući joj jednu dojku. Ona zajeca kad joj usnama dotakne kožu,
osjećajući istodobno iznenađenje i zadovoljstvo dok joj je dodirivao osjetljivu
kožu. Smjestio je dojku pod svojim dlanom i nježno je gnječio, lizao je u sve
užim krugovima prije nego bi se zaustavio kako bi jezikom i zubima obuhvatio
osjetljivu bradavicu. Ona je drhtala i uvlačila dlanove u njegovu kosu, vukući
ga bliže sebi i potičući ga da nastavi. I on je zastenjao kad joj je oslobodio i drugu
dojku i stao je milovati na isti način – lizanjem i sisanjem dok joj se bradavica
ne bi posve ukrutila.
Ona je bila kao u transu, nesvjesna svojih pokreta i drhtaja, kad je on
odlučio pronaći u sebi snagu da se zaustavi i odvoji od nje.
Teško je disao, jednom šakom stišćući bedro u agoniji žudnje.
Zamalo se spustio na koljena, u ozbiljnom iskušenju da joj zadigne suknje
i zakopa lice između njezinih bedara. S obzirom na to koliko je neiskusna bila,
lako bi je doveo do vrhunca i približio je još jednom prije nego bi uopće shvatila
što joj čini. Ali znao je da mora pričekati s takvim podvizima. Zatvorio je oči i
borio se da se suzdrži. Kad ih je nakon nekoliko trenutaka opet otvorio, vidio
je kako se ona zacrvenjela, sve od dojki do čela, vidno drhteći, dok je neuspješno
pokušavala popraviti neurednu odjeću.
»Polako«, mrmljao je, tješeći je poljupcem u usne. »Vidim da sam te
prestrašio i žao mi je zbog toga. Hajde da te dovedemo u red.«
Bez poteškoća je sve privezao i odjenuo je, ravnajući joj haljinu dok nije
izgladio i najmanji nabor. Kad je drugi vide, pomislit će samo da je malo previše
uživala na suncu. Osim ako joj ne pogledaju u oči. One su blistale jarkim sjajem,
pomalo omamljeno – dok je ona očito pokušavala shvatiti sve što se upravo
dogodilo između njih.
Udaljio se za nekoliko koraka i sagnuo se kako bi podigao njezin šeširić.
Otresao je prašinu s ruba, okrenuo se i nježno ga položio na njezinu glavu.
»Šteta je pokrivati tako veličanstvenu kosu«, primijetio je, »ali znaš kako
su ljudi s crvenom kosom osjetljivi na sunce. Rekao bih da ti je bilo dovoljno
sunca za danas.« Privezao je plavu rebrastu vrpcu ispod njezine brade. »Idemo
po tvoj crtaći blok i pronaći tvoju sluškinju pa ću vas otpratiti kući.« Primio joj
je ruku i položio je preko svoje.
Ona tek tada progovori. »Jack.«
»Da?« Potražio je njezin pogled.
»Jesi li mislio ono?«
On nakrivi glavu. »Što?«
»Ono što si rekao? Znaš... da me želiš.«
On se glasno nasmije. »Nakon svega što se upravo dogodilo između nas,
zar i dalje sumnjaš?« Pribrao se vidjevši nesigurnost u njezinim očima.
»Da, Grace, želim te. Zapravo te jako želim.«
»A hoću li te opet vidjeti? Ne odlaziš još iz grada?«
»Ne, ne odlazim, i sasvim sigurno ćeš me opet vidjeti. Zašto misliš da neće
biti tako?« Zastao je kad mu je sinula jedna pomisao. »Zar te je netko drugi
napustio?«
Ona odmahne glavom i skrene pogled. »Ma nema veze. Nisam ništa
trebala reći.«
 »Ali rekla si. Daj mi objasni o čemu je riječ. Je li te neki muškarac
povrijedio? Napustio te?« Kad je opet pocrvenjela, znao je da je u pravu.
»Tko je on?«
I kako da ga ubijem?
»Nitko«, reče ona. »To je bilo davno. Imala sam osamnaest godina, bila
sam premlada da bih znala da ne treba vjerovati nitkovu. Znaš, on je želio samo
moj novac, a ja sam bila previše naivna da bih shvatila što on zapravo
pokušava.«
Njemu zatitra mišić u čeljusti. »A ti misliš da sam i ja takav.«
Kriste, shvati on, ja i jesam takav.
Ona podigne ruku, spusti je na njegovo rame i stisne ga kako bi ga
razuvjerila. »Ne, uopće to ne mislim. Ti nisi takav.«
»Pa što se dogodilo između tebe i tog muškarca?« upita, osjećajući u
grudima titraj iskrenih osjećaja.
Ona slegne ramenima. »Udvarao mi se nekoliko tjedana. Nekoliko smo
puta zaplesali, jednom ili dvaput se provozali kočijom. Nije bilo ništa ozbiljno,
ne zapravo.«
Ali on je znao da je bilo ozbiljno – barem za nju.
»Moj otac je doznao«, nastavila je, »i to je bio kraj. Jednoga je dana nestao
ne uputivši mi ni riječ. Bez poruke. Bez pozdrava.«
»Jesi li ga ikad više vidjela?«
»Nisam. Kad je moj miraz postao nedostupan, postao je i on.«
»I sada misliš da ću i ja otići kao i on?«
»Ne vjerujem da ćeš spakirati kovčeg i jednog jutra samo nestati. Ali znam
da si ovdje samo privremeno i pitala sam se koliko vremena imamo... odnosno
koliko dugo ostaješ u Bathu. Ne ljuti se, dragi lorde. Znam da ti ne želiš i ne
trebaš moj novac.«
Ne, samo želim da tvoj otac izbriše moj kockarski dug, pomislio je dok ga
je stezalo u trbuhu.
»Jesi li sigurna?« izazivao ju je tihim glasom. »Možda i ja samo želim tvoj
miraz.«
Ona odmahne glavom. »Kad bi i bilo tako, nikad ne bi bio toliko glup da
spomeneš tu činjenicu. Molim te zaboravi da sam ikad išta rekla o toj temi i
otprati me kući.«
Sad joj trebam reći. Okončati ovu šaradu i ove laži. Ali nije mogao riskirati
da je izgubi priznavši joj istinu – i tu je bila riječ samo o novcu. Više nije na nju
gledao kao na sredstvo kojim će doći do cilja. Sada ju je poznavao. Želio ju je.
A jedini način na koji je može dobiti jest da se vjenča s njom.
Bilo je to neobično, ali ta mu ideja više nije bila odbojna kao na početku.
I dalje bi volio da se ne mora uopće oženiti, ali postajao je uvjeren da će jednom
kad se vjenčaju on i Grace imati dobar i postojan odnos.
Već bi je sada zaprosio – da nije te jedne stvari. Ona ga ne voli. Ne još.
Ali blizu je tome. A jednom kad izgovori te riječi, jednom kad on bude
siguran da je osvojio njezino srce, tada će biti njegova – da je voli i čuva zauvijek.
Nagne joj se bliže i opet je poljubi – pravim, raskošnim poljupcem kojim
ju je u isto vrijeme želio osvojiti i pružiti joj užitak. »Ako ikad odlučim otići«,
prošaptao je, »ti ćeš prva znati.«
 Sedmo poglavlje

I dućih je dana Grace shvatila da se ne mora brinuti oko toga hoće li i dalje
viđati Jacka Byrona. Naprotiv – već sljedećeg popodneva najavio se u
posjet u gradsku kuću tetke Jane.
Ona nije prikrivala zadovoljstvo kad je nakon druženja uz čaj i kolače
pozvao Grace da mu se pridruži u šetnji do Sion Hilla. Četrdeset minuta poslije,
skrivena pod krošnjom velike murve, Grace se prepustila nesputanim
poljupcima.
Sljedeće večeri sreli su se na plesnoj zabavi. Nakon što su zajedno otplesali
jedan ples, on predloži da se osvježe pićem. Ali ona je ubrzo shvatila da pritom
nije mislio na ispijanje punča. Umjesto toga, odveo ju je do skrovite niše gdje
ju je nastavio besramno dodirivati tako da su joj klecala koljena – njegove
nemirne ruke i strastveni poljupci učinili su je omamljenom, toliko da se gotovo
nije bila mogla vratiti zabavi.
Zatim je uslijedila i vožnja kočijom do Avon Valleyja. Zaustavivši fijaker
na zakrivenom mjestu, ljubio ju je dok nije pomislila da će eksplodirati od siline
žudnje. On se doimao još uzbuđenijim kad je oštro i bolno zastenjao tjerajući
se da se zaustavi. Da se nisu nalazili na otvorenom, ona bi mu vjerojatno upravo
tada dala svoje djevičanstvo.
Unatoč njegovoj očitoj žudnji za njom, uvijek bi okončao njihova
milovanja prije nego bi otišli predaleko, obzirno joj pružajući zadovoljstvo bez
oduzimanja njezine nevinosti.
Tetka Jane bila je uvjerena da će je zaprositi pa joj je uporno, nimalo
suptilno, davala savjete o najboljim tkaninama za vjenčanice i mjestima na koja
mladenci s najviše stila putuju na medeni mjesec.
Unatoč tomu, Grace nije bila uvjerena u to da on razmišlja o braku.
Jack Byron, treći po redu sin vojvode, pripadao je najvišem sloju
engleskog društva. S druge strane, obična Grace Danvers nije.
Zašto bi onda on, morala se zapitati, bio zainteresiran za brak sa mnom?
Doduše, raspolagala je velikim mirazom, ali on je očito dobro živio i nije tragao
za bogatstvom. Što se ljubavi tiče... nikad nije rekao ni riječi o tome, spominjući
joj samo to koliko joj se divi i koliko žudi za njom.
Sve to dovodilo ju je do neugodna zaključka – da on samo želi da mu bude
ljubavnica.
Znala je da bi trebala biti zgrožena, čak i bijesna zbog mogućnosti da joj
Jack namjerava ponuditi takav odnos. Umjesto toga, nju je takva mogućnost
intrigirala i mamila je mnogo više nego što bi to pristajalo jednoj mladoj ženi
odgajanoj da bude kreposna.
Kako bi bilo biti njegova? pitala se ležeći u krevetu dok je zora svojim
svjetlom probijala nebo. Kako bi bilo zaspati uz njega i dopustiti mu da
raspolaže njezinim tijelom? Iskusiti vrhunac strasti koja je između njih tinjala
poput žeravice?
Ako je suditi prema njegovim poljupcima i milovanjima, znala je da bi u
njegovu naručju našla nezamislivo zadovoljstvo. Baš kao i radosno uživanje u
njegovu društvu.
Ali što je s njezinim srcem? Može li mu se dati znajući da će jednog dana
njihova afera završiti? Da će on okrenuti leđa i ostaviti je još usamljenijom
negoli je sada? Ili još gore – ostaviti je slomljena srca i zaljubljenu? U njega.
Ta posljednja pomisao lecnula ju je i ona se prisili prestati razmišljati o
toj, u najmanju ruku, uznemirujućoj ideji. Riješila se tih misli i odbacila
pokrivače, ustajući kako bi se okupala i odjenula. Zasad neće donositi nikakve
zaključke, odlučila je. Radije će samo pustiti da vrijeme teče, bez plana i
očekivanja.
»Donesi moju smeđu haljinu«, reče sluškinji. »Danas s lordom Jackom
idem slikati akvarele i ne želim riskirati mrlje od boje na odjeći.« Nije mogla
znati hoće li se ponoviti njihovi poljupci u labirintu.
Uzbuđena od iščekivanja, prepustila se sluškinji da joj pomogne odjenuti
haljinu.

Kasnije toga popodneva, ona i lord Jack skrenuli su u ulicu koja je vodila do
tetkine kuće, a njezina ruka bila je čvrsto omotana oko njegove.
»Pazite kako se ponašate, lorde«, mrmljala je odgovarajući na njegovu
posljednju primjedbu, »ili ću biti prisiljena odrediti vam kaznu.«
On se nagne bliže i usnama joj okrzne uho. »Je li to obećanje, draga moja
Grace? Ako je tako, pobrinut ću se da budem još zločestiji nego prije. Slutim da
bi mi se svidjelo tvoje kažnjavanje.«
Ona osjeti vrućinu u obrazima, a on se nesputano nasmije na njezin
zbunjeni izraz. Teškog srca se uozbilji, potiskujući potrebu da je zgrabi i poljubi.
Ali već su dovoljno toga učinili za jedno popodne. Dodirivati je znajući da će
sve ostati na tome bilo je poput igranja vatrom i činilo mu se da zasad ne može
više podnijeti – ne bez ozbiljnih posljedica.
Još malo, govorio si je. Zaslužiti njezinu ljubav dio je pogodbe koju je
sklopio s njezinim ocem, a bio je uvjeren da će biti uspješan u tome. Uskoro će
mu priznati da ga voli, a jednom kad se to dogodi, on će je zaprositi.
Tada će biti gotovo s čekanjem.
Smiješeći se, ispratio ju je do ulaznog stubišta pa u kuću. Sluga im je došao
u susret kako bi uzeo Gracein crtaći pribor, a ona je za to vrijeme skinula šešir
i rukavice.
Zagledala se u Jacka. »Hoćeš li ostati na čaju?«
»Zapravo moram nešto obaviti popodne, ali mislio sam opet doći večeras
i ispratiti tebe i tvoju tetku u kazalište, ako vam to odgovara.«
»Itekako nam odgovara«, promrmljala je. »Onda se vidimo za nekoliko
sati?«
»Računaj s tim.«
»Oprostite na smetnji«, reče batler. »Došao sam vam reći da imate
posjetitelja koji vas čeka u salonu.«
»Netko je došao k mojoj tetki?«
»Ne, gospođice. Gospodin je izričito tražio da vidi vas. Rekao je da se zove
Cooke.«
Ona se široko osmjehne. »Terrence je ovdje? Zašto mi niste prije rekli?«
 Tko je, dovraga, Terrence, pomisli Jack, i u kakvom je odnosu s Grace?
Bez razmišljanja ona jurne predvorjem i nestane kroz šarena vrata salona.
Nakon nekoliko trenutaka odande dopru oduševljeni sretni uzvici. Jack pođe
za njom stisnutih obrva. Ušao je taman u trenutku kad ju je muškarac zagrlio i
radosno je poljubio u obraze.
Samo ga je snaga volje spriječila da ne pohrli na drugi kraj prostorije i
iščupa je iz njegova zagrljaja. Umjesto toga, on se zaustavi na ulazu i prekriži
ruke na prsima.
»Pa ovo je prekrasno iznenađenje. Što radite ovdje?« Grace upita
muškarca, dok joj je on još uvijek držao jednu ruku. »Niste ni spomenuli da
ćete doći u Bath.«
»Imao sam nekog posla u blizini pa sam odlučio svratiti«, reče pridošlica.
»Pa drago mi je da ste ovdje«, reče ona. »Dobila sam vaše pismo, ali to je
bilo prije barem dva tjedna.«
Pismo? Piše mu pisma!
Jack je razmišljao o novim činjenicama kad su se Grace i njezin prijatelj
okrenuli. Jack odmah prepozna muškarca. Bio je to plavokosi mladić iz
Hatchardove knjižare! Onaj u čijem se društvu toga dana zaputila kući.
Očito svjesna Jackove prisutnosti, ona se pomakne prema njemu. »Jack...
lorde, molim vas oprostite što vas nisam odmah predstavila. Lord John Byron.
Ovo je gospodin Terrence Cooke. Terrence je moj izdavač iz Londona.«
Njezin izdavač? Pa to ponešto objašnjava.
»Lorde, drago mi je«, reče Cooke, pružajući ruku.
Jack je nekoliko trenutaka gledao u četvrtasti dlan, kratke nokte i žuljave
prste. »Cooke«, reče on. Rukovali su se, i dok je Jackov stisak bio samouvjeren
i snažan, Terrenceov je bio neočekivano slab i neodlučan.
»Znači, vi tiskate Graceine radove?« upita Jack nakon što se malo udaljio.
»Vrlo je nadarena.«
»Zaista jest«, složi se Cooke.
»Pravi ste sretnik. Nadam se da joj dobro plaćate za njezin rad.«
 Grace u čudu raširi oči, a Cookeu se otme smijeh koji je zvučao pomalo
nervozno. »Prilično dobro, smatram.«
»Lordova briga mi laska, ali već sam rekla kako ne slikam radi novca«, reče
ona. »Lord Jack posjeduje jednu od mojih knjiga, Terrence.«
»Obožavatelj ste prirode?« prokomentira Cooke.
»Povremeno. Ali u ovom slučaju više sam obožavatelj Graceina rada.«
Cookeov pogled susretne se s njegovim, kao da se među njima odvija neka
vrsta tihog dvoboja. »Niste jedini.«
Grace se kratko nasmije. »Prije nego se zbog vas dvojice do kraja
uobrazim, predlažem da se smjestimo na sofi i popijemo čaj.« Tada zastane i
okrene se prema Jacku. »Ah, zaboravila sam. Rekli ste da imate druge obaveze.
Neki posao, ako se ne varam.«
Njezine ga riječi podsjete da zaista ima posla kojim se mora pozabaviti.
Zapravo je bila riječ o nečemu što bi samo on nazvao poslom, o dogovorenoj
kartaškoj partiji u klubu za gospodu gdje se uvijek moglo naći muškaraca
spremnih da se oproste od svog novca.
S obzirom na Jackovu trenutačnu situaciju s dugom prema Graceinu ocu,
suzdržavanje od kockanja činilo bi se razumnim. S druge strane, loša sreća koja
ga je snašla s Danversom bila je anomalija. Nekoliko partija koje je odigrao
otada završio je pobjedom. Znao je da može i dalje pobjeđivati, dokle god
oprezno prati karte, uzima u obzir izglede i razumno ulaže.
Oklijevao je, neodlučan ostaviti Grace nasamo s njezinim gostom, ali
renta za finu gradsku kuću koju je unajmio u Bathu uskoro je dolazila na
naplatu, pa je ipak odlučio otići kako je i planirao.
Da se imalo brinuo oko toga da Cook imalo privlači Grace, ostao bi
neovisno o prijašnjem dogovoru. Ali unatoč njihovu očitom prijateljstvu, bilo
mu je jasno da između njih nema dubljeg odnosa. Jacku je bilo jasno da Cooke
itekako priželjkuje da je drugačije, pa je još jednom postao svjestan da u njemu
ima suparnika. No, da je Grace za njega zainteresirana na taj način, sigurno bi
odavno učinila nešto po pitanju svojih osjećaja.
Svakako joj nije dugo trebalo da nešto učini po pitanju privlačnosti koju
osjeća prema meni.
»Nažalost, u pravu ste i ne mogu ostati«, reče Jack obraćajući joj se
prisnim tonom. Uzme joj ruku, približi njezin dlan usnama i spusti na njega
topao poljubac. »Želim vam prekrasno popodne i vidimo se večeras.«
Njezini obrazi porumene. »Radujem se tome, lorde.«
»Jack«, šapne joj u uho.
Uspravi se i okrene prema Cookeu te se i s njim pozdravi. Još jednom
pogleda Grace i ode.

»Znači, to je zloglasni lord Jack Byron?« prokomentira Terrence nedugo nakon

Jackova odlaska.
Grace je natočila čaj koji im je poslužen i dodala mu šalicu. »Što bi to
trebalo značiti?«
»Ništa«, nemarno je slegnuo ramenima i ispio gutljaj napitka iz kojeg se
još uvijek blago pušilo. »Samo to da ga prati određena reputacija, koja nije
sasvim dobra.«
»Pa ja mislim kako nitko nije savršen i ne čudi me što to čujem o Jacku –
hoću reći, lordu Jacku.«
»Dakle, svjesni ste toga da je ženskar.«
Ona osjeti kao da ju je nešto ubolo među rebra. »Nisam, ali ipak nisam
iznenađena. On je vrlo privlačan muškarac. Sigurno zanima mnoge žene.«
Terrence frkne s podsmijehom. »Valjda je tako, ako vam se sviđa taj tip.«
Nagne se i posegne za tankom kriškom prepečena kruha. Umoči ga u čaj,
zagrize i proguta. »Ćuli ste da je osim toga i kockar, zar ne?«
»Sva gospoda kockaju. To je praktički društvena obaveza u tom krugu.«
»Da, ali služe li se svi kartaškim stolovima kako bi povećali bogatstvo? Čuo
sam da je vrlo vješt.«
Ona skupi obrve, osjećajući toplinu šalice na iznenada ledenim prstima.
Budući da je sjedila uz Jacka i svjedočila kako je upamtio svaku kartu odigranu
od početka do kraja kartaške partije, mogla je povjerovati u Terrenceove
primjedbe. Jack je posjedovao rijetku kartašku vještinu, ali to je značilo samo
da je pametan. Mnogi su voljeli kartati. Nije bilo razloga da pomisli da zbog
toga nešto nije u redu s njim.
»Pretpostavljam da ćete sada dodati da previše pije«, ubacila se.
Terrence se namršti. »Pije, ali ne pretjeruje. U usporedbi s mnogim
pripadnicima plemstva, on je zapravo umjeren.«
»Barem je pošteđen te kritike.« Bučno je odložila šalicu na stolić. »Što je
ovo? Odakle to zanimanje za lorda Jacka? Ne razumijem kako uopće znate
toliko o njemu.«
»Zar ne znate? Možda zato što su glasine o vama dvoma stigle čak do
Londona?«
»Kakve glasine?«
»O tome kako ste se spetljali s njim. Kako se zajedno zabavljate diljem
Batha?«
»Teško mi je povjerovati da me spominju u rubrici s tračevima. Odakle
vam onda sve te informacije?«
On skrene pogled. »Od znanca iz Batha koji prati sve što se događa.«
Ona stisne usne kad se u njoj pojavila sumnja. »Koji prati sve? Ili mene?«
On se zarumeni od neugode. »Stalo mi je do vas, Grace. Želio sam se
uvjeriti da je sve u redu. Zato sam vas došao vidjeti, intervenirati prije nego
bude prekasno.«
»Prekasno za što? Kao što vidite, sa mnom je sve u najboljem redu.«
»Sad je sve u redu, ali što će biti poslije? Što želite postići petljajući se s tim
čovjekom?«
»Kako to mislite >petljajući se<?«
»Dopuštate mu da čini s vama što ga volja, da vam laska i da vam se
udvara? On želi nešto od vas.«
»Pa ne želi moj novac, ako to insinuirate?«
»Znajući tko je, rekao bih da ste u pravu. Ne, on želi nešto još gore. On
želi vas, Grace, a u zamjenu za to nećete dobiti prsten.«
Ona se zagleda u svoje stisnute šake. »Da, i sama sam svjesna toga.«
 »Što?«
Digne glavu i pogleda ga u oči. »Znam da me želi. Sam mi je to rekao. I
svjesna sam da najvjerojatnije ne razmišlja o braku.«
»I unatoč tomu i dalje se viđate s njim?« reče Terrence glasom koji je bio
nadomak vikanja.
»Za sada. Pokušavam odlučiti.«
On skoči na noge i brzo učini nekoliko koraka. »Odlučiti o čemu? Hoćete
li to prihvatiti? Ne budite ludi. Naravno da ga trebate odbiti. Moj Bože, kako
uopće možete pomišljati na nešto drugo?«
Svjesna toga da mu se njezin odgovor ne bi svidio, ona ne reče ništa.
»Začarao vas je.«
»Nije.«
»On vas zavodi, tjera vas da se ponašate suprotno vašoj prirodi.«
»A kakva je moja priroda?«
Takva da imam dvadeset pet godina i da sam sama? Vječita usidjelica koja
nikada neće doživjeti pravu strast ni svu puninu muškog dodira?
On opet učini nekoliko koraka prema sofi i sjedne pokraj nje. »Niste
stvoreni da vas se iskoristi i odbaci. Da vas se obeščasti. A on će to učiniti. Uzet
će vas i nauživati se, a kad mu dosadi, napustit će vas i zaboraviti na vas. Bio je
s desecima žena. On se time bavi. Bit ćete samo jedna u nizu. A kad sve završi,
što onda? Što će biti s vama jer, siguran sam, vaša obitelj to neće odobriti.«
Ona zatvori oči, i sama se pitajući o gotovo istim stvarima. Je li Terrence
u pravu? Ponaša li se poput budale odbacujući svoju krepost i ponos zbog
prolazne ljubavne afere s Jackom Byronom?
»On je plemić, Grace. Vi zaslužujete samo najbolje, ali činjenice su
činjenice. Muškarci iz njegova društvenog sloja ne žene se djevojkama iz vašeg.«
Ne, složila se. Ne čine to.
»Svjestan sam da ovo nije najbolji trenutak da postavim to pitanje, ali pitat
ću vas još jednom bez obzira na sve.«
»Ne, Terrence...« reče ona, sluteći što će je pitati.
 »Udajte se za mene, Grace. Udajte se za mene i dopustite mi da vas
usrećim. Obasipat ću vas ljubavlju, toliko da ćete zaboraviti na njega. Pristanite
i dopustite da vam dokažem kako sjajan život možemo imati zajedno.«
Ona zausti reći mu da ne pristaje, spremna još jednom ga nježno odbiti,
baš kako je to učinila u svim prethodnim prilikama. No odjednom riječi u njoj
zastanu. Iznenada nije bila sigurna – ne samo u svoj odgovor, već i u sebe samu.
»Ja...« započela je, proučavajući njegovo iskreno lice. »Ja...« srce joj je
tuklo u polaganom i teškom ritmu. »Razmislit ću o tome.«
»Ali, Grace...« reče on, po navici se suprotstavljajući. Odjednom se
zaustavi. »Što? Što ste rekli?«
»Rekla sam da ću razmisliti o vašoj prosidbi.«
Na njemu se vidjelo da je ugodno iznenađen. »Hoćete?«
»Hoću. Zašto u međuvremenu ne bismo razgovarali i o nečem drugom?
Primjerice o najnovijim događajima u Londonu. Evo, natočit ću nam još čaja
dok me vi izvještavate.«

Nekoliko sati poslije Jack je zavaljen u stolcu promatrao glumce na pozornici.

Ali ono što ga je stvarno zanimalo nije bila predstava – već žena koja je sjedila
pokraj njega.
Ulazeći u haljini od sjajne zelene svile, Grace je zračila ženstvenošću, ali
ne na površan i napadan način svojstven mnogim ženama. Bila je odvažna i
drugačija – njezina bujna crvena kosa činila je savršen kontrast njezinoj haljini
boje sočne zelene jabuke. Gledajući u nju, dobio je zazubice od želje da je okusi.
No, nažalost, čak je i on bio svjestan da kazalište nije mjesto za radnje
kakve je zamišljao. Umjesto toga, morat će se zadovoljiti mnogo nevinijim
vrstama dodira, posebice stoga što je njezina tetka sjedila u redu ispred njih.
Zamračenje u kazalištu išlo mu je u prilog, zakrivajući ga kad je pružio ruku i
primio njezinu. Nježno ju je podigao i položio je na svoje bedro.
Ona ga pogleda postrance dok joj je dlan opušteno ležao pod njegovim.
Kad je došlo vrijeme za aplauz, oslobodila se i polako zapljeskala.
Njegove se obrve skupe od mrštenja, pa se nagne bliže njoj.
 »Nešto nije u redu?« šapne.
»Ne, naravno da ne.« Kratko mu se osmjehne i svrne pogled prema
pozornici.
On se opet nasloni, gledajući kako glumac u ulozi Petruchija prebacuje
Kate preko ramena. Publika se smijala na eksplicitni, brzi dijalog među
glumcima koji su izuzetno vješto izvodili dramu.
Gledajući u Gracein profil, on vrhovima prstiju pomiluje bočnu stranu
njezina vrata.
Ona zadrhti i lagano slegne ramenima kako bi ga odvratila od toga.
On se nasmiješi i zastane, a zatim se stane igrati pramenom kose na
njezinu zatiljku.
»Jack, prestani«, reče ona tiho.
»Zašto?« izazivao ju je.
»Znaš zašto. A sad prestani.«
Usne mu se trznu. Posegne naviše i pomiluje rub njezina uha koje je
podsjećalo na školjku, napokon izazvavši u njoj drhtaj.
»Molim te.«
On joj uputi nježan i intiman osmijeh. »Što me moliš?«
»U kazalištu smo.«
»Jesmo, ali nitko nas ne vidi u ovom mračnom kutku.«
»Što je s tetom Jane?«
»Zauzeta je gledanjem predstave.« Nagne glavu i zubima joj primi usnu
resicu, pa je nježno i zaigrano gricne.
Ona zažmiri i ugrize se za usnu kako bi suspregnula uzdah.
»Mogao bih još nešto učiniti«, obećavao joj je, tihim, sugestivnim glasom.
Ona se okrene i pogleda ga u oči, teških kapaka i preklinjućeg pogleda.
»Nemoj.«
»Sigurna si?«
Ona ga je samo gledala, zaboravivši na predstavu. »Jesam.«
 Nekoliko dugih trenutaka samo ju je gledao u oči prije nego joj se
smilovao i prestao. Čim je to učinio, opet ju je uhvatio za ruku, zbog čega je ona
postala napeta. »Samo se opusti«, reče joj nježno. »To je samo tvoj dlan.«
Ona mu polako kimne i primiri se, dopuštajući da joj dlan počiva u
njegovu.
Iduće dvije minute ostali su tako sjediti i gledati predstavu, s rukom u ruci.
Ne mogavši odoljeti još jednom naletu strasti, otkopčao je jedan od
bisernih gumba na njezinoj rukavici, pa još jedan. Vrlo nježno milovao je toplu,
osjetljivu koža na unutarnjoj krivulji njezina zgloba, pomičući prste u
zavodljivim, kružnim kretnjama.
Ruka joj je drhtala, dok su joj se između usana probijali sve brži izdisaji.
On najednom postane zahvalan na svoj galami koja je dopirala s pozornice.
Još ju je neko vrijeme nastavljao tako milovati, istražujući kožu povrh
nježnih vena i tetiva. Tada joj je, poželjevši još više, otkopčao još jedan gumb.
Njoj zastane dah kad on uvuče kažiprst ispod ruba tkanine, i dodirom
mekim poput svile stane je milovati duž osjetljivog dlana.
Zadrhtala je, zatvorenih očiju.
On se kretao naprijed i natrag, zatim opet naprijed, pa opet natrag. I tako
iznova.
Simboličnost tih kretnji potpuno ga je obuzela, pa je ispod fine tkanine
hlača osjetio bolno stezanje u preponama. Teško, pulsirajuće stezanje od
požude značilo je da je dosegao svoj limit. S posljednjim lutajućim milovanjem,
on se povuče, odvajajući još malo vremena da pažljivo zakopča gumbiće na
njezinoj rukavici.
Pogleda je i primijeti boju u njezinim obrazima i žarki sjaj žudnje u očima.
Trebala mu je sva snaga da se obuzda i ne povuče je u naručje, kako bi od
njezinih usana uzeo vreo i vlažan poljubac.
Opirao se potrebi da joj bude blizu, svjestan da se mora odmaknuti, pa joj
je dlan pažljivo položio natrag u njezino krilo.
Umirujući svoje isprekidano disanje, Grace je prste sada slobodne ruke
stisnula u šaku, nastojeći smiriti senzacije koje su se poput vatrometa rasijavale
njezinim tijelom.
Cijelu je večer pokušavala uspostaviti prijeko potrebnu distancu između
sebe i Jacka – barem u emotivnom smislu – već je prije bila obećala da će s njim
i tetkom Jane poći u kazalište. Sve otkako je Terrence otišao, ona je neprestano
u glavi vrtjela njihov razgovor, i to ju je uznemiravalo.
Očito je bio u pravu kad je riječ o Jackovoj ljubavi prema ženama – trebao
je samo pucnuti prstima i mnoge bi dotrčale. Nije sumnjala ni u Terrenceovu
tvrdnju da je kockar, s obzirom na njegov izvanredan dar za kartanje. A kad je
riječ o njegovim namjerama s njom... ako je suditi po njegovim gorljivim
poljupcima, malo je vjerojatno da će mu čednost i samokontrola biti najveća
briga.
Bio je razvratan i tako je živio.
Nažalost, njezini skromni napori da podigne neku vrstu emotivne barijere
prema njemu pokazali su se beskorisnima. Od samo jednog dodira posve bi se
smekšala.
Nije me čak morao ni poljubiti!
Shvatila je da treba vremena za razmišljanje. A to vrijeme nije uključivalo
društvo Jacka Byrona.
Na njezino olakšanje, do završetka predstave nije se upuštao u romantične
podvige i ponašao se kao pravi gospodin, a ne kao razvratnik kakav je bio.
Kad je predstava završila, njezina se tetka nakratko ispričala kako bi
porazgovarala s prijateljem – ostavljajući Grace nasamo s Jackom.
»Pomislio sam da bih mogao svratiti sutra popodne«, rekao je dok su
ustajali sa svojih mjesta u gledalištu. »Što kažeš da posjetimo Fordovu
slastičarnicu pa prošetamo do Beechen Cliffa. Čuo sam da se s tog mjesta pruža
najbolji pogled na grad.«
»Zvuči prekrasno.«
Zaista je tako mislila. No, trebala je vremena za razmišljanje o svojim
opcijama – a to je podrazumijevalo i odvojenost od njega. Putovanje izvan
grada činilo joj se kao najbolja prilika za to.
»No bojim se«, nastavila je, »da ćemo to morati odgoditi. Još nije bilo
prilike da ti to kažem, no tetka Jane sutra putuje u Bristol. Poći ću s njom.«
Isprva je planirala za to vrijeme ostati u gradskoj kući, s jednom od
tetkinih poznanica koja je rado pristala ostati s njom nekoliko noći. No, znala
je da će njezina tetka biti oduševljena njezinom promjenom plana i time što će
joj praviti društvo na putovanju prema zapadu.
»Bristol.« Njegove tamne obrve podignu se od čuđenja. »Koliko ćeš dugo
ostati u Bristolu?«
»Samo nekoliko dana. Vjerojatno malo duže od vikenda. Tetka posjećuje
staru školsku prijateljicu koja se baš preselila na sjever. Sigurna sam da se neće
dugo zadržati.« Ali dovoljno dugo, nadala se, da ona donese neke odluke.
Jack je izgledao posve zbunjen, kao da su ga vijesti o njezinu odlasku
izbacile iz ravnoteže. No već za nekoliko trenutaka vratio se svojoj uobičajenoj
susretljivosti. »Pa, želim ti lijepo putovanje i računam da ćemo se vidjeti kad se
vratiš.«
»Da, čim se vratim u grad, poslat ću ti obavijest.«
Lice mu se opusti nakon njezina uvjeravanja. »Da, i nemoj čekati ni
trenutka inače bi me mogla spopasti nagla potreba da otputujem u Bristol.
Očekujem da se vratiš nakon najviše četiri dana.«
»Četiri dana«, ona se složi. Samo se nadala da će ta četiri dana biti
dovoljna.
 Osmo poglavlje

Jesi li sigurna da ne želiš ostati još nekoliko dana?« tetka Jane upita Grace
došavši u spavaću sobu u kojoj je Grace spavala protekle tri noći.
Grace je dodala nekoliko knjiga svojoj sluškinji koja joj je pomagala s
pakiranjem. »Bilo mi je lijepo ovdje s tobom i gospođom Duggin, ali radije bih
se danas vratila u Bath, kako smo i planirale. Ti još malo ostani u posjetu. Zaista
mi ni najmanje ne smeta.«
Tetka Jane stisne usne, vidno neodlučna. »Da, ali onda ćeš biti sama u
gradskoj kući. Što ćeš ondje raditi posve sama?«
»Sigurna sam da ću pronaći način da ispunim vrijeme. A zapravo i neću
biti sama s osam članova posluge koje si zaposlila u kući«, suprotstavi se Grace.
»Uvjeravam te da će se pobrinuti da sam uvijek sita i da mi je udobno.«
»Znam da hoće. Ali bojim se da ti tvoj otac to ne bi odobrio.«
»Onda mu nemojmo reći, pa nam neće ni zamjeriti.«
Na njezin prijedlog oči tetke Jane iznenada zanosno zasjaše.
»Valjda si u pravu.«
»Osim toga«, nastavi Grace, »više nisam djevojčica. S dvadeset pet godina
prilično se dobro znam brinuti za sebe.«
Blag osmijeh ozari lice njezine tetke. »Iz moje perspektive dvadeset pet
godina znači da si itekako mlada. Ali zaboravljam da uvijek možeš zatražiti od
gospođe Twine da ti dođe u posjet. Njoj to neće predstavljati ni najmanji
problem. Obećaj mi da ćeš je pozvati čim stigneš.«
Spakiravši kovčeg, Grace uzme svoj kaputić od fine svijetlosmeđe svile.
Ogrne se, zakopča kratak red gumba i okrene se poljubiti tetku u obraz.
»Sigurno ću je obavijestiti da sam se vratila.«
»Mene neće biti samo jedan ili dva dana.«
»Ostani koliko želiš. Ja ću biti dobro.«
Kad se sat vremena poslije smjestila u kočiju kojom će otputovati natrag
u Bath, Grace nije bila uvjerena u to da je dobro. Unatoč vremenu za
razmišljanje, nije bila ništa bliže donošenju odluke negoli na početku.
Terrenceu je rekla da će razmisliti o njegovoj bračnoj ponudi, ali kad god
bi to došlo na red, misli bi joj samo odlutale pa bi se za tili čas zatekla
zaokupljena nečim drugim.
Što se tiče Jacka, čim bi pomislila na njega, srce bi joj ubrzalo, a tijelom
projurili trnci od vrelih sjećanja na njegove dodire. Nedostajao joj je, nakon
svakog sna i sanjarenja o njemu osjetila bi bol koju je samo on mogao zaliječiti.
Unatoč tomu, i dalje nije znala što joj je činiti.
Terrence joj je dobar i odan prijatelj – siguran, stalan i pouzdan. S njim bi
uživala u svim blagodatima njegova društva, kao i u zajedničkim interesima. Da
mu je žena, ne bi imala briga, živjela bi ugodan i jednostavan život. Kad bi ga
barem voljela, tada bi ova odluka bila jednostavna. Ali koliko god da je to
priželjkivala, Terrence u njoj nije budio strast. On nije činio da izgara od
žudnje, toliko jake da nije ni znala da je takvo što moguće osjetiti.
A Jack Byron činio je upravo to.
Poput ratnika u pohodu, osvajao ju je iznenada, čineći da se sve što je
mislila o sebi i svojim potrebama okrene protiv nje. Jednim ga je dijelom
očajnički željela. Drugim se dijelom bojala te želje. Pružio bi joj zadovoljstvo i
uzbuđenje, čineći da joj srce i tijelo vrište u zanosu. Ali što slijedi? Što je sa
skandalom i sramotom?
Terrence možda nikad neće zapaliti njezino srce, ali on ga ne bi ni slomio.
Uvijek ih može obojicu odbiti, vratiti se u London i nastaviti živjeti kao
prije. Do prije svega nekoliko tjedana nije se nimalo zamarala idejom da ostane
usidjelica. Zašto joj to iznenada nije bilo dovoljno? Zašto se od pomisli na to
osjećala nezadovoljnom i nepotpunom?
Boreći se i dalje s istim mislima, ona baci pogled kroz prozor kočije,
promatrajući kako se na vidiku pojavljuje Bath. Stigavši u tetkinu gradsku kuću,
otišla je do svoje sobe kako bi se presvukla iz odjeće u kojoj je putovala i okupala
se.
Nakon sat vremena, odjevena u čistu haljinu od prošaranog ružičastog
muslina, sjela je pojesti lagani obrok od hladne narezane govedine i svježe
ubranih plodova povrća i voća što rastu u kasno ljeto. Nakon toga pošla je do
svog pisaćeg stola kako bi napisala poruku gospođi Twine.
No dok je pero približavala pergamentu, počela je oklijevati. Koliko god
da je starija žena bila ugodna, Grace nije željela ni trebala njezino društvo –
barem ne u tom trenutku. Željela je rješenje svojih dvojbi. Trebalo joj je da
donese odluku i nađe malo mira.
Možda će mi razgovor s Terrenceom pomoći donijeti konačnu odluku?
Poslijepodne je odmaklo, ali još nije bilo prekasno za prijateljsko
druženje. On je zasigurno u hotelu u kojem je odsjeo, a ondje bi mogli o svemu
porazgovarati. Kad bi joj dao neki savjet, možda bi joj to dalo snage da učini
ono što bi trebala.
Možda nije rođena kao plemkinja, ali odgajana je da se ponaša kao dama.
A dame se ne odriču svoje čednosti, ne zbog zgodnih lordova koji im nude život
u grijehu – unatoč zamamnoj ugodi i strasti koje takav život možda nosi sa
sobom. Bilo je očito da je prekid s Jackom razumna odluka.
Možda će je razgovor s Terrenceom uvjeriti da je to mudro, a tada će biti
slobodna donijeti i odluku o njegovoj prosidbi. Odložila je pero, ustala i sišla u
prizemlje. Bez dodatnog razmišljanja, uzela je kaputić i torbicu pa napustila
kuću.

»Imate vrašku sreću, lorde«, jadikovao je jedan od muškaraca na suprotnoj

strani stola kad je Jack otkrio karte i nemilosrdno ih porazio. »Nikad nisam
vidio da se netko tako vješto snalazi s kartama.«
Jack povuče hrpicu s dobitkom koja je ležala na stolu prekrivenom
tkaninom i ubaci je u novčanik za kovani novac, a kožnati se materijal ovjesi od
težine.
»To vam je pažljiva igra, dragi gospodine. Sreća je, s druge strane, poput
varljive ljubavnice, u njezinu se ljubav mogu pouzdati koliko i bilo koji drugi
muškarac.«
Jack odgurne stolac i ustane. »Hvala vam na sjajnoj igri.«
 »Ali ne možete sada otići!« protestirao je muškarac. »Niste mi dali priliku
da povratim izgubljeno.«
Jack ga pogleda s oprezom. »Pomislio sam da vam je bolje povući se sada
dok još imate koju funtu u džepu. Ali ako inzistirate na nastavku igre, jedna
upravo počinje za drugim stolom. A sada se moram pozabaviti drugim
obavezama. Ugodan dan, gospodo.«
Zapravo nije imao drugih obaveza – barem ne onih neodgodivih. No, već
je dobro opelješio ovu trojicu dotepenaca i nije bilo potrebe da ih ostavi bez
prebijenog novčića. Osim toga, jedva je čekao vratiti se u svoju gradsku kuću
kako bi provjerio je li mu Grace poslala poruku. Već četiri dana ni riječi od nje.
Tišina ga je izluđivala.
Nisam je trebao pustiti da ode u Bristol.
Ne želeći je proganjati, zapravo i nije imao izbora. U jednom je trenutku
planirao koja će mjesta posjetiti, u sljedećem je slušao kako mu ona objašnjava
da napušta grad na nekoliko dana.
Tih je nekoliko dana prošlo. Ako mu se do sutra ne javi, krenut će za njom
kako god to izgledalo. Tko zna, možda je dirne njegova neskrivena odanost pa
ga zagrli i izjavi mu ljubav – priznajući mu da je izgubljena bez njega.
U svoje je ime mogao iskreno reći da su mu nedostajala njihova druženja.
Usudio bi se reći i da mu je nedostajala ona. Sasvim sigurno nije to očekivao,
pretpostavljajući da neće mnogo razmišljati o njoj dok je ne bude. Unatoč
tomu, svakog mu je dana bila često u mislima. Pitao se kako joj protječe
putovanje i što radi. I najvažnije – kad će se vratiti.
No takve misli ništa nisu značile. Samo je jedva čekao da nastavi sa svojim
planom, to je sve. Najviše je želio završiti s tom igrom, staviti joj prsten i
osloboditi se duga koji mu je poput gromade teške pet tona visio nad glavom.
To i odvesti je u krevet.
Da, sasvim se sigurno radovao ideji da je odvuče u krevet. Sve od prvog
poljupca, njegova je glad za njom samo rasla, čineći ga frustriranim i
nestrpljivim da dočeka dan kad će cijela biti njegova. Pazio je da njihova
milovanja ostanu na poljupcima i nevinim dodirima. Ali njegova je
samokontrola sad već bila slaba – vrlo slaba.
Kad će se vratiti? pitao se dok je koračao prema vratima.

Kad je Grace stupila unutra, u Terrenceovu hotelu bilo je vrlo tiho, s tek
nekoliko gostiju koji su se opuštali u predvorju. Recepcija je bila prazna, bez
ikog od osoblja kome bi mogla postaviti pitanje ili zatražiti pomoć u snalaženju.
Srećom, Terrence je usput u razgovoru spomenuo broj svoje sobe, dok je
komentirao koliko je udoban smještaj na drugom katu hotela.
Broj dvadeset, prisjetila se.
Brzim se korakom popne stubama pa na vrhu zakrene u dugačak i uzak
hodnik. Sljedećim je odvojkom stigla do vrata s brojem devetnaest pa nastavila
do posljednje sobe na kraju hodnika. Kroz jedini prozor u hodniku probijalo se
kasnopopodnevno sunce stvarajući krug svjetla tako žarkog da se u dometu
njegova odsjaja sve činilo nevidljivim. Tiho je pokucala na vrata, uzmaknula
jedan korak i pričekala.
Pola minute prošlo je bez odgovora.
Možda nije čuo kucanje? Možda uopće nije u sobi? Vjerojatno bi mu
mogla ostaviti poruku, ali nije željela odgađati njihov razgovor. Koliko je znala,
mogao bi se vratiti tek poslije ponoći, a tada će biti prekasno da je posjeti u
njezinoj kući.
Malo se primaknula vratima i podignula šaku kako bi opet zakucala, ali
tada iznutra začuje tihe, škripave zvukove.
Dakle, u sobi je.
Bez puno razmišljanja ona uhvati kvaku i nekoliko centimetara odškrine
vrata.
»Terrence?« tiho ga je zazvala prije nego je zakoračila u sobu. Bila je
svjesna da je pogrešno što upada nenajavljena, ali znala je i da joj on to neće
zamjeriti. Bili su dobri prijatelji, dovoljno opušteni jedno s drugim da ne
moraju držati do formalnosti.
Zakoračivši u malenu dnevnu sobu u kojoj nije bilo nikoga, ona krene
dalje. Sljedeća vrata, za koja pretpostavi da vode u spavaću sobu, nalazila su se
na drugom kraju prostorije. Oklijevala je prije nego im je prišla, opazivši da su
napola otvorena.
Odlučila je da će samo kratko pokucati i pozvati ga, a zatim ga pričekati u
salonu. Ali kako se približila vratima, tako je opet začula onaj zvuk. Škripav
zvuk poput struganja užeta po drvu, udružen s tihim, prigušenim stenjanjem.
Zar spava i sanja?
Tada začuje još nešto – šaputavi glas koji nije zvučao nimalo poput
Terrenceova. Zamalo se okrene, ali bilo je prekasno, kroz odškrinuta vrata već
je pogledala u spavaću sobu.
Iznenada se nije mogla pomaknuti, udovi su joj ostali ukopani u mjestu,
kao da je propala u pijesak. Srce joj je tuklo, a u glavi joj je počelo zujati.
Terrence je ležao gol na krevetu. Kao da taj prizor nije bio dovoljno
zaprepašćujući, još se i naginjao nad drugim golim muškarcem. Dodirivali su
se, milujući jedan drugog velikim dlanovima, a njihova muževna lica bila su
napeta od zanesene posvećenosti međusobnom zadovoljavanju.
Drugi muškarac posegne prema Terrenceu, provuče mu prste kroz kosu i
privuče ga kako bi ga poljubio široko otvorenim ustima, silovitom poljupcem
koji je u isto vrijeme bio strastven i šokantan. Čim je to učinio, Terrence spusti
ruku i uhvati ga za uzdignuti ud u erekciji, milujući ga čvrstim, odlučnim
stiskom od kojeg ovaj hrapavo zastenje.
Ona je zasigurno proizvela nekakav zvuk, jer nepoznati muškarac
iznenada otvori oči i zagleda se ravno u nju.
»Tko je to?« upita prekidajući poljubac. »Hoće li nam se pridružiti? Mislio
sam da sam dao do znanja da me zanimaju samo muškarci.«
»Što?« promrmlja Terrence glasom promuklim od želje. »Tko?«
On polako okrene glavu i susretne Gracein pogled. Oči mu se rašire, a
čeljust razjapi kad je prepozna. »Grace?«
Kao da je od zvuka vlastitog imena popustila neka unutarnja sprega, ona
ispusti zagušen krik i okrene se na peti. Iza nje se začuju koraci i povišeni
glasovi, od kojih pohita još brže.
»Grace!« zazove je Terrence. »Grace, stanite!«
 Uhvati kvaku i pokuša otvoriti vrata. Pokuša još jednom, ali prije nego
uspije, Terrenceov dlan spusti se na drvo u razini njezine glave.
»Grace, nemojte«, zavapi. »Nemojte ići. Molim vas, dajte mi priliku da
objasnim.«
»Pustite me van!«
»Ne, ne ovako.« On klizne između nje i vrata, prepriječivši joj put. Grace
zakorači unatrag, s olakšanjem primjećujući da Terrence više nije gol. Unatoč
tomu što je odmah otrčao za njom, nekako je uspio usput zgrabiti ogrtač.
On drhtavim rukama povuče rubove ogrtača i čvrsto stegne pojas. »Bože
dragi, što vi radite ovdje?«
»Došla sam razgovarati. Pretpostavljam da nisam pomišljala da ste vi... da
biste vi... da je netko drugi...« zaustavi se, osjećajući žarenje u obrazima i
pomišljajući kako joj je lice zasigurno crvenije od kose. »Trebala bih poći.«
»Ne«, reče on udaljujući se od vrata. »Sjednite.«
Ali ona nije mogla sjesti. Umjesto toga, uhvatila se za trbuh i još jednom
zakoračila unatrag.
Upravo je u tom trenutku drugi muškarac izišao iz spavaće sobe, potpuno
odjeven, u hlačama, košulji i kaputu. »Bit ću u gostionici ako poželiš podijeliti
vrč piva.« Tada pogleda u nju. »Ovo nije tvoja žena, je li tako?«
»Nije!« ona i Terrence to izgovore uglas.
Muškarac se podrugljivo nasmije i izađe iz sobe.
Zvuk njegovih koraka odzvanjao je hodnikom pa posve iščeznuo, dok su
njih dvoje sjedili u mučnoj tišini.
Terrence stane koračati, prolazeći rukom kroz razbarušenu kosu. Ta gesta
Grace podsjeti na prizor kojem je svjedočila – na njega i onog muškarca kako
leže zajedno, a on ga ljubi i dodiruje kako to čine ljubavnici. Na njih dvojicu
kako se grle dijeleći intimnost kakvu nije mogla zamisliti među muškarcima.
Najednom nije mogla disati.
»Žao mi je«, reče Terrence okrećući lice prema njoj. »Nikada niste trebali
doznati za ovo...«
 »Sigurna sam da je tako. Ali zaista mi ne morate objašnjavati...«
»Ali moram. Trebam.« Rukom zamahne prema spavaćoj sobi. »Ovo... to
što ste vidjeli ništa ne znači.« Zaustavi se kad ga pogleda u nevjerici. »Odnosno
ne mora značiti ništa za nas dvoje. To je moj poriv. Nešto s čim pokušavam
prestati. Ali kunem se, jednom kad se vjenčamo, nikad to više neću. Zbog toga
se nikad nećete morati brinuti.«
Usne joj se razdvoje od tihog uzdaha. »Vjenčamo? Kako uopće možete
pomišljati...«
»Zato što vas volim«, reče on, preklinjući je pogledom dok je posezao za
njezinom rukom. »Iskreno vas volim. To što sam bio s nekim momkom ne
znači da su se moji osjećaji prema vama promijenili.«
»S nekim momkom? Zvuči kao da ga i ne poznajete.«
Na jagodicama mu izbiju crvene mrlje. »Upoznali smo se nedavno, ali to
nije važno. Znam da ste sada uzrujani i ne krivim vas. Ali sve može ostati isto
kao prije. Samo recite da mi opraštate i počet ćemo iznova.«
Ona je piljila u njega, a u prsima su je stezale briga i tuga. »Ah, Terrence,
kako ne shvaćate da ništa više neće biti kao prije? Kako bi moglo nakon ovoga
danas?«
Panika mu zamrači pogled. »Ali...«
»Obmanuli ste me, a to biste nastavili i dalje činiti. Da sam pristala udati
se za vas, naša bi veza bila zasnovana na laži.«
»Rekao sam vam, prestao bih s tim. Nikad više neću to učiniti.«
»Znam da sada tako mislite, ali što bi bilo poslije? Što ako ne biste mogli
prestati? Što ako je taj >poriv<, kako ste to nazvali, neodvojiv dio onoga što
zapravo jeste?«
Ona odmahne glavom i oslobodi se njegova dodira, stisnuvši dlan uz
suknju. »Ne bi bilo pošteno ni prema jednome od nas. Ja ne mogu živjeti u laži,
a previše mi je stalo do vas da bih dopustila da i vi tako živite.«
»Molim vas«, preklinjao ju je, opet posegnuvši prema njoj. »Imamo
previše toga zajedničkog. Tako smo dobri prijatelji. Ne dopustite da ovo bude
kraj.«
 Izbjegavši njegov dodir, ona pojuri prema vratima. Ovaj ih je put uspjela
otvoriti.
»Nemojte«, zavapio je. »Nemojte ići.«
»Moram«, rekla je, iznenada se osjećajući kao da se svijet ruši oko nje.
Svjesna da je na rubu plača, pojuri niz hodnik, a Terrence ju je dozivao dok je
trčala.
 Deveto poglavlje

Jack je povlačio uzde, obuzdavajući konja koji je vukao kola kroz

poslijepodnevnu prometnu gužvu. U usporedbi s Londonom, stanje na ovoj
prometnici jedva se moglo nazvati gužvom. No, opušteniji ritam života u Bathu
nije tolerirao brzu vožnju – sve iznad brzine umjerenog hoda smatralo se
nepromišljeno bezobzirnim.
Bez žurbe se vozio prema svojoj gradskoj kući, s vremena na vrijeme
pogledavajući prema prolaznicima koji su se u svim smjerovima kretali
pločnicima. Baš je zaobilazio kola koja su se zaustavila radi iskrcavanja tereta,
kad mu za oko zapne nečija crvena kosa.
Crvena kosa koja ga podsjeti na Grace.
Žena je hodala ravno ispred njega, pognute glave, očito previše
usredotočena na svoje misli da bi se obazirala na okolinu. Približio joj se, a čim
je to učinio, shvatio je da ta žena ne samo da ga podsjeća na Grace – već je to
zaista bila Grace.
Usmjerio je kočiju prema pločniku. »Grace!« povikao je.
Ona nastavi hodati, ničim ne pokazujući da je čula njegovo dozivanje.
»Grace, hej!« opet poviče, ovog puta glasnije, dok je konj vukao kočiju niz
ulicu, na strani kojom se ona kretala. »Gospođice Danvers!«
Nije reagirala.
On tada zaustavi kočiju uz pločnik, brzom kretnjom oslobodi se uzda i
skoči na tlo. Krene za njom, brzo je sustigne i uhvati je za ruku.
Ona se vidno zaprepasti zbog njegova dodira, oprezno podižući pogled
kako bi vidjela tko ju je zaustavio. »Jack?« reče, očito osjećajući olakšanje
vidjevši poznato lice.
»Zar me nisu čula? Zvao sam te nekoliko puta.«
Ona odmahne glavom. »Nisam. Žao... žao mi je.«
»Nije važno. Kad si se vratila?«
 »Vratila?« Nježna koža njezina čela nabora se.
»Da, kad si se vratila s puta? Iz Bristola?«
»Ah, Bristol. Danas sam se vratila. Ranije danas. Popodne.«
On skupi obrve. Nešto nije u redu, shvatio je primijetivši zbunjenost u
njezinim očima – koje su promijenile boju u tamnu, zabrinutu nijansu sive.
»Što nije u redu? Vidim da te nešto muči.«
Njezina donja usna zadrhti, a lice joj snažno porumeni. »Ništa. Nije ništa.«
»Nešto jest. Što se dogodilo?«
Ona odmahne glavom, stisnutih usana.
On joj uzme dlan i stavi ga preko svoje ruke, želeći da je umjesto toga
može privući u zagrljaj. Ali tako intimna gesta nije dolazila u obzir jer su se
nalazili na javnom mjestu. »Vidim da si uznemirena. Je li tetka izišla s tobom?
Je li ona u nekoj od trgovina. Dopusti da odem po nju.«
»Ona nije ovdje. Ostala je u Bristolu.«
»Želiš reći da si sama? Je li barem sluškinja s tobom?«
Po njezinoj reakciji shvatio je da nije s njom.
»Što se dogodilo?« upita. »I ne pokušavaj me uvjeriti da nije ništa važno,
jer znam da to ne može biti istina.«
Ona je drhtala, ali ne reče ništa.
On kratko razmisli što može učiniti. »Dođi. Odvest ću te kući.«
Nakon još jednog uzrujanog pogleda, ona kimne i dopusti mu da je
odvede do kočije.
Ona ne reče ni riječi, čak ni kad je on potjerao konja, samo je sklopila ruke
u krilu i spustila pogled. Tek kad se kočija zaustavila, ona opet podigne pogled.
»Ovo nije kuća moje tetke«, reče ona iznenađeno.
»Ne, to je moja kuća. Činilo mi se da je jednostavnije da dođemo ovamo.«
Činilo mu se i da će time biti u prednosti. Pomislio je da će joj biti teže
izbjegavati njegova pitanja ako se nađe na njegovu teritoriju. Osim toga, neće
ga moći otjerati ni pozvati tetkina batlera da ga isprati van.
 Nekoliko trenutaka činilo se kao da će se usprotiviti i inzistirati da je ipak
odveze kući. No samo je slegnula ramenima u znak pristanka i pričekala da joj
pomogne sići s kočije.
Kad su ušli, on mrmljajući pozdravi svoga batlera – jednog od nekolicine
slugu koje je doveo sa sobom iz Londona. Imao je golemo povjerenje u svoje
osoblje – kako zbog njihove izvrsne službe, tako i zbog neupitne diskrecije. Nije
ni najmanje sumnjao u to da nitko od njih neće ni spomenuti činjenicu da se
Grace našla ondje.
Okrenuo se i pokazao joj put niz hodnik prekriven bijelim mramorom
koji je vodio do stubišta. Ona se zaputila njime, ali je zastala u podnožju.
»Obiteljska dnevna soba nalazi se na katu«, objasnio je. »Mnogo je
udobnija od ove u prizemlju, iako se možemo i ondje smjestiti ako ti je tako
draže.«
Nekoliko je sekundi oklijevala. »Ne, ovo gore je u redu.«
Hodajući ispred nje, uspeo se stepenicama, gotovo vidno svjestan kako ga
slijedi – s osjećajem zadovoljstva koji se kovitlao u njemu stvarajući ugodnu
spoznaju da je ona s njim u njegovoj kući.
Tanke pamučne tkanine njezinih finih suknji šuštale su joj oko gležnjeva
dok je koračala za njim prema dnevnoj sobi, kao i dok je sjedala na dugačku,
udobno postavljenu sofu.
U nekoliko brzih pokreta natočio im je piće, balansirajući čašama s
aperitivom dok je išao prema njoj. »Evo«, reče pružajući joj čašu napunjenu s
nekoliko prstiju jantarne tekućine. »Popij ovo.«
Ona mu uputi upitan pogled. »Što je to?«
»Brendi.« Sjeo je pokraj nje, odložio svoje piće na obližnji stolić i okrenuo
se prema njoj kako bi joj njezinu čašu stavio u ruke.
»Popij.«
»Ne, ne mogu.« Odmahivala je glavom pokušavajući odbiti piće.
»Možeš. Očito je da si doživjela neku vrstu šoka. Ovo će pomoći. A sad,
bez daljnje rasprave. Popij.«
»Ali Jack...«
 »Popij.« Rukom je obuhvatio njezinu čašu i gurnuo je prema njezinim
ustima. Napokon se predala, pridigla čašu usnama i uzela gutljaj.
»Au!« Zadihala se, zamalo pljunula i zakašljala se, buneći se protiv oštrog
okusa.
»Popij još«, reče on čim je došla sebi.
»Neću. Jedan je gutljaj bio dovoljno loš.«
»Sljedeći će ići lakše.«
Uputivši mu nepovjerljiv pogled, poslušala ga je, stisnuvši čašu objema
rukama, i ispila još jedan sitan gutljaj. Ovoga se puta nije zakašljala.
»Još jedan.«
»Napit ćeš me.«
»Upravo tako.« Otkrio je zube u vragolastom osmijehu.
Nasmijala se i još malo popila.
On ju je pažljivo promatrao dok su joj se ramena opuštala kako je bivala
sve manje napeta. Posegnuo je, uzeo svoje piće i popio gutljaj. »Onda, hoćeš mi
reći što se dogodilo da si se tako uzrujala?«
Ona pogleda u pod. »Ništa.«
Polako je okretao čašu u rukama. »Pokušajmo ponovno. Gdje si bila prije
nego smo se sreli na ulici?«
Ona ga pogleda prije nego približi čašu usnama i ispije još jedan gutljaj
brendija. Kapci joj se spuste dok joj je alkoholno piće klizilo niz grlo. Udahne i
opet otvori oči. »Vidjela sam se s Terrenceom.«
Sitna bora usiječe mu se između obrva dok se pokušavao sjetiti odakle mu
je poznato to ime. »Misliš na Cookea?«
Ona kimne. »Željela sam o nečemu porazgovarati s njim.«
Njegova se bora produbi. »O čemu točno?«
»O nečem osobnom. Detalji nisu važni.«
»Ako je tako«, reče on smirenim tonom, »onda možeš to podijeliti sa
mnom.«
Ona ga opet pogleda pa skrene pogled.
 Kad je to učinila, iznenada mu sine nova pomisao. »Je li riječ o meni?«
»Ne. Zapravo ne baš sasvim«, brzo je dodala. »Barem danas nije tako bilo.«
»Znači bilo je prije. Što je to Cooke rekao? Pretpostavljam ništa što mi ide
u prilog?«
»Zaboga, nije...«
»Nije važno«, upadne joj u riječ. »Da, znam. Bez obzira na to, udovolji mi.
Uvjeravam te da me nećeš uvrijediti.«
Oklijevala je. »Kao prvo, rekao mi je da si kockar.«
Zanimljivo, razmišljao je Jack, shvaćajući da se Cooke zasigurno
raspitivao o njemu. Ali dok nije znao ništa o njegovu sporazumu s Graceinim
ocem – a Jack nije mislio da je o tome išta mogao doznati – sve drugo je u redu.
»U pravu je«, prizna joj. »Uživam u igri, uključujući i one vrste igre koje nemaju
nikakve veze s kartanjem. Nastavi, što još?«
»On... ovaj... spomenuo je da jako voliš žene.«
»Volim?« Jack se nasmiješi. »Tako se izrazio? Priznajem, opet je u pravu.
Zaista jako cijenim ljepši spol. Ali pretpostavljam da si i sama shvatila da volim
žene.« Pružio je ruku i vrhovima prstiju prošao duž nježne linije njezine čeljusti,
izmamivši tih uzdah. »Neke žene posebno.«
Uhvati joj ušnu resicu između palca i kažiprsta i nježno je protrlja.
»Pretpostavljam da je rekao i da se nas dvoje ne bismo trebali družiti?«
Između njezinih usana otme se izdah. »Rekao je da misli kako ne utječeš
dobro na mene.«
A unatoč tomu ona je ovdje, sama u mojoj kući. Ta mu je spoznaja godila.
»Nikad nisam tvrdio da sam svetac«, opet se složio. »Onda, je li to sve?«
Ona odmahne glavom i sitan pramen kose raspusti joj se iz punđe.
Privučen poput jastreba u letu, on se približi i omota ga oko prsta.
»I zaprosio me.«
On se trzne i nehotice je počupa.
»Au!« poviče ona.
On joj odmah pusti kosu. »Oprosti. Jesi li rekla da te zaprosio? Nisi valjda
prihvatila?« Odupirao se valu panike koji ga je zatekao poput udarca šakom u
trbuh. Bože, ako je prihvatila, onda sam zaista loše procijenio situaciju, baš kao
što sam i podcijenio protivnika.
»Ne, nisam prihvatila.«
Preplavi ga olakšanje.
Ona otpije još brendija. »Ali zato sam danas popodne pošla k njemu u
hotel. Kako bismo razgovarali.«
»U njegov hotel?« Jack je stiskao ruku uz tijelo, pitajući se što će mu
sljedeće otkriti.
Iskapila je piće i pružila mu čašu. »Mogu li dobiti još?«
Nekoliko sekundi samo je gledao u nju, a potom ispio svoje piće u jednom
gutljaju. »I meni će dobro doći još malo.«
Uzeo je njezinu čašu, ustao i pošao do ormara s pićem. Odčepio je
kristalnu bocu i napunio im čaše, svoju malo izdašnije.
Vratio se na mjesto i pružio joj piće. »Nastavi, što se dogodilo u hotelu?«
Njezini obrazi odmah poprime žarku crvenu boju, a on shvati kao to
crvenilo nema nikakve veze sa žestokim pićem koje je popila.
»Nije valjda nešto pokušao?«
Ja sam jedini muškarac koji to smije, pomislio je stišćući čeljust. Tako mi
svega, ako ju je Cooke pipnuo, pronaći ću ga i otrgnuti mu udove. Na njezinu licu
pojavi se začuđen izraz. »Ne, nije ništa pokušao. Ne sa mnom.«
Hvala nebesima na tome!
Ona opet popije.
Njemu opet sine zamisao. »Ako nije s tobom, onda... Bože, nisi ga valjda
zatekla s nekim? Jesi li ga ulovila s drugom ženom?«
Lice joj poprimi još nevjerojatniju, tamniju nijansu crvene, toliko žarku
da je izgledala kao da je licem stajala tek nekoliko centimetara od vatre.
»Ne, ne sa ženom«, prošaptala je. »On... on...«
»Što je on?« upitao je, polako počinjući sumnjati što je posrijedi.
»On je bio s... ovaj... s muškarcem. I bili su goli!« Popije još brendija i
zakašlje se kad je prebrzo progutala.
On ispruži ruku i potapša je po leđima, pa je nastavi tješiti polaganim
kružnim pokretima. »Je li ti bolje?«
Ona kimne, duboko udahne i ispusti dugačak izdah.
»Siguran sam da te to šokiralo«, reče on.
»Više od ičega što sam doživjela.«
To joj vjerujem. Jadna djevojka mora da je imala što vidjeti.
Ipak, Jack je više od svega osjećao olakšanje radi spoznaje da mu njegov
suparnik zapravo i nije suparnik. Ali opet, rekla mu je da ju je gad zaprosio,
unatoč svojim seksualnim sklonostima.
Barem što se toga tiče ja nisam takav prevarant, pomislio je.
Možda mu motivi nisu bili sasvim časni, ali s njim će barem imati pravi
brak. U njegovu krevetu bit će ispunjena, do kraja spoznajući što znači biti
zadovoljna žena. Njezin otac rekao mu je da je učini sretnom i trudnom, a on
iznenada sebi obeća da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi se to
dogodilo.
»Pa, žao mi je što si doživjela tu neugodnost«, reče on, i dalje joj milujući
leđa nježnim kružnim pokretima. »Ali ne mogu reći da žalim zbog ishoda. Da
nije bilo tog iznenadnog otkrića, ti ne bi sada bila ovdje sa mnom.« Približi joj
se. »A jako mi je drago što si ovdje. Nedostajala si mi ovih posljednjih nekoliko
dana.«
Ona ga pogleda, a oči su joj u tom trenutku bilo jarko plave. »Jesam li?«
»Hm, hm. A ja tebi?« Podigne i drugu ruku i prstom pogladi rub njezine
plameno crvene obrve, pa se spusti niz obraz do njezinih usana. »Jesam li ti
nedostajao? Barem malo?«
Njezini kapci zatrepere. »Jesi. Nedostajao si mi. Ali ne bi mi trebao
nedostajati. Trebala bih poći.«
»Zaista? Zašto?«
Ona se namršti, otkrivajući sitne bore. »Zato... zato što...« zastane kao da
smišlja razlog i ne uspijeva ništa smisliti. »Zato što je kasno i trebala bih se
vratiti kući.«
»Još nije ni vrijeme večere.« Zglobovima prstiju pomiluje joj liniju čeljusti
pa se spusti niz svileni stup njezina vrata, a onda se vrati istim putem.
»Sigurno ne bi mogla ostati na večeri? Sama si rekla da ti tetke nema. Ne
vjerujem da bi radije jela sama.«
Ona se još jače namršti. »Ne, ali...«
»Onda ostani. Moja kuharica priprema sjajna jela. Ukusna hrana
osmišljena da ugodi svakom nepcu. Reci mi koja su ti najdraža jela i reći ću joj
da ih pripremi posebno za tebe.«
Klizne joj rukom niz leđa, nagne se i nasloni usne u dno njezina vrata.
»Voliš li pečenu govedinu?«
»Ah, ja...«
»Preteško jelo, u pravu si«, reče on, ljubeći joj kožu ležernim,
ponavljajućim poljupcima. »A divljač? Osim ako ne strahuješ da bi mogla biti
žilava? Hm... slažem se.«
Kapci su joj treperili dok je podizala jednu ruku, hvatajući se za tkaninu
njegova kaputa. Jack se polako poljupcima probijao prema gore, pa zastao da bi
joj toplim dahom koji je mirisao na brendi okrznuo uho. Ona zadrhti i tiho
zastenje.
»Možda prepelicu? U slatkom vermutu s mesnatim grožđicama i korom
od naranče. Kako to zvuči?«
»Divno.«
Nasmiješio se pitajući se misli li na hranu ili na njegove poljupce. Svakako
se nadao potonjem.
»Znam«, prošaptao je, lagano trljajući usne o njezine. »Jastog i ostrige.
Lagano i fino, svježeg okusa mora. Hoćemo li to? Mogao bih te hraniti, zalogaj
po zalogaj.«
Prije nego što je dobila priliku odgovoriti, on je jezikom pronašao njezina
usta i kliznuo unutra, a njezine su se usne razdvojile dočekujući ga. Polegnuvši
je na jastuke na sofi, nasrnuo je na slatke, baršunaste dubine njezinih usta,
udovoljavajući iznenadnoj potrebi i osjećajući neporecivo zadovoljstvo.
 Možda to nije bilo u redu od njega, ali znao je da si ne može priuštiti da
ona večeras ode – ne bez produbljivanja njihova odnosa. A ima li boljeg načina
da to postignu nego da ovo udvaranje privedu kraju? Njegove su metode možda
pomalo nepoštene, s obzirom na količinu brendija koju joj je dao, ali suđeno joj
je da bude njegova, bila ona toga svjesna ili ne.
Pa zašto ne bi to učinili sad?
Zašto ne večeras?
Njegove se ruke nađu na njezinim grudima, a prsti mu se počnu probijati
do osjetljiva mesa ispod njezine odjeće. Ali čim je posegnuo ispod, ona se malo
ukočila i podigla ruku kako bi ga zaustavila. »Ja... ja sam mislila da ćemo
večerati.«
»Hoćemo. Jest ćemo – malo kasnije. Imamo vremena na pretek.« Cijelu
noć, pomislio je ljubeći joj usne, uvjeravajući je silinom svoje žudnje.
Minute su prolazile dok se ona polako predavala, sve jače reagirajući na
njegove poljupce. No onda je, jednako tako naglo, zajecala i otrgnula se od
njega. »Ne, stani. Moram ići. Rekla sam ti da moram ići.«
Odgurnuvši se od njega, pridigla se i ustala sa sofe. No, kad je učinila samo
nekoliko koraka, zateturala je i zaljuljala se na vrlo uznemirujući način.
On se digne, brzo joj se približi i pruži ruke taman u trenutku da spriječi
pad. Obujmivši je rukama, čvrsto je privuče sebi. »Nebesa«, zajecala je i uhvatila
se za glavu. »Tako mi se vrti. To je od brendija«, okrivila je piće pritom
pokušavajući njemu uputiti strogi prijekor.
No, njezine su riječi zvučale nepovezano.
I ljupko. Bila je zaista ljupka.
»Nalio si me.«
»Želiš reći >napio<?« ponovio je njezine riječi.
»Da, nalio. Ti si kriv.«
»Ne sasvim, jer, ako se ne varam, onu drugu čašu sama si tražila. Sjećaš li
se?.«
Vidno zbunjena, ona skupi obrve. »Ah, u pravu si. Tražila sam je, zar ne?«
 »Hm, da, jesi.«
»Trebala bih poći kući.«
On odmahne glavom. »Nisi u stanju ići kući, ne sad odmah. Predlažem da
prilegneš nekoliko sati.« Možda i cijelu noć.
»M-možda bih mogla malo«, složila se, bezuspješno pokušavajući malo
razmaknuti prste kako bi pokazala što želi reći. »U gostinjskoj sobi.«
»Imam ih nekoliko.« Ali nije namjeravao smjestiti je u nekoj od njih.
Spavat će u mojoj sobi. U mom krevetu.
On se malo sagne i provuče ruke ispod njezinih koljena i leđa te je
podigne.
Ona ga instinktivno zagrli oko vrata. »Nosiš me?« upita ga, zvučeći
pomalo zabavljeno.
»Čini se da ti treba pomoć.«
»Ali zasigurno sam teška. Što ako me ispustiš?«
On susretne iznenađen pogled njezinih plavih očiju. »Nemoguće. Lagana
si kao perce. Savršeno mi pristaješ, Grace. Jednostavno si savršena za mene.«
I začudo, u tom je trenutku znao da je to istina. Možda je nije volio, ali bit
će mu sjajna žena. Znao je da će mu ona uvijek predstavljati izazov i da mu
nikada neće dosaditi. Zajedno će stvoriti lijepu obitelj, donijeti na svijet
prekrasne dječake tamne kose i lijepe crvenokose djevojčice dugih nogu.
Ali, podsjetio se, sve u svoje vrijeme.
Još ju je čvršće obuhvatio i zagledao joj se u oči. »Spremna?«
S drhtavim smiješkom, ona mu kimne i nasloni mu glavu na rame,
zadovoljno uzdahnuvši.
I sam zadovoljan, on se okrene i zaputi se prema izlazu iz prostorije.
 Deseto poglavlje

U tonula je u ocean od perja i satenskog tamnoplavog brokata, plutajući

dok se soba polako vrtjela oko nje. Ili se možda ja vrtim? Ta joj je
pomisao bila smiješna. Zahihotala se sebi u bradu i zatvorila oči čekajući da
svijet oko nje postane normalan.
Nježna ruka pomiluje joj kosu, a pernati ocean malčice se zaljulja kad joj
se netko pridruži na satenskim pokrivačima. »Jack?«
»Hm, hm?« začuje se bogati, duboki mrmor.
Ona se protegne, opuštena poput mačke i proizvede zvuk sličan predenju
dok su joj njegovi prsti prelazili preko kose i zavlačili se u nju. Masirao joj je
tjeme najnježnijim dodirima, a pramenovi su se rasplitali dok je popuštala
jedna po jedna ukosnica.
»Raspuštaš mi kosu?« glasno je razmišljala, osjećajući kako se njezina
duga i gusta kosa širi po jastuku.
»Samo želim da ti bude udobno.«
Začuje se tihi metalni zvuk kad je Jack punu šaku ukosnica spustio na
noćni ormarić. Potom se njegovi prsti vrate u njezinu kosu, prolazeći kroz
pramenove kao da ih češljaju. Ona je mogla samo uzdisati od zadovoljstva, dok
su joj trnci prolazili cijelim tijelom, nježno je peckajući i dražeći.
»Još je ljepše nego sam zamišljao«, reče on dubokim glasom. Omota
dugačak pramen oko šake i pridigne ga licu.
»Veličanstveno.«
»Tetka Jane kaže da mi kosa izgleda poput šumskog požara.«
»Kad je riječ o ovoj specifičnoj temi, tvoja tetka posve je neupućena. I
bogovi bi ubili za ovakvu kosu.«
Smiješeći, prepustila se osjećaju lebdjenja dok su joj se kapci spuštali.
Dodir njegova poljupca na sljepoočnici i obrazu vratio ju je u stvarnost.
Otvorila je oči i pogledala u ukrašeni strop pa u raskošno izrezbarene stupove
baldahina i elegantne ovjese.
»Čuvaš li za sve goste ovako velike i raskošne krevete?«
On se nakratko zaustavi ljubeći joj vrat i nasmiješi se. »Ja sam visok. Volim
dugačke madrace.«
Ona se namršti, osjećajući kako s njegovim odgovorom nešto nije u redu,
iako u tom trenutku nije mogla odrediti o čemu je točno riječ. Ali kako je i sama
bila visoka, nije imala pritužbi na veliki krevet.
Stopala mi nisu ni blizu ruba na ovom krevetu, primijetila je, istežući se
kako bi se još jednom uvjerila. Na svoje zadovoljstvo, otkrila je samo još više
prostora.
Njegovi se prsti opet pokrenu, marljivo otkopčavajući gumbe na
stražnjem dijelu njezine haljine. Bio je spretan poput njezine sluškinje,
pomislila je, otkopčavši pola gumba i prije nego je ona shvatila što čini. Dok je
trepnula, on je već otpustio vezice na korzetu.
Ona duboko udahne s olakšanjem kad joj se korzet olabavio i spustio
uznemirujuće nisko. Ali u tom je trenutku bila suviše opuštena da bi se
zamarala. Ipak, učini joj se da mu prije nego nastavi mora barem nešto dobaciti.
»Zašto si to učinio?«
»Samo želim da ti bude udobno, sjećaš se?« razvlačio je glasom tako
glatkim i istančanim, poput brendija koji je prije popio.
»Zar ti nije ovako udobnije?«
Razmislila je o pitanju i shvatila da je u pravu.
Osim rukava, pomislila je. Samo da oslobodi ruke od neugodnog stezanja
rukava.
Ne razmišljajući o posljedicama svog idućeg poteza, oslobodila je ruke iz
haljine. Likujući zbog oslobođenja, nastavila je slijediti svoje porive i ispružila
ruke iznad glave.
Izvire joj dojke, dok joj korzet i prsluk kliznu niz torzo. »Ups!« reče,
smijuljeći se čak i dok su joj od neugode rumenjeli obrazi.
Bradavice joj se istog trena ukrute, kako zbog hladnog zraka u sobi, tako i
zbog Jackova pogleda – prikovanog poput zrake svjetlosti uz njezino izloženo
tijelo.
Nije ni shvatila što ju je nakon toga snašlo – kao ni gdje su nestale
suzdržanost i nesigurnost koje je prije osjećala – ali umjesto da se pokrije, ona
je ostala tako ležati. Hrabro mu je dopustila da je gleda.
A bome ju je gledao.
On iznenada proguta, a ispod kože njegova vrata nazirala se Adamova
jabučica koja se dizala i spuštala. U očima mu se pojavi napadan pogled, koji
kao da je prožimala krivnja. »Stvarno si pripita, zar ne?«
Ona malo razmisli pa kimne složivši se s njegovom tvrdnjom.
»Dvije male čaše brendija i pijana si kao zemlja.«
Grace se nasmiješi. »Ne, pijana sam zbog tebe, lorde. Zbog lorda Jacka.
Prekrasnog, neodoljivog, dražesnog lorda Jacka.«
»Dražestan sam?« upita je hihoćući se. Uskoro se nasmije grohotom.
»Kvragu sve«, tiho je mrmljao. »Požalit ću zbog ovoga, ali bilo bi pogrešno.«
»Što bi bilo pogrešno?«
Jack uhvati rub njezina korzeta i nježno joj prekrije obnažene dojke.
»Ovo.« Nagnuo se nad nju i opet provukao prste kroz njezinu kosu.
»Trebala bi se odmoriti.«
»Odmaram se.«
»Spavaj.«
»Ali ne spava mi se. Ne više.«
»Uskoro će ti se spavati. Zatvori oči i opusti se.«
»Gdje ćeš ti biti?«
On opet teško proguta, kao da se bori s odlukom koju je donio. »U blizini.
Samo pozvoni kad se probudiš.«
Njezino se lice opet namršti. »Ali ne želim da ideš. Nemoj ići, Jack. Ostani
sa mnom.«
Iznenada shvati kako misli sve što je rekla. Nije željela da ode i što god da
se dogodi između njih, ona neće žaliti. Unatoč svim upozorenjima o njemu i
spoznaji da mu namjere nisu nimalo časne, ona nije marila. Vjerovala je
Terrenceu i kamo ju je to dovelo? U dobrim i lošim trenucima, s Jackom se
osjećala sigurnom. Mogla je računati s tim da je neće obmanjivati. S njim je
znala tko je i gdje joj je mjesto – zato što između njih nije bilo laži.
Ne obazirući se na odvezan korzet, sjela je i ovila mu ruke oko vrata.
»Ostani.« Odvažnija nego ikad u životu, poljubila ga je u obraz, a zatim i u
čeljust.
»To govoriš zbog alkohola«, rekao je napetim glasom.
Odmahnula je glavom. »Ne. Alkohol mi je možda oslobodio jezik, ali nije
mi stavio riječi u usta. Znam što govorim.«
Povukao ju je tako da je bila prisiljena gledati ga u oči. »A znaš li i što
činiš? Što će se dogoditi ako ostanem? Skinut ću svu odjeću s tebe i ležat ćeš
tako ispod mene u ovom krevetu. Uzet ću te onako kako muškarac uzima ženu
i neću se zaustavljati.«
»Ne želim da prestaneš.«
»Shvaćaš li da je ovo moja spavaća soba i da sam te doveo ovamo kako bih
te zaveo? Da te još uvijek planiram zavesti. Ali ne još. No sad si pripita i ja...«
Stavila je ruku preko njegovih usta. »Želim ovo. Želim te. Volim te i to je
jedino važno.«
Nije bila sigurna koga je od njih dvoje to više iznenadilo, ali čim je
izgovorila te riječi, znala je da su istinite. Voljela ga je – potpuno i jako. Njezina
neodlučnost od prošlog tjedna i nenadano putovanje u Bristol bili su samo
izgovori za negiranje stvarnih osjećaja. Čak je i to što je razmatrala ideju braka
s Terrenceom bilo utemeljeno na strahu. Strahu od sebe. Strahu od toga da se
prepusti ljubavi prema Jacku. Da se usudi uzeti ono što najviše želi. Ali
odjednom više nije osjećala strah.
»Voliš me«, ponovio je odmjerenim tonom.
Ona kimne. »Vjerojatno bi ti bilo draže da nisam to rekla«, nastavi ona,
»ali tako se osjećam. Molim te, nemoj misliti da očekujem išta zauzvrat.«
On je stiskao čeljusti, vatrenog pogleda. »Trebala bi.«
»Samo mi reci da me želiš.«
»Naravno da te želim. Kako možeš i dalje sumnjati u to nakon ovih
nekoliko tjedana?«
»Hoćeš li onda ostati?«
Oklijevao je. »Ne bih trebao, ali kako da te sada odbijem?«
Ona se umirila i naslonila na jastuke. Pomaknula se kako bi se opet
razodjenula za njega, ali on ju je spriječio.
»Nemoj«, zagrmi on i obuhvati joj dlan.
»Dopusti meni.«
Zatočivši joj pogled, povukao joj je korzet prema dolje i uhvatio je za
jednu dojku. Prsti su mu kružili, ritmički klizeći oko jednog ukrućenog vrha.
Posve lagano, dodirnuo je osjetljivu bradavicu, pa je pustio, prije nego je polako
počeo ponavljati cijeli proces.
Ona je jedva disala dok se igrao s njom, dok se sve oko nje opet vrtjelo. Ali
ova reakcija nije imala nikakve veze s alkoholom. Drhtala je i dopustila mu da
čini što god želi, uvjerena da će joj priuštiti samo vrhunsko zadovoljstvo.
Između bedara je osjećala bol, čežnju da bude njegova od koje je postajala
nemirna i zahtjevna.
Dlan mu položi na potiljak i privuče ga k sebi kako bi ga poljubila.
Očekivala je da će joj na takav poticaj uzvratiti divljom i očaravajućom strašću.
No, njegov je dodir bio smiren, a svaki pokret izveden s pažnjom kojom kao da
joj je iskazivao poštovanje.
Polako i jednostavno. Meko i nježno. Od njegovih se dodira topila iznutra,
poput toplog i glatkog voska predugo ostavljenog na suncu. Njegovi su poljupci
bili čudesni, tkao je čaroliju oko nje – oko njih oboje – čineći je nemoćnom da
pobjegne.
Ionako nije ni pomišljala na bijeg. Posve suprotno – nije mogla čak ni
zaustaviti uzdisaje od njegova milovanja dok joj je stiskao i gladio dojke,
prelazeći s jedne na drugu, s posvećenošću koja je graničila s mučenjem.
Susprežući stenjanje, još se jače pritiskala o njegov dlan, zahtijevajući više.
On joj je udovoljavao, prekidajući poljubac kako bi kliznuo naniže i uzeo joj
jednu dojku u usta.
Preplavi je vrela, vlažna vrućina od njegova jezika koji je poput satena
omatao osjetljivu bradavicu. Njezino tijelo odgovori intenzivnim vlaženjem
među nogama, dok je on nastavljao sisati silinom koja je potresala cijelo njezino
biće. Grickao ju je pa bi zastao kako bi je opet sisao, blagoslivljajući je dugim,
sporim lizanjem u pokretima od kojih bi joj se zavrtjelo u glavi. Zadrhtala je i
uvukla prste u njegovu kosu privlačeći ga bliže.
Primijetila je kako se smiješi dok je svoje usluge nudio drugoj dojci. Bez
imalo suzdržavanja, nasrnuo je na njezino spremno meso s istom blaženom
posvećenošću. Na koncu je usporio, časteći je posljednjim ležernim potezom
prije nego se odmaknuo.
Ona se istog trenutka osjeti napuštenom pa posegne prema njemu kako
bi ga opet privukla sebi.
Ali nije imala razloga za brigu jer su se njegovi veliki, vješti dlanovi već
posvetili skidanju haljine, korzeta i podsuknji, smireno i spretno. Kad je završio,
još su je samo čarape i čipkaste podvezice štitile od njegova pogleda –
ostavljajući je posve izloženu.
Njegove su azurne oči sjajile, poprimajući još intenzivniju nijansu plave
dok ju je gutao očima. Proučavajući joj tijelo pogledom koji je polako klizio
prema dolje, upijao je svaki njezin djelić. Zastao je stigavši do mjesta gdje se
vatreni kovrčavi trokutić spajao s bedrima, nastavivši zatim svoju ljubavničku
inspekciju sve do stopala.
Ona naglo postane svjesna sebe pa spusti ruke prekrivajući tijelo i savije
koljena kako bi mu zaklonila pogled.
»Ah, dušo, nemoj mi sad postati sramežljiva«, nagovarao ju je blagim
tonom. »Uvjeravam te, ne moraš baš ništa skrivati. Baš suprotno, da budem
iskren.«
Položio je dlan na njezin gležanj prekriven čarapom i počeo ga pomicati
prema gore, lagano je stisnuvši. »Ne znaš koliko sam puta sanjao o tome da
vidim ove noge.«
Ona raširi oči. »Jesi?«
»O, da. Stalno sam maštao, umirao od želje da saznam kakvog su oblika i
dokle točno sežu.« Došao je do gole kože iznad svilene podvezice, zastao i
nasmiješio se. »Oduševljen sam što vidim kako su dugačke – jako dugačke.
Prekrasna si, još ljepša nego sam zamišljao.«
Usne joj zadrhte pod preplašenim dahom. »Znači, zadovoljan si?«
Njegov se pogled smrači. »Da, jako. A sad me, molim te, pusti da ja tebe
zadovoljim.«
Nije sasvim shvaćala što namjerava, ali odmah joj je počeo pokazivati tako
što je rukama prešao preko njezinih bokova. Topli poput prepečenog kruha i
tamniji od njezine blijede kože, njegovi su se snažni prsti raširili preko osjetljive
unutrašnjosti njezinih bedara. Prizor njega kako je dodiruje bio je dramatičan
– snažan kontrast muškarca i žene. Ali kako je i dalje noge držala stisnutima,
on nije mogao dalje. Posve nježno, prelazio je preko mjesta gdje su joj se bedra
spajala.
»Raširi ih«, mrmljao je.
Srce joj je divlje udaralo.
»Raširi noge, Grace. Obećavam ti da nećeš požaliti.«
Oklijevala je, a srce joj je tuklo pod grudima poput nemilosrdnih udaraca
šakom. Polako, svjesna da leži pred njim doslovno gola, učinila je što je tražio.
Njegove se usne izviju u odobravajućem smiješku. »Bože, tako si divna.
Još ih malo razmakni.«
Još?
Pomislila je da neće moći, no nekako je smogla snage. Ohrabrena još
jednim njegovim oduševljenim pogledom, ona jače raširi noge.
A on je dodirne na tom mjestu.
Ona uzdahne, sklopivši oči od razornog osjećaja koji su u njoj budili
vrhovi njegovih prstiju dok su se poigravali s njezinim kovrčama. Milovao ju je
nježnim, glatkim dodirima i posegnuo dublje, klizeći glatkim naborima, polako
istražujući.
Prestravilo ju je koliko je bila vlažna. No činilo se da Jacku to ne smeta, pa
zašto bi i njoj? Činilo joj se kako njezino tijelo čini sve kako bi mu udovoljilo
dok ju je trljao prstima koji su klizili, a ona se rastajala s pameću.
 Više nije mogla govoriti ni razmišljati, samo je stiskala tkaninu pokrivača,
a zadovoljstvo je u njoj bujalo i raslo poput vitica divlje loze. Uvukao je jedan
prst u nju, natjeravši je da zastenje i izvije leđa u luk.
Ugrizla se za usnu kako ne bi povikala, ali on joj nije dopustio da ostane
tiha.
»Ovo ti se sviđa, zar ne?« mamio ju je.
»D-da.«
»Reci mi gdje želiš da te diram.«
Ali ona nije mogla govoriti, samo je bacakala glavu na jastuku.
»Ovdje?« palcem polako napravi kružnu kretnju. »Ili ti možda više godi
ovo mjesto?«
»Aaaah«, glasno je stenjala, a znoj joj je probijao kožu.
»A ovo?« Dodao je drugi prst, ispunjavajući je jače nego što je mislila da
može podnijeti. Ali osjećaj je bio dobar. Baš dobar. Stenjala je tražeći još.
»Možda ovo?«
Pomaknuo je prste naviše i dodirnuo skriveni komadić mesa. Nju preplavi
želja, zapali je poput podivljala ognja.
Bez milosti se poigravao prstima u njoj. Širio ih i spajao, i tako ispočetka.
»Da prestanem?«
»Ne!« jecala je, zaboravljajući sav oprez i kontrolu.
Odjednom je sve to radio u isto vrijeme – kružio je, igrao se prstima i trljao
je. Ta je kombinacija bila previše i na nju se sruči blaženstvo u mračnom,
nemilosrdnom valu.
Osjetila su joj podivljala, a misli i emocije u njoj vrtložili intenzitetom u
usporedbi s kojim se ona prijašnja opijenost činila zanemarivom. Osjećala se
pijanom. Pijanom i u transu, sjajeći od radosti koja je tinjala u njoj poput munje
uhvaćene u bocu.
Dobri Bože, pomislila je, nije ni čudo što žene mole da budu u njegovu
krevetu. Ne čudi me što su spremne sve riskirati za makar mrvicu ovoga. Mrvicu
njega.
 Jedva je došla do daha kad je on opet počeo, ovog joj puta pružajući
duboku intimnu masažu koja je u njoj odmah zapalila želju. Obuzela ju je
potreba, toliko snažno, da se mogla samo prepustiti i nadati se da neće izgubiti
svijest prije nego joj on priušti još jedan vrhunac. Bila je na rubu, obuzeta
žudnjom pod čijom je silinom drhtala.
A onda se on, bez upozorenja, zaustavio i odvojio se od nje. Isprva joj to
nije imalo smisla, da se on odmiče dok se ona trese iz sve snage čekajući da bude
zadovoljena. »Jack?« zazvala ga je i pridižući se oslonila na laktove. »Što radiš?«
»Skidam se«, odgovorio joj je ustajući s kreveta, »Ne brini se, za tren ću te
opet zadovoljiti.«
»I bolje ti je«, rekla je i ne promislivši o svojim riječima.
On se nasmije na njezinu iskrenost, u isto vrijeme prstima prebirući po
gumbima na prsluku, košulji i hlačama.
Promatrala ga je s drskim zanimanjem, oslonivši se na jastuke, dok je on
otkrivao centimetar po centimetar muževnoga tijela. Od prizora joj se zavrti u
glavi. Bio je ljepši od bilo koje grčke skulpture koju je ikad vidjela – dugačak i
visok taman gdje treba, širokih ramena, ali jednako uzak u bokovima. Izdužene
mišiće uokvirivale su snažne kosti i žile prekrivene napetom i podatnom
kožom. Kratke tamne dlačice prekrivale su mu snažne noge i elegantne
podlaktice. Na prsima mu je rasla gušća, gotovo crna dlaka, kakva se u jednoj
liniji protezala i preko njegova ravna trbuha, odakle je nestajala, opet se
pojavljujući na preponama.
Upravo }e taj dio posve zaokupio njezinu pažnju. Čim je skinuo hlače i
donje rublje, ona nije mogla skrenuti pogled. Nije bila ni svjesna kako pilji u
njegov nabreknuti ud, proučavajući mu punu duljinu i širinu. On zastane na
nekoliko trenutaka – stavi ruke na bokove kao da joj omogućava da ga prouči.
»Izgledaš drugačije od Terrencea«, reče ona, a da nije ni shvatila da to
govori, sve dok joj riječi nisu izašle iz usta.
On nakrivi obrvu. »Shvatit ću to kako kompliment.«
Ona potvrdno kimne, čudeći se činjenici da do današnjeg dana nije vidjela
golog muškarca – a kamoli trojicu. Ali nije bilo vremena da razmišlja o tome
jer Jack joj se približavao gol.
Bradavice joj se ukrute poput kamena, a želja u njoj narasla je do bola kad
se on koljenom podigao na krevet i stao pokraj nje. Uzeo ju je u naručje, a ona
zadrhti kad njegova vrela koža klizne uz njezinu.
»Moraš mi pokazati što da radim«, prošaptala je sramežljivo ga gledajući
u oči.
»Ne brini.« Usnama je lagano prešao preko njezinih. »Neću te požurivati.«
Ohrabrena, zagrlila ga je oko vrata i spremno se predala poljupcu. Ljubio
ju je polako, senzualno i uzvišeno u isto vrijeme, a svaki živac u njezinu tijelu
opet se zapalio kao uhvaćen plamenom.
Ruke su mu nastavile istraživati njezino tijelo, svakim dodirom
potpaljujući strast u njoj, tjerajući je da čezne za još. Nešto tvrdo i kruto nasloni
joj se na trbuh. Iznenađena shvati da je to njegov penis u erekciji.
Dlanom mu je gladila ramena, polako se spuštajući naniže, sve dok mu
nije došla do struka. Ali nije se mogla odvažiti da se spusti niže, pa su joj prsti
ostali mirovati na njegovu boku.
»Diraj me ako želiš«, reče on, prekidajući poljubac kako bi joj gricnuo
uho. Jezikom je palucao po istom mjestu, od čega joj trnci projure cijelim
tijelom, kao mjehurići u pjenušavu vinu. »Dotakni me bilo gdje, Grace«,
ohrabrivao ju je promuklim glasom. »Pusti ruke da se oslobode.«
Odvažila se i prstima mu prešla preko stražnjice, osjećajući kako mu se
mišići stežu od njezina dodira, pa se spustila niže prema bedrima, otkrivajući
da su i ona prekrivena dlačicama. A onda je, ne dajući si vremena da se odupre
porivu, posegnula prema njegovu penisu i okružila ga prstima.
On glasno zastenje.
Ukočila se i počela se povlačiti, ali on je zaustavi rukom, tjerajući je da
prste ostavi ondje gdje su bili. »Diraj me«, rekao je. »Molim te.«
Ona je drhtala i kratko oklijevala, a tada učini ono što je tražio. Bilo je
divno tako ga osjetiti, debelog i tvrdog, a pokrivenog nježnom i glatkom kožom,
poput baršuna. Klizila je gore pa dolje, pa znatiželjno prešla palcem preko
glavića. Batina se trzne u njezinoj ruci, a Jack opet glasno zastenje.
 »Jače«, reče joj. »Jače ga diraj.«
I ona to učini, milujući ga sa sve većim samopouzdanjem, dok je on
mijesio njezine grudi i divlje je ljubio. Čim je malo razdvojila usne, on klizne
jezikom između njih. Lizao je i palucao, ulazeći dublje unutra i povlačeći se,
usklađen s njezinim dodirom.
Ljubio ju je dok joj se nije zavrtjelo, dok njezin stisak na njegovoj muškosti
nije popustio pod još jednim valom vrhunca. Okrenuo ju je na leđa, koljenima
joj raširio noge i smjestio se između. Žestoko ju je poljubio i maknuo joj dlan
sa sebe, namjestio se ispred nje i zario se u njezino tijelo.
Ona se napne pred njegovim nadiranjem koje ju je paralo do granice bola.
Krik joj se utopi između njegovih usana i on se zaustavi u tom položaju iznad
nje, dok su mu se prsa nadimala i spuštala.
»Izdrži nekoliko trenutaka, postat će lakše«, promrmljao je.
Hoće li? pitala se, pomalo sumnjajući u njegove riječi. Prevelik je, njezino
mu se tijelo opire poput preuske rukavice.
Tada se on nastavi kretati.
Ona osjeti novi nalet panike shvativši da je on sasvim malo ušao u nju,
unatoč bolnom osjećaju da je sasvim ispunjena. Ostala je nepomična, a bol je
bio sve jači dok je on prodirao sve dublje u nju.
Napokon je ušao do kraja.
Tek je tada osjetila njegovu napetost, kad su mu se mišići zgrčili od
suzdržavanja. Njegov dlan na stražnjoj strani bedra potaknuo ju je da podigne
noge i omota ih oko njegova struka. Učinila je to i utonula u položaj kojim mu
je omogućila da uđe još dublje. Začudila se kad je nelagoda popustila, a bol
iščezla čim joj se tijelo prilagodilo njemu u sebi.
Kako neobično, pomislila je, to što je dio njega sada bio u njoj. Tako
nevjerojatno blizu. Nikad nije mogla zamisliti da dvoje ljudi mogu biti toliko
intimni.
Polako se počeo napinjati, a njezine su se misli raspršile poput sjemenki
maslačka nošenih divljim vjetrom.
»Bolje?« upita je hrapavim glasom.
 Povukla ga je bliže i zarobila mu usta u žarkom poljupcu, odgovarajući
mu tako na pitanje.
Ulazio je i izlazio iz nje, iznova i iznova, sve dok se iskre prijašnje želje
nisu ponovo raspalile. Ljubio ju je – otvorenim ustima, dugo i mokro –
poljupcima koji su je ostavljali bez daha, vlažnu od žestine kretnji njegovih
bokova, razvratnu od želje.
Glasno je jecala, ovoga puta ne od bola, već zbog žudnje. Uprla se petama
o njegovu stražnjicu, vukla ga je u sebe, u iznenadnoj očajničkoj potrebi kojoj
se nije mogla oduprijeti.
Savila je leđa pridižući se prema njemu i vapeći za što potpunijim i što
bržim sjedinjenjem koje joj tijelo može podnijeti. Gorljivo je jecala i stenjala
dok ga je sve jače privlačila, ispuštajući zvukove koji kao da su bili tuđi. Sjetila
se kako je jednom prilikom rekao nešto o tome kako voli jahati, i iznenada joj
je postalo jasno što je time mislio.
Jahao je nju – i bilo je božanstveno.
Posve mu se otvorila i predala mu cijelo svoje biće, svoje tijelo i um. Što
se srca ticalo, njega je već posjedovao, a ljubav u njoj bujala je dok ga je čvrsto
držala iščekujući još zadovoljstva.
Nije bila spremna na slom koji je ubrzo uslijedio, na ekstazu koja joj je
prodrla u krv i meso, ostavljajući joj osjećaj čistog i nesputanog blaženstva.
Zablistala je – bilo je to više od zanosa, neopisivo riječima. Tada se još jednom
sve oko nje zavrtjelo, a Jack je bio jedino za što se mogla uhvatiti.
Jedva pri svijesti, nastavila je lebdjeti dok se on i dalje nabijao u nju – sve
jače, dublje i brže. Iznenada se ukrutio pa mu se tijelo počelo snažno tresti dok
je doživljavao vrhunac popraćen glasnim urlikom zadovoljstva.
Dugo su ostali isprepleteni u zagrljaju, kao da se ne mogu pomaknuti. Kad
je došao do daha i svijesti, on se pomakne i prevali na leđa pa je opet povuče u
naručje.
Priljubila se uz njega i pustila očima da se zatvore. »Još je rano, zar ne?«
mrmljala je. »Nismo večerali.«
»Večera će pričekati«, reče on, milujući je. »Sad bi trebala zaspati.«
Kapaka teških poput olovnih utega, poslušala ga je i prepustila se snu.
 Jedanaesto poglavlje

Grace zaškilji na svjetlo i podigne ruku kako bi pokrila oči, ukopavajući se

duboko među jastuke.
»Aaaah«, zastenjala je prije nego se zgrčila od bola, a čak i najmanji zvuk
činio joj se preteškim za već postojeću glavobolju.
Ostani ležati, upozorila je sama sebe tihim šaptom. Nemoj se micati i
agonija možda prestane.
Ali i samo razmišljanje bilo je bolno, dok joj je u glavi žestoko bubnjalo.
»Evo. Popij ovo«, netko reče tihim glasom.
Što da popijem? Je li to Jackov glas? Što on radi u mojoj sobi?
»Možeš li se pridignuti?« upitao ju je.
Ne! Nikako. On ne zna koliko se jadno osjeća, toliko da ni glavu ne može
dignuti s jastuka, a kamoli se pridignuti i nešto popiti.
Osim toga, sinoć je previše popila. Želudac joj se prevrne od same pomisli.
Udarci u glavi postajali su sve glasniji.
»Hajde, dušo«, reče Jack. »Daj da ti pomognem.«
Odložio je nešto na noćni ormarić i proizveo pritom zvuk koji je odjeknuo
glasno poput udarca kovačkog čekića o nakovanj. Suspregnula je jecaj, znajući
da joj je bolje suzdržati se od reakcije koja bi joj mogla oštetiti neki vitalni organ
– primjerice mozak. Prije nego ga je stigla spriječiti, Jack je zavukao ruku pod
njezino zavaljeno tijelo i pridigao je.
»Aaaaa!« zajecala je, objema se rukama hvatajući za glavu kako bi je
spriječila da se odvoji od vrata.
»Šššš«, tješio ju je. »Osjećat ćeš se bolje kad ovo popiješ.«
Škiljeći je pogledala u čašu koja mu se opet našla u ruci. Sadržaj je izgledao
odvratno, boje između žute i sive. »Što je to?« prošaptala je.
»Još malo alkohola.«
 »Alkohola!« Novi nalet bola protrese joj lubanju.
On se nasmije.
»Jao, nemoj.« Zamahne rukom kako bi ga ušutkala.
»Oprosti«, reče, opet se utišavši.
»Ne bih, hvala«, prošapće. »Samo ću opet leći.«
»O, ne, nećeš«, reče Jack držeći je uza se. »Prvo moraš ovo popiti.«
»Ne mogu piti alkohol.« Želudac joj se preokrene.
»Tako se liječi mamurluk. Popij.«
»To si mi rekao i sinoć i gledaj kamo me to dovelo.« Udarci u glavi opet
su se pojačali.
»Ali sada ti dajem lijek.«
»Ne želim...«
»Što prije to popiješ, prije ćeš se osjećati bolje.«
Bolje? Kako bih se mogla osjećati bolje od tog odvratnog napitka? No, u tom
se trenutku osjećala tako loše da pomisli kako ni od čega ne bi moglo biti gore.
Pustila ga je da joj hladnu čašu stavi u ruku i s nepovjerenjem odmjerila
sadržaj. Predomislila se i pokušala mu je vratiti. »Ne mogu.«
On je opet gurne prema njoj. »U jednom gutljaju. Popij piće bez priče.«
»To si ti smislio?«
»Moj prijatelj. Hajde.«
Ona napravi grimasu, polako udahne i izdahne i popije gutljaj. »Uf«, reče,
zamalo povrativši. »Odvratno.«
»Do kraja.«
»Ne.«
»Hajde, Grace. Popij piće bez priče.«
Uputi mu prijekoran pogled. »Mrzim te.«
On se nasmiješi i pogladi joj kosu. »Sinoć si mi rekla da me voliš.«
Rekla mu je to, shvatila je dok su joj u sjećanje dolazili fragmenti prošle
noći.
 Ostavljajući ta sjećanja na neko vrijeme po strani, opet je pridigla čašu.
Popij piće bez priče.
Progutala je napitak najbrže što je mogla, a želudac joj je cvilio i kruljio sa
svakim gutljajem. Kad je završila, gurnula je čašu natrag prema njemu i
pokušala doći do daha. »O, Bože, mislim da će mi pozliti.«
»Pričekaj trenutak.«
Oslonivši se na brdo jastuka koje je on nekako uspio namjestiti dok ona
nije gledala, zatvorila je oči i priželjkivala smrt. Želudac joj se opet pobunio, a
u glavi joj je odzvanjalo kao da se unutra smjestio orkestar koji izvodi simfoniju.
Jack se udalji, ali ubrzo se vrati i svojom težinom zaljulja pernati madrac
sjedajući pokraj nje.
Ona malčice otvori oči i ugleda praznu porculansku posudu u njegovoj
ruci. »Za svaki slučaj«, reče joj.
Ona još jednom zacvili i okrene glavu, pitajući se koliko će proći vremena
prije nego kao luda počne povraćati pred njim i do kraja se osramoti.
Ali prošla je minuta, pa dvije, pa još dvije, a njezin se trbuh počeo
smirivati, tako da su se zastrašujuća namotavanja pretvorila u nešto poput
laganih, postupnih podizanja plime. Udarci u glavi popustili su do blago
neugodnog kuckanja. Ona izdahne opuštajući se, a pritom se slučajno
podrigne. Zacrveni se i pokrije usta dlanom.
Jack se zahihoće i odloži posudu sa strane. »Je li ti bolje?«
Ona ga pogleda u sjajne, plave oči i zakima. »Da, mnogo bolje, hvala ti.«
»Divno. Sad možemo doručkovati.«
»Doručkovati!« Odmahne glavom i osjeti ubod bola između očiju. »Bez
hrane, molim te.«
»Ali hrana je upravo ono što trebaš, posebice zato što sinoć nisi večerala.«
Ona opet osjeti vrućinu u obrazima. Bio je u pravu. Nakon što su zajedno
legli u krevet više nisu uspjeli iz njega izići, previše zaokupljeni međusobnom
strašću da bi uopće pomislili na hranu. Sjećanja su joj bila pomalo u magli, ali
pamtila je da je Jack još jednom vodio ljubav s njom, probudivši je iz dubokog
sna kako bi zadovoljio svoje i njezine potrebe.
 A sada je jutro, a ona je noć provela u njegovoj kući. U njegovu krevetu.
O, Bože, i dalje sam u njegovu krevetu.
Zgrabila je pokrivač i podigla ga naviše, nesnosno svjesna da je gola. Ona
nikad nije spavala gola. Doduše, nikad nije ni spavala s muškarcem, pa eto.
»Koliko je sati?« upitala je strahujući od odgovora.
»Prošlo je deset, rekao bih.« Udaljio se prema sjedećoj garnituri
smještenoj ispred jednog od mnogobrojnih prozora u sobi i podigao crveno-
zlatni lončić s kavom.
»Deset! O, dragi Bože. Sigurno su opazili da me nema. Što ako je netko od
slugu već dojavio tetki Jane? Što ako ona zbog toga skrati svoj boravak u
Bristolu i sad se vraća ovamo?«
»Kava?« reče on, prilazeći joj sa šalicom punom crne kave iz koje se pušilo.
»Ne, neću kavu.« Ignorirajući potencijalnu nelagodu, zamahnula je
nogama preko ruba kreveta i pogledom potražila odjeću. »Moram kući. Moram
provjeriti kome su sluge rekli, a potom smisliti i objašnjenje.«
»Moraš se vratiti u krevet i popiti malo ovoga. Ako to uspiješ zadržati u
sebi, onda možeš kušati nekoliko zalogaja prepečenog kruha i jaja.« Ne čekajući
na njezin pristanak, odložio je šalicu s kavom na noćni ormarić te je uhvatio za
noge i prebacio ih natrag na madrac.
»Ali, Jack, znaš da ne mogu ostati...«
»Naravno da možeš. Opusti se, mila moja. Ja sam se već pobrinuo za sve
to.«
Ona se zaledi. »Kako to misliš >pobrinuo se< za sve?«
»Probudio sam se prije tebe i napisao poruku tvojoj tetki. Poslao sam i
slugu do njezine kuće kako bi osoblju rekao da je s tobom sve u redu i da si
posjetila prijatelja.«
»Ali, ali, Jack, ja...«
»Prespavaj ovdje. Nekoliko sati neće ništa promijeniti.« Zauzevši isto
mjesto na krevetu, posegne prema šalici i tanjuriću. »Pomislio sam da će ti kava
bolje odgovarati od čaja. Pažljivo, nemoj se opeći.«
 Potpuno pomirena prihvati ponuđenu kavu. Čak joj je uspjelo ispiti
gutljaj da nije opekla jezik. Želudac se nije uzbunio pa je popila još malo.
Što je rekao tetki? pitala se. Istinu, pretpostavila je, skupa s viješću o tome
da mu je ona sad ljubavnica. A s obzirom na to kako mu se sinoć podala, ne bi
ga krivila zbog takvog zaključka. Pijana ili ne, ne može se pretvarati da nije znala
što čini kad je pristala voditi ljubav s njim. Samo, nije dobro razmislila o svim
posljedicama, kao ni o silini promjene koju će to unijeti u njezin život.
Popije još kave, zadovoljna što joj je poslužio crnu jer tako je jače
djelovala. »Meni je sve ovo novo pa ne znam hoćeš li danas poslati po moje
stvari?«
»Misliš na rezervnu odjeću? Uputio sam jednu od sluškinja da ti osvježi
haljinu. Izglačana je i čeka te ondje pokraj ormara.«
I zaista je bila ondje, opazila je, zagledavši se u veliki ormar od orahovine
na udaljenom kraju sobe, na čijim je poluotvorenim vratima bila uredno
obješena njezina haljina od prošaranog ružičastog muslina.
»A što se tiče četke za kosu i takvih potrepština, mislim da se možeš
poslužiti mojom.«
Da se poslužim njegovom četkom? Bez obzira na to koliko su bili intimni u
posljednjih nekoliko sati, ideja korištenja njegovih predmeta za njegu činila joj
se nekako pretjeranom. To je bilo smiješno, kad se uzme u obzir da ga je sinoć
pustila u svoje tijelo. Što može biti pretjerano intimno nakon toga?
»Hvala ti, to je vrlo ljubazno«, reče ona. »Ali što ćemo poslije?«
On podigne obrvu. »Poslije?«
»Pa, da. Samo me zanima što očekuješ.«
»U vezi s čim?«
Dugo ga je gledala prije nego je oborila pogled. Kakva mu je ovo igra
mačke i miša? Zar me ne bi on trebao uputiti u svoje namjere umjesto da se ja
raspitujem?
Nadajući se da nije pocrvenjela i želeći da nije gola ispod pokrivača,
prisilila se pogledati ga u oči. »Sad kad smo... ovaj, bliskiji nego prije, željela bih
znati gdje ću živjeti, ovdje u Bathu ili negdje drugdje?«
 Pitala se hoće li za nju unajmiti posebnu gradsku kuću, kao što su to
mnoga gospoda činila za svoje ljubavnice.
»Planiraš li trajno napustiti Bath?« žurno je nastavila. »Ili bi po povratku
u London možda ondje unajmio gradsku kuću?«
Nadala se da joj neće odgovoriti kako želi stalno živjeti u Londonu. Ondje
živi njezin otac, a on neće biti zadovoljan njezinim bludnim načinom života.
No, s druge strane, gdje god živjela, njezin otac neće biti zadovoljan već samim
time što je ljubavnica Jacka Byrona.
On joj uputi upitan pogled. »Možda ćeš pomisliti da sam glup, ali ja ne
razumijem o čemu govoriš.«
Ona skupi obrve pokazujući nestrpljenje. Nije moguće da očekuje od mene
da to izgovorim? Ali shvatila je da očekuje upravo to. »Gdje ću živjeti, sad kad
sam tvoja ljubavnica? Jesam sad jasnija?«
»Moja ljubavnica!«
»Pa da, nakon onoga sinoć, pretpostavila sam... hoću reći, pomislila
sam...« zaustavi se shvaćajući da je pogriješila. »Znači, neću ti biti ljubavnica?«
»Ne.«
Šalica s tanjurićem podrhtavala je u njezinoj ruci nakon toga odgovora.
Jack je oslobodi napola popijene kave prije nego je prolije i odloži
porculanski set sa strane.
»Zar nisi ni pomislila da želim nešto drugo?« upita je.
Njezine se obrve ponovno namršte. Osupnuta, ona odmahne glavom.
»Ali želim«, reče on. »Želio sam te to poslije pitati, jer se trenutačno ne
osjećaš dobro, a ni ove okolnosti nisu pretjerano romantične. Ali
pretpostavljam da može i ovako.«
Ona je piljila u njega, zbunjena.
»Kad razmislim«, reče on, pa zastane i polako prijeđe pogledom preko nje,
sa sve većim žarom u očima, »možda je ovo savršeno mjesto i savršen trenutak.
Što može biti bolje od toga da sam nasamo s tobom dok si gola u mom krevetu?«
U tom je trenutku ona bila ta koja se mogla činiti glupom. Što to govori?
Što time misli? Razmišljala je o svim mogućnostima – i ništa nije uspjela shvatiti
– kad joj on primi ruku.
»Grace Lilah Danvers«, reče svečanim glasom. »Hoćeš li se udati za
mene?«
Ona zine.
Tišina ispuni sobu.
»Dakle«, reče on posramljenim osmijehom, »ovo baš i nije reakcija kojoj
sam se nadao. Ili si toliko sretna da si zanijemjela ili očajnički pokušavaš smisliti
dobar način da me odbiješ.«
»Ali, ne možeš se oženiti mnome«, izleti joj.
»Zar ne mogu? Molim te, reci mi zašto?«
»Prije svega zato što si vojvodin brat!«
»To je točno, a ti si vjerojatno jedina žena u Engleskoj koja to smatra
nedostatkom.«
»Kako god, ali zbog toga sam daleko ispod tebe.«
U kutovima njegovih usana zaigra vragolast osmijeh. »Moram priznati«,
reče, »da sam uživao sinoć dok si bila ispod mene. Zašto ne bi legla pa da sve
ponovimo?«
Ignorirajući ga, ona nastavi. »Osim toga, tu je i tvoja obitelj. Što će oni
misliti o tvojoj odluci da se oženiš djevojkom čiji je društveni status toliko niži
od tvoga?«
On podigne jednu tamnu obrvu. »Nisam znao, mila moja, da si takav
snob.«
Ona porumeni. »Nisam snob, samo sam realna, i znam sve o tome.«
»Znaš li?« nježno ju je izazivao. »A gdje si učila o tome? U školi sa zlobnim
djevojkama koje su mislile da su bolje od tebe samo na osnovi porijekla?«
Ona teško proguta prisjetivši se tih godina. »Da. Učila sam i od učitelja i
roditelja. Školovala sam se s drugim mladim damama, ali svakog su mi dana
davale do znanja da nisam jedna od njih.«
»To znači da su budale, mnoge među njima. Uvjeravam te da si prava
dama, u svakom smislu koji je bitan. Pameću, govorom, ponašanjem i stilom,
nema ti ravne.«
»Jack...«
»Samo da se zna, moja će te obitelj obožavati. I bez obzira na Neda koji je
pravi kicoš, mi Byroni nismo snobovi.«
»Ned?« upitala je.
»Moj brat Edward, vojvoda. Voljet će te kao da si mu nova sestra.«
Proučavala ga je, začuđena zbog svega što je rekao. Toliko se trudio
uvjeriti je da mu bude žena.
»Onda?« upita je. »Imaš li još prigovora?«
Još prigovora? Ne. Ali imala je još jedno, posljednje pitanje.
»Zašto?« promrmljala je postavljajući mu pitanje koje ju je najviše morilo.
»Zašto ja?«
On se uozbilji, a u dubokim mu se plavim očima pojavi zagonetan sjaj koji
ona ne uspije dokučiti. Ispruži ruku prema njoj i dlanom joj obujmi obraz,
gledajući je u oči.
»Zato što sam u ovih nekoliko tjedana shvatio da ne mogu bez tebe.«
Palcem joj prijeđe duž donje usnice i ona zadrhti. »Previše te želim i očajnički
trebam da bih te pustio. Reci mi da, dušo. Pristani i reci da ćeš mi biti žena.«
Nagne se prema njoj i nježno je poljubi, senzualnim i laganim cjelovom.
Oči joj se zatvore, a iznenađenje i radost zasvjetlucaju u njezinoj nutrini poput
vilinske prašine – prepusti se snovima koji je omotaju poput pokrova od svile.
»Voliš me, Grace.« Dotakne je usnama. »To si sinoć rekla. Mislila si to, zar
ne?«
Ona otvori oči i zagleda se u njegove. »Naravno da te volim.«
»Onda ne dopusti da nam ovi tobožnji problemi stanu na put. To su
nevažne sitnice koje neće ni na što utjecati. Reci da i dopusti mi da te usrećim.
Budi mi žena i zajedno ćemo provesti život, počevši od sad.«
Grace je drhtala, svjesna da nikad u životu nije nešto toliko željela. Samo
jedna riječ i Jack Byron bit će njezin. Bit će njezin muž – njezin u svemu do
kraja života.
Zašto onda oklijeva? Zašto sumnja u njegovu iskrenost kad joj se sve za
čim je najviše žudjela nalazi nadomak ruke. Sve što treba učiniti jest ispružiti
ruku i uzeti to.
Onda učini to! Uzmi! tiho je šaputao glasić u njezinoj glavi. Prestani toliko
razmišljati i napokon dopusti svome srcu da nadvlada razum.
»Da!« kliknula je, a lice joj ozari radostan osmijeh. »Da, udat ću se za
tebe.«
Objesila mu se oko ramena, poljubila ga i smijala se uz njegove usne dok
je sreća u njoj bujala poput vode što se prelijeva preko brane.
Smijući se s njom, snažnije je poljubi, plijeneći joj usne žestinom od koje
ona zaboravi na sve osim na njega.
Satovi u kući najavili su podne kad su se njih dvoje sjetili doručka. Previše
sretni da bi marili za to što su se jaja i kruh ohladili, pogostili su se u krevetu,
najprije doručkom, a potom i jedno drugim.
 Dvanaesto poglavlje

U činili ste me najsretnijom ženom u Engleskoj!« Tetka Jane objavi

sljedećeg jutra kad je s Jackom i Grace sjela u dnevnu sobu u svojoj
gradskoj kući u Bathu. »Jednostavno sam znala da će tako biti. Čim sam
ugledala našeg dragog lorda Jacka, znala sam da je on pravi za tebe, Grace.«
Pljesne rukama likujući, pogledavajući čas u jedno, čas u drugo.
Grace joj se nasmiješi, pomalo žaleći što i ona sama nije bila tako sigurna
u ishod Jackova udvaranja. Kad samo pomislim koliko sam se bez razloga
brinula proteklih tjedana, razmišljala je. No, »sve je dobro što se dobro svrši«,
rekao je veliki Shakespeare. Vrijedilo je sve muke i nelagode koju je pretrpjela.
Što se tiče tvrdnje tetke Jane da je ona najsretnija žena u Engleskoj, Grace
je znala da nije tako. Nitko ne može biti sretniji od mene, pomislila je, osjećajući
se kako lebdi iznad tla još od trenutka kad ju je Jack zaprosio.
Kad se jutros probudila u svom krevetu, neko je vrijeme provela pitajući
se je li sve što se dogodilo samo plod njezine mašte.
Jesam li sve to sanjala?
Tada je ugledala sjajni četvrtasti dijamant na prstenjaku svoje lijeve ruke
i shvatila da je sve stvarno poput tog izuzetnog dragulja.
I sada se potajno smiješila gledajući u prsten. Možda i ne sasvim potajno,
jer Jack je nakrivio glavu i potražio joj pogled, kao da zna o čemu razmišlja.
»Otkad sam pročitala poruku u kojoj mi je lord napisao da te planira
zaprositi, više nisam imala mira. Morala sam se što prije vratiti kući kako bih
podijelila sa svima ovu divnu vijest«, nastavila je tetka Jane. »Edna me
oduševljeno ispratila iako sam ranije otišla od nje. Rekla je da jedva čeka čuti
još detalja, kao i to da se nada prilici da jednom upozna lorda Jacka.«
»Radujem se tome«, reče Jack. »Ali, molim vas, gospođo Grant, morate
me zvati Jack, sad kad ćemo postati obitelj.«
Njezin osmijeh postane još veći, iako se činilo da to nije moguće. »Ah,
tako ste dragi – zar nije drag, Grace?«
Grace opet potraži njegov pogled. »Zaista jest.«
»Dakle, Jack, ako inzistirate«, starija se žena zahihoće. »Onda se nemoj ni
ti držati formalnosti, moraš me zvati teta Jane. Ili samo Jane, ako ti je tako draže.
Ne prihvaćam ništa drugo.«
Jack se nasmiješi. »Kako želiš, teta Jane.«
Ona se radosno nasmije i otpije gutljaj čaja.
»A sad, što se tiče priprema za vjenčanje«, nastavi tetka Jane. »Moramo se
pozabaviti tvojim mirazom.«
Grace zastane, shvaćajući da joj to nije ni palo na pamet te da je
zaokupljena Jackom i svim intimnim momentima njihove veze posve
zaboravila razmišljati o praktičnim stvarima. Još je nešto, mnogo važnije
trebalo obaviti – morala je obavijestiti svog oca da se udaje.
»Da«, složi se ona. »Ali prvo Jack i ja moramo poći u London i naći se s
mojim ocem, kao i s Jackovom obitelji. Odlučili smo da je bolje da se vidimo s
njima i zatražimo njihov blagoslov, nego da to učinimo pismom. Ne smijemo
gubiti vrijeme, pa smo pomislili da je najbolje otputovati ujutro.«
Tetka Jane kimne. »Da, naravno, u pravu ste. Svakako morate otputovati
čim prije. Pošla bih s vama, ali koliko god da volim tvog oca, znaš kako se
slažemo dok smo pod istim krovom – gori smo od divljih mačaka uhvaćenih u
vreću. A kategorički odbijam odsjesti u hotelu. Molim te, prenesi mu moje
pozdrave i piši mi kad god stigneš.«
Grace ustane i čvrsto zagrli tetku, znajući da će joj starija žena nedostajati.
»Budi sigurna u to, najdraža tetko Jane. Pisat ću ti svaki dan i neću izostaviti
nijedan detalj.«

Putovanje u London trajalo je manje od jednog dana, a krenuli su rano sljedećeg

jutra, kako su i planirali. Sjedeći uz Jacka u njegovoj kočiji, Grace je izgledala
lijepo i doimala se sretnom, ali je postajala sve nervoznija kako su se približavali
gradu. Prvih četrdeset milja putovanja govorila je o raznim temama, da bi do
kraja putovanja bila gotovo nijema.
 Jack je uspješno skrivao svoje reakcije, hineći da je opušten u iščekivanju,
ali nije mogao otjerati tjeskobu zbog toga što će uskoro »upoznati« Ezru
Danversa. Osjetio bi grč u želucu svaki put kad bi pomislio na ono što slijedi.
Nije sumnjao u to da će uspješno odigrati ulogu uglađenog mladoženje koji prvi
put susreće budućeg tasta, ali osjećao se kao potpuni prevarant.
Prokletstvo, baš sam gad, pomislio je.
Čvor u njegovu trbuhu još se jače stisne, kao podmazan krivnjom.
Pokušavajući otjerati taj osjećaj, uputi Grace nježan osmijeh i ispruži ruku kako
bi joj zalutali pramen kose zataknuo na mjesto. »Jesam li ti rekao da si danas
lijepa?«
Njezine oči zatrepere plavim sjajem. »Jesi, ali možeš mi opet reći. Iako ne
mogu reći da se slažem s tim, ne nakon što sam jutros na nosu otkrila par
pjegica. Ali već si mi rekao da ti ne smijem proturječiti kad je riječ o mom
izgledu, pa onda i neću.«
»Vrlo mudro od tebe. A meni se sviđaju tvoje nove pjegice. Neodoljive su,
baš kao i ti.« Nagne se i poljubi je, a taj poljubac potraje i postane intenzivniji,
znatno više nego mu je bila namjera.
Nevoljko uzdahne i natjera se da se odmakne od nje, želeći da je umjesto
toga može povući u krilo. Da se nisu nalazili u kočiji na putu k njezinu ocu,
učinio bi upravo to. Ali nije bio trenutak za takve poteze jer su bili nadomak
grada.
Odmaknuo se na drugi kraj sjedala i prekrižio ruke. »Poslao sam poruku
majci i Edwardu u Braebourne i pitao ih mogu li doći u London na nekoliko
dana«, reče. »Nisam rekao zašto, samo da imam lijepe vijesti koje želim
podijeliti s njima uživo.«
»I ja sam isto to učinila sinoć sa svojim ocem. Zna da dolazim kući, ali ne
zna pojedinosti.«
Danvers je mudar čovjek; Jack je bio uvjeren da starac točno zna o čemu
je riječ. S druge strane, ako ga Grace nije spomenula u pismu koje je poslala
ocu, tada je moguće da Danversa upravo sada muči sumnja i da se pita je li Jack
bio uspješan u udvaranju. Jack se nadao da se Danvers neće sumnjivo ponašati
i likovati zbog pobjede jednom kad se uvjeri koji je razlog Graceina povratka
kući.
Grace je zaslužila bolje. Zavrijedila je barem to da bude pošteđena
spoznaje da je iskorištena kao pijun u očevoj nemilosrdnoj igri. I njegovoj.
Učinit ću sve u svojoj moći da nikad ne sazna istinu, zakleo se, za svoje i njezino
dobro.
Ubrzo se oko njih uzdigne grad sa svojim bučnim i živim ulicama
preplavljenim ljudima koji su obavljali svoje svakodnevne poslove. Nedugo
zatim stigli su do Ulice svetog Martina, a Jack iskoči kako bi pomogao Grace
pri izlasku iz kočije.
»Spremna?« upita je pružajući joj ruku.
Ona pogleda u svoju kuću, pa u Jacka, i nasmiješi se kad im se pogledi
sretnu. »Najspremnija.«
Sluga otvori ulazna vrata i oni se zapute unutra.

***

Kuća mi se čini drugačijom, razmišljala je Grace skidajući rukavice i šešir i

pozdravljajući batlera. Ili sam možda ja drugačija? Nije ni čudo, pretpostavljala
je, s obzirom na to koliko joj se život promijenio u samo nekoliko tjedana koliko
je nije bilo.
Još jednom postrance pogleda u Jacka primjećujući njegovo neuobičajeno
svečano držanje. Ali nije imala vremena nagađati o tome jer on je primi za ruku
i tiho joj reče da bi trebali potražiti njezina oca.
Znala je da je u ovo doba dana njezin otac u svojoj radnoj sobu,
najvjerojatnije nagnut nad svojim knjigama i izvješćima. Zastala je ispred
zatvorenih vrata i okrenula se prema Jacku. »Možda bih ja trebala ući prva.«
On podigne jednu tamnu obrvu. »Zar misliš da će se usprotiviti?«
»Ne«, reče ona, iako zapravo nije znala što da očekuje s obzirom na
njegovu povremenu razdražljivost. Možda će biti oduševljen. Ali možda i neće.
»Dobro, onda ulazimo zajedno«, reče on odlučnim, gotovo zaštitničkim
tonom. »Sad si moja, s njegovim blagoslovom ili bez njega.«
Njezino srce zakuca brže i preplavi je toplina zbog koje poželi ukopati mu
se u naručje. Umjesto toga samo udahne i zglobovima prstiju brzo dvaput
zakuca na vrata.
»Naprijed«, začuje se očev uobičajeno hrapav i dubok glas.
»Oče, ja sam. Doma sam«, objavi ona ulazeći.
Ezra Danvers sjedio je za svojim masovnim stolom od hrastovine,
zatrpanim knjigama i prepiskama, i podigao pogled. Sijede obrve stršale su
iznad rubova žičanih okvira naočala za čitanje. »Gracie, to si ti, curo?« Ispustio
je pero za pisanje, poskočio na noge i žurno zaobišao stol. Privukao ju je blizu i
čvrsto je zagrlio i poljubio u oba obraza. »Da si mi javila u koje vrijeme stižeš,
dočekao bih te na ulazu u kuću.«
Ona se nasmije i uzvrati mu zagrljaj. Odmaknuvši se, nađe se pokraj Jacka
koji je polako uhvati za lakat. Čim to učini, njezin otac usmjeri pogled na njega.
»A tko nam je ovo, Gracie? Nisam znao da ćemo imati društvo.«
Dvojica muškaraca razmijene poglede, obojica s tajanstvenim izrazom na
licu, takvim da ih nije mogla dokučiti. Možda su se međusobno odmjeravali,
onako kako muškarci to katkad čine. Vjerojatno je Jack oblikovao prvi dojam o
svom budućem tastu, dok je njezin otac nagađao o identitetu stranca kojeg je
ona pozvala u njihov dom. Ali Jack neće još dugo biti stranac. Uskoro će postati
član obitelji.
»Oče, dopusti da ti predstavim lorda Johna Byrona. Jack i ja upoznali smo
se u Bathu i tijekom proteklih tjedana smo se zbližili. Mi smo... želim reći... došli
smo danas ovamo donoseći sretne vijesti koje želimo podijeliti s tobom.«
Otac se namrgodi. »Kakve sretne vijesti? Tko ste vi, gospodine, da ste se
tako očito povezali s mojom kćeri?«
»Oče!«
On ju je ignorirao, pogledom fiksirajući Jacka. »Dakle, što možete reći o
sebi, mladiću?«
Jack se podrugljivo nasmiješi kao da se zabavlja. »Za početak, dobar vam
dan. Osim toga, nadam se da ćete izići Grace ususret i dati joj svoj pristanak za
naš brak. Naime, vaša mi je kći ukazala čast pristavši mi biti suprugom, a ja sam
odlučan da ona bude moja.«
»Ma nemojte mi reći?« Gracein otac prekriži ruke na prsima. »A zbog čega
mislite da ću vam povjeriti svoje jedino dijete?«
Jack ga prostrijeli pogledom. »Zato što sam dovoljno imućan da bih joj
omogućio udobnost i sigurnost. I još važnije, dat ću sve od sebe kako bih je
usrećio. Što vam još treba?«
Njezin je otac dugo zurio u Jacka prije nego što se opet okrenuo prema
njoj. »I, što imaš reći o ovome? Puno puta si mi rekla da nisi voljna svoju
slobodu mijenjati za titulu. Je li naziv lord ispred njegova imena promijenio
tvoje ideale?«
Ona porumeni. »Ne, nikako. Njegova titula nije važna – barem ne meni –
ali pomislila bih, s obzirom na tvoje stavove, da će ti biti drago da me sin jednog
vojvode želi za ženu.«
»Sin vojvode, ha? Ali ne i njegov nasljednik, zar ne?«
»Ne, i hvala nebesima na tome. Ne težim životu na tako visokoj nozi. Biti
žena jednom lordu već mi je dovoljan izazov.«
»Ti si dostojna svakoga.« Nešto prodorno zatitra u njegovu pogledu.
»Zaista želiš njega?«
Nju stegne u prsima pa podigne pogled prema Jackovim sjajnim, plavim
očima.
»Da, svim srcem«, objavi ona, pružajući ruku prema njegovoj. »Volim ga
i ništa ne želim više od toga da život provedem uz njega.« Opet pogled u oca.
»A iako jako želim tvoj blagoslov, poći ću za njega bez obzira na tvoj pristanak.
Onda, što kažeš, oče? Hoćeš li nam dati pristanak ili nećeš?«
Još ju je dugo gledao prije nego je iščezla njegova namrgođenost, a
umjesto nje pojavio se radostan osmijeh. »Naravno da ću vam dati pristanak!
Dođite, dođite da vas oboje zagrlim. Roditelji i djeca stvoreni su za zagrljaje.«
Smijući se, Grace mu poleti u dugi, čvrsti zagrljaj. Na kraju su se on i Jack
rukovali, a ona pomisli kako je to solidan početak.
Nakon toga su njih troje nekoliko minuta razgovarali, a Grace je
prepričavala najvažnije događaje iz Batha – odnosno one koji nisu imali veze s
njezinim i Jackovim intimnim susretima. Također je ocu prenijela novosti i
pozdrave od tetke Jane.
Nakon nekog vremena njezin otac ustane i nježno je pogura prema
vratima. »Zašto ne bi pošla gore u svoju sobu? Sigurno si umorna od
putovanja.«
»Nisam jako, ali dobro bi mi došla neka okrepa. Da zatražim da nam
pripreme čaj?«
»To bi bilo sjajno. Poslije. Sada bih nasamo porazgovarao s Byronom.«
Ona se namršti. »Nasamo porazgovarao o čemu?«
Otac joj se nasmije. »Uvijek u sve moraš zabadati nos, zar ne? Samo ćemo
porazgovarati o tvome mirazu, ništa drugo. Ne brini se. Vratit ću ti ga za čas.«
»Da, ali...«
»Siguran sam da ne želiš slušati tako dosadan razgovor.«
Zapravo joj se rasprava o mirazu činila izuzetno dosadnom. No, iz razloga
koje nije ni sama razumjela, nekako joj nije bilo ugodno ostaviti njih dvojicu
nasamo. Svjesna da je to budalasto, ona samo slegne ramenima i otjera taj
osjećaj. S obzirom na to da će se ona i Jack uskoro vjenčati, njih dvojica će
zasigurno obaviti više privatnih razgovora, možda čak i kao otac i sin. Ona je
svakako priželjkivala da bude tako.
»Dobro, oče. Jedan sat? Hoće li to biti dosta?«
»Jedan sat zvuči savršeno.«
Ona pogleda Jacka koji joj uputi umirujući osmijeh, pa se okrene i napusti
prostoriju.
»Je li to zaista bilo neophodno?« odlučno upita Jack čim je Grace pošla na
kat, dovoljno daleko da ne može čuti razgovor.
Danvers pođe do ormarića u kutu radne sobe. »Naravno da je bilo
neophodno. Morao sam odigrati malu predstavu jer u protivnom nikada ne bi
povjerovala u naše >upoznavanje<. Viski?«
»Ne.«
 »Daj, nemoj biti nepristojan.« Izvadivši dvije čaše, otvorio je bocu i
napunio obje. »Zaslužio si zdravicu. Kad sam smišljao ovaj plan, znao sam da
si savršen za pridobiti moju kćer, a sad je jasno da sam bio u pravu.«
Danvers ispruži jednu čašu, a Jack nije imao druge nego prihvatiti je, jer
drugačije bi bilo nepristojno, kako ga ja ovaj već optužio. Međutim, piće nije
prinio ustima.
»Osim toga«, Danvers nastavi razgovor, »morao sam provjeriti što Gracie
osjeća prema tebi. Moram priznati da si nadmašio moja visoka očekivanja.
Izvrsno obavljeno, Byrone.« Podigao je čašu i otpio gutljaj.
Jack je škrgutao zubima. »Znate, ona nije marioneta da biste njome
upravljali kako vam drago.«
Danvers ga prostrijeli pogledom. »Ne, ona je moja kći kojoj želim samo
najbolje. Samo ju je trebalo pogurati u pravom smjeru kako bi otkrila ono što
joj je zaista potrebno. Muž i djeca koju ćeš joj dati. Što se djece tiče,
pretpostavljam da ste se već bacili na posao.«
Jack zadrži jezik za zubima, odlučan da ne udovolji starčevoj znatiželji i
ne odgovori mu je li već odveo Grace u krevet – iako su obojica znala odgovor.
»Drago mi je da te voli«, reče Danvers. »Vidim da je činiš sretnom. Pobrini
se da tako i ostane.« Starac potegne dobar gutljaj viskija i odloži čašu. »A sad,
dogovorimo se oko novca.«
Prokletstvo, novac, pomisli Jack. Umalo sam zaboravio na taj detalj.
Umalo.
»Šezdeset tisuća funti bit će položeno na račun po tvom izboru – čim
potpišeš sve potrebne papire«, objasni mu Danvers. »Još toliko dobit ćeš na dan
vjenčanja, skupa s potvrdom o brisanju tvoga kockarskoga duga prema meni,
naravno. Pretpostavljam da vam to odgovara, lorde?«
Jackovi prsti stezali su se oko čaše u njegovoj ruci. Kako je samo želio da
može odbiti Danversovu ponudu. Reći mu da ne treba i ne želi njegov prokleti
novac. Ali obojica su znala da bi takva izjava bila laž. Jack je želio da se može
pozvati na ponos, ali sviđalo mu se to ili ne, trebao je taj novac – a još više da
bude razriješen duga prema Danversu u iznosu od stotinu tisuća funti.
 Njegov budući tast svakako je znao kako ga držati u šaci do vjenčanja.
Očito se Danvers želio osigurati od mogućnosti da se Jack predomisli. A iako je
silno žudio za slobodom u kojoj uživa kao neženja, Jack je bio svjestan da je za
to prekasno. Ne može pobjeći, ne da pritom ne povrijedi Grace. Uzeo joj je
nevinost i ona je sada bila njegova odgovornost. I to neće učiniti. Neće je
napustiti, ne želi to učiniti, čak ni kad bi mogao.
Spuštena pogleda, zagledao se u času s viskijem u svojoj ruci. Možda bi mi
ipak godilo piće? Ispio je sve u jednom gutljaju, zahvalan na osjećaju bockanja
u grlu i žarenja u trbuhu.
»Da«, reče, čak i samom sebi zvučeći pomalo obamrlo. »To mi jako
odgovara.«
 Trinaesto poglavlje

S ljedećeg poslijepodneva, dok je sjedila pokraj Jacka na sofi u salonu u

Clybourneu, Grace je prislonila ruku na bok kako bi zaustavila drhtanje.
On je tihim i nježnim glasom razgovarao s majkom, udovom vojvode od
Clybournea, sestrom lady Mallory i najstarijim bratom Edwardom, vojvodom
od Clybournea.
Koliko god da se trudila ne biti prestrašena, to joj je bilo izuzetno teško.
Mada se školovala s kćerima plemića, nitko od njih nije se mogao usporediti s
drevnom lozom Byronovih i njihovom urođenom plemenitošću. Članovi
Jackove obitelji bili su među najelegantnijim, prirodno profinjenim ljudima
koje je ikada susrela. Kako će se ona, pobogu, ikada uklopiti među njih?
Zasigurno će me prezirati zbog nedostojna porijekla i čuditi se Jacku što me
doveo u njihovu sredinu. Još gore, što će misliti kad s njima podijeli vijest o
njihovim zarukama? Iznenada shvati da je, dok je ona zamišljala što bi se moglo
dogoditi, činio upravo to.
»Vjenčati?« poviče udova vojvotkinja Ava Byron, a njezine još uvijek
prekrasne crte lica osvijetli čista radost. »Kad sam primila tvoje pismo, znala
sam da se sprema nešto važno i sad vidim da sam bila u pravu. Ali ipak nisam
očekivala zaruke. Kad samo pomislim, u jednoj sam godini dobila dvije kćeri.«
»A ja sestre«, reče Mallory sretno se smiješeći. »Samo čekaj da upoznaš
Meg. I sve ostale, naravno.«
Sve ostale? Koliko točno ima Byrona? Znala je da Jack ima još jednu sestru,
ali ima li još braće i sestara osim ovih u prostoriji? »Radujem se svakoga
upoznati«, mrmljala je, odlučivši da će pričekati i pitati Jacka da je uputi u sve
kad budu nasamo.
Što se tiče vojvode, on je bio namršten, a pogled je uperio u brata, kao da
ga procjenjuje jer ne može sasvim povjerovati u ono što je upravo čuo. No,
ubrzo se okrenuo prema njoj, a lice mu se razvedrilo, sada toplo i ljubazno.
»Dopustite da vam poželim dobrodošlicu u obitelj, gospođice Danvers«,
reče raskošnim, punim glasom od kojeg se ona istog trenutka opusti. »Uvijek
sam znao da Jacka može pokoriti samo izuzetna žena, a sad mi je jasno da se
nisam prevario. Mudro je izabrao. Ali, jeste li sigurni da ćete ga moći trpjeti?
Bojim se da biste mogli shvatiti kako niste dobro prošli udajom za ovakvog
nepopravljivog vragolana.«
Ona iskolači oči na vojvodino zadirkivanje i pomalo se nervozno nasmije.
»O, nije on vragolan. U svakom slučaju, nije takav da ne bih mogla s tim izići
nakraj.« Postrance pogleda Jacka i opazi opasan sjaj u njegovim očima. »A ja
sam nadasve spremna suočiti se sa svim što me čeka jer ga volim i ne mogu
dočekati da mu postanem ženom. To je više nego što većina parova ima na
početku braka, pa što bih još mogla tražiti kao jamstvo?«
»Doista je tako«, reče vojvotkinja. »A sad prestani izazivati svog mlađeg
brata, Edwarde, i poželi mu sreću.«
Vojvodin širok vragolasti osmijeh Grace jako podsjeti na Jacka. »Čestitam
na skorašnjem vjenčanju«, reče. »Nadam se da si svjestan toga da si sretnik.«
Jackovo se lice uozbilji. »Jesam, Nede. Svakim danom sve više.« Tada
pogleda u nju i nastavi je promatrati.
Na trenutak se izgubila u nevjerojatnoj dubini njegovih azurnih očiju,
naginjući se lagano prema njemu kad je uzeo njezin dlan i omotao ga svojim.
Srce joj je tuklo sve brže kako su sekunde prolazile, a sve se oko nje zamaglilo
dok ju je njegova čarolija sve jače obuzimala. U nijemom iščekivanju ona
razmakne usne, spremna za njegov poljubac.
Iznenada se vojvotkinja nakašlje.
Grace poskoči, a obrazi joj se zažare poput polja grimiznoga cvijeća. Borila
se s porivom da dlanovima prekrije lice, svjesna da će tako njezin ispad samo
privući još više pozornosti. Pokušala je krišom izvući ruku iz Jackove, ali drznik
je, vragolast kakav je bio, nije želio pustiti. Umjesto toga, stisnuo ju je još jače i
naslonio se na udobne jastuke na sofi, kao da se baš ništa nije dogodilo.
Vojvotkinja je – draga žena – podigla čajnik i s lakoćom svima iznova
napunila šalice. »Onda«, reče ona savršeno birajući trenutak, usput odlažući fini
porculanski čajnik. »Jeste li odredili datum vjenčanja?«
 Kako su se zaručili prije samo nekoliko dana, Grace shvati da nije još ni
razmišljala o tome. »Tek smo jučer dobili blagoslov od moga oca, pa još nije
bilo vremena za detalje.«
Ava Byron kimne s razumijevanjem. »Jack je spomenuo da si u posljednje
vrijeme boravila u Bathu kod tetke. Hoće li ti ona pomoći s pripremama?«
Grace se namršti. »Nisam sigurna. Vjerujem da bi mi s veseljem pomogla
izabrati nekoliko novih haljina, ali osim toga, mislim da će svi drugi zadaci pasti
na moja leđa.«
»Na tvoja leđa! Ne, ne možeš sama obavljati tako zahtjevan posao. Jasno
mi je da ti je majka preminula prije više godina, kad si bila samo dijete, ali
zasigurno postoji neka žena koja bi ti mogla pomoći? Možda sestra ili
rođakinja?«
»Ne, gospođo, otac i ja smo sami. Ali ja sam jako samostalna pa sam
uvjerena da ću se i s ovim snaći.«
Vojvotkinjino se čelo nabora. »Ali ne bi se trebala snalaziti. Ti si ipak
mladenka i ovo bi trebalo biti razdoblje tvoje sreće. Nadam se da mi nećeš
zamjeriti, ali ako dopuštaš, voljela bih ti ponuditi svoju pomoć.«
»Vašu pomoć?« ponovi Grace, zinuvši od iznenađenja.
»Da, ako to želiš.«
Dugo je prošlo prije nego je Grace odgovorila, posve zatečena zbog toga
što joj Jackova majka, osim što ju je srdačno primila u obitelj, još i nudi pomoć
s organizacijom vjenčanja. Osjeti knedlu u grlu.
»Onda, dijete?« vojvotkinja je nježno podsjeti na pitanje.
»D-da. Ah, da, Vaša Milosti, to želim više od svega.« Veseo osmijeh raširi
joj se licem. »Hvala. To bi bilo divno. Vrlo ste ljubazni.«
Ava Byron sjala je od zadovoljstva. »Nema na čemu. Uživam u planiranju
vjenčanja. I Mallory može pomoći.«
Lady Mallory kimne prihvaćajući. »Naravno da hoću. Ništa mi nije draže
od dobrog pohoda na trgovine, a bit će više takvih prigoda.«
»To je itekako točno«, reče vojvoda zajedljivim tonom. »Zbog čega si ono
morala i ovaj mjesec premašiti džeparac? Zbog ogrtača od hermelina ili zbog
torbice ukrašene zlatom i biserima koja ti je dostavljena iz radnje Rundell and
Bridge?«
Mallory bratu uputi smrknut pogled. »Ni jedno ni drugo. Premašila sam
ga zbog još jednog para plesnih papučica koje sam naručila. A zaista sam ih
trebala. Samo da znaš, one stare sam istrošila.«
Edward frkne, zvučeći kao da se zabavlja. »Istrošila si svih šest pari, ha?
Naravno, osim ako sam pogrešno upamtio podatke s posljednjeg računa koji je
isporučio tvoj obućar.«
Mallory ga opet pogleda i isplazi jezik, očito se ne bojeći brata. »A za ovu
zimu trebat ću onaj štitnik za ruke«, uzvratila mu je. »U almanahu stoji da će
zima biti vrlo hladna.«
Edward odmahne glavom, a Jack tiho uzdahne.
»Ako smo završili s krznima i papučicama, možda bismo se mogli vratiti
prijašnjoj temi?« vojvotkinja reče glasom koji je u isto vrijeme bio nježan i
odlučan. »Dakle, što se tiče vjenčanja, ljetno je doba uvijek lijepo. Ili jesen, kad
malo padnu temperature i lišće promijeni boju.«
»Ljeto ili jesen?« reče Jack odlažući praznu šalicu. »Ali oboje su mjesecima
daleko. Grace i ja nećemo toliko čekati.«
Njegova se majka opet namršti. »Godina za zaruke idealna je količina
vremena, taman da se kreira vjenčanica i da se pripremi sve za uređenje crkve.
Da ne spominjem sastavljanje popisa gostiju i organiziranje smještaja za
svakoga.«
»Što se mene tiče, prepuštam vama damama da isplanirate što god vam je
po volji, ali ja neću čekati godinu dana. Tri mjeseca, tu povlačim granicu.«
»Tri mjeseca!« Vojvotkinja je bila zaprepaštena. »O, ne i vas dvoje. Jedva
sam se oporavila od Cadeova i Megina brzinskog vjenčanja.«
»Ali to te učinilo stručnjakinjom za brzinske organizacije vjenčanja«, reče
Jack ohrabrujući je. »A u usporedbi s tim vjenčanjem, ovdje imaš vremena
napretek. Ako se dobro sjećam, za njega si imala šest tjedana.«
»Šest ludih, iscrpljujućih tjedana.«
»No, unatoč tomu tebi je uspjelo organizirati spektakularnu ceremoniju i
slavlje koje se svakog dojmilo. Samo zamisli što ćeš sve moći učiniti u dvostruko
više vremena.«
Njegova majka stisne usne. »John Richard Byron, trebala bih te dobro
izvući za uši zbog drskosti i nestrpljivosti.«
On joj uputi najljepši anđeoski osmijeh. »Ali nećeš to učiniti, je li tako,
mama? Ne svom najdražem sinu?«
Ona frkne na način koji bi se smatrao neprimjerenim da nije bila
vojvotkinja. »Poznato je da sve svoje sinove volim podjednako. Ali kad bih
morala izabrati najdražeg, u ovom trenutku to sigurno ne bi bio ti, jer si tako
nerazumno nestrpljiv i namjerno tvrdoglav.«
Umjesto da se osjeti posramljenim, Jack se samo još šire nasmije.
»No«, nastavi ona i kraljevski zamahne glavom, »zbog tvoje zaručnice
pravit ću se da nisam uznemirena.« Pomakne pogled na Grace. »Što ti želiš,
draga? Ti si mladenka, na kraju krajeva.«
Grace se zamalo počne vrpoljiti kad se sve oči u prostoriji okrenu prema
njoj. Da, mislila je, što ja želim? Tada je pogledala u Jacka i više nije trebala ni
trenutka za razmišljanje.
»Žao mi je, Vaša Milosti, ali ni ja ne bih dugo čekala. Možda možemo
organizirati jednostavnu ceremoniju. Nešto što nam neće zadati puno posla.«
»Ako dobijemo posebnu dozvolu, tada se vjenčanje može održati jedne
večeri ovdje u salonu«, ubaci se Jack.
Grace ga prijekorno pogleda postrance. »Dobro, možda ipak ne baš tako
jednostavno. Voljela bih se vjenčati u crkvi, možda čak u kapelici.«
»Kapelici? Imamo jednu prekrasnu u Braebourneu.« Udova vojvotkinja
zastane i prstom se potapša po bradi. »Ah, sinula mi je sjajna ideja. Što kažete
da se vjenčate u Braebourneu?«
U Braebourneu? Da se vjenčamo na jednom od najljepših i najcjenjenijih
imanja u čitavoj Engleskoj? Sama se nikad ne bi sjetila te mogućnosti. Ali, to je
tako idilično, tako romantično!
»Osim ako vam nije draže ostati u gradu«, nastavi Ava. »Tada bismo se
mogli raspitati za crkvu svetog Jurja, iako sumnjam da će biti slobodna, s
obzirom na kratak rok.« Zastane kako bi Jacku uputila prijekoran pogled.
»Uspjeli smo je rezervirati za Cadeovo i Megino vjenčanje, ali samo zato što je
to bilo u najtoplijem dijelu kolovoza pa je većina plemstva napustila grad i pošla
na imanja.«
»Ne, ne«, Grace ju je razuvjeravala. »Braebourne će biti divan. Ako ste
sigurni da to neće smetati vama i vojvodi.«
»Smetati? Naravno da neće. Edward će rado biti domaćin, zar ne, dragi?«
Nasmiješio se s prijateljskim slaganjem. »Svakako. To je još samo nekoliko
desetaka ljudi koje treba ugostiti, jer nam ionako većina obitelji dolazi za
praznike.«
Udova vojvotkinja likujući pljesne rukama.
»Pa to je pravi odgovor! Praznici. Da, da, to je savršeno.«
»Što je savršeno?« upita Jack kao da čita Graceine misli.
»Pa termin vjenčanja. Svi će biti u Braebourneu, pa će pola gostiju biti
uključeno i prije nego počnemo raditi na popisu. Grace će, naravno, pozvati oca
i tetku i sve ostale koje želi pozvati. Hrana i smještaj neće predstavljati problem
jer je osoblje ionako u punom pogonu. A sigurna sam da biskup neće odbiti
pozivnicu da provede Božić s nama. Pa što kažete vas dvoje na blagdansko
vjenčanje? Mogli bismo ceremoniju održati odmah po novoj godini, uoči
blagdana Sveta tri kralja.«
Novogodišnje vjenčanje za početak mog novog života s Jackom. Ta joj se
pomisao sviđala. Obuzme je uzbuđenje, a osmijeh obasja lice. »Vaša Milosti,
mislim da je to odličan plan.« Malo nakrivi glavu i zagleda se u Jacka. »Što ti
misliš?«
»Da sam posve nadglasan.« Tada podigne njezin dlan do svojih usana i
poljubi je u zglavke. »Ali ako će te to usrećiti, tada pristajem na novogodišnje
vjenčanje u Braebourneu.«
 Četrnaesto poglavlje

N akon odluke o datumu i mjestu vjenčanja, Grace se odmah našla u

vrtlogu priprema.
Sve je počelo već sljedećeg dana kad su je udova vojvotkinja i Mallory
odvele u prvi od mnogobrojnih pohoda na trgovine. Posjetile su najmodernije
trgovine u Londonu i dogovorile sve, od graviranja i tiskanja pozivnica do
egzotičnih jela i specijalnih kristalnih čaša za vino koje će se koristiti isključivo
za svadbenu zdravicu.
Tada je uslijedilo bezgranično pretjerivanje u kupnji odjeće. Od šešira i
rukavica do bundi, kaputa i haljina – kojih je naručila toliko da joj se činilo da
ih nikad neće stići odjenuti. Ali Jackova majka i sestra uvjerile su je da će u
sljedećim mjesecima trebati svaku od njih, uključujući i tucet svilenih
spavaćica, toliko prozirnih da se zacrvenjela u licu.
Naručila je toliko odjeće da se bojala da će je otac oštro ukoriti zbog
rasipnosti. Ali nije rekao ni riječ; činilo se da rado plaća račune koji su
neprestano svakog jutra stizali poštom ili putem glasnika.
Ako ne kupnjom, onda bi bila zauzeta odlascima u Clybourne kao i
ugošćavanjem i posjećivanjem prijatelja. Čak su je posjetile i dvije kolegice iz
škole – što ju je iznenadilo jer ni jedna ni druga nisu bile osobito srdačne prema
njoj tijekom školovanja, a kamoli odonda.
Razgovor su začinile mnogobrojnim osmijesima i hinjenim laskanjem,
nespretno prikrivajući namjeru da iskamče poziv na vjenčanje. Grace je odbila
njihove pokušaje i to vještinom kojom je iznenadila i samu sebe, pristojno
privevši razgovor kraju i isprativši ih do vrata – ne ostavivši im ni trunčicu nade
kao nagradu za dolazak.
Taj posjet toliko ju je zatekao da je odlučila s tetkom Jane podijeliti
najvažnije detalje. Unatoč obećanju da će joj često pisati, činila je to sramotno
rijetko, do te mjere zauzeta da joj je u mjesec dana poslala samo jedno pismo.
Odlučna da nadoknadi propušteno, sjedne za pisaći stol u salonu, uzme
komad papira i pero za pisanje, otvori posrebrenu bočicu s tintom i počne
pisati.
Nakon pola sata, dok je dodavala još nekoliko redaka na kraju pisma,
Grace začuje odjek Jackova dubokog glasa u hodniku ispred salona. Sluge
njezina oca nisu običavale najavljivati posjetitelje, pa se nije iznenadila kad je
Jack sam ušao u prostoriju. Nevjerojatno zgodan u uskoj jakni i hlačama od
tanke fine vune, u prostoriju je istog trenutka unio energiju, zajedno s daškom
hladnoće kasnog listopada.
»Uzmi stvari«, reče joj bez uvoda. »Ti i ja idemo tražiti kuću.«
Ona odloži pero. »Da? Tvoja majka to nije ni spomenula.«
»Zato što ne zna ništa o tome.«
»Zaista? A Mallory? Hoće li nam se ona pridružiti?«
On odmahne glavom. »Koliko god da obožavam svoju obitelj i uživam u
njihovu društvu, pomislio sam da bismo ovaj zadatak mogli obaviti sami. Na
kraju krajeva, to će biti naš novi dom, pa se čini smislenim da ga mi izaberemo.«
Usne joj se izviju u osmijeh dok je razmišljala o njegovoj izjavi. »Znači,
idemo sami?«
Jack joj namigne. »Tako je. Osim posrednika za prodaju, bit ćemo samo
nas dvoje.«
Srce joj poskoči od te pomisli. Otkako su stigli u London, ona i Jack malo
su kad ostali nasamo, tek u nekoliko vožnji kočijom ili u šetnji parkom. Očito
ni danas neće biti posve sami – ne s posrednikom koji će ih uvoditi u kuće i
ispraćati ih. No, i dalje će to biti najbliže privatnosti što će ona i Jack iskusiti do
vjenčanja u siječnju.
»Možemo krenuti čim kažem ocu da izlazim.« Pričeka trenutak kako bi se
osušila tinta na pismu, pa ga pospremi u ladicu pisaćeg stola, poskoči na noge i
odjuri iz prostorije.
Vratila se za pet minuta, odjevena u meki biserno sivi ogrtač od kašmira
kojim je upotpunila blijedoplavu haljinu. »Spremna sam«, rekla je veselim
glasom.
Uhvativši Jacka ispod ruke, pustila je da je povede van prema kočiji.
 U prvoj kući dočekao ih je posrednik za prodaju, nizak muškarac širokih
prsa, kojem su se očito sviđali prsluci žarkih boja. Nosio je jedan u raskošnoj
purpurno smeđoj boji, sa srebrnim gumbima u obliku sova. No, unatoč
dramatičnoj pojavi, ubrzo se pokazao upućenim i temeljitim, a pritom nije bio
ni pretjerano napadan ni ponizan.
Pokazao im je tri gradske kuće prije nego su pronašli onu koja im se
svidjela – ljupku rezidenciju na mirnom dijelu Ulice Upper Brook nedaleko od
Trga Grosvenor. Jack je ustvrdio da je dovoljno blizu Clybourneu, taman toliko
da je praktično, ali opet dovoljno udaljeno da se izbjegnu nenadani i
nenajavljeni jutarnji posjeti.
Nakon obilaska prostranih soba s visokim stropovima, širokim
prozorima, štukaturama i zidovima veselih boja, Grace je znala da su pronašli
pravu kuću. Prelijepa i elegantna, ta je kuća posjedovala profinjenost kakvu
Grace nikad nije vidjela – osim, naravno, u Clybourneu. No, ipak je oklijevala,
pitajući se je li prevelika za njih.
Unatoč tomu što je bio vrlo imućan, njezin otac nije prakticirao život na
visokoj nozi kakvom su težili mnogi koji bi se domogli bogatstva. Umjesto da
izgradi vilu kojom bi se razmetao i pokazivao koliko je uspješan, Ezra Danvers
bio je zadovoljan životom u istoj skromnoj kući koju je kupio za svoju suprugu
i dijete dok je Grace još bila malena. Kuća je bila uredna i udobna, smještena u
ugodnom, no ne i najmodernijem dijelu Londona.
Poput oca, i ona je bila time zadovoljna, živeći čitav život na istom mjestu,
a da nikad nije poželjela više. A sada je stajala ovdje i razmatrala kupnju kuće o
kakvoj je dosad mogla samo čitati u društvenoj rubrici u jutarnjem izdanju
novina.
Ali, isto sam tako zaručena za muškarca kakvog sam prije mogla vidjeti u
društvenoj rubrici u jutarnjem izdanju novina, pa zašto se onda brinem zbog
kuće?
»Onda?« upita Jack tihim glasom. »Sviđa li ti se?«
Trudila se ostati smirenom, iako ju je opet počelo preplavljivati
uzbuđenje. »Kako mi se ne bi sviđala? Predivna je.« I zaista je bila predivna,
razmišljala je. »Ali, zar ti se ne čini da je malo prevelika?« usudila se reći.
»Možda bi nam sada više odgovarala neka kuća umjerenije veličine?«
Jack je proučavao dimenzije dnevne sobe, ozbiljno uzimajući u obzir
njezinu primjedbu. »Doista? Meni se čini da je prihvatljive veličine. Mnogo je
prostora za opuštanje i imat ćemo dovoljno mjesta za posjetitelje.«
Posjetitelje? Valjda misli na goste? Pomisli iznenada užasnuta. Kao na
goste na zabavama?
Dotad nije razmišljala o tome, ali pretpostavila je da on očekuje od nje da
se nakon vjenčanja uključi u društveni život. Imala je iskustva s organiziranjem
večera za očeve poslovne partnere pa je nisu zastrašivala takva manja
okupljanja. Ali organizacija velikih svečanosti za visoko društvo – to joj je bilo
blisko koliko i ispaljivanje olovnih kugli iz topova, a podjednako ju je i
zastrašivalo. Srećom, kad za to dođe vrijeme, može računati na pomoć udove
vojvotkinje i lady Mallory. Ako ne bude tako, rezultat će biti upitan.
Odlučila je da će tu brigu ostaviti za poslije pa se opet usredotočila na
prethodnu temu. »Vjerujem da bi ovdje stalo vrlo mnogo ljudi.«
»Još važnije, u ovoj kući naša obitelj može rasti. Jednom kad zasnujemo
obitelj i dječju sobu natrpamo bebama, vjerujem da ćeš biti sretna što imamo
sobu viška.«
Ona ostane bez daha zbog te pomisli. »Natrpamo bebama! Koliko točno
djece ti očekuješ da ćemo imati?«
Plave mu oči zasjaje. »Koliko god je moguće i što je prije moguće«, reče
joj tiho, tako da ga samo ona može čuti. »Radujem se poslu pravljenja djece s
tobom.«
»Jack!« ušutkivala ga je. »Ne znam jesi li zaboravio da nismo sami.«
I bila je u pravu. Posrednik za prodaju i dalje je bio s njima, motajući se
na udaljenom kraju prostorije s rukama u džepovima, zagledan kroz prozor,
pretvarajući se da ih ne prisluškuje.
»Onda, osim što misliš da je kuća prevelika, imaš li još kakvih primjedbi?«
tiho upita Jack.
»Nemam, jedna je od ljepših koje sam ikad vidjela.« Zaista je tako mislila.
Usprkos dvojbama, kuća joj se sviđala i znala je da bi bila sretna kada bi živjela
u njoj.
Vjerojatno se dio njezinih misli ocrtavao i na licu, jer se nakon samo
nekoliko trenutaka Jack okrenuo prema posredniku. »Uzet ćemo je«, objavio
je.
Na muškarčevu licu pojavi se velik osmijeh. »Izvrsno, gospodine. Ovo je
najbolja gradska kuća koju sam ikada vidio. Odmah sam znao da će se dopasti
i vama i budućoj mladenki.«
Jack kimne, iznenada pokazujući nestrpljenje. »Zašto ne pođete dolje i
pripremite sve papire. Gospođica Danvers i ja rado bismo još malo razgledali.
Potražit ćemo vas kad završimo.«
Agent podigne obrve čuvši taj zahtjev, ali nije se bunio, vidno uzbuđen
zbog moguće unosne prodaje. »Naravno, lorde. Koliko god vam vremena
treba.« Nakloni se i žurno se udalji.
Čim je otišao, Jack pođe do vrata i zatvori ih. Okrene se prema Grace,
priđe joj i povuče je u naručje.
Ona se nasmije od iznenađenja.
»Nego, što sam ono govorio?« rekao je. »Nešto o divnim postupcima
pravljenja djece?«
Srce joj je kucalo toliko jako da ga je osjetila u cipelama. »Jack, zar nisi
rekao da želiš još malo razgledati.«
On odmahne glavom. »Jedino što želim gledati si ti. A sad me poljubi.«
»Ovdje?« zadahtala je.
»Da, ovdje. Ne znam jesi li toga svjesna, ali prošlo je trideset tri dana,
dvanaest sati i četrdeset jedna minuta otkad sam te imao u svom krevetu.«
»Brojio si sate?« upita ona, zadivljena spoznajom da je vodio tako
temeljitu evidenciju.
»Samo otprilike«, priznao je. »A sada, dosta priče. Gubimo dragocjeno
vrijeme.« Prekrije joj usne svojima u poljupcu od kojeg joj krv uzavre od žudnje.
Boreći se protiv vlastite želje, ubrzo je prekinula poljubac. »N-ne možemo.
Ne dok nas dolje čeka agent za prodaju. Što ako dođe provjeriti što radimo?«
 »Neće.« Usnama glatko klizne niz njezin vrat. »Ali ako bude tako budalast
da dođe, tada će imati što vidjeti.«
Ona raskolači oči, a on se na to nasmije.
»Ne brini se. Samo se šalim«, rekao je. »Neće ništa vidjeti. Ne sa
zaključanim vratima.«
Zaključao je vrata? Nije se sjećala da je vidjela ključ. Ali ako Jack kaže da
je zaključao, onda je sigurno to i učinio.
Opustila se i utonula mu u naručje. »Pa, možda bismo mogli ostati ovdje
nekoliko minuta. Ako nas bude nešto pitao, reći ću mu da uzimamo mjere za
zastore.«
Ovoga puta Jack raskolači oči. Nasmije se naglas i dlanovima joj obuhvati
stražnjicu. »Dođi bliže, namigušo jedna, da ti uzmem mjere.«
Potom mu se usne opet nađu na njezinima, oduzimajući joj dah i muteći
razum pod naletom zapanjujućeg užitka.
Jack ju je ljubio dugo i duboko, s čežnjom koja mu je potresala kosti.
Zastao je i odvojio trenutak kako bi omirisao njezinu medenu kožu i okusio
slatkoću jezika koji je kliznuo preko njegova poput vruće, vlažne svile.
Zadrhtao je od zadovoljstva, uživajući u osjećajima koji kao da su bili dar
s neba. Nakon više od mjesec dana suzdržavanja od intimnosti, potreba je bila
neizdrživa – kad joj je izrecitirao koliko je točno dana, sati i minuta prošlo od
njihova posljednjeg odnosa i rekao koliko čezne za njom – u tome nije bilo
pretjerivanja.
Drugi bi se muškarac dosad već vjerojatno snašao negdje drugdje; u gradu
je sigurno bilo mnogo žena koje je mogao imati. Ali činilo mu se pogrešno tako
postupiti, osjećao je kako bi takvim činom još jednom izdao Graceino
povjerenje. No, prije svega, druge su mu žene bile odbojne. Nije želio nijednu
drugu. Želio je Grace.
Nažalost, ona je živjela u kući svoga oca, a članovi njegove obitelji gotovo
su stalno dolazili, pa nije bilo mnogo prilika da njih dvoje ostanu nasamo.
Zapravo, do danas nije bilo ni jedne takve prilike, a njihovo zajedničko vrijeme
svodilo se na vožnje kočijom i šetnje parkom.
 Ali sad ju je držao u naručju i namjeravao je to iskoristiti. Bio je svjestan
da su im mogućnosti ograničene, no svakako je mogao poduzeti nešto da se
zadovolji. I da zadovolji nju.
Nastavio je kliziti rukama po mekim oblinama njezine sočne pozadine,
privlačeći je još bliže, namještajući svoj uzdignuti ud uz vrh njezinih bedara, u
isto je vrijeme sve strasnije ljubeći. Njezine ruke stiskale su mu ramena, dok su
joj se grudi meko privijale o njegova prsa.
Podigao je ruku i obujmio joj jednu dojku, uživajući u obliku i punoći
njezine ženstvenosti. Čak i kroz zapreke svih slojeva njezine odjeće, osjetio je
kako joj tijelo odgovara kad joj se bradavica ukrutila u tvrdi pupoljak koji je
vapio za pažnjom i divljenjem.
Činio je što god je mogao, s obzirom na ograničenja, prebirući po njezinu
tijelu odlučnim pokretima prstiju. Iz njezina su grla izlazili tihi strastveni jecaji,
zvukovi za kojima je žudio kao i za hranom ili vodom. Ali postojalo je nešto što
je želio čak više od toga. Znao je da nema pravo to željeti ni zahtijevati. No iako
je pokušao obuzdati želju, ona ga je samo još jače obuzimala.
Odvojio je usne od njezinih i kliznuo obrazom prema uhu, obuhvativši joj
ušnu školjku koju je zatim počeo grickati, napola zaigrano, a napola divlje.
»Reci mi, Grace«, zahtijevao je, hrapavog i pomalo sirovog glasa.
»Što da ti kažem?« Ponovila je, sneno i tiho.
»Reci mi kako se osjećaš. Voliš li me?«
»Da. Znaš da te volim«, rekla je bez oklijevanja.
Usne su mu kliznule prema njezinima, u brzom i žestokom pohodu.
»Onda reci. Reci mi što želim čuti.«
Potražila je njegov pogled, kapaka obuzetih strašću, usta nabreklih i
crvenih od njegovih poljubaca. »Volim te«, šapnula je.
Upijao je te riječi, trebajući ih iz razloga koje nije mogao shvatiti, žudeći
za toplinom koju su ostavljale za sobom. »Opet. Reci mi još jednom.«
»Volim te.« Zagrlila ga je oko vrata. »Nikad nikoga nisam voljela kao tebe
i nikad i neću. Poljubi me, Jack. Nema ničeg boljeg na svijetu.«
I on tako učini, prisvajajući joj usne u usijanom poljupcu od kojeg su
oboje zadrhtali. Glad u njemu bjesnila je poput divlje zvijeri, razdirući sva
ograničenja koja je postavio.
Nesvjestan što čini, kao da plešu, navodio ju je unatraške prema zidu. Kad
se prislonila leđima, on je nježno pritisne o besprijekorno ožbukanu okomicu,
a njezina kosa oslika blijedu površinu vatreno crvenom bojom. Izgledala je
predivno, rumene kože i žarko plavih očiju.
On spusti ruke i počne zadizati tkaninu njezine suknje.
»Jack?«
»Ššš«, ušutkivao ju je, opet je ljubeći žestokom, omamljujućom
obuzetošću.
Ona opet promuklo zastenje i taj ga zvuk pogodi ravno u prepone.
Prepuštajući se nagovoru njegovih poljubaca, ona osloni glavu o zid, podatna
pod njegovim rukama koje su joj milovale golu kožu bedara, odmah iznad
rebrastih podvezica. Milovao ju tako nekoliko dugih trenutaka, a potom
kliznuo naviše.
Kako je klizio prema gore, tako se svila njezine haljine nabirala oko
njezina struka i njegovih podlaktica. Razdvojio joj je bedra i s dva prsta kliznuo
u nju, a njezino više nego voljno tijelo stane se grčiti i tresti. Ruka mu je bila
vlažna i sve je lakše klizila dok ju je nastavljao zadovoljavati, a ona mu uzvraćala
stenjanjem uz njegova otvorena usta.
Drugom rukom obuhvati joj gole guzove i malo je podigne tako da je sada
stajala na samim vrhovima prstiju. Držala se za njega još snažnijim stiskom oko
ramena i ostala u tom položaju dok je on prstima ulazio i izlazio iz njezinih
vrelih, vlažnih nabora.
Kad su joj se unutarnji mišići počeli nježno stiskati oko njegove ruke, znao
je da je na rubu i da se približava vrhuncu. Očajnički je želeći posjedovati i
osjetiti njezino pulsiranje, zaustavio se taman prije nego je doživjela blaženstvo.
Čim se povukao, ona širom otvori oči, noktima zarivena u tkaninu
njegova kaputa, kao kandžama. »Z-zašto si stao?«
»Nisam stao«, uvjeravao ju je otkapčajući gumbe na hlačama.
»Samo ću te zadovoljiti na drugačiji način.«
 »Ali-ali, sigurno nećeš... nećeš...«
»Uzeti te ovdje uza zid iako nas posrednik za prodaju čeka dolje u
prizemlju? Upravo to ću učiniti.«
Ona se ukoči prisjetivši se da nisu sami u kući. Ali nije joj dao vremena za
daljnje razmišljanje već joj je još jače razmaknuo noge i smjestio se između, pa
je podigao tako da joj nožni prsti više nisu dodirivali pod.
»Omotaj noge oko moga struka«, naredio joj je.
Udovoljila mu je, držeći se za njega i drhteći, kako zbog zaprepaštenosti
nesvakidašnjom situacijom u kojoj su se našli tako i zbog vlastite žudnje.
Pogledao ju je u oči i svidjelo mu se to što su im lica bila na istoj razini. Kako je
bila visoka, tako ju je morao podići svega nekoliko centimetara kako bi našao
pravi kut. Savršeno su se poklapali. Ta usklađenost savršeno je poslužila Jacku
da još jednom zauzme položaj i zabije se u nju.
Ona zastenje od snažnog prodiranja dok joj se meso omatalo oko njegova
poput vrele baršunaste rukavice. Kako više nije bila djevica, ovog puta nije ju
boljelo. No, i dalje je bila uska pa je trebalo vremena da joj se tijelo prilagodi
njegovoj pozamašnoj veličini.
Ud mu je još više nabrekao i povećao se, zarobljen u žestokoj, pulsirajućoj
želji koju je trebalo utažiti. Ljubio ju je divljim žarom i nabijao se u nju, ulazeći
duboko, pa još dublje. Brzo, pa još brže.
Zatvorila je oči i on je osjetio kako se počinje grčiti, držeći se za njega, s
potpunim mu povjerenjem prepuštajući svoje tijelo. Prilagodio joj je položaj
kako bi je do kraja zadovoljio snažnim prodiranjem, birajući savršeni kut kojim
će je dovesti do vrhunca.
Ubrzo je nekontrolirano drhtala, ponesena vrhuncem, uhvaćena u
njegovu stisku. Jecaji su joj nestajali u njegovim ustima, dok ga je glatko stezala
unutarnjim mišićima, pritiskom od kojeg je gubio razum.
Izgubivši kontrolu, prodirao je u nju, zabijajući se tako snažno da mu je
došlo da vrisne. Umjesto toga, ugrize se za usnu doživljavajući vrhunac, grčeći
se dok je u nju cijedio sjeme.
Naslonio je lice na njezino i poljubio je. Polako joj je pustio noge da kliznu
na pod, čvrsto je pridržavajući dok se nije opet osovila na njih.
Oslonjen na zid iznad njezine glave, i dalje ju je držao zaklonjenu svojim
tijelom.
»Nije da sam ovo planirao, ali ne mogu reći ni da mi je žao«, mrmljao je.
»Jesi li dobro?«
»D-dobro sam. Zapravo, izvrsno.« Uputila mu je drhtav osmijeh.
On joj uzvrati i nagne se kako bi je opet poljubio. »Drago mi je.«
Posegnuo je i pomogao joj izravnati haljinu. »Znaš što, Grace?«
»Što?«
»Gotovo žalim što smo se već odlučili za ovu kuću.«
»Zašto? Zar ti se ne sviđa? Jesi li se predomislio?«
»Ne, nije riječ o tome. Samo mi se svidjelo s tobom birati kuće. Žao mi je
što ovo nećemo ponoviti.«
Njezini obrazi blago porumene.
On se nasmije. »Ali možda se možemo vratiti, da u drugoj sobi uzmemo
mjere za zastore.«

Lagani mraz okovao je prozore salona u domu Danversovih u Ulici svetoga

Martina. U šest tjedana, koliko je prošlo od potrage za kućom koju Grace i Jack
nikad neće zaboraviti, jesen je prepustila mjesto zimi i hladnim prosinačkim
danima.
Ugodno smještena blizu kamina u kojem je veselo pucketala vatra, Grace
posegne za porculanskom figuricom pastirice koja je stajala na okviru. Osjetljivi
je predmet s posebnom pažnjom položila na papir za omatanje. Posljednjih su
dana sluškinje imale pune ruke posla pakirajući njezine stvari za selidbu u Ulicu
Upper Brook, ali među njima je bilo nekih posebnih predmeta koje je željela
sama spakirati. Ova je figurica bila tako posebna, njoj jako draga jer je nekoć
pripadala njezinoj majci.
Otac ju je iznenadio i duboko dirnuo kad je predložio da je ponese sa
sobom, osobito zato što je znala koliko mu znači sve što je ostalo od njezine
majke.
 »Ona bi željela da je imaš«, rekao joj je hrapavim glasom. »Da ti donese
mir i sreću u tvom novom domu. Trebala bi uzeti i najbolju srebrninu. Što će
tako fine sitnice starom udovcu poput mene?«
Nasmiješila se prisjećajući se tih riječi i sagnula kako bi pažljivo omotanu
figuricu položila u maleni sanduk za pakiranje. Prišla je obližnjoj polici i s nje
uzela nekoliko knjiga, znajući da će joj koristiti mnogo više njego njezinu ocu.
Dok ih je smještala u sanduk, začuje kratko kucanje na vratima.
»Zdravo, Grace«, reče glas koji nije čula tjednima.
Podigla je pogled i ugledala Terrencea Cookea kako stoji u dovratku
držeći veliku mapu.
»Nadam se da ne smetam«, reče, prvi put izgledajući kao da mu je
izuzetno neugodno. No, s obzirom na to što se dogodilo kad su se posljednji
put našli u istoj prostoriji, njegova je suzdržanost bila razumljiva.
Namrštio se kad mu Grace nije odgovorila. »Vidim da ste zauzeti. Trebao
sam najaviti dolazak. Oprostite mi.« Odvratio je pogled i okrenuo se.
»Ne. Molim vas, nemojte ići«, povikala je.
Zastao je i pogledao je u oči.
»Samo sam iznenađena što vas vidim, to je sve.« Pokazala je rukom prema
stolcu. »Dođite i ispričajte mi kako ste i što ste radili. Sjednite, pozvat ću Marthu
da nam donese čaj i kekse s kremom. Koliko se sjećam, uvijek ste bili slabi na
Marthine kekse.«
»Hvala, ali ne bih ni čaj ni kekse«, reče, zaustavljajući je prije nego je stigla
povući zvonce za poslugu. »Neću se zadržavati. Samo sam vam želio donijeti
ovo.«
Otvorio je mapu i izvukao tanki kožnati fascikl. »Unutra su vaši originalni
akvareli za knjigu o pticama. Želim reći, za vašu knjigu o pticama. Pripremljena
je za tisak pa sam vam želio ovo vratiti, da se ne izgubi.«
Ona stisne ruke u krilu, s tugom shvaćajući da napetost stoji između njih
poput zida. »Jako ljubazno od vas što ste ih osobno donijeli. Hvala vam.«
On kimne i skrene pogled ustranu. »Ja ću... ostavit ću ih ovdje, može?«
Pošao je do pisaćeg stola i odložio fascikl. »Onda... mislim da bih trebao poći.
Znate, imam puno posla.«
Zar je zaista namjeravao tek tako otići, zar si ništa više nisu imali reći?
»Ja i dalje namjeravam završiti crteže cvijeća«, ona reče iznenada.
»Naravno, ako vi ne namjeravate poništiti ugovor i taj posao povjeriti nekom
drugom.«
Svijetle mu se obrve podignu u čuđenju pa stane odmahivati glavom.
»Naravno da nisam poništio ugovor.«
»Ne bih vam zamjerila da jeste. U posljednje sam vrijeme jako zanemarila
slikanje. S pripremama za vjenčanje, pakiranjem, planiranjem odlaska u
Braebourne, jednostavno nisam imala vremena. Trebala sam vam pisati i
uputiti vas u svoje namjere. Oprostite mi, ali jednostavno nisam bila sigurna...«
»Sigurna u što?«
»Želite li ikad više imati posla sa mnom.«
Njegovo lice kao da se smekšalo. »Ali vi niste htjeli imati posla sa mnom.
Nakon onoga... nakon događaja u Bathu, pomislio sam da sam posljednja osoba
koju želite opet vidjeti. Žao mi je, Grace. Istinski.«
»Ne, meni je žao. Nisam imala pravo uplitati se u vašu privatnost toga
dana. Otada se osjećam strašno.«
Jedan ugao njegovih usana izvije se u žalostan osmijeh. »Vjerujte mi, ja
sam se osjećao još gore. Ne znate koliko sam puta razmišljao o tome da dođem
ovamo, da porazgovaramo, da vam makar pošaljem pismo. Pokušao sam, ali
uvijek bih svako započeto pismo bacio u vatru. Nedostajali ste mi.«
Ona se nasmiješi. »I vi meni. Uvijek smo bili tako dobri prijatelji.«
»Jesmo«, reče on kimajući. »Volio bih da opet to postanemo. Ali
pretpostavljam da je to nemoguće, sad kad ćete se vjenčati.« Obori pogled i
zagleda se u cipele. »Zamislite samo, uskoro ćete postati gospođa. Žena lorda
Johna Byrona. Novine su pune vijesti o vašem ekskluzivnom aristokratskom
vjenčanju na imanju vojvode od Clybournea.«
»Trebali biste doći.«
Činio se zaprepašten. »Na vaše vjenčanje? Ne, ne mogu doći na vaše
vjenčanje.«
 »Zašto ne?« usprotivila se, sve sklonija ideji. »Nisam još vidjela
Braebourne, ali Jack mi kaže da je kuća velika poput kraljevske palače. Ima
dovoljno mjesta i bit ćete više nego dobrodošli. Rečeno mi je da smijem pozvati
koga god želim, pa ću udovu vojvotkinju zamoliti da doda vaše ime na popis
uzvanika.«
»Ne, ne mogu.«
»Ali...«
»Ne bih se uklopio, ne među plemstvo.«
»Svidjet će vam se kad ih upoznate. Oni su jako drago plemstvo.«
On se zahihoće. »Siguran sam da je tako. Ali moj je dolazak nemoguć, iz
previše razloga.« Osmijeh mu izblijedi s lica. »Zahvaljujem vam na pozivu, ali
ne želim sjediti i gledati kako se udajete. Možda vam je teško povjerovati u to,
ali ja vas volim, makar na način koji nije konvencionalan. Bio bih dobar prema
vama.«
»Znam.« Skrenula je pogled, ne mogavši podnijeti kajanje koje se vidjelo
u njegovim očima.
»Jeste li sretni, Grace? Je li ovo to što zaista želite?«
»Da«, odgovorila mu je glasom koji su omekšale emocije. »Nikad nisam
bila ovako sretna. Ima dana kad se pitam jesam li sve to sanjala, a onda ugledam
njega i shvatim da nije san.«
»Drago mi je da je tako«, reče. »Drago mi je zbog vas.«
Potražila mu je pogled, svjesna da je ovo još jedan kraj za njih. Tihi
sporazum da oboje započinju novo razdoblje života.
»Pa, zaista bih trebao krenuti«, reče on. »Posao me čeka, znate.«
»Naravno. Pišite mi, Terrence. Voljela bih znati što radite.«
Uputio joj je iskren osmijeh. »Računajte s tim. A što se tiče slikanja,
uzmite si vremena koliko vam treba. Knjiga o cvijeću čekat će dok ne budete
spremni vratiti joj se.«
»Vrlo velikodušno od vas.«
»Ništa zato.« Došao je do vrata. Kako je uhvatio kvaku tako je zastao i
okrenuo se.
»Da?« Ona podigne obrvu.
»Ozbiljno sam mislio da vam želim biti prijatelj. Zatrebate li ikad išta,
samo mi recite.«
»Isto vrijedi i za vas.« Prišla mu je i poljubila ga u obraz. »Želim vam svu
sreću.«
»Ja vama još više od toga. Bog s vama, draga Grace.«
 Petnaesto poglavlje

K ada je tetka Jane još davnih dana opisala Braebourne kao jedan od
najotmjenijih domova u cijeloj Engleskoj, s okućnicom i vrtovima toliko
prekrasnim da se mogu nadmetati s onima u posjedu same kraljevske obitelji,
ni najmanje nije pretjerala.
Već od prvog pogleda na imanje, u njoj su se izmjenjivali čas očaranost,
čas strahopoštovanje. Smiluj mi se Bože, u što sam se to uvalila? pomislila je
kada se na kraju veličanstvenog, tri kilometra dugačkog, drvoredom omeđenog
puta na obzoru pojavila kuća.
Byronov grandiozan obiteljski dom nalazio se na sjevernom dijelu
cotswoldskih brežuljaka, smješten na blagoj padini jednog od obronaka.
Izgrađeno od raskošnog vapnenca boje meda, kojeg je u okolnom kraju bilo u
izobilju, velebno se zdanje uzdizalo poput blistavog dragulja umetnutog u
golemu šumu drevnih stabala, čije su grane sada u zimi bile gole.
Prije putovanja, znala bi se usput zapitati hoće li biti dovoljno soba za sve
goste koje je udova vojvotkinja pozvala. Ali sada je uviđala svoju zabludu.
Braebourne nije bio samo velik; bila je to u svakom smislu prava palača.
Napetih živaca i s nervozom u trbuhu dočekala je da se četveropreg
zaustavi. U tom trenutku Jack je sišao i pomogao i njoj da se spusti. U času kad
su se njegove ruke obavile oko nje, znala je da će sve biti u redu.
Tako se i nastavilo, tih deset dana do Božića prolazilo je u vihoru veselja i
uzbuđenja. Svaki su novi dan prispijevali novi članovi obitelji i prijatelji, a velika
se kuća ispunjala tolikim brojem tetki, ujaka i stričeva, rođaka i rođakinja da je
sve zajedno uskoro doseglo razmjere horde – baš kao što je vojvoda svojedobno
bio i predvidio.
Ali bila je to vesela razdragana horda, svatko je bio dobre volje i u
blagdanskom raspoloženju. Upoznala je ostalu Jackovu braću i sestre –
pametnog matematičara i izumitelja Drakea; ratnog junaka Cadea; neobuzdane
blizance Lea i Lawrencea; i naprednu darovitu desetogodišnjakinju Esme za
koju je nekoć bila dala savjet da joj se kupe vodene boje i papir za slikanje.
Osobito joj je bilo drago što je bila prisutna novopečena supruga lorda
Cadea, Meg, čije je lice blistalo od sreće nakon, kako kaže, iznimno
zadovoljavajućeg medenog mjeseca. Grace se njezina buduća šogorica odmah
svidjela i s njom se odmah povezala ne samo zbog toga što su bile gotovo istih
godina već i zbog toga što su potjecale iz istih društvenih krugova. Kao pučanke,
obje su znale što to znači biti uvučen u vrtoglavo blještavi život u
aristokratskom okrilju Byronovih.
Što se pak njezine obitelji tiče, bili su ondje njezin otac i tetka Jane koji su
stigli dva dana prije Božića. Tetka Jane u jednom joj je trenutku na uho
prišapnula koliko je zahvalna na tome što joj je pružila »najspektakularniju
avanturu njezina života«.
Tijekom dana, Grace je pomagala vojvotkinji u posljednjim svadbenim
pripremama. Uvečer bi se svi opustili, okupili na ples i pjesmu ili da se zabave
pantomimom i bučnim igrama slijepoga miša.
Ali najbolja od svega bila je vožnja saonicama s Jackom na Badnju večer.
Noć prije napadao je gusti pršić i cijeli krajolik pretvorio u svjetlucavu bjelinu
– savršeno zimsko vrijeme za izlazak. Spuštao se sumrak, a ona se vozila čvrsto
priljubljena uz Jacka, čije su ruke mirno vladale uzdama potičući konje da trče
koliko god to mogu.
Sjedeći sada na sofi u dnevnom boravku smiješila se prisjećajući se toga.
Prostorija je bila ispunjena žamorom, graja i smijeh zavladali su na božićno
jutro u kojem su svi otvarali svoje darove. Ona je od Mallory već dobila par
kožnatih rukavica boje lavande za vožnju, od svoje tetke knjigu poezije, i zeleni
šal od kašmira, nešto najmekanije što je ikada dotaknula – bio je to dar udove
vojvotkinje, ili mame, kako ju je ona uporno ljubazno podsjećala da je zove.
Stavila je šal oko svojih ramena pa posegnula za još jednim darom.
»Već sam pomislio da taj nikad nećeš otvoriti«, promrmlja promukli glas
u blizini njezina uha.
Podignuvši pogled, susretne se s Jackovim iskričavim azurnim očima.
»Nadam se da nisu kolačići od anisa«, zadirkivala ga je. »Znaš kako me tjeraju
na kihanje.«
On se nasmije pa se spusti na sofu u uzak prostor između naslona i njezina
desnog boka. »Ne brini se. Nakon onog spektakla neku večer nakon jela,
naredio sam da se sav anis zaključa negdje u kući sve do našeg odlaska. Ne želim
više ni jednu jedinu nezgodu.«
»Hvala vam, milorde, što ste intervenirali u kuhinji.«
»O, nije mi bio nikakav problem. Ionako svako malo odlazim tamo u
posjet šefici kuhinje. U našoj je obitelji još otkad sam bio ovoliki.« Rukom
pokaže neku točku u zraku metar od tla.
»Sve mi se čini da te tijekom tih posjeta do sita hrani kremastim kolačima
i keksima?«
On se naceri. »Što ja tu mogu kad želi da netko isproba njezine nove
recepte? A sad, hoćeš li otvoriti taj dar ili ne?«
Promatrajući kutijicu, proučavala je njezin maleni obujam i kockasti
oblik. Bez imalo više oklijevanja, povuče svilenu zelenu vrpcu i otvori poklopac.
Zabljesnuo ju je sjaj zlata i ljubičastih dragulja.
Smješten u mekani jastučić od sjajnog krem satena, ležao je privjesak u
obliku srca na jednostavnom zlatnom lančiću. Samo je srce bilo sazdano od
desetak finih okruglih ametista, dok je u središte bila položena minijatura
oslikana na porculanu. U nekoliko finih, vještih poteza, umjetnik je uspio
prikazati sićušan vrt, oživljen mnoštvom žutih i bijelih vrtnih sljezova.
Istog su je trena podsjetili na cvjetove koje je slikala još onoga davnog
dana u Bathu. Onoga dana kada su se ona i Jack prvi put poljubili.
Njezin pogled skrene prema njegovu i ona zaustavi dah. »O, Jack. To su
Sydneyski vrtovi, zar ne?«
»Tako je, s onim svojim visokim, pufastim cvijećem.« On joj se blago
nasmiješi. »Sviđa ti se?«
»Prekrasno je.«
»Odabrao sam ametist jer si mi rekla da ti je to najdraži dragi kamen.
Nadam se da sam dobro zapamtio.«
»Jesi. Zaista je predivan. Hvala ti. Nosit ću ga svaki svakcati dan«, obeća
mu. »Tvoje srce spremljeno odmah uz moje.«
Neka nenadana sjena na časak mu je zatreperila u očima prije nego što je
posegnuo za privjeskom. »Hajde, daj da ti ga pomognem staviti.«
»Da, molim te«, reče ona sretna što se ponudio pomoći joj. Njoj su ruke
toliko drhtale od emocija da je sumnjala kako bi joj uspjelo samoj to učiniti.
Blago se okrenula ustranu i namjestila tako da joj može staviti lančić oko
vrata i zakopčati ga. Zlato i dragi kamen uz njezinu su kožu učas postali topliji.
»Eto. Kako izgleda?« upita okrenuvši se opet prema njemu.
»Predivno«, odgovori joj.
Ali kad je oči podignula prema njegovima, shvatila je da on ne gleda u
privjesak. Gledao je u nju.
Usne joj se razmaknu i ona nijemo uzdahne, a soba i svi gosti u njoj
iščeznu.
Vjeđe mu potonu na već prepoznatljiv način, zatim mu se jednako tako
spusti glava, a usta potraže njezina. Tiha veličanstvenost njegova poljupca
potresla ju je do dna duše.
»E-hej, nema toga, vas dvoje«, javi se njezin otac glasom ozbiljnim i
popustljivim istodobno. »Ima tu i djece, ako se sjećate, a da ne spominjem i
nekolicinu starijih ljudi koji ne bi željeli svjedočiti takvome čemu. Još malo pa
ćete se vjenčati. Strpite se.«
Jack polako prekine njihov poljubac pa podigne glavu kako bi se obratio
znatiželjnim promatračima. »Strpljenje mi, kao što svatko u ovoj prostoriji
itekako dobro zna, nikada nije bilo jača strana. Je li tako, Grace?« Tada joj
namigne i naceri se, bez imalo krivnje.
Svi su se nasmijali, nitko nije zamjerao što se dvoje zaručenih poljubilo na
Božić. I Grace im se pridružila, ali ubrzo se zaustavila i spustila pogled na svoje
krilo u pokušaju da se snagom volje odupre porivu da se zarumeni.
Već je tu bitku počela dobivati kad joj je Jack na uho prislonio svoje
usnice. »Nastavit ćemo ovo večeras. Pobrini se da vrata ostaviš nezaključana.«
Obrazi joj tada planu kao da su se na njima razbujale vatrene ruže, a iskru
iščekivanja koja je sijevnula njezinim žilama teško je bilo suzbiti.
 Unatoč opasnosti da ih ulove, večerašnji obećani tajni susret neće biti prvi
put da joj se Jack krišom uvuče u sobu. Oboje su znali da bi trebali čekati do
prve bračne noći, ali dani preostali do obreda jednostavno su bili predugi da bi
itko od njih dvoje mogao to podnositi.
Zapravo, prošla je noć bila osobito strastvena nakon što ju je Jack
probudio u neko doba dobrano iza ponoći. Probudila se i zatekla se nagom, Jack
joj je nekako skinuo spavaćicu a da ona toga uopće nije bila svjesna. Ali jedva
je stigla o tome misliti jer je požuda pulsirajućim usijanjem buktjela kroz
njezino željno tijelo. Blizu očaja, zahvalno ga je pustila da ugasi tu vatru.
Obrazi su joj sada gorjeli i ona se promeškolji na sofi uslijed iznenadne
navale iznimno neprikladne nelagode. Nasreću, nitko ih više nije gledao; svi su
bili suviše zaokupljeni otvaranjem svojih posljednjih darova te razgovorima i
razgovorčićima koji su se vodili u svakom kutku prostorije.
»Da ti donesem vruće mlijeko s rumom?« upita je Jack s blagim,
iznenađujuće znalačkim osmijehom. »Ili bi radije popila nešto hladno?«
»Hladno. I bez alkohola, molim. Stvaraš mi dovoljno problema i dok sam
trijezna.«
Smiješeći se, prstom je pomazi po vrućem obrazu, a zatim ustane da joj
donese piće.
Jedva je prošla minuta, a pokraj nje se stvorila Mallory i zavukla se na
mjesto na kojem je do maločas sjedio njezin brat. »I?« započne ona bez
prethodnog uvoda. »Što ti je darovao? Tri sjedala dalje vidjela sam kako nešto
bliješti.«
Smiješeći se, Grace joj pokaže privjesak.
»Oh, kako nevjerojatno lijepo. Nisam znala da moj brat ima tako dobar
ukus. Smijem li?« Mallory podigne ruku, sasvim jasno želeći dotaknuti komad
nakita kako bi bolje razgledala minijaturu u njegovu središtu. Ali dok je pružala
lijevi dlan, na njemu zablista nešto sjajno.
»Što je to!« Bez razmišljanja, Grace uhvati prijateljicu za ruku i povuče je
do razine očiju. »Je li to ono što mislim da jest? Mallory, zaručila si se?«
Malloryne oči zasjaje, a blaga rumen ozari lice. Ona kimne. »Da. Sinoć me
zaprosio.«
»Oh, kako predivno! Znala sam da major neće izdržati do kraja blagdana
a da te ne zaprosi.«
»U pravu si. Nije. Ali obećala sam mu da ćemo pričekati još neko vrijeme
prije nego što to objavimo jer on još mora razgovarati s Edwardom. Ma, znala
sam da ga ne bih trebala nositi, ali nisam mogla odoljeti.«
»Što da ne bi trebala nositi?« prekine je duboki Jackov glas. U rukama je
nosio dvije pune čaše. »Koga vraga taj kamen radi na tvojoj ruci, Malloryce?«
Mallory na brzinu sakrije dlan u nabore svoje suknje. »Ništa. Gledaj svoja
posla, Jack Byron.«
»Takav kamen na prstu moje male sestre izgleda upravo kao nešto što jest
moj posao. Za Boga miloga, to je Hargreavesovo maslo, zar ne?« Jack odloži
piće na obližnji stolić.
»Kakvo maslo? Čije?« zanimala se India Byron.
Ta vitka, tamnokosa djevojka bila je jedna od mnogih rođakinja koje su
došle u posjet za blagdane. U ruci je držala malen omotan dar, a privjesnica
svezana za njega prevrnula se i pokazivala Graceino ime. »Jesam li ja to čula o
nekakvim zarukama? O, Mallory, zar se i ti udaješ?« India, koja se i sama tek
nedavno zaručila, uzbuđeno klikne.
Sve se tada oči, iz svih kutova sobe, upere u njihovu smjeru.
Udova vojvotkinja ustane, njezina je znatiželja sada očito bila pobuđena.
Nedaleko od nje stajao je vojvoda od Weybridgea – Indijin visok, zagonetan
zaručnik. Na njegovu markantnu licu vidjelo se da se zabavlja kao da se već
dobrano naviknuo na tako vesele ispade svoje nove zaručnice.
Ova situacija, shvatila je Grace, strelovitom brzinom izmiče kontroli.
Odjednom se pokraj Mallory pojavi major Hargreaves. On pruži ruku i
pomogne Mallory da ustane. »Znao sam da to nećeš moći zadržati za sebe«, čula
ga je Grace kako šapće.
»Žao mi je, Michaele«, uzvrati mu ona. »Znam da nisam trebala nositi
prsten, ali jednostavno nisam mogla odoljeti.«
»Ne brini se. Upravo sam razgovarao s tvojim bratom. Sve je u redu.«
 »Nisi razgovarao s ovim ovdje bratom«, javi se Jack.
Hargreaves ga, jednako zatečen kao i on, pogleda u oči. »Nisam znao da
bih trebao.«
Jack prekriži ruke na prsima ne skrećući pogled.
»Ipak, kako bih održao dobre odnose s cijelom obitelji«, nastavi major,
»bit će mi zadovoljstvo povinovati se i toj želji. Milorde, biste li mi ukazali tu
čast i dopustili da se oženim vašom sestrom?«
»Volite li je?«
Hargreaves dobaci pogled Mallory. »Da. Veoma.«
»A što ako se usprotivim? Što ćete onda učiniti?«
Majorove se plave obrve naberu, a čeljust stisne. »Bilo bi mi žao, ali
svejedno bih se oženio.«
Prošao je trenutak, dva, dok su dvojica muškaraca u nijemom dvoboju
odmjeravala snage.
Jack se iznenada nasmiješi. »Da ste rekli bilo što drugo, odbio bih vas i
rekao Edwardu da i on povuče svoj pristanak.« Tada mu pruži ruku. »Dobro
došli u obitelj. Nadam se da ste svjesni u što se upuštate.«
Hargreaves mu uzvrati osmijeh. »Rekao bih da imam sasvim jasnu
predodžbu.«
I kao da su oduvijek bili prijatelji, major stisne Jackov dlan i srdačno se i
prijateljski rukuje. Mallory zakoluta očima. »Muškarci.«
Grace je pogleda i kimne u znak slaganja.
Uskoro potom i Ava se pridružila cijelom tom cirkusu, a odmah za njom
stigao je i Edward.
»Što se to ovdje događa?« zahtijevala je odgovor udova vojvotkinja, više
nego odlučna u tome da joj se povjeri kakva god da bila tajna koja je izazvala
takvu pomutnju. A kada se i to dogodilo, Ava radosno klikne na te novosti pa
zagrli svoju kćer. »E, pa bilo je i vrijeme, mladiću«, reče ona majoru kada je
napokon ispustila Mallory iz ruku. »Već sam se počela pitati zar se vi to samo
poigravate mojom kćeri.«
 »Nipošto, gospođo«, uvjeravao ju je Hargreaves. »Nema tu nikakvog
poigravanja.«
Kada je postalo jasno da su i svi drugi u prostoriji jednako znatiželjni,
netko je zamolio za tišinu tako da major i Mallory mogu i javno obznaniti
sretnu vijest. Čim su to i učinili, zaručeni se par našao okružen čestitarima.
I tako se Grace zatekla izgurana iz tog kruga, prisiljena napustiti svoje
inače udobno mjesto na sofi, što je bilo bolje nego da se bori protiv iznenadne
navale ljudi. Uvidjela je da se i Jack morao izvući i da se izgubio negdje u
mnoštvu obitelji i prijatelja.
Iz sigurnosti dijela prostorije u kojem nije bilo gužve, pogledom je tražila
Jacka kada joj je oko zapelo na Adamu Greshamu. Stojeći usamljen blizu vrata,
Gresham je promatrao scenu pred sobom. Neku je večer za objedom imala
prilike poduže razgovarati s njim pa je otkrila da je iznimno šarmantan i vedar
čovjek. Ali sada u njegovim očima nije bilo ničega vedrog i veselog. Lice mu je
bilo ozbiljno i za nijansu preblijedo, a oči zastrte nekom tužnom sjenom.
Ona se osvrne po prostoriji da vidi koju od mladih dama on to promatra,
govoreći si da to mora biti netko drugi, a ne Mallory. Razmišljala je o tome i
eliminirala jednu po jednu mogućnost kad joj se iza leđa stvorio Jack i zagrlio
je rukom oko struka.
»Tu si dakle«, javi se on tihim, promuklim glasom. »Na trenutak sam bio
pomislio da si nestala.«
Ona odmahne glavom. »Ne. Samo mi je trebalo više prostora za disanje.«
Njegove se usne zavodnički izviju. »Ovdje je postala nesnosna gužva. Što
kažeš na to da pođemo potražiti neko mjesto u kući gdje ima još više prostora
za disanje? Osim ako još uvijek ne želiš ono svoje mlijeko s rumom?«
Prođu je ugodni žmarci. »Ali što ako netko primijeti da nas nema?«
»U ovoj gužvi? Mislim da smo sigurni do ručka, a do toga su još dobra tri
sata.«
»Ali još je jutro. Što ako mi dođe moja sobarica?«
»Ah, draga moja, trebala bi imati više vjere u moju prirođenu dovitljivost.
Ja sam odrastao u ovoj kući, sjećaš se? Znam sva moguća mjesta na kojima nas
zasigurno nitko neće omesti.«
Ona ga ošine ozbiljnim pogledom premda joj se već sva utroba topila i na
samu pomisao da bi mogli ljubovati na nekom drugom mjestu, a ne u spavaćoj
sobi. »Kao što sam već jednom rekla, Jack Byron, ti si vrlo, vrlo vragolast
muškarac.«
Smijeh se prolomi iz njegova grla, a oči zasjaje poput mora obasjanog
suncem. »Ali ti me i ne želiš drugačijeg.«
Htjela – ne htjela, morala je priznati da je u pravu. Nimalo se ne opirući,
ona mu dopusti da je povede prema vratima.
 Šesnaesto poglavlje

U večer, pet dana poslije, Grace je tiho pjevušeći odjenula kućnu haljinu
pa je pojasom pričvrstila oko struka. Svoju je služavku otpustila prije
nekoliko minuta, uljudno poželjevši djevojci lak počinak. Tada je, brojeći
minute, pričekala sve dok nije procijenila da je sigurno nastaviti sa svojim
naumom.
Ili, bolje rečeno, svojim iznenađenjem.
Bila bi se inače već uvukla u krevet i toplo se i udobno smjestila pod
pokrivač dok čeka da Jack kradomice prijeđe hodnik i pridruži joj se. Ali danas
mu je bio rođendan i poželjela je prirediti nešto posebno da to proslave. A koji
bi bio bolji način, zaključila je, nego da ga pričeka u njegovoj sobi kada on
napokon odluči da je vrijeme za krevet.
Zaboga, kakva sam to samo raspuštenica postala, pomislila je čudeći se u
što se pretvorila ona nekoć sramežljiva mlada žena. Nema sumnje da je ono
jadno stvorenje iščezlo, da ga je dotuklo obilje tjelesnog užitka koje joj je pružio
onaj pohotni nevaljalac. Nevaljalac kojeg je sada neizmjerno voljela i za kojeg
se jedva čekala udati.
Još samo šest dana i postat će mu ženom. Samo šest dana i moći će
slobodno dijeliti bračnu postelju bez ikakve potrebe da se i dalje skrivaju. No
zasad će se morati zadovoljiti ukradenim poljupcima i tajnim kasnonoćnim
susretima. Zapravo, malo spletkarenja nije joj smetalo – tako dugo dok ih ne
uhvate.
Kada je prije tri četvrt sata ostavila Jacka dolje, on se taman s braćom i
nekolicinom drugih muškaraca spremao podijeliti bocu starog škotskog viskija
i odigrati koju partiju biljara. Nadala se da ga neće zadržati cijelu noć jer bi je
ovu večer čekalo razočaranje. A opet, Jack će kad-tad morati na počinak pa,
bude li dovoljno strpljiva, njezino će iznenađenje ipak dobro proći.
Ohrabrena tom činjenicom, prišla je vratima i lagano ih odškrinula kako
bi se uvjerila da je hodnik prazan. Moleći se da po putu nitko ne naiđe, požurila
je niz hodnik.
Laknulo joj je kada se bez incidenta uspjela dokopati unutrašnjosti
Jackove spavaće sobe. Još je veće olakšanje osjetila kada je ustvrdila da je soba
prazna i da njegova sobara nema nigdje na vidiku. Već se pripremila ponuditi
sobaru nekakvu ispriku o tome da mora s Jackom razgovarati o vjenčanju, ali
bilo joj je drago što se taj oprez pokazao nepotrebnim.
Zaključivši da je Jack vjerojatno čovjeku dao voljno za večeras i pustio ga
da se povuče u svoje odaje, opustila se i zašla dublje u sobu. Vatra je razdragano
gorjela u kaminu, a nekoliko upaljenih svijeća obasjavalo je lijep dekor koji se
sastojao od raskošnih, muževnih nijansi smeđe i krem boje.
Tražeći mjesto na kojem će čekati, zagledala se u krevet.
Velik, prostran krevet koji je sa svojim debeljuškastim pernatim jastucima
i kakao-smeđim, satenskim uzglavljem izgledao luksuzno udoban.
Bilo je to očito najlogičnije mjesto za čekanje. Ipak, ni sa svojim
novootkrivenim samopouzdanjem nije se mogla natjerati da mu priđe i uvuče
se u njega.
Pa gdje onda?
Sofa je uvijek dobar izbor, ali to joj se činilo suviše uštogljeno, kao da je
došla samo na čašicu razgovora.
Pokraj prozora onda? Ma ne, što ako nekome kroz zavjese upadne u oko
njezina silueta?
Kod kamina? Muškarci se uvijek naslanjaju na ovaj ili onaj okvir kamina,
a kad se uzme u obzir njezina visina, zasigurno je bila dovoljno visoka da izvede
i taj trik. Ali već i sama pomisao na takvu pozu tjerala ju je na smijeh. Štoviše,
time bi samo riskirala da se stajanje iz nekoliko minuta možda pretvori i u
nekoliko sati.
Ne, trebalo joj je mjesto na kojem može sjediti.
Njegov pisaći stol.
Naravno! Kako joj to odmah nije palo na pamet? Čekanje za stolom bit će
jednostavno, čak i elegantno. A možda će je, bude li pogodila pravi trenutak,
Jack zateći kako pozira poput jedne od onih izazovno odjevenih grčkih božica
koje su u današnje doba toliko popularne na vazama i vrčevima.
Smijuljeći se vlastitoj ludosti, odšetala je do stola. Dok je zaobilazila ugao
ne bi li izvukla stolac, skuti njezine kućne haljine širom su zalepršali i zakačili
se na tanku kožnu mapu koja je stajala na stolu. Mapa je poletjela, njezine se
korice rastvorile, a hrpa papira odletjela u zrak.
O, nebesa! pomislila je odmahujući glavom samoj sebi i svojoj
neopreznosti. Požurila je naprijed i sagnula se kako bi pokupila dokumente.
Već je skupila gotovo sve i upravo se spremala uredno ih vratiti na svoje mjesto
kadli joj pogled zapne na njezino ime na jednoj od stranica.

... vjenčanje s Grace Lilah Danvers. Zauzvrat, ugovaraju se sljedeći

uvjeti...

Riječ je o nagodbi, shvatila je.

Otac joj je rekao da je prije nekoliko tjedana pregovarao o važnom
pravnom dokumentu uvjeravajući je da on i više nego u izdašnoj mjeri jamči za
njezino blagostanje, baš kao i blagostanje njezine djece bude li ih imala. Rekao
je i to da su njezini interesi sigurni i zaštićeni, te da se nema o čemu brinuti.
Nije se ni brinula. Upravo suprotno, jer je znala da je Jacku stalo samo do
njezine sreće.
Još je jedanput naumila pospremiti papir natrag u mapu kad joj je pogled
pao na nešto drugo – na rečenicu koja se činila potpuno neprikladnom.

... oprostiti ukupno obračunate kartaške dugove...

Kartaške dugove?
Odlutavši pogledom na početak članka ugovora, počela je čitati. A kada je
dovršila taj članak, prisilila se čitati još više, pročitati sve bez obzira na to koliko
bi svaka riječ mogla boljeti.
Kad je napokon sve pročitala, cijelo joj je tijelo obamrlo. Srušila se na
koljena, sklopila oči i pitala se kako li će uopće preživjeti.

Sat je otkucao dva nakon ponoći kad je Jack skrenuo na vrhu stuba. Stavio je
ruku na usta da sakrije zijevanje i zaputio se niz hodnik prema svojoj sobi. Bit
će sretan kad se popne na krevet i uhvati malo odmora. A opet, bio bi sretniji
da se može popesti na Gracein krevet i opustiti se uz nju. Ali možda bi je trebao
pustiti da spava. S obzirom na kasni sat, zasigurno je već zadrijemala.
Unatoč svojoj konstantno prisutnoj želji za njom, pretpostavio je da
nijednome od njih neće naškoditi da jednu noć provedu razdvojeni. Zapravo,
da je on kakav-takav džentlmen, ovih bi je posljednjih tjedana pustio na miru,
a ne da izaziva sudbinu i odvodi je u krevet kad god je to moguće.
Dosad još uvijek nije zanijela. Ali svaki put kad bi bio s njom, postojala je
i ta mogućnost. A opet, do vjenčanja je preostalo samo još šest dana tako da,
ako čak i ostane trudna, tko bi to mogao znati?
Šest dana, razmišljao je. Šest posljednjih dana momačkog života.
Kad se samo sjeti kako je prije razmišljao o braku, ta ga je pomisao trebala
prestraviti. Ili bi se u najmanju ruku trebao osjećati nelagodno i na rubu toga
da da petama vjetra u potrazi za slobodom.
Ali začudo, nije se tako osjećao. Bio je... zadovoljan... štoviše, jedva je
čekao predstojeći brak. Istinski je volio Grace i, koliko god mu to bilo čudno
priznati, želio se s njom vjenčati. Naravno, nije naodmet bilo ni saznanje da će
mu brak pružiti potpuni pristup njezinu tijelu i dopustiti mu da je uzme bilo
kad, bilo gdje i baš svaki put kad zaželi koristiti svoje bračne povlastice.
Ud mu se trzne na tu pomisao, već sav bolan u napetom iščekivanju
nadolazećeg medenog mjeseca. Jedva je čekao da je ima samo za sebe, u
skrovitoj kućici koju je bio odabrao za bračno putovanje. Do kraja mjeseca bit
će toliko dobro i toliko potpuno zadovoljena da će dotad već odavno zaboraviti
kako izgleda nemati ga u sebi, nekoliko puta na dan.
Zatomivši uzdah, on gurne vrata svoje spavaće sobe i klizne unutra. Brzo
će se preodjenuti, odluči, a onda će otići do njezine sobe gdje će oboje moći
uživati u slasnom zadovoljstvu njezina buđenja.
 Ali kad je dublje odmaknuo u sobu, naglo se zaustavi, a puls mu poskoči
u ludi ritam otkrivši je kako sjedi za njegovim stolom. »Grace. Ti si tu.«
»Da. Jesam«, promrmlja ona.
»Koliko dugo čekaš?«
»Već neko vrijeme.« Nije ga gledala u oči, nije promijenila položaj, nije ni
prstom maknula.
Nešto nije u redu, shvatio je, premda ni uz najbolju volju nije mogao
zamisliti što se to u ovih nekoliko kratkih sati od večere moglo dogoditi da je
toliko uznemiri. E pa, uskoro će saznati i ponovno joj vratiti osmijeh na lice.
»Moram reći da mi je drago što si ovdje.« Svrnuo je pogled prema krevetu
pitajući se koliko bi je brzo mogao odvući do njega.
»Stvarno?« Glas joj je zvučao nekako čudno, gotovo prazno.
»Naravno.« Prišao joj je bliže. »Ne mogu ni zamisliti nešto bolje od
neočekivanog posjeta moje prekrasne buduće mlade.«
Lecnula se. »Ne možeš?«
Jack se zaustavi i, primijetivši pepeljastu boju na njezinim obrazima, stane
je proučavati.
»Grace...«
»Malo sam se pozabavila čitanjem dok si bio dolje«, izjavi kao da on ništa
nije rekao.
»Da?«
»Dokument je bio prilično... prosvjetljujući.«
Dokument?
Tek je tada spazio kožnatu mapu koja je tek koji centimetar udaljena od
njezinih ruku ležala na stolu. Tek se u tom času točno prisjetio što u njemu piše.
Kvragu i sve! Nagodba!
Danvers mu je jučer dao primjerak konačne verzije potpisanog ugovora s
izmjenom koju je bio zatražio. Nezadovoljan uvjetima u slučaju da on umre
prvi, Jack je inzistirao da njegova supruga dobije veći iznos nego što je bio običaj
da se dodijeli udovicama. Već je i prva svota bila velikodušna, i više nego
dovoljna da joj pruži udoban život i zadovolji njezine potrebe. Ali novi će iznos
osigurati da nastavi živjeti jednakom kvalitetom kao i za njegova života bez
ikakvih potreba da mijenja svoj životni stil osim ako sama tako ne odabere.
Učinio je to kako bi je zaštitio. Zašto nije razmišljao da je zaštiti i time što
će te papire sakriti na neko mjesto gdje ih nikada ne bi vidjela?
Nesmotrena, glupa budalo, psovao je samoga sebe. A opet, nije ni imao
razloga skrivati ih kad mu nikada nije palo na pamet da će se ona pojaviti u
njegovoj sobi. Barem ne sve dok se ne vjenčaju. Općenito je vrijedilo pravilo da
se mladim ženama ne priliči posjećivati sobe svojih zaručnika prije vjenčanja. S
druge strane, Grace nije pripadala većini mladih neudanih žena, kao što mu je
iz dana u dan iznova dokazivala.
»Došla sam te iznenaditi«, izgovori ona onim jednako jezivo praznim
tonom. »Željela sam ti dati još jedan dar za tvoj rođendan. Ali sve mi se čini da
sam ja ta koja je naišla na iznenađenje.«
Smučilo mu se u utrobi, boljelo ga je kao da je progutao šaku kamenja.
»Nije ono što misliš...«
Njezin pogled poleti prema njemu i tada ga je, prvi put otkad je ušao u
sobu, pogledala izravno u oči. »Zar stvarno? Meni se taj ugovor čini vrlo jasnim.
Ali ja sam samo žena i nisam dorasla tako superiornim makinacijama
muškaraca. Možda ja ne shvaćam u potpunosti ovakva svjetovna pitanja.«
Prigušio je uzdah, dajući joj puno priznanje za sarkastičan način na koji
je osudila i njega i svojega oca.
»Ipak, jedino što u svemu tome ne razumijem jest zašto?« glasno je
razmišljala.
»Zašto?« ponovio je za njom mršteći se.
»Ma, ne zašto si to učinio. To je i više nego očito. Jasno je da si ostao dužan
mome ocu – na kartama, pretpostavljam – a kao povrat duga složio si se da me
skineš njemu s grbače. Ne, ono što želim znati jest to zašto si se pretvarao?
Čemu sva ova... do u detalje razrađena šarada svih ovih posljednjih mjeseci tako
da me natjeraš da povjerujem kako između nas postoji nešto više od puke
trgovine?«
 »Nije to baš tako, Grace...« branio se. »Ja... komplicirano je.«
»Komplicirano? Da, sigurna sam da neprestano laganje postane
komplicirano.«
»Nisam to htio reći«, protisne Jack kroza zube. »I nisam ti neprestano
lagao.«
»Samo povremeno, znači? Jesi li lagao prije ili nakon što si upoznao mog
oca? Pritom mislim na tvoj prvi susret s mojim ocem, a ne na onaj dan kod nas
u kući kad smo došli zatražiti da blagoslovi naš brak, kad ste se obojica
pretvarali da se ne poznajete.«
Ovaj se put on lecne. »Dobro. Neću ti to poricati. Tvoj otac i ja našli smo
se jedne večeri za kartaškim stolom, mnogo prije nego što sam te upoznao. A
što se tiče onoga što je uslijedilo, mog truda da steknem tvoju naklonost, a što
bi drugo pomoglo?«
»Istina, možda?«
»Da? Znači, da sam ti odmah u početku pristupio i ogolio se pred tobom,
zaprosio te, ti bi pristala?«
Dugo ga je gledala, promatrala ga očima u koje se nije moglo proniknuti,
a zatim spustila pogled. »Ne. Naravno da ne bih.«
»Točno. Upravo je iz tog razloga zavođenje bio jedini način da te
pridobijem.«
Sklopivši oči, ona okrene lice na drugu stranu. Na nekoliko trenutaka
zavladala je tišina. »Dakle, jesi li ti predložio ovaj... sporazum ili on?« upitala je.
Jack zgrči šake i pokuša se domisliti načinu na koji bi joj objasnio nagodbu
s njezinim ocem, i to na način koji neće samo još dodatno pogoršati cijelu
situaciju.
»Ma, naravno da je to bio on«, nastavi ona ponovno otvorivši oči uz
uzdah. »Ti možda i jesi nesavjestan vjetropir, ali nisi lovac na blago. Barem ne
od one uobičajene vrste, inače bi se već odavno oženio nekom drugom ženom.
Ali, vidjela sam vas kako kartate, milorde. Kako je moguće da netko tko ima
takav izvanredni talent izgubi protiv amatera kao što je moj otac?«
»Loša sreća, i to je sve.« Čim je izgovorio te riječi, on poželi da ih može
povući.
Trznula se i obgrlila rukama.
»Grace, nisam mislio...«
»Ne, sve je u redu. Uvjerena sam da te ubijalo to što si pristao na sve ovo.
Vjerojatno te još uvijek ubija. Ali tata je oduvijek želio da se dobro udam. Koji
bi pak bio bolji način nego da mi kupi dobronamjernog lorda?«
On čvrsto stisne čeljust zatekavši se nespremnim suprotstaviti se toj izjavi.
»Zaboravila sam samo«, nastavi ona. »Ti dobivaš bogatstvo, zar ne? Moj
miraz, plus dodatnih šezdeset tisuća funti kad se vjenčamo. Bit će ti izbrisan i
kartaški dug. Uostalom, koliko mu ti to duguješ?«
U jednom je trenutku pomislio da će joj uskratiti odgovor. Ali šteta je već
bila nastala. Je li više imalo smisla? »Sto tisuća funti.«
Zapanjena, ona duboko uvuče zrak. »Mili Bože! Nije ni čudo što si pristao.
Sigurna sam da toliki novac čini privlačnim čak i crvenokosog diva kao što sam
ja.«
»Ti nisi neprivlačna. Upravo suprotno. Kad je to u pitanju, nikada ti nisam
lagao. Nema ništa loše u tome da žena bude visoka.«
Ponovno je skrenula pogled tako da nije mogao procijeniti vjeruje li mu
ili ne.
»Grace, znam da si uznemirena i ljuta, imaš svako pravo na to. Ali daj da
popričamo o ovome.«
»Mislim da smo već dovoljno popričali.«
On zaobiđe stol. »Ne, nismo. Mislim da možemo ovo riješiti. Istina je,
priznajem, da sam se pristao oženiti s tobom kako bih tvome ocu otplatio dug.
To je bilo neoprostivo pogrešno, i zaista mi je žao zbog toga. Ali kad sam te
upoznao, sve se promijenilo.«
»Što točno?«
On spusti glas. »Sve. Uopće nisi bila onakva kakvu sam te očekivao. Za
početak, svidjela si mi se.«
»Svidjela sam ti se?« ponovi ona sumnjičavim tonom. »Toliko sam ti se
svidjela da si imao volje lagati mi, manipulirati sa mnom i iskoristiti me za svoje
osobne ciljeve?«
Grč u želucu ponovno se pojavio, a njezina optužba opalila ga je poput
krošea. »Kao što sam već rekao, lagao sam samo onda kad je to bilo nužno, tek
toliko da ne saznaš za pogodbu s tvojim ocem. Ništa drugo između nas nije bilo
prijetvorno.«
»Ništa drugo, hm? Znači, uistinu iskreno uživaš u sudjelovanju na
predavanjima o cvijeću i biljkama, je li?«
Njezino ga je pitanje dočekalo nespremnim. »Molim?«
»Cvijeće. Sjećaš li se kako si onoga dana u Bathu na predavanju iz botanike
slučajno nabasao na mene? Jesi li prisustvovao seminaru jednostavno zato što
si želio naučiti nešto više o bilju ili si bio tamo da bi mi se ulizivao u skladu sa
svojim planom? Reci mi da je taj naš susret onoga dana bio tek puka slučajnost,
ništa više.«
Jack provuče prste kroz kosu.
»Tako sam i mislila«, reče ona poskočivši na noge. »Znaš li ti uopće ime
barem nekog cvijeta?«
»Naravno da znam.«
»Onda mi reci. Imenuj mi jedan cvijet. Jedan.«
On otvori usta u pokušaju da joj odgovori.
»I to ne njegovo uobičajeno ime«, bila je uporna. »Želim rod i vrstu.«
Drhteći, ona gurne ruku ispod kućne haljine pa posegne za privjeskom koji joj
je visio oko vrata i izvuče ga. »Evo, recimo ovo? Kako se točno zove ovaj sljez?«
Mrštio se i šutio. Zato što nije znao. Dovraga, zašto to ne znam?
Niz obraz joj poteče suza i ona čvrsto trzne lanac. Sićušne zlatne karike
žarile su joj se u vrat i izdržale. Ali ona tada i drugi put silovito povuče te se
privjesak oslobodi. »Evo ti, uzmi! Ne želim ga! Ne želim ga više nikada vidjeti!«
Njegove ruke ostanu mirno na mjestu pa ona odbaci privjesak na stol.
Naglo se okrenuvši, ona pohita naprijed, no pritom izvrne stopalo i
spotakne se. On instinktivno posegne za njom i uhvati je, ali se ona odmakne
kao da su mu ruke sazdane od vatre.
»Nemoj!« ona prosikće i iskoprca se iz njegovih ruku. »Da me više nikada
nisi dotaknuo!«
»Grace, molim te...«
Ali već je otišla, otrčala do vrata i van na hodnik. Mogao ju je slijediti, ali
bio je svjestan da od toga neće biti nikakve koristi. Ništa je nije moglo utješiti.
A što bi joj i mogao ponuditi kada je upravo on bio razlog njezine tuge?

Satima poslije, Grace je budna ležala na krevetu i zurila u mrak. Blaga

narančasta žeravica bila je sve što je od vatre ostalo u kaminu dok je nekolicina
svijeća koju joj je služavka bila upalila već dogorjela i razlila se u lokvice
rastopljena voska.
Oka nije sklopila, a ovu noć i neće. Kako bi i mogla kad joj se cijeli svijet
srušio? Kad se sve ono u što je vjerovala tako brutalno pretvorilo u krhotine?
Mili Bože, pa kako je sve tako užasno krenulo po zlu?
Još do prije koji sat bila je tako sretna, tako prepuna radosti i iščekivanja,
i brojila je zadnje dane do svog vjenčanja.
Vjenčanje, ma da! Ropstvo bolje rečeno, jer su je u trgovačkoj razmjeni
trampila dvojica muškaraca kojima je najviše vjerovala. Ali sada tog povjerenja
više nema – njezina vjera, njezina ljubav nepopravljivo je slomljena.
Kad je u pitanju njezin otac, nimalo nije bila iznenađena njegovim
spletkarenjem. Nikada se nije istinski trudio sakriti svoju najveću želju da se
uda za pripadnika društvene kreme i da time unaprijedi dinastiju koju je tako
dugo i brižno gradio. Unatoč tomu što to u posljednje vrijeme nije često
spominjao, trebala je znati da nikada neće odustati od te misije. Jednom kad bi
njezin otac nešto poželio, uvijek bi pronašao način da to i ostvari.
Naravno da je pritom i njoj želio »sreću«, a koji bi bio bolji način da se
pobrine da i ona bude bezbrižna i zadovoljna nego da joj pronađe čovjeka koji
će joj se sviđati? Nekog tko je stvoren da joj ugađa na sve načine, nekoga koga
bi mogla voljeti ako si to dopusti. Kada se opredijelio za Jacka Byrona, donio je
dobru odluku, jer pronašao je snažnog muškarca – i još važnije, džentlmena –
čovjeka za kojeg je instinktivno znao da mu neće moći odoljeti.
A bio je tu i Jack.
Prožela ju je snažna drhtavica i čvrsto je sklopila vjeđe od boli, od straha
da će se slomiti. Sklupčavši se na boku, pričekala je da prođe ono najgore.
Čekala je sve dok nije postala sigurna da više neće gorko i u sav glas zaplakati
pa se još i osramotiti bude li je netko slučajno čuo. Srećom, svi su ukućani
pozaspali, a ona ostala sama prepuštena svojoj agoniji.
Kako li mu je samo moralo biti zabavno svih ovih tjedana promatrati je
kako pada na njegove čari, pomislila je. Gorostasna, dvadesetpetogodišnja
usidjelica koja mu je poput kakve zrele voćke pala u raširene ruke. A opet, svaka
bi mu žena pala u ruke; bilo je dovoljno da samo da znak onoj koju najviše želi.
U njezinu pak slučaju, njegovo je zanimanje bilo hinjeno, proračunato.
Nije ju istinski želio, ona mu je jednostavno bila sredstvo kojim će postići cilj.
Duboko u svom srcu oduvijek je znala da tu nešto nije u redu, da nije logično
da toliko privlačan i sofisticiran muškarac kao što je Jack Byron žudi za
jednostavnom, običnom, manjom od miša djevojkom kao što je ona. Sada je
imala dokaz da je bila u pravu.
Ipak, to joj saznanje nije pružalo utjehu; istina je hladna i mračna ležala
na njezinu srcu. Dio nje volio bi da može vratiti vrijeme za nekoliko sati,
izbrisati sve što se večeras dogodilo pa da ponovno živi sretno u svojima
obmanama. Ali kad bi to i mogla, samo bi odgodila neizbježno. Na kraju bi –
za koji mjesec ili možda čak za koju godinu – uvidjela koliko je bila lakoumna,
jednog bi se sumornog dana probudila i shvatila svu istinu svoje jednostrane,
neuzvraćene ljubavi.
Svidjela mu se, je li? Sad je istom primijetila da nije bilo spomena o nekoj
dubljoj emociji. Jer o tome nije mogao lagati. Kad je malo bolje promislila,
shvatila je da nijedanput nije govorio o ljubavi – govorio je samo o potrebi i
žudnji. Kako li se bio izrazio onoga jutra kad ju je zaprosio?
Shvatio sam... da ne mogu bez tebe.
Kad se uzme u obzir način na koji ga je otac držao u šaci, tek je sada
uviđala koliko je ta izjava zapravo bila točna. A što se tiče toga što joj je dopustio
vjerovati da je voli... eto, bila je uvjerena da je smatrao kako će mu to samo
olakšati zadatak. Rekao je da ju je odlučio zavesti, i upravo je to i učinio. Bila je
zaljubljena preko ušiju i predala mu ne samo svoje tijelo već i srce.
Sva se ježila kad bi se sjetila na koje mu se sve načine razotkrila, kako mu
je otvoreno izjavljivala ljubav u pogrešnom uvjerenju da joj uzvraća osjećaje.
Još je gori bio način na koji se on poigrao njezinim slabostima. Kako ju je
samo poticao, katkad gotovo od nje zahtijevao da mu kaže kako ga voli, a cijelo
je to vrijeme bio svjestan da čini prijevaru najgore vrste.
Gad.
Zgrčila je dlanove pa ih snažno pritisnula o svoje bolne grudi. I premda
nije opravdavala njegove postupke, činjenicu da ju je iskoristio još je i mogla
razumjeti. Ali to što je pritom od nje radio budalu – eh, to mu nikada neće
oprostiti.
Dakle, što sad učiniti?
Vjenčanje će se, dakako, morati otkazati. Sada kada zna pravu istinu
nipošto se ne može udati za njega. Njihov će raskid izazvati strahovit skandal,
a posljedica svega bit će javno poniženje koje je on dobrano zaslužio.
Samo, kad pođe iz Braebournea, neće imati drugog izbora nego vratiti se
očevoj kući – bila je to činjenica koja ni njoj ni njezinu ocu neće biti draga.
A poslije? Ležala je i zurila u prazno dok se pred njom prostirala
budućnost, mračna i nedokučiva kao i soba oko nje.
Kad bi samo imala novca, izabrala bi vlastiti put.
Kad bi samo stekla neovisnost, mogla bi iskovati svoju sudbinu
oslobođena zapovijedi i manipulacija muškaraca.
Samo, možda to i mogu, sinulo joj je koji trenutak poslije.
Izbrisavši posljednju suzu, počela je kovati planove.
 Sedamnaesto poglavlje

Jack se uz bolan jauk okrenuo na leđa, a prazna kristalna čašica koju je dotad
držao u ruci uz tupi je zvuk pala na pod. Taj slabašni zvuk bio je dovoljan
da ga probudi. Naglo je otvorio oči kao da je netko upravo pucao pištoljem.
Pridignuo se i sjeo, pogledao oko sebe i smjesta požalio jer se soba počela
okretati oko njega izazivajući mu mučninu.
Primio se za glavu i pričekao da se vrtoglavica i bol utišaju. Dok je čekao,
postao je svjestan dviju činjenica. Spavao je na sofi umjesto na krevetu. I Grace
ga mrzi.
Grace.
Lecnuo se kada su mu navrla sjećanja.
Nakon što ga je sinoć napustila, otišao je do pisaćeg stola, izvadio džepni
nožić i stao rezuckati nagodbu na sitne male dijelove. A kad je već bio kod toga,
isjeckao je i kožnatu mapu. Njegov stol i pod ispod njega još su uvijek bili
prekriveni onim što je od svega ostalo.
Bio je to djetinjast poriv, znao je, ali u onom je trenutku bio toliko bijesan,
toliko gnjevan na samog sebe da mu je trebalo nešto na čemu će iskaliti osjećaje
koji su kiptjeli u njemu. Ili to ili bi počeo udarati u nešto. Ali čak i u takvu stanju
bio je dovoljno priseban pa da zna kako lupati glavom o zid nema smisla.
Premda, imajući u vidu okolnosti, možda bi vrijedilo pretrpjeti i lom šake za to
malo zadovoljstva – koliko god ono bilo prolazno.
Desetak minuta poslije pronašao je bocu brendija i počeo piti. Prisjećao
se da je u nekom trenutku postao pospan. Umjesto da prijeđe kratak put do
kreveta, protegnuo se na sofi i izgubio svijest.
Ali usprkos svim svojim željama da bude drugačije, ništa nije moglo
promijeniti ono što se sinoć zbilo. Grace je pronašla nagodbu. Pročitala ju je. I
sve što su imali svršilo je.
Da već nije uništio taj prokleti papir, sad bi možda ponovno pokušao.
Naravno, Danvers i njihova dva odvjetnika imali su kopije. Ali to sad ionako
više nije važno. Bio je siguran da će svakog trena netko pokucati na njegova
vrata i tražiti ga da odgovori zašto je Grace maločas naručila kočiju da je vrati
u London.
S uzdahom je provukao dlan kroz već razbarušenu kosu.
U tom je času netko iznenada pokucao na vrata pa se, unatoč svim svojim
predmnijevanjima, trznuo. Ustao je i pomalo bezvoljno pokušao poravnati
košulju i hlače te zatim kome god da je stajao pred vratima dopustio da uđe.
Očekivao je Ezru Danversa. Ali to nije bio on. Umjesto toga, u sobu je
ušetala jedna od služavki noseći na srebrnom pladnju karticu s porukom. Bila
je to Graceina sobarica, ako se ne vara.
»Ispričavam se na smetnji, gospodine«, reče ona. »Ali gospođica Danvers
zamolila me da vam ovo odmah predam.«
Nekoliko je dugih trenutaka oklijevao prije nego što je posegnuo za
porukom. Otpustio je djevojku kimnuvši u znak zahvale pa pričekao da ona
ode, a zatim slomio pečat.

Moramo o nečem razgovarati. Nađimo se vani u ružičnjaku nakon

doručka. Pretpostavit ću da znaš kako izgleda divlja ruža.
Grace

Lecnuo se, zatim presavio poruku. Znači, ipak ne odlazi. Iznenađujuće.

Samo, možda je jednostavno željela osobno okončati zaruke. Duboko
uzdahnuvši, pozvonio je svome slugi.

Graceine čizmice krckale su po ošljunčanom puteljku, a dugačak zeleni plašt

blago joj se vijorio oko gležnjeva dok je hodala prema središtu ružičnjaka. Dah
joj se smrzavao na zraku, ali jedva je primjećivala studen, suviše otupjela u
svojoj nutrini da bi je zasmetalo malo hladnoće. Uskoro su se osim njezinih
začuli i drugi koraci te se ona okrene i ugleda Jacka kako joj prilazi.
Dok je gledala kako joj se približava, u prsima ju je počeo probadati bol.
U njoj se probudio prkos pa je svoju reakciju pripisala mrzlome zraku, a ne
šoku što ga vidi prvi put nakon njihove sinoćnje svađe.
Izgleda umorno, pomislila je. Unatoč tomu što se na prvu doimao
urednim i što mu je lice bilo svježe obrijano, oči su mu bile nekako krvave, kao
da se nije dobro naspavao.
Nadam se da mu je protekla noć bila grozna. Sam Bog zna da moja jest.
»Dobro jutro«, izjavi on.
Ignorirala je pozdrav. »Vidim da si pronašao pravi dio vrta.«
»Jesam. Čak i ja znam gdje rastu ruže.« Zapuhnuo je snažan vjetar pa
podignuo i njezin ogrtač i kratki vuneni plašt na ramenima njegova zimskog
kaputa. »Premda bi nam vjerojatno unutra oboma bilo udobnije«, pridoda.
»Ovdje je ledeno.«
Potisnula je poriv da zadrhti. »Sasvim je dobro. Ono što ti imam reći neće
dugo trajati, a ne želim da nas netko prisluškuje.«
On kimne. »Kako želiš.«
Premda je pola noći provela neprestano ponavljajući ono što mu planira
reći, riječi joj nisu navrle istoga časa. Zakopala je dlanove u džepove i napravila
nekoliko koraka. »Prilično sam dugo razmišljala o ovoj situaciji, i donijela sam
nekoliko odluka. Prije svega želim još jedanput istaknuti koliko se žestoko
protivim onome što ste učinili ti i moj tata. Ja nisam nekakav predmet s kojim
bi se obavljala razmjena, sad tu, sad tamo. Vaše postupke smatram besramnima
i posve neprimjerenima za jednog džentlmena.«
Pričekala je da vidi hoće li pokušati obraniti se.
Nije.
»Drugo, a to ti govorim potpuno otvoreno, najradije bih spakirala svoje
torbe, otišla iz ove kuće i zaboravila da uopće postojiš. Ono što si učinio
neoprostivo je okrutno i sve poštovanje koje sam nekoć osjećala prema tebi sada
je nestalo. O-osjećaji koje sam gajila bili su namijenjeni muškarcu kojeg sam
mislila da poznajem. Ti nisi taj muškarac.«
Njegovo se čelo počelo mrštiti. »Grace, ja...«
»Ne«, prekine ga. »Dopusti mi da završim.«
 On zatvori usta i stisne zube.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, ona nastavi. »Unatoč svemu tome, ipak
ostaje činjenica da sam ja neudana žena s ograničenim sredstvima za život.
Imam sa strane nešto malo novca koji sam zaradila objavljivanjem svojih crteža,
ali to nipošto nije dostatno za egzistenciju budem li se odselila od oca. A kad se
uzme u obzir njegovo sudjelovanje u ovoj... ovoj namještaljki, odbijam ikada
više živjeti u njegovoj kući. Upravo sam zbog toga odlučila da ćemo se ti i ja
vjenčati za pet dana kako je i planirano.«
»Molim!« Njegove se plave oči rašire jasno izražavajući zaprepaštenost.
»Nećeš otkazati vjenčanje?«
»Neću. Ipak, imam svoje uvjete.«
»Kakvi su to uvjeti?«
»Onakvi o kojima se neće raspravljati.« Ponovno se ushodavši, dlanovima
je protrljala ruke, a srce joj je stalo snažnije lupati. »Želim da se polovica
ugovorene svote iz nagodbe položi na račun otvoren isključivo na moje ime. A
za koji ćeš se ti, kao moj suprug, sporazumno odreći svih sadašnjih i budućih
prava.«
On podigne obrvu, ali ostane šutjeti.
»Dobit koju ću ostvariti svojim crtanjem ostaje moja, također. A budem li
s godinama prihvatila i nove projekte, i ta će sredstva biti moja, ja ću ih zaraditi
i trošiti kako me volja.«
»Zanimljivo«, primijeti on prekriživši ruke na prsima. »Što još?
Pretpostavljam da to nije sve.«
Ona odmahne glavom odbijajući pogledati ga u oči od straha da će joj
ponestati hrabrosti prije nego što izloži sve svoje zahtjeve. »Želim kuću negdje
izvan grada, pripisanu isključivo na moje ime.«
I dalje je šutio pa je nastavila. »Nešto udobno, premda ne mora biti ništa
ekstravagantno, na mjestu koje ću sama odabrati. Razmišljam o Kentu, ili
možda Essexu, nisam još odlučila gdje točno. Neko mjesto blizu obale gdje zime
ne traju dugo i nisu surove.«
»A što planiraš s tom kućom?«
 Zastavši, ona ga pogleda u oči. »Živjeti u njoj, naravno.«
Čelo mu se namreškalo i vidjelo se da je zbunjen. »Želiš da živimo u kući
blizu obale?«
»Ne. Ja želim živjeti u kući blizu obale. Ti se možeš smjestiti u Londonu
ili gdjegod poželiš. Meni je svejedno.«
Mišić mu zatitra na obrazu. »Dakle, samo da sve bude jasno. Vjenčat ćemo
se, ali nećemo živjeti zajedno?«
Ona sklopi ruke pred sobom. »Tako je.«
»Zar ne misliš da bi ljudi mogli primijetiti da si me napustila istog trena
čim smo izrekli zavjete? Tvoj tata, naprimjer? Poznavajući Danversa, vjerojatno
će odbiti isplatiti ostatak ugovorene svote ako se rastanemo.«
Ona kimne. »Razmišljala sam o tome i u pravu si. Ako se rastanemo
odmah nakon vjenčanja, tata će znati da nešto ne valja. A ako bude tako, mogao
bi se pokušati ponovno uplesti i tražiti poništenje braka. Ako se to dogodi, malo
je vjerojatno da ću dobiti svoju polovicu novca. Mogao bi na kraju također
inzistirati da mu vratiš puni iznos svog kartaškog duga.«
»Čini se da si izvrsno sagledala situaciju«, reče on pomalo sarkastično.
»Jesam. Stoga pristajem da prvih nekoliko mjeseci braka živimo pod istim
krovom. Rekla bih da će do kraja sezone proći dovoljno vremena da se otklone
sve sumnje. Kada se krajem ljeta društvena krema preseli iz grada, ja ću se
potiho povući u svoju novu kuću na selu, a ti možeš ići... kamo god želiš.«
»Možda kvragu?« predloži on.
»Ako to budeš htio«, uzvrati ona s proračunatom ravnodušnošću.
On je prostrijeli pogledom. »To će potaknuti priče, znaš.«
»Mislim da neće previše. Ako sam dobro shvatila, većina aristokratskih
parova većinu vremena provodi odvojeno. Ti i ja nećemo biti ništa drugačiji.«
»Tebi je jasno da, ako se vjenčamo, to je doživotno. Možda se i možemo
rastati, ali nema razvoda braka.«
Srce joj se zgrčilo kada ga je čula da tako hladno govori. A opet, cijela je
ova situacija između njih bila hladna, ledena i tmurna kao i ovaj zimski dan.
»Taman da postoji mogućnost za razvod, mene ne zanima ponovna udaja.
Trajni rastanak sasvim je u redu.«
Nekakav nedokučiv izraz prešao mu je preko lica. Zastavši, na trenutak se
zagledao u daljinu. »Jesi li sigurna da je to ono što želiš?«
»Prilično sigurna. Sa mnom se dovoljno loše postupalo, dovoljno sam
izmanipulirana, hvala na pitanju. Želim svoju neovisnost i mislim da je ovakav
dogovor najbolji način da to i postignem.«
Ispreplevši prste, snažno ih je stisnula do mjere da joj je postalo neugodno,
a zatim se usredotočila na tu neugodu kako bi suspregnula nalet osjećaja koji
su kiptjeli u njoj. Da je samo malo isprovocira, bojala se da bi se raspala i da bi
potekla rijeka suza, ili da bi se dogodilo još nešto mnogo gore. Dok je on i dalje
promatrao njegovan okoliš, ona je proučavala njegov profil i pratila linije i
plohe tog prelijepog lica. Lica koje je nekoć voljela, a koje skriva hladno srce
lažljivca.
Prisjetivši se toga, njezina odlučnost iznova ojača.
»Stvarno«, dometne ona namjerno ležernim tonom. »Činilo mi se da će ti
laknuti. Ako otkažem vjenčanje, samo ćeš se vratiti na početak i bit ćeš do grla
u dugovima prema mome ocu. Složiš li se s mojim uvjetima, ne samo da ćeš biti
slobodan nego ćeš plivati u bogatstvu, makar je riječ o nešto manjem iznosu
nego što si isprva planirao.«
On svrne pogled na nju i stane je dugo i nijemo promatrati. »Dobro onda,
Grace. Bit će kako želiš.«
Ona odahne kao da je sve do toga trena držala dah. »Misliš li da bi tvoj
odvjetnik mogao doći ovamo prije vjenčanja da sastavi ugovor? Ne želim da
između nas bude ikakvih nesporazuma.«
Odjednom mu u očima zabljesne srdžba. »O, neće ih biti. A nema potrebe
ni za odvjetnikom. Možda me više ne smatraš nekim džentlmenom, ali moja
riječ još uvijek nešto vrijedi. Dobit ćeš svoj novac i svoju kuću, bez ikakvih
ograničenja, baš kao što smo se dogovorili. Ako ti to nije dovoljno, onda bismo
možda iz ovih stopa mogli otići k tvojem ocu i sve lijepo otkazati.«
Ona spusti pogled shvativši da je maloprije pretjerala. »Ne treba. Tvoje mi
je obećanje dovoljno.«
»U redu. I još nešto dok razgovaramo ovako oči u oči. Možda me sada
prezireš, ali do kraja ovih blagdana pravit ćeš se da je drugačije. Sve dok se ne
vjenčamo i dok ne odemo, svi će nas pozorno promatrati i očekivati da vide
sretan par. Misliš li da bi idućih nekoliko dana mogla prema meni pokazati
malo privrženosti? Inače ovaj tvoj plan neće imati nikakvog smisla.«
Ona ponosno isturi bradu. »Ja mogu odglumiti nekog tko lebdi na krilima
ljubavi, ako to možeš i ti.«
On pokaže zube nasmiješivši se poput kakve neukroćene zvijeri pa joj
pruži ruku. »Hajdmo se onda vratiti unutra. Ne želim da promrzneš.«
Ali mrzla studen bila je upravo ono što ju je proželo kad je spustila dlan
na njegovu ruku te ona zadrhti pitajući se što li je to upravo učinila.
 Osamnaesto poglavlje

O slanjajući se na očevu ruku, Grace je hodala prema oltaru, toliko

ravnodušna da je jedva oko sebe primjećivala iznimnu ljepotu kapelice.
Nije obraćala pozornost ni na mnoštvo članova obitelji i prijatelja smještenih u
redovima blistavih klupa od mahagonija, već je gotovo svu svoju pozornost
usmjerila na jedan jednostavan čin: pomicanje stopala korak po korak po
sjajnome, bijelom mramornom podu.
Na zasvođenom stropu iznad nje nalazilo se pravo remek-djelo, anđeli
koji su sa svojim predivnim licima gledali na zemlju iz nebesko sjajnih, plavih
rajskih visina i veličanstvenih bijelih oblaka. Ali svod kao da je bio prazan,
toliko je se bio dojmio. Nije zapazila ni svu raskoš ružičastih ruža koje su krasile
nekolicinu visokih, elegantnih vaza, kao ni njihov slatkast miris koji se širio
zrakom poput parfema.
Stvarnost trenutka bila je sve čega je bila svjesna, baš kao i činjenice da je
to dan njezina vjenčanja – najjadniji dan u njezinu životu. Koje li ironije, jer je
još ne tako davno o njemu razmišljala kao o najsretnijem danu.
Kada su pristigli do oltara, otac se zaustavio. Ona se zanijela i bio joj je
potreban časak da povrati ravnotežu.
»Jesi li dobro, Grace?« prigušenim tonom upita otac čije su se obrve
zabrinuto nabrale.
»Dobro sam«, ona šapatom odgovori.
Tada se, kao i stotinu puta u posljednjih pet dana, nasilu nasmiješi.
Njezine su joj se usne doimale vještačkima, kao da su od voska, ali odgovor koji
mu je ponudila očito ga je zadovoljio. Upravo kao što je sa svim svojim
odgovorima i svakog drugog uspijevala uvjeriti u svoju navodnu sreću u ovoj
šaradi u koju se pretvorio njezin život.
Iznenada se pojavio Jack da zauzme mjesto njezina oca. Blago je posegnuo
za njezinim dlanom i spustio ga na svoj tamnoplavi rukav.
»Ruke su ti ledene«, reče on ispod glasa.
 Kada je odgovor izostao, on uzdahne i dâ znak biskupu da nastavi s
obredom.
Tresla se unatoč toplini svoje bijele satenske vjenčanice, koju je pratila
skladna kratka Spencer jakna dugih rukava čiji su ovratnik i manžete bili urešeni
mekim, snježnobijelim krznom. Kada je izabrala jednostavnu, ali elegantnu
haljinu, sva je bila treptala od uzbuđenja i iščekivanja kako će je nositi. Sada je
više nije bilo briga, ozebla je sve do nožnih prstiju.
Nekako joj je uspjelo izgovoriti prave riječi u pravom trenutku, ostati
mirnom i staloženom kada joj je Jack na prst stavljao širok zlatni prsten odmah
do dijamantnog zaručničkog prstena koji je već bio tamo. Nekoliko je dugih
trenutaka samo zurila u prstenje i sve ono što to prstenje predstavlja. Ili, bolje
rečeno, sve ono što bi trebalo predstavljati – a nije.
Okruženi veselim povicima i čestitkama, njih su dvoje izišli iz kapelice.
Ali umjesto da na kraju ceremonije napokon pronađe spokoj, shvatila je da
tortura tek počinje.
U balskoj dvorani Braebournea, stajala je zajedno s ostalim svatovima i
pozdravljala goste. Tradicija se uskoro pretvorila u pravi test izdržljivosti na
kojem je bila prisiljena razgovarati, smiješiti se i ponašati se kao da je najsretnija
žena na svijetu. Namjestivši osmijeh na lice, odradila je to najbolje što je mogla,
premda je njezino srce kucalo usporenim ritmom osobe koja u dubini duše
zapravo umire.
Naposljetku je svršilo i to mučeništvo, a započelo je sljedeće.
S dlanom na Jackovoj ruci, s njim u pratnji krenula je u svečanu dvoranu
gdje ih je čekao raskošan svadbeni domjenak. Zauzela je počasno mjesto
namijenjeno njoj i Jacku i dopustila mu da joj napuni tanjur nizom slasnih
delicija.
Možda bi i mogla pronaći malo zadovoljstva u izvrsnoj hrani ali, nažalost,
nije imala teka. Nesposobna da učini išta drugo doli da prčka po hrani,
pomicala je male zalogaje sad ovamo, sad onamo kako nitko ne bi posumnjao
u to da jedva i dodiruje svoje jelo.
Ipak, Jack je primijetio i stisnutih usnica s neodobravanjem svrnuo pogled
na njezin tanjur. »Zašto ne jedeš?«
»Nisam gladna.«
On se nasmiješi jednom od rođaka koji je podignuo čašu u tihoj zdravici.
Tada sagne glavu prema njoj. »Teško mi je vjerovati u to, tim više što si, ako
sam dobro shvatio, jutros prije obreda popila samo šalicu čaja.«
»Ni tada nisam bila gladna.«
»Ipak, pojedi koji zalogaj hrane. Već si i sad dovoljno blijeda. Još samo
treba da nam se onesvijestiš.«
U osmijehu koji mu je uputila nije bilo iskrenosti. »Ne brinite, milorde.
Neću učiniti ništa što bi vas osramotilo.«
»Ovo nema veze s mojim sramoćenjem. Ne želim da se razboliš.«
»Sasvim sam dobro«, lagala je.
Uzeo je vilicom komad dimljenog lososa i pojeo ga. Nije se mogla
suzdržati a da ne napravi grimasu promatrajući ga kako žvače mekanu ribu.
Ispravši hranu gutljajem vina, on se ubrusom potapša po ustima. »Nisi valjda
trudna, ili?« ležerno je upita, dovoljno tiho da ga nitko ne čuje.
»Ne!« ona ispali i zaprepašteno sijevne pogledom. »Sasvim sigurno ne.«
Kako se samo usuđuje pitati me takvo što ovdje pred svim našim
prijateljima i obitelji!
Proučavao ju je svojim prodornim plavim očima. »Jesi li sigurna? Prošlo
je tek nekoliko dana od...«
»Potpuno sigurna.« Krv joj se sjurila žilama. Slatko se smiješeći za slučaj
da je itko gleda, ona posegne za vlastitom čašom vina, pa otpije malo u nadi da
će alkohol donekle ublažiti razdraženost. Nešto pribranija, ona vrati čašu na
stol.
»Ovo ti je barem vratilo malo boje u obraze«, dometne Jack. »Ali mislim
da bi ti bilo dobro da još malo popiješ.«
Ne dajući joj vremena da promisli što je time mislio reći, Jack se nagne i
poljubi je, zarobi njezine usne poznatom, strastvenom zahtjevnošću od koje joj
se tijelom pronesu iskre užitka.
 Isprva je nepomično sjedila, suviše osupnuta da bi reagirala. Udahnuvši
opojan miris njegove kože, vjeđe joj zatrepere i spuste se, i nekoliko kratkih
trenutaka uzvraćala mu je poljubac. Ali tada su iznenada, navrla sjećanja na
razdor među njima. Ona naglo otvori oči i prekine poljubac.
On podigne ruku i vrškom prsta pogladi je po gorućem obrazu. »Tako je
već bolje«, nježno promrmlja. »Zdrava i rumena. A sada, kako bi bilo da pojedeš
koji zalogaj hrane pa da mi dokažeš kako ipak ne patiš od jutarnjih mučnina?«
Saznanje da vjerojatno svi u prostoriji pogledavaju prema njima bilo je
jedino što ju je spriječilo da ga dobrano ne potegne za uši.
Očito svjestan kakvim joj žestokim krivinama vrludaju misli, podignuo je
obrvu da je upozori. Prisiljena suzdržati se, čvrsto je svinula prste oko
rukohvata stolca.
On se naslonio na svome sjedalu pa ponovno podignuo čašu i stao piti.
Nekolicina gostiju dobacila im je pokoji nepristojan komentar. Kimajući, Jack
im se dobrodušno smiješio.
Grlo joj se steglo i zurila je u svoj tanjur želeći baciti ubrus na stol pa da
odjuri iz dvorane. Ali ta joj je mogućnost danas bila uskraćena. Još samo
nekoliko sati, podsjetila se, pa će moći prestati s ovim glumatanjem. Dotada
nema izbora već nastaviti pretvarati se da je blaženo sretna mladenka. Ona
nagne glavu sasvim blizu njegove pa mu prišapne: »Gnusan si.«
»Pojedi svoje jelo, Grace.«
»Ili što?«
Dugo ju je promatrao izazivajući je da sama otkrije.
Spustivši trepavice kako bi sakrila bijes u svojim očima, ona zabode
maleni komad šunke, prinese ga ustima i stane žvakati.
»Još jedan«, savjetovao je kad je završila s prvim.
Prsti su joj se grčili oko vilice, ali na kraju ga je poslušala.
»Kolač od badema s kremom na vrhu prilično je ukusan«, dometne on
blagim glasom. »Da sam na tvom mjestu, to bih sljedeće kušao.«
Taman se spremala odbiti kadli joj se trbuh oglasi prilično jasnim, ali
srećom gotovo nečujnim kruljenjem. Na svoje zaprepaštenje, ona shvati da je
gladna. Iznimno gladna, zapravo. No pomisao da će popustiti njegovoj tiraniji
protivila se svakome instinktu u njoj. Bolje da budem gladna, mislila je, nego
da mu pružim makar trunčicu zadovoljstva.
A opet, odbije li jesti, kome uistinu nanosi zlo?
Prošla je cijela minuta tijekom koje se u njoj vodila žestoka borba. Zureći
u sada odjednom primamljivo jelo na tanjuru, iznenada je odlučila da će
prednost dati gladi, a ne ponosu. Neka likuje ako želi. Zar je uopće važno?
Ipak, počela je s kolačićem od naranče umjesto s onim od badema, a
slastica joj se topila na jeziku poput ambrozije.
Krajičkom oka vidjela je kako se smiješi.
»Mrzim te, znaš«, šapne mu.
Osmijeh iščezne s njegova lica. »Uživaj u jelu. Čeka nas još dugi dan prije
nego što ćemo moći otići.«
Znajući da je u pravu, bacila se na hranu.

Satima poslije, oko Jacka i Grace okupilo se mnoštvo čestitara koji su ih veselim
poklicima i dobrim željama ispraćali na put.
Nakon što je svojoj supruzi pomogao uspeti se u kočiju, Jack se i sam
popeo u nju te zauzeo mjesto pokraj nje. Sluga je podignuo podnožak ispred
ulaza u kola i potom zatvorio vrata. Nije prošla ni minuta, a njih su dvoje
krenuli na put oboje se naginjući naprijed kako bi po posljednji put pozdravili
prisutne. Jack je kroz prozor promatrao svoju majku kako iz kuta oka otire suzu
da bi im potom stala mahati maramicom, lica ozarena osmijehom.
Kuća je ubrzo nestala iz vidokruga. Onoga časa kad je više nisu mogli
vidjeti, Grace je ustala i preselila se na suprotnu stranu. Smjestivši se na najveću
moguću udaljenost od njega, okrenula je glavu i pogled uperila kroz prozor.
Uzdahnuo je.
Ovo će biti prekrasan medeni mjesec. Mjesec dana novopečenog bračnog
pakla.
Odlučivši da zasad nema smisla pokušavati izvući je iz te njezine
mrzovolje, i sam je stao gledati kroz prozor. Dobro da je spakirao nekoliko
knjiga. Ako je suditi prema sadašnjem stanju stvari, uživat će u mnogobrojnim
tihim, samotnim trenucima.
Znao je da ima pravo biti ljuta, i dat će joj nešto vremena da slobodno
ispuše svoju razočaranost i tugu. Ali bila ona ljutita ili ne, sada su u braku, i
morat će pronaći način kako će se nositi jedno s drugim.
U međuvremenu bi možda mogao nadoknaditi malo sna. Prekrižio je
ruke na prsima i zaspao.

Kako se usuđuje spavati, pomislila je Grace desetak minuta poslije. Bijesno ga

je prostrijelila pogledom i već je pomislila kako bi se na brzinu mogla malčice
približiti i opaliti ga, ali tada je zaključila da nije toga dostojan.
U cijeloj ovoj situaciji nema ničega dostojnog Ni mene ni njega.
Bila je svjesna da njezina srdžba nikome od njih ne donosi dobro, ali
jednostavno je nije mogla otpustiti. Još ne. Zasad. Jer je negdje duboko u sebi
znala da će, prestane li ga sada mrziti zbog onoga što je učinio, između njih
ostati samo praznina.
Otrvši suzu, uperila je pogled kroz prozor na krajolik kojim su prolazili,
na snijegom prekrivena polja, bjelinu koja je na poslijepodnevnom suncu
svjetlucala kao da se u njoj kriju blještavi dijamanti. Piljila je u odbljeske
svjetlosti sve dok je oči nisu zaboljele. Čvrsto sklopivši oči, zarila je lice u
luksuzne mekane presvlake i poželjela da može izgubiti svijest.
Koju minutu poslije, ritmično kretanje kočije učinilo je svoje i ona utone
u san.

Zakopavši lice na njegovo rame, priljubi mu se još bliže. Ugrijana i opuštena,

osjećala se zadovoljnom kao što se već danima nije.
»Jack«, ona uzdahne zatočena u svojim snovima.
»Hm, hm«, promrmlja on dubokim, raskošnim glasom koji je ljubila.
»Samo spavaj, ja ću te odnijeti unutra.«
Kako lijepo. Ali zašto je Jack nosi? Mršteći se, ona se malčice razbudi.
Što li je to bio rekao o nošenju unutra? Kamo unutra?
 Upravo kad su mu ruke počele kliziti ispod njezinih koljena, ona se posve
probudi i trzajem odvoji od njega. »Što to radiš? Gdje smo?«
»Stigli smo do kuće za odmor. Pomažem ti da siđeš s kočije.«
Prisjetivši se svega, ona ga udari po rukama. »Ne treba mi tvoja pomoć.
Pusti me.«
On uzdahne. »Grace. Nemoj biti takva.«
»Kakva?« Sada već sasvim budna, kao da joj je na glavu izlio kantu ledene
vode, ona se ukoči i počne vrpoljiti iz njegova naručja. »Rekla sam ti da me ne
diraš. Koji dio ti nije jasan?«
Dugo ju je samo gledao u oči, stisnute čeljusti. Tada ju je naglo spustio
natrag na sjedalo pa izašao iz kočije.
Trebala joj je minuta da se sabere prije nego što će krenuti za njim, a onda
dopustila slugi da joj pomogne sići s vozila jer je Jack dotad već nestao iz
vidokruga. Još uvijek pomalo snena, stajala je hladna i ukočena, pogleda
uperenog u kuću obavijenu tminom noći. Čak je i u mraku uspijevala razaznati
njezin starinski izgled i veličinu. Da je drugačije, ta bi joj kuća bila šarmantna.
Večeras ju je samo činila tužnom. Uzdahnuvši, ona pođe unutra.
Kuća je bila topla zahvaljujući ugodnoj vatri koja je gorjela u velikom
kamenom kaminu u glavnoj prostoriji. Na suprotnoj strani središnjeg hodnika
nalazila se malena radna soba, do nje blagovaonica te kuhinja na kraju niza.
Upravo se iz te kuhinje pojavila domaćica. Nakon što se sa srdačnim
osmijehom pozdravila s Grace, povela ju je na kat njišući bujnim bokovima pod
skutima jednostavne smeđe haljine.
»Evo nas«, izjavi ona uvevši je u jednu od dviju velikih soba na katu.
»Nadam se da će vam biti udobno. Na stoliću imate toplu vodu i ručnike, a
večera će vam biti poslužena čim gospodin i vi budete spremni.«
»Zapravo«, javi se Grace zaustavivši ženu u trenutku kad se već okrenula
da napusti sobu. »Prilično sam umorna od puta. Bi li bilo moguće da mi se
pladanj donese ovamo?«
Domaćica je na tren samo zurila, ali se brzo oporavila. »Naravno, milady.
Kako god želite.«
 Milady.
U prvom trenu Grace uopće nije shvatila da domaćica misli na nju. Ali
tada joj u svijest dopre spoznaja da je sada udana žena, s novim imenom i
titulom koja će joj vjerojatno još neko vrijeme biti neobična. Ali, nije se osjećala
kao da se zaista udala. Umjesto toga, osjećala se izgubljenom i veoma
usamljenom – vezanom uz muškarca koji je ne voli i nikada i neće.
Zamolivši domaćicu da joj pošalje njezinu služavku, otišla je do toaletnog
stolića pa u lijepi porculanski lavor ulila vodu da opere lice i ruke.
Ostatak večeri prolazio je sporo, a živci su joj bili tanki dok je čekala da
vidi hoće li se Jack pojaviti i zahtijevati da mu se pridruži u prizemlju. Ali nije.
Niti dok je sama večerala u sobi, niti poslije dok je iz kose izvlačila ukosnice i
čavrljala sa služavkom i spremala se za krevet.
Zapravo, da se povremeno nije začuo njegov duboki glas, koji se pronosio
kućom dok je razgovarao s nekim od slugu, ne bi uopće znala da je tu.
Odjevena u praktičnu, bijelu vunenu spavaćicu za koju je inzistirala da joj
se spakira za put, odnijela je upaljenu svijeću do stolića pokraj kreveta i,
spustivši je, uvukla se među plahte. Navukla je prekrivač sve do brade, sklopila
vjeđe i pokušala se opustiti.
Neće doći, govorila si je. Dobio je što je želio – a to nisam ja. Nije ni imala
želju da joj se pridruži u krevetu jer, eto, nije. Sada više ne. Nakon što je saznala
istinu, više ne.
Ipak, s usana joj se oteo čeznutljiv uzdah, a niz obraz otkotrljala suza i
kapnula na hladan jastuk. Protrljavši oči dlanom, prisilila se otkloniti tugaljive
misli i odlučila da je vrijeme za spavanje.
Prošlo je već više minuta i već je sanjala kad se na praznoj strani krevet
ulegnuo, a madrac lagano zaljuljao kad je netko sjeo.
Njezin se san naglo prekine, a oči širom otvore. »Jack?«
Gledao ju je kroz prigušeno svjetlo. »Očekivala si nekog drugog?« upita
on blago je zadirkujući.
Zgrabivši prekrivač, ona ga povuče sve do brade. »Nisam tebe očekivala!
Što radiš ovdje?«
 Jedna se smeđa obrva izvije u luk. »Rekao bih da je to sasvim očito. Idem
u krevet.«
Čvrsto držeći plahte, ona se pridigne u sjedeći položaj i zauzme
obrambeni stav. »O, ne, ne ideš. Nećeš ovdje spavati.«
On otkopča gumbe na manžetama košulje pa je prevuče preko glave i
odbaci na obližnji stolac. »Tko je uopće spominjao spavanje?«
Zrak joj izleti iz pluća. »Nećeš ni to raditi!«
Pretpostavljala je da će se početi prepirati. Umjesto toga, on duboko
uzdahne, pa ustane, izuje cipele i skine hlače. Golih prsiju i razodjeven sve do
gaća, on se okrene. »Ne brini se. Neću te ni pipnuti pa se možeš prestati brinuti
za svoju čednost. Samo ću spavati.«
»Ako ćeš samo spavati, onda to čini negdje drugdje. U drugoj spavaćoj
sobi, naprimjer.«
»Da si odvojila malo vremena i tome posvetila pažnju, znala bi da je druga
spavaća soba knjižnica na katu. Ovo je jedini krevet u kući.«
Prsti su joj drhtali. »Onda spavaj na sofi u dnevnom boravku. Učinila mi
se dovoljno dugačkom, čak i za tebe.«
»Neću spavati na sofi.« Podigavši prekrivač na svojoj strani, on se zavuče
u krevet.
Čim je madrac pod njegovom težinom ponovno potonuo, ona zbaci
posteljinu sa sebe. »U redu. Onda ću ja spavati na sofi.«
Krećući se brže nego što bi to mogla i zamisliti, on posegne za njom i
uhvati je za zapešće. »Ne, nećeš. Nitko neće spavati na prokletoj sofi. A sad se
vrati ovamo i ulazi u krevet.«
Zakopavši se na mjestu, ona se pokuša oteti njegovu stisku. »Pusti me.«
»Hoću. Čim se prestaneš ponašati smiješno. Ta nije da već nismo dijelili
krevet.«
Naravno da jesu. Ali njezina reakcija nimalo nije imala veze s čednošću, a
imala je svake veze s osjećajima. Kad je prije bila spavala s njim, činila je to iz
ljubavi, puštala ga je u svoje tijelo i u svoje srce iz pogrešnog uvjerenja da joj
uzvraća ljubav. Ali sada bi spavanje s njim bilo kao da je u krevet pozvala
stranca. Stranca koji možda ima jednako lice i stas kao i čovjek kojega je voljela,
ali ne i isti duh.
Taman se spremala ponovno ga odbiti kadli se nagnuo na koljenima i
upotrijebio drugu ruku da je uhvati oko struka. Ne osvrćući se na njezin trud
da mu se otme iz zagrljaja, on je baci na krevet, i to tako da se našla pod njim.
Nekoliko sekundi nije mogla disati, srce joj se prijetilo da će iskočiti iz
grudi. Jack ju je okružio, njegovo ju je tijelo pokrilo poput žive deke – tople,
snažne i tako vitalno muževne da se nije ni imala želju pomaknuti. Zaboravivši
se na časak, uživala je u čuvstvima, sladila se poznatim mirisom i zrelom
vrućinom njegove kože.
»Možemo ostati ovako cijelu noć«, reče. »Ili možeš dobiti jednu stranu
kreveta, a ja drugu. Izbor je tvoj.«
Kad je opet došla k sebi, počne mu se opirati pa tek tada postane svjesna
onoga među njegovim nogama što je upućivalo koliko je jako uzbuđen.
»Samo tako nastavi«, upozori je, »i spavat ću u tebi, a ne samo na tebi. I
opet, izbor je samo tvoj.«
Ali znala je da njegova požuda nema veze s njom – ne zapravo. Bio je to
zdrav muškarac i tako bi reagirao na svaku polugolu ženu pod sobom. Želio je
seks. Nije želio nju.
S knedlom u grlu od neprolivenih suza, objema se rukama odgurne od
njegovih prsa. »Makni se s mene. Spavat ću ovdje u krevetu.«
Njegovim azurno plavim pogledom nakratko je preletjela sjenka
razočaranosti, kao da se ponadao da će ona uložiti više truda u borbu i ovo što
se događa pogurati malo dalje. Ali tada je sjenka iščezla, vjerojatno je to samo
bila varka zbog treperenja svijeće, zaključila je.
»Hoćeš li ostati?« upita.
»Da«, ona jedva dišući odgovori. »Rekla sam ti da se makneš s mene. Težiš
tonu.«
Uglovi njegovih usana lagano se uzdignu u provokativan smiješak, a zatim
se podigne s nje.
Prevalivši se na svoju stranu, ona mu okrene leđa i prekriži ruke na
prsima. Zatvori oči i svim se silama potrudi ignorirati čežnju probuđenu u
međunožju, mrzeći se zbog toga što žudi za njim, i to usprkos svemu što se
dogodilo.
On je u međuvremenu poravnao posteljinu i preko njih oboje prebacio
pokrivač. Tada se povukao i šakom udario u jastuk da poprimi zadovoljavajući
oblik.
»Laku noć, Grace.«
Ona ostane nijema odbijajući pružiti mu to zadovoljstvo da ga počasti
odgovorom. Ugrizavši se za usnicu, suzdržavala se da ne zaplače i silom se
tjerala da zaspi.

Kvragu i sve, kako može spavati? razmišljao je Jack pola sata poslije. Još gore,
zašto je uopće inzistirao na tome da dijeli krevet s njom kad je rezultat bila samo
apsolutna agonija? Da je bio imalo razuman, pustio bi je da bude po njezinu i
otišao dolje spavati na sofi. Bez obzira koliko ona bila neudobna, barem bi se
koju minutu uspio odmoriti. Umjesto toga bio je osuđen da provede noć ležeći
pokraj Grace, krut kao koplje i bolan od želje da se olakša.
Nije to baš prva bračna noć kakvu sam planirao. Ali, ništa vezano uz ovaj
brak nije ispalo onako kako sam planirao.
Prebacivši ruku preko lica, uzdahnuo je, napola se nadajući da bi je zvuk
mogao probuditi. Bio je dovoljan letimičan pogled da se uvjeri kako ona i dalje
spava. Ponovno spustivši ruku, promatrao ju je u mraku i uhvatio blagi odsjaj
njezine crvene kose, vidljive čak i pri tako slabašnoj svjetlosti.
Ispružio je ruku i dohvatio njezin do struka dugačak pramen kose pa
svilenkaste vrhove stao trljati među prstima, sporim, umjerenim pokretima.
Bez imalo razmišljanja, podignuo je uvojak do nosa i počeo udisati, sklopivši
vjeđe kada mu je Gracein slatkasti miris ruže i meda preplavio čula. Ponovno
je uzdahnuo, najradije bi se primaknuo i čvrsto je uzeo u položaj žlice. A kad bi
došao do toga, laganim bi je poljupcima razbudio, slušajući njezine male grlene
zvukove dok u njoj budi strast do silovitog vrhunca.
Ali rekao si je da će joj dati nekoliko dana da se privikne na novonastale
okolnosti. Možda ga u ovom času ne voli previše, ali još uvijek mu je žena.
Nadao se da će se, bude li joj dao malo prostora, pomiriti s tom činjenicom i
potruditi se da im brak uspije unatoč svim govorima o rastavi.
A što ako se ne pomiri?
Dobro, s tim će se poslije pozabaviti. Tko zna, možda će mu za koji mjesec
prijateljski rastanak doći kao olakšanje. U svojoj se prošlosti uvijek umarao od
svojih ljubavnica, koliko god su bile lijepe ili vješte u krevetu. Zašto bi onda
Grace bila imalo drugačija?
I neće, zaključio je s nekim čudnim osjećajem sjete. Samo je pitanje
vremena kad će ta njegova glad za njom ishlapiti. Ali do tada je želi. I namjerava
je opet imati. Sve što je trebalo učiniti bilo je pustiti vremenu i požudi da ispletu
svoju čarobnu mrežu i ponovno će se naći u njegovu naručju.
Zaveo sam je jednom. Mogu je zavesti opet.
Samo što ovaj put između njih više neće biti laži, neće biti ničega što bi
trebalo skrivati, nikakve potrebe da se glumata ili na bilo koji način pretvara.
Kada budu ponovno vodili ljubav, spojit će se iz nepatvorene sirove želje – i
putem otkriti čisti, izgarajući vrhunac zanosa.
Do tada ga, ipak, čekaju veoma duge, veoma teške noći.
Ispustio je dugačak pramen kose i još nekoliko trenutaka gledao u
ispruženo tijelo. Stisnute čeljusti i uda bolnog od jada i bijede, okrenuo joj je
leđa i sklopio oči.
 Devetnaesto poglavlje

Jacka nije bilo kad se sljedećeg jutra probudila.

Očito je govorio istinu kad joj je rekao da želi samo spavati, ništa više.
Da bude iskrena, trebala bi biti zahvalna na tom nedostatku volje, kao i na
činjenici da mu očito nije smetalo što je oslobođen svoje dužnosti prema
mladoj, i to na prvu bračnu noć.
Nije da bi mu dopustila da obavi te dužnosti, ali ipak, možda se mogao
malo jače potruditi.
Saznanje da se nije ni potrudio samo je bilo pokazatelj da je bila u pravu
glede njegovih proračunatih namjera. Ipak, ta joj je spoznaja bila slaba utjeha.
Jedno je bilo slutiti da mu je stalo samo do njezina novca, sasvim pak nešto
drugo uvjeriti se u to. S grčem u prsima, zbacila je sa sebe pokrivač i pozvala
služavku.
Nakon jednog sata spustila se stubama u toploj, grimiznoj dnevnoj haljini
od kašmira koja se uopće nije trebala slagati s njezinom bojom kose, ali začudo
ipak jest. Haljina je bila prijedlog njezine nove svekrve koja je imala oko za tako
hrabre modne odabire.
U blagovaonici je Jack sjedio za stolom, a pokraj sad već gotovo praznog
tanjura stajale su presavijene novine. Čim je ušla u prostoriju, on podigne
pogled i pozdravi je jednoličnim tonom. »Dobro jutro.«
Nije se mogla natjerati da mu verbalno uzvrati pozdrav pa mu kratko
kimne i primakne se stolu s hranom gdje su bile pripremljene dvije srebrne
posude.
Dok se ona posluživala kriškom prepečenca i poširanim jajem, Jack se
vratio čitanju novina. Ponovno je podignuo pogled kad je zauzela mjesto na
suprotnom kraju stola.
»Zar je to sve što ćeš pojesti?« upita je, a u plavim mu se očima nazirala
kritika na njezin izbor.
 Uzevši vilicu, ona prkosno zabode zupce u jaje i pusti da se topao,
narančasti žumanjak razlije po kruhu. »Da. Tako je.«
Zurio je još koji trenutak, a onda okrenuo stranicu novina.
U sobu je ušla služavka s lončićem svježeg čaja. Utočivši napitak u
Graceinu šalicu te posluživši iznova Jacka, djevojka je ostavila lončić na stolu
pa se opet povukla.
Zavladala je tišina.
Jack je pijuckao čaj i čitao svoje novine dok se ona usredotočila na svoj
doručak.
»Ima li nešto što bi danas voljela raditi?« upitao ju je kad je pojela
posljednji zalogaj hrane.
S njim, zar na to misli? Malena bora urezala joj se na čelo između obrva.
»Ne.«
Nekoliko ju je sekundi gledao ravno u oči. »U redu. Ja onda idem u
knjižnicu. Čitati.« On ispije do kraja svoj čaj, ustane i napusti blagovaonicu.
Istoga časa kad je otišao, ona pogne ramenima, a očaj je prožme kao da je
cijelim njezinim tijelom prostrujao ledeni vjetar. Ledeno je svakako u redu,
odlučila je. Atmosfera između njih bila je mrzla studen, baš kao i siječanjski dan
vani. Kako li će uopće podnijeti suživot s njim sljedeća četiri tjedna?
S entuzijazmom dalekim od iskrenog veselja, pošla je na kat da uzme
nekoliko listova papira za crtanje pa se odmah potom vratila dolje. U salonu je
zauzela mjesto pokraj prozora i olovkom pokušala na papir prenijeti zimski
pejzaž i lijepe pomoćne građevine. Rezultat pak je bio toliko jadan da je na kraju
sve crteže bacila u kamin gdje je vatra progutala svaki dokaz njihova postojanja.
Vrativši se u spavaću sobu, sljedeće što je pokušala bilo je zadrijemati, ali
i to joj je uspijevalo tek na mahove i u nezadovoljavajućoj mjeri. Pozvala je
služavku, okupala se, pa odjenula još jednu od novih haljina iz miraza – onu od
satena boje breskve koji je pri svakoj njezinoj kretnji proizvodio šuškavi zvuk.
S obzirom na to da su se držali seoskog rasporeda, večera se posluživala
rano. U blagovaonici je sjela nasuprot Jacku i njih su dvoje jeli u tišini, tek bi
povremeno netko pokušao zapodjenuti razgovor. Kada se objed svršio, on se
ponovno povukao u knjižnicu.
Tada je opet došlo vrijeme za spavanje.
Služavka joj je pomogla odjenuti spavaćicu i kućnu haljinu pa se potom
oprostila za tu večer. Grace je nakratko razmišljala da uzme deku i jastuk te da
ode u prizemlje spavati na sofi. Ali poznavajući Jacka, on bi je vjerojatno
natjerao da se vrati gore čim bi shvatio da je nema.
Ipak, nešto se buntovno rodilo u njoj na pomisao da se samo pitomo
uvuče u krevet i čeka da joj se on pridruži – pa makar spavanje bilo sve što želi!
Uzevši knjigu da ima neku zabavu, otapkala je do velikog naslonjača smještenog
pokraj kamina i tamo se smjestila.
Prošlo je dosta vremena kad ju je iz sna prenuo osjećaj kako se oko nje
obavijaju njegove ruke. Vatra je već skoro dogorjela i na sobu su padale teške,
gotovo crne sjene.
»Šššš«, mrmorio je svojim dubokim, božanstvenim glasom. »Samo ću te
odnijeti do kreveta.«
»... spavati tu na fotelji«, promumljala je.
»Spavaj tu na fotelji pa ćeš se probuditi s istegnutim vratom.«
Suviše pospana da bi nastavila negodovati, pustila je da je skupi u svoje
snažne ruke. Trenutak kasnije, utonula je u madrac, obavijena hladnim
plahtama i pahuljasto mekim perjem. Pokrio ju je pokrivačem i svojim je
velikim rukama čvrsto ušuškao tako da joj se toplina blaženo širila tijelom.
Lebdjela je negdje na rubu sna kada su je po obrazima okrznuli njegovi
prsti i sklonili joj kosu s lica. Zadovoljno je uzdahnula, jedva svjesna kada je
svojim usnicama lagano dotaknuo njezine. Nakon toga više ničega nije bila
svjesna.

I opet, u vrijeme kad se probudila, kad su se ranojutarnje zrake svjetla stale

blago promaljati kroz zavjese, njega više nije bilo. Da posteljina nije bila
zgužvana i da se na jastuku nije vidjelo kako je na njemu netko ležao, pomislila
bi da nije ni spavao pokraj nje.
Ponovno je stala preispitivati svoju prijašnju pretpostavku kad se spustila
na doručak i zatekla ga jednako mirnog i rezerviranog kao i prethodnoga dana.
A opet, znala je da je zaspala u fotelji, dakle, to nije mogao biti san. Ili možda
jest? Dotaknuvši prstima usnice, pitala se što je u njezinu sjećanju stvarno, a što
ne.
Dan se nastavio veoma slično prethodnome danu. Jack je nestao u
knjižnicu gdje je provodio sate, a ona je sama sebi pronalazila zanimaciju – prvo
je vezla, potom čitala. Susreli su se na večeri, a njihov se razgovor svodio na
ćaskanje i primjedbe o hrani.
Tada je opet došlo vrijeme za polazak u krevet.
Ponovno je tvrdoglavo odabrala fotelju gdje je čitala sve dok joj prsti nisu
olabavjeli na stranicama knjige a kapci postali odveć teški da bi ostali otvoreni.
Sanjala je kako je nosi u krevet i kako je ljubi dok je smješta ispod pokrivača.
Ali baš kao i prije, ujutro ga više nije bilo.
I tako se nastavilo sljedeća tri dana, svaki od njih sporiji i dosadniji od
prethodnog.
Spustila se noć, a Jack se, utočivši brendi u času, ushodao po mračnoj
knjižnici i pitao se koliko će još moći izdržati ovo čekanje.
Nakon što je prošao gotovo cijeli tjedan, ponadao se da bi Grace mogla
popustiti i pokazati znakove želje za okončanjem ove pat-pozicije u kojoj su se
nalazili. Iako je u njemu sve više buktio nemir, činilo se da je ona sasvim
zadovoljna sa situacijom, očito zadovoljna svojim samotnjačkim aktivnostima
kojima se svaki dan bavila.
Što se pak njega tiče, on je pročitao mnogo knjiga, ali ni blizu onoliko
koliko bi si to ona mogla misliti. Umjesto toga, većinu je svakog poslijepodneva
u knjižnici proveo spavajući – nakon što bi noć proveo nemirno ležeći u krevetu
pokraj nje, često bi bio iscrpljen, a tijelo bi mu bilo do te mjere uzbuđeno da je
graničilo s boli.
Možda je bio budala što je jednostavno ne uzme kad god poželi. Bio je
svjestan da bi bio sposoban izmamiti njezinu prirodnu strastvenost, ali unatoč
tomu nije želio da ga optuži kako ju je iskoristio u trenucima kad su joj
obrambeni mehanizmi najslabiji. Ne, zavjetovao se samome sebi, dat će joj
vremena. Samo, više nije bio siguran koliko će joj još vremena moći pružiti.
Strusivši naiskap brendi koji si je bio utočio, spustio je čašu i izišao iz
knjižnice. Otvorio je vrata spavaće sobe na drugom kraju hodnika i tiho se
ušuljao u zamračenu prostoriju. Kao i svake prethodne noći, očekivao je da će
zateći Grace sklupčanu na fotelji ispred vatre. Ali ovaj put fotelja je bila prazna,
a ona je spavala u njihovu krevetu.
Nešto ga je stegnulo u želucu koliko je bio zatečen, premda mu se u isti
mah ud ukrutio u znak odobravanja. Prišavši bliže, on se zaustavi kod kreveta i
zagleda u nju.
Kako li je samo lijepa, blijeda koža rumena od sna, vatreno-crvena kosa
razbarušena oko glave. Duboko je spavala na svojoj strani, opuštenih, lagano
razmaknutih usana, kao da čeka da je netko poljubi.
Možda i čeka, maštao je.
Vrat mu je već bio obnažen jer je kravatu bio skinuo pa je sada posegnuo
za košuljom i svukao je preko glave. Riješio se i cipela i hlača, ostavivši ih na
mjestu gdje su spale s njega, i tada se uvukao pod pokrivač.
Primaknuvši se bliže, obavio je ruke oko Grace tako da se smjestio iza nje,
a koljena gurnuo točno iza njezinih. Dopuštajući samome sebi da mu se ruka
spusti na mjesto gdje se to činilo najprirodnijim, on dlanom obuhvati cijelu
jednu zamamnu dojku. Oči mu se sklope od žestine užitka.
Oštro je uvukao dah kad se pomaknula u snu i stražnjicom se nakratko
protrljala o njegov pulsirajući ud. Sva sreća da je ostavio gaće na sebi jer se inače
ne bi mogao suzdržati od toga da joj razmakne bedra i istog se časa zabode u
nju.
Umjesto toga, svoje je potrebe držao na kratkom povodcu i snagom se
volje natjerao zasad ne činiti ništa više doli držati je. Pustit će da ona odluči što
će biti sljedeći korak. Ako se probudi, vodit će ljubav. Ako ne, pustit će je da
spava.
Zasad.

Grace se lagano budila iz sna, blaženo poput djeteta ležeći u nježnom, brižnom
zagrljaju nečeg toplog i opuštajućeg. Zadovoljno uzdahnuvši, bliže se priljubila
prekrasnom izvoru topline i još više stisnula lice na jastuk pod obrazom. Ali,
začudo, guščje perje nije potonulo nego ostalo glatko i čvrsto, nimalo nalik na
jastuk.
Nos joj se trznuo kada ga je poškakljalo nešto meko. Primaknula je ruku i
počeškala se, pa se ponovno udobno smjestila. Ali dok je to činila, istodobno je
postala svjesna dviju stvari – da je ono čvrsto i toplo pod njezinim bedrom u
dobroj mjeri oblikovano kao kakva noga, i da njezin jastuk diše.
U tren je nestalo pospanosti, a oči su se naglo otvorile i ugledale kako vani
tek sviće, i ranojutarnje se blage zrake svjetlosti počinju probijati u sobu.
Lagano se pridignula – zapravo, pokušala se podignuti – pa otkrila kako se ne
može pomaknuti više od centimetra zahvaljujući dugoj, mišićavoj muškoj ruci
koja joj je obavijena ležala oko ramena.
Nagnuvši glavu unatrag, susrela se s Jackovim snenim plavim očima.
Kad je shvatila da je budan i da je promatra, šok prostruji cijelim njezinim
tijelom, kao da ju je munja opekla. Još gore od toga bila je činjenica da su njih
dvoje doslovno bili isprepleteni, dojkama mu se i trbuhom prilijepila uz bok, a
nogom zajašila njegovo bedro, dok je istodobno njezin list ostao zarobljen pod
njegovim od dlačica hrapavim listom. A što se tiče njezine spavaćice, tkanina se
toliko visoko povukla uz tijelo da joj je porub jedva pokrivao nagu stražnjicu.
Nekako ga je, a da toga nije bila svjesna, očito potražila tijekom noći i u
snu se obavila oko njega poput povijuše. Posramljena, pokušala se odmaknuti.
»Ja... ovaj... oprosti. Nisam shvatila da... ovaj... nisam... nisam mislila...«
»Spavati na meni?« dovrši on polaganim, promuklim glasom.
Zaustivši, pokušala je nešto reći, ali od nje ni glasa nije bilo čuti. Kimnula
je umjesto toga.
»Ne brini se.« Nasmiješio se. »Odličan si pokrivač.«
Promeškoljivši se opet, čekala je da je oslobodi.
Umjesto toga, njegova je ruka ostala na istom mjestu, obavijena oko
njezinih ramena. »Spavaj još malo. Tek je svanulo.«
Da spava? Sada jednostavno više nije mogla spavati, pa makar bilo
prerano da ustane. »Ja... nisam više umorna.«
»Nisi?« Njegov se dlan smjesti na stražnju stranu njezina nagoga bedra i
kružnim ga pokretima lagano počne gladiti. »Nisam ni ja.«
Puls joj je bubnjao u ludom ritmu. »Trebao bi me pustiti.«
»Trebao bih?« Ruka mu se pomakne naviše, a prsti stanu kliziti točno
ispod poruba spavaćice. »Jesi li sigurna?«
Dugo mu nije mogla odgovoriti, obuzela ju je nekakva obamrlost od koje
se teško mogla točno prisjetiti zašto je pogrešno da ovdje tako leži s njim. »D-
da.«
»Ne zvučiš mi baš pretjerano uvjerljivo. Možda bi trebala ponovno
razmisliti.«
Zarivši joj u kosu prste svoje druge ruke, čvrsto ju je držao i blagim
pritiskom spustio joj glavu pa potražio njezina usta. S umješnošću od koje je
zadrhtala, razmaknuo joj je usnice i jezikom se uvukao unutra. Vruć, vlažan i
gladak, poveo ju je u carstvo mračnog iskušenja, orobljavao njezina usta
ležernom temeljitošću od koje su joj se raspršile sve misli. Omađijanoj, nije joj
preostalo ništa nego izdržati, bila je bespomoćna usred nevjerojatnog
blaženstva njegova dodira. Tad je dlanom kliznuo naviše prema njezinoj goloj
guzi.
Jedva dolazeći do daha, ona mu se otrgne iz zagrljaja. »Dosta.«
»Dosta čega?« Riječi su mu bile nerazumljive od strasti.
»Ovoga. A sad me pusti.«
»Zašto?«
Dugo je samo zurila u njega. »Znaš zašto.«
»Zapravo, ne znam«, odgovori on zamišljenim tonom. »S obzirom na to
da znam kako si uživala« – lagano joj stisne guzu pa se nasmiješi – »u ovome.«
»To je bilo prije«, prekori ga pritisnuvši dlanove o njegova prsa ne bi li mu
se otela.
Mnogo snažniji od nje, s lakoćom ju je držao da se ne pomakne ni
milimetar. »Ah, da. Prije. A opet, ako se uzme u obzir činjenica da smo sada u
braku, rekao bih da smo u krevetu slobodni činiti što god nas volja.«
»Što god tebe volja, hoćeš reći«, uzvrati ona. »Rekla sam ti da me ne diraš
i nisam se predomislila. Dobio si što si želio onoga dana kad smo se vjenčali.
Odbijam biti tvoja igračka samo zato što si zaključio da si napaljen, a ja sam ti
zgodno rješenje.«
»Zgodno rješenje! Zar tako misliš o sebi?« U smijehu koji mu se oteo nije
bilo ničega što bi dalo naslutiti da mu je sve to smiješno. »Meni se čini da ste
bili prokleto nezgodni, gospođo. Cijeli protekli tjedan više bih zadovoljstva
iscijedio iz hladnoga kamena nego iz tebe.«
Ona stisne usnice. »Ne znam zašto prigovaraš. Pa nije da me stvarno želiš.
Svaka bi ti žena dobro poslužila.«
On podigne obrvu. »Misliš da je tako? Onda sam se očito uzalud odricao.
Po tvojim mjerilima, dosad sam već trebao odjahati u selo i iskoristiti jednu od
lokalnih djevojaka. Uvjeren sam da bi se mogla pronaći jedna ili dvije koje bi
bile voljne uslužiti me. Možda bih sada trebao otići i vidjeti mogu li pronaći
koju mljekaricu kojoj ne bi bilo mrsko svojim jutarnjim obavezama pridodati
još malo vrhnja.«
Suzdržavala se da ne pokaže koliko je zgranuta tom njegovom namjernom
grubošću, i nešto ju je stisnulo u grudima već i na samu pomisao da bi mogao
biti s nekom drugom ženom. »Da, možda bi trebao.« Drsko ga gledajući u oči,
čekala je da je pusti i ode.
Umjesto toga, držao ju je zarobljenom među svojim rukama. »Nažalost,
ne želim mljekaricu ni bilo koju drugu ženu. Želim tebe.«
»Ne, ne želiš«, reče očigledno sumnjičava.
»Ne želim?« On prijeđe dlanom po obloj stražnjici, zatim po gornjem
dijelu njezina bedra.
Zadrhtala je, ali je ipak ostala odlučna. »Privlačnost nije razlog zbog kojeg
si mi stalno bio za petama. Da nije bilo duga prema mome ocu, nikada mi ne bi
prišao da me bolje upoznaš. Ne bih ti uopće zapela za oko.«
U očima mu se vidjelo kajanje, ali nije skrenuo pogled. »Istina je da ti
možda ne bih prišao s namjerom da te bolje upoznam, ali definitivno bi mi
zapela za oko. Još od prvog susreta onoga dana kod Hatcharda, znao sam da te
moram imati. Želio sam te, Grace, i taj moj interes nikada nije bio hinjen.
Pokušao sam ti to reći, ali nisi me željela slušati.«
Ne, tada joj uistinu nije bilo do slušanja, nakon što je saznala cijelu istinu.
A otada više nije bila sklona povjerovati u bilo što od onoga što joj govori. A
ipak, usprkos razumu, pomislila je da je sada iskren. Čak i da jest, može li si
priuštiti da mu ponovno povjeruje? Ili je to samo još jedna od njegovih
izopačenih igrica?
»Idućih nekoliko mjeseci živjet ćemo zajedno i glumiti sretno vjenčani
mladi bračni par«, nastavi on. »S obzirom na to, situacija bi se mogla gadno
zakomplicirati budemo li neprestano neprijateljski raspoloženi jedno prema
dugome. Zašto ne bismo izvukli najbolje iz ove situacije i sklopili primirje?«
Ona uzdigne obrvu. »Želiš primirje, je li?«
»Da. Osobito u spavaćoj sobi.« Njegovi su se prsti za koji centimetar
približili dnu njezinih leđa i zastali kako bi vješto stali kružiti po točki u kojoj je
bila iznimno osjetljiva.
Proklet bio što zna za tu točku, pomislila je i nehotice se izvila u luk pod
njegovim dodirom. Srce joj je bubnjalo, a izdajnička se mokrina počela
nakupljati u međunožju.
»Ta nije da bismo prekršili bilo koje pravilo«, naglasi on nagovarajući je
hrapavim, zavodničkim glasom. »Upravo suprotno, zapravo, jer je naš savez
potvrđen i po Božjem i po ljudskim zakonima. Zašto bismo se onda odricali?
Zašto ne bismo uživali u onome što nam oboma pruža zadovoljstvo?«
Zurila je u njega i razmišljala. »Znači, želiš da budemo ljubavnici?«
Njegove plave oči potamne. »Zar ti ne želiš?«
Drhtaj prođe njezinim tijelom već i na samu pomisao. Na njezinu žalost,
shvatila je da je u iskušenju. »Koliko dugo?«
On zastane kao da razmišlja. »Onoliko dugo koliko nam takav aranžman
bude odgovarao.«
»A kad ja odlučim otići? Kad više neću htjeti biti tvoja žena ili tvoja
ljubavnica, što onda?«
 Ruka mu zastane. »Bit ćeš slobodna otići, upravo kao što sam ti obećao.«
»Dakle... ovaj aranžman zaista će uključivati samo seks?« izazovno upita.
Nakratko zavlada tišina. »Tako je. Samo seks.«
Ona proguta i svrne pogled.
Trebam li se upustiti u to? pitala se.
Ili još bolje rečeno, je li kadra to učiniti? Može li mu biti samo ljubavnica
i ništa više? Ako pristane, nije bilo sumnje da će joj priuštiti izniman užitak. Bio
je izvanredan ljubavnik – snažan, zreo muškarac s jakim seksualnim apetitom.
S njim u krevetu ne bi imala nikakvih razloga za negodovanje. Ali ako pristane,
hoće li to onda samo značiti da se povinovala njegovoj volji? Hoće li mu time
dopustiti da pronađe nov način da upravlja njome i iskorištava je?
S druge strane, ako sve to bude isključivo seks, onda će možda dobivati
točno onoliko koliko bude davala. Možda će ona biti ta koja će se okoristiti
njime, iskoristiti njega za vlastito tjelesno zadovoljstvo. Kao što je i sam rekao,
bili su u braku, pa zašto se onda ne bi prepustili tome? Zašto iz ovog saveza u
kojem nema nimalo emocija ne bi izvukli nešto više od praznog kreveta i
beskonačnog niza usamljenih noći?
Ali što je s njezinim osjećajima?
Kojim osjećajima? prekorila se, brutalno odbivši da i dalje misli na to.
Onoga časa kada je pročitala nagodbu, umrla je njezina ljubav prema njemu.
Zapravo, sada se sramila i razmišljati o tome kako se tada osjećala, znati
kakva je lakovjerna, naivna budala bila kad je onako lako pala na njegova
laskanja i laži.
E, pa sada više nije bila nevinašce. Oči su joj sada bile širom otvorene, i
vidjela ga je upravo onakvog kakav uistinu jest. Predivan, šarmantan, bezdušan
vjetropir koji voli kartati i zadovoljavati žene.
Trebam li mu dopustiti da i mene zadovoljava?
»I?« lagano će on. »Što kažeš na to?«
Polako, ona se zagleda izravno u njegove oči, kolebajući se na rubu
neodlučnosti. A onda je, ne dopuštajući si da previše razmišlja o tome, odlučila
riskirati. »Da«, reče ona bacivši se naglavačke u ponor strasti.
 On se stane smiješiti, široko i vragolasto.
»Ali to ništa ne mijenja« izjavi ona vrlo jasno. »Ne želim da dođe do
ikakvih nesporazuma kad je u pitanju činjenica da te i dalje mrzim.«
On se prestane smiješiti, a pogled mu zastre tama. »Mrzi me koliko god to
želiš, ali nemoj ni pokušavati poreći da obožavaš sa mnom raditi ovo.«
Pokretom koji ju je potpuno oboružao, on je dlanom pomazi po goloj
guzi, a onda uvuče dva prsta duboko u njezinu bolnu nutrinu. Ona izvije leđa,
a cijelo joj tijelo istoga časa preplavi blaženstvo.
Primivši je za zatiljak, on je povuče u vatreni poljubac i nemilosrdno stane
osvajati njezina usta, rasplamsavajući njezinu strast. Disanje joj se ubrzalo, a
tijelo stalo podrhtavati što ju je više neumoljivo vodio k vrhuncu. Čekala je,
željna otpuštanja napetosti za koju je znala da joj je može dati, gladna za stanjem
u kojem će sve zaboraviti, a koje joj samo on može pružiti.
Tada je iznenada poletjela, razletjela se na tisuće sićušnih komada dok se
ekstaza razlijegala njezinim bićem poput usijane lave. Stenjala je i tresla se,
zadovoljena na način koji se ne da opisati nikakvim suvislim oblikom
izražavanja.
Jedva je počela dolaziti k sebi kad je ponovno počeo, vodeći je u visine po
samom rubu agonije. Ugrizavši se za usnicu, borila se da zadrži kakav-takav
osjećaj kontrole, hrvala se sama sa sobom da se potpuno ne izgubi pod
majstorstvom njegova dodira.
Obasuo ju je nizom poljubaca po obrazu, pa zastao kod uha da zubima
uhvati resicu. »Reci mi, Grace.«
»Što?« propentala je sva ošamućena.
»Reci mi koliko voliš ovo«, zahtijevao je da mu odgovori nastavljajući je
zadovoljavati neumoljivim intenzitetom. »Priznaj da obožavaš svaki divlji,
razuzdani osjećaj koji budim u tebi. I da ne bi mogla podnijeti da prestanem.«
I bio je u pravu, voljela je to. I bila bi shrvana kada bi prestao. Ali očito to
već zna kad joj je tijelo doslovce jecalo od ekstaze koju joj je već pružio, i još
uvijek joj pruža. Ali ponos joj nije dao da izgovori riječi, bez obzira na to koliko
one bile istinite. Čvrsto je stisnula usne i zatvorila oči.
 »Nema odgovora, hmmm?« reče on. »Hajde da vidimo koliko će to dugo
trajati.«
Iznenada, bez ikakva upozorenja, on izvuče prste.
U jednom se jezovitom trenu prestrašila da će stvarno prestati. Umjesto
toga, prevrnuo ju je na leđa i do struka joj zadignuo spavaćicu. Gurnuvši
dlanove ispod njezine guze, raširio joj je noge i svojim se širokim ramenima
smjestio između njih.
Drhteći od olakšanja, nestrpljivo je iščekivala da je uzme.
No on se sagnuo, skliznuvši niz njezino tijelo tako da mu se glava našla
između njezinih bedara. A tada ju je počeo ljubiti tamo gdje nikada nije ni
zamišljala da se može ljubiti.
Naglo, kao da ju je grom pogodio, odignula je zdjelicu od madraca.
Njezina je reakcija bila instinktivna i pokušala se izmaknuti, ali njegove su je
snažne ruke držale na mjestu i natjerale da prihvati njegov šokantan,
zapanjujući zagrljaj.
Posegnuvši rukama niz tijelo, pokušala ga je odgurnuti, cijelo joj je tijelo
bilo obuzeto vrućinom i zaprepaštenošću. Ali nije ju htio pustiti, umjesto toga
samo ju je još više otvarao dok se ona vrpoljila uz njega. Tek je tada shvatila da
ju je namjestio tako da dobije maksimalan pristup i da bude nemoćna oduprijeti
se onome što je zamislio, što god to bilo.
Srce joj je tuklo svom žestinom dok ju je lizao, prelazio jezikom po
nabreklim donjim usnama i to tako da se počela izvijati pod njim. Tresla se i
stenjala, nesposobna suspregnuti odgovor svoga tijela. Tada ju je počeo i sisati,
zastajkujući kako bi je u međuvremenu ljubio i gladio jezikom, u
nemilosrdnom ritmu od kojeg ju je hvatala vrućica jače nego ikada prije.
Zarobljena u okovima strasti, naglo mu se predala, njezina je potreba bila
preduboka da bi si je uskratila. Umjesto da mu se nastavi opirati, počela ga je
poticati, više nije bila nimalo zainteresirana da ga zaustavi.
Prebacivši ruke preko glave, uhvatila se za uzglavlje. Drvo je zaškripalo
pod njezinim stiskom, a jecaji joj se otimali iz grla i više ih nije mogla
kontrolirati.
 Sa svakim milujućim pokretom, vodio ju je sve više. Sa svakim novim
podražajem, tjerao ju je bliže do ruba. A opet, svaki put kad bi pomislila da je
na samoj ivici, uvjerena da je upravo sljedeći dodir taj koji će je prebaciti preko
granice, pustio bi je da se vrati, i popustio tek toliko da joj uskrati to
zadovoljstvo. A onda bi opet počeo iznova, mučio bi je sve dok ne bi pomislila
da je na rubu ludila.
I tek je tada shvatila što zapravo radi.
Tada je shvatila da će je natjerati da ga preklinje.
Zajecala je kad joj je iz usta izmamio još jedan bespomoćan uzdah.
Trenutak poslije, zastao je i podignuo glavu, i susreo se s njezinim
pogledom. »Nešto si rekla?«
»N-ne«, prošaptala je drhtureći od toga što ju je prestao milovati.
»Oh. Moja greška. Da nastavim?«
Da je nastavi mučiti, na to je mislio. Ipak, kako da to odbije?
»Molim te, Jack.«
»Molim te što?«
Unatoč njihovoj intimnosti, osjećala je kako joj obrazi gore. »Z-znaš već.«
»Oprosti. Bojim se da moraš biti malo preciznija.«
Još se više zajapurila i zastenjala. »Nemoj mi to raditi.«
»Raditi što?«
»M-mučiti me.«
»Zar ti to radim? Mislio sam da ti pružam užitak.«
»Jesi, ali ne daš mi da...«
»Što ti ne dam?« vragolasto joj uzvrati otegnutim tonom.
»Bože, ne znam koliko još mogu podnijeti.«
Oči mu potamne. »O, možeš ti još podnijeti. Puno više. Ili, samo traži još,
pa ću ti dati što želiš. Reci mi koliko ti treba da ti ovo dajem. Reci mi koliko
voliš da ti ovo dajem.«
Ipak, koliko god patila i bila očajna, riječi nikako da poteku.
 On stisne čeljust. »Možda ti treba još malo poticaja.«
Prije nego što je dospjela reagirati, on se spusti i jezikom pronađe jedan
osobito osjetljiv dio njezine ženstvenosti. Uvukavši ga dublje u usta, zdušno ga
stane sisati. Tresla se, migoljila u njegovu zagrljaju, samo sekunde udaljena od
svršavanja.
A onda, naglo kao što je i počeo, on se povuče.
»Aaahhh«, zajeca. »O, Bože, nemoj stati.«
»Zašto ne? Zato što ti se sviđa?«
»D-da«, stenjala je.
»Zato što to voliš?«
»D-da«, prizna ona, a glas joj se i snaga volje slome pod težinom pritiska.
»Da. Volim to. Apsolutno obožavam. A sada, kunem se Bogom, ne budeš li me
poševio, Jack Byrone, ja ću tebi učiniti nešto opako.«
»Opako, hm?« reče on mangupski se cereći. »Možda ću ti poslije dopustiti
da to napraviš. Zasad mislim da ćeš ipak završiti s nagradom. Ili možda bolje da
kažem, dobit ćeš nagradu tako što ćeš svršiti.«
Ponovno zaronivši glavom, upotrijebio je usta da joj sva čula katapultira
u olujni vrtlog. Krv joj je šikljala žilama vruća i silovita, a strast buktjela u
mahnitoj, žestokoj stihiji koja ju je tjerala u ludilo od žudnje.
Već se pobojala da se opet samo poigrava s njom kad je iznenada napravio
nešto s jezikom i zubima što je bilo toliko krajnje uzbuđujuće da joj je um na
časak posve zastao. Tada je eksplodirala od užitka, blaženi se osjećaj razlio u
svaku poru, svaki živčani završetak i mišić u njezinu tijelu. Glasno stenjući,
snažno se tresla u njegovim rukama. Tada se ponovno survala na zemlju, ležeći
mlitavo i bez daha i plutala morem čistog užitka.
Jack joj nije dao puno vremena za oporavak. Pridignuvši se na koljena,
povukao ju je k sebi.
»Sad sam ja na redu«, mrmorio je baršunasto hrapavim glasom.
Obavivši joj noge visoko sebi oko struka, uzeo je trenutak da je namjesti
prije nego što se zario u nju jednim dugim, dubokim ubodom. S usana joj se
oteo oštar uzdah dok ju je moćna penetracija cijelu ispunjala, dok ju je ud
istezao gotovo do krajnjih mogućnosti.
Ali njezino tijelo to očito nije zamjeralo, već je istoga trena odgovorilo s
takvim naletom pohote da se i sama iznenadila njezinom žestinom. Koliko god
se činilo nevjerojatnim, opet ga je željela.
Očajnički.
Kada se počeo zabadati, obuzela ju je mračna želja, a njegov snažan ritam
zapalio je u njoj gotovo bijesnu bol. Posegnuvši rukama, zgrabila ga je za glavu
i privukla u sočan, pohlepan poljubac. Taj ga je pokret gurnuo dublje i oboje ih
natjerao da zastenju od sladostrašća.
Činilo se da je u tom času nekako podivljao pa ju je čvršće zgrabio za
kukove da je uzme bržim, dubljim, razuzdanijim pokretima. Držala se za njega,
držala je i njega, uzimala njegova usta strastvenijim, otvorenim poljupcima čiju
je mahnitost on slijedio s očitom razdraganošću.
Ovaj put kad je vrištala tijekom orgazma, zvuk je ostao prigušen na
njegovim usnama, a kad se on minutu poslije izlio u nju, tijelo joj je još uvijek
podrhtavalo.
Zajedno su potonuli na krevet i madrac je lagano poskočio kad su se
smjestili u klupko toplog, vlažnog mesa i potpunog zadovoljstva. Više minuta
nije mogla progovoriti ni riječ, zadovoljna s tim da ne radi ništa osim da lebdi
negdje između jave i sna, suviše spokojna da se pomakne makar i centimetar.
Naposljetku je podignuo glavu i pogledao je u oči. Sagnuvši se bliže,
utisnuo joj je cjelov, polagan, nježan, sladak poljubac.
Prije nego što je dospjela odlučiti kako bi reagirala, on se odmaknuo, a
njegovo je mjesto zapljusnuo val hladnoće. Drhteći, posegnula je za pokrivačem
pa tek tada shvatila da joj se spavaćica sva izgužvana nabrala oko dojki.
Gurajući tkaninu natrag preko bokova i nogu, sjela je i pritom dobacila
pogled preko ramena pa ga ugledala kako leži ispružen na leđima i spava.
Već me otpustio, i to kojom brzinom. A opet, možda je prestroga, a on
samo umoran.
Kako god bilo, neka nova studen uvukla joj se u kosti.
Okrenuvši mu leđa, sklupčala se na boku i pokrila dekom. Prošao je
gotovo cijeli sat prije nego što je i sama napokon utonula u san.
 Dvadeseto poglavlje

Z a Grace su sljedeća tri tjedna prošla u nekom čudnom osjećaju

dvostrukog života.
Kao i većinu prvog tjedna medenog mjeseca provedenog u kućici, ona i
Jack formalne su objede dijelili u blagovaonici. Njihovi su se razgovori popravili
u smislu učestalosti, ali su ostali u granicama bezazlenih ćaskanja čiji su domet
bile vrlo općenite teme kojima se nije odviše zadiralo dublje ispod površine.
Tijekom dana njih bi se dvoje razdvojili i svatko bi se sam zaokupio
različitim aktivnostima za razbibrigu – Jack bi često jahao na lakonogom riđanu
kojeg mu je Edward darovao za vjenčanje, dok bi ona slikala, čitala ili vezla.
Povremeno bi zajedno otišli u šetnju imanjem ili se odvezli u obližnje selo u
razgledavanje znamenitosti ili obilazak trgovina. Ali vrijeme je često bilo
tmurno i hladno, i poticalo ih da veliki dio svog vremena provode u toploj i
udobnoj unutrašnjosti kućice.
Inače, kad ne bi spavali, odavali su se seksu – i to često.
Nakon onog prvog odnosa, sljedeći su dan proveli odvojeno. Ali kad je
stiglo vrijeme za krevet, stigao je i Jack i, strgnuvši joj spavaćicu koju joj je
netom sluškinja bila pomogla odjenuti, bacio je na madrac. Pred zoru ju je opet
probudio za novu živahnu rundu igrica u krevetu koja ju je posve iscrpila pa je
spavala skoro do podneva.
I tako je započeo svojevrstan obrazac, jer je mogla računati s tim da će je
uzeti svako jutro i najmanje jedanput svake noći.
No on se nije zadovoljavao samo tim susretima, već bi je znao iznenaditi
u neobično doba dana, oboriti je s nogu i odvesti ravno u krevet.
A bilo je i situacija kada se ne bi ni potrudio da dođu do kreveta, nego bi
se umjesto toga domislio vrlo maštovitih načina kako da isprobaju različite
komade namještaja po cijeloj kući.
Jednog ju je poslijepodneva uzeo na stolcu u radnoj sobi, drugi put na
ležaljci. Jednom ju je presreo u dnevnoj sobi i nagnuo preko sofe, prebacio joj
haljinu preko ramena tako da odostraga može ući u nju.
Ali dogodovština koja joj je najživlje ostala u sjećanju zbila se jedno jutro
nakon doručka kada je zaključao vrata blagovaonice, a nju položio na stol.
Tamo, između svih nepospremljenih lončića čaja i marmelada, krenuo je
naslađivati se »drugim obrokom«, kako je on to nazvao. Skinuvši je do gola,
namazao joj je kožu s malo meda i džema, a onda sve to pojeo ližući njezino
ustreptalo tijelo očajničkom sporošću. Naposljetku je bila sva opuštena i
ozarena, ljepljive kože, ali skroz naskroz zadovoljena.
Bez obzira na to koliko joj je često dolazio, nikada ga nije odbila. A nije to
ni željela jer je svaki njegov poljubac i dodir raspirivao u njoj ushit i bila mu je
zahvalna što je nikada ne bi ostavio samo polovično ispunjenu.
Ipak, ona ga sama, svojom voljom, nijedanput nije potražila niti inicirala
bilo koji od njihovih odnošaja premda nimalo nije sumnjala da bi on pozdravio
takav njezin prvi korak. I premda mu je dopuštala slobodan pristup svome
tijelu, odbijala je dopustiti da se vrati u njezino srce – taj dio njezina bića ostao
je zatvoren neumoljivom odlučnošću.
Ali medeni mjesec sada se bližio kraju i njezina je služavka marljivo
pakirala i posljednje stvari za put kući u London.
Jutros odjevena u mekanu, tamnoplavu vunenu haljinu za put, Grace je
stajala pokraj prozora spavaće sobe i promatrala polja koja su se nakon
noćašnjeg novog prhutanja snijega sva zabijelila.
Nedaleko od prozora spustilo se maleno jato smeđih vrabaca i sada su
amo-tamo poskakivali u potrazi za skrivenim sjemenkama. S tek napola pažnje
promatrala ih je kako se trude pronaći hranu sve dok ih nije prestrašio nekakav
zvuk pa su hitro odletjeli.
»Ovo bi bilo sve, milady«, izjavi njezina služavka zatvarajući kopče na
njezinu kovčegu. »Hoće li vam biti potrebno još štogod?«
Potrebno? Da, i to mnogo toga, pomislila je Grace, ali ništa od onoga što bi
joj ova djevojka mogla omogućiti.
»Ne, hvala«, reče Grace nakratko joj dobacivši pogled. »Ponesi ovo dolje,
molim te, a ja ću sići za koju minutu.«
 Lagano se naklonivši, djevojka je uzela kovčeg i otišla.
Nedugo potom, Grace je čula kako se hodnikom približavaju nečiji koraci
i pomislila da se to možda vratila njezina služavka.
Umjesto nje, ugledala je Jacka kako stoji u dovratku. Izgledao je visoko i
sjajno u svom tamnom kaputu s plaštem. Krećući se gipkim korakom poput
mačke, ušetao je u sobu, a njegove čizme proizvodile su gotovo nečujan zvuk
na drvenom podu. »Došao sam vidjeti jesi li spremna za polazak?« reče. »Kočija
je ispred kuće i konji čekaju da krenemo.«
Iskoristila je još posljednje trenutke da se zagleda kroz prozor, a onda se
osvrnula oko sebe. Prišavši toaletnom stoliću, pokupila je rukavice i navukla ih
na ruke. »Možemo krenuti kad god kažeš. Daj da se samo zaogrnem pa idemo.«
Strpljivo je čekao da dohvati ogrtač. No prije nego što ga je uspjela obući,
on joj se primakne i uzme joj ga iz ruke.
»Dopusti meni«, reče držeći dugačak, smaragdno zeleni plašt.
Nakon kratkog oklijevanja, dopustila mu je da joj pomogne odjenuti
ogrtač. Kad je završio, okrenuo ju je prema sebi i počeo zakopčavati gumbe.
»Mogu to i sama«, reče ona pokušavajući mu odgurnuti ruke.
Ali odupro joj se pa uspješno provukao i drugi gumb kroz pripadajuću
rupicu kada je napokon odustala od toga da ga sprječava u toj radnji.
»Jutros izgledaš predivno«, reče. »Pristaju ti ove boje. Daju sjaj tvojim
obrazima.«
Nekoć bi se rastopila kad bi ga čula da joj govori takvo što. Sada je ostala
hladnokrvna.
»Zar moraš to raditi?« izletjelo joj je prije nego što se dospjela suzdržati.
Jedna mahagonij smećkasta obrva izvije se u luk. »Što?«
Ona nakratko zastane pa nastavi. »Ovo. Pokušavaš mi laskati. Radije bih
da to ne radiš. Ako nešto želiš, samo trebaš pitati.«
Sada su mu se obrve već snažno mrštile. »U ovome času ništa ne želim.
Samo sam nešto primijetio.«
»E pa, ne trebaš se zamarati. Kao što sam ti već rekla, nisu mi potrebne
lažne pohvale, sasvim sam dobro upoznata sa svojim nedostacima. Molim te,
nemoj osjećati da mi se moraš dodvoravati.«
»Ne dodvoravam ti se. I vrijeđa me implikacija da te pokušavam
izmanipulirati zbog nekakvih gnjusnih poriva.« Lice mu se ukočilo, a plave oči
sijevale žarkim, srditim sjajem. »I ako ja kažem da si predivna, onda je to, za
ime Boga, točno ono što jesi.«
Dugo su im oči ostale prikovane jedne uz druge prije nego što je skrenula
pogled. Nad njih se nadvila neugodna tišina.
»Ne vjeruješ mi, zar ne?« upita.
»Vjerovala ili ne, ne vidim zbog čega bi to bilo važno. Trebali bismo
krenuti.« Zaobišavši ga, ona krene prema vratima.
No on se kretao brže i zalupio ih prije nego što je uspjela proći kroz njih.
»Mislio sam da smo prestali s neprijateljstvom i da si dosad već shvatila da te
nikada nisam prevario...«
Sumnjičavo ga pogleda.
»... da te nikada nisam zavaravao u bilo čemu drugome osim u situaciji s
tvojim ocem i motivom našeg vjenčanja.«
»Ne započinji to opet, Jack.«
»Zar stvarno misliš da je sve što kažem neistinito? Zar mi ne možeš
povjerovati čak ni kad ti uputim jedan jednostavan kompliment? Što se
dogodilo s našim primirjem?«
»Naše primirje ostaje kakvo je i bilo. Ali to je ujedno sve – primirje, a ne
predaja. Previše tražiš od mene ako misliš da je drugačije.«
»A ti premalo tražiš od sebe ako pretpostavljaš da je svaka lijepa riječ koju
bih ti mogao reći lažna. Iz kojeg bih to razloga ja tebi lagao o tako nečemu?
Čemu bih se ja to uopće mogao nadati kad, prema tvojem viđenju, ja već imam
sve što želim?«
Dok je promišljala o tim riječima, lagano joj je sjedala spoznaja da on
doista ima sve što želi. U krevetu je posjedovao čak i nju, i to često koliko poželi,
zašto bi joj dakle davao komplimente iz čistog mira?
U sljedećem je trenu priznala što se zapravo krije u pozadini svega.
Shvatila je da je saznanje o nagodbi koju je sklopio s njezinim ocem osim
povjerenja u njega uništilo još nešto: narušilo je i njezino samopouzdanje. Neko
je vrijeme, dok su tijekom zaruka bili sretni, otpustila sve svoje nesigurnosti. Ali
jednom kad je otkrila istinu, sve su se one vratile još jače nego ikada. Možda je
ipak u pravu, i možda ona ipak jest prestroga prema sebi. Možda je došlo
vrijeme da s određenim demonima raskrsti jednom i zauvijek.
»U redu«, prihvati. »Ubuduće, budeš li se odlučio dati mi koji
kompliment, neću to pripisivati nekom skrivenom motivu. Ako kažeš da lijepo
izgledam u nekoj određenoj boji, onda izgledam lijepo.«
»Predivno«, blago je promrmljao. »Izgledaš predivno.«
Oblila ju je neka toplina, i shvatila je da joj njegove riječi, unatoč svim
naporima da ne bude tako i da ne utječu na nju, ipak gode.
»Dakle, je li to bilo tako strašno?« upita je zakoračivši naprijed kako bi je
primio u naručje.
»Samo malčice strašno«, uzvrati mu.
Iz grudi mu se prolomi osmijeh. Još uvijek nasmiješen, on se sagne i
poljubi je.
Uzdišući od zadovoljstva koje se nije moglo poreći, ona sklopi oči i
dopusti mu da je uzme dublje. Prije nego što je toga postala svjesna, on je
spretno odgura natraške do kreveta. Pali su na madrac, na hrpu zimske vunene
posteljine.
Još uvijek je strastveno ljubeći na način koji je njezin puls tjerao u
galopirajući ritam, on počne otkopčavati gumbe na ogrtaču koje je netom
onako brižno bio zakopčao.
»Zar nisi rekao da nas kočija već čeka?« upita ga lagano ostajući bez zraka.
»Neka čeka.«
»A što s konjima? Zar se neće previše uznemiriti?«
»Ne onoliko koliko bih se ja mogao uznemiriti ako te odmah ne uzmem.«
Sada kad je ogrtač već bio otkopčan, prebacio se na skute odgurujući tešku
putnu haljinu i podsuknju prema njezinu struku. »Što si ono, dakle, rekla?«
upita je mazeći je po gornjem dijelu bedra.
 Ispruživši ruke prema njegovim hlačama, ona mu ih pomogne otkopčati
i nasmiješi se. »Ništa. Nisam rekla ama baš ništa.«

London je ostao isti, ali Grace je grad doživjela potpuno drugačije, nekako
neobično iskrivljeno i malčice strano. Tijekom prvih mjesec dana boravka u
kući u Ulici Upper Brook, taj je osjećaj pripisivala činjenici da joj je sve novo.
Nova kuća.
Nova četvrt.
Nova posluga.
Da ne spominje novoga muža s kojim je pokušavala pronaći podnošljivu
ravnotežu.
No kako se postupno počela privikavati, sve je više shvaćala da njezina
nelagoda ne vuče korijene samo iz puke promjene ili tanke niti na kojoj počiva
njezin odnos s Jackom. Ona se umjesto toga temeljila na činjenici da je cijeli
njezin život sada bio posve drugačiji. Njezina stara egzistencija, bilo to dobro ili
loše, zauvijek je nestala. Bila je sama u novome svijetu i svakog se novog dana
trudila pronaći nešto lijepo za sebe.
Otpuhnuvši, bacila je pogled na hrpu karata koju joj je Jackov – njezin
batler – donio u salon da ih pregleda. Karte su počele pristizati preko kurira još
prije nekoliko dana – bile su to pozivnice za koje nije točno znala kako bi na
njih odgovorila.
Jack joj nije bio od velike pomoći, rekao joj je da prihvati one koje joj se
svide, a ostale baci u vatru. I upravo je u tome ležao njezin problem. Nije znala
raspoznati jedne od drugih jer su sve pozivnice dolazile od neznanaca.
Neznanaca barem kad je ona u pitanju.
Upravo je završila s otvaranjem novopristiglih karata i spremala se
pridodati ih rastućoj gomili u kutiji na svome pisaćem stolu, na pozivnice na
koje još nije odgovorila, kad je začula da netko ulazi u prostoriju.
»Rekla sam Appletonu da se ne zamara najavljivanjem našeg dolaska«,
javi se Mallory Byron svojim zvonkim glasom. »Mislila sam si da bi to stvarno
bilo bedasto kad smo si obitelj. Jadničak je bio toliko jako razočaran da sam mu
umalo dopustila da to učini, ali na kraju jednostavno nisam mogla podnijeti
takvu formalnost.«
Grace se naglo okrene, a usnice se istoga časa razvuku u osmijeh.
»Mallory! Vaša Milosti!... Hoću reći, mama! I Esme!« pridoda ona primijetivši
vižljastu mladu djevojku kako stoji točno iza svoje majke. »Otkud vi ovdje?
Nisam imala pojma da ste uopće u gradu.«
»Nismo ni bile sve do jučer navečer.« Udova vojvotkinja zađe dublje u
sobu, elegantna i ljupka kao i uvijek u tamno-grimiznoj dnevnoj haljini. »Bilo
nam je dosta sela pa smo odlučili doći u grad. Nadam se da golupčićima ne
upadamo suviše rano. Ne želimo vam smetati.«
Grace odmahne glavom. »Naravno da nam ne smetate. Nitko od vas.«
»Onda dođi da se zagrlimo.« Pohitavši naprijed, Grace je spremno
dočekala vojvotkinjin majčinski zagrljaj, radosnija što je vidi više nego što bi si
to mogla zamisliti. Uslijedio je zagrljaj s Mallory, zatim Esme, a naposljetku su
se sve jedna drugoj smiješile.
»Oh, kako je lijepo vidjeti vas«, reče Grace. »Dajte da pozvonim za čaj.«
»To bi bilo lijepo, draga«, reče vojvotkinja pa prijeđe sobu da zauzme
mjesto na sofi. Mallory je krenula za njom, dok je Esme u oblaku lepršave
haljine otišla na drugi kraj prostorije gdje se smjestila na sjedalo uz prozor, na
mjestu obasjanom suncem. Grace se nasmiješila ugledavši kako iz džepa izvlači
komad papira i olovku i počinje crtati.
»I, je li Jack kod kuće?« upita Ava, vraćajući Graceinu pozornost na sebe i
Mallory.
»Ovaj, ne«, odgovori Grace. »Bojim se da ga nema.«
Odlučila je stati na tome u nadi da je neće pitati gdje je, jer nije imala blage
veze. Jack nije s njom dijelio mnogo informacija o svojim aktivnostima izvan
kuće, a ona je nastojala ne pitati.
»No dobro, sigurna sam da ćemo ga uskoro vidjeti«, nastavi vojvotkinja.
»Osim toga, to što ga nema samo će nama damama dati više vremena za
razgovor. Jesu li to pozivnice?«
»Da, gospođo.«
 »Čovjek bi rekao da će vam dati malo više vremena da budete nasamo
prije nego što vas oboje stanu salijetati, osobito kad se uzme u obzir činjenica
da do početka sezone ima još nekoliko tjedana. Ipak, uvjerena sam da svaka
uvažena gospođa gori od želje da te upozna.«
Grace je osjetila kako joj se čelo mreška. »Mislite, da upoznaju Jacka.«
Njezina se svekrva nasmiješi. »Ne, da tebe upoznaju, draga. Jacka svi već
znaju.«
Bože, smiluj se.
Grace proguta knedlu, a od nervoze joj se stvori grč u trbuhu.
Upravo u tom času stigla je služavka s čajem i tako svima skrenula
pozornost. Vojvotkinja je točila čaj, a Grace je uokolo dodavala tanjure s
kolačićima. Potrudila se Esminoj porciji pridodati i jedan ekstra kolačić od
đumbira jer je znala da djevojčica veoma voli tu pikantnu slasticu. Esmine su
oči zaiskrile, a osmijeh se raširio kad je uzela tanjur.
Nekoliko minuta njih su četiri jele i lagano ispijale čaj, razgovarajući
uglavnom o manje važnim temama.
Napokon je vojvotkinja odložila šalicu na stranu, a najmlađa joj se kći
ponovno povukla na drugi kraj sobe. »I, na koje si odgovorila?«
»Na koje? Ah da, pozivnice.«
Ava dobaci letimičan pogled prema malenome snopu karata na
pokrajnjem stolu, a oči joj se poduže zaustave na pergamentu krem boje na čijoj
se površini nizalo nekoliko redaka ispisanih vitičastim crnim rukopisom.
»Hm.«
Grace je zamijetila taj zvuk. »Ispričavam se, zar nešto nije u redu s tom
kartom?«
Vojvotkinja kratko odmahne glavom. »Ma ne, naravno da je sve u redu,
dijete. Kao Jackovoj supruzi, na tebi je da odlučuješ o takvim stvarima. Ne želim
se miješati.«
Nakratko se Grace nervozno dvoumila pa se na kraju ipak odlučila
ohrabriti. »Zapravo, zaista bi mi bilo draže da se umiješate«, reče s nadom
pogledavajući između vojvotkinje i Mallory. »Te nam pozivnice stižu već
danima, a ja uopće ne znam kako odgovoriti.«
Ava se časkom doimala zatečenom, ali tada se njezino lice opusti. »Bilo bi
mi iznimno drago da ti pomognem, ali samo ako si sigurna u to.«
»Itekako sam sigurna«, uzdahne Grace od olakšanja. »Evo, donijet ću vam
i sve ostale.«
Vojvotkinja i Mallory stale su se smijati kada su ugledale kakvu im gomilu
karata donosi. »Za Boga miloga, zar sve to? Jadnice moja, nije ni čudo da se
osjećaš zatrpano. Hajde, spusti ih sve i proći ćemo ih prije nego što trepneš.«
I tako je započelo razvrstavanje. Ava je odvajala pozivnice na koje će se
odgovoriti s »da«, »ne« i one »vjerojatno ne«.
Vojvotkinja je došla i do posljednje dvije pozivnice kadli se ukočila, a prsti
joj se stisnuli oko karte ispisane elegantnim, otmjenim i, očito, ženskim
rukopisom. »Stvarno moraš imati petlje«, promrmlja ona sebi u bradu.
Odlučno i bez trunke oklijevanja, ona prebaci pozivnicu na hrpu »ne«.
Znatiželjna, Grace se nije mogla suspregnuti a da brzinski ne baci pogled
na ime, čitajući ga naopačke.
Philipa, lady Stockton.
»Zašto lady Stockton ide na hrpu >ne<?« upita.
Vojvotkinja ju je nekoliko trenutaka gledala u oči, a onda skrenula pogled.
»Zato što je >ne< mjesto na koje spada. Nemoj se više brinuti oko toga. Iako,
budeš li je susretala tijekom sezone, savjetujem ti da je izbjegavaš – pristojno,
dakako.«
»Jasno mi je.« Ali Grace ništa nije bilo jasno, nimalo. »Zar je ona onda
tako strašna?«
Vojvotkinja zastane. »Ne, ne onako kako ti misliš. Pripada dobrom dijelu
visokog društva. Riječ je o prekrasnoj udovici koju rado ugošćuju u svim
dobrim kućama. Samo... no... rekla sam i više nego dovoljno.«
Ali uopće nije rekla dovoljno.
»Možda bi mi pomoglo kad bih znala zašto da je izbjegavam«, predloži
Grace.
 Ava opet zastane i ne izusti ni riječi.
Mallory se susretne s Graceinim pogledom, a u očima joj se vidjelo da zna
o čemu majka govori. Brzinski dobacivši pogled prema mlađoj sestri koja se
zaokupila crtanjem na drugom kraju sobe, nagne se naprijed. »Zato što su ona
i Jack svojedobno bili u vezi«, šapne.
»Mallory!« prekori je majka.
»Pa, pobudila si u njoj dovoljno znatiželje«, uzvrati Mallory obrativši se
vojvotkinji. »Osim toga, netko joj mora reći. Bolje da to čuje od nas nego da
prepustimo nekoj zluradoj babi tračari da se iživljava nad njom.«
Majka se namršti. »Ti, mlada damo, ne bi trebala znati ništa o tome.«
»Mnogo je toga o čemu ja ne bih trebala znati ništa. A premda je tako, i ja
imam uši i oči, zar ne?«
»Očito imaš previše i jednoga i drugoga«, zamijeti njezina ojađena majka.
»Dakle, kad kažeš u vezi«, prekine ih Grace, »misliš na to da mu je ona...«
»Ljubavnica, da«, šapne Mallory. »Oh, ali ne više. Jack je prekinuo s njom
prije nego što se počeo udvarati tebi. Ne smiješ se dakle ljutiti na njega.«
Ne smijem? mislila je u sebi.
Ipak, bilo je toliko toga zbog čega se ovih dana mogla ljutiti na Jacka, što
je onda značila samo još jedna činjenica? Zapravo, to što je za ljubavnicu imao
prekrasnu udovicu nije ju nimalo iznenadilo. Grace je bila itekako svjesna da je
ona sama daleko od toga da mu bude prvi izbor za ljubovanje. Osim toga,
poznavajući Jacka, grad je vjerojatno vrvio od njegovih bivših družica iz
kreveta.
Iznenada joj se smučilo i požalila je što je uz čaj pojela onaj zadnji kolačić.
Njezina reakcija nije imala nikakve veze s onim što je maločas saznala,
uvjeravala se. Nije da joj je smetalo to što je s bivšim ljubavnicama, već samo to
da nije baš imala osobitu želju znati za njih. Svakako ne poimence!
Odjednom su joj Mallory i Ava uputile zabrinute poglede.
Prisilila se nasmiješiti. »Bez brige. Neću se ljutiti. Ni na vas ni na Jacka.«
Obje su se žene vidljivo opustile.
 »Znaš, nekako više slutim da je Philipa Stockton samo znatiželjna zbog
tebe«, izjavi Ava umirujućim tonom, »unatoč tomu što je bila nevjerojatno
drska da ti uopće pošalje pozivnicu.«
»Pa, neka bude znatiželjna.« Nagnuvši se naprijed, Grace pokupi
pozivnicu. Spretnim pokretom, uredno razdere skupocjen papir na dva dijela.
»Ova je definitivno >ne<. Hoćemo li se sada vratiti na >vjerojatno ne<? Kako
ćemo odlučiti?«
 Dvadeset prvo poglavlje

I spričavam se, gospodo, ali bojim se da ne mogu ostati.« Jack spusti svoju
napola ispunjenu čašu viskija i počne ustajati iz iznimno udobna stolca u
kojem se bio opuštao posljednja dva sata. Smješteni uokolo na sjedalima unutar
ekskluzivno muškog okruženja u klubu Brooks sjedilo je nekoliko njegovih
prijatelja.
Njegova je izjava među njima izazvala buru negodovanja.
»Ma daj, Jack«, reče Niall Faversham. »Sigurno možeš odvojiti još malo
vremena. Večer je još rana.«
»Upravo tako. Večer je i moram poći kući.«
»Ono što želi reći«, zadirkivao je lord Howland ležerno prebacivši ruku
preko naslona svoga stolca, »jest da ga čekaju kod kuće. Nije u braku još ni dva
mjeseca, a već je dresiran da poslušno slijedi sve što mu se zapovijeda.«
Mršteći se, Jack ustane. »Nemoj biti bedast. Doma me čeka topla večera i
ugodna vatra. Namjeravam uživati i u jednom i u drugom, i to u udobnosti
vlastite kuće.«
»U toploj večeri i udobnoj vatrici možeš uživati i ovdje sada«, javi se Tony
Black, vojvoda od Wyverna. »Ni za jedno od toga ne moraš ići kući.«
Napokon se oglasio i Adam, lord Gresham. »Ah, ali Brooks ne nudi
društvo dražesne supruge, zar ne? Niti mogućnost da je nakon te tople večere
odvedeš u privatne odaje. Da ja imam ono što Byron ima, i ja bih se sada
spremao kući.«
S obzirom na to da nijedan muškarac nije mogao protusloviti tome,
odustali su od daljnjih pokušaja nagovora da ostane u klubu.
Jack je iskoristio trenutak da se lako izvuče pa se sa svima pozdravio.
Napustivši klub, uspeo se u kočiju i naredio kočijašu da ga odveze kući.
Kao što je Gresham naglasio, on kod kuće doista jest imao dražesnu ženu. Ono
što nije znao bilo je to hoće li mu se pridružiti na večeri ili ne.
 Otkad su stigli u grad, između njih se stvorila neka nova distanca. U
početku se trudio da je izvede na nekoliko zabavnih događanja. Ali ona je cijeli
život živjela u Londonu, tako da joj uobičajena vrsta razonode uglavnom nije
bila ništa posebno. Još su uvijek povremeno znali objedovati zajedno, ali
tijekom dana ona bi se ponajviše okupirala uspostavljanjem rutine u vođenju
domaćinstva, dok bi on vrijeme kratio aktivnostima kao što je i prije običavao,
osim u jednoj važnoj stvari. Prestao je kartati za zaradu.
Novcem koji je dobio od Graceina oca stekao je onu vrstu stabilnosti
kakvu nikada prije nije poznavao. Istina, nikada mu nije nedostajalo osnovnih
potrepština, čak i bez novca zarađenog na kartama, ali sada se više nije morao
brinuti za svaku zlatnu gvineju koja bi mu ušla u džep ili izišla iz njega.
Štoviše, sada je mogao investirati. Ako posluša mudre savjete ljudi poput
svog punca, i počne razumno upravljati svojom imovinom, njegovi bi prihodi
trebali ostati stabilni – ili se čak povećati – u nadolazećim godinama.
I tako više nije postojala potreba da se kartama zarade dodatna sredstva
za život. Sada kada je kartao, činio je to isključivo zbog zabave, i to samo uz
skroman ulog. Ako se šire glasine da brak »zločestog Jacka Byrona« pretvara u
dosadnjakovića, neka tako bude, spreman je podnijeti takve primjedbe.
Naravno, mnogo će više negativnih primjedbi i glasina izazvati Grace
bude li odlučila ostvariti svoj naum da ga krajem sezone ostavi. Ipak, odlučan
da ispoštuje njihov dogovor, poduzeo je potrebne mjere da se ispune uvjeti
njihova tajnog aneksa nagodbe, i to nedugo po dolasku u grad.
Graceina obećana svota od šezdeset tisuća funta sada je bila pohranjena
na sigurno na odvojen račun u Engleskoj banci – i to tako definiran račun da
samo ona može upravljati sredstvima. A sutra je imao dogovor za sastanak s
posrednikom u prometu nekretnina koji će potražiti udobnu kuću negdje u
provinciji za koju se nadao da će ispunjavati sve Graceine zahtjeve.
A što se pak tiče njezina zahtjeva da se i trajno rastanu? Dakle, vidjet će
kako će se ona osjećati za koji mjesec. A pretpostavljao da će za koji mjesec
vidjeti kako se i sam osjeća.
Pristigavši do kuće, uspeo se prednjim stubama pa ušao u kuću.
 »Dobra večer, gospodine«, pozdravi ga Appleton uzimajući Jackov kaput
i šešir. »Noć je studena, ako smijem primijetiti.«
»Zaista je«, složi se Jack pomislivši ne samo na hladnu, vlažnu noć nego i
na atmosferu u kući. Ovisno o tome što će mu Appleton reći, moći će točno
odrediti kakva ga studen ovdje očekuje.
»Milady je negdje u blizini?« upita.
»Milady je gore. Mislim da je prije sat vremena zatražila da joj se donese
pladanj u sobu. Da je obavijestim o vašem dolasku?«
Jack suspregne uzdah. »Ne. Neka mi se pladanj donese u radnu sobu,
zajedno s bocom burgundca. Onaj iz ‘92, rekao bih.«
»Stiže odmah, milorde.«
Jack se odmakne napokon ispustivši onaj uzdah koji mu je ostao zarobljen
u prsima, i to istoga časa kad se sluga dovoljno odmaknuo da ga ne čuje. Ušao
je u radnu sobu trudeći se da ne zalupi glasno vratima.

Grace je probudio osjećaj da se madrac iza njezinih leđa udubljuje pod težinom.
Premda tek napola svjesna, znala je da joj se to Jack pridružio, njegova toplina
i predivan miris zagrlili su je tek sekundu prije nego što su to učinile i njegove
ruke.
Ležeći na boku, suviše snena da progovori koju riječ, nije se ni trudila
otvoriti oči. Naviknuta na učestalost kojom ju je posjedovao, dopustila mu je
da je dira kako ga volja, da širokim rukama sklizne ispod spavaćice i miluje ju
dugim, maznim pokretima koji su joj ubrzo izmamili uzdah na usnice.
Bez obzira na to koliko ju je često uzimao, još se nije navikla na čistu
ljepotu njegova dodira – svaki bi joj put bilo kao da je prvi, svaki novi susret bio
je bolji od onoga prije.
Pokušala se tada okrenuti, željna da njegove usne osjeti na svojima.
Umjesto toga, zadržao ju je na mjestu rukom prebačenom preko njezina struka,
s dlanom koji joj je nježno obuhvatio dojku. Milovao joj je bradavicu sve dok
se nije ispupčala u čvrst, bolan vrh, pa se potom preselio na drugu dojku da se
i tamo poigra kako bi je uzbudio do ludila.
 Postala je nestrpljiva i odjednom ju je obuzela požuda, dah joj se ubrzao,
a kožom su joj prošli žmarci kad ju je vrućim poljupcima obasuo po vratu,
obrazu i uhu. Zarobivši joj ušnu resicu usnicama, ugrizao ju je tako da ju je
cijelim tijelom prožeo drhtaj, a onda pulsirajuće mjesto stao tješiti toplim,
vlažnim jezikom.
Povukao je spavaćicu gore i svoje joj snažno, muževno bedro ugurao
među noge. Tada je, držeći je na mjestu rukom još uvijek položenom na njezin
trbuh, prodro u nju dugim, dubokim nasrtajem.
Stenjala je dok ih je on, u položaju koji ju je činio nevjerojatno osjetljivom,
zajedno ljuljao u sve jačim, sve dubljim pokretima. Gurnuvši joj koljeno malo
naviše, ponovno se zario u nju i u potpunosti je ispunio, tim je potezom
maksimalno duboko ušao u nju. Uzimao ju je neumoljivim ritmom, gradio u
njoj čeznuće sve dok nije pomislila da bi mogla izludjeti.
Bez ikakvog upozorenja u njoj eksplodira vatromet, ekstaza koja je
preplavi poput snažne bujice čistog ushićenja. Pripijala se uz njega, svjesna da
se još uvijek duboko i žestoko zabija u nju sve dok i on napokon nije dosegnuo
svoj vrhunac.

Znojne kože ispod izgužvane spavaćice, ležala je sva uzdrhtala i čekala da joj se
povrati razum.
Držao ju je još dosta dugo, sve dok im se tijela nisu ohladila, a disanje
vratilo u normalu. Spuznuvši s nje, prevrnuo se na drugu stranu i okrenuo joj
leđa spreman za spavanje.
Opuštena i ponovno snena, i sama je čekala da je san primi u svoj zagrljaj.
Već je lagano tonula u carstvo snova kadli ju je zatekla spoznaja da za cijelo
vrijeme općenja nijedno od njih nije progovorilo ni riječ. Ali možda je to bilo
zbog toga što im u tome riječi nisu bile potrebne.

»Nemoj biti nervozna«, Mallory šapne Grace kad su sedam tjedana poslije
stajale jedna uz drugu u mramorom popločanom predvorju balske dvorane
rezidencije Clybourne. »Bit ćeš sjajna.«
»Ako ti tako kažeš«, odvrati Grace jednako prigušenim glasom.
 Gosti su sada već svakoga časa trebali stići, i obitelj se okupila kako bi ih
spremno dočekala. Grace se samo nadala da joj se jezik neće svezati kada dođe
vrijeme da ih stvarno pozdravi.
Večerašnji bal, čiji su domaćini bili Edward i njezina svekrva, održavao se
njoj u čast, i to kao dvostruko slavlje – početak nove sezone i njezino
predstavljanje visokome društvu. Kao Jackova supruga, od nje se očekivalo da
u redu za primanje zauzme mjesto pokraj njega.
Dobacivši letimičan pogled na drugi kraj prostorije, ugledala ga je kako
razgovara s Edwardom i Cadeom. Sva trojica Byrona bila su vrlo privlačni
muškarci, ali njoj je Jack kudikamo zasjenjivao braću. Dok stoji tako uznosit,
taman i zrači snagom u svom crno-bijelom večernjem odijelu, a uredno mu
počešljana kosa već pokazuje znakove šarmantne buntovne valovitosti, za nju
je on bio oličenje muške ljepote.
Nešto ju je neudobno stisnulo u prsima pa skrene pogled.
»Naravno da kažem«, pokuša je uvjeriti Mallory vrativši joj pozornost na
razgovor. »U toj haljini izgledaš apsolutno veličanstveno. Samo što si želim da
i ja mogu nositi tako upadljivo tamnu nijansu zelene. Ali sve dok se Michael i
ja ne vjenčamo, morat ću se zadovoljiti s istim starim, čednim bijelim i svijetlim
pastelnim bojama.«
Čim su joj te riječi prešle preko usana, osmijeh iščezne s Malloryna lica, a
lijepe joj akvamarinski plave oči zastre čeznutljiv izraz.
Potpuno svjesna što je izvor njezina nezadovoljstva, Grace ispruži ruku i
primi je za dlan. »Brzo će se vratiti, a i često će ti se javljati. Sigurna sam da će
ti za vrijeme svog odsustva pisati svaki dan.«
»Upravo tako«, izjavi Meg ubacivši se u razgovor. »Vojska je općenito
dobra kad je u pitanju isporuka pisama. Bez obzira na to gdje je tata znao biti
stacioniran, njegova nam se pisma nikada nisu gubila. Češće se možeš osloniti
na njihovu službu nego na običnu poštu unutar zemlje.«
Mallory im se objema slabašno nasmiješi. »Znam da ste u pravu. Samo se
nekako jako brinem za njega tamo dolje u Španjolskoj.« Na trenutak djevojčin
pogled odluta prema Cadeu. Grace i Meg bile su svjesne kamo su je misli odvele
jer joj je brat umalo preminuo od ozljeda koje je bio zadobio u ratu. Njegova je
hromost služila kao trajni podsjetnik na cijenu koju je platio služeći svojoj
zemlji. Bilo je sasvim prirodno da se boji za svog zaručnika.
Što se pak odlaska Michaela Hargreavesa tiče, major je svoja naređenja
primio ubrzo nakon što su on i Mallory objavili svoje zaruke. Imali su tek nešto
malo vremena da proslave najavu svog vjenčanja i on je već pakirao opremu i
ljubio je za rastanak.
»Major je mudar i neće se upuštati u bilo kakve bespotrebne rizične
situacije«, pridoda Meg. »Izvući će se on.«
»Naravno da hoće.« Mallory se nasilu nasmiješi pa kimne »Ipak, sve dok
se ne vrati, trebat će mi podrška da ne klonem duhom. Sve dok se ovaj strašni
rat napokon ne svrši.«
»Ja ću te bodriti kad god za to bude prilike«, obeća joj Grace, a Meg se
priključi tom obećanju.
Spustivši pogled, Grace je trebalo nekoliko trenutaka da dovede u red
vlastite uzdrmane osjećaje i dođe joj da i za samu sebe izmoli takvo obećanje.
Sam Bog zna da bi mi ovih dana i samoj dobro došla doza bodrenja. Ali s
obzirom na to da je sve, uključujući i svoju novu obitelj, morala uvjeriti u to da
je sretna u svom braku, nije imala nikoga kome bi mogla povjeriti svoje brige.
Bude li sreće, ubrzani ritam života tijekom sezone držat će njezine misli i
raspoloženje podalje od potištenosti. A ako je suditi po tome kako je brzo
proletjelo nekoliko prethodnih tjedana, imala je dobar razlog nadati se tome.
U tom času osjetila je kako je prolaze srsi, njezino je tijelo osjetilo Jackovu
prisutnost u svojoj blizini, čak i prije nego što je to uspio njezin um. Podignuvši
pogled, susrela se s muževim očima.
»Izgleda da su stigli prvi gosti«, reče on uputivši primjedbu svima njima.
»Mama kaže da je vrijeme da zauzmemo svoja mjesta.« Ponudivši joj ruku, on
je pričeka.
Grace je nijemo prihvati dok mu se Mallory pridruži s druge strane.
Pojavio se i Cade, sagnuo se pa, i više nego očito zaljubljen, poljubio suprugu
nakon čega su se njih dvoje zaputili na drugu stranu prostorije. Trenutak
poslije, za njima su krenuli i ostali.
Idućih je sat vremena prošlo bolje nego što je očekivala, a početna je
nervoza brzo iščezla zbog neprekidnog niza naklona, smiješenja i banalnih
razgovora. Zadatak joj je toliko prerastao u rutinu da se na kraju gotovo osjećala
opuštenom.
No tada ju je Jack zamolio za ples i njezini su živci iznova postali napeti.
»Od mene se očekuje da te povedem na podij za prvi ples«, objasni on
tihim glasom koji je samo ona mogla čuti. »Bez brige, pazit ću da ti ne stanem
na prste.«
Ali njezini su joj prsti bili najmanja briga. Provesti sljedećih pola sata s
njim dok su sve oči u prostoriji uperene u njih – to ju je brinulo.
»Možda ste vi taj koji bi se trebao brinuti da će mu stati na prste, milorde«,
uzvrati mu ona s iznenada probuđenom iskrom prkosa.
Jack se nasmije, i to toliko srdačnim osmijehom da bi se svatko tko ih
promatra mogao zabuniti i pripisati to ljubavi.
O, kako li samo izgled može varati, pomislila je.
Dopustivši da je povede u plesnu dvoranu, ona i Jack nekoliko su se
trenutaka vrzmali među uzvanicima, produbljivali njezina poznanstva s
nekolicinom ljudi koje je već bila upoznala kad je pozdravljala goste pri
dolasku.
Tada je oglašen poziv za ples i parovi su se preselili na plesni podij kako
bi se postavili u redove za kontradancu. Stojeći nasuprot Jacku, Grace je čekala
da se začuju prve note.
Održavši riječ, nije došao ni blizu situacije u kojoj bi joj stao na prste,
pokreti su mu bili laki i okretni. Ali znala je već koliko je izvrstan plesač još iz
razdoblja kada su znali zajedno plesati u Bathu.
Sjećanja na Bath tako su joj teško sjela da joj je odjednom postalo teško
zadržati sretan izraz lica.
»Ne budeš li pazila«, šapne joj on tijekom okreta, »ljudi će pomisliti da te
nešto boli.«
»Smiješim se«, branila se.
 »Poput leša. Isprobaj nešto manje isforsirano.«
Sijevnuvši pogledom, ona se usiljeno nasmiješi.
Ponovno se nasmijao, a zatim namjerno nespretno zakoračio tako da se
spotaknula na njega. Časkom je širom otvorila oči prije nego što ju je čvrsto
zgrabio i stisnuo svoje usnice o njezine. Misli su joj se u trenu raspršile, a glazba
zamrla na tek prigušeno zujanje dok je milina poljupca poput bujice osvajala
cijelo njezino biće.
Ali naglo baš kao što ju je privukao k sebi, opet je ispusti. »Eto«, izjavi,
»ovo bi ih sve trebalo baciti u delirij.« I dok se ona borila povratiti ritam, on je
propustio tek pokoji korak te se bez problema vratio složenoj koreografiji plesa.
Ustreptalog srca, shvatila je da je zapravo i sama u deliriju. Žarka joj se
boja potkrala u obraze, a sram radio svoje u prikrivanju drugih uzburkanih
osjećaja u njoj.
Kada se napokon dovoljno pribrala i mogla nastaviti s plesom, a da se
pritom ne osramoti, shvatila je da je njegova smicalica postigla svoj željeni cilj.
Bez obzira na to kakav je sada dojam ostavljala, svatko će njezinu reakciju
pripisivati njegovu smjelom poljupcu. A u tome neće biti daleko od istine.
Kada je glazba prestala, uočila je kako ih svi u dvorani promatraju. Ali
umjesto da to budu pogledi neodobravanja, na njihovim je licima otkrila blage,
popustljive osmijehe i sjaj u očima. Dok ju je odvodio s plesnog podija, začula
je kako netko potiho izražava svoje zaprepaštenje činjenicom da je brak lorda
Jacka naposljetku ipak i više nego jasno brak iz ljubavi.
Kako bi se samo glupo osjećali kada bi znali pravu istinu.
Jack ju je otpratio na mirno mjesto na drugom kraju dvorane. Zahvalna
na predahu, otvorila je lepezu i počela njome mahati pred još uvijek zažarenim
obrazima.
Taman se spremala predložiti Jacku da ode učiniti nešto korisno – kao
primjerice da joj donese čašu punča, ili da možda umoči glavu u kantu hladne
vode – kadli joj se pred očima ukazao njezin otac.
»Dakle, stvarno ste lijep prizor vas dvoje!« izjavi Ezra Denvers široko se
osmjehujući tako da su mu se vidjeli zubi. »Pravi, zaljubljeni par golupčića, u
životu to nisam vidio.«
Graceini prsti stegnu se oko nježnih rebara lepeze, ali ona ipak iznjedri
nekakav osmijeh. »Tata.«
Ideja da se večeras na bal pozove i njezina oca bila je Avina. Bio je to
prijedlog koji je Grace prirodno morala podržati unatoč ozlojeđenosti koja je
zbog nečasne pogodbe s Jackom još uvijek ključala u njoj.
Po povratku u London, malo je viđala svog oca, a kuću u Ulici svetoga
Martina nijedanput nije posjetila. Preokupacija novim načinom života bila je
izgovor zašto nije u prilici zaputiti se na drugi dio grada. Ali u stvarnosti se
bojala otići, bila je u strahu da bi se, jednom kad bude ponovno okružena starim
uspomenama i poznatom okolinom, njezini osjećaji mogli uzburkati i doslovno
prasnuti. Brinula se također da bi na vidjelo izašla i njezina tuga. Ili da bi je bijes
koji ključa u njoj mogao natjerati da otkrije kako zna sve o Jackovoj i njegovoj
spletki.
Možda takva razotkrivanja sada više ne bi ni bila važna, ali ponos je bio
čudna osobina. Ponos, kao i činjenica da je odbijala svojem ocu davati prilike
da joj se ikada više umiješa u život.
Kako bi zadržala privid obiteljskog sklada, dvaput je oca pozvala na večeru
u gradsku kuću gdje je on bio samo jedan od većeg broja pripadnika obitelji uz
još nekolicinu prijatelja. Ali nijedanput nije ostao dugo, osjećajući se previše
»nelagodno« u tako visokim društvenim krugovima da bi se mogao sasvim
opustiti. I tako je bilo lako skrivati od njega prave osjećaje i istinu o braku.
Zapravo, iznenadila se što se večeras uopće i pojavio ovdje kad se uzme u
obzir to da se neugodno osjeća među članovima društvene kreme. Ali očito su
nadmenost i taština koji bi se u njemu probudili kad bi je gledao tako lijepo
situiranu u visokome društvu nadvladali nevoljkost da se nađe usred sve te
uzvišenosti.
Boreći se da potisne takva neljubazna razmišljanja, u laganim je lukovima
stala zamahivati lepezom pred licem koristeći se njome da skrene i svoju i očevu
pozornost.
Kao da osjeća njezinu uznemirenost, Jack joj položi ruku na struk.
Umjesto da se odmakne, ona se nagne prema njegovu dodiru, neobično sretna
zbog njegove podrške.
»Ako ne budete oprezni, dovest ćete moju djevojčicu u situaciju da se o
njoj piše po novinama, milorde«, upozori otac veselim glasom. »Ali mome srcu
godi kad vas oboje vidim kako ste ludi jedno za drugim. Evo, i sad jedva držite
ruke podalje od moje Grace. A što se onog spektakla na podiju tiče... pa, valjda
nikakve štete od toga, kad ste vjenčani i to.«
Nastavila je mahati lepezom, bojeći se što bi mogla reći počne li govoriti.
Srećom, Jack se ubacio kad je ovaj zastao. »Zaista ste puni razumijevanja,
gospodine Danvers, jer Grace je jednostavno preslatka da bih joj odolio.
Nijedan muškarac ne bi poželio bolju ženu.«
Spustila je pogled, a ispod rebara ju je zasjeklo kad je čula kako izvaljuje
tako šarmantne laži.
»Onog časa kad sam vas ugledao, Byrone, znao sam da ste onaj pravi za
moju Grace«, nastavi njezin otac. »Dobro je kad se dokaže da je čovjek u pravu.
Sad mi samo treba još nekoliko unučadi.«
Jack je još čvršće privine k sebi i nasmiješi se. »Ne brinite se. Bacili smo se
na posao, i to vrlo marljivo.«
Njezin otac prasne u smijeh. »Ako je suditi po onome čemu sam večeras
svjedočio, u to mogu biti siguran.«
Jack mu uzvrati osmijeh. Ali čak i znajući da bi se i sama trebala smiješiti,
Grace se nije mogla natjerati da im se pridruži.
Nekoliko trenutaka poslije, pridružio im se visok, postariji džentlmen.
Ako se Grace dobro sjećala, bio je to jedan od Jackovih stričeva. Nakratko su
svi razgovarali prije nego što je stric zamolio da »ukrade« Jacka na minutu ili
dvije, i tako Grace ostavio nasamo s ocem.
Mašući lepezom malčice brže, pitala se koliko još dugo ima do večere –
nije bila gladna, ali objed bi joj pružio dobar izgovor da pronađe novo društvo.
Nešto se od njezina nezadovoljstva moralo vidjeti kada su se očeve oči susrele s
njezinima.
»Hajde, nemoj se tako duriti«, reče. »Maloprije smo se samo šalili. Nisam
znao da si toliko osjetljiva.«
Isprva nije znala na što točno misli. Tada je shvatila da govori o svojem
maloprijašnjem razgovoru s Jackom. Uhvativši se za temu, okoristila se njome
da zamaskira svoje neobično raspoloženje.
»Nisam osjetljiva. Ja samo mislim da bal nije mjesto na kojem bi se
raspravljalo o temama kao što je pravljenje unučadi.«
»Ne vidim zašto ne«, odvrati on cerekajući se. »Ali ako ti to smeta, neću
više reći ni riječ.«
Nadala se da će osmijeh koji mu je uputila izgledati kao da mu je zahvalna.
Glazba je ispunila dvoranu kada je započeo novi set, a parovi se počeli
elegantno pomicati u ritmu melodije. Kratko su vrijeme ona i njezin otac samo
promatrali ples.
»Sretna si, jesi li, Gracie?« upita je, palčeva zataknutih u prsluk ljuljajući
se naprijed-natrag na petama.
Ona ga prostrijeli pogledom. »Da. Naravno da jesam.«
Koji trenutak ju je proučavao pa se opustio. »Dobro, dobro. Jer, znaš, za
tebe sam uvijek želio samo najbolje.«
»Da, tata. Znam.«
»I nikada nisam učinio nešto za što bih mislio da neće voditi prema tvojoj
sreći.«
Zašto mi to govori? Zar osjeća grižnju savjesti? čudila se.
»Ali drago mi je što si tako sretna. I znam da jesi. Ne treba biti genijalac
da bi čovjek vidio koliko voliš Byrona. A jasno je da je i on zateleban u tebe. Baš
mi je drago što je sve tako dobro ispalo.«
Shvatila je tada da on samouvjeren, arogantan i bezobziran kakav jest,
doista misli to što kaže. Koliko god mu te metode bile pogrešne, smatrao je da
je ono što je napravio bilo za njezino dobro. Nikada mu neće moći to zaboraviti,
ali razumjela je njegove postupke. Možda će mu s vremenom čak biti kadra i
oprostiti.
Iznenada nestane njezine srdžbe.
 Ovaj put kad se nasmijala, to nije bilo nasilu. »U pravu si. Sve je ispalo kao
što je bilo planirano. Koliko god se povremeno činilo zastrašujuće, ovo je sada
moj svijet, svijet za koji si ti oduvijek želio da mu pripadam. A sada tome i jest
tako zahvaljujući tebi i Jacku. Kako bih uopće mogla biti bilo što drugo nego
ushićena?«
Da, pomislila je. Kako uopće?
 Dvadeset drugo poglavlje

U tjednima prije Uskrsa Grace je mislila da je dovoljno zaposlena, ali

uskoro je otkrila da su ti dani bili tek rekreativna proba u usporedbi s
vihorom zvanim Londonska sezona.
Od jutra do mraka raspored joj je bio prepun, bilo da je obećala
prisustvovati jutarnjem druženju uz doručak, poslijepodnevnom izletu, ili
kakvom večernjem okupljanju. Vrijeme između toga bilo je ispunjeno
posjetima i odlascima u kupnju, vožnjama kočijom i šetnjama u parku, i
povremenim večerama provedenima u kazalištu ili operi.
Ava, Meg i Mallory zajedno su je uzele pod svoje okrilje pa je Grace bila
sretna što se riješila odgovornosti odlučivanja o tome koje će pozive prihvatiti,
a istodobno je učila kako navigirati katkad varljivim sprudovima visokoga
društva.
Na svoje veliko iznenađenje, društvo ju je srdačno prihvatilo – premda bi
uz zaštitu Byronovih većini ljudi bilo kakav pokušaj da je odbace bio vrlo težak,
osobito uz Jacka kao svojeg supruga.
A što se pak Jacka tiče, bilo je dana kada ga je često viđala, i onih kada ga
gotovo uopće ne bi vidjela.
Izvrstan pratitelj kakav je bio, uvijek je bio spreman otpratiti je na koju
god zabavu bi izabrala. Na balovima su često otplesali koji ples prije nego što bi
krenuli u obilazak dvorane da popričaju s različitim poznanicima i prijateljima.
Nakon toga bi se, očekivano, razdvojili jer se čak i na parove koji su se vjenčali
navodno iz ljubavi gledalo s negodovanjem kad bi suviše vremena provodili
jedno pokraj drugoga, poput »priljepaka« narod bi rekao.
Kad su pak u pitanju njezine obveze da izigrava domaćicu i organizira
zabave kod kuće, laknulo joj je što Jack u tom smislu nema nikakvih prohtjeva
od nje. S obzirom na to da je bila novakinja u društvu i da je imala status tek
udane žene, činilo se da joj taj propust nitko i ne zamjera. Sljedeće godine, svi
su se u tome slagali, bit će dovoljno rano za takve pristojne dužnosti – osim što
sljedeće godine neće ni biti, znala je, već samo uspomene na ovu koja je u tijeku.
Sada kada je lipanj bio na vratima, a sezona ušla u svoje posljednje tjedne,
shvatila je da se gotovo navikla na neprestanu užurbanost. A često si je govorila
i to da joj ludi ritam drži misli podalje od briga, a tijelo dovoljno umornim da
zaspi.
Budna i odjevena u laganu, svilenu kućnu haljinu, sjela je za maleni stol u
svojoj dnevnoj sobi zatomljujući poriv za zijevanjem. Tamo je već bio poslužen
doručak, zaslugom njezine iznimno učinkovite sobarice.
Posegnula je prvo za čajem i otpila gutljaj, zadovoljna što je napitak vruć
i jak, upravo kao što ona to voli. Preko puta na okviru kamina, sat od
meissenskog porculana s uzorkom cvijeća svojim je milozvučnim, visokim
batovima otkucavao puni sat.
Podne. Kasno čak i za nju.
Ali imala je sasvim dobar razlog što je prespavala jutro kad se uzme u obzir
činjenica da su bila skoro tri sata u noći kad je napokon otišla u krevet, a negdje
kratko iza pet ujutro kad joj se pod plahtama pridružio Jack da je uzme na jedan
opet sasvim nov način.
Cijelo tijelo preplavila joj je neka toplina kad se samo sjetila toga, a
uspomena na užitak stala se poput opijata vijati njezinim žilama. Zaista je bio
poput droge, zaključila je, opasan i stvarao je ovisnost. Nadala se jedino da će
se, kad dođe vrijeme, moći otrgnuti od njega. Namrštivši se na tu pomisao,
uzme krišku tosta premazana maslacem i divljačkom odlučnošću zagrize u
njega.
Taman je pojela zadnju svježu jagodu iz malene posudice kadli se s vrata
koja su njezinu spavaću sobu povezivala s Jackovom začulo kucanje. Prije nego
što je dospjela odgovoriti, vrata se otvore i on ušeta.
Prešavši na drugu stranu, strovali se na stolac sučelice njoj i ulije si malo
čaja. Njezina je služavka uvijek donosila dodatnu šalicu upravo za ovakve
situacije, makar se nikada prije nije poslužio jednom od njih. Ali za sve je
postojao prvi put, pretpostavljala je. »Izvoli, posluži se«, ona ga ponudi uz
natruhu sarkazma.
 Usne mu se izviju u osmijeh dok je posezao za kriškom tosta. »Nisam bio
siguran hoću li te zateći budnom. Mislio sam si da bi možda mogla duže
spavati.«
»Ne. Danas imam mnogo obaveza. Ne mogu beskonačno ležati u
krevetu.«
Oči mu zaiskre, kao da pomišlja suprotstaviti se toj primjedbi, ali popusti.
U tišini je jeo svoj tost. Završivši s njim, on posegne preko stola i uzme zadnju
krišku šunke s njezina tanjura, slistivši pečeno meso u nekoliko žustrih zalogaja.
»Želiš li da pozvonim slugama pa da donesu još jedan doručak?« upita ga
sa zanimanjem promatrajući kako maže sve ono što je njoj ostalo.
On odmahne glavom. »Ovo će biti dovoljno.« Upotrijebivši ubrus da
obriše ruke od mrvica i masnoće od šunke, on ulije još čaja, pa se zavali na
naslon stolca. »I«, naposljetku upita, »što ti je danas na rasporedu?«
Ona izvije obrve u luk. »Poslijepodne idem u posjete, čini mi se. Nakon
toga slijedi park, a onda večera kod Putnamovih.«
»Tako je. Zaboravio sam na Putnamove. Dragi ljudi, premda pomalo
uštogljeni.« On zastane tapkajući prstom po usnicama. »Što kažeš na to da se
ispričamo i poduzmemo nešto sasvim drugačije?«
Sada su joj se obrve još više uzdignule. »Rekla bih da si si u tu svoju šalicu
ulio nešto malo jače od čaja, eto što bih rekla.«
On se zahihoće. »Dan je predivan, baš prekrasan za vožnju u Richmond.«
Zurila je u njega. »Za koga?«
»Za nas.«
»Želiš da idem s tobom u Richmond? Zašto?«
»Zar mora postojati razlog?«
»Da, nekako mislim da bi trebao.«
Vrteći šalicu ukrug po tanjuriću, neko je vrijeme razmišljao prije nego što
joj je odgovorio. »Samo sam mislio da bi možda bilo lijepo na jedan dan
zakopati ratnu sjekiru. Naše primirje najveći dio vremena nimalo ne sliči tome.
Čini mi se da bi nam oboma dobro došao prekid vatre.«
 »Kad to tako kažeš, zvuči kao da smo u ratu«, branila se.
Svojim se pronicljivim očima zagledao u njezine. »Zar nismo? Što kažeš,
Grace?«
Ono što bi trebala reći bilo je odlučno i nedvosmisleno »ne«. Umjesto toga
zatekla se kako čezne odbaciti sa sebe taj jaram napetosti između njih, pa makar
samo na jedan dan. Možda se i on tako osjeća.
»Trebala bih odbiti. Ali u redu, može.«
On se nasmiješi, a njegovo dobro raspoloženje i šarm dotaknu je kao
dašak toplog povjetarca.
Znam da ću požaliti ovo, pomislila je.
Potjeravši ga iz sobe, ona pozove sobaricu.

***

Iskreno, Jack nije znao zašto se domislio tom izletu, ali dok je sada pogledavao
Grace, kako pokraj njega sjedi u faetonu, bilo mu je drago što jest.
Izgledala je dražesno, odjevena u ljubičasto-bijelu prugastu haljinu, sa
šeširom nataknutim pod prkosnim nagibom ponad uzdignutih, vatrenih
uvojaka. Oduvijek je bila lijepa, ali posljednjih nekoliko mjeseci prohujala je u
istinski neodoljivu ljepoticu.
Možda je zaslugu trebalo pripisati njezinoj novoj elegantnoj garderobi jer
se, uz pomoć njegove majke i sestre, nikada nije pojavljivala ni u čemu što bi
suviše odstupalo od posljednje mode. Bilo je mnogo dana kada je, zapravo,
izgledala kao da je iskoračila sa stranica kakvog modnog časopisa, i to samog
La Belle Assemblea.
Ali znao je i to da njezina sve veća ljupkost proizlazi iz novo-pronađenog
izvora unutarnjeg samopouzdanja – da je njezina vanjska ljepota rasla u
tandemu sa sve razvijenijom sposobnošću da se nosi s visokim društvom. Više
se nije trudila sakriti svoju visinu kao što je to prije znala činiti; zauvijek su
prošli oni dani kad bi znala sjediti negdje u stražnjem dijelu sobe. Sada, kada bi
susretala ljude, radila je to samouvjereno, uspravnih ramena, visoko uzdignute
glave.
 Naravno, bila je tu i njezina senzualnost – možda je upravo u tome ležao
izvor njezine ljepote. Prošla je dugi put od sramežljive mlade žene koja je nekoć
drhtala i od same pomisli na koji ukradeni poljubac.
Sada, kada bi joj došao u krevet, dočekala bi ga s odvažnom vjerom u samu
sebe, prihvaćala njegova milovanja i uzvraćala ih vlastitim maštovitim
maženjima. Iznenadila ga je kad je prvi put ona inicirala njihovo vođenje ljubavi
– zadovoljavajući ga i više nego što bi mogao zamisliti. Otada... pa, nikada mu
nije dala povoda za negodovanje.
Grace je, a da ni sam nije mogao točno odrediti kako i kada, postala zrela,
senzualna, privlačna žena – žena koja je zasigurno svakoga muškarca dovodila
u iskušenje.
Namrštio se od te pomisli, a dlanovi su mu se lagano stegnuli oko uzda
dok su konji poskakivali uz mitnicu.
Tjednima je čekao kad će mu dojaditi. Svaki bi se dan budio očekujući da
će biti manje zainteresiran, da će otkriti kako u njemu napokon klija sjeme
osviještenosti i dosade. Ali tada bi došla noć i on bi je ponovno poželio. Ako je
uopće nešto mogao sa sigurnošću reći, onda je to bila činjenica da je sada žudio
za njom i više nego prvi put kad ju je bio uzeo – premda, iskreno, ni sam nije
znao kako je to fizički uopće moguće. Odbiti ga nije mogla ni emocionalna
distanca između njih. Na neki je način samo potpirivala njegovu potrebu za
njom, čeznuo je i za njezinim srcem, a ne samo tijelom.
Nekoć je i njega posjedovao, ali pod lažnim okolnostima. Zar je bilo
pogrešno što ga želi natrag? Možda je to bio razlog zbog kojeg je predložio
današnji izlet, da bi mogao vidjeti kako se ona osjeća kada su sami, bez većeg
društva, i kad nisu u krevetu.
Pogledavši ponovno u njezinu smjeru, primijetio je kako drži lice
podignuto prema suncu, a na usnama joj boje trešnje poigrava osmijeh. Srce
mu poskoči, a u grudima stane bujati novi val čežnje. Potisnuvši taj osjećaj,
prisili se usmjeriti pogled naprijed.
»Ovo je baš lijepo«, reče ona.
On se nasmiješi, a pogled mu ponovno odleti prema njoj. »Rekao sam,
vrijeme je savršeno.« Lagani vjetar draškao je vrpce svezane ispod njezine brade
i u njemu stvarao želju da ih povuče i oslobodi mali šešir. »Hoćemo li ubrzati?«
»Brže od ovoga? Je li to mudro?«
Nestašan osmijeh namreška mu obraze. »Naravno da nije, što je upravo
razlog zbog kojeg bismo trebali.«
Vještim trzajem uzda, on potakne konje u trk.
Kliknuvši od iznenađenja, ona se primi za bočnu stranu faetona. I počne
se smijati. Zvonko, i vedro i djetinjasto dražesno. Kada su im se pogledi susreli,
on uoči kako su joj oči poprimile živahnu, plavosivu boju – nijansu za koju je u
tom času shvatio da je već odavno nije vidio.

Nekoliko sati poslije, Grace je još uvijek bila nasmijana dok su ona i Jack lagano
šetali jednom od mnogih staza koje su vodile kroz park Richmond.
Svuda oko njih priroda je bujala; teren uokolo bio je sazdan od prekrasnih
brežuljaka s kojih se pružao pogled koji oduzima dah, na mirna jezerca i
šumarke prepune veličanstvenih stabala ponosnih u svom raskošnom zelenom
ruhu. Ali ono što joj se najviše svidjelo bilo je poljsko cvijeće, njihove šarolike
glavice, točkice razasute krajolikom poput tisuća sićušnih dragulja.
Jack je očito znao da će uživati u parku – što je na njezino zadovoljstvo,
htjela to ona u svojoj mrzovolji priznati ili ne, uistinu bilo tako. Baš kao što je
uživala i u vožnji faetonom, i u kratkom obilasku trgovina i radnji koje su se
nizale duž obale Temze u Richmondu. Unatoč svojoj prvotnoj neodlučnosti
treba li poći na izlet, dan se pokazao jednim od najljepših koje je pamtila u
posljednje vrijeme.
Kad bismo barem zauvijek mogli ostati ovdje, ovako kao sada, pomislila je.
Kad bi barem ovaj dan potrajao dovijeka.
Njezine su je luckaste, sjetne misli vratile u stvarnost i donekle zasjenile
dobro raspoloženje. Ona zatomi uzdah. »Pretpostavljam da bismo se trebali
vratiti.«
»O, sasvim sigurno ne«, reče. On iz prsluka izvuče svoj džepni sat pa
otvori zlatni preklop da provjeri koliko je sati. »Zašto, pa nije još ni šest. Imamo
još dovoljno vremena za istraživanje. Zapravo, zašto ne bismo još malo
prošetali okolo, i onda nešto ranije otišli na večeru ovdje u Richmondu? Znam
za jednu dobru gostionicu.«
»Možda bismo mogli, ali ja...«
»... ću umrijeti od gladi ako budeš inzistirao da pričekamo sve dok se ne
vratimo kući«, prekine je.
»Navikla sam kasno večerati. Gradski raspored, sjećaš se?«
»Da, ali obično imamo nešto i za ručak, a mi smo naš danas preskočili.
Posljedica toga je da ću se srušiti od slabosti.«
Zagledala se u njegovo čilo, mladoliko lice. »Ne izgledaš mi kao da ti je
slabo.«
»Je. Iznutra. Mogla bi čuti kako mi trbuh krulji od muke, već sad dok
razgovaramo.« Vragolast osmijeh zatitra mu na usnama.
Ona se ponovno nasmije i njezina se prijašnja odlučnost rasprši.
Danas je bila neobično savitljiva, kao šaka gline, pa nije trebalo dugo da
pristane na njegov plan. Šetajući se ležernim korakom, još su pola sata proveli
u parku prije nego što su se vratili u svoju kočiju. U miru i slozi, on ih poveze
prema gostionici.
Kada su stigli, brbljavi gostioničar obasuo ih je riječima dobrodošlice.
Vlasnik okrugla trbuha, s krezubim osmijehom i čupavim sijedim obrvama,
činio je sve što je u njegovoj moći da se dobro osjećaju. Ponosno nadimljući
svoja golema prsa, uveo ih je u svoj »najbolji privatni salon«. Uz obećanje da će
se vrlo brzo vratiti s bocom svojeg najfinijeg vina i najukusnijim toplim jelom,
on se povuče i za sobom zatvori vrata.
Čim je ovaj otišao, Grace je naglo postala svjesna činjenice da su ona i Jack
sami – čudan je to bio osjećaj kad se uzme u obzir da su cijeloga toga dana bili
sami, a da se i ne spominje činjenica da su njih dvoje u braku te da dijele i kuću
i krevet.
Apsurdno.
Ipak, sve do sada, dan su provodili u javnom okruženju, pred budnim
očima svijeta oko sebe, očima koje su podsjećale na neko nepisano pravilo o
suzdržanosti. A sada je tog ograničenja nestalo.
Odjednom joj je trebalo prostora pa ona priđe prozoru i zagleda se u
dvorište ispod. Dok je ona gledala, okretni su pomoćnici konačišta trčkarali
amo-tamo, a u daljini je moćna Temza vijugala u svom postojanom,
nepopustljivom toku.
Odlučna, nepromjenjiva, nemilosrdna.
Jesam li i ja takva? pitala se.
Drhtaj je prostrujao njezinom kožom kad se Jack zaustavio pokraj nje, i
opet iznova kad joj je dlan položio na rame. Sagnuvši se, on pritisne svoja usta
o njezin vrat. Usnice joj se razdvoje, vjeđe potonu, a u žilama zanos započne
pjevati svoj slatki poj.
Iznenada se s vrata začulo žustro kucanje, popraćeno škljocanjem brave, i
u trenu u salon upadne gostioničar s još dvjema djevojkama. Ona se istog časa
odvoji od Jacka, osjećajući olakšanje zbog prekida.
On ju je znatiželjno promatrao, ali nije ništa komentirao dok se stol
pripremao za njihov objed. Upustio se u živahan razgovor s gostioničarem,
izjavljujući kako je vino izvrstan odabir, na muškarčev sveopći ushit i
poštovanje.
A onda su opet ostali sami, za stolom koji je zamalo pucketao pod obiljem
posluženih jela.
Smjestivši se na sjedalo sučelice njoj, Jack uzme tanjur pa prvo nju posluži.
Nije si mogla pomoći a da ne primijeti kako odabire samo ono što najviše voli,
uključujući i punu veliku žlicu krumpira zapečenog sa sirom od čega su joj već
unaprijed rasle zazubice.
Nakon toga se sam poslužio hranom, odrezao komad izvrsne goveđe
pečenke i mekane kuhane šunke, dodajući u svoj tanjur koju žličicu senfa s
cjelovitim sjemenkama gorušice te svježe nariban hren. Kada je tanjur popunio
i raznim prilozima, oboma im je natočio vino i prionuo na jelo.
Nekako je očekivala da će spomenuti maloprijašnji zagrljaj pokraj
prozora. Umjesto toga, uhvatio se zabavne priče o zgodi iz djetinjstva,
nestašluku koji su on i Cade jednom davno počinili u crkvi, i tako joj je pričom
ponovno pomogao da se opusti i smije.
Dok su razgovarali, nestajala je hrana s njezina tanjura i vino iz čaše koju
je on u redovitim razmacima nadopunjavao.
Napokon ga je zaustavila postavivši dlan preko vrha svoje čaše, odlučno
odmahujući glavom. »Dosta je. Već mi je i ovo dosad previše.«
Zagledao se u bocu i svega nekoliko centimetara vina koje je u njoj
preostalo. »Bila bi šteta da ne dovršimo ovo, kad je to već najbolja berba našeg
domaćina.«
»Popij ti«, reče ona čvrsto stojeći pri svojoj odluci. »Osim toga, itekako se
dobro sjećam što se dogodilo zadnji put kad si me napojio alkoholom i
glavobolje koju sam imala sljedeće jutro. Nemam nikakvu želju ponoviti to
iskustvo.«
»Ono je bio brendi, mnogo jača žestica. Ali ako si sigurna...«
Nakon još jednog ispitivačkog pogleda, iscijedio je ostatak Bordeauxa u
svoju čašu napunivši je gotovo do ruba. Podignuvši piće, otpio je jedan dugačak
gutljaj. »Ako se dobro sjećam, rekao bih da si uživala te noći – a i iduće jutro,
jednom kad te prošla početna neugoda.«
Na trenutak nije znala govori li o gubitku nevinosti kada su prvi put
zajedno proveli noć ili o posljedicama sveg onog alkohola koji je popila tu večer.
Bilo kako bilo, njegova je izjava bila nepogrešivo točna. Unatoč svojoj strepnji
tada, i više je nego uživala te prve noći. Voljela je to, i njega. Bila je tako sretna.
Tako nevino prepuna nade, i radosti jednostavno zbog toga što su zajedno.
Ali sada je znala da su njegovi postupci bili laž.
Samo njegov dodir nije bio lažan, shvatila je. U tome je nikada nije
obmanuo.
»Da, eto, ti su dani davno za nama«, reče spustivši vilicu na stol.
Posegnuvši preko stola, on je uhvati za dlan. »Ne moraju biti.«
Njezine se oči susretnu s njegovima. »Što bi to trebalo značiti?«
»Samo to da imamo moć raditi što god poželimo, da budemo ljudi kakvi
želimo biti. Umoran sam od ove otuđenosti, Grace. Zar nisi i ti izmorena?«
 Je li to ono s čim ovaj današnji dan ima veze? Odjednom je sve imalo
smisla.
Ona skrene pogled. »Ali mislila sam da si zadovoljan s onim kako stvari
stoje.«
»Zadovoljan sam što te imam u svom krevetu, premda je zadovoljstvo
riječ koja tek donekle opisuje strast koju dijelimo. Želim više. Želim tebe. Zar
ne možeš pronaći neki način da mi oprostiš? Barem malo?«
Srce joj je bubnjalo u prsima, a krv između sljepoočnica pulsirala gotovo
do bola. »Želiš da ti oprostim?«
»Da. I želim da mi budeš žena. Žena u pravom smislu te riječi. Zar ne
možemo ponovno pokušati? Početi ispočetka?«
Neko je vrijeme samo zurila, ne baš sasvim svjesna što je upravo rekao.
Trznuvši dlanom, ona ga izvuče iz njegova stiska, odgurne stolac i ustane.
Obgrlivši se rukama oko struka, udaljila se nekoliko koraka.
Nije znala kako bi mu odgovorila ili što da napravi, osupnuta
maloprijašnjom izjavom. Pretpostavljala je da će mu biti drago kad sezona dođe
svome kraju i ona bude odlazila. Da će uživati u slobodi koju donosi rastanak,
jer bi mu to omogućilo da se vrati svom mladenačkom životu, onome što ga je
zabavljalo dok se još nije oženio. Umjesto toga, on joj je govorio upravo
suprotno. Da želi da ostane. Da želi da im brak uspije.
Mrzim ga, zar ne? divljački je pomislila. Sve što je trebala učiniti bilo je
izreći to naglas, i sve bi se svršilo. Ali, želi li ona da se sve svrši? I želi li uistinu
otići?
Drhtaj uzdrma cijelo njezino tijelo usprkos ljetnoj toplini koja se uvukla
u prostoriju. Već joj je jednom uništio vjeru u njega, smrskao i njezine nade i
njezino srce tako da je dio sebe morala zaključati kako bi uspjela preživjeti.
Može li si priuštiti da ponovno spusti zidove koje je podigla? Usudi li se riskirati
i pustiti ga unutra? I vjerovati mu unatoč njegovim prijašnjim obmanama?
U grudima joj se vodila žestoka bitka i ona se uskorača naprijed-natrag. I
opet, naprijed-natrag.
Dok je tako koračala, u jednom trenutku on ispruži ruku i, uhvativši je za
dlan, zaustavi je. Pogledi im se susretnu, njezine i njegove duboko plave,
pronicljive oči.
Između njih, tišina je lepetala kao da ima krila.
»Jednostavno ne znam«, prošapće glasom napetim od nesigurnosti.
Prošle su sekunde, a onda on kimne. »Dobro, dok donosiš odluku, zašto
to ne bi činila ovdje?« Uz blagi trzaj, on je stane vući prema sebi.
»Jack«, uzvrati mu ona blagim glasom. »To ništa neće riješiti.«
»Možda i neće«, odvrati on i posjedne je sebi na krilo, »ali ćemo zato oboje
u međuvremenu uživati.«
Njegove usne spoje se s njezinima u polaganom plesu sjedinjenja,
strastvenom i svježem, moć njegova poljupca nikada nije iznevjerila u tome da
joj oduzme dah i u njoj rasplamsa požudu. Mogla se barem simbolički potruditi
da mu se odupre, ali kakvog bi to imalo smisla? Na kraju bi je ipak dobio, a ona
bi mu zdušno pristala dati dopuštenje. U tome nije bilo nikakvog poricanja ni
kajanja.
Odjednom obuzeta željom da vode ljubav, ona ga stane jače ljubiti pa mu
zarije prste u kosu kako bi mu zadržala glavu na mjestu i krenula u intenzivno,
tjelesno prisvajanje.
Jedva je disao kada su napokon došli do zraka. »Možda i imamo
određenih problema«, izjavi on spuštajući dlan na njezinu dojku za izluđujuće
zavodljivu masažu. »Ali oduvijek smo se savršeno slagali u krevetu. Što kažeš
na to da ga potražimo ovdje?«
»M-misliš sada? Ovdje?« jedva je dolazila do zraka, dišući daleko od
normalnoga.
Njegovi prsti pronađu njezinu bradavicu pa pomiluju to meso tako da se
ispupčalo u oštar, bolan vršak. »Uvjeren sam da bi gostioničar bio sretan kad bi
nam učinio tu uslugu da nam ponudi svoj najbolji smještaj.«
»A-ali što je s vožnjom n-natrag u grad? Neće li primijetiti da nas nema?«
»Neka primijete. Ta nije da ima nešto loše u tome što lord i lady John
Byron provode noć izvan kuće.«
Shvativši da je u pravu, ona kimne u znak pristanka i ponovno ga
strastveno poljubi.
U odgovor na to, on porobi njezina usta razdvajajući joj usnice kako bi je
uzeo jezikom na isti onaj način na koji će je uskoro uzeti i svojim tijelom.
Odjednom se povuče. »Bolje da odem pogledati za tu sobu dok mi je u
mozgu ostalo još dovoljno krvi za razmišljanje.«
Kao odgovor, ona usnicama prijeđe po njegovu obrazu i sljepoočnicama
zastajući da ga poljubi iza uha na mjestu za koje je znala da ga dovodi do ludila.
»Prestani s tim«, upozori je ozbiljnim glasom. »Ili ću te uzeti upravo ovdje
na ovome stolcu.«
Nasmiješena, ona jezikom stane crtati krugove po tome mjestu osjećajući
kako se pod njom ukrućuje ud dok ona razdvaja usne za poljubac koji će
najvjerojatnije za sobom ostaviti trag. Neko ga je vrijeme sisala, a onda se
odmaknula tek toliko da puhne na mokru kožu dok su joj istodobno negdje
tamo dolje prsti krenuli prema tvrdoj izbočini i počeli je maziti.
On odigne zdjelicu, pa spusti ruke kako bi je pridignuo s krila. »A opet,
možda želiš da te uzmem ovdje na stolcu.«
Zadignuvši njezinu suknju, on joj raširi noge tako da opkorači njegova
bedra. Rastrgnuvši gumbe na svojem rasporku, on jače razdvoji svoja koljena,
njezina također.
Zastenjala je, vlažna toplina pulsirala je u njezinoj nutrini. Pobojavši se da
ne izgubi ravnotežu, ona ga zgrabi za ramena. Ali nije se morala brinuti: Jack ju
je snažno i mirno držao. A onda bez daljnjeg odugovlačenja, on je spusti na sebe
i do kraja je nabode na svoje uspravno koplje.
»Nemoj reći da te nisam upozorio«, reče joj tiho hrapavim glasom i počne
se duboko zabadati u nju.
Zajecala je i stala slijediti njegov ritam. »N-nemoj ni ti reći d-da nisi bio
upozoren.« Pa stane haračiti njegova usta dugim, vrelim poljupcima, jašući ga
raskalašeno sve dok oboje nisu pronašli beskrajno blaženstvo.

Lagano se budila s glavom položenom na Jackova prsa, dok su im goli udovi bili
isprepleteni. On je mirno spavao, jedne ruke prebačene preko njezinih leđa, a
druge svinute iznad glave.
Nakon nekoliko proteklih mjeseci koje su proveli zajedno, već je znala da
mu je to omiljeni položaj. Ili taj, ili onaj kada bi ležao na boku zagrlivši je straga
tako da je može uzeti odmah ujutro u doba kad se nijedno od njih ne bi još
sasvim razbudilo. Činilo se da u toj pozi najviše uživa – kao i u njihovim
ranojutarnjim sjedinjavanjima. I ona je uživala, možda najviše zbog toga što
tada nije trebala razmišljati ili se truditi da podigne svoj emocionalni štit. Tada
su bili tek dvoje ljudi koje je privlačila ista potreba.
Otvorivši oči, zagledala se u tamu, ne prepoznajući odmah prostoriju.
Tada joj se vratilo sjećanje.
Svratište. Naravno.
Nekako su, nakon burnog vođenja ljubavi u salonu, uspjeli ponovno
poravnati svoju odjeću i zagladiti kosu da Jack može zatražiti sobu u kojoj će
prenoćiti. A kad su napokon ušli u nju, malo su si toga mogli reći, samo su se
dokraja skinuli i strovalili se na krevet kako bi opet jedno drugome pružili
zadovoljstvo. Ovoga je puta, ipak, vođenje ljubavi bilo sporo, polagano i gotovo
dirljivo. Jack ju je ljubio i milovao s takvom nježnošću da je bila potresena. Kad
se svršilo, ostala je ležati u njegovu naručju, pitajući se iznova što da učini,
nimalo bliže odgovoru nego prije.
Naposljetku je zaspala.
I eto je opet ovdje, neodlučne i nesigurne.
On je htio da njihov brak bude pravi, tako je tvrdio. Da završe s otuđenjem
i da ona kao njegova žena trajno ostane s njim. Ipak, unatoč toj svojoj izjavi, još
uvijek nije spomenuo riječ »ljubav«.
Spominjao je samo želju. Samo potrebu. I želju da pokušaju iznova.
Je li to dovoljno?
Jednostavno nije znala.
Dio nje čeznuo je za tim da može reći »da«, da odustane od svojih opiranja
i briga te da prihvati život uz njega. Ali ako to učini, opet će se izložiti
mogućnosti da je povrijedi. Ili još gore od toga, izložiti se riziku da se opet
ispočetka zaljubi u njega.
 Samo, čim joj je ta pomisao pala na pamet, postala je svjesna da je već
prekasno.
O, Bože, stvarno ga volim. Jesam li ga ikada prestala voljeti?
I premda je sebi priznala istinu, nije bila sigurna je li ju spremna povjeriti
drugome. Nije znala hoće li ikada više biti kadra predati mu se na onaj isti
bezrezervni način pun povjerenja kao što je to već jednom učinila. Što ako mu
otvori svoje srce, a on je iznevjeri? Što ako mu sve da samo da bi se jednog jutra
probudila i u očima mu ugledala kajanje? Ili, još gore, nezainteresiranost i
dosadu?
Već ju je i sama pomisao natjerala da u njoj sve zadrhti. Ako mu se otvori,
a on je opet povrijedi, ne zna hoće li se ikada moći oporaviti.
A opet, htio je da mu odgovori.
Da ili ne?
Ležeći u mraku s glavom položenom na toplu ravan njegovih grudi,
osluškivala je tiho, ravnomjerno šištanje njegova disanja. U tom zvuku i blagom
gibanju prsa, pronalazila je utjehu dok su joj se misli rojile i brkale u beskrajnim
krugovima.
Zaspala je još uvijek razmišljajući.
 Dvadeset treće poglavlje

S ljedeće jutro Grace nije bila ništa bliže odluci nego večer prije.
Na njezino olakšanje, Jack nije započeo tu temu, a nije ni ona.
Razgovarajući o praktično svemu drugome, proveli su ugodno jutro uz doručak
u svratištu i potom se vratili u London.
Čim se prekoračili prag svoga gradskog doma, preplavila ih je sezona i sve
obaveze povezane s njom. Bacivši se ravno u svu tu gužvu, preodjenula se pa
požurila na vrtnu zabavu na koju je obećala doći, dok se Jack odvezao u
Tattersalls kako bi se našao s prijateljima i pogledao najnovije konje koji su
stigli za prodaju.
Te su večeri ona i Jack prisustvovali balu i otplesali dva plesa prije nego
što su zajedno otišli na ponoćni objed za intimnim stolom za dvoje. Nakon što
su stigli kući, otišli su u krevet gdje je on na prekrasan način vodio ljubav s
njom. Utonula je u dubok san bez snova, još jednom čvrsto zaglavljena u
udobnom zagrljaju njegovih ruku.
Sljedeće je jutro očekivala da će još jedanput zahtijevati da mu odgovori.
Osobito kad joj se pridružio na doručku za malenim stolom u njezinoj spavaćoj
sobi. Ali unatoč tomu što su obrok podijelili u dobrom raspoloženju, o tome
nije spomenula ni riječ.
A i neće, napokon je počela shvaćati, kako je vrijeme dan za danom glatko
protjecalo. Sljedeći je korak bio na njoj, i bilo je jasno da je pušta da ona odabere
kada i kako će ga učiniti.
S tim se saznanjem opustila i odlučila da zasad neće donositi odluke, nego
da će pustiti da joj vrijeme koje će još zajedno provesti tih nekoliko posljednjih
tjedana sezone pomogne u tome da ispravno odluči.
Izvana, njihovi su životi bili gotovo jednaki onima prije noći provedene u
svratištu, ispunjeni beskrajnim nizom zabava i društvenih obaveza koje su ih
često dovodile u situaciju da se razdvoje. A ipak, ispod površine, ništa više nije
bilo isto, i između njih se stala razvijati neka fina povezanost koju nije bila
sasvim kadra opisati. I u prošlosti je uvijek bio pažljiv, ali sada je prema njoj bio
osobito nježan. Nije morala ni izustiti, a on je već i u sitnicama znao predvidjeti
što joj treba, bilo da je riječ o tome da je podsjeti da ponese lepezu nekamo gdje
će biti mnoštvo ljudi, bilo da joj predloži da odu ranije kada bi mu se činilo da
je umorna.
Češće ju je i dodirivao, i to ne samo u krevetu. Dok bi na zabavama
čavrljali s drugima, znao bi joj na struk položiti dlan. Ili kad bi bili u posjetu
njegovoj obitelji, često bi ga zatekla kako mu se prsti odsutno poigravaju
njezinim toplim vjenčanim prstenom ili posred njezina dlana. Mnogo puta je
pomislila kako nije ni svjestan toga da to čini, jer su se njegove radnje doimale
nesvjesnima i automatskima. I baš zato što su bile takve, počela se pitati. Počela
je gajiti krhku nadu da se zapravo zaljubljuje u nju.
Ali koliko god čeznula za tim da ga to pita, nije mogla. Neće. Bilo joj je
potrebno da ih on izgovori, da ih sam od sebe ponudi i iskreno izrazi.
Što se pak njihova braka tiče – počela je vjerovati da i za to možda postoji
nada. U posljednje su vrijeme bili... usudi li se to reći?... nekako sretni. Možda
bi im trebala dati – dati njemu – drugu priliku koju je želio i otkriti mogu li, na
kraju krajeva, ipak provesti život zajedno.
Tim se istim pitanjem bavila u svojoj glavi i pet tjedana poslije, tijekom
jednog mirnijeg trenutka na Pettigrewovom balu kadli se posve neočekivano
pokraj nje pojavila Meg.
»Tu si«, izjavi njezina šogorica spustivši se na prazno sjedalo pokraj nje.
»Pomislila sam da uopće nećeš prestati s plesom. Ove si večeri za svaki set imala
partnera.«
»Za svaki set osim ovoga, i baš mi je drago što ću se malo odmoriti.«
Smiješeći se, Meg u znak razumijevanja kimne svojom ljupkom glavom.
Još otkad se lani priključila redovima visokoga društva, postala je miljenica
među elegantno odjevenim muškarcima i ženama društvene kreme – od kojih
se polovica trenutačno nalazila u mnoštvu ljudi okupljenih u suviše toploj
balskoj dvorani.
»Kad smo već kod toga, a gdje je Jack?« upita Meg. »Bila sam uvjerena da
će se stvoriti pokraj tebe čim primijeti da si napokon sama.«
»Spominjao je nešto o portu i nekakvom političkom razgovoru s
nekolicinom muškaraca, a onda mi rekao da se zabavim sve do večere.
Zabranjeno mi je razmatrati pozive za večeru od bilo koga drugog.«
»Jack je ovih dana tako posesivan. Iznenađena sam što te uopće ostavio
samu.«
»Nije to posesivnost. Samo ne želi za vrijeme večere čavrljati s nekom
drugom damom«, uzvrati ona s dozom humora. »Zna da sa mnom može
objedovati u potpunoj tišini i da se ja neću uvrijediti.«
Meg odmahne rukom. »Baš kao da bi se tako ponašao. Vas dvoje uvijek
razgovarate, čak i onda kad mislite da ste sami.«
»Isto bih i ja mogla reći za tebe i Cadea. Nikada još nisam vidjela sretniji
par.«
Meg joj uputi gotovo sramežljiv osmijeh, a obraze joj iznenada ozari
zanimljiv sjaj. »Mislila sam pričekati još malo, ali jednostavno ću prsnuti ako to
nekome ne kažem. Osim Cadeu, naravno. On je jedini koji zna.«
»Zna što?«
Osvrnuvši se oko sebe ne bi li se uvjerila da ih nitko ne prisluškuje, Meg
se nagne naprijed. »Trudna sam! Liječnik je baš jučer navratio i potvrdio ono
što sam već i sama slutila. Do Nove godine u obitelji će biti još jedan novi
Byron.«
Blago ciknuvši, Grace obgrli rukama prijateljicu. »O, Meg, tako sam
sretna zbog tebe! Nikakvo čudo što nestrpljivo nekome želiš to reći. Da sam ja
na tvome mjestu, govorila bih svakome na koga naiđem.«
Meg se nasmiješi i uzvrati zagrljaj. »I sama ćeš uskoro imati priliku, ne
sumnjam u to. Dogodine ćemo obje postati majke. Zapamti što sam ti rekla.«
U tom je času Grace shvatila da želi da njezina šogorica bude u pravu.
Čeznula je za djetetom – za sinom koji će izgledati točno kao Jack. I čim je
pomislila na njega, odmah je znala da će Meginu tajnu podijeliti s njim. Uz
pretpostavku da prije toga zadobije Megin pristanak.
»Oh, moram potražiti Jacka i prenijeti mu lijepe vijesti«, reče ona.
»Naravno, ako mi dopuštaš?«
Meg kratko zastane. »Pa valjda je to u redu. Ni Cade neće još dugo moći
držati usta zatvorena. Htjeli smo pričekati pa sutra reći njegovoj majci, a potom
obznaniti svima. Ali sad kad već znaš, ne vidim nikakve štete u tome da kažeš i
Jacku.«
»O, kako će samo biti uzbuđen kad čuje da će uskoro postati ujak!«
Zagrlivši joj jedanput drugu ženu, Grace poskoči na noge i napusti balsku
dvoranu.

»... izvrstan momak kad su financije u pitanju. Ako tražite pametan savjet kako
investirati novac, s njim nećete pogriješiti.«
»Rafe Pendragon, kažete«, dometne Jack uzimajući posjetnicu lorda
Pettigrewa na čijoj je poleđini bilo ispisano ime spomenutog muškarca.
»Zahvaljujem, razmislit ću o vašem prijedlogu.«
»Budete li mudri, učinit ćete i više od pukog razmišljanja. Kažem vam, sve
što taj dečko dotakne, pretvori se u zlato. Ako mi ne vjerujete, porazgovarajte s
Wyvernom. Vojvoda ga poznaje već godinama. Išli su zajedno na Harrow, ako
je vjerovati glasinama. Ne znam bih li sam u njih povjerovao s obzirom na to
da Pendragona prati reputacija da je očvrsnuo na cesti. A opet, načuo sam bio
da je on izvanbračni sin nekog plemenitaša, pa tko onda može sigurno znati. U
svakom slučaju, sljedeći put kad vidite Tonyja Wyverna, spomenite mu to ime.
On će vam sve reći.«
Jack se još jednom zagledao u posjetnicu, a onda je zataknuo u džep svoje
jakne. Kimnuvši u znak pozdrava, gledao je kako Pettigrew napušta prostoriju.
Osvrnuo se oko sebe i zamijetio da je ostao sam te da su druga gospoda,
koja su se ovdje bila okupila da popiju piće i porazgovaraju, već otišla i vratila
se na zabavu. I sam bi već otišao prije dvadesetak minuta da ga lord Pettigrew
nije zadržao tako dugo.
Iskapivši ostatak svog brendija, odložio je čašicu i okrenuo se da pođe
potražiti Grace. Nadao se da neće plesati s nekakvim vjetropirom koji zdušno
čeka priliku da joj postane ljubavnik. Ako je tako, jednostavno će im morati
uletjeti i zamoliti šarlatana da se makne. Smiješeći se sam sebi, krene prema
vratima.
Zaustavio se već koju sekundu poslije i sa znatiželjom u očima gledao kako
se u sobu prikrada jedna žena, prozirnih crvenih skuta koji su joj lepršali oko
nogu. »Philipa!« reče on iznenađeno.
Njezina se usta izviju u senzualan osmijeh, a predivne se zelene oči zacakle
poput mačjih. »Jack. Učinilo mi se da te čujem ovdje.«
»Zar stvarno?« dometne on zabavljen ovom nevjerojatnom izjavom.
»Čudno, ali nisam govorio, s obzirom na to da sam, kao što možeš vidjeti, sâm.«
»Da, mogu vidjeti.« Otmjenim se korakom odšeta prema unutrašnjosti
sobe. »Ali sve do prije minutu lord Pettigrew bombardirao te jednom
propovijedi za drugom. Već sam pomislila da uopće neće stati s tim svojim
beskonačnim klepetanjem.«
Odlučio je da joj neće uzvratiti na tu primjedbu. »Znači, čekala si mene?«
»Pa, nisam te baš čekala. A sasvim sigurno ne u hodniku, ako je to ono na
što aludiraš. Malo predsoblje iza pokrajnjih vrata ima izvanredno dobru
akustiku. Udobno se smjestiš na sjedalo pokraj kamina i glasovi dopiru poput
zvonjave. Osim toga, dovela sam si prijatelja da imam društvo. On se trudio...
zabavljati me, recimo to tako.«
»Zabavljati, tako znači?«
Ona slegne ramenima, a oči joj lukavo zaiskre. »Djevojci postane dosadno,
znaš. Pokazao se prekrasno slasnim predjelom, ali otjerala sam ga natrag na
zabavu prije nego što sam krenula u potragu za tobom.«
On prasne u smijeh. »Ti si najbesramnije dekadentna žena koju sam ikada
upoznao.«
»A to obožavaš. Ili si barem obožavao dok smo bili zajedno. Zašto me nisi
došao obići, mili?« upita ona prkosno napućivši svoju punu donju usnicu. »U
gradu si već tjednima, i tjednima, a od tebe ni riječi.«
»Razgovarali smo jednom ili dvaput, ako se dobro sjećam. Izgleda da
pohodimo ista društvena događanja.«
»Isti društveni krugovi, iste zabave. Da, da, znam«, reče ona primaknuvši
se bliže. »Ali to je bilo samo bezvezno ćaskanje. Mislila sam na to da nismo
razgovarali nasamo.«
»Zato što sam sada oženjen.«
»Da, znam«, ona uzdahne. »Tvoju ženu svuda pozivaju ovo posljednje
vrijeme, a kad se uzmu u obzir njezina visina i boja kose, sumnjam da je čovjek
ne bi zamijetio.«
On namršti obrve.
»Ne mislim da nije lijepa«, brzo se ispravi. »Vrlo je upadljiva, na neki
amazonski način. Samo sam naglasila ono što je očito.«
On prekriži ruke na prsima.
»I uvjerena sam da se pokazala zabavnom«, nastavi ona. »Te noge mora
da se obavijaju oko tebe poput mornarske užadi.«
»Sad bi bilo dosta, lady Stockton«, na to će on tihim, ozbiljnim glasom.
»O, nemoj se sad sav uzjoguniti. Samo sam se malo našalila. Gdje ti je
smisao za humor?«
Ostao je nijemo stajati, ne vjerujući samome sebi što bi sve mogao reći ako
samo zausti.
»Samo sam te iskušavala«, nastavi ona. »Morala sam se uvjeriti jesu li
glasine uistinu točne.«
»Kakve glasine?«
»One koje tvrde da si do ušiju zaljubljen u nju.« Slegnula je ramenima, a
hrabrost koju je dotada pokazivala donekle izblijedi. »Vidjela sam vas zajedno,
ali nisam željela vjerovati u to. Morala sam se sama uvjeriti.«
Ovoga puta kad se namrštio, nije to učinio zbog ljutnje, već zbog
zbunjenosti.
»Ali sad vidim da ti je osvojila srce«, i dalje će ona. »Hvale vrijedno, s
obzirom na to da si mi bio govorio kako si se morao s njom oženiti zbog novca.«
»To nikad nisam rekao«, odbrusi on.
»Nisi? Ako se dobro sjećam, rekao si mi da je to što si zapeo s njom
posljedica loše sreće na kartama.«
Sav se zgrčio u sebi, mrzeći što sluša riječi koje je nekoć bio izgovorio. Zar
je doista bio tako bezobziran? Tako nesmotren i okrutan? Ali tada još nije
poznavao Grace. Ne na način na koji je sada poznaje.
Približivši mu se nekoliko koraka, Philipa položi svoj dlan na njegovu
ruku. »Znači, nema šanse da mi se vratiš? Nema nade da će ti dosaditi pa da ćeš
ponovno potražiti moj krevet?«
Spustivši pogled, on se susretne s njezinim očima i prizna kako u toj ženi
postoji magnetski privlačna osobnost. Philipa Stockton zračila je seksualnošću
a da se uopće nije morala truditi. Ipak, unatoč njezinoj neosporivoj tjelesnoj
ljepoti, i dokazanom talentu u svemu što ima veze s ljubovanjem, nije ga dovela
u iskušenje.
Ni najmanje.
Ne želi je. Želi Grace.
Ne voli je. Voli Grace.
I tek što je pomislio na te riječi, on shvati da je u njima sva istina. Gospode,
kako sam mogao tako dugo biti slijep? Naravno da volim Grace. Ona je sve što
želim.
»Žao mi je«, reče on. »Ali što god da je u prošlosti postojalo između nas,
sada je gotovo. Moj život i, da, moje srce pripadaju mojoj ženi.«
Zadrhtala je i stisak njezina dlana na njegovoj ruci pojačao se. »Dobro
onda, vidim da ti trebam poželjeti sreću.« Izvještačeni osmijeh dopre do
njezinih usta. Ali, umjesto da se odmakne, ona se priljubi uz njega, a dlan joj
klizne prema njegovim prsima. »Još jedan, zadnji poljubac? Što kažeš na to?
Posljednji zagrljaj za dobra stara vremena?«
Zurio je u nju. »Philipa, ne bih rekao da je to dobra ideja.«
»Što ima loše u jednoj maloj pusici? Nije da to nismo i prije radili. Jedan
kratak poljubac, i nikad više.«
Umjesto da pričeka i vidi hoće li je odbiti, ona mu ovije ruke oko vrata i
spusti ga k sebi. »Samo jedan«, šapne.
A onda, bez njegova pristanka, njezine se usnice nađu na njegovima,
ljubeći ga sa svim raspoloživim oružjem koje se moglo naći u njezinu
seksualnom arsenalu. Znao je da bi se istog časa trebao povući, silom je strgnuti
sa sebe ako zatreba. Umjesto toga, oklijevao je, znatiželjan da vidi kakve će to
osjećaje u njemu pobuditi, unatoč maloprijašnjem otkrivenju osjećaja spram
Grace.
Na svoje olakšanje, na svoju radost, nije doživio gotovo ništa osim nekog
zanimljivog osjećaja otuđenosti, kao da je u poljupcu prisutan samo kao kakav
promatrač, a ne neki njegov aktivni sudionik.
Ona nije Grace, mislio je. Njezine usne nisu tako meke. Njezin okus nije
tako sladak. Ona nije žena koju volim i nikada to neće biti.
Zadovoljan rezultatima tog kratkog eksperimenta, spremao se maknuti je
ustranu, klizeći dlanovima prema gore ne bi li razdvojio ruke koje je držala oko
njegova vrata.
Iznenada, odnekud iz blizine ulaza u sobu začuje se tup udarac. On
prekine poljubac pa okrene glavu i uperi pogled u smjeru iz kojeg je dopro zvuk.
Susrevši se s užasnutim Graceinim pogledom, pluća mu načas prestanu raditi,
a srce preskoči otkucaj.
 Dvadeset četvrto poglavlje

Grace je nijemo stajala, pogleda prikovanog uz par koji se ljubio nasred

Pettigrewove radne sobe.
Isprva, scena koja se odvijala pred njom nije imala nikakvog smisla. Tu
nije bilo greške, tamnokosa žena bila je Philipa Stockton. Grace ju je prepoznala
jer se odavno bila potrudila saznati kako izgleda bivša ljubavnica njezina muža.
Ali muškarac... ne, muškarac ne može biti onaj za kojeg misli da jest.
Trenutak poslije, kliznuo je dlanovima uzduž ruku lady Stockton i u tom
joj je času postalo jasno da je to Jack. Njezin Jack. Po cijelome tijelu prođe je
jeza, u grlu se probudi gorčina i stane je peći svojom oštrinom. Ona se stane
pomicati korak po korak unatrag pa se spotakne na vrata. Očajnički je željela
skrenuti pogled, ali nije to mogla i učiniti.
Kao da je osjetio njezinu prisutnost, Jack podigne glavu i pogled mu
ostane prikovan uz njezin.
Tada se napokon probudila iz šoka, a udovi su joj iznenada ponovno
postali funkcionalni. Zavrtjevši se, ona izjuri iz sobe. Iza nje, Jack je zazivao
njezino ime, ali ona nijedanput nije zastala jer je sve što joj je bilo na umu bilo
to da mora pobjeći.
Možda je bijeg bio kukavički čin. Da je u pitanju bila neka druga žena,
možda bi ostala i suočila se s to dvoje ljudi. Napala ih šakama i noktima, i
vrištala od bijesa.
Ali agresivnost nije bila dio njezine prirode, a vidjela je i više nego
dovoljno. Nije mogla podnijeti pomisao na to da ostane i sluša njihove izgovore.
S vjetrom u petama, pohitala je prema izlazu ne mareći tko bi je usput
mogao vidjeti. Nekoliko ju je para očiju i slijedilo, ali ona je to jedva
primjećivala, svim bićem usmjerena na bijeg. Upravo je žurila pokraj balske
dvorane kadli joj se na putu prepriječio muškarac. U jednom je trenutku
pomislila da je to Jack, da ju je nekako uspio sustići. Ali tada je uočila da je to
Cade.
 »Polako«, reče on. »Kamo se tako žuriš?«
Prije nego što je dospjela odgovoriti, uz njega se pojavi Meg. »I? Jesi li mu
rekla?« upita ona Grace s blistavim, zavjereničkim osmijehom na licu.
Grace je samo zurila u nju, ne shvaćajući o čemu govori.
»Rekla kome što?« zanimalo je Cadea.
»Znaš već. Za bebu«, odgovori Meg spustivši glas gotovo do šapta. »Nisam
to više mogla držati u sebi pa sam rekla Grace. Ona pak je otišla tu novost
podijeliti s Jackom, ali...« Zaustavila se usred rečenice, a nekakav nelagodan
izraz lica zamijenio je dotad radostan osmijeh. »Što je, Grace? Ne izgledaš mi
dobro. Oprosti mi što to nisam odmah primijetila.«
»S-sve je u redu«, promrmlja Grace. »I n-ne, n-nisam bila u prilici da mu
to kažem. Oprosti.«
»Nije ti dobro?« upita je Meg vidno zabrinuta. »Što se dogodilo?«
»Da«, javi se Cade zakoraknuvši bliže kako bi je pridržao za ruku, kao da
se brine da bi se mogla srušiti. »Izgledaš prilično blijedo. A da sjedneš malo pa
da ja potražim Jacka?«
»Ne!« zavapi ona.
Cade uzdigne obrvu.
Smirivši ton svoga glasa, ona nastavi. »Ne, n-nemoj ga uznemiravati. Sve
što želim je kočija koja će me odvesti kući.«
»Pa, naravno, ali ipak bismo mu trebali reći. Zabrinut će se.«
Ali neće, žalosno je pomislila uvjerena da je tomu tako. Pa ako tako zaista
i jest, njoj to nije važno. Više ne. No, cijeli ju je taj razgovor o Jacku natjerao da
shvati kako bi je on svakog časa mogao pronaći. Lecnuvši se na tu pomisao, ona
se odmakne od Cadea.
»M-moram ići kući. Vidimo se poslije.«
»Ali Grace«, zazove Meg. »Kamo ide...?«
Grace nije pričekala dovoljno dugo da čuje ostatak, već je ponovno jurila
brzo koliko su je noge nosile. Znajući da nema vremena da se pozove kočija,
obratila se slugi.
 »Fijaker, molim. Što je prije moguće.« Pronašla je dovoljno veliku
kovanicu da bude sigurna kako će se sluga smjesta povinovati njezinoj želji.
Nakon nepune dvije minute sjedila je u fijakeru. Nekoliko je trenutaka
razmišljala reći vozaču da je odveze do očeve kuće. Ali otac bi bio prepun
pitanja i prohtjeva na koje nije imala želje odgovarati. Svjesna da nema kamo
drugamo poći, dala je adresu Ulice Upper Brook.

Jack je ušao u kuću pola sata poslije. Laknulo mu je kada je od Appletona čuo
da je milostiva stigla tek koju minutu prije njega.
I sam bi već ranije došao, ali prvo se trebao izvući iz društva neočekivano
skrušene Philipe. Kad joj je uspio uteći, požurio je da pronađe Grace, samo da
bi ga presreli zabrinuti Cade i Meg. Oni su ga izvijestili o Graceinoj iznimno
jakoj uzrujanosti, o tome kako je odbila njihovu ponudu da joj pomognu, te da
je bez ikoga u pratnji pobjegla sa zabave.
Primijetivši kako zavjerenički nešto šuškaju, pridružili su im se Mallory,
mama i Edward, zahtijevajući da se i njima kaže što nije u redu. Tek mu je
dolazak kočije dopustio da produži do izlaza.
Sada je napokon bio kod kuće. Sada će moći porazgovarati s Grace i
izgladiti cijelu ovu zbrku.
Grabeći dvije stepenice odjednom, produžio je hodnikom do njezine
spavaće sobe. Zastavši na tren, on tiho pokuca na vrata i pričeka – nimalo
iznenađen što je muk jedini odgovor koji je dobio. Primio je kvaku i pokušao
otvoriti vrata i, ponovno nimalo iznenađujuće, otkrio da su zaključana.
»Grace? Ja sam. Hoćeš li, molim te, otvoriti vrata?«
Tišina.
»Moramo razgovarati o ovome.«
I dalje tišina.
»Ne odlazim dok ovo ne raščistimo. Sad me lijepo pusti.«
Nešto tvrdo udarilo je o unutarnju stranu vrata što ga je natjeralo da
poskoči. Trenutak poslije, nešto je drugo doletjelo u drvo tako da je sve
odzvanjalo.
 Zar me gađa svojim cipelama! Ili su to knjige?
U svakom slučaju, nije slutilo na dobro.
»E sad si djetinjasta«, reče on. »Otvori vrata tako da prodiskutiramo kao
odrasle osobe.«
Iznutra se čuo nekakav pokret. Nastala je poduža stanka, zatim koraci.
Ispod vrata se pojavila poruka.
Trenutak je oklijevao, a onda se sagnuo i pokupio je.

Odlazi!

»Grace, jasno mi je da si uzrujana, ali nije onako kako ti se čini. Daj mi

šansu da objasnim.«
Zavladala je tišina, zatim još nekoliko koraka. Nedugo potom, doletjela je
i druga poruka koja se ovaj put zavrtjela pred njegovim nogama.

Ne!

Njegovo strpljenje lagano je počelo splašnjavati. »Dosta je toga«, izjavi on

odlučno. »Otvori vrata.«
Nije mu odgovorila.
»Odmah!« zahtijevao je.
Nešto je i opet žestoko pogodilo drvena vrata, a ubrzo potom ona su se
silovito zatresla uslijed još jednog udara.
»U redu«, reče on. »Ako je to način na koji želiš ovo riješiti, onda će tako
i biti.«
Okrenuvši se, on se udalji.

S druge strane vrata, Grace je stajala drhteći, a cipele koje je pobacala ležale su
neuredno razbacane svuda uokolo.
Dobro, pomislila je; shvatio je njezinu nimalo suptilnu »poruku« i otišao.
Premda, da bude sasvim iskrena, nekako se iznenadila što se tako olako
povukao. Jack nije bio od onih tipova koji bi odustali od borbe a da se
prethodno dobrano ne potrude, a ovaj njegov pokušaj bio je tek nešto više od
prosjeka.
Možda je cijeli njegov govor o razjašnjavanju bio samo predstava, mlitav
pokušaj da je opet umiri i smekša. Možda je pretpostavio da je može vući za nos
još jednim maštovitim nizom laži pa se povukao kad je shvatio da mu ta taktika
neće uspjeti.
Dobro, sutra može opet pokušati – zasigurno će tako i učiniti – ali uzalud
mu sav trud. Bilo joj je jasno to što je vidjela. Sam Bog zna da joj to ne izlazi iz
glave – sjećanje na njega i Philipu Stockton kako se grle i ljube ožeglo ju je kao
da joj je netko utisnuo žig u mozak. Stisnuvši oči dlanovima, pokušala je istjerati
sliku iz glave. Usput se borila i s navalom suza koje su prijetile da će se svakog
trena spustiti.
Već sam se dovoljno naplakala zbog njega. Neću više ni suze proliti, zaklela
se. Samo nebo zna da ne zaslužuje ni jednu jedinu. Ne nakon ovoga!
Tresući se, uzdahnula je i otišla do stolca te se strovalila na njega osjećajući
se iznureno poput kakve starice. Spustivši pogled, shvatila je da još uvijek nosi
večernju haljinu.
Kad je stigla kući, bila je suviše rastresena da podnese bilo kakvo
ispitivanje pa je, umjesto da se pretvara i glumi hrabricu, svoju sobaricu poslala
u krevet. Glupo, palo joj je na pamet, s obzirom na to da će sad najvjerojatnije
u krevetu završiti s večernjom haljinom na sebi.
Uz pretpostavku da će uopće moći spavati. Nekako je sumnjala da će noćas
uspjeti uhvatiti malo sna.
Taman je razmišljala na koji bi način mogla otkopčati koji gumb na
leđima kad je začula kako se pomiče mjedena kvaka na vratima koja su njezinu
sobu povezivala s njegovom.
Nestane njezine izmorenosti.
Pokušava na taj način ući, je li?
U redu, s ovim vratima neće imati ništa više sreće nego s onim prvim. Ne
samo da se pobrinula da budu sigurno zaključana, već je poduzela sve mjere
opreza i pobrala sve ključeve, pa tako i rezervni za koji je znala da ga drži na
svom toaletnom stoliću.
Kvaka je ponovno zazvečala, a onda je triput snažno lupio po vratima.
»Otvaraj vrata, Grace«, zapovjedio je tihim, a ipak autoritativnim glasom.
Pomislila je kako bi mu mogla napisati novu poruku, ali tada je zaključila
da ponavljanje iste taktike sada više ne bi imalo jednaki utjecaj. Osim toga,
oduzima previše vremena.
Ustavši, ona krene naprijed i prekriži ruke. »Ne!« poviče.
Uslijedila je tišina, a napetost je doslovno prštala u zraku. Zamišljala ga je
s druge strane vrata, čvrsto stisnutih šaka, ratoborno iskrivljenih usta.
»Ti i ja ćemo večeras razgovarati«, javi se. »Dajem ti stoga još jednu priliku
da otvoriš-ta-prokleta-vrata!«
»Da se nisi usudio psovati me! Nema toga što bi mi mogao reći a da bih
uopće željela slušati, ti lažljivi, prevarantski nitkove!«
»Jedva sam je pipnuo i ti to dobro znaš. A sad, da si istog časa otvorila ta
jebena vrata. Ozbiljno to mislim, Grace.«
Snažnije se obgrlivši rukama, ona zadrhti. »Odnio te vrag!«
Još se jednom spustila tišina, nekoliko je dugih trenutaka zavladao teški
muk, toliko težak da bi čovjek mogao izgubiti živce.
A onda, silovitošću od koje je poskočila, u sobi se začuje prasak. Vrata su
se tresla u svom okviru, brava zapucketala, dok se on svim silama uporno
nastavljao zabijati u njih.
Ona prinese dlan grlu, potpuno zanijemjela. Posve zaprepaštena. Što to
radi? Nije valjda da pokušava provaliti kroz vrata, ili?
Ali očito jest, shvatila je, kada je drvo počelo slabjeti pod njegovim
snažnim nasrtajem.
Iznenada je popustilo, strahovito se glasno rascijepivši, a ono što je od
vrata ostalo, sada se pijano ovjesilo o šarke. Koristeći se ramenom, opalio je još
nekoliko udaraca, a onda se probio kroz novonastali otvor. Prodrijevši u sobu,
on se zaustavi nekoliko koraka od nje i teško dišući položi šake na bokove. »A,
sad ćemo«, izjavi on, »lijepo razgovarati, i ti ćeš slušati. Sjedaj, dakle!«
 Ipak, unatoč svojoj zapanjenosti, nije se bojala. Postavila je šake na
bokove, baš kao i on, i inatljivo isturila bradu jasno dajući do znanja da ga neće
poslušati i da je spremna na svađu.
»Bože, kako si samo tvrdoglava«, reče on nakon što je prošlo nekoliko
trenutaka. »U redu, onda, stoji i slušaj.«
»Što da slušam? Uopće mi ne pada na pamet što bi se tu imalo reći.«
»Ima se tu puno toga reći. Ono što si večeras vidjela nije ono što misliš da
jest.«
»O, ma nemoj? Znači, sad ćeš mi tvrditi da te nisam vidjela kako se ljubiš
s tom... s tom... ženom?«
»Tako je. Ono što si vidjela jest to kako ta žena ljubi mene.«
Ona se posprdno nasmije. »Ona da tebe ljubi? Ma da! I u tome bi trebala
biti sva razlika, je li?«
»Trebala bi, jer je ja nisam tražio da me poljubi i nisam htio da nastavi.
Upravo sam se spremao maknuti je sa sebe kad si ti ušla. Nije tu bilo ničega,
Grace. To nema nikakvog značenja.«
Toliko je čvrsto stezala prste da ju je zaboljelo. »E, pa meni je itekako
izgledalo kao nešto. Za muškarca kojeg netko ljubi protiv njegove volje, nimalo
mi nisi izgledao kao da se boriš protiv njezinih nasrtaja. Po onome kako sam ja
to vidjela, čini mi se da si u tome uživao. I? Koliko si dugo u vezi sa svojom
ljubavnicom meni iza leđa?«
»U vezi? Bože dragi, s obzirom na to koliko sam s tobom svaki dan, ne
znam gdje bih pronašao vremena za nju? Ili energije! I lady Stockton nije moja
ljubavnica.«
Prostrijelila ga je pogledom punim čistog prezira.
»U redu. Bila je moja ljubavnica, ali više to nije, već dugo to nije. Još od
dana kad sam se u Bathu počeo tebi udvarati.« Zastavši, on prstima prođe kroz
kosu. »Grace, ja nemam ljubavnicu. Ti si moja jedna jedina ljubavnica. Jedina
žena koju želim.«
Za sada možda. Ali koliko još dugo? pomisli ona, a tuga je prožme kao da
je zapuhnuo ledeni vjetar.
 Negdje duboko u svom srcu, znala je da nema ljubavnicu, unatoč tomu
što ga je večeras uhvatila kako se ljubaka s Philiom Stockton. Pa ipak, šok koji
je doživjela došao joj je kao neka vrsta predviđanja budućnosti. I onoga čemu
će jednoga dana, bojala se, ponovno svjedočiti samo što će tada to biti stvarno.
Koliko će još proći vremena pa da zaključi kako je se zasitio?
Koliko je još tjedana ili mjeseci preostalo prije nego što uistinu zastrani?
Koliko će još drugih Philipi Stockton biti u njegovu životu? A kao
njegovoj ženi, samim time i u njezinu životu?
Molećivo ju je gledao. »Grace, zacijelo mi vjeruješ. Reci mi da znaš kako
između Philipe i mene nema ničega. Moj Bože, nas smo se dvoje opraštali.
Zauvijek. I onda me ona poljubila prije nego što sam naslutio što joj je na umu.
Zaista sam je pokušao odgurnuti od sebe kada si došla.«
Ona skrene pogled, a u grudima je probode bol.
»Grace?«
Ona polako podigne oči prema njemu. »Da, vjerujem ti.«
Napetost vidno popusti u njegovim ramenima. Ispruživši ruke, on
zakorakne naprijed.
Ona se odmakne korak.
Ruke mu padnu. »Što? Što je?«
»Mi. Nas dvoje. Ovaj... aranžman koji imamo neće uspjeti.«
»O čemu to govoriš?« upita on sav u nevjerici.
Nije ga mogla gledati pa je oči uperila u sliku na zidu preko puta. Ali boje
su se i potezi kista stapali u nekakvu nejasnu maglicu, sva su joj čula bila toliko
zaokupljena onime što joj srce osjeća da nije bila kadra razaznati sliku pred
sobom.
»Naš brak«, reče tiho. »Mislim da neće uspjeti. Rekao si da ćeš mi kupiti
kuću. Jesi li?«
»Kuću?« ponovi on kao da nije razumio ni jednu jedinu riječ.
»Da. Bio je to dio našeg dogovora, obećao si mi kuću na selu i polovicu
novca koji ti je moj otac platio po nagodbi. Jesi li... jesi li ispoštovao ono što si
mi obećao?«
Zastao je prije nego što će joj odgovoriti. »Da... ovaj... zapravo, jesam, još
prije nekog vremena. Ali nisam mislio da će ti bilo što od toga trebati s obzirom
na to kako nam je bilo dobro ovih posljednjih nekoliko tjedana. Činilo mi se da
si sretna.«
Treptajući, ona odagna suze iz očiju. »Izgled često vara. Sezona je pri
kraju, a ja sam i više nego ispunila svoj dio pogodbe. Sad je na tebi red da mi se
odužiš.«
Nad njih se nadvila tišina, a njegovo lice postalo je potpuno bezizražajno.
»Želiš da se rastanemo?«
Ne! Reci mi da prestanem govoriti i natjeraj me da povučem ovo što sam
upravo izrekla.
»Mislim da je tako najbolje«, čula je samu sebe kako govori.
»Najbolje?« uzvrati on, a glas mu poprimi neku grubu notu. »Znači, zbog
onoga što se večeras dogodilo, zbog jednog beznačajnog poljupca s Philipom
Stockton, ti ćeš sve odbaciti? A mi? Što je s nama, i to ćeš odbaciti?«
»Ne vjerujem da postoji >mi<, ne na način na koji ti to misliš. Neosporno
je da smo izrazito kompatibilni u krevetu i da povremeno uživamo u
zajedničkom druženju. Ali kad je u pitanju održiva veza, rekla bih da to
nemamo. Ovo večeras samo je poslužilo kao ilustracija te činjenice.«
Nemoj me pustiti. Reci mi da ne želiš ni čuti za to i da apsolutno odbijaš
pustiti me.
On prekriži ruke na prsima. »Znači, želiš da živimo odvojeno?«
Ne! Ne želim se razdvajati, nikada. Reci mi da ni ti to ne želiš. Reci mi da
ne možeš podnijeti da budeš bez mene. Reci mi da me voliš!
Ali on ništa nije rekao. A ona nije izrazila nijednu od želja koje su joj se
prevrtale po glavi i vrištale u srcu.
Naposljetku, ona uvuče zrak, a glas joj postane ravnodušan. »Da, to je ono
što želim.«
Promatrao ju je, očima hladnim i dalekim. »Onda neka bude kako želiš.
Javit ću da pripreme kuću za tvoj dolazak. Novac je već položen na račun
otvoren samo na tvoje ime. Moj će se odvjetnik pobrinuti da dobiješ sve
podatke. Ima li još štogod što bi željela?«
»Ne«, šapne ona.
Ništa drugo. Sada je sve gotovo.
Uspravivši se, on joj se hladno nakloni, kao da je riječ o kakvom strancu,
a ne njegovoj ženi, zatim se okrene i priđe dovratku sada razvaljenih vrata koja
su spajala njihove sobe. »Ujutro ću narediti da se ovo popravi«, reče.
Odmjerivši razbijena vrata, on natraške zakorakne kroz otvor u svoju
sobu i podupre drvo tako da prekrije veći dio praznine. »Ako me večeras još
budeš trebala, bit ću u svojoj radnoj sobi«, izjavi nekako neprirodno mekim
glasom.
U tom je času shvatila da joj tu noć neće doći u krevet. Više nikada neće
pohoditi njezin krevet.
Stajala je mirno i bez riječi, i osluškivala kako mu se udaljavaju koraci,
prvo kroz njegov dnevni boravak, zatim još dalje po hodniku. Kada ga više nije
mogla čuti, prišla je krevetu i uhvatila se za prsa kao da se boji da bi joj srce
moglo prestati kucati.
Možda već i je, pomislila je naslonivši se na uzglavlje. Slomljena sam i
nikada se više neću oporaviti
Vrele suze slile su joj se niz obraze, nijeme i razorne. I baš kao što se bila
pobojala, tu noć oka nije sklopila.
 Dvadeset peto poglavlje

T jedan dana poslije, on i Grace napustili su London.

Da ne potaknu glasine u društvu, njih su se dvoje dogovorili da će
biti bolje da odu zajedno, a jednom kad se udalje od grada, da svatko pođe
svojim putem. Taj je plan imao još jednu svrhu – da pomogne otkloniti teška
pitanja njihovih obitelji, barem za neko kratko vrijeme.
Već su ionako odgovorili na dovoljno čudnih pitanja, počevši odmah
ujutro nakon Pettigrewova bala. Zabrinuti za Grace i njezino nimalo
karakteristično ponašanje, svi su se Byroni sjatili kako bi se uvjerili da je s njom
sve u redu. Umjesto da prizna istinu, Grace se radije izgovorila bolešću i sve
pripisala iscrpljenosti i umoru. Jack ju je podupro u toj tvrdnji izjavivši da su
već pozvali liječnika i da je Grace potrebno samo malo više odmora.
Naslućivao je da njegova obitelj – osobito majka – nije baš sigurna treba
li im povjerovati ili ne, ali na kraju se o tome više nije raspravljalo i oni su
prihvatili ponuđeno objašnjenje.
Srećom, vijest o Meginoj trudnoći pomogla je da se izbjegnu daljnje
spekulacije – svi su bili suviše razdragani idejom novoga djeteta da bi previše
obraćali pozornost na napetost između njega i Grace.
Istim se objašnjenjem poslužio i nekoliko dana poslije kada ih je sve
izvijestio da će on i Grace otputovati na ladanje nekoliko tjedana prije nego što
su to isprva planirali. Sezona je dovoljno daleko odmakla i mnoge su već obitelji
bježale od gradske žege u svježije seoske predjele, tako da ni njihov raniji
odlazak neće izazvati mnogo komentara.
I tako su sada njih dvoje putovali u Kent. Putovanje do kuće koju joj je bio
odabrao neće trajati više od dva sata. Jednom kada dođu, pobrinut će se da se
ona udobno smjesti, a onda će otići.
Kamo, to ni sâm još nije znao.
Bilo mu je jasno da se ne može vratiti u London – barem ne još nekoliko
tjedana. A taman da mu baš i jest stalo – a posve sigurno nije – ni Braebourne
ne dolazi u obzir jer neće proći dugo, a obitelj će se vratiti kući.
Uvijek je postojala opcija lovačke kolibe Adama Greshama koja se nalazila
u Škotskoj, pomislio je. Možda mu je upravo izlet u sjevernu divljinu bilo ono
što mu treba. A Gresham je bio od one velikodušne vrste ljudi pa je Jack znao
da neće imati ništa protiv i da će mu dopustiti da se to mjesto otvori na nekoliko
tjedana.
A opet, ni sam nije znao želi li riskirati mogućnost da se nađe u društvu
odluči li mu se tamo pridružiti Gresham s još kojim prijateljem. Naravno,
zanimali bi se za Grace, a on nije imao ni snage ni volje za njihova propitkivanja
i nagađanja.
Iz prikrajka oka vidio je kako se ona lagano premješta na tapeciranom
sjedalu, i kako mu se ukazuje njezin dražestan profil dok kroz prozor gleda
krajolik kojim su prolazili.
Na trenutak si nije mogao pomoći već je samo zurio u nju, pratio poznate
linije njezina lica, potpuno svjestan kako bi mu pod prstima bila mekana
njezina koža i kako bi slatkog okusa bila njezina usta kada bi se nagnuo za jedan
poljubac.
On se naglo okrene, a grudi mu se zgrče od srdžbe koja ga je proždirala
još od one užasne noći na Pettigrewovu balu. Još ni sad nije mogao pojmiti da
ga ostavlja. Dio njega nije pojmio ni to da joj on to dopušta.
Razmišljao je da je ponovno pozove na razgovor, da se izjasni i da joj
otvoreno kaže kako je voli. Ali sasvim mu je jasno rekla da, ako je nekoć i gajila
nježne osjećaje prema njemu, oni sada više ne postoje. Donijela je odluku.
Željela je svoju slobodu.
Nije željela njega.
Naposljetku, kočija se zaustavila ispred kuće.
Njezine kuće.
Nakon što je pustio slugu da joj pomogne sići, krenuo je i on dobacujući
tek usputan pogled na impozantnu georgijansku vilu čiju su vanjštinu krasili
crvena opeka i mnoštvo prozora. Željela je mnogo svjetla i sunca za svoje
slikanje. Na ovome će mjestu to i pronaći. Jednako kao i u velikome vrtu gdje
će moći nositi svoj štafelaj i slikati koliko joj srce poželi.
Čekao je u prednjem salonu odbijajući napraviti išta više doli skinuti šešir
dok je domaćica vodila Grace u obilazak. Tek nakon nekoliko minuta, vratila
se.
»Odgovara li ti kuća?« upita.
»Da. I više nego što sam očekivala«, ona tiho reče. »Zaista je krasna.«
Bez snage da joj uputi pogled, on stavi šešir na glavu. »Ako imaš sve što ti
treba, odoh ja. Ako se ukaže išta što ti ne bi bilo po volji, dovoljno je da mi to
napišeš.«
»Sigurna sam da će mi biti i više nego udobno.«
»U redu onda, ostaj mi dobro, adieu.«
Krenuo je prema vratima s namjerom da kroz njih prođe bez ijedne riječi
ili osvrta.
Umjesto toga, zaustavio se na pragu, stisnute šake oslonjene na dovratak
i osvrnuo se. »Grace?«
Pogledi su im se sreli, a njezine oči doimale su se veoma sivima.
Na časak je umalo istresao svoje srce, umalo stao preklinjati.
»Uživaj u svojoj neovisnosti«, reče umjesto toga.
A onda, prije nego što bi se mogao osramotiti, on se okrene na peti i zaputi
niz hodnik i kroz vrata. Uspevši se na kočiju, on zapovjedi da se krene. Kamo,
još uvijek nije imao ni najmanje ideje.

U unutrašnjosti salona, Grace je stajala kao ukopana. Dio nje želio je potrčati
za njim. Drugi dio govorio joj je da ga pusti.
A onda je odjednom postalo prekasno, Jackov kočijaš povikom je dao
naredbu i pokrenuo konje. Otrčavši do prozora, promatrala je sve dok se kočija
nije izgubila s vidika. A i tada je samo stajala, jedne ruke položene na staklo,
kao da bi ga tako mogla dozvati natrag.
Nije znala koliko je dugo stajala na istom mjestu, vrijeme se usporilo,
sasvim stalo. Sunce se pomicalo na nebu, ali ona je to primjećivala samo kao
nekakvu promjenu u jačini svjetlosti, a ne kao pokazatelj dana na izmaku.
S vrata salona začulo se kratko kucanje. »Oprostite na smetnji, milady«,
javi se domaćica. »Hoćete li uskoro imati želju za večerom? Možemo je poslužiti
u blagovaonici, ako vam je po volji?«
Večera? Ne, ne bi mogla pojesti ni zalogaj. Zapravo, već je i sama pomisao
na hranu budila mučninu u njoj.
»Samo čaj, rekla bih«, uzvrati služavki. »I kupka. Vrlo sam umorna od
puta.«
Domaćica zastane na trenutak, potom kimne. »Samo pođite gore,
milostiva, a mi ćemo se pobrinuti da vam bude bolje. Nemojte se ni za što
brinuti.«
Slijedeći ženin prijedlog, ona tako i učini.

***

Gotovo mjesec dana poslije, Grace umoči kist u vodom ispunjenu glinenu
posudicu postavljenu na maleni stol pokraj slike. Naslonjena na pleteni naslon
stolca, koji joj je sluga jutros bio također iznio u vrt, proučavala je svoje djelo.
Beživotno, pomislila je. I dosadno. Bez trunke one njezine uobičajene
stvaralačke iskre.
Ali njezina su umjetnička postignuća bila samo odraz njezina
raspoloženja u posljednje vrijeme, koja su također bila beživotna, dosadna i, da
bude brutalno iskrena, nesmiljeno melankolična.
A ipak, nikakvu krivicu za tu svoju utučenost nije mogla pripisati novome
mjestu prebivališta.
Kuća je bila predivna, s udobnim, lijepo namještenim prostorijama i
nizom pogodnosti. Sva je posluga bila vedra i iznimno dobro uvježbana.
Obližnje seoce nudilo je privlačne trgovine, njegovi stanovnici bili su napredni,
a postojala je tu i lijepa, stara anglikanska crkva koja se trudila držati pod
kontrolom moral svih ljudi, osobito nedjeljom. Njezini su susjedi bili grupica
srdačnih, ali punih poštovanja ljudi – koji, činilo se, razumiju njezinu potrebu
za samoćom, a da ih se za to nikada nije trebalo moliti.
 A bio je tu i prostran vrt koji se prostirao duž cijelog stražnjeg dijela kuće
– prepun raskošnih boja i mirisa koji su prštali sa svake grančice i cvijeta. Tko
god da ga je dizajnirao, posjedovao je dobro oko za ljepotu, svaka je biljka bila
pažljivo odabrana i vidjelo se da je riječ o osobi sklonoj prirodi.
Negdje u tom vrtu pronašla je čak i mačka, jednog odlutalog narančastog
mačka na kojeg je naišla lunjajući jedno jutro među grmljem hortenzija. Bila je
dovoljna posudica mlijeka i otad joj je mačak postao najbolji prijatelj. Odlučila
je prozvati ga Ranunculus jer je Zlatica bilo suviše ženstveno ime za tako
krupnog i impresivnog mužjaka. Uperila je sada pogled u tog mačka, na mjesto
na kojem je spavao na suncu, i lješkario se na vrućini poput kakvog malog
vladara.
Kad bi se barem i sama mogla tako prepustiti uživanju. Umjesto toga,
vlažan kolovoski zrak stiskao ju je poput mokre, vunene deke. Možda je upravo
u tome ležao razlog njezina tugaljivog raspoloženja.
To i Jack. Ali odbijala je razbijati glavu njime.
Dlanove na krilu stisnula je u šake i silom volje odagnala bol u grudima.
Od dana kad su se rastali nije ni glasa čula od njega. Jedini kontakt s njim
bila je nekolicina pisama koje je dobila posredovanjem njegova poslovnog
suradnika – a sve su to bila pisma prijatelja i obitelji, među njima Meg, Mallory
i Ave.
Dosad se još uvijek nije uspjela natjerati da objelodani pojedinosti svog
rastanka od Jacka. A prema tonu pisama koje je dobila, slutila je da ni on to nije
učinio.
Znala je da će se novosti uskoro morati podijeliti sa svima, ali zasad je u
svojim odgovorima izbjegavala iznositi detalje tog dijela svog života i radije se
osvrtala na vedrije teme.
A kad je Jack u pitanju, jedino što je pouzdano znala bila je činjenica da
se nije vratio u London. Osim toga, nije imala nikakvih saznanja kuda se kreće.
Vjerojatno na nekoj od zabava na ladanju. Pije, karta se i zabavlja se s
kurvama, a da nimalo ne misli na mene.
Već i na samu pomisao u trbuhu joj se stvorila mučnina. Ali to je sada bilo
neizbježno. Rekli su si zbogom. Njihovi su životi sada bili odvojeni i bilo bi joj
pametnije da nastavi sa svojim.
Kad bih barem mogla, razmišljala je dobacivši još jedan pogled na svoj
sadašnji bijedan slikarski uradak. Upravo se premišljala treba li biti uporna pa
se baciti na još jedan pokušaj kadli ju je preplavio val iscrpljenosti.
Ona uzdahne, sklopi oči moleći se da to što prije prođe.
Posljednjih se nekoliko dana borila s nečim što je nalikovalo na ljetnu
groznicu. A opet, začudo, nije imala vrućinu, a simptomi bolesti nadolazili su
bez ikakvog predvidivog ritma ili razloga.
Općenito, njezina ju je boljetica najviše pogađala izjutra, kad bi se
probudila i bila prisiljena istrčati iz kreveta u potrazi za najbližim lavorom. Kad
bi napokon ispraznila želudac i sva se tresući ispovraćala sav njegov sadržaj,
zavukla bi se natrag u krevet i potom zaspala kao mrtva. Do trenutka kad bi se
opet probudila, njezina bi slabost obično prošla, a zamijenila bi je silna glad koja
je zahtijevala da je se istog časa utaži.
A bio je tu prisutan i umor, napadaji pospanosti kojima se nije mogla
oduprijeti i koji bi je spopadali u najneobičnija i najneprikladnija doba dana.
Jednog je podneva, zapravo, otišla u knjižnicu po knjigu i završila tako da je
cijelo poslijepodne spavala sklupčana na sofi.
Pomislila je da bi se trebala posavjetovati s liječnikom, ali to joj je bilo
mrsko pa se tješila da će njezina sadašnja slabost uskoro proći.
Samo, činilo se da to nikako da prođe, barem ne ako je suditi po
trenutačnome umoru.
Spustivši kist, ona obriše prste u maramicu pa ustane.
Odjednom joj se zavrti u glavi, svijet se počne okretati oko nje, a krv
bubnjati gotovo čujnim otkucajima između sljepoočnica. Ona ispruži ruku,
zgrabi rub stola i pokuša se zadržati na nogama, boreći se protiv tmine koja je
prijetila da će je progutati. Zanesavši se, ona snagom volje izdrži vrtoglavicu da
ne padne u nesvijest i ne sruši se na zemlju.
Nebesa, pa kakvu to bolest imam? stala se čuditi kad je najgore napokon
prošlo. Ne samo da joj je povremeno bilo zlo, i što je znala biti nevjerojatno
umorna, već je sada doživjela i vrtoglavicu!
Iz nekog ju je razloga misao o vrtoglavici podsjetila na Meginu primjedbu
iz jednog od njezinih pisama.

... toliko mi se vrti sad kad sam trudna da si je jadni Cade dao u
zadatak da neprestano bdije nada mnom, prestravljen da bih se
svakog časa mogla srušiti. Ali, razloga za brigu nema jer ionako pola
dana provedem ciljajući najbliži komad namještaja tako da mogu
malo odrijemati.

Vrtoglavica. Drijemež. Jedino što Meg nije spomenula bilo je to da joj

ujutro zna biti zlo. Ili, drugim riječima, nije se požalila na jutarnje mučnine! A
sad kad Grace malo bolje razmisli, kasni joj i mjesečnica. Kasni, i to vrlo, vrlo
jako!
Zaboga, Grace tada shvati, spustivši glasan uzdah i svom se težinom
strovalivši na stolac.
Trudna sam!

Jack se prenuo iz sna i snenim se očima osvrnuo po sobi čije su police bile
ispunjene knjigama uvezenima u kožu, a vitrine obilovale tričarijama i
antikvarnim predmetima.
Nekoliko minuta mozak mu je bio blokiran. Ali tada mu je svanulo.
Kućica, sjetio se.
Bio je u kućici za odmor u kojoj su on i Grace proveli svoj medeni mjesec.
U knjižnici u kojoj je bio proveo onoliko puno vremena tijekom onog prvog
groznog tjedna.
Kakva me to ludost spopala da sam se vratio ovamo? po stoti se put čudio.
Stvarno bi me trebalo otpraviti u Bedlam zbog tako glupe ideje.
Ali još otkad je prije gotovo mjesec dana ostavio Grace, bio je kao brod
bez kormila, koprcao se i plutao bez cilja. I tako je došao na jedino mjesto koje
mu je u tom času imalo smisla. Jedino mjesto na kojem je mogao pronaći mir.
 Samo, on nije pronašao mir.
Bio je u paklu.
Svaka je soba bila preplavljena uspomenama na Grace, kao da je ona
nekakav duh koji mu ne da mira kamo god pošao. Kamo god, osim u toj
knjižnici točnije rečeno. Za vrijeme njihova kratkog boravka u kući, rijetko kad
bi dolazila u tu prostoriju tako da na tome mjestu uspomene nisu bile toliko
snažne. Zbog toga je tu prostoriju koristio kao utočište.
Padalo mu je na pamet da je dosad već trebao spakirati stvari i otići, ali
kamo? Boravak u kakvom svratištu nije ga zanimao. A još manje kod prijatelja.
Za razliku od Cadea, nikada nije stekao vlastito imanje, a još nekoliko tjedana
ne može nogom kročiti u London. Osim toga, gradska bi mu kuća bila još gora
nego ova kućica, s mnogo više uspomena na Grace koje bi trebalo izdržati.
Zijevajući, on se dlanom počeše po vratu i obrazima sada već dobrano
zaraslim dlačicama. Danima se nije brijao. Nije mu se dalo, većinu se vremena
valjao u svom jadu, u cigaretama, dugim šetnjama i samoći.
A spavanje? Spavao je malo.
Svake se večeri tvrdoglavo silio leći na krevet u spavaćoj sobi. Ali svaki put
kad bi zatvorio oči, ukazala bi se Grace. A kad bi jednom počeo razmišljati o
njoj, nije se više mogao zaustaviti sve dok naposljetku ne bi došao ovamo u
knjižnicu i zaspao u naslonjaču.
Drugi bi muškarac svoju tugu utapao u boci brendija. Ali nakon
kratkotrajne zanesenosti tim određenim otrovom, odustao je od toga, shvativši
da se osjeća samo još gore, a ne bolje. Jedino što mu je alkohol pružio bila je
mamurna glava, nadražena utroba, a prave utjehe u njemu nije bilo.
Posegnuvši u džep, potražio je svoj sat da vidi koliko je zapravo već kasno.
Samo, umjesto spravice koja pokazuje vrijeme njegovi su se prsti očešali o već
dobro poznati komad nakita koji je sada već po navici neprestano nosio sa
sobom.
Otkrio ga je među nekim svojim stvarima prije nego što je napustio
London, i ubacio ga u svoj džep. Zašto je to učinio, još mu uvijek nije bilo jasno.
Možda se bio nadao da će joj ga dati kada se budu razdvajali. Možda je imao
potrebu nositi dio nje nakon što ode od njega.
Izvukavši ga, zagledao se u ametistni privjesak u obliku srca palcem
prelazeći po majušnom vrtu u njegovu središtu.
Pitao se sviđa li joj se vrt u njezinoj novoj kući u Kentu. Pitao se sviđa li
joj se živjeti tamo. Nedostaje li joj njezin stari život? Nedostaje li joj on?
Kriste, koji sam ja jadni idiot postao.
Da je imao imalo razuma, napustio bi ovu prostoriju, odjahao do najbliže
krčme, pronašao voljnu ženu i ševio je sve dok ne bude u stanju normalno
razmišljati. Ševio i nju, i još mnoge druge bezimene ženske koliko god je
potrebno da iz glave izbije jednu dugonogu crvenokosu.
A što s njegovim srcem?
Na kraju će je i otuda odstraniti, uvjeravao je samoga sebe. Samo mu treba
malo vremena i pravi oštar instrument kojim će to učiniti.
Razmišljao je da ponovno ode u jednu od svojih dugačkih, besciljnih šetnji
kroz obližnje šumarke i polja kad se s vrata začulo kucanje.
Prvi instinkt govorio mu je da to ignorira. Iskreno, iznenadio se što je bilo
tko od slugu imao hrabrosti zasmetati mu. Njegovo je raspoloženje većinu
vremena bilo tako loše da je uspio otjerati od sebe sve služavke; nijedna od njih
nije mu se više usudila približiti. Ostala je samo domaćica koja se brinula za
njegove obroke i obavljala nužno čišćenje. Nije mu se pretjerano radovao ni
jedini preostali sluga – ne nakon što je jednog osobito lošeg jutra tipu u glavu
bacio tanjur pečenih jaja.
Opet se začulo kucanje.
Progunđao je nešto sebi u bradu i, prije nego što je odgovorio, zataknuo
privjesak natrag u svoj džep. »Da. Tko je?«
Vrata su se otvorila, ali čovjek koji je ušao u sobu nije bio sluga, kao što je
to Jack očekivao. Zapravo, isprva stranca uopće nije prepoznao. Ali onda, kada
je mršavi, svjetlokosi muškarac dublje ušao u prostoriju, postalo mu je jasno
tko je on.
Bio je to Terrence Cooke, Gracein prijatelj i izdavač.
»Koga vraga ti radiš ovdje?« reče Jack i ne potrudivši se da ustane sa stolca.
 Cooke ispravi ramena i ušeta unutra. »No, dobar dan i vama, vaše
gospodstvo. Kako ste me dočekali ne bih to baš nazvao nekim pozdravom,
osobito kad se uzme u obzir gnjavaža koju sam podnio putujući ovamo iz
Londona.« On skine šešir i odloži ga na maleni stol. »Čovjek ste kojeg je teško
pronaći, jeste li to znali?«
»Očito ne dovoljno teško, kad ste me vi već pronašli.«
»Jedan moj prijatelj koji poznaje vašeg odvjetnika povezao me s njim«,
nastavi Cooke razgovornim tonom, očigledno nimalo smeten Jackovom ne baš
tako srdačnom dobrodošlicom. »Mislio je da biste mogli biti ovdje u
Oxfordshireu.«
»Sljedeći put kad budem u gradu, moram se sjetiti pronaći novog
odvjetnika. Što želite?«
»Nije stvar u tome što želim, nego koga. Došao sam vidjeti Grace. Je li
ovdje?«
Jackova gornja usnica izvije se u podsmijeh. »Zar vam izgleda kao da je
ovdje?«
Cooke zastane, a obrve mu se lagano namršte. »Ne. Da nema vaše
domaćice vrijedne poštovanja, pitao bih se ima li uopće ikoga ovdje, mjesto je
tako neumoljivo turobno. Podsjeća me na jazbinu kakva pustinjaka.«
Jack ga prostrijeli pogledom.
Cooke se ogleda po prostoriji, namršti nos, nesumnjivo od gađenja zbog
jetkog mirisa cigareta kojih je Jack na desetke bio popušio. Zbog toga kao i zbog
ustajalih ostataka sinoćnje, uglavnom netaknute večere koju je tek trebalo
iznijeti.
»Ako Grace nije ovdje, gdje je onda?« bio je uporan Cooke.
Jack mu uputi još jedan namjerno prijeteći pogled. »Brinete se da sam je
maknuo od sebe?«
Cooke ga je netremice proučavao. »Ako je išta takvoga u pitanju, rekao
bih da je ona od sebe maknula vas. Što se dogodilo? Izgledate kao da ste izašli
iz pakla, Byrone.«
Jack toliko čvrsto stisne zube da ga je zaboljelo. »Izlazite.«
 »Glasine u gradu govore da ste vas dvoje kao par zaljubljenih golupčića.
Izgleda da to nije slučaj.«
»Rekao sam da izađete«, naredi Jack tiho režući.
»Kako želite. Izgleda da ću morati pronaći neki drugi način kako da ovu
knjigu dostavim Grace.«
Jack se ukoči. »Knjigu? Kakvu knjigu?«
Tek je tada spazio pravokutni svezak koji je drugi muškarac bio spustio
na stol ispod svog šešira još kad je ušao u prostoriju.
»To je najnovija Graceina knjiga. Umjesto da je povjerim hirovitoj pošti,
pomislio sam da bih joj je mogao osobno uručiti.«
»Ja ću joj je dati«, ispali Jack a da ni trena nije promislio kako odgovoriti.
»Kako molim?«
»Rekao sam da je ostavite kod mene. Ja ću se pobrinuti da sigurno stigne
u njezine ruke.«
Što ja to govorim? čudio se sam sebi. Nemam nikakvih namjera vidjeti se s
Grace, zašto onda na sebe preuzimam teret dostave te knjige? A opet, shvatio je
da je to točno ono što želi. Nekakav izgovor, bilo što što bi mu pružilo
mogućnost da je opet vidi.
Nakon nekoliko trenutaka, Cooke pokupi svoj šešir – i samo svoj šešir.
»Hvala vam, milorde. To će me poštedjeti puta u Kent.«
»Molim? Znači, vi već znate?«
Cooke slegne ramenima. »Još malo glasina. Htio sam saznati istinu.«
»O mjestu gdje se nalazi?«
»Ne, o vama i o tome volite li je ili ne. Vidim da je volite. I ona vas voli, pa
zašto onda vas dvoje živite odvojeno?«
Jackove se grudi stisnu od već poznatog bola. »Grace me ne voli.«
Cooke se nasmiješi, ali bez imalo humora u glasu. »U tome se varate.
Poznajem je mnogo duže od vas. Godinama, zapravo, cijelo vrijeme dok sam je
pokušavao pridobiti za sebe. Nikada, ama baš nikada me nije pogledala – a kad
smo već kod toga, nijednog drugog muškarca – onako kako gleda vas. Uvidio
sam to još onoga dana kada smo se sreli u Bathu. Zašto mislite da bih se inače
tako jako trudio preoteti je za sebe?«
»Možda zbog njezina novca. Jer, ako sam dobro shvatio, vi imate neke
druge... interese, da tako kažem?«
»Što god ti drugi interesi bili, ne znači da je ne volim. I nikada mi nije bilo
stalo do njezina novca. Ali tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, uvidio sam da
je Grace bila u pravu. Sada sam iskren prema sebi i zbog toga sam sretniji. Recite
joj da sam upoznao nekoga. Novog poslovnog partnera s kojim ću, nadam se,
zajedno provesti i život. Grace sam zahvalan na tome. U znak zahvalnosti, želim
da i ona bude sretna, a za to treba vas.«
»Vidite kako me samo treba. Želi svoju neovisnost. Zato živi u Kentu.«
»Ponesite joj ovu knjigu i provjerite je li uistinu sretna. Osim ako niste
sretniji bez nje... Ako je tako, poslat ću je onda po tekliću.«
Ali Jack je znao da će svezak ponijeti osobno. A što se tiče Cookeovih
tvrdnji o Graceinim osjećajima, e, pa ne može si priuštiti nadu u takvo što. Ali
posjetit će je. Iznenada mu je postalo jasno da je to jedino što želi.
 Dvadeset šesto poglavlje

Dragi Jack,
Dragi lorde Jack,
Milorde,
Mužu,

Grrrr!« zastenje Grace pa zgrabi još jedan komad papira i izgužva ga u

lopticu.
Ako ne mogu napisati čak ni nešto tako jednostavno kao što je pozdrav,
korila je samu sebe, kako ću uopće pronaći prave riječi da Jacku kažem kako
očekujem njegovo dijete?
Opsovavši ispod glasa, ona zgužvani papir baci na hrpu sa svim drugim
neuspješnim pokušajima. Dosad još uvijek nije imala sreće sastaviti pismo,
unatoč činjenici da je imala na raspolaganju već cijeli tjedan da promisli o
najboljem načinu kako da podijeli novosti.
Onoga jutra u vrtu kada se zabrinula za svoje zdravlje i kada joj je sinulo
o čemu je riječ, odlučila je potvrditi svoje sumnje te se posavjetovati s
liječnikom.
Ni sat vremena po njegovu dolasku, liječnik joj je rekao ono što je već i
sama znala. Bila je trudna. S obzirom na sve informacije koje mu je bila dala,
kao i na pregled koji je obavio, pretpostavljao je da je u desetom tjednu
trudnoće.
Nakon što mu je zahvalila te ga ispratila, dugo je samo sjedila na rimskoj
sofi u svojoj spavaćoj sobi, blago zatečena unatoč prijašnjim slutnjama.
Postat ću majka, pomislila je, a licem joj se stao širiti osmijeh.
Ali već u sljedećem trenu, osmijeh se rasplinuo jer je shvatila i to da će
morati reći Jacku.
Ali kako?
 I kada?
I još važnije, kakva će biti njegova reakcija na tu vijest? Hoće li je dočekati
radostan – ili ne?
Nedoumica ju je morila nekoliko sljedećih dana, nimalo joj ne pomažući
da se približi odluci. Jutros se napokon prisilila nešto poduzeti prosudivši da bi
pismo moglo biti najlakši i najizravniji način kako da mu to obznani. Ali dosad
se pisanje pokazalo problematičnijim nego što je to očekivala.
Uzdahnuvši, ona izvuče novi list papira i podigne pero, odlučna da počne
ispočetka. Nije stigla staviti ni točkicu kad je začula prigušene glasove koji su
dopirala izvana.
Zar su mi došli gosti? pitala se. Uopće ih nije očekivala. Znatiželjna, ona
priđe prozoru i zagleda se na prilazni put. Kada je ugledala poznati crni fijaker
– i muškarca kako stoji pokraj njega i razgovara sa slugom, toliko se zapanjila
da je otvorila usta i naglo uvukla zrak.
Jack!
Nebesa, pa što on radi ovdje?
Tada je odšetao do kuće i nestao s vidika. Koji trenutak poslije, začula je
otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata.
Zatim se čulo kako razmjenjuje pozdrave s domaćicom, a na zvuk njegova
snažnog, jasnog, zvonkog glasa cijelim je tijelom prođe drhtaj. Riječi su mu
možda i bile nejasne, ali ritam i ton nisu. Zvučao je... ozbiljno.
Dlanom je zagladila suknju, pripremajući se za njegov ulazak. Dok je to
radila, pogled joj je zapeo na izgužvane loptice papira za pisanje koje su ležale
na stolu. Pohitavši naprijed, ona ih sve skupi i požuri se ugurati ih u prvo
prikladno skrovište koje je mogla pronaći – mesingano vjedro za pepeo koje je
stajalo na podu uz kamin. Stavila je poklopac na vjedro pa pohitala natrag do
svog stola.
Zanijevši se, ona se uhvati za naslon stolca i ostane tako nadajući se da se
neće osramotiti i pasti u nesvijest ravno njemu pred noge. Srce joj je snažno
tuklo, ali ona namjesti izraz lica za koji se nadala da će izgledati spokojno. Tek
je tada usmjerila pogled prema drugome kraju sobe i pratila ga kako ulazi u
prostoriju.
Od prizora su joj poklecala koljena, a dlan se bolno stisnuo oko drveta na
stolcu. Bio je toliko lijep da je bilo gotovo bolno gledati ga – njegova kosa boje
mahagonija od putovanja se privlačno razbarušila, a oči ostale iste bistre,
azurno plave koje su još uvijek imale moć natjerati je da se rastopi. Visok i
izrazito muževan, svojom je pojavnošću istog časa ispunio prostoriju. I premda
je uistinu bilo tako, kad se približio, nije mogla a da ne primijeti kako su mu
kosti lica blago izraženije, kao da je izgubio na težini.
No tada više nije bilo vremena da se i dalje bavi tim pitanjem jer se
zaustavio pred njom i elegantno joj se naklonio. »Dobar dan, gospođo«, reče.
»Kako ste?«
Odgovarajući na jednak način, ona se nakloni, pažljivo vodeći računa da
ne oslabi stisak na stolcu. »Milorde.« Ne vjerujući svojim koljenima da će je i
dalje držati, ona ispusti stolac tek toliko da se strovali na njega.
Prišavši obližnjem stolcu, on također sjedne. Dok je to radio, vidjela ga je
kako usput na pokrajnji stolić odlaže paketić zamotan u papir.
»Oprostite što sam ovako neočekivano banuo«, započne. »Ja sam... bio na
proputovanju pa sam pomislio da bih mogao napraviti stanku i vidjeti kako ste.
Kako vam se sviđa kuća?«
Proputovanje? Da, pretpostavljala je da sada ima priliku putovati.
Vjerojatno je napustio jednu kućnu zabavu pa sad putuje na sljedeću.
»K-kuća?« odgovori. »Kuća je takva da bi je svatko poželio, iznimno
udobna i lijepa.«
»Dobro.« On zastane, a nad njih se spusti tišina koja je podjednako bila
nelagodna i naglašena. »A posluga?« nastavi on. »Nadam se da su vam i oni po
volji?«
»O, da«, odgovori. »Odlično se brinu za mene. Dovoljno je da samo nešto
kažem, kako god to bilo neobično, i već skaču da mi ispune želje.«
»Zaposleni su zbog svoje efikasnosti. Ništa manje ne bih ni očekivao.«
»Dobro ste izabrali, milorde.«
Pod pretpostavkom da ih je uopće on birao. Mnogo vjerojatnije je sve to
bila organizacija njegova posrednika za nekretnine.
Ali zašto je to uopće važno? Zašto bi išta od toga sada bilo važno?
pomislila je, bolno svjesna kako je u njihovu odnosu sve sada uštogljeno i
formalno. Ponašali su se kao da su tek nešto više od usputnih poznanika. Ali
možda su si sada upravo to i bili. Što je uopće i očekivala kad su se rastali? Što
ona to želi?
»Znači, sretni ste ovdje?« nastavi on kao da ispipava stanje stvari.
»Da, veoma sam sretna zbog kuće.«
Njegove se obrve lagano naberu i on pročisti grlo. »A što je s vama? Jeste
li vi sretni?«
Srce joj se popelo u grlo, a puls tutnjao u žilama te ona spusti pogled.
Sretna?
»Sretna« više nije bila riječ kojom se koristila, barem ne u odnosu na samu
sebe.
Udobnost? Da.
Preživljavanje? Očigledno.
Ali sretna? Ne, ne bi mogla reći da je sretna.
Osim kad bi razmišljala o djetetu. Budućnost s djetetom, sva ljubav kojom
će obasipati nju ili njega, donosila joj je neizmjernu radost. Pa čak i tako, nije
bila sigurna da je to ona vrsta sreće na koju Jack misli.
Bilo je jasno da se želi uvjeriti da se dobro smjestila. Na taj se način više
ne bi morao brinuti za nju. Mogao bi nastaviti s putovanjem na sljedeću zabavu
i više se ne osvrtati na nju.
Prisilivši se izviti usnice, ona namjesti izvještačeno veseo osmijeh.
»Naravno da sam sretna.«
Njegovo se lice posve umiri i iz njega se ništa nije moglo iščitati, gotovo
da je bilo lišeno svake izražajnosti. Znala je da je u pravu kad je pretpostavila
što ga je motiviralo da je posjeti. Za nekoliko će minuta otići i tko zna koliko će
vremena proći prije nego što ga opet vidi. Ako ga više ikada bude vidjela.
Nekakvo podrhtavanje eksplodira joj u grudima, osjećaj sličan panici.
Potisnuvši ga duboko u sebe, ona se ponovno sjeti djeteta i pusti da je ta
spoznaja utješi. Ali ta ju je pomisao podsjetila da s Jackom mora podijeliti
novosti. Sve što treba učiniti jest otvoriti usta i izreći potrebne riječi, i ona će
svoju dužnost obaviti.
Milorde, postat ćete otac.
Kako li je samo jednostavna i lagana ta izjava. A opet, činilo joj se da je te
riječi nemoguće izgovoriti s obzirom na otuđenost koja je vladala između njih.
Kao da se i dijete slaže s tim, želudac joj se počne okretati, bućkati se od
mučnine koja joj je tijekom proteklih nekoliko tjedana postala već tako poznata.
Ignorirajući je, ona skupi hrabrost.
Ali prije nego što je uspjela zaustiti, on progovori.
»Donio sam vam nešto.« Posegnuvši rukom, on sa stola pokupi paketić i
pruži ga njoj. »Ili možda bolje da kažem Terrence Cooke vam je donio nešto.
Zamolio me da vam dostavim ovo.«
Pustila je da joj paket stavi u ruke. »Vidjeli ste Terrencea? Kada?«
»Prije nekoliko dana. Ovo je vaša knjiga, najnovija. Želio je da je dobijete.«
Ona dlanom pogladi papir. »Moja knjiga?« prazno reče. »Oh, pa da, o
pticama. Naravno.«
Gotovo da je zaboravila na tu knjigu u cijelom vihoru događanja proteklih
nekoliko mjeseci. Kako je ludo pomisliti da je prošla već skoro cijela godina od
onoga davnoga dana kada je kod Hatcharda susrela Jacka. Kako je sve ono što
se nekoć činilo dobrim, tako krenulo po zlu?
Njezin se želudac ponovno okrene, ovaj put još žešće nego prije.
Molim te, Bože, preklinjala je, samo ne sada!
Spustivši knjigu na stranu, a da je nije ni otvorila, ona nekoliko puta
nakratko udahne u nadi da će je to odvratiti od potrebe da povraća. »Pa, hvala
vam što ste mi donijeli taj p-poklon. Morat ću pisati i također zahvaliti
Terrenceu.«
»Da, učinite to«, tiho će Jack. »Uvjeren sam da bi mu bilo drago da čuje
koju riječ od vas.«
 Ona kimne i usredotoči se na sporo i ravnomjerno disanje, nadajući se da
ne primjećuje kapljice znoja koje su joj stale rositi kožu.
»Valjda je vrijeme da pođem«, reče on.
»Ako morate, neću vas zadržavati. Lijepo od vas što ste navratili.«
Učinilo joj se da je stisnuo čeljust, ali nije bila sigurna, suviše je bila
okupirana vlastitim unutarnjim nemirom da bi pažljivije obratila pozornost.
Možda je to bilo idiotski od nje, ali nije mogla podnijeti pomisao da se
ispovrati pred njim. Mrzila je ideju da mu dopusti da je vidi u najgorem izdanju
– slabu i ranjivu i lišenu svake kontrole. Ali, što s njezinom obavezom da mu
kaže za dijete?
Poslije će to učiniti, odlučila je. Napisat će mu pismo, ipak. Osim toga, s
obzirom na neugodnu situaciju između njih dvoje, vjerojatno bi mu bilo draže
da tu vijest podijeli s njim u pismu.
Želudac joj se ponovno uzbiba. Sad zaista mora otići.
Preplavilo ju je olakšanje kad je ustao.
Ali umjesto da se pomakne, on stane. »Javit ćete mi ako vam išta zatreba?«
Ona kimne i čvrsto stisne usnice.
»Možda na neko vrijeme otputujem na sjever«, reče zagledavši se kroz
prozor. »Nisam još siguran u svoje planove. Kao što sam vam već rekao, možete
me pronaći preko mog odvjetnika. Ili Edwarda. Moja će braća uvijek znati gdje
me se može naći.«
»H-hvala vam, milorde«, šapne ona. »Veoma ste pažljivi.«
»Pažljivost nema nikakve veze s tim«, grubo će na to. »Bez obzira na
situaciju, vi ste moja žena i uvijek ćete to i biti.«
Njezin pogled poleti prema njegovim očima i tamo se dugo zadrži.
A onda se njezin trbuh iznova pobuni i iz uma joj rasprši svaku misao. Iz
njezinih obraza nestane krvi i ona naglo poskoči na noge.
»Grace?« upita je. »Ne izgledate mi dobro. Je li sve u redu?«
Ali nije mu imala vremena odgovoriti, jer su je noge već nosile koliko god
su mogle prema stoliću na drugom kraju sobe.
 Hvala Bogu na domaćici koja se bez velike pompe pobrinula da se
posvuda po kući postavi dovoljno posuda i lavora baš za ovakve situacije. Da
nije toga, Grace je znala da bi se skroz naskroz osramotila na najneugodnije
načine i na najnepriličnijim mjestima.
I tako je sada taman na vrijeme uspjela dohvatiti posudu te, srušivši se na
koljena i snažno se i bolno naprežući, isprazniti sadržaj želuca. Osjećala je da
Jack stoji u sobi negdje njoj iza leđa. Ali nije se približio. Vjerojatno mu je sve
to bilo previše gadljivo.
Napokon, prošlo je ono najgore – želudac joj se smirio, a lice preplavile
suze. Šćućurila se tamo, i pokušavala pronaći snage da se nekako osovi na noge
kad se prema njoj spustila ruka da joj pomogne ustati.
On s lakoćom odloži posudu pa čučne pokraj nje. Podignuvši joj bradu,
pogladi je vlažnom maramicom po vrućim, znojnim obrazima i preko drhtavih
usnica. Ona od zahvalnosti sklopi oči, a osvježavajuća hladnoća zaplahne je
poput blagoslova. Preklopivši maramicu, on prijeđe tkaninom i po njezinu
vratu, potom je odstrani i ponudi joj čašu vode.
Ona sa zahvalnošću stane piti.
»Polako«, upozori je jer je prebrzo gutala. »Samo nekoliko gutljaja.«
Kimnuvši, ona ponovno uzme čašu i ovaj put stane oprezno piti u
malenim gutljajima.
»Zašto mi nisi rekla da si bolesna?« upita je promuklim glasom.
»To me je... iznenada spopalo. Žao mi je.«
»Za što ti je žao? Nije tvoja krivnja što si bolesna.« On ustane pa se sagne
kako bi i njoj pomogao da ustane.
Jedva je stala, a već se našla u zraku, u Jackovim rukama. »Spusti me«, reče
ona. »Preteška sam.«
Ispustio je nekakav zvuk kojim joj je dao do znanja da je neće poslušati pa
krenuo s njom prema vratima. »Odnijet ću te u krevet, a onda zovem liječnika.
Očito je da si dobila nekakvu vrstu želučanog izljeva.«
»Nije to nikakav izljev i ne treba mi liječnik.«
»Naravno da ti treba. Ako se brineš da će ti pustiti krv, pobrinut ću se da
to ne napravi.«
»Ne, nije to, nego...«
»Ej, vi tamo«, obrati se on njezinom slugi koji je razrogačenih očiju stajao
u hodniku i promatrao ih. »Odmah pošaljite po liječnika.«
»Ne, nemojte«, usprotivi se ona dobacivši pogled preko Jackova ramena
prema drugome muškarcu. »Ignorirajte ovu zapovijed.«
»Stvarno si strašno tvrdoglava, znaš to?« protisne Jack kroza zube. »E, pa
na kraju ti to ipak neće pomoći.«
Krenuo je stubama noseći je s takvom lakoćom da se osjećala malecnom i
nježnom poput najkrhkijih žena. Naslonivši glavu njemu na kaput, na trenutak
je zatvorila oči i prepustila se uživanju u poznatoj joj toplini i čistom, muškom
mirisu.
Za smjer je nije ni pitao, već ju je odnio izravno u njezinu spavaću sobu, a
zatim prešao po suncem okupanoj prostoriji kako bi je nježno spustio na krevet.
Umalo je posegnula za njim kad se počeo odmicati, ali prisilila se dati mu da je
tu ostavi.
Na njezino iznenađenje, on je pomiluje po kosi i s čela otkloni nekoliko
zalutalih pramenova, onako kako bi to možda učinio kakvom djetetu. »Idem
sad zatražiti da dovedu tog nadriliječnika«, reče on promuklim glasom.
Ona podigne ruku i uhvati ga za zapešće. »Ne, stvarno, nema potrebe. Već
je bio ovdje i pregledao me.«
Jack namršti obrve. »Kako to misliš? Već je bio ovdje? Zar ti je već i prije
bilo ovako loše?«
S njegovih je obraza nestalo boje, kao da ga je vijest prilično uzdrmala, ali
pomislila je da si to samo umišlja. »Nije to ništa«, reče ona spustivši pogled.
»Odnosno, ništa neobično za ženu u mom stanju.«
On joj prstima podigne bradu i prisili je da ga pogleda ravno u oči. »Kakvo
stanje, Grace? Zašto ti je slabo?«
Ona hitro udahne zrak. »Imala sam ti namjeru reći, ali...«
»Ali?«
 »Nisam bila sigurna kako ćeš to primiti.« Ona duboko uvuče zrak pa
ispali. »Trudna sam, Jack. Čekam bebu.«

***

Nekoliko trenutaka Jack je samo piljio nimalo siguran da je dobro čuo.

Je li to ona rekla da očekuje bebu? Moje dijete!
Spustio se na krevet pokraj nje, a da ni časkom nije razmišljao što radi.
»Jesi li sigurna?«
»Prilično sigurna«, uvjeravala ga je. »Sumnjala sam, ali onda mi je doktor
prije nekoliko dana to i potvrdio.«
»Kada?«
»Kada što? Misliš, kad se dijete treba roditi?«
On kratko kimne.
»Ovog proljeća. Liječnik je procijenio u ožujku jer sam trudna tek
nekoliko mjeseci. Ali još uvijek sam u ranoj fazi trudnoće.«
Zaista jest, pomislio je, shvaćajući da je morala zanijeti tek koji tjedan prije
nego što ga je ostavila. Neposredno pred onu groznu noć na Pettigrewovu balu
kad se između njih sve promijenilo. Kad samo pomisli da je tada bila trudna.
Da je samo znao, bi li pronašao način da je zaustavi? Može li sada pronaći način
da je zaustavi bude li ga opet htjela maknuti od sebe?
Ona se blago namršti. »O čemu razmišljate, milorde?« promrmlja.
»Niste... nije ti žao, ili?«
»Ne«, izjavi on odlučno. »Uopće mi nije žao.« Tada zastane.
»Drago mi je. Veoma, veoma drago.«
Ona mu uputi pomalo plašljiv osmijeh. »I meni. Jako sam sretna.«
Tada, sasvim naglo, gnjev koji je gajio u sebi svih tih proteklih tjedana
izblijedi zajedno s jadom od kojeg se dotad osjećao tupim i tek napola živim.
Toplina lagano prokola njegovima žilama, a zajedno s njom prikrade se i neka
majušna iskrica nade. Nije imao pravo nadati se, bio je toga svjestan, ali
jednostavno nije mogao zaustaviti poriv, ili želju, kako god se to činilo
uzaludnim.
On ispruži ruke, povuče je gore i, obujmivši je rukama, nježno pritisne
sebi na grudi. Isprva se bila ukočila, ali tada umorno uzdahne pa se, naslonivši
glavu njemu na rame, opusti.
Sjedili su tako ne progovarajući ni riječ, nesvjesni vremena koje je
protjecalo. U njegovu se zagrljaju ona još više opustila i, na njegovo
iznenađenje, počela tonuti u san. Nježno ju je položio natrag na jastuke.
»Oprosti mi«, mrmljala je. »Tako mi se... spava ovih dana. To je zbog...
bebe. Katkad... jedva... držim oči... otvorene.«
»Nemoj onda.« On ustane i pokupi lagani pamučni prekrivač koji je stajao
sklopljen pri dnu kreveta pa ga rasprostre preko nje.
Ona uzdahne pa se ušuška u toplinu, zatvorenih očiju, daha koji je
postajao sve sporiji i ravnomjeran.
Lagano, poput dodira pera, on je prstima pogladi po obrazu, zatim spusti
usnice na njezino čelo i utisne joj cjelov. »Volim te, Grace«, šapne, odviše meko
da bi ga mogla čuti.
Uspravivši se, još ju je neko vrijeme upijao pogledom, a onda se okrenuo
prema vratima.
»Ti... odlaziš?« promrmlja snenim glasom.
»Trebaš spavati.«
»Nemoj ići, Jack«, reče ona očito uhvaćena negdje između jave i sna.
»Nemoj otići.«
Toplina i nada ponovno se usidre negdje u njemu. »Ne brini se. Bit ću tu
kad se probudiš.«
I bit ću, zavjetovao se u sebi.
Ovaj put ostaje, htjela ona to ili ne.

Polako se budila, istežući se dok ju je san lagano napuštao. Okrenuvši glavu,

zagledala se u sumrak i shvatila da je prespavala gotovo cijelo popodne. Sad kad
se naspavala, prošla je i mučnina. Očito joj je bio potreban odmor.
 Jack.
Zar ju je stvarno posjetio ili je sve to bio samo san?
Prisjećala se djelića, poput komadića slagalice koji sjedaju na svoje mjesto.
Razgovarali su kratko. Njihov je razgovor bio čudan i nelagodan. Onda joj je
dao knjigu... od Terrencea... njezinu knjigu s pticama koje je naslikala.
Upravo se spremao otići kad joj je pozlilo.
Kako je bio ljubazan potom, nosio je po stepenicama i sve ovamo do sobe.
Znala je da mu je rekla za dijete, prisjećajući se kako joj je srce lupalo dok
je čekala njegovu reakciju, i navalu olakšanja i sreće kad je rekao da mu je drago.
Olakšanje se pak pretvorilo u iznenađenje kad ju je uzeo u naručje – a
zatim i u iznimno zadovoljstvo dok ju je grlio s nježnošću koja ju je posve
razoružala.
Nakon toga sve je postalo mutno, pospanost ju je svladala snagom kojoj
se nije mogla oduprijeti. Činilo joj se da se sjeća kako je rekao da će biti tu kad
se probudi.
Je li tu? Ili je to bila tek fantazija snenog uma? Njezine nade koje su se
budile u carstvu snova? Odgovor će, pretpostavila je, uskoro pronaći.
Uzdahnuvši, ona sjedne u krevetu i odgurne sa sebe pokrivač.
Brzo priđe toaletnom stoliću, umije lice i opere zube, pa požuri dovesti u
red pramenove kose koji su joj ispali iz punđe dok je spavala. Mogla je pozvati
sobaricu, ali nije htjela čekati. Morala je saznati.
Je li Jack još uvijek tu?
Ona dlanom potapša nabor na suknji, duboko uvuče dah ne bi li se
primirila pa iziđe u hodnik. Do trenutka kad se spustila u prizemlje, već se
uvjerila kako je otišao.
Vrlo je vjerojatno da će pronaći poruku kojom je obavještava kako ipak
nije mogao ostati. U poruci će nadalje stajati i to da bi ga trebala izvještavati o
svojim potrebama vezano uz dijete i vlastito zdravlje, te da mu pošalje vijest kad
se napokon porodi.
Sada već sasvim malodušna, ona ušeta u dnevni boravak očekujući da
tamo nikoga neće zateći. Umjesto toga, ona spazi Jacka udobno smještenog na
sofi s knjigom u krilu.
Ugledavši prizor pred sobom, ona naglo zastane. »Ti si tu.«
On podigne pogled s knjige i uputi joj osmijeh. »Naravno. Rekao sam ti
da ću ostati. I, kako se osjećaš? Jesi li sigurna da možeš ustati iz kreveta?«
»Ja sam... mnogo bolje, hvala na pitanju.«
»Je l’ ti još uvijek mučno?«
»Ne, ni najmanje. Srećom, mučnina očito prođe jednako brzo kao što
dođe.«
»Čekaj malo«, reče on poskočivši na noge. »Ne bi trebala ovako stajati.«
Već sljedeći tren, on je prihvati i u nekoliko laganih koraka otprati do
najbliže fotelje. S usana joj se oteo osmijeh kad je potonula u udobne jastuke.
»Nije mi teško stajati, znaš. Trudna sam, nisam bogalj.«
»Možda«, uzvrati oslobodivši joj ruku, »ali bolje bih se osjećao kad bi se
još malo odmorila, za svaki slučaj.«
»Za slučaj čega?«
»Ne želim da padneš u nesvijest. Tvoja mi je domaćica ispričala kako uz
mučnine i pospanost, imaš i napadaje vrtoglavice.«
Ona napući usne. »Nisam znala da gospođa Mackie ima tako dugačak
jezik.«
»Ne brini se. Nije bila neprimjereno brbljiva. Tek je tu i tamo podijelila sa
mnom kakvu zanimljivu pojedinost.«
Da, pomislila je – poznavajući Jacka, bila je uvjerena da nije imao nikakvih
poteškoća iščeprkati informacije od služavke. Gospođa Mackie možda i jest bila
u srednjim godinama, ali još uvijek je bila žensko. A Grace je itekako dobro
znala da su žene svih dobi padale na šarm Jacka Byrona.
Otriježnjena tom mišlju, ona se prestane smiješiti.
Jack pak s druge strane očito ništa nije primjećivao već joj je za leđa
podmetnuo jastuk. »Udobno?« upita je.
»Da, vrlo udobno.«
 Ranunculus je odabrao baš taj trenutak da se dovuče unutra, veliki
narančasti mačak izravno je pošao prema Jacku i očešao mu se o nogavice.
Očito nezabrinut za mačje dlake koje bi mogle ostati na hlačama, Jack se sagne
pa pomazi mačka po glavi.
»Vidim da ste se vas dvoje već upoznali«, dometne ona promatrajući
prijateljsku scenu pred sobom.
Mačak je meko preo, a oči mu se sklapale od zadovoljstva dok ga je Jack
mazio ispod brade. »Stvarno jesmo«, reče Jack. »Ovaj se veliki dečko predstavio
dok si ti spavala. Pravi je ekspert u prisvajanju sofe.« Njegov se pogled preseli
na mačka. »Ti si... Ranunculus, zar ne?«
»Tako je«, potvrdi ona. Jack je od posluge očigledno izvukao još pokoji
»zanimljiv detalj«.
Gladio je mačka i tihim mu glasom rekao. »Stari moj, barem te nije
nazvala Zlatica.«
»Znaš što znači ranunkulus?« na to će ona iznenađeno.
On naglo skrene pogled prema njoj. »Znam mnogo više o tom području
nego što si to možeš zamisliti. Recimo da si me... inspirirala da naučim.«
Prije nego što je dospjela odgovoriti, on se vrati na svoje mjesto na kauču.
»I? Što ćemo onda raditi?«
»Raditi?« ponovi ona, a mačak joj skoči u krilo. Ona ga automatski počne
maziti.
»Večeras. Za večeru je još prerano, pod pretpostavkom da ti je stalo do
jela. Dotad sam mislio da bismo mogli odigrati koju igru. Ili bih ti možda
mogao naglas čitati koju priču ili kakvu pjesmu pa se ti samo trebaš opustiti i
slušati. Što ti se od toga više sviđa?«
Bilo što od toga, pomislila je, ili oboje, shvaćajući da joj oba njegova
prijedloga zvuče primamljivo. Ali nije si mogla priuštiti da uživa u njima, ili u
njegovu društvu. Ne smije se naviknuti na njegovu blizinu, ne smije riskirati
sve što ta blizina znači.
Kao da je svjestan hirovitosti njezina raspoloženja, mačak mijaukne pa
skoči na pod. Tapkajući šapicama, brže-bolje napusti sobu.
 Baš kao što će i Jack učiniti.
»Nisam znala da ćeš prenoćiti ovdje«, reče ona žustrim tonom. »Zar ne
putuješ na sjever? Ako se dobro sjećam, spominjao si da bi trebao dalje na put.«
On nakratko skupi obrve pa ih ponovno opusti. »Jednako sam tako rekao
da nisam siguran u svoje planove. Nemam nikakvih striktnih dogovora, pa si
mogu priuštiti da budem fleksibilan.«
»Ne želim te opterećivati...«
»Ne opterećuješ me. Noćas mogu spavati u gostinjskoj sobi, može?«
Oklijevala je. Je li mudro dopustiti mu da ostane, pa makar i u gostinjskoj
sobi? S druge strane, nije ga mogla izbaciti iz kuće. Možda se i jesu rastali, ali u
konačnici on je još uvijek bio njezin muž.
»Najavit ću gospođi Mackie da pripremi sobu«, reče ona kratko kimnuvši.
»I za večeru postavi još jedan pribor za jelo.«
Njegova se usta izviju u lagan osmijeh. »Hvala ti, Grace.«
Nije mu odgovorila, suviše svjesna kako joj je odjednom srce brže
zakucalo.
»Dobro onda«, požuri je on. »Što ćemo, Grace? Igra ili priča? Pronašao
sam u knjižnici roman Marije Edgeworth u kojem bi mogla uživati. Mislim da
se zove Ennui.«
»O, pa taj još nisam pročitala«, odgovori ona ponesena i više nego što bi
to trebala biti.
»Ili bismo mogli odigrati partiju šaha. Ima jedna šahovska ploča koju bih
mogao donijeti ovamo.«
Ona časkom zastane, svjesna da ne bi trebala odabrati i jedno i drugo.
»Priču molim«, požuri s odgovorom. »Mislim, ako ti gospođa Edgeworth nije
mrska.«
Iz grla mu se otme dubok smijeh dok je ustajao kako bi otišao po knjigu.
»Mislim da ću preživjeti.«
Došao je samo na jednu noć, govorila je samoj sebi, naslanjajući se u fotelji.
Samo večeras i onda će opet otići, uživaj stoga u trenutku.
 Jack se vratio i ponovno zauzeo svoje mjesto. Otvorivši knjigu, počeo je
čitati.
Ritmičnost njegova duboka glasa uskoro ju je osvojila, riječi su tekle poput
glazbe. Spustivši vjeđe, ona se prepusti užitku.
 Dvadeset sedmo poglavlje

est tjedana poslije, Jack je još uvijek bio tu.

Š Svaki dan kad bi se spustila u prizemlje, očekivala je da će ga zateći
spakiranog i spremnog za polazak, nestrpljivog da napokon nastavi putovanje.
Ali onda bi se on nasmiješio i pitao je kako je te noći spavala i, prije nego što bi
toga postala svjesna, prošla bi već polovica dana. Poslijepodneva bi prolazila u
sporijem, ležernijem tempu, a onda bi se na vratima pojavila gospođa Mackie
najavljujući da je večera poslužena. Do vremena kad bi Grace opet pogledala na
sat, ustanovila bi da je već prekasno da tu večer krene na put.
Mislila je da bi ga mogla zamoliti da ode, ali sebično – i glupo – zatekla se
kako se nada da će ostati samo još jedan dan. Jednako je tako bio budalast i
način na koji se počela oslanjati na njega, osobito kad je riječ o trudnoći.
Nekako je instinktivno znao točno ono što joj treba – privolio bi je da
odspava kad god bi joj se drijemalo, brinuo se da pije dovoljno tekućine i dobije
dovoljno hrane, uvijek bi imao spreman lavor i pružio joj ruku utjehe kad god
bi joj bilo zlo pa je morala povraćati.
Tješio bi je kad god bi se osjećala toliko grozno da je jedva dizala glavu, a
ostatak se vremena brinuo da bude opuštena i zabavljao je – a sve to da
nijedanput ništa nije zahtijevao od nje.
Dobro joj je bilo znano da je Jack muškarac jakih apetita – osobito onih
strastvene prirode – i manjak seksa sigurno ga je iscrpljivao.
A opet, ničime joj nije pokazivao da mu nešto ne odgovara. Nije se doimao
odsutnim ili kao netko tko bi se dosađivao, kao što je pretpostavljala da bi
moglo biti bez neprestanog niza zabava i događanja koji bi ga držao u dobrom
raspoloženju. Zapravo, da ga nije bolje poznavala, gotovo bi povjerovala da je...
zadovoljan.
Ali kako uopće može biti zadovoljan živeći u zajednici u kojoj nema seksa,
sa svojom trudnom ženom kojoj je tako često loše? Sigurno puca pod teretom,
i nestrpljivo čeka da pozove po svoju kočiju i odveze se brzo koliko god je
moguće. Bila je uvjerena da je samo pitanje trenutka kad će to i učiniti.
Ipak, on nije odlazio – iz razloga koje nikako nije mogla dokučiti. Umjesto
da išta preispituje, skinula je sa sebe tu odgovornost znajući da će joj i sam reći
kada mu napokon bude dosta pa poželi otići.
Bližili su se i posljednji dani rujna, a s njima ne samo da su pristigle i niže
temperature, već je došao kraj i njezinim najgorim simptomima. Kako je
trudnoća napredovala, jutarnje mučnine lagano su jenjavale, a energija rasla
dok se tijelo sve više zaokruživalo.
Trbuščić se još uvijek nije nazirao – barem ne kroz odjeću – ali sada, ležeći
ovako u krevetu, bilo je nemoguće ne zamijetiti mali brežuljak ispod spavaćice
na mjestu gdje je trbuh nekoć bio ravan. Iz čistog je hira pokušala uvući trbuh.
Nije se ni pomaknuo.
Definitivno djetešce.
Pomazivši se dlanom po trbuhu, ona se nasmiješi.
Sva zanesena svojim sanjarijama odjednom osjeti nešto krajnje neobično,
nešto poput lepeta vilinskih krila, i ona zamalo prestane disati.
O, nebesa, zar se to upravo dijete pomaknulo?
Tada se to opet dogodilo i natjeralo je da se spontano počne smijati.
Iznenada ju je obuzela silna potreba da to nekome kaže. Da tu malecnu, a
ipak čudesnu pojavu podijeli s nekim.
Odbacivši pokrivač sa sebe, ona pohita prema vratima koja su njezinu
spavaću sobu spajala s Jackovom – bila su to vrata koja nijedno od njih dvoje
nije pokušavalo otvoriti prije toga. Bez razmišljanja, ona ih širom otvori i bane
unutra.
Jack je stajao ispred svog toaletnog stolića, a na njezin se ulazak tako naglo
okrenuo da je ruku u kojoj je držao britvu tek centimetar udaljenu od svog
nasapunanog, napola obrijanog lica, zaboravio u zraku. Bio je odjeven u smeđe
hlače i ništa drugo, njegova obnažena, mišićava prsa nudila su veličanstven
prizor. A ipak, ona je bila suviše ushićena zbog novosti da bi tome posvetila više
od trenutka pozornosti.
»Grace, što je?« upita je vidno zabrinut, pa spusti britvicu. »Što nije u
redu? Nisi dobro?«
»Ma, ne. Ja... ovaj... uopće ne znam kako bih ti opisala kako sam. Daj samo
dođi da i sam osjetiš.«
On je zbunjeno odmjeri. »Što da osjetim?«
»Vidjet ćeš. Samo mi daj ruku.«
Nekakav neobičan izraz preleti njegovim licem prije nego što je posegnuo
za ručnikom i brzo obrisao obraze. Primaknuvši joj se, on se zaustavi korak od
nje.
»Bliže«, požuri ga ona. »S tog mjesta nećeš ništa osjetiti.« Obuzeta
uzbuđenjem, ona ispruži ruku i zgrabi njegovu pa je položi na svoj trbuh ponad
mjesta gdje je osjetila onaj neobični lepršavi pokret.
»Što radimo?« pitao je. »Što bih to trebao osjetiti?«
»Bebu!« šapne mu ona.
Sada se nešto njezina uzbuđenja prelilo i na njega. »Hoćeš reći,
pomaknula se?«
Ona kimne. »Da. Barem tako mislim. Budi sad tiho pa da vidimo hoće li
opet to napraviti.«
Jack se približi još više, i gurne jedan dlan njoj iza leđa, a drugi svom
njegovom širinom smjesti preko spavaćicom prekrivenog trbuha.
Zajedno su čekali.
I čekali.
»Ništa ne osjećam«, reče on jedva čujno.
»Pričekaj još minutu«, utiša ga. »Sigurno će se opet pomaknuti.«
I baš kad je već bila na rubu da prizna poraz, ponovno se pojavio onaj
lepet, najnježniji treptaj, koji je natjera da zadivljeno uzdahne.
»Da ne povjeruješ«, promrmlja on. »Nešto sam osjetio. Barem mislim da
jesam. Hoće li opet to učiniti, što misliš?«
»Nisam sigurna. Jedva i sama to osjećam, ali tu je. Naša bebica je stvarno
tu.«
Ona mu uputi osmijeh, radostan i bez zadrške.
 I dok je pokušavao proniknuti u njezine oči, nešto se promijeni u
njegovima, u tim tako jedinstveno plavim krugovima stanu se širiti zjenice.
Usne joj se razmaknu, a dah ubrza iz razloga koji nije imao nikakve veze
s uzbuđenjem zbog djeteta. On se sagne, zastane na tren, kao da joj nudi priliku
da se povuče. Kad se nije povukla, njegova usta dotaknu njezina – topla i spora,
i zapanjujuće slatka.
Vjeđe joj se sklope i ona se sva ukipi, kao da se boji da bi se i od najmanjeg
pokreta mogla rasplinuti čarolija trenutka. Ali zato si dopusti da odlebdi, da si
za pravo da uživa – pa makar samo koju dragocjenu sekundu – u savršenstvu
ljepote njegova dodira. Duboko dišući, ona uvuče njegov miris – slasnu
mješavinu sapuna za brijanje, tople kože i muškarca koja se poput eliksira
zavijorila u njezinoj glavi.
A onda, prije nego što je imala vremena donijeti jasnu odluku da li da
odstupi iz njegova zagrljaja ili se čvršće priljubi uz njega, on teret odlučivanja
preuzme na sebe. Nježno poput daha, on prekine njihov poljubac, malo-
pomalo slabeći dodir svojih usana.
Svoju je ruku ostavio da ležerno obavija njezin struk, tako da ne ostavlja
dojam da išta od nje očekuje, no istodobno kao da se ne može natjerati da je
potpuno pusti. »Nedostajalo mi je ovo. Ti si mi nedostajala.«
»Kako to misliš? Pa tu sam.«
»Tu si, ali nisi uvijek sa mnom. Držiš me... na udaljenosti.«
Kad je bolje razmislila, shvatila je da je u pravu. Usprkos svoj njegovoj
potpori i društvu tih proteklih nekoliko tjedana, i unatoč nedvojbenom
uživanju u druženju s njim, doista ga je držala na distanci. Kako bi se zaštitila,
podignula je oko sebe oklop koji je štitio njezine emocije, nevidljivi zid koji
nitko – a osobito se to odnosilo na Jacka – nije mogao probiti. No posljednjih
nekoliko minuta, dopustila je da se zid uruši. Pustila ga je k sebi.
Svrnuvši pogled s njezinih očiju, on ga uperi u neku neodređenu točku.
»Ima nešto što sam ti namjeravao reći. Nešto što sam ti već davno trebao reći.«
Sledila se, sva u nevjerici da će joj to reći sada i ovdje. Ali još od onoga
dana kada je stigao znala je da će doći taj trenutak te da će otići jednako
iznenadno kao što je i došao.
Ukočenih mišića, ona pokuša istupiti iz njegova zagrljaja. Kada joj to nije
dopustio, ona se prisili opustiti i pričekati.
Sve će se brzo završiti. Dat će joj njezinu slobodu, onda će otići, napokon
i zauvijek.
»Grace, volim te.«
Njezin pogled poleti prema njegovu, a ono što je do maločas u svojoj glavi
smišljala kao odgovor, pripremajući se da pokaže koliko joj je navodno
svejedno, utopilo se u zbunjenosti. »Što si to rekao?« šapne ona slabašnim
glasom.
Njegov se pogled prikova uz njezin. »Rekao sam da te volim.«
Ona trepne i lagano odmahne glavom. Ne, ne voliš, pomisli.
»Ali volim«, izjavi on kao da je čuo njezino nijemo poricanje. »Štoviše,
nemam namjeru otići. Znam da čekaš da odem, vidim ti to u očima. Ali ovaj
me se put nećeš tako lako riješiti. Ostajem, sviđalo se to tebi ili ne.«
Krv joj je bubnjala između sljepoočnica, a srce žestoko lupalo u grudima.
»Znam da mi još uvijek ne vjeruješ«, nastavi on. »Jasno mi je da imaš
dobar razlog ne vjerovati. Možda su tvoje sumnje u početku bile utemeljene, ali
više nisu.«
Nije se mogla pomaknuti, progovoriti ni riječ.
Podignuvši ruku, on je prstima pogladi po obrazu. »Ti si jedina žena koju
želim, jedina žena koju ću ikada željeti. Usprkos onome što misliš da si vidjela
one noći s Philipom Stockton, bio sam ti vjeran i tako će i ostati. Ne mogu ti to
dokazati riječima, samo djelom. Jednako tako ti ne mogu dokazati snagu svoje
ljubavi, mogu ti samo pokazati, iz dana u dan. I hoću, pa makar mi trebao cijeli
život da te uvjerim u to.«
Duboko uzdahnuvši, pokušala je pronaći riječi kojima bi odgovorila,
toliko zbunjena da ni sama nije znala kako bi reagirala. Ali prije nego što je
dospjela, njegovi se prsti pomaknu i prekriju njezine usnice.
»U redu je«, umirivao ju je. »Ne moraš ništa reći sada. Samo sam htio da
znaš što osjećam. Moje osjećaje. I da ću se boriti za tebe, Grace. Nekoć si me
voljela. Mogu čekati i nadati se da ćeš me opet voljeti.«
Nagnuvši se bliže, on stisne svoja usta uz njezina – brzo, nježno.
»U međuvremenu«, reče ozbiljnim glasom, odmičući se od nje, »bit ću
ovdje uz tebe i dijete. Živjet ćemo gdje god želiš. To će u potpunosti biti tvoj
izbor. Samo me nemoj tražiti da odem. Pokušao sam to već jedanput i to me
umalo dotuklo. Radije ću živjeti s tvojom ravnodušnošću nego da uopće ne
živim s tobom.«
Odstupivši korak, prišao je noćnom ormariću. Vratio se noseći nešto. On
otvori dlan i otkrije privjesak u obliku srca koji joj je bio dao još davnih dana.
»Sačuvao sam ovo«, objasni. »Moglo bi se reći da mi je to postala neka
vrsta talismana. Nosim... nosim ga posvuda. Ali ponovno ću ti ga dati, ako ga
želiš uzeti. Na tebi je da odlučiš hoćeš li ga ikada nositi ili ne.«
»Jack«, promrmlja ona dopustivši mu da joj taj komad nakita utisne u
dlan.
Blago se nasmiješivši, on je poljubi u čelo. »A sada, dosta sa svim tim
sladunjavim pričicama. Hajde se obuci, ja ću isto. Možemo zajedno
doručkovati. Ja onda idem na sastanak s nekolicinom lokalnih
poljoprivrednika.«
»Poljoprivrednika?« ponovi ona smetena naglom promjenom teme.
»Imam neku ideju da posadimo voćnjak na neobrađenoj zemlji koja leži
južno od kuće. Možda nisi znala, ali posjedu pripada nekoliko stotina jutara
zemlje. Čini mi se da bi nam to moglo priskrbiti nešto dodatnog prihoda, dok
bi istodobno ljudima koji žive u okolici ponudilo nova radna mjesta.«
»U pravi si. Da«, složi se ona. »To je izvrsna zamisao.«
On se ponovno nasmiješi. »Drago mi je da se slažeš. No dobro, hajde sada
i obuci se, draga. Dan već čeka.«

Tri četvrt sata poslije našli su se u blagovaonici gdje je poslužen doručak,

zajedno su blagovali i upustili se u prijateljski razgovor tijekom kojeg se nijedno
od njih dvoje ni na koji način nije doticalo Jackove nenadane izjave ljubavi.
Nisu raspravljali ni o činjenici da ona na to nije ništa odgovorila.
 Kad je doručak završio, srdačno ju je pozdravio pa pošao na svoj sastanak.
Ona pak je ostala da jutro provede kako god to sama poželi.
Odlučivši da bi joj dobro došlo malo svježeg zraka, obukla je svoje
najudobnije čizme za šetnju i stavila šeširić, a zatim se zaputila niz stazu
omeđenu drvoredom koja je vodila prema selu. Izvijestila je gospođu Mackie
da neće daleko niti da će dugo izbivati, te joj obećala da će se smjesta vratiti
osjeti li prvu naznaku vrtoglavice ili slabosti.
Ali osjećala se dobro. Izvrsno, štoviše. Tjednima se već nije osjećala tako
dobro. Barem fizički.
A što se tiče emocionalnog stanja...
Slušala je meko tapkanje čizama po utabanom zemljanom puteljku te
povremeni cvrkut ptica koje su sjedile na granama drveća negdje iznad nje.
Volim te, Grace.
Njegove su joj riječi odzvanjale u glavi poput milozvučnog šapata.
Nesvjesno, ona uspori korak, a misli se odcijepe od vanjskoga svijeta i
usredotoče na njezinu nutrinu.
Volim te, Grace.
Da, ali zar doista misli to što je rekao?
I, ako je tako, zašto je toliko dugo čekao da joj to kaže? Zašto danas, a ne
jučer? Zašto ne prošli tjedan, ili prošli mjesec ili prošle godine?
Možda zato što ni sam donedavno nije bio načisto s tim što uistinu osjeća,
možda zato što se taj osjećaj u njemu postupno rađao tako da ni sâm nije
prepoznavao njegovu pravu prirodu?
Ili možda već danima zna da je voli, ali se bojao otvoriti, razotkriti se i
riskirati njezino odbijanje.
A postojala je i još jedna mogućnost – ona koju je smatrala
najvjerojatnijom, a najmanje joj se sviđala. Ne voli je zapravo, nego je to rekao
samo zbog djeteta.
Razmišljajući o životu u svojoj utrobi, nesvjesno rukom krene prema
trbuhu. Je li to malo dijete ono što zapravo voli – a onda se, nekako
dobronamjerno, podrazumijeva da voli i nju?
Spustivši ruku, ona krene naprijed.
Da je bila ista osoba kao do prije godinu dana, sad bi bila sva u oblacima
slušajući ga kako govori te riječi, i nikada ne bi propitkivala njihovu istinitost.
Ali više nije bila ta žena – ona naivna djevojka – i, na svoju žalost, uvidjela je da
joj je uistinu potrebno nešto više od pukih riječi. Suviše ju je duboko povrijedio
u prošlosti da bi sad slijepo prihvatila tek njegovu izjavu ljubavi.
Ali kako je i sam naglasio, koji bi joj drugi dokaz mogao pružiti, ako riječi
nisu dovoljne? Što bi mogao učiniti, osim da joj svaki svakcati dan pokazuje da
doista misli to što je rekao, da je iskreno i istinski voli?
Opet, to će potrajati.
Treba li mu dati vremena? Usudi li se ponovno riskirati? Ali kako da se ne
usudi kad joj je on muž i otac njezina djeteta? Kako da okrene leđa mogućnosti
da bude sretna kad ga voli i uvijek će ga voljeti?
Ipak, može li mu opet vjerovati? Može li mu opet darovati cijelo svoje
srce?
Nesigurna, ali svjesna da njezin put vodi ka kući i prema Jacku, ona se
zaustavi, okrene pa vrati putem kojim je i došla.
 Dvadeset osmo poglavlje

S ljedećih desetak dana proteklo je na jednak način kao i dani prije toga – uz
nekoliko vrlo važnih promjena.
Svako jutro kad bi je pozdravio, Jack bi sada izgovorio one dvije važne
riječi.
Volim te.
I svake bi joj večeri pred vratima njezine spavaće sobe rekao to isto. Često
bi joj utisnuo sladak, mekan poljubac koji bi njezine usnice pamtile još dugo
nakon što bi već otišao u svoj prazan krevet.
Tetošio ju je i ugađao joj, donoseći joj zanimljive male darove, cijeli niz
darova – od novog seta kistova s vrhovima od dlake samura do tri glatka
kamenčića za koje je rekao da bi bili savršeni za bacanje žabica po maloj bari
nedaleko od kuće.
Svaki je dan donosio neke nove čari i nova iskustva dok joj se tijelo
nastavljalo mijenjati. Kada se požalila da je dobila na težini, rekao joj je da koja
kila viška samo pridonosi njezinoj ljepoti. Od trudnica se očekuje da blistaju,
izvijestio ju je, pa je ona sada bila sjajnija i od samoga Sunca.
Nakon nekoliko dana shvatila je da sve to izgleda kao da joj se udvara, kao
da je ispočetka zavodi baš kao i tijekom onih bezbrižnih dana u Bathu.
Samo, je li joj se ovaj put za stvarno udvarao? Sve se češće to pitala. Ili si
je samo umišljala ono u što je htjela vjerovati.
Ušli su i u drugi tjedan listopada, a ona se nimalo nije približila odgovoru.
Dosad su temperature bile neobično visoke za jesen, dopuštajući biljkama i
cvijeću da cvatu dugo nakon što je prošla njihova uobičajena sezona cvatnje,
kao da im je i priroda davala još malo na vremenu.
Odlučivši iskoristiti lijepo vrijeme, Grace skupi svoj pribor za slikanje i uz
pomoć sluge postavi stol i stolac tako da može slikati vrt. Ako se majka priroda
predomisli pa večeras donese niže temperature, mogla bi ovo biti posljednja
šansa sve do proljeća da na papir prenese raznobojno cvijeće. Sad kad je Jack na
nekoliko sati otišao u selo, slikanje se činilo savršenom zanimacijom.
Zapravo, u posljednje se vrijeme mnogo više bavila slikanjem i na Jackov
se poticaj vratila svom radu na mapi s cvijećem – na Terrenceov također.
Prije otprilike tri tjedna primila je Terrenceovo ljupko pismo u kojem
izražava svoje oduševljenje viješću da je trudna. Izvijestio ju je o najnovijim
zbivanjima u Londonu. Zatim je nastavio pripovijedati o nastojanjima da sa
svojim novim partnerom proširi poslovanje te koliko je u posljednje vrijeme
sretniji. Pri kraju pisma, obećao joj je da će njezine ilustracije uvijek biti
dobrodošle kod Cooke & Jones Publishers i da mu javi kad joj sljedeći set slika
bude gotov.
Kasnije, kad je Terrenceovu primjedbu spomenula Jacku, on se smjesta
složio.
»Naravno da moraš slikati!« izjavio je gorljivo. »Bio bi pravi zločin da to
ne radiš.«
I tako je vedra duha i s ponovno oživljenim entuzijazmom za svoja
stvaralačka postignuća izvukla svoju djelomice dovršenu mapu i bacila se na
posao. Smjestila se sada u vrtu, očistila kist pa mekana vlakna kružnim
pokretima umočila u malenu hrpicu žute boje. Pjevušeći sebi u bradu,
pomiješala ju je s malo plave i promatrala kako se pred njom pojavljuje čarobna,
decentna nijansa zelene. Nasmiješila se pa lakim potezima, poput dodira pera,
novu nijansu nanijela na akvarel papir.
Zastavši, nekoliko je trenutaka promatrala rezultat.
»Baš je lijepa ta slika, ak smijem to primijetiti«, izjavi postariji glas negdje
iza njezina desnog ramena.
Osvrnuvši se, ona zatekne vrtlara kako stoji udaljen nekoliko koraka,
njegovo su je zdepasto tijelo i gotovo ćelava glava uvijek podsjećali na
redovnika. Ali starac je sa svojih dvanaestero djece i dvadeset i dvoje unučadi
bio daleko od kakva ozbiljnog ili neoženjenog svetog čovjeka. Premda je, kao
što je već davno bila uočila, imao gotovo natprirodne sposobnosti kad su u
pitanju biljke. Bujalo je sve što bi dotaknuo.
 »Dobar dan, gospodine Potsley. Došli ste raditi na zemlji?«
»Tak je, gospođo... hoću reći, milostiva. Iako bi vjerojatno i prije došao da
sam znao da ćete biti tu vani. Vi ste najljepši cvijet u vrtu, jeste, jeste«, reče on
prijateljski namignuvši.
Ona se nasmije, ni najmanje uvrijeđena jer gospodin Potsley ne samo da
je bio oženjen nego je prošli mjesec proslavio svoj sedamdeset i peti rođendan.
Unatoč tomu što se jednome slugi ne priliči na takav ležerni način obraćati
svome poslodavcu, nisu joj smetale njegove bezazlene upadice. Veselo
čavrljanje jednostavno je bilo dio njega, na isti način kao što je šarm bio
prirođeni dio Jackove osobnosti. Nijedno od njih dvoje nije si moglo pomoći i
promijeniti nešto što je dio njihove biti.
Ne bih to ni željela, shvati tada.
Odbacivši tu pomisao, ona ponovno očisti kist. »No dobro, neću vas onda
zadržavati. Uvjerena sam da želite iskoristiti ovako predivan dan.«
On kimne. »Točno tak. A vi isto. Ovo cvijeće ne bude izdržalo prvi mraz.
Vidim da bojite ružičaste.«
»Da, karanfile.«
»Poznajem ih jedino ružičaste«, reče on sliježući ramenima. »A poznajem
i nevene, kozju krv i vrtni sljez. E sad, ovo je zadnje od njih za ovu godinu jer
nisu tolko izdržljivi ko drugo cvijeće. Pravo je čudo što su i tolko izdržali kolko
jesu. Možda bi njih prvo trebali naslikati.«
»Da, znam, ali srećom sam to napravila i varijetet sorti koje ste naveli već
prenijela na papir.«
On se nasmiješi pa opet odmahne glavom. »Zvučite ko njegovo
gospodstvo. On se uvijek nabacuje s tim pomodnim nazivima i pomodnim
riječima.«
Stvarno? Kako zanimljivo. Ali Jack je nesumnjivo s gospodinom
Potsleyjem raspravljao o nečem drugom, a ne o biljkama. Ali o čemu točno, to
si nije mogla tako lako predočiti.
»Ipak«, ponosnim će tonom starac, »meni biljke uspijevaju znao ja ta
njihova kičasta imena ili ne.«
 »To je sigurno«, složi se ona uz osmijeh. »I to vrlo vješto, također, ako
smijem pridodati.«
»Hvala vam, milostiva«, reče on skrenuvši pogled kao da mu je neugodno
zbog komplimenta. »Trudim se dati najbolje od sebe.«
»Očito je da ste uložili mnogo truda u ovaj vrt. Rijetko kad sam imala
prilike vidjeti neki koji je ovako lijep i da ima toliko različitih vrsta biljaka. Kad
god sjedim među toliko predivnog cvijeća, popravi mi se raspoloženje, kakvo
god to cvijeće bilo. Vjerujem da su se tako osjećali i bivši vlasnici.«
Starčeve se sijede obrve namršte. »Ne, gospođo. Ne mislim da je bilo tako.
A opet, šta ja znam, nisam se ja brinuo za vrt dok su Chesteri živjeli ovdje.«
Ovaj su se put namrštile njezine obrve. »Oh, a ja sam mislila da već
godinama radite ovdje.«
On odmahne glavom. »Počeo sam prije tek nekoliko mjeseci, odmah
nakon što je gospodin kupio posjed. Dotad to baš i nije bilo mjesto koje bi
trebalo vrtlara.«
»Zašto?«
»Tu teško da je i bilo vrta o kojem bi se čovjek brinuo. Barem ništa
vrijedno spomena. Tu je bilo neko drveće i ponešto grmlja, ali cvjetne gredice
su bile skromne i otužne. Chesteri su govorili da se priroda brine sama za sebe
i što god da raste, njima je pravo.«
»Znači, vi ste počistili ono što je ovdje raslo?«
»Većinu toga sam iščupao, bolje rečeno. Njegovo gospodstvo su rekli da
žele vrt koji će biti za pokazivanje i da sve što ne mogu posijati do ljeta,
pronađem i presadim. Htio je da se vrt zasadi tako da svako godišnje doba
prevladava jedna boja. Kad sam mu reko da će ga to koštat, odgovorio mi je da
ga baš briga. Veli on meni neka ne štedim.«
Ona odloži kist, jedva sposobna pojmiti sve što joj je govorio. »Znači, vi
ste onda dizajnirali vrt?«
»A ne, nisam to bio ja, skoro pa ništa. Gospodin je sve odradio sam. Imao
je nacrte i popise skoro svake biljke koju je trebalo uzeti u obzir i točno je znao
kamo želi da ih se stavi. Znao je i sva njihova latinska imena. Sam sam vidio
onaj prvi plan sa svim primjedbama i zabilješkama prije nego što mi je dao
kopiju s ispisanim narodnim imenima tako da se i ja mogu snaći. Pito me što
mislim i jel bi se to i jednoj dami svidjelo. Pita on mene mislim li ja dal bi se to
i kraljici dopalo.«
Ponestajalo joj je zraka, a puls joj je zabrzao koliko je bila zbunjena. Jack
je napravio sve ovo? Pripremio sve da se zasadi ovaj vrt još mjesecima prije nego
što je uopće saznala za kuću?
»Da, velim ja, i kraljici bi se dopalo«, čula je kako vrtlar nastavlja s pričom.
»A znate vi što je on meni reko?«
»Ne«, gotovo šaptom odgovori. »Š-što vam je rekao?«
On joj se nasmiješi. »Nema veze dopada li se kraljici ili ne jer je jedina
žena do koje mu je stalo, njegova supruga. >Ako joj ovaj vrt bude mamio
osmijeh na lice<, veli on meni, >onda se sav moj trud isplatio.<«
Ruke su joj se tresle sad kad je saznala da je Jack dizajnirao vrt.
Za nju!
»Reko samo mu da vi morate biti neka posebna žena«, nastavi gospodin
Potsley. »A on će meni da nema bolje. I bio je u pravu. Stvarno ste draga,
milostiva, i tu nema greške. Sad vidim zašto je gospodin tako očaran vama.
Zapravo, nikad još nisam vidio momka tako zaljubljenog kao što je vaš muž.
Ali to već sigurno znate, zašto toliko ugađa i vama i djetetu koje nosite.«
Iznenada je spoznala istinu, saznala odgovor koji je tražila. »Da«, jedva
čujno reče. »Znam.«
Prošla je cijela minuta i, kao da osjeća njezinu potrebu za samoćom, starac
se okrene i zađe dublje u vrt.
Dok se udaljavao, njoj se u grlu pojavila knedla, a suze zaslijepile oči.
Tada se nasmije.

Ne djeluje, pomisli Jack jašući svog konja po puteljku prema Graceinoj kući.
Već sam tjednima ovdje u Kentu, a nisam ništa bliže da zadobijem njezino
povjerenje i ljubav nego što sam bio na početku.
Ali bile su to dvije emocije koje se nisu silom mogle dobiti, morale su se
dati svojevoljno i časno zaslužiti. A kad se uzmu u obzir njegova prošla djela,
dao joj je dobar razlog da mu ništa od toga ne da.
Čak i tako, baš kao što joj je rekao, učinit će sve što treba, koliko god dugo
treba, da je vrati sebi.
Što ako pak taj dan nikada ne dođe? šaptao je neki grozan glas u njegovoj
glavi, a malodušnost se nadvijala nad njim poput kakve sjenovite sablasti.
Hoće, uvjeravao je samoga sebe. Mora.
Koji drugi izbor uopće postoji, kad je toliko voli da ga to katkad doslovno
boli?
Barem mu je dala kakav-takav razlog za nadu, jer ga nije tražila da ode.
Tješio se činjenicom da ponovno žive zajedno – premda je taj suživot bio tako
nevin i platonski.
Sâm Bog zna kolike je noći ležao budan, žudio za njom znajući da je ona
odmah u sobi pokraj. Ali sve dok ga opet ne pozove u svoj krevet, nastavit će
spavati sam. Naravno, bilo je tu i dijete o kojem je trebalo razmišljati, tako da
su ga možda čekali još mjeseci i mjeseci suzdržavanja.
Ali, unatoč svojoj želji, već je i samo prebivanje s njom bilo dovoljno.
Voljeti je bila je privilegija.
Ta ga je misao podsjetila na strastvenu izjavu ljubavi tog jutra u spavaćoj
sobi. Način na koji joj je otvorio svoje srce kao što još nikada do sada nije. Zato
što nikada prije nije bio zaljubljen.
Ne istinski. Ne zauvijek.
Upravo će stoga čekati – i moliti se – da će jednoga dana učiniti više od
toga da ga samo pusti u svoj dom: pustit će ga također i u svoje srce.
Stigavši do kuće, sjahao je, razmijenio kratak pozdrav s konjušarem pa
prepustio čovjeku da odvede smeđeg konja u staju.
Ušao je na prednja vrata, i dok je slugi predavao svoj kaput, trudio se da
otjera od sebe zadnje zloduhe koji su mu ljuljali vjeru. Taman se zaputio gore
da se preodjene kad mu je pristupila jedna od služavki.
Sramežljivo se nasmiješivši, kratko se nakloni. »Gospođa m-milostiva bi
r-rado da joj se p-pridružite u vrtu, milorde.«
 »U vrtu?« On zastane, zatim kimne. »U redu. Odmah ću joj se pridružiti.«
»O, ne, ne sada!« reče djevojka. »U šest. T-trebala sam i-izričito naglasiti
da ne dolazite prije šest.«
On se namršti, a zbunjen smiješak zaigra mu na usnicama. »Šest, dakle?
Što to treba značiti?«
»Oh, ne bih znala, milorde. Rekla mi je samo da vam prenesem poruku i
ništa više. Ispričavam se, ali imam još obaveza, a gospođa Mackie se stvarno
napali kad kasnim.«
»Sačuvaj Bože da vi budete razlog tome da se gospođa Mackie napali.«
Služavka je zurila, očigledno ne razumijevajući njegovo zadirkivanje.
»Hajde onda«, reče on sažalivši se nad njom.
Djevojka, kojoj je vidno laknulo, spusti se u još jedan naklon pa odjuri.
On prekriži ruke pa ostane tako stajati nekoliko trenutaka razmišljajući o
novom razvoju situacije. Bilo je nekoliko minuta nakon pet i sunce će zaći u
sljedećih sat vremena, dakle kakav bi to uopće razlog Grace mogla imati da ga
želi vidjeti u vrtu u šest sati?
Ruke mu tada klonu jer se iznenada sjetio nečega, javila mu se uspomena
na jedan drugi sastanak s njom, u jednom drugom vrtu. Onoga jutra u
Braebourneu kad mu je priopćila da će se udati za njega, ali samo ako joj bude
dao ovu kuću, a nakon toga i rastavu.
Odjednom mu se u grlu stvori knedla. Zar se napokon odlučila o njihovoj
vezi? I ako jest, zar se radije odlučila za slobodu nego za život s njim?
 Dvadeset deveto poglavlje

V rt je treperio na svjetlosti svijeća; nekoliko desetaka slatkasto mirisnih

voštanica postavljenih svuda uokolo osvjetljavalo je prostor. Gracein
slikarski stol, sada uredno prekriven čistim, bijelim lanenim stolnjakom, bio je
smješten u sredini, a na njemu su bili postavljeni najfiniji porculan, kristal i
srebrnina.
Na stolu se nalazilo još upaljenih svijeća, na sredini je stajala malena vaza
s cvijećem, a nježne crvene, ružičaste i bijele latice pridonosile su oku ugodnoj
raskoši boja. Nebo je također bilo obojeno jarkim bojama, zalazak sunca
pretvarao je horizont u veličanstveno zlatno narančasto prostranstvo.
Ura u kući otkucavala je šest sati. Nadala se da Jack neće zakasniti jer će
inače propustiti maestralnu predstavu koju je priroda upravo izvodila.
Nakratko joj je pala na um ideja da pošalje jednog od slugu da ga pronađe,
ali posluga je ionako već mislila da se danas ponaša nekako neobično sa svim
tim svojim čudnim prohtjevima. Nije joj trebalo da ubacuje još drva na vatru.
Omotavši se čvršće šalom, čekala je.
Uskoro su se začuli koraci i tada je znala da je stigao. Ona se okrene i
široko mu se nasmiješi, uzbuđenje je frcalo u njoj poput iskrica.
»Što je sve ovo?« upita je on nekako naduren.
Ona zastane na njegov ton, ali se brzo sabere, previše sretna da dopusti
njegovu ne tako entuzijastičnom pozdravu da joj zasjeni vedro raspoloženje.
»Večera«, ona svečano objavi i zamahom ruke pokaže na stol. »Mislila sam da
bi večeras kad nam zalazak sunca ponudi predivnu scenu bilo zabavno jesti na
otvorenom.«
Proučavao je nebo sada obojeno nijansama jantarne i ružičaste boje.
»Sunce će uskoro zaći, a onda će se spustiti mrak.«
Njezin osmijeh blago izblijedi, ali ona se i opet pribere. »Zvijezde će
zauzeti njegovo mjesto. Svijeće i zvijezde su rajska kombinacija.«
 »Ne u listopadu.« On prekriži ruke na prsima. »U ovo doba godine suviše
je hladno da bi se jelo vani.«
»Ne bih rekla da je tako«, stala se braniti. »Ne kada je tako toplo kao što je
to u posljednje vrijeme. Mislim, zapravo, da ćemo jedva i osjetiti štipanje
hladnoće.«
Nije joj odgovorio već je samo zurio u zalazak sunca kao da je to nešto što
mu vrijeđa oči.
Što to ne valja s njim? pitala se. Zašto je tako srdit i neugodan? Možda je
samo gladan, govorila je samoj sebi. Možda je sve što mu treba jedan dobar
obrok pa će mu se raspoloženje popraviti.
»A da krenemo naprijed pa započnemo s večerom?« predloži ona pa mu
se nasmiješi ohrabrujući ga. »Činilo mi se da bi juha mogla biti najbolji odabir
za početak.«
Ostao je stajati s prekriženim rukama, i dalje namršten. Na trenutak je
pomislila da će se vratiti u kuću, ali tada je ipak krenuo naprijed. Ili, bolje
rečeno, dovukao se do stola.
Prišavši stolu, on izvuče jedan od stolaca pa pričeka da ona zauzme svoje
mjesto. Tada ode do onoga na suprotnoj strani pa zauzme mjesto sučelice njoj.
Na njezin se znak pojave dvojica slugu s pladnjevima u ruci. Prvi je
ulijevao pića – vino za Jacka i limunadu za nju – dok je drugi posluživao juhu.
Zatim su se povukli.
Para se pušila iz svake zdjele, a svijetlo se varivo lagano ljeskalo na
zalazećoj svjetlosti. Ona umoči žlicu i uzme zalogaj juhe.
»Mmmm, kako ukusno. Krem juha od krumpira. Jedna od tvojih
najdražih, zar ne?«
On nešto progunđa sebi u bradu pa uzme žlicu juhe, pa drugu. Pogleda je
u oči. »Bolje je da to što brže pojedeš. Za nekoliko minuta već će biti hladno.«
Nešto je stegne u grudima. »Jack, izgledaš mi nekako uznemireno. Zar se
nešto dogodilo?«
»Ne. Što bi se dogodilo?« On umoči žlicu u juhu pa pojede još nekoliko
zalogaja. Žlicom je baratao kao lopatom.
 »Tvoj izlet u selo. Nije se dogodilo ništa neočekivano?«
»Naravno da ne. U selu je bilo sve u redu.«
»Ah, tako«, odgovori ona potpuno zbunjena.
Zurila je u svoje jelo prije nego što se uspjela prisiliti da uzme još koju
žlicu. Nakon jednog jedinog zalogaja, ona spusti žlicu na stol.
»Što, već ti je postalo prehladno?« upita je on odloživši svoj pribor u
praznu zdjelu.
»Ne. Ja... nekako ipak nisam raspoložena za juhu. Hoćemo prijeći na drugi
slijed?«
On naglo slegne ramenima. »Može«, reče ravnodušno. »Hajdmo na drugi
slijed.«
Tako su i učinili, a svako sljedeće jelo bilo je gore od prethodnoga. Nije
bio problem u hrani, dakako. Hrana je bila slasna premda je jedva išta mogla
staviti u usta. Ali Jack... nešto je strahovito pošlo po krivu samo što joj nije htio
reći što.
Pretrpjela je još petnaestak minuta njegove gotovo zanijemjelosti prije
nego što joj je napokon prekipjelo. Ona preklopi ubrus pa ga odloži ustranu.
Čineći to, prođe je jeza.
»Drhtiš«, optuži je on. »Mračno je i mrzlo i po ovakvom vremenu ne bi
trebala biti vani. Ne u stanju u kojem jesi.«
Ali drhtavica nije imala nikakve veze s hladnoćom ili trudnoćom. »U
pravu si«, reče i na oči joj navru suze. »I-idem unutra. Idem u krevet. Ovo je
bila glupa, glupa ideja.«
»Pa zašto si onda to učinila?« pitao ju je nekim čudnim, tupim glasom.
»Zar si samo htjela ublažiti udarac?«
»Udarac? Kakav udarac? To što govoriš nema nikakvog smisla. Cijelu te
večer uopće ne razumijem.« Ona odgurne stolac unatrag pa nespretno ustane.
Za to vrijeme popucaju sve spone njezine samokontrole i ona počne plakati
tako da su joj se suze slijevale niz lice. »J-ja sam s-samo p-pokušala n-napraviti
nešto p-posebno, da p-proslavimo, a ti si to u-uništio!«
»Uništio što? Proslavimo što? Bože, Grace, zar plačeš?«
 »Ne!« zajecala je. Tada je počela ridati.
Njegove je ruke obgrle i privuku k sebi.
Nakratko se odupirala, a onda se primirila i samo nastavila plakati.
»Šššš, žao mi je. Žao mi je«, tepao je trljajući je dlanom po leđima. »Otići
ću ako je to ono što želiš. Samo nemoj biti žalosna. Molim te, nemoj se žalostiti.«
»Otići?« šmrcajući, ona naglo podigne glavu. »Zašto bih ja htjela da odeš?«
On se zagleda u nju očima u kojima ni pri svjetlosti svijeća nije bilo sjaja.
»Zar ne želiš? Zar sve ovo večeras nema veze s tim? Posljednja večera za sjećanje
prije nego što me otpraviš?«
»Ne, nikamo te ne otpravljam. Zar si to mislio? Zar si zato cijelu večer tako
g-grozan?«
»Oprosti. Izgleda da sam bio malo potišten...«
»Potišten! Bio si odvratan, a sve ni zbog čega. Bože, Jack Byron, za
inteligentno čeljade stvarno katkad znaš biti pravi idiot.« Ona odstupi dlanom
brišući mokro lice. »Sve ovo večeras sam priredila kako bih ti rekla da te volim!
Da ti kažem kako ti vjerujem da me doista voliš, da si me volio. I da ti za sve
opraštam.«
On otvori usta. »Stvarno? Zar stvarno?«
»Da. Mislila sam si da bi bilo romantično večerati ovdje u vrtu. U vrtu koji
si zasadio s-samo za mene! Gospodin Potsley mi je rekao što si učinio. Rekao
mi je da si sve ovo napravio samo da bi meni bilo lijepo i onda mi je postalo
jasno... da... da nikada sve to ne bi napravio da ti nije stalo. Da me stvarno ne
voliš! Htjela sam ti to r-reći nakon v-večere ali...«
»Ali ja sam sve pokvario«, reče on pa ispruži ruke da je povuče natrag u
svoj zagrljaj. »U pravu si, ljubavi. Ja sam idiot. Blesava budala koja naprečac
donosi glupe zaključke. Možeš li mi oprostiti? Opet?«
Ona šmrcne. »Ne bih trebala. Ne nakon ovoga večeras! Ali hoću jer te
volim.«
»Voliš me?« šaputao joj je, a osmijeh izvije njegove usnice. »Bojao sam se
da sam zauvijek uspio ubiti te osjećaje i da me više nikada nećeš ponovno
zavoljeti.«
 »Nikada te nisam prestala voljeti«, prizna mu ona kroz šapat. »Čak ni
onda kad sam te mrzila. A neko sam te vrijeme stvarno mrzila!«
Smijao se i čvršće je privinuo k sebi, no tada mu se lice uozbilji. »A ja
stvarno volim tebe. Najmilija, najdraža moja ženo. Ljubavnice moja. Prijateljice
moja«, reče naglašavajući svaku izjavu nježnim, mekim poljupcem.
Zadrhtala je i priljubila se bliže uvlačeći njegovu toplinu.
»Hladno ti je«, reče on trljajući je dlanovima po rukama. »Hajdmo unutra
pokraj vatre pojesti desert.«
»Ja bih, zapravo, radije odgodila desert i samo otišla gore.«
»Oh«, reče on nesposoban sakriti razočaranje u glasu. »Naravno, ako si
umorna, trebaš se odmarati.«
»Tko je uopće spomenuo umor?« upita ga kliznuvši rukama oko njegova
struka. »Rekla sam da želim gore. S tobom.«
On je pogleda u oči, a osmijeh mu se polako počne širiti licem. »Zbilja?«
»Da, zbilja. I? Što čekaš? Ili ste, milorde, možda izvan forme?« pridoda uz
vragolast smiješak.
»Izvan... pokazat ću ja tebi tko je izvan forme.«
Prisvajajući njezina usta, on je poljubi, a toplina se stane širiti njezinim
tijelom iznutra prema van. Do trenutka kad joj je dopustio da dođe do daha,
puls joj je bubnjao, a cijelo tijelo postalo napeto što od užitka, što od iščekivanja.
»Dakle, što si ono bila rekla o tome da sam izvan... čega ono?« razvlačio je
svaku riječ.
»Ničeg«, uzdahne ona. »Apsolutno ničeg.«
Nakon još jednog brzinskog, čvrstog poljupca, on je uzme za ruku pa
odvede u kuću. Ne osvrćući se na znatiželjne poglede slugu, oni požure po
stepenicama.
Bez ikakvih pitanja, on je povede u svoju spavaću sobu. Na stoliću pokraj
prozora stajao je svijećnjak s upaljenim svijećama, a vatra je ugodno pucketala
u kaminu. On zaključa vrata za njima, zatim prijeđe sobu i navuče zavjese.
»Već tjednima sanjarim da si sa mnom u krevetu«, reče okrenuvši se.
»Osobito nakon tvog posjeta – onog jednog jedinog posjeta. Nemaš blage veze
kakve su mi se maštarije motale po glavi, o tebi u ovoj sobi.«
Ona se nasmije i prebaci šal preko stolca. »Možda malo i imam. Nisi ti
jedini koji se osjećao usamljeno u svom krevetu.«
»Nikada više nećeš biti usamljena.« Primivši je za ruke, on je povuče k sebi
za još jedan dugi, strastveni poljubac. »Ili sama.«
Tada je ugledala kako mu se pogled lagano spušta i s nekim novim sjajem
sjeda na privjesak u obliku srca koji joj je visio oko vrata.
»Nosiš ga«, reče on s natruhom iznenađenosti u glasu.
Ona podigne ruku pa vrhom prstiju dotakne ametiste, zatim palcem
pogladi ravnu porculansku plohu u središtu na kojoj je bio oslikan maleni vrt.
»Da. Zato što sada shvaćam da je bio darovan s ljubavlju.«
»I jest, premda sam u ono vrijeme bio suviše slijep da bih to znao. To je
još nešto za što te moram moliti da mi oprostiš.«
»Oprošteno ti je.« Ona položi svoj dlan na njegova prsa u blizini srca. »Zar
si stvarno nosio taj privjesak sa sobom kada smo bili razdvojeni?«
»Neprestano. Tako sam se osjećao bliže tebi. Čudno, valjda, s obzirom na
to da si ga samo kratko bila nosila.«
»Ne tako čudno«, uzvrati ona. »Ja sam sačuvala tvoju maramicu, makar ti
to nisam imala namjeru reći.«
Nagnuvši se bliže, on svoje usne pritisne o njezine. »Zatreskani smo.
Oboje.«
»Definitivno.«
»A sad«, nastavi on nakon još jednog slasnog poljupca, »što kažeš na to da
se razodjenemo?« Obrve mu zatitraju, a oči se zasjaje od nestašnog iščekivanja.
Hihoćući se, ona mu kimne, pa ga pusti da je skine.
Tek kad je ostala stajati samo u svojem kombineu – tanašnom komadu
odjeće koji je njezino tijelo dijelilo od njegova pogleda – osjetila je kako se u
njoj budi stidljivost.
»Što je to sada?« upita je pa joj, nježno kliznuvši prstom ispod njezine
brade, podigne lice. »Nije valjda da se sramiš preda mnom?«
»Zaokružila sam se sad kad sam trudna«, odgovori ona priznajući što je
muči. »Moje tijelo... punije je od onda kad si me posljednji put vidio.«
»Tako je, i jedva čekam da vidim koliko si postala ljepša.«
»Ali što ako...«
»... mi se ne svidi kako izgledaš? Nemoguće.«
Vidjet ćemo, pomisli ona.
Ali njezine su se bojazni pokazale neopravdanima, jer su mu oči
potamnjele od požude. Nježno, pobožno, njegovi dlanovi krenu pratiti liniju
njezinih novih oblina, oprezni s dojkama čija mu se nabujala veličina očito
činila osobito primamljiva.
»Gospode dragi, Grace, veličanstvena si.«
Njezini se mišići tada opuste, a samopouzdanje vrati. »Rekla bih, milorde,
da u ovome času na sebi imate previše odjeće.«
On se osvrne na svoje potpuno odjeveno tijelo. »Rekao bih da ste u pravu.«
I dok se istezala na plahtama, promatrala je kako se skida smiješeći se
njegovoj žurbi.
Tada joj se pridružio, smjestio svoje dugo, snažno tijelo uz njezino. Ali
dok su mu usta ponovno prisvajala njezina, bio je neizmjerno nježan, a ruke su
mu lutale njezinim osjetljivim tijelom tako da je doslovno ostajala bez daha.
Ustreptala, ispunjena čežnjom, čekala je da je uzme, bio joj je potreban, voljela
ga je, napokon je bila sigurna u činjenicu da i on nju voli.
»Zaboga, Jack, stvarno mi je nedostajalo biti ovako s tobom.«
»Ni upola kao meni, kladim se.«
Zagrlivši ga rukama oko vrata, poljubila ga je dugo i strastveno. »Možda
bismo se trebali kladiti?« reče ona. »Na kraju krajeva, nije li sve tako i počelo?
Okladom?«
»Zaista jest. A sve dok si nagrada ti, ljubavi moja, riječ je o okladi u kojoj
ću vrlo rado sudjelovati opet i opet. Ali, možda bi ti to trebalo pokazati?«
»Hm, možda bi trebalo«, prela je poput mačke.
 Na njezino beskrajno zadovoljstvo, krenuo je pokazivati joj da su, kad je
riječ o ljubavi, oboje na pobjedničkoj strani.
 Epilog

Kent, Engleska
Potkraj veljače 1811.

T reba li ti što?« upita Jack sa svog sjedala u obiteljskom dnevnom boravku

na katu.
Udobno smještena u mekani naslonjač nasuprot njemu, Grace podigne
pogled sa svog veziva. »Dobro sam, dragi, ali lijepo od tebe što pitaš.«
»Još koja dekica? Ne želim da mi se prehladiš.«
»Rekla bih da je to malo vjerojatno«, uzvrati mu ona skrivajući lagani
smiješak.
Unatoč poljima prekrivenima snijegom i bljedunjavom zimskom suncu
koje se trudilo probiti kroz prozorska okna, u sobi je bilo toplo i ugodno. Vesela
vatra pucketala je u kaminu, Ranunculus se zadovoljno sklupčao na obližnjoj
fotelji, a njegova se dlaka svojom narančastom bojom gotovo podudarala s
plamičcima vatre.
»A hrana? Jesi li gladna?«
»Nakon onog ogromnog pladnja kolačića i sendviča prije samo sat
vremena, ne. Nikakvo čudo da sam široka i okrugla kao jedan od onih velikih
balona na vrući zrak o kojima je Drake pričao tijekom blagdana. Budem li sad
još jela, najvjerojatnije ću se dići u zrak. Ili prsnuti.«
Pogled koji joj je uputio bio je pomalo prijekoran. »Pa to je apsurd.
Trudna si osam mjeseci, normalno je da si se zaokružila. A što se apetita tiče,
jedeš za dvoje. Dakle, nema brige oko figure – koja je predivna, samo da kažem
i to. Svako jutro kad se probudim pitam se kako sam uopće uspio biti te sreće.«
Radost je ključala u njoj, topila se poput šećera. »Stvarno ti ne smeta što si
zbog mojeg stalnog prevrtanja sad na ovu, sad na onu stranu, ili to što se svakog
sata budim da ispraznim mjehur, budan cijelu noć?«
 »Ne« ozbiljnim će tonom Jack. »Stvarno ne.«
»Mogao bi spavati u svojoj staroj spavaćoj sobi...«
»Neću spavati u svojoj staroj spavaćoj sobi. Nikada više. Osim toga,
potreban sam tebi.«
Bio je u pravu. Doista joj je bio potreban, i doista ga je voljela svim svojim
srcem.
»Dobro, možda bi ti dobro došao još koji jastuk...« nastavio je. »Gležnjevi
su ti natečeni. Jesi li ih dovoljno podignula?«
Malčice je zadignula suknju i pokazala mu hrpu jastuka ispod svojih
stopala. »Izvrsno sam. Ugađaju mi kao kakvoj carici.«
»Onda dobro, ako nema ničega što bih ti mogao donijeti, možda bi htjela
jednu pusu?«
Osmijeh joj zatitra na usnicama. »Pusa uvijek dobro dođe.«
On ustane, primakne se i sagne, pa se rukama osloni na naslone s njezine
lijeve i desne strane. Vjeđe joj potonu, a srce jače zatuče od tihe opijenosti
usnicama koje su se upravo spustile na njezine. Užitak se u valovima pronio
njezinim tijelom, sladak kao med, onakvo zadovoljstvo za koje je znala da ga se
nikada neće moći dovoljno nauživati. Svaki je novi poljubac uvijek bio
nevjerojatno predivan kao i onaj prvi, a svaki dodir nekako nov i na svoj način
poseban.
Sva su se njezina čula ustreperila, a rumen oblila obraze do trena kad se
povukao. U njegovim azurno plavim očima nazirala se brižno zauzdana
požuda.
Tada je njihovo dijete iznutra udarilo takvom snagom da je uspjelo privući
Jackovu pozornost.
»Je l’ to bila beba?« upita.
Ona kimne. »Opet je počela udarati. Ako ništa drugo, barem ne cilja ispod
rebra kao sinoć.«
»Uporna je kao i mama. I definitivno ima izraženu vlastitu volju.«
»Zbog čega si siguran da je djevojčica? Zar ne želiš sina?«
 On položi svoj širok dlan preko njezina trbuha i pogladi je umirujućim
pokretima. »Iskreno, baš me briga. Za mene je i jedno i drugo dobro.«
»Znači, nećeš se žaliti ako ti podarim samo kćeri?«
»Ne znam što bi bilo ljepše nego da život provedem okružen jatom
prekrasnih Byronovih dama.«
»Jato, hm? Nisam pristala izroditi cijelo jato.«
»Hoćeš«, promrmlja spustivši još jedan poljubac na njezina usta. »Nekako
ću te nagovoriti.«
Znala je da hoće i da će uživati u svakom trenutku nagovaranja.
S vrata se začulo kucanje. »Ispričavam se, milorde. Milostiva«, javi se
služavka spuštajući se u naklon. »Žao mi je što vas prekidam, ali upravo je
pristigla pošta. Glasnik također.«
»Stavite je na stol, molim vas«, uzvrati Jack i ne osvrnuvši se.
Grace zakoluta očima i ugrize se za usnicu da zaustavi smijeh.
»Dakle, gdje smo ono stali?« upita je čim se služavka udaljila.
»Tamo gdje bismo se vjerojatno trebali zaustaviti«, odgovori mu
skrušeno.
On uzdahne pa se uspravi. »Mislim da si u pravu. Nažalost. Da vidim što
stoji u pismu?«
»Da. Možda nam je poštar donio vijesti od Cadea. Pitam se je li Meg već
rodila? Sad bi već svakog dana trebala.«
»Točno«, složio se. »Ona je na sigurnom u Braebourneu gdje si
najvjerojatnije i ti trebala ostati za porod.«
Ona stavi dlan na trbuh. »Njezine okolnosti nisu nimalo slične našima.
Ona s Cadeom živi u Northumberlandu i zabrinuli su se da bi mogli ostati
zarobljeni u mećavi u času kad počne porod. Barem je Cade bio. Meg mi je za
Božić rekla da bi ona još i bila voljna riskirati, ali brinula se da to Cade ne bi baš
dobro podnio. Osobito kada liječnik ne bi stigao na vrijeme do njih. Dakle,
opcija koja je preostala bila je da nekoliko mjeseci provedu u Braebourneu.«
»Morao sam i ja inzistirati na tome. Bila bi okružena obitelji koja bi ti
pomogla.«
»Imam obitelj. Imam tebe.«
»Mislio sam na ženski dio obitelji.«
»Ovdje ćete biti ti i gospođa Mackie, i primalja. Znam da muškarci ne bi
trebali prisustvovati porodu, ali ja želim da ti budeš uz mene.«
»Ne brini se. Bit ću s tobom, premda sumnjam da ću biti od neke velike
pomoći.«
»Moći ću te držati za ruku.«
»I stiskati je čvrsto koliko god želiš.«
Ona se nasmiješi pa vrati na prethodnu temu. »Koliko god Braebourne
bio lijep, želim da se naše dijete rodi ovdje kod kuće. U našem domu, koji si mi
ti odabrao.«
»Pa, samo želim da budeš sretna. I premda volim ovu kuću, mjesto nije
važno. Gdje god da si ti, bilo to ovdje u Kentu ili Londonu ili da poželiš živjeti
bilo gdje drugdje, za mene je to onda dom.«
Očima punima topline i ljubavi zagledao se u njezine. Prošlo je još
nekoliko trenutaka prije nego što se okrenuo pa otišao po poštu.
»I? Je li tu i Cadeovo pismo?« upita ona. »Je li Meg rodila?«
Vratio se na svoje sjedalo i stao prebirati po pošti. »Ima jedno pismo, ali
od Edwarda.«
»Pa, otvori ga. Da čujemo.«
Nakratko je u sebi čitao, a onda se nasmiješio. »Rodila je. Dečka, dvadeset
i prvog. Nisu mu još dali ime, ali čim budu, javit će nam. Izgleda da bi nam
Cade i sam pisao da nam objavi dobre vijesti, ali bio je previše iscrpljen. Megin
porod potrajao je skoro devetnaest sati i Cade je već bio izvan sebe od brige. Ali
majka i dijete su dobro, oboje čili i veseli.«
»Oh, tako mi je drago. Što još piše?«
»Mama je u svemu tome očito bila božji dar. Sve ih je smirivala. Kaže da
ti prenesem da bi, ako ne rodiš u sljedeća dva tjedna i ako Meg i dijete i dalje
budu dobro, voljela doći ovamo da ti pomogne za vrijeme babinja.«
 »Tvoja mama je predivna, i bilo bi mi iznimno drago da bude tu u vrijeme
poroda. Naravno da joj moraš otpisati i reći da je dobrodošla.«
Jack spusti glavu, ali ne prije nego što mu je u očima uspjela uhvatiti tračak
olakšanja. Ipak, u svome je srcu znala da nema razloga za brigu. Sve će dobro
proći, i tijekom sljedećeg mjeseca na svijet će donijeti novo prekrasno djetešce.
S druge pak strane, morala je priznati da bi se osjećala sigurnije da njegova
majka bude s njima tako da im ponudi svoj savjet i pomogne.
S rukom na trbuhu prepusti se sanjarenju.
»Što je sad ovo!« ispali on. »Za Boga miloga, ne vjerujem.«
»Ne vjeruješ? U što?«
»Stvarno će to napraviti.«
»Što napraviti?«
»Oženiti se.«
»Misliš Edward?«
On kimne. »Kaže da je došlo vrijeme da se napokon odluči za
vojvotkinju.«
»Pa, ako se Edward želi oženiti, ne vidim što je u tome loše. Pretpostavljam
da će si ženu potražiti tijekom sezone.«
»Ne, već ju je pronašao. Godinama su već zaručeni.«
Ona razjapi usta, posve osupnuta da bi izustila riječ.
»Upravo tako!« složi se on s njom. »Ned kaže kako se nada da ćemo moći
doći u London ovoga ljeta da se upoznamo s njom. Ako beba dotad bude mogla
putovati, naravno.«
Ona stane razmišljati o tome. »Pa, morat ćemo otići jer sam sigurna da mi
moja znatiželja neće dopustiti da ostanemo kod kuće.«
Oni se pogledaju u oči i nasmiješe. Već sekundu poslije, ona stane zijevati,
a oči joj se zasuze od pospanosti.
Jack presavije pismo napola pa ga odloži ustranu. »Vrijeme je za odmor.«
»Ne treba mi odmor«, usprotivi se ona.
»Svakako ti treba, sinoć si jedva sklopila oko.« On ustane pa se sagne da
joj pomogne ustati s fotelje. »Dođite, gospo moja. Idemo u krevet.«
»Hm, zašto to zvuči tako strahovito nepristojno kad dolazi iz tvojih usta?«
promrmlja ona dok joj je pomagao da se osovi na noge.
»Zato što sam ja jedan strahovito nepristojan muškarac.« Obujmivši je
rukama koje su bile dovoljno duge da se oviju oko nje, čak i s djetetom između
njih, on je privuče k sebi i poljubi. »Zar ti nije drago?«
»Beskrajno.«
Blistav osmijeh ozari joj lice. »Volim te, Jack Byron.«
On je opet poljubi. »I ja tebe volim, Grace Byron.«
»Znam da me voliš. Svaki mi dan pokazuješ koliko. A sada me, milorde,
povedite u krevet.«
Jack ju je privio k sebi i učinio upravo to.