Gdje ima više krvi, taj naslov je prvi

INTERVJU S DŽ EVDETOM
HADŽ ISELIMOVIĆEM, PSIHOLOGOM

Podataka o količini nasilja u hrvatskim medijima ima vrlo malo. Neka inozemna istraživanja
(National Television Violence study, 1996. - 1998.) pokazuju da 61% TV programa sadrži nasilje.
Moguće nepoželjne posljedice izloženosti nasilju u medijima su: učenje agresivnog ponašanja,
povećanje emocionalne pobuđenosti, normalizacija nepoželjnog ponašanja, sniženje
emocionalne pobuđenosti na agresivno ponašanje/porast ravnodušnosti i neosjetljivosti na
patnje drugih, strah od moguće viktimizacije (...). Ne čudi stoga da je prošlogodišnje istraživanje
domaćih psihologinja Maje Boban, Ivane Šakić i Anje Wertag, pod nazivom "Analiza sadržaja
vodećih TV postaja u RH: učestalost i obilježja prikaza nasilja", izazvalo dosta pažnje u stručnoj
javnosti.
Cilj je analize bio utvrditi učestalost te osnovna obilježja prikaza agresije na vodećim TV
postajama u Hrvatskoj. Analizirani su TV programi: HRT1, HRT2, Nova TV i RTL.

Nalaz analize pokazuje da nešto više od polovice prikaza (51,4%) sadrži nasilje. RTL ima najviše
agresivnih prikaza, a iza njega slijedi Nova TV. HRT1 ima upola manje agresivnih prikaza, dok
HRT2 ima najmanje. Najviše agresivnih scena na svim TV programima je prikazano u igranim
filmovima, sapunicama, animiranim filmovima, osim na HRT1 na kojem je najviše agresivnih
scena prikazano u informativnim emisijama. Najčešće se prikazuje fizička agresija (45,4%).
Najzastupljeniji agresivni činovi su: svađe (31,9%) u sapunicama, ubojstva (23,4%) u igranim
filmovima i informativnim emisijama, tučnjave (21,6%) u animiranim i igranim filmovima.
U skupinu emisija koje su svima namijenjene (64%) najveći udio otpada na sapunice. Znatno
manje emisija je namijenjeno odraslima (25%), među kojima ima najviše informativnih emisija.
Emisija koje su namijenjene djeci i mladima ima najmanje (9%), a među njima su najzastupljeniji
animirani filmovi.
Naš je sugovornik stručnjak, koji je dio svog profesionalnog djelovanja posvetio ovom obliku
nasilja, prof. Dževdet Hadžiselimović, školski psiholog iz Pule, sada u mirovini, ali i dalje aktivan.

ŽRTVE NASILJA DANAS UMIRU DVAPUT

R: Čini se da je nasilje već duže vremena fascinantan fenomen koji, između ostalih, često
koriste i televizija, film, internet, kompjuterske igre. Ono ima svoje opravdanje, junake,
žanrove, podžanrove, (pre)često je u naslovima filmova i serija te je zanimljivo upravo
kad je eksplicitno prikazano. Što ga to čini tako dobrom sirovinom na kojoj se može još
bolje zaraditi?

U vremenu dominacije tržišnog fundamentalizma sve je roba pa i posredovanje nasilja i nasilnih

modela ponašanja. SAD kao najveći proizvođač i izvoznik videomedijskog nasilja zarađuje na
tome milijarde dolara. Nema kutka na planetu gdje se ta roba obilato ne troši i konzumira.
Dakako, nasilje je postalo vrlo složen i razgranat pojam s mnogim vrstama, podvrstama i
oblicima. U interakciji je s brojnim biološkim, socijalnim, psihološkim, ekonomskim, političkim i
inim pojavama i čimbenicima. Čitajući crnu kroniku ostajemo iznenađeni nevjerojatnom paletom
pojava stvarnog nasilja. No, kad je u pitanju fikcija i virtualno nasilje, razvijena je posebna
poetika i apologija razlaganja i prikazivanja nasilnog čina, a moderna tehnologija s brojnim
specijalnim učincima omogućuje nadrealne i zavodljive prizore.
U velikoj trgovini i propagiranju nasilja sudjeluju i oni od kojih to ne bismo očekivali: nagrađeni
stvaraoci, ugledni kritičari, filmske akademije… Kao primjer promptnog i beskrupuloznog
reagiranja tržišta nasiljem kao robom možemo navesti slučaj tzv. washingtonskog ubojice.

Dok je on ubijao nasumce odabrane prolaznike na periferiji Washingtona, u Springfieldu je

proizvedena videoigra koja je oponašala opisanu washingtonsku situaciju. Ljudi su u dugim
redovima čekali da kupe tu videoigru i zabavljaju se dok snajper puca u stvarne žrtve. Morbidno,
zar ne?
I u novinama se nasilje dobro prodaje, a crne kronike se uređuju po načelu: tamo gdje je više
krvi, taj naslov je prvi. Netko je rekao da danas žrtve nasilja umiru (stradaju) dva puta: jedanput
u stvarnosti, a drugi put na stranicama i/ili zaslonima masmedija.

R: Što sve podrazumijeva pojam videomedijskog nasilja i koje su posljedice po

konzumenta? Možemo li se danas uopće uspješno emancipirati od brojnih medija i
njihove prenaglašene sveprisutnosti u životu čovjeka, pogotovo što se nasilja tiče?

Videomedijsko nasilje se gleda i doživljava na zaslonima videomedija: filmskom, televizijskom,

zaslonima računala pa i sve prisutnijeg mobitela. Učestalo gledanje i proživljavanje raznovrsnih i
učestalih postupaka nasilja može za konzumenta imati brojne i manje ili više štetne posljedice.
Zlokobni ekrani kontaminiraju naše duše poput sive, uporne kiše, kaže suvremeni francuski
pisac P. Merot. Razumije se da je djelovanje ovisno o pojedincu i njegovoj otpornosti na
nepovoljne učinke, o vremenu i trajanju konzumiranja videomedijskog nasilja i drugim uvjetima.
Ako je u pitanju emocionalno stabilan i socijalno zreo pojedinac, koji usprkos tome često gleda
videomedijsko nasilje, posljedica može biti naprosto gubljenje vremena koje bi se moglo
iskoristiti na sadržajniji način. Znatno nepovoljnije posljedice se događaju pojedincima koji i
sami imaju agresivnih i/ili osvetničkih tendencija, koji su (ili su ranije bili) na određeni način
zlostavljani i ponižavani, koji imaju nepovoljno mišljenje o sebi pa, osjećajući se kao životni
gubitnici, posredstvom identifikacije s videomedijskim likovima mogu u mašti sve što i oni:
uspijevati, pobjeđivati, uzvraćati udarce itd. U takvim slučajevima gledanje nasilja pomaže
učenju tehnika napadanja i zlostavljanja drugih, a u nekim slučajevima može poslužiti kao okidač
za izvršenje stvarnog nasilja, pojedinačnih ili masovnih ubojstava.

Jedna od vrlo nepovoljnih posljedica je videomedijska ovisnost, a ona potom može imati niz
drugih nepovoljnih učinaka: zanemarivanje drugih bitnih životnih obveza i zadataka, socijalnu
izolaciju, manjak socijalnih vještina, poteškoće u komuniciranju s drugima, sukobe i slično.
Sukob dva punoljetna brata, oko prednosti u pristupu internetu, imao je nedavno za posljedicu
da je jedan nožem napao i ozlijedio drugoga. Štetne posljedice mogu se iskazati i sasvim direktno
i neposredno kao u slučaju smrti dvanaestogodišnjeg dječaka u Rusiji koji je, nakon višesatne
borbe s čudovištem u jednoj videoigri, dobio neku vrstu epileptičnog napadaja i kratko nakon
toga umro u bolnici. Obdukcija je pokazala da su dijelovi mozga dječaka, zbog jakog
emocionalnog stresa, ostali bez dovoljno krvi i kisika. U svezi s tim, njemački su istraživači
skeniranjem mozga ustanovili da je emocionalni stres tijekom borbe s nekim u videoigri vrlo
sličan onome za vrijeme borbe u stvarnosti. Možemo se emancipirati od nasilja, ali svaka
emancipacija pretpostavlja određenu zrelost, promišljanje, napor i samokontrolu. 

SVETI INTERESI PROFITA NE MOGU SE DOVESTI U PITANJE

R: Kome najviše šteti ovaj oblik nasilja? Tko je u poziciji da ga spriječi?

Najviše šteti onima koji se najmanje mogu zaštititi, djeci. Već je prošlo preko dvadesetak godina
od mog izlaganja na festivalu u Š ibeniku o djetetu kao žrtvi videomedijskog nasilja, no sada su
stvari još nepovoljnije. Nasilju na filmu i televiziji pridodano je nasilje u videoigrama i ono na
internetu. Jedini tko će eventualno spriječiti nepovoljne učinke je roditelj, ako je sam svjestan
problema i odgoj svoje djece shvaća kao vrlo složen i odgovoran zadatak. Nažalost, veliki broj
roditelja sve se teže snalazi u složenoj zadaći odgajanja, a promišljene sustavne intervencije i
pomoći na razini društva nema i vjerojatno je skoro neće ni biti.
Možemo li svu odgovornost prebaciti na onog koji drži daljinski upravljač, a to je često dijete,
koje se teško odupire smišljenoj zavodljivosti videomedijskog nasilja?
Još jaču nelagodu osjećamo čitajući opise osjećaja i užitaka tijekom igranja nasilnih videoigara, a
iskazali su ih učenici viših razreda pulskih osnovnih škola u jednom istraživanju koje sam
proveo tijekom devedesetih: uživam da ga rasturam; osjećam moć jer mogu ubijati; lijep užitak
kad ga ubijem; osjećam da sam unutra pa ubijam, koljem, režem; uživam u agresiji i razaranju;
uzbuđuje me nasilje, klanje.
Premda ove izjave zastrašuju, sustav neće intervenirati, a posljedice će se tretirati kao tzv.
kolateralna šteta. Doduše, dogodi se poneki protest, dogodi se da neka grupa (intelektualaca,
bivših političara i sl.) moli proizvođače nasilja, primjerice u Hollywoodu, za samilost prema djeci
i slično. Eto, da se pokaže da živimo u demokraciji. Bitno se, međutim, ne mijenja ništa. Sveti
interesi profita ne smiju se dovoditi u pitanje.

R: Postaju li djeca više nasilna gledajući ovakve toksične sadržaje? Može li se ono kopirati
i pretvarati u stvarni život?

Davno je američki socijalni psiholog Bandura ustanovio da gledanje nasilja provocira i pojačava
nasilno ponašanje u djece. Danas nema sumnje da videomediji doista onečišćuju svijest djece i
ljudi prenošenjem dominantno nasilnih modela ponašanja, a to mentalno zagađivanje ljudskog
svijeta nije ništa manje opasno od fizičkog i kemijskog zagađivanja prirode. Ne začuđuje stoga da
je videomedijsko nasilje prepoznato kao jedan od značajnih čimbenika porasta nasilja u svijetu
općenito.
Sve je više slučajeva doslovnog oponašanja nasilja iz nekog filma ili videoigre u izvođenju
stvarnog nasilja. U slučaju posljednje "igre" učenika Roberta Steinhaeusera (ubio je 16 osoba i
potom sebe u gimnaziji Gutenberg u Erfurtu) nije bilo jasno je li on bio svjestan da ubija stvarne
ljude ili likove u svojoj omiljenoj videoigri, koju je kao videomedijski ovisnik igrao bezbroj puta.
Moglo bi se reći da je igranje video igre nastavio u stvarnosti, a to da su sve žrtve smrtno
pogođene (nije bilo ranjenih ni preživjelih) posljedica je Robertovog članstva u mjesnom
streljačkom klubu, ali i dodatnog nagrađivanja pogodaka u glavu tijekom igranja videoigre.
Brojni prepadi u našim bankama, poštama ili mjenjačnicama rade se po tipičnim filmskim
klišejima. Prikazi tih prepada u informativnim emisijama služe kao dodatne upute kako da se pri
prepadu izbjegnu određene pogreške.

VLASTI NIJE U INTERESU IMATI VIDEOMEDIJSKI OPISMENJENE GRAĐANE-BIRAČE

R: Jeste li u svom profesionalnom radu imali prilike raditi s djecom (ili njihovim
roditeljima) koja su imala probleme povezane s ovim oblikom nasilja? U kojem dijelu im
je najteže pomoći?

Da. Pomoć djetetu u teškoćama neupitna je etička obveza, premda se javljao dojam izvjesne
nemoći zbog uvida da pojava videomedijskog nasilja i ovisnosti među djecom raste vrlo brzo.
Pomažeš jednom, a desetine drugih imaju isti problem, ali nitko ne pomišlja da bi trebao tražiti
pomoć. Danas stvari naprosto izmiču kontroli. Ljudima i djeci sve je teže naći mjesto i priliku za
usredotočeni rad i učenje. Unatoč svim komunikacijskim pomagalima, čini se da je ljudsko
sporazumijevanje osiromašilo.
Najlakše mi je bilo pomagati u slučajevima dobre suradnje s roditeljima. Nekima od njih stvari su
bile izmakle kontroli zbog zauzetosti, nesnalaženja ili neznanja. Kad su dobili upute i shvatili
svoju odgovornost, poteškoće su se znale vidno popraviti ili čak otkloniti. Najteže je bilo u
slučajevima kad je cijela obitelj bila videomedijski ovisna. Sjećam se jedne tročlane obitelji: otac,
majka i sin odlazili su relativno često u jednu gostionicu igrati videoigre kao da idu u neki hram.
Sada je sve to doselilo u kuću, nerijetko dijete u svojoj sobi ima i televizor i računalo s brzim
pristupom internetu. Pridoda li se tome još nekoliko mobitela u obitelji, evo prilike za
raznovrsna ovisnička iskušenja.

R: Može li se videomedijska pismenost naučiti u školi?

Videomedijska pismenost je kritičko gledanje i promišljanje videomedijskih programa i/ili

poruka, propitivanje skrivenih značenja tih sadržaja, a da bismo zahvaljujući njoj pružili manje
ili više svjestan otpor videomedijskom zarobljavanju, ovisnosti i manipulaciji. Kad je
svojevremeno Kafka rekao da čovjek čita da bi postavljao pitanja, istakao je zapravo visok
zahtjev svakom čitanju, pa tako i "čitanju" videomedija. Dijalog s piscem nekog teksta misaoni je
proces i napor, a to isto vrijedi i za stalno postavljanje pitanja i dekodiranje, manje ili više
skrivenih, poruka tijekom gledanja nekog videomedijskog sadržaja.
Ova nam kompetencija može omogućiti bolje snalaženje i umanjiti neke od nepovoljnih
posljedica u našem življenju s masmedijima. Potrebno je postavljati ovakva i mnoga druga
pitanja: Tko je načinio poruku, emisiju, reklamu…i s kakvom namjerom? Kakav životni stil,
vrijednosti ili stavove posredovani sadržaj promovira? Kakvim se tehnikama i trikovima privlači
pozornosti i manipulira našim potrebama? Čiji se autoritet koristi da se poruci osigura veći
značaj? Kako ja "čitam" poruku, a kako je mogu razumjeti drugi? Tko će i na koji način zaraditi na
ovoj poruci, emisiji, propagandnom oglasu i sl.?
Sažeti opis videomedijske pismenosti pokazuje da to nije baš jednostavno umijeće i svakako bi
trebalo pripasti kao vrlo važan zadatak školi. O toj zadaći škole jasno govori i Deklaracija
UNESCO-a o odgoju za medije, ali se složeno umijeće videomedijske pismenosti u školi ne uči. U
njoj se izvodi nešto što treba stvoriti privid da je zadatak obavljen: djeca dobiju kamere, snimaju
neke emisije, igraju se novinara, režisera i slično, no kritičke refleksije o sadržajima i
strategijama videomedijske manipulacije u školi kao državnoj instituciji nema, a vjerojatno je
neće ni biti. Naime, videomedijska pismenost ima zapravo i obilježje svojevrsne subverzije, a
nijedna vlast zapravo nije istinski zainteresirana za razvoj kritičnih i emancipiranih građana
(birača). Takvi se, eto, uvijek zbog nečeg bune i postavljaju "suvišna" pitanja.

R: Tko sve može doprinijeti razvijanju videomedijske pismenosti ili umijeća "čitanja"
videomedija i kojim se strategijama može upustiti u ovaj, naizgled, Sizifov posao?

Osim napora odgovornih roditelja, ozbiljniju pomoć na razvijanju te pismenosti može se

očekivati od, primjerice, neovisnih institucija civilnog društva.
Uporna i kritičnija nastojanja u razvijanju videomedijske pismenosti događaju se u kontekstu
antiglobalizacijskog pokreta, otpora ekscesivnoj potrošnji, kulturalnim diverzijama usmjerenim
na preuređivanje, podrivanje, demaskiranje i ismijavanje reklama, ali i drugih oblika
manipulacije videomedijskim porukama. To nadziranje poruke i iščitavanje brojnih načina njene
interpretacije nije, dakle, u intelektualnom pogledu nimalo jednostavno, posebice danas kad
videomediji vješto skrivaju i maskiraju namjere i stvarna značenja svojih poruka. Ako već tu
složenu (video)medijsku situaciju, koju nam je danas živjeti i snalaziti se u njoj, nećemo držati
Sizifovim poslom, mogli bismo je zajedno s Dorotheom Franck slikovito opisati kao trgovinu s
vragom. U toj nam trgovini videomediji nastoje prodati mnogo nepotrebnog, a oduzeti ono što bi
nam trebalo biti dragocjeno: vrijeme, pozornost i slobodu. Usprkos izrečenim poteškoćama,
truditi se oko videomedijske pismenosti ima smisla i opravdanja kao što ima smisla zalagati se
za očuvanje okoliša, ljudska prava, za demokratske vrijednosti, premda nam to može nalikovati
zalaganju za utopijske projekte. Odustanemo li, stvari mogu biti samo nepovoljnije.

ODGLEDANO VIDEOMEDIJSKO NASILJE POSTAJE BUNTOVNICIMA INSPIRACIJA I

INSTRUKCIJA

R: Ovakav je oblik nasilja globalni problem većine kultura. Postoje li, kako na globalnoj
tako i na lokalnoj razini, načini odupiranja tome? Jesu li oni efikasni?
Gledajući globalizacijske učinke ovog oblika nasilja stvari izgledaju još nepovoljnije.
Videomedijsko se nasilje konzumira, primjerice, i u siromašnim afričkim selima. Indoktrinirana
djeca ratnici (a bilo ih je sa strojnicom i činom pukovnika s nepunih desetak godina) tim su
putem učila tehnike nasilja, a onda se događalo ono što se događalo u Ruandi i Liberiji. Sličan
globalizacijski proces zahvaća i tradicionalne azijske kulture.Građani su sve više pasivni,
zarobljeni gledatelji i manipulirani potrošači, a videomedijska zabava kao "droga iz utičnice"
služi kao sredstvo za uspavljivanje kritičke svijesti i posreduje temeljni životni stil: radi, zarađuj,
kupuj, troši, opusti se, be cool, uživaj… Ono što K. Lasn kaže za Amerikance sve više oblikuje i
naše živote: većina Amerikanaca vodi programirane živote: da spavaju, jedu, voze automobile,
rade, kupuju, gledaju TV pa opet iznova spavaju… I taman kad pomislimo da je neovisna ljudska
narav pripitomljena i poslušno uspavana, sve češće se događaju iznenadne erupcije nasilja kad
neki čovjek uzme strojnicu i ide nasumce pucati po ljudima u trgovačkom centru, ali i erupcije u
kojima se gnjev nezadovoljnih kanalizira u zajedničku akciju, kao što se nedavno zbilo u, recimo,
uljuđenoj Francuskoj.U takvim slučajevima odgledano videomedijsko nasilje postaje
buntovnicima i inspiracija i svojevrsni instruktor. U takvim prilikama ni do oružja nije teško
doći, jer je i ono samo roba za prodaju. Doista je teško, na bilo koji način, opravdati civilizaciju
koja svojoj djeci (nezreloj, naivnoj, ranjivoj…) prodaje videoigru, žanr tzv. pucačine, u kojoj se u
prosjeku svake dvije i pol sekunde simbolički nekog ubija. Načini odupiranja ovakvom nasilju ne
mogu biti učinkoviti, kao što ne mogu biti ni u slučaju terorizma, ako pokušavaju suzbijati samo
posljedice, a ne i uzroke. Naša civilizacija ne pokazuje baš nikakve ozbiljne namjere da stvori
svijet s više ekonomske i političke pravednosti, svijet u kojem bi bilo više sigurnosti i izgleda da
se odgovornije oblikuje zajednička budućnost, misleći i na one koji će doći poslije nas.
Ironizirajući sve učestaliji oportunizam i šutnju intelektualaca i znanstvenika Umberto Eco kaže
da se kraj približava i onda kad ne mislimo na njega, smjestivši se ispred televizijskih ekrana,
čekajući da nas netko zabavi i puštajući da stvari idu kako idu. Međutim, dok čekamo da se nešto
pokrene na široj razini, možemo uznastojati eliminirati nasilnika i potrošača videomedijskog
nasilja u samom sebi i povećati, barem za malo, količinu razumijevanja, tolerancije i uljuđenosti
koja postoji u svijetu.

REGIONAL 20/TRAVANJ 2007.

Pripremio i razgovarao: Mladen Kosanović

Fotografije: Neven Lazarević