INSTITUCIJE OSMANSKOG CARSTVA

I. SULTAN

Sultan je bio vrhovni, apsolutni vladar u osmanskom sistemu. Osmanski sultani su nosili
objedinjene titule iz više istočnjačkih tradicija: arapsku titulu sultan, turko-mongolsku
han i perzijsku padišah; od osvajanja Carigrada titulu kayseri Rum (rimski, romejski
car); od osvajanja Egipta od Mameluka je preuzeta titula halife.

Sultan je bio apsolutni gospodar svega u Državi, najveći zemljoposjednik, vrhovni sudija,
bez njegovog odobrenja ništa se nije moglo provesti.

Po stupanju na tron imao je obavezu da svaku odluku svog prethodnika ili ponišiti ili
potvrdi zato što je legitimitet bio utjelovljen u ličnosti sultana i svaki sultan je mogao
odbaciti bilo koju uredbu svog prethodnika.

Jedino što sultani nisu mogli mijenjati je bio šerijat i njegovi propisi. Iako su sultani bili
nominalno vrhovne sudije i od 1517. halife, u vjerskim pitanjima morali su se ipak
potčiniti sudu vrhovnih vjerskih autoriteta - šejhulislama i uleme. Sultan je mogao
smjenjivati muftije, kadije i same šejhulislame, ali nije mogao miješati se u njihov rad i
ispravljati njihove odluke.

Ono što šerijat nije određivao, sultan je dopunjavao izdavanjem kanuna, svjetovnih
zakona koje su sultani donosili po svojoj volji i bili nad njima nadležni. Kanuni nisu
smjeli kršiti šerijat. Preko svoje kancelarije sultan je izdavao uredbe u formi fermana,
berata, humajuna, šerifa, džihanama, ahdnama i drugih, a u kojima je regulisao dnevne
potrebe države i društva.

Sultan je imao isključivo pravo odlučivati o ratu i miru, u ratu je bio i vrhovni vojni
zapovjednik ili je tu nadležnost mogao prenijeti na nekog od svojih vezira.

II. VELIKI VEZIR

Veliki vezir je bio prvi ispod sultana u državnoj hijerarhiji. U početku su veziri imali
samo savjetodavnu ulogu, a vođenje državnih poslova su počeli dobijati kada se država
počela širiti i kada sultan nije mogao sve sam voditi. Izrazitije prepuštanje državnih
poslova vezirima počinje od vremena Fatih sultan Mehmed-hana. Sa širenjem države
pojavila se potreba za uvođenjem još dvojice vezira, pri čemu bi jedan bio prvi, veliki

1
vezir. Veliki vezir je predsjedavao sjednicama divana u odsustvu sultana, što je od
Fatihovog vremena bio čest slučaj. U klasičnom osmanskom dobu veliki vezir je imao
velika ovlaštenja, čak je neke poslove mogao obavljati i bez prethodnog odobrenja od
sultana, ako je situacija zahtijevala brzu odluku. Naravno, u tom slučaju bi veliki vezir
morao da snosi punu odgovornost za svoju odluku.

Veliki vezir je bio sultanov predstavnik koji je vodio državne poslove skoro u potpunosti,
u ratu je mogao biti imenovan za vojnog zapovjednika, a često se dešavalo da sultani
samo potvrđuju odluke velikih vezira. Bilo je i perioda kada su veliki veziri bili
sposobniji od samog sultana, što je posebno bio slučaj nakon Kanuni Sulejman-hana. Kao
veliki veziri posebno su se istakli Sokolu Mehmed-paša, Keprili Mehmed-paša i Keprili
Ahmed-paša, kao i nekoliko vezira iz novijeg vremena.

Često su sultani prepuštali velikim vezirima pregovore sa stranim delegacijama, suđenje,

vođenje vojske, odluke o ratu i miru, vođenje državnih poslova i dr.

III. PRINC

U dječačkim godinama prinčevi nisu bili važan faktor u državnoj službi, ali pošto su
predstavljali budućnost dinastije i države, njima se posvećivala velika pažnja. Dobijali su
najbolje obrazovanje i trenirani su da budu veliki vladari, državnici i vojskovođe.
Osmanska tradicija nije poznavala zakon po kojem bi unaprijed bio predodređen novi
sultan, već je tjerala prinčeve da se međusobno takmiče i da najbolji i najsposobniji od
njih postane novi sultan. To je dovodilo do otvorenih sukoba među braćom; kada bi
jedan od njih postao sultan, svoju braću bi uglavnom ubijao. To je bila samo tradicija do
Fatihovog vremena, kada je on tu tradiciju ozakonio – za dobrobit države, da bi se
izbjegli dinastički ratovi, novi sultan je mogao zakonito pogubiti svoju braću.

Sa saznanjem da će biti pogubljeni ako ne postanu sultani, prinčevi klasičnog osmanskog

doba su cijelo djetinjstvo učili, vježbali i radili da postanu bolji od svoje braće. Prirodno
je prvenstvo imao najstariji princ, ali nije bila obaveza da najstariji princ postane sultan.
Skoro da nijedan sultan nije postao sultan bez prethodne borbe sa svojom braćom. Jedan
od izuzetaka je Kanuni sultan Sulejman-han, koji je bio jedini preživjeli sin njegovog oca
Selima, pa je bez borbe postao sultan. Međutim, Sulejmanovi sinovi su vodili žestoke
borbe još za njegovog života. Od četvorice kandidata, samo je jedan preživio i postao

2
novi sultan, Selim II. Imalo je to i dobre strane, jer su takvi prinčevi, na takav način
odgojeni, bili spremni da postanu veliki vladari. Bratobilački zakon se počeo napuštati
od početka XVII stoljeća, pa je to za posljedicu imalo dolazak slabih sultana na tron.

Tokom odrastanja i obrazovanja, prinčevi bi u određenoj starosnoj dobi napustili

Istanbul i otišli u neku od provincija kako bi sticali iskustvo u vođenju države. Najčešće
destinacije su bile Amasja, Kutahija, Konja, Karaman, Kastamonu, a najpoželjnija je bila
Manisa u sandžaku Saruhan, jer je bila najbliža prijestonici. Tokom boravka u sandžaku,
prinčevi bi imali učitelje, lale, koji su nadgledali njihov rad i pazili da se provode odluke
centralne vlasti. Prinčevi nisu smjeli svojevoljno voditi politiku niti imati vojsku. Nije bio
rijedak slučaj da sultan odluči pogubiti princa strahujući od pobune.

Kada bi princ postao novi sultan, provodila se ceremonija ustoličenja. Ako bi sultan
preminuo tokom ratnog pohoda, onda bi se brza ceremonija provodila na licu mjesta,
dok bi u normalnim okolnostima cijela ceremonija bila provedena u Istanbulu. Protokol
bi se sastojao od pozdravljanja novog sultana u dvorištu dvora, nakon čega bi se
ceremonija premještala unutra, gdje su dvorski i visoki državni službenici pozdravljali
novog sultana. Vjerski dio ceremonije bi vodili predstavnici uleme i nakibü leşraf –
poglavar potomaka poslanika Muhameda (s.a.v.a.). Novi sultan bio hodočastio i mezar
poslanikovog saborca Ejuba kao i mezare svih svojih predaka iz loze.

Kada bi ceremonija bila skoro gotova, topovska salva sa tvrđava i brodova bi

obavještavala stanovništvo da je novi sultan ustoličen. Svim džamijama bi potom bila
upućena vijest da je novi sultan ustoličen i da su obavezni održati hutbu za novog
vladara. Taj detalj je jedan od najvažnijih, budući da je zakletva novom sultanu tada
dobijala i vjerski karakter.

IV. DVOR I DIVAN

Dvor podrazumijeva kompletnu sultanovu rezidenciju sa svim službama. Divan je dio

dvora i centralne administracije. Divan zapravo nije toliko vezan za dvorske službe, jer je
to isključivo državni organ, ali se on obavezno nalazio u sklopu dvora.

Dvor je bio stalno prebivalište sultana, njegove porodice i najbližih saradnika. U

osmanskoj historiji postojale su tri prijestonice: prvo Bursa, zatim Edirne, a potom

3
Istanbul. U samom Istanbulu sultani su od Fatihovog vremena odsjedali u Topkapi
palači, a kasnije su, u nekim novijim vremenima, premjestili su se u Dolmabahče palaču.

Dvor se sastojao od dva glavna dijela: unutrašnjeg i vanjskog dijela, odnoso enderuna i
biruna. U enderunu se nalazila sultanova odaja i „Kuća pravde“, najviša prostorija sa koje
je sultan mogao sve da vidi i simbolično da nadgleda nepravdu koja se čini njegovim
podanicima i ispravlja je. Enderun je imao još nekoliko važnih odaja, a najvažnija je
harem ili „Vrata sreće“, gdje nijedan „potpuni“ muškarac, osim sultana, nije imao pristup.
Harem su čuvali eunusi. Enderunu su pripadale i službenici: silahdar (nosač sultanovog
oružja), rikaptar (pridržavač stremena), čohadar (čuvar odijela), hasodobaša (čuvar
sultanvoe odaje), zatim službenici riznice (hazne) i kuhinje i čitav niz ak-aga (bijelih
eunuha).

Birun je bio namijenjen za primanje stranih delegacija i sve ostale poslove koji nisu bili
vođeni u enderunu. Vanjskoj službi u dvori pripadali su čuvari štale, tjelesna garda,
stariješine vojnih jedinica i dr. Najistaknutije službe u vanjskom dvoru su: miralem
(čuvar sultanovih insignija, tj. zastave, konjskih repova, čadora i vojne muzike), kapidži-
baša (stariješina svih čuvara vrata), kapidžilar-ćehaja (zamjenik kapidži-baše), mirahor
(konjušar, stariješina službenika koji su radili oko sultanove štale), čakirdži-baša (brinuo
se o životinjama u dvoru), češnegir-baša (koji je probao hranu prije nego bi ona došla do
sultana), čauš-baša (stariješina glasnika i voditelj protokola pri ceremonijama).

Divan je jedan od najvažnijih državnih organa. Njegovi članovi su bili najistaknutiji

državni službenici. Tu ulaze veliki vezir, drugi veziri, beglerbegovi Anadolije i Rumelije,
kadiaskeri Anadolije i Rumelije, defterdari, nišandžija i šejhulislam bez prava glasa.
Povremeno su bili prisutni i vojni oficiri. Sjednice divana su održavane ponedjeljkom i
četvrtom. Njih je, u odsustvu sultana, vodio veliki vezir. Na divanu su se donosile
najvažnije odluke u vezi sa državnim pitanjima. Sultan Fatih Mehmed je divan podijelio
na četiri stuba: prvi stub čine veziri, drugi kadiaskeri, treći defterdari i četvrti nišandžije.
Divan je imao zadatak da dijeli pravdu, vodi finansije i vodi državnu politiku.

4
V. CENTRALNA ADMINISTRACIJA

Osnovu centralne administracije činilo je carsko vijeće – divan, odnosno njegovi članovi.
Svi članovi divana su ujedno bili i dio centralne administracije, a tu je bilo i drugih
službenika koji su pripadali centralnoj administraciji, ali ne i divanu.

Centralnu administraciju su činili: veliki vezir, drugi i treći vezir, beglerbegovi Rumelije i
Anadolije, kadiaskeri Rumelije i Anadolije, šejhulislam, defterdar, nišandžija, jeničerski
aga, admiral mornarice, čauš-baša, kapu-aga, valide-sultan, sultanov šejh i dr.

Divan (Uzvišena porta) je imao tri načelna zadatka: da dijeli pravdu, uređuje finansije i
vodi državnu politiku. Za politička pitanja nadležan je bio veliki vezir, za finansije
defterdar, a za pravdu kadiaskeri.

Divanskim sjednicama u odsustvu sultana predsjedavao je veliki vezir, koji je imao i

najveća ovlaštenja, dok su drugi i treći vezir imali savjetodavnu ulogu, pomagali su
velikom veziru, mogli su imati različito mišljenje, ali nisu se mogli suprotstaviti njegovoj
odluci. Stalni članovi divana su bili beglerbegovi dva temeljna ejaleta – Rumelije i
Anadolije, koji su bili nadležni za sva pitanja u ta dva ejaleta.

Vjersku vlast na divanu su predstavljali kadiaskeri Rumelije i Anadolije i šejhulislam, s

tim što šejhulislam nije imao pravo glasa, jer je na divanu bio samo kao predstavnik
uleme, dok su kadiaskeri bili predstavnici kadija. Šejhulislam je mogao na zahtjev
sultana ili vezira iznijeti svoj stav ako je to potrebno, a zadaća i kadiaskerima i
šejhulislamu je bila, između ostalog, i da paze da se poštuje šerijat prilikom donošenja
odluka na divanu.

Vojni predstavnici su bili povremeni članovi divana, prije svega jeničerski aga i admiral
(kabudani-derja); oni su dolazili na sjednice po pozivu i podnosili izvještaje o stanju u
svojim jedinicama. Za finansijska pitanja nadležan je bio defterdar. On je bio odgovoran
samo sultanu, čak nezavisan i od velikog vezira. Zato je sultan za defterdara birao
izuzetno povjerljive osobe; oni su sastavljali finansijske izvještaje i dostavljali ih sultanu.

Dio centralne administracije su činili i dvorski službenici kao što su kapu-agu, čauš-baša,
ćehaja-beg i reisulkitab. Kapu-aga je vršio nadzor nad dvorskim osobljem nezavisno od
velikog vezira i odgovarao samo sultanu. Čauš-baša je bio sultanov glasnik i primao je

5
molbe i žalbe od podanika. Ćehaja-beg je bio vezirov opunomoćenik za vojna i državna
pitanja, dok je reisulkitab bio glavni sekretar divana i čuvar uredbi i zakonskih knjiga.

Svoju ulogu su imali i valide sultan i sultanov šejh; oni nisu bili državni službenici, ali su
imali uticaj na sultana – valide sultan, tj. sultanova majka, imala je prirodan uticaj na
svoga sina, dok je šejh bio sultanov duhovni mentor i na taj način ostvarivao uticaj na
njega.

VI. BIROKRATIJA U CENTRALNOJ ADMINISTRACIJI

Cjelokupna birokratija bila je pod nadzorom defterdara i nišandžije. Centralna

birokratija se sastojala od velikog broja pisara, katiba, raspoređenih po različitim
kancelarijama i na različitim dužnostima.

Postojale su tri kancelarije: dvije divanske i jedna riznička. Divanske kancelarijske

službe su bile podijeljena na grupu divanskih pisara i divanskih sekretara.

Najvažniji službenik u aparatu je bio nišandžija. On je imao nadzor nad imenovanjem i

nadležnostima pojedinaca angažovanih u odbrani države i nad održavanjem društvenog
reda. Funkciju nišandžije su uglavnom obavljali ulemanski ljudi i obrazovani katibi. Osim
toga, nišandžija je bio zadužen i za uredno funkcionisanje birokratskog aparata.

Najbrojniji dio aparata su bili pisari rizničke kancelarije, podijeljeni u tri odjela. Jedan
odjel za Rumeliju kojeg je vodio bašdefterdar, drugi odjel za Anadoliju kojeg su vodila
dva defterdara i treći odjel, još jedan, za Rumeliju, kojeg je vodio treći defterdar. Unutar
tih odjela i kancelarija su postojale sljedeće službe:

- ruznamedžije (2, bilježili priliv i odliv novca);

- muhasebedžije (2, računovođe vakufa državnih velikodostojnika);

- emin (nadležan za troškove palate i vojnog arsenala i prikupljanje džizje);

- mukabeledžija (knjigovođa palače);

- mukatadžije (10, zaduženi za prihode od mukata);

- ahkam šeskeredžije (3, za naredbe, imenovanja i žalbe);

6
- kale šeskeredžije (2, naredbe i isplate plata za provincijske garnizone);

- mevkufadžije (3, za prihode Riznice koju su stizali sa timara bez spahije);

- tešrifatdžija (za poklone koje je primao i darovao sultan);

- teslimatdžija (za raspodjelu sirovina zanatlijama);

- veridatdžije (4, za svođenje računa za prethodnu fiskalnu godinu).

Sličan birokratski aparat je postojao i na nivou ejaleta, ali znatno manji.

VII. TIMARSKI SISTEM

Timarski sistem je bio osnova Osmanske države. Potekao je iz starog bizantskog

tematskog sistema i perzijskog timarskog sistema. Bio je osnova društvenog, privrednog
i vojnog uređenja države.

Osnove sistema su bile zemlja, ljudi i prihodi. Timarski sistem je imao dva najvažnija
elementa: raju i spahije. Raju su činili seljaci zemljoradnici koji su obrađivali zemljišne
posjede i osiguravali prihode državi i spahiji. Spahija je bio uživaoc prihoda sa posjeda,
ali ne i vlasnik zemlje.

Timarski sistem počivao je na tome da su zemlja i ljudi vlasništvo sultana, odnosno

države. Zbog toga sultan nije dodjeljivao zemlju u trajno vlasništvo, nego je dodjeljivao
posjed sa kojeg će spahija ubirati prihode.

Zavisno od veličine posjeda i visine prihoda sa njega, bile su tri vrste zemljišnog posjeda:
timar (do 20.000 akči godišnje), zeamet (od 20.000 do 100.000 akči godišnje) i has
(preko 100.000 akči godišnje). Jedan dio prihoda išao je spahiji, jedan državi, a i seljak je
dobijao dio za sebe.

Za uživanje timara spahija je bio obavezan da se na poziv sandžakbega odazove u rat. Za

sve timarske poslove nadležna je bila ustanova timar-defterhane. Ona je postojala u
Istanbulu i na nivou ejaleta. Dakle, postojala je centralna i provincijske timar-defterhane.
Tri najvažnija službenika ove institucije su defter-ćehaja, timar-defterdar i defter-emin.
Prvi je upravljao svim poslovima vezanim za zeamete, drugi za timare, a treći je bio
kancelarijsko lice koje je čuvalo sve dokumente u vezi sa timarskim poslovima.

7
VIII. SPAHIJA

Spahije su bili uživaoci timara u osmanskom sistemu. Prema tome oni predstavljaju
jedan od najvažnijih faktora cjelokupnog timarskog sistema.

Od europskih feudalaca se razlikuju po tome što njihov timar nije bio njihovo vlasništvo,
odnosno nisu bili vlasnici te zemlje već im je samo pripadao prihod sa posjeda. Drugim
riječima, nisu bili zemljoposjednici nego uživaoci prihoda sa posjeda.

Oni su bili neposredni gospodari raji na svojim timarima, raja je za njih obrađivala
zemlju i osiguravala im prihode. Odnosi raje i spahija su regulisani kanunima; oni su
propisivali prava i obavezei jednih i drugih, spahija je od seljaka mogao očekivati da ovaj
radi, ali mu nije mogao nametati dodatne obaveze niti svojevoljno podizati visinu
dadžbina; ako seljak ne bi izvršavao svoje obaveze, spahija mu nije mogao samostalno
ništa učiniti, već ga je samo mogao tužiti kadiji; sa druge strane spahija je bio obavezan
da poštuje kanune, održava red na svom posjedu, pruža zaštitu seljacima i odaziva se u
vojsku na poziv.

Osnovna funkcija spahije je ipak bila vojnička; spahije su u prvom redu bili konjanici i
činili su najveću vojnu snagu Osmanske države. Bili su obavezni odazvati se u rad kad ih
pozove sandžakbeg i uz to, zavisno od visine prihoda, opremiti i povesti jednog ili više
džebelija.

Spahijski konjički korpusi su se okupljali po sandžacima, tako da je spahijski korpus

jednog sandžaka činio jedan alaj kojim je zapovijedao alajbeg. On bi alaj vodio pod
zastavu sandžakbega, koji je upravljao cijelom vojskom jednog sandžaka (ne samo
spahijama); sljedeći u hijerarhiji u vojnom pohodu je bio beglerbeg, a potom serdar,
glavni zapovjednik pohoda.

U ratu je provincijska spahijska konjica činila osnovu vojske jer, iako su jeničeri bili
elitne jedinice, spahija je bilo znatno više. Kazna za neodazivanje u rat ili kršenje bilo
koje sultanove ili sandažkbegove naredbe je bio gubitak timara.

8
IX. ULEMA

Ulema je sloj učenih i obrazovanih ljudi u Osmanskoj državi, ali i svim muslimanskim
društvima. Riječ je uglavnom o intelektualcima iz sfere islamskih nauka, a tu su spadali
muftije, kadije, muderisi i šejhovi.

Onako kako je sultan dopunjavao osmanski pravni sistem preko kanuna, tako je to činila
i ulema preko fetvi, dopunjavajući vjerski zakon.

Ulemi je pripadala sva vjerska vlast u društvu, iako su sultani nosili halifsku čast, stvarni
vjerski poglavar je bio šejhulislam kao predstavnik uleme. U rad uleme svjetovna vlast se
nije mogla miješati, već je samo mogla smjenjivati kadije i ostale i postavljati nove.
Tokom XVI stoljeća ulema dobija veći udio i u svjetovnoj vlasti i političkom životu
države.

Vjersku vlast na nižim nivoima i u provincijama su predstavljale muftije. Oni su imali

pravo tumačenja i provođenja vjerskih zakona u svojim muftijstvima (muftilucima).
Provođenje vjerske i svjetovne pravde povjereno je kadijama u kadilucima. Kadije su bili
isključivo pripadnici uleme, iako je u njihovu nadležnost spadala i svjetovna vlast, tačnije
pravosudni dio te vlasti. Među samim kadijama je bilo po rangu viši i nižih. Više kadije su
imali status mule i radili su samo u većim provincijskim centrima, dok su najvišu
kadijsku čast imali kadiaskeri (kazaskeri) Anadolije i Rumelije, koji su bili čak i članovi
divana.

U sloj uleme su ulazili i muderisi - učitelji u medresama. Najpriznatiji muderisi su

dolazili iz semanija medresa; to je bilo i pravilo - što je medresa imala viši rang, to je i
njen muderis bio priznatiji i ugledniji. Upravo su medrese bile izvor novih ulemanskih
službenika, naročito više medrese u Istanbulu, Bursi, Edirneu i drugim velikim
osmanskim centrima.

Vremenom je ulema postala jedan od najreakcionarnijih elemenata i time uveliko

usporavala modernizaciju osmanskog društva i države. To će se naročito pokazati u
vremenu tanzimata, ali i svim ranijim pokušajima provođenja naprednih reformi.

9
X. ŠERIJAT

Šerijat je vrhovni vjerski zakon, ne samo u Osmanskoj državi, nego uopšte za muslimane
širom svijeta. On proističe iz Objave (Kur'ana Časnog) i prakse poslanika Muhameda
s.a.v.a. (hadisa). Prema tome šerijat je nepromjenjiva kategorija, mora se poštovati takav
kakav jeste, a pojedine pravne škole u islamu različito tumače neke njegove dijelove.
Dopuna šerijatskom pravu u vjerskim pitanjima su fetve koje izdaje ulema.

U osmanskom pravnom sistemu šerijat je bio vrhovni vjerski zakon, ali i generalno
vrhovni zakon koji je bio obavezan za poštivanje. Njega su u svjetovnim pitanjima
dopunjavali kanuni koje su izdavali sultani kao dopunu za pitanja iz sfere svjetovnog
života, odnosno samo za ona pitanja koje šerijat ne obrađuje. Kanuni i fetve, kao dopune
zakonu, nisu mogle kršiti odredbe šerijata.

Kršenje šerijatskih propisa je bilo krivično djelo protiv države, a ujedno se posmatralo i
kao grijeh pred Bogom, za šta su bile predviđene teške i lakše kazne, zavisno od težine
prekršaja. U najteže grijehe i prekršaje, za koje je propisana smrtna kazna, spadali su
ubistvo bez razloga, preljuba, konzumiranje alkohola, krađa, ubistvo u krađi, učešće u
pobuni i dr. Smrtna kazna je propisana i za murtedstvo, tj. odricanje od islama bez
prisile. Murtedi su imali tri dana roka da se vrate u vjeru, ukoliko to ne bi učinili čekala
bi ih smrtna kazna i ostajali bi bez prava na dženazu po islamskim propisima.

U lakša krivična djela, za koja nije predviđena smrtna kazna, spadaju lažna svjedočenja,
lažne optužbe, nanošenje tjelesnih povreda drugoj osobi, krađa manje vrijedne stvari i sl.
Za ova djela postojala je i mogućnost oprosta od strane žrtve, čime bi prekršitelj zakona
bio pošteđen bilo kakve kazne.

Šerijat je propisivao i bračno i porodično pravo. Ugovor o braku zaključivao je budući

suprug sa ocem ili starateljem buduće supruge, dok je sama žena bila tek predmet
ugovora, a ne strana u njemu. U određenim uslovima brak se mogao i raskinuti, ali to nije
bilo preporučljivo. Brak je muškarac mogao prekinuti svojom voljom, dok je žena mogla
prekinuti samo uz saglasnost supruga ili se mogla otkupiti. Postojale su tri vrste
dozvoljenog braka po šerijatu: stalni, privremeni i brak sa robinjom. Stalni brak je
uobičajeni brak pri čemu muškarac može sklopiti brak sa najviše četiri žene, uz uslov da
prva žena odobri novi brak i da svakoj od njih on osigura egzistenciju i odvojenu kuću

10
za boravak. Privremeni brakovi su postojali samo kod muslimana šiijskog islamskog
vjerozakona, dok su u brak sa robinjom stupali uglavnom siromašni muškarci koji nisu
imali mogućnost da izdržavaju slobodnu ženu.

XI. KANUNI

Kanuni predstavljaju zakone svjetovnog karaktera, čine dopunu šerijatskom pravu; ono
što nije regulisano šerijatom, sultan je dopunjavao kanunima. Kanuni se nisu doticali
vjerskog prava, već prava iz oblasti privrede, društvenih i agrarnih odnosa, poreznog
sistema i dr.

Postojale su tri vrste kanuna: a) kanuni za specifične pojedinačne slučajeve; b) kanuni za

posebne oblasti u Državi ili posebne društvene grupe i c) opšti kanuni koji su važili za
sve.

Po naredbi sultan, kanune bi sastavljao veliki vezir, a zapisivao nišandžija. Sve kanune
prethodnih sultana novi sultan bi pojedinačno morao potvrditi ili odbaciti. Neki sultani
izdavali su zbirke kanuna, kanun-name, a u zakonodavnoj djelatnosti posebno su se
istakli Fatih sultan Mehmed-han i Kanuni sultan Sulejman-han.

Nakon osvajanja Carigrada Fatih Mehmed je izdao dvije kanunname: prva se odnosi na
prava i obaveze raje sa predviđenim kaznama za kršenje zakona; druga (iz 1476.) se
odnosi na državnu organizaciju temeljenu na zakonima njegovih predaka koje je
prikupio sultanov nišandžija. Fatih Mehmed je još donio niz zakona o rudnicima,
kovanju novca, carinama, porezima i dr., a posebno je poznat njegov bratoubilački zakon
po kojem je dao pravo svakom budućem sultanu da pogubi svu svoju braću kako bi se
isključila mogućnosti dinastičkog rata.

Najveći osmanski zakonodavac je bio sultan Sulejman I; izdao je mnogo kanuna po čemu
je i dobio nadimak Kanuni (Zakonodavac). Po stupanju na tron naredio je da se skupe svi
kanuni njegovog oca Selima I i tako je nastala njegova kanunnama, koja je regulisala
pitanja iz zemljišnog, finansijskog i fiskalnog prava. Izdao je i kanunnamu Kanuni raya u
kojoj je definisao prava i obaveze raje, što je kasnio doradio sultan Ahmed I.

Iako je sultan donosio kanune po svojoj volji, oni nisu smjeli biti u suprotnosti sa
šerijatom; to znači da su kanuni bili u određenoj mjeri ispod šerijata, mada su i oni kao i

11
šerijat bili na nivou državnog zakona; ispod kanuna bilo je mjesno i običajno pravo.
Nadležnost nad provođenje kanunskih odredbi u provincijama imale su kadije.

XII. VAKUFI

Vakufi su institucije dobrotvornog karaktera i činili su jedan od temelja islamske

civilizacije. Vakuf predstavlja imovinu koja je nastala tako što se jedan bogati pojedinac,
vakif, dobrovoljno odrekao dijela svoje imovine u opštedruštvenu korist. Za
uvakufljavanje bilo je potrebno da je imovina halal, da se vakif dobrovoljno odriče od
imovine, da pred kadijom pismeno ili usmeno u prisustvu svjedoka potvrdi
uvakufljavanje, da je imovina vrijedna i da se od nje vakuf može samostalno održavati.
Nakon tog procesa vakif više ne bi imao pravo da vrati imovinu jer više nije bio njen
vlasnik. Vakufom je upravljao mutevelija.

Vakufi su imali vjerski, pravni i društveni karakter. Vjerski se ogleda u tome što je
dobročinstvo i briga o siromašnima vjerska obaveza muslimana sadržana u šerijatskom
pravu, Kur'anu Časnom i hadisu poslanika Muhameda s.a.v.a. Pravni karakter se vidi u
tome što je vakuf dio islamskog prava, posebno vezan za četvrti islamski šart – zekat.
Društveni karakter se ogleda u tome što je vakuf jedna od najvažnijih društvenih
institucija, neophodna za razvoj gradova.

Vakufi su zapravo bili nosioci urbanizacije u Osmanskoj državi; bilo je nemoguće da se

izgradi novi grad bez vakufa i vakifa ili da postojeći grad napreduje bez toga. Vakufski
objekti su bili centri gradova, a dijelili su se po grupama na vjerske, odgojno-obrazovne,
merhametske, socijalne i privredne.

XIII. MEDRESE

Medrese su bile vjersko-obrazovne institucije najviše ranga u osmanskom sistemu. Prva

osmanska medresa je osnovana u Izniku (grč. Nikeji) 1331. za vrijeme sultana Orhana.
Institucija medrese brzo se razvijala dovođenjem učenjaka iz Perzije, Turkestana, Egipta
i Sirije.

Razvoj medresa u Istanbulu intenzivnije počinje od vremena Fatih sultan Mehmed-hana;

on je poslije osvajanja grada osam crkvi pretvorio u medrese, a kada je izgradio svoju
prvu džamiju, oko nje je izgradio i dodatnih osam medresa. Tih drugih osam medresa su

12
poznate kao Sahn-i seman ili Semanije i ostale su najprestižnije medrese do kraja
postojanja carstva. Izgrađeno je još osam viših medresa za specijalizaciju, kao i osam
nižih za pripremu.

Obrazovanje u medresi je vodio muderis; najbolje učenike on je birao za specijalizaciju, a

oni su se zvali danšimendi. Muderis je imao platu 5 akči dnevno, a studenti 2 akče;
medrese su se izdržavale po sistemu imareta.

Po rangu najviše medrese su bile Semanije, zatim darulhadis medrese u Edirneu, a

potom stare medrese u Bursi. Sa širenjem države broj medrese je rastao u Bursi,
Edirneu, Istanbulu, ali i provincijskim gradovima. Na Balkanu su najveće medrese bile u
Plovdivu, Edirneu i Skoplju.

Sve medrese se mogu podijeliti u dvije vrste: haridž medrese i dahlil medrese. Haridž
medrese su "vanjske", u njima su se izučavala "osnovna znanja" (jezik i intelektualne
nauke) i imale su tri nivoa. Dahlil medrese su "unutrašnje", u njima su se izučavala "viša
znanja", tj. teološke nauke. Također su imale tri nivoa pri čemu su Semanije bile najviše.
Još dvije vrste je osnovao sultan Sulejman: jednu za medicinu i drugu za hadis.

XIV. DEVŠIRMA

Devširma postoji od vremena sultana Bajezid-hana I, a zakon o njoj od vremena Murad-

hana II. Riječ je o praksi uzimanja mahom kršćanskih dječaka sa Balkana, njihovog
odgajanja i obrazovanja i stvaranja sposobnih ratnika ili državnih službenika, odanih
sultanu i Državi.

Nakon školovanja provodila bi se čikma, odnosno izbor najboljih. Tom prilikom

razdvajani su oni koji su za vojsku i oni koji su za administraciju ili dvorsku službu. U
klasičnom osmanskom dobu najveći broj jeničera dolazio je upravo kroz sistem
devširme, a mnogo je i istaknutih državnika došlo kroz ovaj sistem, od kojih su neki
postali čak i veliki veziri. Iz Bosne najpoznatiji slučajevi su Sokolović Mehmed-paše i
Lutfi-paše, velikih vezira sultana Sulejmana I.

Sistem devširme je, prema tome, otvarao mogućnosti dječacima da postanu vojnici ili
državnici i da dostignu najviše položaje koje jedan osmanski podanik može dostići.
Cijena za to je bila odlazak od kuće. Devširma nije obuhvatala muslimanske porodice

13
(osim u Bosni i Albaniji), zatim generalno porodice sa jednim sinom, oženjene mladiće,
mladiće koji su već našli posao ili na bilo koji način doprinosili državi.

Cilj je bio odgojiti velike ratnike ili državnike odane sultanu. Sistem je jako dobro
funkcionisao do kraja XVI stoljeća. Od tada se temeljito obrazovanje i odgoj počinju
napuštati, školovanje traje kraće, jeničeri se počinju ženiti i zasnivati porodice; samim
time oni prestaju biti isključivo vojnici i to slabi njihovu borbenu moć. Sistem je
vremenom, kao i skoro sve u državi, postajao sve manje efikasan, a napušten je u
drugom polovini XVII stoljeća.

14