Esej o pjesmi

Šime Žura g4m

Mladić
Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik, kritičar i esejist. Jedan

je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i utemeljitelj
moderne hrvatske poezije. Rođen je 1898. godine u
Hercegovini. Krenuo je u franjevačku gimnaziju jer je želja
njegovih roditelja bila da postane svećenik, no Šimić to nije
htio. Zbog toga ga se obitelj odrekla i tijekom života više nije
imao nikakav odnos s obitelji. Šimić je počeo pisati mlad, sa
svega 14 godina. Pokrenuo je časopise Vijavica i Juriš. Godine
1920. objavio je Preobraženja, zbirku od 48 pjesama. U toj
zbirci objavljene su neke od Šimićevih najpoznatijih pjesama,
kao što su Opomena, Pjesnici, Povratak i druge. Šimić je obolio
od tuberkuloze i umro vrlo mlad, sa samo 27 godina.

Pjesma Mladić objavljena je u sklopu zbirke Preobraženja. Tema

pjesme je mladić koji je neshvaćen od ostatka svijeta. Iz
stihova: „(…) koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca // u
jutro pjeva…“ može se zaključiti da je mladić pjesnik, što je
autobiografski element. Mladić želi da njegove pjesme dopru do
drugih ljudi: „(…) sa željom da sva srca s njegovim
zatrepere“. Međutim, ljudi nemaju razumijevanja za
mladića: „Al pjev mladića nečuven od ljudi // padne natrag // u
njegovu ćutljivu samoće“. Mladić je očajan i usamljen: „(…)
očaj blijed i bolesno zelenkast // s pogledom u prazna lica
ljudi“ te osjeća strah. Boji se smrti i toga da će nakon smrti biti
zaboravljen: „(…) sa strahom ispred crnog bezdana u
duši“. Ipak, mladić ne odustaje, i dalje vjeruje da su njegove
pjesme vrijedne i osjeća „(…) ponos mrk i tvrd // sa smjelim
uspravljenim korakom što gazi“. Javlja se anafora, u pjesmi se
nekoliko puta ponavlja „Ja poznam“. Pjesma je napisana
slobodnim stihom i nema rime. Ima epiteta, no nijedan nije
suvišan (pobjednički pjev, ćutljiva samoća, smjeli uspravljen
korak). Radi pojačavanja dojma i isticanja pojedinih stihova
pjesnik koristi opkoračenje, primjerice u stihovima: „Al pjev
mladića od ljudi // padne natrag // u njegovu ćutljivu samoću“.
Kolorizam se može uočiti u stihovima: „(…) bolesno zelenkast //
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku // i sa strahom
ispred crnog bezdana…“, gdje zelena, siva i crna boja
simboliziraju osjećaje očaja, tjeskobe i straha.

Ponavljajući da su mu poznati osjećaji mladoga pjesnika, Šimić

ističe da se zapravo radi o njemu. Čitajući ovu pjesmu sjetio
sam se još jedne Šimićeve pjesme. U pjesmi Moja preobraženja
također govori o smrti pjesnika i pjesmama koje pjesnik
ostavlja u nasljeđe drugim ljudima. Također sam se sjetio
pjesama Frana Galovića, koji je često pisao o strahu od smrti,
onoga što dolazi poslije smrti i toga da za života neće postići
sve što želi.

Iako Šimić govori o pjesništvu, s pjesmom se može poistovjetiti

tko se trudi nešto postići i stvoriti, a okolina ga ne shvaća.
Poruka na kraju pjesme je važna. Mladi pjesnik ne odustaje.