PUTOVANJE NA

ALPHU CENTAURI

Michael D. O'Brien
.
Naslov izvornika:
Michael D. O'Brien, Voyage to Alpha Centauri
.
 Neil Ruiz de Hoyos

PUTOVANJE

Uredili Phillip R. Cowan i Hui F. Zheng

ABBEY PRESS
Autor: Ruiz de Hoyos, Neil, 2029.-2122., Z-god.
Uredili: Cowan, Phillip, R. i Zheng, Hui F.
Jedan svezak, 788 str., standardni jezik
Prijevod rukopisa NRdH-1, -93, -94, -211, izvorno
napisanih na engleskomu jeziku. Pridodani
dokumenti: izvorno na ruskomu; mss AY-1, -2;
odlomci na kineskomu jeziku ms. XAL-1, i na
engleskomu jeziku ms. TSE-1; Zbirka rukopisa
Središnje knjižnice u Queenslandu.
Prijevod: Yusupov, Anselm P.; Zheng, Hui F.;
Oldfield, Maria T. Izdavač: Abbey Press; broj
izdanja: AP 259-14.
Datum izdavanja: 8. rujna 259., RP-god.
Arhiv Commonwealtha, kataloški broj 21,803.
 PUTOVANJE

Istinit, iskren i nepatvoren prikaz još jednoga golemog

skoka za čovječanstvo, pomiješan s osobnim uspomenama,
razdraženostima i nesuvislostima Neila Ruiza de Hoyosapisan
njegovom rukom
(za pouku sebi i za njegovu vlastitu zabavu)
 .

Dom je mjesto odakle krećemo.

Kako bivamo stariji,
svijet nam postaje sve nepoznatiji,
karakteristične značajke umrlih i živih
sve kompliciranije.
Ne duboko proživljen trenutak, izdvojen,
kome ne prethodi ništa i nakon kojega ničeg nema,
već doživotno izgaranje, u svakom trenutku,
i životni vijek ne samo jednoga čovjeka,
već drevnoga kamenja koje nije moguće odgonetnuti.
.
T. S. Eliot, East Coker, Četiri kvarteta
5. listopada 2097.

Za tjedan dana napuštam ovo utočište - svoj dom, svoju

osamu, svoju utjehu. Gotovo sam završio s pakiranjem, iako
me i dalje progoni osjećaj nestvarnosti onoga što će se dogoditi.
Unatoč tome, srce mi se iznenada muklo uzlupa od uzbuđenja.
Katkada sam, opet, ispunjen strahovima i žaljenjem, a glava
mi je puna rastrzanih misli. Pomalo sam zbunjen svime i
jednostavno ne znam što bih sa sobom.
Jutros sam besposleno lunjao kolibom i staklenikom,
dodirujući drage predmete, zadržavajući se dugo u njihovoj
blizini, zamislivši se nad tirkiznom kockom na stolu, tek
propupalim kaktusima i raspojasanošću procvalih uresnica u
dvorištu koje nikada nisam pokosio.
Zaokupljen, poput drevnoga sveca, mislima o smrtnosti,
pogladio sam konjsku lubanju u predsoblju. Sjetio sam se
onoga dana - bilo je to prije mnogo godina - kada sam pronašao
konjski kostur u guduri, visoko gore u planinama. Kosti su
bile izbijeljene, skočni zglob prelomljen, ostatci nepotkovanih
kopita dokaz da je posrijedi bio divlji mustang - samotnjak.
Lubanju sam ponio sa sobom kući, da mi pravi društvo.
"Zbogom, kompa", rekao sam mu i izišao na verandu pred
kućom.
Sjevši na stubište zurio sam preko krošanja borova prema
plavkastoj izmaglici što se dizala iz doline. Hvatao me je san,
unatoč šalici jake ilegalne kave koju sam pijuckao. Zatvorio
sam oči i nakon praznine, duge više od šezdeset godina, u
sjećanje mi se vratilo vrijeme kada sam imao osam godina:
U praskozorje srpanjskoga dana za koji se činilo da će biti
veoma sparan probudio sam se u uređenomu kampu na
periferiji gradića Las Cruces u Novomu Meksiku. Iz razloga koji
nisam mogao objasniti ni sebi ni roditeljima koji su spavali u
susjednoj sobi, ni psu koji je zijevao u dnu moje postelje, ni
mačkama koje su tražeći ostatke hrane mijaukale iza
kuhinjskih vrata, znao sam da je to dan za koji sam se
pripremao cijele prethodne godine, još od svoje prve pričesti
kada sam, kao što je majka običavala reći, dosegao razumnu
dob. Pogladio sam psa i navukao kratke hlače i vuneni prsluk
preko majice s kratkim rukavima jer je noćna studen i dalje
vladala na zemlji. Obuvši sandale spustio sam se na koljena
uz postelju i izvukao kartonsku kutiju na kojoj sam crvenom
kredom napisao: Vlasništvo Neila Benigna Ruiza de Hoyosa.
U njoj je bilo sve što mi je bilo potrebno: nešto od pribora
kupio sam na buvljaku; nešto sam izradio od odbačenih
limenki, vijaka i žice; bio je tu i najljepši predmet koji su
odbacili bogati, a pronašao sam ga na smetlištu: stakleno
zvonce. Poput svih ručnih stolnih zvonaca u kutiji proizvodilo
je jedinstven, specifičan zvuk, pa sam se, zbog potrebe mojih
roditelja za snom i zbog moje misije, suzdržao od cilikanja.
Noseći kutiju s najvećom pomnjom otvorio sam vrata svoje
sobice, ušao u kuhinju i tiho odškrinuo vrata kroz koja se
izlazilo u dvorište. Pas je pokušao poći za mnom, ali ja sam ga
odgurnuo nogom.
"Stani, Rusty, stani!" prošaptao sam. "Idem sam." Zatvorio
sam za sobom vrata, slušajući pseći cvilež, i krenuo prema
mirnu labirintu prikolica i dalje, u smjeru visokih planina.
Moja zadaća nije bila stići do planina jer su, iako su se izdizale
nad gradom, bile odveć daleko. Moje odredište bilo je pustinja.
Mjesto na koje sam morao prispjeti prepoznat ću kada ga
pronađem, bio sam siguran u to, a uz to mi se činilo da ono ne
može biti predaleko od moje kuće, iako bi, razumije se, bilo
bolje da je dovoljno daleko kako ljudi u taborištu gdje je moja
obitelj živjela među stotinama drugih, ne odveć različitih od
moje, ne bi čuli zvukove koje sam kanio proizvoditi.
Dok sam koračao kroz grmlje pelina i aloje, preplašena
ptica trkačica usplahireno je zakriještala i pobjegla, a samo
nekoliko koraka dalje malena čegrtuša otpuzala je sa staze
uplašivši me. Zatim je ispod kamena koji sam prevrnuo nogom
izjurio dugorepi gušter, dodirnuvši mi repom gležanj dok je
iščezavao u prašini. Iza njega, s moje desne strane, kroz žbunje
je protrčalo lisičje mladunče.
Nedugo zatim zastao sam na rubu isušene vododerine i
spustio kutiju na zemlju. Stajao sam ondje zadihan dok nisam
povratio dah, promatrajući cijelo vrijeme mijenjanje boja na
nebu i vrhove planina koji su postupno gubili rumenilo i
pretvarali se u zlato.
Nekoliko sam časaka oklijevao, svjestan važnosti onoga što
sam se spremao učiniti, premda nisam nimalo dvojio o
razlozima zbog kojih mi je to bilo važno. Odigao sam poklopac
kutije i iz nje izvadio, jedno za drugim, sva zvonca, poredavši
ih jedno do drugoga na šljunku. Zatim sam, otresavši prašinu
s ruku, uzimao jedno po jedno i lagano tresao njime, jutarnji
je zrak bio sve topliji, no ipak dovoljno hladan da je zvuk
svakoga zvonca oštro odjekivao, odbijajući se o stijene. Staro
mjedeno školsko zvonce zvečalo je muklo, klang-klang.
Sićušno obojeno zvonce iz Indije tiho je cilikalo. Dva zvonca
koja sam sam izradio, jedno od njih, aluminijsko, u obliku
čunja, s orahom na konopčiću, oglašavalo se klonk-klonk, a
drugo, u obliku šalice, načinjeno od konzerve, s vijkom na
komadu žice, bing-bang. Bio sam vrlo zadovoljan njima, ali
morao sam priznati da njihova zvonjava nije tako milozvučna
kao ostalih zvona.
I, napokon, stakleno zvonce. Bilo je izrađeno u obliku
obična ručnoga stolnog zvonca, s izrezbarenim ukrasima u
kristalu, otkrhnuto i napuklo, ali ipak veoma lijepo. Posegnuo
sam za njim i pretresao njime. Staklena kuglica u njemu se
zanjihala i proizvela vrlo visok ton: ding-ding-ding. Pretresao
sam ga opet. Nastavio sam tresti njime, proizvodeći
ujednačene zvukove, noge mi same zatoptaše u ritmu cilika, a
iz grla mi se izvi pjesma. Bijaše to najprije pjevušenje, zatim
cvrkutanje, bez riječi, bez značenja, nalik kapanju vode, poput
vode što teče vododerinom u proljeće.
Sada sam plesao skačući gore-dolje i posvuda unaokolo,
tresući sve snažnije zvoncem, podižući noge, zabacivši glavu,
pjevušeći, hukajući, smijući se. Plesao sam u krugovima,
zatim pravocrtno, mijenjao obrazac naprijed-natrag i ponovno
plesao ukrug i, podižući pogled sve više prema nebu, zatvorio
oči. Pjevajući, neprekidno pjevajući, osluškivao sam huk
gudure kojom je pretjecala umilna, hitra voda, uživao u mirisu
procvaloga kaktusa koji je natapao zrak miomirisom, osjećao
lak dodir vrhova ptičjih krila na licu, na golim rukama i
nogama.
Nisam znao zašto to činim, nisam zastao i razmislio o
tome. Osjećao sam se tako ugodno, tako sretno, i to mi je bilo
dovoljno. I s rukama, podignutim visoko u zrak, plesao sam i
plesao sve dok nad planinama na istočnomu nebosklonu nije
granulo sunce, a zemlja se prelila zlatom.

Zatim je jedno drugo sjećanje izbilo na površinu, iz

vremena kada mi je bilo četrnaest godina: jednoga
listopadskog subotnjeg popodneva koračao sam tiho kroz
šipražje s 22-kalibarkom u ruci, vrebajući divlje zečeve.
Proteklih sat vremena više sam puta zastajao i pravio zaokret
za 180 stupnjeva i svaki put kada bih to učinio, ugledao bih
svojega psa koji je išao za mnom.
"Idi kući, Rusty", dobacio bih mu zapovjedničkim tonom.
Rusty bi se tada okrenuo i odšepesao u smjeru kuće svojim
artritičnim hodom da bi nakon samo stotinu metara ponovno
odnekud iskrsnuo.
Nemoćan, no osjećajući neku vrstu naklonosti prema
psećoj odanosti, krenuo bih prema njemu. Rusty bi smjesta
sjeo na stražnje noge i isplazio jezik dahćući. Pogladio bih ga
po glavi i pokušao mu objasniti. "Prestar si za ovo. Pogledaj se,
prava si ruina. Neprekidno praviš buku - zečevi te čuju na
kilometar udaljenosti."
Rusty bi na to odgovorio dahtanjem, slinjenjem i širokim
psećim osmijehom.
"Čuj, moraš smjesta kući. Ako želiš gulaš za večeru, gubi
se. A sada bježi."
Rusty bi tada navukao tužan izraz na lice, teško
uzdahnuo, osovio se na sve četiri i odšepesao u smjeru kuće.
Desetak minuta kasnije eto ga opet. Odlučio sam ne obazirati
se na njega i pouzdati se u sreću. Puhnuo je povjetarac, a ja
sam hodao niz vjetar pa situacija nije bila tako beznadna.
Nedugo zatim došao sam do mjesta koje mi se činilo odnekud
poznato: sjetio sam se da je to ona suha vododerina u koju
sam silazio dok sam još bio dijete. Nasmiješio sam se i
odmahnuo glavom. Na samu rubu vododerine, točno na tomu
mjestu, plesao sam, pjevao i tresao svojim zvoncima - hvala
nebesima što me nitko nije vidio.
Spustio sam se postrance niz nasip do korita i krenuo
prema sjeveru. Na sjenovitim mjestima bilo je zmija, znao sam
to, ali bila je jesen i nisam bio previše zabrinut. Upucao sam
ih na desetke tijekom svih tih godina, kao i moj otac, i uhvatio
ih stotine na ljepljivu dasku koju sam postavljao na mjesto
kojim gmižu, ispod povijuša.
S vremena na vrijeme izlazio sam iz korita jer bih čuo
šuštanje u grmovima na vrhu nasipa, s puškom na gotovs,
očiju žmirkavih na blještavu sunčevu svjetlu. Ali ondje nije bilo
ničega. Vratio bih se ponovno dolje u korito i nastavio koračati.
Vododerina je nalikovala širokoj cesti kroz surovu pustinju,
autocesti zapravo. Bilo je zanimljivo promatrati sve to
zaobljeno kamenje, razmišljati o tome da je ono jednom
godišnje pod vodom, nakon kiša. Činilo vam se da gledate kroz
teleskop ili mikroskop, da vidite nešto što je obično skriveno
oku. Kao da gledate ljude, na neki način. Mogli ste uvijek
vidjeti njihova lica, ali niste mogli znati što se krije iza njih.
Razmišljao sam osobito o djevojci koja je zajedno sa mnom
pohađala srednju školu, lijepoj, plahoj i dražesnoj. Volio bih
da sam mogao razgovarati s njom. Volio bih da sam je mogao
pozvati na ples idućega mjeseca, na moj prvi, možda i njezin
prvi ples. Pitao sam se, međutim, bi li bilo išta od toga jer sam
iduće godine, kada je to bilo zakonski moguće, bio naumio
napustiti školu. Bilo mi je potrebno zaposlenje. U gradu je
postojala tvornica specijalnih kartonskih kutija za uzgajivače
voća, plaća je bila minimalna, no bolje i to nego ništa. Mogao
sam, isto tako, raditi sezonski posao, u polju, ali takve su
poslove obično dobivali meksički doseljenici, spremni raditi
budzašto, daleko ispod minimalne nadnice.
Morao sam proširiti prikolicu, trebao mi je samo pregradak
od šperploče i imao bih još jednu sobu. Volio sam svoj dom, ali
moja je spavaća soba bila posve malena, kao za dijete; krevet
je bio toliko kratak da sam glavom i stopalima dodirivao zidove,
a strop tako nizak da bih svaki put udario glavom o njega kada
bih ustajao. Uz to, trebalo je promijeniti pumpu u bunaru. Moj
otac nije bio sretne ruke u nalaženju posla u Santa Feu. Majka
nije zarađivala dovoljno u kavani. Uvijek je bila zabrinuta, zbog
sitnica i zbog krupnih stvari.
"Benigno," zazvala me dok sam izlazio iz dvorišta, zaputivši
se u smjeru pustinje, "čuvaj se zmija."
"Sve će biti u redu, mamacita", uzvratio sam. "Učinio sam
ovo milijun puta do sada. Prestani se već jednom brinuti o
svemu."
"U pravu si, znam. Pa ipak..."
Pa ipak. I ne pamtim koliko sam puta čuo te njezine riječi.
Pa ipak, Benigno, svijet je opasno mjesto.
Iako je u njezinim žilama bilo ponešto škotske krvi - njezin
djed, imenom Neil, bio je Škot - uvijek me je zvala mojim
drugim imenom jer je ono značilo "prijateljski" i "ljubazan".
Moji prijatelji u školi, podrijetlom Hispanci, govorili su mi da
mi to ime pristaje, iako su smatrali da bi Strklja ili Štula bilo
jednako dobro. Udarali su me po ruci, nemilosrdno me
zadirkivali, a zatim bi me odveli svojoj kući, tj. u svoju
prikolicu, gdje bi me njihova majka poslužila meksičkim jelom,
najboljim na svijetu. Bili su to dobri momci. Neki od njih sličili
su pomalo Španjolcima, ali većina ih je bila pola-pola, s
indijanskom krvi. Nazivao sam ih Aztecima. Sa mnom su se
ophodili prijateljski i ljubazno, no ne dao Bog da ih naljutite.
Bili su slični meni po tome što su imali smeđu put i crne oči,
izuzme li se moja potpuno šašava gusta plava kosa koja je bila
uvijek nakostriješena i koju ste mogli potkratiti samo kosom
za sijeno.
Mama je znala što govori kada je govorila o zmijama.
Tenisice na mojim nogama raspadale su se i odnedavno sam
počeo rasti toliko brzo da mi se ispod manšeta na trapericama
vidjelo pet centimetara gležnja. Razlog više da pronađem
posao.
Nekoliko trenutaka kasnije zaokrenuo sam iza jednoga
zavoja u vododerini i, i ne primijetivši je, nagazio na čegrtušu
sklupčanu na glatkoj stijeni. Odskočila je i ugizla me za nogu
malo iznad gležnja. Posrnuo sam postrance i pao na kamenje,
a puška se uz štropot otkotrljala nekoliko metara dalje.
Dograbio sam je i sumanuto opalio u smjeru zmije, ali ona je
bila već nestala u pukotini među stijenama.
Razgledavši nogu primijetio sam da se oteklina oko mjesta
ugriza brzo širi. Izvadio sam nož iz pribora za divljinu pri-
vezanoga za pojas, stisnuo zube i dvaput zarezao u meso. Nije
bilo načina da isišem otrov pa sam objema rukama stisnuo
ranu i istisnuo ga koliko sam više mogao. Rana je krvarila, no
otrovni zubi očito su zahvatili preduboko jer je oteklina sada
bila veća i činilo mi se da mi netko pali nogu letlampom.
Podvezao sam nogu remenom ispod koljena i gušeći krik
zarezao još jednom, ovoga puta dublje. Iz noge je potekla krv,
a ja sam pokušao ustati i odšepesati kući što brže mogu moleći
se da ne stignem prekasno.
Bilo je uzaludno. Osjetio sam vrtoglavicu i sve je bilo
obavijeno koronom svjetla. Učinio sam nekoliko koraka, a
zatim sam se srušio. Glava mi je pucala i nisam mogao otvoriti
oči jer je sunčeva svjetlost bila samo još jedna vrsta vatre.
Iznenada, nešto vlažno i toplo umivalo mi je lice. Odgurnuo
sam to nešto, ali ono se opet vratilo, zajedno s cviležom.
"Rusty", graknuo sam, uplašen hrapavošću svojega glasa.
"Rusty, dovedi mamacitu."

U godini koja je uslijedila nakon ovoga događaja, u bolnici

i kasnije u mojemu domu u kampu za prikolice, posjećivao me
je jedan moj srednjoškolski nastavnik. Donosio mi je knjige.
Uglavnom su to bile knjige iz područja znanosti: prirodopis,
astronomija, nešto fizike i nešto matematike, stvari za koje je
mislio da će mi pomoći u školovanju koje se ponešto oduljilo.
Nikada nisam bio dobar učenik, a sada se činilo da ću, što se
obrazovanja tiče, postati jedan od bezbrojnih nesretnih
slučajeva. No kako osim buljenja u strop i primanja obilnih
izraza pseće privrženosti nisam imao što raditi, knjige su mi
počele malo- pomalo privlačiti pažnju i moja je želja za
učenjem postajala sve veća. Počeo sam čitati o stvarima koje
su posve slučajno privukle moju pozornost, no kako je vrijeme
odmicalo, molio sam ga da mi ih donese još. Isprva sam morao
naprezati mozak do krajnjih granica, ali onda me to zgrabilo i
počeo sam ih naprosto gutati. Pet godina kasnije upisao sam
se na koledž u Santa Feu u Novomu Meksiku, izabravši fiziku
kao glavni predmet studija.
 BROD
.

Uđoh u maleni čamac

koji načinih od drveta i suza.
Odvezoh se u njem'
do istinskoga horizonta
onkraj vrata mojih strahova.
Xue Ao-li, Pekinške pjesni
13. listopada 2097.

Zemaljska baza, Afrika

.
Probudio sam se iz sna o sjećanjima. Pri tome ne želim reći
da sam se probudio sjećajući se sna, iako je i to točno. Sam
san bio je o sjećanju: o činu prisjećanja i njegovoj tajnovitosti.
Zaspao sam negdje posve blizu sredini Atlantskoga oceana
i nisam otvorio oči sve dok kapetan našega aviona Tesla s
trideset putnika nije obznanio da se upravo spremamo prijeći
zapadnu obalu Afrike. Nekoliko trenutaka jasno sam se sjećao
pojedinosti iz sna: ležim u krevetu u malenu čamcu. Vrlo sam
slab, stariji nego što sam sada. Na stolici pored kreveta sjedi
starija žena. Iz istočne Indije je, odjevena u tirkizni sari.
Njezino lice - prelijepo lice s očima punim mudrosti, ali kao u
djeteta - zrači velikom ljubavlju. Osjećam veliku ljubav prema
njoj, iako ne znam tko je. Ili sam je možda u snu dugo volio. U
snu sam, izgleda, znao.
Kada sam se probudio, ovo čuvstvo ljubavi tiho je gorjelo
u meni. Bilo je to prilično prirodno čuvstvo, ugodna iluzija koju
je, pretpostavljam, stvorila moja kronična usamljenost. Je li to
bila ona djevojka koju sam upoznao u Santa Feu, pola stoljeća
ranije, koja je u međuvremenu ostarjela? Je li san bio čežnja
za nečim što je moglo biti? Vjerojatno jest. Pa ipak, na neki
neobičan način, kako to u snovima obično biva, činilo se tako
zbiljskim - nekoliko časaka činilo se stvarnijim od objektivne
stvarnosti letjelice koja me je nosila u ovoj prvoj fazi mojega
putovanja. Osjetio sam i neko urgiranje u njemu, kao da me je
poticao: spominji se. I spominji se da si se sjećao. Iako
pojedinosti već pomalo blijede, bilježim to ovdje kako ne bih
zaboravio.
Ljubav. Kako napisati ovu riječ i istodobno ne otvoriti
Pandorinu kutiju punu varavih slika i pogrješnih tumačenja?
Da sam joj obraćao imalo pažnje tijekom života, moje najveće
postignuće ne bi postalo stvarnost. Ne bih putovao onamo
kamo sada putujem.
Više od godinu dana divio sam se fotografijama Kosmosa i
neprekidno čitao izvještaje koji su nam pristizali, uobičajene
dokumente srednje povjerljivosti, slane svemu znanstvenomu
osoblju, tek toliko da budemo informirani. Tijekom proteklih
šest mjeseci organizirani su regionalni sastanci kojima su
morali obvezno pribivati svi koji su se nadali da će sudjelovati
u ekspediciji, bilo kao neophodno osoblje, bilo tek simbolično.
Moja nazočnost u ekspediciji bila je simbolična. Nije
zaboravljeno da je moj teorijski rad ugrađen u same temelje
projekta, no on, jednako tako, nije bio ni precijenjen. Cijela
vojska svemirskih tehnologa, inženjera, stručnjaka za mlazni
pogon, astronoma, konstruktora, i tako dalje i tome slično,
uzela je matematičke formule i pretvorila ih u živući san. Ja
sam svoj cilj postigao i sada mi je samo zahvaljujući vladinu
sociopolitičkomu programu - to jest publicitetu i predodžbi što
ju je svaka od država članica, sudionica u ovomu pothvatu,
imala o sebi - omogućeno sudjelovanje u ovako kasnoj fazi
projekta.
Na taj sam način, pokoravajući se uputama uprave, odletio
u dogovoreno vrijeme iz Amerike prema velikoj sjevernoj
pustinji u Africi i nakon prilično dugačka, trosatnoga leta
počeli smo se spuštati na provizorni aerodrom za koji sam
pretpostavljao da je bazna postaja našega broda. Postaji smo
pristupili iz smjera zapada, a kako je ona bila smještena u
nekakvoj uleknini između brježuljaka, nisam imao priliku
vidjeti sam Kosmos za koji sam mislio da se nalazi nešto
podalje, u pustinji. Gledan iz zraka, administrativni kompleks
doimao se malenim gradićem s jednokatnim bijelim zdanjima
koja su se horizontalno protezala dolinom. Nije bio ucrtan ni
na jedan meni poznat zemljovid, unatoč prilično brojnim
stanovnicima - bilo ih je više od deset tisuća - i u tomu
trenutku nije bilo moguće vidjeti ni jednoga od njih, jer su se
vjerojatno skrivali u hladu, sklonivši se pred jarkim suncem.
Pilot je ugasio mlazne motore i prebacio letjelicu na pogon za
lebdenje nad asfaltnom prevlakom, a zatim se počeo vertikalno
spuštati. Nakon što smo dodirnuli pistu, Tesla je odrulao do
ruba piste i ušao u podzemni hangar. Bila je to prostrana
betonska šupljina, najveće zdanje koje sam u živo- tu vidio. U
njoj je bilo parkirano na stotine mlaznih letjelica i po
mnogočemu je nalikovala golemu parkiralištu u nekomu
kozmopolitskom ambijentu.
Hodnik za iskrcaj prislonjen je uz vrata koja su se začas
otvorila omogućivši meni i mojim suputnicima nesmetan izlaz.
Na kraju hodnika svakoga od nas dočekao je službeni pratilac,
jedan po osobi. Moj je pratilac bila vrlo sposobna mlada žena
s identifikacijskom iskaznicom na prsnomu dijelu uniforme,
osmijehom na licu i napamet naučenim tekstom, iako je moje
ime, položaj i titule izgovarala zadivljujućom lakoćom, kao da
se poznajemo već dugo. Povela me je hodnikom čiji je strop bio
osvijetljen svjetlom iz meni nepoznata izvora, u koji je
neprestano doticao osvježavajuć, hladan zrak. Moje kaubojske
čizme odjekivale su nepravilno po podu od blistava bijeloga
mramora dok su njezine potpetice, nalik malenim bodežima,
skladno zveckale pored mene, a ona uljudno čavrljala sa
mnom.
Stigavši do glavne recepcije izručen sam strogoj
sigurnosnoj provjeri i prošao kroz nju bez većih problema.
Obrve službenika malko su se podigle kada su ugledali pribor
za preživljavanje prikačen o moj remen, u kome su se nalazili
nožić na rasklapanje i druge sitnice. Objasnio sam im da je to
medicinska naprava za pedikiranje oštećenih stopala. Nakon
kraćega oklijevanja mahnuli su mi da prođem kroz skener.
Imao sam sreće. Pomogao je, dakako, i moj položaj, a vjerujem
i bijedno pretjerano šepanje kojim sam se za ovu priliku
poslužio.
 Letjelica kojom sam doputovao nije bila jedina koja je toga
dana trebala stići i znao sam da će na Kosmosu biti stotine
specijalista, ne računajući uslužno osoblje. Sudeći po
dimenzijama što sam ih pročitao u informativnomu paketiću
procijenio sam da brod može primiti tisuću ljudi. Međutim, da
bi se tako velik broj ljudi mogao prehranjivati punih
devetnaest godina, bez pomoći dopunskih izvora, bit će
nesumnjivo potrebna stanovita ograničenja.
Mi Amerikanci, zajedno s povećom skupinom Korejaca i
Britanaca, koji su upravo pristigli, otpraćeni smo do platforme,
a zatim smo strpani u cijev za brzi prijevoz. Svatko je zauzeo
svoje mjesto u plišanomu sjedalu, zureći kroz prozore u prazne
bijele zidove, a kada su se vrata uz piskav zvuk zatvorila, po-
jurili smo kroz utrobu brježuljaka. Pet minuta kasnije uređaj
je prestao s radom i mi smo se našli na platformi koja se
doimala predvorjem otmjena hotela. Bio je to doista hotel,
premda s vrlo probranim gostima. Kao i sve druge zgrade koje
sam dotada vidio, hotel je imao samo jedan kat iznad zemlje.
Ubrzo ću otkriti da ih je još osam, pod zemljom. Ovo zdanje
razlikovalo se od ostalih po tome što je cijelom jednom stranom
bilo otvoreno prirodnomu svjetlu jer je bilo podignuto na
padini brježuljka okrenutoga sjeveru, skrivenoga suncu.
U mojoj sobi osjećao se miris neodređena istočnjačkoga
parfema, boje mekanoga tepiha govorile su o istančanu ukusu
onoga tko ih je birao, a namještaj je bio skromna dizajna, ali
raskošno tapeciran. Krevet se doimao poput nečega na što ne
biste trebali leći jer više nikada ne biste poželjeli ustati iz njega.
Uokvirene umjetničke slike prikazivale su kozmičke teme:
fotografije galaksije što ih je snimila svemirska letjelica Hubble
8, nova svemirska postaja na Marsu, a bio je tu i jedan
neobično maštovit prikaz zviježđa Alpha Centauri. Potonja
slika navodno je bilo djelo ljudske ruke, no ja bih prije rekao
da ju je izradio stroj. Kada sam odgrnuo zavjesu da vidim što
je iza nje, prvi put sam vidio brod. Ležao je u pustinji, na
navozu, na udaljenosti od oko kilometar i pol. Bio je golemih
dimenzija i izgledao je prekrasno.
Isprva sam ga samo promatrao, vrteći glavom, zadivljen.
Točnije rečeno, osupnut. Fotografije i grafički prikazi koje sam
viđao ranije nisu uspijevali dočarati njegovu
trodimenzionalnost - čak ni moj kućni hologramski ekran nije
uspijevao prenijeti u potpunosti dojam solidnosti i čvrstoće
kojima je brod zračio. Čak ni slike u medijima nisu mogle
dočarati ljupkost njegove jajolike forme, slične jednomu od
onih prekrasnih bijelih kamenova što ih ljudi nalaze na
plažama u različitim dijelovima svijeta koje, kada ih nađete, ne
želite ispustiti iz ruke, već ih ponesete kući. Neizostavno.
Ljepota zrači potpunošću, ravnotežom, skladom. Brod je bio
savršen izraz svega ovoga. Uz to, bio je apoteoza moći koja se
skrivala u njemu. Za tjedan dana ta će moć biti puštena s
lanca.
Uslijedili su dani obuke, a obučavali su nas šefovi
pojedinih odjela koji su nas upoznavali s kompleksnošću
ekspedicije i sa specifičnim zadaćama svakoga putnika.
Tijekom putovanja na brodu će biti letačko i znanstveno
osoblje, kao i znanstvena ekipa koja će istražiti planet. Bit će
tu i nekoliko prišipetlja poput mene te nekoliko razvikanih
imena. Do sada se još nisam upoznao sa svima.
Iz listova papira što su nam ih uručili tijekom jednoga
sastanka saznao sam da su putnici razvrstani u sljedeće
kategorije:
Letačko osoblje (ukupno 60 osoba): kapetan i pomoćno
osoblje, navigatori, osoblje zaduženo za komunikaciju, vezisti
za sljedeće kategorije.
Tehnička služba (ukupno 200 osoba): osoblje zaduženo
za prehranu, čistoću, praonice, svakodnevne kvarove, a svi oni
podvedeni su pod zajednički naslov "Održavanje" (naše
temeljne potrebe).
 Znanstveno osoblje za putovanje (ukupno 171 osoba):
podkategorije, kako slijedi: botaničari (8); liječnici (12);
bolničke sestre i medicinski tehničari (18); ljekarnici (8);
astronomi različitih specijalnosti (16); kontrolori atmosfere i
osobe zadužene za reciklažu (16); inženjeri atomske fuzije (12);
tehničko osoblje koje pomaže navedenima (6); gumi za
antimateriju/nadglednici (8); nadzornici zaduženi za
automatsko kompenziranje nepravilnosti u funkcioniranju
računala (8); stručnjaci za vrlo neobična i nejasna područja
(17). Dodajte spomenutim kategorijama stručnjake ovih
društvenih profila: psiholozi/savjetnici (16); psihijatri (4);
sociolozi (8); stručnjaci za ublažavanje međusobnih tenzija u
uvjetima skučena životnoga prostora, poznati pod nazivom
stručnjaci za društvene djelatnosti (20).
Znanstveno osoblje za odredišni planet (ukupno 238
osoba): ovdje je uočljivo stanovito preklapanje sa
znanstvenicima određenim za putovanje jer će neki ljudi biti
zaposleni tijekom putovanja, ali će raditi i na planetu.
Oduzevši ove duplikate došao sam do sljedećih brojki za one
koji će biti zaposleni isključivo na terenskim istraživanjima:
botaničari (20); zoolozi (20); biolozi (22); kemičari (813); geolozi
(26); osoblje zaduženo za prijevoz na tlu (18); piloti četiriju
raketoplana (shuttled) za relacije brod-tlo (8); liječnici (4);
analitičari podataka (12); astronomi (4); antropolozi (7);
arheolozi (16); lingvistički geniji (10); njihovi pomoćnici (10);
tehnolozi zaduženi za vojnu podršku, tj. osoblje zaduženo za
sigurnost i obranu od izvanzemaljaca (48).
Prišipetlje (ukupno 8): znanstvenici-nobelovci (5);
vremešni trilijunaši-donatori projekta (2); nećak aktualnoga
predsjednika Federacije (1); slijepi putnici (broj nepoznat).
I to je to. Kosmos će ponijeti 677 ljudi s našega zavičajnog
planeta na planet Alpha Centauri A-7, najbliži susjedni planet
u galaksiji udaljen od nas jedva 4,37 svjetlosnih godina (vidi
priloženi popis, imena i službene položaje cjelokupnoga
osoblja).

Tu smo, napokon. Teorija je postala nepobitna činjenica.

Sjećam se dana kada sam stajao pred mikrofonom u
koncertnoj dvorani u Stockholmu, gdje sam održao svoj
nastupni govor kao novopečeni dobitnik Nobelove nagrade za
fiziku. Bila je to, zapravo, moja druga Nobelova nagrada,
rijetka čast u povijesti Fondacije. Prethodnu nagradu dijelio
sam s jednim drugim fizičarem, no ova je bila samo moja, a
dobio sam je za svoje radove na području dinamike povećanja
antimaterije i katalizirane energije fuzije. Sve je to, doduše, bilo
na papiru, ali nakon toga međuzvjezdani letovi više nisu bili
nezamislivi. Čovječanstvo je napokon ovladalo ovom
"mehanikom", a ja sam bio taj koji ju je razradio. Bilo mi je
tada četrdeset i sedam godina.
Sjećam se da sam se nakašljao, namjestio naočale i
ispremiješao listove papira na kojima je bio moj govor dok je
publika čekala. Zastao sam, osjetivši bol u gležnju, svjestan na
trenutak koliko sam ranjiv kao čovjek. Cijeloga života živio sam
s tim osjećajem, ne razmišljajući puno o njemu, žaleći jedino
što sam nožem zarezao preduboko i presjekao nešto što nisam
smio presjeći - tetive, živčane veze. A opet, možda mi je upravo
ta rana spasila život. Zatim sam, ni iz kojega razloga, barem
ne takva koji bih mogao jasno artikulirati kralju,
znanstvenicima i drugim uglednicima nazočnim u dvorani,
vidio sebe kao malena dječaka koji pleše u pustinji, žudi za
nečim višim i zvoni svojim zvoncem.

Pod u "hotelu" bio je identičan onomu na brodu, a soba je

bilo nekoliko vrsta, između kojih smo mogli odabrati tip koji
nam se najviše sviđa. Nukali su nas da se pobliže upoznamo s
ugodnostima koje će nam pružiti, no ja sam se suzdržao jer
sam želio doživjeti iznenađenje. Tijekom upoznavanja s
pojedinostima putovanja, međutim, doznao sam da će svaki
putnik imati na raspolaganju jednu sobu. Osjećaj
klaustrofobije u hermetički zatvorenu kontejneru, ma koliko
prostran on bio, mogao je imati katastrofalne posljedice za
misiju. Ljudima je potreban javni i privatni prostor, potrebno
im je da znaju što je "unutra", a što "vani". Iz razgovora s
nekolicinom ljudi u hotelskomu restoranu shvatio sam da su
sobe malene, ali udobne, nalik kabinama drugoga razreda na
prekooceanskomu brodu. Pitao sam se hoće li baš svi dobiti
kabinu drugoga razreda.

Večeras su svi putnici zamoljeni da dođu na "poseban"

sastanak u konferencijskoj dvorani. Svima okupljenima, nalik
jednomu tijelu, najprije je rečeno nešto što smo već znali i na
što smo opetovano podsjećani prethodne godine: na
tajanstveni planet poslane su sonde bez ljudske posade -
postupak uobičajen u istraživanju svemira. Poslane su prije
osam godina, u poodmakloj fazi izgradnje Kosmosa. Sada nam
je, međutim, bilo rečeno - stjecao se dojam da su se tek sada
toga sjetili - da ove sonde bez posade, baš kao i one poslane
nešto kasnije, ne će stići na planet prije nas. Nisu bile
opremljene naprednim sustavom mlaznica koji će pogoniti
Kosmos. Jednom riječju, bile su spore.
Čuvši ovo među prisutnima je nastao prilično glasan
žamor jer smo u svojoj slijepoj vjeri pretpostavljali da su
odgovarajuće službe odradile stvari kako treba. Vjerovali smo
da već dovoljno znaju o planetu. Pokazalo se, međutim, da
nisu znale gotovo ništa, tj. znale su jedino da se planet nalazi
u NZ - nastanjivoj zoni koja je "vjerojatno prikladna za život".
Istraživanja uz pomoć najpreciznijih instrumenata na Zemlji
potvrdila su da je planet posve sigurno ondje, kao i da kruži
oko zvijezde AC-A, pružajući tek općenitu predodžbu o
njegovoj veličini i ponašanju kao satelita koji kruži oko svojega
sunca, i gotovo ništa više osim toga. Očitanja svjetla što ga ovaj
planet emitira daju prve naznake da postoji značajan "rubni"
spektar za koji teoretičari vjeruju da ukazuje na postojanje
biološkoga života u njegovoj atmosferi (ukoliko atmosfera
uopće postoji). Naravno, teoretičara je mnogo i nerijetko se
pokazalo da su njihove teorije, premda se radilo o
znanstvenicima, sasvim pogrješne.
Sada nam je bilo dano razumjeti da su slike za koje smo
mislili da su teleskopske fotografije visoke rezolucije, u koje
smo se znali tako znatiželjno zadubiti, zapravo samo povećane
skupine piksela dobivene uz pomoć računala i umjetničke
interpretacije. Ono što smo smatrali činjenicama bila su,
zapravo, tek puka nagađanja. Odmah zatim uslijedila je bujica
krajnje tehničkih podataka, govora sračunatih za uzbuđivanje
mašte kod nazočnih i na psihološku manipulaciju, bez pravoga
objašnjenja. Pritom je često istican ushit koji će u nama
prouzročiti čimbenik iznenađenja. Dok sam slušao, u sebi sam
ispotiha bjesnio misleći kako je ulaganje devetnaest godina
života u iznenađenje koje se može lako pokazati najobičnijom
tlapnjom ili, još gore, ispunjenjem najgorih mogućih snova, za
koje se pobrinula industrija zabave, ipak malo previše. Shvatio
sam, također, da je moje uzbuđenje zbog ovoga svemirskog
istraživanja uvelike otupjelo moje znanstveničke instinkte, moj
zdravi skepticizam, moju uobičajenu potrebu da znam nešto
više prije no što se odlučim na nešto tako važno. Mene je
također veselio element iznenađenja.
Ljudi kojima je do polijetanja broda u svemirsko
prostranstvo preostalo još samo nekoliko dana mogu se još
uvijek povući, no sumnjam da će bilo tko od nas to učiniti.
Naša srdžba uvelike je ublažena i pretvorila se u neodređeno
nezadovoljstvo, iščezavajući sve više zbog draži avanture,
osjećaja da smo, bez obzira na našu sljepoću, ipak pioniri u
pothvatu kakva do sa- da nije bilo u povijesti čovječanstva.
Moram biti iskren i priznati da je to slučaj i sa mnom. Na kraju
krajeva, što mogu izgubiti?
Unatoč tome, sumnjičav kakav već jesam, analizirao sam
uzduž i poprijeko sve slojeve propagande kojoj smo bili
izloženi. Možda nikada ne ću saznati pravu istinu o svemu
ovome, no mislim da se dogodilo sljedeće: politička situacija
na Zemlji postaje sve mračnija i nejasnija u odnosu na
proteklo stoljeće, obilježeno relativnom staloženošću. Što se
drugo moglo i očekivati s obzirom na kontroliranu, nametnutu
spokojnost, imajući posebno u vidu hirovitost i nepostojanost
ljudskih bića. Ova je ekspedicija jednostavno nužna onima koji
upravljaju svijetom jer će ona svojom čudesnošću odvući
pažnju čovječanstva s problema koji nas tište. Trajanje
putovanja tamo i natrag idealno je podešeno, politički i
društveno gledano, i daje našim vladarima dovoljno vremena -
devetnaest godina po brodskomu računanju, na Zemlji nešto
dulje - da mogu s lakoćom zabrtviti poklopac na usključalu
ekspres-loncu.
Dodao bih ovome još nešto. Ona dvojica trilijunaša koje
sam spomenuo dobrano su zašli u svoje osamdesete. To znači
da im je preostalo još malo života i da ubrzo ne će u dovoljnoj
mjeri vladati svojim mentalnim sposobnostima da bi mogli
izvući bilo kakvo zadovoljstvo iz ovoga projekta. Moje je
mišljenje da su oni zaprijetili obustavom financijske potpore
dođe li do odgode putovanja prije njihove smrti.
Kada razmislim malo bolje o situaciji, siguran sam da bih,
da su vlasti u početku bile iskrene, bio svejedno pristao
sudjelovati u ekspediciji. No ništa me ne uzrujava toliko kao
manipuliranje.
Dužan sam spomenuti i da su među prisutne bačene
vrećice s bombonima za podizanje raspoloženja. Isprva
skeptični, zatim majstorski polaskani, a zatim "upecani",
većina nas je ispružila znojne dlanove prema našim globalnim
njegovateljima. Između ostalih poslastica koje su nam ponudili
rečeno nam je da tijekom ekspedicije ne će biti nikakva
internoga nadzora. Trebalo je neko vrijeme da nekoliko stotina
mozgova prisutnih u konferencijskoj dvorani registrira ovo
priopćenje. Zatim jednako toliko vremena da bezizražajnost na
njihovim licima ustupi mjesto zbunjenosti. Izostanak nadzora
bio je nezamisliv.
Spomenut ću primjer laskava objašnjenja: "Vi ste
najinteligentniji i najodgovorniji znanstvenici na svijetu i stoga
od trenutka odlaska do vašega povratka na Zemlju ne će biti
potrebe za uvođenjem mjera sigurnosti u pogledu društvene
infrastrukture."

Koliko god mi se to činilo privlačnim, ipak ću se suzdržati

od sarkazma. Neprekidan nadzor jednako je važan za očuvanje
prirodnoga poretka kao što je to disanje, o čemu ne
razmišljamo, ili je pak, u iznimnim trenutcima budnosti, nalik
vjetru što ga osjećamo na obrazima. Riječ je jednostavno o
popratnu učinku. Pokušavam zamisliti da je u povijesti
čovječanstva postojalo vrijeme kada je najgora vrsta nadzora
kojoj ste mogli biti izloženi bila ona kada je vaš mrzovoljni
susjed virio kroz razmaknute zavjese u svojoj sobi i pažljivo
pratio kada izlazite i kada se vraćate, kako bi vas kasnije
mogao ogovarati pred susjedima. Mi pak, koji pripadamo
jednomu kasnijem dobu, rođeni smo u kulturi sveprisutnoga
nadzora koji nad nama vrši nevidljiva vlast. Svačiji je život pod
neprekidnim nadzorom.
Meni je potpuno nezamislivo da nas na putovanju ne će
pratiti gamad koju nazivam "krpeljima" i "trakavicama". Od
čovječanstva se ne očekuje da zna za postojanje ovih
instrumenata Države. Prvi se, poput jajašaca obada, ubrlože
duboko u zidovima i hrane se, da tako kažem, našom
privatnošću. Što se mene tiče, ja svako toliko obojim unutarnje
zidove lateksnom magnetskom smjesom koja onemogućuje
odašiljanje signala. Trakavice su nešto posve drugo. One su
slične poluprozirnim insektima i dugačke su oko dva i pol
centimetra. Lete vam po kući. Lete, zapravo, posvuda. Prije
nekoliko godina, kada sam prvi put primijetio da ih je
nemoguće uhvatiti rukom ili tresnuti ih mrežastom lopaticom
za ubijanje muha, potajice sam - krajnje potajice - izumio
sićušnu napravicu na solarni pogon koju otada stalno držim
na stražnjoj verandi, na otvorenom. Ne razlikuje se nimalo od
ukrasnoga kokota na krovu. No varaju se oni koji misle da je
to kokot. Riječ je o ubojici bioelektronskih nametnika. Veranda
je ujutro katkada prekrivena njihovim leševima.
Broj im se odnedavno ponešto smanjio; ponekad ih uopće
nema tjedan ili dva, ali nakon toga uvijek uslijedi pošast.
Jednom sam jednoga stavio pod mikroskop i temeljito ga
proučio. Ne biste vjerovali koliko je ta stvarca jednostavna -
upravo briljantna u svojoj jednostavnosti: posrijedi je
nanotehnologija, dakako, s nitima većih karbonskih vlakana.
Radi se o savitljivoj poluprozirnoj cjevčici uznemirujuće nalik
trakavici, ali s gomoljastom glavom, s očima i krilcima nalik
najtanjoj paučini. Njezini organi zapravo su mikrosklopovi na
fotosintetski pogon; glava joj je videokamera; grudni joj je koš
odašiljač. Ne možete ni po čemu znati kome se impulsi šalju ni
tko ih nadzire. Kako bi, zaboga, itko mogao ući u trag
milijunima (možda milijardama) slika slanih bazi - o tome ne
mogu ni nagađati. Možda imaju nekakav sustav za računalno
filtriranje koji hvata problematično ponašanje i šalje audio-
poruke.
Pretpostavljam da svakoga dana, širom svijeta, strada
bezbroj ovih trakavica - progutaju ih ptice, smrska ih oluja itd.
S druge strane, možda ih, poslije svega, i nema toliko mnogo,
možda ih je poslano samo nekoliko da motre na problematične
pojedince. Do sada me nitko nije iznenadio posjetom i pitao me
otkuda toliko žrtava na mojemu imanju. Svoju malenu
napravicu za gnječenje ovih napasnika izradio sam vodeći
računa - kako da vam kažem - vodeći što sam mogao više
računa o inženjerskomu umijeću i vizualnomu dojmu. Meni
nije tako lako doskočiti, pametan sam ja. Bolje rečeno,
pokušavam učiti iz vlastitih pogrješaka.

Noć uoči ukrcaja na letjelicu priređen je oproštajni banket

u otmjenoj plesnoj dvorani hotela. Meni je, uz tridesetero
drugih dostojanstvenika, među kojima je bilo nekoliko šefova
država, silnih bogataša i drugih moćnika, dodijeljeno mjesto
za čelnim stolom. Bio sam samo jedan u nizu brojnih drugih
uglednika koje se neprekidno prikazivalo, snimalo i
fotografiralo. Od me- ne se tražio intervju, ali ja sam ponudu
otklonio. Na sreću, nitko u ovoj povijesnoj prigodi nije od mene
tražio da održim govor. Govorili su drugi, vrlo uspješno.
Govora je bilo napretek. Vino je teklo u potocima, suze
također. Nešto kasnije zasvirala je glazba i započeo je ples.
Tada sam se povukao u svoju hotelsku sobu na zasluženi
odmor.
Sutradan ujutro svi smo brzim prijevozom - nekom vrstom
bezvučne letjelice - prebačeni u pustinju. Na putu do odredišta
otkrio sam da je letjelica udaljena od nas otprilike pet
kilometara, što je potvrdilo moje uvjerenje da je Kosmos veći
od bilo kojega prekooceanskog broda koji je dotada izgrađen.
Prema specifikacijama, dužina joj je iznosila 1 kilometar, širina
0,25 km, a bila je visoka 60 metara. Kada smo joj se približili,
primijetio sam da na njoj nema ni jednoga prozora, ni jednoga
kuta, ni jedne izbočine; površina joj je bila glatka kao u jajeta
od bjelokosti. Metal od kojega joj je bio načinjen trup, strogo
uzevši, nije uopće bio metal. Bila je to posve nova vrsta legure.
Letjelica je sigurno ležala u svojemu gnijezdu - monumentalnoj
konstrukciji od oblih greda načinjenoj od neke druge iznimno
čvrste legure koja je virila nekoliko metara izvan gabarita
Kosmosa. Bilo je teško reći što je prednji, a što stražnji dio
letjelice jer je bila savršeno simetrična, bez ikakvih obilježja
koja bi je pobliže definirala.
Iskrcali smo se iz letjelice i našli se na platformi dugačkoj
koliko i sam brod. Unatoč svojoj veličini šetnica je bila prepuna
ljudi iz medija i državnih dostojanstvenika koji su se došli
oprostiti od putnika. Na svu sreću, loše odjevena starija
gospoda ne privlače poglede nemirnih reportera pa sam se
ukrcao, a da me nitko nije prepoznao. U donji dio ovoga
golemog kita vodilo je deset širokih ulaza. Naša rampa nalazila
se po sredini trupa. Prešavši preko nje ušli smo u prostrano
predvorje gdje nas je dočekala posada u tamnoplavim
uniformama. Svi su na prsima nosili značku s logotipom - tri
svjetleće zvijezde iznad naziva letjelice. Prolazeći pored njih
primijetio sam da je ime broda ušiveno u uniformu slovima iz
najraznovrsnijih abeceda; to je po svoj prilici bilo određeno
unaprijed, prema zavičajnomu jeziku svakoga pojedinog
putnika i osobe koja mu je dodijeljena za doček. U predvorju
se moglo čuti mnoštvo različitih jezika. Slova na znački osobe
koja me je službeno dočekala bila su ispisana rimskom
abecedom, a obratila mi se na španjolskome.
"Dr. de Hoyose, kapetan i posada izražavaju vam
dobrodošlicu. Čast mi je upoznati vas, gospodine."
"Ova stvar sigurno mora biti golema", rekoh zvjerajući
pogledom po predsoblju i vrteći glavom u čuđenju. Čovjek se
načas doimao zbunjenim, a zatim me je dizalom odveo do
velike središnje dvorane, označene slovom "B", na katu na
kojemu ću živjeti tijekom putovanja. Izišavši iz dizala našli smo
se u veoma dugačku hodniku, otprilike pet i pol metara široku,
s bezbroj vrata označenim brojem duž obiju strana. Moja je
soba bila smještena bliže dijelu letjelice koju sam smatrao
krmom, otprilike na trećini puta, i nosila je oznaku B-124. Moj
je vodič utipkao šifru u digitalnu tipkovnicu u zidu rekavši mi
da je to datum mojega rođenja. Mogu promijeniti šifru i
izabrati neku drugu, rekao je; dovoljno je samo otvoriti
Priručnik koji ću pronaći u ladici stola - ondje ću naći upute.
Vrata su se otvorila uz piskav zvuk i nestala u zidu, a ja sam
ušao u sobu koja će sljedećih devetnaest godina biti moj dom.
Sutra je dan polaska.

Sljedećega jutra:

Kada je i posljednji putnik zatvoren u utrobi letjelice, vrata

rampe hermetički su se zatvorila, a spoj sa zidom bio je
praktički nevidljiv.
Kao što sam rekao, Kosmos leži na navozu jednako
dugačku i jednako široku kao sama letjelica. Oboje, ptica i
gnijezdo, moraju umaknuti sili teže. Navoz će pokretati
četrdeset i osam antimaterijskih motora, uz asistenciju
antigravitacijskih uređaja proizvedenih u dekadi nakon što
sam dobio svojega drugog Nobela. Sama antigravitacijska sila
ne može otrgnuti ovako glomaznu letjelicu sili teže, ali kada se
udruži s potiskom antimaterije, ona će se nesmetano i bez
štetnih posljedica vinuti u nebeske visine i proći kroz Zemljinu
atmosferu sve dok ne postanemo slobodni. Uzlet će se osjetiti
kao sila 1,5 puta veća od sile Zemljine gravitacije, zbog čega
ćemo kraće vrijeme biti izloženi stanovitoj neugodnosti. Kada
jednom dospijemo u orbitu, navozni motori i antigravitacija
isključit će se i istodobno će se aktivirati unutarnja
gravitacijska sila same letjelice, što znači da ćemo opet imati
osjećaj normalnosti, uz vrijednost zemaljske sile teže. Navoz će
se tada odvojiti od letjelice i ostati u stalnoj orbiti kao osovinski
kostur za neku novu svemirsku postaju čija se gradnja očekuje
tijekom sljedeća dva desetljeća.
Nakon odvajanja Kosmos će uz pomoć zvjezdanih
navigatora i pomoću niza manevara biti doveden u potreban
položaj zahvaljujući potisku četiriju antimaterijskih motora.
Zatim ćemo se početi kretati naprijed u nebeski beskraj,
povećavajući postojano brzinu tijekom sljedećih pet mjeseci te
tako postići 56,7% brzine svjetlosti, naše maksimalne brzine.
Očito je, dakle, da ćemo putovanje započeti prolaskom kroz
ravninu našega Sunčeva sustava. Sve ovo omogućit će nam da
dramatično otisnuće u svemirsko prostranstvo gledamo
vlastitim očima, a cijeli događaj snimat će kamere i prenositi
sliku na Zemlju. Budući da su zviježđa Alpha Centauri i
Kentaur 60,8 stupnjeva niže od naše orbitalne ravnine,
moramo promijeniti kurs prije no što stignemo do orbite
Neptuna, čime ćemo zaobići razmjerno prenapučen Kuiperov
pojas koji sa svojih osamdeset do sto tisuća svemirskih tijela,
od kojih svaki ima promjer veći od 100 km, može dovesti u
opasnost misiju letjelice.
Letjelica vibrira. Čujem tiho brujanje motora.

3. dan putovanja, vanjska granica:

Preskočit ću uobičajene napomene o

danu/mjesecu/godini te putokaze koje smo strpali u
beskonačnost kao da se radi o čvrstu tlu. Te napomene imale
bi precizno značenje "dolje", na Zemlji. Naravno, Einstein-
Minkowskijevu teoriju prostorno-vremenskoga kontinuuma
potvrdili su više nego dovoljno brojni eksperimenti tijekom
protekloga stoljeća. Ovako satovi na letjelici pokazuju dvije
vjerodostojne stvarnosti jednu pored druge: (a) zemaljsko
vrijeme, vrijeme po Greenwichu, podešeno prema vremenu
našega odlaska, i (b) brodsko vrijeme. Vrijeme polijetanja
određeno je proizvoljno kao dan 1., 00.01 sati.
Unatoč tome, nezadovoljan sam obama ovim mjerenjima.
Koje je od njih stvarno? Drugim riječima, što je vrijeme,
zapravo? Što je objektivno stvarno u areni u kojoj prostor ima
tri dimenzije, a vrijeme samo jednu, a ovo dvoje tvori
jedinstven fenomen? Ova otrcana matematičko-fizikalna
dosjetka odavno je prokazana kao neadekvatna, no sada ćemo
je živjeti izvan papira, pri brzini nešto većoj od polovice brzine
svjetlosti kada za nekoliko mjeseci dostignemo maksimalnu
brzinu. Nakon što dosegnemo tu točku, iako će naše iskustvo
vremena (kako njegovo osjećanje, tako i mjerenje) biti
percipirano kao normalno, njegovo protjecanje bit će oko 20%
sporije od protjecanja zemaljskoga vremena. Na taj način za
svaku godinu na Zemlji (365 dana) na Kosmosu će proteći
samo 301 dan.

Prva dva dana samo sam bečio oči, zijevao od čuda,

osluškivao ubrzano lupanje srca. Kad god bi mi se pogled
susreo s pogledom nekoga drugog čovjeka, na usta su mi
navirali klišeji. Izgleda da smo svi zapanjeni. Time što živimo
unutar sna. Time što čeznemo u toplim rukama jednoga mita.
Time što stepujemo u ritmu algoritma. Što je, tu je; iz svoje
kože ne možemo.

Ubrzavamo višestruko u odnosu na silu Zemljine teže, ali

to ne osjećamo jer je kompleksno posredovanje između
gravitacije na letjelici i stvarnoga gravitacijskog potiska
besprijekorno zahvaljujući dizajnu osmišljenu na temelju
izvanredna rada dr. Rodneyja Nihmana pri Kraljevskomu
astrofizičkom institutu i njegovu istraživačkome zavodu
Gravitas. Rod je umro prije dvanaest godina, ali tek nakon što
je doživio da jedan maleni brod, prototip daleko veće letjelice,
čiju je posadu činio samo jedan čovjek, postigne ono što je on
predvidio u svojim jednadžbama. Bez toga ovo bi putovanje
bilo tehnički moguće, ali čovjeku nepodnošljivo: da nisu
izumljeni uređaji za internu gravitaciju na letjelici - oni
čudesni mehanizmi koji nam omogućuju da unatoč svemu
zadržimo osjećaj normalnosti - začas bismo dospjeli u stanje
nesvjesnosti.

Stavim li sve na papir, bit će to opsežan dnevnik. Ovdje

nam kažu da papir koristimo što manje. U brodskomu
Priručniku pronašao sam savjet da se koristimo digitalnim
datotekama budući da u svakoj kabini postoji minimalističko
osobno računalo (koje, vrlo neobično, nazivaju max). Ja,
međutim, volim slušati zvuk grebanja nalivpera po papiru.
Ponio sam sa sobom golemu količinu rezervnih pera i dovoljno
patrona s tintom za cijeli život. Dva pakiranja papira, svaki s
po pet stotina listova, dobrano su me približili granici
dopuštene težine prtljage, iako moram reći da je ona određena
posve proizvoljno i doima se smiješnom. Pravi problem nije u
težini prtljage; problem je skladišni prostor u našim "osobnim
apartmanima".
Ovdje čine sve kako bismo se osjećali kao kod kuće. To
pokazuje da su oni u vladi dalekovidni jer znaju da ćemo dugo
vremena provoditi zajedno, nas šest stotina i ne znam koliko
još, poput putnika na kruzeru koji u odredišnu luku stiže
devetnaest godina nakon podizanja sidra. Svi se mi osjećamo
pomalo kao ilegalni emigranti zatvoreni u metalnu kontejneru.
Udobnu kontejneru, ne mogu, a da ne dodam.
Moj je apartman, kako se čini, dizajniran za putnike viših
klasa. Službeno, svi smo mi jednaki, svi smo "posada". Možda
su neki od nas, uključujući i mene, "jednakiji" od drugih, iako
smo ovdje isključivo iz simboličkih razloga. Pitam se: gdje žive
trilijunaši, i kako žive? I imaju li podmazivači u strojarnici
jednako udoban smještaj kao ja? Iako ovdje nema ni
mehaničkoga motora ni maziva, ipak pretpostavljam da je
uslužno osoblje podijeljeno u određene kategorije. Ne bih se
iznenadio da žive u jazbini pretrpanoj visećim krevetima.
Meni se moj maleni dom sviđa. I bolje je da je tako jer ću
u njemu morati dugo živjeti. Čeznem za svojom kolibom -
svojom pravom kolibom. Zidovi su joj od balvana, krov od
cedrova drveta; u njoj je peć na drva (smijete je imati kao
povijesni artefakt, ali ne smijete je koristiti), imam vrt s puno
kamenja, njime protječe potočić u koji povremeno doluta divlja
pastrva. Hvata me nostalgija kada pomislim na moj staklenik,
na moje eksperimente s kaktusima, na moju motornu pilu
(koju također držim ilegalno). Na moju veliku žalost prošle ju
je godine zaplijenio inspektor kome se činilo da je pronašao
dokaze zločina u mojemu stražnjem dvorištu.
"Tražite trakavice?" priupitao sam ga nadajući se da će ga
moje pitanje skrenuti s traga.
"Ne znam što razumijevate pod trakavicama, dr. de
Hoyose", odgovorio je ošinuvši me oštrim pogledom. "Ipak,
nisam toliko slijep da ne vidim piljevinu."
"Uf-uf. Hoćete reći, posve ste slučajno prolazili ovuda,
bogu iza nogu, sa svojom družinom veselih eko-policajaca."
"Neovlašteno ste posjekli stablo, gospodine, i prema članku
4978b3 počinili ste kažnjivo..."
"U redu, u redu, u redu. Istini za volju, piljevina je s
oboljeloga bora - htio sam zaustaviti širenje borova kornjaša
koji napada koru drveta kako se zaraza ne bi proširila po cijeloj
šumi."
"Zašto niste kontaktirali moj odjel i zatražili da vam se
odobri uklanjanje oboljeloga stabla?"
"Bojao sam se da će se bolest proširiti prije nego što odjel
reagira."
Namješteno se smješkao - razumljivo, jer je izgovor bio
krajnje neuvjerljiv. Uvijek reagiraju, ne časeći ni časa -
spuštaju se užetom iz svojih aeroglisera na mjesta na kojima
biste ih najmanje očekivali. Upozorio me je da će, ne dovezem
li drvo za ogrjev njegovu interventnomu timu, biti prisiljen
predati me sudu. Rekao sam mu da mi ne pada na pamet to
učiniti jer je stablo raslo u mojemu dvorištu; zasadio sam ga
kao mladicu. Nije se dao uvjeriti - naredio je da se moje imanje
temeljito pretraži i zaplijenio čitavih pet kubika prekrasne
suhe borovine koju sam iscijepao i spremio u garaži. Uz to mi
je pokazao satelitski snimak isijavanja topline s mojega imanja
koji nije bio na mapama.
Priznao sam se krivim. Od zatvora su me spasile moje dvije
Nobelove nagrade, no svejedno sam morao platiti visoku
kaznu.
Zanimljivo je da su eko-zločincu kao što sam ja dopustili
da se ukrca na ovakav brod. Valjda su ocijenili da bi, u slučaju
da mi zabrane putovanje, to odveć narušilo njihov ugled u
javnosti.
Kao što vidiš, dobri moj Neile, moj ostarjeli Neile iz
budućnosti, moja brodska kabina dugačka je nešto preko
četiri metra i tri metra široka (digitalna fotografija u privitku).
Zidovi su zakrivljeni za nekoliko stupnjeva i slični su
dvostrukim zagradama, osim zida s vratima i njemu
suprotnoga zida koji su ravni. Zidovi, strop i pod izrađeni su
od novoga materijala koji nije ni metal, ni gips, ni fiberglas, i
žućkastobijele su boje koja daje naslutiti rano jutarnje svjetlo
i trebala bi, pretpostavljam, ublažiti čovjekovu uvijek prisutnu
sklonost promjenama raspoloženja. Kada povučem prstom po
svjetlosnoj traci pored vrata, strop i zidovi osvijetle se
intenzitetom koji želim. U kabini postoje tri svjetiljke za
intenzivno čitanje, maleni okrugli reflektori koji se klizanjem
mogu pomicati duž zida i moguće ih je postaviti u položaj koji
nam najviše odgovara. Misle na sve!
Krevet ne možete vidjeti sve dok ne pritisnete malenu
svijetleću tipku pored vrata: tada odjednom zid izbaci podnicu.
Pritisnite drugu tipku i odozdol, iz podnice, iskoči pregradak s
jastucima. Krevet je prekriven lanenim plahtama i laganim
vunenim pokrivačem. Pravi lan i prava vuna: na troškovima se
očito nije štedjelo. Pritisnite treću tipku i iz zida nasuprot vama
iskoči sintetički drveni radni stol, a zajedno s njim,
automatski, i podstavljena stolica s naslonom koji korisnik
može prilagođavati kralježnici. Stol je opremljen ugrađenim
maxom postavljenim simetrično ispod pripadajućega zidnog
ekrana (koji je nevidljiv dok ga ne koristite) te jednom jedinom
ladicom za pisaće potrepštine u kojoj su zasada samo mini-
printer i vodič za prebivaoca te tanka e-knjiga s 2 200 stranica
naslovljena Priručnik, neka vrsta svetoga pisma za putovanje.
U ugrađenim ladicama u drugomu zidu nalazi se odjeća.
Opet tipke - vrata zidnoga ormara nestaju u zidovima, nema
oštrih bridova na kojima bi se stariji druškan mogao ozlijediti
za morske oluje. Jedna zanimljivost: sa sobom sam ponio
traperice, izlizanu kariranu košulju i safari-jaknu. Pri
sigurnosnomu pregledu bilo je mrštenja obrva zbog mojih
kaubojskih čizama koje su me nejednom spasile od ugriza
zmija otrovnica, no nakon malo pogađanja uspio sam ih
prošvercati. Svatko je nesumnjivo ponio sa sobom dovoljno
odjeće za desetljeća putovanja i spremnici su očigledno puni
rezervne odjeće, u slučaju da se za njom ukaže potreba. Zidni
ormari puni su čarapa i donjega rublja od sintetičke tkanine.
Ove uvrjedljive predmete bacio sam u kantu za reciklažu na
šetnici D. Nadajmo se da ih nitko ne će moći dovesti u vezu sa
mnom. Ne volim kada mi se neprestano prigovara.
Pored 4,2 četvorna metra prostora u sobi postoji i
kupaonica. Ova kabinica sadrži nužnik od nehrđajućega
čelika, umivaonik i tuš-kabinu, uspješno dizajniranu za
fizičku masu manju od moje i zato je malko tijesna. U
kupaonici se nalazi nekoliko neuobičajenih gluparija kojima je
svrha pokazati da se posada brine o svojim putnicima, među
kojima i digitalni audio podsjetnik koji me svako toliko nuka
da se poslužim "neobveznim" tehnološkim izumima koji život
čine ugodnijim:
Samoljepivi flaster za očitavanje HUMVS-a (univerzalnih
holističkih vitalnih znakova), koji se preporučuje pričvrstiti na
kožu na sredini prsnoga koša, namješten za neprekidno slanje
poruka automatskome prijamniku u ambulanti na mojoj
palubi. Unatoč neprekidnu inzistiranju mojega liječnika opće
prakse u Santa Feu nikada se nisam dao nagovoriti da
koristim te idiotarije koje nazivam humvićima. Neki ih čak
implantiraju u tijelo. Nikako ne razumijem zašto zdravi ljudi
žele da im nekakav elektronski parazit napadne nutrinu ili da
im se prikači za kožu. Paraziti me, kakvi god bili, ispunjaju
prijezirom. Osim toga, ne želim se nepotrebno zaokupljati
svojim zdravljem, takvim kakvo već jest. Ako već moram
umrijeti, vjerojatno ću se udaviti vjeveričjom kosti ili ću se
strovaliti na neku lijepu prirodnu stijenu i razmrskati glavu.
Ne radi se o tome da je sve ovo što sam rekao logično. Stvar je
jednostavno u tome da ne podnosim... Ah, začepi, Neile! Dosta
je gunđanja!
Još je jedan predmet bio u mojemu sobičku: indikator
raspoloženja - onaj računalni glas savjetovao mi je da ga
pričvrstim na kost iza uha, lijevoga ili desnoga, svejedno. Ako
se osjećate loše, ili ste u panici, ili ste zbilja jako ljutiti,
indikator će zasvijetliti odgovarajućom bojom (prijatelji će to
primijetiti i priskočiti vam u pomoć), a tanki glasić glasno će
vas upozoriti da se morate smjesta javiti u ambulantu na
vašemu katu.
Uza sve to pronašao sam još i prozirnu omotnicu s tri
pilule za smirenje, na kojoj je pisalo: "Uzorci na dar, za vaše
zadovoljstvo i opuštanje. Za sva pitanja i dodatne uzorke
obratite se svojemu liječniku."
U redu onda! Tri indikatora i tri pilule završili su u
zahodskoj školjci. Ploča s glasovnim naredbama - fljus!
Gotovo. Sada mogu nastaviti sa svojim životom, izložen u
potpunosti opasnostima, nesigurnostima, mukama i
ljepotama ljudske egzistencije.
Kada sam se vratio u glavnu sobu, na razmatranje mi je
ponuđeno još nekoliko stvari:
Prozirni umetci za oči, ne odveć različiti od ovećih
kontaktnih leća. Na glasovnu naredbu ovi vam predmeti šalju
svjetlosne podatke u vidno polje i nestaju već nakon nekoliko
sekunda, što vam jamči da se ne ćete spotaknuti o dio
namještaja niti ćete se sudarati s ljudima. Želite znati koji je
datum i koliko je sati, kolika je temperatura u sobi, svoju
poziciju na brodu, put do bilo kojega mjesta na brodu? Samo
upitajte i oni će vam istoga časa poslati odgovor. Možete birati
između tri razine komunikacije: samo vizualnu, audiovizualnu
i onu ispod praga svijesti. Oni izbirljiviji imaju na raspolaganju
tradicionalne naočale s istim funkcijama, iako kod naočala
subliminalna komunikacija nije 100 posto zajamčeno točna,
zbog nepostojanosti receptivne sposobnosti neurona. Uf, hvala
vam lijepa, mogu i bez jednoga i bez drugoga.
Zatim, tu je bila holografska maska za zabavu, veoma
mekana, veoma prilagodljiva licu: dovoljno je izdati glasovnu
naredbu i možete birati između više tisuća filmova i drugih
oblika zabave. Ležite na krevet i opustite se. Nema razloga za
zabrinutost. Budite sretni.
Umetci za uši za praktički neograničen izbor sadržaja za
slušanje - obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, glazbenih.
Probao sam nekoliko minuta. Baš lijepo. Ipak, iako me je
progonio osjećaj da možda činim pogrješku, izvukao sam ih iz
ušiju. Taman posla, rekoh sebi, zašto ne bih išao do kraja! Ako
mi trebaju misli, mislit ću. Ako mi treba glazba, pjevušit ću.
Većinu navedenih usluga mogu dobiti uložim li samo mali
dodatni napor, uz pomoć tradicionalne metode, tj. pristupom
maxu.
Bilo je tu i drugih pogodnosti, doista očaravajućih, sjajno
prilagođenih korisniku - i nadasve zamornih. Manje predmete
zgazio sam čizmom i riješio ih se bacivši ih u zahodsku
školjku. Veći predmeti završili su jednako kao sintetske
čarape, u zajedničkoj kanti za reciklažu za koju se toplo nadam
da ne registrira tko što baca u nju.
Od nas se očekuje da obujemo papuče s đonom kad god se
osmjelimo izići iz svojih soba. Prilagodit ću se tome jer su
podovi najčešće skliski. Ovdje je očito na djelu nedostatak
sposobnosti predviđanja. Zašto nisu stavili podove na kojima
se ne možete okliznuti? Više bih volio da mogu hodati bos po
hodnicima, ali iz iskustva znam da moje bose noge čine ljude
nervoznima. Kao da vidite Quasimoda koji posrče po
gradskomu trgu. Unutar svojega malenog svemirskog posjeda,
međutim, hodam bos. Podovi i zidovi prilagođeni su tjelesnoj
temperaturi - baš kao što je u mojemu stvarnom domu vrijeme
uvijek ljetno - iako se temperatura može po želji smanjiti.
Zajedno s opširnim glasovnim zabilježbama koje ću,
nadam se, snimiti na svojemu maxu, namjeravam sačuvati
nešto oskudnije bilješke na papiru na kome kanim zapisivati
svoja opažanja, misli, umovanja dvojbene kvalitete i
beskorisne digresije, sve što mi usput privuče pažnju. Daleko
više od tehnoloških čuda, zanimaju me strukture, nijanse,
iznenađenja. Vratim li se ikada kući s ovoga putovanja, sve ovo
bit će mi izvor zabave pod starost - kada doista ostarim. Koliko
mi je sada godina, zapravo? Šezdeset i osam, čini mi se. Upravo
sam provjerio svoj osobni profil u arhivu i tako je: imam
šezdeset i osam godina.
Ako je teorija o prostor-vremenu netočna, pokaže li se da
je ograničena na načine koje nismo predvidjeli ili, dopustimo i
tu mogućnost, pokaže li se da je kompleksnija i da sadrži
događaje-dimenzije koje nismo mogli ni naslutiti, ovi izračuni
vlastite životne dobi mogu se pokazati besmislenima po
zemaljskomu vremenu. U svakom slučaju, još se mogu
slobodno poigrati sa zamišljenim scenarijima. Vratim li se živ
s ovoga putovanja, vidim sebe kako se vraćam u svoj maleni
vrt u planinama Santa Fea kao tek osamdesetpetogodišnjak,
prema brodskomu računanju vremena, kao relativno mlad
starac. Hvala nebesima na suvremenoj medicini! Tako ću
dobiti nekoliko godina tijekom kojih ću moći prikupiti bilješke
i načiniti od njih knjigu, a možda i nekoliko godina pride, kada
ću odsklizati u alzheim 2, možda u a3. Tada mi to ionako više
ne će biti važno.

Dan 4.:

Jučer sam unio svoje prve zapise nakon početka

putovanja, no moram svakako spomenuti jedan ugodan susret
koji se zbio prvoga dana:
Na svakoj palubi, na pramčanomu i na krmenomu dijelu,
postoji prostorija s panoramskim pogledom, što znači da brod
ima osam "teatara" s pogledom u svemir. Potpuno iracionalno,
pretpostavio sam da će mi najviša paluba pružiti najbolju
perspektivu. Nakon što sam se nastavio tvrdoglavo uspinjati
stubištem prema palubi A, izbjegavajući dizala u nadi da ću
tako zadržati dobru tjelesnu formu, ušao sam u dvoranu i
otkrio da se u njoj već okupilo mnoštvo koje je ushićeno zurilo
u planet Zemlju koji je postajao sve manji. Zid u prostoriji s
panoramskim pogledom bio je trideset metara širok i 3,6
metara visok i kroza nj se mogao vidjeti krajobraz koji nije bio
ni najmanje sličan onome što bi čovjek očekivao vidjeti kroz
prozor što gleda u svemir, već prije odsutnost prozora,
odsutnost bilo čega što bi priječilo da cijeli sadržaj broda ne
bude usisan u prazninu. Znao sam da ondje postoji zid,
zapravo nekoliko slojeva zidova, ali efekt je svejedno bio
zbunjujuć - bila je to 3D digitalna luminizacija podataka koje
su brodski skeneri prenosili na zaslon rezolucije 1,7
megapiksela po kubnomu centimetru.
 U tomu trenutku slika je bila pravih proporcija: planet
Zemlja bio je veličine loptice za "mali" bejzbol, a Mjesec je bio
veličine loptice za golf koja je bivala sve manja. Za nekoliko
sati Zemlja ne će biti veća od sjajne zvijezde, a na lijevoj strani
zaslona pojavit će se Mars. Zatim će ljudi zaduženi za optičke
instrumente vjerojatno uvećati sliku kako bismo u prolazu
mogli načas baciti pogled prema koloniji.
Mnoštvo se u međuvremenu ponešto prorijedilo pa sam se
polako pomakao prema naprijed i uskočio u prazninu u
prednjemu dijelu dvorane. Neko sam vrijeme promatrao
svemirsko prostranstvo, očaran prizorom, ne vjerujući još
uvijek svojim očima. U jednomu trenutku osjetio sam oštar
ubod laktom u leđa; spustio sam pogled i ugledao nasmiješeno
lice Xue Ao-lija. Vrtio je glavom, baš kao što je nekada, u našoj
mladosti, običavao činiti na Princetonu kada bismo zapeli na
nekomu matematičkom ključu koji nam je, bili smo sigurni u
to, trebao pomoći u odgonetanju nekoga misterija.
"Pregledao sam popis putnika, Neile", rekao je. "Ne mogu
ti opisati koliko sam bio sretan vidjevši tvoje ime na njemu."
"I ja, Ao-li. Kada sam ugledao tvoje ime, pomislio sam: ovo
je sjajna vijest; devet godina bit će nam dovoljno da ponovno
upoznamo jedan drugoga."
"Slažem se. Dopusti mi, međutim, da budem pomalo
cjepidlaka u pogledu vremenskoga okvira budući da se čini da
govoriš o karti u jednomu smjeru. Imamo, vjerujem,
devetnaest godina, tj. devetnaest godina relativnoga vremena
da nadoknadimo sve što smo u međuvremenu propustili."
"U pravu si. Ali trebali bismo oduzeti godinu koju ćemo
provesti na tajanstvenomu planetu jer ćemo se morati
usredotočiti na ono što ondje pronađemo, ma što to bilo."
"Tako je. A sada, reci mi zašto tako malo znam o tvojemu
kasnijem životu kada smo tako velik dio mladosti proveli
zajedno."
 "Oprosti mi, Ao-li, postao sam najgori mogući
korespondent na svijetu. Pročitao sam tvoj članak u
posljednjemu broju Iona, ali ni sanjati nisam mogao da ću te
naći na brodu."
"Ni ja da ću ovdje zateći tebe, najčuvenijega samotnjaka na
svijetu. Zašto ne odgovaraš na pisma?"
"Ponestalo mi je poštanskih markica."
"Neile, Neile, zapadna civilizacija već trideset godina ne
koristi poštanske markice."
"Znam. Bio sam zauzet."
"Radiš trenutno na nečemu?"
"Ništa spektakularno. Prtljam nešto s Bohrovim radijusom
koristeći se nekim novim istraživanjima adiabatske energije
ionizacije i drugim temama koje mi pružaju zabavu."
"Time se već mnogi bave. Dižeš to na n-tu potenciju?
"Pokušavam vidjeti je li moguće. Beskonačnost je neobično
primamljiva, naravno. No s obzirom da sam zašao u zlatne
godine, jednostavno se malo zabavljam. Pretpostavljam da nas
obične stvari još uvijek mogu iznenaditi."
"Slažem se. Kako si inače?"
"Vrlo dobro, Sovo."
Xue se nasmijao, diskretno kao uvijek. Nadimak sam mu
dao prije mnogo godina kada smo nas dvojica udružili snage i
napisali rad koji nam je donio Nobelovu nagradu. Njegovo ime,
Ao-li, u kombinaciji s naočalima s rožnatim okvirom,
jednostavno vas je dovodio u iskušenje kojemu ste morali
podleći. U trenutcima ratobornosti Xue me je nazivao Nil -
skraćeno od Nil illegitimi carborundum.4

4 Lat. “Ne dopusti da te pokvarenjaci nadvladaju!", nap. ur.

 Neko smo vrijeme promatrali Zemlju koja je postajala sve
manja. Ljudi oko nas dolazili su i odlazili. Nitko nije previše
govorio.
Kada je Mjesec postao sićušan kao bijelo zrno, Xue me je
upitao: "Što misliš da bi učinio sa svojim životom da si mogao
birati? Mislim, što bi učinio inače, izvan onoga što si stvarno
postigao, a što, ako smijem tako reći, nije nimalo beznačajno
s obzirom na to da se u ovomu trenutku nalazimo upravo na
nečemu što je tvoja zasluga."
Umjesto odgovora prignuo sam koljena i simulirao
poskakivanje gore-dolje. "To je Nihmanova zasluga", rekoh.
"Moje su zasluge od sporedne važnosti."
"Dr. Nihman dao nam je gravitaciju na brodu, Neile, ali ovo
putovanje ne bi bilo moguće bez tebe. Uz to, nisi odgovorio na
moje pitanje. Što bi, usuđujem se upitati te ponovno, bio
učinio sa svojim životom?"
"Ne znam. Nisam razmišljao o tome."
"Sigurno si imao snove. Svi ih imamo."
Poniknuo sam pogledom. Pitanja nalik ovima diraju
preduboko, premda se katkada doimaju usputnima.
"Imamo samo jedan život", rekao sam. "Ali da sam imao
vremena, pretpostavljam da bih bio učinio cijeli niz stvari."
"Na primjer?"
"Sigurno bih svirao čelo."
"Mmmm, zanimljivo", uzvratio je Xue ohrabrujući me
kimanjem glave. "Što još?"
"Igrao bih košarku. Uvijek sam je volio. No s mojom
nogom..."
"Zadivljujuće. I?"
"Putovao bih."
"Pa upravo putuješ."
 "Putovao bih po Zemlji. Uspinjao se na visoke planine,
plivao u oceanu, odlazio na egzotična mjesta."
"Egzotična mjesta?" Raširio je ruke i nasmiješio se
pokazujući prema našemu sadašnjem okruženju.
"U mladosti sam sanjario o životu na splavi-kućici na
jezeru Dal u Kašmirskoj dolini, u podnožju Himalaje."
"Intrigantno."
"A ti, Sovo, što bi ti bio učinio?"
"Mislim, dragi Nile, da bih se iz fizičara bio preobrazio u
učitelja shui-moa."
"To je vrsta borilačke vještine, zar ne?"
Xue se naklonio oponašajući istočnjački način ophođenja
i, podesivši glas tako da izgleda usiljeno ljubazno, odgovorio:
"Ne, štovani gospodine, riječ je o amaterskomu akvarelnom
slikanju na svilenomu papiru. Iskreno govoreći, međutim, dao
bih sve umjetnosti na našemu voljenom planetu da mogu imati
vlastiti akcelerator čestica."
"Pokušavaš i dalje uhvatiti one stvarčice što zuje oko nas
brzinom većom od brzine svjetlosti?"
"Volio bih da mogu, ali nažalost, nitko mi ne može posuditi
deset bilijarda unija za pravu mrežicu za leptire."
"Niti ih ti može dati", rekoh odmahnuvši glavom. "Zacijelo
ne shvaćaju koliko bi nam koristilo da možemo napraviti crnu
rupu ovdje na Zemlji."
"Htio si valjda reći ondje na Zemlji."
"Imaš pravo, ondje."
Nastavili smo gledati kroz prozor.
"Ao-li, vinuo si se u visine, no i dalje si čvrsto ukopan u
stvarnost, postojan kao kamen."
(Napomena budućim arhivarima, bude li ijednoga u
budućim vjekovima: mandarinski korijen njegova imena je Ao,
što znači vinuti se u visinu, potucati se, a li znači mirovati ili
utvrditi. Kao što vidite, ovo ime moguće je različito tumačiti.
Između mene i mojega starog kolege često je dolazilo do
neobuzdana i prijateljskoga lomljenja kopalja.)
"Ne pravi oksimorone, Neile, i prestani već jednom sa
svojim fermijevskim šalama jer ću biti prisiljen poslužiti se
jednom od borilačkih vještina."
"U redu. Onda sklopimo primirje."
"U pravi čas."
Nasmiješili smo se jedan drugome i bacili posljednji pogled
prema plavomu biseru koji je plutao beskrajnim oceanom.
"Neprekidno se smanjuje", zamišljeno će Xue.
"Zbogom, o, najljepši svijete, zbogom", rekoh sam sebi. "O,
plavi pupoljče nebeski u kojemu čovječanstvo u ljubavi živi i
gdje čovjek ne diže ruku na čovjeka, gdje se darovitima
obistinjuju svi njihovi snovi, gdje sve pjeva, a svjetlost se
pretvara u zlato kada zazvone zvona."
"Dobroj poeziji ne treba rima", rekao je Xue. "Osim toga,
ne bi trebao govoriti laži."
"Laži? Ne, samo sam se prepustio sanjarenju."

Dan 7.:

Dva dana proveo sam u razgledavanju broda; istražio sam

ga od pramca do krme, od tako reći vranina gnijezda pa sve do
spremnika na dnu. Sigurnosne službe nisu mi dale odobrenje
za najviše i najniže razine.
Na brodu je šest paluba. Četiri među njima, A, B, C i D,
dostupne su svim putnicima. Iznad najgornje javne palube,
označene slovom A, nalazi se letna paluba KC (Kosmos
Command) na kojoj su kontrolni centri i obitavalište za
posadu. Ispod palube D nalazi se pogonski odjel i u njemu su
smještene i druge službe poput odjela za reciklažu, odjela za
čistoću atmosfere, odjela elektroničke kontrole, skladišnih
prostora, generatora gravitacije itd. Opći naziv za ove službe
jest PHM. Obični putnici ne mogu pristupiti tomu dijelu bez
poznavanja šifre za dizala i izlaze za nuždu. Izlaze za nuždu?
A gdje bismo točno izišli u slučaju nužde?
Na svakoj od šetnica, počev od palube A do palube D,
nalazi se samoposlužni restoran. Svaki je opremljen golemom
kuhinjom, sličnoj onoj u industrijskim poduzećima, i u njima
je zaposleno mnoštvo kuhara. Gosti se sami poslužuju, a jela
su besplatna. Oni koji vole da ih poslužuju konobari na
raspolaganju imaju prostrane, umjetnički dizajnirane
restorane s intimnim ugođajem u kojima se poslužuju
europska, azijska, afrička i indijska jela.
Sve vrvi od bistroa i pabova sa specifičnim vinskim
kartama i jelovnicima. Na palubi D nalazi se gostionica u kojoj
možete dobiti britanski specijalitet - pohanu bijelu ribu s
pomfritom - koji se poslužuje u papirnatim vrećicama s
otisnutim novinskim tekstovima s početka dvadeset prvoga
stoljeća, onako, radi efekta. Pred njom je uvijek dugačak red.
Na palubi C nalazi se samo jedna majušna kavana u kojoj
možete naručiti američki hamburger i pomfrit. Ovdje je
također dugačak red, unatoč žaljenja vrijednoj činjenici da
"meso" koje se u njoj poslužuje nije nikada hodalo na četiri
noge. Riječ je o nekoj vrsti proteina koji cvrči i iz meni potpuno
nepoznata razloga tjera vodu na usta posljednjim
mesožderima u nama poznatomu svemiru (uključujući i
mene).
Spomenimo i to da je sva ova tradicionalna hrana
životinjskoga podrijetla na takvim hranidbenim mjestima
sintetička - riječ je najčešće o genetski modificiranim
proteinima biljnoga podrijetla koji na taj način postaju
maksimalno hranjivi, kemijski poboljšanima kako bi imali
aromu. Većina ostalih prehrambenih artikala također su
simulacije. Samo je u specijaliziranim restoranima moguće
naručiti autentičnu prirodnu hranu, uglavnom na bazi
žitarica, te nekoliko vrsta pića poput čaja ili kave, kao i birana
vina (koja imaju astronomske cijene). Takvih je jela na
jelovniku tek nekoliko i nema nikakva jamstva da će biti
dostupna tijekom cijeloga putovanja. Dotle hidroponički vrtovi
obećavaju da će salate biti dovoljno.
Napomena samomu sebi: Nisi bogat, prijatelju, stoga se
drži mega-restorana sa samoposluživanjem i zadovolji se
vlastitom pliticom. Bistroi, kavane i navedeni pomodni
restorani nude hranu i pića koja morate platiti iz vlastitoga
džepa. Svi na brodu imamo "bankovne račune" s kreditima
koje smo ponijeli sa sobom s naših zemaljskih računa, u
kombinaciji s uni-kreditima dodijeljenim svim putnicima na
brodu. Naravno, svi zemaljski monetarni sustavi ugovorni su
sporazumi o vrijednosti svake pojedine valute, o tome što se s
njom može kupiti. Istina je, pak, da se na brodu ništa ne
proizvodi. Ništa se zapravo ne kupuje i ne prodaje - samo se
premiještaju materijali kako bi se stvorila iluzija kakve-takve
neovisnosti. Možda neka poduzetna duša među putnicima
djelja džepnim nožićem jeftinu zviždaljku koju namjerava
trampiti za nešto do čega mu je osobito stalo. Tržnice zjape
prazne: obilaze ih samo duhovi. Tržnice, zapravo, i ne postoje.
Jedino što doista imate jest vaš sobičak, a prema pravilima
koja vladaju na brodu, njih ne možete trampiti. Pitam se zašto.
Što nas sprječava u tome? Kasnije, nakon što se dovoljno
udaljimo od Zemlje, možda pokušam prekršiti pravila, onako,
radi zabave.
Na letjelici postoji sva sila stvari koje doprinose očuvanju
visoke razine civiliziranosti: o zidovima i u njihovim
udubinama vise umjetnički radovi. Na svakoj palubi postoje
dvije knjižnice te kinodvorana. Uz to, svaka paluba ima DAK
(digitalnu ambijentalnu komoru). Nikada mi nije palo na
pamet ući u jednu od njih, čak ni u onu veliku omnisenzorsku
u Santa Feu u kojoj za tisuću unija možete provesti tri sata u
savršenoj iluziji pješčane plaže na Floridi, jesenske šetnje
vermontskim šumama, dubinskoga ronjenja u Tihomu oceanu
ili relaksiranja u tokijskome sushi-bordelu, itd., i sl.
Možda poželim doživjeti iskustvo DAK-a nešto kasnije
tijekom putovanja, ali za sada više volim stvarnost, ili bih joj
se barem želio približiti što više u našemu letećem gradu.
Negdje po sredini broda postoji atrij koji stvara iluziju da se
nalazite u duboku kanjonu kome je podnožje na razini D, a
vrh u prozirnu poliplastičnomu stropu iznad razine A.
Pogledate li kroz strop, ugledat ćete plavo "nebo" kojim s
vremena na vrijeme proleti poneki "oblak". Arboretum je
"usađen" u pod atrija. Po mojoj procjeni, ovaj je prostor 45
metara širok i 120 metara dugačak i tvori neku vrstu
centralnoga parka s alejama i žuboravim potočićima. Samo
neke vrste južnoameričkoga drveća dosežu visinu razine B jer
su sva stabla mlada, premda će pri kraju putovanja izrasti do
svoje pune visine. Zrak je ovdje ugodan, razina kisika povišena
i osjeća se prirodan miris pravoga lišća, kore drveta i sjemenja.
Atmosfera je ispunjena ptičjim pjevom (riječ je o umjetnim
zvukovima koji će s vremenom, sva je prilika, postati iritantni).
Svrha atrija nije znanstvena; on je tu iz estetskih razloga, a
ima svrhu olakšati putovanje potencijalno klaustrofobičnima -
što znači svima nama.
Kao što rekoh, brod je od najniže do najviše točke visok 60
metara - po prilici 180 stopa - koliko i manja stambena zgrada.
(Ne zamjerite mi na ovoj upadici: u svojemu radu uvijek sam
cijenio univerzalni unimetric sustav. Ipak, gadi mi se način na
koji je postalo uvrjedljivo koristiti se starijim mjerama kao što
je Imperial Yankee. Mislim da ću im se vratiti čim mi se
prohtjedne. Ljudska stopa [barem ona moja koja je zdrava]
posve je praktična mjera. Ne zamjerite mi, molim vas, na
mojim miješanim metaforama.)
 Uz pomoć malo računanja i nagađanja, uvodeći kao faktor
debljinu poda od oko 60 cm, došao sam do ovih brojki:
• Gornja paluba, KC, visoka je po svoj prilici 6 do 7,2
metara. Unutar nje mogu postojati dodatne palube.
• Palube A, B, C i D, od poda do stropa, visoke su svaka
3,6 metara, što iznosi ukupno 14,4 metara. Dodajte
tome debljinu podova od 0,60 metara za svaku razinu i
imate ukupno 16,8 metara. Neka bude 18.
• Putnici koji žive na palubama A do D nemaju pristup
posljednjoj razini - P (Pogonski dio), S (Skladišta) i O
(Održavanje). U nacrtima broda u brodskomu
Priručniku (riječ je o običnim ilustracijama, ne
inženjerskim fotokopijama tehničkih crteža) ovi odjeli
prikazani su kao da se nalaze na istomu katu, što bi
iznosilo 24 metra visine. Na ovoj razini smješteni su
antimaterijski/fuzijski motori, postrojenja za stvaranje
umjetne gravitacije, postrojenja za reciklažu, postrojenja
za kontrolu atmosfere (obnova i pročišćenje kisika) te
ostale bazične službe, uključujući skladišta s hranom,
četiri raketoplana za relacije brod-planet te vozila na
kotače i male letjelice za planetarna istraživanja.

Dan 18.:

Jučer sam zaustavio nekoga mladića koji je prolazio pored

vrata moje sobe rukujući bešumnim usisavačem.
“Tko odvozi smeće?" upitao sam ga.
"Nitko, gospodine. Sve se iznova prerađuje."
"Baš sve? Čak i izmet i kuhinjske pomije?"
"Aha. U podrumu imamo prilično dobro postrojenje za
razvrstavanje."
 "Zbilja?" začudih se. "Znači li to da je voda u mojoj slavini
prošla kroz, hm, neke druge sustave?"
"Da."
"A što je s prašinom? Koristite i nju?"
"Da."
"Kao kompost u vrtovima?"
"Dio nje svakako. Nakon odvajanja organske tvari
dospijevaju u Biološki odjel, gdje ih na brzinu pregledaju, a
zatim se prosljeđuju vrtlarima. Neorganske tvari završavaju u
podrumu. Ne bih znao što dalje rade s njima."
U podrumu je, pretpostavljam, Odjel za antimateriju.
Zanimljivo je znati da čak i mikroskopski sitne neorganske
čestice služe nečemu korisnom. Što se organskih tvari tiče,
hm, očito se puno laže kada je u pitanju mjesto na koje se
odlažu. Tako, primjerice, u centrima za tjelovježbu postoje
vakuumske kupke. Stojite pet minuta goli u toploj i vjetrovitoj
komori za usisavanje i sve što ne prianja uz vas biva
otpuhnuto i pretvara se u nešto drugo. Prhut postaje dio zrele
rajčice. Ništa vas ne može tako razveseliti kao kada vam cijelo
tijelo očiste usisavačem - to me uvijek iznova natjera na smijeh
- brže je nego s tušem, a uz to se štedi voda. Naravno, potiču
nas da koristimo i tuš - iz društvenih razloga. U biti, ništa se
ne rasipa. Domišljato, nema što, ali pomalo uznemirujuće.

Dan 24.:

Cijeli život nastojao sam svoju elektronsku i zvučnu poštu

svesti na što manju mjeru. Nametnuo sam sebi stegu i rekao:
odsada ćeš je pregledavati samo jednom tjedno. Zanimljivo,
prošlo je više od tri tjedna otkada sam posljednji put osjetio
potrebu da otvorim svoj sandučić elektronske pošte. Max mi
pruža potpunu uslugu koja mi omogućuje pristup Zemlji i
svim komunikacijskim sustavima na brodu, jutros sam otvorio
elektronski sandučić i vidio da sam u međuvremenu dobio
nekoliko stotina poruka. Trebao mi je cijeli dan da ih pročitam.
Ništa doista osobno, ništa što bi iziskivalo odgovor, samo
službeni bon voyage od svih mogućih instituta, svemirskih
agencija i izdavača s ponudom za ugovor. Jedino pismo za koje
bi se, uz malo pretjerivanja, moglo reći da je bilo prisnijega
karaktera bilo je od predsjednika Američkoga udruženja
uzgajivača kaktusa u kome je stajalo da ću nedostajati škvadri
iz Santa Fea te da im, ako ikako mogu, donesem "svemirsku
opunciju", pronađem li koju na planetu. Poslao sam mu
poruku od samo jednoga retka u kojoj sam obećao da ću dobro
otvoriti oči.

Dan 25.:

Predviđeno je mnoštvo javnih predavanja kojima može

pribivati svatko koga zanima određena tema. Moguće ih je
slušati u privatnosti vlastite sobe, priključivanjem na max. Kao
alternativa, moguće im je, naravno, pribivati fizički, u
amfiteatralnoj dvorani u kojoj se održavaju. Na brodu imamo
toliko eksperata da je praktički nemoguće iscrpsti sve teme.
Animator za društvene aktivnosti pozvao je petero
nobelovaca da održe uvodna predavanja. Mi nobelovci znamo
biti prilično suhoparni, ali područja kojima se bavimo i
nagrade koje smo dobili možda će ipak privući pozornost
pokojega putnika. Prvo predavanje, moje, na rasporedu je
sutra uvečer.
Dan 26.:

U amfiteatar se natiskalo blizu dvije stotine ljudi. S

obzirom na dugogodišnje iskustvo gostujućega predavača na
raznim sveučilištima, održao sam im ponešto zbunjujuće
predavanje, začinjeno pretpostavkama o zakrivljenosti
prostorno/vremenskoga kontinuuma, u kome sam dao maha
svojoj golemoj erudiciji i svojim posljednjim riječima doveo
publiku do vrhunca uzbuđenja:
"Relativizira li relativnost egzistenciju? Katkada nam
izgleda da ona čini upravo to jer našu
psihološko/percepcijsko/konceptualnu orijentaciju određuju
mjerenja zasnovana na planetarnosti koja često zamućuju
našu sposobnost uvida i čak nas dezorijentiraju u prisutnosti
načela kozmičke fizike. Pa ipak, relativnost ne pretendira
postati ontološki sustav. Dapače, filozofija se na kraju može
pokazati koherentnijim modelom egzistencije od fizike."
Kao što sam se unaprijed dogovorio s organizatorima
predavanja, u tomu trenutku na ekranu se pojavilo mnoštvo
fotografija zviježđa Alpha Centauri. Hubble 8 sada je izvan
orbite Pluton-Charona i šalje nam najbolje fotografije cilja
našega putovanja koje smo do sada dobili.
Zviježđe Alpha Centauri je, naravno, skupina koju tvore tri
zvijezde: bijela dvojna zvijezda Alpha Centauri-A i Alpha
Centauri-B te crveni patuljak Proxima Centauri (ili AC-C) koji
se okreće oko ovih dviju zvijezda. Proxima je, tehnički gledano,
naš najbliži susjed, ali njezina je gustoća toliko velika i ona je
toliko nabijena magnetizmom da ćemo je zaobići u široku
luku. AC-A je malo veća od našega Sunca, AC-B malo manja.
Na ekranu se zatim pojavila uvećana fotografija zvijezde
AC-A. Svi njezini planeti, njih osamnaest, pokazali su se u svoj
svojoj raznovrsnosti, u svom bogatstvu svojih boja i veličina.
Tri među njima znatno su veći od Zemlje, no ipak ih ne
možemo svrstati među plinovite divove. Binarne zvijezde nisu
prikladne za formiranje divova.
Zatim je teleobjektivom zumiran AC-A-7, planet uz koji su
vezane sve naše želje. Sedmi u svojemu Sunčevu sustavu,
nešto veći od Zemlje i nešto udaljeniji od svojega Sunca nego
što je Zemlja od svojega. Sonde poslane u svemirsko
prostranstvo prije nekoliko godina sačinjavaju teleskopski niz
širok dvadesetak kilometara čiji nam podatci stižu kao
integrirana slika veličine zrna graška. Povećamo li dodatno ovo
povećanje, dobit ćemo mrlju sastavljenu od pravokutnih
piksela. Zanimljivo je da je plave boje, što znači da je prekriven
oblacima plina ili da je riječ o vodi. Teleskopi na našoj letjelici
davat će nam sve jasnije fotografije što se budemo više
približavali našemu odredištu.
Želio sam da projicirane slike budu popraćene glazbom. Ne
mogavši se odlučiti između uzvišenoga tona violine u skladbi
Ševin let Vaughana Williamsa i sladunjavih arija iz
Ciccolettijeve posljednje opere Mora na Marsu odbacio sam
oboje i odlučio se za veličanstvenu dramatičnost Holstovih
Planeta.
S odmicanjem simfonije nad slušatelje se spustila jezovita
tišina. Začudo, mnogi od njih su zaplakali, većinom žene, no
suze su se mogle vidjeti i u očima nekolicine mušakaraca.
Slušatelji su ostali sjediti još nekoliko minuta u tišini, a zatim
su, jedan po jedan, napustili prostoriju.

Dan 27.:

Nakon ranoga doručka spustio sam se u arboretum:

osvjetljenje je bilo prigušeno: ljepotu i sklad raslinja remetila
su samo svjetla uzduž staza koja noćnim šetačima pomažu u
orijentaciji. Bio sam sam, poput starca koji još prije zore izvodi
psa u šetnju. Ptice su bile ugašene i preko razglasa pušten je
jedan od Mozartovih koncerata za puhače. Sjeo sam na klupu
i zatvorio oči.
Nešto kasnije arboretumom je prolazio vrtlar i zapazio me
u ukrasnomu grmlju.
"'Jutro, gospodine."
"Dobro jutro i vama", odgovorio sam.
"Tek je šest sati, no ako želite, mogu uključiti izlazak
sunca."
"Ne, hvala."
"Ljudi obično počnu dolaziti oko sedam. Tada uključim
ptice. Da vam pustim ptice?"
"Ne, volim slušati Mozarta. Puštate li svakoga jutra
klasičnu glazbu? Ako puštate, sjedenje u arboretumu mogla bi
mi postati navika."
"Uvijek ste dobrodošli, u bilo koje doba dana ili noći. Ipak,
ne puštamo uvijek klasičnu glazbu. Ja volim da glazba bude
raznolika pa puštamo dosta etno i folk glazbe. Afričku,
također. Keltsku, lagani blues."
"A jazz?" upitah.
"Osobno sam ljubitelj jazza, neo-Orleansa i post jazza, ali
slušam ih u svojoj sobi."
"A da pustite malo dobroga starog rocka?"
Vrtlar se namrštio. "Ne činimo to drveću." Odmahnuo je
glavom. "Izopačuje pravilan rast molekula. Sprječava
cvjetanje, pupanje i dozrijevanje voća. Ali kada pustimo
Mozarta, Bacha, neku nježniju Chopinovu skladbu, ili čak ne
tako bučna Beethovena, rezultati su iznenađujući."
"Kao na primjer?"
"Veća stopa rasta. Peteljke i listovi okreću se malo-pomalo
prema zvučnicima, kao da žude za izvorom."
"Sigurni ste da to nije samo vaš umišljaj? Biljke ne mogu
uživati u klasičnoj glazbi."
 "Biljke svakako nemaju osobnost, no uvjeravam vas da
reagiraju pozitivno. Sve je to uvjetovano biologijom, naravno."
"Svakako."
Zastao je, neko vrijeme razmišljao, a zatim rekao: "I mi smo
uvjetovani biologijom."
Nije mi se ulazilo u usiljenu raspravu o naravi inteligencije.
"To je njihov duh", nastavio je. "Duhovi međusobno
komuniciraju."
Jao meni, vrtlar s filozofskim nagnućem! Brzo sam se
povukao.

Dan 28.:

Napola u snu uspravio sam se u krevetu i uključio

reflektor. Zgrabio sam list papira i nalivpero:
Tvrdnja A: Fenomenologija glazbe predstavlja suvisao,
univerzalni "jezik" koji se zasniva na fizici.
Tvrdnja B: Glazba je osjetilna manifestacija teorije valova.
Tvrdnja C: Glazba je val kao manifestacija "duha".
Pitanje: Ako je sve navedeno točno, što je "duh"?

Dan 30.:

Momak s usisivačem i ja skovali smo neku vrstu

transklasnoga pajdaštva. Rekao mi je da se zove Dwayne. Ja
sam njemu rekao da se zovem Neil. Iza njegova lica, slična
maski, krije se smisao za zajedljiv humor kojega postanete
svjesni tek nakon što neko vrijeme ostanete s njim u
razgovoru, pri čemu se najčešće služi kratkim, odsječnim
odgovorima: Da. Ne. Možda. Jutros me je izbacio iz moje sobe
kako bi mojemu privatnom prostoru dao obveznu mjesečnu
porciju higijenskoga ribanja. Pritom se koristio krajnje
čudnovatim oruđima, uključujući staromodne gumene
rukavice, spužvu i kantu s antiseptičkom vodom. Pravi
majstor tradicije. Stajao sam u hodniku i promatrao ga dok je
radio upitavši ga gdje stanuje poslužno osoblje.
"U prizemlju", rekao je.
Nakon još malo istraživanja došao sam do zanimljive
informacije: čak i ljudi najnižega položaja imaju vlastite
privatne sobe, baš kao i svi drugi. Njegova je na razini D, moja
na razini B, trilijunaši su na razini A. Ova privilegirana čeljad,
rekao mi je, ima luksuzno uređene sobe (hijerarhičnost je,
kako se čini, neizbježiva kada su posrijedi ljudi). Njegova soba
posve je nalik mojoj, kaže, možda nekoliko desetaka
centimetara kraća i nema stola, ali pruža daleko veće
mogućnosti za zabavu nakon radnoga vremena.
"Filmovi?" upitao sam.
"Da."
"Kakvi filmovi?"
"Dobri, loši, odvratni."
"Mislite na stare kaubojske filmove'"
"A? Ne znam ni jedan koji se tako zove. Ima ih svakakvih."
Zastao je, letimice me pogledao i pridometnuo: "Nisam baš
doma u vezi s tim." Dobacio mi je obješenjački osmijeh i zatim
se vratio svojemu poslu.
Prašio je sve u šesnaest! Tako, uza sve još i razgovaramo,
a razgovori s njim jednako su zabavni kao i bilo koji drugi što
sam ih do sada imao, bolji od mojih rasprava s Xueom, koje se
svode uglavnom na tehniku. Dwayne i ja dijelimo nostalgiju za
Divljim zapadom, pelin-grmom i kaktusom, kojotima što cvile
za punoga Mjeseca, prekrasnim zalascima sunca itd. Potječe
iz ruralne Nevade, no kada su se državne granice promijenile,
a Los Angeles proglašen jednom od deset američkih metro-
država, morao je i sam promijeniti boravište. Nekoliko godina
bio je zaposlen u nekoj tvrtki za svemirsku tehnologiju,
diplomirao je procesno inženjerstvo, zatim računalnu
tehnologiju, ali silno ga veseli što se uspio ukrcati na Kosmos
kao domar na glasu.
Dwayne mi je pokazao kako da osiguram pristup filmovima
uz pomoć posebnoga ključa na mojemu maxu.
Učetverostručuje ekran i izbacuje izbornik s više od tristo i
osamdeset tisuća naslova. Kada je otišao, isključio sam ga i
pokušao zaboraviti kako se to radi. Gdje su moji kaktusi sada
kada su mi potrebni?

Dan 60.:

Nekoliko socioloških zapažanja:

Letačko osoblje nosi tamnoplave uniforme. Ne viđamo ili
često tijekom dana. Povremeno ih spazim u restoranima i
bistroima, rijetko u restoranima sa samoposluživanjem.
Ostalo osoblje također nosi uniformu na dužnosti. Tako je,
primjerice, uniforma kuhinjskoga osoblja bijela i sastavljena iz
dva dijela, a imaju i zaštitnu mrežicu za kosu. Medicinari nose
plavo radno odijelo istoga dizajna. Osoblje za održavanje
(čišćenje, pranje rublja itd.) nosi svijetlozelenu. Pripadnici
službe za društvene djelatnosti nose obično radno odijelo s
kravatom (muškarci i žene nose isto odijelo). Kada nisu na
dužnosti, ljudi nose nekoliko tipova odjeće koja je bila u trendu
kada su odlazili sa Zemlje.
Čini se da su u tomu pogledu žene znatno inventivnije od
muškaraca. Zacijelo negdje skrivaju goleme ormare pune
odjeće ili neprekidno prekrajaju i prepravljaju postojeću.
Mnoge od njih očito su ponijele sa sobom iglu i konac.
Hotimični anakronizam: ni jedna od njih ne zna što su igla i
konac. Vjerojatno imaju elektronske naprave kojima paraju
šavove i šiju odjeću dajući joj nove oblike. Nakit je također
važna stavka.
Kada je riječ o stilu, jako su podložne instinktu krda, iz
razloga koje ja cijeloga života nikada - ali baš nikada - nisam
uspio shvatiti. Ove godine sve nose ovratnike visoko, tako da
im dodiruju bradu; lani nisu imale ovratnike na bluzama i
nosile su kostim s hlačama i s dubokim dekolteom. Godinu
prije toga vrat su pokrivale čednom čipkom, a suknja im je
sezala do koljena, ispod kojih su ih nogavice usko pripijenih
crnih hlača stezale škodeći njihovu zdravlju. Posljednjih
mjeseci rub suknje jedva im pokriva bedra. Kako priopćavaju
jedna drugoj što moraju učiniti sljedeće?
Pravila kojih se osobno držim u odijevanju vrlo su
jednostavna i ne mijenjaju se: kaubojske čizme, traperice,
karirana košulja, crveni rubac oko vrata i športska jakna od
tvida, koju sam platio tisuću unija. Oko pasa nosim izlizani
kožni remen. Za nj je prikačen pribor za preživljavanje u koji
se mogu pouzdati i koji sam kupio kao tinejdžer od svoje prve
plaće, a sadrži stari nož na preklapanje, kremen i kompas.
Nikada ne znate kada ćete morati oteti svemirski brod ili
pronaći put do svojega matičnog planeta.

Dan 110.:

Svakoga dana nastojim raditi dva ili tri sata na svojim

omiljenim teorijama, črčkajući rastreseno po papiru, bilježeći
svoja nagađanja o ujedinjenoj teoriji polja, izmišljajući
matematičke neologizme (Neil-ogizme), onako, za zabavu. To
održava moj mozak budnim i potiče motivaciju, sve u nadi da
ću možda uspjeti malko pomaknuti granice. Nakon nekoliko
mjeseci, međutim, pažnja mi često odluta drugamo. Počinjem
doživljavati nešto što sam rijetko iskusio u životu, osjećam
"dosadu". Kada sam prvi put shvatio što se događa, silno sam
se uplašio. Hoće li me ova zaraza početi hvatati sve češće?
pitao sam se. Hoću li postati nalik tigru što neprekidno korača
po kavezu i završiti s pjenom na ustima grebući zidove moje
sobe? Ili ću se (što je još vjerojatnije) pretvoriti u buhu što
izbezumljeno poskakuje u kutiji žigica? Ove halucinacije
nakratko bi me paralizirale i u tim kratkim, ali jezivim
trenutcima bacio bih pogled prema maxu (ne piši ga velikim
slovom, Neile, za Boga miloga, ne piši tu riječ velikim slovom!),
obuzet iznenadnom željom da pogledam neki film. Društveno
priznat mehanizam bijega broj jedan. Bijeg zatvoren u kućište
međuzvjezdanoga mehanizma bijega epskih razmjera,
mnoštvo bjegova umetnutih jedan u drugi poput kineskih
kutija ili ruskih "babuški".
Otrgnuo sam pogled od maxa, navukao čizme protiv
zmijskoga ugriza i ispunjen srdžbom dao se na pješačenje
obišavši, hramajući, sve četiri šetnice, kloneći se svih dizala,
prisiljavajući se koračati gore-dolje po stubištima. Pomoglo je.
Ipak, nervoza koju sam osjećao nije nestala.
Moram više izlaziti!
Zanimljivo je to kako moje pisane zabilješke bivaju sve
rjeđe i razmaknutije. Unosim zabilješke u svoj audiodnevnik
svakoga dana, malene napomene, bilježeći imena osoba koje
susrećem: primjerice, moja svakotjedna čavrljanja s Xueom,
kao i neplanirane razmjene mišljenja s astronomom
Strachanom McKieom s Kraljevskoga opservatorija u
Edinburghu, projektantom novoga tornja u ROE-u, autorom
mnoštva sjajnih, ponešto ekscentričnih knjiga - da, upravo
onoga čovjeka po kome je nazvano McKieovo ultra duboko
polje - onaj prividno prazan kutak svemira u kojemu je on
otkrio oko tri tisuće novih galaksija i više od osamdeset novih
kvazara.
Susreti s McKieom nisu ni dugački ni osobito pamtljivi i
obično su začinjeni njegovim zlovoljnim opaskama i
pritužbama, pri čemu onako nedruštven kakvim ga je Bog dao
nikada ne propušta reći kako je interakciju među ljudima
potrebno svesti na najmanju moguću mjeru, osim ako se
tijekom razgovora ne načme tema koja njega zanima (tj.
kvazari). Stjecajem okolnosti sa sobom sam ponio otrcani
primjerak njegove meko ukoričene knjige o kvazarima, ne
znajući da će i on biti na brodu. Sijed, čangrizav, visok i svinut
poput bolesna nokta, izaziva moje simpatije. Promašen čovjek
kao i ja.
Na brodu je i dr. Maria Kempton sa Sveučilišta u Sidneyju
koju sam upoznao u salonu jedne večeri kada sam se osjećao
bespomoćnim. Prva je zapodjenula razgovor upitavši me jesam
li ja dr. Hoyos, fizičar. Uzdahnuo sam u sebi jer mi ugled što
ga uživam u društvu nije osobito važan. Bilo bi mi puno draže
da sam mogao povesti živahan i iracionalan razgovor s pravim
djetetom, ali u našemu malenom pothvatu ne sudjeluje ni
jedno dijete, a i inače je ova vrsta ponešto ugrožena na našemu
matičnom planetu.
Kemptonici je nešto preko šezdeset, ali nije bilo potrebno
naprezati maštu da bi se vidjelo da je jednom bila pristala
mlada žena. Zapodjenula je razgovor tako što je spomenula da
imamo nešto zajedničko jer smo oboje bivši članovi Mense.
"Ispisali ste se?" oteo mi se hinjeni uzvik zaprepaštenja.
"Da, odavno. Visok IQ ne jamči vam da ćete se sjetiti
obnoviti članstvo."
Znao sam zašto sam jednom i sam bio član ovoga
udruženja - Xue nije imao mira dok se nisam učlanio
smatrajući da će mi to donijeti prestiž - no zanimalo me je znati
što je nju natjeralo na to pa sam je upitao zašto se učlanila u
ovaj elitni klub mozgova.
"Bila sam vrlo mlada", rekla je s izrazom zamišljenosti na
licu. "U početku je to bilo zbog ponosa. Dijelom i zbog
usamljenosti. Željela sam pronaći ljude s kojima bih mogla
razgovarati o koječemu, a da se pritom ne pitaju jesam li
disfunkcionalna muškobanjasta rugoba."
"Što očito niste", odgovorio sam lagano se naklonivši i
ispustivši svoj kaubojski akcent jer sam odmah shvatio da se
radi o jednoj od onih krajnje iskrenih osoba što ih katkada
sretnemo na svojemu putu.
"Hvala, dr. Hoyose."
"Zovite me Neil, molim vas."
"Neil. Ja sam Maria."
Upitao sam je koje je područje njezina znanstvenoga
interesa. Mikrobiologija, odgovorila je, a zatim se upustila u
intrigantno nagađanje o tome kakvu bismo vrstu života mogli
naći na našemu odredišnom planetu, tj. ako na njemu uopće
postoji život. Moguće je, kaže, ali ne možemo biti sigurni. Bilo
kako bilo, planet AC-A-7 nalazi se u nastanjivoj zoni, velik je
otprilike kao Zemlja, udaljen od AC-A kao što je Zemlja
udaljena od vlastitoga Sunca; osim toga, AC-A je tek malo veći
od našega Sunca. Izrazi poput "otprilike" i "malo" predstavljaju
beskrajne udaljenosti i kvantitete pa se stoga možemo samo
nadati da ćemo ondje pronaći život.
"Čak i ako ga pronađemo," dodala je, "taj planet može biti
milijune godina mlađi ili stariji od našega i kakav god oblik
života postojao na njemu, vjerojatno je krajnje primitivan ili je
u fazi izumiranja."
"Osim toga, postoje različite vrste ionizirajućega zračenja",
pridometnuo sam, "koje je zasada nemoguće izmjeriti."
"Hmmm, da, želite reći, gama i rendgenske zrake. Izostane
li odgovarajuća zaštita, vjerujem da bi to moglo vrlo brzo
značiti kraj svega."
"Moglo bi značiti da ne ćemo ni započeti, zapravo."
Vrlo ugodan razgovor. Završio je tako što mi je pokazala
fotografije svoje unučadi. Da, ima ih nekoliko. Očito, sa svojim
je mužem imala troje djece jer je Australija posljednja potpisala
globalni sporazum o jednome djetetu u obitelji. Sva su joj se
djeca poženila i poudala i dobila po jedno zakonito dijete, što
znači ukupno troje! Vrlo je sretna. Obuzela me je neobična
radost dok sam razgledao njihova radosna i ozarena lica.
Zatim je uslijedio srdačan pozdrav s obiju strana te, napokon,
dogovor da ćemo ponovno pročavrljati u slučaju da naletimo
jedno na drugo.
Kao što rekoh, toliko je toga na brodu što bi me moglo
zanimati, od vrtova u kojima se biljke uzgajaju u vodi (imaju
dobar izbor povrća, povijuša s voćem i cvijeća živih boja) preko
arboretuma (širok izbor drveća sa svih kontinenata) do igre
šaha u zajedničkim prostorijama, staza za trčanje na svakoj
od četiri šetnice, stubišta, prostorija za športske aktivnosti i
vježbaonica te knjižnica.
(Napomena koju moram držati na umu: moram obvezno,
neizostavno, pažljivo pročitati Priručnik. Nedavno sam otkrio
da su putnicima, među ostalim uslugama, na raspolaganju
knjižnice, kojih je više no što sam ih vidio za svojega prvog
obilaska šetnica. Zavirivši u jednu od njih pretpostavio sam da
su sve iste: digitalne, opremljene "hrastovim" policama, pune
naslonjača i lažnih kamina u kojima gore lažne klade, vizualno
primamljive, ali bez i jedne knjige koju možeš dodirnuti. Danas
sam, međutim, tumarajući palubom A nabasao na pravu
knjižnicu s približno dvadeset tisuća inteligentno odabranih
knjiga.)
Unatoč mnoštvu sadržaja koji putnicima omogućuju da
budu aktivni i mogu pobuditi njihovo zanimanje za razne vrste
razbibrige i zabave, to mi ipak ne oduzima toliko vremena da
bih propustio priliku pribilježiti zvučne poruke u svoj e-
dnevnik. Primijetio sam, međutim, da odnedavno preskačem
čitave dane. Ovaj pisani dnevnik trpi još više zbog ovakvih
propusta. Znači li to da se svijest mijenja s mijenjanjem
prostora-vremena? Rekao bih da je tako, ali to nažalost nije
moguće dokumentirati. Možda anoreksija dnevničkih stavki
nije ništa drugo doli posljedica pobune zglobnih mišića na
mojoj šaci koji vrište: "Prestani pisati cijelo vrijeme, Neile,"
viču, "uživaj u životu." U gležnju osjećam veće bolove nego
inače; ne znam zašto osjećam bol. Morat ću se javiti liječniku.
Na brodu ih je sva sila. Hmmm, koga od njih da odaberem? A
što ako oni odabiru nas? Valjda ću saznati odgovor na ovo
pitanje.

Dan 121.:

Izgleda da doista dodjeljuju popise potencijalnih

pacijenata određenim liječnicima. Bilo bi zanimljivo vidjeti te
popise, vidjeti tko je dobio koga i pokušati dokučiti zašto.
Vjerujem da je ova informacija povjerljive prirode jer bi, kada
bi bila dostupna svima, a imajući u vidu našu ljudsku narav,
dovela do cijeloga niza rošada i izazvala logističku katastrofu.
Moja je liječnica mlada Indijka, dr. Pia Sidotra. Specijalist je
za tropsku medicinu, zarazne bolesti i toksikologiju
(industrijsko-kemijski slučajevi). Diplomirala je opću medicinu
na Sveučilištu Mumbai, kirurgiju na Sveučilištu Pierre et Marie
Curie u Parizu, tropsku medicinu na Sveučilištu u Džakarti.
Tijekom naših prvih konzultacija pokušao sam održati svoj
obrambeni stav neokrnjenim. Ne vjerujem liječnicima samo
zato što su liječnici. Posebno ne vjerujem mladim nadarenim
liječnicama. Kao prvo, one su profesionalke na prestižnu
položaju, što znači da su uspješno brodile u svijetu u kojemu
živimo i gotovo su sigurno po volji vlastima koje su ih postavile,
pune kloniranih misli o temeljnim ljudskim pitanjima.
Iskustvo mi kaže da su dobile u zaduženje određen broj pitanja
koja moraju riješiti. Moglo bi se reći, i to im svakako služi na
čast, da se moraju naprezati da budu nepristrane, iako
praktičari u njihovu području rada ljude najčešće tretiraju kao
bio-mehanizme. Dame, međutim, znaju biti pretjerano brižne
i stoga nastoje to kompenzirati, no u tome često pretjeraju pa
postanu još kruće od muškaraca. Uz to su toliko temeljite i
valjane u poslu da je čovjeku na kraju jednostavno lakše
umrijeti nego izdržati svu njihovu brigu i provjere kroz koje
mora proći. Dajte mi slobodu ili me usmrtite - to je moje
mišljenje o svemu tome.
U svakom slučaju, takav je bio moj stav kada smo se
rukovali i kada smo počeli s konzultacijama. Iznenadila me je,
međutim, kada me je zasula mnoštvom pitanja o dentalnoj
higijeni, koristeći se olovkom i podlogom za pisanje s kvačilom
za papir što ju je držala na koljenima.
"Prilično ste staromodni", iznio sam svoje mišljenje. "Čak
bi se moglo reći anakronični. Nadam se da odobravate
anesteziju kod kirurških zahvata."
"Samo u ekstremnim slučajevima", rekla je istisnuvši jedva
primjetan osmijeh.
"Ja spadam u takve slučajeve."
"Vidim da spadate." Zastala je i spustila pogled na podlogu
za pisanje. "Dr. Hoyose, naš medicinski centar nije zaprimio ni
jedan podatak o vašemu zdravlju iz vašega HUMVS-a.
Naravno, vaše je pravo odlučiti o tome hoćete li ga nositi ili ne,
ali medicinski propisi nalažu mi da vas pitam o tome kako bih
bila sigurna da niste izgubili odašiljač, a da to i ne znate."
"Jednostavno sam odlučio da ga ne ću koristiti."
Stavila je kvačicu na papir.
"Test je završen?" upitao sam. "Jesam li prošao?"
"Moram najprije vidjeti u kakvu su stanju vaše vitalne
funkcije."
Nakon što mi je omotala traku tlakomjera oko ruke i lako
dodirnula dugme da mi očita tlak, upitao sam je nosi li i sama
ugrađen HUMVS implantat ili nosi flaster.
 "Ni jedno ni drugo", odgovorila je mirno ne dižući pogled s
tlakomjera koji je ispuštao zvučni signal.
"Smijem li vas upitati zašto?"
"Uvijek su me brinuli dugoročni učinci prijenosa valova na
žive stanice - onako, amaterski, shvaćate. Možda sam
pretjerano sumnjičava."
“Zanimali su i mene, ali iz drugih razloga."
"Fizika?"
"Ne, filozofski - onako, amaterski, shvaćate - u kombinaciji
s tvrdoglavošću."
Ponovno se nasmiješila.
"Želite li znati stanje vaših vitalnih funkcija?"
"Samo sumarno, molim vas."
"S obzirom na vašu životnu dob, zdravi ste kao dren. Kako
uspijevate zadržati formu?"
"Objašnjavam to čistim zrakom, čistom vodom, prirodnom
i nedopuštenom hranom, minimalnim izlaganjem
elektronskim valovima, stanovitim kriminalnim aktivnostima
koje ne štete nikome osim meni i sličnim stvarima."
"Odlično", rekla je.
Nije se spotakla o riječi nedopušten i kriminalnu. Ovakve
liječnike ne srećemo svakoga dana.
"A što je s vašom tjelovježbom?"
"Vježbam samo svoje intelektualne sposobnosti. Teorijska
fizika drži me na nogama."
I tako dalje i tome slično. Razgovor koji je započeo vrlo
ukočeno pretvorio se u ugodno čavrljanje. Rekla mi je da joj
čitanje radova iz teorijske fizike, uza sve divljenje što ga osjeća
prema mojim znanstvenim dostignućima, blokira više
moždane funkcije. Pokušao sam je umiriti rekavši joj da to
vrijedi za većinu čovječanstva. Spomenula je da voli
Dickensove romane i indijsku ljubavnu liriku. Ja sam njoj
rekao da sam jednom pogledao neki bolivudski film i da sam
nakon pola sata neprekidna strastvena pjevanja ljubavne
pjesme u tome filmu jednostavno zaspao.
Iznenada sam shvatio da imam posla s nekom vrstom
anomalije: preda mnom je stajala autentično šarmantna
osoba, duhovita, nježna, nipošto osoba koja bi razmišljala kao
klon. Oči su joj iskrile, a kada bi izvalila neku šalu, malko bi
zatresla glavom. Nešto kasnije, dok sam se vraćao u svoju
sobu, iznenada sam prasnuo u smijeh sjetivši se jedne njezine
neobično domišljate šale.
Valja spomenuti i to da mi je rekla kako mojemu desnom
ručnom zglobu ne treba ništa drugo osim malo odmora i kreme
za mišiće koja prodire duboko pod kožu te da mi je zakazala
još nekoliko pregleda naumivši temeljitije ispitati u kakvu je
zapravo stanju. Pokazala je veliko zanimanje za moj gležanj: za
ožiljak, hramanje, neurološko oštećenje, sve u vezi s tim.
Odgovarajući na njezina pitanja ništa nisam uljepšavao.
"Pratila vas je sreća", rekla je.
"Imao sam dobra psa."
"Da se slučajno nije zvao Lucky5?“
"Ne, zvao se Rusty."
"U njemu ste očito našli dobra pajdaša."
"Najboljega."
"Bez Rustyja povijest ljudskoga roda krenula bi posve
drugim smjerom."
"Ma kakvi, gospođo, pridajete mi više važnosti nego što
zaslužujem", rekoh otežući u govoru kao što to čine na
američkome Jugu.
"Ma kakvi, dr. Hoyose. Uopće ne mislim tako."

5 engl. Srećko, nap. prev.

 Da sam kojim slučajem imao kaubojski šešir, bio bih ga
malko odigao i zaškiljio prema zalazećemu suncu. Kada vam
je šezdeset osam, možete se osloboditi sramežljivosti i dopustiti
si da budete malo šaljivi, bez straha da ćete time uzrujati
kakvu mladu ljepojku. Ona će u vama vidjeti samo tatu i
zahihotati se.

Dan 137.:

S nalivperom među prstima lijeve ruke ispisujem ovu

napomenu radi pojašnjenja. Srednjemu dijelu zgloba moje
desne ruke dijagnosticirana je neuropatija - sindrom
karpalnoga tunela. Bio je potreban kirurški zahvat. To je i
učinjeno. Ruka i zapešće u gipsu. (U privitku, digitalna
fotografija, načinjena lijevom rukom. Oprostite što je slika
nejasna.)
Dr. Sidotra me je upitala želim li da mi otvori gležanj i prtlja
po njemu s timom neurologa. Rekao sam ne. Rekao sam joj da
mi se sviđa što šepam - to mi daje karakter.

Dan 153.:

Brod sada krstari maksimalnom brzinom. To je neznatno

iznad polovice brzine svjetlosti. Nastavimo li ovako, u blizinu
sestrinskih zvijezda stid ćemo za oko devet godina. Nešto
vremena izgubit ćemo pri usporavanju koje počinje pet mjeseci
prije nego što stignemo na odredište.
Dan 204.:

Sjajan je to osjećaj kada otkriješ da možeš ponovno pisati.

Nemam bogznašto pisati svojima. Nakon što sam unio zadnju
stavku u svoj dnevnik, pročitao sam dosta knjiga (vidi priloženi
popis). Blag gubitak umne/moždane/motorne kontrole u
prstima. Pia kaže da će se vratiti vježbanjem. Ne želim
nepotrebno trošiti papir pa se snalazim s pisaljkom na maxovu
tabletu. Izgleda da to dobro funkcionira jer dok odašiljam
poruke neuronskim putovima i budim, jednoga po jednoga,
moje malene drugare u zapešću i šaci, osjećam poboljšanje.

Dan 206.:

Prošle noći probudio sam se iz vrlo upečatljiva sna. U snu

sam imao godina koliko ih imam sada. Pored mene sjedila je
postarija žena - Indijka. Nalazili smo se na stražnjemu dijelu
splavi-kućice, držali se za ruke i promatrali kako ptice
prelijeću jezero. Čuo se mrmor vode, u zraku se osjećao
miomiris lopoča, puhao je blag povjetarac. U daljini vrhovi
planinskoga lanca dizali su se visoko prema nebu. Žena se
okrenula prema meni i ja sam na njezinu prekrasnu licu, u
njezinim mudrim i nevinim očima vidio veliku ljubav. Bio sam
zaljubljen u nju. U snu mi se činilo da sam je odavno volio.
Rekla je: "Poznaješ me, Neile."
Odgovorio sam: "Da, ali kako se zoveš?"
Kada sam se probudio, čitava moja nutrina bila je prožeta
osjećajem nježne ljubavi koji je neko vrijeme potrajao. Već
odavno se nisam tako osjećao. Suze su mi potekle niz obraze.
Brzo sam ih zaustavio.
Dan 291.:

Čitajući ponovno dnevnik nekoliko mjeseci nakon ove

zabilješke otkrio sam da sam sličan san usnio dok sam letio iz
Amerike u Afriku. (Vidi bilješku pod datumom 13. listopada
2097., Zemaljska baza-Afrika.) Prema tome, usnio sam dva
sna o Indijki, s tim što se jedan od njih dogodio prije nego što
sam upoznao Piju. Žene u snu nisu izgledale kao Pia u
poodmaklim godinama i nisu joj ni po čemu sličile. Iako mi se
onih nekoliko Indijki što sam ih upoznao tijekom života
svidjelo, te žene me posebno ne privlače. Hm, kada malo bolje
promislim, jedna koju sam upoznao na koledžu bila mi je vrlo
privlačna, ali od toga nije bilo ništa. Kako se zvala? Raina, ili
Ryka, ne sjećam se više. Ne, zvala se Raissa.
Očito, moja podsvijest uporno mi šalje tajanstvene poruke.
Osjećam da starim, da se približavam kresti vala nakon koje
slijedi strmoglav pad. Unatoč tome, osjećam se osamljenim,
zakinutim za nešto što je moglo biti, a nije bilo, za vlastitu
obitelj, za ljudske živote koje sam mogao ostaviti iza sebe,
budućnosti. Bila bi to baklja bačena preko ponora vremena.
Sada je prekasno za sve to. Promatrani iz aspekta emocija,
snovi mogu zadovoljiti potrebe stvarnosti. Kada je o objektivnoj
budućnosti riječ, moramo je ostaviti nekomu arhivaru u
budućnosti, ako uopće postoji budućnost za naraštaj koji
prebiva na ovomu našem otužnom otočiću u svemiru.
Pisanje dnevnika danas mi ne ide od ruke. Vizualni zaslon
ne pokazuje nikakve promjene s one strane "prozora". Prizor je
lijep, ali statičan; program je uvijek isti. Promijenio se samo
planet AC-A-7. Sada je bliži, ali i dalje je nalik udaljenoj mrlji.
Ljudski um stimuliraju promjene, motivira ga prihvaćanje
izazova novoga, strah ili očekivan užitak, a nagrada mu je
osjećaj da pomaže u mijenjanju ambijenta u kojemu živi i
ustrajat će u tome sve dok postoji određen stupanj uočljiva
progresa. Ljudi pletu cipelice za dijete, rješavaju križaljke,
skupljaju rijetke novčiče; čak se trude razumjeti što znači E =
mc2 ili proučavaju genetske prilagodbe kaktusa, ali u
svakomu od ovih slučajeva potrebno im je da vide razultate
svojega truda.
Nismo smjeli ponijeti sa sobom primjerke flore i faune koje
smo imali kod kuće. U ovim stvarima autoritet imaju isključivo
službeni brodski botaničari i zoolozi. Naš prvi korak na
odredišnomu planetu bit će potpuno sterilan: poslužit će
jedino tome da se uvjerimo da ne narušavamo eko-sustav
nekoga drugog. Mudar potez. Pa ipak, volio bih da sam mogao
prokrijumčariti na brod svoju malenu Echinopsis chacoana s
njezinim prekrasnim bijelim cvjetovima, kao i Opuntia
polycantha, s njezinim zamamnim grimiznim cvjetovima.
Kakva bi utjeha bila imati vlastite organske prijatelje i brinuti
se za njih u ovomu usamljenom svemiru. Poput ljudi, oni su
kombinacija trnja i zvijezda. No što je, tu je!

Dan 299.:

Kada već govorimo o trnju, ne toliko o zvijezdama, dr.

Strachan McKie postajao je sve osobniji danas dok smo
zajedno ručali u restoranu sa samoposluživanjem. Počelo je
kada je tresnuo svojim poslužavnikom o stol, sjeo sučelice
meni i započeo: "Oni gore na tajnoj palubi pravi su bona fide
idioti."
"Zašto to govoriš, Strone?" upitah ga sa zanimanjem.
"To su živi mrtvaci koji paze samo na protokol, eto zašto!
Maločas sam razgovarao s glavnim astronomom i upitao ga
zašto astronomi koji se trebaju spustiti na planet nisu pozvani
gore. Rekao mi je nešto što se može svesti na to da bi on
osobno, ponavljam osobno, bio presretan da budem dio
škvadre, ali da se to kosi s pravilima. Da se kosi s pravilima,
rekao je taj cmizdravac."
 Uslijedila je bujica slikovitih škotskih pogrda. Indikator
raspoloženja iza njegova uha počeo je bljeskati alarmantnom
crvenom bojom. Negdje iz blizine indikatora čuo sam jedva
čujan glasić.
"Zaveži!" dreknuo je i energičnom kretnjom strgnuo
prokletu stvar sa svoje kože. Ispunjen bijesom, tresnuo je
njome o pod. Zatim je raskopčao prednji dio košulje i otrgnuo
HUMVS s prsiju, tresnuvši također njime o pod.
"Joj", zarežao je jer je zajedno s njim iščupao i nemali broj
sijedih dlaka s prsiju.
"Zašto bi se jedna tako razumna ideja kosila s pravilima?"
navaljivao sam.
"Što?" zarežao je.
"Zašto bi se spajanje ovih dviju grupa astronoma kosilo s
pravilima?"
"Ne žele da dođe do međusobnoga utjecaja."
"Intelektualnoga utjecaja, to želiš reći?"
"Tako je. Kaže da žele da dva para očiju promatraju stvar
iz različitih perspektiva. Triangulacija. Dubinska percepcija."
"Meni to zvuči kao besmislica, Strone. To je u redu u nekim
područjima, ali nikako ne vidim zašto bi to bilo korisno
astronomima u našoj situaciji. Svi vi promatrate stvari iz iste
perspektive, zar ne? Tako će biti i kada se spustimo na planet."
"Naravno", zarežao je. "Pitam se što se to ovdje događa?"
"Možda je posrijedi samo mehanički, fah-idiotski
teritorijalizam."
"Može biti. U najboljemu slučaju, mehaničko, fah-idiotsko
svrstavanje svega i svačega u zasebne kategorije, bez onoga
'fah'."
Prasnuo sam u smijeh. "Hm, ne bih želio da ti se to zavuče
pod kožu. Kladio bih se da oni gore ne vide ništa više nego mi
na javnim ekranima."
 "Da, ali oni imaju priliku gledati daleko više instrumenata
od nas. Želim vidjeti spektrografe. Želim vidjeti magnetska
očitanja, želim vidjeti kolika su odstupanja od gravitacije,
želim vidjeti valne zapise s cijelim spektrom - sve to."
U tomu trenutku sjetio sam se da je Stron među mnoštvom
svojih postignuća otkrio spektralni faktor, u astronomskoj
zajednici poznat pod nazivom "McKieov rub". On ovu malu
anomaliju postulira kao bio-potpis fotosintetskih biljaka s
klorofilima u atmosferama u kojima postoje ozon, kisik i
metan.
"Želiš vidjeti rub", rekao sam.
"Tako je, dovraga, želim vidjeti rub! Ali oni gore žele sve
zadržati za sebe kako bi mogli pisati svoje referate o
nevjerojatnu otkriću. Mali korak za čovjeka, divovski korak za
brodske astronome."
Lice mu se zacrvenjelo, stisnuo je pesti.
"Možda si u pravu", rekao sam. "Ipak, sve to nije vrijedno
srčanoga udara."
To ga je zaustavilo. Zurio je u mene zatvorivši jedno oko.
"Koji je tvoj najdraži šport?" upitao sam.
"Moj najdraži šport?"
"Da. Meni je najdraža košarka. A tebi?"
"Ne budi smiješan, Hoyose. I ne zbunjuj me. Ovo je
ozbiljno."
"Znam da jest. Odgovori na moje pitanje."
"Boćanje na ledu", zafrktao je.
"Kamenje na ledu?"
"Ne, ne radi se samo o kamenju na ledu. Ne radi se samo
o klizalištima glatkim poput lima od konzerve i umjetnome
ledu sa sintetičkim kamenjem koje se međusobno sudara dok
video kamere trepću, trepću li ga trepću."
"Stoje... onda boćanje na ledu... zapravo?"
 "Pravi si prepredenjak, Hoyose."
"Znam. Reci mi, što je pravo boćanje na ledu?"
Stron se zavalio u stolici i zatvorio oči.
"Boćanje na ledu je sve ono što možeš zamisliti da
sjedinjuje ljude u koncentriranoj ekstazi. Ono je umjetnost.
Ono je rat. Povijest. Najčišća poezija." Otvorio je oči. "Prava
poezija, shvaćaš?"
"Zanimljivo. Kako to misliš: prava poezija?"
"Zamisli zaleđeno jezero, opasano planinama, prekriveno
debelim, čistim, plavozelenim ledom, s kojega je bijesni vjetar
otpuhao snježne nanose. Zamisli da je zrak apsolutno čist, da
su ti obrazi rumeni od studeni, da ti se kisik upumpava u krv,
da su ti misli jasne, a raspoloženje izvrsno. Čuješ zvuk pravoga
kamena koji uz tutnjavu klizi po ledu i udara u drugi kamen,
izbacuje ga u putanju s unaprijed izračunatim kutom, brzinom
i udaljenošću, podložnim hirovima prirode."
"Poput biljara."
"Samo površno gledajući. Kod boćanja na ledu radost
dosiže vrhunac, ljudsko tijelo, um i duša angažirani su u
potpunosti, nema bježanja od sebe. Ovi ništavni opisi,
međutim, samo su blamaža. Nema tih riječi kojima bi se
opisala uzvišena ljepota boćanja na ledu."
"Volio bih naučiti tu igru jednoga dana. Vratimo li se ikada
na Zemlju..."
"Vratimo li se ikada na Zemlju, moraš doći u Škotsku. Ali,
pazi, ne u onu Škotsku koju posjećuju turisti. Moraš posjetiti
mene."
"I hoću, budi bez brige."
"Vjerujem da to misliš ozbiljno, prijane."
"Mislim zaista ozbiljno." I, ako mene pitate, mislio sam
posve ozbiljno.
 Vatra mu je iščezavala s lica, pritajeni humor ocrtavao mu
se na rubovima usana, prsti su mu se ovili oko noža i vilice,
ali više ih nisu čvrsto stiskali. Da je kojim slučajem imao
dvosjekli škotski mač u rukama, ne biste se željeli naći u
njegovoj blizini, no unatoč tome bio je nesumnjivo najveći
živući astronom na svijetu.
Progutao je omašan komad kajgane i sa zanimanjem piljio
u mene. "Bio sam na tvojemu predavanju. Bilo je vrlo dobro."
"Hvala."
"Još bi bolje bilo da nije bilo one grozne glazbe."
"Koliko ljudi, toliko ukusa. Koliko čujem, nekima se dopao
baš taj dio."
"Ukuse je nemoguće objasniti. Tvoja nagađanja o
gravitaciji slična su mojima."
Nagnuo sam se naprijed. "Zbilja? Da čujem."
Objašnjavao mi je potanko, a ja sam slušao, zadivljen
njegovom nevjerojatnom sposobnošću da pojmovno izrazi i
najsloženije misli. Kada je završio, odgurnuo je stolicu i ustao.
"Jesi li za piće?"
"Klonim se pića ovih dana. Ipak, povremeno srknem gutljaj
ili dva."
Namiješio se. "Odlično. Imam pravu stvar za tebe. Pođi za
mnom."
U nevelikoj umjetničkoj galerijici na srednjoj šetnici C
(ispod gospođe izrezane u Picassovoj maniri na komadiće i
zatim traljavo sastavljene) pijuckali smo ilegalni viski koji je
odležao trideset godina iz ploške što ju je izvukao iz
unutarnjega džepa svoje neuredne športske jakne od tvida.
Prvo je bacio pogled niz hodnik kako bi se uvjerio da nas nitko
ne vidi.
"Ne moramo se skrivati po zakutcima, Strone", rekoh s
osmijehom. "Na brodu nema elektronskoga nadzora."
 Ništa nije odgovorio, samo je zurio u mene zastrašujućim
pogledom.
"Ah, shvaćam. Ne želiš da sada svi stanu u red za
besplatno piće, je l’ tako?"
"Ovlaži grlo dok još možeš", zarežao je gurnuvši plošku
natrag prema meni.
Kada smo se propisno natankali i raspoložili, ispričao se
rekavši mi da se mora vratiti radu kazavši mi još da se moramo
opet vidjeti i nastaviti s razgovorom. Nadam se da će tako i biti.

Dan 300.:

Mnoštvo ljudi radi na poslovima vezanim uz putovanje.

Više od dvjesto ljudi ovdje je samo radi istraživanja planeta pa
stoga imaju dosta slobodnoga vremena. Sjetivši se kako je i
mene sama katkada obuzimao osjećaj klaustrofobičnosti i
besciljnosti pitao sam se kako svi ti ljudi izlaze na kraj s
problemom slobodnoga vremena s obzirom na to da im je sve
vrijeme zapravo slobodno. Barem sam tako mislio. Upitao sam
Strona kako se on nosi s time. Odgovorio mi je da mu ni tri
života ne bi bila dovoljna da završi sve rasprave koje piše. Kaže
da uz to izvodi eksperimente u svojemu privatnom
laboratoriju.
"Potreban ti je laboratorij za astronomiju?" upitao sam.
"Radi se o potpuno drukčijemu istraživanju, Hoyose.
Odnedavno me očarava fizika."
"To je sjajno, Strone, naprosto sjajno!"
"I jest. No, premda te ne bih želio razočarati, ne mislim ni
na astrofiziku ni na teorijsku fiziku. Više me zanima praktična
primjena: odnos između vodika i kisika i različitih organskih
spojeva te kako se oni ponašaju kada se izlože pritisku i visokoj
tempereaturi, proces kondenzacije - takve stvari."
 "Ah", rekao sam dosađujući se.
Upitao sam Dwaynea, momka s usisavačem, što on čini da
mu vrijeme brže prođe.
"Knjige", odgovorio je.
"Kakve knjige?"
"Svakakve."
"A ostali iz Održavanja, kako oni izlaze na kraj s tim?"
"Navukli su se."
"Molim?"
"Navukli su se na društvene anestetike."
"Što, kakve anestetike?"
"Anestetike duha. Daju se umrtviti."
"Kakvi su to anestetici?"
"Stara prokušana e-droga. Surfanje na internetu, video
igrice, filmovi, holopornografija."
"Digitalne ambijentalne komore?"
"DAK? Aha, mnogi su se navukli na njih."
Zastao je i gledao me nekoliko trenutaka ravno u oči. "Uf,
trebali biste što više izbjegavati max, doktore."
"Zbilja? Zašto?"
"Uf, izaziva ovisnost. Oprostite, moram ići. 'Đenja."
Tijekom večere s Xueom načeo sam temu dosade, njemu
potpuno nepoznate boljetice. Bio sam siguran da radi na
nekim projektima i pokazalo se da sam u pravu. Ćaskali smo
općenito i o ovomu problemu: kako dvije stotine ljudi na brodu
izlazi na kraj s problemom ubijanja vremena tijekom
putovanja duga punih devet godina.
"Nemoj mi reći da ne znaš, Neile? Zar nisi pročitao ugovor
koji si potpisao?"
 "Onaj smiješni ugovor, Sovo! Ne, možeš biti siguran da
nisam pročitao njegovih 180 stranica, uključujući brojne
dodatke i sitna slova. Još uvijek se trudim pročitati Priručnik
koji ima punih 2 200 stranica."
"U redu. Ali u pravilu je bolje pročitati dokumente koje
potpisuješ, ne misliš li tako?"
"Svakako, u pravilu."
"Hm, htio sam reći da u ugovoru piše da znanstvenici
kojima je povjereno samo istraživanje planeta imaju ovlaštenje
za istraživanje i pisanje rasprava tijekom leta u
međuzvjezdanome prostoru - 'kao doprinos čovječanstvu' -
tako stoji u ugovoru. To nesumnjivo može dovesti do nekih
korisnih spoznaja, no ja mislim da je posrijedi projekt čiji se
smisao iscrpljuje samo u tome da se nešto radi, da se ljudi
nečim zaposle."
"Shvaćam. A zašto ja ne znam ništa o tome? Mene nitko ne
tjera da se bavim istraživanjem."
"Vidim da nisi pročitao sitna slova u ugovoru. Ta klauzula
ne odnosi se na nobelovce. Valjda su mislili da ćemo mi imati
posve obrnut problem, problem pretjerane intelektualne
revnosti."
"E pa, u toj su stvari pogriješili, barem kada sam ja u
pitanju."
Nešto kasnije u predvorju sam se namjerio na Mariju
Kempton i upitao je je li i ona "ovlaštena" za istraživanje.
Namrštila se. "Hm, da, prisiljeni smo, zar ne? Inače bi nam
ustegnuli od plaće i natovarili nam ODI na vrat."
Odmahnuo sam glavom. "Meni to zvuči pomalo laktaški."
"Potpisali smo ugovor", rekla je slegnuvši ramenima.
"Jedino smo tako mogli sudjelovati u ekspediciji. Na sreću,
sami možemo birati što ćemo istraživati."
"Jeste li vi odabrali što ćete istraživati?"
 Nasmiješila se. "Radim na jednomu projektu. Riječ je o
sociološkoj studiji."
"Kakve veze to ima s vašom strukom, biologijom?"
"Nikakve, ali nadzornici ne gledaju tako na to. Misle da je
sve što je povezano s čovjekom biologija. Želite li pročitati moj
rukopis?"
"Uf... posve iskreno, Maria... koliko god bih želio..."
Prasnula je u smijeh. "Dobro. Zdrava reakcija, Neile. Ne
morate ga pročitati. No reći ću vam ovo: iako nikada ne lažem,
katkada se volim malo našaliti. Smijem li vam ukratko iznijeti
svoju tezu?"
"Naravno, u glavnim crtama, nemojte se susprezati."
"Jeste li znali da je tijekom posljednje tri generacije u
Australiji nastao problem smanjenja broja klokana?"
"Mislio sam da je prevelik broj klokana vaš nerješiv
problem."
"Točno, još od kolonizacije kontinenta naovamo. Ali prije
otprilike sedamdeset i pet godina omjer između broja
stanovnika i populacije klokana pošao je u suprotnomu
smjeru. Australcima je nedostajao protein i navalili su ubijati
ova nesretna stvorenja, a jednako tako i zečeve, koji su uvezeni
1800-ih; ovi potonji prava su pokora jer zemlja iza njih ostaje
gola, a uz to se razmnožavaju neviđenom brzinom. Zatim su
vlade zelenih zabranile njihovo ubijanje - ugrožena vrsta i sve
to. Australci su, kao što znate, narod bivših kriminalaca i
uglavnom se vode načelima zdravoga razuma. Unatoč
zakonima broj klokana i zečeva nastavio se smanjivati, a
zemlja je postajala sve zelenija. No to nipošto nije zadovoljilo
zelene. Njihov pravi problem, premda to nikada nisu glasno
rekli, bio je s ljudima. Tako su maske pale: zatražili su da se
poveća kontrola rađanja ljudi. Velik broj ljudi završio je u
državnim zoološkim vrtovima."
"Oprostite?"
 "Uf, u zatvorima. Sporazum o samo jednomu djetetu u
obitelji potpisan je kasnije, za moje generacije. Ostalo znate."
"A vi pišete povijest svega toga?"
"Recimo samo da pišem analizu slučaja - istinsku analizu
slučaja."
"To je opasno."
"Prvih stotinu stranica bit će do te mjere iznijansirano i
nabijeno društveno prihvatljivim žargonom da čitatelji ne će ni
primijetiti što dolazi iza toga. Budem li oprezna, s vremenom
će vidjeti stvarnost kakva ona jest, iako cijeli svoj život upijaju
državnu i medijsku propagandu."
"Nisam znao da ste terorist, Maria."
"Ponosim se time. Privatno, svoju knjigu nazivam Pobijanje
tvrdnja maltuzijanaca uz pomoć Malthusa. Njezin službeni
naslov, zaveden kod ODI-jeva Povjerenstva za nadzor, glasi
Relevantni biofaktori u statistikama o populaciji tobolčara na
australskome kontinentu 1886.-2096., Knjiga prva. Što vam se
čini?"
"Sjajno."
"Završim li ikada ovu prokletu stvar, bit će pohranjena u
računalu i vjerojatno je nikada nitko ne će pročitati, čak ni oni
koji uspiju pročitati nekoliko prvih stranica."
“Netko bi je ipak mogao pročitati. Možda nakon što jednoga
dana dospije u arhive na Zemlji."
"Moguće. Pročitaju li je ikada, neki članovi ODI-jeva
Povjerenstva za nadzor ne će smjeti izići na ulicu. Šokiraj one
koji će šokirati u budućnosti, shvaćate. Kada jednom shvate
moj rad, bit ću debelo u poodmaklim godinama, ljuljuškati se
u stolici za njihanje na verandi kolibe u Simpsonovoj pustinji
i sladiti se paštetom od klokana i gulašom od zečevine."
Dan 302.:

Xue me je natjerao u škripac u predvorju u kome sam

pažljivo promatrao udvaračke rituale mladih znanstvenika
različitoga spola i rase zatvorenih poput pokusnih kunića u
vlastitomu eksperimentu. Prizor je bio veoma zabavan,
zanimljiv i potpuno predvidljiv. Svi su izvanredni intelektualci,
no čini se da ipak daju mjesta i emocijama u životu, mada nisu
svi jednako otvoreni za takva iskustva. Nisu glupi kada su u
pitanju potencijalne lakoumnosti, ali izmišljaju nove načine
započinjanja razgovora i govora tijela kojima otpočinju
međusobne odnose bez obveze. Budalasta mladost - zaljubit
će se jedno u drugo bez obzira na sav taj oklop -amour uvijek
pobjeđuje oklop. U odnosu s drugima srce uvijek prokrvari ili
krv poteče kroz otvorenu ranu. Tako to obično biva u našemu
svijetu, naravno, ali mi ovdje imamo ambulantnu komoru u
kojoj možemo izbliza promatrati svaku promjenu koja se
dogodi.
Građanski su brakovi na Zemlji zakoniti, ali nisu
uobičajeni. Ljudi najčešće zaobilaze administraciju i ovo
pitanje rješavaju postkoitalnim rukovanjem. Ipak, supružnici
koji su sklopili građanski brak nisu mogli putovati jer su
sociolozi i psiholozi smatrali da bi to društvenu infrastrukturu
učinilo previše kompliciranom (smještaj, varanje, gnjavaža sa
zakonskom procedurom rastave itd.). Naravno, stupanje u
seksualne veze potpuno je legalno i dopušteno svakome tko to
želi, no ono je i dalje stvar privatnoga dogovora između
zainteresiranih strana. Sve ovo obuhvaćeno je ugovorom koji
je potpisao svatko od nas.
Osim toga, većina je mlađih ljudi prije ukrcaja
sterilizirana, na što su pristali jer im je obećana dvostruko
veća plaća. Velikodušnu ponudu ODI-ja otklonio sam iz
nekoliko osobnih razloga, nemajući nikakvih iluzija o tome da
bih mogao postati praotac klana malenih Hoyosa. Nekoliko
članova osoblja nesumnjivo je zadržalo svoju spolnu moć ili
plodnost priklonivši se dugoročnu gledanju da bi jednoga dana
mogli poželjeti začeti dijete. Ova neznatna manjina, kojoj u
tajnosti srca od svega srca čestitam, daje putovanju stanovitu
dozu tajanstvenosti. Pretpostavljam da dio ljudi na brodu
stupa u seksualne odnose zbog čega oni koji se nisu dali
sterilizirati pridaju ovoj stvari okus ruskoga ruleta.
Kontracepcija katkada podbaci, ljudski su odnosi zbrkani i
zato mi se o tome ne da ni razmišljati. Prijeđi, Neile, brzo na
nešto drugo...
O čemu sam ono govorio? Ah, da, Xue me stjerao u škripac
u predvorju.
"Imam nešto za tebe, Neile," rekao mi je uz naklon i
poklonio mi komadić rižina papira.
"Shui-mo?" upitah ga uzimajući papir nježno rukama,
osjećajući duboko poštovanje prema njegovoj nježnoj građi.
Pogledavši ga pozornije vidio sam da je na njemu pjesma
napisana krasopisom.
"Želio sam pridodati brod na moru, to jest dati ga više
naslutiti nego ga do kraja artikulirati, jer je u Shui-mou sve u
eleganciji linije. Nakon kraćega razmišljanja, međutim,
zaključio sam da bi to bio hibrid dvaju jezika. Ne, neka sama
pjesma govori Neilu, rekoh sebi."
"Velika ti hvala. Čuvat ću je kao dragu uspomenu."
.
.
.
Pjesma:

Moj maleni čamac izrađen je od ebanovine;

zaklopci na mojoj svirali od čistoga su zlata.
Voda uklanja mrlje sa svile;
vino oslobađa srce tuge.
 S dobrim vinom, dražesnim čamcem
i ljubavlju dražesne djevojke,
zašto bih bio ljubomoran na bogove?
Li Po, 8. stoljeće 76

Pričvrstio sam papir s četiri magnetića na zid pored

uzglavlja. Spustivši umornu glavu na jastuk da se odmorim
čitam je prilično često. Kako ne cijeniti okrjepljujuće vjetrove
Azije, njezinu perspektivu, njezine horizonte?

Dan 307.:

Ovoga tjedna dogodilo se još nešto značajno:

Kako bih se obranio od dosade, odlučio sam naučiti novi
jezik, kašmirski. Naravno, dugoročno gledajući, bilo bi mi
korisnije da sam se odlučio za hindski, tamilski ili urdu, ali
čovjek mora imati snove, a ja nikada nisam odustao od
maštanja kojima sam se zanosio u svojim mlađim danima - da
ću, kada ostarim, živjeti na čamcu i prepustiti se struji jezera
Dal u Kašmiru da me nosi po plovećim vrtovima lotusa, da će
me svake večeri uspavljivati podhimalajski lahor natopljen
mirisom lopoča i pomamna i očaravajuća glazba sjeverne
Indije. Proces očaravanja započinje kao stimulacija, a završava
kao omama, u a najboljemu izdanju kao tonjenje u san.
(Aha! Tu je, dakle, ishodište mojih snova koji se
neprekidno ponavljaju. Sada vidim da je moja podsvijest staru
indijsku damu izbacila u jezerski prizor samo zato da mu doda
ljudsko obilježje.)
Bilo kako bilo, dok sam prelistavao knjige u knjižnici, sjeo
sam slučajno u naslonjač pored čovjeka indoeuropskoga
izgleda koji je pažljivo čitao Mobyja Dicka. Kada je stavio prst
između stranica, načas zatvorio knjigu i uzeo zuriti negdje
gore, predavši se svojim mislima, nakašljao sam se i prekinuo
ga u koncentraciji. Nije potrebno stavljati na papir baš svaku
riječ zakučaste rasprave koja je nakon toga uslijedila. Ukratko,
on je dr. Dariush Ibrahim Mirza, filolog (jedan od šestorice na
brodu), rodom je iz Novoga Teherana, specijalist je za iranske
jezike, perzijski, paštunski, kurdski, kao i za drevne
indoeuropske i semitske jezike. Prije no što je pozvan da se
pridruži ekspediciji, predavao je na Sveučilištu u Cambridgeu.
Nažalost, nije proučavao kašmirski.
U ophođenju s drugima veoma je učtiv i plahe je ćudi, no
ne dao vam bog da s njim uđete u raspravu o nekomu
tehničkom problemu - tada započne beskrajni monolog ili se
ponaša kao da je za katedrom i drži predavanje. A to je upravo
ono što želim. Nešto kasnije, pretražujući internet na
glavnomu brodskom računalu, saznao sam da je Mirza
dodatak prezimenu i da označava plemićko podrijetlo. Poput
svih drugih ljudi na Zemlji, ima demokratska shvaćanja, ali u
njegovu stilu zadržao se sustav vrjednota jednoga starijeg
doba: bogatoga i kraljevskoga. Izvanredan je znanstvenik,
predan svojemu poslu, nema smisla za šalu, ne štedi u
iznošenju detalja koji nekome izvan njegove struke ne znače
ništa. Kaže mi kako se nada da će naći dokaze o postojanju
civilizacije na planetu, živuće ili iščezle, tako da će svoje znanje
moći iskoristiti u dešifriranju njihovih zapisa. Dogovorili smo
se da ćemo zajednički istraživati kašmirski budući da je taj
jezik sličan drugim indo-arijskim jezicima koju su mu
poznatiji.

Dan 341.:

Naše istraživanje izvanredno napreduje. Poslije svake

sesije odemo na piće i to nam je postao ritual. U bistrou na
šetnici B poslužuju alkohol razrijeđen raznim vrstama voćnih
sokova koji po mojemu mišljenju nisu sasvim organskoga
podrijetla, ali djeluju kao prava stvar. Umjetno izazvana
opojenost uklanja tugu iz srca, rekao bi Li Po. Naravno,
konzumiranje alkohola strogo je ograničeno. Pipničar zna tko
smo (svaki putnik ima osobnu iskaznicu koja se skenira za
pristup računu). Na turističkome putovanju kao što je ovo ne
možete kupiti ne znam što, a posada uz to čini sve kako bi
udovoljila svakoj našoj potrebi. Ipak, povremeni izlasci na
ručak ili na piće podižu čovjeku moral. Iako je posrijedi neka
vrsta glume, većina ljudi voli sebi priuštiti ovo zadovoljstvo -
kako putovanje odmiče, takvih je sve više.
Upamtio sam i služim se s pedeset i osam kašmirskih
riječi. Sinoć, dok je Dariush pijuckao svoje piće od manga, a ja
otpijao svoje od šipka, pravio sam se važan pred njim svojim
znanjem. Kada sam završio s nabrajanjem, zapljeskao je
upravo djetinjim
A oduševljenjem. Zatim je, zabacivši glavu i zatvorivši oči,
on meni odrecitirao tristotinjak kašmirskih riječi. Slušao sam
ga, impresioniran i ušutkan, rekao bih čak hipnotiziran. Na
počinak sam pošao ranije no inače i sanjao mjesto koje sam
volio kao dječarac, pustinju u blizini Las Crucesa.

Dan 365.:

Cijela jedna godina! Prošla je tako brzo. Što sam uradio sa

sobom? Ne mogu se sjetiti bogzna čega. U društvu u kojemu je
sve podvrgnuto ograničenjima čovjek se oslobađa dosade tek
kada se dogodi nešto značajno: kirurška operacija, iskra
naklonosti prema drugomu ljudskom biću, susret s nekim
koga zanimaju iste stvari kao vas, mala kriza. Nalazite
olakšanje u prikupljanju znanja, sadržajnoga ili tričavoga,
svejedno. Na glavnomu brodskom računalu možete naći
manje-više sve što je ljudska povijest zabilježila. Čini se da
svaki max sadrži 25 posto svega što je pohranjeno u glavnome
računalu - ova redukcija rezultat je razborita nastojanja da se
izbjegnu ponavljanje i gomilanje amaterske građe. Poželimo li,
uvijek imamo slobodan pristup glavnim terminalima u
knjižnicama. Na primjer, moj max nudi izbor od 5,7 milijuna
referencija (iz dvadeset i devet tisuća članaka) o
visokoenergetskim fotonima; glavno računalo nudi sto
četrdeset i dvije tisuće članaka o istoj temi. Trebalo bi mi oko
tri trilijuna godina neprekidna i ustrajna čitanja da bacim
pogled na svaku stranicu samo mojega maxa, koliko god
ograničena ova malena napravica bila.
Znam dobro da je surfanje droga i da ljudi poput mene koji
se slabo kreću mogu začas postati ovisnici. Bez obzira na to,
neki dan sam, tek toliko da se nečim zabavim, u svoj max
izgovorio "traži", a zatim "sukobi među iguanama". Na zaslonu
se pojavilo sedam stotina natuknica. Zatim sam izgovorio
"puding od mumbo jumboa" i dobio tri stotine natuknica.
Nasumce sam izgovarao najraznovrsnije besmislice i nisam
dobio ni jedan unos. Dobar znak jer to znači da računalo zbilja
razmišlja. Pokušavajući i dalje zbuniti računalni mozak
izgovorio sam "ratovi zbog tuna". Na moje iznenađenje, na
zaslonu se pojavilo 2,3 milijuna natuknica. Ni pojma nisam
imao da su se prije više naraštaja vodili ratovi zbog tuna.
Pokušao sam još jednom poraziti sustav i izgovorio sam
"borba protiv borova potkornjaka - isključi jezične odrednice".
Pun pogodak, napokon sam uspio! Reducirao sam stvar na tri
natuknice. Zamislite moje iznenađenje kada sam otkrio da su
dvije od njih članci iz malena online časopisa u Novome
Meksiku koji govore o mojemu uhićenju koje je provela eko
policija prije nekoliko godina. Treći je također govorio o
mojemu uhićenju - svodio se na pokušaj da se popravi šteta i
bio je, zapravo, propagandni članak, objavljen u Santa Fe
Timesu, a napisao ga je regionalni direktor odjela koji me je
uhitio. No dobro, lijepo je znati da sam ostao zabilježen u
povijesti. Tipova koji su dobili Nobelovu nagradu možeš dobiti
stotinu za kunu dok su pravi eko-kriminalci prava rijetkost.
Ostalo nam je još osam godina puta.

Dan 492.:

Nije dobar znak. Nikako nije dobar. Prošlo je više mjeseci

otkada sam posljednji put napisao nešto u ovaj svoj dnevnik.
Otada su se u mojemu životu dogodili brojni susreti, kroz glavu
mi je prošla sva sila skrovitih misli, ali nedostaje mi motiv da
ih stavim na papir. Papira imam dovoljno i zapešće mi je sada
u redu, ali moj um kao da je izgubio svako zanimanje za takvo
što. U najboljemu slučaju izdiktiram prikaz značajnih (ili
manje značajnih) događaja jednom tjedno u moj glasovni
dnevnik. Nikako ne mogu razumjeti otkuda tako dugačke
stanke. Odlučio sam ščepati sebe i iscijediti nešto na papir -
bilo što - postići neku vrstu discipline koja bi me koliko-toliko
okrijepila. Režim tjelovježbe koji sam sebi nametnuo traje i
dalje bez prekida, ali to je zato što ne volim kada se osjećam
oronulo. Um je nešto suptilnija dimenzija, skriven je, i njegove
skrovite bitke mogu vam nanijeti golemu štetu, mogu vas čak
pretvoriti u jednoga od onih iracionalnih čudaka koji su se
nekoć davno smucali ulicama i dosađivali prolaznicima
brbljarijama o svojemu neotkrivenom geniju. Ne bih volio
postati duh koji obilazi ovim brodom.
Moje je mišljenje da znanstvenici, kada ostare, obično
postanu opsesivni, usredotoče se u potpunosti na trice iz
svojega područja istraživanja i postaju sve više slijepi i
ravnodušni prema svemu što ih okružuje. Čovjek bi trebao
raditi na proširenju svojih vidika. No kada sam poduzmem taj
napor, ponekad uzdahnem i pitam se: "Čemu sve to?"
Meni se čini da je ljubav krajnji motivator. Ona poprima
mnoštvo oblika, ljubav, mislim. Prije svega, postoji razborita
ljubav prema sebi - drugim riječima, samopoštovanje. Zatim,
postoji ljubav prema širenju horizonata znanja i koja je na
korist drugima, od kojih mnogi nisu još ni rođeni. Ako u njoj
nema iritantne oholosti, ako ona ne napuhuje naše lažno ja,
tada je to altruistična ljubav koja za sebe ne traži nikakvu
nagradu osim zadovoljstva što smo drugima obogatili život.
Tada je ona neka vrsta plodnosti. Nije li ova žudnja za
plodnošću upisana u kod svakoga ljudskog bića? Ja mislim da
jest. Unatoč tome, kada jurimo za ovime ili onime, možemo biti
potpuno slijepi za ono što se spremamo učiniti. I pitam se zašto
ova žudnja obično usahne u pustinji međuljudskih odnosa. U
pravoj pustinji rascvjeta se čak i kaktus.
Precrtajte praznu slamu koju sam gore nadrljao i... ono što
zapravo želim reći jest to da se osjećam usamljen. Ah, baš sam
jadnik, stari pas kome ništa ne polazi za rukom.

Dan 495.:

Prošlo je više od godinu dana otkada se Dwayne i ja

družimo - dva usamljena kauboja koji sjede uz logorsku vatru
i razmjenjuju priče. Da, ne, možda, ali svako toliko sijevne novi
bljesak iz njegova iznenađujuće bogata vokabulara. Nema
tome dugo, dok smo se igrali dame, zamolio sam ga da me
prestane oslovljavati s dr. Hoyos.
"Ne znam hoću li moći", odgovorio je nakon kraćega
razmišljanja.
"Zovi me Neil", rekao sam mu zapovjedničkim tonom.
"Poslije svega, ja tebe od početka zovem Dwayne."
"Uf, ali to nekako priliči."
"Svatko svakoga na ovome svijetu zove imenom, zašto ne
bi i ti?"
 "Cijeli svijet naziva obitelju nešto što nije obitelj, slobodom
nešto što nije sloboda, a za nešto što je gore kažu da se nalazi
postrance ili sasvim dolje."
"Ponovi mi to, molim te, Dwayne."
"Mislio sam reći da su hijerarhijski odnosi među ljudima
potpuno izopačeni, dr. Hoyose."
"Hijerarhijski? Otkuda ti, za Boga miloga, ta riječ?"
Slegnuo je ramenima i nije dalje duljio o ovoj stvari.
Pomaknuo je figuricu na ploči i rekao: "Dama."
Svako toliko sudarim se sa Stronom McKieom dok tetura
hodnikom. Zaškilji prema meni, pozove me kretnjom u nišu s
umjetninama i ondje otpijemo koji gutljaj njegova ilegalnoga
viskija. Danas smo se skrili ispod nekoga mramornog kipa -
čini mi se da je bio grčki.
"Što je ovo, zaboga?" s gađenjem sam, točnije rečeno
uzrujano, pokazao prema kipu.
"To je Laokont", na to će Stron s bljeskom u jedinomu
otvorenom oku. "Promotri, Neile, promotri što smo mi kao
ljudska vrsta, zapravo. Pogledaj njega koji se hrva sa zmijama.
Tu imamo siromaha koji pokušava upozoriti svoje zemljake da
je darovani konj šupalj i pun neprijateljskih vojnika, ali
Trojanci ne će ni da čuju. Ne pomažu čak ni prijezira vrijedni
bogovi. Oni su najgori od svih. Oni su ti koji šalju zmije iz mora
da proždru jadnoga Laokonta i njegove sinove."
"Hm, Strone, kako bi bilo da se premjestimo nekamo
drugamo?"
"Svakako, zašto ne?"
Zaputili smo se šetnicom do sljedeće niše i zavukli se u
nju. U ovoj je visjela apstraktna slika slikara imenom Rothko.
Sudeći prema etiketi, naslov joj je bio Bez naslova. Mnoštvo
tamnocrvenih mrlja. Vrlo lijepa, no vidio sam i ljepših tepiha.
 "Ta je stajala četrdeset milijuna unija", reče Stron izrazito
sarkastično.
"Mičimo se odavde", promrmljao sam.
U susjednoj niši-galerijici nalazila se Whistlerova majka,
izvanredna kopija, izrađena rukom.
"Ta je dama pljunuti klon moje bake", reče Stron. "I ona je
voljela zagledati čaši u dno."
I tako smo stajali ondje i uživali u kapljici.
Neki znanstvenici pod starost se okreću umjetnosti, neki
golfu, neki filozofskome razmišljanju, u potrazi za
jedinstvenom teorijom polja svega i svačega, s vratima
otvorenim meta-svemu. To može poprimiti oblik religijske
filozofije, katkada kozmološke estetike, no u svakom od tih
slučajeva prisutna je žudnja za nečim. Za nečim većim od
našega sićušnog ja.
Možda je upravo to razlog što je čovječanstvo odlučilo
uložiti svoje potencijale u ovo putovanje. Tražimo način da
potaknemo vlastitu globalnu stvaralačku maštu, da iz druge
ruke iskusimo uzbuđenje otkrivanja nepoznatoga drugog, bio
to prazan ili naseljen planet. Zašto se nadamo da ćemo tamo
negdje u beskraju što se neprestano širi pronaći
izvanzemaljce, našu hipotetičnu, davno izgubljenu braću? Što
nam ta čežnja govori o nama? Da smo veoma usamljena vrsta?
Da smo bića usmjerena prema zajednici, da se širimo prema
vani kao što se naš svemir širi? Kao alternativa, zašto se neki
(neznatna manjina) nadaju da smo sami u svemiru? Hoće li
nas potonji model uvjeriti da smo mi ljudi jedinstvena pojava?
Ne znam. Što se mene tiče, moj je stav: čekaj i vidjet ćeš.
Udaljio sam se od teme. Danas, u interesu širenja vlastitih
horizonata, prekapam duboko po svojoj prtljazi (riječ je o
nostalgiji, bisagama kompanije Wells Fargo iz devetnaestoga
stoljeća) i iz ove riznice izvukao poludragi kamen, obrađen u
obliku četverokuta, tirkiznu kocku što ju je izradila ruka
Apaša, pripadnika plemena Zuni, Španjolca ili nekoga
kasnijeg Amerikanosa. Iskopao sam je iz pustinjskoga pijeska
dok sam lovio zečeve, na drugoj godini studija. Između ostalih
njezinih zanimljivih značajki, na njoj su linije ugravirane na
šestorim plohama koje opisuju oblik oktaedra; uz to, na njoj
su rupice, sićušne poput vrška igle, za vrhove zonoedra.
Pokušao sam objasniti Piji o kakvoj je anomaliji riječ, ali
izgubio sam je nakon moje aluzije na trodimenzionalni
euklidski prostor.
"Prekrasna je", rekla je.
"Tvoja je", odgovorio sam.
Lice joj je zasjalo dok ga je (pobožno) držala na dlanu. Ništa
nije rekla, ali oči su joj bile vlažne. Zatim sam, iza njezinih
suza, primijetio neizgovorenu misao: Zašto mi daje ovo?
Navukao sam kaubojski izraz na lice, izgovorio nekoliko
šala, zračio očinstvom, tek toliko da ne bi bila u zabludi u
pogledu mojih motiva. Ali kako jednoj neobično ljupkoj,
ženstvenoj, pa još k tome uspješnoj mladoj dami objasniti da
se jednostavno veselite tome što postoji. Želite joj obogatiti
život, ispričati joj stvari koje će joj, možda, malko proširiti
vidike. Divite joj se. Želite joj iskazati zahvalnost zbog
bezbrojnih žrtava koje su joj pomogle da postane ono što jest.
Kada biste joj sada pošli govoriti takve stvari, to bi je uništilo.
Neka joj umjesto mene govori ovaj maleni kamen.
Zahvalila mi je vrlo tihim glasom i rekla da će ga čuvati kao
dragu uspomenu. Staromodni izraz, osebujan, dražestan.
Istisnuo sam osmijeh, pljesnuo se po koljenima i ustao, rekao
joj da moram obići svojega konja. Nasmijala se i to je bilo sve
što smo rekli jedno drugome.
Dan 511.:

Zašto ljudi daju darove onima do kojih im je stalo?

Primaocu dar najčešće uopće ne treba. Nedavno sam i sam
dobio nekoliko darova. Jedno je sigurno, barem u mojemu
slučaju: nisam ih dobio zbog fizičke privlačnosti niti zbog
romantičnih iluzija. Meni se čini da je posrijedi varijacija na
ono što osjećam prema Piji. Oni koji mi daju dar poručuju mi
da im je drago što postojim, što sam zajedno s njima na brodu,
kazuju mi da im na neki način činim život zanimljivijim. Fizičar
s kljastom nogom koji hramlje hodnicima u trapericama i
izlizanoj kariranoj košulji, s kaubojskim čizmama na nogama,
kome "animator za društvene aktivnosti" prigovara što tako
odjeven dolazi u restoran sa samoposluživanjem, uljepšava im
dan. Sviđa im se što jedan zao stari momak, sposoban kao od
šale ustrijeliti bandita koji mu se ispriječio na putu, ne će
nikada, baš nikada uvrijediti damu niti će biti toliko
nesmotren da bi izvodio eksperimente tijekom kojih bi sve njih
usisala crna rupa apsolutne gravitacije. Osobenjaci nas
iritiraju ili im se pretjerano divimo.
Danas sam dobio još jedan dar. Ovoga puta od Dwaynea.
Pojma nemam kako je došao do moje e-mail adrese. Bilo kako
bilo, na zaslonu mojega maxa iznenada se pojavila slika
sredovječna kauboja sa širokim sombrerom, koji škilji u mene
otpuhujući dim s cijevi svojega revolvera. Glas koji je pratio
sliku srdito je, grubim tonom, promrmljao: "Jedini dobar
izvanzemaljac jest mrtav izvanzemaljac."
Prošle godine dao mi je svoju osobnu komunikacijsku šifru
(koju je ispisao rukom i osobno mi je uručio) i rekao da se
njome mogu poslužiti ako ikada ustrebam pomoć u pristupu
filmovima na mojemu maxu. Tako ću izbjeći uobičajenu
birokratsku proceduru, tj. ne ću biti prisiljen obratiti se
uslužnome osoblju i ne ću morati čekati. Prekapajući po ladici
na radnomu stolu pronašao sam komadić papira i ukucao
brojeve, pozvavši osobu za koju sam pretpostavljao da je
krivac. Kada se pojavila na internetu, u audiovizualnome
obliku, rekao sam: "Hvala na poruci."
"Nema na čemu", rekao je ne udostojivši se čak ni
osmjehnuti se.
"Shvaćaš li koliko je tvoja poruka politički nekorektna?"
"Da."
"Doista želiš ubijati izvanzemaljce?"
"Ne."
"Tko je momak na fotografiji?"
"Neki glumac. Momak iz dvadesetoga stoljeća."
"Ne poznajem ga. Zbilja je bio kauboj?"
"Možda."
"Sigurno je moralo biti neobično uzbudljivo biti to, ne
misliš li tako?"
Nakon kraće stanke Dwayne je upitao: "Što, biti glumac ili
kauboj?"
"Kauboj."
"Bez sumnje."
"Život pun opasnosti."
"Težak je to posao, ali netko mora i to raditi."
Odjavili smo se. Naprezao sam mozak ne bih li smislio
nešto što bih mu darovao zauzvrat. Ništa mi nije padalo na
pamet. Kineska poezija nije dolazila u obzir. Heisenbergov
princip neodređenosti još manje. Možda je naš razgovor dar
sam po sebi.

Dan 604:

Supruga Marije Kempton usmrtio je klokan.

 Mislim to ozbiljno. Život umije biti vrlo neobičan. Što je još
neobičnije, rekla mi je da ga je upoznala desetcima godina prije
toga, kada ju je spasio od jednoga drugog agresivnog klokana.
Isprva sam se pitao zbija li to ona šale sa mnom. No dok mi je
govorila o tome, u njezinim sam očima vidio suze i morao sam
odbaciti ovu sumnju.
"Bili smo na izletu", rekla je. "Većina izletnika bila je s
novoga odsjeka na SU-u. Nisam ga poznavala otprije, nisam ga
čak ni zapazila. Autobus se zaustavio u zabačenu predjelu, u
kraju u kojemu su ljudi tada živjeli od uzgoja ovaca, gdje je bio
predviđen ručak. Voljela sam pustinju - bila je veoma suha, ali
ne tako pusta kao što bi čovjek očekivao. Naravno, klokane i
valabije viđala sam u zoološkome vrtu, ali nikada dotada
nisam ih vidjela u njihovu prirodnome staništu. Htjela sam
vidjeti jednoga izbliza i spazila sam mladunče tobolčara koje je
grickalo travu iza restorana sa samoposluživanjem u kojemu
smo jeli. Krenula sam prema njemu na vršcima prstiju, s
fotoaparatom u ruci. Kraj mene se odjednom stvorila njegova
majka i udarila me. Pokušala sam pobjeći, spotaknula se i
pala. Majka mladunčeta udarala me je sve jače i dobila sam
nekoliko posjekotina i gomilu masnica. Odnekud, kraj mene
se stvorio Edwin - suprug mi se zvao Edwin - imao je štap u
ruci i bacio se između mene i klokana. Uspio ga je otjerati i
klokan je sa svojim mladunčetom odskakutao u pustinju.
Edwin je također dobio nekoliko posjekotina, krvario je više
nego ja. Dotada su već dotrčali svi iz autobusa."
"Pokazao se pravim vitezom", rekao sam.
Kimnula je glavom. "Da, baš tako."
Posve neočekivan događaj koji ga je stajao života zbio se
četrdesetak godina kasnije, tijekom obiteljskih praznika.
Napao ga je mužjak klokana dok je klečao i tražio botaničke
primjerke na rubu pustinje. Nitko nije znao reći zašto se to
dogodilo. Razbješnjela životinja dojurila je iznenada, iako je
nitko nije dražio, i navalila kao sumanuta na njega udarajući
ga bjesomučno i nanoseći mu posjekotine. Prije no što se uspio
pribrati, klokan mu je kandžom prerezao vratnu žilu. Maria,
njezina djeca i unučad gađali su ga kamenjem pa se na kraju
povukao. Edwin je izdahnuo za nekoliko minuta.
"I tako, vidite," rekla je, "kada sam dobila poziv da se
pridružim osoblju na Kosmosu, osjetila sam..."
Znam stoje osjetila. Dobila je priliku da pobjegne od patnje
prouzročene nepodnošljivim gubitkom, da istraži nešto veće od
tragedije, da, pri kraju života, započne iznova.
Nisam rekao ništa od ovoga. Samo sam joj stisnuo ruku i
ispričao se što moram otići.
Malo sam istraživao život klokana i doznao da ove životinje
obično nisu agresivne; rijetko napadaju čovjeka ako ih ne
draži. Vijest o Edwinovoj smrti pronašao sam u arhivu Sydney
Morning Heralda. Pitam se nije li klokan koji mu je omogućio
da upozna suprugu bio predak klokana koji ga je usmrtio. Na
sljedećoj stranici bio je objavljen članak nekoga eko-političara
koji je pod istaknutim naslovom Spasite klokane! pisao o
potrebi provođenja zakona o ugroženim vrstama.

Dan 717.:

Upitao sam Dwaynea kolika mu je plaća kao pazikući.

"Hoću reći," rekoh opravdavajući se, "nadam se da imaš
dobru plaću."
"Prilično dobru", odgovorio je.
"Zacijelo je jedva stigneš potrošiti. Volio bih znati zašto
mnogi iz uslužnoga osoblja rade tako marljivo dok mi ostali
imamo jednogodišnji plaćeni dopust."
"To je bio jedini način da se ukrcamo. Plaća koju dobivamo
dovoljna je većini nas. K tome, dobivamo dvostruko više nego
što bismo dobivali da smo ostali kod kuće. Kako je nemamo
gdje potrošiti, osim što katkada iziđemo na ručak ili večeru, za
dvadeset godina svi mi obični mornari i perači boca otići ćemo
u mirovinu kao mladi ljudi. Vratit ću se na Zemlju kao
četrdesetosmogodišnjak."
"Nije to ni tako loše."
"Uz to, zabadava smo dobili priliku za avanturu."
Sjetivši se da sterilizirani putnici imaju dvostruko veću
plaću rekao sam: "Ah, oprosti što te pitam, nadaš li se da ćeš
se jednoga dana oženiti?"
"Aha."
"I da ćeš imati djece?"
Poslužio sam se pluralom, kao da sam u ilegali. Fiksirao
me je hladnim i ukočenim pogledom. "Aha."
"Čime ćeš se baviti kada odeš u mirovinu?"
"Kupit ću malen ranč, uzgajati konje i... podizati djecu."
"Za takav san isplati se živjeti. Želim ti od sveg srca da ti
se obistini. Uzgred budi rečeno, jesi li vidio planine oko Santa
Fea?"
Nastavili smo još neko vrijeme razgovarati o njegovim
snovima. Detaljno je isplanirao svaku pojedinost. Želio je imati
obitelj, biti neovisan - imati široke vidike. Rekao sam mu za
moju kolibu u planinama. Sanjarski me je gledao dok ju je
pokušavao predočiti.
"Znači, i vi ste nekoć bili sanjar, dr. Hoyose", rekao je na
kraju.
"Jesam. Trebalo mi je dosta strpljenja i dovitljivosti da to
postanem. Dosta me je stajalo. Ne mislim na novac."
"Znam da ne mislite na novac. Mislite da je to jednostavno
tako."
"Da, jednostavno je tako."
Dan 730.:

Prošla je i druga godina. Nikakvih promjena u panorami s

one strane prozora, barem ne takvih koje bih zamijetio. Samo
su tri sestrinska zviježđa nešto svjetlija - njihova veličina
povećava se puževim korakom. Teleskopsko zumiranje
pokazuje da je AC-A-7 jasno definirana sfera, vrlo malena, bez
uočljivih detalja na površini.

Dan 819.:

Evo me opet - mene, promašenoga novinara. Nemam o

bogzna čemu pisati. U glavi imam pospremljeno barem pet sto-
tina kašmirskih riječi, dovoljno da mogu funkcionirati u nekoj
od sjevernoindijskih država. Dariush Veliki pravi je majstor
vokabulara koji se približava broju od gotovo tri tisuće riječi.
Pri tome valja istaknuti da to za njega nije natjecanje; posrijedi
je jednostavno entuzijazam. Uživamo u jednostavnim
razgovorima na kašmirskome. Tko je mogao znati da će se
takvo što dogoditi baš meni?
Stron je sve neumjereniji u piću. Odakle mu toliki alkohol?
Kladim se da ga skriva u onomu svojem malenom planinskom
dvorcu koji naziva svojom sobom. Unatoč tome, uvijek je
suvisao.
Mariji ide dobro. Često je viđam da plete na javnim
mjestima pa se oko nje okuplja dosta mlađega svijeta. Stekla
je mnoštvo prijatelja. Svaki dom treba majku, a ona je u tome
jednostavno nenadmašna. Marija Velika, eto što je ona.
Pia i ja šalimo se kad god se vidimo kako bi stvari tekle
mirno i glatko. Vjerujem da je među članovima letačkoga
osoblja pronašla nekoga koga voli. Vidim je s vremena na
vrijeme nos uz nos s njim u nekomu od bistroa. Svi simptomi
su tu. Veseli me što mogu primijetiti da me to veoma veseli jer
ova reakcija dokazuje da su moji osjećaju prema njoj lišeni bilo
kakve sebičnosti. Kako bi nedolično, dapače, kako bi jadno bilo
da je drukčije. Jadni stari Quasimodo.

Dnu 846.:

Jedna uspomena. Tiče se mojega oca.

Bilo mi je sedamnaest godina i pohađao sam srednju
školu. Nisam još bio poljubio ni jednu djevojku, ali ne zato što
bi mi manjkalo optimizma. Još uvijek bih se svako toliko ludo
zaljubio i skrivao to pred drugima kao da mi život o tome ovisi.
Od toga slatkog očajanja bježao sam tako što sam se načitao
knjiga o znanosti i stekao kompulzivno-opsesivnu naviku
ubijanja zmija. Svake godine stotine njih padale su žrtvom
mojega gnjeva. Ubirao sam ih kao neku vrstu ljetine s daske
premazane ljepilom, nezdravo likujući. Prikradao sam im se u
pustinji neumornom odlučnošću. Dotada sam već bio kupio
svoje prve kaubojske čizme, novcem zarađenim u tvornici
kartonskih kutija u kojoj sam radio tijekom ljetnoga raspusta.
Bile su izrađene od zmijske kože s dijamantnim uzorkom. U
školi su me zbog toga zadirkivali, ali to nije nakostrušilo ni
jedno pero na mojoj ubilačkoj duši, točnije rečeno, na mojoj
duši žednoj zmijske krvi. Obuo bih čizme, obukao kaubojske
hlače s kožnim navlakama i odlazio u pustinju s 22-com,
kasnije, s 303-com, kojom bih jednostavno raznio žrtvu.
Kasnije sam nosio sačmaricu s kojom sam postizao još bolje
rezultate.
Tada sam bio malko duševno poremećen, ali moji roditelji
imali su razumijevanja za mene i čak su mi odobravali.
Te godine moj otac i ja dodali smo našoj stambenoj
prikolici još jednu prostoriju od šperploče koja je postala moja
nova spavaća soba. Meni se činila pravom palačom jer je strop
u njoj bio viši nego u prikolici. Imala je ugrađene police za
knjige i ja sam ih odmah napunio. U vrču na jednoj od polica
držao sam repove čegrtuša. Majka je htjela da na zidu u
podnožju mojega kreveta visi raspelo tako da svake noći, prije
no što zaspim, mogu baciti pogled na njega i vidjeti ga ujutro
kada se probudim. No ja sam počeo zapadati u nevjeru. Moja
nova religija svodila se isključivo na pravdu na ovome svijetu.
U njoj je postojala samo jedna dogma. Pribijene na vanjski zid
stražnjega dijela prikolice visjele su kože triju golemih
čegrtuša, dviju smrtonosnih koje sam ubio u grmlju na rubu
kampinga i jedne kao sumpor žute crnorepke koju sam oborio
s bora. Bile su zaštićena vrsta, ali ja za to nisam mario. Zbog
toga sam mogao dospjeti u zatvor, no nikada me nisu uhvatili
na djelu. Susjedi me nikada nisu cinkali. Oni su također mrzili
zmije.
Da, imao sam sedamnaest godina i bio sam ljutit na
sudbinu, na život općenito (premda moram priznati da mi nije
smetalo što živim), a smetalo mi je i štošta drugo što smeta
tinejdžerima. Lice mi je bilo osuto bubuljicama, imao sam
klempave uši, a sve se još više zakompliciralo zbog hramanja,
što sam smatrao golemom životnom nepravdom. Bilo mi je
posve jasno da ne ću nikada zaigrati u školskoj košarkaškoj
momčadi. Nikada.
Moj je otac u to vrijeme radio kao rukovaoc teškom
mehanizacijom u blizini Santa Fea i zarađivao je prilično
dobro. Majka i on dogovorili su se da će višak novca stavljati
na stranu i tako otplatiti njegov kiper, sve u nadi da će jednoga
dana moći raditi samostalno, neovisno o velikim igračima. No
to je značilo da moraju odgoditi kupnju kuće. Vikendom bi
odlazio u Las Cruces nadajući se da će naš olupani 2031
kamionet marke Hydra izdržati do tamo i natrag. Kupio ga je
rabljena za tisuću unija i razmontirao solarni pogon i pogon na
plin preuredivši ga za pogon na kompostno biometansko
gorivo. Mislim da ga je kupio najviše zbog toga što ga je logotip
na kamionu podsjećao na momka s kaubojskim šeširom.
Uvijek sam se pitao nisu li Malezijci namjerno dizajnirali takav
logotip kako bi napakostili Jenkijima. Iskreno rečeno,
sumnjam.
(Napomena: Dolje, na Zemlji, u mojoj kolibi od pravoga
drveta, o zidu visi pet zahrđalih logotipa Hydro. Uz njih je i
nekoliko zmijskih koža. Kada se vratim, bit će u stanju
raspadanja - mislim na kože, naravno, ne na kauboje.)
Dakle, toga subotnjeg popodneva šuljali smo se
vododerinom u potrazi za plijenom, obojica naoružani 22-
kalibarkom, tražeći zmiju koja mi je tri godine ranije uprskala
život. Kada se danas osvrnem unatrag, čini mi se da je njegova
želja da je pronađe bila nešto manja od moje, ali on je bio
odlučniji: bila je to privrženost pravdi. A možda mi je samo
želio pokazati da nisam sam, da je on uza me.
Nismo bili sretne ruke, ni tada ni kasnije, i nismo našli ni
jednu veću čegrtušu u vododerini. Vjerojatno je uginula od
starosti, no nadam se da je skončala loše.
Dan je bio sparan i obojica smo bili mokri od znoja.
Odlučili smo napraviti stanku i uspeli se uz vododerinu tražeći
nešto na što bismo sjeli. Nedaleko odatle pronašli smo oboreno
stablo američkoga rogača. Takva stabla rijetko se mogu naći
oborena jer imaju veoma dubok korijen. Ovo je stablo,
međutim, pokušalo rasti iz gomile kamenja, no jaki mu je
vjetar nedavno došao kraju. Svuda oko njega tlo je bilo posuto
otpalim lišćem i mahunama. Okresali smo bodlje s debla da
možemo sjesti bez opasnosti da se nabodemo i udobno se
smjestili na njemu. Bilo nam je lijepo.
"Moramo naložiti vatru", rekao je otac.
Vladala je paklena vrućina, ali obojica smo znali što želi
reći. Prikupio sam suhoga granja i naslagao ga u hrpu, a kao
potpalu iskoristio sam suhe bobe. Kada se vatra razgorjela,
dodao sam krupnije grane. Nema ljepšega mirisa na svijetu od
mirisa gorućega američkog rogača. Smiješeći se zadovoljno
sjeli smo na deblo i otpijali iz čutura.
Ne sjećam se više koliko smo dugo tako sjedili, bez ijedne
riječi. Sjećam se samo da mi je tišina jako godila, iako se činilo
da traje dulje no obično.
Na kraju je hrapavim šapatom rekao: "Benigno, dao bih
odrezati obje svoje noge kada bih znao da će ti to pomoći da
hodaš kako spada."
Sledio sam se; nešto me je stezalo u grlu, bio sam u isti
mah sretan i žalostan i nisam mogao progovoriti ni riječi jer
moj otac nije bio od onih koji daju maha osjećajima.
Kimao sam glavom i opet kimao, no on je gledao nekamo
drugamo.
"Znam, tata", rekao sam kada mi se vratio glas.
Otac je ustao, otresao šeširom prašinu s traperica,
zaškiljio prema suncu koje je tonulo prema zapadu, coknuo
jezikom i rekao:
"Da. Ostalo nam je možda još sat vremena do povratka
kući. Pronađimo tu čegrtušu."
Nismo je pronašli, ali nakon toga to mi više nije bilo ni
važno.

Dan 867.:

U restoranima sa samoposluživanjem često čujem ljude

kako uspoređuju svoja iskustva s DAK-om s iskustvima
drugih - čini se da je to vrlo popularna rekreacijska aktivnost.
Svatko na brodu ima jednom mjesečno pravo na suspenziju
stvarnosti u ovim digitalnim komorama. Pomislio sam da bih
trebao i sam probati govoreći sebi kako uvijek mogu izići iz
komore ako mi se ne svidi. Upisao sam se na listu čekanja za
korištenje komore na mojemu katu i nakon tri tjedna došao na
red.
DAK na palubi B smješten je na središnjoj aveniji, na
polovici puta između pramca i krme. U "primaćoj dvorani"
dočekala me je zgodna djevojka koja mi je ponudila pokretan
zaslon s popisom od nekoliko stotina različitih "okruženja".
Srdačna i uslužna, pomogla mi je da se snađem u registru
savjetujući mi opcije kao: "Budi glumac u holivudskoj
kriminalističkoj drami" (iznimno popularno), "Poslijepodne u
Louvreu" (također vrlo traženo), "Plivanje u društvu plavoga
kita", "Izgubljeni u kalifornijskim šumama sekvoja", itd., i sl.
"Imate li kakvu pustinju?" upitao sam je.
Namrštila se i nastavila pretraživati registar. "To nam
rijetko traže", promrmljala je zaokupljena pretraživanjem. "Vi
ste možda prvi. Oh, da, evo ga - četiri prijave. Sahara, Gobi,
Velika australska pustinja i Američki jugozapad."
"Uzet ću ovu posljednju."
Nasmiješila se izražavajući zadovoljstvo i odobravanje.
Izgovor joj je bio američki, tako mi se činilo, ili pak univerzalni,
i rekao bih da je u profesionalnome smislu bila vrlo zadovoljna
što mi se našla na usluzi. Bilo kako bilo, povela me je kroz
labirint hodnika sa sobama iz kojih su dopirali slabašni
zvukovi ljudi ushićenih odabirom svojega omiljenog okruženja.
Kada smo ušli u moju komoru, vidio sam da je unutrašnjost
komore bijela kugla s ravnom baznom platformom.
"Trebat će mi vaša identifikacijska iskaznica, dr. Hoyose",
rekla mi je nešto službenijim tonom. Iščeprkao sam iskaznicu
iz stražnjega džepa hlača i pružio joj je.
"A sada, o detaljima", nastavila je. "Želite li potpuno
senzorni ili samo audio-vizualni paket?"
Rekao sam joj da zapravo ne znam što svaki od njih
podrazumijeva.
 "Hm, ako vam smijem sugerirati, mislim da bi vam više
odgovarao potpuno senzorni. Kao što znate, DAK je besplatan,
no platite li dodatnu pristojbu, možete uživati u mirisima,
dodiru, okusu i psihološkome doživljaju potpune stvarnosti.
To je nešto posve drugo od gledanja filma. Nešto bitno drukčije,
a osim toga, dobijete ga s gutljajem divnoga napitka koji podiže
raspoloženje."
"Koliko stoji?"
"Pet stotina unija za dva sata, još stotinu za svaki sat
nakon toga."
"Hvala, iskoristit ću samo besplatne sate."
Kimnula je glavom s jedva primjetnim izrazom
nezadovoljstva na licu i rekla mi da legnem na
antigravitacijsku podlogu od pjene koja se nalazila u sredini,
lebdeći iznad horizontalne baze kugle.
"Radije ću sjesti na pod", rekao sam. "Možemo li se kako
osloboditi letećega saga?"
Čvrsto je stisnula usne, još jednom kimnula glavom i
utipkala nešto u svoj daljinski, na što se podloga spustila u
pravokutni otvor koji se odjednom stvorio u podu. Preko njega
kliznula je nekakva ploča. Još jedno utipkivanje i spustio se
antigravitacijski uređaj preko kojega je također prešla nekakva
ploča. Sjeo sam i prekrižio noge, kako to rade Indijanci. Izišla
je iz komore i tiho zatvorila vrata za sobom. Nekoliko trenutaka
kasnije iz nevidljivoga izvora začula se nježna glazbena tema
čiji je intenzitet postupno rastao. Svjetla su se prigušila, a
posvuda oko mene na stjenci kugle pojavilo se
trodimenzionalno plavo nebo, odnekuda iskrsnuše pustinjski
krajolici s horizontom i planinama, oko mene stvorilo se pelin-
grmlje, visoko nada mnom lebdio je jastreb, čuo se huk vjetra,
ptičji pjev i zavijanje kojota.
Bila je to fascinantna izložba najnovijih tehnoloških
dostignuća; pola sata osjećao sam se vrlo ugodno, no ubrzo je
cijela stvar počela u meni izazivati preveliku čežnju. Pored
mene pucketala je logorska vatra, a na njoj se pušio lončić s
kavom. Odjednom me je počeo živcirati nedostatak bilo kakva
mirisa. Poželio sam da sam uzeo drogu. Instinktivno sam želio
još, pa još, pa još. Želio sam da ovo bude stvarnost. Želio sam
se vratiti kući! Naravno, znao sam da sam zaveden, bez obzira
na to što sam bio žrtva iluzije da je sve ovo posljedica mojega
izbora, no još mi je mučnija bila spoznaja da više ne marim za
cijenu svega toga i da sam svoju podsvijest predao u ruke
nekoga tko njome manipulira.
Ustao sam, gurnuo vrata, izišao iz komore i više se nikada
nisam vratio.

Dan 985.:

Pia me pokušava uvjeriti (čitaj: pije mi krv) da ću se

otupjelosti najlakše othrvati uz pomoć plivanja.
"Aha", rekao sam nasmijavši se. "Čuo sam da na brodu
postoji bazen za plivanje."
"Nalazi se na razini D. Plivam svakoga jutra", odgovorila je.
Izvukao sam se rekavši joj da sam se zamalo utopio u rijeci
Rio Grande kada sam prvi i ujedno posljednji put pokušao
naučiti plivati nakon što me je ugrizla zmija.
"Obično je pretrpan", rekla je ne obazirući se na moj
izgovor. "Savjetujem vam da odete u neko gluho doba. jeste li
noćna ptica?"
"Potpuno. Ima li plićaka?"
"Jasno da ima."
Pokušala me je uvjeriti da će mi redovito plivanje razgibati
čitavo tijelo, ne dovodeći u opasnost moje zglobove. Možda mi
čak pomogne da manje hramljem.
 "Pokušajte, Neile, možda noću, kada je na bazenu tiho."
Tako sam, za volju neiskazanoj platonskoj ljubavi, pristao
i obećao joj da ću pokušati. Nekoliko sam dana, međutim,
imao podvojen stav u vezi s tim sve dok nisam donio konačnu
odluku da ću pronaći bazen. Zavirio sam u popis u Priručniku
i bio ponovno impresioniran svime što je Kosmos nudio.
Odluka graditelja da bazen smjeste pri dnu broda činila mi se
vrlo razboritom. U slučaju da bazen procuri ni Picasso, ni
Rothko, ni Whistler ne će se nakvasiti (generatori gravitacije
smješteni su na PHM, sastavnome dijelu broda dugačku koliko
i on sam, koji bi se kod prekooceanskoga broda nazivao
"kobilicom").
Pomislio sam da mi je najbolje otići na bazen između tri i
četiri ujutro, kada ondje nema nikoga tko bi mi se mogao
smijati dok budem nervozno bućkao nogama u dijelu bazena
predviđenom za djecu, sa svojom gumenom patkicom.

Dan 987.:

Ustao sam u tri ujutro, obukao kratke žućkastosmeđe

hlače, majicu s kratkim rukavima, prebacio bijeli ručnik preko
ramena i zaputio se bosonog (protupropisno) šetnicom B u
smjeru stubišta. Svjetla na šetnici prigušena su od ponoći do
šest ujutro, no ipak ga ima dovoljno.
Stigavši do razine D skrenuo sam lijevo i zaputio se prema,
kako mi se činilo, stražnjemu dijelu broda (zbog simetričnosti
konstrukcije još uvijek ne mogu odrediti gdje je pramac, a gdje
krma) dok nisam došao do oznake na zidu koja je prikazivala
čovjeka kako pliva kroz valove, opskrbljena svjetlećim
strjelicama koje su pokazivale prema poprečnoj aveniji.
Slijedio sam upute i nakon kraćega vremena stigao do
kompleksa za tjelesnu rekreaciju, negdje po sredini lijeve i
desne strane broda. Dio s bazenom bio je okrenut prema
hodniku, a jedan zid bio je od prozirnih staklenih ploča koje
su sezale od poda do stropa. S unutarnje strane čekalo me je
plavo svjetlucavo more, potpuno mirno, bez i najmanjega
mreškanja ili peraje morskoga psa. Ispustio sam brbotav zvuk,
sličan onome što ga čujemo kada govorimo ispod morske
površine - bila je to riječ "otvori". Odgovorio mi je ženskast
elektronski glas: "Ponovite, molim."
"Otvori se", rekao sam na jasnu španjolskome jeziku.
Vrata su se bešumno razdvojila i nestala u stjenkama; ušao
sam.
Keramičke pločice pod mojim nogama bile su tople. Nije se
osjećao miris klora, nije se čuo mrmor vode; nije bilo ni
spasilaca. Atmosfera je bila slična onoj u utrobi Zemlje, tišina
se mogla doslovno čuti. Na drugomu kraju bazena bila je
daska za skokove u vodu. Odmah do mene stepenice za silazak
u bazen. Sišao sam njima i oprezno uronio nožni prst u vodu
koja me je ugodno iznenadila svojom temperaturom - bila je
topline tijela - a zatim odgacao nešto dalje sve dok mi prsna
kost nije bila pod vodom. Nasmijao sam se i koristeći se
zdravom nogom kao oprugom odskočio i pljesnuo rukama po
površini, šaljući koncentrične krugove u svim smjerovima.
Valići su klokotali uz rubove bazena.
Nekoliko časaka skakao sam gore-dolje, razdragano
stvarajući male tsunamije, sve dok se, negdje duboko u meni,
nije probudila jedna stara pjesmica-nabrajalica, samo
melodija, bez teksta. Zabacio sam glavu, izvodio treperave
zvukove, hukao i smijao se, uranjao i prskao vodom, zatim
opet izranjao i opet pjevao. Osjećao sam se tako bezbrižnim,
tako slobodnim, tako mladim.
Radi povijesne vjerodostojnosti, dužan sam reći da znam
plivati. Zelju za plivanjem izgubio sam kada sam se, prije
mnogo godina, zamalo utopio u rijeci Rio Grande. Ostavši još
neko vrijeme u bazenu Kosmosa pustio sam valiće da se smire,
a događaj koji je presudno utjecao na moj život iskrsnuo mi je
pred očima kao da se dogodio jutros, a ne prije toliko godina:
Bilo mi je petnaest godina. Hramao sam gadno, tjelesno i
mentalno, uvijek zlovoljan, uvjeren da se moje stanje ne će
bitno popraviti nakon povrjede koju sam sam sebi nanio
nožem. Bio sam ljut na sebe kao ris, spopadale su me turobne
misli, ali svoju nevolju čuvao sam za sebe. Prijatelje sam
izbjegavao jer me je njihova vitalnost uvijek iznova podsjećala
na moju sakatost i jer više ništa zanimljivo nismo mogli činiti
zajedno.
Jednoga kasnog poslijepodneva zaputio sam se u pustinju,
u smjeru vododerine u kojoj me ugrizla ona zmija. Uza se sam
imao svoju 22-kalibarku i žarko sam joj se želio osvetiti. Na
samu rubu kampinga namjerio sam se na staroga pajdaša,
Azteka imenom Alvaro. Sjedio je u društvu svojih pajdaša (čijih
se imena više ne sjećam) na kamenju u krugu: kartali su se i
dodavali jedan drugome smeđu papirnatu vrećicu iz koje su
povremeno otpijali. Primijetio sam da su tek otvorili bocu, jer
su bili još prilično trijezni, a njihove dosjetke i šale ugodne.
"Hoyose," doviknuo mi je Alvaro, "dođi se kartati s nama."
"Ne ću", zarežao sam. "Imam posla."
"Zašto nas stalno izbjegavaš?"
Progunđao sam, slegnuo ramenima i othramao u šikaru.
Alvaro je naglo ustao i potrčao za mnom. Skočio je preda
me i zapriječio mi put, a zatim zgrabio remen moje puške. Bio
je nekoliko centimetara niži od mene, ali čvršći od sirove
goveđe kože, imao je smeđu put i crnu kosu i uopće nije
nalikovao Španjolcu. Bio ga je glas da je privržen svakome s
kim se sprijatelji, da se, premda maloljetan, opija te da ne
preza ni pred kakvom opasnosti.
"To nije odgovor", zarežao je.
"To je jedini odgovor koji možeš dobiti", uzvratio sam režeći
kao i on.
 Poznavajući ga nisam ni najmanje sumnjao da će iznenada
planuti i udariti me šakom u glavu. Umjesto toga, očiju
užarenih od srdžbe i uzdrhtalih nosnica, uspio se obuzdati i,
prešavši pogledom preko moje bolesne noge, pogledao me
ravno u oči.
"Daj, Benigno, nemoj tako", rekao mi je pomirljivim i
pomalo ulizivačkim tonom. "Ja i muchachosi idemo plivati."
"Ja ne plivam", odgovorio sam što sam mogao osornije,
pokušavajući otrgnuti svoju ruku iz njegove.
"Lažeš! Uvijek si plivao s nama."
"A murja? Uhvate li te u plivanju pijana, bit ćeš u velikim
nevoljama."
"Zar nisi čuo? Dogodio se strahovit sudar na
međudržavnoj, deset auta naslagalo se jedan na drugi. Sva
murja je ondje, ovoga puta nitko nas ne će vidjeti."
Mršteći se razmotrio sam njegov poziv.
"Hajde, chico, ne ponašaj se kao gringo."
"Dovoljan je samo jedan murjak ili ODI da te ščepa", rekao
sam. "A onda, piši kući propalo."
Alvaro je bio ilegalni doseljenik, kao i još neki od
muchachosa.
"Htio bi da se cijeli život skrivam u rupi?" rekao je. "Pravim
majmune od njih još otkada sam bio klinac."
"Dovoljna je samo jedna pogrješka."
"Ne radim pogrješke. Osim toga, ti si ovdje legalno - tebi se
to ne može dogoditi. Bojiš se smočiti noge?"
"Ne bojim."
"Onda pođi s nama."
U to vrijeme nisam bio svjestan gotovo ničega osim svoje
kronične srdžbe; do toga trenutka nisam primjećivao da sam
osamljen. Tako sam, unatoč svojemu odvratnom raspoloženju,
krenuo za njim. Vratili smo se igranju karata koje su igrači
brzo spakirali, nakon čega smo svi otpuzali između stabala
rogača prema rijeci. Ja sam se vukao na začelju, klatareći se
za njima.
Nekoliko sati sjedili smo u grmlju uz rijeku Rio Grande,
igrali karte, potezali čas iz ove, čas iz one boce, pušili i
pogledavali prema nebu za slučaj da se neočekivano pojavi
ODI-jeva letjelica. Popio sam više nego što sam namjeravao.
Bijes je iščezao i ostavio za sobom osjećaj trule, pomalo ugodne
melankolije. Nisam puno govorio, ali nisam mogao, a da se s
vremena na vrijeme ne nasmiješim originalnim dosjetkama
koje su pljuštale sa svih strana. Azteci su bili izvrsno
rasploženi, a i sam sam se osjećao bolje. Kada je sunce zašlo,
a sve nas prekrio blagi sumrak, ispuzali su iz grmlja, svukli
se, ostavši samo u gaćama, i skočili u rijeku, hučući i vrišteći.
Nisam im se pridružio. Nastavio sam piti i promatrao ih.
U jednomu trenutku Alvaro je izišao iz rijeke i pozvao me
pokretom ruke da im se pridružim.
"Dođi, Hoyose; ne boj se; voda je izvrsna."
"Ne bojim se", odbrusio sam vrativši se svojemu ranijem
raspoloženju.
"Da, bojiš se. Misliš da će ti život svakoga dana davati
tortillu punu mierde.“
"Da, i daje mi. Već mi je dao."
"I?"
"I ostajem sjediti ovdje i čekati novu hrpu mierde.“
"Kukavico!" promrsio je naduto.
Da je to rekao glasno, ne bih se osjetio isprovociranim. No
način na koji je to rekao - izgledalo je da misli ozbiljno -
aktivirao je nešto u meni. Ustao sam, odšepao do obale i
snažno ga gurnuo u prsa. Zateturao je i pao u blato. Skočio je
i odgurnuo me. Zbog bolesne noge izgubio sam ravnotežu i pao
u blato. Podmetnuo sam mu nogu i oborio ga. Počelo je
šaketanje, praćeno vriskom i mlataranjem rukama. Nekoliko
muchachosa doplivalo je do nas da nas razdvoji.
Obojica smo se osovili na noge i nastavili se tući. Nekoliko
puta udario sam ga snažno u nos, našto je počeo krvariti.
Zadao mi je gadan udarac u trbuh i ja sam se presavio u pasu
i pao na koljeno. Bacio sam se na njega i sada smo se valjali u
vodi, mlatarajući rukama i urličući sve dok nismo izgubili i
posljednji atom snage. U tomu trenutku stigli su Azteci,
razdvojili nas i odvukli do obale. Boce su kružile od ruke do
ruke, palila se cigareta za cigaretom, a ostali su pokušavali
ublažiti situaciju zadirkujući dobroćudno jedni druge.
Oprezno sam pogledao Alvara.
On je oprezno pogledao mene.
Zatim smo obojica prasnuli u smijeh - neobuzdan,
katarzički smijeh. Srušio se u blato i valjao se u njemu, smijući
se iz sveg grla, krvareći, držeći se za trbuh. Spustio sam se na
koljena, dahćući i krvareći, i sam histeričan.
"H-h-hoyose", graknuo je Alvaro kada mu se vratio glas.
"Danas te ne ću ubiti. Znaš li zašto ne ću?"
"Ne. Reci mi zašto misliš da me ne ćeš ubiti, premda to
ionako ne bi mogao učiniti."
"Ne ću te ubiti zato što su mi tvoj tata i mama spasili život
dok sam još bio rumeni cvijetak. A tvoja mama, ona me je
naučila čitati; dala mi je obrazovanje jer ja ne mogu u školu."
"Poštena trgovina", odgovorio sam.
Potaknut nekim nejasnim porivom razderao sam odjeću i
zavitlao je u rijeku, vrišteći dok sam zaranjao u vodu;
posljednje što sam čuo bilo je razdragano vrištanje Azteka.
Rijeka je bila hladnija no što sam mislio. Moji omlitavjeli
mišići žestoko su se grčili dok me je vodena struja odvlačila u
sve dublju vodu. Odupirao sam se struji i mlatarao rukama
pokušavajući plivati, no glava mi je bila puna alkohola i bio
sam iscrpljen od šaketanja. Uhvatila me je panika i potonuo
sam; preživio sam samo zato što je Alvaro zaronio za mnom i
podigao me s riječnoga dna. Izvukao me je sa svojim
prijateljima na obalu i u posljednjemu trenutku ispumpao mi
vodu iz pluća, koji časak prije nego što sam trebao preuranjeno
otići Bogu na istinu, bez Nobela, u vječnost.
Osam mjeseci kasnije Alvara je u trgovačkome centru u
Tucsonu u Arizoni ubio tajni službenik osiguranja dok je
pokušavao orobiti aparat sa sendvičima. U to vrijeme putovao
je autostopom po jugozapadnim državama pokušavajući se
neopaženo zaposliti na nekoj farmi. Nije imao sreće i onoga
dana kada je pogođen bio je gladan kao vuk. Kada je vijest o
njegovoj smrti stigla u naše selo, odlučio sam da više nikada
ne ću zaplivati.
Našavši se, godinama kasnije, u bazenu Kosmosa,
uzdahnuo sam sjetivši se Alvara, pitajući se što bi taj mladić
bio postao da mu je pružena i najmanja prilika. U čast njemu
plivao sam psećim stilom od jednoga do drugoga zida bazena,
prisiljavajući noge da se odupru gravitacijskoj sili, opirući se i
psihološkoj potrebi da dodirnem dno. Išlo mi je sasvim dobro.
Zatim sam izveo nešto nalik prsnome plivanju, plivajući
naprijed-natrag. Nakon toga uslijedio je kraul. Napravio sam
još nekoliko poprečnih krugova i moram priznati da mi se
svidjelo. Bolovi u potkoljenici i u bolesnomu gležnju sveli su se
na minimum.
Na koncu sam se, zadihan, uspravio u plićaku i pogledom
omjerio ovo zatvoreno more. Valovi što sam ih prouzročio
nastavili su cjelivati udaljene obale. Pogledavši prema dasci za
skokove u vodu odrješito sam odmahnuo glavom. "Nema
šanse", promrmljao sam misleći posve ozbiljno.
No onda mi je palo na pamet kako bi Piji bilo drago čuti da
sam išao do kraja. Duboko udahnuvši lagano sam zaplivao
kraulom, dugim i polaganim zamasima. Malo-pomalo
nekadašnja memorija mišića počela se vraćati, isprva sporo,
kasnije sve brže. U jednomu trenutku prestao sam držati glavu
nad vodom i pustio da mi noge potonu. Tabani su mi prestali
dodirivati dno bazena. Malo je nedostajalo da me uhvati
panika, ali ipak sam nastavio naprijed, vrativši se brižljivo
odmjerenu tempu i promišljeno meditativnomu kraulu,
otimajući se usisnoj sili bezdana pod sobom.
Dotaknuo sam daleki rub bazena, okrenuo se i počeo se
vraćati prema mjestu otkuda sam krenuo, bez komplikacija,
bez neumjesna straha, bez vode u plućima. Teško je opisati
osjećaj trijumfa koji me je obuzeo nakon što sam poslije stanke
od više od pola stoljeća izišao kao pobjednik iz okršaja s ovim
svojim starim neprijateljem.
Otplivao sam još nekoliko dužina bazena. U zadnjemu
krugu obuzelo me je strahopoštovanje kada sam shvatio da
lijeno plivam ukrug u tako malenoj količini vode u letjelici koja
i sama čini golemi krug u beskrajnomu svemirskom
prostranstvu. Mikro-bezdan u makro-praznini. Više nisam bio
siguran nad kojim bezdanom plutam. Kosmos je jurio prema
planetu AC-A-7 brzinom od oko stotinu i sedamdeset tisuća
kilometara u sekundi, brzinom koju ljudski um ne može
pojmiti drukčije nego apstraktno. Brod je činio nezamislivo:
formulirao je ideje i istodobno ih pretvarao u stvarnost. Ja sam
se pak, plivajući u suprotnome smjeru, kretao brzinom od oko
jednoga kilometra na sat.
Veličajnost toga, očita kontradiktornost toga načas mi se
učinila gotovo fizički opipljivom. Bio sam zapanjen,
skamenjen. Na sreću, to se dogodilo u plićaku. Izišao sam iz
bazena i obrisao se ručnikom osjećajući da mi se mozak
napreže do točke pucanja. A budući da nisam želio da se to
dogodi, oslobodio sam se predodžaba proporcija i relativnosti,
vratio se u sobu i utonuo u san koji se pokazao iznimno
dubokim.
Dan 1002.:

Danas sam prvi put pozvan da posjetim dom nekoga svojeg

susjeda. Sve je počelo tako što sam zaustavio Xuea u hodniku
i upitao ga smijem li izraditi kopiju pjesme koju mi je dao i
proslijediti je nekomu drugom. Pristao je bez oklijevanja, a
zatim me je pozvao u svoju sobu da mi nešto pokaže.
Ne bih htio dovoditi u nezgodan položaj ovoga sirotana
ostavljajući za sobom na papiru detaljan opis njegove sobe.
Dopustite mi ipak da kažem barem toliko da je, uza sve to što
je njegova soba tehnički potpuno identična mojoj, razlike
moguće uočiti kamo god pogledate. Uredna je kao kutija žigica.
Opsesivno je uredna. Patološki je uredna. Onih nekoliko knjiga
na policama poredano je prema jasno određenim
kategorijama. Na zidovima nema ni jedne fotografije. Doimlje
se kao da u njoj nitko ne živi. U mojoj drvenoj kolibi u
planinama, dolje na Zemlji, posvuda vlada prvorazredan nered
i ja ga neprekidno nadopunjujem: na stolovima uza zidove
gomilam knjige, radni je stol pretrpan papirima, na prozorskim
daskama očaravajući fenomeni iz prirode, o krovnim gredama
visi golemo osinje gnijezdo, u predsoblju veličanstvena konjska
lubanja koja čeka da pozdravi moje hipotetične goste, itd., itd.
Za razliku od toga, Xueova je ćelija hram posvećen savršenu
istočnjačkome redu.
"Što, ti si budist, Ao-li?" upitao sam ga ušavši u njegov
maleni dom tako daleko od doma.
"Nisam, ali bliska mi je njihova estetika."
"Onda si konfucijevac?"
"Divim se poimanju sklada u taou, ali ne, nisam Konfucijev
učenik u religijskome smislu."
"Soba ti je čista da ne može biti čišća."
"Da, čistoća djeluje umirujuće i doprinosi jasnoći misli."
"Bolje bi ti bilo da više izlaziš, da se malo zabaviš."
 "Potrudit ću se."
"Nemoj mi reći da se baviš samo fizikom. Dao si mi onu
pjesmu, poslije svega. A onda, tu je i Shui-mo, premda to baš
i ne vidim ovdje."
"Pokazat ću ti kada se izvještim."
"Pa, lijepo je znati da si ponekad priuštiš malko razonode."
"Vladanje različitim jezicima, racionalnim i
nadracionalnim, bitan je dio razumijevanja sklada.
Makrokozmos, primjerice, ne možemo istinski razumjeti bez
poznavanja nebeskoga jezika koji potječe odnekuda drugdje."
Sve manje sam ga razumio - s njim je uvijek tako. Nisam
još pravo shvatio ni ono što je rekao, a on je nastavio: "Pokazat
ću ti nešto što će ti pomoći u odgovorima na mnoga tvoja
pitanja."
Otišao je do ormara, rekao nešto na kineskome - mislim
da je to bilo: "otvori" - i vrata su iščezla postrance u zidu.
Unutra, na polici, stajalo je nešto nalik skulpturi. Pažljivo ju
je uzeo i donio mi je.
Bila je od tamna metala, vrlo stara, prošarana hrđom.
Skulptura je prikazivala jelena s golemim rogovljem, dvadeset
centimetara visoka i isto toliko dugačka. Na leđima mu je, u
ženskome sedlu, sjedio čovječuljak zadubljen u čitanje svitka.
Jelenja glava bila je okrenuta postrance, gledao je u mene.
Isprva me je nasmijao, tako mi se kapriciozan učinio, pa
sam pomislio da ga je umjetnik hotimice tako zamislio. Zatim
sam osjetio neku vrstu suptilna... čega? Je li to možda bila
radost?
"Očito se ne radi o doslovnu prikazu", rekao sam.
"U pravu si, nije doslovan."
"Ali kakvo je njegovo značenje? Što nam govori? Koliko je
star? Gdje si ga nabavio?"
"Toliko pitanja, Neile. Pusti da kipić govori sam za sebe."
 Poslušao sam ga, a on me je pogledao onim svojim
osebujnim pogledom, blago se smiješeći.
"Doista je prekrasan", uzdahnuo sam. "Ipak, ne ću se
pretvarati da razumijem."
"To je prikaz samoga duha poezije." "Ah", rekao sam
vraćajući mu ga natrag.

Dan 1003.:

Skulpturu je Xueu darovao njegov otac prije tko zna koliko

godina. Pripadao je obitelji umjetničkih obrtnika koji su
tijekom niza naraštaja izrađivali ovakve stvarce i prodavali ih
u malenomu dućanu u jednoj od pokrajnjih uličica Pekinga
nastanjenih sirotinjom.
Danas sam, surfajući po internetu, naišao na zanimljiv
citat britanskoga romanopisca iz devetnaestoga stoljeća,
Charlesa Dickensa. Sjetivši se da Pia voli njegove knjige,
odlučio sam poslati joj ga e-mailom, zajedno s Xue Li Poovom
pjesmom, adresirajući poruku na njezinu ambulantu jer
nemam njezinu privatnu adresu. Prije no što sam pritisnuo
tipku za slanje, međutim, još jednom sam razmislio.

Elektronska komunikacija ne će nikada moći

zamijeniti lice onoga tko svojom dušom potiče
druge da budu hrabri i iskreni.
Charles Dickens

Uh, malo je falilo! Izbrisao sam poruku i napisao je rukom

na listu papira koji sam presavio i napravio maleni avion,
ispisavši na krilima njezino ime. Odnio sam ga u ambulantu s
namjerom da joj ga osobno uručim, ali Pia toga dana nije bila
na službi pa sam zamolio jednoga njezina kolegu da joj ga
preda. Li Po je također isporučen avionom. Snovi trebaju krila.
Dan 1005.:

Nešto kasnije toga dana netko je pokucao na moja vrata.

Rekao sam: "Otvori se!" i vrata su iščezla u zidu. Pred vratima
nije bilo nikoga. Iznenada, pojavila se tamnoputa ruka i
ubacila u sobu avion od zelena papira. Vrata su se bešumno
zatvorila. Iznenađen (dotada mi nitko nije pokucao na vrata),
uzeo sam papir s poda. Na njemu su, napisane ljubičastom
tintom, stajale riječi: Hvala, kolega.
Nešto ranije danas dao sam kopiju Li Poove pjesme
Dariushu. Pročitao ju je i bio oduševljen njome. Uvečer, nakon
već uobičajena zajedničkoga učenja, dok smo nas dvojica
pijuckali piće u bistrou, rekao mi je na kašmirskome: "Moram
ti reći da je pjesma dirnula nešto u meni. Slične intuitivne
uvide naći ćemo u srcu svih rasa i u svim povijesnim
razdobljima."
"To je istina", rekao sam mudro (na engleskome): "Ljudske
emocije stvaraju univerzalne slike."
Odgovarajući mi na engleskome rekao je: "Kada kažem
srce, ne mislim na emocije. Govorim o najdubljim intuitivnim
spoznajama duše."
"Duša. O toj se temi puno razgovara."
"Doista."
"Želiš reći kako vjeruješ da ona postoji, da je ona nešto više
od obična bljeskanja sinapsi između neurona, stimulirajući na
taj način određeno područje mozga?"
"Vjerujem da je nešto više od toga. Ne bi li se složio sa
mnom da možemo precizno ucrtati na kartu drevnu cestu koja
je vodila od Rima do Napulja i istodobno ne znati ništa o
ljudima koji su je gradili, kao što ne znamo ništa o iščezloj
civilizaciji koja je na tomu području postojala?"
"Ne zamjeri mi, Dariushe, no analogija ti hramlje."
 "Sve analogije hramlju. No što je meni? Skrenuo sam s
teme, a to je poezija. Nakon što si mi jutros dao Li Poovu
pjesmu, proveo sam malo istraživanje. Uzgred budi rečeno,
gdje si je našao?"
"Dao mi ju je fizičar Xue Ao-li."
Na moje iznenađenje Dariush je prasnuo u grčevit smijeh
(nikada prije toga nisam vidio ni najmanji osmijeh na njegovu
licu), a ruke mu poletješe u zrak.
"Izvanredno", rekao je. "Zanimljiva podudarnost. Znaš, i ja
tebi donosim pjesmu."
"Zbilja?" ponovno sam se naslonio nervozno se smijuljeći.
Zbilja čudnovato, pomislio sam.
"Da, da", nastavio je. "Ipak, prije no što ti je dam, moram
ti reći da je veza mojega književnog uratka s izvornikom vrlo
labava. Iako je smisao manje-više pogođen, način izražavanja
i pojedine slike malko su izmijenjeni."
Kimnuvši smjerno glavom uručio mi je list papira ispisan
olovkom, prilično nečitljivim rukopisom. "Zasniva se na jednoj
kašmirskoj pjesmi iz četrnaestoga stoljeća, a napisao ju je
mistik imenom Laleshvari", pridometnuo je.
[Papir je uvršten ovdje]:

Luč spoznaje
.
O, moja neuhvatljiva luči spoznaje,
plamen tvoj, što ga raspiruje nježno grlo
frule,
otkriva grč moje duše;
okružen sam tminom,
i čamim u njoj, zatvoren.
Smijem li iznijeti moje svjetlo,
kao što sjeme bačeno duboko u zemlju
rastvara površinu poljai donos
 i svoj zlaćani plod.

Podigao sam pogled, zbunjen ovim za njega netipičnim

ushitom. Oči su mu bile sjajne, crne i žive; podsjećao je na
jazavca koji već pri prvomu dašku proljeća izlazi iz svoje
zimske jazbine.
"Zanimljivo", rekao sam. "Ali ne mogu reći da razumijem."
"U redu je, Neile, u redu je. Pjesma je dobro sjeme, ne?"
"Ne. Mislim, da. Uh... možda."
Naš je razgovor završio tako što je postao još zagonetniji.
Dok smo se rastajali, Dariush mi je uputio nježan, očinski
pogled, što me je prilično začudilo jer je bio barem pet godina
mlađi od mene.
"Podrijetlom si Španjolac, zar ne?" upitao je.
"Španjolsko-američkoga sam podrijetla, s ponekom kapi
škotske krvi. Govoriš li španjolski?"
"Nažalost, ne. Nisam učio ni jedan romanski jezik. Kao što
vidiš, potrudio sam se ovladati engleskim koji sadrži romanski
utjecaj, ali danas je engleski nužnost, poslije kineskoga, iako
je moje poznavanje glavnih jezika kineskoga krajnje površno."
"Moram te upoznati s mojim prijateljem Xue Ao-lijem."
"To bi mi svakako koristilo - takav čovjek, takav jezik, osim
toga, obojica volimo poeziju. Što se tvojega podrijetla tiče,
međutim, više me zanimaju simbolički i povijesni utjecaji."
"Znam ponešto o povijesti mojega naroda, no bojim se da
o simboličnim utjecajima znam koliko i neki kreten."
"Ha-ha", nasmijao se - drugi put otkada smo se upoznali -
i upro kažipstom u mene. "Sjeme, Neile, sjeme!" Zatim se, ne
osvrćući se, udaljio šetnicom.
Dan 1006.:

Jedno sjećanje na moju majku.

Predgrađe u kojemu smo živjeli u gradiću Las Cruces zvalo
se Sunčana dolina. I s pravom se tako nazivalo. Stotinjak
kamp-prikolica naše zajednice bile su nalik pećnicama u
kojima se veći dio godine pekao mozak onih koji su stanovali
u njima. Većina nas bili smo Hispanci, uz pokojega Vijetnamca
i ne osobito imućna Kvibečanina (koji su sebe nazivali
"snježnim pticama").
Od proljeća do kasne jeseni stanovnici su na krovovima
svojih kamp-prikolica držali odbačene automobilske gume
koje su pokrivali pločama od iverice pronađenim na smetlištu,
na koje bi zatim navalili još starih guma. Zbog toga je u
prikolicama bilo nešto hladnije no što bi inače bilo, ali unatoč
tome, nekoliko mjeseci u godini vrućina je bila neizdrživa, ljudi
su bili apatični, loše raspoloženi i ukućani su se često
prepirali. Dobro, loše i odvratno živjelo je jedno pored drugoga.
Ljudi su većinom bili dobri. Većina obitelji bila je
mnogobrojna, s majkom i ocem. Djece je bilo mnogo.
Moja majka rođena je na krajnjemu jugu Kalifornije.
Odrastala je u meksičkoj, izrazito katoličkoj kulturi. Roditelji
su mi jednom tjedno odlazili na misu nakon što bi putujući
franjevac parkirao svoj stari kamionet na prašnjavoj plazi u
središtu Sunčane doline i zazvonio ručnim zvoncem,
pozivajući vjernike na molitvu. Misama je pribivalo
iznenađujuće mnogo ljudi. Prije toga bi ispovijedao - obično bi
se formirao dugačak red - i nešto kasnije služio misu koristeći
se stražnjom ogradom kamioneta kao oltarom. Gajio sam
simpatije prema njemu jer je bio iskren, jednostavan i srdačan,
a prije no što bi se spakirao i otputovao u neko drugo misijsko
područje, davao je nama djeci bombone. Ljudi su mu pomagali
tako što su mu davali gorivo i hranu. Tehnološki je bilo
nemoguće (i zakonski zabranjeno) prenositi mu uni-kredite.
Bankovnoga računa na ovomu svijetu nije imao. Bio je uistinu
privržen svojemu pozivu: crkve su u to vrijeme, zbog
ravnodušnosti naroda koji je nekoć bio kršćanski i zbog
povremenih oštrih mjera vlade protiv svih organiziranih
religija, bile zatvorene.
Mi nismo bili organizirani, ali bili smo pobožni. Fra Ramon
nas je nazivao svojom "župom". Kako je došlo do toga da se
tako velik broj katolika okupi na jednomu mjestu, ne bih znao
reći. Starije gospođe, koje su sa sobom uvijek nosile krunicu i
pokrivale glavu čipkanim rupcem, stalno su nas podsjećale da
je Nuestra Señora, Majka Kristova, potaknula naše obitelji,
svaku različitim spletom okolnosti i bez našega udjela, da se
okupe na jednomu mjestu. Istina je, međutim, da je rijetko
koja obitelj, ako ikoja, odabrala živjeti ovdje iz duhovnih
razloga i ja mislim da bismo svi mi bili smjesta pobjegli otamo
da nam se za to pružila prilika. Unatoč svemu, nije to bila
nesretna zajednica.
Ima toliko toga čega se sjetim kada pomislim na svoju
majku. Već sam spomenuo da je bila sklona tjeskobnu
raspoloženju i kada se danas osvrnem na to vrijeme, čini mi se
da to nije bilo bez razloga. Ipak, to nije bio važan dio njezine
osobnosti niti sam je ja tako doživljavao. Prije svega, bila je
osoba koja je voljela. Voljela je mene, mojega oca, djecu iz
susjedstva, nemoćne i bolesne, manje-više svakoga na koga bi
se namjerila. Ona je prva nazvala Sunčanu dolinu "našim
selom". Vjerujem da ga je takvim i učinila. Bilo je to djelomice
zbog njezine osobnosti, a dijelom i zato što naši ljudi nisu bili
pretjerano oduševljeni što moraju živjeti na parkiralištu za
društveno nepoželjne. Nazvavši ga "našim selom" učinili smo
ga svojim domom.
Kad god bi izlazila iz prikolice, uvijek je odlazila po nekomu
sitnom poslu: odnijeti zdjelu juhe invalidu, pomoći ženi kojoj
je došlo vrijeme da rodi, naučiti malene čitanju, izgladiti svađu
među susjedima, izraditi rođendanske čestitke djeci bez majke
ili oca. Nije bila od onih koji se miješaju u živote drugih, ali
imala je nepogrješiv osjećaj koji ju je tjerao da se pojavi u
trenutcima krize i smiri situaciju. Svi su je voljeli. Starije
gospođe nazivale su je Mndrecita, majčica. Mnogima je to i bila.
Jedan od glavnih običaja što ih je ona uvela bio je
pravljenje piñate. Pravila ih je triput godišnje - o Uskrsu, za
blagdan Gospe Guadalupske i o Božiću. Meni je najdraži
mjesec u godini bio prosinac, kada je hladnije, ali posebno zato
što je to doba godine bilo ispunjeno iščekivanjem, dok je
potonja dva blagdana dijelilo samo nekoliko tjedana. Kao što
je mamacita običavala reći, novorođenče Isus je "maleni kralj
siromašnih". Guadalupska Djevica bila je "ona koja pobjeđuje
ričućega lava" ili (nešto izražajnije): "ona koja satire glavu
zmiji." Meni je to bilo posve u redu.
Sjećam se brojnih piñata što ih je moja majka pripravila
tijekom godina, otkada sam prohodao do odlaska na koledž.
Velika poput bundeve, svaka je od njih bila jedinstvena, svaka
potpuno osmišljeno ostvarenje. Prvo bi napuhala veliki balon
od lateksa - kupila je odavno punu kutiju takvih balona od
čovjeka koji je prodavao balone punjene helijem, lakše od
zraka, u dućanu s novotarijama u Albuquerqueu. Na balon bi
stavila komadiće papira umočene u smjesu od brašna i vode.
Posložila bi ih jedan na drugi, sloj po sloj, sve dok se, nekoliko
dana kasnije, ne bi skorili i osušili toliko da na njima može
slikati. Koristila je žarke boje koje je nanosila ne štedeći, u
slikovitim šarama. Katkada bi za sedam žbica koje su stršale
iz njega privezala kićanke od crvene vune nalik štapićima, koje
bi zatim zabola u nj. Meksikanci su obično koristili loptaste
glinene lončiće pokrivene bojanim papirom, ali moja je majka
to smatrala nepotrebnim rasipanjem lončića koji mogu
koristiti u domaćinstvu. Štoviše, kreativnost joj je pružala
takvo zadovoljstvo da ih ne bi bila koristila ni da ih je imala
gomilu pri ruci.
 Sedam rogova, objasnila mi je dok sam bio još vrlo mlad,
sedam je smrtnih grijeha. Uspijemo li smrviti sve rogove, a da
pritom ne zdrobimo piñatu, dobit ćemo još. Nakon toga
možemo zdrobiti samu piñatu, što je simbolično predstavljalo
slamanje naše volje, kako bi se ono što je dobro u nama moglo
prenijeti na druge.
Godinama kasnije pročitao sam da su među hispanskim
narodima rasprostranjena i druga tumačenja, ali sve u svemu,
i ne bez pristranosti, njezino mi se ipak najviše sviđa.
Djeci u selu glavni cilj nije bio svladavanje smrtnih grijeha
niti obuzdavanje volje. Sviđalo nam se to što posjedujemo
svoju volju i iskazivali smo je kad god smo mislili da ćemo proći
nekažnjeno. Tada još nismo znali ni za kakav grijeh, osim za
onih nekoliko koje se nismo usuđivali ni izgovoriti. Ne, mi smo
žudjeli za blagom u piñati: za sušenim voćem, zasoljenim
bademima u sićušnim platnenim vrećicama, tzv. konfetima, za
plastičnim prstenom iz jeftine robne kuće koji je imao golemi
"dijamant" i, iznad svega, za bombonima svih mogućih okusa,
umotanim u najraznovrsnije ukrasne omote.
Piñatu je uvijek dovršavala dan uoči blagdana, a punili
smo je zajedno kroz otvor na vrhu, dodajući s veseljem sve što
se dalo pronaći, a što je moglo obradovati dječje srce ili jezik.
Kada bismo bili spremni, moj otac bi je vezao čvrstim
konopcem, a zatim smo odlazili na počinak smiješeći se u
mraku svojih soba.
Piñata je bila naš dar selu. Na svetkovinu, pri zalasku
sunca, moja bi majka običavala stati posred improvizirane
prašnjave plaze i bjesomučno zvoniti mjedenim ručnim
zvoncem, pozivajući svakoga tko je mogao biti zainteresiran.
Nakon što bi se svjetina okupila, a vatra s granjem rogača
lijepo se razgorjela, otac bi konopac o kojemu je visjela piñata
prebacio preko konopca rastegnuta između dviju kamp-
prikolica na suprotnim krajevima plaze. Zatim bi je podigao
uvis, a ona bi nas mamila, njišući se nad našim glavama.
Obično bi se pojavilo nekoliko starijih ljudi koji bi drndali na
svojim gitarama, a došlo bi i nekoliko mlađih, s bocama piva u
rukama, koji bi također promatrali događaj - sjećajući se što
su osjećali kada su i sami bili djeca.
Majke bi poredale djecu, između trideset i stotinu njih,
ovisno o opadanju i rastu populacije. Podijelile bi štapove djeci
i oštrim glasom upozoravale da prve udarce treba prepustiti
najmanjima.
Najmanji su se svojski trudili udariti golemu piñatu
štapom, no moj bi otac povukao konopac i piñata bi blago
poskakivala gore-dolje i njihala se čas u ovomu, čas u onomu
smjeru. Los pequeños niños su rijetko kada plakali zbog
svojega neuspjeha jer su znali da će nagradu dobiti nešto
kasnije, a uz to su bili stidljivi i nisu htjeli privlačiti pozornost.
Ubrzo bi se svi smijali i ohrabrivali jedni druge. Ovaj dio trajao
je dosta dugo i nas djecu dobro bi ugrijao. Ovda-onda smrtni
grijeh bi zadobio brz i snažan udarac i bio bi bačen postrance.
Zatim bi na red došla godinu dana starija djeca, kojima je
također pružena prilika da se okušaju. Jedno po jedno, svako
dijete došlo bi na red. Starija djeca bila su puno spretnija i moj
je otac morao biti daleko dovitljiviji u potezanju konopca. Još
nekoliko rogova dobilo bi udarac; pokoji bi sasvim otpao i u
jadnoj piñati javljale bi se pukotine. Uslijedilo bi bjesomučno
klicanje i traženje da se pusti sljedeća dobna skupina.
Kada bi na red došli desetogodišnjaci, obično bi svi složno
zapjevali:

Dale, dale, dale; no pierdas el tino,

Porque si los pierdes, pierdes el camino.
(Lupi ga, lupi ga, lupi ga; ne dopusti
da ti meta skrene s pravoga puta
jer, ako je izgubiš, izgubit ćeš svoj put.)
 Našemu su se slavlju pridruživali čak i gordi Vijetnamci
koji su se kao etnička skupina obično držali zajedno, no tada
bi plesali zajedno s nama i pjevali na svojemu jeziku nukajući
svoju djecu da stanu u red i okušaju sreću. Na kraju, u red bi
stali dvanaestogodišnjaci. Moj otac dotle bi bio već posve
mokar od znoja, starci bi mahnito lupali po svojim gitarama, a
svjetina bi zapala u grozničavo raspoloženje.
Najveći izazov bio je pred starijom djecom. Svakomu je bio
stavljen povez preko očiju. Prokušani veterani poskakivali su
unaokolo i zamahivali štapom iznenađujućom vještinom i
intuicijom, osluškujući izdajnički zvižduk zraka i zujanje
konopaca. Udri-lupi-udri. Entuzijazam je polako opadao i na
pifiati su se mogle vidjeti brojne poderotine kroz koje je virilo
njezino blago, iako se ono još nije sasvim rasulo.
Na kraju, neki sretnik zadao bi žestok, dobro pogođen
udarac i piñata bi otpala s konopca, a njezin bi sadržaj poput
pljuska počeo padati odozgor. Djeca bi dotrčala, a s njima i
nekoliko zabrinutih majki koje bi spriječile da se prizor ne
izrodi u opću tučnjavu. Mnogo puta, dok sam bio među
najmlađima, neki stariji dječak ili djevojčica pomogli bi mi da
se dočepam nekoliko bombona ili neke drangulije kako ne bih
bio pometen u općemu metežu.

Dan 1008.:

Samo u prošlomu tjednu imao sam tri kulturalna susreta.

To se do sada nije dogodilo. Nije baš da sam neki kulturnjak
(osim što imam nekoliko omiljenih skladatelja). Pa ipak,
nekoliko je puta i u moj um dolutala neka pjesma, skulptura
ili književni citat i tu ostala. Ne vjerujem da na brodu postoji
stručnjak za teoriju vjerojatnosti s kojim bih se mogao
konzultirati u vezi s ovim pa se oslanjam na vlastito tumačenje
ovoga fenomena.
 Primamljivo je smišljati teorije na temelju podudarnosti,
no ode li to predaleko, može vam se dogoditi da upadnete u
zabludu. Tada u svemu vidite neku poruku ili potvrdu vlastitih
uvjerenja. Riječ je o najobičnijoj projekciji, naravno. Tako,
primjerice, neki vjeruju da su Apijsku cestu i egipatske
piramide izgradili izvanzemaljci. Gubitak objektivnoga
konteksta ozbiljan je problem. Ako se pogrješnoga načina
usvajanja i interpretiranja stvarnosti ne riješite, on će uzeti
maha i ubrzo ćete čuti "glasove".
Dok sam bio student, često sam bio u prilici uživati u
prijateljskim razgovorima s jednim svojim profom, inače
super-inteligentnim momkom. Nakon što smo se još bolje
upoznali, znao me je katkada izvesti na ručak i izlagati mi svoje
privatne teorije apsolutno o svemu. Njegovo razmišljanje,
kontekst u koji je stavljao stvari, bili su savršeno logični.
Objasnio mi je (i dokazao mi uz pomoć mnoštva dojmljivih
činjenica iz svih područja znanosti) da su Marsovci začeli
ljudski život na Zemlji i da među nama i dalje postoje
prerušeni "vodiči" iz ove rase koji su dobronamjerni prema
nama i pomažu nam da "dozremo" do više razine svijesti,
vodeći nas prema dobu kada ćemo zauzeti mjesto koje nam s
pravom pripada u "galaktičkoj zajednici".
Usprotivio sam mu se rekavši kako mi se čini da tim
vodičima zadaća koju su si postavili baš i ne ide od ruke s
obzirom na kašu u koju se mi Zemljani neprekidno
uvaljujemo.
Ukočeno mi je odgovorio: "Neile, to je zato što ih rijetko
slušamo. Njihovi su glasovi jasni, ali mi smo gluhi."
"Čujete li vi te glasove?"
"Da", kimnuo je pobožno glavom.
Nakon što su prve ekspedicije na Mars okončale svoja
iscrpna istraživanja i objavile da na tomu planetu nikada nije
postojala nikakva civilizacija ni bilo kakav oblik razumnoga
života, jednostavno je prilagodio svoje interpretativne leće.
"Dogodila se neka katastrofalna promjena u okolišu i bili
su prisiljeni odseliti se."
"Zašto se nisu preselili na naš planet?" upitao sam. "Ovdje
nije tako loše."
"Njihovi motivi ne mogu biti uzvišeniji i čišći i dramatično
uplitanje u evoluciju primitivnijih razumnih vrsta protivi se
njihovim načelima. Vodstvo, to da, ali masovna imigracija ne."
"I, kamo su otišli?"
"Nisu mogli otići previše daleko od nas. Njihov identitet i
dalje je marsovski i oni i dalje obavljaju svoju posebnu
kozmološku ulogu, no vjerujem da sada prebivaju na nekomu
planetu jedne od zvijezda u zviježđu Alpha Centauri."
I tako dalje, i tome slično...

Dan 1095.:

Treća godišnjica polijetanja. Svi su izišli iz svojih soba kako

bi proslavili obljetnicu u restoranima i društvenim centrima.
Hodnici odjekuju bučnim slavljem do duboko u noć i ometaju
san onima koji su pošli na počinak. Što se mene tiče, cijeli sam
dan proveo u čitanju članaka radioastronoma o planetarnome
magnetizmu iz dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća.
Čitanje ovih članaka prizvalo mi je u sjećanje nešto što
sam naučio na koledžu i u međuvremenu zaboravio:
Einsteinovo zgražanje nakon što su se pojavili prvi dokazi da
se svemir širi. Odbio je vjerovati da je tome tako, strahovito se
uzrujao i napisao vrlo neugodna pisma znanstvenicima i
časopisima koji su ga po njegovu mišljenju uvrijedili. Nije želio
tome vjerovati, iako su njegovi vlastiti radovi teorijski
potkrjepljivali to otkriće. Jednom riječju, ponašao se emotivno.
Kasnije je doduše javno priznao da je bio u krivu i to mu
svakako služi na čast. Zanimljivo je to kako, čak i kod genija,
pretjerano i mehaničko dijeljenje na kategorije samo prikriva
našu subjektivnost.
Istuširao sam se i odrijemao dobar dio popodneva. Pročitao
još nekoliko članaka. Pregledao elektronsku poštu - u njoj nije
bilo ničega osim godišnjega poreznog računa za moju
planinsku kolibu. Ovaj postupak izazvao je u meni cijeli splet
emocija, nimalo karakterističnih za znanstvenika. Što sam
brže mogao, brže od divljega zeca, šifru za plaćanje poslao sam
natrag onim idiotima u Santa Feu koji će je dobiti tek za
godinu i pol. Prije odlaska od kuće nepromišljeno sam
propustio urediti stvari zbog čega mi se porez automatski
otpisuje s bankovnoga računa. To me brine. Zar su naumili
konfiscirati moju kolibu i 0,75 ara gotovo vertikalne šume
samo zbog neplaćenoga poreza? Zar su toliko bezdušni? Netko
će im valjda objasniti da sam otišao na važno putovanje i da
ću se vratiti.
Posljednje poruke sa Zemlje datirane su prije godinu i pol
i vremenski razmaci među njima sve su veći jer moraju
prelaziti sve veću udaljenost da bi stigle do nas. U
međuvremenu fotografija AC-A-7 se sve više širi. Teleskopi
pokazuju planet sličan našemu na kojemu se izmjenjuju
tamno i svijetloplava boja i pomiču se vremenske fronte, a na
njemu postoje i čvrste površinske formacije slične
kontinentima. Većina ovih masa tamno je zelene boje.
Svijetlozelena, oker i žućkastosmeđa područja tvore krug oko
ekvatora. Oba pola pokrivena su bijelom kapom. Slika je još
uvijek veoma malena i čak i s računalnim izračunima (riječ je
o pukomu nagađanju, ne o činjeničnome stanju) detalji su
previše nejasni da bismo mogli biti sigurni da je tome tako.
Ipak, stvari se popravljaju. Možda se uspijemo prizemljiti.
Dan 1096.:

Danas, dok smo, kao i svakoga tjedna, pijuckali piće u

omiljenomu bistrou na šetnici B, Dariush je pokazao
zanimanje za običaje u mojoj obitelji.
“Jeste li vi, kao narod koji živi u objema Amerikama i kome
je materinji jezik španjolski, imali neka svoja specifična slavlja,
posebne simboličke tradicije?" upitao je.
"Jesmo."
"A prakticiraju li ih ti ljudi i danas?"
"Ne vjerujem, lako su se možda neke od njih zadržale na
udaljenim mjestima, na selu, recimo, ili u pojedinim
obiteljima."
Ispričao sam mu potanko kako su izgledale svetkovine s
piñatama u kojima sam kao dijete uživao. Slušao je sa sjajem
u očima, kao da sve to ima bjelodano pred očima.
"Divno, prekrasno", rekao je nakon što sam završio. Zatim
mu se, što mi se učinilo veoma neobičnim, licem razvukao
melankoličan izraz. Spustio je pogled i neko vrijeme šutio.
Zatim je, podigavši ponovno pogled, rekao: "I ja sam
odrastao u malenu mjestašcu. To je selo na obali Kaspijskoga
mora, u podnožju planina. Imali smo prekrasnu narodnu
predaju. Poezija i pjesma. Umijeće pripovijedanja priča u mojoj
je obitelji bilo na visokoj cijeni. Hrana je bila izvanredna okusa.
Moja je majka pravila vrlo ukusne kolače. Mijesila je kruh od
datulja, pravila kolače od makova sjemenja, halvu od oraha i
kardamoma. Ah, kako mi sve to nedostaje. Otac mi je bio
znanstvenik, iz čega se dade lako zaključiti da nije bio bogat.
Zato smo mi djeca živjeli jednostavnije od današnjih ljudi.
Često sam plivao u velikome moru i to mi je donosilo
neizmjernu radost. Uz to sam lovio ribu. Kada sam bio dječak,
roditelji su imali muke sa mnom dok bi me nagovorili da
iziđem iz čamca. Život nam je bio prekrasan. Živjeli smo daleko
od grada. Naravno, tada nije bilo moguće otići u Teheran."
"Je li grad bio već izgrađen kada si bio dječak? Htio sam
reći..."
"Govorim o staroj prijestolnici. Nismo mogli ići tamo zbog
radijacije, shvaćaš? Jesam li ti rekao da je moj otac bio slijep?
Bomba je pala na grad za vrijeme njegova posjeta rođacima s
druge strane planine. Tada je bio još mlad. Bio je u planinama
kada je bljesnulo. Okrenuo se prema gradu da vidi što je
prouzročilo tako silan bljesak i on mu je oštetio vid. Bio je
šezdeset kilometara daleko od eksplozije, ali njezina moć bila
je strahovita."
"Mnogo je ljudi poginulo u njemu."
"Da, milijuni, u tren oka."
"Cijela očeva obitelj?"
"Većina njih. Svi koji su živjeli u Teheranu."
"I što je onda učinio?"
"Bio je pametan, skrio se među stijene i čekao da prođe
udarni val, a zatim nastavio put prema selu u kojemu su mu
živjeli rođaci. Ništa nije vidio i više puta se izgubio, no mozak
mu je izvanredno funkcionirao, a i puta se vrlo dobro sjećao
jer je njime prošao nebrojeno puta. Na kraju je pronašao
rođake koji su živjeli uz Kaspijsko more. Primili su ga k sebi.
Bio je upravo diplomirao na sveučilištu. Sve za što je živio
odjednom je nestalo, ali sačuvao je znanje koje je stekao
tijekom života i prenio ga drugima. Ostatak života proveo je na
selu poučavajući djecu jezicima. Kasnije se oženio djevojkom
iz sela pa sam i ja rođen ondje. Kada sam odrastao, omogućen
mi je studij na sveučilištu utemeljenomu u Novom Teheranu,
koji je tada bio daleko manji grad nego danas."
"Težak život", rekao sam.
"Bio je to veoma lijep život, na mnogo načina. Mojega oca
više nema. Sjećam se njegova divnoga osmijeha, njegova
mirnoga glasa, njegove mudrosti. U životu ga je održavala
nepokolebljiva nada. Prenio ju je na mene."
"Unatoč takvoj tragediji i strahoti..."
"Da. Ali svladavanjem patnje čovjek raste, zar ne?"
"Doista? A što je s mrtvima? Zašto je umiranje naša
sudbina?"
"Grozote ne moraju biti naša sudbina", odgovorio je
Dariush. Zatim je, zastavši na trenutak, uzdahnuo. "Ipak,
uvjeti života se mijenjaju, iz naraštaja u naraštaj. Takva je
naša bezgranična sposobnost samoobmanjivanja."
Pogledao me je zamišljeno, kao da traži potvrdu da sam
shvatio. Ili mi je, možda, želio reći još nešto. Ali ja nisam mogao
smisliti ništa što bih mu rekao. Izraz lica iznenada mu se
promijenio. Nasmiješio se i ustao.
"Neile, kasno je. Uz to, moram naučiti još deset kašmirskih
riječi prije no što zaspim. Želim ti laku noć."
"Laku noć, Dariushe", uzvratio sam dok se udaljavao
šetnicom.

Dan 1417.:

Pod jakim utjecajem alkohola Stron mi je priznao da viski

što ga pije i povremeno dijeli sa mnom nije iz zaliha koje su sve
manje.
"Ah, crno tržište", rekao sam. "Čuo sam glasine."
"Ne pada mi na pamet kupovati smeće koje spravljaju u
kotlovnici. Pravim ga sam. Iako moram priznati da žito
dobivam kanalima alternativne ekonomije."
"Prodaješ li svoj proizvod?"
"Izgledam li ti kao magnat u proizvodnji viskija? Ne,
konzumiram ga!"
 "I ponekad ga dijeliš s prijateljima."
"Ako postupaju pametno."

Dan 1461.:

Četvrta godišnjica. Danas se nije dogodilo ništa vrijedno

spomena.
Ah, prije nego što zaboravim, u svojoj elektronskoj pošti
našao sam poruku od dr. Etiennea Pagnola, biologa. Bez
pozdrava ili objašnjenja, samo dva citata:

"La génération spontanée est un chimère."

(Spontani nastanak života obična je iluzija.)
Louis Pasteur
.
"Dvadeset godina tražim dokaze za spontanu
generaciju, ali ih ne nalazim. Ne, ne mislim da je
takvo što nemoguće. No zašto je smatrate
podrijetlom života? Stavljate materiju ispred
života i tvrdite da ona oduvijek postoji. Kako znate
da napredak znanosti ne će natjerati znanstvenike
da shvate da život postoji oduvijek, a ne materija?
Prelazite s materije na život zato što vaša današnja
inteligencija nije sposobna pojmiti stvari drukčije.
Kako znate da za deset tisuća godina ljudi ne će
misliti da je materija nastala iz života?"
Louis Pasteur

Govor koji je Pagnol održao u auditoriju prije nekoliko

mjeseci veoma me se dojmio. Nas se dvojica ne poznajemo i
nismo nikada komunicirali, ni prije ni poslije toga. Kako je,
zaboga, došao do moje e-adrese?
Uljudno sam mu odgovorio i kliknuo na "šalji":
 Zahvaljujem na pisamcu. Vrlo poticajno.
Srdačan pozdrav. Hoyos.

Dan 1471.:

Pukim slučajem, ili se on možda pobrinuo za to, napokon

sam upoznao Pagnola. Pristupio mi je u knjižnici na palubi B,
u kojoj sam slučajno proučavao Pasteurov rad. Moj max nije
me uputio na izvor iz kojega je citat uzet, no zato mi je ponudio
milijune članaka o Pasteuru, jednomu od najvećih
znanstvenika svojega vremena, bolje rečeno, svih vremena.
Nakon što sam citat utipkao u knjižnični terminal koji je
spojen s brodskim megaračunalom, na zaslonu se pojavilo tek
nekoliko članaka s citatom i svima je zajedničko bilo arogantno
(i znanstveno dvojbeno) nastojanje da se obezvrijedi
Pasteurova teorija biogeneze po kojoj život proistječe isključivo
iz života. Svih ovih stoljeća poslije Pasteura nitko nije
znanstveno dokazao da život nastaje sam od sebe. Još više
živcira očita činjenica da je razmišljanje ovih tobože
racionalnih kritičara uvelike opterećeno mitološkim
konstrukcijama. Pokvarena je to znanost. Odaje ju vlastiti
smrad. Pitam se pogledaju li se oni ikada u zrcalu kada tako
besramno omalovažavaju ljude poput Pasteura?
Bilo kako bilo, pružila mi se prilika osobno zahvaliti
Pagnolu. Rekao mi je da je citate pronašao u jednoj njegovoj
ranoj biografiji. Zatim smo nepristrano i bez ikakvih
predrasuda razgovarali o biogenezi, iako sam mu naglasio da
još nemam posve određeno mišljenje o problemu nastanka
života. Zahvalio mi je toplo na mojemu inauguralnom
predavanju, održanom prije nekoliko godina. Ja sam zahvalio
njemu na njegovu. Rekao sam mu kako se nadam da ću
pročitati neku od njegovih knjiga. On je rekao meni da želi
pročitati neku od mojih. S tim smo se riječima rastali.
Dan 1492.:

Godine tisuću četiristo devedeset i druge Kolumbo je

zaplovio plavim oceanom. Dvije tisuće devedeset i sedme
Kosmos je otplovio sve do neba (ili još malo dalje).
Jesam li već spominjao da me je Dariush nagnao da
pročitam Mobiya Dicka? Upravo sam završio s čitanjem. Priča
je čarobna i ovaj me pisac sve više zanima. Kakva je to svijest
mogla stvoriti takvo djelo? Napisana prije 250 godina, u
vrijeme koje nam se danas čini primitivnim s obzirom na
tadašnje znanje i tehnologiju, ova nam knjiga otkriva da je
duhovni život ljudi tada bio bogatiji nego što mislimo. Možda
su oni bili daleko bogatiji nego što mi mislimo o sebi.
Dariush mi je dao popis još nekoliko romana s temom
mora koje bih po njegovu mišljenju trebao potražiti u brodskim
knjižnicama (više od tri stotine naslova). Moje je zanimanje
posebno pobudila činjenica da su nekadašnja putovanja bila
vrlo duga, a uz to sam se nadao da mi priče o njima mogu reći
nešto o načinu na koji su tadašnji mornari izlazili na kraj s
problemom zatvorenoga prostora i njihova poimanja
beskonačnosti oceana.
(Popis je u prilogu.)
Nagovorio me je da počnem s pet posve određenih naslova:
Otoks blagom R. L. Stevensona, Starac i more E. Hemingwayja,
Pjesma o starome mornaru S. T. Coleridgea, Mornar Billy Budd
H. Melvillea i Srce tame J. Conrada.
"Zašto s ovih pet?" upitao sam.
"Lansirat će te u orbitu", odgovorio je, što i nije neki
odgovor.
Dan 1518.:

Evo me opet u mojemu sobičku nakon dvotjednoga

boravka na odjelu za oporavak kirurške ambulante na palubi
B. Podlegao sam Pijinu pritisku i dopustio timu neurokirurga
(uključujući i nju) da mi razrežu nogu, gležanj i stopalo. Dok
su oni prtljali po mojoj nozi, ja sam se svojski nauživao sna -
danas imaju divna uspavljujuća sredstva. Kada sam ponovno
došao k svijesti, nad sobom sam ugledao krug ljubaznih lica
koja su me promatrala kao da sam nedonošče u dječjim
kolicima. Blago lelujajući pomislio sam da ležim u malenu
čamcu. Čuo sam zvonjavu zvončića i pjevanje i nekoliko
trenutaka osjećao sam miomiris ljiljana. Je li ovo moj ukop?,
pitao sam se.
Nije bio. Sada ležim na vlastitomu krevetu s pahuljastim
jastucima, pored mene je hrpa knjiga o pomorskim
katastrofama, a moja noga, od koljena do nožnih prstiju,
umotana je u nesavitljiv tamnoplavi gips. Na nj je pričvršćena
nekakva svjetlucava digitalna ploča koja pokazuje da unutra
stotine elektronskih igala stimuliraju živčane veze. Ne osjećam
bol, samo slabašne trnce, nimalo neugodne, uostalom.
Idućega tjedna morat ću ustati i šetkati naokolo. Bedreni su
mi mišići olabavjeli zbog nekretanja.

Dan 1527.:

Triput dnevno vučem se gore-dolje po šetnici na kojoj

stanujem u majici kratkih rukava i kratkim hlačama od
pidžame. To unosi nervozu u prolaznike (ma pogledaj, molim
te, starac u donjemu rublju!), premda mi gips donekle vraća
kredibilitet. Sada već osjećam bol, ali nije nešto što ne bih
mogao izdržati. Ne volim uzimati droge, ma koliko se
prekrasno osjećao poslije toga. Neobično je pogledati naniže i
vidjeti da mi je stopalo ravno, osjetiti kako mi goli taban i nožni
prsti dodiruju pod kako treba. Bit će zanimljivo vidjeti kako
izgleda ostatak, nakon što se skine povez s ove mumije.
Vraćam se ponovno u krevet. Dwayne je svratio početkom
tjedna i pomogao mi da ponovno ovladam umijećem
odabiranja filmskih kanala na mojemu maxu. Uz to mi je
povećao ekran i pokazao mi kako poboljšati dimenzije za
starije filmove, one prije 3D ere.
Unatoč ranijoj odluci da ću se kloniti e-droge priznajem da
sam uživao u njoj. Sve više i više, činilo se. Čim bih odgledao
jedan film, odmah sam tražio drugi. Pa još jedan. Jednoga
dana gledao sam ih šest iz prve polovice dvadesetoga stoljeća;
većina ih je bila bez krvi, s kaubojima i Indijancima okićenim
perjem koji se vrtoglavo okreću kao da plešu balet i topću
nogama u prašini, skaču s visokih stijena u pustinji ili s
krovova u gradovima od kartona na Divljemu zapadu. Krajem
dvadesetoga i kasnije, u dobru dijelu dvadeset prvoga stoljeća,
stvari su postale još zbrkanije - scene su postale do te mjere
"realistične" da sam, kada bi jedan od dobrih momaka dobio
metak, a njegova krv i utroba poprskale ekran, znao uzlupana
srca poskočiti u krevetu i zavrištati: "Neeeee!"
Ne ću ulaziti u pojedinosti. Reći ću samo to da se u većini
tih filmova, a odgledao sam ih na desetke, mogla zapaziti
opsesivna, ropska posvećenost najodvratnijim detaljima
čovjekove smrti koji ponižavaju čovjeka, kostimiranim dakako,
s kaubojskim šeširima i "koltovima". Kao i uvijek, u njima ste
mogli vidjeti mnoštvo konja, samo su ta stvorenja bila
računalno animirana, kako se ne bi kršio zakon o suzbijanju
okrutnosti prema životinjama.
Iscrpljen, s neoslobođenim adrenalinom u žilama, prebacio
sam na dokumentarni film o proizvodnji vesterna u drugoj
polovici dvadeset i prvoga stoljeća. Dotada je industrija zabave
porasla na 32 posto naše kontinentalne ekonomije. Štoviše,
golema područja američkoga jugozapada dobila su "mandat"
kao kulturalni rezervati za proizvodnju filmova, uključujući i
velike kanjone i pustinju u Arizoni. Na kraju sam doznao da
su mnogi glumci koji su igrali ulogu žrtve odabrali da budu
doista ubijeni jer je filmska industrija davala poveće svote
novca onima koji su bili spremni žrtvovati se na ovaj način za
dobrobit svoje zemlje. Meni je to nepojmljivo, napose s obzirom
na čovjekov instinkt samoodržanja koji je duboko usađen u
njegovu prirodu. Možda je to nekima bio jedini način da ostave
naslijeđe djetetu ili nekoj drugoj voljenoj osobi; drugima je to
možda bio produktivan način samoubojstva.
Isključio sam prokleti max i pokušao zaboraviti kako se
biraju kanali.
Odrastao sam na jednomu od malobrojnih mjesta na
Zemlji na kojima gotovo nitko nije imao digitalni zidni ekran.
Moji roditelji nisu htjeli ni čuti o tome da ga instaliraju u
kamp-prikolicu. Pokušali su me odgovoriti od neprekidna
zurenja u ekran u domovima mojih prijatelja, Azteka. Možete
zamisliti koliko mi je to teško padalo. Zamislite kako je to
izgledalo ući u golemu robnu kuću u pratnji majke koja je niža
od metar i četrdeset, a vi sami, u dobi od četrnaest ili petnaest
godina, ne samo što ste cijelih 30 centimetara viši od nje, već
ste uz to očito pripadnik siromašne manjine i niste nimalo
zgodni, već ste pravi bogalj. Robna kuća vrvi dućanima s
elektronikom pored kojih vas majka pokušava provesti što
brže. Ali kada se, onako šepav, zaustavite na mjestu,
hipnotiziran prizorom seksa na ekranu u izlogu ili ljudima
oblivenima krvlju i raznesenim na komadiće, očajnički vam je
potrebno da vidite još takvih prizora. Vaša vam majka prilazi,
stavlja vam ruku na oči i odvlači vas na drugu stranu.
"Mamacita," prosvjedujete cijelim putom kroz robnu kuću,
"prestani mi već jednom pokrivati oči rukama! Nisam dijete! Ta
to je samo pretvaranje!"
"To je el ojo del diablo!" vrišti ona iz svega glasa praveći
jednu od onih scena koje prolaznike tjeraju da vam se
podrugljivo smiju - vama, čudnovatim Hispancima sitna rasta
koji ne kriju svoje obiteljske sukobe pred drugima i koji sada
izvode dramu uživo za mušterije koje se dosađuju. Sve je to
tako ponižavajuće da biste najradije pobjegli iz roditeljskoga
doma.
Na sreću, u to vrijeme počela me je ozbiljno zanimati fizika
i kada sam napustio roditeljski dom i otišao na koledž, bio sam
već opsjednut ovom znanošću, postao sam asocijalan i najviše
sam cijenio samoću i tišinu.

Dan 1535.:

Večeras sam završio s čitanjem posljednjega od

Dariushovih pet romana koje mi je preporučio. Zanimljive
priče, s tim što je smrt u većini njih integralni dio radnje. Ne
smrt kao zabava, već smrt isprepletena s nadasve složenim
moralnim pitanjima. Ove se knjige uvelike razlikuju od
moderne proze koju nikada nisam bio sposoban čitati, a da
pritom ne zaspim ili da ona u meni ne izazove mučninu.
Izgleda da je tada čovjekov duh bio posve drukčiji.
Jednoj od knjiga, Pjesmi o staromu mornaru, naštetilo je
prekomjerno moraliziranje. Neki mornar ubije albatrosa, a
zatim se na njega sruči sav gnjev pakla. Nakon što sam
pročitao Conradov roman, također sam osjećao nelagodu. Što
je, zaboga, Dariush imao na umu kada mi je preporučio ove
knjige?

Dan 1548.; skidanje poveza

Bilo je prilično ružno, morao sam priznati, iako se nije

radilo o tuđemu, nego o mojemu tijelu. Da, sasvim su se lijepo
vidjeli zacijeljeni kirurški zasjeci te dva bijela ožiljka, od
mojega džepnog nožića. Ali izdeformirani mišići i/ili ligamenti
(što god da je bilo uprskano unutra prije toliko godina) sada
su koliko-toliko sjeli na svoje mjesto. Ne znam možete li uopće
zamisliti koliko sam zadovoljan bio kada sam vidio da mi
gležanj i stopalo, do sada svinuti zbog dugogodišnje nebrige,
sada izgledaju normalno. Žuljevito tkivo nastalo zbog
polustoljetnoga hodanja na rubu stopala još je ondje, ali više
nije tako žilavo.
Moja nova noga centimetar i pol je kraća od druge. Morat
ću hodati s uloškom ako želim spriječiti da mi se iskrive druge
kosti.

Dan 1550.:

Mmmm, lijepo napreduje. Stalno hodam. Istina, boli, ali

zadovoljstvo je znati da se više ne zanosim u hodu. Hramljem
i dalje - uvijek ću šepati. Uložak je lijepo sjeo u kaubojsku
čizmu jer su mi čizme tri broja veće (prije nekoliko godina svoj
posljednji par čizama od čegrtušine kože kupio sam na crnome
tržištu; tada se moglo kupiti samo jedan broj). Kada sam ih
navukao, obje su mi bile udobne. Osim toga, sjajno su
izgledale - doista sjajno. Jedva sam se uspio oduprijeti želji da
zataknem palčeve za remen i šepirim se hodnicima,
izigravajući, kao nekad, mlada mužjaka, pravoga kauboja. S
obzirom na to da mi je to bilo prvi put nakon mojih
adolescentskih dana, ritmično cupkanje išlo mi je prilično
dobro.

Dan 1552.:

A sada, o jednoj neočekivanoj uspomeni iz djetinjstva:

 Na moj peti rođendan, ujutro, pokvario nam se auto, a otac
nije imao novca ni za vučnu službu ni za odlazak mehaničaru.
Majka je bila zabrinuta i ispunjena tjeskobom jer su joj se
izjalovili planovi o kupnji različitih sitnica za proslavu u
prodavaonici u Las Crucesu pa se njezina zabrinutost
prenijela i na mene. Očevo je lice odisalo stoičkim mirom i
njegova me je samouvjerenost iznenada osokolila - činila mi se
autentičnom. Nasmiješio mi se. Digao me je na ramena - noge
su mi visjele niz njegova prsa, a rukama sam stezao njegovo
čelo. Nazivali smo to "jahanjem na devi" (za razliku od jahanja
na leđima). ~ knjige.club ~
"Dođi, Benigno, hajdemo prošetati", rekao je. "Imam veliko
iznenađenje za tebe."
Odveo me je u grad koji je bio udaljen sat hoda od naše
kuće, po pripeci. Bio je sav znojan, no to ga nije priječilo da
cijelim putom zvižduka razne vesele pjesmice. U malenoj
jeftinoj robnoj kući kupio je vreću punu dekorativnih darova
za goste koje smo očekivali na zabavi, a zatim smo, ruku pod
ruku, otišli u željezariju. Tu mi je kupio maleni crveni tricikl -
prvi u životu. Ravnodušan prema financijskomu stanju naše
obitelji i prema općemu stanju svjetske ekonomije, s veseljem
sam ga uzjahao, radostan kao nikada, i odvezao se pločnikom
dok je otac ostao rješavati ranija dugovanja s vlasnikom
prodavaonice.
Zatim smo se zaputili u smjeru zadnje ulice koja je vodila
izvan grada, u pustinju, i našli se na autocesti. Ja sam se
vjerojatno cijelo vrijeme hihotao. Otac je koračao iza mene,
pazeći na promet. Kaci god bi nam se približio neki automobil,
podigao bi me zajedno s triciklom i sišao s pločnika. Nakon što
bi automobil projurio pored nas, spustio bi me i ja bih ponovno
poletio kao metak. Približivši se Sunčanoj dolini skrenuli smo
na pokrajnju cestu koja je vodila prema našemu selu; cesta je
bila neravna i puna rupa i sada mi je bilo puno teže okretati
pedale. Stari je asfalt bio grbav, utrt, posut šljunkom i
izbrazdan i sav ispucao od vrućine. Vožnja po njoj bila je vrlo
neugodna.
"Tata!" požalio sam se glasno. "Tata, cesta je slomljena!"
Nasmijao se i rekao: "St, ali mi nismo slomljeni."

Dan 1660.:

Čitajući romane s Dariushove liste predozirao sam se

temama vezanim uz moreplovstvo. Nekoliko tjedana bio sam
ponovno e-ovisnik. Ojo del diablo!
Nisam volio filmove koji promiču kulturu smrti. Umjesto
njih gledao sam dosta znanstvene fantastike iz ranijih stoljeća.
Filmovi su bili prilično zabavni, ali s razvojem ovoga žanra
dolazili su sve bolji redatelji. Nakon stoljeća u kojemu su se
pojavili, međutim, proizvođači filmova nisu se mogli oprijeti
porivu koji ih je tjerao da pred naše oči izliju rijeke krvi,
manipulirajući gledateljima strahom, svakovrsnim grozotama,
deus ex machinom, diabolus ex machinom i svim ostalim
primitivnim instinktima poznatim čovjeku. Zgađen, omamljen,
zaprepašten, napokon sam shvatio što se događa i potpuno
isključio svoj max poželjevši da pri ruci imam staru dobru
sjekiru i da ga njome zveknem po tintari.

Dan 1705.:

Prošloga tjedna opet sam se pokazao slabićem. Ipak, u

svoju obranu moram reći da sam odgledao samo devet verzija
stare priče o Pinokiju, zasnovane na knjizi Talijana iz
devetnaestoga stoljeća. Ranije filmske verzije bile su puno
bolje; nisam prestao zijevati gledajući animiranu verziju
nekoga tipa imenom Disney, čuveni remake iz dvadeset i
prvoga stoljeća (u tomu filmu Pinokio otkriva svoju
adolescentsku seksualnost na tzv. Otoku pokvarenih dječaka)
ispunio me je prijezirom, no naprosto sam uživao u
talijanskome remakeu iz dvadesetoga stoljeća (očaravajući,
tužan, prekrasan) tako da sam na kraju i sam poželio postati
pravi dječak.

Dan 1708.:

Preuzeo sam elektronsko izdanje Pinokija iz knjižnice.

Pročitao ga i - što da vam kažem - ta me je knjiga jednostavno
osvojila. Silna je razlika između same priče i filmova rađenih
po njoj: duh pisca ove priče daleko je čestitiji od duha onih koji
su je prenosili na platno. Toliko ironičnoga crnog humora,
toliko moralne kompleksnosti, toliko iznenađujućih detalja! Na
primjer, kada Pinokiju zrikavac, koji utjelovljuje njegovu
savjest, počne ići na živce, lutak tresne njime o kameni zid i
zgnječi ga. Izgleda da su stvari i tada znale biti gadne.

Dan 1826.:

Pet je godina prošlo, ostale su nam još četiri.

Hirovit kakav već jesam, za doručkom sam upitao Xuea bi
li svoju sobu mijenjao s mojom. Gledajući u smjeru našega
odredišta, moja je soba na lijevoj, a njegova na desnoj strani.
Rekao sam mu da bi to moglo značiti promjenu u njegovu
životu na brodu i da bi desna i lijeva hemisfera njegova mozga
postale gipkije i spremnije za suradnju. Nije imao ozbiljnijih
prigovora, no onda mu se učinilo da bi to bilo prekomplicirano,
zbog mojega i njegova maxa. Objasnio mi je da je max
pričvršćen za stol i da je njegov integralni dio. Ne možeš ga
skinuti i odnijeti sa sobom kada se sjetiš. Osim toga, računalo
nema uređaj za kopiranje dokumenata na prijenosni disk.
Moraš biti inženjer da razmontiraš stol i preneseš ga u drugu
prostoriju. Xue je, dakle, vjenčan sa svojim računalom, a ja
sam prisiljen kohabitirati sa svojim kako najbolje znam i
umijem, iako mi je to prilično mučno. Ah, što mogu, ostajem
ovdje.
Dwayne mi je ostavio dar za obljetnicu. Našao sam ga na
radnomu stolu, a uza nj je bilo pisamce:
Ovo vani ne će nauditi. Crno tržište. Zucnete li kome, mogu
se oprostiti sa životom. Pisamce bacite u zahodsku školjku i
potegnite vodu.
Iako nije bilo potpisano, znao sam tko ga je napisao.
U boci od poliplastike bila je aromatična voćna žestica.
Oklijevajući otpio sam gutljaj. Mirisala je na kruške. Popravila
mi je raspoloženje i bila je puno jača od one koju poslužuju u
bistroima.
Nazvao sam ga preko zvučnoga maxa na njegov privatni
broj koji mi je dao i rekao:
"Zahvaljujem na daru."
"Da."
"Baš lijepo od tebe. Volio bih da mogu nečim uzvratiti."
"Nema potrebe."
"Potegao sam vodu kako si mi rekao."
"Bravo."
"Jesi li mislio ozbiljno kada si izgovorio riječ smrt?"
"Ne. Ali moglo bi mi zakomplicirati život ako se pročuje."
"Misliš da bi se razmahao sustav robne razmjene?"
"Naravno."
"Bi li svratio k meni? Mogli bismo porazgovarati o
astrofizici."
 "Uf, u redu. Smjena mi počinje u pet. Mogu li svratiti oko
sedam?"
"Da," odgovorio sam, "ponesi još jednu čašu."
Bilo je točno sedam kada sam začuo kucanje na vratima.
Rekao sam "Otvori se", a na vratima je stajao Dwayne.
"Uđi slobodno", rekao sam otežući u govoru. "Odmori
noge."
Usne su mu se jedva primjetno trznule, a meni se učinilo
da mu na licu vidim iščekivanje.
"Ovo je zaista sjajan liker", rekao sam vadeći bocu iz
vitrine. "Ne pijem već stoljećima, ali čovjek se lako predomisli
nakon što proba gutljaj ili dva ovoga. Sam si ga napravio?"
"Ne. Poštena trgovina. Pravi ga tip koji radi u hidroponici."
"Ne bi mi trebao otkrivati takve detalje. Što ako me
podvrgnu mukama i natjeraju me da te cinkam?"
"Dr. Hoyose, čovjek kao što ste vi ne cinka."
"Hvala ti na komplimentu, Dwayne."
Uručio mi je čašicu od pravoga stakla. Izvadio sam
standardnu čašu od poliplasta i nalio obojici.
"A što si ti njemu dao zauzvrat za ovaj eliksir života?"
"Pokazao sam mu nekoliko trikova na njegovu maxu."
"Poučio si ga osnovama programiranja, to želiš reći?"
"Ne. Isključio sam mogućnost prisluškivanja i kodirao ga
tako da nitko ne može znati da je isključen. Snimili smo
nasumce odabrane zvukove, izolirali ih starim vatrozidom
verzije 2019.3 koji sam prilagodio i obrnuo ga sedam puta
unatrag u slojevitim programskim petljama tako da onaj tko
sluša čuje samo hrkanje, tuširanje i filmove."
"Nisam znao da si računalni programer."
"To mi je hobi."
Bacio sam pogled prema maxu na stolu.
 "A što si zapravo htio reći onim: mogućnost
prisluškivanja?"
"Ne opterećujte se time", odgovorio je s jedva primjetnim
smiješkom. "Isto sam učinio na vašemu maxu."
"Učinio si što!?"
"Nadam se da nemate ništa protiv. Pomislio sam da te
tipove mrzite koliko i ja."
"Nikoga ne mrzim, Dwayne. O kome i o čemu govoriš?"
"Znam da vam se ne sviđa način na koji nam oduzimaju
privatnost. Vidim to. Cijelo vrijeme zadajete im glavobolju."
Ah, da, njima. Bilo je očito da misli na moje povremeno
kršenje brodskih pravila.
"Ne oduzimaju nam privatnost", rekao sam. "U brodskome
Priručniku piše da su maxevi u našim sobama zaštićeni
vatrozidom."
"Tako kažu. Ali nije tako."
Ay caramba! Uzdržat ću se od toga da stavim na papir
srdite komentare koji su mi navrli na usta.
"To je minoran problem", rekao sam smirivši se i natočivši
po još jedan gutljaj ambrozije od kruške. "Smijem li primijetiti,
prijatelju, da si ti onaj koji ljudima oduzima privatnost. Što
kažeš na to, ha?"
Spustio je glavu i više puta kimnuo. "Znam, gospodine.
Znam. Trebao sam tražiti vaše odobrenje. No pomislio sam da
ćete se bolje osjećati ako znate da vas ne prisluškuju."
"Zbilja? U što si mi još provalio?"
U njegovu pogledu vidio sam povrijeđenost. "Ništa."
"Jesi li slušao moj glasovni dnevnik, čitao moj papirnati
dnevnik?"
"Nisam", odgovorio je.
 Bio sam siguran da ne laže. Neko smo vrijeme sjedili bez
riječi.
"Čudan si ti kauboj, Dwayne", promrmljao sam na kraju.
"Da, to je istina", progunđao je doimajući se poput isprebijana
psa.
"Malo govoriš, zar ne? Toliko toga nosiš u toj svojoj glavi,
zašto stalno šutiš?"
Slegao je ramenima. "Zato i jesam ovdje."
Uručio mi je list papira sličan letcima što ih viđamo u
muzejima - žućkast, zamrljan, razderan, s mirisom proteklih
vjekova. Na njemu je starinskim krasopisom pisalo:

Ocu mojega oca bilo je šesnaest godina kada je u Prvomu

svjetskom ratu dospio u njemački logor za ratne zarobljenike.
Bio je visok rastom i lagao je kada su ga upitali za godine jer se
želio priključiti vojsci. Kasnije su mu cijeloga života komadići
šrapnela izlazili iz tijela. Gotovo punih 50 godina trpio je bolove
zbog čega se propio i postao ovisnik o morfiju. Umro je u 65.
godini u Božjoj milosti, okrijepljen svetim sakramentima, živeći
u podrumskoj sobici jedne svoje sestre. Ništa nije posjedovao...
osim sebe i Krista. Nikada nisam čuo njegov glas, jer ga nisam
upoznao. Iz naše obitelji protjerala ga je moja baka, isprevši mit
koji ga je strahovito koštao. Uvrtjela je sebi u glavu da je zao
čovjek. Trebale su mi godine da cijelu priču povežem u cjelinu.
Bio je dobar čovjek.

Njegova odsutnost značila je šutnju uzrokovanu ranama

što ih je trpio i lošim odlukama koje je donosio pokušavajući
se nositi s njima.
Šutnja može biti sveta i tada postaje prisutnost, život kao
živa riječ.
No šutnja može biti zlo, uzrokovano izvanjskim gušenjem
čovjekove slobode govora.
 Šutnju može prouzročiti autocenzura izazvana nepravdom
koja uništava povjerenje i tjera nas da sumnjamo u svakoga:
"Svaki je čovjek lažac", tuži se jedan od starozavjetnih pisaca.
Nesretno čovječanstvo, nesretno čovječanstvo...
"Tko je ovo napisao?" upitao sam.
"Jedan od mojih predaka. Prapradjed ili netko drugi iz toga
vremena."
"Dokument je veoma star. Prvi svjetski rat bio je prije
gotovo dvije stotine godina."
"Znam. Malo sam istraživao o tome. Dosta sam naučio."
"Aha. Čitanje o povijesti može biti vrlo poučno."
"Ovisi." Zastao je i namrštio se. "Ovisi o tome što čitaš."
"Hm, bilo je to davno."
"Da. Ljudi su tada bili drukčiji."
"Tako izgleda."
"Izgleda? Ne, bili su doista drukčiji. Sjećam se nekih
starijih ljudi koje sam poznavao kao dječak. I mojih roditelja.
A to nije bilo tako davno. Zaboravili smo dosta toga", rekao je
Dwayne. "Slažem se."
"Nešto od toga nije bilo baš dobro, ali ponešto je bilo
najbolje što smo ikada imali."
"Ne možemo učiniti baš puno u vezi s tim sada, zar ne?"
"Valjda. Zato i čitam ovakve stvari. Pomislio sam da će
putovanje potrajati pa sam ponio sa sobom svežanj obiteljskih
dokumenata."
"Pokušavaš, da tako kažem, otkriti svoje korijene."
"Da, pomislio sam da ćete mi možda moći objasniti ponešto
od svega ovoga."
Uzdahnuo sam bez riječi.
"A što je, zapravo, sakrament?" upitao je.
 "Kako?" rekao sam praveći se da nisam čuo njegovo
pitanje. Vrlo dobro znam što je sakrament, ali nije baš da
hodam naokolo i dajem to do znanja drugima.
"Sa-kra-ment."
"Zar nisi potražio značenje na maxu?"
"Jesam. Izbacio je nekoliko tisuća referencija i shvatio sam
bit. Ili barem bit onoga što ti ljudi misle da jest. Sve referencije
upućuju na pojam 'kult', 'kultska religija' i 'disfunkcionalne
mistične sekte' - takve stvari."
"Shvaćam."
"Zato sam se nadao da ne ćete imati ništa protiv da
popričamo o starim danima, kada ste bili klinac."
"Starim danima?" namrštio sam se poput staroga kauboja.
"Kada sam bio dječak, stvari su bile manje-više iste kao i sada
- možda se nisu mijenjale tako brzo, ali nije bilo ni previše
različito."
"Ljudi poput mojih predaka poznavali su jedan posve
drukčiji svijet, po mnogo čemu različit od našega."
"Da, i kao što kažeš, u tomu je svijetu bilo i nekih loših
stvari. Prvi svjetski rat bio je prilično odvratan, Drugi je bio
daleko odvratniji, a Treći - no ne bih sada o tome."
"Hej, nikada nisam čuo za Treći svjetski rat.'
"Upravo tako. Krvoprolića su bila okrutnija, samo što su
zavedena pod nešto prihvatljivijim nazivom Kažeš da čitaš o
povijesti?"
"Gledao sam videosnimke", slegnuo je ramenima. "U školi
su nas još manje učili o tome. No sada, nakon što sam počeo
ulaziti malo dublje u stvar, sve mi je daleko jasnije. Shvatio
sam da su nam te stvari prikazivali iskrivljeno. Nismo dobili
ono pravo."
 "Da, moraš biti oprezan s takvim iskrivljavanjima,
Dwayne. Danas ih ima toliko da je teško naći nešto što je
ispravno."
"Iskrivljavanja je bilo i tada. Jedno ne razumijem: kako to
da su gotovo svi pripadnici zapadne civilizacije bili kršćani, a
činili su tolika zla?"
"Oni koji su činili zla nisu bili pravi kršćani", rekao sam.
"Gdje si odrastao? U Nevadi, zar ne?"
"Aha. U malenomu gradiću, zvao se Antelope."
"Kakvi su bili ljudi u tvojemu gradiću, većinom dobri ili
većinom zli?"
"Većinom dobri, rekao bih."
"Jesi li ikada vidio da netko čini zlo?"
"Naravno."
"Jesu li svi činili zlo?"
"Nisu."
"Jesu li zlo možda činili ljudi koji su obnašali vlast u
gradu?"
"Kada već to spominjete, jesu. Savjetovali su se s državnim
vlastima, imali su njihovu podršku. Jedino što nisu govorili da
je to što čine zlo. Rekli su da nam je to potrebno. Nisu pridobili
baš sve. Nekoliko se ljudi protivilo pa su uhićeni, ljudi koje
sam osobno poznavao. Djeca su im završila u državnome
sirotištu. Ne znam što se njihovim roditeljima događalo
kasnije, jer se nisu vratili, barem dok sam ja živio ondje.
Antelope je bio selendra, shvaćate, većina je ljudi pokušavala
živjeti mimo, naporno je radila i nije stvarala probleme
drugima."
"A jesu li vam vlasti objasnile da vam čine zlo samo zato
da vam pomognu da vi, mirni ljudi, postanete još bolji
građani?"
"Jesu. Kako to znate?"
 "Tako, pretpostavljao sam."
"Hm, ne bih htio prebrzo donositi zaključke. Možda su se
ljudi koji su dospjeli u zatvor vratili svojim kućama. Možda su
im vratili djecu."
"Možda." Možda jesu, ali ne vjerujem.
"Nikada nisam doznao", nastavio je. "Sljedeće godine
preselili smo se u Sacramento - ondje sam pohađao koledž."
Pričao mi je o kasnijim godinama, o svojemu prvom poslu
- bio je tehničar u aviosvemirskoj kompaniji - a zatim o svemu
onome što ga je dovelo do toga da se ukrca na Kosmos.
Pri kraju svoje priče zašutio je, zadubio se u svoje misli,
pogleda uprta u pod, s laktovima na koljenima.
Zatim se nakašljao i pogledao me ravno u oči. Lice mu je
odavalo tjeskobu; izgledalo je da se trudi doći do neke spoznaje
koja mu je uporno izmicala.
"Znate, dok sam čitao o kršćanskome kultu, naišao sam
na rečenicu jednoga od njihovih svetih ljudi. Ta mi misao ne
izlazi iz glave. Rekao je. 'Gubimo temeljno sjećanje
čovječanstva.'"
"Gubimo temeljno sjećanje čovječanstva? Kako se taj sveti
čovjek zvao?"
"Ne sjećam se. Netko ga je ubio metkom."
Dwayne i ja ostali smo u razgovoru još nekoliko sati.
Njegove su rečenice postajale sve dulje, moje sve kraće. Na
kraju smo se dogovorili da ćemo se češće sastajati i razgovarati
o, kako je rekao, "pravim stvarima".

Dan 1828.:

"Gubimo temeljno sjećanje čovječanstva."

Ni meni ova misao ne izlazi iz glave.
 Danas poslije podne, u predvorju, Maria Kempton mi je
rekla: "U posljednje vrijeme jako ste tihi, Neile."
"Razmišljam o mnoštvu stvari."
"Nije valjda da ne možete otrgnuti misli od doma?
Kabinska groznica?"
"Ne, ne, ništa slično tome."
"Drago mi je što to čujem."
"Maria," rekao sam joj nešto tiše, "jeste li znali da su naše
sobe pod nadzorom?"
"Pod nadzorom? Što, mislite da su ozvučene? Dragi Bože,
nadam se da nisu. Zašto bi to činili?"
Zanimljivo, svi govore o nekoj nebuloznoj, nevidljivoj
nadvlasti, koju nazivaju oni. Nikada ne kažu tko su ti ljudi
zapravo. I, kada smo već kod toga, ne vjerujem da pritom itko
misli na letnu posadu, na one gore, na najvišoj palubi.
"Zašto bi to činili?" upitala je ponovno više zabavljajući se
nego što je bila uznemirena.
"Teško je znati. Možda im je stalo do našega duševnog
zdravlja."
"Čemu to? Svi smo mi odrasli ljudi, a osim toga, ovaj je
brod pun inteligentnih i vrlo odgovornih ljudi - svi smo mi, bez
iznimke, odrasli i odgovorni ljudi."
"Možda neki sociolog vrši istraživanja - shvaćate, prvi
međuzvjezdani let, stiješnjen prostor, jedinstvena studijska
grupa."
"Ne zvuči baš uvjerljivo, Neile. Ne bi mogli to činiti bez
odobrenja vlade."
"Ovo je vladin brod."
"Da, istina, ali..."
Rekla mi je da se ne brinem i vratila se svojemu pletivu.
Dan 1829.:

Nastojim ne zapustiti svoj pisani dnevnik, no nedostaje mi

motivacije, valjda je to podsvjesno. Što se mojega zvučnog
dnevnika tiče, pitao sam Dwaynea možemo li kako spriječiti
nadzor nad dokumentima u mojemu maxu. Dwayne se doimao
vrlo službenim i promrmljao da je to već "sredio".
"Kako to misliš, sredio?" upitao sam. "I kada si sredio?
Danima ne izlazim iz sobe, osim za obroke."
"Uf, učinio sam to jednim udarcem - zavarao sam audio
njuškalo, blokirao pristup maxu, instalirao neprobojnu šifru.
Učinio sam to krajem prve godine."
Samo sam zavrtio glavom. "A kako si dobio pristup šifri za
moja vrata?
"Vrlo jednostavno."
"E, pa," razljutio sam se, "čini mi se da ću biti prisiljen
mijenjati šifru svakoga sata."
"Tako vam drugi putnici ne će moći u sobu. Šifre,
međutim, nisu neprobojne jer postoje naredbe kojima je šifru
moguće probiti i otključati vrata u slučaju da neki putnik
zaboravi svoju šifru. Svakoga dana netko je zaboravi. Ali ne
brinite se, utipkao sam naredbu kojom je moguće poništiti
naredbu za otključavanje. Ushtjednu li ikada zaviriti u vašu
sobu, ona će ih svakako usporiti."
"Ne razumijem te."
"Malo je komplicirano. Bilo kako bilo, budete li imali
problema, nazovite me."
"Kakvih bih problema mogao imati?"
"Recimo da vas pozovu u ravnateljev ured zato što ste
pravili nered u razredu. Recimo da vam postave nekoliko
usputnih pitanja o vašemu maxu, da vas upitaju je li tko
prtljao s njim. Možda će vam reći da lampica na glavnomu
brodskom računalu bljeskanjem pokazuje da u vašemu maxu
postoji tehnički problem i da žele poslati tehničara da vidi o
čemu se radi."
"Drugim riječima, cijelu stvar prikazali bi kao nešto krajnje
bezazleno."
"Aha. I to bi bio dokaz da ste u pravu. Po tome biste znali
da su doista uznemireni, da su pokušali prodrijeti u vaš max i
shvatili da im je netko zapriječio pristup. Morali bi biti krajnje
prepredeni da prokljuve kako im je zapriječen pristup jer bi to
bio jasan znak da nešto kriju. Svi bi na brodu znali da osoba
koja je zadužena za nadzor, tko god ona bila, čita naše tajne
dnevnike. Morali bi izići na kraj s larmom koju bi to izazvalo.
Nije im stalo do meteža. Učinili bi to na krajnje prepreden
način."
"Hvala ti na ovim informacijama."
"U redu je."
"Još jedno pitanje: kada pretražujem na maxu, može li tko
vidjeti gdje odlazim, može li čitati ono što ja čitam?"
"Kao što znamo, max je teoretski autonomna jedinica.
Tako piše u Priručniku i tako su nam rekli na sastanku prije
odlaska, je l’ tako?"
"Tako je."
"A mi smo otkrili da oni zbog samo njima poznata razloga
mogu probiti standardni vatrozid, je l’ tako?"
"Tako je."
"E, pa, nesumnjivo im je stalo do toga da nas na neki
pokvaren način nadziru jer su uz to ugradili rezervni mikro-
odašiljač koji prima i odašilje signale iz svih maxeva. On
nadzire sve radi- oporuke koje ulaze u vaš max i izlaze iz njega.
Na taj način prate što sve pretražujete."
 "U mojemu slučaju nije učinjena nikakva šteta. No što je s
tobom? Ne će li ti istraživanje kršćanskoga kulta stvoriti
probleme?"
"Sredio sam to. Uputio sam ih na pogrješan trag. Isto sam
učinio i na vašemu maxu. Hoću reći, na brodu postoji
vjerojatno tisuću maxova i bila bi potrebna gomila ljudi da
prati gdje tko surfa. Ali zainteresira li se tko za vas i odluči li
vas pratiti, vidjet će da je vaša fiksacija vezana isključivo za
astronomiju i zmije otrovnice."
"Domišljato, Dwayne, vrlo domišljato. Moja je fiksacija
zapravo vezana za ovo potonje."
Ostali smo sjediti još neko vrijeme kimajući glavom, zureći
u pod.
"Bio si prilično temeljit", rekao sam. "Da nisi slučajno što
previdio?"
"Kao na primjer?"
"Što ja znam, bilo što. Recimo one trakavice i obade koje
koriste dolje na Zemlji."
"Trak... što?"
Opisao sam mu nano-parazite koji su mi preplavili stan i
kako sam ih nemilice tamanio.
Dwayne se osmjehnuo. "Ah, na njih mislite. Ja sam ih zvao
klepetalima i brložarima."
"Jesi li vidio kojega na Kosmosu?"
"Nisam. Prije nekoliko godina i sam sam napravio jednu
takvu nanoidnu stvarcu. Upozori me kad god se pojavi neki od
njih. Nisam čuo nikakvo zujanje otkada smo otišli od kuće."
"Pitam se zašto ih ne koriste ovdje. Malo tko zna da uopće
postoje."
"U pravu ste. No zamislite kakvu bi znatiželju kod ljudi
izazvalo kada bi iznenada vidjeli mnoštvo takvih klepetala i
puzala na brodu. Vjerujem da se ODI vratio nekoj starijoj
tehnici nadzora jer znaju da laži i neki čovjeku prihvatljivi
uređaj mogu jednako dobro obaviti tu zadaću."
"Ili čak i bolje. Nitko ne vjeruje gmizavcu; svi vjeruju svojim
računalima."
"Tako je. Ono je produžetak našega ja."
"Vlasnik našega ja, ako ga ne držiš na uzdi."
"Na uzdi? Mislim da je to za većinu ljudi prezahtjevno."
"Ne baš. Možemo jednostavno odlučiti ne koristiti se
njime."
"Istina, ali bez te paklenske stvari život ne bi bio tako
djelotvoran."
"No zato bi bio stvarniji."
Oči su mu govorile da je zaokupljen svojim mislima;
nagnuo je glavu malko na stranu razmišljajući o temi o kojoj
je vjerojatno i sam često razmišljao. Pomislio sam da će
posegnuti za starim klišejem i razvezati se o tome kako
pomagala preoblikuju one koji se njima služe, kako rob postaje
gospodar. Umjesto toga, vratio se našoj početnoj temi: "Neki
dan pitali ste me jesam li čitao vaš rukom pisani dnevnik."
"Ne opterećuj se time. Vjerujem ti."
"Htio bih vas samo podsjetiti da takav dnevnik ne možete
staviti pod šifru. Može ga čitati svatko tko uđe u vašu sobu."
O tome nisam razmišljao - unatoč visokomu IQ vašega
pisca.
"Pomislio sam da bih vam trebao to reći, Neile. Vjerojatno
radite na mnoštvu znanstvenih tema, je l’ tako? I ne želite da
to drugi čitaju. Možda biste takve ultraprivatne stvari trebali
staviti pod šifru."
Zahvalio sam mu kimanjem glave.
"Hm, jesam li maločas čuo da me nazivaš imenom? Jesi li
rekao Neill"
"Aha."
 "Daj ruku, kompa."
Rukovali smo se.
"Dwayne, ima nekoliko ljudi koji bi po mojemu mišljenju
trebali znati za ovu situaciju. Što misliš o tome da malo staviš
ruke i na njihov max?”
Zastao je i bez riječi promislio o tome.
"Siguran sam da će naći način da ti se oduže", poticao sam
ga.
Naglo je podigao pogled. "Nije potrebno", rekao je jedva
mičući usnama.
Kada je otišao, izvadio sam žilet iz brijaćega aparata i
prorezao madrac na mjestu kojim je bio okrenut zidu. U prorez
sam tutnuo stranice dnevnika koje su mogle stvoriti probleme
drugima. Zatim sam žilet vratio u brijaći aparat i utonuo u
čvrst drijemež.

Dan 1833.:

Založivši se, tako reći, pristupio sam četvorici ljudi i

krajnje obazrivo razgovarao s njima o ovoj temi.
Xue je primio stvar s nepomućenim spokojem, ali oči su
mu odjednom postale hladne.
Dariush je bio zbunjen i duboko se zamislio nad mojim
riječima.
Maria nije htjela vjerovati.
Pia je bila vrlo uznemirena i pocrvenjela je u licu. Vrijedi
zabilježiti njezine riječi: "Nisam imala pojma, ne znam što bih
rekla. To je užasno. Nešto ciničnije nisam čula. Ta nismo
laboratorijski zamorci. U svojemu maxu imam pohranjeno
mnoštvo privatnih stvari."
"Stvari koje nemaju veze s tvojim poslom?" upitao sam.
 "Točno. Zbližila sam se s jednom osobom na brodu, znate.
Šaljemo svakodnevno poruke jedno drugome jer smo rijetko
zajedno za objedom ili na piću."
"Radite u različitim smjenama?"
"Da. Osim toga, on je član letne posade. Posada nikada ne
silazi dolje, a ni mi ne idemo k njima gore na KC, naravno."
"Znam nekoga tko nam može pomoći", rekao sam.

Dan 1865.:

Xue, Dariush i Pia sada uživaju potpunu privatnost. Nitko

od njih ne zna Dwayneovo ime niti gdje radi. Dogovorili smo se
da će posao obaviti kada ne budu u svojim sobama. Haker par
excellence, kakav već jest, s lakoćom je probio šifre na vratima
njihovih soba.
Predložio sam Piji da o ovoj temi porazgovara sa svojim
prijateljem ako misli da mu može vjerovati. Uvjeravala me je
da je posrijedi osoba kojoj se može apsolutno vjerovati, no
rekla mi je i da je zaposlen na vrlo osjetljivu mjestu u
zapovjedništvu - u navigaciji - i da stanuje na KC-u zbog čega
će vjerojatno biti problem pristupiti njegovu maxu. Pia i njezin
udvarač morat će se neko vrijeme zadovoljiti slanjem klasičnih
ljubavnih pisama, onih na papiru.
Hvata me bijes zbog laži koje nam govore, premda i dalje
pokušavam gledati na stvari iz vlastitoga kuta. Pretpostavljam
da bi većina putnika, čak i kada bi se uvjerili da su pod
nadzorom, samo slegla ramenima. Samo najstariji među nama
sjećaju se vremena kada je nadzor države nad njezinim
građanima bio tek umjereno invazivan (prisluškivanje
mobilnih telefona i nadzor nad elektronskom poštom). Mi
stariji u tomu pogledu smo, ako se smijem poslužiti izrazom iz
jednoga sasvim drugoga područja, došljaci u društvu pod
nadzorom dok su mlađi ljudi u njemu starosjedioci.
Kako da im pristupimo i informiramo ih? Kako da ih
potaknemo da počnu postavljati prava pitanja, kako da ih
potaknemo na razmišljanje o neotuđivu pravu na privatnost i
nedopustivosti zadiranja u ovo temeljno ljudsko pravo? Pitam
se bi li ikoga uopće bilo briga za takvo što.

Dan 1999.:

Evo još nekoliko nasumičnih zapažanja:

Unatoč neobuzdanoj hirovitosti u načinu odijevanja
(posebno kod žena) i jednoličnim uniformama ili sumornim
civilnim odijelima (uglavnom kod muškaraca), svi nose
nezgrapne papuče-prianjalice. Svi, kažem, osim mene
(najčešće hodam bosonog, a kaubojske čizme obuvam kada
sam siguran da me ne će uhvatiti) i Strona koji nosi cokule od
prave kože (što je protupropisno) i svojim držanjem
onemogućuje bilo kakav prigovor.
Vrijedi zabilježiti još nešto o društvenim odnosima na
brodu: e pa, ta je tema toliko složena da je ne ću ni pokušati
iscrpno opisati. Dovoljno je da navedem nekoliko primjera iz
različitih područja društvenoga života. Skupno raspoloženje
općenito je opušteno, rekao bih čak bezvoljno, i ljude se nastoji
obodriti da ga zadrže na razini nekakva optimistična, uspješna
prijateljstva. Posvema urban način ponašanja. Unatoč tome,
dogodilo se nekoliko ispada. Primjerice, trodimenzionalni
scrabble, društvena igra u kojoj sudionici sastavljaju riječi od
kocaka sa slovima, dovela je do stanovita gubitka osjećaja za
objektivnost u društvenim prostorijama. Ova igra inače
održava mozak agilnim, no ja sam kod igrača i gledatelja
primijetio da ulažu previše emocija i kada dobivaju i kada
gube. Više je puta došlo do srdita rječkanja pa su morali
intervenirati ljudi iz službe za društvene djelatnosti.
Zatim, tu je ljubav, ma što to značilo. Nje, kao što sam već
napomenuo, ima koliko vam duša hoće. Tko bi znao kamo sve
to ide. Ona se upražnjava u ozračju kolike-tolike privatnosti
(hoću reći, izvan mojega vidokruga, iako, valja pretpostaviti,
ne i izvan vidokruga Nadzornika). Na taj se način svaka moja
analiza može temeljiti isključivo na nedostatnu (čak manjkavu)
zapažanju.
Ima li prijateljstava na brodu, istinskih prijateljstava? Da,
postoji barem jedna skupina prijatelja s kojima sam prilično
čvrsto povezan. Zagonetna je to stvar, prijateljstvo. Na svoj
način ono je neka vrsta ljubavi ili nenametljive naklonosti -
ništa ne traži i ništa ne očekuje. Prijateljstvo - to je kada vas
nešto privlači nekim ljudima, onima koji dijele vaše zanimanje
za nešto, koji teže istim ciljevima ili idealima, čemu li već; ljudi
se jednostavno sviđaju jedni drugima i to je to.
Ako je vjerovati službenomu biltenu, mi na brodu smo
"prijatelji", "ekipa", "zajednica", "obitelj". Ovotjedna poruka
Odjela za društvenu infrastrukturu sadrži svu silu materijala
koji bi nam trebali navući osmijeh na lice, a potencirana je
novinskim člancima i najavama, podsjetnicima na predstojeće
zabave i aktivnosti, javna predavanja, obrazovne programe
itd., itd. Tu su također "vijesti" sa Zemlje koje su odavno
prestale to biti zbog udaljenosti koju moraju prevaliti da bi
došle do nas. Osim toga, detalji o kojima se u njima govori
izgledaju mi prilično neuvjerljivi jer su sumorna zbivanja na
našemu planetu neprekidno puna napetosti i vrlo
komplicirana. Naravno, novinarstvo se uvijek prilagođava
potrebi za formiranjem pozitivnih stavova i promicanjem
suradnje između društvenih skupina, no čini se da je poslije
našega odlaska sa Zemlje toga sve više. Zar loše vijesti više ne
postoje? Zar je doista moguće da je čovječanstvom za tako
kratko vrijeme zavladalo tako vedro raspoloženje, da ono tako
složno surađuje i da vlada tako velik napredak?
S obzirom na to da nisam sposoban objektivno procijeniti
ni stanje našega matičnog planeta ni njegove ambasade koje
se vinula visoko u beskrajno svemirsko prostranstvo, moram
se uteći nasumičnim primjerima kako slijedi:
.
Primjer 1: Jedne večeri, nema tome dugo, sjedim za
stolom sam u afričkomu restoranu i grabim žlicom kukuruznu
kašu začinjenu crvenom paprikom. Za obližnjim stolom, sama,
sjedi žena izrazito niska rasta od kojih sedamdeset pet do
osamdeset godina. Lice joj je izbrazdano borama, pijucka
bistru tekućinu iz čaše za martini, ostavljajući mrlje od ruža
na rubu čaše i čita neku knjigu. Dovoljno sam blizu da mogu
vidjeti da su slova na ovitku ćirilična. S izrazom mrzovolje na
licu mrmlja s vremena na vrijeme nešto sebi u bradu. Na sebi
ima uniformu medicinskoga osoblja, a nasred grudi zakačen
joj je zlatni caduceus, krilati štap oko koga se ovijaju dvije
zmije. Možda joj je upravo završila smjena pa je svratila na piće
prije nego što krene kući.
Poigravam se idejom da se nagnem prema njoj i
zapodjenem razgovor kadli ona krajičkom oka primijeti da je
promatram. Grudi joj se uzbibaju od povrijeđena dostojanstva.
Da ima bodljike dikobraza, nakostriješila bi ih, pomislim, ili bi
ih možda nekoliko bacila prema meni. Zuri srdito u mene kao
da se upravo sprema zinuti i oderati s mene trak moje
uobraženosti. Spuštam pogled na zdjelu s kašom i nastavljam
grabiti žlicom pretvarajući se da se ništa od rečenoga nije
dogodilo.
"Vi neotesanac! Zašto zuriti u moj ožiljak?" kaže mi
dubokim, prijetećim glasom.
"Nisam zurio u vas", odgovaram ja. "Nisam ni vidio ožiljak."
"Lažete! Zurili ste u moja ožiljak!"
 Tresnula je knjigom o stol i podigla glas: "Uvijek, uvijek,
budale jedne! Vi Amerikanac. Vi starac i maleno staro dijete."
"Dajte, molim vas, madame!" prosvjedujem ja.
Tek sada primjećujem jedva primjetnu brazgotinu koja joj
nagrđuje jednu obrvu.
"Glupan, glupan, glupan", mrsi vrteći glavom, a zatim sebi
u bradu: "Nemaju pojma - pojma nemaju! Nikad nisu trpjeli!"
Duboko povrijeđena u svojemu dostojanstvu, naglo ustaje
sa stolice i zabacivši prezirno glavu krene bijesno prema izlazu.
Nešto kasnije, pregledavajući datoteku osoblja na glavnomu
računalu, nalazim da radi na Medicinskomu odjelu, uočivši
najprije njezinu fotografiju, a odmah zatim i biografiju. Dama
je vrlo poznata ruska psihijatrica i radi na palubi A.
Ostavljajući znatiželju po strani odlučujem da ću što je
moguće više izbjegavati šetnicu A.
.
Primjer 2: Jedne druge večeri, ovoga puta u
Eurorestoranu na palubi A (da, da, znam, ali što ćeš,
odlučnost slabi, a bolovi iščezavaju). Za obližnjim stolom dva
sredovječna muškarca jedu špagete i mesne okruglice
dolijevajući svako toliko chianti u čaše za vino iz okruglaste
demižonke. Razgovaraju glasno i smiju se praveći šale i
zadirkujući jedan drugoga. Tijekom tri godine provedene na
Fermijevu institutu u Milanu naučio sam talijanski dovoljno
dobro da mogu zaključiti da se nabacuju dosjetkama na temu
antigravitacije. Izrazi kojima se koriste izrazito su tehničke
prirode pa pretpostavljam da su inženjeri.
Pokazuje se da je jedan od njih iz Siene u Italiji, a drugi iz
Firence. Sale se postupno pretvaraju u podsmjehivanje. Ne
prolazi ni nekoliko minuta, a njihovi podsmijesi prerastaju u
bučnu prepirku. Ubrzo su obojica crveni u licu i divlje
gestikuliraju rukama i šakama.
 "Ha!" podvikuje onaj iz Siene. "Vaš maleni gradić, tako je
pretenciozan, tako mladi"
"To je grad Dantea i Galilea", uzvraća onaj iz Firence.
"To je grad Medicijevih!" viče onaj iz Siene. "Grad trovača i
lihvara."
"Basta!" razjari se Firentinac. "A vaši trovači iz obitelji
Borghese! A vaš bijedni sijenski Palio! Svakoga ljeta ubijete
više ljudi svojim konjima nego što su ih Medicijevi pobili u
cijeloj povijesti!"
"Ridicolol Firenca ubija otrovom, a u Sieni je smrt
posljedica nesretna slučaja!"
"Ne koristite više čak ni prave konje, već samo holograme,
a ljudi svejedno bivaju zgnječeni! Više ne gaze konji; sada
morate gaziti jedni druge. Ne možete bez sve one krvi koja se
potpuno besmisleno prolijeva po pločnicima vašega drevnog i
nadasve kulturnoga grada!"
Urlanje se nastavlja još neko vrijeme. Na kraju, polete
jedan drugome u zagrljaj i rastaju se ljubeći se u obraze s
obveznim: "Ciao! Ciao! Ciao!“
.'
Primjer 3: Proučavajući pažljivo slikarsko platno u jednoj
od umjetničkih niša na palubi C svjedočim, protiv svoje volje,
žustru razgovoru između mladoga muškarca i mlade žene;
oboje nose propisana ODI odijela i kravate. Ovo dvoje žurno
ulaze u nišu, sljubljeni tako da ne možete razlikovati tko je tko,
s emocijama žudnje i srdžbe zastupljenim u jednakoj mjeri.
Indikatori raspoloženja iza njihovih ušiju bljeskaju sablasnim
bojama. Ne vide da sam od njih udaljen samo nekoliko
desetaka centimetara, ili uopće ne haju za to.
"Rekao sam ti, rekao sam ti", govori muškarac. "Ona mi
ništa ne znači."
"Ali vidjela sam vas zajedno", odgovara ona. "Vidjela sam
kako se ophodiš s njom."
 "Ona je započela s tim. Nisam se mogao oprijeti."
"Nisi se mogao oprijeti? Da me doista voliš, bio bi joj se
opro."
"Ne razumiješ. Takve se stvari jednostavno dogode."
"Takve se stvari jednostavno dogode? Hoćeš reći da se
takve stvari jednostavno događaju kada me nema u blizini? Da
se to ne bi dogodilo da sam ušla deset minuta ranije?"
"Tako je, ne bi se dogodilo."
"Dogodilo bi se, znači, u neko drugo vrijeme? To želiš reći?"
"Mila, jednostavno ne kopčaš. Rekao sam ti već, ona mi
ništa ne znači. Tebe volim, dušo!"
"I ja tebe volim, dušo" (čuje se gušenje u suzama,
šmrcanje, jecanje).
"Čuj, moram natrag na posao. Vidimo se kasnije."
"Nazvat ćeš me? Nazovi me na max kada ti završi smjena,
u redu?"
"Bolje je da ne razgovaramo preko maxa."
"Zašto?"
"Tako, jednostavno je bolje, tako ja mislim."
I tako dalje i tome slično. Otupljujuće. Odvratno.
Pavlovljevsko-makijavelističko trabunjanje.
"Ispričajte me, dušice", promrmljam očešavši se o njih u
očajničku nastojanju da se što prije izgubim iz niše.
.
Primjer 4: Jednoga dana, osjećajući se nekako
nespokojan, nađem se u knjižnici s tvrdo ukoričenim
knjigama, u potrazi za zanimljivim štivom. Već mi je dosta
knjiga s pomorskom tematikom, a uz to bih se želio odmaknuti
od astronomije i fizike. U prostoriji je još jedna osoba,
muškarac od kojih dvadeset i nešto godina, koji mi se ispriječio
na putu i zaklanja mi pogled na dio biblioteke u kojemu je
beletristika. Očekujem od njega da me primijeti i da se
ljubazno ukloni u stranu, no on uporno stoji na mjestu na
kojemu se parkirao, glave nagnute nad Shakespeareovim
pjesmama u kožnomu uvezu. Zurim krišom preko njegova
ramena i vidim da je stranica okrenuta na "Sonet 30.".
Nakašljem se i kažem: "Sviđaju vam se stari pisci?"
On podiže pogled i bulji u mene. U očima mu vidim suze.
"Vidim da čitate Shakespearea", kažem ja. "Ja ga do sada
nisam čitao, no čujem da je prilično dobar."
"Ostavite me na miru", promrmlja on uzrujano.
"Što?"
"Zašto me ljudi ne ostave na miru?" zapjeni se, kao da sam
ga uvrijedio.
I sam uvrijeđen, uzvraćam mu istom mjerom.
"Ispričavam se!" zarežim glasom od kojega bi uvenuo i
kaktus. Ti naduti maleni bezveznjače, dodajem u sebi.
On naglo napušta prostoriju, odnoseći knjigu sa sobom.
Procjenjujem što sam zapazio tijekom toga kratkog
susreta: mlad, pristao, inteligentan, pismen muškarac,
ispunjen prijezirom, u finu odijelu i cipelama od prave kože.
Očito uspješno ljudsko biće kojemu ništa ne nedostaje.
Naprosto zrači superiornošću. Sumnjam da se ikada morao
boriti da dospije onamo gdje je sada.
U želji da pronađem ime predmeta svoje odbojnosti
odlazim na računalni terminal i listam stranicu na kojoj je
pobrojen personal Kosmosa. Zasada mi kao orijentir služi
samo lice, no ubrzo ga pronalazim. Mladić je nećak
predsjednika Svjetske federacije.
.
Primjer 5: Bio sam na palubi B i već sam odradio polovicu
tjelovježbe: jedan krug po brodu iznosi 2,5 kilometara.
Nastojim otrčati tri kruga dnevno kako bi moje ostarjelo srce
nastavilo pumpati i kako bi se tonus mojih mišića zadržao na
razini dostatnoj za preživljavanje.
Uspinjući se jednim od stubišta prema šetnici A zapanjio
sam se ugledavši nešto za što bih bio stavio ruku u vatru da je
tvrdo kuhano jaje kako poskakuje niza stepenice, samo od
sebe. Udarilo je o pod u hodniku, otkotrljalo se prema
suprotnomu zidu, odskočilo i zaustavilo se pored mojih nogu.
Vidim, to je loptica za golf.
Kroz otvor u stubištu odnekud gore dopre vrištanje visoka
tonaliteta, lavež, što li, i niz stubište se sjuri ciklon crna krzna,
zacijelo mačka, pas ili možda vjeverica. Vidim, pas je, laje
bjesomučno jačinom sposobnom opustošiti čovjekov živčani
sustav.
Životinja se vrti u krugu pokušavajući, bez puno sreće,
obuhvatiti lopticu svojom sićušnom psećom čeljusti. Loptica,
prekrivena slinom, neprekidno joj ispada iz čeljusti odskačući
naprijed-natrag hodnikom.
"Fido! Fido!" čuje se gotovo neljudsko kriještanje odozgor.
Podižem pogled i vidim ljudsku spodobu, vrlo stara muškarca
koji se oprezno, stepenicu po stepenicu, spušta stubištem,
držeći se čvrsto za rukohvat. O ramenu nosi palicu za golf. Na
nogama bijele tenisice, odjeven je u kratke bijele hlače i
fluorescentno narančastu majicu bez rukava pripijenu uz
tijelo na kojoj je otisnuta slika Kosmosa te riječi:
Aerosvemirska tehnologija Raydon
22. stoljeće je NAŠE!
Bez daha, izbuljenih očiju, zuri u mene.
"Pomozite mi, pomozite mi!" preklinje me.
"Kako vam mogu pomoći?" pitam, iskreno zbunjen
njegovom molbom.
"Fido mora uhvatiti lopticu i donijeti mi je. Morate mu je
gurnuti u gubicu."
 "Oh", kimam glavom i kleknem da uhvatim lopticu. Pas
jurne prema meni, ja ga uhvatim i nabijem mu lopticu u
gubicu. Prodorno lajanje prestaje, a rep maše tako velikom
brzinom da mi je slika zamućena.
"Hvala, prijane", kaže čovjek u čijemu glasu sada, sa
zakašnjenjem, prepoznajem kalifornijski akcent. "Prava ste
momčina!"
"Hm, sada moram ići."
"Ne, nipošto, morate mi dovesti Fida ovamo. Učinite to za
mene, molim vas. Odužit ću vam se."
"Ne trebate ništa platiti. Dovest ću vam Fida."
"Hej, previše ste prijazni da bi bila istina, momče."
Da, tako je to. Što se tu može, star je i nemoćan, kažem
sebi. Takav ću i ja biti jednoga dana.
Mogao bih vam još detaljnije opisati monolog koji je
uslijedio nakon toga, no radije ću se suzdržati od toga. Pišem
o ovim primjerima već puna dva sata; umoran sam i star i
osjećam se prilično rasklimano.
Stariji gospodin zove se Don Gunn. Utemeljitelj je i
većinski vlasnik tvrtke Aerosvemirska tehnologija Ray don.
Jedan je od dvojice trilijardera na letjelici, drugi je njegova
supruga. Obitavaju u prednjemu dijelu šetnice A. On rado igra
golf u poprečnoj ulici koja graniči s njegovim prostorijama. Psu
je ime dala njegova supruga Ray, skraćeno od Raydawn. Pas
se zove Fidenux. Dok se uspinjemo na kat na kojemu je njegovo
obitavalište, Don mi objašnjava da se radi o dosjetljivoj igri
riječi za staro pseće ime Fido. "Ime je francusko", kaže mi, a
zatim dodaje da svojega kućnog ljubimca zove Fee-dough, što
znači novac stečen pristojbama, jer je za života zaradio golemu
količinu novca. S veseljem me pita vidim li da tu nije riječ o
jednoj, već o dvije igre riječima. Odgovaram mu da vidim.
Vidim ih, zapravo, tri, ali ne opterećujem se time.
 Naposljetku stižemo do njegova obitavališta; pred
otvorenim vratima dočekuje nas sluga, Filipinac, uzima Fida
iz mojih ruku s izrazom dugotrajna trpljenja na licu i miče se
u stranu da Don može ući u svoj dom. U taj mah, kao
zakašnjela misao, Donu pada na pamet da me pozove na piće.
Uljudno otklanjam njegovu ponudu. Hitar pogled kroz ulazna
vrata govori mi da je ulazni hodnik popločan mramorom, a
raskošna dnevna soba presvučena tepihom od zida do zida te
da je u njoj mnoštvo luksuznih kauča, naslonjača i lampa, kao
i golem videozaslon u kutu pred kojim sjedi sićušna gospođa
svijetloljubičaste kose koja gleda sapunicu i pritom se doimlje
kao da je u transu. Tu je i visoki kameni kamin u kojemu gori
nešto za što bih se kladio da su prave cjepanice. Osjećam
autentičan miris dima od drveta. Nosnice mi draži i miris
bifteka koji se očito peče na kuhinjskoj peći, negdje unutra. Na
usta mi navire slina.
Odlučivši vježbati se u moralnoj neporočnosti zaželim mu
još uspjeha u golfu i dostojanstveno se, premda ponešto žurno,
povlačim.

Dan 2191.:

Šesta godišnjica. Dozlaboga dosadno. U hodnicima bučno

slavlje. Baš smo sretna škvadra, nema što.
Jučer smo prošli pored izvidničkih sonda koje su na Alphu
Centauri poslane prije mnogo godina. Pretpostavljam da ćemo
uskoro lansirati vlastite teleskope koji će letjeti u formaciji
zajedno s brodom i omogućiti nam još bolju triangulaciju s
vrhunskim kompozitnim fotografijama našega odredišta.
Pokušao sam plivati u popodnevnim satima, ali bazen je
bio pretrpan. Vratio sam se u svoju sobu i odrijemao, a zatim,
nešto prije ponoći, ponovno došao na ovo nutarnje more. Osim
mene, bilo je tu još nekoliko plivača kraula - snažni, šutljivi
tipovi. Nismo ometali jedni druge.

Dan 2222.:

Sviđa mi se matematički precizna ljepota ovoga dana.

Jutros mi se prohtjelo pristupiti Stronu McKieu i reći mu da
smo zatvoreni u laboratorijskome labirintu za štakore. Do sada
sam se suzdržavao od toga jer sam mislio da će, kao prvo,
pobjesnjeti, a drugo, da će dići galamu i početi harati po brodu
ne bi li potaknuo ljude na organizirani prosvjed kojemu bi se
najvjerojatnije stavio na čelo. Tako bi naš sir William Wallace,
vitlajući mačem i beskrajnim tiradama, izgubio svaku
vjerodostojnost i, ako bi dao maha svojoj neumjerenosti,
nesumnjivo bi se izbrbljao i tako možda ugrozio Dwaynea. Još
više me je brinulo to što bi njegov pristup međuljudskim
odnosima, koji se svodi na načelo "pokosi i spali", onemogućio
bilo kakav djelotvoran revolt. U tomu pogledu kujem vlastite
planove.
Sreli smo se za ručkom na dnu dugačkoga praznog stola u
restoranu sa samoposluživanjem.
"Vjerujem da ćeš uživati u ovomu romanu", rekao sam
uručivši mu svoj e-čitač s očaravajućim tekstom Billyja Budda
na zaslonu.
"Ne čitam frikciju", rekao je ne pružajući ruku prema
knjizi.
"Fikciju, ne frikciju."
"Rekao sam frikciju, ne fikciju. Ne čitam takve stvari niti
ću. Ne volim kada me kljukaju tuđim podsvjesnim strahovima
i željama."
"Ovaj je prilično dobar", uzvratio sam. "Budeš li ga čitao
kao nefikcionalni prikaz, mislim da će ti biti zanimljiv. Govori
o tome što se sve može dogoditi kada stvari krenu po zlu na
nekomu dugom putovanju."
"Prestani me dražiti i daj mi je već jednom."
Dok je tipkao po zaslonu i čitao nekoliko redaka, tiho sam
mu prenio vijest nadajući se da nas nitko elektronski ne
prisluškuje. Kako sam se samo ugodno iznenadio vidjevši da
Stron ne zapada u bijes. Podigao je pogled i namrštio se s
izrazom zadovoljstva na licu.
"Prokljuvio sam to već tijekom prvih šest mjeseci", zarežao
je-
Iznenađen, povikao sam: "I nisi mi rekao?"
"Kakva bi korist bila od toga, momče? Jesi li sa sobom u
prtljazi ponio set mikroutičnica? Znaš li reprogramirati tu
vražju kutiju?"
"Bojim se da ne znam. Ipak, mogao si me upozoriti. Pazio
bih što govorim, vodio računa o tome što diktiram u max."
"I prestao pjevati u kupaonici?"
"I to, naravno."
"Da si se počeo ponašati drukčije nego inače i odjednom
postao zatvoren, samo bi privukao pogled njihovih očiju koje
se cakle od znatiželje."
"Lako moguće. Ali reci mi, što si ti učinio u vezi s tim?"
Uzeo je koricu "slanine" s tanjura i počeo je s uživanjem
žvakati, pažljivo promatrajući moje lice žmirkavim očima.
"Imam ja svojih načina."
"Kao na primjer?"
"Znam dovoljno o maxu da mogu unijeti u njega zvučni
zapis koji se nasumično uključuje. S vremena na vrijeme
dodam mu još pokoju sitnicu. Pjevam balade glasom koji je
nemoguće oponašati, recitiram sabrana djela Bobbyja Burnsa
na dijalektu, čitam dugačke ulomke iz mojih knjiga koji su
sposobni omamiti svakoga tko prisluškuje. Sve po starom,
shvaćaš?"
"Držiš li svoje privatne zapise u maxu?"
"Misliš na moje fantazije i domaće recepte? Ne, momče,
tako glup ipak nisam."
"Ne vodiš dnevnik?"
"Vodim, no ništa ne može biti dosadnije od njega. Nekoliko
puta spominjem i tebe."
"Aha, i ja sam pribilježio nekoliko dosadnih bilješki o tebi
u svojemu dnevniku."
"Pribilježio sam samo najgore", rekao je nasmijavši se.
"Kaubojske čizme, unjkanje, bijedno šepanje. Šepirim se i
svojom kulturnom kamuflažom, kiltom i krznenom kesom,
žudnjom za ovčjim iznutricama kuhanim u želucu s lojem i
svojim gajdama, svojim prljavim raspoloženjima, svojim
tričavim ljubomorama. Dovoljno da pomisle da smo nas
dvojica krajnje osebujni, luckasti stari znanstvenici koji u
svojoj naivnosti nimalo ne sumnjaju u ono čime se bave."
"Mi to i jesmo, osebujni stari luckasti znanstvenici."
"I ja tako mislim. Pa ipak, mi smo i nešto više od toga, ne
misliš li?"
"Svakako. Bilo kako bilo, postoji netko tko po mojemu
mišljenju može temeljito srediti tvoj max."
"Koliko će me to stajati?"
"Nešto smo škrti danas?"
"Ne, ne, jednostavno želim znati koliko što stoji."
"On to radi zabadava, iz principa. Mlad je, pravi je
neotkriveni genij."
"Dobar momak, po svemu sudeći. Pije li?"
"I te kako."
"Platit ću mu."
 Tako je, dok smo te večeri Stron i ja, okruženi gomilom
promatrača, igrali šah u salonu na palubi C i začinjali zrak
škotskim prostačkim izrazima, Dwaine kriomice obavio svoj
posao.

Dan 2235.:

Danas smo izveli mali eksperiment. Dwayne i ja odlučili

smo nenajavljeni banuti pred vrata Stronove sobe. Dok smo
koračali prema njoj, Dwayne mi je rekao da je prije dva tjedna,
ušavši u Stronovu sobu u namjeri da obavi posao, našao
poliplastičnu plošku na njegovu maxu, a pod njom cedulju: Za
tajanstvenoga neznanca, uz zahvalu.
"U njoj je bio izvanredan viski", dodao je.
Pokucali smo na vrata i iznutra začuli prigušeno gunđanje.
Vrata su iščezla, a pred našim očima ukazala se unutrašnjost
planinskoga zamka u svoj svojoj raskuštranoj veličajnosti, a
njegov vlasnik sjedio je za radnim stolom, iznenađen što ga
posjećuje netko tko ne pripada pomoćnome osoblju. S obzirom
na njegovu narav, ne bih se čudio da smo nas dvojica bili
njegovi prvi pravi gosti. Ničim nije pokazao da smo dobrodošli,
no nakon što smo mu tihim glasom spomenuli "revolt", pristao
je pustiti nas unutra.
Kada smo ušli, zarežao je prema vratima: "Zatvori se,
prokletinjo!" što su ona i učinila.
Za razliku od Xueove sobe u kojoj je sve na svojemu mjestu
i koja odiše upravo bolesnom urednošću, Stronova nimalo ne
sliči ljudskoj nastambi. Prije je nalik vjeveričjemu gnijezdu. Ne
samo što u njoj vlada potpun nered; taj je nered patološke
vrste. Ne pada mi na pamet suvislo opisivati što sam sve u njoj
vidio jer u njoj nije bilo ničega suvisla. Bio je tu glineni vrč pun
sasušenih stabljika vrijeska s kojih se trunilo sjemenje i latice
kojih je bilo posvuda, zatim razni športski trofeji, a nad svim
time srebrni čunjevi za boćanje na ledu. Sva četiri zida bila su
okićena fotografijama ljudi, pasa, pustopoljina i zviježđa. Ne
smijem propustiti spomenuti ni izvanredno domišljatu,
primitivnu destileriju za alkohol koju drži u ormaru pod
ključem, vrlo malenu ali korisnu napravu, sudeći prema broju
poliplastičnih boca što ih je ondje uskladištio, punih tekućine
jantarne boje.
"Tko ste vi?" zapitao je Dwaynea strogim glasom.
"Tajanstveni neznanac iz poruke", promrmljao je potonji.
Gunđajući sebi u bradu Stron je uklonio s kreveta knjige,
listove papira i ostali krš nevezan uz intelektualno
obogaćivanje i ponudio nas da sjednemo.
Razgovarali smo neko vrijeme o našemu planu, a zatim
smo pristupili njegovoj provedbi:
Dwayne je najprije deaktivirao Stronove nove zaštitne šifre.
Sjeo sam pored njega, Stron je ukucao adresu moje
elektronske pošte i poslao mi glasovnu poruku preko niaxa.
Rekao je: "Neile, ovdje Stron McKie. Nešto sam razmišljao.
Katkada se pitam nadziru li oni naše sobe i naše dokumente.
Gubim li ja to razum ili tu ipak nešto ima? Ne sviđa mi se
pomisao da nas drže na oku. Dođe mi da dignem galamu."
Odjavio se i prepustio max Dwayneu. Nakon reaktiviranja
zaštitne šifre zadovoljno smo se smijuljili, a zatim smo Dwayne
i ja otišli ravno u moju sobu. Ondje je deaktivirao moju
zaštitnu šifru, a ja sam zavirio u svoj sandučić elektronske
pošte. Sobom se razlijegala Stronova poruka.
Kliknuo sam odgovori i rekao: "Strone, ne ide mi u glavu
zašto bi to činili. Sve je to u tvojoj mašti. Vrijeme je da smanjiš
potrošnju viskija, momče."
Zatim sam se odjavio, a Dwayne je reaktivirao zaštitnu
šifru.
Dan 2236.:

Vrlo zanimljivo. Jutros, manje od dvadeset i četiri sata od

našega eksperimenta, u sandučić moje elektronske pošte
pristigla je tekstualna poruka (vidi priloženi ispis):

Dr. de Hoyose,
do sada nismo imali zadovoljstvo upoznati se.
Kao član organizacijskoga povjerenstva za
obrazovni, kulturni i znanstveni program na
brodu zamoljen sam da stupim u kontakt s Vama
i zamolim Vas za nešto što će, nadamo se,
pobuditi Vaše zanimanje. Kao što znate, zbog
duljine putovanja psihološko ozračje i moral
putnika na brodu izloženi su neprekidnim
izazovima u uvjetima ograničenoga životnog
prostora koji je kao psihološko/društvena
konfiguracija poseban. Naravno, takvo što moglo
se očekivati tijekom tako važna pothvata kao što
je naš. Premda je držanje sviju nas do sada, po
mojemu mišljenju, bilo na zavidnoj razini, kod
pojedinaca je moguće očekivati znakove nezdrave
sklonosti letargiji i povlačenju u sebe.
Zbog toga povjerenstvo i dalje nudi širok
izbor programa koji će, vjerujemo, potaknuti
zanimanje i motivaciju putnika, a među njih
spadaju i naša redovita javna predavanja. Sigurno
Vam je ostalo u sjećanju da ste nam učinili veliku
čast održavši, prije šest godina, inauguralno
predavanje. Bio je to uspjeh vrijedan pažnje koji je
ljude potaknuo na razmišljanje i motivirao ih za
rasprave koje su trajale mjesecima. Brodski mi
arhivar kaže da je zapis Vašega govora još uvijek
predmet golema zanimanja putnika. Želim još
jednom zahvaliti na Vašoj spremnosti da nas
 upoznate sa svojim sjajnim i poticajnim
razmišljanjima.
Otada su prošle dvije trećine našega
putovanja svemirskim prostranstvom.
Povjerenstvo bi Vam stoga bilo zahvalno kada
biste razmotrili mogućnost održavanja još jednoga
javnog predavanja o bilo kojoj temi koja Vam se
čini zanimljivom. Naiđe li ova naša molba na Vaše
odobravanje, bit će mi zadovoljstvo dogovoriti se s
Vama o vremenu i načinu održavanja predavanja,
kad god to Vama bude odgovaralo.
Možemo li se sastati sutra ujutro, recimo u
10 sati?
S najboljim željama,
dr. sc. Elif Larson, DG/GK,
zamjenik ravnatelja, Odjel za društvenu
infrastrukturu

Čovjeku sam poslao odgovor u kojemu sam rekao da sa

zadovoljstvom prihvaćam njegov poziv te da ću, pošalje li mi
fizičku adresu ureda, biti točno u 10 pred njegovim uredom.
Nekoliko minuta kasnije primio sam odgovor:

Bit će mi posebno zadovoljstvo.

Paluba C, Odjel ODI, soba 712
Vidimo se.
Uz najbolje želje.

Smjesta sam uključio svoj max. Više od osam tisuća

članaka o liku i djelu Elifa Larsona. Norvežanin, tek prevalio
četrdesetu. Pridruženi profesor na cijelomu nizu nordijskih
sveučilišta, osnivač njujorškoga Instituta koji se bavi njegovim
teorijama. Često nastupa na konferencijama o "deagresivizaciji
čovječanstva". Dobitnik uglednih nagrada, kojih je toliko da ih
je suvišno i spominjati. Uspješno posredovao u ostvarenju
dobrobiti različitih društvenih skupina u globalnim
konfliktnim situacijama. Uža specijalnost: područje koje je
"proslavio" (nikada čuo za njega), pod nazivom
"Gemeinschaft/Gesellschaft kineziologija".
Zanimalo me je što ove riječi znače pa sam njihovo
značenje potražio na maxu. Gemeinschaft označuje vrstu
zajednice određenu geografskom bliskošću (nečijega sela,
mjesta stanovanja, obitelji). Gesellsclmft je zajednica nastala
odabirom: nečiji odabir odnosa iz široka spektra geografskih i
društvenih resursa, prema osobnim sklonostima. Ova izrazito
urbana praksa u međuvremenu je postala globalna norma.
Socijalni je radnik.

Dan 2237.:

Ajme meni! Zaboga! Ah, slatkorijeka li mahera - rođeni je

genij! Dopustite da vam opišem moj susret s njim.
Jutros, točno u deset, nacrtao sam se pred vratima
Gemeinschaft/Gesellschaft kineziologije u svemiru. Piljeći kroz
prozirnu pregradu domahnuo sam rukom mladoj ženi koja je,
očito dobro raspoložena, tipkala za stolom. Zapazila me je,
izgovorila nešto nečujno u max i dvostruka su se vrata smjesta
razmaknula i propustila me. Dok je u žurbi zaobilazila stol
kako bi me pozdravila, stanovita rezerviranost koju sam
osjećao bila je kao rukom odnesena njezinim srdačnim
osmijehom i srdačnim drmusanjem moje ruke.
"Dr. de Hoyose, čast mije, iznimna mi je čast! Ovuda,
molim vas; dr. Larson vas očekuje."
Zaštićen zidovima svojega svetišta dr. Larson je, nalik
dobrohotnoj prirodnoj sili, ustao od radnoga stola. Bio je to
krupan muškarac, hoću reći kršan, no nipošto predebeo. Lice
mu je bilo dječačko, blistavo, pravilnih crta i nasmiješeno, a
izraz na njemu zreo jer je već bio počeo gubiti kosu na
sljepoočnicama i dobivati sitne nabore na uglovima sjajnih,
toplih očiju. Izgledao je poput čovjeka s golemim životnim
iskustvom i istodobno prijazna ujaka zabavljena roštiljem u
stražnjemu dvorištu. Srdačnost i energičnost kojom mi je
prodrmusao ruku zamalo me je stajala moje staračkim
pjegama osute pandže. Sve u svemu, taj je druškan sposoban
razoružati i najnesklonijega klijenta.
Kako bi sve bilo točno interpretirano, sa sobom sam ponio
uređaj za snimanje veličine dugmeta, zgodnu stvarcu koju se
zakači za suvratak, koju sam kupio na crnoj tržnici u
Singapuru prije više godina. Nekomu neupućenu bio je to
samo sićušan pozlaćeni disk s naslikanim rascvjetanim
kaktusom oko kojega su bila ispisana slova UAUK (Udruženje
američkih uzgajivača kaktusa). Cvijet je hvatao svaku riječ
izgovorenu u blizini.
Ne kanim prepričavati čavrljanje (čemu tratiti vrijeme,
čemu mrčiti fini papir?). Dostajat će kažem li da je njegovo
držanje tijekom cijeloga susreta bilo vrlo opušteno, gotovo bih
rekao očaravajuće. Štoviše, dobro se pripremio. Najprije je
iskazao oduševljenje mojim Nobelovim nagradama, mojom
nazočnošću na brodu i spremnošću da održim još jedno
predavanje. Potom me je zapitao o izvjesnim pojedinostima iz
mojih "nedavnih" članaka objavljenim u znanstvenim
časopisima, stvarima koje su mu se činile neobično
poticajnima, ali nekako okolišavajućima. Objasnio sam mu
sporne dijelove; postavio mi je nekoliko dodatnih pitanja (vrlo
korisnih, moram priznati), a kada smo ih iscrpili, prešli smo
na pravi, premda neizrečeni razlog našega susreta.
Sjedili smo za njegovim radnim stolom - od pravoga drveta,
činilo mi se - sučelice jedan drugome, a u šalicama od pravoga
porculana pušila se kava. Ruke je držao sklopljene na stolu,
ispružene prema meni. Ja sam svoje držao neutralno
prekrižene u krilu, iako su ostali dijelovi mojega tijela
poručivali da se osjećam ugodno i opušteno. Držao sam se kao
da sve što mi govori upijam s dostojanstvenom i požudnom
zanesenošću.
"Doista sam polaskan što ste se potrudili razumjeti ove
ideje, dr. Larsone. Malo je ljudi kojima to polazi za rukom."
"Zovite me Elif", uzvratio je uz smiješak.
"Elif. Moje je ime Neil."
"Hvala vam, Neile. Nadam se da vam ne dosađujem kada
kažem da smo veoma počašćeni vašom nazočnošću na brodu."
"Ni najmanje", uzvratio sam verbalno se zarumenjevši
poput djevojčurka. Za Boga miloga, kako da čovjek reagira na
ovakvo laskanje?
"Veoma su nas se dojmile reakcije koje je izazvalo vaše
nastupno predavanje. Moram vam u povjerenju reći da ni
jedno kasnije predavanje nije izazvalo tako pozitivne reakcije."
"Hvala vam."
Hoću reći, što? Hoću reći, zašto izigravaš smiješnoga elfa6?
Osim što me je dvadesetak ljudi pitalo za ime skladatelja
simfonije koju sam pustio uz predavanje, nikakve druge
povratne informacije nije bilo. Xueovo predavanje, godinu
dana kasnije, bilo je puno zanimljivije od mojega, bilo je,
zapravo, zapanjujuće, do te mjere sjajno da sam mu zamalo
savjetovao da se ostavi žvrljanja tintom po papiru i započne niz
predavanja. Predavanje dr. Pagnola o prilagođavanju vrsta
također je bilo neobično inspirativno. Takvo je bilo i predavanje
dr. Teala o antimateriji.
"Naravno, imali smo nekoliko izvanrednih predavača
proteklih šest godina", rekao je taj Elf. "Povjerenstvo je
mišljenja da su oni, u cjelini gledajući, nemjerljiv doprinos
psihološkoj dobrobiti naše zajednice."

6 Igra riječi: Elif se piše i čita gotovo isto kao riječ elf (zlo biće; đavolak,

patuljak), nap. ur.

 "I meni se tako čini, Elife", rekoh kimajući glavom poput
mudraca. "Naravno, samo se po sebi razumije da u zdravoj
zajednici ne misle svi isto. U svakoj zajednici uvijek postoji
neki rascjep između pristaša Gemeinschafta i onih koji daju
prednost Gesellschnftu."
Tako, neka zna da sam se i ja dobro pripremio. Nekoliko je
trenutaka šutio. Izraz njegova lica nije izgubio na ljubaznosti,
no njegove su me oči sada promatrale daleko pozornije, iako
jedva primjetno. Nastavio je: "Da, to može postati problem. Na
svu sreću, u zajednici okupljenoj oko istoga cilja, u istinski
globalnoj zajednici kakva je naša, Gesellschaft je
sveobuhvatna dinamička sila društvene interakcije. Ovdje ne
postoji takvo što kao što je lokalna neposredna okolica."
Kimnuo sam potvrdno glavom, iako se u sebi nisam mogao
složiti s njegovom tvrdnjom. Možeš se kladiti da na brodu
postoji više lokalnih zajednica, Elfe. I sve su one usko
povezane.
"Prekrasno je", nastavio je, "to što nikada ne ćemo moći
iscrpiti bogatstvo velikih umova koji su zajedno s nama na
brodu. To je razlog što od naših najuspješnijih govornika
tražimo da nam preporuče druge znanstvenike za koje misle
da mogu ponuditi poticajna izlaganja. Možemo li u tomu
pogledu računati s vašom pomoći?"
"Mislite da bili vam mogao savjetovati još neko ime?"
"Da. Bilo koga tko bi mogao pobuditi zanimanje većega
broja slušatelja. Vidite, poznato je da kod ljudi postoji sklonost
izoliranju tijekom dugačka putovanja kao što je naše. Što je
iskustvo javnih susreta bogatije, ljudi će se više osjećati
dijelom zajednice."
Elfe, ta riječ počinje me već pomalo zamarati.
"Bistro umovanje", kimnuo sam glavom u znak
odobravanja. "Sretni smo što imamo osoblje osjetljivo za te
aspekte života. Znate već kakvi znanstvenici znaju biti."
 Zahihotao se s razumijevanjem.
Zabuljivši se u strop njegova ureda namrštio sam se,
praveći se duboko zamišljenim, kao da u glavi prekapam po
listi najboljih govornika. On je strpljivo čekao.
"Znate," rekoh, "mislim da bi bilo dobro kada bi nam Xue
Ao-li održao predavanje o matematičkim anomalijama
prisutnim kod ubrzanja čestica."
Elf je učtivo kimao glavom. "Da, svakako, dr. Xue bio bi
pun pogodak."
"Zatim, tu je dr. Pagnol koji bi mogao održati predavanje o
prilagođavanju vrsta. Pa dr. Teal, koji bi mogao govoriti o
antimateriji."
"Koliko se sjećam, njih dvojica već su govorili o tim
temama. Ne bi trebalo ponavljati teme o kojima je već bilo
govora."
"U pravu ste. Koga još?" mrmljao sam sebi u bradu.
"Mmmm, koga bismo još mogli?"
"Tu je i dr. McKie. On još nije govorio."
"On bi mogao održati sjajno predavanje iz astronomije",
rekoh.
Elfovo lice nastavilo se smiješiti, no nekako suzdržano, po
čemu sam zaključio da smo dospjeli pod udar radarskoga
snopa.
"Izvrsno rješenje", rekao je Elf meškoljeći se na stolici.
"Hoće li ga Povjerenstvo pozvati? Ili biste više voljeli da ga
zamolim osobno? Znate, ima svoje mušice. Nije osobito
društven."
"To bi nam bilo od koristi, siguran sam", rekao je Elf. Lice
mu je iznenada poprimilo izraz iskrene zabrinutosti. "Veoma
se divim radu gosp. McKiea, veoma, uvjeravam vas." Zastao je
kao da razmišlja o mojemu prijedlogu. "Ipak, pomalo me
zbunjuje."
 "Zbilja, kako to mislite?"
"Ne čini se baš presretan što je s nama."
Zabacio sam glavu i znalački namignuo. "To je samo
Stronov stil. Uživa kada ga drugi smatraju starim gunđalom."
"Pitam se bi li gunđao pred slušateljima."
"Ne sumnjam da bi. Ali to je dio njegova šarma. Mislim da
bi se to svidjelo slušateljstvu."
"Možda ste u pravu."
"Jeste li ga upoznali?" upitah. "Siguran sam da bi vam se
svidio."
"Nisam ga imao prilike osobno upoznati." Elf je odmahnuo
glavom i namjestio na lice izraz zanimanja glumeći
oduševljenje Stronovim ugledom. "Čujem da je malko na svoju
ruku."
"I jest."
"Zastupa fantastične teorije, koliko čujem."
"Boljega znanstvenika nemoguće je zamisliti. Međutim,
izvan područja astronomije zna biti nepopustljiv u nazorima.
Mušičav je i svojeglav, da tako kažem. Ljudi katkada misle da
je pomalo paranoičan, da mu se priviđaju kojekakve ludorije.
To je samo njegova gluma. Tako se zabavlja. Ne znam što ste
čuli o njemu, no što god da ste čuli, ne biste ga trebali uzimati
preozbiljno."
"Ne pada mi na pamet. A tko od nas nije mušičav i
svojeglav?"
"Razumije se. To život u zajednici čini zanimljivim."
Razmišljao sam nekoliko trenutaka o njegovim riječima i zatim
ga upitao: "Hoćete li, dakle, da ga ja zamolim da održi
predavanje?"
"Dopustimo da najprije Povjerenstvo razmisli o tome",
rekao je Elf nabravši čelo. "Dužan sam držati se protokola i
očekujem da će se na popisu naći cijeli niz imena."
 "Naravno. Nazovite me ako vam ustrebam. Na
raspolaganju sam vam."
Ustao je i pružio mi ruku. I ja sam ustao i pružio mu ruku.
Nasmiješili smo se jedan drugome s razumijevanjem, na što
me je on ispratio do vrata.
"Oh", rekao sam, kao da mi je odjednom palo na pamet
nešto što sam gotovo zaboravio. "Trebamo potvrditi datum i
mjesto mojega predavanja?"
"Ah, da, ne zamjerite mi, molim vas." Vratio se k stolu,
nadvio se nad planer na maxu, naškubio usne i rekao: "Što
mislite o prvome ponedjeljku idućega mjeseca, u sedam
navečer, glavni amfiteatar na šetnici A?"
"Slažem se."
"Dogovoreno."
Rastali smo se u ozračju uzajamnoga prijateljstva
čestitajući jedan i drugi samom sebi na uspješnu dogovoru za
tako kratko vrijeme.
Produžio sam prema Stronovoj sobi. Bio je kod kuće; kada
sam ušao, zatražio je od mene da mu detaljno opišem svoj
susret s Larsonom. Opisao sam mu ga u nekoliko crta i
zaključio:
"Nije baš pouzdan dokaz, ali odabir vremena ukazuje na
mogućnost da su prisluškivali naš hinjeni razgovor."
"Baš tako", zarežao je Stron nalivši mi prst svojega
najnovijeg napitka.
"S druge strane, ne bismo trebali donositi prebrze
zaključke", nastavio sam. "Posve je moguće da nismo pogodili
u sridu."
"Pogodili smo u samu tricu, Neile, momče."
"Možda stvari nisu tako gadne kao što izgledaju. To što
rade svakako je neetično, no možda ne misle nikakvo zlo."
 "Neile, čuješ li ti sebe? Ako je nešto neetično, znači da je
zlo."
"Ali on nije nikoga izravno optužio; nije postavio čak ni
jedno preliminarno pitanje."
"Sve jedno ljepše od drugoga. Kladim se da je on jedan od
onih frojdovskih tipova koji ti postave zamku, i to je ono
najgore. Postavio ti je medenu zamku, a ti si nasjeo, što se
moglo i očekivati."
"Priznajem da mi je pomalo mirisalo po medu. No nisam
primijetio da su mi se noge prilijepile za pod."
"Je li ijednom, onako slučajno, spomenuo moje ime?"
"Jest, ali tek nakon što je razgovor dobrano odmakao."
"Dobar je. Veoma je dobar. A to znači da je opasan."
"Lako moguće. Ipak, u interesu očuvanja perspektive
zapitajmo se znači li to išta, zapravo. Kakvu važnost ima to što
sumnjaju da smo prozreli njihove trikove? Činjenica je da ne
znaju ništa. Čak i da znaju, što mogu učiniti u vezi s tim?
Baciti nas u okove, u tamnicu?"
"Teško. Ipak, mogu nam vraški zagorčati život - mogu vršiti
pritisak na nas, mogu nas izolirati, demonizirati nas u očima
ostalih putnika. Najgore od svega, mogu nam uskratiti dozvolu
da se iskrcamo na planet zajedno s istraživačkim timovima.
Mogu nam čak okrnjiti ugled u povijesnim priručnicima."
"Moj je već okrnjen. Ja sam već odavno osuđeni
kriminalac. Zar nisi čuo za to?"
"Ne. Ispričaj mi o tome."
To sam i učinio. Smijao se od srca. Zatim smo se razišli.
Dan 2251.:

Sinoć sam gledao Čarobnjaka iz Oza, film iz davnih

vremena - pravu naivnu fantaziju - ali u njemu je glumila vrlo
lijepa djevojka ugodna glasa koja je poskakivala po cesti od
žute opeke.
Jutros sam se probudio prije zore, mokar od znoja, obuzet
jezom. Vrlo neobično jer nikada ne upamtim svoje snove i već
desetljećima nisu me progonile noćne more.
U snu sam izbezumljeno jurcao po Kosmosu pokušavajući
uvjeriti ljude da nas "oni" promatraju i prisluškuju. Brodske
su vlasti nijekale optužbu i proglasile su me paranoikom. Nitko
od putnika i posade nije mi povjerovao.
Elif Larson odvukao me je protiv moje volje na psihološko
savjetovanje. Privezali su me za stolicu i ostavili me nasamo sa
psihijatricom. Bila je to žena vrlo niska rasta s tamnim
sunčanim naočalama, odjevena u jednodijelni sintetički
kombinezon koji joj je bio pripijen uz tijelo i koji nije nimalo
laskao njezinoj figuri. Ljuljala se naprijed-natrag na uredskoj
stolici, mrgodeći se prema meni, povlačeći dugačke dimove iz
cigaršpica iz kojega je virila cigareta bez filtera. Prostorija je
bila ispunjena gustim oblakom otrovnoga duhanskog dima.
Lice joj je bilo naborano od starosti i nagrđeno ožiljkom koji joj
se od obrve spuštao preko cijeloga obraza. Plavo obojena kosa
bila joj je dugačka i ravna. Drhtao sam od straha pred njom -
ne zbog toga što mi je možda mogla učiniti, već zbog činjenice
da je bila to što je bila.
Pušila je cigaretu za cigaretom, ljuljajući se i zureći dugo
u mene, pijuckajući s vremena na vrijeme komadiće duhana
na pod. Piljila je u mene kao da sam neki zanimljiv primjerak
kojega se upravo sprema secirati - čim dovrši svoju cigaretu.
Mogao sam jasno vidjeti da bi uživala u mojim krikovima.
Kasnije bi sigurno napisala referat u kojemu bi opisala kako
sam umro u mukama.
 Na moje veliko olakšanje, međutim, uputila mi je iskrivljen
osmijeh i hrapavim glasom, s jakim istočnoeuropskim
naglaskom, rekla mi da vjeruje mojim riječima. Priopćila mi je
da može jasno razabrati kada ljudi potiskuju, projiciraju i
supstituiraju te da je sigurna da ja niti potiskujem, niti
projiciram, niti supstituiram, kako je rekla, jer nas zaista
progone. Katkada progone čak i psihijatre, dodala je
pravdajući se. Zatim je uslijedilo dugačko, zamorno dugačko
predavanje, a ja sam bio prisiljen slušati kojekakve gluposti,
kao na primjer da ne zna što bi dala da može biti
cirkusantkinja, da može stajati na leđima ponija i održavati
ravnotežu na jednoj nozi.
"O, da", složio sam se kimajući suosjećajno glavom.
"Siguran sam da biste bili vrlo uspješni u tome."
Iskliznula je iz svoje stolice i sada joj se iznad stola vidjelo
još samo tjeme. Zaobišla je stol, a ja sam vidio da nije viša od
metar i dvadeset.
"Vi se pokroviteljski ponašate prema meni!" vrištala mi je
u lice. "Gledate s visoka na ljude moje visine! Priznajte to.
Priznajte!"
"Ne, ne, vjerujte mi, molim vas. Ne gledam s visoka na vas,
osim u fizičkomu smislu, dakako."
"Što mislite time reći?" zarežala je s prijetnjom u glasu.
"Mislim reći da nisam ja odlučio da ću biti visoka niti ste
vi odlučili da ćete biti niska rasta", zacvilio sam.
Počela je ponovno vrištati prema meni - pljuvačka i mrvice
duhana letjele su na sve strane.
U tomu trenutku u sobu su nahrupili stražari ODI-ja.
Očito smo bili pod nadzorom: prisluškivali su nas.
"Ispirete li mozak ovomu čovjeku na ispravan način?"
povikali su.
Pitanje je ostalo bez odgovora. Prostrijelila ih je pogledom
i naglim pokretom ruke strgnula s nosa sunčane naočale u
namjeri da ih obori pogledom. Uplašili su se toliko da su se bez
riječi povukli iz prostorije.
Bijesna kao ris, odvezala me je i rekla da ćemo sada cijeli
brod obavijestiti da je ODI zapravo tajna policija. Jurnuli smo
hodnicima i pokušali privući pažnju nekolicine prolaznika, no
nitko se nije obazirao na nas. Iznenada, niotkuda, pred nama
je iskrsnuo Elif Larson s tucetom svojih prišipetlja. Vezali su
psihijatricu, a isto su učinili i sa mnom. Odveli su nas u
prostoriju za mučenje duboko u utrobi broda, gdje su nas
privezali za sjedala okrenuta golemu videozaslonu. Uslijedilo
je ludilo - ludilo, ludilo, ludilo! Najgori od svega bili su
programi koje smo bili primorani gledati. Kada bismo zatvorili
oči, u lice su nam bacali vjedra s hladnom vodom. Bili smo
primorani gledati sve - baš sve! Morali smo dane i dane gledati
intervjue s televizijskim zvijezdama, Disneyjeve mjuzikle,
holivudske ljubavne filmove.
"Ne smijete postupati tako sa mnom!" vrištala je sitna
ženica. "ja sam psihijatrica! Psihijatrica sam, čujete li me?
Znam što radite mojemu mozgu!"
Odvedeni smo još dublje u utrobu broda, u posebnu,
prostranu bijelu prostoriju bez ijednoga prozora. Iza zavjese
čulo se zujanje nekakvih mehanizama, zveket udaranja metala
o metal, tutnjava, mnoštvo zvučnih signala i drugih zvukova
što ih stvara kompjutorska mašinerija: sa stropa je spušten
zaslon i pušteno nam je još filmova. Bili smo primorani
provoditi sate i sate pred zaslonom i gledati zatupljujuća
natjecanja u golfu iz dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća.
Psihijatrica je izgubila svijest. Ja sam vrištao. Psihološka bol
bila je neizdrživa. Preklinjao sam ih da me ubiju i skrate mi
muke. Nisu to učinili, naravno. Otimao sam se i vrištao sve
dok se, iznenada, zavjesa nije povukla, a meni se otvorio
pogled u unutrašnjost prostorije u kojoj se nalazio mehanizam
koji je kontrolirao sve na brodu, Čarobnjak iz Oza.
 Mojega dragog psića Scottiea vukli su za oglavnik.
Uhvaćen je u arboretumu. Elf je izvukao pištolj i ubio ga pred
mojim očima.
"Neeeee!" cvilio sam.
"Nisi više u Novome Meksiku, Hoyose", blebetao je.
Iznenada, začula se strahovita grmljavina i osjetismo
snažan udarac. Kosmos se zanio i svi popadasmo na pod -
mučitelji, stražari, čarobnjak, psihijatrica i ja. U brod je
udarilo drugo izvanzemaljsko vozilo. Gomila malenih zelenih
ljudi, nižih od psihijatrice, preplavila je sobu. Oči
izvanzemaljaca bile su divovske, crne, nalik onima u reptila,
tijela su im bila nalik onima u malih južnoameričkih
majmuna.
"Morate nas nazivati vašim Malenim Prijateljima",
obznanio je njihov vođa. "Dolazimo u miru."
Uto svi izvanzemaljci prasnuše u histeričan smijeh. Zatim
su uperili u nas svoje svjetlosne puške i počeli pucati. Otpuzao
sam iz prostorije, osovio se, svejednako posrćući na noge i
pokušao upozoriti ostale na brodu, no tada sam vidio da tijela
suputnika leže razbacana posvuda po podu. Sav krvav, puzao
sam po šetnici uzvikujući: "Strahota! strahota!" Probudio sam
se.
(Ay, caramba!)

Dan 2252.:

Prvoga ponedjeljka u sljedećemu mjesecu ovaj je osuđenik

blagovao svoj posljednji obrok u indijskome restoranu (uh, jelo
od mesa, riže i povrća, začinjeno curryjem!), uživajući u
skromnoj čašici madeirskoga vina. Nešto kasnije spustio sam
se do Stronove sobe i pokucao na vrata jer smo se ranije
dogovorili da ćemo prošetati zajedno do predavaonice na
palubi A.
"Grrr, gdje je moja kama, nikada je nema kada mi treba!"
mrmljao je vezujući svoju jarko crvenu kravatu s kariranim
škotskim uzorkom, spremajući se da ode.
"Što je kama?" upitao sam.
"Domišljato oružje koje smo mi Škoti izumili za nanošenje
boli uljezima."
"Nemoj mi reći da si zaboravio prokrijumčariti jedno na
brod."
"Pokušao sam, no otkrilo ga je osiguranje u Africi. Oduzeli
su mi ga. Pomislili su da bih mogao oteti brod."
"Uzeli su ti i strjeljivo, pretpostavljam?"
"Kama je nož, momče, točnije rečeno, vrsta bodeža."
"Ah, tako."
Otkopčao sam športsku jaknu i pokazao mu svoj pribor
privezan za remen. Skinuo sam ga i pokazao mu stari nož na
rasklapanje.
Nacerio se. "Dečko se sprema na avanturu, ha?"
"Tako je."
"Kako si to uspio prokrijumčariti na brod?"
"Kada si bogalj, imaš izvjesne prednosti."
Nasmijao se. "Želio bih da sam i ja deformiran."
Vratio sam nož u pribor. Natrag k ugodnomu i bezopasnom
astrofizičaru.
Dok smo se s palube B uspinjali stubištem na palubu A,
rekao je: "Razmisli o ovome: pretpostavimo da na AC-A-7
postoje razumna bića. Objektivno govoreći, zar u tome slučaju
ne bismo upravo mi bili uljezi?"
"Imaš pravo. Razumna bića na AC-A-7 gledala bi posve
drukčije na stvari negoli mi."
 "Točno. Na sreću, vjerojatno se ne ćemo susresti s tim
problemom. S toga planeta nikada se nije Čulo ni najobičnije
ovčje blejanje. Ništa što bi se moglo detektirati uz pomoć bilo
kojega instrumenta što ga je čovječanstvo izumilo. S druge
strane, to ne znači da oni ne komuniciraju, ako su ondje. Mogu
se koristiti valovima koje mi ne možemo izmjeriti."
"Strone, ako nas netko čeka na AC-A-7, a misliš da smo
mi uljezi, zašto si pristao sudjelovati u ovoj ekspediciji?"
"Ah, htio sam se uvjeriti da izvanzemaljci dobiju neku
predodžbu o svojoj slobodi izbora, uvjeriti ih da nismo svi mi
naduti izrabljivači. Dolazim im kao osoba, ne kao veleposlanik
ljudskoga roda."
"'Pozdravljam vas, razumna bića kao što sam i sam,
dolazim u miru!' Tako bi im pristupio?"
"Da, upravo tako."
"Vrlo dobro, no možeš li izbjeći vrsti iz koje si potekao?"
"Mogu itekako. Nisam marioneta službene politike.
Naiđemo li na male zelene, upoznat ću ih sa Stronom
McKieom, ne sa svojom vrstom."
"Nadajmo se da će uočiti razliku."
"Zašto ne bi? Umijem biti šarmer, znaš."
"Hm, znam."
Dok smo, prolazeći šetnicom A, vukli noge prema
auditoriju u prednjemu dijelu broda, Stron je izvalio cijeli niz
duhovitih primjedaba. Po ustrajnu čupkanju sijedih dlaka iz
ušiju, međutim, mogao sam zaključiti da je prilično uzrujan.
Dok smo se približavali širokim ulaznim vratima, iza njih
smo čuli glasan žamor po kojemu smo, a i po tome što su iz
oba smjera šetnice te pokrajnjih prilaza pristizale nove kolone
ljudi, zaključili da će dvorana biti puna.
"Dakle, Neile, stigli smo. Spremi se za bitku."
 "Volio bih da smo se namazali jarkim bojama, Strone, i da
smo sa sobom ponijeli dvosjekle škotske mačeve."
Napravio je grimasu i iščupao nekoliko preostalih dlaka iz
uha. "Ne, ne, to je potpuno pogrješan pristup. Večeras ćemo
nas dvojica biti utjelovljenje dostojanstva."
Šmugnuo je pored mene i ušao u auditorij sam kako nas
ne bi povezali jednoga s drugim i kako nitko ne bi posumnjao
da spremamo urotu. Ostao sam kraće vrijeme pred vratima
rukujući se s ljudima i čavrljajući s njima, promatrajući
krajičkom oka Strona koji je sjeo u prvi red, pored troje od
petero nobelovaca. Pagnol i Teal također su sjedili u prvomu
redu, u društvu s još nekoliko istaknutih znanstvenika.
Auditorij prima šest stotina slušača. Zahvaljujući
posebnim materijalima od kojih su građeni zidovi i tepihu koji
pokriva cijelu dvoranu u ovoj prostranoj dvorani nema jeke.
Redovi sjedala spuštaju se blago naniže prema prostoru za
orkestar (koji je sada prazan, premda ga glazbenici povremeno
koriste za koncerte). Sjedala su od materijala kestenjaste boje,
presvučena preko mekane podloge i udobna su poput
naslonjača. Te večeri većina njih bila je zauzeta. Po mojoj
procjeni, bilo je prisutno dvije trećine putnika i posade. To me
je prilično iznenadilo jer je tema mojega predavanja, kako je
oglašeno, bila "Psihologijska fizika".
U fazi planiranja poduzeo sam mjere opreza i zamazao oči
dragome dr. Larsonu rekavši mu da ću predavanje započeti
govoreći o astrofizičkome aspektu našega putovanja, zatim
povezati to s mojim ranim radovima bez kojih gradnja broda
ne bi uopće bila moguća te kao vrhunac završiti predavanje
usporedbom međusobne gravitacijske sile nebeskih tijela u
Sunčevu sustavu s utjecajem što ga članovi određene
zajednice imaju jedan na drugoga. Nebeski titani, ustvrdit ću,
održavaju jedan drugoga u osjetljivoj ravnoteži na otprilike
sličan način na koji mi potpomažemo jedni druge na Kosmosu.
Predavanje bi završilo gromoglasnim pozivom za
uspostavljanjem obnovljene odgovornosti svih članova
zajednice jednih za druge. Jednom riječju,
Gemeischaft/Gesellschafi kineziologija.
Dopalo mu se. Progutao je to. Pustio je s lanca sve svoje
moći promidžbe i oglašavanja. Veličanstvena večer napokon je
došla.
Jedan od organizatora događaja, dr. Skinner, ravnatelj
ODI-ja, odveo me je središnjim prolazom između sjedala prema
uzdignutome podiju. Prolazeći između sjedala zapazio sam da
Dwayne sjedi u zadnjemu redu, pogrbljen nad nekom knjigom.
Pia mi je plaho domahnula rukom iz sredine auditorija. Maria
mi se majčinski nasmiješila; nekoliko pojedinaca raštrkanih u
auditoriju počelo je pljeskati. Dok sam se trima kratkim
stepenicama penjao prema podiju, zapljeskalo je još nekoliko
ljudi. Srce mi se uzi u palo.
Podij je odisao nostalgičnošću: bila je to povijesna
umjetnina - skulptura izrađena od platine i poliplasta, a
prikazivala je svemirski brod koji se diže prema nebu i odlazi
duboko u svemir. Trup podija oblikovala je traka raketnih
izgarajućih plinova, a sama raketa služila je kao oslonac za
govorničku tribinu izrađenu u obliku nagnuta prozirna diska
koji je predstavljao Sunčev sustav s blještavim suncem veličine
grejpfruta, dizajnirana tako da osvjetljava govornikove papire.
Oko njega polagano su kružili planeti u obliku manjih obojenih
kugla.
Skinner je zauzeo mjesto za podijem i počeo s uvodnom
riječju. Bla-bla-bla - o mojim nagradama, priznanjima,
počastima, dostignućima, knjigama - bla-bla-bla. Zašto mi se
svaki put naježi koža kada čujem takvo trabunjanje? Možda
zato što je ono previše nalik naklapanju uličnoga trgovca s
kolicima? Ugrožava li to moju urođenu skromnost? Ili možda
razobličuje moju skrivenu oholost? Bilo kako bilo, tijekom
cijeloga uvodnog dijela stajao sam malko po strani, smiješeći
se budalasto poput staroga čudaka, vrteći nervozno prstima
iza leđa. Uslijedio je gromoglasan pljesak. Rukovao sam se sa
Skinnerom i pristupio podiju.
Zastao sam nekoliko trenutaka i u mislima vidio
rasplesana dječaka u pustinji koji pjeva i trese svojim
zvoncima. Potisnuo sam tu sliku i započeo.
Dopusti mi, dragi čitatelju, da kao sažetak svega i uz
stanovitu dozu ponosa kažem da sam upravo briljirao. Bio sam
razgovijetan na način koji kao da je proizlazio prirodno iz moje
osobnosti, balansirajući između znanstvenika i šoumena
takvom umješnošću da nitko među slušateljima (osim mojih
suurotnika) nije posumnjao da je posrijedi zapravo vodvilj. Bio
sam duhovit. Bio sam utjelovljenje nobelovca. Nisam govorio
kroz nos. Zgrabio sam slušatelje i ganuo ih. Korak po korak,
vodio sam publiku kroz glavne crte predavanja kako sam ga
izložio Elfu.
Kada sam došao do mjesta na kojemu sam ravnotežu u
Sunčevu sustavu trebao usporediti s ravnotežom poželjnom u
ljudskim zajednicama, načas sam zastao, radi dramatičnosti
efekta. Tijekom ove kratke stanke zaokružio sam značajno
pogledom po dvorani. Da se žiroskop u tomu trenutku
prevrnuo, sigurno biste bili to čuli. Preda mnom je sjedilo ne
znam ni sam koliko ljudi ravnih meni po časti i položaju i
zaneseno zurilo u mene. U dnu dvorane, u zadnjemu redu,
sjedio je Dwayne i živcirao me jer je i dalje sjedio pogrbljen nad
svojom knjigom. U sredini dvorane sjedila je Pia u društvu
letačkoga časnika, po svoj prilici svojega "posebnog prijatelja".
Amblem kompanije na prsima njegove uniforme sjajio se trima
blistavim zvjezdicama. Pored njega sjedila su još dvojica
časnika na čijim se prsima također mogao vidjeti ovaj blistavi
amblem, a moglo ih se vidjeti još nekoliko u publici. Posve
lijevo, u prvome redu, sjedili su, rame uz rame, Elf i ravnatelj
ODI-ja, nagnuti malko naprijed, i hrabrili me smiješkom jer su
znali da ubrzo slijedi poslastica večeri. Slavni znanstvenik
iznijet će njihov program u paketu kojemu nitko ne će moći
odoljeti.
"Kao što smo vidjeli," započeo sam, "uzajamno
gravitacijsko privlačenje nebeskih tijela u Sunčevu sustavu
veličanstveno je usklađena simfonija fizikalnih sila. Pritom naš
zavičajni sustav ostavlja na nas najveći dojam jer ga najbolje
poznajemo; on je naš. Zviježđe Alpha Centauri pruža nam još
složeniju sliku. Ova dva sustava dio su plesne koreografije
nebeskih titana, s njihovim planetima koji se okreću oko
vlastite osi, kružeći svejednako svaki oko svoje zvijezde, od
kojih svaka stoji u kinetičkoj ravnoteži unutar naše vlastite
skupine zvijezda, unutar masivnoga spiralnog kretanja naše
galaksije, smještene u polju uzajamnoga gravitacijskog
privlačenja članova naše vlastite galaksije koja, sa svoje
strane, izvodi ples s drugim zviježđima, sve dalje i dalje u
svemiru koji se neprekidno širi, a sve to neizrecivo je
veličanstveno i prekrasno. Sve to nalik je udvaranju i
svadbenomu veselju nezamislivih sila koje održavaju jedna
drugu u delikatnoj ravnoteži."
Zastao sam da dođem do daha.
"Katkada se kaže da je djelovanje ovih kolosalnih sila
slično utjecaju što ga pripadnici ljudske zajednice imaju jedan
na drugoga. U mjeri u kojoj mi doista utječemo jedni na druge,
to je točno. Pa ipak, ova je usporedba malčice nespretna i može
lako postati površna jer ni jedno ljudsko biće na Kosmosu ne
možemo svesti na nesvjesnu silu. Možemo upregnuti atom, ali
ne možemo imati potpunu kontrolu nad čovjekovom voljom,
niti nad njegovom sposobnošću za racionalno razmišljanje, niti
nad njegovom žudnjom za slobodom, a da pritom ozbiljno ne
ugrozimo čovjeka samoga. Uvjetovati ga, odrediti ga u skladu
s proizvoljnim teorijama o njegovoj naravi - naravi koja nam
neprekidno izmiče i prepuna je tajanstvenosti - znači
deformirati ga."
 Bio mi je dovoljan samo jedan pogled da vidim da se na
Elfovo lice i lice njegova pajdaša navukao izraz zabrinutosti.
Obojica su napeto slušala, obojica su se nagnula naprijed,
obojica su poduprla brade šakama, obojici su kažiprsti počivali
na obrazima i činilo se da su duboko zamišljeni.
"Ne dokazuje li cjelokupna povijest čovječanstva
nepobitnost ove istine? Unatoč tome, mi i dalje činimo istu
pogrješku, stalno, uvijek iznova. Mi brkamo nametnutu vlast
s legitimnim autoritetom. A što je legitimni autoritet, pitam ja
vas? Nije li to ugovor između slobodnih bića koja svoje
područje odgovornosti i određenu razinu donošenja odluka
dragovoljno dodjeljuju drugima, u skladu sa svojim
specifičnim nadarenostima, zadržavajući pritom odgovornost i
stavljajući potrebu za međusobnim poštivanjem iznad svakoga
drugog društvenog obzira? Ako je tome tako, prisiljeni smo
zaključiti da je toga u povijesti čovječanstva bilo vrlo malo."
Ponovno sam zastao. Elf i Skinner prestali su se smiješiti.
Čelo im se neugodno nabralo, glave su im bile nagnute pod
kutom koji je u isti mah govorio o radoznalosti i o zabrinutosti.
"I stoga me to bolno dira večeras", nastavio sam. "Bolno me
dira najviše zbog toga što smo tako malo naučili iz naše
prošlosti. To je razlog koji me tjera da kažem nešto o
neravnoteži u odvijanju života na našemu brodu. Elektronski
nadzor nad svima nama nastavlja se nesmanjenim
intenzitetom otkada smo napustili Zemlju. Sva osobna
računala u našim sobama pod najstrožim su nadzorom.
Kontrolira se sve što utipkamo ili izgovorimo u njih. Netko
negdje na ovomu brodu ima potpun pristup vašim
najprivatnijim razgovorima i mislima. Njih čitaju i slušaju
nepoznati ljudi kojima vi niste dali odobrenje za takvo što."
Glave u publici počele su se okretati jedna drugoj, ljudi su
počeli mrmljati i došaptavati se. Elf i Skinner skočili su na
noge i zaputili se krupnim koracima prema podiju, s tim što je
Elf mahnito mahao rukom kao da želi obrisati sve što sam
rekao ili kao da mi naređuje da smjesta prestanem ili
odustanem od svojih riječi. Unatoč tome, ja sam nastavio.
"Nitko me nije pitao smije li preslušavati moj glasovni
dnevnik, čitati i slušati moju poštu niti gledati gdje surfam po
beskonačnomu oceanu znanja."
Sada je publika već počela bučno žamoriti. Nekoliko ljudi
ustalo je sa svojih sjedala i mahalo glavama dok su drugi
sjedili okamenjeni i koncentrirani, ne toliko zbunjeni koliko
užasnuti, ne znajući kako da reagiraju.
Elf i Skinner stigli su do stepenica i sada su se žurno
penjali prema podiju.
Iako je govor tijela šefa ODI-ja, dok mi je pristupao, bio vrlo
uglađen, ščepao me je za nadlakticu tako snažno da sam
protrnuo od boli. Elf, čije su se oči mrštile, a usne mu se široko
osmjehivale, prekrio je rukom sunce (koje je očito služilo kao
mikrofon) i povikao: "Sto, dovraga, radiš? Poželi im laku noć i
miči se s podija."
Njegov glas, čija se jačina sada udvostručila, odjekivao je
dvoranom. Zapanjen, Elf je sijevnuo pogledom prema suncu i
udario ga šakom. Dok je on bio zabavljen suncem, nekoliko
mu je ljudi pristupilo.
Stron McKie progurao se između mene i Skinnera i otrgnuo
njegovu mesnatu ruku s moje nadlaktice. Xue, Pagnol i Teal
stali su pored mene, lica okrenutih publici.
"Ono što vam je dr. Hoyos rekao istina je", rekao je Pagnol,
a glas mu je odjekivao cijelom dvoranom. "Ja sam dr. Etienne
Pagnol. Za one koji me ne poznaju, pomoćni sam pročelnik
Odjela za biologiju."
Jedan za drugim predstavili su se i drugi i potvrdili
istinitost njegovih riječi. Pridružilo im se još petero ljudi - sve
odreda doktori znanosti, znameniti stručnjaci iz različitih
područja znanosti, te dvojica nobelovaca iz prvoga reda.
 Skinner i Elf bili su blijedi od bijesa, no svejedno su
neuspješno pokušavali ostaviti dojam da drže stvari pod
kontrolom, tj. da je moja optužba bez ikakve osnove.
Elf je lagano kuckao po ovratniku svoje jakne i zarežao sofo
voće: "Isključi vražje ozvučenje." Njegove su riječi glasno
odjeknule dvoranom.
Sada je već cijela dvorana bila na nogama, a dvije trećine
publike krenulo je prema podiju. Neki su glasno postavljali
pitanja.
"Kako to znate? Možete li to dokazati? Zašto bi oni činili
takvo što?"
"Razmotrite ovo", zaurlao sam, iako nije bilo nikakve
potrebe za urlanjem. "Razmislite o tome da su javna
predavanja koja smo imali priliku slušati od početka našega
putovanja bila uvijek dostupna, da se ona prenose uživo, preko
vašega maxa. Govori li vam to što? Ako svojim porukama mogu
ući u vaš max, zašto protok informacija ne bi bio moguć i
prema van? Oni su dizajnirali komunikacijski sustav na brodu
i nije im potreban velik trud da u njega implantiraju šifru koja
probija vaš vatrozid."
Elf je šaptao u ovratnik na jakni: "Kako to mislite: ne
funkcionira? Zaobiđite ga. Presijecite prijenos u sobe. I
prekinite dovod električne energije do dvorane. Učinite to
smjesta!”
Njegov šapat odjekivao je dvoranom i on je u tomu času
shvatio da je otkrio svoje karte. Zanijemio je i stao postrance,
pustivši me da nastavim, no zato je gestikuliranjem cijeloga
svojeg glomaznog tijela i dalje poricao istinitost mojih riječi.
Bio sam zbunjen kao i on pitajući se zašto ozvučenje
funkcionira onako kako funkcionira i zašto nešto priječi
presijecanje dovoda električne energije do dvorane.
"Razmotrite i činjenicu", nastavio sam, "da nam je na
sastancima prije leta govoreno, a isto stoji i u brodskome
Priručniku, da su naše sobe prostor naše intime - tako su nam
govorili - i da u njima možemo činiti što nas je volja. U
Priručniku dalje stoji da je max svakoga od nas autonomna
jedinica, potpuno nedostupna drugima, namijenjena
isključivo privatnomu korištenju. Pročitajte Priručnik,
stranica 1013. Tamo sve piše."
Nekoliko disidentskih glasova glasno se usprotivilo, no
većina ljudi tražila je dodatne dokaze.
I u tome je grmu ležao zec. Nisam im mogao ponuditi čvrste
dokaze. Ni jedan. Ta hladna činjenica potpuno me je
onesposobila i počeo sam zamuckivati.
"Dame i gospodo," upleo se u cijelu stvar Stron, "ja sam dr.
McKie, pročelnik astronomskoga tima koji se treba iskrcati na
naš odredišni planet. I ja vam kažem da je sve što vam je dr.
Hoyos rekao živa istina. Tražite da vam iznesemo dokaze. Ovo
nije sudište. Ovo nije policijski forenzički laboratorij. Pitam se,
međutim, ovo: da ležite na krevetu nakon tuširanja, otkriveni,
i da kroz ključanicu na vratima svoje sobe vidite nečije oko te
da se zatim što je moguće brže pokrijete pokrivačem i pojurite
hodnikom da ščepate krivca, ali ne uspijete u tome, biste li
tada rekli: 'Ne, to je bio san?' Poslije svega, ne držite voajera za
vrat niti imate njegovo oko u svojoj stisnutoj šaci. No vrlo dobro
znate da ste vidjeli kako vas to oko gleda. Svatko razuman
nastojao bi pronaći krivca."
"To su samo sumnje, nisu dokazi!" povikao je netko.
"Tvorov smrad nije dokaz da je tvor prošao pored vas. Ne
možete ga vidjeti, zar ne? Ne možete ga ščepati za vrat. Ne
možete ga fotografirati. Znači li to da ćete reći: 'Ne, ovdje nema
tvora!?"'
"Možda ovdje nema tvora. Možda je on samo plod vaše
mašte."
"Pokušaj stati nogom na plod mašte u mraku, prijane."
 Nekoliko se ljudi zahihotalo, a drugima se na lica navukao
izraz zamišljenosti.
Unatoč tome malo je nedostajalo da se publika okrene
protiv nas, ali u taj čas umiješao se Xue, digao ruku i zamolio
za tišinu. Xuea su svi poznavali i poštivali i u dvorani je
smjesta zavladao grobni muk. Bio je to klasičan primjer
strateške nadmoći dostojanstva nekoga tko ima potpunu
samokontrolu nad neuravnoteženošću onih osebujnoga
karaktera (pri tome mislim na ljude poput mene i Strona).
Mirnim, tihim glasom Xue je rekao: "Potpuno se slažem sa
stajalištem dr. Hoyosa i dr. McKiea, kao i drugih koje gledate
pred sobom. Naše slaganje u pogledu točnosti ovih
zabrinjavajućih tvrdnja nije, kao što s pravom kažete,
nepobitan dokaz. Ipak, te bismo tvrdnje trebali u najmanju
ruku objektivno provjeriti. Predlažem stoga da sastavimo
istražno povjerenstvo sačinjeno od predstavnika znanstvenih
timova, posade i, ako žele sudjelovati u ovome, Odjela za
društvenu infrastrukturu. Na taj bismo način mogli pronaći
rješenje koje bi zadovoljilo sve."
Sa svih strana prolomio se gromki pljesak.
Elf je stupio naprijed i rekao: "Naravno, ovaj Odjel
sudjelovat će u bilo kojoj istrazi ako odlučimo da nam je
potrebna, a ja sam potpuno siguran da ona to nije. Uvjeravam
vas da ove tvrdnje nemaju nikakve, ama baš nikakve osnove.
One su se začele kao sumnja u glavi dr. Strachana McKieja, a
zatim su se proširile kao krajnje spekulativno naklapanje.
Zatim su se u glavama šačice ljudi povezanih s njim napuhale
i prometnule u takozvanu činjenicu. Sada smo se zbog ove
smiješne kazališne predstave prisiljeni hvatati ukoštac s
raskolom i podjelama među nama, što može štetiti ishodu naše
misije. Mi smo tim, mi smo zajednica, a ulogu ODI-ja precizno
je formulirala svjetska nadvlada i ta uloga ogleda se u
nastojanju da se očuva osjećaj zajedništva među nama kao i u
dodatnim naporima kad god to zajedništvo ugroze iracionalni
elementi u..."
Prva polovica ovoga proglasa nije se doimala osobito
uvjerljivom. Elf je zvučao poput vođe izviđača koji se trudi
osokoliti svoju pokislu četu izjedenu od komaraca. Drugi dio
većina nije čula jer je razglas odjednom crkao, na olakšanje
svih osim možda Elfa.
Zatim je u cijeloj dvorani nestalo svjetla - ostale su samo
sićušne točkice svjetla duž prolaza između redova koje su
označavale put prema izlazu.
Dok sam se probijao pored reda najbližega izlazu, u mraku
sam primijetio Dwaynea koji je pri blijedozelenu svjetlu bio i
dalje zgrbljen nad knjigom. S druge strane vrata okupilo se
više od stotinu ljudi koji su se sada natiskali oko mene i naše
malene skupine koja se drznula iznijeti optužbe. Među nama
je bio i Elf i rasprava se ubrzo pretvorila u okršaj jedan na
jedan dok su drugi stajali po strani i slušali. Elf se uspio
pribrati i sada je ponovno bio u elementu.
"Dr. Hoyose," otpoče on uglađenim i ražalošćenim tonom,
"doista ne znam što bih rekao. Imam neodoljivu potrebu da vas
uvjerim..."
"Nimalo ne sumnjam u to, dr. Larsone."
"Imam neodoljivu potrebu da vas uvjerim da ove tvrdnje
nemaju nikakve veze sa stvarnošću."
"Dr. Larsone, volio bih znati kako ste došli do zaključka da
su one nastale u glavi dr. McKiea?"
"Ljudi su spominjali njegove sumnje", slegnuo je nedužno
ramenima.
"Ne, dr. Larsone, vi ste prisluškivali dr. McKiea i mene dok
smo razgovarali o svojim sumnjama. Prisluškivali ste nas tako
što ste nadzirali našu glasovnu komunikaciju preko naših
maxeva."
"To je smiješno", usprotivio se on.
 "To i ja mislim. Prisluškivanje je smiješno. Pokazuje da
osobi koja mu pribjegava nešto nedostaje - ili, s druge strane,
da je bolesno znatiželjna."
"Nema potrebe da budete preosobni u svojim optužbama."
"Postoji li išta osobnije od onoga što vi radite nama dvojici
i svima drugima na brodu? Svima, osim sebi. Sebe ne
prisluškujete, zar ne?"
"To je smiješno", mrmljao je Elf. "Doktore, mislim da dajete
previše oduška svojoj mašti. Dr. McKie zarazio vas je svojim
fantazijama."
"Dr. Larsone, kako objašnjavate činjenicu da nitko osim
dr. McKiea i mene nije nikada raspravljao o tome što dr. McKie
misli o ovome? Unatoč tome, čini se da ste vi večeras potpuno
uvjereni da je upravo on uzrok ove nevolje."
Stron je očito uživao u razmjeni naših udaraca: cerio se i
kimao glavom u znak odobravanja onoga što sam govorio, ali
nije se uplitao. Zatečen na djelu, Elf se doimao pomalo
smetenim, no to je spretno skrivao. Stotinjak ljudi koji su se
okupili oko nas slušali su s napetom pažnjom prelazeći
pogledom s jednoga na drugoga.
"Griješite", rekao je Elf. "Neobuzdana uvjerenja dr. McKiea
opće su poznata stvar. Više ljudi govorilo mi je o tome."
"Koliko njih, ako smijem pitati?" upitao sam.
"Nije važno koliko ih je. Ono što želim reći jest to da svi
znaju da su njegove teorije smušene i da o njima govori
svakomu tko ga je spreman slušati."
"To postaje veoma osobno", rekao je Stron s podlim
osmijehom na licu.
Elf je kratko kimnuo glavom i pokazao na njega kao da više
nije potrebno ništa dokazivati.
"Gospodo", rekoh trudeći se popraviti raspoloženje
prisutnima i bacivši pogled prema mojim suurotnicima i
neočekivanim podupirateljima. "Za večeras je bilo dosta
uzbuđenja. Volio bih da svi budete moji gosti za večerom. Ima
li tko prigovor na kineski menu?"
"Ja imam", rekao je Xue.
Nitko od prisutnih nije ga uzeo ozbiljno pa smo se složili
oko toga da se svi spustimo do azijskoga restorana na palubi
B.
Okrenuo sam se Elfu i Skinneru. Ravnatelj ODI-ja dotada
nije bio rekao ni riječi, no zato je svojim prodornim pogledom
svrdlao rupe u mojoj lubanji.
"Zar nam se ne ćete pridružiti za večerom?" upitah
(relativno iskreno). "To bi moglo ublažiti situaciju. Siguran sam
da sutra možemo srediti cijelu ovu stvar. Za sada, možda
bismo se trebali osloboditi napetosti i malo se zabaviti."
"Ne, hvala vam", rekao je Elf. Skinner je samo naškubio
usne.
Pogledavši nas hladno naglo su se okrenuli u mjestu i
udaljili se šetnicom. Ja i moja grupa veseljaka, desetorica nas,
udaljili smo se u suprotnome smjeru.
Okupili smo se za dugačkim stolom u restoranu
rekapitulirajući sve što se te večeri dogodilo i pitajući se na što
bi sve ovo moglo izići. Raspoloženje je bilo odlično, a šale koje
su pljuštale sa svih strana potpuno su nas oslobađale
napetosti. Primijetio sam da ljudi za susjednim stolovima
pogledavaju prema nama. Neki od njih su možda bili u publici;
drugi su možda cijelu stvar gledali na svojim maxevima pa su
sada s uznemirenošću osjetili iznenadnu odvratnost prema
svojemu najbližem elektronskom prijatelju. Jesu li u nama
vidjeli donositelje loših vijesti, glasnike koje treba ustrijeliti,
pitao sam se, ili je poruka pogodila cilj?
Xue, koji je sjedio na suprotnoj strani stola, nagnuo se
prema meni i rekao: "Dariush me je zamolio da ti prenesem
njegove isprike. Želio je doći na predavanje, no zaradio je
nekakav gadan virus i prikovan je uz krevet."
"Siroti Dariush. Obići ću ga sutra."
"Rekao mi je da će gledati na maxu. Nisam siguran je li
vidio sve one smicalice na samu kraju. Možda su na tomu
mjestu prekinuli prijenos."
Konobari su donosili na stol pladnjeve pune hrane koja se
pušila kada mi je netko lagano dodirnuo rame. Podigao sam
pogled. Bio je to Dwayne.
"Jesi li uživao u knjizi?" upitao sam ga.
"Nije to bila knjiga. Žao mi je zbog jačine tona."
"Ti si to učinio?"
"Aha. Pomislio sam da će biti zgodno vidjeti kakve će biti
reakcije. Malo sam čačkao i oko javnih brodskih zvučnika.
Izazvao sam mikrofoniju. U publici je bilo nešto više od četiri
stotine ljudi. Šezdeset sedam ih je gledalo u svojim sobama."
"A ja sam bio povrijeđen izostankom tvoje pažnje. Doista si
se pripremio."
"Da. Prokljuvio sam da će se dogoditi nešto slično. Usput,
bili ste sjajni."
"No ti si bio veličanstven, ti si neopjevani junak događaja."
"Ma dajte."
Osvrnuo se s nelagodom preko ramena.
"Moram ići."
"Vidimo se sutra?"
"Naravno. Smjena mi završava u pet. 'Đenja."
Udaljio se.
Moji su me gosti upitno gledali želeći znati tko je taj mladić.
Zahvaljujući Dwayneovim potajnim uslugama neko su vrijeme
imali osiguranu privatnost u svojim sobama, no nitko od njih
nije ga vidio na djelu, nitko nije znao čak ni kako se zove. Samo
ga je Stron vidio licem u lice.
"Momak je tajanstveni neznanac", priopćio je ostalima.
"Dolazi niotkuda, obavi svoj posao i nestaje u noći."
Njegove su riječi dočekane s nekoliko značajnih "ah"-ova.
Kao bistri ljudi nisu se dalje raspitivali. Kao kruna večere ispili
smo po čašu huangjiua, rižina vina, i pijuckali pravi viski. Naše
druženje nastavilo se gotovo do ponoći kada smo pomalo
klimavih nogu ustali od stola, srdačno čestitali jedni drugima
na udarcima što smo ih uputili braneći slobodu i krenuli
umorno svatko svojim putom, u privatnost svojih soba.

Dan 2253.:

Jutros sam se probudio vrlo rano, s užitkom se istuširao,

izveo svojega imaginarnog psa u šetnju arboretumom i slušao
Mozarta. U sedam su uključili sunce i ptičji pjev nakon čega
sam se popeo do restorana sa samoposluživanjem na svojoj
palubi. Ondje sam uživao u doručku s jajima na oko na
preprženu kruhu i šalicom soka od pravoga bobičastog voća.
Nešto kasnije svratio sam k Dariushu. Našao sam ga gdje
bezvoljno leži na postelji, s pokrivačem povučenim do brade,
okružena bocama s vodom i lijekovima. U krilu mu je ležala
knjiga na sanskrtu, otvorena. Što se tiče urednosti, njegova je
soba bila na pola puta između Stronove i Xueove, iako su za
sav nered uglavnom bile odgovorne knjige - nedigitalne
platneno uvezene knjige, hrpa knjiga.
"Mislio sam da je čovječanstvo iznijelo pobjedu nad
običnom prehladom", rekao sam.
Kihnuo je. "I jest. Riječ je o novoj vrsti virusa, kažu mi.
Liječnik mi je dao nešto za ublažavanje bolova. Čudi me da
smo još uvijek osjetljivi na ove nevidljive neprijatelje."
 "I mene. Čovjek bi pomislio da je naš biološki bazen ovdje
dovoljno malen da možemo ući u trag i posljednjim od tih
štetočina i istrijebiti ih."
"Nažalost, imaju običaj nastaniti se u nama. Idealni smo
domaćini."
"Sredit ćemo ih, Dariushe, sredit ćemo ih."
"Nastup ti je bio sjajan, Neile. Imao sam zadovoljstvo
gledati ga ovdje. Bio je to spoj zanimljiva sadržaja i superiorna
načina izražavanja. Svaka ti čast."
"Hvala. Jesi li ga pratio cijeloga?"
"Gledao sam sve dok nije nestalo svjetla u dvorani. Vrlo
izazovno, posebno stav ona dva gospodina koji su te pokušali
spriječiti u iznošenju zaključnih zapažanja."
"Da, taj je dio bio posebno zanimljiv."
Usiljeno se nasmiješio, a vjeđe su mu se spustile same od
sebe.
"Potreban ti je odmor, Dariushe. Svratit ću kasnije, ako
nemaš ništa protiv."
Odsutno je kimnuo glavom i ja sam otišao.
Našavši se nešto kasnije u sobi upravo sam se spremao
unijeti u svoj papirnati dnevnik još nekoliko razmišljanja
nastalih na temelju mojih opaski o odgovornu shvaćanju
slobode od prethodne večeri, kada sam začuo kucanje na
vratima.
"Otvori se", uzviknuo sam; pred vratima su stajala dva
ozbiljna muškarca koji su zurili u mene kao da se upravo
spremaju uhititi zločinca koga su zatekli u njegovu brlogu.
Značke prikačene na prsima njihovih odijela govorile su da su
predstavnici ODI-ja.
"Zašto ne uđete?" rekao sam ljubazno.
"Došli smo da vas otpratimo na razgovor s dr. Larsonom",
rekao je stariji.
 "Nisam se dogovorio ni za kakav razgovor", odgovorio sam.
"Osim toga, trenutno imam posla. Recite, molim vas, dr.
Larsonu da stupi u kontakt sa mnom ako želi dogovoriti
sastanak. Vidjet ćemo hoće li to biti moguće."
"Žao mi je, gospodine, ali morate odmah s nama."
"U skladu s čijim ovlastima?"
"U skladu s ovlastima Odjela, gospodine."
"Znanstvenik sam," rekao sam, "ne radim za ODI."
"To je u redu, no dužni ste se odazvati njihovu pozivu."
"Ma nemojte? Prvi put to čujem."
"Piše u Priručniku", oglasi se mlađi koji je želio biti od
pomoći.
"Pokažite mi, molim vas, gdje to piše", rekao sam sa
smiješkom. "Uđite i pogledajmo."
Ušli su u sobu, a ja sam uzeo tražiti Priručnik u ladici
svojega pisaćeg stola. Uručio sam knjigu starijemu koji je
utipkao natuknicu, a na zaslonu se pojavilo zaglavlje:

Odjel za društvenu infrastrukturu

Pododjeljak 128; Članak B-43.
Smjernice za postupanje ovlaštenih osoba u
konfliktnim situacijama:
.
U slučaju da iskrsne konfliktna situacija u
kojoj jedna ili više stranaka u konfliktu odbije
započeti pregovore dužnost je valjano imenovanih
agenata ovoga Odjela potaknuti, na razuman
način, rečenu stranu ili strane da sudjeluju u
naporima za postizanjem pravedna rješenja.

Podigao sam pogled prema posjetiteljima. "Vi ste agenti?"

Kimnuli su glavom. Stariji je pokazao prstom na odlomak
nešto niže na stranici:
 Članak B-44:
U slučaju da je stranka koja nije spremna
surađivati obaviještena da je dužna sudjelovati u
pregovorima, ali se unatoč tome i dalje protivi,
rečeni agenti ovlašteni su pomoći mu da bude
fizički prisutan rečenim pregovorima.

"Pomoći ćete mi fizički, hmmm? Je li ovo uhićenje?"

"Ne, ne", požurili su se razuvjeriti me.
"Zvučite kao policajci. Zvuči mi kao da me protiv moje volje
vodite u zatvor."
Doimali su se zbunjenima, ali nisu se micali s mjesta.
"Morate smjesta poći s nama", rekao je stariji.
Nisu mi stavili lisice, no ipak su me odveli šetnicom do
dizala, po jedan agent sa svake strane, kako bi bili sigurni da
se ne ću izgubiti na putu do ureda ODI-ja i da ću stići tamo
bez dodatnih komplikacija. Žandari koji su me vodili nisu se
ponašali neprijateljski, no bili su odlučni u izvršenju svoje
zadaće.
Dok su me odvodili, u sebi sam rekao: "Ako nemaš što
kriti, nemaš se čega bojati. Ne mogu te zastrašivati bez razloga
- ovo je slobodan planet. Imaš pravo biti svoj. Pokušaju li te
pak slomiti hladnim službenim smicalicama, sjeti se da svi oni,
negdje duboko u srcu, čeznu za ljubavlju, da možda skupljaju
leptire iz hobija i da svi oni negdje imaju majku!"
Krjepke riječi koje sam si upućivao nisu mi popravile
raspoloženje. Imao sam što kriti, itekako. Ponajprije, ilegalno
sam privatizirao najmanje dvanaest maxova, možda i više od
toga. Znaju li za to? Jesu li mogli barem posumnjati? Ako jesu,
hoće li željeti doznati tko je to učinio? Hoće li me nesmiljeno
ispitivati? Hoće li drugi znanstvenici koji su stajali uz mene na
podiju biti također pozvani na ispitivanje? Ako hoće, hoće li
spomenuti Tajanstvenoga Neznanca? Hoće li to navesti vlasti
da, oslanjajući se na mrvice kruha na zavojitoj šumskoj stazi,
krenu još dublje u šumu i hoće li ih to na kraju dovesti do
Dwaynea? I, ako se to dogodi, hoće li ga nekako kazniti?
Bilo je moguće da se ne dogodi ništa od svega ovoga. Bilo
je moguće da Xueov poziv za sastavljanje istražnoga
povjerenstva bude uzet ozbiljno i da prekinu s nadzorom. Da,
bilo je moguće. Nadao sam se da je moguće. To će ovisiti o
uvjerljivosti naših tvrdnja i o stupnju uvjerenosti onih koji su
me slušali. Pitao sam se hoće li oni ostati nepokolebljivi nakon
što se suoče sa službenim demantom i neporecivim dokazima.
Nadmoćna većina ljudi na brodu bila je nadasve razumna
čeljad, disciplinirana i odgovorna u svojemu poslu. Ali kako će
izići na kraj s problemom koji se ne temelji na jasnim
empirijskim podatcima, već na optužbama, na potpuno
nedokazivoj teoriji? Oni su bili znanstvenici, i to je svakako
imalo svoju težinu. Međutim, pogubna mana znanstvenika
ogleda se u njihovoj sklonosti zanemarivanju i pripisivanju
premale važnosti svemu što ne mogu neposredno promatrati i
verificirati. Oni su podložni emocijama kao bilo tko drugi -
možda čak više nego drugi.
Izručen sam administraciji i predan zgodnoj tajnici.
Njezino ranije oduševljenje kao da je u međuvremenu iščezlo.
Ni traga ranijemu oduševljenju, ni najmanjega osmijeha, nije
me primila za ruke i drmusala njima kao prije. Krajnje
suzdržano i uljudno odvela me je dalje u ured. Veliki Elf ustao
je od radnoga stola i, na moje iznenađenje, pružio mi ruku.
Rukovali smo se. Tajnica se udaljila i zatvorila vrata za sobom.
Uslijedilo je krajnje iznijansirano "ispipavanje" protivnika.
Odnedavno prilikom susreta sa službenim osobama uvijek
običavam pritiskom na dugme na suvratku jakne aktivirati
sićušni prislušni uređaj, pa sam to učinio i sada. Radi
kamuflaže, sa sobom sam ponio i nalivpero i list papira na
kojemu sam namjeravao zapisati bilješke, bude li mi to
omogućeno.
"Vidim da se spremate pisati bilješke", rekao je.
 "Pamćenje me ne služi kao nekada. Nadam se da vam to
ne smeta."
"Ni najmanje."
Prekrižio je ruke na trbuhu i zamišljeno me promatrao.
Uzdahnuvši mješavinom žaljenja i zbunjenosti rekao je:
"Nije mi jasno kako ste mogli to učiniti. Postupili ste krajnje
neodgovorno."
"Zadiranje u privatnost također je neodgovorno."
"Nije bilo nikakva zadiranja u privatnost."
Nisam se potrudio čak ni odgovoriti mu. Bio sam potpuno
miran, obodren sigurnošću da je pravda na mojoj strani. Samo
sam ga promatrao, a moja je šutnja govorila više od bilo kakvih
riječi. Na njegovu licu nije bilo moguće vidjeti ni traga
neprijateljstvu, čak ni truna bilo kakvu obrambenomu stavu.
Sjedili smo tako i promatrali jedan drugoga i kako su sekunde
odmicale, postajao sam sve svjesniji da između nas dvojice
zjapi golem ponor. Dojmilo me se i to što je on bio jednako
uvjeren u neupitnost svojega stajališta kao što sam ja bio
uvjeren u neupitnost svojega. Ničim, ni na svojemu licu ni u
svojemu držanju, nije odavao da osjeća bilo kakvu krivnju. Ako
nije bio izvanredan glumac (što je, kada pogledam unatrag,
vjerujem, bio), doimao se čovjekom mirne savjesti.
"Ponavljam", rekao je prekidajući tišinu. "Nije bilo nikakva
zadiranja u privatnost."
"Sporno pitanje, ako se službena politika - bila ona javno
proklamirana ili ne - zasniva na uvjerenju da ne postoji
privatnost u koju je moguće zadirati."
"Javno proklamirana ili ne, imate svoju privatnost."
"U kupaonici, mislite?"
"U svakomu kubičnom centimetru svojega prebivališta."
"Smatra li se max mojim osobnim vlasništvom?"
 "Max je brodsko vlasništvo. No razumije se, dok traje
putovanje, u potpunosti je vaš."
"Unatoč tome, pretpostavljam da je moguće lako dokazati
da je u potpunosti moj i u potpunosti vaš. Poslije svega, svi mi
na brodu jedan smo tim."
"Tako je, mi smo tim."
"Zajednica."
Namrštio se. "Vaše sinoćnje ponašanje uvelike je narušilo
osjećaj zajedništva na Kosmosu. Želio bih znati zašto ste se
odlučili na to."
U njegovu glasu nije bilo prijetnje, ničega što bi ukazivalo
na policijsku istragu. Sudeći po tonu bilo bi se reklo da je
posrijedi najobičnije prijateljsko čavrljanje dvojice znanaca.
Unatoč tome, osjećao sam sve jaču potrebu da se nekako
zaštitim.
"Bila mi je dužnost to učiniti", odgovorio sam jednolično.
"Bila vam je dužnost? Dužnost zasnovana na
spekulacijama i naklapanjima?"
"Zasnovana na eksperimentu."
"Kakvu eksperimentu?"
"Elfe, nije mi do kraja jasno zašto ste me doveli ovamo. Je
li ovo ispitivanje? Ako jest, volio bih znati tko vas je ovlastio."
"Ovlastio me je moj Odjel kome je povjerena sigurnost
zajednice tijekom leta."
"A ono uključuje uhićivanje ljudi?"
"Zovite to kako vam drago. Odredbe u Priručniku jasno
kažu..."
"Pročitao sam odgovarajući ulomak u Priručniku", upao
sam mu riječ. "Prepun je zakučastih pravnih izraza potpuno
nejasna značenja. Mogu značiti bilo što."
"Nipošto. Sve je jasno objašnjeno."
 "I vrvi eufemizmima koji izazivaju mučninu."
"Nema potrebe za tolikim emocijama, dr. Hoyose. Zašto to
izaziva tako žestoke emocije kod vas?"
"Zašto to izaziva tako žestoke emocije kod vas, dr. Larsone,
iako vi to vrlo vješto prikrivate? I više nego vješto, rekao bih."
Prezirno i jedva čujno otpuhnuo je i namrštio se.
"Spomenuli ste nekakav eksperiment. Ako su njegovi
rezultati tako uvjerljivi, zašto mi ne kažete o čemu se radi? Ako
mislite da nešto nije u redu sa životom na brodu, ovo je pravo
mjesto na kojemu treba postaviti to pitanje."
"Osim ako to problematično pitanje niste vi, dr. Larsone."
"Što želite reći?"
"Kada smo dr. McKie i ja razgovarali o nadzoru na brodu,
učinili smo to preko naših maxeva. Odmah nakon toga primio
sam vaš ljubazni poziv da se nađemo, iako vas proteklih šest
godina nikada nisam vidio niti sam čuo za vas."
"Cista slučajnost."
"Tijekom prvoga razgovora također ste se lukavo dotaknuli
dr. McKiea i njegovih navodno smušenih teorija."
"Nisam rekao 'smušenih'."
"Imate dobro pamćenje. U pravu ste: za našega prvog
susreta upotrijebili ste izraz 'neobuzdane'. Sinoć ste, umjesto
toga izraza, upotrijebili izraz 'smušene'. Očito je došlo do
promjene vjetra u vašim emocijama."
"Naravno da je došlo. Nešto što se u prvi mah činilo
potpuno beznačajnim zaprijetilo je zdravlju čitave zajednice."
"Na koji je način to postala prijetnja?"
"Vi vrlo dobro znate da takve sumnje unose nemir i podjele
među ljude i da mogu prouzročiti lančanu reakciju sposobnu
opustošiti djelotvornu društvenu komunikaciju, da i ne
govorim o tome da može dovesti u pitanje znanstvena
istraživanja na planetu AC-A-7."
 "Djelotvornu društvenu komunikaciju? Pitam se što je to?
Pitam se i je li čovječanstvo ikada postiglo takvo što?"
"U djelokrug mojega posla spada i to da se pobrinem da se
to dogodi."
"Neovisno o tome želimo mi to ili ne želimo?"
"Sviđaju li vam se konfuzija i sumnjičenje? Uživate li u tim
osjećajima, dr. Hoyose?"
"Ne baš, dr. Larsone. No, ako bih morao birati, bolje i to
nego nametnuta vedrina."
"Nametnuta!" ponovno je dobacio s prijezirom.
"Lukavo nametnuta, podmuklo i nesmiljeno nametana bez
našega znanja. Mislim da ste upali u vrlo staru mentalnu
zamku, dr. Larsone. Brkate uniformnost i jedinstvo."
"Obična igra riječima. To je jedno te isto."
"Uopće nije isto. Uniformnost se postiže manipulacijom.
Jedinstvo se postiže svjesnim nastojanjem slobodnih i
odgovornih pojedinaca."
"Pretpostavljam da i sebe ubrajate u odgovorne?"
"Da, naravno. Vaš odjel želi skinuti određenu vrstu
odgovornosti s naših leđa, zar ne? Učinili biste to iz
najplemenitijih pobuda, zar ne? Jeste li, međutim, razmislili o
tome što se time gubi?"
"Radi vašega hipotetičkog argumenta rekao bih da se gube
razdori, a jednako tako i podjele, neefikasnost, konfuzija,
iracionalne sklonosti u ljudskoj naravi. A vi biste željeli očuvati
sve to?"
"Želim zadržati naše pravo da činimo pogrješke i učimo iz
njih."
"E pa, nema sumnje da ste učinili veliku pogrješku.
Podudarnost nazivate dokazom. Nemate ni jedan opipljiv
dokaz kojim možete potkrijepiti svoje optužbe jer opipljivih
dokaza jednostavno nema."
 Nagnuo sam se naprijed i pogledao ga ravno u oči. "O, da,
dokazi itekako postoje. Činite upravo ono o čemu sam govorio
sinoć u predavanju. Imam vrlo opipljive dokaze za svoju
tvrdnju."
"Onda ih iznesite."
"To želite, zar ne? Zato i jeste upriličili ovaj susret. Dam li
dokaze vama umjesto istražnome povjerenstvu, nestat će."
"Smiješno."
"Vi to znate, a znam i ja."
Lice mu se zajapurilo. Šutio je.
"Pustimo to, dr. Larsone. Ljudi su odgovorniji nego što
mislite. Prevelik ste dio života proveli disfunkcionalno kao rob
vlastitih fiksacija. Presijecite te sićušne mikro-veze s našim
privatnim maxevima i pustite nas da živimo svojim životima."
Ništa nije rekao, samo je piljio u mene pogledom koji je
odavao napregnutu pažnju i bjesomučnu želju da shvati što se
zbiva u mojoj glavi. Sada je u njegovim očima bio posve nov
izraz i taj me je izraz zabrinjavao. Iznenada sam shvatio -
nažalost prekasno - da sam mu otkrio neobično važnu
informaciju. Nitko osim iznimno pronicljive osobe, upućene u
tajne računalne tehnologije, nije mogao znati za postojanje
mikrosklopova. A ja posve sigurno nisam spadao u takve
osobe.
"Je li tko prtljao s vašim maxom!" upitao me je prijetvorno
tihim glasom.
"Zašto me to pitate?"
"Lako je moguće da je ova izmišljena kriza posljedica
prtljanja kakva hakera."
"Ja ne mislim tako."
"Zašto ne?" upitao je, a ja sam u njegovim hladnim i
nepokretnim očima ponovno vidio prijetnju inteligentnoga
lovca.
 Rekao sam previše. On je to znao, a znao sam i ja i znao je
da ja znam.
Ustao sam.
"Mislim da je naš susret došao kraju", rekao sam. "Sve što
znam spreman sam reći pred istražnim povjerenstvom."
"Ne će biti nikakva istražnoga povjerenstva", rekao je ne
ustajući. "Hvala vam što ste mi posvetili dio svojega
dragocjenog vremena, dr. Hoyose. Moja tajnica ispratit će vas
do vrata."

Dan 2254.:

Usmenim putem uzbunio sam ostale rekavši im da od

povjerenstva nema ništa, da ne će biti nikakve istrage. Mnoge
od njih vijest je uznemirila, no nisu pokazivali emocije.
Nekolicina je bila rezignirana. Osobito je bio uzrujan Xue, a
kada to kažem, mislim prvenstveno na njegovo lice koje se u
trenu skamenilo i na njegove oči, nalik dvama dubokim
hladnim jezerima. Na kraju smo zaključili da ionako ne
možemo učiniti bogzna što, osim što možemo i dalje
razgovarati s putnicima i posadom, jednim po jednim.
ODI je odaslao službenu reakciju, sročenu tipičnim
ulagivačkim socio-jezikom, koja je stigla u pretinac
elektronske pošte svih maxeva na brodu: izjavu u kojoj je
stajalo da je Odjel nakon temeljite istrage zaključio da iznesene
tvrdnje nemaju nikakve osnove. Nakon izjave uslijedile su
mjere kojima je cilj bio vratiti situaciju koliko-toliko u normalu
i smanjiti tenzije na objema stranama. Mora se priznati: pravi
su majstori u gašenju požara.
Dwayne me nije nazvao. Ni ja nisam nazvao njega pazeći
da sumnja ne padne na njega. Sada sam oprezan čak i kada
se koristim njegovom tajnom šifrom. Ako mjerodavni
namjeravaju udariti po nama, mogu lako sastaviti tim i
prodrijeti u sve ilegalne kanale.
Osoblje za održavanje izmjenjuje se u pravilnim
razmacima. Dwayne je bio moj čistač i smetlar prve, treće i
pete godine. Otada nije imao službenoga razloga da mi pokuca
na vrata. Samo se po sebi razumije da u egalitarnome svemiru
čak i najniži sluga može posjetiti one iznad sebe i on je to često
činio. Sada sam, međutim, bio gotovo siguran da se pita, kao
što sam se uostalom i sam pitao, motre li na moja vrata kako
bi vidjeli tko su mi ortaci.
Imaju li nadzorne kamere u hodnicima? Ni po čemu se ne
može zaključiti da one postoje, no, s druge strane, tehnologija
se brzo razvija - možda u stropu i u zidovima postoji oko koje
nas promatra, presićušno da bi ga ljudsko oko moglo otkriti.
Moram paziti da ne postanem paranoičan. Razuman stupanj
diskrecije, to da, ali ne smijem dopustiti da mnome ovlada
strah. Nakon što jednom postignu da osjećaš strah pred njima,
već su na pola pobijedili. Preplašeni ljudi uvijek su za
uniformnost. Slobodni ljudi žele jedinstvo.
Dwayne je oštrouman - oštroumniji od "njih". Pritajio se i
čeka svoju priliku.

Dan 2255.:

Pia mi je jutros pokucala na vrata. Ah, kakvo sam

olakšanje osjetio ugledavši je! Ona mi je određena kao
liječnica: ako špije bdiju, na nju ne će pasti sumnja. Da bih se
osigurao, povikao sam kroz otvorena vrata:
"Doktorice Sidotra, baš lijepo od vas! Sigurno dolazite s
mojim nalazima?"
Na trenutak se smela, a zatim je rekla: "Brine me urološki
nalaz. Zato nisam gubila vrijeme, već sam došla odmah k
vama. Pomislila sam da trebamo što prije porazgovarati o
tome."
"Uđite, molim vas."
Kratko je oklijevala, a zatim je nehotice zatreptala očima.
Je li to značilo da osjeća nelagodu pri pomisli da će biti nasamo
s muškarcem u njegovoj sobi ili je možda postojao neki drugi
razlog?
"Zašto ne bismo malo prošetali?" predložio sam.
Dok smo šetkali šetnicom B, isprva nije ništa govorila.
Potrebe da razgovaramo o urološkome nalazu nije bilo jer već
godinama nisam bio na urološkome pregledu.
"Nešto ne valja?" upitao sam.
"Možemo li naći neko skrovitije mjesto?"
"Znam jedno takvo."
Spustili smo se niz stubište, zaputili se palubom C i nakon
deset minuta stigli do umjetničke niše u kojoj se nalazila
Renoirova slika obitelji u parku.
"Neile," počela je, "predavanje vam je bilo sjajno. Bila sam
tako ponosna na vas i na druge koji su se onako ponijeli. Bila
sam sigurna da će nakon toga svi shvatiti da smo pod
nadzorom. Sada više nisam tako sigurna."
"Zašto? Što se dogodilo?"
"Pa valjda ste vidjeli ODl-jev mail."
"Jesam, vidio sam ga. Reagirali su vrlo brzo. Ne će biti
nikakva istražnoga povjerenstva jer su već okončali istragu i
utvrdili da su ruke svima čiste."
"Baš zgodno. Lisica istražuje zločin u kokošinjcu."
"Upravo tako. Ipak, lijepo od njih što su nam prištedjeli
nevolje."
"Neile, to nije sve. Sutradan ujutro nakon vašega
predavanja iz ODI-ja su zatražili da im predam vaše nalaze.
Odbila sam to učiniti obrazloživši im da su nalazi strogo
povjerljivi. Poslali su k meni dvojicu svojih ljudi koji su mi
pokazali neki članak u Priručniku u kojemu piše da njihov
Odjel ima prvenstvo pred tajnošću odnosa između liječnika i
njegova pacijenta. Odgovorila sam im da ništa - ama baš ništa
- ne može imati prvenstvo pred povjerljivošću medicinskih
podataka te da ću, pokažu li mi bilo kakav zakon koji govori
drukčije, a donesen je na Zemlji od legitimno izabrane vlade,
razmisliti o njihovu zahtjevu."
"I što su na to rekli?"
"U osnovi, rekli su mi, najljubaznije što su mogli, da su oni
Zakon na brodu. Čak me ni to nije pokolebalo." Zastala je, a
niz obraze su joj potekle suze. "Neile, jednostavno su me
zaobišli i ušli u moju datoteku. Imali su neku vrstu šifre kojom
su uspjeli probiti moju sigurnosnu lozinku."
"Tako. A što su tražili?"
"Mislim da su tražili nešto što bi moglo dovesti u pitanje
vašu ubrojivost."
"Moju ubrojivost?" Prasnuo sam u smijeh, razdrt između
osjećaja srdžbe i gađenja. "Pa, istina je da me priroda nikada
nije pretjerano obdarila nečim takvim."
"Vi ste vrlo razborit čovjek, Neile. Vi to znate. To znam i ja.
No oni su tražili nešto čime bi vas osramotili. Željeli su doznati
koristite li antidepresive ili sedative, bilo što što utječe na
kemijske procese u mozgu."
"Kemijski procesi u mojemu mozgu mijenjaju se posve
dobro i bez pilula."
"Molim vas, prestanite se šaliti." Triput je duboko
uzdahnula. "Skresala sam im u brk nešto što ne će nikada
zaboraviti. Ništa nisu pronašli, samo to da ste podvrgnuti
operaciji ručnoga zgloba i noge te prošlogodišnje nalaze općega
zdravstvenog stanja, vitalne funkcije, godišnji EKG i tome
slično. Kada su shvatili da nema ničega što bi im koristilo, bez
uvijanja su me upitali jesam li u novije vrijeme kod vas
primijetila znakove koji bi ukazivali na promjene u strukturi
ličnosti i jesam li razmišljala o tome da vam propišem kakve
lijekove. Rekli su mi da bi to bilo uputno."
Potapšao sam je po ramenu. "Na svakomu brodu ima
štakora, Pia. Ne dajte da vam se to zavuče pod kožu."
"Već mi se zavuklo, s obzirom na cijeli niz pitanja. Podnijela
sam službeni prigovor."
"Hmmm. Sada kada je već iskrsla ta tema, smijem li pitati
tko konačno odlučuje o pritužbama?"
"ODI, naravno."
"Opet imamo priču o lisici i kokošima."
"Pritužbu sam podnijela i kapetanu."
"Zbilja? Nisam znao da je moguć pristup kapetanu. Mislio
sam da ljudi s nižih paluba ne smiju dosađivati
zapovjedništvu."
"Tako stoji u Priručniku. Ali svakako se sjećate da sam
vam govorila o jednomu prijatelju, onome s kojim sam se
zbližila?"
"Naravno da se sjećam. Je li i on bio na predavanju neku
večer?"
"Bio je. Faulu se jako svidjelo vaše predavanje. Ogorčen je
onim što ste otkrili, baš kao i ja. Naravno, prije nekoga
vremena govorila sam mu o tome i otada smo bili malo
oprezniji s našim porukama. No nakon što ste sve iznijeli u
javnost, pomislio je da je vrijeme da se pokrenemo."
"Kako?"
"Razgovara o tome s prijateljima gore na palubi KC. Neki
od njih su uvjereni da je ovaj problem stvaran. Ne vjeruju mu
svi, ali i onih nekoliko dovoljno je da napravi razliku."
"Kažeš da si poslala pritužbu kapetanu."
 "Paul mu je poslao pismo u kojemu je u glavnim crtama
izložio sve što znamo. Oboje smo ga potpisali. Jutros ga je
predao kapetanu."
Oboje smo zašutjeli, duboko zamišljeni.
"Ima još nešto. Imam prijateljicu u ambulanti na palubi C.
Ona mi je rekla da je ODI uspio prodrijeti u terminal jednoga
njezina kolege, liječnika dr. McKiea. On je uz to liječnik dr.
Pagnola."
"Izgleda da je Elf pokrenuo kompletnu akciju za popravak
štete."
"Elf?"
"Zamjenik ravnatelja ODI-ja. El-if Larson. On je pravi
prepredenjaković, Pia, pa ti savjetujem da ga se kloniš. Budeš
li ikada prisiljena razgovarati s njim, budi oprezna."
"Ne morate mi to ni govoriti. Počinjem shvaćati nešto od
onoga što se događa na brodu. Sve je tako razumno, sve tako
demokratski, zar ne?"
Iznenada je prekrila lice rukama i zaplakala. Obujmio sam
joj ramena koja su se tresla i tapšao je, sav smućen. "No, no!"
mrmljao sam. "Smiri se, sve će biti u redu."
Iz nekoga razloga moje su je riječi natjerale na smijeh.
Obrisala je suze i zauzvrat me potapšala po ramenu. Zatim
smo pošli svatko svojim putom.

Dan 2269.:

Posljednja dva tjedna vuku se puževom brzinom; kada to

kažem, želim reći, pretpostavljam, da se moj Gesellschaft
počeo čudnovato ponašati prema meni. Miču mi se s puta,
izbjegavaju me ili, ako me već ne mogu izbjeći (ako, na primjer,
čekamo u redu za jelo u restoranu sa samoposluživanjem),
postaju odjednom neodređeni, govore banalnosti i izbjegavaju
moj pogled. Učtivost i samo učtivost, ničega drugog tu nema.
Iza obzirnosti krije se nepovjerenje. Više nisu uvjereni da smo
suočeni s problemom. Za njih sam problem postao ja, premda
to glasno ne kažu. Kao da se krivulja u prostoru manifestira
kroz krivulju čovjekove percepcije.
S druge strane, nekoliko njih prišlo mi je kriomice. Takvi
su uvjereni da smo suočeni s velikim problemom, premda oni
iz ODI-ja to poriču. Zabrinuti su. I ja sam zabrinut. Od
Dwaynea ni riječi. Poslao sam mu upit, koristeći se njegovom
tajnom, šifriranom adresom. Nije bila blokirana, poruka mi se
nije vratila, no nakon što sam provjerio stvar, automatski
generiranom porukom obaviješten sam da moja elektronska
pošta nije isporučena. Nikakva objašnjenja.
Nazvao sam glavni red za održavanje, dolje na PHM-u, i
požalio se da mi je soba puna prašine. Dežurni me je pokušao
umiriti rekavši da će poslati čistača čim uzmognu. Pitao sam
mogu li mi poslati jednoga od momaka koji mi je ranije
pospremao sobu - zove se Dwayne, ostavio je nalivpero u mojoj
sobi i htio bih mu ga vratiti. Glas s druge strane maxa
odgovorio mi je da u njihovu odjelu ne radi nikakav Dwayne.
Otprilike sat vremena kasnije pojavio se čistač i uklonio
prašinu u mojoj sobi vakuumskim usisivačem, iako je količina
prašine, pošteno govoreći, bila jedva vrijedna spomena.
Natuknuo mi je kako bih se možda mogao uželjeti nešto
redovitijega korištenja vakuumskih kupki. Upitao sam ga
poznaje li nekoga
Dwaynea zaposlena na njegovu odjelu. Odmahnuo je
glavom i odgovorio niječno: nitko pod tim imenom ne radi niti
je ikada radio u Održavanju.
"Među vašim osobljem, znači, ne postoji ni jedan
tridesetogodišnjak, možda koju godinu stariji, tamnokos,
mršav, ponešto tih, američkoga podrijetla?"
"Opis odgovara nekolicini nas."
 "Volio bih se upoznati s njima."
Slegnuo je ramenima. "Zašto ne, ako baš želite. Siđite k
nama na M kad god želite. Spomenut ću to šefu. Naravno,
najprije ćete morati nabaviti sigurnosnu potvrdu. Ne puštaju
nikoga bez toga."
"Aha. Kome se trebam obratiti da dobijem tu potvrdu?"
"Svratite do ODI-jeva ureda na palubi C. Dat će vam
propusnicu i privremenu šifru za korištenje dizala."
"Hvala."
Da svratim do ODI-ja i zatražim šifru? Uf, taman posla, ne
pada mi na pamet učiniti takvo što.
"Budite tako dobri, spomenite kolegama da dr. Hoyos iz
sobe B-124 traži nekoga na vašemu odjelu kome je zaboravio
ime."
"Drage volje, to nije nikakav problem. Tridesetogodišnjak
ili tako nekako, tamnokos, vjerojatno Amerikanac, kažete?"
"Tako je."
"To je dovoljno."
Kada je otišao, izvukao sam Priručnik i u Kazalu pronašao
natuknicu "osoblje", svrstano po odjelima. U popisu nije bilo
nikoga s imenom Dwayne - ni u jednomu odjelu. Odjednom mi
je postalo jasno da se koristio pseudonimom.
"Bravo, Dwayne. Mozak ti radi kao najprecizniji
mehanizam", promrmljao sam sebi u bradu.
Međutim, to još uvijek nije značilo da sam riješio problem
kako doći do njega.

Dan 2273.:

Sjetivši se da mi je Dwayne jednom rekao da mu se soba

nalazi na šetnici D spustio sam se dolje i tumarao hodnicima
na- dajući se da ću slučajno ugledati njegovu glavu gdje viri
kroz vrata. Nisam bio te sreće. Proveo sam cijeli dan u
tumaranju pa su me ljudi koji su prolazili hodnicima počeli
pogledavati s nelagodom.
Ove dugačke šetnje koristile su mojemu zdravlju, ali ne i
mojemu raspoloženju. Postojala su tri glavna hodnika ili
avenije, ni sam ne znam kako bih ih nazvao, koje su se
protezale cijelom dužinom broda, s desne i lijeve strane i u
sredini, a svaka od njih bila je dugačka gotovo kilometar.
Postojalo je i mnoštvo poprečnih ulica, dužine četvrt kilometra
(izbrojio sam ih trideset). Vrata je bilo na stotine, samo na
ovomu katu. Sva su bila obilježena brojem, no samo je
nekoliko njih imalo magnetsku pločicu s imenom korisnika
ispod broja. Nekoliko balona i drugih ukrasnih predmeta
ublažavalo je dojam prejednolična dekora. U Priručniku nije
pisalo ništa što bi zabranjivalo stavljanje imena ispod broja, ali
pretpostavljam da je većina ljudi željela da njihovo prebivalište
bude Gesellschnft te da je većina njih dala broj svoje sobe samo
nekolicini probranih prijatelja.
Bilo je to kao da tumarate Manhattanom u nadi da ćete
naići na poznanika. S vremena na vrijeme zaustavio bih
ponekoga pješaka i pokušao mu objasniti da tražim prijatelja
kojemu sam zaboravio broj sobe. Neki su to uzimali zdravo za
gotovo, no daleko veći broj bio je prisutan na mojemu
predavanju ili je čuo za njega i odmah bi me prepoznao. Osim
toga, pročitali su izjave ODI-ja koje su nijekale utemeljenost
optužaba o nadzoru putnika koje su me predstavljale u krajnje
nepovoljnu svjetlu. Svi ljudi, bez razlike, bili su vrlo učtivi, no
nitko od njih nije mi dao informaciju koju sam tražio - ako su
je uopće znali. Nekoliko njih dalo mi je obzirno do znanja da je
potrebno očuvati jedinstvo i kloniti se paranoje. Način na koji
su formulirali svoje savjete neobično je podsjećao na ODI-jevo
ublaži-i-odustani pismo.
 Bila je to očito beznadna borba, osim ako nisam želio
poput duha obilaziti palubu D ili, još gore, postati poznat kao
duševno poremećeni starac koga je za njegovo vlastito dobro
najbolje smjestiti u za to odgovarajuću ustanovu.
Danas mi je na pamet pala jedna dobra ideja. Na jednomu
od terminala u knjižnici ušao sam u glavno računalo na
Kosmosu i našao milijun poveznica koje sam zatim suzio na
stranice koje su se odnosile na osoblje i putnike ove velike
ekspedicije. I opet mnoštvo poveznica, tisuće njih. Na glavnoj
službenoj stranici putovanja pronašao sam da je posljednja
izmjena izvršena dan prije polaska sa Zemlje. Napokon sam
pronašao ono što sam tražio: popis svega osoblja, s
fotografijama i kratkim biografijama svakoga od njih.
Trebalo mi je nekoliko sati da sve pročitam, a kada sam
došao do kraja, uzmaknuo sam, a srce samo što mi nije
iskočilo iz grudi. Prema odredbi koja se odnosila na putnike
na brodu, popis je obuhvaćao sve osobe koje su se trebale
ukrcati, njih 676, sve do jedne, bez iznimke. No među svim
fotografijama nigdje nisam pronašao Dwayneovo lice.
Znao sam da je Dwayne na brodu. Znao sam kako njegovo
lice izgleda. Nije bio prikaza. Pa ipak, njegova imena u popisu
nije bilo. Pretražio sam osoblje Odjela za održavanje i otkrio da
njegovu opisu odgovara četrnaest mladih ljudi, ali ni jedno lice
nije bilo njegovo. Pomislivši da sam možda prebrzo pregledao
fotografije dodatno sam provjerio ostale odjele. I opet ništa.
Vratio sam se u svoju sobu da razmislim o svemu.
Dwayne - tko god on bio, koje god bilo njegovo pravo ime -
bio je izbrisan iz datoteke. Zašto?
Razmotrio sam moguća objašnjenja:
Možda nikada nije ni zaveden u datoteku. Previd? Teško.
Ne kada je posrijedi jedna tako dobro planirana ekspedicija
poput ove.
 Slijepi putnik? Možda. No ako je slijepi putnik, kako se
mogao zaposliti u Održavanju, kako je mogao sve ove godine
odlaziti u svoju smjenu? Ako je bio lažni čistač, Odjel za
održavanje bi mi zacijelo slao prave čistače prema unaprijed
utvrđenu rasporedu i ja bih svakako primijetio da je jedan
čistač viška. Tijekom tri šestomjesečne smjene, kada je dolazio
čistiti hodnike i ribati moju sobu, ni jednom se nije pojavio
nitko drugi.
Bio je vrhunski haker. Možda je izbrisao svoje ime i
fotografiju iz datoteke. To je svakako bilo moguće. Ali zašto bi
to učinio? To bi zacijelo učinio jedino u slučaju da mu je
zaprijetila ozbiljna opasnost. Međutim to ne bi imalo nikakva
smisla. Naš spor s ODI-jem bio je vrlo ozbiljan i neugodan, no
daleko od toga da je bio opasan.
Je li Dwayne bio "spavač", krtica koja potajno radi za
upravu? Je li, izvršavajući njezine naloge, opipavao psihološki
puls nekolicini izabranih putnika? Možda je želio doznati
koliko su potencijalno problematični pojedinci poput mene i
Strona osjetljivi na stres? Ili je posrijedi bilo obuhvatnije
istraživanje, osmišljeno u usijanoj mašti ODI-jeva ravnatelja i
njegova zamjenika? Je li Elf, čak i sada, pisao doktorski rad
koji je trebao donijeti još jedan znanstveni stupanj njegovu
imenu? Poslije svega, putovanje je bilo apsolutno sui generis,
prvo takve vrste, prvorazredan materijal za jedinstveni
eksperiment.
Od svih mogućnosti koje sam spomenuo ova posljednja
činila mi se sve smislenijom. Sve je ukazivalo na mogućnost
da je riječ o projektu koji su odobrili oni na vrhu. Poslije svega,
kako bi običan čistač mogao ovladati vještinama kojima je
nadmudrio tako sofisticiran računalni sustav kao što je naš?
Možda on uopće nije nadmudrio sustav. Možda mi je cijelo
vrijeme samo sipao pijesak u oči. Nikada ga nisam vidio na
djelu. Nitko ga nikada nije vidio da radi ono što smo mi
urotnici vjerovali da radi. I nije li baš neobična i zgodna
podudarnost da smo obojica dijelili istu južnjačku,
slobodarsko kaubojsku kulturu? Previše lijepo da bi bilo
istinito, kada smo već kod toga.
Pa ipak, s Dwayneom, ili kako se već zvao, proveo sam
puno vremena. Nikada nisam primijetio da je dvoličan. Sve što
mi je govorio o svojoj prošlosti zvučalo mi je iskreno i bilo je
začinjeno dahom pelin-grma, nekakve neobjašnjive tuge,
nekoga davno iščezla svijeta. Uvijek mi se činio stvarnom
osobom koja u sebi nosi stvarnu bol i postavlja stvarna
pitanja. Prave stvari, kako bi on rekao.
Razmotrio sam ponovno sve mogućnosti, ali ni jedna nije
odgovarala situaciji.
Uključivši max pročitao sam još jednom popis putnika i
posade koji sam vidio na glavnome računalu. Na njemu je bio
isti broj osoba: 676.
Ni sam ne znam zašto, no prelistao sam najranije zapise u
mojemu papirnatom dnevniku i tako došao do stranice na
kojoj sam ispisao ukupan broj svih ljudi na brodu, prema
kategorijama. Ukupan broj iznosio je 677. Brojka je bila veća
za jednu osobu. Znao sam i prije pogriješiti u matematičkim
izračunima, ali onda sam se sjetio kako sam sa zanimanjem (i
pažljivo) raščlanjivao podatke i došao do ukupnoga rezultata.
Da, bilo ih je 677. Bio sam siguran u to.
U glavnome računalu i u mojemu maxu bilo ih je 676.
A onda sam se sjetio da sam prije šest godina isprintao
službenu listu osoblja. Prelistao sam stranice i pronašao je
među prvim stranicama. Pažljivo sam prebrojio imena i došao
do broja 677. Učinio sam to ponovno, da budem potpuno
siguran. Pa treći put: da, na prvotnomu je popisu bilo 677
imena - ni među njima nije bilo Dwaynea.
To je moglo značiti samo jedno: da su podatci u glavnome
računalu izmijenjeni. To je značilo da je "korigiran" i moj max,
drugim riječima da nije više zaštićen. To je, opet, značilo da
Dwayne nije nikada unio promjene u njega, a moglo je značiti
i nešto posve suprotno - da je moj max bio zaštićen, no da je
blokada otkrivena i uklonjena.
Popevši se stubištem do druge šetnice ušao sam u drugu
knjižnicu i u njoj pronašao slobodan terminal. U prostoriji se
nalazilo još nekoliko ljudi i svi su bili zaposleni na drugim
terminalima. Uspostavio sam vezu s glavnim računalom i
počeo pretraživati. Brojka je bila promijenjena na svim
službenim i primarnim poveznicama. Nastavio sam i došao do
tristote poveznice koja mi se učinila prilično bezazlenom, i
kliknuo. Bila je to stranica kluba astronoma na Zemlji,
posvećena Kosmosu i misiji na koju se brod upravo spremao
krenuti. Sudeći po golemu broju podataka i mnoštvu opisa
stranicu su očito izradili entuzijasti i sanjari koji su dobro
obavili posao. Potražio sam na njoj popis putnika i posade i,
gle, bio je ondje: pojavilo se mnoštvo stranica s imenima, a uz
svako ime bila je navedena funkcija osobe na brodu i njezina
fotografija. Ukupan broj iznosio je 677. Dokument je bio
datiran dva dana prije otisnuća broda u svemir.
Zapitao sam se može li mi onaj tko nadzire surfanje na
brodskome internetu, bio on tko mu drago, ući u trag. Ne bi,
naravno, znali tko sam, ali svakako bi znali da je netko došao
u posjed potencijalno opasne informacije. Pregledao sam
stranice Odjela za održavanje i ondje je, među dvije stotine
zaposlenika odjela, stajalo i u mene gledalo Dwayneovo lice.
Ime mu je bilo David William Ayne, a rođen je u gradiću
Antelope u Nevadi. Diplomirao je procesni inženjering na
koledžu u Sacramentu u Kaliforniji. Uz to je diplomirao
računalstvo na Stanfordu. Također je bilo navedeno da je radio
upravo za svemirsku korporaciju o kojoj mi je govorio, a bila je
navedena i njegova uža specijalizacija: digitalno ispitivanje
ponašanja legura pod opterećenjem i utjecajem okoliša.
Zatvorio sam stranicu, odjavio se i što sam brže mogao
odjurio u svoju sobu.
Dan 2276.:

Jutros za doručkom u tihomu kutku restorana sa

samoposluživanjem na mojoj šetnici s ovim sam
nepodudarnostima upoznao Strona, Xuea, Etiennea Pagnola i
Dariusha. Svi su se oni, svatko na sebi svojstven način,
duboko zamislili nad onim što sam im rekao i nisu govorili
puno. Na kraju, ni jedan od njih nije se previše uznemirio,
premda bi bilo pretjerano reći da su tu stvar uzeli olako.
“U najgoremu slučaju, pretpostavljam da će ga smjestiti u
izolaciju za vrijeme putovanja", rekao je Stron.
"To je prilično dugo", primijetio je Dariush. "Bila bi to
prestroga mjera. Nije mi jasno zašto bi to učinili."
"Zato što zna istinu", odgovorio sam. "Zna je definitivno, za
razliku od nas koji vjerujemo samo onome što nam je rekao.
Nemamo nikakvih dokaza koji bi na sudu nešto značili."
"To znači da nismo gotovo nikakva prijetnja upravi", rekao
je Xue.
"S nama je lako izići na kraj. Mi smo sićušni požar koji oni
mogu ugasiti vrhom svoje ulaštene cipele, kao opušak. Već su
to učinili."
"Ako je tako, brisanje njegovih podataka u brodskoj
datoteci čini mi se krajnje i potpuno nepotrebnom mjerom",
rekao je Pagnol.
"Ne samo da ti se to čini, ono to jest", uzvratio je Stron
mršteći se. "Znači da im je momak utjerao strah u kosti. On
zna i za neke druge stvari, ne samo da nas nadziru, shvaćate.
Zna i da su nam svima lagali."
"A kada bi cijela stvar izišla na svjetlo dana, to bi
poremetilo ravnotežu..."
".. .društvene infrastrukture", rekao je Stron s gađenjem.
 "To što su izmijenili toliko stranica na glavnome računalu
govori nam puno toga", nešto blažim će tonom Dariush. "Ne
čini li vam se sve ovo vrlo ciljanim nastojanjem da se iz njega
ukloni sve što se odnosi na Davida Aynea? Naravno, stranica
je previše da bi ih izmijenili sve odjednom. Izgleda da mijenjaju
jednu po jednu, a to iziskuje puno vremena jer ih je na tisuće."
"Neile, rekao si da je stranica koju si pretraživao bila
daleko na popisu?" upitao je Xue.
"Otprilike tristota poveznica."
"Možda bi bilo korisno vidjeti koliko su daleko išli u
brisanju."
Odlučili smo pregledati terminale na sve četiri šetnice.
Rekao sam im naziv one internetske stranice koju vodi
skupina entuzijasta nakon čega smo se podijelili u grupe kako
bismo je mogli što brže pregledati.
Našavši se ponovno za ručkom, zbijeni jedan uz drugoga i
relativno izdvojeni pri kraju dugačkoga stola u restoranu sa
samoposluživanjem na palubi D, usporedili smo ono što smo
našli. Brisanja je bilo i na toj stranici, a nasumična provjera
podataka pokazala je da su podatci još suženiji. Netko je
ulagao golem trud da ukloni sve što se odnosilo na Davida
Aynea i sada je došao do osamstote poveznice.
Xue se potrudio prebaciti fotografiju i biografske podatke
s nasumce odabrane stranice ispod tisućite razine na svoj
džepni memor. Njegov prenosivi memor nije bio običan,
objasnio nam je - bio je to model za testiranje koji nije bilo
potrebno uključivati u struju. Sa sobom je donio ispis koji je,
kako je rekao, napravio uz pomoć maxa.
"Kako ste to napravili!" pobunio se Stron. "Maxevi nemaju
ulaz za memor. Osim toga, moramo pretpostaviti da ni jedan
od naših maxeva više nije siguran."
"U pravu ste", rekao je Xue. "Zato sam ga odnio jednomu
prijatelju - zasada ga ne ćemo imenovati - koji po mišljenju
administracije nema veze s ovim našim beznačajnim revoltom.
On je na prilično visoku položaju u jednomu od znanstvenih
odjela i u uredu ima max s kojim se moj memor može povezati,
tj. downloadati i uploadati sadržaje s njega. Bio je vrlo ljubazan
i dopustio mi je da isprintam Davidovu biografiju. Trajalo je
samo nekoliko sekunda. Zatim smo izbrisali svaki trag koji
smo eventualno ostavili za sobom."
"Nadajmo se da ne nadziru njegov uredski max", rekao sam
Xueu.
"Možda ga nadziru. Vjerojatno ga nadziru. No datoteka je
zaštićena višestrukom šifrom i ima svoj broj. Sumnjam da je
itko može probiti i vidjeti što je u njoj."
Svi smo se nadvili nad list papira u njegovoj ruci.
"To je čovjek koji je nakratko razgovarao s vama u
restoranu", rekao je Pagnol.
"Tajanstveni Neznanac", promrmljao je Stron.
Nešto kasnije toga popodneva ponovno smo pregledali
stranice na kojima je Xue pronašao podatke. Utvrdili smo da
je i ta stranica sada izmijenjena.
"Netko radi veoma brzo," reče Stron, "ili na ovome radi cijeli
tim. Meni to miriše na tim."
"Mene najviše zbunjuje to što im brisanje ne će biti od
velike koristi", rekao sam. "David je nakon šest godina
vjerojatno stekao određen broj prijatelja na brodu. U najmanju
ruku, poznaju ga ljudi koji rade s njim. A oni će se vjerojatno
raspitivati gdje je nestao."
"Neile, vi kažete da ste razgovarali s ljudima u
Održavanju?"
"Da, ali to je bilo prije no što sam im mogao dati pravo ime.
Saznali smo da je Dwayne pseudonim. Osim toga, njegov opći
fizički opis odgovara nekolicini ljudi na tomu odjelu."
 "Unatoč tome, lice i osobnost nešto su jedinstveno. Netko
je na toj razini morao primijetiti da ga nema."
Xue je rekao: "Sada imamo njegovu fotografiju i biografiju.
Mislim da je vrijeme da započnemo s ciljanom istragom."

Dan 2277.:

Nepromišljeno sam preko svojega maxa poslao pisani upit

Odjelu za održavanje zatraživši informaciju koja bi mi pomogla
da stupim u dodir s Davidom W. Ayneom. Nisam dobio nikakav
odgovor. Zatim sam poslao glasovnu poruku, ali opet isto - bez
ikakva odgovora. Za manje od sat vremena netko je pokucao
na moja vrata. Pred njima su stajala dvojica mojih starih
prijatelja, agenti ODI-ja. Bili su jednako uljudni kao i prije - i
jednako odlučni. Od mene se traži, rekli su mi, da dođem na
još jedan sastanak s dr. Larsonom.
Neprestano nosim svoj mali magnetofončić u obliku puceta
na suvratku.
Ovoga puta Elf mi nije pružio ruku. Nije mi se obratio
imenom. Nije bilo ni uobičajenih uvodnih izraza uljudnosti.
"Zašto ste me dali ponovno uhititi, Elfe?"
Prevrnuo je očima. "Niste uhićeni."
"Želite reći da mogu slobodno izići iz ovoga ureda nakon
što sam procijenim da od ovoga susreta ne će biti ništa?"
"To ćemo još vidjeti. Sjednite, molim vas."
"Žao mi je, trenutno sam vrlo zaposlen. Ako vam je do
razgovora sa mnom, pošaljite molbu na moj max. Siguran sam
da znate adresu. Želim vam ugodan dan."
Krenuo sam prema vratima.
"Tko je Dwayne?" upitao je kada sam mu već bio okrenut
leđima.
 Sjeo sam na stolicu i pogledao ga ravno u oči. Trebalo mi
je nekoliko trenutaka da smirim živce. Gledao me je hladno s
one strane stola.
"Pravo je pitanje gdje je on?" rekoh jedva susprežući gnjev.
Odmahnuo je glavom kao da je upravo čuo nešto krajnje
nerazumno.
"Ponovit ću pitanje: tko je Dwayne?" rekao je tihim glasom.
"Znate vi dobro tko je Dwayne", uzvratio sam. "Znate
njegovo pravo ime i znate da radi - ili je radio - u Održavanju."
"Znam da ste prije osam dana poslali upit tomu odjelu i da
ste tražili nekoga s tim imenom."
"A kako to možete znati ako ne držite sve pod nadzorom?"
"Na moj je stol stigao, kao što stiže svakoga mjeseca,
izvještaj odjela s popisom svih neredovitih zahtjeva i molba.
Riječ je o rutinskome, pro forma dokumentu, jednomu od onih
koji završavaju u arhivu."
"Ako je moj upit bio proforma, kao što kažete, zašto ste se
mučili dovoditi me ovamo i ćaskati o njemu?"
"Zato što sam zabrinut za vas."
"Ah, doista?"
Znao sam da laže. Zanimalo ga je samo izvući informaciju
od mene, bilo što po čemu bi mogao zaključiti koliko znamo.
Način na koji se ponašao otkrio je i da je odlučio zadržati
vanjsku polituru i da još nije spreman pokazati pesnice.
"Dr. Hoyose, zabrinut sam za vas sve od večeri kada ste
održali predavanje u kojemu ste iznijeli cijeli niz potpuno
neutemeljenih sumnja."
Ah, Elf, to utjelovljenje srdačnosti, bio je zabrinut za mene.
Njegove riječi učinile su mi se toliko apsurdnima da sam
prasnuo u smijeh.
Nagnuo je glavu malko u stranu i doimao se još
zabrinutijim nego prije.
 "Već dugo putujemo", nastavio je. "Boravak u zatvorenu,
skučenu prostoru utječe na ljudsku psihu."
"Čini mi se da imamo posve dovoljno prostora za kretanje."
"Tako vam se čini? Ali gledajte, uvijek postoji podsvjesna
dinamika, stresne situacije neprekidno se izmjenjuju i
akumuliraju se, a da mi toga uopće nismo svjesni. A mi znamo
što se događa kada dođe do toga."
"Zbilja? Pa vidite, ja ne znam. Recite mi što se tada
događa."
"Ljudski um projicira nesvjesne strahove na posve obične
situacije. Sjene se pretvaraju u prijeteću zbilju, razgovor vođen
šapatom postaje urota protiv nas, sve što je normalno u
čovjekovu životu počinjemo doživljavati kao tragičnu dramu."
"Da, to je opasnost u ljudskoj psihologiji", složio sam se
kimajući glavom.
"Drago mi je da to razumijete. Pitao sam se ne biste li
možda htjeli razgovarati s nekim od naših psihijatara. Ljudi su
katkada sposobni sami srediti stvari, ali uz pomoć
profesionalne osobe koja vodi taj proces lakše je vratiti osjećaj
ravnoteže."
"Osjećaj ravnoteže", promrmljao sam slažući se u
potpunosti s njime.
Nasmiješio se s razumijevanjem. "Svi mi katkada klonemo.
Čak i oni nadareni i poznati." Opet se nasmiješio. "Čak i
nobelovci."
"Gdje je David Ayne?" rekao sam odlučno.
Lice mu se najprije sledilo, a zatim mu se čelo i usta, kao
na nečiji znak, namrštiše i poprimiše izgled zbunjenosti.
"Tko?"
"Znate vi dobro na koga mislim. Što ste mu učinili?"
 Odmahnuo je glavom i odglumio potpunu zbunjenost.
"Oprostite, ne znam na koga mislite. Nikomu ništa nisam
učinio."
"Gdje je on? Držite ga zatvorena negdje na brodu? Uspjeli
ste ga nekako izolirati, protiv njegove volje, siguran sam u to."
"Nismo nikoga zatvorili. I tko je David Ayne? Na Kosmosu
ne postoji čovjek s tim imenom."
"Ma nemojte! Upamtili ste imena svega osoblja?"
"Pripremajući se za susret s vama, pregledao sam popis
cjelokupnoga osoblja u potrazi za osobom s imenom Dwayne
jer ste se za to ime zanimali kod Odjela za održavanje."
"Čim sam vas upitao za Davida Aynea, smjesta ste mi
odgovorili da to nije stvarna osoba."
"Detaljno sam upoznat s popisom osoblja."
"Držite ga u zatvoru negdje na brodu, siguran sam."
"To jednostavno nije točno", odgovorio je umjerenim
glasom. "To vam kazuje vaša neobuzdana mašta koja se
ponovno otela kontroli."
"Elfe, to je gola činjenica."
Napravio je nešto s usnama - bilo je to glupo smijuljenje s
primjesom gađenja. Izraz na njegovu licu odavao je
prepredenost i moglo ga se tumačiti na stotinu načina.
Nekomu neobaviještenom Elf se mogao činiti profesionalnim
liječnikom kojemu nerazumni pacijent dosađuje svojim
bijednim uvjerenjima.
"Elfe, vidim vam na licu da se rugate. Trebali biste se
pogledati u zrcalu. Rugati se nekome znači prezirati ga. To je
siguran znak gubitka objektivnosti. Takvo što krajnje je
neznanstveno. Osim toga, vaše pretvaranje doista me brine."
"Vi ste onaj koji treba biti zabrinut", promrmljao je.
"Zbilja? A što mi namjeravate učiniti? Natjerati me da se
vratim kući?"
 Oči su mu postale još hladnije dok se spremao odgovoriti.
"Elfe, sigurno ste upoznati s opasnostima projiciranja i
transferencije. Priberite se jer ćete u protivnomu postati žrtva
vlastite fiksacije. Ne želite postati disfunkcionalni, zar ne?"
Otpuhnuo je kroz nos i šutio. Kratko se ljuljao na škripavoj
stolici, usne su mu bile stisnute, jednu je šaku, stisnutu u
pest, držao na stolu, a druga, meni nevidljiva, ležala mu je u
krilu.
"I dok nas dvojica rapravljamo o nestvarnosti Davida W.
Aynea, možete li mi reći zašto se svi podatci o njemu sustavno
uklanjaju iz glavnoga računala? Naravno, iz privatnih maxeva
izbrisan je već prije."
Iznenada se trgnuo, nagnuo se preko stola, upro prstom u
mene i zaustio nešto reći: "Slušajte me, vi..."
Prekinuo sam ga. Tihim, ali autoritativnim glasom (kojim
sam se rijetko koristio u životu) rekao sam: "To je agresivna
gesta. Vjerujem da obojica želimo deagresivizirati
čovječanstvo, nije li tako? Stoga vam savjetujem da vratite prst
onamo gdje pripada te da, dok to radite, izbrišete gnjev s lica."
Lice mu je poprimilo boju ljute paprike; ustao je i isturio
naprijed svoju impozantnu bradu.
"Ah, znate samo primitivno prijetiti gestama", rekoh sa
smiješkom. "Ne vitlajte svojim rogovima prema meni, Elfe."
"Van iz mojega ureda", prosiktao je između stisnutih zuba.

Dan 2282.:

Sutradan nakon mojega razgovora s Elfom dobio sam

poruku iz Medicinskoga odjela koju je potpisao ravnatelj
osobno pozivajući me na "konzultaciju". Pod ovime je, kako se
kasnije pokazalo, razumijevao cijeli niz psiholoških testova,
kao i testove kemije u tijelu - uključujući i kemiju mozga.
Pristao sam podvrgnuti se svim testovima jer, premda se,
općenito govoreći, osjećam loše i noću sam katkada uznemiren
i ne mogu zaspati, to je posljedica prirodne zabrinutosti zbog
nestale osobe. Mislim da sam relativno razuman. Povremeno
osjećam tugu, to da, no depresivan nisam. Pomislio sam da bi
bilo dobro da ODI bude upoznat s ovime jer će ODI svakako
dobiti kopije izvještaja MO-a.
Još nisam vidio rezultate testova. A, opet, možda je
najbolja vijest upravo to što nema vijesti.

Dan 2300.:

Od mojega neugodnog razgovora s Elfom protekla su već

tri tjedna. Moji povremeni odlasci na glavno računalo
potvrđuju da su izbrisani svi podatci koji su se odnosili na
Davida. Naravno, koliko god golemo bilo, ono, koliko je meni
poznato, nije povezano s datotekama na Zemlji pa se nadam
da su originalne stranice dolje na Zemlji ostale nedirnute.
Zasada, međutim, David ne postoji. Provjerio sam i stranice
fakulteta na kojima je studirao i ustanova u kojima je radio.
Službeno, nikada nije bio ondje.
Nadam se da će ga pustiti kada stignemo na AC-A-7. Bilo
bi preokrutno dovesti ga sve do tamo i ne dopustiti mu da ga
vidi. Možda ga drže u zaštićenu apartmanu u kojemu može
gledati filmove, možda čak javne vizualne prikaze putovanja
broda nepreglednim nebeskim prostranstvom.
Još nisam dobio rezultate testova iz MO-a.
Transkript zvučnoga zapisa koji sam snimio aparatićem u
obliku puceta na mojemu suvratku: U razgovoru sudjelujemo
ja i dr. Arthur (ne znam je li to njegovo ime ili prezime), viši
liječnik na Medicinskome odjelu.
 Arthur. Hvala što ste došli, dr. Hoyose. Dobili smo rezultate
vaših testova pa sam želio porazgovarati s vama.
Hoyos: Odlično. Baš sam se pitao što je s njima.
Arthur: Kao što znate, podvrgnuli smo vas cijelomu nizu
testova. Zabrinjavaju nas neka očitanja vašega profila.
Hoyos: Biološka ili psihološka?
Arthur: Iskreno rečeno, i jedna i druga. Uvijek su
međusobno povezana, naravno.
Hoyos: Naravno.
Arthur: Rezultati ukazuju na simptome kliničke depresije,
kao i...
Hoyos: Ne osjećam se depresivno. Katkada sam tužan, ali
depresivan nisam.
Arthur: Depresija nije nešto čega bi se trebalo stidjeti. Ona
pogađa sve ljude, prije ili kasnije, najčešće u iznimno stresnim
situacijama.
Hoyos: To je točno. Ipak, ne osjećam se depresivno.
Arthur: Možda ste tome dali neki drugi naziv. Savjetujem
vam da pokušate s lijekovima koje ćemo vam propisati. Ublažit
će vam simptome.
Hoyos: Ljubazno od vas. Ipak, ne čini mi se da kod mene
ima bilo kakvih simptoma.
Arthur: Dr. Hoyose, dopustite da vam kažem da su vaši
simptomi vrlo ozbiljni. Osim toga, postoje stanovite
nepravilnosti u funkcioniranju vašega mozga. Na sreću,
snimanje glave ne ukazuje na postojanje nenormalnih
izraslina pa možemo isključiti tumor. Ipak, to ukazuje na neke
druge uzroke.
Hoyos: Na primjer?
Arthur: Na intenzivne emocionalne konflikte, a posljedica
toga su promjene u kemiji mozga te, slijedom toga, štetne
posljedice u načinu razmišljanja.
 Hoyos: O kakvim se posljedicama radi?
Arthur: Ne bi me čudilo da vas s vremena na vrijeme
obuzmu bolna razmišljanja, možda imate opsesivne misli.
Hoyos: Paranoidne osjećaje?
Arthur: To je prilično tipična pojava.
Hoyos: Tipična za što?
Arthur: Zašto ne biste razmislili o tome dan ili dva? Nakon
toga dođite mi ponovno i recite što ste odlučili.
Hoyos: Čini se pošteno.

Dan 2309.:

Digitalna snimka s puceta-magnetofončića:

Arthur: Drago mi je što vas vidim, dr. Hoyose. Hvala što ste
došli.
Hoyos: Meni je također drago, doktore.
Arthur: I, kako se osjećate?
Hoyos: Izvrsno, zapravo. Počeo sam ponovno plivati,
svakodnevno odlazim na bazen. Uz to, učim jezike s jednim
prijateljem.
Arthur: Izvrsno.
Hoyos: Pomislio sam kako bi bilo dobro da svratim k vama
i izvijestim vas o svojoj odluci u pogledu lijekova.
Arthur: Aha.
Hoyos: Ne trebaju mi.
[Čuje se šuškanje papira, podulja stanka.]
Hoyos: Hm, hvala na vašemu trudu, doktore. Idem sada.
Arthur: Dr. Hoyose, hm, stvari nisu tako jednostavne.
Vidite, medicinski je tim ponovno proučio rezultate vaših
testova i svi se slažu da vam ovi lijekovi mogu pomoći.
 Hoyos: Ali meni nije potrebna pomoć.
Arthur: Razumijem vas. Siguran sam da tako mislite. Neka
vrsta... hm... poricanja najčešće je dio problema.
Hoyos: Smatrate da sam u stanju poricanja?
Arthur: Žao mi je što to moram reći, smatram.
Hoyos: Hm, ne znam što bih vam rekao na to.
Arthur: Žao mi je. Znam da vam je teško.
Hoyos: Mislim da je vama teže. Hvala vam još jednom i
doviđenja.
Arthur: Dr. Hoyose, nadao sam se da ne će doći do ovoga.
[Opet šuškanje papira, opet podulja stanka.] Doista mi je žao,
gospodine, ali medicinsko nadzorno povjerenstvo naložilo je da
morate uzimati lijekove. Riječ je o samo jednoj tabletici
dnevno. To ne bi ni na koji način omelo vaše aktivnosti. U
stvari, pomoglo bi vam da imate pozitivniji stav prema životu.
Hoyos: Želite reći da ga moram uzimati?
Arthur: Hm... da.
Hoyos: A što bi se dogodilo da odbijem uzimati tablete?
Arthur: Nažalost, bili biste primorani da ih uzimate.
Hoyos: Silom?
[Umjesto odgovora na moje pitanje kimnuo je glavom i
oborio pogled. Ponovno je uslijedila napeta šutnja tijekom koje
se dr. Arthur doimao veoma posramljenim. Bilo je očito da mu
nije drago to što čini. Izgledalo je kao da se na neki način
pravda pred sobom, pozivajući se vjerojatno na humanitarne
razloge, misleći, možda, na dobrobit zajednice ili se
jednostavno odlučio pridružiti onomu dugačkom nizu ljudi u
povijesti koji "samo izvršavaju zapovijedi". Budem li
nepokolebljiv i odbijem uzimati lijek, što će se dogoditi? U
mislima sam već vidio kako me dežurni bolničari imobiliziraju
i guraju mi tabletu u grlo ili kako mi špricom ubrizgavaju lijek
u vene. Vidio sam kako im se otimam i pokušavam ih spriječiti
u njihovu naumu. Vidio sam kako nakon toga slijedi izvještaj
za izvještajem o mojemu nerazumnu ponašanju, o mojim
"ispadima" žestoka otpora te kako ih uredno slažu u arhiv.
Vidio sam kako me kljukaju sedativima i smještaju me na odjel
na kojemu će mi po svoj prilici biti ograničeno kretanje. Vidio
sam iza svega toga spletkarski um i jasno sam shvatio što mi
je činiti.]
Hoyos: Možda ste u pravu. Trebao bih pokušati s nekim
lijekom. Možda mi pomogne.
Arthur: Hvala, dr. Hoyose, hvala vam.
Hoyos: Čini se da nisam svoj u posljednje vrijeme. Katkada
mi se koješta pričinja, uzrujam se, a onda...
Arthur: Takvo stanje zna biti veoma uznemirujuće, zar ne?
Znam kako se osjećate. Jamčim vam da ćete se već za nekoliko
dana osjećati puno bolje.
Hoyos: To je veliko olakšanje, doktore. Hvala vam. Rekao
bih da sam bio u stanju poricanja... donekle.
[Siromah se usiljeno nasmiješio i kimnuo glavom s
olakšanjem.]
Arthur: Možete svratiti ovamo svako jutro po svoju
tableticu. Nalog povjerenstva glasi da je pacijent ne bi trebao
uzimati sam, bez nazočnosti liječnika. Recept sam preko maxa
proslijedio ljekarni i bit će ovdje već danas. Već sutra ujutro
možete početi s terapijom.
Hoyos: Jasno mi je. Ako sam dobro shvatio, u svojemu
mentalnom stanju mogao bih je zaboraviti uzeti.
Arthur: Ne brinite se, bit će vam dobro.
Hoyos: Hvala.
[Ustao je. Ustao sam. Rukovali smo se.]
Hoyos: Uf, doktore, moja bolesna noga odnedavno mi
zadaje gadne poteškoće. Ne biste li mi mogli propisati nešto
protiv bolova? Silazak na palubu D bio mi je prilično naporan.
 Arthur: Žao mi je što to čujem. Morat ćete se javiti svojemu
redovitom liječniku. Na kojoj šetnici stanujete?
Hoyos: B.
Arthur: A tko je vaš liječnik?
Hoyos: Dr. Sidotra. Već dugo nisam bio kod nje.
Arthur: Siguran sam da će vam drage volje pregledati nogu
i propisati vam nešto protiv bolova. Poslat ću joj dopis.
Hoyos: Velika vam hvala.
[Odšepesao sam prema vratima njegove ordinacije trzajući
se kao od boli pri svakomu koraku.]
Hoyos: Ovaj, dr. Arthure, bi li mi doktorica Sidotra mogla
svakoga jutra davati tu drugu tableticu? Njezina je ambulanta
na mojemu katu. To bi mi prištedjelo dosta muke s ovom
mojom vražjom nogom.
[Nekoliko se trenutaka dvoumio, a zatim mi je uputio
ohrabrujući osmijeh.]
Arthur: Naravno. Ona vam ga može dati jednako tako Iako
kao i ja. A vama će prištedjeti nepotrebne muke.
Hoyos: Hvala vam još jednom, doktore.
Arthur: Čast mi je biti vam na usluzi, dr. Hoyose.
.

Dan 2310.:

Jutros rano krenuo sam ravno prema Pijinoj ambulanti.

Još prije nego što sam imao priliku reći joj što se zbiva, odvela
me je do najbliže umjetničke galerijice.
"Ne možemo biti sigurni da ambulanta nije pod audio
nadzorom", objasnila mi je usput.
Kada smo bili na sigurnom, rekla je: "Neile, što se događa?"
 "Uf, u kom smislu: tjelesnom, psihološkom, političkom ili
kozmičkom?"
"Mislim samo na prve tri kategorije. Jutros sam dobila
dopis od dr. Arthura, a ljekarna mi je poslala vaš lijek. Jeste li
svjesni što to znači?"
"Potpuno sam svjestan, gledano politički."
"Lijek koji vam je propisao koristi se u liječenju psihoza. A
ja sigurno znam da niste psihotični."
"Nemoj misliti tako loše o dr. Arthuru, Pia. Vrlo je ugodan
momak. Samo izvršava naredbe."
"To je i moje mišljenje. Ovo nije dobro, Neile, nije ni
najmanje dobro. Jedan je od popratnih efekata ovoga lijeka u
tome da će se kod vas, ukoliko niste psihotični, pojaviti
sekundarni psihotični simptomi."
"Tebi je jasno zašto to čine?"
"Naravno. Vaš osobni dosje sada će biti krcat dopisima u
kojima će stajati da su vam potrebni antipsihotici. Poželi li tko
provjeriti vaše tvrdnje, pripisat će vaše sumnje duševnoj
bolesti. Osim toga, nakon što počnete uzimati lijek, ponašanje
će vam se promijeniti, a to će njima biti još jedan dokaz da
živite u nestvarnomu svijetu. Lijek je do te mjere pouzdan da
ne ćete osjećati nikakve negativne posljedice, dapače osjećat
ćete i neke pozitivne- pozitivne u tomu smislu što će vam se
raspoloženje bitno popraviti i ne će vam nimalo smetati što vas
smatraju umobolnim."
"Drugim riječima, vrijeme je da uzmem svoju crnu
tableticu, ha?"
"Ne tako brzo. Imam ideju."
Pia je uvijek puna ideja. Ukratko, svakoga jutra davat će
mi placebo i potezati vodu za tableticom koja muti čovjekov
razum.
 Ovo je posve neočekivan preokret. Mogu sačuvati svoj
razum i uživati u svakodnevnim susretima s ovom
prepredenom djevojkom.
Upitao sam ju je li imala kakvih posljedica nakon što je sa
svojim dragim poslala pismo kapetanu. S izrazom još veće
razdraženosti na licu odgovorila je: "Nažalost, taj je gospodin
rekao Paulu da mu ne može pomoći. Problem je dvojak, kaže.
Kao prvo, ne postoje nepobitni dokazi koji bi potkrijepili naše
tvrdnje. Drugo, čak i kada bi postojali, on se ne može oglušiti
o mišljenje Odjela za društvenu infrastrukturu."
"Što?! Ta on je kapetan."
"Jest, kapetan je. No čini se da to znači nešto drugo nego
biti kapetan na prekooceanskome brodu. Ima ograničene
ovlasti. Njegova je zadnja kada je riječ o Kosmosu, u kojemu
smjeru ide, kako ide, kada ide itd. Ali nema pravo odlučivanja
o onome što se događa među ljudima na brodu. To je briga
ODI-ja."
"Mislio sam da su to obični socijalni radnici."
"Ne, oni su vlast de facto. Do sada su bili diskretni jer nije
bilo potrebe za diktatorskom intervencijom. Još glume
obazrivost kako bi se očuvao privid slobodnoga društva,
osjećaj da smo svi mi jedan tim, da smo zajednica. Istina je,
međutim, da je njihova vlast neograničena."
"Znači, oni su vlast."
Pia je kimnula glavom.

Dan 2313.:

Svakoga jutra pojavim se u ambulanti palube B i uzmem

svoj placebo. Razdražljiviji sam nego ikada i pun sam srdžbe.
Normalne reakcije. Pažljivo sam proučio Priručnik. Iako mi se
članak o ustrojstvu uprave učinio donekle prihvatljivim, jer su
se autori poslužili zaslađivačima za mozak, njegovo je značenje
više nego jasno: vlast na brodu u rukama je ODI-ja. Skinner je
imperator, a Elf je njegov pomoćni cezar. Skinner je
polubožanstvo, a Elf je provoditelj njegove volje koji ne preza
od toga da uprlja ruke.
Nekoliko dana upozoravao sam ostale urotnike da budu
oprezni, tražio od njih da se neko vrijeme povuku rekavši im
za prisilno uzimanje lijekova i za placebo. Upozorio sam ih da
ću im slati lažne poruke kako bih prikrio što zapravo
namjeravam učiniti, kao i da ne vjeruju ničemu što im
pošaljem preko uobičajenih sredstava komuniciranja. Pokušat
ćemo komunicirati potajice kad god to bude moguće -
pretvarat ćemo se da su naši susreti slučajni te da nemamo
nikakvih skrivenih misli.
Danas sam maxom poslao poruku Stronu u kojoj sam mu
priznao da gajim stanovite sumnje u pogledu naše "teorije".
Odgovorio mi je da je isto s njim pripisavši to pretjerano
skučenu prostoru, osjećaju dosade i viskiju. Poruku je završio
rekavši da se pita nije li postao paranoičan.
"Slučajno" sam naletio na njega dok smo čekali u redu za
ručak u restoranu sa samoposluživanjem, čavrljali smo malko
o posramljenosti svojim pretjeranim reakcijama, na što je
nekoliko ljudi ispred i iza nas naćulilo uši. Zatim smo krenuli
prema jednomu od stolova na osami.
Čim smo sjeli, otela mu se, mrvicu glasnije nego što je
trebalo, pogana psovka.
"Savršeno prikladan engleski izraz, Strone, no kako bi bilo
da prilagodiš svoj stil ili da se barem malo stišaš."
"Govnolozi pete dimenzije", zarežao je.
"Sjajno rečeno", rekoh. "Osim toga, baš te je lijepo vidjeti
tako vedra."
"Ovo je coup d'etat", rekao je bacivši mrk pogled preko
ramena.
 "Pa, i nije baš, Strone. Odsjekli su glavu stvarnoj vlasti
prije no što je putovanje i počelo. Svijetu su je odsjekli već
odavno."
"A nama su dali kruha i igara da se imamo čime zabaviti.
I što ćemo sada, momče?"
"Polako, vrlo polako, sipat ćemo im pijesak u oči i čekati
da se umire. Ne će skidati očiju s nas, no pomislit će da smo
neutralizirani."
"A što ako smo doista neutralizirani?"
"Nismo. Ipak, moramo biti veoma oprezni."
"Možeš li mi dati jednu od tih tvojih psiho-pilula? Mogao
bih ih progutati cijelu šaku."
"Taman posla. Potreban si mi podmukao, odvratan,
paranoičan."
Zahihotao se prijeteći.
"Trebaš mi takav kakav jesi, Strone. No moraš pripaziti što
govoriš. Moraš biti vrlo, vrlo fin."
"Bit ću. Kao što znaš, umijem biti pravi šarmer."

Dan 2337.:

Danas me je Stron upitao što mislim o uzimanju lijekova.

Pita se zašto nisu i njega pozvali na Medicinski odjel, zašto
nisu i njega podvrgnuli testovima i propisali mu lijekove.
"Ne bih znao", odgovorio sam. "Možda zato što bi bilo
neobično da svi optužitelji odjednom završe u arhivi kao ljudi
podložni psihozama i da svi moraju uzimati tablete za
ušutkivanje. Osim toga, u njihovim očima ja sam kolovođa, ja
sam onaj koji je svojim predavanjem unio nemir među
putnike. Ne sumnjam da motre na tebe u želji da vide kako
reagiraš na promjene u mojim stajalištima. Primjećuju da si se
pomirio s tim pa su zaključili da im nisi više opasan, da ti ne
treba lijek koji daju meni."
"Drugim riječima, da sam dovoljno ćaknut i bez njega."
"I to, svakako."

Dan 2400.:

Prošla su dva mjeseca otkada sam posljednji put napisao

nešto u dnevnik. Dane provodim u razmišljanju u svojoj ćeliji.
I dalje sipam prašinu u oči onima koji me motre surfajući po
mojemu deprivatiziranom maxu, čitajući uglavnom članke iz
astronomije, fizike i drugih srodnih područja. To mi pomaže u
ispunjanju osjećaja praznine. Davidova odsutnost pokazala mi
je da je svaki čovjek koji uđe u naš život prisutan u njemu kao
jedinstven fenomen, fenomen koji zrači i neodoljivo privlači,
mijenjajući simfoniju našega života.
Bespomoćni smo. Pokušavam ne razmišljati o našemu
položaju čitajući iznova sve što je moguće doznati o zviježđu
Alpha Centauri. Ono očarava svojom veličanstvenom
kompleksnošću. Pristižu nam rijeke informacija, a slike što ih
primamo teleskopom izoštravaju naš pogled na ovaj planet.
Gore, na zapovjedničkome mostu, astronomi koji su na
dužnosti tijekom putovanja vjerojatno znaju puno toga, no
svoja saznanja ne dijele s nama. Pomoću javnih predavanja
dobivamo samo općenit uvid i snažne dojmove. Frustriran
nedostatkom tehničkih podataka iz očitanja što pristižu iz
mnoštva uređaja, Stron ne prestaje gunđati.
Svako malo šaljem razdragane poruke svojim
istomišljenicima u kojima izražavam uvjerenje da su moje
sumnje u pogledu nadzora bile nesumnjivo pretjerane i zacijelo
potpuno neutemeljene. Nadam se da ću tako uvjeriti one iz
nadzora, napose mojega omiljenog Elfa, da svakodnevno
uzimanje tabletice polučuje efekt. ODI se opet povukao u mišju
rupu. Sada su još samo nevidljiva nazočnost, nalik Smrti koja
vreba na sve nas.
Smrt, taj stari bauk koji nikada ne vidiš, sve do
posljednjega dana života, koji nikada ne pokazuje svoje lice i
zube dok mu se odupireš. Sjećam se svečanosti El Dia de los
Muertos koju smo u djetinjstvu proslavljali svake godine u
našemu selu, mješavine poganskih vjerovanja i katoličanstva
koja je izazivala mrgođenje na licu mojih roditelja i fra
Ramona. Dobri je velečasni grmio protiv ovoga praznovjerja
svaki put kada bi kamionetom obilazio svoju pastvu, a većina
seljana mu je, unatoč njegovim ukorima, ostala i dalje
privržena, iako je nastavila tjerati po svome, ustrajavajući u
praznovjerju. Branili su se tako što su govorili da je ovo
godišnje slavlje drevna tradicija koja nikomu ne šteti, nešto što
su njihovi preci oduvijek slavili, a oni naslijedili od njih.
Gledano unatrag, vjerujem da je Dan mrtvih bio dobar način
da se narugamo smrti i nešto manje dobar kompromis s
primitivnim religijskim instinktima. Tako smo ublažavali gnjev
smrti, sklapali s njom privremeno primirje i zazivali duhove
dragih pokojnika. Fra Ramon je iz godine u godinu pokušavao
vratiti stvari na pravi kolosijek nastojeći objasniti ljudima da
bi na taj dan trebali moliti za duše umrlih. S malo uspjeha,
naravno.
Snaga je kulture golema, posebno ako ugađa našim
osjetilima. Sjećam se koliko sam žudio za bijelim lubanjama
od slastičarskoga šećera s crvenim bombonima u očnim
dupljama koje su druga djeca smjela jesti. Sjećam se i svojih
bijesnih ispada kada bi se moji roditelji tome usprotivili. Ay,
ay, uzdisala je moja majka, mi pequeño chilito, moja malena
ljuta papričice. Ponekad sam doista i bio mi triquitraque,
njezina mala praskavica. Unatoč tome, nisu mi popuštali pa
sam već vrlo rano shvatio uzaludnost provala bijesa. Ah, kako
sam volio trnce koji su me podilazili svaki put kada bih se
susreo s nečim tajanstvenim: plesom lutaka-kostura,
pjesmama što su odisale sablasnim ugođajem, prinošenjem
hrane koju su ostavljali na rubu sela s upaljenim svijećama
kao dobrodošlicu duhovima pokojnih na njihovu povratku
kući. Hrana je uvijek nestajala u jutarnjim satima. Ne
sumnjam da su se zmije i kojoti u našemu kraju ugojili
zahvaljujući našemu praznovjerju i da su nam ovi mrski
stvorovi dodijavali samo zato što su navikli na besplatan
obrok.
Ajoj, opet sam se udaljio od teme.
Kad god se nađem oči u oči sa svojim prijateljima, na
skrovitu mjestu, vodimo prave razgovore. Oni me tada
uvjeravaju kako znaju da moje poruke nisu drugo doli način
da osiguram sebi alibi. Pa ipak, odnedavno većina izražava
sumnju nazivajući sve ovo - mušičavo, blago ironično - "našom
teorijom urote". I dok se nitko, vjerujem, ne miri s činjenicom
da je David Ayne izbačen iz jednadžbe, mnogi od nas naučili
su živjeti s tim kao s neriješenim pitanjem, kao s nečim
nedokučivim. Nekolicina ih je odlučila ne sudjelovati više u
našim povjerljivim - nadam se da su povjerljivi - razgovorima
u umjetničkim galerijicama i pri dnu dugačkih stolova u
restoranima sa samoposluživanjem. Zamolio sam Piju da se
drži podalje od nas jer ne želim da se zna da je ona i dalje
uvjerena u opravdanost naših tvrdnja. ODI možda zna za
njezin apel kapetanu, ali ako je tome tako, nadam se da je
njezino pismo odbačeno kao jedna u nizu početnih reakcija
putnika i posade.
Kada nam je najbolje išlo, nas disidenata bilo je ukupno
sedamnaest. Sada nas je samo šest, uključujući četvero
predanih aktivista - Strona, Xuea, Dariusha i mene.
Pa ipak, već se neko vrijeme pitamo: "predani čemu?".
Dan 2405.:

Među nama se počinje javljati osjećaj rezigniranosti, a s

njime i prvi izdajnički znakovi ravnodušnosti. Nisu posebno
izraženi, ali ipak su simptomatični. Veoma je teško biti u
stanju neprekidne budnosti. Razgovarao sam o ovome s
Xueom: složili smo se da je vrijeme da nešto poduzmemo.
Nitko od nas nema pristup e-adresama više od šačice ljudi.
Pokušati dobiti adrese svih ljudi na brodu značilo bi odati svoje
namjere. Umjesto toga Xue je, koristeći se svojim mentorom i
poboljšanom verzijom maxa svojega neimenovanoga prijatelja,
kreirao novi dokument od jedne stranice i iznad Davidove
fotografije i skraćene biografije utipkao sljedeći natpis:

David William Ayne je nestao.

.
Ovaj član ekspedicije Kosmosa nestao je
2253. dana putovanja, prije pet mjeseci. Odjel
društvene infrastrukture niječe njegovo
postojanje. Zašto? Njegovi osobni podatci iz
službenoga registra (vidi ispod) izbrisani su iz svih
datoteka na brodu. Zašto? Ako ste vidjeli ovoga
čovjeka, obavijestite o tome sve koje poznajete.
Razgovarajte o tome. Postavljajte pitanja. Mislite!

Dao sam Xueu šest stotina listova svojega bijelog papira i

on ih je odnio isprintati. Ne znam gdje.

Dan 2406.:

Poput svih pravih urotnika sastali smo se prije zore.

Okupili smo se na palubi C, nedaleko od Dariushove sobe, u
jednoj od vrlo prostranih umjetničkih niša na čijim su
zidovima visjele reprodukcije četiriju slika umjetnika iz
dvadesetoga stoljeća imenom Rockwell. Slike su, posve
prikladno, nosile naziv Četiri slobode.
Prebrojili smo listove papira i podijelili ih na manje-više
jednake dijelove. Xue je svoje trebao razdijeliti putnicima u
privatnim sobama na šetnici A. Stron je trebao preuzeti
šetnicu B, Dariush C, a ja sam svoje trebao raspačati među
putnicima na šetnici D jer je David živio na njoj i jer sam je
dobro poznavao.
Do izlaska sunca, kada ljudi počinju ustajati iz kreveta,
preostala su dva sata. Glavnina letaka bit će podijeljena
nasumce jer je na svakoj šetnici bilo po nekoliko stotina soba,
od kojih je samo dio imao stambenu namjenu. Ove privatne
sobe bile su bliže jedna drugoj nego sobe uslužnih djelatnosti,
bile su poredane poput gradskih blokova i neke od njih imale
su personalizirane dekoracije na vratima zbog čega su izgledi
da ćemo doći do većine putnika bile prilično velike.
Xue je donio stotinu listova vlastitoga papira s istim
tekstom koje ću kasnije predati Piji kada odem k njoj po svoju
tableticu. Ona će ih tijekom jutra proslijediti svojemu prijatelju
Faulu na unaprijed dogovorenu susretu uz kavu. On će ih
zatim raspačati među članovima posade na KC palubi.
Nadalje, Stron je, a da to nisam znao, dao Xueu dvjesto
listova papira iz vlastitih zaliha na kojima je također otisnut
spomenuti tekst. Složili smo se da je ovu količinu najbolje
raspačati među zaposlenicima Odjela za održavanje, kod
dizala. Nakon što pokrijemo palube od A do D, sva četvorica
sastat ćemo se kod dizala na razini D, gdje ćemo pokušati u
akciju uključiti ljude zaposlene na održavanju koji odlaze sa
smjene ili dolaze na nju. Od svih ljudi na brodu oni će
vjerojatno najbrže prepoznati Davidovo lice i njegovo ime.
Zatim smo sva četvorica pošli obaviti zadaću koju smo si
odredili.
 Brinulo me je što ispod vrata nema proreza; preostalo mi
je jedino da svaki list papira ostavim na podu ispred vrata;
nešto mi je, međutim, govorilo da ipak pokušam ugurati jedan
od njih kroz prorez koji je bio toliko uzak da ste kroza nj mogli
jedva provući dlake i - eureka! - uspjelo je. Ljudi koji ga nađu
imat će dovoljno vremena da ga pročitaju prije nego što naš
plan bude otkriven.
Danje je svjetlo uključeno baš u trenutku kada sam
završio s poslom na svojemu području. Ostalo mi je tek
nekoliko minuta da se vratim u ambulantu na palubi B. Ondje
sam susreo Piju koja je upravo dolazila na posao i ukucavala
šifru za otvaranje vrata. Vrata su se otvorila i ušli smo unutra.
Dok mi je pripremala placebo, izvukao sam iz košulje svežanj
papira za KC palubu. Bacila je antipsihotik u zahodsku
školjku i povukla vodu, dala mi zašećerenu tableticu, uzela od
mene papire s otisnutim tekstom i zaključala ih u ladicu
radnoga stola. Sve se ovo događalo bez ijedne izgovorene riječi,
s moje ili njezine strane. Zatim sam se brzinom metka vratio
na palubu D.
Stao sam pored ulaza u dizalo i dok sam čekao da dođu
ostali, razdijelio sam nekoliko desetaka letaka radnicima koji
su dolazili na smjenu. Svi su, bez razlike, prešli znatiželjno
pogledom po papiru, ne govoreći ništa, žureći da što prije
stignu na svoje radno mjesto. Pridružio mi se Dariush i
također dijelio letke. U tomu je trenutku nekoliko ljudi izlazilo
iz dizala vraćajući se iz smjene.
Bili smo već podijelili gotovo sve letke kada smo primijetili
da jedan radnik zastaje u hodniku i pažljivo čita što piše na
njemu.
"Poznajem Davea", rekao je pogledavši me namršteno. "Nije
nestao. Premješten je prije pet mjeseci na Odjel P."
"Mislite, u Odjel za propulziju?" upitao sam ga.
 "Aha. To je na katu na kojemu je Odjel za održavanje, ali
nalazi se u stražnjemu dijelu broda i iz sigurnosnih je razloga
odijeljen. Pogledajte ondje."
"Hvala na sugestiji. Koji put vodi do tamo?"
Pokazao je prstom niz šetnicu. "Prvi red dizala za Odjel P
je petnaestak minuta hoda u onomu smjeru."
Xue i Stron dotada su se već vratili, a broj radnika koji su
ulazili u dizala bio je sve manji. Vidjevši to sva se četvorica
zaputismo prema dizalima Odjela za propulziju. Kada smo
stigli u predvorje, ondje nije bilo nikoga. Izgledalo je da je
smjena bila već završila ili je možda raspored rada u ovomu
odjelu bio drukčiji nego u Odjelu za održavanje.
Vrata su se napokon otvorila i iz dizala je izišao samo jedan
radnik koji je nakon probdjevene noći izgledao vrlo umorno.
Xue mu je uručio letak i upitao ga: "Poznajete li ovoga
čovjeka?"
Muškarac je pažljivo pogledao fotografiju i odmahnuo
glavom.
"Žao mi je", odgovorio je s jakim francuskim naglaskom.
"Ne poznajem ga."
"Sigurni ste da ne radi u Propulziji? Vjerojatno radi kao
čistač ili je zaposlen na održavanju manje važnih postrojenja."
"Predradnik sam ekipe čišćenja-održavanja na Odjelu P.
Poznajem sve osoblje. Nikada ga nisam vidio. Tko je on?"
Pročitao je biografiju, podigao pogled i rekao: "Raspitajte
se u Odjelu za održavanje. Ondje bi ga trebali poznavati."
"Raspitali smo se", rekoh. "Raspitujemo se već mjesecima.
Nitko nam ne daje odgovor. A ovdje piše da mu je ime izbrisano
iz svih računala na brodu."
"Vjerojatno se radi o administrativnoj pogrješci, problemi
s birokracijom, ne? Ako nije na brodu, to znači da nije
napustio Zemlju."
 "Na brodu je. Razgovarao sam s njim mnogo puta otkada
smo uzletjeli. Sada ga nema, a mi želimo znati zašto ga nema."
Čovjek je slegnuo ramenima. "Mora postojati neko
objašnjenje, siguran sam u to. Mogu li zadržati ovo?"
"Zadržite, molim vas. Dat ću vam još nekoliko primjeraka
u slučaju da ih poželite dati drugima."
"Svakako. Nadam se da ćete pronaći prijatelja."
"Hvala."
Popeli smo se na palubu B i doručkovali u restoranu sa
samoposluživanjem. Ljudi su polako ulazili, neki od njih držeći
letak u rukama, čitajući ga na osami uz kavu i preprženi kruh,
drugi razgovarajući o njemu potiho s drugima. Nitko nije
pogledavao prema nama pa smo se nadali da ne će tražiti
krivca među nama - barem ne odmah. Bili smo sigurni da će
brod ubrzo preplaviti demantiji.

Dan 2407.:

Jučer, otprilike dva sata nakon doručka, Elf je niotkuda

iskrsnuo. Zapravo, zaskočio me je. Pred vrata moje sobe došli
su žandari, ukočeni kao uvijek, i sproveli me do ureda
zamjenika ravnatelja Odjela za društvenu infrastrukturu
(ZRODI).
Gledati gnjevnoga elfa zastrašujući je prizor. Ta mitološka
bića, pretpostavljam, ne govore ništa barem pet minuta nakon
što vas dovuku u svoj šumski ured. Samo zure u vas svojim
čudesnim očima, bez žmirkanja, a pluća im udišu i izdišu zrak
vrlo profinjeno, nalikujući perajama tihooceanske lepezaste
bjelice. Izgledao je sablasno. Ali bilo je to u redu jer sam otprije
znao da je opak tip, a njegova zastrašujuća šutnja imala je, a
da toga nije bio ni svjestan, koristan učinak jer sam imao
dovoljno vremena da se oslobodim smušenosti i pokušam se
pribrati.
Obožavam akronime. Prijeteća mi je stanka pružila priliku
da se s nekoliko njih poigram. Zatornik Razuma pri Odjelu za
Dogmatsku Inverziju. Začetnik Razbojničkoga Obračuna za
Dehumanizaciju Intelektualaca. I tako dalje.
Odlučih prekinuti šutnju.
Evo transkripta snimke:
Ja: Dobro jutro, Elfe.
[Ne odgovara. Je li živ? Jest, upravo je žmirnuo.]
Ja: Možete li mi barem neizravno dati naslutiti razlog
našega susreta, molim vas?
[Lagano podrhtavanje njegovih peraja, crvenjenje vrata.]
Ja: Znam - želite me zamoliti da održim još jedno javno
predavanje.
[Lice mu se crveni, oči mu počinju brzo žmirkati, zatim
uspostavlja kontrolu nad njima nakon čega slijedi ubojito
hladno zurenje. Da ima rep, sigurno bi začegrtao njime.]
Ja: Muči vas nešto?
[Pruža ukočeni vršak prsta i pritišće tipku na vrhu
radnoga stola. Sada obojica snimamo šutnju onoga drugog.
Kada najzad progovori, glas mu je hladnokrvan, sućutan,
profesionalan.]
Elf. Dr. Hoyose, zamolio sam vas da dođete k meni zato
što...
Ja: Elfe, niste me zamolili. Vaši su me agenti uhitili i doveli
me ovamo protiv moje volje.
Elf: Nemate se čega plašiti, dr. Hoyose. Odjel...
Ja: Ne plašim se, dr. Larsone. Brine me samo taktika
policijske države.
 [Usiljeno se zahihoće, ali oči su mu gotovo zatvorene: pilji
u mene kroz uske očne proreze.]
Elf. Ne, ne, ne, pogrješno ste razumjeli. Brine me vaše
zdravlje. Sigurno ste svjesni da tvrdnje što ste ih isprintali i
raspačavali jutros nemaju nikakve osnove. Osoba koje
navodno nema nije se nikada ukrcala na Kosiuos.
Ja: Znam da sve što piše u našemu letku ima i te kakve
osnove. Iz razgovora s članovima posade saznao sam da su
neki od njih poznavali nestalu osobu, Davida Aynea.
Elf U našoj evidenciji ne postoji nikakav David Ayne.
Ja: Naravno, tako je sada. Međutim, taj je čovjek bio na
brodu i nije otišao s njega. Njegov nestanak posada pripisuje
premještaju na neki drugi odjel. Kada biste bili tako ljubazni i
pretražili sve odjele, pronašli biste ga.
Elf: Nije potrebno. To ime, ta persona plod je vaše mašte.
Ako ga članovi posade, kao što kažete, poznaju, zašto to glasno
ne kažu?
Ja: Do sada nisu znali da je nestao. Brod je velik. Sada
znaju.
Elf: Tko su ti ljudi? Ako vjeruju onome što kažete, trebali
bi smjesta izraziti svoju zabrinutost Odjelu.
Ja: Možda su zabrinuti za vlastitu sigurnost.
Elf Ako misle tako, to je zato što ste im vi utuvili tu ideju -
neosnovan strah bez ikakva temelja u stvarnosti.
Ja: Gdje je David Ayne? Zašto ste ga izbrisali iz brodskih
arhiva?
[Elf se naginje naprijed i pritišće tipku na stolu. Mislim da
je isključio magnetofon.]
Elf. Slušajte me, Hoyose, pažljivo me slušajte. Ne ću
dopustiti da svojim iluzijama remetite život na brodu. Vaše
halucinacije postaju veoma destruktivne.
 Ja: Arbeit macht frei7"?
Elf. Što?
Ja: Stara parola, popularizirala ju je jedna druga skupina
pripadnika službe za društvene djelatnosti.
Elf. Mislite da ste zabavni, zar ne? Kada ćete već jednom
odrasti? Zašto neprekidno obilazite brod i igrate se igrica poput
adolescenta koji nikada nije sazrio? Ta vaša smiješna odjeća,
te vaše kulturološke ekscentričnosti, te vaše bijedne teorije
urote - sve je to samo gluma. No sada ta vaša gluma postaje
sve opakija i počinje štetiti drugima. Ako ne...
Ja: Moja odjeća i moje kulturološke ekscentričnosti ne
služe ničemu osim što me zabavljaju, Elfe. Zašto se malo ne
razvedrite?
Elf: Prestanite me nazivati Elf, vi imbecilu! Ako mislite da
će vas vaša Nobelova nagrada zaštititi...
Ja: Zaštititi me od čega, Elfe?
Elf [zarežavši agresivno prema meni]: Prestanite me zvati
Elf.
Ja: Dvaput sam dobio Nobela, zapravo.
[Ay, ay, ay, caraniba! Elf sada pokazuje da umije biti
krajnje grub s riječima. Prijeđimo stoga brzo preko toga.]
Ja: Ne oslanjam se na svoje nagrade, dr. Larsone. Nakon
posljednjega posjeta Stockholmu imam gorak okus u ustima.
Govor koji sam izgovorio prihvaćajući nagradu...
Elf: Da, da, pročitao sam ga.
Ja: Naravno da jeste. Siguran sam da je pohranjen u arhiv
Odjela sigurnosti. Ponešto je problematičan, taj govor, nije li?

7 Njem. Rad oslobađa, nacistička krilatica ispisana na ulazima u

koncentracijske logore, nap. ur.

 Elf: Jedna od najvećih pogrješaka Odjela sigurnosti je ta
što vam je dopustio da se ukrcate na ovaj brod. Vaš govor u
Stockholmu...
Ja: Jeste li ga pročitali u izvorniku, na španjolskomu?
Elf: Pročitao sam to trabunjanje - to političko trabunjanje -
u engleskoj, švedskoj i norveškoj verziji.
Ja: Svi prijevodi i svi transkripti (osim mojega primjerka)
izmijenili su moje riječi - to je vrlo poučno, toliko toga otkriva.
Jeste li to znali? Vjerojatno ne shvaćate da sam u svojemu
govoru jasno dao do znanja...
Elf: U njemu se jasno osjeća vonj paranoje. Ne ponavljajte
ga-
Ja: Rekao sam: "Suvremena je civilizacija na rubu
kvantnoga skoka u znanosti i to upravo u vrijeme kada smo
na području etike nazadovali do sofisticirana barbarstva. Naša
se civilizacija zasniva i prosperira na legaliziranu ubijanju u
svjetskim razmjerima."
Elf. Smiješno. Nikada to niste rekli. Čak i da ste rekli nešto
slično, to bi samo potvrdilo moje mišljenje o vama kao o
neodgovornoj i nerazumnoj individui.
Ja: Možda se sjećate da su tu rečenicu preveli ovako:
"Suvremena je civilizacija na rubu kvantnoga skoka u
znanosti, nadišavši neetičko ponašanje iz prošlosti. Naša je
civilizacija uložila golem trud kako bi nadvladala barbarsku
sklonost prema genocidu." Postoji naziv za tu vrstu prijevoda,
dr. Larsone.
Elf Ah, zbilja? Koji je to naziv?
Ja: Naziv joj je laž. A možemo je, jednako tako, nazvati
falsifikacijom.
[Otpuhuje kroz nos, nakon čega slijedi muk i mrgođenje
pomiješano s profesionalnim gađenjem.] ja: Pritisnite još
jednom tipku za snimanje, Elfe, imam vam još nešto reći.
 [Ne ispunja mi želju.] ja: Civilizacija koja ubija desetke
milijuna djece godišnje, koja isto toliko djece oduzima
roditeljima, prisilno sterilizira ljude i provodi druge kaznene
mjere - ne biste li rekli da takva civilizacija boluje od
smrtonosne fiksacije? Što dakle znači jedan vratar više ili
manje, je l’ tako?
[Naginje se naprijed i pritišće tipku. Dok govori, glas mu je
sušta ljubaznost i razumnost.]
Elf. Dr. Hoyose, Odjel je veoma zabrinut za vaše zdravlje.
Moram vas zamoliti da razmislite još jednom o vašemu
najnovijem ponašanju koje je, moram sa žaljenjem to reći,
imalo razorne i deprimantne posljedice na neke članove
ekspedicije. ja: Ne mogu prestati biti ono što jesam, dr.
Larsone. I zašto ne otkrijete gdje David...
[Njegov me glas zaglušuje:]
Elf. Dr. Hoyose, uza sve poštovanje prema vašim
znanstvenim dostignućima - koja su doista od velike važnosti
- vi bolujete od iluzija. S velikom boli moram vas zamoliti da
prestanete sa širenjem ovih odvratnih insinuacija. Vaša
duševna nestabilnost postaje sve izraženija i dovodi u pitanje
misiju na AC-A-7.
[Pritišće tipku kojom ponovno isključuje magnetofon.
Bijesno frkće kroz nos, usne su mu toliko stisnute da su
pomodrile. Kaže:]
Elf Čujem li samo još jednu riječ od vas, danas ili ubuduće,
ili doznam da ste učinili ili rekli bilo što što daje samo naslutiti
da ponavljate svoje nerazumne podvale, donijet ću odluku da
vas zatvore na Medicinskome odjelu i drže vas ondje pod
sedativima do kraja putovanja. Ne mogu si priuštiti da luđaci
švrljaju slobodno po brodu. Razumijete li me?
Ja: Dovoljno sam razuman da vas potpuno razumijem,
Elfe. Potpuno. Zašto ne izbrišete i mene?
 Elf Ne navaljujte, Hoyose. Učinit ću točno ono što sam
rekao da ću učiniti ako ne zašutite. Počevši od sada.
Ja: [Tišina.]
Elf: A sada, izlazite odavde.
[Izišao sam.]
Osjećajući se vrlo, vrlo uzdrmanim vratio sam se polako na
palubu B. U malenoj praskalici, kako su me nekoć nazivali,
barut je već sav izgorio. Kada sam stigao do Stronove sobe, bio
sam preplašen i, moram priznati, hrvao sam se s osjećajem
beznađa što je prijetio da me cijeloga obuzme. Pokucao sam.
"E, pa, možemo prebrojiti naše sretne zvijezde", rekao je
Stron nasmiješivši se nakon što sam ušao u njegovu sobu, a
vrata iza mene se zatvorila. "Vidim da si još na slobodi."
"Jesam li?" promrmljao sam.
Obojica smo bacili pogled na njegov max.
"Isključen je", reče. "Možemo slobodno razgovarati."
Odmahnuo sam glavom, pritisnuo kažiprstom usne i
rekao: "Prošetajmo." ~ knjige.club ~
Izišli smo i šetkali bez cilja šetnicom, glava prislonjenih
jedne uz drugu. Stron je svako malo dodirivao džep na prsima
i čupkao sijede dlačice iz ušiju. Napokon smo pronašli
prikladnu umjetničku nišu i ušli unutra. Ondje je, izvan bilo
čijega vidokruga, izvadio plošku iz unutarnjega džepa sakoa i
dao mi da otpijem gutljaj viskija. Sa zahvalnošću sam prihvatio
plošku promatrajući "umjetninu" - platno na kojemu su bile
naslikane nekakve gole dame u Avignonu. U njima nije bilo
ničega čime bi u bilo kome izazvale životinjske nagone jer su
nalikovale razbijenoj grnčariji što se očajnički trudi izgledati
senzualno.
Rekao sam: "jedan od detalja na koje me je Dwayne
upozorio prije no što je nestao jest da max sluša čak i kada je
isključen. Ne smijemo misliti da nas nitko ne sluša."
 "Kladio bih se da uz to i snima", promrmljao je Stron, "i da
se u nekomu udaljenom uredu, tko zna gdje, čuje zvučni signal
i upali se crvena lampica čim izgovorimo riječi poput 'bomba'
ili 'privatnost'."
"Ili 'bodež'."
"Njome bismo navukli sebi na vrat analitičare-
čovjekoljupce. Odmah bi dotrčali."
"S obzirom na naš trenutačni status subverzivnih tipova,
ljudi koji dovode u opasnost misiju, pretpostavljam da osoblje
radi neprestano na našemu slučaju. No ima nešto još gore,
Strone. Maločas sam imao neugodan susret sa zamjenikom
ravnatelja ODI-ja."
"Koliko neugodan?"
"Preko svake mjere. Želiš li čuti?"
Dodirnuo sam puce na suvratku, a on je, mrzovoljasta lica,
obrva raščupanih i nakostriješenih kao u sovuljage, naćulio
uši, dok su mu ramena sve više tonula, te je na koncu izgledao
poput nasmrt isprebijana čovjeka. Otpio je gutljaj viskija i
neko vrijeme buljio u pod. Zatim je uzdahnuo i rekao: "Rekao
sam ti da je opasan."
Kimnuo sam glavom.
"Dobro je što si snimio tu farsu", nastavio je. "Vrlo je
zanimljivo, podsjeća na priču o doktoru Jekyllu i gospodinu
Hydeu - dvije osobe u jednomu čovjeku, dva načina života - to
je, dakle, čovjek koji vlada našom sudbinom."
"Vlada našom sudbinom? Ne bih išao toliko daleko."
"Tajanstveni Neznanac još se nije pojavio, pretpostavljam?"
Odmahnuo sam glavom. "Ništa, ni traga od njega."
"Do sada su već svi na brodu vidjeli postere s fotografijom
nestale osobe. Da je na slobodi, siguran sam da bi ti potajno
nešto poslao, nešto šifrirano, tek toliko da znaš da je dobro."
 "Tako i ja mislim. Mislim da je to loš znak. Znači da je
doista u pritvoru i da ne može ni s kim komunicirati."
"Vjerojatno su ga slomili i priznao im je sve što je radio."
"Najvjerojatnije. Ne shvaćam zašto se nisu zadovoljili time
da mu dadu packu i vrate ga na posao."
"I zašto su izbrisali njegovo ime iz svih arhiva? Kladio bih
se da leži na kamenoj ploči u hladnjači, dolje u spremnicima.
Možda je čak pretvoren u antimateriju."
"Nema potrebe za paranojom", promrmljao sam.
"Neile, tko je započeo ovaj revolt?"
"U redu, u redu, u redu. Nikada nisam želio da stvari odu
toliko daleko. Mislio sam da ćemo iznijeti na vidjelo
birokratske gadarije i razborito riješiti tu stvar."
"Otkada se, dovraga, tako bistar momak kao ti plaši
ekstremizma?"
"Ekstremizam je iracionalan i izaziva paniku. Nedostaje
mu objektivnosti. Nije znanstven."
"Nije ni ubojstvo, a bogme nije ni prikrivanje."
"U pravu si. Ali pokušajmo sačuvati razboritost, za Boga
miloga."
Stron je potegnuo dugačak gutljaj iz ploske nakon čega mu
se oteo nekakav grleni glas, nešto slično ovome: Odhidih kistoje
veledobro u očijusvojih ter misle danitkorni tokomudar, jak,
počten iričit kaca oni samijesu.
"Što?" upitao sam uplašivši se da je moj drug u uroti
skrenuo s uma.
"Rekao sam: 'Od ludih ki stoje vele dobro u očiju svojih ter
misle da nitkor ni toko mudar, jak, počten i ričit ka ča oni sami
jesu.'"
"Prevedi mi to na engleski, molim te."
"To jest engleski", odrezao je. Grudi su mu se nadimale od
uzrujanosti i potegnuo je još jedan gutljaj. Primijetio sam da
mu kosa stoji nahero, kao da je jutros uložio dodatan napor za
to pred zrcalom, kao da namjerno razbaruši kosu kako bi
izgledao što ekscentričnije.
Strusio je svoj viski i rekao, polako, izražajno, kao da
objašnjava nešto duševno zaostalu djetetu: "Rekao sam: 'O
budalama koje su toliko tašte da misle kako nitko nije toliko
mudar, snažan, pošten i rječit kao oni'."
"Shvaćam. Tako dakle misliš o meni?"
"Ne!" zarežao je. "Govorio sam o silama koje postoje na
ovomu brodu luđaka. To je citat. Citirao sam dio poznatoga
književnog teksta na našemu materinjem jeziku."
"Vašemu materinjem jeziku."
"Ovo je napisao ljepuškasti Skot imenom Alexander
Barclay koji je 1509. preveo svevremeni klasik i bestseler Brod
luđaka na engleski."
"Nikada čuo za njega."
"Izvornik je djelo švicarskoga Nijemca koji je živio u Baselu,
momka imenom Sebastian Brandt. Objavljen je 1494. pod
naslovom Narrenschiff, a zatim je preveden na latinski pod
naslovom Stultifera navis. Uslijedili su prijevodi na nekoliko
europskih jezika i otada se svako toliko pojavi novi prijevod."
"Brod luđaka-je li mislio na nekoga određenog?"
"Itekako. Posrijedi je alegorijska satira. Govori o lađi na
kojoj plove poremećeni, slaboumni ljudi, jednom riječju
glupani koji, ploveći bez cilja, zapadaju u mnoštvo nevolja za
koje su sami krivi. Nemaju kapetana, nemaju pilota, na brodu
je samo gomila lupetala i vjetrogonja, samoživih glupana
zaokupljenih isključivo svojim bijednim teorijama i željicama.
Renesansa je dala mnoštvo pripovijesti i slika s tim motivom.
Naravno, Brandt je najbolji od njih."
"I, završava li priča sretno?"
"Samo ako čitatelj obrati pozornost."
 "Znači, ona je upozorenje?"
"Točno. Ili zrcalo, ako hoćeš. Brod je plovio amo-tamo
europskim rijekama i kanalima sa svojim bijednim teretom
luđaka koji su krenuli u potragu za rajem za luđake - otuda i
naš suvremeni izraz. Neki pisci i umjetnici rugali su se
ludorijama čovječanstva, no neki su se rugali Crkvi jer je ona
trebala biti ona arka spasenja, shvaćaš, a u one dane ona nije
valjano radila svoj posao. Mogli bismo reći da nije valjano
prosvjećivala ljude."
Bez pitanja uzeo sam plošku iz Stronove ruke i potegnuo
dobar gutljaj.
"Kako je Brandt gledao na sve to?"
"Bio je teolog, uz to lojalan", reče Stron otevši mi plošku.
"Njegova je knjiga satirična jer je htio pokazati kako ljudi
obmanjuju sami sebe i želio ih je učiniti boljima."
"A Barclay?"
"Kao pobožan Škot vjerno je preveo knjigu sačuvavši
duhovitost izvornika."
"A ti, Strone, jesi li ti pobožan Škot?"
Nenadanost mojega pitanja načas ga je zatekla. Mrko me
je pogledao jednim okom i zamislio se nad pitanjem.
"Nisam", odgovorio je. "Ne, nisam. Ali jednako tako, Neile,
uvjeravam te da se ne klanjam ni u ovoj novoj Crkvi našega
vremena."
Nisam shvatio što želi reći pa sam odgovorio: "Hm, što god
da je ostalo od Crkve, rasuto je na sve strane i uglavnom je
prešlo u ilegalu."
"Nova crkva o kojoj govorim nije u ilegali, iznimno je
uspješna i kontrolira gotovo sve. A znaš li čemu se klanja?"
"Ne."
"Čovječanstvu, i samo njemu. A to znači da se klanja
jednima na štetu drugih. Ona je Narcis koji se divi vlastitomu
liku. I trebaš znati, to novo božanstvo traži da mu svakodnevno
prinosimo žrtve."
Sumnjičavo sam odmahnuo glavom. Živahnost njegova
glasa i pretjerano naglašavanje pojedinih riječi smanjili su se
na najmanju moguću mjeru: "Djeca koje nema, Neile, djeca
koje nema! Zašto ih nema u tako veliku broju, pitam te?"
"U redu, ali to je antireligija."
"I zato podliježe najgorim religijskim porivima. Dolje na
Zemlji, zar nisi nikada bacio pogled s one strane svojega
računala i svojih antikvarnih knjiga? Jesi li dobro razgledao
ulice i prilaze na ovomu brodu?"
"Zar nisi čuo što sam rekao Larsonu? I što sam govorio u
Stockholmu? Zar ne misliš da imam otvorene oči i da pažljivo
gledam svijet oko sebe?"
"Svakako, na neki način. I došao si do zaključka da neke
stvari nisu u redu. Pokazao si se hrabrim i srčanim, pa i
lukavim kada je to trebalo, svakako. Zato i jesam s tobom u
ovome. No ne mislim da doista shvaćaš koliko mračno sve ovo
može postati."
"Možda i ne shvaćam, Strone." Namrštio sam se uronivši u
vlastite misli, u zbrku koja je u njima vladala.
"E, pa," promrmljao je zagledavši se u pod, "sada su oni na
potezu."

Dan 2408.:

Jutros sam se probudio i shvatio da ODI nije tratio vrijeme.

Kao prvo, prostorije s panoramskim zaslonima na svim
četirima glavnim šetnicama bile su preplavljene novim
vizualnim prikazima našega odredišta. Uz to, svatko ih je
mogao vidjeti na svojemu osobnom niaxu. Tri zvijezde sada je
moguće vidjeti "golim okom" (digitalne slike s autentičnim
razmjerima) kao sićušne kugle: dvije su nalik zlatnim loptama,
a treća malenu komadiću užarenoga ugljena.
Kosmos je razmjestio još nekoliko robotskih teleskopa koji
plove nebom u formaciji nalik jatu bjelica u pratnji kita,
raspoređenih u prostoru od deset kilometara s obje strane
broda, s triangulacijom na zviježđe Alpha Centauri. Krupni
plan otkriva masivne solarne baklje na dvama većim suncima
koja izbacuju plamenove stotinama tisuća kilometara u
svemir. Nove teleskopske slike pet planeta zvijezde AC-B
neobično su zanimljive, ali osamnaest planeta zvijezde AC-A
zapanjuju još i više, otkrivajući široku lepezu veličina i boja.
Sada imamo potvrdu da od svih njih samo Planet 7 ima
površinu sličnu Zemljinoj.
Moguće je zapaziti mnoštvo različitih posebnosti:
vremenski su uvjeti promjenjivi, vide se oblaci, dižu se oluje, a
atmosfera je slična onoj na Zemlji. Spektrografi ukazuju na
nešto veću prisutnost kisika i nešto manju razinu ugljičnoga
dioksida. Velikih vulkana nema, postoji samo nekoliko manjih
koji okružuju tektonske ploče i relativno malo zagađuju
atmosferu. Postoje oceani, s vodom. Na planetu su četiri veća
i pet manjih kontinenata; potonji su otočne mase veće od
Australije. Odnos između vode i kopna drukčiji je nego na
Zemlji: na AC-A-7 ima više kopna, iako su mora možda dublja
od naših. Zbog udaljenosti nije moguće pouzdano utvrditi
njihovu dubinu.
Na kopnenim masama vjerojatno postoji raslinje, osim ako
raskošna zelena boja nije boja prašine. Pustinjski pojas
opasuje ekvator, a njegova veličina iznosi tek 25% veličine
pustinjskoga pojasa na Zemlji. Ledene polarne kape također
su manje nego na Zemlji, što bi moglo značiti da je klima na
planetu topla i umjerena, s manje ekstremnih promjena.
Planet ima tri mala mjeseca (sva tri su manja od našega
Mjeseca). Oni su goli i puni kratera; jedan je blistavo bijel,
drugi svijetlosmeđe, a treći sive boje.
 U audio komentaru koji je pratio ove son et lumiere prikaze
doznali smo da do sada nismo dobili nikakav signal s AC-A-7.
Na strani koja je okrenuta od Sunca nema ni jednoga svjetla
koje bi upućivalo na nastambe.
Bilo je teško ne biti obuzet i očaran ovim prikazima. Dok
sam ih gledao, u duhu mi je, potpuno spontano, iskrsnula
jedna zgoda iz djetinjstva, iako isprva nisam mogao shvatiti
zašto.
Moja je majka bojala piñatu. Širokim potezom velikoga
kista nanijela je grimizno crvenu boju na stvrdnuti bijeli papir.
Uz nju je nanijela širok potez žute, ne dodirujući crvenu.
Crvena boja trenutno se promijenila pred mojim očima: sada
se činila narančastom.
A onda mi je sinulo: optika uključuje psihološku
interpretaciju, subjektivnost percepcije. Slično tome, na
brodu, na kome kao da se ne događa ništa, gdje je sve
uobičajeno i naginje tome da postane banalno, odjednom se
začuje glas koji uzvikuje da jednoga čovjeka nema. To je
strahovit napadaj na svijest, nalik nanošenju žarke boje.
Potom, ako se iznenada svuda oko nje pojave drugi, još
intenzivniji namazi boje, značenje nestaloga vratara postupno
se smanjuje. Kontekst je sve promijenio. Očito, ODI-ju ne
nedostaje domišljatosti.
Druga reakcija ODI-ja bila je obazrivo intonirano pismo,
poslano tnaxotn svim putnicima na brodu. Stron i Xue rekli su
mi da im je stiglo jutros oko šest sati. Dobio sam ga čak i ja. U
njemu je stajalo:

Osoblju i svim putnicima Kosmosa:

Mnogi od vas zacijelo ste vidjeli neovlašteno
umnožen list papira što ga je jučer raspačavao dr.
Neil de Hoyos. On u njemu izražava zabrinutost
zbog nestanka člana posade. Uprava misije
poslane na planet AC-A-7 želi vas uvjeriti da osoba
o kojoj on govori nije nestala. Objektivna je
činjenica, nasuprot tome, da je to samo plod
mašte dr. Hoyosa. Premda vjerujemo da je imao
iskrene namjere, njegove tvrdnje posljedica su
problema vezanih uz njegovo zdrav- lje. Dr. Hoyos
već se nekoliko mjeseci liječi od poremećaja u
kemijskim procesima u mozgu, što za posljedicu
ima tešku depresiju i provale paranoidnih ideja,
kao i krajnje neobična ponašanja. Sa žaljenjem
vas moramo obavijestiti da je jedan od takvih
ispada bio i jučerašnje raspačavanje letaka.
Dr. Hoyos jedan je od najcjenjenijih
znanstvenika našega doba. Njegova postignuća na
području fizike donijela su mu dvije Nobelove
nagrade i mnoštvo drugih priznanja čovječanstva.
Ona mu s pravom pripadaju. Stoga je prava
nesreća što njegove osobne fizičke i umne teškoće
na ovaj način izlaze u javnost. Izvršno je
povjerenstvo nakon dugotrajne rasprave i ne bez
skanjivanja zaključilo da će misiji koristiti ako vas
upoznamo s ovom informacijom i pokušamo vas
uvjeriti kako nema nikakve potrebe za zabrinutost
u pogledu izrečenih tvrdnja jer su one u
potpunosti plod mašte dr. Hoyosa.
Dok se bude liječio, dr. Hoyos će, kao i do
sada, sudjelovati u uobičajenim svakodnevnim
aktivnostima života na brodu. Potičemo vas da se
prema njemu odnosite s ljubaznošću i strpljenjem
jer je ovaj veliki čovjek vrijedan našega
poštovanja.
Sa štovanjem,
[slijede potpisi]
dr. Karl Skinner, ravnatelj, Odjel za
društvenu infrastrukturu
dr. Elif Larson, zamjenik ravnatelja
 Tek što sam po drugi put pročitao ovo majstorsko djelce,
usmjereno na rješavanje problema, začuo sam kucanje na
vratima svoje sobe, a kada sam ih otvorio, pred njima su
stajala moja dva žandara. Objasnili su mi da imaju mandat
otpratiti me do ambulante na šetnici B. Što je, dovraga,
"mandat"?! Već mi je zlo od toga verbalnog muljanja. Zar nisu
mogli jednostavno reći "nalog"? Pošao sam s njima, poslušan
kao janje. Spremaju li se baciti me u tamnicu i kljukati me
drogom? Moguće, no donekle me je tješila činjenica da je ODI-
jevo prijetvorno pismo ukazivalo na nešto drugo.
Ispalo je da su žandari poslani da me predvedu mojemu
osobnom liječniku. Pia nas je čekala u ambulanti i doimala se
hladnom i profesionalno distanciranom, jesu li ščepali i nju?
Ne skrećući pogleda s mene objasnila mi je da je promjena u
načinu liječenja određena "mandatom" i da joj je ljekarna već
poslala obavijest o tome. Okrenula se prema polici s lijekovima
i počela pripremati novu tabletu. Žandari nisu otišli, već su
stajali po strani; bilo je očito da žele biti sigurni da sam lijek
uzeo kao muškarac.
Pia mi je dala malenu plastičnu čašicu u kojoj je bila
tableta, a zatim još jednu, s vodom.
"Izvolite, dr. Hoyose", rekla je mrtva-hladna i krajnje
suzdržana, kako se već liječnici obraćaju pacijentima.
Ubacio sam tabletu u grlo i zalio je vodom pitajući se što
će se sada dogoditi.
Žandari su se srdačno oprostili od Pije koju su oslovljavali
"dr. Sidotra", rekli mi da se mogu vratiti svojemu poslu i zatim
otišli.
"Dr. Hoyose," obratila mi se službeno, tonom od kojega me
je obuzela malodušnost, "za nekoliko dana osjećat ćete se
puno bolje."
"Uf, hvala vam, dr. Sidotra. Recite mi, molim vas, kakva je
ta nova tableta? Što će mi učiniti?"
 Okrenula mi je leđa i zapisala nešto olovkom na komadiću
papira.
Rekla je: "Pomoći će vam da ustalite svoje raspoloženje, da
ono bude mirno i staloženo."
Dala mi je papirić na kome je pisalo:
Placebo. Vidimo se na palubi C u 21 sat. Niša s Munchom.
"Hvala", promrmljao sam i izišao iz ordinacije.
Veći dio jutra proveo sam klatareći se šetnicom C,
osjećajući se pomalo utučenim, ali ne gubeći ipak ono malo
samopouzdanja što mi ga je još bilo ostalo. Zavirio sam u
svaku nišu s umjetninama na palubi pitajući se što bi, zaboga,
trebalo značiti ono: Munch. Što je sada to: "žvakanje"8? Znači
li to da se trebamo naći pod slikom ili skulpturom koja
prikazuje usta? Ili je pogrješno napisala riječ? Konačno sam
odgonetnuo značenje riječi zagledavši se pažljivije u natpis pod
slikom koja je prikazivala nekoga očajnika široko otvorenih
usta pod turobnim, krvavim nebom. Zvala se Krik. Naslikao ju
je umjetnik imenom Edvard Munch, zanimljivo, Norvežanin,
kao i Elif Larson. Je li to Pia dala oduška svojemu
vragolanskom humoru?
Ništa se osobito nije dogodilo tijekom preostaloga dijela
dana. Svaki put kada sam iz svoje sobe odlazio jesti, ljudi koji
su čekali u redu bili su ljubazni prema meni, strpljivi u
ophođenju i puni poštovanja, premda su se držali na
odstojanju. Većina me ne bi ne pogledala dok su se drugi
mimoilazili sa mnom u hodnicima kao da me nema.
U devet navečer sišao sam stubištem na palubu C i zaputio
se šetnicom prema označenoj niši. Pia je već bila ondje
pretvarajući se nervozno da s pažnjom i oduševljenjem
razgleda sliku.
Nakašljao sam se.

8 Munch na njemačkomu jeziku znači "glasno žvakati", nap. prev.

 "Neile, Neile", obratila mi se izlazeći iz niše i primajući me
za ruke. "Tako mi je žao zbog one nemile scene u ambulanti.
Morala sam to učiniti."
"Dala si mi placebo, tako je pisalo na papiriću."
"Da. Zahvalna sam što ona dvojica nisu vidjeli što radim
za stolom. Dobili su nalog da motre na vas dok uzimate
tabletu. Poslije nekoliko dana, kada se uvjere da ste poslušan
pacijent, prepustit će sve meni."
"Što su mi htjeli dati?"
"Dvostruku dozu antipsihotika koji ste već uzimali, plus
još neke nove sastojke koji bi trebali potaknuti vaše
iracionalno ponašanje."
"Pia, hvala ti. Hvala ti što si se izložila tako veliku riziku
zbog mene."
"A sada se moramo dogovoriti kako ćete se ponašati kada
dođete k meni u ordinaciju. Morat ćete svaki put hodati sporije
nego prethodni put i morat ćete izgledati nesabranije."
"Hoćeš reći da se moram ponašati kao da nisam duhom
prisutan?"
"Da, ali ne previše uočljivo, barem ne isprva. Hoćete li moći
iz dana u dan glumiti sve veću bezvoljnost i neprilagođenost?"
"Oduvijek sam neprilagođen."
"Iznenada ćete bubnuti nešto krajnje neobično, nešto što
nema veze s onim o čemu budemo govorili, kao da su vam misli
negdje drugdje i kao da ste potpuno isključeni iz stvarnosti. Ne
morate se ponašati kao da ste umobolni već samo isključeni.
Upamtit ćete to?"
"Trudit ću se."
"Ja ću se pak ponašati kao kompetentan poslušnik
sustava i bit ću ponešto hladna u ophođenju s vama. To ne će
značiti ništa."
 "Znam to, draga", rekoh nasmiješivši se i poljubivši je u
obraz.
Nježno me je odgurnula.
"Neile, ne smijemo nikada - nikada, kažem, pomisliti da u
javnim prostorima i našim privatnim sobama ne postoji audio
uređaj koji hvata sve što kažemo. Pažljivo sam razgledala ovu
nišu i u njoj nisam našla ništa što bi ukazivalo na mogućnost
da je opremljena takvim uređajem. Ako u njoj postoji nešto, ne
piše nam se dobro." Srditim pogledom prešla je preko stropa i
zidova. "Ipak, mislim da još imamo nade."
"Kakve nade - i na što se ona odnosi?" upitao sam
smrknuto.
"Ne mogu vam sada to objašnjavati. Mogu vam reći samo
to da su mi medicinske vlasti poslale dopis u kojemu traže da
pazim na vas i da im smjesta dojavim vidim li kod vas bilo
kakav znak da pomišljate na samoubojstvo. To me veoma
brine."
"I mene. Pošteno samoubojstvo, izvedeno bez pogrješke,
riješilo bi sve njihove probleme."
"Želim da učinite još nešto za mene. Otiđite, molim vas, na
bazen noćas oko jedan poslije ponoći. Vidite li ondje više od
jednoga plivača, vratite se u svoju sobu i čekajte. Vratite se na
bazen poslije sat vremena. Bude li ondje još samo jedan čovjek
osim vas, slobodno uđite."
"Uf, Pia, ne misliš li da je plivanje usred noći
kontraproduktivna strategija? Utapanje je pošten i nedužan
način da se ode, hoću reći, da se počini samoubojstvo."
"Ne ćete se utopiti. Ne sve dotle dok budem mogla učiniti
išta u vezi s tim. Molim vas, učinite kako sam rekla."
"U redu."
"Vjerujete li mi?"
"Potpuno, mlada damo."
 "U redu, onda. Sada započinjemo drugu fazu urote."

Dan 2409.:

Ustao sam poslušno pola sata poslije ponoći, obukao

kratke hlače i majicu bez rukava, prebacio ručnik preko
ramena i zaputio se prema bazenu. Izbjegao sam dizalo
smatrajući da je ono kao stvoreno za nadzor. Možda su u
njemu instalirali "krpelje" ili glavu "trakavice". Možda i nisu,
no nikada ne možeš biti dovoljno oprezan. Silazak stubištem
na razinu D i hodanje do rekreacijskoga kompleksa oduzelo mi
je pola sata pa sam stigao nešto kasnije nego što sam planirao.
Zureći kroz prozore na bazenu vidio sam da je ondje samo
jedan čovjek. Na moju naredbu vrata su se rastvorila i
propustila me.
Čovjek u bazenu plivao je od jednoga do drugoga kraja i
natrag. Sjeo sam na rub bazena, uronio noge u vodu i
promatrao ga kako pliva. Činilo se da me ne primjećuje, kako
to već biva s tim snažnim i šutljivim tipovima. Nije mi bilo jasno
zašto je Pia tražila da dođem na bazen baš u to vrijeme i
pomislio sam da će ubrzo stići i ona. Zacijelo je mislila da ćemo
moći razgovarati relativno neometano i isplanirati još koju
taktiku koja bi nam pomogla da izbjegnemo nadzoru. Ne pojavi
li se za sat vremena, vratit ću se u svoju sobu i pokušati malo
odspavati.
Svukao sam majicu, ušao polagano u plićak, izvalio se na
leđa i bućkao neko vrijeme nogama, držeći neprekidno na oku
drugoga plivača. Bilo je teško vjerovati da bi on mogao biti
pomagač u samoubojstvu, ali tijekom putovanja dogodilo se
toliko toga nevjerojatnoga i nisam želio da mi se dogodi bilo
kakvo neugodno iznenađenje. Bio sam vrlo umoran, a uz to
sam osjećao nervozu i napetost. Otplivavši nekoliko krugova
izvukao sam svoje mlitavo tijelo iz vode, sjeo na rub bazena i,
pokušavajući doći do zraka, praćakao nogama po površini
vode.
Dugo sam zurio u svoju defektnu potkoljenicu i gležanj.
Kirurzi su je dosta dobro doveli u red, no i dalje je bila ružna
poput žabe iz sonorske pustinje i osjećao sam bol kad god bih
predugo hodao.
"Ay, caramba! Nisi obraćao pažnju", promrmljao sam po
tko zna koji put nakon onoga nesretnog dana u vododerini.
"Nisi pazio. Cijeli život ispaštaš zbog jedne pogrješke, sasvim
malene pogrješke."
U tomu stanju potištenosti, kome se uz to pridružio umor,
nisam ni primijetio da je onaj drugi plivač doplivao do ruba
bazena i da sada stoji u vodi nepuna tri metra od mene. Prsa
su mu se nadimala od napora, ruke je držao prekrižene na
pločicama uz rub bazena i na njih je naslonio glavu.
"Otplivali ste prilično velik broj krugova", rekoh.
"Večeras plivam stotinu. Bilo je dobro", odgovorio je s
jakim slavenskim naglaskom.
"Dobro obavljen posao."
Uhvativši moj pogled neko je vrijeme napeto zurio u mene,
zatim je pogledao prema stropu, potom polako u svim
smjerovima. Na kraju je ponovno pogledao prema meni.
"Dr. Hoyos", rekao je glasno. "Žao mi je što ne osjećaš se
dobro."
"Dobro sam", odgovorio sam slegavši ramenima.
"Nesreća je što imate - kako to kažeš? Žalosno je što
zavaravaš sam sebe. Oprostiš ako moja riječ nije u redu, ako
nije uljudna."
"Ne zabrinjavajte se. Svi mi imamo problema s jezičnim
barijerama."
"Ili one imaju s nama", odgovorio je nešto tišim glasom.
 Pogledao sam ga. Oči su mu govorile da mi želi nešto reći.
Bila je to neka vrsta osobne angažiranosti, ne tek ravnodušno
proučavanje bijedna i psihotična primjerka ljudske vrste.
"Imamo zaštita za razgovor", prošaptao je. "Sada govorimo
ispod zaštita."
"Što?"
"Ja sam Pijin prijatelj."
"Ah, vi ste Paul."
Kimnuo je glavom. "Imam nešto reći vama, za nadu."
"Toga mi treba."
Nasmiješio se i rekao glasnije: "Lijek pomaže vama, dr.
Hoyos. Ne brinite se."
Glasno sam rekao: "Nadam se da ste u pravu. Misli su mi
ponekad bistre, ali onda mi se u glavi iznenada počinje
događati nešto čudno. Jeste li vidjeli letak koji sam dijelio?"
"Čujem za njega. To umišljaj, da?"
"Vje... vjerujem da jest. Da, vjerujem da je sve to bilo samo
u mojoj glavi. Nije mi drago što sam to učinio. Taj nestali
momak, hm, pitam seje li on bio stvaran ili..."
"Da, jer je dug let. Možda ljudi katkad haluc... iniraju. To
problem. Ali medicina pomoći."
Glas mu je opet utihnuo: "Pia sve objasnila meni. U nužnik
i potegla voda, mala zla pilula."
"U nužnik i potegla voda, mala zla pilula. Ali taj nestali
čovjek me zabrinjava. Je li i on završio u nužniku? Je li i za
njim potegnuta voda? Ili je to samo još jedna halucinacija?"
"Dr. Hoyos", prošaptao je Paul. "Ne bojiš se. Ja vjerujem
vama. Neki u posadi vjerovali vama. Dao vaš letak mnogo ljudi
na KC. Dao sam kapetanu."
Zurio sam u njega s još većom pažnjom.
 Nastavio je: "Kapetan ne može ništa učiniti ispod razina
KC. On kapetan Kosmos, ali ne kapetan ljudi. Vi shvaćaš?"
"Shvaćam."
"Glasno sada. Vi se sada pretvarati."
"U redu, najprije vi."
Paul je glasno rekao: "Trebala ići na računalo, dr. Hoyos.
Viditi je li čovjek za koji kažete da je nestao bio stvarno ovdje.
Ja mislim da nije. Nijedan čovjek kao on ne bila u kartoteci.
Idite viditi to vi."
"Da, vjerojatno ste u pravu. To je zbog bolesti. Moje
stanje..."
Tiho je rekao: "Kapetan ima tajni komunikacijski kanal s
baza na Zemlji. Nitko drugi ne može dirati to, samo kapetan.
Samo on ima šifra. Jučer on poslao poruka. Ona će godine
putovati tamo. Onda, čak i ako brza, odgovor mora putovati
godine da dođe do nas."
"Što je rekao bazi na Zemlji?"
"Mislim, svašta. ODI njemu se ne sviđa. Ponekad oni
pokušavaju biti gazda njemu. Ali sada on njih natjerao da
odstupe."
Paul opet povisi glas: "Plivanje dobro za razmišljanje. Vi
ćete biti sretni zato, dr. Hoyos. Uzmite lijek, plivajte, budi
sretni."
"Hvala vam na savjetu. Ne znam koliko ću često moći
dolaziti, no pokušat ću. Stalno sam umoran."
"Plivajte svaki dan. Tada se osjećati dobro. Kao ja."
"Kao vi", nasmiješio sam se. "Vi jeste dobro."
Opet glasnije: "U redu, sada plivam još deset krugova.
Zatim odem gore spavati."
"Da, i ja bih trebao odspavati. Bilo mi je drago."
"I meni", rekao je i zatim prošaptao na materinjemu jeziku:
"Bog blagoslovit vas.“
 Prije no što sam ga uspio zamoliti da mi prevede, skočio je
u vodu i otplivao prema drugomu kraju bazena.

Dan 2410.:

Žandari su me probudili u devet i odveli me u ambulantu.

Putom sam više no inače vukao noge i neprekidno zijevao.
Govorio sam im razne stvari, kao na primjer: "Kada sunce
izlazi?" i: "Ne sjećam se ove ulice." Nisu mi odgovarali.
Poslušno su me isporučili Piji i stali postrance, a ona mi je dala
imitaciju one zle tabletice. Popio sam je i rekao: "U posljednje
vrijeme stalno mi se spava."
"Očekivana reakcija, dr. Hoyose. Lijek će pomoći vašemu
tijelu da se lakše odmori, a to će, sa svoje strane, pomoći
vašemu umu da se brže oporavi."
"Zbilja? To je dobro. Mogu li nastaviti s plivanjem?"
"Svakako. Plivanje pomaže u relaksiranju i odvraćanju
pažnje od suvišnih misli. Savjetujem vam da svaki dan
provedete neko vrijeme u bazenu. No nemojte se prenaprezati."
"Ne ću. Uf, doktorice, znate li vi kada sunce izlazi?"
Namrštila se i rekla: "Na brodu imamo regulirana razdoblja
svjetlosti i tame. Jeste li svjesni da smo u svemirskoj letjelici,
dr. Hoyose?"
"Ah, da, tako je. Zaboravio sam."
"Vidimo se sutra. Ova će vas gospoda dovesti."
"Hvala, dr. Sidotra. Dobri su to momci."
"Uvjerena sam da jesu, dr. Hoyose."
Dobri su momci otišli. Zadržao sam se još nekoliko
trenutaka, dovoljno dugo da primijetim ironičan smiješak na
Pijinu licu. Pružila mi je maleni komadić papira koji sam stavio
u džep.
 "Ugodan vam dan", dobacila mi je dok sam izlazio.
Vrativši se u sobu pročitao sam papirić na kome je pisalo:
Gladni? Munch, večeras u 9.
Te večeri ponovno smo se našli ispod Krika.
"Ne bih se smjela zadržavati", rekla je. "Ne smiju primijetiti
da se sastajemo izvan ambulante. Prerizično je." Izvirila je iz
niše i bacila pogled unaokolo. "Može banuti bilo tko."
"Paul je dobar momak", rekoh.
Lice joj se nehotice razvedrilo. Rumenilo i uzbuđenost
ubrzo su, međutim, ustupili mjesto promišljenu držanju
samosvjesna i uspješna liječnika.
"Nema mu ravna, Neile. Pravi je muškarac - iskren i pošten
čovjek, hrabriji od brigade ODI-jevih agenata. Jako se volimo.
Namjeravamo se vjenčati. No ne mogu sada o tome. Htjela sam
vas samo upitati imate li u svojoj sobi bilo kakvih tajnih
bilježaka koje ODI ne smije vidjeti. Moglo bi im pasti na pamet
da njuše po vašoj sobi."
"Imam nekih bilježaka - pišem tajni dnevnik."
"Spominjete li u njemu imena? Bilo što po čemu mogu
zaključiti da ih pokušavate obmanuti?"
"Iskreno rečeno, toga ima dosta."
"Dobro je što sam vas pitala. Slušajte, Neile, takve stvari
ne treba držati u sobi."
"Držim ga u madracu."
"To je jako naivno. Mislite li da ne će zavirivati pod vaš
madrac? Savjetujem vam da ono što ne želite da vide donesete
noćas na bazen. Paul će biti ondje. Ako želite, Paul će sve držati
na mjestu do kojega ne mogu doprijeti."
"Možeš li jamčiti da će biti na sigurnu?"
"Potpuno. Kao prvo, u njega se možete pouzdati. Zadana
riječ važna mu je koliko sam život. Kao drugo, ODI nema
potpunu kontrolu nad posadom i nije ovlašten provoditi
istragu na palubi KC. Paul kaže da im kapetan gotovo ne
dopušta pristup na palubu, a i to pod najstrožim uvjetima.
Teritorijalizam je katkada koristan, a ovo je jedan od takvih
slučajeva."
"U redu, Pia. Ako mu ti vjeruješ, vjerujem mu i ja."
Vrativši se u sobu izvadio sam dnevnik iz madraca.
Skinuvši plahte i deku prevrnuo sam spužvastu gumu i bacio
pogled na jedva uočljiv prorez na bočnoj strani. Bilo ju je teško
primijetiti. Čovjek bi morao leći na madrac da u njemu otkrije
nešto što ondje ne pripada. Unatoč tome, izvadio sam papire
koje sam ondje skrivao, one koje sam izdvojio iz svojega
pisanog dnevnika jer su upirali prstom u druge urotnike ili su
ukazivali na moje druge varke i na moju umiješanost u urotu.
Zatim sam pročitao glavninu dnevnika koji držim u vitrini za
knjige. Pronašao sam još nekoliko stranica na kojima sam
napisao stvari koje nitko ne bi smio vidjeti, prigovarajući sebi
što sam ih tako lakomisleno izložio pogledu znatiželjnih očiju.
Stavio sam ih među druge tajne stranice i umotao ih u ručnik
koji nosim na bazen.
Danas poslije podne pronašao sam Xuea i zamolio ga da
mi se pridruži u jednoj od niša. Ondje smo razgovarali o svemu
što se događalo protekla tri dana. Rekao mi je da su on i Stron
bili pozvani k Elfu i da im je on uljudno i strpljivo objašnjavao
da sam veoma bolestan, da mi je dijagnosticirana depresija te
da imam drugih poteškoća vezanih uz tu bolest koje ukazuju
na mogućnost pojave shizofrenije. Iskusni momci, kakvi već
jesu, rekli su mu da su dijelili letke samo zato što su vjerovali
u moju obmanu. Nakon toga ih je otpustio. Nisu im propisane
nikakve tablete, na čemu sam iskreno zahvalan.
Unatoč tome, Xue je bijesan - ne na mene, već zbog očite
manipulacije i zbog toga što nam uskraćuju pravo na
privatnost.
Rekao sam mu da sam tijekom posljednjega susreta s
Elfom snimio razgovor s njim i pustio mu snimku ondje u niši.
Slušao je smrknuto, a pogled mu je bio tako hladan da bi mu
na njemu zavidio i sam Džingis-kan. Čuvši posve dovoljno
izvukao je iz džepa sićušnu metalnu pločicu, držao je nekoliko
trenutaka pritisnutu uz puce na mojemu reveru, a zatim je
ponovno vratio u džep. Osmijeh mu je bio vrlo ozbiljan.
"Napravio sam kopiju, Neile. Zamolit ću svojega
neimenovanog prijatelja da mi isprinta transkript. Donijet ću
ti ga predvečer. Savjetujem ti da ga daš čovjeku na palubi KC
koji će čuvati tvoje bilješke. Kopiju ću zadržati."
"Hvala, Ao-li." Zastao sam. Da bih mu pokazao kako nisam
potpuno opsjednut sobom, upitao sam ga: "Kako napreduje
shui-mo?"
"Postajem sve vještiji. Uskoro ću ti nešto darovati."
U jedan poslije ponoći otišao sam ponovno na bazen. Paul
je bio ondje plivajući od ruba do ruba zajedno s još trojicom
ljubitelja vode. Kada su otišli, neko sam se vrijeme i sam
praćakao u vodi sve dok Paul nije otplivao svojih stotinu
krugova. Kao i prethodne noći razgovarali smo na dvije razine.
Naši su ručnici ležali cijelo vrijeme jedan uz drugoga na
pločicama. Zaželio mi je laku noć i otišao na zasluženi odmor
ponijevši pod miškom moj ručnik.
Vratio sam se u sobu s osjećajem da se napokon otvara
kakva-takva nada.

Dan 2411.:

Jutros sam na svoj max dobio poruku od Dariusha.

Raspitivao se za moje zdravlje, rekao mi nekoliko ohrabrujućih
riječi, savjetovao mi da redovito uzimam lijek koji mi je
propisan i izrazio žaljenje što nije dovoljno pridonio rješavanju
"neugodne situacije". Pozvao me je da budem njegov gost na
ručku u europskomu restoranu na palubi A.
 Stigao sam pred restoran točno u podne; Dariush me je
čekao pored ulaza.
Uhvatio me je za ruku i rekao mi: "Mislim da ćemo imati
azijski ručak, a ne europski, koji nam je dosadio."
"Ne znam što bih ti rekao, Dariushe. Vjerojatno svuda
imaju prisluškivače. Jedan pritisak na tipku i oni idu u Aziju."
"Možda da, a možda i ne. Možda ćemo imati malo vremena
prije no što nas otkriju."
Zaputili smo se zaobilaznim putom prema azijskomu
restoranu i kada smo stigli do njega, Dariush me je na moje
iznenađenje poveo dalje prema stubištu. Sišli smo na šetnicu
palube C i bez riječi krenuli prema afričkomu restoranu u
prednjemu dijelu broda. •
Dok je glazba s bubnjevima, frulama i jednoličnim
atonalnim pjevanjem bivala sve glasnija, rekao mi je na uho:
"Kada vide poruku poslanu maxom, to će ih upozoriti da
spremamo sastanak. Pretpostavljam, a moja pretpostavka nije
bez temelja, da će aktivirati prislušne uređaje u europskomu
restoranu kako bi mogli slušati naš razgovor, a ako su čuli ono
što sam rekao o azijskomu restoranu, on će također biti pod
nadzorom."
Pronašli smo slobodan stol u zaklonjenu kutu uza zid na
kome je bila razastrta zebrina koža i nekoliko crnih maski.
Glazba je bila stimulativna i glasna, a to nam je odgovaralo.
Dariush mi je imao štošta reći dok smo s tanjura grabili jollof
rižu s lukom i paprom, začinjeni fufu9 i gulaš od kikirikija i
piletine sa sojom.
"Puno si toga podnio", započeo je, "tražeći pravdu za onoga
mladića, Davida Aynea."
"Nisam učinio ništa više nego što bi učinio bilo koji drugi
razborit čovjek", odgovorio sam.

9 Fufu je tijesto spravljeno od trputca ili kasave, nap. ur.

 "U davna vremena to bi bila istina", rekao je. "Utješno je
znati da ti plemeniti porivi nisu iščezli iz ljudske naravi."
"Hvala na komplimentu. Ili, možda, na uvrjedi."
"Govorim o moći suvremene društvene matrice - o
psihološkome kozmosu."
"Znam, znam. Bilo kako bilo, i ti si sudjelovao u revoltu,
Dariushe. Nadam se da zbog toga nisi imao problema."
"Jesam malo. Nešto ih je navelo da zaključe da sam bio
među onima koji su dijelili letke. Možda su nas pratili
kamerama. Dr. Larson je tražio da dođem u njegov ured kako
bih mu objasnio o čemu se radi."
"Je li poslao nekoga po tebe?"
"Nije, sam sam pronašao ured."
"I, što ti je rekao?"
"Objasnio mi je tvoje navodno duševno stanje. Bio je vrlo
uviđavan, da tako kažem, i s obzirom na način i sadržaj
razgovora. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako misle izići na
kraj s krizom. Pažljivo sam slušao njegovo objašnjenje i izrazio
žaljenje zbog ove situacije. Rekao sam mu kako se nadam da
se to ne će ponoviti. Vjerujem da je moj odgovor pogrješno
shvatio kao kajanje."
"Svidio mu se tvoj pristup?"
Dariush se nasmiješio. "Oh, jako mu se svidio."
"Žao mi je što ti je to prouzročilo brige."
"Ma kakve brige, Neile? Znam da su mu um i usta puni
laži. Ne bi me čudilo da taj jadnik vjeruje u vlastite laži. A ja se
ne prestajem brinuti za Davida Aynea. Ipak, s obzirom na
sadašnje okolnosti, izgleda da ćemo morati pronaći neki drugi
način da dođemo do njega. Istodobno, ne smijemo učiniti ništa
što bi dovelo u pitanje vaš položaj."
"Dariushe, želiš li upoznati pravoga Elifa Larsona?"
 Zbunjeno me je promatrao dok sam skidao puce s revera i
gurnuo ga po stolu prema njemu. Rekao sam: "Uključi ga."
Shvatio je, prislonio puce na desno uho i podupro obraz šakom
kao da odmara umornu glavu. Kada je odslušao cijelu snimku,
vratio mi je puce s izrazom zaprepaštenosti na licu.
"Ovo razotkriva puno toga", rekao je.
Kimnuo sam glavom.
Ponovno je sjeo i duboko se zamislio. Na kraju je podigao
pogled i tiho rekao: "Zanimljivo je to, hoću reći ovaj problem s
oruđem kojim se čovjek koristi. Svako oruđe preoblikuje onoga
tko je njegov prividni gospodar. Postavljam sebi ovo pitanje: u
kojemu točno trenutku oruđe, taj sluga, postaje gospodar?"
"Ni sam ne znam odgovoriti na to pitanje, Dariushe."
Pokazao je na puce: "Pokušavamo se oprijeti tehnološkoj
korupciji tako što se i sami koristimo tehnologijom."
"Pokušavamo se oprijeti služeći se i svojim razmišljanjem,
svojom ustrajnošću, svojim prijateljstvima."
"Tako je. Na kraju ćemo vidjeti da nam čak i najbolja oruđa
samo pomažu. Ne mogu nas spasiti."
Ponovno je utonuo u šutnju buljeći u površinu stola. Na
kraju je teško uzdahnuo i rekao: "Neile, vjerujem da je prvi
korak, barem što se mojih odnosa s tobom tiče, vratiti se
učenju kašmirskoga - ovoga puta javno."
"Ako tako želiš. Tako bi se uvjerili da su se stvari vratile u
normalu, osim mojega duševnog stanja koje iz dana u dan
postaje sve gore."
"Onda ćemo to i učiniti."
"Kad god se nađemo, pretvarat ću se da mi manjka
koncentracije i da sam umoran, sve umorniji što vrijeme dalje
odmiče. Ponekad ću napraviti neku idiotariju, onako, radi
efekta. Sve će to biti samo trikovi. Od mene se očekuje da
uzimam jake lijekove koji bi trebali učiniti da se ponašam kao
pravi luđak, iako mi oni tobože pomažu u ozdravljenju."
"Da, Pia mi je to objasnila."
"Pia? Poznaješ Piju?"
"Ta krasna mlada žena predstavila mi se nedugo nakon
tvojega predavanja, prije pet mjeseci. Vidjela me je na podiju
zajedno s tobom te večeri. Otada se povremeno susrećemo i
razgovaramo o... stvarnosti."
"U umjetničkome okruženju?"
"Točno tako."
"Prilično je zaposlena."
"Doista jest, zaposlena i oštroumna. I Paul Yusupov
odnedavno izaziva moje divljenje."
"Ah, tako."
"Dakle, Neile, s koliko si kašmirskih riječi do sada
ovladao?"
"Stid me je reći da proteklih tjedana nisam naučio ni jednu
novu, a zaboravio sam i neke koje sam znao."
"To znači da se moramo vratiti marljivu radu."
"Može. Što misliš o tome da večeras odemo u meksički
bistro? Voliš li jako začinjena jela?"
"Malo je reći da ih volim. Obožavam ih."

Dan 2444.:

Sve sam manje sklon bilježenju događaja u moj pisani

dnevnik. To je nesumnjivo stoga što me život, općenito
govoreći, trenutno zaokuplja više nego prije kada sam znao
odlutati u stanje dosade. Dosta vremena provodim izigravajući
smetena znanstvenika koga liječe, što silno zabavlja moje
najbliže prijatelje. Pazim da ne pretjeram u tome. Oni pak
(prema vani) glume sućut i razumijevanje. Osobno, osjećam se
žrtvom smiješna mučenja. Vjerujem da ovaj element
komičnoga pomaže u oslobađanju od napetosti koje nas
pritišću.
ODI je opet postao nevidljiv. Nakon što su me mjesec dana
svakodnevno dovodili mojoj liječnici da mi dadne pilulu, moji
su žandari iščezli. Sada u ambulantu idem sam, a Pia
svakodnevno piše izvještaj o tome. Mora odmah upozoriti
ravnatelja Odjela za medicinu ako ne dođem na zakazani
sastanak, a on će, sa svoje strane, o tome smjesta obavijestiti
ODI. Do sada to nije bilo potrebno. Nikakva ozbiljnija kriza ne
narušava protjecanje dana, ništa se bitno ne mijenja osim
planeta kojemu se neprekidno približavamo.
Panoramske slike i specijalni znanstveni prikazi posve
zaokupljaju pozornost svih nas. Sada znamo da su mora na
Planetu 7 vrlo duboka, barem tri kilometra dublja od
najdubljega oceana na Zemlji. Gorja na nekim od kontinenata
za kilometar su viša od Mount Everesta. Zelena područja
doista su prekrivena vegetacijom. Maleni ledeni pokrivači nisu
tako debeli kao na Zemlji. Pustinje nisu goli pijesak već
travnata područja, slična južnoafričkoj stepi. U vlažnim
razdobljima - od jeseni do proljeća - boja im se mijenja od
žućkastosmeđe do svijetlozelene. Izgleda da su godišnja doba
u pravilu blaga. Rijeka ima posvuda. Na oceanima se vide
velike oluje koje znaju opustošiti priobalna područja, no za
sada nije moguće uočiti uragane.
Njegova tri mjeseca prilično su velika, ali manji su od
Zemljina Mjeseca i kada bi sva tri bila istodobno u fazi punoga
mjeseca, ne bi davala toliko svjetla koliko naša dobra stara
Luna.
U njihovim orbitama nije otkriven ni jedan umjetni satelit.
Noću na planetu nije moguće uočiti ni jedan tračak svjetla koji
bi ukazivao na postojanje grada ili naselja. Još smo previše
daleko od njega da bismo primijetili naznake bilo kakve
aktivnosti poput postojanja cesta ili željezničkih tračnica. Za
nekoliko mjeseci možda ćemo vidjeti takvo što, ako postoji.
Moguće je da na planetu obitava neka primitivna civilizacija
koja još nije ovladala umijećem paljenja vatre, da o električnoj
i atomskoj energiji i ne govorimo. Noću su možda izloženi
različitim opasnostima, moguće grabežljivcima koji ih
prisiljavaju da to doba dana provode u špiljama i podzemnim
obitavalištima. Jednako je tako moguće da je inteligentni život
na ovomu planetu potpuno različit od onoga što poznajemo i
što možemo očekivati. A možda inteligentni život ondje uopće
ne postoji.

Dnu 2506.:

Xue je jutros glasno pokucao na moja vrata, a kada su se

otvorila, vidio sam da je bez daha, kao da je dojurio velikom
brzinom. Primijetio sam i da je vrlo zabrinut, na onaj svoj tihi
način.
"Neile, Stron je imao srčani udar. Nalazi se u ambulanti na
palubi C. Želi te vidjeti."
Xue mi je ispričao još pojedinosti dok smo žurili hodnikom
prema dizalu koje nas je trebalo odvesti na šetnicu, kat niže.
"Primijetio je upozoravajuće znakove dok je pisao nešto za
svojim stolom. Imao je samo toliko vremena da ustane i otvori
vrata prije nego što je dobio udar. Našli su ga kako leži u
hodniku, ispred sobe."
"Kada se to dogodilo?"
"Prije dva sata. Dobio sam poziv prije dvadesetak minuta.
Sada je na intenzivnoj njezi i postoje dobri izgledi da preživi.
Vrlo je slabašan."
"Drago mi je da su te nazvali. Na brodu nema ni jednoga
njegova bliskoga srodnika - nitko od nas ih nema."
 Spuštali smo se dizalom.
"Bio sam s njim prije nekoliko minuta. Rekao mi je da je
zamolio liječnike da najprije kontaktiraju tebe, no kada su
zavirili u svoje protokole, vidjeli su da to nije dopušteno. Ja
sam bio drugi po redu kome su se mogli obratiti. Došao sam
što sam mogao prije, Neile."
"Hvala, Ao-li."
Nekoliko minuta kasnije, nakon što smo zaobišli
birokratsku zaprjeku na recepciji, ušli smo na odjel intenzivne
njege i našli se uz Stronov krevet. Liječnici su očito učinili sve
što su mogli i otišli i na odjelu je bio jedan jedini pacijent, uz
bolničarku koja je tipkala nešto u evidencijsku knjigu na
drugomu kraju sobe. Dok smo stajali ondje i gledali svojega
prijatelja, završila je s poslom i ostavila nas nasamo s njim.
Činilo se da Stron spava. Lice mu je bilo neuobičajeno
blijedo, usne bezbojne, a na rukama je imao mnoštvo žica i
cjevčica. Monitori na zidu nad njegovim krevetom ispuštali su
jedva čujne zvučne signale. Čuli su se u pravilnim vremenskim
razmacima, s pokojim zastojem, no nisu bili preglasni.
Svojedobno sam bio u prilici promatrati digitalne grafičke
prikaze vlastitih tjelesnih funkcija i sada sam vidio da su
Stronove vrlo slabe i ne obećavaju ništa dobro.
Nismo ga željeli uznemiravati, ali kapci su mu se poslije
nekoliko trzaja sami podigli.
"Baš lijepo od vas što ste došli", promumljao je.
"Ne smiješ govoriti, Strone", rekao sam. "Odmaraj se. To ti
je sada najpotrebnije."
"Ne boli me, momče... ne sada. Bio sam prilično loše dok
nisam dobio injekciju. Sada sam dobro. Ali umoran sam... vrlo
umoran."
"Ostat ćemo uza te. Pokušaj zaspati."
 "Ne mogu zaspati. Ne ću. Baš je dobro sjetiti se zaleđenoga
jezera i čuti kotrljanje kamenja. Tras! Bum! Prekrasan zvuk. A
tek čuti igraće metle koje sve dovode u red!"
Xue mi je dodirnuo ruku. "Idem pronaći nekoga od
medicinskoga osoblja i vidjeti što nam mogu reći."
Ostavši nasamo sa Stronom shvatio sam koliko sam bio
zabrinut za našega starog druga i kakav bi gubitak za nas bio
u slučaju da se ne oporavi. Privukao sam stolicu bliže krevetu
i sjeo.
"Gdje smo?" promumljao je Stron.
"U ambulanti na palubi C."
"Aha, ali gdje je brod?"
"Na putu prema zviježđu Alpha Centauri."
Moj odgovor kao da ga je uzrujao; zatvorio je jedno oko i
spremao se zarežati prema meni. "Znam to. Htio sam znati gdje
se točno nalazimo. Koliko sam dugo bio izvan igre?"
"Manje od dva sata."
Odahnuo je s olakšanjem. "Dobro. Mislio sam da je
trajalo..."
"Proxima Centauri udaljen je od nas oko 0,7 svjetlosnih
godina. Ubrzo ćemo početi skretati kako bismo ga zaobišli."
"Koliko je to u parsecima?"
"Nisam siguran. No približavamo se."
Zatvorio je oči; neko vrijeme sjedio sam bez riječi i
promatrao ga. Nisam ga htio prisiljavati na razgovor jer sam
vidio da mu je naporno i da troši energiju koje nema za
razbacivanje.
Xue se u međuvremenu vratio i dao mi znak da iziđem.
"Liječnik mi kaže da su mu srčane arterije začepljene i da
dvije od njih samo što nisu prsle. Pokušava pronaći termin za
ugradnju premosnice."
 "Kada očekuje da će to biti?"
"Ovoga časa ne zna. Vjeruje, prije kraja dana. Javit će mi
kada bude siguran. Dao nam je još pet minuta, a zatim
moramo ići."
Xue je pogladio Strona po ramenu i otišao pronaći
Dariusha i Piju kako bi ih upoznao s najnovijim razvojem
događaja.
Stron je ponovno otvorio oči; upitno me je gledao. "Što
kane učiniti sa starom crkotinom kao što sam ja?"
"Bit ćeš dobro", rekao sam što sam više mogao očinskim
tonom. "Bit ćeš posve dobro."
"Znaš s bolesnicima, svaka čast, ali klišejima povremeno
treba dodati neku finiju nijansu", graknuo je.
"Potrudit ću se oko toga."
"Neile," rekao je slabašno se nasmiješivši, "ti si ljevonog?"
"Zapravo sam desnoruk. A sada, bilo je dosta razgovora.
Ne smiješ se naprezati. Nadaju se da će te operirati do kraja
dana."
"Dovraga i kirurgija! Pusti me da dovršim. Kao što sam ti
pokušao reći, dolje na Zemlji imamo jednu uzrečicu. Radi se o
staromu vjerovanju po kome katolici, kada kopaju lopatom,
koriste lijevu nogu, za razliku od protestanata koji koriste
desnu."
"Ja se koristim objema."
"Mislim da si htio reći da se ne koristiš ni jednom."
"Pretpostavljam da je to točno s obzirom na smisao onoga
što si mislio reći - ako sam te ispravno shvatio."
"Nisam mislio na tvoju bolesnu nogu."
"Zašto pitaš?"
"Ni iz kojega posebnog razloga, onako." U njegovu pogledu
vidio sam krajnju ozbiljnost, ali i neuobičajenu blagost, za
njega sasvim netipičnu. "Kada me je ovo zadesilo, upravo sam
pisao nešto za tebe. Taj je papir vjerojatno i sada na mojemu
stolu. Idi i uzmi ga. Zadrži ga i čitaj ga. Po mogućnosti što
češće." "U redu. Koja je šifra tvojih vrata?"
"Niškoristi."
"Ponovi mi, molim te."
"Niškoristi. Označava nekoga tko je beskoristan i
neiskren." "Mislio si to ironično."
"Ne, to je opis mene kao čovjeka."
"K tome netočan."
"Volio bih da je tako. Znaš, ono što mi najviše smeta u
svemu ovome nije to što su odvratni. Na svijetu će uvijek biti
zlih ljudi. Najviše mrzim način na koji su nas prisilili da mi
postanemo lašci i doušnici. Bez crtice između onih dviju riječi."
"Što?"
"Niškoristi. Bez crtice, bez razmaka, sve mala slova. Reci
mi što misliš. Dođi mi opet. Ponesi sa sobom jednu od onih
mojih bočica. Po mogućnosti punu. Uzmi jednu i za sebe, uz
moje najbolje želje."
"Odmah se vraćam. A sada, sklopi oči i budi dobar."
Šifra je funkcionirala: u hrpi smeća na vlasnikovu stolu
pronašao sam list papira, a ispod njega starinsku mehaničku
olovku, kamo se vjerojatno otkotrljala čim je Stron osjetio prvu
bol.
Na papiru nije bilo ni moje ime ni adresa, no iz tona pisma
bilo je jasno da je namijenjeno meni:
Razmisli o ova tri odlomka, momče:

Laglje, ludi, laglje, ustegnite korak svoj,

da vas smistim kako je dika i pravica,
parvo će crikvenjaka broj u ovi brod moj
dobit mista, jer veće vridi jim glavica:
njim je vazda širom otprita učilnica,
 ta zidi jim sa skulama čine mejaša.
Njim vam je glavica ludosti baštinica
stog će oni vodit ovi naš brod ludaša.

I ovaj odlomak: koncu segasvitnje časti i moći i o ludašima

koji se u njih uzdaju:

Na zemlji nigdar ne bi stvari toli silne,

mi človika moćna: u blagu al' uminju,
već svak se na svom koncu odilja i mine,
nitkor brez skončanja ni u svom bivinju,
smart sve prid sobom kosi, strah je svem
živinju,
i sve što pod suncem diše jednoć pristaje:
stog človiku srića nigdar sigura da je.

I još ovaj:

O brezrednim i nedobrim manirima.

.
Dojdite amo vi brez uma ljudi bidni,
hude ćudi, prez manira i lišća bila,
vaš ohol pogled, prezir vidni i rug jidni
neukost vam kazuje i duše i tila;
sad ću vam rit vaša krivuljanja nemila
ča k ludosti vode i družbi punoj zlosti,
ča Babel vuku u zlamen vaše ludosti.10

Iza njih je stajala nedovršena osobna poruka:

Neile,
budući da je tvoje obrazovanje žalosno
manjkavo, dopusti da ti objasnim da se pojam

10
Prijevod ovih stihova iz satire Brod luđaka: Slobodan Stamatović.
 Babel u tekstu odnosi na Babilonsku kulu i
pomutnju u jezicima. Ova luđačka vlada na
našemu brodu je...
.
Neilu, ako ga nađu u dobru raspoloženju.

Uz pismo na stolu je ležao rijedak primjerak knjige dr.

Strachana McKiea Enigma kimzara u platnenomu uvezu. Na
komadiću papira što je virio između listova na početku knjige
pisalo je:
Uzeo sam knjigu i bilješku s ulomcima iz Broda luđaka i
vratio se što sam brže mogao u ambulantu gdje sam saznao
da posjeti nisu više dopušteni jer su liječnici pripremali Strona
za operaciju. Čekao sam na recepciji nadajući se vijestima, a
nešto kasnije pridružili su mi se Dariush i Xue. Pet minuta
kasnije došla je i Pia.
"Ugrađivanje premosnice obično se ne preporučuje
neposredno nakon srčanoga udara", rekla je s izrazom
zabrinutosti na licu. "Srčane arterije očito su mu začepljene
toliko da prijeti drugi, smrtonosni udar ako ga odmah ne
operiraju."
"Jesi li vidjela njegove nalaze?" upitao sam.
"Nisam, nije moj pacijent pa sumnjam da ću ih vidjeti."
Xue je rekao: "Pronađimo neko mirnije mjesto na kojemu
možemo zajedno čekati."
Pia se ispričala rekavši da se mora vratiti na posao.
Dariush je rekao da bi radije čekao u svojoj sobi. Za razliku od
njih, ja sam osjećao potrebu za društvom. Xue i ja smo otišli u
azijski restoran, no ni jedan od nas nije osjećao potrebu za
jelom. Pokušali smo pronaći neku temu za razgovor i na kraju
odustali.
Dan 2507.:

Stron je umro na operacijskome stolu. Kada mi je Xue

jutros prenio tu vijest u mojoj sobi, želio sam biti sam. Kasnije
sam se spustio u Stronovu sobu vidjeti ima li u njoj nešto što
bi trebalo uručiti Paulu. Soba je već bila ispražnjena. Tko je to
učinio? I zašto tako brzo?
Previše sam potišten da bih pisao bilo što.

Dan 2508.:

Danas je održana veličanstvena komemoracija u glavnoj

dvorani na šetnici A. Cijelo vrijeme progonilo me je sjećanje na
događaje koji su se zbili jedne druge noći tijekom koje sam se
zatekao u toj prostoriji, sjećajući se Stronove nepokolebljivosti
u izlaženju na kraj sa situacijom. Dvorana je i ovoga puta bila
puna. Govori su bili potresni, posebno onaj tek imenovanoga
šefa astronomskoga tima koji se trebao iskrcati na planet,
kome je Stron bio profesor u Edinburghu. Kapetanov govor bio
je kratak i dirljiv. Stronovu smrt nazvao je našim "prvim
gubitkom". Vjerujem da je većina prisutnih njegovu smrt
osjetila kao gubitak. Na komemoraciji su bili i ljudi iz ODI-ja,
no držali su se po strani suzdržavajući se od bilo kakva
pokušaja jeftine i neiskrene govorancije. Da su pokušali, ne
vjerujem da bi itko od prisutnih to dočekao drukčije nego s
nelagodom i ravnodušnošću jer su svi znali što je Stron mislio
o tomu odjelu. Unatoč tome, život će se nastaviti kao obično.
Iako će Stron mnogima nedostajati, glavna briga "zajednice"
usredotočena je na ekspediciju - i tako će i ostati.
Njegova odsutnost zadavala mi je bol tijekom cijele
komemoracije. Cijelo vrijeme boljela me je odsutnost još
nečega, ali nisam se mogao sjetiti čega. Za trajanja cijeloga
ovog humanitarnog rituala Dariush je zatvorenih očiju sjedio
pored mene. Pitao sam se je li možda odlutao nekamo u svojim
mislima, a onda je, kada su hvalospjevi završili, baš u
trenutku kada je preko razglasa puštena svirka gajdi, rekao:
"Svaka je duša logos.”
"Što je logos?" upitao sam.
"To je iz grčkoga. Znači 'riječ'."
Nismo mogli ništa više reći; ožalošćena je svjetina ustala,
a članovi astronomskoga tima odvezli su kolica s lijesom
prema izlazu. Mi ostali priključili smo se povorci i otpratili lijes
do dizala kojim je njegovo tijelo odvezeno u potpalublje.
Stronovi ostatci pohranit će se u hladnjači i ostat će ondje do
ukopa na planetu AC-A-7. U ugovoru što su ga svi putnici
potpisali prije odlaska sa Zemlje nalazi se jedva uočljiv
paragraf u koji je svatko od nas morao upisati gdje želi biti
pokopan u slabo vjerojatnu slučaju vlastite smrti: želimo li
"ukop" u svemiru, na odredišnomu planetu, ili bismo radije da
se naši ostatci zalede do povratka na Zemlju. Stron je očito
izabrao AC-A-7.
Nakon što je na lijes stavljen pokrov, ostao sam još neko
vrijeme ondje, prignute glave, u šutnji.
Dariush, koji je stajao iza mene, tiho je rekao: "Nismo
izgubili Strona, Neile. Svaki je čovjek jedinstvena i
neponovljiva riječ, istinska riječ, ako utjelovljuje ulogu koja
mu je namijenjena u nebeskomu jeziku."
No ja nisam bio raspoložen za još jednu od njegovih
filoloških digresija. Okrenuo sam se i vratio u svoju sobu u
kojoj sam se, ni od koga ometan, mogao prepustiti tugovanju.

Dan 2600.:

Je li moguće da je prošlo već toliko mjeseci otkada sam

posljednji put nešto zapisao u dnevnik?
 Cijeli sam rukopis predao Paulu. Pia me je natjerala na to
smatrajući da ODI može i dalje ulaziti u moju sobu i da će me
svakako pokušati diskreditirati. Kaže da će jednoga dana
netko svakako napisati knjigu u kojoj će ispripovjediti istinsku
povijest ovoga putovanja. Paul mi je rekao da će moje
zabilješke čuvati kao oči u glavi. Kao oči u glavi? Vjerujem da
misli ozbiljno. Pravo je čudo da još postoje takvi ljudi.
Od mene se traži da se jednom mjesečno podvrgnem
testiranju krvi i mokraće. Pia to rješava tako što u moje uzorke
doda odgovarajuću količinu lijeka, dovoljno da ih uvjerimo da
sam poslušan i bolestan. S vremena na vrijeme u društvu
drugih ponašam se nepredvidivo. U ovoj stvari potrebno je
održavati delikatnu ravnotežu. Ako me jednoga dana u
budućnosti pozovu da dadnem iskaz o tome što je krenulo po
zlu tijekom putovanja, ne bih htio da iza mene ostane ijedan
dokaz koji bi upućivao na to da sam bio sasvim umobolan.
Smušen i nepredvidiv, to da, ali takav sam oduvijek!
Nedavno sam bio u prostoriji s panoramskim pogledom za
koju mi se učinilo da se nalazi u prednjemu dijelu broda jer je
slika na zaslonu pokazivala tri zvijezde zviježđa Alpha
Centauri. Trebalo mi je pola sata hoda do drugoga kraja broda
kamo sam otišao vidjeti kako slika izgleda sa stražnje strane.
Naše Sunce bit će nesumnjivo nalik blistavoj zvijezdi. Našavši
se u prostoriji s panoramskim pogledom u stražnjemu dijelu
broda naglo sam zastao vidjevši da slika i ovdje pokazuje naš
odredišni planet. Iznenadno saznanje da ne mogu razlikovati
prednji od stražnjega dijela broda na trenutak me je zbunilo.
Zavrtjelo mi se u glavi i osjetio sam mučninu. Vratio sam se u
svoju sobu ravnajući se pažljivo po znakovima. Zar je moguće
da nakon gotovo osam godina života na brodu ne umijem
razlikovati prednji od stražnjega dijela broda? Pažljiva provjera
sheme u Priručniku pokazala mi je gdje se moja soba nalazi u
odnosu na Alphu Centauri. Upamtio sam da je moje
obitavalište s lijeve strane, što znači da je naš odredišni planet
s lijeve strane kad god iziđem iz sobe, a Zemlja je s desna.

Dan 2614.:

Puno vremena provodim u svojoj sobi. Spavam, čitam.

Radi zdravlja svakoga dana lunjam šetnicama. Izvodim svojega
imaginarnog psa u šetnju parkom. Slušam Mozarta.
Povremeno plivam. Pišem malo.
Gotovo svakoga tjedna zalutam u ovu ili onu prostoriju s
panoramskim pogledom i pogledam prema našemu
odredišnom planetu i svaki put kada to učinim, odlazim iz nje
s osjećajem mučnine.
Od ODI-jevaca ni traga ni glasa već mjesecima, premda
znam da neprekidno pilje u mene i prisluškuju moje razgovore.
Paul i Pia povremeno me pitaju imam li što novo pohraniti kod
njih. Kažem im da nemam ništa. I to je istina.
Dariush i ja i dalje učimo kašmirski. Dobro nam dođe kao
razbibriga. Prilično tečno razgovaramo na tomu jeziku, iako
sumnjam da bi se išta od onoga što kažemo jedan drugome
moglo nazvati razmjenom nebeskoga logosa.
Ne događa se ništa što bi zavrjeđivalo da uđe u moj
dnevnik, iako neki dijalozi zaslužuju da budu upamćeni.

Dan 2637.:

Nakon jutrošnjih testova Pia me je jednom od svojih

šifriranih poruka na komadiću papira pozvala da se nađemo:
Liječnički nalog - Rembrandt, 21:00, vidimo se.
Bio je to još jedan primjer Pijine dosjetljivosti, kako sam
otkrio kada sam malo kasnije otišao u izvidnicu. U jednoj od
niša na palubi C pronašao sam kopiju Rembrandtove slike Sat
anatomije dr. Tulpa koju je ovaj slikar naslikao prije gotovo pet
stotina godina. Vratio sam se onamo uvečer i, naravno, našao
ondje Piju koja je sa zanimanjem razgledavala razrezanu ruku
nesretne žrtve.
"Hm, zašto ovdje, Pia?" upitah je natjeravši je da poskoči
kada je čula moj glas. "Smiri se, djevojko, smiri se. Ja sam."
"Mirna sam", rekla je i dalje nervozna. "Preplašili ste me,
to je sve."
"Žao mi je zbog toga. Što se to događa?"
"Imam vam reći nekoliko stvari. Kao prvo, sigurno će vas
obradovati vijest da su testovi postali rutinski. Prošloga
mjeseca odgađala sam predati na vrijeme svoja tjedna izvješća
jer sam željela vidjeti hoće li se što dogoditi. Nitko me nije pitao
zašto kasnim. Šaljem ih s tri ili četiri dana zakašnjenja, a nitko
mi ne šalje povratnu informaciju. Mislim da se više ne boje da
ćete praviti probleme. Morat ćete i dalje uzimati lijek, no
mislim da se sada možete malo opustiti."
"Oh, to me veseli."
"Osjećate se dobro?"
"Zapravo, osjećam se tužno."
"Hm, i ja. Drugo što vam imam reći jest da je izvještaj o
autopsiji dr. McKiea proslijeđen svim medicinskim timovima.
To je uobičajena praksa. Po svemu sudeći, imao je klasični
srčani udar i umro je dok su mu ugrađivali premosnicu. S
obzirom na njegovo opće stanje, u ovome nema ničega
sumnjivog. Da nije operiran, vjerojatno bi poživio samo još
nekoliko dana."
"Shvaćam."
"Ako ništa drugo, sada barem možemo za jedan stupanj
spustiti razinu pripravnosti."
"Moguće."
 "Odlazite li i dalje na bazen noću?"
"Ne."
"Trebali biste. Obećajte mi da hoćete."
"Aha."
"Nemojte to činiti radi mene, Neile, već radi sebe."
"Ti si doista dražesna gospođa. Već to dovoljno je da te
poslušam."
Pogled joj je bio hladan kao led; stisnula je usne.
"Ma nemojte, dražesna sam gospođa? Reći ću vam nešto,
Neile, nešto što ćete morati zauvijek utuviti u taj svoj
zapanjujući mozak."
"No reci već jednom", otpovrnuo sam.
"I zgodni i neprivlačni ljudi prolaze kroz istu patnju. Znate
li o čemu je riječ?"
"Ne znam."
"'Nitko me ne shvaća.'"
"A?"
"Htjela sam reći, potrudite se već jednom čuti što vam
govorim kao vaša liječnica."
Smekšan, kimnuo sam glavom.
"I, kada smo već kod toga, razmislite malo o svojim
postupcima."
"Svojim postupcima?"
"Vašim maskama, Neile. Čemu svi ti različiti akcenti?
Danas ste erudit, a već sutra govorite isključivo šatrovački. Što
ste vi zapravo: racionalni znanstvenik ili usamljeni kauboj?"
"I jedno i drugo", rekoh nasmijavši se. "Baš tako - jedno i
drugo."
"Aha, shvaćam. U redu onda, jeste li čovjekoljubac ili
prezirete čovječanstvo?"
 "I jedno i drugo."
Odmjerila me je od glave do pete i okrenula se s jasnom
namjerom da ode. Promumljali smo jedno drugome laku noć.
Odvukao sam se u svoju sobu pitajući se zašto je tako
uzrujana. Što bi bilo da sam joj rekao da je ružna? Kako bih
je, dovraga, trebao oslovljavati? Reagira li uvijek tako na
muškarce? Smeta li joj što muškarci najprije primijete
vanjštinu i tek kasnije s vremenom upoznaju nečiju nutrinu?
Da se nije porječkala s Paulom?
Gledano unatrag, sada shvaćam da je moje samosažaljenje
- samosažaljenje što ga osjećaju ljudi neprivlačne vanjštine -
bilo nešto najodvratnije kod mene u tomu trenutku. Prekorio
sam se u mislima i odlučio da ću ubuduće redovito odlaziti na
bazen.

Dan 2638.:

Paul je sinoć bio na bazenu. Otplivao je stotinu krugova, a

ja sam mu se pridružio pri samu kraju. Dok smo se
mimoilazili, razmijenili smo poglede. Kasnije, dok smo sjedili
na rubu bazena, započeo je glasno: "Dr. Hoyos, dobro što
plivaš. Ostani snažan. Zdrav."
"Omlitavio sam", odgovorio sam. "Vrijeme je da se ozbiljno
primim plivanja i osnažim tijelo."
"Umoran?"
"Da, vrlo sam umoran. Katkada zaboravim na plivanje. I
inače dosta zaboravljam."
Namignuo je, a zatim smo nastavili nešto tiše.
"Imaš nove papire za mene, Neile?"
"Ništa, Paule. Danas sam vidio Piju. Očitala mi je lekciju."
"Ona dobra u tome. I meni čitala lekcije."
 "Pia vam je vrlo važna, zar ne?"
"Vrlo", potvrdio je kimanjem glave. Zatim, nakon kraće
stanke: "Ona moj život."
"Vidim da vam je oboma stalo do onoga drugog. Rekla mi
je da se namjeravate vjenčati, jednoga dana."
"Da, to moguće. Ona želi. Ja želim. Ali..."
"Ali ne ne smijete kršiti propise."
Kimnuo je glavom.
"Što namjeravate učiniti?"
"Vidjet ćemo. Imam plan."
"Vjenčat će vas kapetan?"
"Ne, to protiv pravila. Drugi plan."
"Pametan ste vi momak, Paule, no ne mogu si predočiti
kakav plan mislite provesti."
"Vi doći na naše vjenčanje? Molim vas."
"Doći ću u svojemu najboljem odijelu."
"Dobro. Mi reći kad."
"O čemu razgovarate, vi i Pia? Jezična barijera uvelike
otežava udvaranje."
"Udva... ranje? Ah, ljubavni razgovor, to misliš? Mi puno
razgovaramo zajedno. Puno. Kad imaš ljubav, imaš velik jezik."
"Pretpostavljam da je to točno."
Nešto kasnije razgovarali smo glasno kako ne bismo dali
povoda da netko posumnja u nas. Zatim sam otplivao još dva
kruga. Za to vrijeme on ih je, čovjek-stroj, uzor čovječanstva,
otplivao šest.
U nastavku našega razgovora rekao mi je: "Ona rekla meni
zanimljive priče o Orissi, njezin dom u Indiji. Ja njoj ispričao
moja obiteljska priča u St. Petersburgu."
"St. Petersburg? Gdje je to?"
 "To staro ime za Petersburg u Rusija. Više ne kažu sveti."
"Zabranjeno je?"
"Da, zabranjeno pisati i tiskati. Ali mi to govorimo u srcu.
Rekao joj i jednu rusku bajku. Ona je voljela to."
"Paule, oprostite što pitam, ali jeste li pročitali moj pisani
dnevnik sada kada ga imate cijeloga?"
"Ne, ne čitam. Ako daš odobrenje, ja ga čitam."
"Imate moje dopuštenje. Vi ste dobar čovjek."
"Ajoj, ja nisam tako dobar. Ali nadam se biti više dobar."
Nisam bio baš siguran što je želio reći. Je li mislio na
moral, na karakter, na svoju prošlost? Pokušao sam
proniknuti u njegove oči koje su zračile iskrenošću i vidio u
njima mnoštvo tajna - iza njih krila se dugačka i komplicirana
ruska povijest. Uzvratio je sličnim pogledom, iako ne znam što
je vidio. Rekao je samo: "U bajki je uvijek ljubav i hrabrost - i
blago. Ja čuva tvoj dnevnik kao blago."
"Hvala vam, Paule. Meni se čini da ste vi već sada onakav
kakav biste htjeli postati."
Zašutio je. Neko se vrijeme činilo da je utonuo u svoje
misli, a onda je podigao pogled i rekao: "Postoji dvije vrste
čuvara blaga drugih. Postoji pošten upravitelj. I postoji zmaj."
Razmišljao sam o njegovim riječima pitajući se isprva želi
li možda reći da nije tako pouzdan čovjek kao što mislim ili kao
što Pia misli. A onda mi je sinulo da mi, da je doista
nepouzdan, to sigurno ne bi rekao. Možda je samo htio ogoliti
moje sumnje, uostalom potpuno prirodne, ukoliko ih imam,
kako bi me uvjerio da nije zmaj.
"Zmajevi ne podnose vodu", rekao sam natjeravši ga na
smijeh.
Otplivali smo još nekoliko krugova (ja dva, on deset). Dok
smo se brisali ručnicima, pripremajući se za povratak kući,
izgledalo je da su ga opet spopale teške misli. Rastajući se u
hodniku, s druge strane vrata kroz koja se ulazi na bazen,
rukovali smo se, a on mi je tiho rekao: "Moj predak bio carević
Felix Yusupov. Poznate ga, Neile? Ne? Tražite njegovo ime u
biblioteci. Kroz moje žile teče njegova krv."

Dan 2641.:

Ime Felixa Yusupova nisam pronašao na svojemu maxu. U

glavnome računalu pak doznao sam da je taj čovjek ubio
Rasputina. Jedan jedini redak o princu bombastično je i rječito
govorio o represivnosti kršćanskih teokratskih monarhija.
Nakon jednoga od naših tjednih sastanaka posvećenih
učenju kašmirskoga Dariush i ja otišli smo u meksički bistro i
naručili tacos i pivo. Na našemu novom zajedničkom jeziku
upitao sam ga misli li da je ljubav uvijek ukorijenjena u
putenoj želji.
Moje ga je pitanje zapanjilo; tek sam kasnije shvatio da ga
je zapanjilo to što ga uopće pitam o nečemu tako očitu,
preciznije rečeno, očitu njemu.
"Nipošto", rekao je.
"Reklo bi se da si potpuno uvjeren u to."
"I jesam. To nije teorija; to je činjenica."
"Ali kako čovjek može znati razloge srca?"
"Po kušnjama, protoku vremena, po tome koliko je netko
spreman na žrtvu za dobro osobe koju ljubi."
"Tako je samo u romanima. Mnogo će se ljubavnika
odvažiti na velike žrtve za željenu nagradu."
"Da, no je li ljubavnik spreman na žrtvu i onda kada mu
se njegova nagrada više ne čini tako privlačnom, kada ga
pogled na nju više ne očarava i kada više ne draži njegova
osjetila?"
 "To vjerojatno ovisi o onome tko ljubi."
"Neile, razmisli o najljepšoj ženi koje se možeš sjetiti, o
najdivnijoj ženi koju si ikada susreo u životu. Ili, zašto ne, o
najljepšoj ženi na ovomu brodu. Ta ljepota pokreće nešto
duboko u nama, ne samo naša osjetila, zar ne? Zašto je to
tako, što misliš?"
"Ne znam", slegnuo sam ramenima. "Pretpostavljam da to
pomaže očuvanju vrste."
"To je površno, prijatelju, jako površno. Kada nas ljepota
zapanji - ne mislim kada nam je samo privlačna, već kada nas
doista zapanji - što nam to otkriva?"
"Da nam se to jako dopada, valjda?" rekoh pokušavajući
ga razvedriti, bezuspješno, naravno.
"Zapanjujuća ljepota, ljepota nadahnuta dobrotom, taj
odsjaj najvlastitije osobnosti, osobnosti kakva bi ona trebala
biti, izaziva u nama smjerno divljenje jer tada na čas zapažamo
ljepotu onoga što je vječno."
"Vječno", promrmljao sam sa skepsom.
"Slično tome, oduzmeš li ljudskome liku ljepotu koju
vidimo očima, vječna ljepota i dalje ostaje zato što je izvor te
ljepote vrhunaravno Biće."
"Ne shvaćam što želiš reći, Dariushe."
"Ali čovjek si!" uzviknuo je. "Ljudsko si biće! To bi trebalo
znati svako ljudsko biće!"
"Trebalo bi, no ne zna. Pitam te: je li to istina i kada su
izvanjski izgled i osobnost sablažnjivo poniženi?"
"Jest, ali čovjek tada mora gledati puno dublje - mora
gledati očima srca."
"Očima srca", promrmljao sam pomislivši u sebi da je
Dariushu naškodilo pivo.
 Um mi je bio pomućen apstraktnim razmišljanjem i
alkoholom; ustao sam i ispričao se rekavši da sam umoran.
Vratio sam se u svoju sobu, legao i utonuo u nemiran san.

Dan 2645.:

Danas, nakon što sam progutao placebo, upitao sam Piju:

"Izaziva li ovo glad?"
"Što, povećao vam se apetit?" upitala me je profesionalno
kao uvijek, hladno, normalnom jačinom glasa.
"Osjećam neutaživu glad za munchom."
"To može biti zbog povećanih fizičkih napora. Kako čujem,
sada svakodnevno plivate."
"Aha."
"To je dobro. Nastavite tako. Razina kolesterola nešto je
veća nego što bi trebala biti pa moramo poraditi na tome. Ne
plivate sami, zar ne?"
Pitanje je bilo namijenjeno ušima naših nadziratelja. Paul
joj je sigurno rekao da se sastajemo svake večeri.
"Katkada plivam sam."
"Ne bih vam to preporučila u vašoj dobi, osobito zbog
lijekova koje uzimate."
"Na bazenu je uvijek nekoliko ljudi. Ponekad dođe poneki
član posade. Dobri su to momci."
"U redu, onda. Ipak, ne budite lakomisleni, dr. Hoyose."
"U redu, obećavam."
"U koje doba dana obično plivate?"
"Usred noći, kada bazen nije pretrpan."
 "Pokušajte malo ranije, recimo oko 21 sat." Odmahnula je
podsmješljivo glavom: "Osjećate neutaživu glad za munchom,
kažete?"
"Aha."
Točno u devet uvečer našli smo se u hramu Krika.
"Što vas muči?" upitala je.
"Ništa posebno, volim zabadati nos u tuđe poslove. Paul mi
je rekao da planirate vjenčanje. To me brine."
"Brine vas?"
"Pažljivo sam pročitao Priručnik i kopije ugovora koje smo
svi morali potpisati prije odlaska. Oba izvora kažu da tijekom
putovanja ne će biti nikakvih divljih brakova, nikakvih
vjenčanja, nikakva začimanja djece. To eliminira mnoštvo
ljudskih aktivnosti, zar ne?"
"Nesumnjivo. Pa ipak, iz perspektive brzine svjetlosti i
beskonačnoga prostora vjerujem da poneku zakonsku
odredbu možemo i zanemariti."
"Oni koji provode zakon zacijelo ne će tako bezbrižno
gledati na nekoga tko krši njihove uskogrudne propise."
"Znam da ne će." Zastala je i u srdžbi rekla nešto na
indijskome (učinilo mi se da je to hindi) što mi nije htjela
prevesti.
"Učinilo mi se da je to bilo nešto pogrdno ili možda
psovka?"
"Nije bio kompliment, možete biti sigurni."
"E, pa, Pia, primjećujem da su mladi ljudi, pa čak i stariji,
skloni zaljubljivanju unatoč uskogrudnim propisima. Zacijelo
su se svi oni herojski obuzdavali proteklih osam godina."
"Eh, da je barem tako! Da ste vidjeli ono što sam ja
prisiljena gledati u ambulanti, zapanjili biste se. Tako je u svim
ambulantama, svakoga dana. O količini kontracepcijskih
sredstava koja se nabavljaju u ljekarničkim automatima da i
ne govorim. Prenerazili biste se kada biste znali koliko se toga
troši."
"Znao sam da na brodu ima ljudi koji su ostali plodni, ali
nisu li oni manjina? Zar u ugovoru ne stoji da će svi koji su
sterilizirani ili se daju sterilizirati prije putovanja primati
dvostruku plaću?"
"Da. Većina ih i prima dvostruko veću plaću."
"To je više nego glupo s obzirom na gensku zalihu. Hoću
reći, čemu prekidati proces prenošenja gena najinteligentnijih
ljudi na planetu?"
"Nema razloga za zabrinutost, Neile, nema, uvjeravam vas.
U ugovoru je stajala i odredba o deponiranju sperme i jajašaca
u banku gena prije kirurškoga zahvata, zar se ne sjećate?"
"Ah, da, zaboravio sam. Zašto si rekla da bih se
zaprepastio?"
Lice joj se zacrvenjelo, a umjesto negodovanja protkana
ironijom glas joj odavao tugu.
"Zato što to znači biti slijep za pravo značenje života. Zato
što nam je brod pun ljudi koji se sumanuto upuštaju u spolne
odnose, kao da su ovisnici."
"Pretpostavljao sam da toga ima. Ipak, ni po čemu nisam
mogao zaključiti da je riječ o sumanutosti."
Nasmijala se preko volje. "Pitam se zašto je tako? Bilo kako
bilo, većina ljudi na brodu očajnički juri za užitcima,
kradomice, naravno."
"Ma daj, Pia, ja sam mislio da je seks dobar za ljude, da je
on nešto zdravo, prirodno."
"I jest", kimnula je glavom, "ako se koristi u ispravnu
kontekstu."
"Kontekstu? Kakvu kontekstu?"
Na trenutak se zamislila, a zatim je nastavila svoju misao:
"Nema više moralnih sankcija - zašto je onda većina seksualno
aktivnih ljudi na brodu na antidepresivima i zašto velik dio
fertilne manjine koristi kontracepcijska sredstva i uzima
antidepresive?"
"Ne znam zašto su depresivni, ali to što to rade kradomice
samo je izraz potrebe za privatnošću, ne misliš li tako? Osim
toga, valjda misle da će tako izbjeći scene s onima s kojima su
prekinuli intimnu vezu."
"No zašto u takvim vezama vidimo toliko očajanja, zašto su
one tako nestabilne? To su simptomi patologije."
"Tako su govorili stari moralisti."
"Tako je, a možda su ti stari moralisti ispravno shvaćali
neke stvari."
Pia je koristila nekolicinu starinskih izraza i činilo se da
njezino negodovanje nema isključivo znanstvenu motivaciju.
"Iz toga ne će proizići život", nastavila je. "A i vrlo malo
ljubavi, čini mi se."
"A kakva je razlika između ovoga što gledamo ovdje i onoga
na Zemlji?"
"Imate pravo", kimnula je glavom. "Baš smo sretan planet."
"Tako si oštra danas. Ne poznajem te takvu."
"Ma nemojte! Možda me sve to jednostavno umara - to što
svi patološko ponašanje smatraju normalnim. To što ljudi
svoje tijelo i svoje srce smatraju strojem za uživanje. Umorna
sam od posljedica što ih takvo shvaćanje dugoročno ostavlja
na ljudskoj prirodi. Umorna sam od popravljanja tuđih
pogrješaka."
"Kakvih pogrješaka? Želiš reći da još uvijek ima spolnih
bolesti?"
"Ah, ne, sasvim sigurno ne. Sada su svi čisti kao suza.
Znate to. Posljedice smo uklonili već odavno. Ostala je još
samo jedna spolna bolest koju nismo i ne ćemo nikada
pobijediti."
 "Koja je to?"
"Dijete", rekla je sa žestinom koja joj nije pristajala. "Dijete
u utrobi."
"Nemoj mi reći da toga ima i na Kosmosu."
"O, da, itekako. Rijetko, no događa se."
"I što preostaje?"
"Mandatni prekid trudnoće i sterilizacija bioloških
roditelja. Sve piše u ugovorima. Zar niste pročitali ona sitna
slova?"
Odmahnuo sam glavom. "Pia, što će biti s tobom i
Paulom?"
"Kako to mislite: što će biti sa mnom i Paulom?"
"Mislio sam..."
"Znam što ste mislili. Odgovor je: ne. Ni jedno od nas nije
sterilizirano i ne spavamo zajedno. Ne ćemo dok se ne
vjenčamo. Čudno vam je to, ha?"
"Oprosti što sam pitao."
Zurila je u mene neprijazno kao da i sam pripadam
sterilnoj eliti isprana mozga.
"Pia, nadam se da ne ću zvučati pokroviteljski... ali moram
reći da se ponosim vama. Ponosim se vama oboma."
"Ponosite se?" rekla je tiho. "Zašto se ponosite nama? I vi
ste moralist?"
Slegnuo sam ramenima. "Ma kakvi. Zadivljen sam vašom
sposobnošću da se oduprete."
Gledala me je šutke važući moje riječi.
"Nije to maska, Pia. Tako... jednostavno se ponosim vama."
Spremno mi je povjerovala, a izraz okrutnosti iščezao joj je
s lica. Na oči su joj navrle suze. "Ponašajte se pokroviteljski
koliko vas je volja, Neile. Vaše su riječi okrjepljujuće."
 Potapšao sam je po ramenu. Ona mi je prislonila glavu na
grudi. Zagrlio sam je, poljubio u kosu. Zaplakala je. Zatim smo
se pozdravili i otišli svatko na svoju stranu, u suprotnim
smjerovima, kriomice.

Dan 2646.:

Noćas sam usnio neobičan san. Iskrcali smo se, u snu,

hoću reći, na planet AC-A-7. Istraživao sam džunglu punu
egzotičnoga cvijeća i divljih zvijeri s osam nogu. Zaustavio sam
se uz šumski potočić da se napijem - bio je to moj prvi gutljaj
prave vode u devet godina. Iznenada, s granja iznad moje glave
skočio je Don Gunn. Bio je visok tri metra, plave kože i gotovo
posve gol - oko bokova imao je samo pregačicu od perja.
Pokazujući palicom za golf prema meni zarežao je jako
dubokim glasom: "Sada ćeš umrijeti!" Njegov maleni psić Fido
štektao je oko mojih nogu. Prestravljen, ustuknuo sam.
Upravo sam se spremao oprostiti se od života kada je iz
grmlja, široko otvorenih usta, iskočila divovska sonorska žaba
i zarikala poput lava. U ustima je imala nekoliko redova
očnjaka. Progutala je Fida i zatim lijeno odskakutala u
džunglu obarajući drveće koje joj se ispriječilo na putu. Don
se srušio na pod i vrištao: "Fido, Fido, Fido!"
Srećom, probudio sam se.
Sjedeći sam za stolom i doručkujući pitao sam se što Don,
Raydawn i Fido imaju za doručak jutros. Nije vrijedilo
razmišljati o tome pa sam bacio pogled oko sebe nadajući se
da će mi pogled privući nešto zabavno. Za obližnjim stolom
primijetio sam Mariju Kempton koja je pijuckala kavu; zaputio
sam se prema njoj.
"Dobro jutro, Maria."
"Dobro jutro, ljubazni gospodine."
 "Maria, znam da će vam se ovo učiniti kao grom iz vedra
neba, no biste li mi još jednom pokazali fotografije svoje
unučadi?"
"Bit će mi drago", rekla je posegnuvši za torbicom.
Neko smo vrijeme gledali njihova dražesna lica, a ona mi
je pričala o svemu što zanima njezinu unučad, čime se bave, o
njihovim manama i nevjerojatnu broju njihovih dobrih strana.
Ispijajući drugu šalicu kave rekla je: "Kako bi neobičan bio
svijet bez djece."
"Ne živimo li upravo u takvu svijetu?" rekao sam.
"Da, to je istina. Ili gotovo istina. Neka od njih ipak prođu
kroz rešeto, premda ni iz daleka dovoljan broj. Možda dovoljno
za opstanak sve malobrojnije vrste, ali nedovoljno za ljudska
srca."
"Hm, imamo iskustvo svijeta bez djece, ovdje, na brodu."
"Neplodan svijet. Čudno je to, zar ne, Neile, hoću reći to
kako smo sve okrenuli naglavce? Zdravlje je opasno; na cijeni
je neplodnost."
"Ha, što se tu može."
"Recite mi, da ste se kojim slučajem oženili, što biste
pružili svojoj djeci?"
"Upotrijebili ste množinu, Mada. O značenju vašega izbora
riječi moglo bi se napisati više knjiga."
"Vi ste buntovnik, gospodine - vidim to vrlo dobro. Što biste
im, dakle, pružili?"
"Nove horizonte."
"Kakve horizonte?"
"Pustinju, za početak. Odveo bih ih vani, u divljinu i
njezina prostranstva, pokazao im izlazak i zalazak sunca.
Pokušao bih im dati ono što sam ja imao kao dječak."
"Recite mi, što ste to imali?"
 "Opasnosti, pustolovine, pogled na udaljene planine, na
divljač što juri kroz grmlje, miris mesquite drva u logorskoj
vatri. Volio bih im pričati lijepe priče. Više od svega, pokušao
bih im usaditi osjećaj strahovite usamljenosti svemira - i
njegove ljepote."
"Jeste li živjeli s biološkim roditeljima?"
"Jesam. Bili smo dovoljno siromašni i nenadzirani da sam
se uspio provući kroz rešeto i da me nitko nije odveo."
"Drago mi je što to čujem. I ja sam bila sretne ruke.
Katkada, dok gledam slike svoje slatke unučadi, jedva mogu
vjerovati kako smo dobro prošli. Hvala nebesima, mi Australci
dugo smo se opirali."
"Zadivljuje me koliko ste dugo uspijevali to odgoditi."
"Kada treba, umijemo biti žilavi. Zemlja nas je naučila
tome. Gradski ljudi brzo omekšaju i postanu ovisni. Iz stoljeća
u stoljeće naše je ljude, kao i druge narode svijeta, sve više
hvatala letargija. Nismo se više morali boriti s glađu, lošim
vremenom, nesigurnostima života u divljini. Na kraju smo
zaboravili kako se to radi. Tako, kada je trebalo pružiti otpor,
više nismo znali gdje bismo ga potražili u sebi. Vi ste jedan od
onih samostalnih, zar ne, Neile?"
"Trudim se biti."
"To vam može otvoriti nove horizonte." Zastala je: licem joj
je prešao zamišljen izraz. "No može biti i opasno."
"Kako?"
"Čovjek se može osjećati previše osamljen."
"Čini mi se, Maria, da je osamljenost jedan od glavnih
izvora života i, kada smo već kod toga, da mu prijeti opasnost
da nestane."
Kimnula je glavom. "Da, tako je malo tišine. Ali vjerujem
da se čovjek može suprotstaviti svemu što nije normalno u
našemu svijetu i otići predaleko u suprotnome smjeru."
 "Postati šašav pustinjak, to mislite?"
"Grub individualist može biti veoma zdrav i unatoč tome
zastraniti. Može zaboraviti da je dio zajednice; može oprati
ruke i reći da ga se ne tiče. Ako se to dogodi, samo postaje
druga vrsta žrtve."
Nasmiješio sam se s razumijevanjem, iako nisam bio
siguran što zapravo želi reći. Moja koliba u planinama bila je
moja velika ljubav. Ljudi su mi rijetko dolazili i to je bila moja
velika sreća. Mogao sam se pouzdati u kaktuse i vjeverice, u
ljude ne.
"A što je pustinja za vas, Maria? Znam da sanjate o tome
kako ćete se jednoga dana, kada se vratimo kući, povući u
pustinju."
"Što je pustinja za mene? Isto što i za vas, Neile. Mjesto na
kojemu možete proširiti horizonte, gdje možete slobodno i
nesmetano razmišljati. Željela bih se skrasiti na mjestu na
kojemu bi mogla živjeti moja obitelj - gdje bismo svi mogli
živjeti na rubu beskraja. Ako to ne bi bilo moguće, željela bih
da to bude mjesto gdje me mogu povremeno posjećivati."
"I gdje biste ih mogli poslužiti gulašom od zeca."
Nasmiješila se.
"Odete li ikada u pustinju u DAK?" upitao sam.
Neko je vrijeme razmišljala, a onda odgovorila. "Odlazila
sam povremeno. Poslije nekoga vremena prestala sam - loše je
djelovalo na mene."
"Jasno mi je što želite reći. Jednom sam i sam otišao i bilo
mi je dosta." Nasmijao sam se. "Tlapnja - posebno vrlo
uvjerljiva tlapnja - nije stvarnost, nerealna je. A nerealnost nas
može upropastiti."
Oči su joj se napunile suzama i na trenutak je izgledalo
kao da je zaboravila na mene. Zurila je u fotografije
prelistavajući ih bez reda. Na kraju ih je, drhtavih ruku, vratila
u torbicu.
Dan 2648.:

Otišao sam na bazen u uobičajeno vrijeme, kasno noću.

Do Paulova dolaska otplivao sam desetak gerijatrijskih
krugova. Pretvarajući se da me ne primjećuje skočio je s visoke
odskočne daske i otplivao dvadeset zapanjujućih krugova,
zatim kratko zastao i zaplivao prema drugoj strani bazena gdje
sam sjedio s nogama u vodi.
"Zdravo, dr. Hoyos. Dobro plivao?"
"Dobro plivao, kapetane korvete Yusupove."
Pia mi je nedavno rekla što je po činu. U brodskoj je
hijerahiji dva čina niže od kapetana, jedan od šestorice
kapetana korvete, voditelja odjela. Paul je voditelj Odjela
navigacije.
"Predahnuo?" upitao je.
Kimnuo sam glavom i nekoliko puta lupio po ručniku.
Tiho je rekao: "Još?"
"Još. Ovdje ćete pročitati o razgovoru koji sam prije
nekoliko dana imao s Pijom."
"Rekla meni. Imao s njom večeru u europskom restoranu
na A. Nema ruske hrane. Ali francuska je dobra."
"Želim vam osobno reći što sam rekao njoj i što sam
zapisao u svoj dnevnik. Želim vam reći da se ponosim vama
dvoma."
Stajao je do prsiju u vodi, s rukama na pločicama ruba
bazena, jednom preko druge. Nagnuo je glavu u stranu i zurio
u mene ozbiljna i napeta izraza lica.
"Hvala za to", rekao je tiho.
Ostatak plivanja protekao je kao obično. Dok smo se
spremali otići s bazena, promrmljao je: "Dobro je što Pia ima
vas. Vi za nju kao tata."
 Zamislio sam se nad njegovim riječima i vratio se u svoju
sobu.

Dan 2648.:

Odakle mi, zaboga, taj očinski osjećaj? Jesam li ga dobio

osmotskim putom od mojega papacita? Vjerojatno. Moram,
međutim, reći da on nipošto nije bio oponašanje obrazaca
ponašanja drugih ljudi. Pojavio se jednostavno sam od sebe.
Jutros sam pronašao list papira koji je netko gurnuo ispod
vrata moje sobe.

Žao mi je što sam se onako ponijela prema

vama. Hvala vam na strpljivosti. Ljuta sam na
cijeli svijet i nadam se da moje raspoloženje nije
prešlo na vas. Hvala vam što ste se pokazali
istinskim prijateljem. Moji roditelji poginuli su u
neredima u našemu gradu Cuttacku u Orissi,
prije mnogo godina. Brigu o mojoj braći i sestrama
preuzela je država. Nikada nisam saznala gdje su.
Pobjegla sam iz Mumbaija i upisala se na fakultet.
Nama vlada smrt. Naš je svijet postao
kraljevstvo smrti, mjesto na kojemu vrhovnu vlast
ima smrt i to je učinjeno u ime života, napretka,
čovječnosti. Mislila sam da ću umaknuti
tamnomu oblaku uspomena - zato sam se
prijavila za ovo putovanje. Sada vidim da svijet
nosimo sa sobom kamo god da krenemo. Znam da
se moramo tome oduprijeti. Je li to moguće?
Mislim da jest - ne, nadam se da jest. Svaki je
čovjek svijet za sebe, čitav svemir, zapravo. Prema
tome, naš brod nosi sa sobom ono najgore što kao
 rasa posjedujemo, no jednako tako - nadam se - i
ono najbolje.
Što se prekida trudnoće tiče, nazovimo ga
njegovim pravim imenom. Ako se pitate jesam li
osobno umiješana u to - ne, nisam. Nikada ne bih
učinila takvo što. To rade u drugoj ambulanti,
onoj na šetnici D. Tijela djece se "recikliraju".
Razumijete li me? Smrt okužuje sve na brodu. Mi
smo utamničenici.
Jedan sveti čovjek, o. Ibrahim, jednom mi je
rekao da je rob, ako živi za krjepost i ako čuva u
sebi ono što je dobro, slobodan čovjek. Čovjek koji
služi zlu, pa bio on gospodar cijele naše turobne
Zemlje, zapravo je rob. Zao čovjek ne zna da je zao.
On misli da je slobodan, iako robuje brojnim
gospodarima, jer njime upravljaju brojne laži i
poroci.
Mi smo utamničenici, Neile. Naš brod je
tamnica. Ali mi smo slobodni.
Ne zaboravite to.

(Papir nije bio potpisan.)

Dan 2657.:

Nakon večerašnjega sastanka koji smo kao i obično

posvetili učenju kašmirskoga, rekao sam Dariushu za Pijino
pismo. Iznenadio sam se kada mi je rekao da je slično pismo
nedavno poslala i njemu.
"Ubijanje djece nazivaju 'reciklažom'", rekao je s izrazom
duboke tuge na licu. "Ništa ne ostaje neiskorišteno. Ništa osim
ljudskoga života. Pokušava se zatrti samu ideju ljudske duše."
 Ne rekavši to naglas zapitao sam se: Vjerujem li ja u
postojanje duše?
Kao da je čuo moje misli, Dariush je rekao: "U psihološkoj
ekologiji naše civilizacije, da je tako nazovemo, ni jedan čovjek
ne posjeduje vječnu vrijednost; svi smo mi za jednokratnu
upotrebu. Unatoč tome, čovjek se privikne na to opasno
bolesno stanje jer se ono proglašava normalnim stanjem. To
ima svoju cijenu."
"A koja je cijena?" upitao sam.
"Žrtve jednokratne upotrebe plaćaju to svojim životom.
Onima koji su ostali na životu, s vremenom, a da toga uopće
nisu svjesni, stalo je samo do toga da prežive pa postaju
sebični, bešćutni i negiraju sve što, dugoročno gledajući, ima
za posljedicu obezvrjeđenje ljudske osobe. U nastojanju da se
suprotstavimo obezvrjeđenju pribjegavamo oholosti i dičimo se
onim što smo postigli. Nije li mjera naše ljudskosti upravo u
onome što radimo?"
"Misliš? Ne slažem se s tobom. Ne misle svi tako."
"Ne misle svi, to je točno, Neile. Pa ipak, nema mnogo onih
koji vide dalje od priznanja što ih dobivaju od javnosti."
"Pia je izgubila roditelje i braću i sestre", rekoh. "Znaš li
to?"
"Da", kimnuo je glavom. "Znam."
"Možda je to štetno djelovalo na njezin stav o ljudima."
"A možda joj je to otvorilo oči. 1 ja sam izgubio obitelj. Moj
brat i moje dvije sestre bili su nezakonita djeca. Bio sam
najstariji i prema tome bio sam zakonito dijete."
Spokojna pogleda u koji se sve više uvlačila tuga čekao je
moju reakciju.
Naglo sam ustao.
"Jesi li ti bio jedino dijete u obitelji, Neile?"
 Bol koja me je preplavila odnekuda iznutra bila je gotovo
nepodnošljiva. Godinama nisam osjetio ništa slično tome.
Gušeći se zaželio sam mu laku noć i otišao.

Dan 2664.:

Vidim da sam usredotočen isključivo na mračne stvari. Ne

mogu ništa učiniti da promijenim našu situaciju. Jednako
tako, ne mogu promijeniti ni prošlost.
Da bih parirao magnetskoj privlačnosti negativnih misli,
nekoliko dana proveo sam prelistavajući radove koji su mi
donijeli dva Nobela. Moj rad znatno je doprinio napretku. Oto
je moj doprinos čovječanstvu.

Dan 2702.:

Godišnjicu dobivanja Nobelove nagrade Xue i ja proslavili

smo razbacujući se stotinama um-kredita u azijskome
restoranu. Negdje usred večere pogled mi je zapeo za
proteinske mesne medaljone u umaku i u mislima su mi
iznenada iskrsnule fantomske slike "reciklaže". I uspomene iz
davne prošlosti. Ne moram upamtiti baš sve. Bilo je to tako
davno i ne mogu mijenjati ono što se dogodilo.
Bol sam ublažio opivši se rižinim vinom i tako učinio od
sebe budalu obznanivši glasno svima u restoranu da moramo
imati više klokanova mesa na jelovniku. Razbjesnivši se bez
ikakva posebna razloga smrskao sam čašu o pod. Zatim sam
se okrenuo Xueu i glasno, tako da svi čuju, rekao da bi se
Azijati trebali već jednom potruditi da ne budu toliko
nedokučivi. Ponio sam se užasno. Zaslužio sam da me netko
dobro udari po bolesnoj nozi. Xue je brižno preuzeo brigu nada
mnom, uhvatio me pod ruku i odveo me do moje sobe.
Sve ovo ipak nije prošlo bez određenih blagotvornih
nuspojava jer je učvrstilo opće uvjerenje da mi nisu sve na
broju.

Dan 2703.:

Sutradan ujutro nakon mojega sramotnog ispada otišao

sam do Xueove sobe i ispričao mu se zbog svojega ponašanja,
napose zbog sinoćnjih komentara.
"Ah, dragi Neile, bio si samo dokučiv", odgovorio je uz
smiješak. Zatim mi je pokazao shui-mo crtež na svijetlozelenu
rižinu papiru u čijoj se strukturi mogla vidjeti sićušna paprat.
Potezima kistom umočenim u svijetloljubičastu tintu koja je
na trenutke, miješanjem bijele i sive, prelazila u srebrnu, na
njemu je narisao elegantan vrtlog, nepotpuni krug (ili kuglu).
Tri sićušne zvijezde poigravaju oko ruba kruga. Na dnu
stranice, crvenom tintom i kineskim slovima ispisano je
njegovo ime i naziv slike. Nazvao ju je Grafički prikaz svemira.
Kao zakašnjeli dar za godišnjicu dobivanja Nobela dao sam
mu faksimilno izdanje Hubbleovih bilježnica u kožnome uvezu
u kome su objavljene zapanjujuće crnobijele fotografije
spiralnih galaksija, fotografije koje su prve pokazale da su
galaksije sastavljene od zvijezda, da su one zapravo "svemiri-
otoci" koji se nezamislivom brzinom udaljavaju od naše
galaksije.
Uz to sam mu darovao vlastiti primjerak Enigme kvazara
u meku uvezu koji sam ponio sa sobom prije nego što sam
znao da će njezin autor biti s nama na brodu. Često sam
posezao za njom diveći se načinu na koji je autoru pošlo za
rukom spojiti čistu znanost i filozofiju. U tomu starom
znanstveniku doista se krio bard.
Bavio sam se mišlju da Xueu darujem primjerak u
platnenomu uvezu koji mi je ostavio Stron, no na kraju se
nikako nisam mogao odvojiti od njega.

Dan 2705.:

Danas mi je dostavljač uručio službeno pismo ravnatelja

MO-a i ODI-ja kojim me obavještavaju da je moja
"nestabilnost" natjerala odgovorne da preispitaju "uputnost"
odluke o mojemu sudjelovanju u istraživačkim timovima koji
se trebaju iskrcati na planet. Ostavljaju mi uzak izlaz. Ako
dođe do "značajna poboljšanja" mojega ponašanja, moj će se
status ponovno razmotriti i možda ću se moći iskrcati na
planet AC-A-7.
Tako, dakle. Kako ne bih zaboravio da postoje, s vremena
na vrijeme me podsjete na sebe, trgnu lancem koji mi još više
stegne vrat.

Dan 2748.:

Život teče dalje svojim tijekom: plivam, čitam, lunjam

poput duha hodnicima, čavrljam s Paulom i Pijom na način
koji je čitatelju već poznat, ali onome što sam već rekao nema
se bogzna što dodati.
Dariush i ja i dalje se sastajemo i učimo kašmirski. Pitam
se postoji li u tomu jeziku ijedna riječ koju on ne zna.
Opsjednut je potrebom da ovlada naglascima. Do sada sam
upamtio više od tri tisuće riječi, a on je do toga broja došao
prije nekoliko godina. Uz to, nastojim usavršiti poznavanje
gramatike.

Dan 2922.:

Prošlo je osam godina: na pragu smo posljednje godine

našega putovanja. U svakodnevnoj rutini na brodu ništa se ne
mijenja. Iznova čitam svoje stare radove o povećanju
antimaterije energijom fuzije. Uz njih čitam i članke o
Nihmanovim ranim radovima o fenomenu antigravitacije.
Antimaterija je neaktivna već više godina. Plovimo
svemirom konstantnom brzinom jer nema otpora. Nikakav
potisak nije potreban.

Dan 3135.:

Danas smo počeli usporavati. Ostaje nam još pet mjeseci

(neprecizna, ali mentalno korisna procjena jer će relativnost s
usporavanjem ubrzati naše satove).
Robotski teleskopi koji lete u formaciji s nama vraćeni su
u brodske hangare. Iz brodskoga su trupa spuštena dva
protupotisna motora nakon čega se čuo kratkotrajan prasak:
trajao je tek nekoliko mikrosekunda oslobodivši minimalnu
količinu energije, toliko malenu, zapravo, da brodski trup to
nije ni osjetio. Osjetili smo samo lagano podrhtavanje, ali ništa
- ni naša tijela ni prtljaga - nije bubnulo o poprečne pregrade.
Da je bila oslobođena puna snaga, sve na Kosmosu bilo bi učas
uništeno. Gravitacija na brodu ne bi odoljela g-sili.
Snaga i broj praskova protupotisnih motora idućih će se
mjeseci pomalo povećavati dok se ne približimo vanjskome
rubu orbita planeta zvijezde AC-A. Tada će motori prestati s
radom i naša će se brzina smanjiti na oko 0,025% brzine
svjetlosti. Aktivirat će se stražnji motori koji će nas nastaviti
potiskivati naprijed dok budemo umjerenom brzinom plovili
kroz Sunčev sustav.

Dan 3164.:

Jutros sam primio još jedno pismo od viših vlasti. Nakon

što su "temeljito analizirali" moje zdravstveno stanje, sada su
zaključili da ne mogu sudjelovati u radu istraživačkih timova.
Dopušteno mi je živjeti kao i do sada sve dotle dok se budem
podvrgavao "odgovarajućemu medicinskom nadzoru".
Eto ti ga na. Loše vijesti. Vrlo loše. I pored toga, čudi me
što me ova odluka ne ogorčuje. Zato su ogorčeni Xue, Pia i
Paul. Dariush nema običaj izražavati suosjećanje riječima.
Kažu mi da će organizirati prosvjed među svojim kolegama.
Nimalo ne sumnjam da od njihova prosvjeda ne će biti ništa.
Pitam seje li imalo smisla žrtvovati devetnaest godina
života (pod uvjetom da poživim toliko dugo) i doživjeti ovo.
Usprkos svemu što se dogodilo tijekom putovanja, katkada
me podilaze trnci od uzbuđenja pri pomisli da smo nadomak
cilju koji smo toliko dugo čekali. Iako se ne ću moći iskrcati na
novi planet, donekle me tješi saznanje da ću ga moći vidjeti
izbliza. Kamere koje će se postaviti na njegovoj površini, tako
su nam rekli, prenosit će neprekidno slike na javne ekrane, a
emitirat će se i posebni programi u kojima će biti riječi o
pronalascima različitih znanstvenih timova. Svijest o tome da
ću vidjeti ono što David i Stron ne mogu vidjeti izaziva u meni
pomiješane osjećaje.
Blizu smo. S ove udaljenosti slike koje dobivamo pomoću
brodskoga teleskopa otkrivaju nam djevičanski netaknut
planet.
 PLANET
Starci bi trebali biti istraživači
ovdje ili ondje, svejedno
Moramo biti mirni, a unatoč tome ulaziti
u neki drugi intenzitet
kako bismo se još više sjedinili,
ostvarili još dublje zajedništvo
kroz mračnu studen i praznu pustoš,
kroz krik valova, huk vjetra, beskrajno more
burnice i pliskavice. Moj kraj moj je
početak.
T. S. Eliot, East Coker, Četiri kvarteta
AC-A-7, Dan 1.:

Brod miruje. Kosmos će ostati na visini od 4 300

kilometara iznad srednje razine mora, pozicioniran nad
ekvatorom i obletjet će kuglu svaka tri sata. (Dnevničke
natuknice koje se odnose na dane i vrijeme dana odnose se na
mjerenje vremena na brodu, ne na AC-A-7.)
Uvjeren sam da nitko od nas nije puno spavao. Svi mi na
brodu bez daha zurimo nebrojene sate u goleme panoramske
zaslone.
Očaran sam golemošću planeta, napose njegovom
ljepotom. Po mnogočemu je sličan Zemlji. Analize atmosfere,
kopnenih i morskih tvorba, napravljene s ovako velike
udaljenosti, kao i prisutnost organskoga života na planetu,
sada su se pokazali manje-više točnima.
Planet je naprosto prekrasan, poput tek rođena djeteta.

Dan 2.:

Jutros su spremišta na letjelici otvorena i spuštene su

četiri letjelice za relaciju brod-planet, a svaka od njih nosi na
desetke satelita koji će geostacionamim orbitama kružiti oko
planeta, što znači da se komunikacija s brodom ne će
prekidati. Ispuštene su prema unaprijed predviđenu planu i
sada obavljaju svoju zadaću.

Dan 3.:

Nakon povratka na brod u raketoplane su ukrcane male

robotske letjelice za skeniranje planeta. Zatim su ih ispustili.
Stigavši do gornjega sloja stratosfere otpustili su robotske
letjelice koje su se nastavile kretati vlastitim, unaprijed
određenim putanjama. Da su ih otpustili nešto niže, vanjski
rub atmosfere planeta počeo bi ih privlačiti k sebi i usporio
letjelice, a njihove putanje potpuno bi se promijenile. Tijekom
idućega mjeseca svaka od njih izvest će mnoštvo mjerenja
atmosfere, temperature mora i kopnenih površina, nakupina
oblaka, analizirat će smjer kretanja vjetrova te obaviti
preliminarnu geološku i biološku analizu površinskoga tla. Uz
to će izraditi kartu čitava planeta. Procjenjuje se da će ta
mjerenja trajati tri do četiri tjedna. Dotada, od divovskoga
skoka čovječanstva ne će biti ništa.
Raketoplani su se upravo vratili na Kosmos i sada lebde
ispod nas, nalik malenu jatu kitova - spremajući se za
povratak u utrobu broda.

Dan 4.:

Razna društvena događanja u čast našega dolaska

neprekidno traju. Danas je službeno Zeleni dan na koji, prema
biltenu ODI-ja koji se svakodnevno ažurira, slavimo
"međuplanetarnu biološku osviještenost". Već sam bio
zaboravio koliko su mi odvratni bili ovi nametnuti globalni
rituali na našemu matičnom planetu. Ovdje se oni ponovno
izvlače iz psiholoških spremnika, čiste ih od prašine i zatim ih
guraju u prvi plan gorljivim javnim govorima. Ne želim
opterećivati ovaj dnevnik opisivanjem parola i grafičkih
rješenja na zastavama izvješenim u gotovo svim javnim
prostorima. Uz to, ovo bučno reklamiranje pokušava prodrijeti
u intimu naših soba preko maxa kad god je netko dovoljno
blentav da ga uključi. Danas nas potiču da odjenemo nešto
zeleno, ako smo takav odjevni predmet ponijeli sa sobom.
Osoblje dijeli zelene šalove i kravate. Stotine ljudi nose ih s
veselim osmijehom na licu, razdragani što pripadaju istoj
zajednici, kao da smo odjednom svi postali Irci ili kao da smo
se svi iznenada upisali u neko ezoterično bratstvo. Možda na
brodu doista ima Iraca, no ako je tako, ja do sada nisam susreo
ni jednoga.
Nemam ništa zeleno. Ali zato imam crveni svileni rubac
koji sam uvijek imao uza se dok sam besciljno lunjao kroz
pelin- grmlje sjevernoameričkoga kontinenta. Nosim ga oko
vrata proslavljajući svoj privatni DKND (Dan krvi nedužne
dječice). Ne dajem to na velika zvona jer se za takvo što ne
smatram pozvanim, no pripravan sam objasniti svakome tko
me upita. Do sada me nitko nije upitao.
Svjestan sam da ne bih trebao zračiti takvom
negativnošću. Oduševljen sam istraživanjima koja nam
predstoje. Iako ne ću moći izravno sudjelovati u njima, moći
ću sve gledati na velikim zaslonima, a pratit ću i specijalne
programe te svakodnevne novosti u svim znanstvenim
područjima. Potonji su već započeli i gledam ih na svojemu
maxu. Iako ne podnosim taj uređaj, on ipak može biti koristan.
Izvještaji robotskih letjelica i prvi noćni sažetci naprosto su
očaravajući. Planet je doista veličanstven!
U prostorijama s panoramskim zaslonima u prednjemu i
stražnjemu dijelu broda na svim četvorim šetnicama može se
vidjeti okretanje planeta oko osi u stvarnomu vremenu. Ljudi
sada već dolaze u svaku od ovih osam golemih prostorija,
obično desetine njih odjednom, katkada i stotinu i više njih
kada se AC-A počne dizati iznad obzora planeta.
Na podstavljenim klupama s udobnim naslonima koje se
po potrebi izvlače iz poda može odjednom sjediti nekoliko
stotina ljudi. Lunjam od jedne do druge prostorije s
panoramskim zaslonom i uvijek pronađem nekoga tko sjedi
očaran prizorom. Ljudi sjede i kao hipnotizirani pilje u zaslon
upijajući svaki detalj. To, uostalom, činim i ja, satima, bez
prekida.
 Neobičan je to osjećaj, promatrati "stvarnost" i doživljavati
je kao nešto zbiljsko, nešto što je moguće percipirati osjetilima,
iako se, zapravo, radi o 3D slici. Nikada - baš nikada - kroz
prozor ne možemo vidjeti prave, čvrste objekte. Ne umijem
objasniti zašto, no danas sam imao osjećaj da sam zatvoren u
kavezu. Poslije devet godina života unutar normalnosti
ambijenta koji nas okružuje iznenada mi je sinulo da je on
potpuno neprirodan. Ne znam čak ni što zapravo želim reći.
Možda želim samo udahnuti svježi zrak, zagnjuriti glavu u
potok i naužiti se svježe hladne vode, gacati bosim nogama u
blatu, uskliknuti i slušati kako moj kliktaj odjekuje dolinom
odbijajući se o planine. Nekadašnja panika ponovno je
ovladala mnome. Očito sam je ugušio prebrzo i sada ponovno
neočekivano iskače. Dao sam sebi racionalan ukor i iskonski
strah i naknadni šok, prouzročen tjeskobom, postupno je
uminuo.
Budeš li nekada u budućnosti, dragi moj nekadašnji Neile,
ponovno čitao ovaj dnevnik u tišini svoje kolibe u planinama
iznad Santa Fea, pokušaj shvatiti da su osjećaji što ih ovdje
opisujem bili doista siloviti. U trenutku kada su me spopadali
nisu mi se činili nimalo iracionalnima.

Dan 5.:

Poslije doručka sva sredstva javnoga priopćavanja

obznanila su značajnu vijest: sutra ujutro o izlasku sunca
planet AC-A-7 dobit će svoje ime. Nešto slično razbijanju boce
o pramac prekooceanskoga broda pri porinuću, njegovo
krštenje šampanjcem.
Baš me zanima kako će ga "oni" nazvati.
Večerao sam u azijskome restoranu s ostalim urotnicima.
Uživali smo u jelu od kosane piletine s mladim graškom i
škampima, a zatim smo, uz rižino vino, pokušali dokučiti koje
bi to ime moglo biti.
Xue je predložio neka kineska imena, primjerice Meili de
xingqiú ("Prekrasni planet") ili Meili de zhenzu ("Prekrasni
biser").
Ja sam predložio španjolsku inačicu, Planeta Hennoso, no
tek što sam izustio taj prijedlog, učinio se i meni samom
nekako otrcanim.
Dariush je predložio dva provizorna imena, prvo na
suvremenomu grčkom: Éna Panémorfo ("Predivni"). Drugo je
bilo na neizgovorljivu zapadnoiranskome farsi dijalektu, koje
nam je preveo kao "Rajsko dijete". Prijedlog nam se učinio
sasvim u redu, čak poetičnim, no mi smo se nastavili
doumljivati, i dalje nezadovoljni.
Pagnol je slušao bez riječi, napola odsutan iz razgovora koji
se odvijao za stolom. Iznenada se uspravio kao svijeća i
uzviknuo: "O astre splendide!“
"Nije li astra latinski izraz za 'zvijezdu'?" upitao sam.
"Oni, oni, jest. Međutim, u francuskome znači jednostavno
nebesko tijelo."
"Hmmm", namrštio se Xue. "'Sjajno nebesko tijelo.'
Izražajno, bez sumnje, no meni se čini da mu nešto nedostaje."
U tome trenutku pored našega stola prošao je Paul Yusu-
pov. Nisam bio siguran trebam li privlačiti njegovu pozornost
bojeći se da bi ga susret s nama mogao kompromitirati, ali
znatiželja je nadvladala i odlučio sam ga na trenutak zadržati.
"Oprostite, gospodine kapetane korvete, zanimalo bi nas
vaše mišljenje o nečemu."
"Rado odgovaram, dr. Hoyos. Drago mi je što vidim vas.
Kako vaše plivanje ovih dana? Odlazite i dalje na bazen, sada
kad smo stigli do cilja?"
 "Žao mi je što to moram reći, no zanemario sam tu svoju
obvezu. Kada ste već spomenuli naš cilj, upravo smo
razgovarali o prikladnu imenu za AC-A-7. Imate li vi kakav
prijedlog?"
"Imam mnogo", odgovorio je sliježući ramenima. "Odlučio
sam se za jedan. Razumjet ćete, to nema značenja za odluku
koju oni donijeti. Ispravit ću se: želim reći za odluku koju je
uprava već donijela, a reći je nama o izlasku sunca."
"U pravu ste. No kako biste ga nazvali kada biste vi
odlučivali?"
"Ja bih nazvao Krasivyi Sad, to znači 'Prekrasni vrt'."
"Sviđa mi se vaš prijedlog", upadne Xue. "Sadržajniji je od
mojega, topliji od bisera, a ipak zadržava pojam ljepote."
"Jedna moja prijateljica također ima dobar prijedlog", na
to će Paul. "Ona liječnica, vrlo bistra osoba. Ona kaže da bismo
trebali nazvati Simdaragraha. Na hindskom jeziku to znači
'Prekrasni planet'. A sada, ispričajte, gospodo, moram ići.
Hvala vam. Doviđenja svima."
Salutirao je po vojnički i udaljio se od nas.
Rekao sam: "Vjerujem da ste primijetili da se u svim
jezicima koje smo do sada spominjali pojavljuje jedna te ista
riječ."
"Oni", složio se Pagnol kimnuvši glavom. "To je nesumnjivo
posljedica prvoga dojma koji je planet ostavio na sve nas -
izvanredno je lijep."
"Nedužan svijet", zamišljeno će Dariush.
"Nadajmo se da jest", rekoh.
Dan 6.:

Bezveznjaci! Odgodili su obznanjivanje odluke o nazivu

planeta do sutra o izlasku sunca, dakle, izabrali su sedmi dan.
Zašto baš sedmi dan? Zbog znanstvenih razloga ili zbog
mogućih biblijskih implikacija? Sedmoga je dana Odjel
društvene infrastrukture, stvorivši svijet, otpočinuo?

Dan 7.:

Službeni naziv planeta glasi Mundus novus, "Novi svijet".

Zašto jednostavno ne skinu svoje maske i nazovu ga Novus
ordo seclorum, "Novi poredak vjekova"? Ili, nešto drukčije, Novi
sekularni poredak. Hoću reći, kao rasa, sada smo upravo to.
Ovaj naziv ima dugu tradiciju jer je ovaj naziv veličala čak i
jadna stara Amerika stoljećima prije no što je postao geslo
Zemlje.

Dan 8.:

Naziv Mundus novus čini mi se pretjerano prozaičnim,

preprozimim. Zar oni u ODI-ju, gdje li već u hijerarhijskome
poretku čovječanstva u kojemu se donose odluke, nemaju baš
nimalo mašte? Ni najmanje ne sumnjam da je odluka o nazivu
donesena prije više od devet godina. Čuvali su je kao
iznenađenje, a sada bismo svi mi trebali skakati i vrištati od
veselja kao da slavimo vlastiti rođendan, bušiti balone i puhati
u slavljeničke trublje. To jest, kada već nismo ostali bez daha
od strahopoštovanja što smo cijeli jedan planet nazvali po sebi.
Hvata me mučnina od toga.
Dan 12.:

A što mislite o "Novacain"? Ili "Supernova"? Nije baš da je

ovaj naziv, astronomski gledajući, ispravan, ali planet je zbilja
super. Iz nekoga kaprica odlučio sam ga zvati jednostavno
Nova. To je moj odgovor onima koji odluke donose birokratski.
Uz to je i neka vrsta kompromisa jer ako tamo dolje postoje
ikakva razumna bića, tada ona nesumnjivo dižu pogled u vis i
češu se po glavi nazivajući nas novima.

Dan 16.:

Istraživanja robotskih letjelica donose sve više informacija

i slikovnoga materijala u brodska računala. Znanstveni odjeli
očito zapošljavaju vrsne medijske profesionalce jer se svakih
nekoliko sati na panoramskim zaslonima daju "specijalne"
emisije.
Danas je na programu emisija o oceanima na Novoj.
Letjelice za jednokratnu upotrebu, poslane na površinu
oceana, počele su slati podatke, među ostalima i dobru vijest
da je tekućina o kojoj se radi doista H,0 te da je njezin salinitet
otprilike 8% manji od onoga na Zemlji. Srednja temperatura
površine oceana je 26 stupnjeva Celzijevih. Nažalost, ubrzo
nakon slanja prvih podataka letjelice su prestale raditi: nije
poznato što je uzrok tome: oštećenje prouzročeno prodorom
vode ili su jednostavno završile u želucu neke morske nemani.
Istraživanja s velike visine pokazuju da oceani vrve
životom. Za dva tjedna teretne će se letjelice spustiti i iskrcati
letjelice i druga vozila koja će početi istraživati tlo. Tek kasnije,
tijekom godine, oceanografski će timovi zaroniti nakon što
temeljito istraže oblike života pod površinom. Prije no što
njihove minipodmornice s ljudskom posadom zarone pod
površinu mora, žele biti sigurni da ne će postati obrok nečemu
vrlo vrlo velikom.
Novija istraživanja uz to potvrđuju rezultate naših
istraživanja s velike udaljenosti. Oceani su u prosjeku dva
kilometra dublji nego na Zemlji, iako su pojedini rasjedi četiri
do devet kilometara dublji od naših najdubljih. Tektonske
ploče primjetno su stabilnije od onih na Zemlji. Odnos kopna
i mora znatno se razlikuje od onoga na Zemlji s obzirom na
njihovu rasprostranjenost (kopna je više nego mora), ali zbog
veće dubine vode odnos ukupne količine vode i kopna manje-
više je isti kao na Zemlji.
Opseg planeta na ekvatoru iznosi približno 47 300
kilometara, što znači da je 18% veći nego Zemljin. Masa mu je
54,8% posto veća dok je gravitacijska sila na površini 11,2%
veća. Toplinsko je zračenje manje nego na Zemlji, što
vjerojatno znači da je njegova jezgra starija i postojanija.

Dan 17.:

Danas su cijeloga dana emitirali program o atmosferi. Zrak

je tamo dolje prikladan za čovjekove dišne organe. Na površini
planeta ima 27% više kisika nego na Zemlji, a aerosolnih
toksina je manje no što smo navikli. Troposfera iznosi 22
kilometra i sadrži 78% ukupnoga kisika i vodene pare planeta.
Iznad tropopauze stratosfera je veća nego na Zemlji, visoka je
između 22 i 80 kilometara i u prosjeku sadrži 41% posto više
ozona (Q,) nego Zemljina. Magnetosfera je, jednostavno rečeno,
veličanstvena! Kada se sve zbroji, ekipe koje se iskrcaju na
planet imat će osjećaj povećane vitalnosti i bit će zaštićenije od
sunčeva zračenja i kozmičkih zraka. Zbog gravitacijske sile
ljudi koji se iskrcaju na Novu osjećat će da su dobili na težini.
Punašnijima među njima ne će biti baš ugodno, no zato će se
oni mršaviji poput mene osjećati sjajno. Umjesto 76 kilograma,
koliko bih težio na Zemlji, na Novoj bih težio 85 kilograma. S
vrhunskom aerobikom na Novoj, međutim, trebalo bi ispasti
sasvim u redu. Moram, jednostavno moram izići iz ove
tamnice.

Dan 19.:

Prostranstva na Novoj.
Čekaj! Prije no što započnem s informacijama, smijem li te
podsjetiti, vremešni Neile iz budućnosti, da čovjek može imati
enciklopedijsko znanje o nekome mjestu (ili osobi), a uopće ne
poznavati to mjesto ili tu osobu.
Neka ti se stoga ovaj prvi susret ureže duboko u pamćenje.
Promotri dobro ovo nebesko tijelo, ovu trodimenzionalnu
kuglu. Pogledaj kako se njezina golema masa polako okreće
oko svoje osi. Pogledaj kako se polako kreće oko svoje zvijezde.
Po- gledaj mjesece koji se okreću oko nje. Opazi njezinu
koreografiju u plesu svih osamnaest planeta.
Oblik kugle ugodan je oku, on ublažava emocije, usmjeruje
sve aspekte pozornosti prema kontemplaciji. Ona postoji. Ona
je ondje, lebdi u beskrajnome svemiru. Veličanstvena je i gorda
i neobično lijepa. Oči mi se vlaže suzama, a ja ne znam zašto.
Osjećaj je to smjerna strahopoštovanja. To je osjećaj
ljubavi.
Dolje, na njezinoj površini, možda postoje neprijateljski
oblici života koji mi jednim ugrizom mogu okončati život.
Unatoč tome, planet je veličanstven.
Dan 20.:

Skeneri što kruže niskom orbitom i dalje skeniraju

površinu planeta detaljno prelazeći meridijane kako bi se
kasnije mogla izraditi karta. Topografska i toplinska
skeniranja, kao ni fotografije, do sada nisu otkrili ništa što bi
ukazivalo na postojanje bilo kakvih inteligentnih autohtonih
oblika života. Nisu otkrivene nikakve ruševine gradova ni bilo
kakvih naselja. Nema nikakvih svjetala na strani planeta na
kojoj je trenutno noć. Nikakvih cesta, tračnica, pa čak ni bilo
kakvih naznaka da su se ovdje ikada koristili takvi ili slični
komunikacijski sustavi koji bi zatim, nakon što je civilizacija
počela nazadovati te napokon nestala, pali u zaborav. Nema
ničega što bi barem izdaleka nalikovalo majanskim ili astečkim
terenima koje je preotela džungla. Umjesto toga, planet se
doimlje rajski čistim i neokaljanim.
U restoranu sa samoposluživanjem slučajno sam u redu
za hranu naišao na Mariju Kempton pa smo zajedno ručali.
Kao i uvijek, zračila je prijateljstvom i nismo načinjali meni
inače blisku temu teorije urote niti mojega navodnog ludila.
Pretpostavljam da me smatra dostatno razumnim jer je posve
bezazleno i s oduševljenjem ćaskala sa mnom o istraživanjima
bioloških skeniranja i njihovim nalazima što neprekidno
pristižu na brod. Njezina uloga započet će nakon što se prvi
istaživački timovi iskrcaju na planet.
Sve u svemu, ispričala mi je više-manje ono s čime su oni
koji gledaju specijalne programe već upoznati. Nova očito vrvi
životinjskim i biljnim svijetom jer satelitski skeneri i
teleskopske kamere pokazuju da ondje dolje postoji bezbroj
stvorenja koja emitiraju toplinu, premda vidimo samo leđa
životinja što se kreću u stadu ili lutaju same, a neke od njih
prilično su krupne. Na odabrana područja poslani su roboti
koji su prenijeli mnoštvo slika životinja u sporu kretanju, no
sve su one snimljene s velike udaljenosti i prilično su nejasne.
Robotima su se, iz znatiželje, približila samo neka stvorenja
nalik glodavcima, veličine miša, a i one se zadovoljavaju time
da samo onjuše napravu, nakon čega odlutaju nekamo
drugamo. Frustrirajuće je to, taj nedostatak detaljnijega uvida,
budući da sve u meni žudi za tim da vidi što više, da sazna sve
što se može saznati o nečemu potpuno novom.
Kao što sam već spomenuo, na planetu postoje četiri veća
i pet manjih kontinenata. Svi su prekriveni šumama, a
savanska prostranstva postoje samo u blizini ekvatora.
Napokon pouzdano znamo da pravih pustinja nema; postoje
samo nešto sušnija područja u kojima trava dio godine
poprima smeđu boju. Nova napravi krug oko AC-A jednom u
412 dana (dan na Novoj traje 31 sat po Greenwichu), a os joj
je nagnuta. Dakle, ima izmjene godišnjih doba. Godišnja doba
na ekvatoru, kišna ili suha, nisu izravno povezana s nagibom
osi, već su posljedica promjena u količini padalina koje su, već
prema vremenu, različite na sjeveru i na jugu planeta.
U blizini južnoga pola trenutno je zima dok blizu
sjevernoga pola vlada ljeto. Zime su po našim mjerilima blage.
Razmjerno kratkotrajne zime karakteristične su po snijegu
sitnom kao prah u uskomu području oko malene polarne
kape. Ovo područje prostire se samo nekoliko stotina
kilometara od granice leda do početka pošumljenoga područja.
Područje je nalik tundri, iako ne u potpunosti arktičkoj, i
prekriveno je desetcima tisuća većih i manjih jezera, okruženih
grmljem. Pojas kopna između šuma i snježnih područja crvene
je, narančaste i žute boje, što je posljedica mijenjanja lišća
grmlja, drugim riječima jesenskoga prijelaznog razdoblja.
Pretpostavlja se da će ovo raznobojno područje postati
ponovno zeleno nakon što hladno godišnje doba smijeni
toplije, u vrijeme zimskoga solsticija koji počinje za pet
tjedana.
Karakter šuma na planetu ne možemo prosuđivati samo
po njihovu šumskome pokrovu. Za sada ipak znamo da su
golema područja prekrivena uglavnom bjelogoričnim drvećem:
džunglama, kišnim šumama i umjerenim šumskim
područjima. Tamnija područja, nešto dalje prema sjeveru i
jugu, obrasla su crnogoricom. Timovi će se ubrzo iskrcati na
to područje, no kada pomislite da će tek nekoliko stotina
znanstvenika imati na raspolaganju ni godinu dana da istraže
ovaj golemi planet, jasno vam je da ćemo saznati tek malen dio
onoga što je moguće saznati.

Dan 35.;

Danas se prvi raketoplan spustio na površinu Nove. Riječ

je o svojevrsnoj prethodnici s malenim kontingentom
naoružanih vojnika, četrdesetak muškaraca i žena
opremljenih visokotehnološkim strjeljivom i cijelim nizom
letjelica i terenskih vozila.
Raketoplan je sletio na tzv. "Kontinent 1", najveći od njih
devet. Ova je kopnena masa golema uzme li se u obzir da se
proteže gotovo od ekvatora sve do južnoga pola. Udaljenost
između polova u zračnoj liniji iznosi nešto manje od dvadeset
i četiri tisuće kilometara, što znači da je udaljenost između
najsjevernije i najjužnije točke kontineta blizu dvanaest tisuća
kilometara. Raketoplan se spustio na travnatu zaravan iznad
rijeke u pošumljenome području, široku gotovo dva kilometra,
oko pedeset pet stotina kilometara južno od ekvatora. S
obzirom na to da na jugu, tehnički gledano, još traje zima, bilo
je, dakako, nešto svježije.
Zajedno s oko šest stotina putnika natiskanih u prostoriji
s panoramskim zaslonima gledao sam prve čovjekove korake
na planetu. 3D fotografije s raketoplana bile su kristalno
jasne, do te mjere da sam u jednomu trenutku pomislio da
sam i sam dio ekipe koja se spustila na površinu planeta.
Čovjek koji je prvi zakoračio na Novu bio je kapetan Kosmosa.
Preliminarna očitavanja atmosfere pri prizemljenju (čiji su
uzorci uzeti radi analize količine kisika i bio-sadržaja)
pokazala su da je zrak potpuno prikladan za disanje. Unatoč
tome, svi su zadržali maske na li- cu i svemirska odijela kako
ne bi slučajno prenijeli neku zarazu na okoliš. Odmah za
kapetanom spustio se Skinner, šef ODI-ja, a za njim, na moje
gađenje, trilijunaš, koga su niz rampu nosila dva vojnika.
Srećom, sa sobom nije ponio svojega psića Fida. Za njim se,
na moje još veće gađenje, spustila energična muška spodoba s
maskom koju je spiker označio kao nećaka Predsjednika
Svjetske federacije - neuljudna razmaženka koga sam prije
nekoliko godina susreo u knjižnici. Uza se je imao fotoaparat
kojim je bez prestanka škljocao u svim smjerovima. Za samo
nekoliko sekunda za dostojanstvenicima se, uz silan žamor,
niz rampu spustila gomila naoružanih momaka koja ih je
okružila, uperivši automatsko oružje u svim smjerovima.
Koliko god se njihovo postupanje nekome moglo činiti
razboritim, ubrzo se doimalo prilično jadnim, da ne kažem
paranoičnim.
Tlo pod nogama bilo je obraslo u travu koja je sezala do
koljena. U daljini, s druge strane rijeke, istočno od mjesta
prizemljenja, gusta šuma prostirala se postupno naviše prema
obroncima planina koje su se protezale od sjevera prema jugu,
nalik našoj Himalaji. Iza raketoplana, udaljena otprilike
kilometar i pol, iza ruba otvorenoga prostora počinjala je druga
šuma i širila se prema zapadu unedogled. Nebo je bilo bez
oblaka, ažurno plave boje, s tracima ružičaste i zelene na
dalekome horizontu - po svoj prilici izmaglica nešto gušćega
zraka zasićena vlagom.
Zemljani su se udaljili od raketoplana i krenuli prema
nevelikoj uzvisini na kojoj su naumili istaknuti zastavu Zemlje
i motku opremljenu radio-farom. Svima nama koji smo ih
gledali oteo se dubok uzdah kada su iz trave izletjela nekakva
leteća bića, preletjevši velikom brzinom rijeku i izgubivši se u
daljini. Nešto veća od crvendaća, grimizne boje, doimala su se
poput mrlje na nebu. Mogli smo ih vidjeti dovoljno jasno da
znamo da su ptice, a ne nekakvi pakosni leteći gmazovi (kako
to već mašta sebi predočuje).
Mi gore na Kosmosu čuli smo nešto nalik ptičjemu pjevu.
Slušali smo mnoštvo najrazličitijih glasanja, nama potpuno
nepoznatih, s obiljem glazbenih tonova od kojih su neki bili u
nesuglasju s ostalima, ali kao cjelina zvučali su poput
prekrasne simfonije. Vojnici na čelu grupe preplašili su još
jedno jato ptica koje su odjurile kroz travu i zaustavile se u
blizini promatrajući pridošlice. Bile su slične fazanima,
premda su im glave bile plave kao u pauna, a repno perje,
preko metar dugačko, koje su vukle za sobom, žarko
narančaste boje. Prigušeno su se glasale, no nisu se doimale
pretjerano uznemirene upadom ljudi.
Zastava i motka s radio-farom bijahu zabodeni u zemlju, a
zatim je uslijedilo nekoliko kratkih govora s predvidljivom
frazeologijom pa ih ovdje ne ću navoditi. Zastava na čijoj je
pozadini, kobaltno plave boje, stajala slika planeta Zemlje i oko
koje je na nekoliko većih svjetskih jezika bila ispisana riječ
Unitas, lepršala je na laganu povjetarcu.
Nakon govora i nakon što su kapetan letjelice i Skinner
izgovorili nekoliko upečatljivih opaski koje su trebale ostati
zabilježene u povijesti, na radiju smo slušali neobvezno
čavrljanje. Tako smo čuli razgovor između zapovjednika
vojničke skupine i njegova podređenoga koji je tražio odobrenje
da može skinuti masku. Skinner je izdao naredbu i trojica od
četrdeset vojnika to su i učinila (hrabri pojedinci spremni za
žrtvu). Odložili su oružje na zemlju, duboko udahnuli,
nasmiješili se, podigli ruke u zrak i zaplesali. Poput svih
ostalih, punih devet godina bili su zbijeni u tijesnu prostoru i
sada njihovu veselju nije bilo kraja. Koračali su naokolo
krupnim koracima, bezrazložno se smijali i vikali koliko ih grlo
nosi. Jedan od njih otrčao je do nasipa uz rijeku i pogledao
dolje prema površini vode, tridesetak metara duboko. Zatim se
trčećim korakom vratio natrag i uzeo zbijati šale s drugovima
pozivajući ih da mu se pridruže u ribolovu. Ubrzo je još
nekoliko ljudi strglo maske s lica i dalo se u trk poput djece.
Starješine i dostojanstvenici su se smijuljili i neko vrijeme
šutke promatrali njihovo kreveljenje, a kada im se učinilo da
im zrak na Novoj ne će ni na koji način nauditi, svi su skinuli
maske. Oprez da ne bi slučajno prenijeli kakvu zarazu na
planet mikrobima sa Zemlje raspršio se u vjetar. Tako se
pokazalo da je obzirnost prema izvanzemaljskome okolišu
puka simbolička gesta.
Razlijegali su se uzvici. "Zrak je tako ugodan!", "Cisti
zrak!", "Koji blagi povjetarac!" i tako dalje, i tome slično. Među
vlatima trave raslo je raznobojno divlje cvijeće kakva na Zemlji
nema. Tako, primjerice, postoji jedna vrsta dugolisne biljke na
kojoj rastu bobičasti grozdovi, a kruna njihove ljepote
ružičaste su latice koje ispuštaju tako snažan miomiris da su
ljudi kleknuli na zemlju i udisali ga s najvećim užitkom, s tim
što im ni to nije ni na koji način naudilo. Zanimljivo, postoje
pčele velike poput bumbara koje u rojevima lete oko cvijeća,
redovito su zelene boje i nose čahure krcate peludom. Kada su
se neke zatekle na Donovoj narančastoj fluorescentnoj kapi za
bejzbol, okupivši se ondje u nadi da će pronaći novu vrstu
nektara, zujale su kao naše pčele, no pokazalo se da nemaju
žalac.
Bioskeneri nisu otkrili ni jedno živo biće u neposrednoj
okolini, osim ovih ptica te nekoliko vrsta kukaca. Potonji nisu
dodijavali ekipi koja je sletjela, no zato je u inspekciju došlo
nekoliko četverokrilih leptira blještavo crvene boje, veličine
ljudske šake, koji su lijeno kružili iznad njihovih glava i
promatrali ih sa zanimanjem. Bila je tu i jedna vrsta kukca
prštavo zelene boje nalik libeli, s cjevastim tijelom dugačkim
30-ak centimetara i osam krilaca. Iako je dan bio topao (22
stupnja Celzija), nije primijećen ni jedan parazitski insekt koji
bi imao žalac.
S obzirom na to da nije bilo nikakve uočljive prijetnje,
ekipa je lunjala amo-tamo, očarana jedinstvenošću trenutka i
radošću što joj se pružila prilika naći se ponovno u prirodi -
treba li posebno isticati, u novoj i neotkrivenoj prirodi. U
neposrednoj blizini rijeke raslo je nisko grmlje čije se granje,
prepuno boba nalik grožđu, prigibalo k zemlji. Koliko se god
primamljivim činilo, nitko se nije usudio okusiti ga jer je to bilo
najstrože zabranjeno.
Trilijunaš i njegovi čuvari sjedili su na logorskim stolcima
uz rampu raketoplana, pri čemu se Don, očiju zaklonjenih
sunčanim naočalama, bez prestanka smiješio i dobacivao
razne opaske svojim čuvarima koji su samo kimali glavama i
rijetko imali priliku da mu odgovore. Nećak, izdanak
privilegije, čije se lice, sada bez maske, činilo ponešto starijim
nego kada sam ga posljednji put vidio, odlutao je nešto podalje
i škljocao svojim fotoaparatom čas u ovomu, čas u onomu
smjeru. Skinner se držao blizu zastave, gdje je dao još nekoliko
intervjua predstavnicima medija. Kapetan Kosmosa zaposleno
je šetkao amo-tamo okružen vojnicima, otumaravši u jednomu
trenutku dublje u travnjak, praćen osobljem KC-a. Bilo mi je
drago kada sam uza nj vidio Paula Yusupova.
Satima smo držali pogled prikovan za panoramske zaslone
uživajući u gledanju naših ljudi na terenu, žudeći da budemo
zajedno s njima, pitajući se kada će red doći na nas.
Nešto kasnije tijekom dana iskrcan je velik dio opreme i
terenskih vozila iz drugih raketoplana koji su se u
međuvremenu prizemljili. LIZ-ovi (letjelice za ispitivanje zraka)
se ponašaju kao mlažnjaci i kao lebdjelice i dovoljno su
prostrani da mogu primiti dva pilota i dva znanstvenika, a
imaju i komoru za prikupljanje uzoraka. LIT-ovi (letjelice za
ispitivanje tla) istoga su oblika i veličine i kreću se pomoću
gusjenica. S mjesta na kojemu sam se nalazio, s kojega se
pruža dobar vidik, činilo se da ih je cijelo tuce. Nakon što su
strojevi parkirani u redove, vojnici se dadoše na podizanje
šatora u kojima će boraviti sve dok inženjerski timovi tijekom
idućih nekoliko dana ne izgrade trajnije nastambe.
U trenutku kada je Alpha Centauri-A počela zalaziti, a
njezine dvije sestre zasjale još jačim sjajem na sjevernome
nebu, došlo je vrijeme za odlazak. Oni koji su se morali vratiti
na Kosmos učinili su to nevoljko.

Dan 42.:

Danas smo gledali brojne prikaze podizanja baznoga

logora - nazvanoga "glavna baza". Sva četiri velika raketoplana
dovoze neprekidno zalihe s Kosmosa, prazneći svoje
spremnike, gomilajući brda različitoga materijala.
Vojnici rade s nesmanjenim oduševljenjem, pribjegavajući
različitim oblicima razbibrige kako bi ispunili trenutke
dokolice. Ne smiju izlaziti iz ograđenoga prostora dok se u
potpunosti ne provedu mjere sigurnosti i dok istraživačke
misije ne počnu s radom. Danas sam ih promatrao dok su
pripremali teren za odbojkaško igralište i, nešto kasnije, uživao
u njihovoj igri.

Dan 43.:

Danas poslijepodne vojnici su odigrali bejzbolsku

utakmicu, s planinskim masivom kao pozadinom, no gledanje
su nam povremeno ometali preleti grimiznih ptica preko
ekrana. Bilo je pravo blaženstvo slušati zvuk loptice koja udara
o plosnatu palicu, a bilo je i nekoliko sjajno osvojenih bodova.
Pratila ju je, međutim, svojevrsna zvučna kulisa. Na veliku
sanduku uz igralište sjedio je jedan usamljenik i svirao na
svojoj gitari neki stari hit s Roadkillova albuma koji sam
neprekidno slušao dok sam bio student. Očito starim jer mi je
danas ta glazba išla na živce. Srećom, oni iz A/V-a stišali su
jačinu zvuka zbog očaranih gledatelja gore na nebu.

Dan 53.:

Nova nije tako rajski nevina kao što smo mislili. Naravno,
svi su znali da priroda može biti vrlo okrutna kad god u njoj
postoji organski život, iako mislim da u svačijemu srcu postoji
žudnja za Rajem. Pčele bez žalca i nepostojanje mesožderskih
sisavaca u našoj najbližoj okolini potaknuli su u nama nadu.
Zar je to moguće? Može li doista postojati mjesto u svemiru na
kojemu ne kraljuje nasilna smrt?
Protekloga tjedna skeneri na letjelicama za ispitivanje
zraka i zoolozi na letjelicama za ispitivanje tla otkrili su desetke
vrsta četveronožaca koji jedva da pokazuju strah ili potrebu za
bijegom - što znači da nisu naviknuti ni na što što bi ih
ugrožavalo. Tako, primjerice, posvuda lunjaju krda stvorova
svijetloljubičaste glave sličnih jelenu, nešto krupnija od
sjevernoameričkoga jelena, pri čemu svijetloljubičasta nijansa
na njihovu stražnjemu dijelu prelazi u grimiznoljubičastu.
Mužjaci imaju koščate paroške; do sada nije pronađen ni jedan
s potpuno razvijenim rogovljem. Zatim, postoji životinja
tamnosmeđe boje s crnim vodoravnim prugama, slična
južnoameričkome tapiru. Postoji i glodavac sličan dabru čije je
krzno u različitim nijansama žute i dvostruko je veći od našega
dabra. Svoje brane grade u močvarama i rječicama koje utječu
u rijeke. Za razliku od naših dabrova, ne grade zaštitne brloge,
već podižu otvorena gnijezda na obalama vodenih putova. Sva
ova stvorenja obilježuju spokojnost, stanovita sklonost
uklanjanju drugome s puta te blaga radoznalost, ali ni jedno
ne osjeća strah. Svi su biljojedi.
Postoji dugodlaki albino sisavac, kombinacija medvjeda i
golemoga ljenivca, koji obitava u podnožju planina. Nakon što
je jedan od njih omamljen uspavljujućom strjelicom, zoolozi su
otkrili da su njegove pandže nekorisne za deranje mesa, ali
ipak dovoljno čvrste za penjanje po šumskim krošnjama u
potrazi za jestivim lišćem i bobama. Zubi su mu savršeno
prilagođeni za drobljenje žilavoga lišća posebne vrste
aromatičnoga bjelogoričnog drveta slična našemu
eukaliptusu. Listovi ovoga drveta dugački su kao podlaktica i
mirišu na lavandu prije nego na mentol. Plodovi mu nisu
čvrste mahune sa sjemenom, već prije nalikuju poluprozirnim
zelenim mahunama veličine jabuke, prekrivene vlaknastim
gelom - nešto nalik ogrozdu.
Drveće u obližnjim šumama raste do visine od više
desetaka metara i jedva da ima nižega granja. Šumsko tlo
prekriveno je paprati koja je tijekom dana zelena, plava ili
tirkizna dok u sumrak poprima ružičastu nijansu.
Analiza niskoga grmlja krcata "grožđem", uočena već
prvoga dana pored rijeke, pokazala je da ono sadrži visok
postotak fruktoze. Pokusni kunići i majmuni na Kosmosu
pohlepno ga proždiru, no nakon toga nisu primijećene nikakve
štetne posljedice. Obznanjeno je da je jedan biolog za
eksperiment pojeo jedan grozd nakon čega je izjavio da je vrlo
ukusan, po okusu sličan kombinaciji limuna i manga. Nimalo
ne sumnjam da će ga brodski šverceri ubrzo početi brati i
praviti od njega lošu pijaču.
Uz riječnu obalu prebiva jedna vrsta vodozemskoga
sisavca veličine hrčka s debelim krznom i širokim kljunom
nalik australskome kljunašu, koji se opire svakom
kategoriziranju i snalazi se podjednako dobro i na kopnu i u
vodi. Hrani se, kako se čini, raznim vrstama ribe i malenim
žabama (da, ipak ima ubijanja, premda ne toliko kao na
Zemlji). Kada je o klasičnim vodozemcima riječ, postoji jedna
vrsta bezoklopne kornjače i mnoštvo većih žabljih vrsta.
Potonje su žarkih boja, no za razliku od sličnih vrsta žaba u
kišnim šumama na našemu planetu, ni kod jedne do sada
ispitane nije pronađena otrovna žlijezda. Noću proizvode
zaglušujuću kakofoniju koja ipak nije bez stanovite glazbene
kvalitete. Na nogama imaju plivaću opnu kao naše žabe, ali
svoj repić, sličan onome u punoglavca, zadržavaju i kao
odrasle; očne jabučice prelijevaju im se u duginim bojama i
mogu se okretati u svim smjerovima, a prilagođene su za
gledanje noću. Hrane se insektima. Ni jedno od spomenutih
stvorenja ne pokazuje strah, ne bježi pred ljudima i nije
agresivno prema njima.
Udaljio sam se ponešto od teme. Žalosti me spoznaja da na
planetu postoji barem jedna opasna vrsta. Tijekom drugoga
tjedna podizanja baznoga logora dvojica su vojnika skinula
odjeću, ostavši samo u gaćama, i šetala bosa uz rijeku. Iz
zasjenjenoga izbočenja na obali iznenada je iskočila zmija i
zabola svoje očnjake u gležanj jednome od njih. Drugi je otjerao
zmiju štapom, na što je ona otpuzala u rupu u pijesku. Nije
prošla ni minuta, a ugrizeni se skljokao na tlo i počeo buncati.
Njegov drug odnio ga je na leđima u bazni logor, a medicinsko
osoblje odmah mu je dalo injekciju protuotrova donesenoga sa
Zemlje, no sve je bilo uzalud. Nekoliko sati nakon ugriza čovjek
je, ne povrativši svijest, umro od krvarenja mozga, unatoč svim
nastojanjima da ga se spasi.
Preživjeli je vojnik izjavio odgovornima da je zmija bila
kraća od metra i vrlo brza i agresivna. Nakon što su mu dali
da pogleda računalne fotografije zmija na Zemlji, rekao je da je
slična otrovnici s ljuskama nalik zupcima pile, uobičajenoj na
Srednjemu istoku. Analizom krvi žrtve utvrđeno je da je njezin
otrov kemijski vrlo sličan onome u zmije Echis coloratus na
Zemlji. Otrov im je vrlo toksičan, dvaput toksičniji kod ženki
nego kod mužjaka.
 To nas je javno priopćenje otrijeznilo - ne toliko zbog smrti
jednoga od nas, mislim, koliko zato što je srušen naš mit.

Dan 61.:

Bazni logor površine jednoga četvornog kilometra s

nastambama za ljude, ograđen visokom žicom kroz koju
protječe struja niskoga napona i opremljen nadzornim
kamerama, napokon je podignut. S vremena na vrijeme oko
žice dođe prtljati pokoji "jelen", no ubrzo odskakuće u travu
lizati bolna mjesta, prošavši tek s neznatnim ozljedama.
Svakoga jutra uz žicu pronađemo tijelo uginuloga glodavca
slična mišu, stvora sa žuto- smeđim krznom i krupnim crnim
očima. Lako ga je uhvatiti živoga jer ni on ne pokazuje strah,
tek blagu uznemirenost ako ga uzmete u ruku. Hrane se
divljim zrnjem koje pronalaze u travi. U brlogu u travi
pronađena je ženka s dvanaestero mladunčadi.
Oni s nešto više mašte među nama ljudima vjeruju da su
ova stvorenja autohtona inteligentna bića, a to zaključuju po
zamišljenu i znatiželjnu izrazu njihova lica, nalik onomu u
troma starca koji podiže pogled s teške knjižurine i sa
snebivanjem zuri u neposlušnu djecu. U stvarnosti ona ne uče
iz svojih pogrješaka i premda je istina da vas ne će ugristi ako
ih uzmete u ruku, istina je i da ne pokušavaju ostvariti
nikakvu komunikaciju poznatu čovjeku. Glasaju se jedva
čujnim zvukovima nalik škljocanju, ali taj zvuk ne proizvode
škripanjem zuba nego grlom. Vrlo su slatka. Ugibaju masovno.
Iako je krvoproliće, vjerujem, zazorno mnogima među
nama, sumnjam da itko žali za zmijama koje su skončale od
elektrošoka. Pronađeno ih je svega desetak uginulih, a
pripadale su dvjema vrstama, uključujući i onu koja je vrlo
slična šarki s ljuskama nalik zupcima te drugu, sličnu sivomu
malpolonu koji obitava na području Srednjega istoka. Zoolozi
kažu da su obje vrlo otrovne te da svatko tko izlazi iz
logorskoga kruga mora biti na oprezu.
Žica sada okružuje dvadeset montažnih nastamba od
fiberglasa nalik golemim cjevastim loptama, cijevima
povezanim s centralnom kuhinjom i blagovaonicom,
kupaonicama i prostorijama za rekreaciju, a cijeli je kompleks
sličan kotaču sa žbicama. Tu je i dvanaest zgrada s
laboratorijima, koje su povezane s vanjskim rubom kotača.
Glavni znanstvenički timovi ozbiljno su prionuli poslu, šireći
postupno područja svojega istraživanja sve dublje u kontinent.
Dio osoblja vraćat će se jednom mjesečno na Kosmos
prepuštajući istraživanja u brojnim podpodručjima svake
pojedine discipline drugima. Botanika, zoologija, biologija i
geologija zauzimaju počasno mjesto. Odmah iza njih su fizičari
i kemičari. U restoranima sa samoposluživanjem čuje se
mnoštvo prigovora jer svaki znanstvenik želi provesti cijelu
godinu dolje, umjesto da boravi u ovoj luksuznoj tamnici što
kruži oko planeta i čita izvještaje koje mu šalju s terena.
Unatoč tome, odgovorni nepopustljivo ustrajavaju u tvrdnji da
se sva istraživanja moraju obaviti prema unaprijed
zacrtanomu planu, donesenom još prije više od devet godina.
Iako po naravi nije gunđalo, Dariush bespomoćno jadikuje
žaleći se kako još nije otkrivena nikakva autohtona civilizacija,
čak ni bilo kakav njezin trag. Filolozi i arheolozi suosjećaju
jedni s drugima nastojeći se usredotočiti na čuda što ih
otkrivaju prirodne znanosti.
Desetci misija odlaze svakodnevno u zaleđe i vraćaju se s
obiljem uzoraka flore i faune koji se zatim preliminarno
analiziraju u logorskim laboratorijima i šalju na brod radi
dodatnih istraživanja i pohrane. Nove informacije stižu
svakoga časa, poput bujice, i često su zapanjujuće. Sve nam
je to novo, a ipak istražujemo tek mali dio biološkoga života.
Na primjer:
 Postoji četveronožni sisavac sličan letećoj vjeverici sa
širokim kožnatim opnama koje se, kada se rašire, pretvaraju
u "krila", omogućujući ovomu stvorenju da leti od stabla do
stabla, često i desetke metara. Hrani se voćem i gradi okrugla
gnijezda od pruća koja vise o granama, u kojima podiže mlade.
Glasa se kao ptica pjevica, a kada je uhvatite (što je vrlo lako
jer stalno traži lješnjake na tlu ispod stabala), ugnijezdi vam
se na dlanu i sa zanimanjem vas promatra. Često zaspi na
čovjekovu ramenu.
S druge strane planinskoga lanca, jugoistočno od naše
baze, nalaze se velika slatkovodna jezera, obujma od više
stotina kilometara i veoma duboka. Obiluju ribom koja je
posve nalik našim ribljim vrstama, a hrani se insektima i
svime što pronađe pod površinom. Jedna riblja vrsta, slična
našoj jezerskoj pastrvi, veličine je tune. Druga, opet, nalik
lososu, dugačka je preko tri i pol metra i po svjedočenjima
službenih kušača jednako je ukusna. Analize učinjene prije i
nakon obroka potvrdile su da je zdrava za čovjeka. Ni jedna ne
sliči u potpunosti našim ribama, ali oblikom i funkcijom toliko
su im slične da su pomorski biolozi i ekolozi nekolicini njih dali
naziv pa se tako jedna zove Salmo novus.
Jedan zoolog vratio se u bazu s video snimkama sisavca
koji obitava u toplijim područjima, nešto sjevernije. Dugačak
gotovo devet metara od kopita do ušiju, i s četiri noge nalik
štulama te dugačkim vratom, sličan je žirafi, iako mu je glava
razmjerno veća nego u žirafe. Kao i ona, brsti visoke grane
mladoga bjelogoričnog drveća. Krzno mu je žućkastobijele
boje, a vrat prošaran okomitim sivim prugama. Kreće se u
"obiteljskim" skupinama koje sačinjavaju mužjak, ženka i troje
ili četvero mladunčadi različite visine i drže se zajedno s
drugim obiteljima, tvoreći tako neku vrstu plemena koje je,
opet, dio još brojnijih nomadskih skupina iste vrste koje se
polako i miroljubivo kreću krajolikom. Ovo je najveći kopneni
sisavac koji je do sada pronađen.
 Druge snimke pokazuju čudnovata stvora slična konju koji
slobodno lunja savanskim prostranstvima. Premda mu je
glava ponešto slična oriksovoj, tijelo mu je prikladno za
jahanje i jedan i pol puta je veće nego u našega konja. Dlaka
mu je žućkastobijela, a preko prsiju ima široku
crvenkastosmeđu prugu. Rado srće u bjesomučan galop,
potaknut, kako se čini, više zaigranošću ili viškom eneregije
nego strahom, što se, između ostaloga, dade zaključiti iz
činjenice da se zoolozi slobodno kreću pješice među krdima
ovih stvorenja, a da ona ne prestaju bezbrižno pasti.
Plitka mora uz obalu puna su "kitova". Robotske letjelice
koje kruže nisko iznad oceana izvještavaju da su mora gusto
naseljena ovim i sličnim stvorenjima. Prema skenerima, ona
isijavaju toplinu, što pokazuje da je riječ o toplokrvnim bićima.
Sva su bijele boje. Pomorski biolozi pretpostavljaju da donose
mlade upravo u ovo doba godine te da najveći dio života obično
provedu u dubini oceana. Oceanografska istraživanja
započinju idućega mjeseca kada će raketoplani iskrcati
minipodmornice na sjevernoj obali.

Dan 65.:

Zbog gubitka jednoga člana osoblja zbog ugriza zmije svi

timovi sada moraju nositi zaštitnu odjeću i imati uza se
protuotrov kada izlaze iz logora. Želim im sreću jer protuotrov
ne djeluje uvijek.
Nesretni vojnik pokopan je na specijalnome groblju na
uzvisini uz rub logora, a uz grob je podignuta zastava.
Iskazane su mu sve vojničke počasti, puštena je glazba preko
razglasa, kapetan Kosmosa održao je dirljiv govor, a Skinner je
održao žalobno posmrtno slovo. Grob je obilježen aluminijskim
obeliskom s kuglom na vrhu na kojoj je urezano vojnikovo ime.
 Stron je pokopan dan kasnije, uz iste počasti. Nije mi bilo
dopušteno fizički nazočiti pogrebu, iako mi je bio blizak
prijatelj. Na pogrebu je bio čitav astronomski tim koji je
prevezen raketoplanom, kao i brojne druge poznate zvijezde.
Pogrebnu svečanost gledao sam na svojemu maxu. Isključio
sam ga kada je Skinner počeo licemjernim hvalospjevima u
čast pokojnika kojima je isključiva svrha bila uzdizanje sama
sebe.
Da bih se utješio, otvorio sam Stronovu knjigu o
kvazarima, primjerak koji mi je ostavio neposredno prije smrti.
Nakon njegove smrti nisam je imao hrabrosti otvoriti. Na moje
iznenađenje, na čistu listu na početku knjige našao sam zapis
ispisan njegovom rukom:

Neilu, mojemu suputniku

.
Tko god se zagleda duboko u svemir i nastavi
gledati, ne može biti zadovoljan onim što vidi kroz
teleskop. Ako je uporan u hrabrosti i poštenju,
postavit će sebi pitanje o značenju i svrsi kojoj teži
čitav stvoreni svijet. Nakon što se jedan veo ukloni
i naš pogled prodre dublje u svemir, suočit ćemo
se s intelektualnim i metafizičkim izazovima.
Vrijeme nije svemoguće. Vrijeme nije naš
bog. Grandiozni teoretičari Stultifere navis tvrde
da nam je, imamo li dovoljno vremena, sve
moguće - baš sve! U svijetu punom epistemologa
nikome ne pada na pamet upitati se kako znamo
da je vrijeme beskonačno.
Nazovi me zaostalim, ako baš želiš.
Uz bratski pozdrav,
Strachan McKie

"Strone, Strone", promrmljao sam sebi u bradu zaklopivši

knjigu. "Gdje si sada?"
Dan 70.:

Metafizičkim? Vrijeme nije naš bog? Što bi to trebalo

značiti? Poruka koju mi je uputio otkriva mi nešto o njemu što
nisam očekivao, unatoč činjenici da u predgovoru svojoj knjizi
o kvazarima govori o "inteligentnomu dizajnu" i "teoriji
evolucije", pri čemu su oba ova izraza nabijena političkim
značenjem. Pa ipak, u knjizi nikada ne otkriva što osobno misli
o ovome. Teško mi je vjerovati da je Stron bio kreacionist. Bio
je prepun svojih mušica tako da vjerujem da bi uživao u
amaterskome prtljanju s Flat Earth Society11, ali samo iz puke
zabave, samo zato da bi šokirao druge. Mislim da mi je
pokušavao reći da bih trebao baciti pogled dalje i dublje nego
što (tako je pretpostavljao) obično gledam. Uvijek prepun
svojih sudova, eto, takav je bio. Pa ipak, teško je odbaciti
pitanja koja postavlja jedan genijalac.
Toliko toga može se naučiti iz naizgled beskrajnih oblika
života koje smo pronašli da je lako previdjeti implikacije vezane
uz kontekst, tj. činjenicu da se matrica neprekidno ponavlja.
Prije svega, život ovdje postoji. Zašto život? Zašto ne samo
periodni sustav elemenata, kao što je slučaj s većinom planeta
što ih je čovjek otkrio? Sonde bez ljudske posade poslane na
ostalih sedamnaest planeta koji tvore zviježđe AC-A poslale su
nam fotografije iz kojih se vidi da ni na jednoj od njih nema
života. Međutim, na dvama planetima najbližim Novoj (AC-A-
6, malo bliži Suncu, i AC-A-8, korak dalje od njega) moduli koji
su sletjeli na njih uzeli su uzorke prašine i stijena koji sadrže
primitivne "eukariote s jezgrom" za koje Maria Kempton kaže
da su oblik života. Atmosfera na onih sedamnaest planeta nije
pogodna za razvoj viših oblika života.

11
Flat Earth Society je američko udruženje koje promiče uvjerenje da je Zemlja ravna
ploča, nap. ur.
 Drugo, fenomenalno je da je Nova proizvela organski život
s hijerarhijskim grupama sličnima onima na Zemlji -
carstvima, koljenima, razredima, rodovima, vrstama itd. Kao i
na Zemlji, i na njoj postoji zapanjujuća raznolikost specifičnih
živih organizama koje možemo svrstati u sasvim određene
kategorije pa govorimo o biljkama, ribama, gmazovima,
pticama, sisavcima, gljivama ili bakterijama. Svi oni, bez
iznimke, imaju jedno zajedničko svojstvo: stanice su im
sastavljene od ugljika i vode, vrlo su složene i nasljeđuju
genetski kod.
Kažem fenomenalno u najstrožemu značenju izraza
fenomen. Unatoč tome, neosporno je da iza baš svake
dimenzije fenomena postoji red, kodirani ili neki drugi. Stron
je, čini se, pretpostavljao (barem kao mogućnost) postojanje
univerzalnoga ili metauniverzalnoga Tvorca koji se koristi
zajedničkim "jezikom". Što se mene tiče, ja bih otišao korak
dalje i to shvatio kao nužnost zasnovanu u potpunosti na
determiniranosti atoma. Potpuno je izvan moje struke,
naravno, ali barem mogu razmišljati o tome na takav način.

Dan 75.:

Vojnici su napravili košarkaško igralište. Prvo su pokosili

svu travu, a zatim danima ravnali teren kako bi dobili igralište
propisanih karakteristika, nanijeli sloj sintetičkoga
brzovezujućeg betona, podigli stupove s koševima i bacili se
bez odgađanja na igru. Pridružili su im se neki od mlađih
znanstvenika. Promatrao sam ih satima žaleći što ne mogu biti
s njima.
Dan 76.:

Danas je napravljen teren za minigolf. Po njemu zuje

električna kola za minigolf. Trilijunaši dangube na travnjaku.
Ay, carambal

Dan 85.:

Još egzotičnih bića na velikomu zaslonu:

Stotine različitih vrsta leptira uhvaćeno je i kategorizirano,
iako ih sigurno mora biti daleko više jer svakodnevno uhvate
nekoliko novih. Neki su posve sićušni: noću svijetle poput
krijesnica, mada u različitim bojama, ne kao krijesnice na
našemu matičnom planetu koje isijavaju samo blijedozeleno
neonsko svjetlo. Neki od njih svijetle u vremenskim razmacima
dok drugi svijetle bez prestanka. Općenito govoreći, leptiri su
ovdje dva do tri puta veći od uobičajenih leptira na Zemlji,
primjerice od monarha. Drugi, iako je takvih u usporedbi s
prvima znatno manje, imaju raspon krila od metra. Jedna
bizarna vrsta ima sićušnu glavu i kljun nalik onome u
kolibrića - iako je nesumnjivo riječ o insektu. Glava mu je boje
rubina, a krila grimizno-ljubičasta, s crnim obrubom.
Vrlo je uobičajena ptica izgledom i ponašanjem slična
našemu puranu. Glasa se drukčije od purana (kriještanje joj
je promuklo kao u vrane) i pomoću svojih velikih krila može
preletjeti kratke udaljenosti. Zemljani ih nemilice ubijaju pa
prvi put možete dobiti pravo meso u restoranu sa
samoposluživanjem. Koliko čujem, prilično je ukusno, iako ne
toliko kao meso purana ili pileta; okus mu je sličniji mesu noja
koji je na svoju nesreću proždrljivo navalio na kupušnjak.
Lako ju je ubiti - zure mirno u vas kada im prilazite dok
kljucaju u travi i nastavljaju žvakati sjemenje čak i kada ih
udarate štapom po glavi; na trenutak se čini da su iznenađene,
a zatim se beživotno skljokaju.
Nešto sjevernije odavde, u toplijim područjima, obitava
vrsta dobroćudna gmaza velika poput indonezijskoga varana;
kreće se vrlo sporo, a ima "ruke" s pet prstiju, s tim što
palčevima može dodirnuti ostale prste. Penje se na stabla
puževom brzinom i hrani se uglavnom insektima sličnim
mravima, kojih na granama ima u izobilju. Ponaša se kao
kameleon. Stavite bilo koju boju pored njega i koža će mu
začas izgledati kao da ste ga prolili kantom drečave boje.
Zoolozi su pokušali koristiti umjetne računalne boje i pokazalo
se da im se kameleonova koža brzo prilagođava (iako nešto
sporije nego što reagira na boje u svojemu prirodnom okolišu).
Na umjetne boje reagira za nekoliko sekunda, prelijevajući se
nijansama koje još nismo vidjeli na ovomu planetu. Što se,
zaboga, događa na razini stanica ili molekula u njegovoj koži -
o tome svatko može nagađati koliko ga je volja. Stručnjaci u
laboratorijima rade danonoćno pokušavajući razriješiti ovu
tajnu. Kako čujem, u tijeku su eksperimenti s vivisekcijom.
Nije baš "eko" ponašanje, ako mene pitate. Međutim, potraga
za znanjem ne obazire se na prigovore jer je znanje oduvijek
božanstvo kome se osjećajnost mora klanjati.
U restoranima sa samposluživanjem povremeno se mogu
čuti žestoke rasprave, a i osobno su mi do ušiju doprli dijelovi
nekih od njih. Tako sam jednu osobu zaposlenu u laboratoriju
čuo kako svojemu prijatelju govori da "kameleon" vrišti kao
ljudsko dojenče kada ga režu skalpelom - čak i kada je
anesteziran.
"Žirafe" i dalje očaravaju zoologe jer je njihova socijalna
organiziranost znatno složenija nego u drugih sisavaca s
kojima smo se do sada susretali. Jedan od timova izolirao je
jednu veoma mladu žirafu na rubu "plemenske" grupe koju je
naumio uspavati i donijeti je u bazni logor. U trenutku kada
ju je strjelica za uspavljivanje oborila, uznemireno je
zaskvičala. Iznenada, tridesetak ili četrdesetak većih životinja
dalo se u galop i došlo joj u pomoć, okruživši mladu žirafu koju
je zadesila nevolja. Nisu napale znanstvenike, koji su se
povukli, neki od njih u paničnu bijegu. Umjesto toga, životinje
su počele brzo toptati papcima po zemlji oko žrtve, podižući
visoko noge, gazeći travu i drobeći je na sitne komadiće baš
kao da njima žele usmrtiti nevidljive grabežljivce. Jedan
znanstvenik smatra da je posrijedi prilagodba ponašanja u
cilju zaštite od zmija. Suvišno je i spominjati da se znanstveni
tim dao u bijeg ostavljajući mladu "žirafu" u snu. Njezini su se
roditelji nadvili nad njom i iz svojih dugačkih vratova ispuštali
zvukove kakve znanstvenici dotada nisu čuli, posve drukčije
od mukla mukanja kakvim se ove životinje inače glasaju. Čak
i nakon što su znanstvenici pobjegli u LIZ i uzletjeli, vidjeli su
da iz svih smjerova pristižu još desetci ovih stvorenja i
skupljaju se oko unesrećenoga mladunčeta.

Dan 86.:

Kasno navečer začuo sam kucanje na vratima svoje sobe.

U hodniku je stajao muškarac koji me je gledao s izrazom
zabrinutosti i nesigurnosti.
"Smijem li k vama?" promrmljao je držeći u ruci list papira
koji smo ja i moji drugovi dijelili prije nekoliko godina.
"Prošetajmo", odgovorio sam. Zaputili smo se prema
najbližemu stubištu, spustili se na šetnicu C i nastavili njome
sve dok nismo pronašli nišu s umjetničkim izlošcima. U toj
nikada prije nisam bio. Ili su promijenili izloške, ne znam. Ne
obraćam pažnju na takve stvari. Već letimičan pogled na
"umjetninu" uvjerio me je da je mjesto kao stvoreno za razgovor
jer se radilo o hologramskoj, zvučno-svjetlosnoj izložbi
nesumnjivo čuvena umjetnika imenom "Artanarchist" iz
dvadeset i prvoga stoljeća. Izlošci su djelovali krajnje
nametljivo i smućujuće, no ambijent je bio idealan kao
zaklonište.
"Sjećate li me se?" započeo je moj posjetitelj.
"Žao mi je, ne."
"Sjećate li se dana kada ste dijelili ove letke pred dizalima
za osoblje zaposleno na održavanju? Rekao sam vam da je
osoba na fotografiji Dave Ayne. Tada sam mislio da je
premješten na Odjel za propulziju."
"Ah, da, sada vas se sjećam."
"Isprva sam mislio da se radi o birokratskoj zavrzlami."
"Birokratskoj zavrzlami? Ali oni su rekli da vaš prijatelj ne
postoji - da nikada nije postojao."
"Znam, no ja sam tada mislio da su pogrješno napisali ime
- shvaćate, da je došlo do glupe činovničke pogrješke. Mislio
sam da će ODI riješiti taj problem. Nisam gubio vrijeme na to.
Mislio sam da ću prije ili kasnije naletjeti na Davea u nekomu
od bistroa u kojima poslužuju pohanu ribu s prženim
krumpirićima pa sam jednostavno cijelu stvar prepustio
zaboravu."
"Poslije svega, pokazalo se da optužitelj nije bio pri sebi."
"Uf, u pravu ste. Sada već nisam posve siguran u to. Sada
sam nekako siguran da vi nipošto niste ćaknuti, doktore, i
nekako imam osjećaj da se dogodilo nešto što ne valja."
"Imate li kakvih dokaza za to?"
"Nemam, no koliko je vremena prošlo otkada je Dave
premješten? Prošle su najmanje dvije godine. U međuvremenu
sam, da tako kažem, zaboravio na njega i to me muči. Stvar je
u ovome: nedavno mi je palo na pamet da nam se putovi nisu
ukrstili cijelo to vrijeme - ni jednom - a susretali smo se
prilično često izvan radnoga vremena, najčešće u irskome
pabu ili u bistrou u kojemu poslužuju pohanu ribu s prženim
krumpirićima. A onda, tu su i te računalne datoteke. Moj max
i glavno računalo kažu da on nikada nije bio na brodu -
nikada."
"Ne čini li vam se to čudnim?"
"Da, zbilja je čudno. Tako sam se počeo pitati gdje je,
dovraga, završio. Potiho sam se raspitivao kod ljudi koji rade
na održavanju propulzije, hoću reći kod onih koji rade ondje
kao čistači. Svi oni govore isto. Nikada se nije pojavio. Nikada
nisu čuli za Davea i kažu da, koliko oni znaju, nitko nije
premješten na njihov odjel. Osim toga, Odjel za održavanje iz
sigurnosnih je razloga odijeljen od Odjela za propulziju.
Naravno, u rasporedu službe katkada može doći do zbrke i ovo
ili ono ime može iskliznuti kroz neku od pukotina pa sam
pomislio da je premješten na neko drugo mjesto na brodu.
Kosmos je prilično velik."
"No to još uvijek ne objašnjava činjenicu da cijelo to
vrijeme niste naišli na njega. Znate li gdje je živio?"
"Mislite na broj njegove sobe? Ne znam, nismo bili tako
bliski, samo kolege na poslu. A opet, kada malo bolje
promislim, tako je s većinom nas dolje u Održavanju."
"Je li vam poznato da je itko drugi bio blizak s njim? Neka
prijateljica, možda?"
Odmahnuo je glavom. "Ne kažem da nije imao djevojku, ali
ja je nisam vidio. Bio je jedan od onih koji najviše vole biti sami;
obično bi čitao knjigu tijekom pauze za ručak, a nakon smjene
odlazio je ravno doma. Ugodan momak, no ne baš razgovorljiv.
Jedan od onih koje ne pozivaju na zabave, ako me razumijete
- a nije baš ni da se možemo osobito zabaviti u našim sobama.
Zabava u četvero baš i nije neka zabava."
"Kako ste došli do broja moje sobe?"
"Jednoga sam vas dana pratio. Vidio sam vas u restoranu
sa samoposluživanjem i slijedio vas do vaše sobe."
"Zašto me niste jednostavno zaustavili u hodniku i obratili
mi se?"
 "Ne znam ni sam. Valjda sam pomislio da to ne bilo baš
pametno."
"Kada smo već kod toga, moram priznati da ste u pravu."
Nervozno je kružio pogledom po niši.
"Rekao bih da su ovakva mjesta sigurna", rekao sam.
"Kako se zovete?"
Rekao mi je svoje ime, ali ja ga ovdje ne ću navoditi.
"I, što nam je sada činiti?" upitao je.
"Odavno mi je ponestalo ideja."
"Možda je doživio neku nesreću, a odgovorni to ne će dati
na sva zvona jer ne žele uznemiravati ljude."
"Uvjeravam vas da odgovorni nipošto ne žele uznemiravati
ljude."
"Ipak, ne shvaćam zašto su izbrisali njegove podatke.
Znači li to da nešto kriju?" ~ knjige.club ~
"Oh, da, itekako kriju. I mislim da će to ostati skriveno.
Oni u ODI-ju znaju da se ljudi nerado uznemiruju sve dok
sami nisu u opasnosti. Svi su tragovi zameteni i mi nemamo
načina da otkrijemo što se zapravo dogodilo. Dat ću vam jedan
savjet: budite mirni i pokušajte naći priliku da o tome
razgovarate s nekim kome vjerujete. Ali ne govorite nikome da
ste razgovarali sa mnom - nikome, naglašavam to."
Provirio je kroz ulaz u nišu i pogledao niz hodnik. "U redu.
Sada moram ići."
Nešto kasnije otišao sam do knjižnice na šetnici A i
pretražio nekoliko internetskih stranica s popisom osoblja na
Kosmosu. Provjerio sam neke od odjela vrteći polako stotine
lica i imena, ne zaustavljajući se ni na jednomu od njih, a
zatim prešao na popis osoblja u Odjelu za održavanje. I ovdje
sam ležerno odvrtio stranicu do dna i kada sam vidio lice
svojega posjetitelja, nastavio sam istim tempom dalje.
Pogledom sam samo registrirao podatak da njegovo lice
odgovara imenu i zaposlenju koje mi je rekao. Odvrtio sam
stranicu do kraja i prešao na Medicinski odjel i krenuo njime.
Tako nitko od mogućih nadziratelja ne će primijetiti da sam
zastao nad licem čovjeka s kojim sam upravo razgovarao. Ako
je bio čist, nitko ga ne će dvaput pogledati. Ako je ODI-jev
uhoda, loše mi se piše u svakom slučaju.

Dan 91.:

Ovdje smo već tri mjeseca. Besposličarenje mi je dojadilo.

Katkada mi se čini da ću poludjeti od neostvarene žudnje da
iskusim nešto što u ovomu trenutku imaju priliku iskusiti ili
će ubrzo iskusiti svi drugi na ovomu teglenjaku. Barem mi
dišni sustav prima nekakvu kompenzaciju za moju nevolju:
generatori kisika na brodu iznova su kalibrirani i sada imamo
više kisika, a i vlažnost zraka slična je onoj na planetu. To,
pretpostavljam, pomaže u prilagođavanju ljudima koji
neprekidno putuju u bazni logor i vraćaju se natrag na
Kosmos. Dobrodošla je to promjena i za one koji rijetko ili
nikada ne napuštaju brod. Ovih dana kao da imam više
energije i, općenito govoreći, kada se ne osjećam frustriranim,
raspoloženje mi je nešto bolje. Raketoplani neprekidno uzlijeću
i slijeću, danju i noću. Baza je sada dvaput veća i na njoj ima
dvostruko više životnoga prostora. Imamo četrdeset "čahura",
a svaka od njih ima deset soba. Ovdje može stanovati četiri
stotine ljudi. I broj terenskih laboratorija raste. Sudeći prema
medijskim prikazima, skladišta na Kosmosu neprekidno se
pune životinjskim i biljnim uzorcima života na Novoj, a dovoze
se i tone mineralnih uzoraka. Rečeno nam je da su geolozi
pronašli bogate naslage dragocjenih metala u brdima, kao i
zapanjujuće količine nafte pod površinom. Uz to su otkriveni
novi i egzotični kemijski spojevi čiji će se uzorci prenijeti na
Zemlju. Unatoč tome, brodski kapaciteti ne će biti ispunjeni ni
za godinu dana.
Za jednoga od naših uobičajenih susreta u bistrou tijekom
kojih brusimo poznavanje kašmirskoga upitao sam Dariusha
zna li kada će se moći spustiti na Novu. Uzdahnuo je i rekao
da su arheolozi i lingvisti sada na dnu znanstvene hijerarhije
jer za sada još nema naznaka da na planetu ima razumnih
bića. Bilo kako bilo, svi znanstvenici (zapravo svi na brodu
osim mene) moći će se prije ili kasnije spustiti na planet.
Njegovih sedam dana u glavnomu baznom logoru predviđeno
je za idući mjesec, ako ne dođe do odgode zbog novih otkrića
nekoga drugog znanstvenog tima. Kada na kraju dodirne tlo,
učinit će to kao turist.
U vezi s tim doimao se prilično strpljivim, iako sam
primijetio da je malko potišten.

Dan 92.:

I danas sam, kao i obično, dobio svoju porciju placeba. Pia

mi je tutnula ceduljicu i glasno rekla: "Evo vam popisa vježba
koje će koristiti vašim nožnim mišićima, dr. Hoyose. Molim vas
da ih se pridržavate."
"U redu", promrmljao sam.
Vrativši se u sobu pročitao sam bez osobita zanimanja što
je napisala, a onda sam primijetio da je olovkom na marginu
dopisala ove riječi:
Ubrzo je vjenčanje. Dolazite li?
Dolazim li? Štooo! Ne bih to propustio ni za cijeli svijet -
ma što za cijeli svijet! Ni za dva svijeta!
Dan 93.:

Sinoć sam otišao na bazen u nadi da ću vidjeti Paula. Bio

je ondje u društvu muškarca otprilike njegovih godina: obojica
su se trudili nadmašiti jedan drugoga u broju otplivanih
krugova. Ja sam bućkao nogama na rubu bazena dok su njih
dvojica bjesomučno mlatarali rukama i nogama po vodi. Nešto
kasnije jedva smo imali minutu vremena za skrovit razgovor.
"Dolaziš na naše vjenčanje?" upitao me je šapatom.
"Bit ću ondje. Samo me obavijestite malo prije i doći ću u
najboljemu izdanju. Uf, trebat će mi i adresa i lokacija na
brodu."
Nasmijao se. "Ne će trebati karta. Netko će doći po vas,
Neile." Zatim je, nešto glasnije, dodao: "I nastavite s tabletama
svakako, dr. Hoyose. Osjećat ćete se puno bolje. I plivajte
puno. Nisam vas vidio na bazenu ovih dana često."
"Da, preumoran sam ovih dana."
Namignuo mi je i poput dupina otplivao u dublju vodu.

Dan 105.:

Danas je obznanjeno da će sva četiri raketoplana idućega

tjedna prevoziti minipodmornice na obale mora i glavnih
oceana koji okružuju Kontinent 1 kao i građu za gradnju baza
za podmorska istraživanja. Posvuda na brodu uočljiva je
nervozna žurba, a u svemirskome prostoru i na nebu iznad
planeta promet je vrlo gust.
Dan 108.:

Pia mi je uputila širok osmijeh dok mi je pružala šalicu s

vodom i tabletu.
Na komadiću papira koji mi je kradomice tutnula u ruku
stajalo je: Izglačajte svoje najbolje odijelo. Sutra. Budite spremni
poslije ručka.
Namignuo sam joj, no kada sam joj pokušao stisnuti ruku,
povukla ju je i namrštila se, a lice joj je ponovno poprimilo
raniji, profesionalni izraz.
Vrativši se u sobu bacio sam ceduljicu u zahod i povukao
vodu.

Dan 109.:

Jutros rano doručkovao sam u restoranu sa

samoposluživanjem i vratio se što sam brže mogao u sobu.
Istuširao sam se, obrijao, oprao zube, a zatim obukao najbolje
što imam - crno odijelo, bijelu košulju i posebnu kravatu od
vezice (žarko crvenu sa srebrnim vršcima i modrom
preklopnom kopčom). Navukao sam kaubojske čizme i sjeo na
rub kreveta poput dječaka koji čeka da ga otac odvede na
njegov prvi rodeo.
Bilo je jedan i trideset kada je netko pokucao na moja
vrata. Povikao sam: "Otvori se." Pred vratima je stajao mlad
crnac kojega sam odnekuda poznavao, no nikako da se sjetim
otkuda. Na sebi je imao letačku uniformu s tri zvjezdice i
krilcima.
"Dr. Hoyose, pođite za mnom, molim vas", rekao je s jakim
britanskim naglaskom, ublaženim jedva primjetnom dozom
afričkoga. Srednje visine, na licu je imao blistav osmijeh i
doimao se vrlo samouvjerenim, baš kao da je sposoban
preuzeti brigu nad cijelim svijetom.
"Kamo me želite odvesti?"
"Pretpostavljam da već nagađate."
Tek tada sam u njemu prepoznao Paulova kolegu koji mu
se povremeno znao pridružiti u bazenu.
Kada smo se obojica našli u hodniku, pružio mi je ruku.
"Ja sam Chukwueloka Ibani. Moramo požuriti."
"U pravu ste, krenimo! Ne smijemo nikako zakasniti."
Morao sam juriti sitnim koracima šetnicom da bih ga
sustigao.
"Možete me zvati Eloka, ako želite", dobacio mi je preko
ramena. "Paul me zove Loka, kao i mnogi drugi."
"Afrikanac ste", primijetio sam okolišajući jer su rasa i
državljanstvo danas prilično fluidne kategorije.
Dobacio mi je dobroćudan osmijeh. "Nigerijac sam, iz
Bijafre. Pripadam narodu Igbo. Odgojen u Londonu. Službeno
Britanac. Građanin Svjetske države. Dojmljivo, što kažete?"
"Itekako, Loka."
"Žao mi je zbog vaše noge," ispričao mi se dok smo gotovo
trčeći silazili niz stubište, "no danas moramo ekonomizirati s
dizalima. Odabrali smo nešto mirniju rutu."
Kada smo stigli na razinu D (dotada sam već osjećao gadne
bolove u nozi), počeo sam se potiho nadati da smo sasvim blizu
mjesta na kojemu se trebalo održati vjenčanje, ma gdje to bilo.
Nisam bio te sreće. Trebalo nam je još petnaest minuta do
sljedećega stubišta kojim smo se uspeli na palubu C. Krenuli
smo lijevo i hodali do novoga stubišta pa opet dolje! Konačno,
konačno, stigli smo do mjesta za koje sam pretpostavljao da je
u stražnjemu dijelu broda.
"Nemamo još puno", pokušao me je utješiti.
 Došavši do posve bezlična jednostrukoga dizala u jednoj
od pobočnih ulica utipkao je šifru u tipkovnicu pored vrata, na
što se ona brzo otvoriše. Ušli smo unutra, vrata se zatvoriše i
nas dvojica spustismo se do samoga dna broda.
Našavši se na PHM obreli smo se u prostranoj dvorani
nalik najvećemu kolodvoru koji sam ikada vidio, visokoj preko
dvadeset i dugačkoj više desetaka metara - toliko dugačkoj,
zapravo, da se dvorana produžavala iza točke na kojoj mi je
zakrivljenost broda priječila pogled. Sa stropa je visjelo
mnoštvo lanaca i motoriziranih koloturnika te nekoliko LIZ-
ova nalik modelima zrakoplova što ih viđamo ovješene o
stropove dječjih soba.
Tijekom godina uspio sam stvoriti mentalnu sliku razine
na kojoj sam se našao: Odjel za održavanje bio je u prednjemu
dijelu broda; spremišta za hranu i uzorke nalazila su se u
sredini i bila su veća od ostalih; Odjel za propulziju bio je u
stražnjemu dijelu. Odjeli su bili odijeljeni jedan od drugoga, a
jednako tako i od ove prostrane platforme za raketoplane koja
se protezala duž lijeve strane broda i započinjala u prednjemu,
a završavala u stražnjem dijelu. Pretpostavljao sam da je
odavde moguć pristup spremištima za uzorke, ali nisam ga
vidio.
Desetci su ljudi jurcali amo-tamo ne osvrćući se na nas,
usredotočeni isključivo na svoj posao. U dvorani su bila
parkirana brojna istraživačka vozila koja su čekala na ukrcaj
dok su druga pomoću lanaca bila spuštana sa stropa. Duž
vanjskoga zida nalazile su se prostrane komore s
pneumatskim vratima u koje se mogao bez poteškoća smjestiti
raketoplan i još bi ostalo slobodnoga prostora. U tomu
trenutku u luci je bio samo jedan: ukrcajna rampa bila je
spuštena i nekoliko ljudi ukrcavalo je minipodmornice uz
pomoć platforme s kotačima. Ušao sam za svojim vodičem u
raketoplan i on me je proveo kroz njegovo skladište pretrpano
koječime, uključujući pola tuceta podmornica.
 Jedan od članova posade izvijestio je Loku da je pošiljka
ukrcana, a zatim se cijela posada vojničkim pozdravom
oprostila od njega.
"Vi ste pilot", rekoh kada smo ostali nasamo.
"Pilot raketopalana", odgovorio je. "Ali s vremena na
vrijeme radim na LIZ-ovima. Nadam se da ne osjećate
mučninu od letenja."
"Što?!"
"Spremni za vožnju?"
"Ne mislite valjda ozbiljno?"
"Nikada nisam ozbiljan, no da ćemo se provozati, to hoće-
mo.
"Vjenčanje u svemiru?"
Odmahnuo je glavom i široko se nasmiješio. "Vjenčanje na
planetu."
Bez riječi pustio sam da me povede do ulaza u jednu
podmornicu. Prignuvši glavu obreo sam se u cjevastoj komori
s niskim stropom u kojoj se nalazila kabina za pilota i kopilota,
a odmah iza nje bila su dva sjedala za goste-znanstvenike te
prazan skladišni prostor za prikupljene uzorke, dugačak
desetak metara, koji je umjesto zidova imao ugrađene akvarije.
Prostor za putnike bio je opremljen prednjim staklom i bočnim
prozorima, poput obična mlažnjaka. Loka mi je rukom
pokazao na sjedalo za goste i zamolio me da se privežem. Zatim
mi je dao masku za kisik.
"Sumnjam da će vam ustrebati jer je raketoplan
konstruiran tako da se kod velikih visina ne osjećaju promjene
u pritisku", objasnio je. "Riječ je o mjeri opreza u slučaju da
dođe do prodora vanjskoga zraka. Ja ću upravljati
raketoplanom - odande - što znači da ćete tijekom putovanja
biti sami. Samo se naslonite i uživajte u vožnji. Vidimo se na
tlu."
 Izišao je i pneumatska su se vrata podmornice zatvorila za
njim. Kroz prozor gledao sam kako se probija naprijed pored
sanduka s opremom u spremniku raketoplana. Zatim se
stubama popeo u prostranu pilotsku kabinu, a vrata za njim
su se zatvorila.
Zatim su se pneumatska vrata za ukrcaj zatvorila. Bio sam
u prostoru bez prozora. Ništa nisam vidio. Koji trenutak
kasnije čuo sam da se zatvaraju masivna vrata udubine u
zidu, a zatim se čuo kratak zvučni signal i glas preko interfona
obznanio je da se tlak zraka u komori smanjuje. Bio sam
zatvoren u trbuhu sardine koja se nalazila u trbuhu tune, a
ova se opet nalazila u trbuhu kita. Nervozno sam provjerio
svoje vitalne znakove, udahnuo zrak i zaključio da je sve u
redu.
Zatim sam osjetio potmulu tutnjavu - pretpostavio sam da
se to otvaraju vanjska vrata Kosmosa. Sjedalo poda mnom
počelo je vibrirati, a zatim sam počeo postupno gubiti osjećaj
gravitacije. Bilo je to prvi put u životu da sam doživio takvo što
i moram priznati da je bilo vrlo uzbudljivo i u isti mah
uznemirujuće. Ubrzano sam disao kao da gubitkom gravitacije
gubim kisik, što, naravno, nije bio slučaj. Nije prošla ni
minuta, a već sam se prilagodio.
Prije, dok sam čekao polijetanje, črčkao sam nalivperom
po papiru kako bih otjerao nervozu. Pero mi je sada iskliznulo
iz ruke i počelo se usporeno vrtjeti poput kotača da bi ubrzo
zatim usporilo i ostalo lebdjeti u visini mojih očiju. Dohvatio
sam ga i zakvačio ga čvrsto za unutarnji džep.
Nije prošlo ni nekoliko sekunda, a osjećaj gravitacije se
vratio. Tijelo mi je opet otežalo i pritiskalo sjedalo. Jačina
zvuka nalik mukloj tutnjavi počela je rasti, a ja sam pomislio
da to brod ulazi u gornji dio Novine atmosfere. Zvuk je trajao
nekoliko časaka, a gravitacijska je sila počela rasti dok su nas
motori potiskivali prema dolje i naprijed u silaznu luku.
Kamo smo se zaputili?
 Kao odgovor na moje neizrečeno pitanje čuo sam
bestjelesni glas preko internoga komunikacijskog sustava:
"Sve u redu, dr. Hoyose?"
"Sasvim u redu, sasvim u redu", odgovorio sam.
"Dobro. Slijećemo za pet minuta. Ne odvezujte sigurnosne
pojaseve dok ne dođem po vas - dok se ne nađemo licem u lice,
jasno?"
"Jasno", promrmljao sam.
Uto se grmljavina pojačala, kretanje naprijed usporilo se i
učinilo mi se da se mekano spuštamo. Za manje od minute
sjedalo poda mnom se zatreslo i kretanje je prestalo. Motori su
utihnuli, a ja sam kroz prozore zurio u sanduke.
Sjedio sam tako nekoliko minuta sve dok se vrata nisu
otvorila i dok pilot nije zakoračio unutra. Pomogao mi je da se
otkopčam, a zatim mi je dao narančasti kombinezon.
"Obucite ovo preko civilnoga odijela, gospodine. Tako ne
ćete biti previše upadljivi kada iziđemo. Vani vlada velika
užurbanost, uglavnom su to inženjeri i pomorski biolozi. Svi
nose ovakve kombinezone pa vas ne će razlikovati od svojih."
"Je li doista neophodno?"
"Za vas jest. Ovih se dana mnoštvo ljudi vozi za zabavu
kada nije na poslu, no vas neprekidno drže na oku. Ne biste
trebali biti ovdje - ako vas primijete, imat ću velikih problema."
Ustajanje iz sjedala iziskivalo je nešto više truda nego
obično - zbog dobitka na težini - i ja sam u sebi pomislio da bi
mi se tijelo, kada bih proveo dovoljno dugo vremena na
planetu, prilagodilo i da bi moja mišićna masa ojačala. Na
trenutak sam se osjećao kao tijekom praznika kada bih se
nakljukao ugljikohidrata.
Nakon što sam obukao kombinezon i tako se kamuflirao,
Loka mi je dao zaštitnu kacigu od poliplastike koja je također
bila narančaste boje. Nabio sam je na glavu i obojica smo se
smjesta zaputili prema iskrcajnoj rampi. Koračajući po njoj i
osjetivši čvrsto tlo pod nogama srce mi je počelo brže udarati i
otvorio sam širom usta udišući zrak punim plućima. Nisam ga
mogao dovoljno udahnuti - tako je sladak i čist bio. Zaustavio
sam se na dnu rampe i pogledom obuhvatio okoliš.
Nebeski se svod uzdizao nad nama bez i jednoga oblačka,
osim nekoliko visokih cirusa nalik perju, a horizont nije
prekidalo ni jedno brdo, ni jedna planina. Čuo sam glasanje
ptica i slabašno ritmično udaranje valova o obalu, ili možda o
stijene, iako nisam vidio ocean. Dan je bio vrlo topao i počeo
sam se znojiti.
Raketoplan se prizemljio u polju stotinjak metara daleko
od baze čija je gradnja, gledana ovako iz daljine, dobrano
uznapredovala budući da je nekoliko nastamba i laboratorija
bilo već podignuto unutar žičane ograde. LIT-ovi i kola na
motorni pogon dolazili su nam ususret po pošljučanoj cesti, a
u svakomu od njih bilo je po nekoliko ljudi u narančastim
kombinezonima koji su trebali iskrcati dopremljenu opremu.
Kada su nam se približili, Loka je podigao ruku u znak
pozdrava, a zatim je uslijedilo kratkotrajno srdačno čavrljanje
između njega i radnika. Ipak, nismo usporili korak dok smo se
približavali parkiralištu tik uz uzletište na koje je raketoplan
sletio. Na njemu je, uz tradicionalnu pistu, bilo poredano
nekoliko letjelica za ispitivanje atmosfere.
"Trebat će im nekoliko sati da sve istovare", rekao je pilot.
"Imam odobrenje da mogu malo razgledati teren dok ne dovrše
posao."
Zaputio se prema najbližemu LIZ-u, prepoznatljivu po
repnoj peraji i krilima na uvlačenje. Kada smo ušli u njega,
primijetio sam da je njegova unutrašnjost ista kao u
podmornice, iako je komora za uzorke bila pretrpana praznim
kavezima. Pilot je pošao naprijed prema pilotskoj kabini i sjeo
ispred mnoštva instrumenata. Rekao mi je da sjednem u
kopilotovo sjedalo pored njega i ja sam ga s radošću poslušao.
 Dok sam se privezivao, Loka je preko komunikacijskoga
sustava davao upute računalu govoreći mu kamo želimo ići.
Podatke je davao u stupnjevima koordinata, no ja nakon toga
nisam bio nimalo pametniji. Međutim, iz digitalne mape koja
se nalazila između nas razabrao sam da računalo
osvijetljenom plavom crtom ucrtava našu rutu još dok je
diktirao. Prijeći ćemo sjevernu obalu i letjeti neko vrijeme nad
morskom pučinom, zatim ćemo letjeti usporedo s obalom, a
onda ćemo promijeniti smjer i krenuti prema jugu, u srce
kontinenta. Izdiktiravši plan puta pritisnuo je tipku i motori
su zabrujali.
Razgovarajući ponovno s komunikacijskim sustavom -
ovoga puta bila je to živa osoba koja mu je odgovarala -
izvijestio je onoga drugog da će biti odsutan iz baze tri ili četiri
sata te da će se vratiti prije noći, kada bude vratio raketoplan
na Kosmos.
"Je li ti stigao moj plan leta?" upitao je.
"Da", čuo se odgovor. "Nitko ne leti u krugu od 400
kilometara. Nebo je tvoje."
"Možda ću malo skrenuti s rute i razgledati. Još nisam
vidio one planine."
"Nema problema", rekao je glas. "Ipak, dobro otvori oči.
Promet oko planinskoga lanca vrlo je gust - geološki timovi i
ljudi koji u slobodno vrijeme vole razgledati okolinu. Uključi
satelitsku navigaciju čim zađeš među planine. Dobro se
zabavi."
"Potrudit ću se."
Vidik kroz prednji prozor se zarotirao, a zatim je LIZ počeo
rulati prema završetku piste.
"Mogao sam uzletjeti vertikalno prije pokretanja mlaznih
motora," reče Loka, "no volim staromodno uzlijetanje, a vi?"
"Nisam to nikada iskusio", odgovorio sam. "Voljan sam
naučiti."
 "Izvrsno, idemo onda."
Motori zabrujaše još jače, a tijelo mi se iznenada prilijepilo
za sjedalo dok je travnjak brzo promicao pored prozora. Nije
prošlo ni pet sekunda, a letjelica je već bila u zraku. Bacivši
pogled kroz bočni prozor ugledao sam bazni logor i golemi trup
raketoplana iza njega koji se brzo smanjivao, a odmah zatim
obrise obale koja se protezala od istoka prema zapadu te, ispod
nas, namreškanu površinu oceana. Brojna bijela stvorenja
rezala su površinu i zaranjala. Oteo mi se usklik oduševljenja.
"Podilaze me trnci od uzbuđenja", reče moj suputnik.
"Nikada se ne umorim od ovoga."
Pred nama, na golemu prostranstvu oceana, nije bilo ni
jednoga otoka niti sam mogao vidjeti kopno drugoga
kontinenta, iako sam znao da on postoji, tamo daleko iza
horizonta. Oceansko se dno spuštalo naniže, pretvarajući
tirkiznozelenu boju u boju plavoga ametista.
"Koliko je dubok?" upitao sam.
Pogledao je na ploču s instrumentima.
"Dvije stotine metara, ali dubina mu brzo opada prema
rubu obalnoga grebena. Uz obalu je dubok tridesetak metara.
Voda je tako čista da možeš golim očima vidjeti dno. Želite li
vidjeti životinjski svijet?"
Pritisnuo je tipku i na zaslonu se umjesto karte pojavila
slika morskih dubina. Iznenada, mirni i prazni ocean bio je
pretrpan živim bićima. Sonar, radar i drugi skeneri bili su
digitalno integrirani i davali su gotovo virtualnu sliku onoga
što oko samo nije moglo vidjeti. Zumirao je sliku i, unatoč
brzini naše letjelice, pod površinom sam vidio mnoštvo bijelih
"kitova" koji su putovali u skupinama od po deset ili dvadeset,
okruženi s mladunčadi koja su nestašno poskakivala oko njih.
"Koliko su velika ova stvorenja?" upitao sam.
"Vrlo su velika. Kada odrastu, mogu doseći dužinu od
četrdeset dva metra. Veći su od naših plavih kitova koji su
najveći sisavci koji su ikada živjeli na našemu planetu, veći
čak i od najvećega dinosaura."
"Znači, ipak su sisavci."
"Apsolutno. Toplokrvne su životinje, doje svoje mlade i, kao
što vidite, putuju u obiteljskim skupinama."
"Zadivljujuće. Jesu li se pomorski biolozi uspjeli približiti
kojemu od njih?"
"Zasada nisu. Pokušali su, no kitovi uspješno čuvaju svoju
privatnost. Bistri su. Vrlo su bistri."
"Možda su inteligentna bića."
"Naravno da su inteligentna. Ali njihova je inteligencija
životinjska, ista kao u žirafa koje su pronašli zoolozi. Nisu
razvili jezik, iako međusobno komuniciraju uz pomoć različitih
vrsta glasanja. Stručnjaci za podvodni svijet snimaju njihovo
glasanje i razbijaju glavu pokušavajući dešifrirati značenje
zvukova što ih ispuštaju. Smatraju da je riječ o
najjednostavnijoj komunikaciji kojom se međusobno
obavještavaju o mjestu na kojemu se nalazi hrana, koje je
najzgodnije mjesto za parenje, koja je najbolja ruta za kretanje
i slično, baš kao u naših kitova."
"Sliče li našim kitovima?"
"Evo, pogledajte - ovo je prva snimka iz neposredne blizine,
načinjena prije tri dana."
Na zaslonu se pojavio niz videofotografija snimljenih pod
površinom vode iz daljine (čitavo tijelo) na kojima se moglo
lijepo vidjeti da ovaj sisavac jako sliči našemu kitu ili narvalu
bez kljova. Na fotografijama iz neposredne blizine jasno su se
vidjeli različiti dijelovi tijela. Na jednoj, snimljenoj iz velike
blizine, vidi se da mu je prednji dio lubanje visok kao u dupina,
iz čega se da zaključiti da ima velik mozak. Okrenuo je svoje
plave oči prema podmornici koja mu se približavala i zatim u
zapanjujućemu luku zaronio u dubinu, nestavši ondje za samo
nekoliko sekunda.
 "Čini se da ni na koji način nisu neprijateljski raspoloženi
prema ljudima," rekao je Loka, "čak ni kada se brane. Vrlo su
plašljivi."
Loka je pritiskom na tipku ponovno dobio kartu na
zaslonu, nagnuo letjelicu na stranu i usmjerio je u smjeru
zapada. Letjeli smo tako kojih desetak minuta, s kopnom s
naše lijeve strane, nad ravnim prostranstvom bez i jedne
uzvisine. U unutrašnjosti kontinenta mnoštvo je šuma
ispresijecanih rijekama što otječu u more. Na južnomu
horizontu blijedoružičasta izmaglica, prošarana na rubovima
grimiznim nijansama, bila je zgusnuta. Sada smo letjeli na
visini od tri tisuće metara, a ja sam pretpostavio da sjenka
koju smo vidjeli označava početak brdovita predjela koji vodi
prema planinama, stotine kilometara južnije od nas.
Preletjevši uzak poluotok koji je stršao daleko u ocean pilot
je ponovno nagnuo letjelicu na stranu i usmjerio je natrag
prema obali i unutrašnjosti kontinenta.
Sljedećih četrdeset minuta potpuno je zaokupilo moju
pozornost. Bio je to najveći među kontinentima - sjeverna
obala bila je neposredno ispod ekvatora, a južna u blizini pola.
Preletjeli smo nekoliko klimatskih zona, počev od ekvatorske
na obali preko subtropske pa sve do područja obraslih gustim
šumama, s tim što se tlo pod nama sve više uzdizalo iznad
površine mora i prelazilo u podnožje planinskoga lanca.
Postojala su tri usporedna lanca, svaki od njih tisuće
kilometara dugačak, s tim što je središnji masiv bio okrunjen
najvišim vrhovima. Negdje na sredini naše putanje sjever-jug
pilot je smanjio brzinu na manje od pola, nagnuo letjelicu
prema istoku i spustio je između dvaju planinskih lanaca.
Nastavili smo tako neko vrijeme, krstareći duž široke doline,
spuštajući se sve niže. Ispod nas sa snježnih vrhova slijevalo
se mnoštvo vodopada tvoreći pritoke velikih rijeka. Na dnu
doline "otočići" na nešto uzvišenijemu tlu bili su prekriveni
močvarama, guštarom i bjelogoricom.
 Kada smo bili samo stotinu metara iznad vrhova drveća,
pilot je kvrcnuo prekidač i rekao: "Radar nas ne može hvatati
zbog planina."
"Sada očitavate položaj pomoću satelitskoga signala, zar
ne?"
"Ne, mislim da nam on nije potreban."
"Uf, satelit bi vas tada fizički uočio?"
"Ne, uključio sam prikrivanje signala."
"Zašto?"
"Tako nitko ne će moći ući u trag današnjim letovima i
pitati se zašto se svi sastajemo na ovomu skrovitom mjestu.
Osim toga, satelitski skener ne će moći usmjeriti teleskope na
mjesto na kojemu će biti vjenčanje. Upravo se spremamo
počiniti zločin, to vam je valjda jasno."
"Jest, nije li to sjajno!?"
Iznenada je, pod zastrašujućim kutom, nagnuo letjelicu na
lijevu stranu i uletio u kanjon. Odjednom smo se počeli
uspinjati vrlo strmo i nakon nekoliko trenutaka preletjeli smo
planinski lanac, našto je pilot isključio motore, a zatim smo se
počeli jezivo strmo spuštati u jednu od onih dolina kakve se
mogu vidjeti samo u alpskim područjima. Nekoliko tisuća
metara iznad površine mora nalikovala je zdjeli obrasloj
travom, a okruživali su je vrlo visoki snježni vrhunci. Posred
nje nalazilo se blistavo zeleno jezero koje ste mogli prebaciti
kamenom. Okruživao ga je malen šumarak s blijedozelenim
drvećem.
LIZ se okomito prizemljio na blagoj padini brda u blizini
ruba šume. Pilot je ugasio motore i uključio uređaj za
dekompresiju. Vrata na letjelici širom su se otvorila i unutra
je pokuljao hladan i mirisav zrak.
Napustivši letjelicu opazio sam da nam je tlo pod nogama
obraslo mahovinom i prošarano grimiznim i crvenim cvijećem.
 Posvuda oko nas zujale su pčele; nadao sam se da nemaju
žalac. Bilo je i ptica, sićušnih ptica pjevica različitih boja, koje
su strjelovitom brzinom prelijetale iznad naših glava.
"Možete skinuti to službeno odijelo", reče Loka i ja ga
smjesta poslušah.
"Jeste li ranije dolazili ovamo?" upitah ga.
"Jesam, nekoliko puta. Paul je bio ovdje sa mnom - zato ga
je i odabrao za mjesto svojega vjenčanja."
"A sretan par, gdje je on?"
"Stići će uskoro. Pođimo do jezera i razgledajmo ga."
Zaputili smo se u šumu po mekanu tepihu od mahovine.
Drugoga niskog raslinja bilo je malo, tek nekoliko grmova s
bobama koji su se prigibali k zemlji. Više od svega drugoga bio
sam očaran drvećem. Kora mu je bila bijela kao u breze, a lišće
šiljasto. O svakoj grani visjeli su grozdovi nečega što se meni
učinilo neobičnim cvjetovima ili sjemenkama. Nalikovali su
dugačkim kristalima na veliku klasičnu lusteru. Bili su napola
prozirni i dok su treperili na povjetarcu, kroz njih se prelamalo
svjetlo, a kao zvučna pozadina čulo se nježno cilikanje. Ubrao
sam ih rukovet i zatresao njima osluškujući skladnu zvonjavu.
Milozvučan cilik izazvao mi je smiješak na licu i u meni se
spontano začela želja da zapjevam, da zaplešem. Odlučio sam
ponijeti ih sa sobom kući i zatakao ih u vanjski džep na jakni.
Hir, ili je to možda bio samo izraz nostalgije, ubrzo me je
prošao i nastavio sam koračati šumom.
Izišavši iz šume prispjeli smo do livade na samu rubu
jezera. Trava je bila plavkaste boje i tako niska da se činilo kao
da su je popasle ovce. Jezero s vapnenačkom pličinom bilo je
u obliku gotovo savršena kruga i u nj su se slijevali vodeni
rukavci koji su otjecali dalje u guduru tvoreći veći potok koji
se u kaskadama pretvarao u niski vodopad i padao u jezero.
Mjesto je bilo čarobno i bio sam presretan što se nalazim ondje
jer je to bio moj prvi susret s Novom u njezinu prirodnomu
stanju.
Nedugo zatim čuli smo brujanje na nebu; na mjesto na
kojemu je bio parkiran naš LIZ vertikalno se spuštala još jedna
takva letjelica. Koji trenutak kasnije spazili smo Paula
Yusupova koji je krupnim koracima i ozarena lica koračao
između drveća. Za njim je išao još jedan mlad muškarac u
letačkoj uniformi. Izrazi dobrodošlice i tapšanje po leđima
potrajaše i nakon što je brujanje na nebu privuklo poglede svih
nas nakon čega se na čistinu spustila i treća letjelica.
"Stigla je", dahnuo je Paul i pogladio džep na jakni u
kojemu je imao vjenčani prsten, a zatim nervozno prošao
prstima kroz kosu.
Možda zato što sam unaprijed očekivao da će to biti
jednostavna ugovorna ceremonija, kojoj će možda pribivati
kapetan broda, iznenadio sam se kada sam među drvećem
vidio Piju i još troje ljudi koji su se zaputili prema nama. Pia je
na sebi imala bijeli sari i zlatne papuče, a crna kosa bila joj je
svezana u pletenicu i ovijena oko glave; za kosu je zataknula
dugačak bijeli veo koji se vukao za njom. Pored nje išla je Maria
Kempton, iza njih pilot njihova LIZ-a, a na kraju - nitko drugi
nego moj prijatelj Dariush.
Nekoliko je trenutaka potrajalo veliko veselje u toj skrovitoj
dolini, iako je ono bilo iskazivano uglavnom bez riječi.
Zaručnici kao da su bili slijepi za sve osim jedno za drugo.
Dariush je bio zaposlen oko stvari koje je donio sa sobom
- velikom putnom vrećom i rasklopivim stolom. Prvo je uz rub
jezera postavio stol. Nakon toga prekrio ga je bijelom
tkaninom, stavio na nj svijećnjake, zlatni pehar, veliku knjigu
i još neke predmete. Dok je prekapao po putnoj vreći, Pia mi je
prišla s toplim osmijehom i očima orošenim suzama.
 "Neile, tako sam sretna, tako sretna", rekla je. "Hvala što
ste došli. Ja... voljela bih da mi učinite uslugu. Biste li me
otpratili do mladoženje?"
Nije mi bilo jasno što to točno znači jer od djetinjstva nisam
bio ni na jednomu vjenčanju.
"Bila bi mi čast," rekoh, "no morat ćeš mi reći što trebam
činiti."
"Bit će lako. Vi i ja idemo u šumu, a kada obred započne,
vi ćete me dovesti za ruku do oltara i predati me Paulu."
Oltar? začudio sam se.
"Spremni, Neile?"
"Spreman."
Zaputismo se u šumu, okrenusmo se, a zatim me ona uze
za ruku. Primijetio sam da su joj oči sjajne i da joj ruka malko
drhti.
Kada smo prišli ostalima, vidio sam da je Dariush navukao
na sebe bijelo ruho i da stoji s druge strane stola s raširenim
rukama pozdravljajući nas.
Paul je iskoračio i uzeo Piju za ruku. Rukovao se sa mnom,
rekao: "Spasiba, Neile", a nakon toga zaručnici su se okrenuli
prema oltaru.
Da, oltaru. Vidio sam samo dva u životu, a jedan od njih
bio je među ruševinama. Jedini funkcionalni oltar koji sam
ikada vidio bio je stražnja ograda kamioneta fra Ramona nekoć
davno, dok sam još bio dječak.
Bio sam preplavljen osjećajima. Nešto me je stezalo u grlu;
srce mi je ubrzano kucalo i obuzimao me je nekakav neobičan
osjećaj koji, čak i da sam mogao, ili da sam želio, zapravo
nisam znao definirati. Povukao sam se jedan korak iza Marije
koja je brisala oči rupčićem i zračila tajanstvenom ženskom
srećom.
 Trojica pilota koji su stajali uz Paula povukli su se korak
natrag. Odjednom su podigli glave i zapjevali. Zapjevali su
gromoglasno iz svega grla, dubokim basovima, na jeziku koji
mi se učinio ruski. Paul se cijelo vrijeme iznenađeno i ushićeno
smiješio. Nakon što je pjevanje završilo, nasmijao se i rekao
nešto ispotiha svojemu vjenčanom kumu. (Kasnije sam saznao
da je vjenčani kum Rus. Drugi pilot bio je Poljak. Poljaci
tijekom povijesti nisu baš voljeli Ruse, no on i Loka bili su
dobri prijatelji i potrudili su se naučiti pjesmu na
mladoženjinu materinjemu jeziku.)
"Oče Ibrahime, spremni smo", rekla je Pia. Sada me je
Dariush ponovno iznenadio jer sam vidio da se križa. Isto su
učinili i svi ostali, osim mene, iako su ona dvojica Rusa to
učinila nešto drukčije. Pokušao sam se sjetiti kako se to radi
sjetivši se da sam kao dijete i sam činio taj pokret. No bio sam
smeten - u tomu su trenutku bile srušene sve predodžbe koje
sam imao o svojim prijateljima. Bili su mi dragi - veoma dragi
- no sada sam iznenada shvatio da ih, premda ih jako volim,
zapravo ne poznajem onako dobro kako sam mislio - posebno
ne Dariusha - i to me je potreslo.
Obred je bio kršćanski. Štoviše, bio je to katolički obred
vjenčanja pod misom. Dirnut, zbunjen, pomalo osupnut,
klečao sam i ustajao pa ponovno klečao oponašajući ostale,
osjećajući kako mi se drevne uspomene vraćaju. Obred
vjenčanja zbio se usred mise. Za trajanja obreda vjenčani kum
stajao je iza Paula i Pije i držao malene zlatne krune nad
njihovim glavama. Razmijenili su vjenčano prstenje. Dariush
je blagoslovio mladence. Zatim su se uzeli za ruke. Nisam čuo
što govore jer sam želio sve vidjeti i osjetiti baš sve. Uši mi je
ispunjao nježan žubor slapa.
Zatim je uslijedio drugi dio mise i dok je on trajao, osjetio
sam da se u mojoj nutrini pokrenulo još nešto. Bila je to
kombinacija čežnje, boli i žaljenja. Žaljenja zbog onoga što sam
izgubio, tako mi se učinilo, iako se nisam mogao sjetiti što sam
točno izgubio niti kako sam to izgubio. A onda mi se u pamet
vratiše moje brojne pričesti iz djetinjstva, osjećaj sreće koji me
je nekoć prožimao kada bih na jezik primio malenu bijelu
hostiju, osjećaj ugodne blage vatre koji je obuzimao čitavo
moje srce. Koliko je godina prošlo od toga iskustva otkada sam
posljednji put uopće razmišljao o tome? Gotovo šezdeset
godina.
Misli su mi odlutale još dalje od ove prekrasne doline u
visokomu gorju dalekoga planeta, odlutale natrag preko
beskrajnoga svemirskog prostranstva do neznatnoga mjesta u
pustinji. Vidio sam sebe kao dijete, kako pjevam i plešem
stremeći u visinu. O čemu se radilo? Što sam radio? Za kojom
sam nepoznatom tajnom čeznuo, slijep i sretan u svojoj
bezazlenosti?
Mislima sam se vratio na Novu kada su ostali klekli da
prime pričest. Rezervirano se držala samo Maria, iako je i ona
klekla i zamišljeno promatrala hostiju. Stajao sam po strani
jer nisam više pripadao toj vjeri. Uvijek sam se izdvajao iz
društva. Takav ću ostati zauvijek.
Na kraju su mladoženja i njegovi pratitelji otpjevali još
jednu pjesmu dok je Dariush činio znak križa nad nama.
Mladenci su se poljubili, a svi mi ostali snažno smo
zapljeskali i pohrlili prema njima da im čestitamo.
Dok se svadbena povorka vraćala prema šumi, ja sam
ostao s Dariushom pogledavši ga uzdignutih obrva. Plaho se
nasmiješio. Pomogao sam mu spakirati stvari i otpratio ga
između drveća u smjeru LIZ-ova.
"Otac Ibrahim, je l’ tako?" promrmljao sam.
"Točnije rečeno, o. Ibrahimi, Neile."
"I sve ove godine nisi imao potrebu da mi to kažeš?"
"Imao sam potrebu. Sigurno se sjećaš da me je najviše
zanimala tvoja španjolska kultura. Spremao sam ti se više
puta reći, ali..."
 "Ali nisi se mogao natjerati da ideš do kraja?"
"Oprosti, ne razumijem što želiš reći s tim krajem."
"Izrazio sam se slikovito. Pa, drago mi je što sada znam."
"Nisi zbunjen ili ljut što tek sada doznaješ?"
"Iznenađen sam, no ne ću objesiti nos zbog toga."
"Najprije kraj, a sada nos. Neile, nadam se da shvaćaš da
mi komunikacija nije jača strana. U današnje vrijeme..."
"Razumijem. Samo bih volio da si mi više vjerovao. Znaš,
odgajan sam kao katolik. Više to nisam, ali neki od najboljih
ljudi koje sam upoznao u životu bili su vjernici. Nikada te ne
bih otkucao."
"Otkucao?"
Bilo je to sve što smo rekli jedan drugome jer smo bili već
izišli iz šume i približavali se slavlju koje je bilo u punu jeku.
Mladenka i mladoženja držali su se za ruke i blaženo se
smiješili gledajući jedno drugo u oči. Mariji su tekle suze
radosnice, a ona trojica muškaraca pružala su prisutnima
čaše sa šampanjcem (od pravoga stakla). Sva trojica ovih tako
različitih pilota - Jan, koji je imao svijetložutu kosu, Loka, s
kožom nalik ebanovini, i crnomanjasti Vladimir - imali su
jednu zajedničku crtu: bili su vesela čeljad i voljeli su
nazdravljati i to su činili neprekidno i sa sve većom frivolnošću,
sve dok ih Paul nije nakratko zaustavio.
Pohitao je do LIZ-a kojim je stigao i vratio se za nekoliko
sekunda opasan mačem. Stao je pred Piju, lupio petama i
izvukao mač iz korica. Stojeći u stavu "pozor" pred njom
podigao ga je visoko u zrak i prislonio balčak na grudi.
"Zaklinjem se tebi, Pia," izjavio je svečano, "da ću te ovim
mačem i čitavim svojim bićem štititi u sve dane života tvojega.
Voljet ćemo se zauvijek. Naš savez donijet će nam mnogo djece
koja će biti naše najveće blago. Štitit ću ih i voditi u svemu, s
tobom kao svojom životnom družicom, zauvijek."
 Rekavši to vratio je mač u korice i kleknuo na jedno
koljeno. Uzeo je njezinu lijevu ruku i poljubio je. Stajao je tako
ne govoreći dalje ni riječi, a mi ostali znali smo da je sada
najbolje šutjeti. Ovo dvoje plivalo je u nedokučivu oceanu,
nama nepoznatu, i činilo se da su prešli granicu vremena.
Pia je prošaptala: "Knyaz Pavel."
"Knyaginya Pia", odgovorio je.
Kasnije sam saznao da knyaz na ruskomu znači "princ", a
knyaginya "princeza".
Maria je preuzela ulogu brižne majke, kratko se nakašljala,
otišla do jednoga od LIZ-ova i vratila se s košarom za piknik i
s nekoliko deka. Svi smo se vratili na obalu jezera, rasprostrli
deke na travu, sjeli i započeli s vjenčanom gozbom.
Bilo je još zdravica, priča, suza i smijeha. Ne mogu sada
sve opisivati, ali za moju uspomenu u budućnosti dopustite mi
da kažem da ću ovaj sjajni i blistavi trenutak zauvijek pamtiti
kao jedan od najljepših doživljaja u životu.

Dan 110.:

Jučer, poslije slavlja, jednim od LIZ-ova dopremljene su

nove zalihe opreme, uključujući i opremu za kuhanje i za
spavanje. Paul je s prijateljima podigao alpski šator u blizini
vodopada. On i Pia provest će medeni mjesec u dolini jer su se
oboje pobrinuli da dobiju tjedan dana odmora. Nitko osim naše
grupe nije znao gdje su. Za odgovorne njih dvoje bili su, poput
mnogih s Kosmosa, samo članovi posade koji su uzeli dopust i
sada svoje slobodno vrijeme koriste kao gosti glavne baze
odlazeći na povremene izlete po kontinentu. Bilo je prilično
uobičajeno vidjeti "parove" koji se izdvajaju i odlaze nekamo
zajedno, i to se toleriralo sve dok su se u pravilnim
vremenskim razmacima javljali u bazu. Romantični vikendi
nisu bili zabranjeni. Ono što su Paul i Pia učinili bilo je,
dakako, ilegalno i premda njih dvoje to nije ni najmanje
zabrinjavalo, željeli su svoj život započeti u blaženoj osami, bez
ikakve službene kontrole.
Dok smo se pripremali za odlazak iz doline, ja sam otvorio
pitanje opasnih grabežljivaca. Kao odgovor Paul je trgnuo svoj
mač i s mrkim izrazom na licu zavitlao njime iznad glave, na
što smo svi prasnuli u smijeh. Zatim je pogladio džep na jakni
i izvukao iz njega golemu staru pištoljčinu kojom će, kako je
rekao, "ako potrebno, oboriti i mamuta". Noću će biti ograđeni
e-žicom. Štoviše, imat će radijsku komunikaciju s drugim
Rusom stacioniranim u glavnoj bazi, tisuću i dvjesto
kilometara prema sjeverozapadu. Za slučaj opasnosti Vladimir
može doći za manje od dvadeset minuta.
Oprostili smo se uz mnogo dobrih želja i zagrljaja i ukrcali
se na tri LIZ-a. Maria, Dariush i ja odletjeli smo u različite
misijske baze, odakle će nas zasebnim raketoplanima prebaciti
na Kosmos. Obukao sam svoj narančasti kombinezon i sjeo u
kopilotovo sjedalo, pored Loke. Dva sata kasnije sjedio sam u
svojoj malenoj sobi, kružeći oko planeta.

Dan 112.:

Vrijeme provodim uglavnom u knjižnicama razgledajući

satelitske snimke različitih dijelova Nove. Rezolucija je veoma
visoke kvalitete pa me brine mogućnost otkrivanja mladoga
bračnog para. Proveo sam sate i sate pretražujući vrhove
središnjega planinskog lanca, zumirajući ih tako blizu da su
potoci koji se slijevaju sa snježnih vrhova bili debljine mojega
prsta. Za slučaj da postoje monitori koji mogu ući u trag
korisniku računala pažljivo sam pretražio cijeli niz dolina
sjevernije od one koju sam najviše želio vidjeti. Pretražujući
pomnjivo gorski lanac napokon sam je pronašao uz pomoć
koordinata koje mi je Loka napisao na komadiću papira.
Evo je napokon! Da, tu je sićušno okruglo jezerce, rječica
koja se kaskadno izlijeva u njega, bijela pjena vodopada,
prsten drveća, alpske livade što je okružuju. Zumirao sam je
što sam više mogao i ugledao veliku stijenu koju nisam
primijetio kada sam bio ondje. A onda sam shvatio da gledam
vrh šatora - na zaslonu je bio veličine nokta. Brzo pretraživanje
okoliša nije pokazalo prisutnost ljudi. Prestao sam zumirati i
prešao na susjednu dolinu nastavivši tako još jedan sat,
zagledajući u svaki kutak i pukotinu koji me nisu posebno
zanimali, ali su navodili na pogrješan trag. Možda je to bilo
nepotrebno, no pomislio sam da je najbolje biti na oprezu.

Dan 115.:

Večerao sam s Dariushom u azijskome restoranu.

Razgovarali smo isključivo na kašmirskome opetujući potiho
sve detalje svoje zadivljujuće pustolovine. Još se ne zna kada
će lingvistima i arheolozima (koje se sada smatra nepotrebnim)
biti dano odobrenje za jednotjedni posjet Novoj.
Religijskih tema nismo se doticali. Ne mogu se natjerati da
mu se obraćam s "oče Ibrahime". U životu sam upoznao još
dvojicu svećenika: fra Ramona, kada sam bio dijete, i
neimenovanoga čovjeka kojega sam, u prilično tužnim
okolnostima, susreo u očevu društvu. Obojica su se doimala
veoma časnim ljudima koji žive herojskim, premda skrovitim
životom. Ne osjećam nikakvu antipatiju prema kršćanima,
iako me, više no ikada od vremena djetinjstva, zabrinjava
gušenje vjerskih sloboda. Zašto se, na našemu veoma
demokratskom planetu, guši vjerska sloboda?
Dan 116.:

Nad planinske lance nadvio se taman oblak - dolje kiši.

Opet sam večerao s Dariushom. Večeras smo jeli u
meksičkome restoranu. Nije bio pretrpan jer je većina ljudi
dolje, na planetu. Obojica pokušavamo učvrstiti svoje
prijateljstvo, iako ga sada doživljavam posve drukčije.
Ispijali smo pivo i jeli taco s velikim komadima prave
puretine s Nove u pikantnu umaku, posutom pravim mladim
lukom koji su botaničari uzgojili u nevjerojatno bogatu tlu vrta
blizu glavne baze. "Puran" je bio moj prvi pravi mesni obrok
tijekom više od deset godina. Meso sam posljednji put jeo u
guduri u planinama što okružuju Santa Fe - bila je to vjeverica
pečena na vatri na šipkici za ražnjiće (što znači da sam
prekršio dva zakonska propisa). Iako volim jesti životinjsko
meso, pomalo osjećam krivnju i nelagodu u želucu.
Upitao sam Dariusha (na kašmirskome) kako je saznao da
su ostali sudionici proslave vjenčanja kršćani.
"Devet godina nije malo, Neile. Jednostavno osjetiš što
ljudi nose u duši. Uz to, kaže se ovo ili ono, ništa posebno
značajno, nisu to riječi koje bi bile opasne, ali ipak daju
naslutiti da iza zatvorenih vrata postoji neko kraljevstvo. Znaš
li na što mislim?" "Uf..."
"Radi se o metaforičkome i doslovnom kraljevstvu."
Nisam mu ništa odgovorio, a on je nastavio: "S vremenom,
s rastom povjerenja, vrata se počinju malo-pomalo otvarati.
Zatim dolazi govorenje riječima i uzajamno prepoznavanje
onoga što su stari Latini zvali communio, našega zajedništva,
našega logosa, jer smo dugo vremena govorili jezikom koji
nema uporište ni u jednomu vokabularu."
"Shvaćam. A jeste li se molili zajedno tijekom putovanja?"
"Jesmo, nije nam bilo osobito teško. Međutim, za svetu
misu bilo je potrebno da se sastajemo u malenu broju, po
četvorica, s tim što smo svake nedjelje mijenjali sobu. Misnu
smo žrtvu prinosili u tišini, nečujno izgovarajući riječi, samo
usnama i srcima."
"Čak i Pia?"
"Posebno Pia. Roditelji su joj ubijeni kao mučenici vjere."
Bio sam zatečen njegovim riječima. Rekla mi je da su
ubijeni, a ja sam mislio da se to dogodilo u nekoj vrsti rasnih
nemira. Što još nisam znao?
"I Maria Kempton?"
"Ona je evangelik - potajno, dakako."
"A oni momci, letači - Nigerijac, Poljak i Rus?"
"Da, divni mladi ljudi, spremni suočiti se sa svakom
mogućom opasnosti. Otkrije li se ikada..."
"A Paul?"
"On je ruski pravoslavac i također vjeruje u Krista."
"Ima vas još?"
"Ima." Zastao je. "Vjerujem da imaš dobre namjere, Neile.
Prijatelj si mi. Znam da nas ne ćeš odati. Pa ipak, u današnje
vrijeme što čovjek manje zna..."
"Ono što ne znam ne može ti nauditi?"
Kimnuo je glavom. "Reći ću ti samo da svi naši drugovi koji
su se opirali nadzoru prilaze Gospodinu, da traže i razmišljaju.
Svi oni mole."
"Čak i Xue Ao-li? Teško mi je to povjerovati."
Suosjećajno mi se nasmiješio. Odmahnuo sam glavom u
čuđenju, nesposoban kazati bilo što.
Moje prijateljstvo s Dariushom jedna je od enigma ovoga
putovanja. U uobičajenu tijeku događaja dolje na Zemlji ne bih
ga ni primijetio - pretjerano ozbiljan lingvist teško da spada
među ljude koje ćeš pozvati u lov na zečeve niti ćeš s takvom
osobom, čak ni kada si malko pripit, zalaziti u nešto mutnije
vode crnoga humora. Tko je on zapravo? Što je još važnije,
zašto me toliko privlači?
Hm, pretpostavljam da je to zato što je pošten,
suosjećajan, što nema napuhan ego i zanima se za druge.
Posjeduje istraživački duh i zapanjujuću memoriju, voli ono
što svi ljudi vole (priče, čamce, perzijske poslastice, pjesme,
začinjenu hranu), s prijaznošću gleda na raznolikost među
ljudima, uživa u iznenađenjima što nam ih donose različite
kulture, a usto je i detektiv-amater, premda ponešto naivan. U
njemu nema ni trunke dvoličnosti. Najgore što se o njemu
može reći jest da je katkada zamorno didaktičan, u rijetkim
trenutcima nametljivo didaktičan, ali s tim mogu živjeti.
Vjerojatno je dobro što sam s vremenom zavolio taj
prašnjavi ostatak iz drevnih vremena prije no što sam saznao
da je pristaša zloglasnoga kulta (da, čak ni ja nisam imun na
stereotipe).

Dan 117.:

Sunčan i vedar dan. Vratio sam se s putovanja planinskim

dolinama na bibliotečnomu računalu. Došavši do one
prekrasne doline zumirao sam je i uočio dva ljudska lika u vodi
blizu vodopada. Pia i Paul plivaju. Nasmiješio sam se i brzo
nastavio pretraživati.

Dan 118.:

Mladenci su se vratili kući!

Jesam li upravo napisao: kući?
Odbacili smo sav oprez i mladence koji su se vratili ugostili
za večerom u indijskome restoranu. Dariush i ja pozvali smo
Xuea i Etiennea da večeraju zajedno s nama, što su oni drage
volje prihvatili. Mrgodeći se upadljivo za pićem uvelike smo se
doimali skupinom poraženih urotnika koja se ponovno našla
na okupu. Zidovi su, koliko sam mogao vidjeti, bili ukrašeni
prekrasnim slikarijama na svili i uglavnom su prikazivale
hinduska božanstva. Velik dio prizora bio je posvećen
tobožnjim aktivnostima plavoputoga putenog božanstva za
koje je Dariush rekao da je Krišna - njihova inačica
najuzvišenijega bića.
Pia i Paul stigli su s deset minuta zakašnjenja i sjeli za stol
blizu našega praveći se da nas ne primjećuju. Maria je večerala
sama za stolom do njihova naginjući se povremeno prema Piji
i čavrljajući s njom. Nešto kasnije pored njih slučajno su
prolazila ona trojica neustrašivih pilota i oni su ih pozvali da
im se pridruže za večerom. Zaredaše bezazlene šale i
zadirkivanje među stolovima koje je potrajalo sve dok Xue nije
šaljivim tonom pozvao sve da nam se pridruže. Sve je djelovalo
posve slučajno. Spojili smo stolove, razmjestili iznova stolice i
započeli pravo slavlje.
Mladenci su proveli najsjajniji tjedan u životu. Doimali su
se potpuno sretnima zajedno. Njihova se ljubav prelijevala i
zarazila sve ostale. Ispričali su nam mnoštvo pojedinosti o
vremenu provedenomu u dolini. Travu, primjerice, brste
"jeleni" koji lutaju cijelim kontinentom. Podvrsta ove životinje
koja živi u planinama ima dlaku bližu bijeloj nego
grimiznoljubičastoj. Ova su stvorenja vrlo plaha, ali ne
pokazuju strah pa je Pia jednomu od njih dala da joj jede travu
iz ruke. Sviđaju im se naši sintetski keksi, no već poslije
nekoliko zalogaja ispljunu komade proteina. Uz to su vidjeli
mnoštvo dlakavih stvorenja nalik mišu koja nisu pokazivala
strah i bila su vrlo radoznala. Bila je tu i jedna vrsta vodene
ptice koja se pojavljivala samo noću i držala ih budnima više
no što su željeli, iako im to nije posebno smetalo. Glasala se
čarobnim glasom sličnim onome u gnjurca. Zmija nije bilo.
 Jednoga dana popeli su se na jedan od nižih vrhova nad
dolinom koja se protezala u smjeru sjever-jug i dijelila
planinski lanac nadvoje. Na dnu doline obrasle gustom
šumom vidjeli su rijeke i divlje livade i niže obronke planina.
Iako su znali da na Novoj nikada nije postojala ni jedna
autohtona civilizacija, zabavljala ih je pomisao da su u toj
dolini nekoć postojale farme i gradovi. Pia je pokazala Paulu
usku ulekninu koja je počinjala u središnjemu masivu i
protezala se dolinom do sljedećega planinskog lanca. Duž
cijeloga ovog procjepa raslo je drveće, ali ni izdaleka tako gusto
kao u okolnim šumama.
"Prirodna formacija", rekla je. "Mislim da se radi o staromu
riječnom koritu. Umislila sam da je drevna cesta. A Paul je duž
nje vidio dvorce."
"Dvorac u oblacima", nasmijao se Paul. "Ova cesta ulazila
u klanac kroz udaljeni planinski lanac. Visoko gore, na objema
stranama, vidim kremljeve.“
"Kako to misliš?" upita ga Dariush sa zanimanjem.
"Izgledali su kao utvrde?"
"Samo stijene što strše uvis", slegnuo je ramenima.
"Jeste li se spustili dolje, do podnožja doline?" upitao sam.
"Ne, samo gledali iz visine. Previše lijepo gdje smo."
"Jeste li vidjeli gdje cesta započinje?"
"Ne, ništa. Izgledalo možda pet, možda osam kilometara
sjeverno od nas, ali nisam vidio da udara u naša planina."
Ubrzo smo promijenili temu i druženje se nastavilo. Maria,
blagoslovljena bila, izvadila je malenu bočicu iz svoje torbice i
darovala je mladencima.
"Čuvala sam je za vaš povratak, dragovići moji", rekla im
je. "To je vino koje je netko - ne ću vam reći tko - napravio od
boba pronađenih onoga dana kada smo stigli ovamo. Svi ga
beru i donose ga u velikim količinama na brod." Nasmiješila
se. "Protiv propisa, naravno. Ponesite ga sa sobom kući za prvu
noć nakon povratka na brod."
"Oh, tako ste ljubazni. Hvala vam", rekla je Pia poljubivši
Mariju u obraz. Svi smo utihnuli, a u mislima nam je bilo
pitanje: Kući? Gdje će ova nova obitelj pronaći dom?
"Gdje ćete živjeti?" upitala je Maria.
"Radimo na tome", odgovorila je Pia. "Ovo je strogo
povjerljivo, ali ja znam da vam mogu to reći." Stišala je glas do
šapata: "Paul je rekao kapetanu da smo se vjenčali. Bilo mu je
drago što to čuje, no ipak je iskazao zabrinutost smatrajući da
ćemo imati ozbiljnih problema ako cijela stvar dođe do ušiju
ODI-ja. Nisam se mogla tek tako preseliti k Paulu na gornju
palubu i živjeti zajedno s njim u njegovoj sobi. A bilo bi
smiješno kada bi se on potajice uvlačio u moju sobu kad god
odlazi s dužnosti. Zato je kapetan skovao urotu."
Svi smo se nagnuli naprijed u napetu iščekivanju.
Pia je ponovno povisila glas: "Premještena sam u
ambulantu na palubi KC, a čovjek koji je ondje radio
premješten je u moju ambulantu na palubi B. Zmija je ugrizla
još jednoga čovjeka. Ovoga puta bio je to čovjek iz navigacije,
Paulov prijatelj koji je bio na dopustu u glavnoj bazi. Šetao je
šumom blizu ograde podignute oko baze. Bio je sam i zmija ga
je ugrizla za gležanj. Bio je to mužjak čiji ugriz može biti
smrtonosan, iako njegov otrov djeluje sporije nego onaj u
ženke. Uza se je imao džepni komunikator i odmah je pozvao
pomoć. Dok je čekao, dao je sam sebi injekciju s protuotrovom.
Za manje od sat vremena bio je u mojoj ambulanti. Doveli su
ga k meni jer sam specijalist za tropsku medicinu i provela
sam nekoliko godina u Indoneziji, gdje sam se susretala s
takvim slučajevima."
"Preživio je?"
"Oporavlja se. U jednomu trenutku učinilo mi se da ćemo
ga izgubiti. Malo je nedostajalo da se to dogodi. MO me je
zadužio da održim niz predavanja svemu medicinskom
osoblju. Prvo predavanje održat ću sutra ujutro."
"Kako će to riješiti problem tvojega stanovanja?" upitala je
sotto voce Maria.
Pia je ponovno počela šaptati.
"Kapetan broda sastao se s onima iz MO-a i ODI-ja i uvjerio
ih da nam je letačko osoblje iznimno važno te da bi, u slučaju
da netko od njih nastrada, to ugrozilo naš povratak na Zemlju,
što znači da bismo svi postali žrtve."
"Žrtve?" iskezio je zube Paul. "Meni se ovdje toliko sviđa da
bismo mogli ostati, da?"
"U međuvremenu", nastavila je Pia ošinuvši pogledom
supruga, "stanovat ću i raditi na palubi KC kao dio njihove
posade."
"A mi ćemo živjeti u vlastitomu domu", ozareno će Paul.
"Situacija na KC ponešto je drukčija nego na drugim
razinama", objasnila je Pia. "Kao prvo, sobe letačkoga osoblja
su veće, možda čak 50 posto duže i šire. Uz to, dvije sobe mogu
se spojiti, što nije slučaj sa sobama na palubama od A do D.
Kao što vidite, već ćemo večeras imati ugodan mali
apartmančić."
Na ove njezine riječi svi smo oduševljeno zapljeskali.
Ja sam se nagnuo naprijed i poljubio mladu u čelo.
"Domišljata si ti dama, nema što", prošaptao sam.
"Hvala, kompa", uzvratila je. "Prije će biti da je domišljat
moj suprug."
Paul i ja smo se rukovali.
"Odlično obavljen posao, Paule."
"Dođi uskoro na bazen, dr. Hoyos. Hvala svima, bila je
dobra večera i ugodno razgovaranje. A sada Pia i ja idemo gore.
Doviđenja, prijatelji."
 Uslijedila je eksplozija smiješaka, tapšanja po leđima i
srdačnih zagrljaja. Kvragu i nadzor! Sve u svemu, bio je to
neobično ugodan dan.

Dan 120.:

Moj poslijepodnevni drijemež prekinulo je kucanje na

vratima. Bio je to Dariush.
"Prošetajmo malko, Neile. Po glavi mi se vrzmaju vrlo
zanimljive misli do kojih sam došao zahvaljujući nekim
manjim saznanjima, iako su, iskreno govoreći, spekulativne
prirode."
Završili smo u niši na razini C, ispod slike stanovitoga
Pietera Bruegela Starijega. Bilo je to djelo odvratnoga genija.
Pogledao sam naziv. Glasio je: Pad pobunjenih anđela.
"Baš po tvojoj mjeri", rekao sam Dariushu.
"Ne razumijem, Neile. Bez idiomatskih fraza danas, molim
te. Otkrio sam neke nove činjenice s kojima bih te želio
upoznati."
"Oprosti. Da čujem."
"Kao prvo, moram ti reći da me je veoma zaintrigiralo ono
što su nam Paul i Pia rekli u vezi s cestom i dvorcem."
"Dariushe, znam da si razočaran što ne postoji civilizacija
na Novoj, no nadam se da ti se ne priviđaju stvari koje ne
postoje."
Podigao je ruku da me ušutka. Zatim je strpljivo nastavio:
"Čuvam se toga što više mogu. Međutim, da bih zadovoljio
znatiželju, otišao sam na bibliotečno računalo i potražio
snimke koji prikazuju površinu Nove. I točno onako kao što su
nam opisali, na površini se lijepo vidi crta - potpuno ravna
crta."
 "Takve crte može stvoriti i priroda."
"Da, to je točno. Unatoč tome, postoje još neke osobitosti,
krajnje neuobičajene."
"Kao na primjer?"
"'Kremljevi' o kojima je govorio Paul doista postoje. Satelit
vidi i ono što golo oko ne vidi. Kamene utvrde, gledane
horizontalno i pod određenim kutom s drugoga planinskog
lanca - s crte koju tvore ove lokacije, dugačke oko dvadeset i
dva kilometra - doimaju se potpuno prirodnim formacijma.
Kada gledaš odozgor, vidiš da su sve ove utvrde šuplje i da oko
njih i u njima ima mnoštvo krhotina. Te se strukture nalaze
iznad granice rasta drveća i previsoko su da bi u njih prodrle
šume ili bilo kakvo drugo nisko raslinje."
"Unatoč tome, priroda je kadra stvoriti kojekakve
tajanstvene formacije. Oko interpretira..."
"Da, oko interpretira, što je uvijek opasnost za točnu
analizu. Međutim, kada sam prebacio na topografske karte,
shvatio sam da cesta rasijeca udaljenost između dva dvorca ili
utvrde točno nadvoje."
"Ti to ozbiljno? Točno nadvoje?"
"Točno u metar. Matematički precizno, što pokazuje da se
iza toga krije neka vrsta inteligencije."
"Ne nužno, Dariushe. Kao fizičar i matematičar uvjeravam
te da se cijeli svemir zasniva na matematičkoj preciznosti, a
ona ne ukazuje ni na kakvu inteligenciju."
"U tome se razilazimo."
"Da, u tome se razilazimo."
"To nije sve. Cesta o kojoj govorim, na primjer, ide ravno
dolinom koja odvaja planinske vrhunce linijom koja je također
matematički precizna. Takav tok nije imalo ni jedno poznato
riječno korito."
 "Ako je tako, zašto ga analitičari nisu uočili kao
potencijalni dokaz postojanja inteligentnoga života i označili ga
zastavicom da ga kasnije mogu istražiti?"
"Planet je golem i svaki od njegovih nekoliko stotina
milijuna četvornih kilometara bogat je novim otkrićima.
Trenutno su svi ljudski umovi koncentrirani na prirodne i
geološke znanosti."
"U redu, ali ne sumnjaš valjda da bi računalna analiza
označila to područje zastavicom, kao zanimljivo za
istraživanje?"
"Možda je to već učinila. Mogu proći godine prije nego što
netko primijeti zastavicu; možda je uoči tek netko iz neke
buduće ekspedicije. Mi ne bismo ni čuli za to, a kao što rekoh,
pozornost ljudi sada je okrenuta u drugomu smjeru.
Računalna zabilješka o nekoj topografskoj anomaliji ne
predstavlja gotovo ništa u usporedbi sa silnim mnoštvom
zapanjujućih novih otkrića u drugim znanostima."
"To je istina, ali..."
"Koliko ja mogu prosuditi s visine, na dnu doline je korito
čije je podrijetlo nemoguće objasniti; počinje u podnožju
središnjega planinskog lanca i proteže se pod kutom od oko
devedeset stupnjeva. Kut pod kojim cesta presijeca dolinu ne
odstupa nimalo od svojega smjera i ulazi u klanac koji rasijeca
zapadni lanac. Dva tornja o kojima govorim nalaze se na ulazu
u klanac i jednako su udaljeni od njega."
"Stoje na udaljenoj, zapadnoj strani klanca?"
"Zasada je teško znati. Cesta se postupno spušta prema
zapadu i odvaja se od planina na nešto nižoj nadmorskoj visini
na kojoj cijeli kraj prekrivaju šume. Područje je brježuljkasto,
ima mnoštvo hrpa kamenja, korita kojima su nekada tekli
potoci, no nema nikakvih kanala. Možda ima ruševina tornjeva
koje su vjekovima zatrpavali nanosi tla i sada su pod šumom."
"Nagađanje. Sve je to puko nagađanje."
 "Da, ali do mnogih arheoloških nalaza na Zemlji došlo se
zahvaljujući kombinaciji znanstvene analize i nagađanja."
"Ta linija ili korito, koje ti nazivaš cestom - ako je ona tako
stara, zašto nije prekrivena kasnijim nanosima tla?"
"Možda je bila prekrivena. Opet kažem, to je samo
hipoteza, no recimo da su ljudi koji su nekoć tu obitavali, ljudi
koji su živjeli u davnim vremenima, prokopali dubok klanac u
zemlji kao neku vrstu kraljevske ceste koja vodi do nekoga
njima važna mjesta u središnjemu planinskom lancu. Ako je
ona bila popločana kamenim pločama ili nekim drugim
materijalom otpornim na biološke promjene kao što je, na
primjer, Via Appia u Italiji, tada je to moglo za više milenija
odgoditi širenje šume i podrivanje tla. Poslije svega, Via Appia
izgrađena je prije više od dvije tisuće godina, a koristi se i
danas."
"Da, ali ona je neprekidno izložena habanju čovjekovih
nogu i kotača."
"Svakako. Pa ipak, da je sav promet njome prestao prije
dvije tisuće godina, bismo li mi danas znali da je nekada
postojala?"
"Jasno mi je što želiš reći, Dariushe, ali mi doista nemamo
pojma što se ondje nalazi. Zato se i možemo prepustiti
najneobuzdanijim pretpostavkama. Možda je to što ti nazivaš
koritom obična raspuklina u zemlji, tektonski rasjed koji je
zahvaljujući tko zna kojemu slučaju ostao ravan. U svemiru
koji je tako golem i kompleksan kao naš takvo što nije
statistički nemoguće."
"Možda si u pravu, Neile. Postoji, međutim, još jedna
pojedinost koju moram istaknuti. Radio sam neke izračune i
došao do dodatnih matematičkih podataka. Uspio sam doći do
zemljovida kontinenta na mojemu osobnom maxu i isprintao
ga. Na njemu sam povukao crtu od najsjevernije do najjužnije
točke na kontinentu. Zatim sam povukao poprečnu crtu od
najzapadnije do najistočnije točke. Provjerio sam koordinate
sjecišta i zatim sve to ponovno provjerio na topografskim i
vizualnim otiscima. Crte se sijeku u podnožju planine, točno
na mjestu gdje cesta završava."
"To može biti puka slučajnost. Možda si povlačio crte
potaknut apriornom pretpostavkom."
"Misliš, predrasudom? Ili misliš da sam provjeravao neku
svoju teoriju? Pođi sa mnom i pogledaj fotografije."
Otišli smo do njegove sobe. Stol mu je bio prekriven
topografskim kartama, satelitskim fotografijama i mnoštvom
bilježaka. Sjeo sam i pažljivo pregledao materijale. Na kraju
sam morao priznati da je u pravu.
S obzirom na sveprisutnost maxa u njegovoj sobi, da bi
očuvao privatnost, pustio je glasnu i mahnitu perzijsku
glazbu. Skupili smo glave i razgovarali ispotiha na
kašmirskome.
"To je slučajnost", promrmljao sam.
"Još jedna neuobičajena slučajnost", odgovorio je suho.
"Pogledaj ovo, Dariushe", rekoh pokazujući na kartu.
"Cesta, kako je ti nazivaš, naglo završava pred planinom. Tu
nema ničega, nikakvih ruševina, nikakvih topografskih
uzoraka - samo zastrašujuće visoka okomita litica."
"Da, a to možda ukazuje na špilju, rudnik ili crtež urezan
u stijenu. On može imati i neku drugu svrhu koju ne možemo
vidjeti uz pomoć satelita."
"Ali posve sigurno ne ukazuje na postojanje grada."
"Ne samo grada," odmahnuo je glavom, "već ni gradića,
rekao bih."
"Hm, ne vidim nikakva smisla u tome da inteligentna bića
izgrade takvo što - cestu koja ne vodi nikamo. A evo i druge
misli: dolina u kojoj su se Pia i Paul vjenčali udaljena je
nepunih deset kilometara od središta kontinenta. Odabrali su
to mjesto samo zato što im se dopalo i što je dovoljno daleko.
Bila je to puka slučajnost koja im se dopala, ne matematička
zagonetka."
"Razmisli malo temeljitije, prijatelju. Pia i Paul su ljudi.
Služili su se inteligencijom. Ako se na tomu mjestu dogodio
neki značajan događaj ili se pokaže da na njemu postoji neka
monumentalna građevina, zar to ne bi ukazivalo na mogućnost
da je na djelu bila neka vrsta inteligencije?"
Namrštio sam se. "Može biti. Ali u tomu slučaju morao bi
doznati radi li se o nečemu prirodnom ili ne."
"To posve sigurno moramo učiniti", rekao je s upitnim
izrazom na licu. "Jesi li spreman za još jednu pustolovinu?"
"Uvijek."

Dan 121.:

Moj novi liječnik premješten je ovamo iz ambulante na KC

razini. Pia me je uvjerila da taj liječnik sve razumije. Uzimat ću
i dalje placebo svakoga jutra i nadam se da u skoroj
budućnosti ne ću pošašaviti.
Tijekom našega sinoćnjeg druženja na bazenu Paul mi je
potvrdio da mogu vjerovati novomu liječniku. Nije samo pilot
već i kirurg. Ne sviđa mu se ono što radi ODI, kao ni štošta od
onoga što se radi na Zemlji, iako to ne daje na velika zvona.
Kao pravi subverzivac pristao je promijeniti radno mjesto s
Pijom kako bi ona i Paul mogli biti zajedno. Za mene je to
herojska žrtva.
Ovoga jutra započeli smo dijalog koji je započeo verbalno,
a završio na komadiću papira:
Saznao sam da je liječnik pedesetogodišnjak i da je
istočnjačkoga podrijetla.
 "Dobro jutro, dr. Hoyose, ja sam kapetan korvete
Nagakawa."
Plašeći se nadzora smjesta sam odlučio izigravati bedaka.
"Dobro jutro. Vi ste Kinez? Imam dobroga prijatelja Kineza."
"Drago mi je čuti. Japanac sam. Imam dobroga prijatelja
Amerikanca."
"Oh."
"Vas Amerikance teško je razlikovati. Svi ste tako slični."
Prasnuo sam u smijeh. Oko očiju pojavili su mu se sitni
nabori, rubovi usta su mu se izvili.
Ispipavanja nalik ovima katkada se pokažu ugodnim
uklanjanjem rasnih barijera, pa čak i ako su otrcana. Rasna
raznolikost me fascinira, premda nisam rasist. Xuea volim kao
brata - brata kojega nikada nisam imao. Cijenim ga puno više
od mnogih bijelih anglosaksonskih postagnostika i nekih
Hispanaca koje sam upoznao u životu. Brz odgovor kapetana
korvete govorio mi je da smo na istoj valnoj duljini.
"Dr. Sidotra mi kaže da se u posljednje vrijeme ne osjećate
baš najbolje."
"Da, neprekidno zaboravljam. Ponekad mi se pričinjaju
loše stvari i mislim da su one stvarnost. Ipak, sada nešto rjeđe
nego prije. Uglavnom se samo osjećam šašavo - ne znam zašto
je to tako."
"Razumijem vas. Upravo je zbog toga važno da redovito
uzimate propisane lijekove."
Dao mi je tabletu i čašu s vodom. Sasuo sam ih u grlo.
Napisao je nešto na komadiću papira i pokazao mi ga.
Placebo. Paul vam poručuje da ne zanemarite plivanje.
Kimnuo sam glavom pokazavši mu da sam shvatio.
Zgužvao je papir, namočio ga vodom iz dispenzerske slavine i
bacio ga u kanalizacijski otvor, zajedno sa zlom tableticom.
 Za nijansu glasnije no što je bilo potrebno rekao je: "Lijek
kod nekih pacijenata izaziva pospanost i bezvoljnost.
Savjetujem vam da nastavite s propisanim vježbama. Nemojte
dopustiti da vam tijelo postane tromo, što će vam se sigurno
dogoditi ne budete li svakodnevno vježbali. Što više šetanja i
plivanja."
"Uživam u plivanju."
"Izvrsno, no preporučio bih vam da ne odlazite na bazen
sami."
"U redu. Uf, doktore, kada ćemo kući?"
"Kući?"
"Na Zemlju."
"Ah, da. Prema programu, krenut ćemo za otprilike osam
mjeseci."
"U redu. Hm, a sada moram ići. 'Đenja."
"Vidimo se sutra."
"Aha."

Dan 127.:

Sinoć sam usnio neobičan san. U snu mi je prišla mlada

Indijka, tinejdžerica prekrasna lica, noseći u rukama zlatnu
zdjelu punu hrane iz koje se pušilo. Kleknula je preda me i
rekla: "Pokušaj jesti što više pitaji."
Probudio sam se s osjećajem silne usamljenosti. Večeras
sam otišao na bazen u uobičajeno vrijeme i ondje našao Piju i
Paula. U pauzi sam im ispričao san i rekao im kako me je
djevojka molila da jedem nešto što je nazivala "pitaji''. Postoji li
uopće takvo jelo? Pia me je znatiželjno pogledala i rekla: "Zvuči
kao da ste ispustili zarez. U hinduskome jeziku pitaji znači
'otac' ili 'tata'."
 Pretpostavljam da se radilo o jednomu od onih
neobjašnjivih provala naše podsvijesti. Možda se aktivirala
neka opskurna neuronska veza uspostavljena kada sam Piju
predao njezinu dragomu na vjenčanju (Indijka, žena, ljubav,
očinski osjećaji itd.). A možda je bio i neki fantastični detalj iz
života kojim sam nekada živio ili riječ koju mi je moja djevojka
rekla prije pola stoljeća.

Dan 140.:

Napokon je došao dan kada se mnoštvo društvenih

događanja na Kosmosu poklopilo s nastavljanjem neprekidnih
letova raketoplana dovevši do grozničave aktivnosti koja će
pomoći u prikrivanju još jednoga tajnog iskrcavanja na Novu.
Malo je što ukazivalo na takav razvoj događaja. Tek što
sam se, doručkovavši, vratio u svoju sobu, začuo sam kucanje
na vratima. Pred njima je stajao Dariush s jednim od najboljih
Paulovih ljudi, poljskim pilotom raketoplana.
"Spreman?" upitao je.
Nasmiješio sam se i što sam brže mogao navukao svoje
kaubojske čizme.
Sva trojica zaputismo se prošavši istim labirintom kao za
mojega prethodnog putovanja. Ovoga je puta, međutim,
skladište raketoplana bilo prazno jer je sva potrebna oprema
bila već prebačena na planet. Raketoplani su sada bili zauzeti
uglavnom prijenosom nalaza s Nove na Kosmos.
Ušavši u pilotsku kabinu Dariush i ja smo se vezali za
sjedala odmah iza pilotova. Bio sam napet od iščekivanja jer
se moja prethodna vožnja odvijala naslijepo, a moj doživljaj
polijetanja, vožnje i slijetanja potpuno onemogućen
zatvorenošću u tijesnu prostoru nalik sanduku. Sada sam bio
u prilici gledati kako se vrata uz štropot zatvaraju, čuti
popratni zvučni signal, a odmah potom glas koji je najavio
postupnu dekompresiju zraka. Vanjska vrata na Kosmosu su
se otvorila i raketoplan je glatko kliznuo u svemirsko
prostranstvo zahvaljujući potisku bočnih propulzijskih otvora.
Gravitacijske je sile nestalo i naša se letjelica nakon još
nekoliko kratkih potisaka počela polako usmjeravati prema
planetu ispod nas. Pred očima mi se otvorio opojni pogled na
trodimenzionalno nebesko tijelo koje je lebdjelo u svemirskome
bezdanu. Zatim su uključene stražnje propulzijske jedinice i
letjelica poče ubrzano i vrlo strmo zaranjati putanjom koja je
mogla završiti samo katastrofom. Pokušao sam sačuvati
prisebnost duha usredotočivši svu svoju pažnju na nebeski
svod koji me je okruživao, na mračni beskraj ispunjen
blistavim zvijezdama kakve nikada dotada nisam vidio. Bilo je
nemoguće gledati u smjeru blistava diska zvijezde AC-A, ali
kroz prozorčić na lijevoj strani mogao sam slobodno promatrati
dvije njezine sestrinske zvijezde, iako su one sjajile jače od
ikojega nebeskog tijela koje sam gledao golim okom.
Kada je raketoplan dodirnuo gornji rub troposfere, pilot je
ublažio putanju poniranja i kut pod kojim se letjelica spuštala
počeo se postupno smanjivati. Brzina je sada bila nešto manja,
a buka uzrokovana trenjem počela se povećavati nakon što
smo ušli u donji sloj atmosfere i sada smo napokon letjeli nad
oceanom u smjeru goleme kopnene mase. Stražnje
propulzijske jedinice prestale su s radom, a umjesto njih
uključeni su mlazni motori za let svemirom i sada smo letjeli
umjerenom brzinom koja je jamčila da ne ćemo promašiti cilj.
Za samo nekoliko minuta letjeli smo istočno od planinskoga
lanca spuštajući se sve niže i smanjujući brzinu sve dok nismo
dosegnuli visinu od nekoliko tisuća metara iznad ravnice.
"Prizemljit ćemo se u geološkoj i rudarskoj postaji", reče
pilot. "Čim dodimemo tlo, morat ćete obući narančasti
kombinezon. Oče Ibrahime, dr. Hoyose, brzo ćemo vas
prebaciti na LIZ, stoga, molim vas, budite spremni."
 "Koliko ćemo vremena imati za istraživanje, Jane?" upita
Dariush.
"Imat ćemo ga napretek. Timovima u postaji trebat će šest
do osam sati za ukrcaj tereta."
Isključio je mlazne motore i uključio pogon za lebdenje.
Minutu kasnije meko smo dodirnuli tlo i glavna su se vrata uz
psikanje otvorila. Dariush i ja smo se otkopčali, obukli brzo
službene uniforme i sišli rampom na tlo.
Postaja je bila uređenija od pomorske baze koju sam vidio
ranije i imala je dvostruko više nastambi i golemih hangara.
Planine su se činile bližima nego što su zapravo bile, iako su
mogle biti udaljene dvadeset kilometara, ili čak četiri puta više,
jer je udaljenost zbog visine bila varljiva.
Zaputili smo se prema kratkoj pisti tik uz mjesto na kome
se raketoplan prizemljio, ukrcali se na LIZ i pripremili se za
uzlijetanje. Jan je uspostavio radiokomunikaciju s nekim u
postaji, potvrdio plan leta i, nasmiješivši se, pritisnuo tipku na
kojoj je pisalo "kreni". Nasuprot mojemu očekivanju nismo
jurnuli naprijed po pisti kao raketa. Uzletjeli smo okomito,
začuvši samo brujanje otraga, i nismo osjetili da letjelica
podrhtava. Na visini od tisuću metara uključene su mlaznice i
uskoro smo počeli ubrzavati duž planinskoga masiva, penjući
se postupno na sve veću visinu.
Za razliku od leta na dan vjenčanja sada smo bili s istočne
strane najistočnijega od triju planinskih lanaca. Naš pilot
vinuo se u visinu i, nagnut na stranu, letio u smjeru zapada,
nadlijećući planinske vrhove, a zatim se spustio u dolinu koja
se pružala u smjeru sjever-jug, između središnjega i
zapadnoga lanca. Nagnuo se na lijevu stranu i slijedio smjer
doline prema jugu. Nedugo zatim spustio se još niže i usporio
kretanje letjelice. Ispred nas zelenu je dolinu presijecala slabo
vidljiva linija, poput sjene koja se protezala od planina na
zapadu do onih na istoku. S približavanjem ove crte Jan nas
je spustio na visinu od stotinjak metara iznad krošanja drveća
i prebacio na pogon za lebdenje. Podigao sam pogled prema
visinama i zagledao se u dva kamena tornja. Iako su bili još
daleko, bili su dovoljno jasni da sam mogao zaključiti kako je
riječ o nečemu posve netipičnu za alpsko područje iznad
granice rasta drveća. Dariush je također piljio u njih.
Pilot je okrenuo letjelicu u suprotnomu smjeru i polagano
se zaputio prema središnjemu planinskom lancu, prateći
smjer uleknuća u terenu. Linija se protezala točno u smjeru
koji su pokazivale satelitske karte. Sada smo, međutim,
shvatili da ćemo samo izviđanjem s velike visine moći
pogledom obuhvatiti cijelu anomalijsku konfiguraciju, pa tako
i njezin neprekinuti tijek kroz obližnje šume. Gledajući s razine
tla, ili tik uz tlo, gdje smo se sada nalazili, činilo se samo da
šuma izrasta iz uleknine u podnožju doline. Unatoč tome,
vrhovi drveća u grabi bili su tri do šest metara niži od okolnoga
drveća i taj fenomen mogao se primijetiti već od prolaza pa sve
do planina na suprotnoj strani. Nisko je drveće bilo uobičajena
karakteristika suhih riječnih korita koja su s protjecanjem
vremena zaposjele šume, međutim, stari su kanali te vrste
redovito imali vijugav tok. U oštroj suprotnosti s tim korito nad
kojim smo letjeli nije mijenjalo tok sve do kraja doline koji je
od nas bio udaljen osamnaest do dvadeset kilometara. Upitao
sam Jana koja je udaljenost između planinskih lanaca, na što
je on pogledao na ploču s instrumentima.
"Oko 19,9 kilometara", odgovorio je.
Leteći ovako nisko primijetili smo još jednu posebnost
korita. Drveće je duž njegovih gornjih rubova na objema
stranama bilo više od onoga u šumi koja se protezala u svim
smjerovima. Tako je bilo po cijeloj njegovoj dužini.
Približivši se samu kraju korita letjelica je usporila
kretanje i sada je lebdjela ispred glatke litice visoke tisuću i
više metara, koja je tek pri vrhu gubila glatkoću i postajala
gruba i neravna.
"Da sletimo?" upitao je Jan.
 "Da, molim te, Jane", odgovorio je Dariush.
Na ove njegove riječi počeli smo se spuštati i ubrzo smo se
meko prizemljili na šumskomu proplanku nedaleko od litice,
u blizini samoga ruba korita.
Iskrcavši se sva trojica se dadosmo na posao želeći saznati
što više o području na koje smo sletjeli. Najprije smo se
uspinjali strminom između drveća koje je raslo iz kamenitoga
tla tik uz korito - bijaše to strm bedem visok oko šest metara.
Uspevši se na sam vrh strmine hodali smo dvanaestak metara
po ravnu tlu i našli se na rubu korita. Pogledavši dolje vidjeli
smo da je ono prekriveno drvećem, iako je lišće ovdje bilo tanje,
a drveće razmaknutije, kao da je tlo bilo siromašnije u
uleknini. Unatoč tome, to se činilo posve prirodnim jer je
šumsko tlo bilo prekriveno mahovinom, paprati i starim
polegnutim deblima.
Uzeo sam s poda osušenu granu koja mi je poslužila kao
štap za hodanje i nakon što smo kimnuli glavom jedan
drugome, sva trojica se počesmo polagano spuštati. Stigavši
do dna korita pogledali smo u svim smjerovima tražeći
pogledom drevne kamene ruševine, monolite, bilo što što bi
ukazivalo na njihove tvorce. Nije bilo ničega.
"Kamo korito vodi?" upitao je Jan.
Pogledali smo prema kraju korita, nekoliko koraka dalje od
nas. Na prednjoj strani litice nije bilo nikakvih uočljivih linija;
isto tako, nije bilo nikakve špilje, ni prirodne ni umjetne.
Zastavši iznenada, iznenađeni pomanjkanjem bilo čega što bi
ukazivalo na neki odgovor, baš kao da se naš racionalni um
sudario s liticom samom, mašta nam je počela bludjeti u svim
smjerovima.
"Ako je ovo korito djelo čovjekovih ruku, možda je ono
nekada bilo kanal kojim je voda dotjecala u niže predjele s one
strane zapadnoga lanca", razmišljao sam glasno.
 "Prihvatljivo objašnjenje, Neile," uzvratio je Dariush, "no
zapadni lanac obiluje snijegom i rijekama koje zapadne krajeve
mogu opskrbljivati vodom. Nije bilo potrebe dovoditi vodu iz
središnjega lanca."
"Tako je, u pravu si."
"A možda je riječ o cesti za prijevoz neke rude iz viših
planinskih rudnika?" pitao se Jan. "Možda su nekoć postojali
žljebovi kojima se rudača spuštala odozgor dolje. Možda se
rudača ovdje tovarila u vozila i prevozila u talionice s druge
strane prolaza."
"Lako moguće", rekoh. "Ali ne mislim da je itko pronašao
dokaz bilo kakve industrijske aktivnosti s one strane
planinskoga lanca."
"Nije nitko", na to će Dariush. "Pažljivo sam pregledao
karte ovoga područja, odavde pa sve do zapadnoga ruba
kontinenta, i nisam pronašao ni jednu topografsku anomaliju
koja bi ukazivala na postojanje gradova pod zemljom ili na
industrijska postrojenja."
"Možda su zakopani duboko pod zemljom", uzvratio je
Jan.
"Moguće. Ako su ondje, morali bi biti veoma stari i
prekriveni stoljetnim, možda tisućljetnim nanosima šljunka i
zdrobljenoga kamenja."
"U tome slučaju, moralo je ostati nekoliko očuvanih
zgrada", rekoh.
"Da, ako su građene od kamena i ako su bile vrlo visoke."
"Kažeš da ova cesta završava na udaljenomu kraju
prolaza."
"Da, ondje završava ili iščezava jer je iza te točke sve
prekriveno biljem i zelenilom. Na ovoj geografskoj širini
planeta, na visinama nižim od onih na kojima se nalaze
planinske doline, rastu bujne šume."
 "Hm, suočeni smo s pravim misterijem", promrmljao sam
odmahujući glavom. "Kada već toliko razgibavamo maštu,
zašto se LIZ-om ne popnemo gore i pogledamo postoje li ostatci
kakve rudarske aktivnosti?"
"Da, zašto ne?" prisnaži Jan.
"Samo trenutak, molim vas", promrmlja Dariush odšetavši
prema litici. Zastao je pred njom, okretao glavu čas u jednomu,
čas u drugomu smjeru, zatim je zabacio natrag zureći uvis
prema vrhu kamene gromade. Površina joj je bila gola tisuću i
više metara. Dokle nam je pogled sezao, na njoj nije bilo
moguće vidjeti nikakvih šara, osim nasumičnih tragova zuba
vremena te nekoliko grmova u plitkim raspuklinama.
"Nema baš ni jednoga prometnog znaka", rekoh Dariushu.
"Ni jednih vrata."
Kimnuo je glavom, no po izrazu njegova lica mogao sam
zaključiti da još nije zadovoljan.
"Popnimo se naviše i pogledajmo", reče na kraju.
Vratili smo se u L1Z. Jan je uključio motore i letjelica se
vinula u zrak. Pogonom za lebdenje polako je dizao letjelicu
uvis brzinom od stotinu metara u minuti tako da smo imali
dovoljno vremena za razgledavanje površine litice. Pola sata
kasnije stigli smo do goleme raspukline u planinskome masivu
i zastali, lebdeći nad dolinom i promatrajući pažljivo svaki
detalj. U njoj nije bilo ni traga nikakvoj cesti, rudarskome oknu
ili špilji, a viša područja bila su nedostupna s te točke.
Raspuklina je očito bila rezultat prirodnih procesa. Poslije sat
vremena stigli smo do vrha, nimalo pametniji no što smo bili.
Napravili smo krug oko vrha litice i zatim nas je naš pilot
poveo na dulji izlet dolinama u podnožju planine. Ubrzo smo
klizili zrakom točno iznad mjesta na kojemu su se Pia i Paul
vjenčali. Tu smo se spustili i kratko predahnuli vrativši se u
mislima na onaj prekrasni dan.
 "Ispričajte me, gospodo", rekao je Jan kada smo se
prizemljili i kada je pilot izjednačio pritisak u kabini s vanjskim
pritiskom. "Malko ću odrijemati." Navukao je kapu na čelo,
zavalio se u sjedalu i sklopio oči.
Dariush i ja izišli smo na glavna vrata i odšetali šumom
prema jezeru. Blagi je povjetarac svijao drveće stvarajući
simfonijski efekt svjetlosne refrakcije i šuma lišća, nalik
cilikanju zvončića.
"Kristalna šuma", zamišljeno će Dariush.
"Ime joj savršeno pristaje", složih se.
Hodajući tako došli smo do proplanka uz jezero i primijetili
pojas ugažene trave na kojemu su mladenci bili podigli svoj
šator. Na obali blizu vodopada pronašao sam dva slova P
sastavljena od oblutaka, između kojih je stajalo slovo t - ili
možda znak plus.
Dariush je zastao i šutke promatrao namreškanu površinu
jezera. Desnom je rukom načinio znak križa. Izvukao je iz
džepa vrčić s poklopcem i otvorio ga. Zatim je palcem i
kažiprstom izvadio iz njega zrnatu bijelu tvar i bacio je u jezero
u četiri smjera, mičući cijelo vrijeme usnama.
"Blagoslovljena sol, Neile", objasnio mi je nakon što je
završio. "Simbol, znak autoriteta. Predajem ovo mjesto i ovaj
planet Gospodaru svemira, našemu Spasitelju."
"Treba li ga predavati?" upitah s prizvukom skepse.
"Njegovo je jer je sve nastalo po njemu, od njega i za njega.
Unatoč tome, na nebeskome svodu vodi se rat."
"Rat? Rata nema već gotovo stotinu godina."
"Mislim na rat koji će trajati do kraja vremena. Stoga je ovo
ubavo mjestašce potrebno vratiti njegovu pravomu vlasniku.
Molio sam se i da cijeli ovaj planet dođe pod Kristovu vlast -
ako je pao, kao što je i naš jednom pao."
 Iz poštovanja prema ovomu čovjeku nisam izrekao nove
prigovore. Ipak sam, napola u šali, rekao: "Hm, preostaje nam
još susresti se s Novinim Adamom i Evom."
"Već smo se susreli s Novinim zmijama", uzvratio je.
Osmjehnuli smo se jedan drugome i tako prešutno
okončali svoju malu teološku raspravu.
Odlučivši prošetati malko uz jezero najprije smo skakali s
kamena na kamen i prešli preko potoka koji se nešto podalje
pretvarao u vodopad. U jednomu trenutku okliznuo sam se i
čizme su mi se natopile vodom. Upravo sam se spremao
skinuti ih kad sam se sjetio zmija. Nadvladavši strah ostatak
puta hodao sam bos. Bilo je jako ugodno hodati po toploj plavoj
travi, udisati njezin miomiris, osjećati hladan povjetarac na
obrazima. Kristalna me je simfonija snažila i istodobno mi je
bila izvor utjehe. Sve u svemu, bijaše to najčarobnije mjesto
koje sam ikada vidio; ne ću pretjerati ako kažem da je bilo
jednostavno savršeno. Jezero smo obišli za samo nekoliko
minuta našavši se ubrzo ponovno pored vodopada. Sjeo sam u
travu i kvasio stopala, snen od žuborenja vode, kristalne šume
i ptičica koje su se odnekud pojavile i vinule se visoko u zrak
iznad nas.
Dariush je kleknuo pored mene. Kraće je vrijeme klečao
potpuno nepomičan osjećajući se, vjerujem, kao i ja,
zadovoljan i smiren do te mjere da nije osjećao potrebu za
razgovorom koji nam je mogao samo odvući pažnju od silne
ljepote kojom smo bili okruženi.
U jednomu trenutku podigao je ponovno desnu ruku i
učinio znak križa u smjeru planine s druge strane jezera.
Zatim se, i dalje klečeći, vratio molitvi, tijela uspravna poput
svijeće. Ostao je tako nepomičan dulje no što je izgledalo
prirodno, nepomična lica, sklopljenih očiju. Gledao sam ga s
nelagodom, osjećajući nestrpljenje, ali nastojeći i dalje ostati
zaokupljen neprispodobivom ljepotom doline.
 Iznenada je zastenjao i osovio se s naporom na noge,
uznemiren, očiju vlažnih od boli.
"Što je, Dariushe?" upitao sam ga.
Pogledao me je i ja sam u izrazu njegova lica razabrao tugu
kojoj nisam vidio povoda.
"O čemu se radi?" salijetao sam ga.
"Ovdje se dogodilo veliko zlo", rekao je.
"Ovdje?"
"Ne na ovoj livadi. Nedaleko odavde."
"Kako znaš?"
"Nekoć davno ovo je bilo mjesto užasa i očajanja, osjećam
to."
Pokušavajući ga razumskim pristupom odvratiti od
mračnih misli koje su ga iznenada obuzele upitao sam ga:
"Kako to može biti? Ne postoje dokazi da je ovdje ikada
postojala civilizacija. Takvih dokaza nema. Ta cesta - gledaj, je
li to doista cesta? Ne znamo ništa o njoj."
"Ovdje je postojala civilizacija. I velika bijaše njezina zloća."
"A što ako si ti to samo utvaraš?" rekoh sumnjičavo.
"Možda je to nešto podsvjesno. Možda ti se vraća sjećanje na
stradanja tvoje obitelji u bombardiranju Teherana."
"Radi se o nečemu drugom, Neile."
Sumnjičaviji no ikada sjetio sam se kako je Dariush
tijekom putovanja žudio za tim da pronađe tragove bilo kakve
civilizacije na ovomu planetu i kako je bio razočaran kada se
pokazalo da od toga nema ništa. Da Dariush nije pomiješao
svoja razočaranja sa svojim mitovima o dobru i zlu?
Zurio je u mene s izrazom neizrecive tuge ili žaljenja na
licu, teško mi je reći čega točno. "Čujem i vidim to u duhu",
rekao je.
Posvuda oko nas s visoka su se obrušavale ptice. Zrak je
odisao opojnim mirisom cvijeća. Potočić koji se izlijevao u
bazen žuborio je kao i prije. Nebo je bilo bez oblaka,
tamnoplave boje, obasjano svjetlom AC-A i njezinih sestrinskih
zvijezda koje su sjale danju i noću. Svuda oko mene vladao je
spokoj, ugodan oćut dobrostive prirode. Bilo je teško zamisliti
mjesto nevinije od ovoga.
"Ovdje nema ničega", rekoh. "Sami smo."
Uputio mi je neobičan pogled i rekao: "Nikada nismo sami,
ma koliko bili udaljeni od doma. Tijelo Alfe i Omege uvijek se
iznova rađa i raspinje."
Dariush je pribjegavao ovakvu simbolizmu kadgod mu se
činilo da je razum nedostatan - ili odveć trom. Bio sam
potpuno uvjeren da on svoj primitivni strah projicira na ovaj
djevičanski nedirnut svijet. Naravno, nisam mu to rekao.
Dobro me je poznavao i mogao je pretpostaviti što mislim. Ili
je, možda, po izrazu mojega lica mogao zaključiti da ne
vjerujem njegovim riječima, štoviše da sumnjam u njegovu
iracionalnu intuiciju.
Uzdahnuo je i rekao: "Jan nas čeka. Pođimo."
Vratili smo se u LIZ i pripremili se za odlazak. S obzirom
na to da Jan nije više mogao čekati, nismo mogli razgledati
tornjeve. Odvezao nas je do raketoplana i ubrzo sam opet bio
u svojoj sobi na Kosmosu.

Dan 141.:

Nakon uobičajenih večernjih jezičnih vježba pretpostavljao

sam da ćemo se, kao i obično, zadržati kraće vrijeme u bistrou
uz čašicu. Dariush se, međutim, ispričao rekavši da mu je
potreban odmor.
"Žao mi je ako sam se jutros pokazao bezosjećajnim", rekao
sam.
 "Ne moraš se ispričavati, Neile. Razumijem kako si se
osjećao."
"Znam da si bio uznemiren zbog nečega. Ipak, zbunjuje me
što si to osjetio na mjestu na kojemu bi čovjek to najmanje
očekivao."
"Da, na mjestu velike ljepote, na otoku potpuna sklada i
spokoja."
"Da, lijepo si to rekao. A opet, cijeli je planet jedna
neprispodobiva divota."
"Nije cijeli."
"Opet ti tvoji osjećaji?"
Kimnuo je glavom: "Ona malena skrivena dolina možda je
bila utočište. Ljudi su možda bježali tamo pred zlom kojim su
bili okruženi."
Nije mi bilo stalo do prepirke s njim jer se incident pored
jezera bio zamalo pretvorio u sukob ili, točnije, u osjećaj
obostrane nelagodnosti; među nama se iznenada, kao
neizbježna posljedica sudara mitova u koje je vjerovao i mojega
mišljenja, poremetila ravnoteža.
Prije no što se okrenuo i zaputio prema svojoj sobi,
uzdahnuo je i zamišljeno promrmljao: "Donijeli smo Zemlju sa
sobom, na ovaj planet. Donijeli smo sa sobom svoje poimanje
dobra i zla jer je to u svima nama. Naše oholo putovanje
zarazilo je ovaj prekrasni svijet."
"Misliš da se ono što si osjetio dolje u kristalnoj šumi, što
god da je to bilo, ticalo nas, a ne neke opake civilizacije koja je
nekada ovdje postojala?"
"Ne bih znao reći. Možda se na ovomu mjestu susreću dva
zla."
"Zašto se na ovomu mjestu ne bi susretala dva dobra?"
uzvratio sam.
 Zagledao se zamišljeno u mene i ja sam još jednom osjetio
sablasnu nelagodu koju osjećamo kada se nađemo na rubu
neke nepoznate tajne, lijepe i opasne. Istodobno vas privlači i
odbija, iako nema vidljivu formu.
"Trebali bismo se naspavati", rekao je iznenada.
Zaželjeli smo jedan drugome laku noć i ja sam se vratio u
sobu i unio nove zabilješke u dnevnik. Otišao sam na bazen u
uobičajeno vrijeme i predao Paulu svoje najnovije črčkarije.

Dan 157.:

Dariush mi je rekao da je obavijestio arheološki tim o

"cesti", tornjevima i matematičkim nepravilnostima. Vrlo su
uzbuđeni i razgovaraju s ostalim timovima i ODI-jem o slanju
ekspedicije na teren. Uzimajući u obzir da su "dokazi" prilično
slabašni odgovornima i njihovim povjerenstvima trebat će
neko vrijeme da donesu takvu odluku zbog koje bi došlo do
novoga preslagivanja istraživačkih prioriteta, koji su već bili
brojni preko svake mjere.
U međuvremenu ništa nas ne priječi da sami krenemo u
napad.

Dan 159.:

Danas smo ponovno posjetili misteriozno mjesto. Ovoga

puta tamo nas je raketoplanom prebacio Paulov kum, ruski
pilot. I Paul nam se odlučio pridružiti. Njegov slavenski
temperament dominirao je našom malom družinom: taj je
čovjek mješavina visoke inteligencije i sposobnosti za
intenzivno fokusiranje, čemu treba pridodati i njegov
emocionalni spektar koji se pokazao puno širim nego u nekoga
anglosaksonca, Perzijanca ili čak Španjolca. Jednom riječju,
bio je izvan sebe od uzbuđenja.
"Oče Ibrahime," obratio mu se uzbuđeno kada smo se
ukrcali u LIZ i napustili geološku bazu vinuvši se u zrak prema
planinskim vrhuncima, "ispričaj mi još jednom, svaka
pojedinost - ništa ne ispuštajte."
Dariush ga je potanko upoznao sa svime što smo znali,
iako su sve to bile više-manje pretpostavke.
"Kažem vam da je cesta to!" uvjeravao ga je je Paul. "Znam
da je cesta. A svaka cesta negdje vodi, da. Svaka cesta ima
razlog da je na nekom mjestu, da."
"Da, vjerujem da je tako", odgovorio je Dariush. Ja sam,
pak, svoje misli držao za sebe ne govoreći o tome koliko sam
puta u životu naišao na iznenađujuće stvari i na kraju shvatio
da ih je moguće objasniti prirodnim razlozima, ako ste spremni
kopati dovoljno duboko. Sjetio sam se tirkizne kocke koju sam
pronašao u pustinji u tinejdžerskim godinama. Bilo je to veliko
iznenađenje za mene, ta kocka. Pa ipak, prevelike smo nade
polagali u čudnovate formacije na klisurama i u uleknine u
kori planeta, a jedne i druge vjerojatno su bile rezultat puke
slučajnosti ili običan hir prirode.
Unatoč tome, osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje.
Ovo poslijepodne provest ćemo po svoj prilici u ugodnu
raspoloženju koje će nam, makar samo u mašti, odvratiti
pažnju od naših svakodnevnih poslova.
Dok smo letjeli sredinom doline, Paul se u kopilotovu
sjedalu nagnuo naprijed i pokazao prstom prema koritu koje
nam se približavalo velikom brzinom.
"Eno je! To sam vidio. Sada vidim bolje." S izrazom veselja
na licu i živahno gestikulirajući okrenuo se prema nama i
uskliknuo: "To je cesta; to je cesta!"
Njegov sunarodnjak dobacio mu je ironičan osmijeh,
promrmljao nešto na ruskome i počeo se spuštati.
 "Volođa, možeš li nas najprije odvesti do kremljeva?"
upitao je Dariush. Ne odgovorivši mu pilot je promijenio kurs
i skrenuo desno podižući se, uz pomoć pogona za lebdenje,
prema bližemu od dvaju tornjeva. Preletjeli smo polako preko
njega i, pogledavši dolje prema njegovoj jezgri, uvjerili se da su
satelitske snimke bile točne. Bio je šupalj.
Toranj je, naravno, mogao nastati kao posljedica
djelovanja geoloških sila jer se nije gotovo ni po čemu
razlikovao od prirodnih kamenih tornjeva u Arizoni. Njegovi
debeli zidovi bili su ruševni i nedostajala mu je barem polovica
obujma, a kamenje od kojega je bio izgrađen ležalo je
razbacano u podnožju. Očuvani dio bio je visok kojih šezdeset
metara i dominirao je okolicom. S nutarnje i vanjske strane bio
je prekriven nečim nalik debeloj mahovini ili alpskoj lozi, a na
nekoliko mjesta moglo se vidjeti korijenje grmlja što je raslo u
raspuklinama.
"Možemo li se prizemljiti?" upitao sam.
"Površina ne odgovara," reče pilot, "no ako želite, lebdjet ću
nekoliko metara iznad, ako nemate ništa protiv ljestava."
Opreznim manevrom doveo je letjelicu točno iznad strme
kosine nazupčanoga kamenja uz sam toranj, izjednačio
unutarnji i vanjski pritisak i otvorio glavna vrata. Paul se
žurno vratio u sredinu letjelice, pronašao ljestve i odmotao ih
tako da su sada visjele s vrata. Zatim se njima jednostavno
spustio na zemlju.
Vladimir je držao letjelicu u lebdećemu položaju pa smo se
za njim spustili i mi ostali, ja posljednji među svima. Po tko
zna koji put u životu proklinjao sam svoju bolesnu nogu i sve
ogavne zmije u poznatome nam svemiru. Ipak, loše
raspoloženje ubrzo me je prošlo. Već samo to što sam bio ondje
izazivalo je u meni golemo uzbuđenje, budilo osjećaj da sam
suočen s posebnim izazovom i predstavljalo i više nego
dovoljno kompenzaciju za sve poteškoće.
 Dok smo, približavajući se najbližemu zidu, onomu dijelu
koji se urušio, s najvećim oprezom birali kuda ćemo stati,
primijetio sam da je kamenje slično smrskanim granitnim
pločama i da je obraslo sivim lišajevima. Osim toga, na ovo
područje nekoć davno srušila se lavina kamenja i sipine,
ostavivši za sobom gruhlje i ruševine.
Paul je prvi stigao do podnožja tornja. Ondje je zastao i
preko ostataka zida gledao u njegovu šuplju jezgru čekajući da
prispijemo i mi ostali.
Unutrašnjost tornja unekoliko se razlikovala od njegova
vanjskoga dijela po tome što je dno bilo puno krhotina. Kako
je, međutim, unutra bilo vrlo mračno, a nije bilo ni zemlje, loze
i mahovine bilo je nešto manje. Sada smo vidjeli da je
unutrašnjost tornja potpuno kružna oblika. Činilo se, zapravo,
da se radi o gotovo savršenoj kružnici, što se izvana nije moglo
vidjeti. Paul je preskočio zid i, hvatajući se za povijušu, spustio
se na dno. Našavši se dolje počeo je čupati granje i busenje iz
zidova. Dotada mu se već bio pridružio i drugi Rus pa su njih
dvojica ubrzo očistili dio zidne površine, što Dariush i ja nismo
mogli vidjeti jer se sve to odvijalo neposredno ispod nas.
Iznenada, obojica su zastala i ustuknula nekoliko koraka.
Gledali su u nas širom otvorenih usta, bez riječi.
"Što je?" upitao sam.
Paul se nakašljao i drhtavim glasom rekao: "Nismo sami u
svemiru."

Dan 160.:

Ove retke ispisujem u svojoj sobi na Kosmosu. Sinoć,

poslije dana prepuna zapanjujućih otkrića, vratio sam se na
brod posve iscrpljen. Uspio sam samo dovršiti ovih nekoliko
bilježaka i zatim zaspao, a da toga nisam bio ni svjestan.
 Probudio sam se jutros u pet sati, otišao u arboretum i
neko vrijeme zamišljeno šetkao. Arboretum mi se odjednom
učinio skučenim i posve nezanimljivim mjestom. Sjeo sam i
neko vrijeme slušao Mozarta, a onda sam u jednomu trenutku
primijetio da su mi se oči orosile suzama. Osjećao sam se vrlo
neobično i bio sam bez ikakvih emocija. Potisnuo sam suze i
otišao u restoran sa samoposluživanjem i doručkovao, zureći
u prazno.
Činjenica da nismo jedina inteligentna bića u svemiru
isprva vas zapanji i potrebno vam je neko vrijeme da je
usvojite. U ovomu trenutku znamo vrlo malo. Tko su bila ta
bića? Posjetitelji? Istraživači poput nas? Kolonizatori koji su
zbog nekoga razloga odustali i otišli? Jesu li još ondje, na nekoj
od obližnjih zvijezda? Ili je ovo oduvijek bio njihov dom? Ako je
ovo potonje istina, jesu li potpuno izumrli ili ostatak ovih
moćnih ljudi živi i dalje negdje na Novoj, posve drukčije nego
što su živjeli u naponu svoje snage? Doista, jesu li uopće bili
ljudi - onako ka- ko mi zamišljamo inteligentna bića? Ne
znamo kako su izgledali, što su mislili, zašto su činili ono što
su činili. Znamo samo da su bili ovdje.
Upravo sam se vratio u svoju sobu i sada ću završiti s
pisanjem bilježaka o jučerašnjim događajima:
“Nismo sami u svemiru", rekao je tada Paul.
Domahnuo nam je rukom da mu se pridružimo, što smo
Dariush i ja i učinili izlažući se popriličnoj opasnosti, s obzirom
na našu dob i moje slabo fizičko stanje. Spustili smo se sigurno
na dno tornja i ondje ugledali nešto što su već vidjeli naši
prijatelji: dijelovi zida koje su ogolili bili su podignuti od
golemih pravokutnih kamenih blokova, precizno isklesanih,
istih dimenzija, a tragova žbuke nije bilo. Dariush se nagnuo
prema zidu i pažljivo razgledao spojeve. Ja sam se povukao
korak natrag i zvjerao pogledom svuda oko sebe. Negdje na
polovici najvišega očuvanog dijela zida nasuprot nas (na strani
koja se uzdizala nad dolinom) iz njega je stršila nekakva
izbočina ili možda potporna greda koja je nekoć zacijelo nosila
pod. U prostoriji nije bilo moguće vidjeti ni jedan prozor jer je
zid s vanjske i unutarnje strane bio obrastao lozom.
Vladimir je nosio sa sobom naprtnjaču iz koje je sada
izvukao nekakav priručni instrument. Aktiviravši ga koračao
je polako prostorijom, a instrument je odašiljao svjetlosne
zrake u svim smjerovima. Prilagođujući svoj položaj korak po
korak sužavao je koordinate sve dok nije pronašao sredinu
prostorije.
"Savršen krug," reče, "promjer mu je 31,79 metara."
"Naravno, oni su imali drukčiji sustav mjerenja", reče za
sebe Dariush.
Vladimir je uz pomoć zvučnoga radara, čiji su signali očito
prolazili kroz kamen, ispitao debljinu i sastav zidova.
"Ispod samoga središta prostorije, na dubini od 6,35
metara, nalazi se pod. Od metala je. Instrument nije sposoban
identificirati o kojoj je vrsti metala riječ, no sigurno je da nije
ni od željeza ni od čelika. Možda sadrži olovo ili neku čovjeku
nepoznatu leguru."
Prtljao je s nečim na instrumentu i očitao još neke
podatke.
"Visina od poda ispod nas do vrha očuvanoga dijela zida
iznosi 95,37 metara."
Dariush je računao u glavi i rekao: "Ostavimo li po strani
krov ili strop, visina tornja točno je trostruko veća od promjera
unutarnjega dijela."
"Volođa, ima li kakvih otvora u zidu?" upitao sam.
"Da vidim", rekao je i usmjerio instrument prema
neoštećenomu dijelu zida skenirajući s lijeva na desno,
podižući svaki put instrument naviše. Zastao je malko iznad
izbočine ili potporne grede podnice koju sam primijetio.
"Prozor. Okrugao je. Promjer mu je 3,179 metara."
 Izračun nije tražio nikakvu osobito kompliciranu
matematičku operaciju. "To je desetina promjera
unutrašnjosti tornja", rekoh. "Vjerojatno su koristili decimalni
brojčani sustav."
"Pitam se jesu li imali deset prstiju", glasno je razmišljao
Dariush.
Vladimir je rekao: "Prozor je potpuno prekriven nekim
organskim materijalom. Grane vinove loze, rekao bih."
Vratio se istim putom točno u sredinu prostorije i potvrdio
njezin položaj na planetu uz pomoć geografske dužine i širine.
Zatim smo, verući se uza zidove, izišli iz tornja i vratili se u
LIZ. Trebala nam je nepuna minuta da preletimo prolaz i
sletimo tik uz drugi toranj. Bio je u jednako bijednu stanju kao
i prvi, a način gradnje ni po čemu se nije razlikovao od prvoga.
Očitavanje njegovih dimenzija pokazalo je da je istovjetan
prvome. Zabilježili smo njegovu geografsku dužinu i širinu i
zatim se ponovno vinuli u zrak. Pilot je spustio letjelicu sasvim
nisko, naciljao prolaz i velikom brzinom izjurio iz njega
nastavljajući let duž korita prema istoku, u smjeru planina s
druge strane doline. Pritom je cijelo vrijeme očitavao podatke
na ploči s instrumentima.
Nešto dalje odmahnuo je glavom i brzometno rekao nešto
na ruskome.
"Što je?" upitao sam.
"Vrlo zanimljivo", odgovorio je Paul. "On kaže, ova cesta je
kao strijela, vrlo ravna, nije zakrivljena ni za najmanji dio
stupnja. Algoritmi na njegovim instrumentima izračunali
prosjek brojnih manjih mjerenja od lijeve do desne obale i
otkrili pozicija njegove središnje linije. Sada znamo da ta linija
siječe linija između dva tornja, siječe na dvije potpuno iste
udaljenosti. Shvaćate li što želim reći?"
"Nešto poput slova 77"
 "Tako je. Ali toliko precizno da je to jednostavno sjajno,
sjajno, kažem. Nedostaje samo nekoliko centimetri do
savršene simetrije, tako on misli."
Vladimir je usporio letjelicu koja je neko vrijeme lebdjela,
a zatim se spustio među drveće ne prizemljivši se na nasipu,
već u guduri u samu koritu, posve blizu prednje strane klisure.
Iskrcali smo se usred mekana grmlja aromatične paprati i
zaputili se bez većega napora prema njoj. Primijetio sam da
Vladimir često pogledava instrument koji je držao u ruci.
"Što je? Što si pronašao?" upitao sam.
"Samo apstrakcija", odgovorio je Vladimir koji je, za razliku
od Paula, govorio nešto dotjeranijim engleskim. "Matematička
linija, aksijalna linija ceste, ona završava... ovdje", dodirnuo je
zid prstom.
"To je također geografska sredina kontinenta", prisnažio je
Dariush.
"Ali ovdje nema ničega", na to će Paul. "Nema nikakve
oznake, nikakvog znaka."
"Da, a ako im je sva ta preciznost bila toliko važna, zašto
nisu ostavili neku oznaku?"
"Možda ona postoji," rekao sam, "no ako je ova strana
doline i po čemu slična drugoj, tada je zatrpana. Volođa, može
li ta tvoja stvarca detektirati metal u tlu pod našim nogama?"
Pilot je uposlio ne jedan, nego tri instrumenta, nakon čega
je podigao pogled i odmahnuo glavom.
"Ništa."
Paul, Dariush i ja zurili smo u tlo pod nogama. Zatim smo
se, nagonski, prignuli i uzeli izvlačiti klimavo kamenje iz
podnožja klisure. Bila je to herkulovska zadaća i ukazivala je
više na luđački optimizam nego na razumno korištenje
energije.
 "Čekaj", reče Vladimir okrenuvši nam leđa. Utipkao je
nešto na jedan od svojih instrumenata, a zatim nakratko
zastao.
"Trianguliram na sredinu oba tornja, na mjesto na kojemu
se nalaze prozori. Oba, što je vrlo značajno, gledaju točno u
ovu točku. Zašto?"
Nitko od nas nije mogao ponuditi odgovor. Gledali smo u
Vladimira koji se mrštio i ponovno utipkavao nešto u
instrument očitavajući rezultat.
Iznenada je podigao pogled i rekao: "Od sredine onih
prozora moguće je potegnuti dvije hipotetične linije.
Pretpostavimo li da se one sijeku ovdje na planini, točno na
mjestu gdje završava korito, to bi nam moglo pomoći da
doznamo nešto više."
Paul, koji je bio šef Odjela navigacije na Kosmosu, shvatio
je o čemu se radi prije mene. Snažno je kimao glavom. "Da,
tako je, naravno. Aksijalna linija ceste, ona horizontalna, a
linije koje idu od tornjeva trebat će se spuštati i u isto vrijeme
konvergirati prema vršak, gdje se ove tri linije moraju sastati."
"Moraju?" na to će Dariush mršteći se. "To je puko
nagađanje."
"Slažem se s vama, oče", na to će Vladimir. "Međutim, ako
je vršak točno ovdje i uzmemo li u obzir preciznost svih
mjerenja koja smo do sada poduzeli, ne ukazuje li to na
mogućnost da postoji točno određen odnos dviju
konvergirajućih linija, povučenih s tornjeva, s glavnom
aksijalnom linijom?"
"Shvaćam na što ciljaš. To jest samo pretpostavka, no valja
je uzeti u obzir."
Vladimir je značajno kimao glavom. "Znači, jasno vam je,
gospodo, ako se sve linije, kao što pretpostavljamo, doista
sijeku točno ovdje, ostaje nam samo jedna dvojba."
"Misliš na dubinu?" upitao sam
 "Tako je", potvrdio je Paul. "On nama kaže da ispod nas
možda nečega ima, ali mi ne vidimo koliko je to duboko dolje."
Vladimir je okrenuo instrument prema nama, našto se mi
okupismo oko njega da vidimo.
"Ah", rekoh. "Cijelo vrijeme razmišljamo
dvodimenzionalno. Tvoja naprava razmišlja trodimenzionalno
i kaže nam da se sve linije stječu točno na mjestu gdje dodiruju
vanjsku stranu stijene, negdje ispod mjesta na kojemu
stojimo."
"Ako je moja teorija točna i ako su točne koordinate svih
linija, mjesto na kojemu se one sijeku u jednoj točki nalazi se
na oko 2,78 metara ispod vaših nogu, dr. Hoyose."
"Zbilja? Takva vrsta nagađanja vjerojatno je pretjerana."
"U tome slučaju provjerimo koliko sam dobar u
nagađanju."
Nastavili smo izvlačiti kamenje iz podnožja klisure. Paul je
otrčao do LIZ-a i vratio se nedugo zatim s kutijom u kojoj je
bio alat. Između ostaloga, bila je tu pneumatska bušilica s
dlijetom. Stišćući je čvrsto šakama dlijetom je začas probio
čvrsto tlo do dubine od tridesetak centimetara sklanjajući
kamenje na stranu. Među alatom je bila i cijev za usisavanje
te dvije obične lopatice. Čak ni s takvim alatom nisam mogao
dugo izdržati fizički napor. Prvi sam se umorio, a ubrzo je i
Dariush morao zastati kako bi došao do zraka. Na kraju nam
nije preostalo drugo nego da sjednemo na zemlju i gledamo
kako se dvojica mlađih muškaraca bacaju na posao.
Zapeli su svojski i za sat vremena iskopali rupu široku
gotovo tri metra i metar i pol duboku.
"Ako smo u pravu," rekao je Vladimir, "vrlo smo blizu.
Možda pronađemo vrata ili njihov vrh. A možda pronađemo i
ključ u bravi. To će zatresti čitavu planinu i širom otvoriti
velika zlatna vrata."
"A iza njih je dvorac iz bajke pun zlatnih dukata!"
 "I golemi crveni zmaj, Pavele!"
Obojica su prasnuli u smijeh, no iznenada se slediše. Paul
je pao na koljena.
"Nešto smo pronašli", uzviknuo je.
Dariush i ja požurismo do ruba jame - imali smo što i
vidjeti: oba su muškarca klečala i uklanjala sitno kamenje i
zemlju oko klisure.
"Što je to?"
"To šare u litici", promrmljao je Paul. "Nema puno, ali su
velike. Pogledajte."
Pogledao sam, no isprva nisam vidio bogznašto. Na
površini litice ugledao sam nekoliko klinastih ureza. Ispod njih
bili su uklesani vrhovi raširenih krila, nalik onima u orla ili na
nekoj umjetnini koja prikazuje anđela. Nakon još jednoga sata
kopanja na litici se ukazalo krilato čovjekoliko biće s rogovima
na glavi i čovjekolikim licem s tri oka. Ispod pupka obnaženoga
lika stršalo je nešto nalik koplju s oštrim vrhom upravljenim
na lijevo dok je lice bilo napola okrenuto prema desnoj strani.
No- ge i stopala protezali su se naniže i bili su triput duži od
trupa, a svaki od deset nožnih prstiju produžavao se u pandže.
Ruke su mu bile ispružene horizontalno i završavale su
šakama, također nalik pandžama. Lijeva ruka čvrsto je stezala
pernatu strijelu. Na otvorenomu dlanu desne ruke ležalo je
nešto nalik plamenu.
Sva četvorica ustuknusmo buljeći zapanjeno i bez riječi u
lik na litici.
"Tako su izgledali?" prozbori Paul kao da se obraća sebi.
"Mislim da je to kultni simbol", reče Dariush. "Prikazuje
nebesko biće ili božanstvo."
"Nadam se", promrmljah jer mi nije bio drag osjećaj što ga
je lik izazivao u meni.
"Ovo je djelo vrsnog umjetnika", rekao je Paul.
 "Izrađen je neobično profinjeno", uzvratio je Dariush.
"Ruka onoga tko ga je isklesao znala je što radi."
"Nalikuje egipatskim kamenorezima iz faraonova hrama",
rekao je Vladimir.
"Sliči egipatskim kartušama samo utoliko što su oba
primjer slikovnoga pisma urezana u kamen. I oba su vrlo
elegantna. Tu prestaje svaka sličnost."
"Ne postoji li krilato božanstvo u egipatskoj kozmologiji?"
upitah.
"Postoji," odgovori Dariush kimajući glavom, "ali faraonovi
su se umjetnici, izrađujući svoje bareljefe i zidne slike,
potrudili prikazati čovjekovu prirodnu anatomiju. Premda
stilizirani i hijeratski, likovi njihovih božanstava uvijek su
odjenuti i zadržavaju istančanost i toplinu, zajedno s
božanskim karakteristikama. Iako im je kozmologija bila
pogrješna, a vjerujem i da je donekle bila pod utjecajem zlih
duhova, u njoj ćete uvijek pronaći nešto ljudsko. Lik koji
gledamo doima se prilično neljudskim, čak bih rekao zlim."
"Nalik je čovjeku", usprotivio se Vladimir. Zatim je slegnuo
ramenima i dodao: "Čovjek s tri oka."
"I pandžama", pridometnuo sam.
"I rogovima", prisnažio je Paul.
"Bilo kako bilo, tek smo ga otkrili i sada je teško reći bilo
što o njegovu značenju", rekao je Dariush. "Moramo shvatiti
kontekst u kojemu je nastao. Nastavimo li kopati, možda
pronađemo još nešto."
Dvojica mlađih muškaraca latiše se ponovno kopanja
pazeći da što ne oštete oruđem.
Nekoliko centimetara ispod nogu "božanstva" pojavila se
urezana linija koja se pružala ravno prema dolje. Paul je
lopatom pažljivo uklanjao šljunak i krupnije kamenje.
Protekao je još jedan sat, jama je sada bila znatno dublja i
vidjeli smo da urezana linija seže još metar dublje u tlo. Na
kraju, nakon što su uklonili posljednje ostatke krhotina, linija
je završavala zasjekom kružna oblika.
Ona dvojica zapeše još energičnije kopati i ubrzo se pokaza
da je prikaz na površini planinske litice znatno širi i
kompleksniji:
Crtež urezan u stijenu sadržavao je tri diska poredana
jedan do drugoga na udaljenosti od tridesetak centimetara.
Najveći, promjera otprilike pola metra, nalazio se u sredini
(linija je doticala njegov vrh). Onaj s lijeve strane bio je
neznatno manji. Promjer diska s desne strane iznosio je
osminu promjera ostalih dvaju.
"Misliš li...?" zaustio sam.
"Kopajte dublje", inzistirao je Dariush.
"Da, da", uzvratio je Paul zamahujući lopatom. Vladimir se
povukao korak natrag i promatrao ga.
Nismo trebali dugo čekati. Vertikalna linija nastavljala se
ispod središnjega diska. Nakon još nekoliko zamaha lopatom
ukaza se njezino odredište - horizontalni niz kugli različite
veličine - osamnaest njih. Linija je doticala sedmu kuglu s
lijeve strane i tu je završavala.
"Shvaćate vi u što mi gledamo?" upita Paul.
Svi složno kimnusmo potvrdno glavama.
Sva četvorica sjedosmo, Dariush i ja na rub iskopine, a
dvojica mlađih muškaraca među krhotine i gruh. Neko smo
vrijeme šutjeli kao zaliveni.
Sunce - AC-A - zalazilo je iza nazubljenih vrhova planina
na zapadu. Vladimir je ustao i otresao prašinu s hlača svoje
uniforme. Namjestio je instrument na disk hijeroglifskoga AC-
A i očitao podatke. Vrtio je glavom. Zatim je položio instrument
na manji disk njegova sedmoga planeta i naprava je iznenada
počela ispuštati jednoličan zvučni signal.
 "Kao što sam i mislio", reče osmjehnuvši se. "Dobar sam u
nagađanju."
"Maksimalno dobar ", uzvrati Paul skočivši na noge i
lupivši ga po ramenu.
Onaj se drugi nasmijao i pogledao na svoj ručni sat.
"Kasno je", reče. "Raketoplan u geološkoj bazi do sada je pun
tereta. Moramo se vratiti."
"Hoćemo li se uskoro vratiti ovamo?" upita Dariush.
"Čim prije uzmognemo."

Dan 184.:

Sada je sve na drugima. Dariush je obavijestio vođu

arheološkoga tima o našemu pronalasku, a ovaj je cijelu stvar
proslijedio ODI-ju. ODI je odmah naredio da se započne s
iskapanjima poslavši onamo arheologe, Dariushove lingviste i
inženjere. U praksi je to značilo da se odmah pristupilo gradnji
bazne stanice u dolini između tornjeva i litice s crtežom. Baza
je već gotovo završena. Medijski programi na panoramskim
zaslonima na Kosmosu pokazali su nam gradnju baze, ogradu
kojom je okružena, deset nastamba i pomoćnih zgrada koje će
služiti za istraživanje artefakata koje otkrijemo te mjesta za
slijetanje LIZ-ova. Smještena je na uzvisini koja gleda na
korito, na polovici puta između tornjeva i litice.
Otkriće je s pravom pripisano Dariushu i njegovoj
detektivskoj umješnosti. Na sreću, nitko nije postavljao pitanje
o tome tko je bio s njim u ovoj rekreativnoj vožnji. Ja sam se
povukao u anonimnost rezerviranu za one koji nikomu nisu
od koristi. S obzirom na to da je pažnja svih sada usmjerena
na mjesto otkrića, nikome od nas ne pada na pamet upuštati
se u nove avanture na terenu. Cijelo je područje pod
najstrožim nadzorom, "iz sigurnosnih razloga", što vjerojatno
znači da ga se želi sačuvati kao mjesto značajno za kulturnu
baštinu, zaštititi pronađene artefakte i spriječiti amatere u
možebitnoj namjeri da se rastrče na sve strane sa svojim
kanticama i lopaticama. Iako mi teško pada to što ne
sudjelujem u svemu tome, siguran sam da će me moj prijatelj
obavještavati o svemu; uostalom, razvoj događaja mogu
promatrati preko 3D programa od kojih se neki prenose uživo.
Vijest o otkriću uzbudila je sve članove posade i
znanstvene timove - posvuda se osjeća ushit i zaprepaštenje
izazvano sada već nepobitnom činjenicom da nismo sami u
svemiru. Zanimljivo je sjediti u restoranu sa
samoposluživanjem dok do vas dopiru dijelovi razgovora o ovoj
temi, a ništa manje zanimljivi nisu ni službeni komentari
elektronskih medija: Jesu li bili kolonizatori ili posjetitelji kao
mi? Jesu li bili domorodci na ovomu planetu? I gdje su sada?
Jesu li imali krila i tri oka u glavi ili su ti detalji samo
simboličkoga karaktera? Kako su, zapravo, izgledali?

Dan 186.:

Sjajne vijesti danas.

Paul i Pia pozvali su me da budem njihov gost za večerom
u restoranu na palubi A - jelovnik će biti europski. Tako je i
bilo: jela su bila pripravljena na francuski način, što znači da
nam je puran s Nove bio poslužen s izvanrednim umacima. Pili
smo sintetičko vino i kradomice pijuckali pravi Nova-liker iz
prokrijumčarene ploške. Vino je bilo izvanredna okusa dok je
liker bio ponešto slatkast i nezreo jer je još fermentirao, no u
svakom slučaju bio je daleko bolji od uobičajena Kosmosova
"Bordeauxa", dobivena tko zna kakvim kemijskim procesima.
Nakon večere mladenci su se ozarenih lica nagnuli preko
stola prema meni; Pia je bila rumena od uzbuđenja.
 "Očekujemo dijete", prošaptala je.
Nasmijao sam se, a ruke mi same od sebe poletješe u zrak
jer me je vijest istinski obradovala.
"Iskrene, najiskrenije čestitke!" provalilo je iz mene glasnije
no što je trebalo. "Dao Bog da ne bude jedino!"
"Pssst, pssst, Neile", na to će Paul stavivši prst na usne.
"Ne želimo na sva zvona vikati svoju zločinačku aktivnost."
"Oh, oprostite. To je prekrasna vijest. Ne može biti bolja!"
"Svakako, ali moramo biti oprezni", reče Pia nabravši čelo.
"Srećom, živimo na palubi KC pa smo donekle zaštićeni. No
doznaju li oni iz ODI-ja, bit će frke. Moramo zaštititi svoje dijete
jer je ono nezakonito po više točaka."
"Shvaćam. Nadajmo se da će kapetan imati
razumijevanja."
"Mi rekli njemu sinoć i njemu jako drago", trijezno će Paul.
"I mnogima od posade će se sviditi, vjerujem. Ali ne svakome.
Uskoro će moja Pia postati debela i tada je to nemoguće skriti."
"Mogla bi ostati na gornjoj palubi do poroda", rekoh
okrenuvši se k njoj.
"Mogla bih i hoću. Prilično sam sigurna da ćemo uspjeti
izbjeći prisilni abortus. Ali to ne znači da nam ne će pokušati
uzeti dijete nakon što se rodi."
Osjetio sam da mi se kosa diže na glavi, a odnekuda
duboko u meni, iz nekoga zaboravljena kutka u mojoj psihi,
prokuljao je primitivni gnjev.
"Oni to ne će učiniti", prosiktao je Paul, a na licu mu je bio
cerek koji nije moguće opisati drukčije nego kao smrtonosan.
Oči su mu sjale čeličnim sjajem dok je pipkao nešto u džepu
svoje jakne.
"Tvoj mastodontski pištolj?" upitah.
Kimnuo je glavom.
 "Civiliziran sam čovjek ja", rekao je prijetvorno mirnim
glasom. "Ali ako barbar pokuša ozlijediti naše dijete, učinit ću
ga... kako se to kaže... istrijebljenim."
Da, barbari poput Skinnera i njegova Elfa i svi barbari
nalik njima koji kontroliraju cijeli svijet.
Sve ovo potaklo je u meni novu misao: oni kontroliraju naš
matični planet. Kontroliraju, uvelike, lebdeći mikrosvijet
Kosmosa. No seže li njihova moć doista toliko daleko da mogu
kontrolirati sav život na našoj novopronađenoj zemlji? Možda
su ovomu nenaseljenom planetu potrebna ljudska bića,
onoliko njih koliko mu ih možemo pružiti.
"Koliko ste vas dvoje vezani uz Zemlju?" upitao sam.
Pia i Paul primiše se za ruke.
"Čitaš naše misli", reče Paul.

Dan 197.:

Dariush sada živi u arheološkoj postaji u Dolini tornjeva,

kako je odnedavna nazivamo. Svakih nekoliko dana vraća se
raketoplanom na Kosmos, tobože zato što ne želi da se njegova
privatna biblioteka premjesti u postaju gdje vladaju spartanski
uvjeti, a dijelom i zato što, kako kaže, mora proučiti svoju
jedinstvenu zbirku znanja u traganju za bilo kakvom sličnošću
između drevnih jezika na Zemlji i hijeroglifa urezanih iznad
krilatoga bića. Čini se da čak ni u sveznajućemu brodskom
računalu nije moguće pronaći tekstove nekih drevnih
rukopisa. Doduše, dolje ima vlastitu sobu, ali ondje uvijek
vlada velika buka jer mlađi svijet glasno razgovara u
hodnicima, priređuju zabave itd. "Kao da boravim u jeftinu
hotelu", požalio se. "Zidovi su tanki." Vjerujem da je jedan od
razloga njegovih čestih povrataka na brod i taj što želi biti
zajedno s ljudima s kojima ga vezuje vjera, radi zajedničke
molitve i pribivanja tajnim misama. Vjerojatno je to njegov
glavni razlog.
AP-DT (Arheološka postaja, Dolina tornjeva) nije još u
punoj funkciji i sve dok bude tako, nova se iskapanja ne će
poduzimati. Ostale postaje neprekidno šalju goleme količine
građe na Kosmos, najčešće uzorke minerala i primjerke raznih
bioloških vrsta. Znanje iskoristivo u praktične svrhe i dalje je
naša globalna religija. I sam sam dijelom doprinio ovomu
utilitarnom putovanju, iako sam (osobno) antiutilitami
humanist - valjda je to neka moja privatna religija. A tko zna,
možda mi je stalo samo do toga da opstanem.
Dariush mi je večeras rekao nešto što sam već otprije znao
zahvaljujući posebnim medijskim programima: iskapanja na
nalazištu oko litice s crtežom započinju sutra. Morat će biti
dolje za slučaj da dođe do iznenadna otkrića zanimljiva za
lingvistiku. Posve je obuzet onim hijeroglifima.
"lako su urezi klinasta oblika te podsjećaju na
mezopotamsko klinasto pismo, oni, koliko mogu vidjeti,
zapravo ne sliče ni jednomu pismu koje su ljudi stvorili na
Zemlji", rekao je. "Kada bi među njima postojala značajnija
sličnost, mogli bismo ih početi dešifrirati."
"Znači, naišao si na neprobojan zid."
"Ne baš. Natpis sadrži neizbrisivu značajku jezika. Budući
da je kratak, identificirao sam samo šesnaest različitih 'slova'
ili, laički rečeno, parcijalnu abecedu. Međutim, nismo još
pronašli naš kamen iz Rosette, da tako kažem."
"I nemaš pojma što tekst poručuje. No on mora na neki
način biti vezan uz sliku, zar ne?"
"Moguće. Natpis može biti ime krilatoga božanstva -
uvjeren sam da je to samo kultni, ne doslovan prikaz. Možda
nam kazuje nešto o prirodi solarnih sustava Alphe Centauri.
A možda se odnosi na nešto posve drugo."
"Sjećaš li se one linije na litici koja vodi ravno u zemlju?"
 "Neprekidno mislim na nju. Kada bolje promislim,
vjerojatno se nastavlja dalje i morat ćemo još kopati da bismo
je vidjeli u potpunosti. Božanstvo stvara sustave triju
sestrinskih zvijezda, a zatim se linija od srednje zvijezde, koja
nesumnjivo predstavlja AC-A, nastavlja ravno dolje, do
podsustava koji tvori njezinih osamnaest planeta. Zatim..."
"A zatim se linija od sedmoga planeta - Nove nastavlja
prema dolje."
"Točno, i to je najuzbudljiviji dio cijele priče. Kamo će nas
ta linija odvesti? Hoćemo li pronaći neku drevnu mapu
urezanu u liticu? Hoće li nam ona pokazati kontinent, potom
dolinu, zatim ruševine nekoga grada i, na kraju, zakopani
arhiv? Sutra ćemo znati više."

Dan 199.:

Pokušat ću biti kratak jer se ne želim dugo odvajati od

panoramskoga zaslona. Evo što su otkrili:
Jučer je bager počeo s radom. Bagerist je najprije probio
rupu u koritu, kojih petsto metara daleko od litice, i iskopao
probno okno. Na dubini od 1,29 metara ispod površine naišao
je na tvrdo dno korita potvrdivši točnost podataka dobivenih
elektronskim mjerenjem. Pokazalo se da je baza korita
stjenovita. Okno je prošireno, a gruh je dopremljen na
površinu nakon čega je, zajedno s organskim materijalom,
propušten kroz golemi prosijavač koji temeljito prosijava sve
što uđe u njegovo ždrijelo u potrazi za mogućim artefaktima
(zasada još ništa nije pronađeno), Zatim je otkopan novi sloj
kamenoga pločnika: pokazalo se da je izgrađen od plosnatih,
rukom klesanih kamenih blokova, i da je istih dimenzija kao
blokovi od kojih su građeni tornjevi. Površina i bočne stranice
blokova nisu obrađivani dlijetom, već su izrezani, s
nevjerojatnom matematičkom preciznošću. Nekoliko je
blokova izvađeno i dopremljeno na površinu radi dodatnoga
ispitivanja. Ispod njih pronađen je sloj čvrsto nabijena šljunka,
a pod njim, na dubini od oko 105 metara, još nekoliko slojeva,
s međuslojevima kamenja za popločavanje odvojenih točno
1,59 metara. Ispod njih, na samu dnu, pronađena je čvrsta
stijena, korijen planinskoga lanca. To što se kamenito dno
nalazi na dubini od 105 metara, prvo je odstupanje od
konzistentne matematičke gimnastike na kojoj su
izvanzemaljci toliko inzistirali. Nema sumnje da su svoja
čudnovata pravila prekršili samo zato što je to tražila
konfiguracija korijena planine. Ako je ovo njihov matični
planet, smijemo li ih nazivati "izvanzemaljcima"? U redu, nama
su svakako izvanzemaljci.
U međuvremenu eksperti za tlo su, u suradnji s geolozima,
došli do cijeloga niza zaključaka:
Iako brojke nisu posve točne, procjenjuje se da je cesta
posljednji put korištena prije otprilike tisuću i četiri stotine
godina po računanju vremena na Novoj, s tim što je ova brojka
prilagođena različitoj duljini godine i karakteru godišnjih doba
na planetu, a sve na temelju rasta nanosa na tlu za koje se
pretpostavlja da je iznosilo 3,5 cm svakoga stoljeća. To drugim
riječima znači da je posljednji put korištena prije otprilike dvije
tisuće ili dvije tisuće i sto godina po računanju vremena na
Zemlji.
Kada je cesta izgrađena, može se samo nagađati.
Širina kamenoga pločnika, od jedne do druge strane,
iznosi 31,79 metara, a toliko iznosi i promjer tornjeva. Rubovi
pločnika savršeno su poravnati duž čitava otkrivenoga dijela.
Nema nikakve sumnje da je cesta konstruirana za
prevoženje teškoga tereta. Na to dodatno ukazuje otkriće do
kojega se došlo kasnije prvoga dana kada je bager otkopao
gotovo dvadeset metara ceste u smjeru litice: cestu cijelom
dužinom prate tri usporedne "trake" mineralnih naslaga čije je
uzorke metalurg uzeo i pregledao. Naslage su od željeznoga
oksida. On smatra da se radi o ostatcima potpuno oksidiranih
tračnica. Tračnice vode ravno prema podnožju litice još uvijek
zatrpanom zemljom i krhotinama koje su se stoljećima
survavale s planina.
Nitko nije pokušao kopati dublje od crteža krilatoga
stvorenja jer su arheolozi odlučili primijeniti drukčiju metodu.
Bager će nastaviti otkopavati cestu sve dok ne dođe na dva
metra daleko od litice, a ostatak posla odradit će arheolozi koji
se koriste nešto finijim alatima.
Sutra se nastavlja s iskapanjem.

Dan 200.:

Nažalost, danas je stradala još jedna osoba. Mlada žena,

koja je radila u Arheološkoj postaji u Dolini tornjeva, članica
geološkoga tima, otišla je u kraću šetnju i spustila se niz nasip
krenuvši prema bazenu tri kilometra sjeverno od postaje. Ovo
močvarno područje s plitkom vodom posljednji je ostatak
jezera koje je nekoć ispunjalo veći dio doline. Područja s vrlo
sličnim geografskim značajkama postoje i južno od ceste pa se
sada vjeruje da su nasipi jednom odvajali dva velika jezera.
Drugim riječima, cesta je bila izgrađena na nasipu. To što je
nasip bio razmjerno nizak, a ne izdignut kao što bismo
očekivali, još je jedna potvrda da je bio namijenjen prevoženju
ekstremno teških tereta zbog čega su kao temelj trebali
poslužiti kameni temelji planine. Običan nasip, koji se u
pravilu izdiže iznad vode, ne bi izdržao tako teške terete čak ni
da su ga izvanzemaljci ne znam koliko dodatno ojačali svojim
inženjerskim umijećem.
Žao mi je što moram reći da je žrtva stradala od ujeda
zmije. Tijelo joj je pronađeno uz obalu jezerca. Na sebi je imala
kupaći kostim. Uza se nije imala protuotrov, a nije ponijela ni
uređaj za komunikaciju s bazom. S obzirom na to da je postaja
predaleko da bi otrčala do nje, vjerojatno ju je uhvatila panika
i počela je dozivati pomoć, a zatim je zapala u bunilo. Ubrzo je
nastupilo krvarenje u mozgu i gušenje.
Iskapanja će se nastaviti nakon pogreba.

Dan 201.:

Jutros je u glavnoj bazi održana komemoracija, a ubrzo

zatim i ukop pokojnice. Pogrebu je nazočilo mnoštvo
znanstvenika i drugoga osoblja: svi su došli oplakati i veličati
nesretnu djevojku. Pokojnica je bila omiljena među kolegama.
Sinoć sam na maxu gledao polusatni program tijekom kojega
je bio prikazan njezin životni put. Sirotica. Ako ima obitelj na
Zemlji, oni će za njezinu smrt saznati tek za 4,37 godina.
Sada se na groblju pored zastave izdižu tri aluminijska
obeliska, a iznad svakoga od njih stoji plava kugla koja
simbolizira naš matični planet. Stronova i kugla onoga vojnika
bile su prve. Nadajmo se da ih više ne će biti.

Dan 202.:

Nova pojedinost izišla je na svjetlo dana. Nakon što je

otkapanje nastavljeno i nakon što je s ceste uklonjeno još
nekoliko metara zemlje, primijećeno je, prvi put, da su njezini
temelji nagnuti prema dolje, što se tijekom ranijih radova nije
moglo vidjeti jer je nagib bio vrlo postupan. Tek kada se vozač
bagera osvrnuo i pogledao iza sebe, vidio je da se sada s
vozilom nalazi nešto niže nego što je bio na početku. Mjernici
su se odmah sjurili u korito sa svojim instrumentima kako bi
izmjerili stupanj nagiba. Pokazalo se da je cesta nagnuta po
cijeloj dužini. Daljnja očitavanja, izvršena na različitim
točkama na cesti (5, 3, 2,1 i 0,5 kilometara daleko od litice)
pokazala su da je stupanj nagiba konstantan cijelom dužinom
ceste te da iznosi 0,3179 metara na svakih 31,79 metara
dužine - iznenađuje li vas to? Na udaljenosti od 0,6358
kilometara, međutim, kut kosine se povećavao i sve više
rastao.
Kasno popodne bager je bio samo dvadeset metara udaljen
od litice, a krov vozila bio je dobrano niže od razine šume.
Među osobljem postaje koje se okupilo duž obje strane jame
bilo je primjetno sve veće uzbuđenje, a i mnogima od nas na
Kosmosu koji smo se sjatili u prostorije s panoramskim
zaslonom gledati izravan 3-D prijenos iskapanja zastao je dah.
Ja sam imao do- bro mjesto blizu zaslona na palubi B, odakle
sam mogao vidjeti Dariusha kako stoji tik uz rub iskopa, što
je mogao bliže litici s crtežom.
Kada su se jaružalo i usisnik bagera približili litici na samo
tri metra, vozač je usporio rad stroja pazeći da ne ošteti nešto
što je moglo ležati ispod zemlje. Arheolozi su pratili svaki
pokret bagerista i glasno izvikivali upozorenja navodeći ga u
kojemu smjeru treba ići. Kada je jaružalo uklonilo svu zemlju
i gruh na dubini od jedne stope, zatražili su da prestane s
radom.
Svi su stajali kao ukopani i buljili dolje; nekoliko trenutaka
kasnije došli su i televizijski snimatelji i postavili kamere
uokolo jame da i mi na Kosmosu možemo vidjeti što se dolje
događa. Činilo se da je jama duboka tridesetak metara.
Pokazalo se da je cesta zapravo golema rampa. Ali čemu ovdje
rampa? pitao sam se. 1 gdje ona završava? Je li moguće da
ovaj izvanredni inženjerski pothvat završava neprobojnim
zidom?
Bager je uklonjen, a u jamu su pločnikom dovezene dvije
samohodne hidraulične platforme. Podignute su do razine na
kojoj se nalazio crtež, a između njih postavljen je horizontalni
nogostup. Na njemu se istoga časa stvorilo pet arheologa koji
su kleknuli i iz najveće blizine piljili u glavu trookoga
božanstva. Smjesta su počeli uklanjati naslage sasušene
zemlje s hijeroglifskoga natpisa, krilatoga lika i linije što je
vodila do triju solarnih simbola. Dok su oni strugali i skidali
naslage skorene zemlje, hidraulična platforma spuštala se sve
niže.
Na kraju su stigli do samoga podnožja litice, tj. do niza od
osamnaest planeta. Sada su njihovi pokreti bili krajnje
promišljeni i oprezni. Pažljivo su rukovali svojim zidarskim
žlicama odstranjujući mješavinu zemlje i sitnoga kamenja,
centimetar po centimetar, kako se činilo, uklanjajući krhotine
usisnikom. Sa svakim njihovim pokretom okomita linija
otkrivala se sve više.
Platforma se spuštala sve niže, a dva asistenta zaposlena
na obama njezinim krajevima skidala su deblje naslage zemlje
koja je prekrivala liticu koristeći se usisnim cijevima. Tako je,
što se platforma sve više spuštala, na svjetlo dana postupno
izlazila cijela površina litice. Da bi se to postiglo, trebalo je
utrošiti sate i sate rada, ali ja sam dotle već bio izgubio svaki
osjećaj za vrijeme.
U jednomu trenutku tim koji je radio na nogostupu zastao
je složno kao jedan čovjek: svi su se nagnuli naprijed i približili
glave stijeni.
"Linija završava u raspuklini", uzviknuo je jedan od
arheologa ne obraćajući se nikomu posebno. "Čini se da je
horizontalna." Izmjerio je nagib libelom. "Tako je, vodoravna je.
Radi se o umjetnomu spoju."
Nakon što su nastavili uklanjati zemlju, jedan je od njih
uskliknuo: "Kameni blokovi!"
Tri sata kasnije očišćena je cijela površina litice i mi smo
ugledali nešto što nije bilo moguće otkriti samo
instrumentima: u planinu je bio urezan prolaz, širok koliko i
cesta i jednako toliko visok - površine 31,79 četvornih metara.
 Prolaz je bio ispunjen potpuno identičnim pravokutnim
kamenim blokovima koji su savršeno prianjali jedan uz drugi,
a spojevi između njih bili su tako uski da se kroz njih nije
mogao provući ni žilet. Žbuci ni traga.
Donji red blokova bio je nasađen na rubne blokove
pločnika, što je govorilo da je barijera dodana nakon završetka
radova na cesti, moguće i više stoljeća kasnije.
Urezan u središnji blok u sredini zida, jednako udaljen od
desnoga i lijevoga kraja, od vrha i donjega dijela vrata, nalazio
se crtež najobičnije strijele na čijemu se zašiljenu vrhu nalazilo
pero čija je dužina iznosila 3,179 metara. Čemu, zaboga, ovdje
strijela? Šiljak joj pokazuje prema sjeveru, što znači da nas u
tome smjeru možda čekaju nova važna otkrića - moguće još
jedan ulaz ili čak grad?
Grobna se tišina spustila na sve nas, kako na one gore na
Kosnwsu, tako i na one dolje u jami.

Dan 203.:

Sastanci povjerenstva održavaju se neprekidno, iako nitko

ne zna o čemu se na njima raspravlja niti kakva je (ako ikakva)
odluka donesena. Na nekim od ovih sastanaka bio je i Dariush.
Kaže mi da se raspravlja o različitim mogućnostima: treba li
probiti rupu u zidu uklanjanjem samo jednoga kamenog
bloka, čime bi se otvorio dovoljno širok prolaz da se kroza nj
može provući čovjek? Ili je bolje otvoriti veća "vrata" koristeći
se nuklearnim mikronožem i tako omogućiti ulaz strojevima i
ostalim tehnološkim pomagalima? Koliko je zid debeo? Koliko
je to opasno? Hoće li se urušiti? Je li podignut radi zaštite od
pljačkaša? Ima li više slojeva kamena? Instrumenti o tome ne
govore ništa jer svjetlosni snopovi iz nama nepoznatih razloga
skreću od smjera. Možda je unutarnji dio zida prekriven nama
nepoznatim metalom. Probna bušotina u podnožju jednoga od
tornjeva pokazala je da je njegov pod, smješten pod tonama
krhotina kamenja, načinjen od nepoznata metala koji ne
oksidira, crne je boje i neprobojan za naše instrumente. Možda
je zid u koji su ugrađena vrata ojačan istim elementom.
Čekamo. I planina čeka opirući nam se svojim neumoljivim
licem.

Dan 205.:

Rezanje je započelo o izlasku sunca. Podignut na gornji red

kamenih blokova nuklearni je skalpel zasjekao zid točno na
mjestu gdje se vertikalni spoj sastaje s horizontalnim, u
gornjemu desnom kutu ulaza. Povratna informacija koja nam
je stigla od stroja pokazala je da je blok debeo 0,3179 metara
i da je stražnji dio kamena obložen tankim slojem metala.
Svjetlosni snop prodro je kroz oboje i dalje nije nailazio ni na
kakav otpor. Nikakvih štetnih posljedica nije bilo.
Oštrica je polagano rezala sve niže prateći vertikalni spoj
sve dok nije stigla do spoja s blokom koji se nalazio ispod
ovoga. Oštrica je zatim promijenila smjer za devedeset
stupnjeva i krenula lijevo duž horizontalnoga spoja prema
sredini zida. Došavši do kraja bloka ponovno je promijenila
smjer i zasjekla gore prema "krovu" ili "nadvratniku", skrenula
ponovno prema desnoj strani i dovršila pravokutni zasjek. Na
tomu je mjestu stroj zaustavljen i uklonjen.
Na tu je razinu podignuto hidraulično dizalo na koje je
pričvršćen golemi aparat za usisavanje koji su pričvrstili na
rubove kamenoga bloka. Hidraulično je dizalo ubacilo u
rikverc i krenulo prema gore po rampi, izvlačeći kameni blok.
Čulo se potmulo struganje kamena o kamen i blok je ubrzo
izvađen iz zida. Hidraulični je stroj brektao pod golemom
težinom, no i dalje se, krećući se natraške, odmicao od litice.
Odvezao se polagano prema postaji gdje je trebao ostaviti
kamen i prepustiti ga ekspertima na daljnje ispitivanje.
Promatrajući cijeli ovaj događaj na panoramskome zaslonu u
izravnu 3D prijenosu primijetio sam da je stražnja strana
kamenoga bloka crna i da se svjetlost ne odbija od njega, što
me je navelo na zaključak da se radi o istomu tajanstvenom
metalu - ako je to uopće bio metal - od kojega su načinjeni
podovi u tornjevima.
Dvorana s panoramskim zaslonom bila je prepuna ljudi
koji su šutke i s najvećom pozornošću promatrali što se
događa ispod nas. Osoblje na terenu držalo se veoma
suzdržano sve dok kamen nije izvučen, plašeći se očito zamki
namijenjenih pljačkašima grobova. Sada je, međutim,
znatiželja odagnala svaku neodlučnost i znanstvenici i
inženjeri pojuriše naprijed prema rubu jame. Zjapeći otvor na
prednjoj strani planine nalikovao je otvorenim vratima ili,
prije, prozoru. Bio je mračan te se činilo da je tamu moguće
opipati prstima.
Kroz otvor su poslane sonde na daljinsko upravljanje.
Nedugo zatim sonde su nam poslale podatke koji su prikazani
pri dnu zaslona, popraćeni glasom komentatora koji ih je čitao.
Zrak je unutra bio normalan. Bio je suh, bez gotovo imalo
vlage. Iako ustajao i zasićen česticama mineralne prašine
(uskomešane vjerojatno provalom vanjskoga zraka nakon
vađenja kamenoga bloka) u njemu nije bilo nikakvih
kemikalija ni biotoksina - barem ih naši instrumenti nisu
detektirali. Sadržavao je tek neznatne količine biološke
"prašine", no ona je bila neaktivna. Sonde su uzele uzorke koji
su završili u laboratoriju postaje radi daljnje analize.
Nakon toga u šupljinu su uvučene videosonde na daljinsko
upravljanje i uključena su snažna svjetla. Slika svijeta
skrivena iza zida iznenada je ispunila zaslon.
Na prvi pogled bila je to špilja, što smo i očekivali. Zatim
smo, kako su nam se oči postupno privikle na tamu, shvatili
da to nije prirodna špilja. Bila je to dvorana, izgrađena bez
sumnje uz pomoć inženjerskoga umijeća inteligentnih bića, s
četverokutnim bezobličnim zidovima i stropom urezanim u
živoj stijeni. Kamera se vrtjela u svim smjerovima i odjednom
smo vidjeli i koješta drugo:
Dvorana je bila silno prostrana, široka i visoka kao ulaz
sam. Pod u njoj bio je nastavak kamene ceste koja je vodila do
nje, s tom razlikom što su se sada mogla vidjeti tri nešto
podignuta kolosijeka koji su se nastavljali u unutrašnjost
planine. Iako su svjetla osvjetljavala više stotina metara
prostora ispred sebe, svjetlost se gubila u praznini nakon što
su lampe usmjerile svjetlost u tom smjeru. U tamu je ispaljena
zraka za mjerenje udaljenosti koja je izračunala da je
prostorija dugačka 3,179 kilometara. Snop nije naišao ni na
kakvu preprjeku; udario je u pravokutni zid i odbio se. Jedini
zaključak do kojega smo mogli doći u ovoj prvoj fazi bio je da
je dvorana prazna.

Dan 206.:

Dvorana nije prazna. Teško je pisati o onome što smo

otkrili jer izražajna moć jezika posustaje pred onim što mu je
zadaća opisati. Pokušat ću stoga prikazati cijelu stvar po
sekvencama - možda se moja sposobnost opisivanja za to
vrijeme poboljša.
Jutros rano nuklearni je skalpel proširio otvor za još dva
kamena bloka, a zatim zarezao naniže, do same ceste. Do
podne u zidu su načinjena vrata, a nešto kasnije, u ranim
poslijepodnevnim satima, unutra su ušla prva istraživačka
vozila - tri LIT-a koja su, uz to što su imala pogon na kotače,
mogla lebdjeti. U vozila se ukrcao cijeli arheološki i lingvistički
tim (uključujući i Dariusha), kao i nekolicina zaposlenika
medijskoga odjela koji će na brod slati slike svega što pronađu
dublje u prostoriji, ako išta pronađu.
 Isprva se nije imalo vidjeti bogznašto: goli zidovi nastavljali
su se u unutrašnjost prostorije, strop je bio jednako nad
nama, a tračnice su se nastavile protezati u tamu. LIT-ovi su
imali dovoljno prostora i mogli su bez smetnja slijediti tračnice.
Cesta je sada bila vodoravna.
Nije im trebalo dugo da stignu do kraja prostorije gdje se
pred njima ispriječio novi kameni zid. Ono što je moglo postati
razlog za krajnje razočaranje pokazalo se, umjesto toga,
povodom za novo uzbuđenje. Kao prvo, primijetili su da je donji
sloj zidnih kamenih blokova položen na kamene ploče kojima
je popločana cesta, dijeleći ih na dvoje i pokazujući da se ona
vjerojatno nastavlja iza zida - ako je to doista bio zid koji ih je
dijelio, da to nije kraj ceste. Najvažnije od svega, u bloku u
sredini zida, visoko iznad svojih glava, pronašli su urezan
duplikat trookoga božanstva. Tik ispod lika bila je urezana još
jedna "strijela".
Uslijedila je živahna rasprava koja se okončala tako što je
tim zatražio da im se pošalje nuklearni skalpel. Stroj je ubrzo
stigao. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da načini početni
zasjek, a kada je registrirao da se prazan prostor s druge
strane zida nastavlja, radosnu klicanju nije bilo kraja. Za sat
vremena otvoren je prolaz i u unutarnju prostoriju ušao je LIT,
a za njim nekolicina znanstvenika. Zašavši nekoliko koraka u
unutrašnjost prostorije zastali su kao okamenjeni i zinuli od
čuda. Kamere su ušle posljednje i tek smo tada mogli vidjeti
što su njihove oči ugledale.
Na prvi pogled činilo se da je to sunce - ognjena kugla,
zvijezda - koja je lebdjela pred njima, tik iznad poda. Nisu se
pitali koliko je udaljena od njih jer se prostorija u kojoj su se
našli činila jednako prostranom kao i vanjska. Instinktivno,
plašeći se ultraljubičastih zraka, znanstvenici su uzmaknuli.
Vozač LIT-a je, međutim, približio vozilo izvoru žarenja i tada
se objektivnost potvrdila. Ugasio je farove i sunca je odmah
nestalo, a u prostoriji je zavladao mrkli mrak. Ponovno ih je
uključio - sunce se vratilo. Tada smo shvatili da je riječ o
predmetu načinjenu od žutonarančaste tvari koja snažno
odbija svjetlost. Međutim, predmet uopće nije isijavao vrućinu.
Tim je oprezno učinio nekoliko koraka i približio se
predmetu na udaljenost od kojih desetak metara.
"Zlato", izustio je netko. "Mislim da je obložen zlatom."
Instrumenti koji su usmjereni prema predmetu registrirali
su da se radi o kamenu obloženu čistim zlatom.
Nije bio tako velik kao što se u prvi mah činilo - promjer
mu je bio samo 3,179 metara. Dno kugle nalazilo se u razini
naših očiju i bilo je poduprto tankom crnom motkom koja je
prolazila kroz vertikalnu os.
Dariush joj se približio i kružio oko nje pažljivo je
razgledajući.
"Na njoj nema nikakvih hijeroglifa", rekao je završivši
razgledanje.
"Simbolični AC-A, rekao bih", rekao je jedan od
znanstvenika.
Dotada su u prostoriju ušla još dva vozila i zauzela mjesta
na dvjema suprotnim stranama sunca, usmjerivši farove
prema dalje, zasjenjenomu prostoru. Kamermani su također
usmjerili svoje kamere u tome smjeru.
I opet, svi su utihnuli jer im se pred očima ukazalo nešto
golemo i crno - predmet neodrediva oblika koji se mogao
nalaziti na udaljenosti od stotinu, ali jednako tako i tisuću
metara.
"Očitavam zračenje", oglasi se jedan od znanstvenika.
"Razina zračenja nije opasna." "Zračenje sunca?" upita drugi.
"Ne, dolazi od te stvari, što god ona bila."
"Koliko smo daleko od nje?"
 Treći znanstvenik, koji je stajao pored kugle, usmjerio je
svoj instrument prema njoj i rekao: "Moj instrument kaže da
je udaljenost između nje i nas približno 318 metara."
"Nadam se da nismo u utrobi energetskoga generatora
izvanzemaljaca."
"Lako moguće, no tako golemo postrojenje doima se vrlo
primitivnim za rasu koja je bila sposobna izgraditi ovu cestu i
ove prostorije."
"Možda im je tehnološki razvoj bio neujednačen."
"O njima ne znamo ništa osim da su sjajno gradili ceste."
"Egipćani i Maje također su bili sjajni graditelji, a nisu
poznavali čak ni električnu energiju."
"Hm, pogledajmo. Nađeš li kakav prekidač, ne diraj ga."
Žudnja za znanjem na kraju je uklonila sve rezerve. Uspeli
su se u LIT-ove, na što ih njihovi vozači odvezoše prema
objektu. U prostoriju je ušlo još nekoliko vozila i konvoj se
pokrenuo. Ni ljudsko oko ni videokamere nisu otkrili ništa više
o bezobličnoj masi, neovisno o tome koliko su udaljeni bili od
nje - već samo to da se svjetlost ne odbija o nju i da je vrlo
velika. Mnogi su pomislili da će se na kraju pokazati da je riječ
o grobnici.
Vozila u prethodnici zakočila su pred niskim predmetom
koji su sada vidjeli neposredno ispred sebe - bila je to kocka
od crna kamena čija je visina sezala do pasa i koja se ispriječila
između njih i masivne konstrukcije. Putnici su iskočili iz
vozila, zaobišli kocku i približili se monolitu, desetak metara
udaljenu od kocke.
Bio je nasađen na tri tračnice koje su se pod teretom koji
su nosile doimale vrlo krhkima. Prednja je strana bila
zaobljena i spajala se u vršak poput vrha metka. Objekt je
zauzimao dvije trećine prostorije i samo što nije dodirivao
strop, ali dužinu mu je zasada bilo nemoguće procijeniti. Dva
LIT-a ušla su u mračan prostor s obiju njegovih strana i njihovi
vozači ubrzo su radiovezom dojavili da je predmet vrlo
dugačak. Nastavljajući vožnju vozači su međusobno
razgovarali.
"Strane su mu zakrivljene", reče prvi.
"Cm je cijelom dužinom", uzvrati drugi.
"Ima brazde na boku."
"Tako je i ovdje."
"I udubine, deset udubina, jednako udaljenih jedne od
drugih."
"I s ove strane. Slične su ventilima. Ovo je nekakva grdosija
od reaktora."
"Ili strahovito sablasni stroj."
"Vertikalne linije, pravokutnik na bočnoj strani, možda je
ovo pomoćni ulaz."
"Radioaktivnost se povećava, no još ne prelazi razinu
opasnu za čovjeka. Da se vratim?"
"Ne, nastavimo do kraja. Vidimo se ondje."
"Na bokovima ima nekakve izbočine slične cijevima koje s
dužinom postaju sve deblje."
"Isto je i ovdje."
"Stigao sam do kraja. Cijevi ovdje prestaju."
"Ima nekakve hrptene izbočine."
"Hrptene izbočine?"
"Slične perajama među cijevima. Mislim da se pojedini
dijelovi mogu uvlačiti. Jesi li vidio žljebove?"
"Učinilo mi se da su ovo žljebovi."
"Slične su ležištima za krila."
"Želiš reći da je ovo...?"
"Aha, ovo je svemirski brod."
Dan 207.:

Ove su riječi učinile jedno od najznačajnijih otkrića

milenija besmrtnim. "Svemirski brod." Ove dvije riječi zvučale
su nevjerojatno otrcano, poput staroga klišeja iz dječjih
stripova ili dijaloga iz niskobudžetna znanstveno-
fantastičnoga filma iz početaka filmske industrije.
"Aha, ovo je svemirski brod." Volio bih da mogu izbrisati
sjećanje na ono što je ovaj vozač ili inženjer rekao. Trebalo bi
ga izbaciti iz ovih zapisa. No to se ne će dogoditi; kada malo
bolje razmislim, možda je tako najbolje jer, poslije svega, ono
govori djelovanju čovječanstva, a u njemu je uzvišeno i
banalno uvijek isprepleteno.
Tisuće je fotografija i dijagrama snimljeno toga prvog dana
oni se sada analiziraju.
Ulaz u letjelicu još nije otkriven. Glavni ulaz, ili ono što
smatramo glavnim ulazom, pažljivo se ispituje, ali u njegovim
spojevima nema ureza. Još se ne zna od kojega je materijala
izrađena površina letjelice jer ga je nemoguće utvrditi
instrumentima.
Ipak, ovoliko se uspjelo otkriti:
Dužina joj je 31,79 puta veća od širine - drugim riječima,
ima oblik strijele, prilično debele strijele.
Na njoj nema ni jednoga prozora.
Izvana se vide samo "peraje" i jedva uočljivi spojevi u
"žljebovima", vjerojatno ležišta za krila koja se mogu uvlačiti.
Ako su krila unutra, preklopljena su i hermetički zatvorena.
"Cijevi" su, čini se, propulzijske jedinice jer je izvor
radioaktivnosti u stražnjemu dijelu letjelice. Završetci cijevi
otvori su koji su začepljeni i neprobojni.
Na površini nema tragova oštećenja. Na "nosu" ili vršku
"strijele" ne vide se mikrootvori prouzročeni sudaranjem s
raznim predmetima u svemiru, kakvi su se mogli redovito
vidjeti na raketnim letjelicama koje su se nekada koristile na
Zemlji.
Crna površina ne prestaje zbunjivati metalurge i kemičare.
Oni znaju da se radi o nekoj vrsti nepoznatoga metala. Taj se
materijal razlikuje od onoga od kojega je tanka crna oplata na
stražnjoj strani kamenih vrata. Oplata letjelice izrađena je od
iznimno čvrsta materijala, čvršćega od bilo koje legure što ju
je čovjek proizveo. Nuklearni skalpel izrezao je tek djelić
milimetra oplate, a onda je prestao s radom zbog
preopterećenja elektroenergetskoga sustava. Ponovni su
pokušaji završili na isti način. Na mjestu zasjeka, međutim,
skupljene su sićušne čestice koje možemo nazvati "piljevinom"
preostalom nakon zasijecanja. Odnesene su u laboratorije na
Kosmosu gdje su podvrgnute analizi naših najboljih
spektrometara/spektrofotometara mase; iako nije bilo moguće
utvrditi atomsku težinu metala, otkriveno je da on sadrži
molekule pijeska ili stakla za koje se vjeruje da su ostatci
pregrijane gline.
To je sve što se do danas otkrilo. Inženjeri nastoje
osposobiti nuklearni skalpel i učiniti ga oštrijim.
Večeras me je posjetio Xue i zamolio me da mu se
pridružim u šetnji. U niši s umjetninama rekao mi je da je ODI
pozvao na sastanak voditelje svih znanstvenih timova koji se
održao u njihovu glavnomu uredu na palubi D. Xue je pozvan
kao savjetnik. Ukratko, žele saznati je li moguće koristiti
antimateriju za probijanje vanjske oplate letjelice ako se sile
koje su nam omogućile postizanje polovice brzine svjetlosti na
našemu putovanju svemirom mogu na taj način upregnuti.
Xue ih je upozorio da bi to bilo povezano s velikim
opasnostima. Teorijski, antimaterijska zraka može imati
učinak sličan onome kod skalpela, no kako ne znamo od
kojega je materijala letjelica građena, on bi mogao reagirati
negativno. Mogao bi nam jednostavno eksplodirati u lice ili bi
se mogao rastvoriti u ništavilo, a mogući su i drugi
katastrofalni ishodi. Glavešine iz ODI-ja kimali su glavama kao
da sve razumiju, a zatim su dali nalog inženjerima da izrade
novu alatku.
"Žele probušiti crnu rupu veličine vrška igle", rekao je Xue
vrteći glavom. "Kao što možeš i zamisliti, ta me zamisao
draška. Međutim, kao što rekoh, to je povezano s golemim
opasnostima."
"Mogu vježbati na metalnomu podu u tornju", rekoh.
"Izgleda da je od istoga materijala."
"Da, to je i meni palo na pamet. Rekao sam im da pokušaju
s tim."
"Hoćeš li i ti sudjelovati?"
"Ponudio sam im svoju raspravu o redukciji antimaterije -
ona je zasada samo teorijskoga karaktera, no vjerujem da bi
im mogla biti od pomoći. To bi im dalo parametre koji bi im
pomogli u donošenju odluke o onome što trebaju izbjegavati.
Naravno, dovoljno su pametni da i sami to znaju."
"Nadajmo se."
"Moja će zadaća vjerojatno biti kontrola kvalitete - ja ću
paziti da ne učine nešto što bi se kosilo s fizikalnim zakonima.
Uz to, morat ću im objasniti i nekoliko stvari iz područja kojim
se ti baviš. Imam li tvoje odobrenje?"
"Samo ako mi obećaš da ne ćeš dignuti u zrak cijeli planet,
Sovo."
Nasmiješio se. "Trudit ću se, Nile."

Dan 208.:

Dok se inženjeri trude izraditi novi alat, istraživanje

prostorije se nastavlja.
 Do sada je sva pozornost bila usmjerena na letjelicu.
Danas je, pak, preusmjerena na stotine kamenih blokova od
kojih su izgrađeni zidovi prostorije, tj. na dugačak red blokova
što se protežu s obje strane letjelice, s tim što su blokovi
međusobno udaljeni 0,3179 metara.
Arheolozi su zatražili odobrenje da mogu izrezati jedan od
njih iz zida kako bi vidjeli skriva li se iza njega grob ili skladište
za artefakte. Dariush mi kaže da tim ne može početi s radom
dok ODI ne izda dozvolu za korištenje nuklearnoga skalpela.
Malo je reći da me to iritira. Zašto takve odluke moraju proći
kroz smrdljiva crijeva Odjela za društvenu infrastrukturu? Sto
se tu ima odlučivati? Jasno je kao dan što je potrebno učiniti!
Siguran sam da ODI izvlači golemo zadovoljstvo iz moći kojom
raspolaže, koja mu omogućuje da natjera ljude da čekaju.
Tako, svi čekaju.
I čekaju.

Dan 209.:

Već pomalo razočarani, arheolozi krate vrijeme ispitujući

crnu kamenu kocku koja leži na podu blizu nosa letjelice. Kao
što se moglo i očekivati, njezine su dimenzije višekratnici
našega omiljenog broja. Zanimljivo, gornja je ploha blago
udubljena i nalikuje plitku bazenčiću. Iz simbola u sredini
bazenčića na sve se strane širi trinaest žljebova tankih poput
olovke.
Simbol možda uopće nije simbol i nije osobito dekorativan.
Radi se o kružnu zasjeku okruženom s trinaest manjih
krugova, s tim što njihovi obodi dodiruju središnji krug. Na
svaki od ovih manjih krugova, iako su različite veličine,
nastavlja se žlijeb. Žljebovi se šire prema četirima rubovima
"površine stola", presijecaju ih i spuštaju se niz bokove, gubeći
se u malenim otvorima u podu. Kocka je nasađena na oveći
pravokutnik načinjen od crna metala. Drugi metalni
pravokutnik ugrađen je u kameni pod na polovici puta između
kocke i nosa letjelice, a na njegove stranice naslanjaju se dvije
vanjske tračnice. Centralnu tračnicu uklonili su, kako se čini,
prije tko zna koliko vremena oni koji su izgradili prostoriju i/ili
u nju smjestili letjelicu. Metalurzi su utvrdili da su tračnice
izrađene od neke vrste čelika, s komponentama ugljika i
drugih elemenata koji mu daju nevjerojatnu čvrstoću.

Dan 215.:

U kasnim popodnevnim satima u sandučić elektronske

pošte na svojemu maxu primio sam Dariushovu glasovnu
poruku:

Zdravo, Neile.
Vraćam se na Kosmos. Stižem raketoplanom
u pet popodne - moram zaviriti u svoje knjige. Bi
li mi se pridružio za večerom u restoranu sa
samoposluživanjem ili u restoranu po tvojemu
izboru? Nadam se da si dobro i da redovito uzimaš
lijekove.

Odmah sam mu odgovorio:

Osjećam se dobro, u neke dane baš i ne.

Noćne more ne prestaju. Uzimam propisane
lijekove, ali nisam siguran da mi pomažu. Što
misliš o meksičkome restoranu, u 17.30?

Nadam se da će se ovo pokazati prikladnom izlikom.

U pet i pol stajao sam pred vratima meksičkoga bistroa i
ugledao Dariusha koji se približavao šetnicom - glava mu je
bila spuštena i doimao se vrlo umorno.
 Pozdravili smo se i ušli unutra. Bistro je bio poluprazan;
sjeli smo za bar i bili brzo posluženi.
Gutao sam pohlepno tortilju i "sir", a Dariush je otpijao
vodu i zurio u površinu stola. S vremena na vrijeme nabadao
je čačkalicom komadiće tortilje u papirnatoj košarici, ali bi ih
samo ovlaš zagrizao i vraćao natrag. Kada sam utišao glad,
pogledao me je očima pod livenim krvlju. Bilo je očito da je
nekoliko proteklih dana slabo spavao.
"Možemo li malko prošetati?" upita me tiho.
Neko vrijeme šetali smo polagano gore-dolje šetnicom, a
zatim smo se, potaknuti nekim porivom, dizalom spustili u
arboretum. Ni ondje nije bilo nikoga. "Ptice" su bile isključene;
nebo nad našim glavama bilo je tamnoplavo i osuto tek
pokojom blijedom "zvijezdom".
Sjeli smo na klupu.
"Dobro si se načekao, prijatelju moj", otpočeh. "Ipak,
vjerujem da ODI nije manje znatiželjan od nas i da će ubrzo
odobriti izvlačenje kamenih blokova. Misliš li da ćemo ondje
naći arhive izvanzemaljaca?"
Dariush je kimnuo glavom i rekao: "To je posve moguće."
Na trenutak sam bio siguran da će početi s jednim od svojih
filoloških predavanja. Umjesto toga, prekrio je dlanovima lice i
presavinuo se u pasu tako da mu je glava gotovo dodirivala
koljena. Jecao je. Njegov jedva čujni plač potresao me je više
nego da je kojim slučajem počeo glasno vikati. Vidjevši ovoga
učenog i tihog čovjeka tako svladana osjećajima nisam znao
što bih rekao niti što bih učinio.
Bez razmišljanja uzeh ga tapšati rukom po leđima
proizvodeći smiješne zvukove koji su ga trebali utješiti, a koje
sam zacijelo naučio od svoje majke.
"Oh, oh, pobrecito, Dariushe, estás tan triste", mrmljao
sam. "¿Qué te pasa, ahora, qué te pasa? No te pongas triste, no
estés triste. Todo va a estnr bien." (U grubu prijevodu: "Jadni
Dariushe, tako si tužan. Što je, što je sada? Ne budi tužan, ne
budi tužan. Sve će biti u redu.")
Kada se sabrao, ispričao mi je do kojih je sve otkrića došao
nakon što je pobliže razgledao metalnu pravokutnu ploču u
podu, smještenu na polovici puta između kocke i prednjega
dijela letjelice.
Prije tri dana arheolozi su probili rubni spoj pravokutnika
i podigli ga nekoliko desetaka centimetara otkrivši pritom da
balansira na osovini ili motki koja prolazi kroz njegovu
sredinu, a koju dotada nisu primijetili. Iako ga arheolozi nisu
potpuno zarotirali, podigli su ga ipak dovoljno visoko da su
ispod njega mogli vidjeti kameno stubište koje vodi u
prostoriju ispod one u kojoj se nalazila letjelica. Svjetlost
njihovih lampa nije mogla prodrijeti dovoljno daleko da vide
išta drugo osim stepenica koje su se gubile u tami ispod njih.
Arheolozi su zatim uz pomoć inženjera uklonili podnu
ploču. Oboružani snažnim reflektorima sišli su niz stubište. S
njima je bio i Dariush. Došavši do dna vidjeli su vrlo prostranu
prostoriju. Bila je puna kostura. Nisu mogli ići dalje jer su hrpe
kostiju priječile prolaz. Primijetili su, međutim, da kosti leže
posvuda, sve dokuda im je dopirao pogled i dokle je sezala
svjetlost reflektora. Potvrdi li se daljnjim istraživanjem da se
hrpe mrtvaca nastavljaju bez prekida do najudaljenijih
dijelova prostorije, to će značiti da je ovdje pokopano na stotine
tisuća, možda milijuna tijela.
Razgledavši nekoliko desetaka kostura koji su im bili prvi
pri ruci arheolozi su doznali još više o rasi koja je podigla ovaj
izvanredni spomenik svojoj izgubljenoj civilizaciji.
Izvanzemaljci su bili humanoidi, s tijelom i lubanjom
sličnim našima. Lubanje su im, u usporedbi s čovjekom, bile
nesrazmjerno veće u odnosu na kostur tijela. Imali su dvije
očne šupljine - ne tri - a u predjelu kralježnice nije pronađeno
ništa što bi ukazivalo na to da su imali krila. Bili su znatno
nižega rasta od nas. Najkrupniji od pregledanih bili su visoki
jedva metar i dvadeset centimetara. Većina kostura bila je još
manja, što je odmah dalo povoda nagađanjima kako je među
pripadnicima ove rase izvanzemaljaca postojalo nekoliko
podrasa ili "pasmina" (koristim ovaj izraz u nedostaku boljega).
Na to ukazuje činjenica da je odnos između veličine lubanje i
tijela kod onih krupnijih bio sličniji našemu.
Od postaje i Kosmosa zatraženo je da pošalju još ljudi koji
bi pomogli u iznošenju tjelesnih ostataka iz kripte. Već za sat
vremena uz ostalo osoblje iz postaje stigli su liječnici i jedan
forenzičar s vrećama za tijela. Učinjeno je sve kako se kosturi
pri iznošenju ne bi raspali, no sve je bilo uzalud. Čim bi ih
pomaknuli, kosturi su se raspadali. Trenutno ih sastavljaju u
laboratoriju u AP-DT pripremajući ih za daljnja istraživanja.
Sada sam dužan reći nešto o uznemirujućim detaljima
vezanim uz otkrivanje ove prostorije. Dariush mi je rekao da
su arheolozi isprva mislili da je riječ o grobnici, s čime se on
složio pretpostavljajući da je tradicija ove rase nalagala da
svoje mrtve pokapaju zajedno, a ne u odvojenim grobovima.
Neki su bili mišljenja da je grobnica nalik kosturnicama
pronađenim ispod drevnih samostana na Zemlji, u kojima je
prostor za ukop bio vrlo skučen. Drugi su se usprotivili tomu
argumentu budući da Nova obiluje prostorom za ukop.
Rasprava se nastavila dok su arheolozi koračali čas ovamo, čas
onamo između hrpa kostiju i lubanja. A onda su iznenada
utihnuli.
Nalazili su se točno ispod kocke na katu iznad njih. Kroz
otvore u stropu - otvore u podu gornjega kata - vidjeli su tanke
zrake svjetla kroz otvore do kojih su vodili žljebovi na kocki.
Ispod ove krune svjetlosnih zraka primijetili su nešto tamno i
uperili lampe prema tomu tamnom predmetu.
Bila je to skulptura isklesana u masivnomu bloku sivoga
kamena. Visok preko deset metara bio je to trodimenzionalan
prikaz nebeskoga bića ili "božanstva" isklesana u litici nad
ulazom. Sve je bilo tu - do posljednjega detalja. Imao je
uzdignuta krila. Na glavi je imao rogove i tri oka. Noge su mu
bile triput duže od trupa i završavale su izduženim stopalima,
s tom razlikom što je podnožje skulpture bila kamena kugla
koju je stiskao svojim pandžama. Ruke su mu bile ispružene
horizontalno, a pandža jedne ruke stiskala je strijelu. Dlan
druge ruke bio je otvoren prema gore i na njemu je nedostajao
prikaz isklesanih plamenova. Dariush je zaključio da je na
tomu mjestu nekoć gorjela prava vatra.
Skulptura se po još jednomu važnom detalju razlikovala
od prikaza isklesana u litici i onoga na unutarnjemu zidu. Vrat
i glava bili su zabačeni natrag pod kutom od 90 stupnjeva u
odnosu na tijelo; usta su bila širom otvorena, a u zjapeći otvor
padalo je trinaest zraka svjetla.
Nakon što mi je Dariush opisao sve ovo, nisam znao što
bih mislio. Cijeli se prizor doimao sablasnim. Obojica smo
ustali i zaputili se bez riječi kroz park prema izlazu iz
arboretuma.
Stojeći na šetnici i pripremajući se otići svatko u svoju
sobu Dariush je rekao: "Steglo me je u srcu, Neile."
"Mogu to razumjeti", odgovorio sam. "Najprije svi ti kosturi,
a zatim stravičan šok izazvan tim kipom zloslutna izgleda."
"Ako su ovaj idol i oltar iznad njega korišteni u svrhu za
koju vjerujem da su bili korišteni, tada smo pronašli spomenik
nečemu nezamislivom."
"Nezamislivom? Možda pogrješno tumačiš ovaj prizor."
"Moguće. Ipak, ne mislim tako." Zadrhtao je i promrmljao:
"Osjećam se tako usamljenim - usamljenim u moru zla."
Stavio sam mu ruku na rame. "Nisi sam."
Iznenada je rekao: "Hoćeš li se moliti zajedno sa mnom?"
"Moliti?" upitah preplašen njegovom molbom. "R... rado
bih ti pomogao. Bih, doista. Ali molitve mi nekako ne idu od
ruke."
 "Važna je nakana srca. Kada bi samo vjerovao..."
"Čuj me, Dariushe, znam da se ono što si vidio dolje
doimlje prilično groteskno, no možda to ipak nije ono misliš.
Čak i da jest, to se dogodilo prije tko zna koliko vremena.
Trebao bi se naspavati. Sutra ćeš se osjećati bolje u vezi sa
svim tim."
Nekoliko je trenutaka šutke zurio u mene.
"Moram pronaći dr. Nagakawu", prošaptao je.

Dan 217..

Jutros sam mu pokucao na vrata jer sam mu želio reći da

sam razmislio o njegovoj molbi i da ću se pokušati moliti
zajedno s njim, premda mislim da mu moja molitva ne će biti
od velike koristi. Jesam li vjerovao u postojanje duše, jesam li
vjerovao u milosrdnoga Boga koji sve vidi? Nisam bio siguran.
Unatoč tome, vjerovao sam da mi je Dariush prijatelj i to mi je
bilo dovoljno.
Ali Dariush je bio otišao. Već je bio na Novoj.

Dan 218.:

Javne prezentacije oskudijevaju detaljima i slikovitim

prikazima i pretrpane su učenim komentarima arheologa i
fotografijama na brzinu fotografiranoga čudovišta u podrumu,
kao i mnoštva tjelesnih ostataka - sve sami djelići informacija
i slika. Sva je pozornost usmjerena na letjelicu i na tajanstvene
blokove kamenja što se protežu duž zidova s obje njezine
strane.
Jučer je kirurškom preciznošću izvučen jedan kameni
blok, a iza njega pronađen je cijeli niz okomito postavljenih
metalnih pravokutnih ploča koje se naslanjaju jedna na drugu
- stotine njih samo u tomu prostoru. Komora nije tako velika -
duboka je samo tri metra, jednako toliko visoka i triput šira od
već spomenutih dimenzija (mjere su nam već poznate pa ih ne
ću ponavljati).
Nekoliko ploča uzeto je radi ispitivanja. Na njima je
mnoštvo kićenih hijeroglifa. Dariushov tim upravo ih
fotoskenira i ubrzo će početi preliminarna analiza. Iako su
ploče ponešto oksidirale, natpis je prilično čitak. Metal je
sličan bronci, slitini bakra, kositra te još jednoga nama
nepoznatog elementa. Jedna od ploča prilično je lako očišćena
nekorodirajućom otopinom.
Danas je izvučeno još nekoliko blokova iz zidova, a iza svih
njih nalazile su se metalne ploče s natpisima koje je nemoguće
dešifrirati. Ima ih na tisuće. Pravi raj za lingviste!
Na programu koji sam gledao na panoramskome zaslonu
utvrđeno je da je postignut stanovit napredak u izradi nove vr-
ste alatke koja bi, kako se čini, mogla otvoriti letjelicu.
Prikazan je kratak razgovor s Xueom te još nekoliko intervjua
s konstruktorima i inženjerima, kao i nekoliko dijagrama i
računalnih simulacija načina na koji će taj alat funkcionirati.
Tim mora čekati još mjesec dana prije no što pristupi
preliminarnome ispitivanju koje će se provesti na rotirajućoj
kocki koja vodi u kriptu jer je ona po svemu sudeći načinjena
od iste tvari kao i oplata letjelice.
Zatim je bilo govora o tornjevima s kojih je uklonjeno sve
što je organskoga podrijetla. Krhotine kamenja koje su
pokrivale metalne podove također su uklonjene. Jedan od
arheologa ponudio je svoju analizu njihove konstrukcije i svoje
mišljenje njihovoj svrsi - on smatra da se u njima nalazio
astronomski centar. Ako je tako, kako to da nisu pronađeni
nikakvi artefakti?
Nakon toga prikazan je polusatni program o kosturima koji
se trenutno analiziraju u AP-DT laboratorijima te o još
intenzivnijim testovima što se na njima vrše u laboratorijima
na Kosmosu. Intervjuirani su eksperti koji su nadugo i
naširoko nagađali o običajima izvanzemaljaca, o njihovu
izgledu i o njihovim stavovima o smrti i zagrobnome životu.
Jedan je umjetnik izradio izvanredno domišljat prikaz njihova
možebitnoga vanjskog izgleda. Oslikao ih je kao bića bez kose,
zelene puti (potaknut zacijelo mitovima Zemljana o malim
zelenima), manje-više čovjekolike, s buljavim crnim očima što
bezizražajno zure u beskrajni i zastrašujući svemir. Sve u
svemu, puka nagađanja, zaodjevena u visoko artikuliran jezik
koji ne govori ništa.
Nažalost, još jedan naš čovjek pao je žrtvom zmijskoga
ugriza - riječ je o tehničaru u istraživačkoj misiji na Kontinetu
5; ovo je jedan od manjih kontinenata, smješten na sjevernoj
hemisferi s druge strane planeta. Večeras, u nešto kasnijim
satima, bit će prikazana biografija žrtve čiji će pokop biti sutra
na groblju u Glavnoj bazi. Ovo je već četvrta smrt.
Danas sam punih osam sati prosjedio pred ekranom;
osjećam bol u očima. Otići ću na bazen, a onda možda uključiti
max i upoznati se s biografijom preminuloga.

Dan 219.:

Poslije sinoćnjega plivanja otišao sam ravno u krevet.

Jutros sam se probudio prilično kasno i uključio max kako bih
gledao pogreb. Bio je već počeo. Koliko sam mogao vidjeti,
žalobnika nije bilo mnogo - tek nekoliko ljudi ukočena držanja,
a među njima, naravno, i Elif Larson. Elfovo obraćanje,
prepuno hvalospjeva, bilo je kratko i trivijalno. Nad česticom
zemlje koja je pokrivala tijelo preminuloga podignut je obelisk.
Zasvirala je žalobna glazba, a preko razglasa pušten je
nasnimljen glas koji je govorio o mladićevu kratkome životu.
Zgađen hinjenim izrazom ucviljenosti na Elfovu licu, njegovom
prijetvornošću i lažnom pompoznošću, upravo sam se spremao
isključiti max kada se na zaslonu iznenada pojavila fotografija
Davida Aynea.
Glas je preko razglasa nastavio:
"William D. Aynes, koga su prijatelji zvali Dave, podrijetlom
je iz Sacramenta u Kalifomiji. Nakon diplome iz računalne
znanosti na Sveučilištu Stanford, godinama prije leta
Kosmosa, radio je kao tehničar jedne od podružnica kompanije
Raydon Aerospace. Za ekspediciju na Mundus novus prijavio
se zato što se još od djetinjstva zanimao za astronomiju.
Nekoliko godina radio je u Odjelu za održavanje na našoj
letjelici, a zatim je premješten na specijalni projekt Odjela
društvene infrastrukture, gdje se bavio metalurškom
statistikom. U tomu je svojstvu prije tri dana sam odletio na
Kontinent 5. S obzirom na to da je na Zemlji za dodatnu zaradu
radio kao pilot i terenski istraživač, rekao je svojim kolegama
da namjerava preliminarno istražiti K-5 i vidjeti je li ovaj
kontinent jednako bogat mineralnim naslagama kao K-l. Prije
dva dana aktiviran je automatski signal za opasnost nakon
čega mu je poslana ekipa za spašavanje. Ekipa je slijedila
signal i locirala Aynesov LIZ parkiran u blizini ušća rijeke koja
utječe u ekvatorijalno more. Tijelo mu je pronađeno na obali
nedaleko od letjelice. Na nogama nije imao zaštitne čizme, a sa
sobom nije ponio ni protuotrov.
William Aynes nedostajat će svojim prijateljima. Njegov
odlazak golem je gubitak za zajednicu na Kosmosu. Svima
nama ostat će u trajnome sjećanju."
Glazba, fanfare, žalobna svirka trublje, odsjaji sunčeva
svjetla na obelisku, kraj programa.
Zajecao sam. Srce mi je potmulo lupalo u grlu.
Zatim je prikazana slika zastave Zemlje koja se punu
minutu vijorila na povjetarcu, a kao pozadina puštena je
dirljiva patriotska glazba (globalna inačica); na samu kraju
glas preko razglasa podsjetio je slušateljstvo na obvezu
nošenja zaštitne opreme kad god izlaze iz zaštićenoga područja
te da sa sobom moraju uvijek imati protuotrov za slučaj
zmijskoga ugriza. ~ knjige.club ~
Zurio sam u ekran; nekoliko trenutaka nisam vidio ništa,
i dalje pod dojmom ispraznosti i trivijalnosti svega onoga što je
koji trenutak prije promicalo ekranom.
Potom je uslijedio specijalni program u okviru kojega su
prikazani znanstvenici koji ispituju kosture pronađene u
kripti. Na ekranu su se izmjenjivale fotografije mora kostiju s
fotografijom rekonstruiranoga kostura nakon čega je
prikazano nekoliko računalno načinjenih fotografija
izvanzemaljaca do kojih se došlo na temelju njihovih
anatomskih karakteristika. Mnoštvo najrazličitijih malenih
ljudi - svi sablasna izgleda.
Isključio sam max.

Dan 220.:

Prilično mnogo informacija zbijeno je u biografiju mojega

suborca, no jednako tako i prilično mnogo neodgovorenih
pitanja. Sve uredno složeno. I previše uredno.
Kao prvo, gdje su ti prijatelji kojima će "Dave" nedostajati?
Jesu li bili na pogrebu? Tko su ljudi koji su stajali pored groba
i zašto su svi izgledali poput okorjelih plaćenika u građanskim
odijelima? Je li specijalni "metalurški projekt" bio zaveden u
popis aktivnosti znanstvenih odjela i pododjela na letjelici?
Provjerit ću to kasnije, ne na svojemu kućnom maxu.
Je li David cijelo vrijeme bio agent ODI-ja? Je li slučajna
smrt to razotkrila? Je li svoje drugove urotnike počeo
izbjegavati zato što je prestala potreba za našim praćenjem?
Zato što smo u međuvremenu neutralizirani?
 Moje su sumnje izazivale sve više pitanja, a sva ona bila su
usmjerena prema Davidu, ma tko on stvarno bio; sva su bila
okaljana osjećajem povrijeđenosti, osjećajem da smo bili sjajno
(ili bih trebao reći demokratično) iskorišteni.
A onda su počeli protuargumenti.
Dugi niz godina radio je kao čistač, što, barem se meni
tako čini, uvelike dovodi u pitanje njegovu lažnu konspirativnu
biografiju ako je ODI doista samo kontrolirao šačicu čudaka.
Iako nisam posebno pronicljiv u odgonetanju ljudskoga
karaktera, u razgovorima s Davidom nikada nisam primijetio
dvoličnost. Bio je doista osoba od formata.
I zašto su, povrh svega, poduzimani tako ustrajni napori
da se njegova biografija ukloni iz brodskih računala?
Osim toga, zašto su oni u ODI-ju pretrpjeli emocionalni
slom zbog našega bezopasnog revolta i zašto su još gore
reagirali kada smo počeli istraživati moguće razloge Davidova
nestanka?
Satima sam razmišljao o svemu ovome, prevrćući
proturječne scenarije u mislima, sve dok nisam shvatio da se
vrtim u krugu. I, što sam više razmišljao, to više mi se činilo
da su pogreb i iznošenje njegove biografije u javnost samo
dobro razrađen alibi. A ako je to istina, što se krije iza ove
pažljivo obrađene dezinformacije? Davidova smrt možda je bila
rezultat slučajnosti, možda i nije, ali plašt laži nesumnjivo je
na nešto ukazivao. Što ako nije stradao od otrovnice, već od
neke dvonoge zmije? Ili od nekoga zločestog patuljka, elfa? Ili
od nekoga skinnera (kožodera)?
Ova mračna mogućnost progonila me je sve dok nisam
vidio da je netko gurnuo komadić papira ispod vrata moje
sobe.
Na njemu je pisalo: Pitaji. Bazen. P+P.
U uobičajeno vrijeme, oko tri ujutro, otišao sam na bazen
gdje je vladala poprilična gužva. Osim mene ondje je bilo još
petero ljudi, a ja sam poznavao samo dvoje - Paula, koji je
plivao kao da ima pogon na turbinu, i Piju, koja je smjerno
sjedila na rubu bazena i bućkala nogama. Pod njezinim
čednim kupaćim kostimom blago se nazirao trbuščić.
Otplivao sam nekoliko gerijatrijskih krugova od jedne do
druge strane bazena. Pogledi su nam se susreli i ona je blago
kimnula glavom. Činila se zabrinutom.
Približivši joj se na metar udaljenosti zastao sam da
uhvatim zrak i obratio joj se: "Dobra večer, dr. Sidotra."
"Dobra vam večer, dr. Hoyose", uzvratila je srdačno, tonom
koji ipak nije davao naslutiti da smo osobito bliski.
"David?" prošaptao sam.
"Jukstapozicija", uzvratila je šapatom, skočila u vodu i
otplivala.
Sada je na mene došao red da sjednem na rub bazena i
bućkam nogama. Što je, zaboga, mislila pod jukstapozicijom?
Nešto kasnije Paul me je, mlatarajući rukama i nogama po
površini vode, prenuo iz misli, a zatim je, otplivavši još
nekoliko krugova, zastao da se odmori; grudni mu se koš
nadimao, glavu je držao na rukama, a lice je okrenuo prema
meni. Kao i obično, razgovarali smo ispotiha i Paul mi je u
jednomu trenutku rekao: "Pia kaže: vidimo se kod Rembranta."
"Kada?"
"Sutra navečer, dvadeset stotina sati, kad će nama završiti
smjena. Sada čeka autopsiju tvog prijatelja."
"Je li sudjelovala u autopsiji?"
"Ne. Ona zna nekoga."
Dan 221.:

Jutros sam pokucao na nekoliko vrata pokušavajući

pronaći Xuea, Dariusha i Pagnola. Ni jedan nije bio kod kuće.
Zatim sam se zaobilaznim putom zaputio prema knjižnici na
šetnici B i sjeo za računalni terminal. Pretražujući glavnu
brodsku stranicu, kao i nekoliko primarnih stranica koje su se
odnosile na putovanje, doznao sam da je na popisu sada 677
ljudi. Nedostajući član posade vraćen je bez ikakva
objašnjenja. Pregledao sam sve popise osoblja zaposlenoga u
znanstvenim odjelima, no ni na jednomu od njih nisam našao
Davida.
"Gdje si, gdje si?" siktao sam kroz stisnute zube znajući da
su ga morali negdje umetnuti.
Pregledao sam mnoštvo stranica koje su se odnosile na
Kosmos, uključujući i one koje su bile daleko ispod broja
osamsto. Na svima njima brojka je bila ispravljena i sada je
iznosila 677.
Pregledavajući nekoliko nasumce izabranih stranica
napokon sam pronašao Davida. Bio je zaveden kao statističar
u ODI-ju. Vratio sam se na glavnu brodsku stranicu i zaputio
se kroz labirint imena i - zbilja - pronašao sam ga kao
zaposlenika malenoga odjela pod nazivom "Metalurška
statistika", pododjela ODI-ja. Imao je samo jednoga
zaposlenika.
Ondje se nalazilo njegovo lice; ondje je bilo njegovo
promijenjeno ime; ondje se nalazio njegov revidirani životopis
koji je završavao napomenom: "Preminuo. Smrt izazvana
nesretnim slučajem. Mundus novus", a iza nje datum smrti.
U sjećanje mi se vratio popis imena koji sam isprintao
prvoga dana putovanja, prije više od devet godina. Taj mi je
popis poslužio kao osnova za moje bilješke o pojedinim
zaduženjima osoblja. Među njima bila je nespecificirana
kategorija koju sam nazvao "različiti neobični eksperti za
potpuno nepoznata područja" (vidi moj otisnuti ispis iz
vremena prije odlaska sa Zemlje, zemaljska baza - Afrika).
Tada još nisam obraćao pažnju na imena niti na shemu odjela
u kojima su ti eksperti bili zaposleni.
Vratio sam se u svoju sobu i pokušao pronaći ispis osoblja.
Srećom, kada sam svoj pisani dnevnik davao Paulu, nisam
mu, zajedno s njim, dao i ovaj ispis jer sam pretpostavljao da
će taj dokument biti javan pa stoga nije bilo potrebe da ga
krijem. Dokumente sam pronašao zataknute među
znanstvenim časopisima i oni su potvrdili moje sumnje. U
njima nije bilo Odjela za metaluršku statistiku. Osim toga,
dokument je sadržavao originalne biografske podatke i prilično
se razlikovao od nove službene verzije. Napokon sam u rukama
imao čvrst dokaz da mu je ime promijenjeno te da su
promijenjeni i pojedini detalji iz njegova života. Sakrio sam
dokumente pod košulju i zatim otišao na sandučić svoje
elektronske pošte.
U njemu su bile tri poruke:
Xue me u svojoj pisanoj poruci obavještava da odlazi na
nekoliko dana na Novu gdje će sudjelovati u ključnoj fazi
razvijanja "istraživačke tehnologije". Izražava žaljenje zbog
nedavne smrti člana istraživačkoga tima. Podsjeća me na
obvezu uzimanja lijekova. Naravno, znao je da sam upoznat s
njegovim projektom pa je sve ovo, zajedno s podsjećanjem na
obvezu uzimanja lijekova, bila obična dimna zavjesa. Između
redaka mi je, zapravo, dao naslutiti da razmišlja o značenju
Davidove smrti.
Pagnol mi je poslao prijateljsku glasovnu poruku u kojoj je
spomenuta i nedavna smrt. U poruci primjećuje da ljudi sada
vode više računa o zaštiti od zmija. On me također podsjeća na
obvezu uzimanja lijekova.
Dariush mi je poslao glasovnu poruku u kojoj me
obavještava da se već u popodnevnim satima vraća na Kosmos,
kao i o točnu vremenu povratka. Mora zaviriti u knjigu o
asirskome slikovnom pismu jer racionalna inteligencija, kako
kaže, vjerojatno slijedi univerzalna načela u formiranju jezika.
Za sada je riječ samo o teoriji, no želi je provjeriti usporedbom
asirskih jezičnih obrazaca s onima koji se javljaju, kako
vjeruje, u pismu izvanzemaljaca. Spominje i "žaljenja vrijednu
smrt člana posade" i izražava nadu da takvih nesreća više ne
će biti. Podsjeća me da moram nastaviti uzimati lijekove.
U četiri popodne susreo sam Dariusha koji je upravo
izlazio iz dizala na svojoj palubi iskrcavši se koji trenutak
ranije iz raketoplana. Iako se doimao neizrecivo umornim, htio
je da prošetamo. Spustili smo se najbližim stubištem na
palubu D i zaputili se šetnicom u smjeru arboretuma.
Srce mi je zastalo kada sam vidio da prema nama korača
Elif Larson s ručnom torbom smiješeći se sebi u bradu. Šake
su mi se same od sebe stisle u pesti, zubi su mi zaškripali.
Približavajući nam se digao je pogled i namrštio se.
"Dr. Larsone", impulzivno povikah. "Jeste li vidjeli
izvanzemaljce? Koje boje su bili - zelene ili plave?"
Uputio mi je mrk pogled ne odgovorivši mi, prolazeći pored
mene kao da sam stjenica ili himera.
Učinio je još nekoliko koraka našto je Dariush zastao i
oslovio ga: "Dr. Larsone!"
Elf je zastao, okrenuo se, pogledao na svoj ručni sat i
promrmljao: "Da?"
Dariush ga je bezizražajno pogledao i glasom nabijenim
emocijama, posve netipičnim za njega, rekao: "Qui legitis flores
et humi nascentia fraga, frigidus - o pueri, fugite hinc - latet
anguis in herha."
"Što?" uzrujano je zarežao Elf.
"Citirao sam jedan latinski stih, gospodine. Govori o
prekrasnu svijetu koji vrvi opasnostima."
 "Da, da, vrlo lijepo. Vjerujem da radite naporno na
dešifriranju arhiva u špilji. Znate, i ja imam posla. Kasnim na
sastanak." Okrenuo se na peti i udaljio se.
"Što si mu rekao, Dariushe?" upitah ga kada je Elf
odmakao dovoljno daleko.
"Rekao sam: 'Vi što berete cvijeće i jagode, bjež'te odavde!
O, djeco, hladna guja vreba u travi!' Bio je to trenutak moje
slabosti. Nadam se da nisam zgriješio protiv milosrđa."
"Ne ću te pucnuti po prstima zbog toga."
"Stih je iz Vergilijevih Ekloga. Moraš jednoga dana pročitati
to veličanstveno djelo, Neile. Posudit ću ti knjigu ako želiš."
"Može, ako pristaneš pročitati Conradovo Srce tame.
Posudit ću ti ga."
"Podsjećam te da sam te ja prvi upoznao s tom vrijednom
knjigom."
Usiljeno se nasmiješio i mi uđosmo u meksički bistro. Za
toplim objedom opisao sam mu tihim glasom što sam doznao
o Davidovu dosjeu.
"Zašto su mu promijenili ime?" rekao je. "Čemu to perfidno
mijenjanje inicijala, nadimaka, dodavanje i oduzimanje slova?"
"Mazanje očiju, Dariushe. Čas ga vidiš, čas ga ne vidiš.
Zatim ga vidiš u novome ruhu. Samo što sada ne govori."
"Meni se čini da tome može biti samo jedan razlog. Ako
ikada dođe do istrage o uzroku Davidove smrti ili ako se
posumnja da je mjesecima bio nezakonito utamničen,
odgovorni bi to mogli zanijekati. Mogli bi to pripisati lošemu
skladištenju podataka, činovničkoj pogrješci."
"Zvuči kao zmija u travi."
"Da, i tako da znaš, zmija doista vreba u travi", reče
kimajući glavom.
Otišao je zaviriti u svoje knjige, a ja sam se vratio u svoju
sobu.
 Večaras u deset sati otišao sam u nišu s Rembrandtovom
slikom Sat anatomije - prepoznavši u Pijinu prijedlogu njezinu
duhovitost ili možda zakašnjelu sklonost simbolici.
Ona i Paul malko su zakasnili.
"Na što si mislila kada si rekla jukstapozicija?" upitao sam
je nakon što su stigli.
"Neile, jeste li primijetili da se smrt kao navodna posljedica
nesreće dogodila usred najdramatičnijih otkrića? Pozornost
ukazana smrti i pogrebu trajala je veoma kratko, a prethodili
su im i nakon njih su uslijedili najfascinantniji programi."
"Da, primijetio sam."
"Za mene je to odvlačenje pozornosti pomoću
jukstapozicije, pokušaj da se percepcija otupi nekim drugim,
još snažnijim podražajem. Osim toga, to je zloslutan znak."
"Zašto zloslutan?"
"Zato što znači da netko odabrao vrijeme njegove smrti",
rekao je Paul.
"To ne znamo", rekoh. "Može biti slučajnost. U mojemu je
životu bilo trenutaka kada mi je iznenada sve krenulo
naopako. Takva smo vremena nazivali 'vremenima nevolja'. To
se može svakome dogoditi."
Pia je odmahnula glavom. "I ja sam mogla zadržati svoj
stav za sebe, Neile, ali imam vam reći još nešto. Imam prijatelja
liječnika na palubi D na kojoj se vrše obdukcije."
"Jesi li pročitala izvješće o autopsiji?"
"Jesam, sve su ambulante primile kopiju. U njemu piše da
je žrtva umrla od zmijskoga otrova. Rezultati mikroskopske
analize, međutim, pokazuju da je tijelo bilo zaleđeno i odleđeno
prije navodne smrti."
"Što?!"
"Davidovo je tijelo bilo zaleđeno trideset i devet mjeseci, a
zatim odleđeno i ostavljeno na obalama Kontinenta 5. Netko
ga je ubio i cijelo vrijeme krio njegovo tijelo. Zatim je ono u
pravomu trenutku odleđeno i prebačeno letjelicom na
Kontinent 5; aktivirani su signal pogibelji i radio-far, a zatim
se onaj tko je to učinio - tko god to bio - vratio letjelicom ovamo
i promatrao kako se odvija ova tragična priča."
"Znači, tako oni prikrivaju svoje tragove", rekao sam.
"Da, smrt je prikazana kao posljedica nesreće i u arhiv je
otišao uredan izvještaj o autopsiji."
"Zar liječnici ne će dići galamu kada ga pročitaju?"
"U izvještaju se ne spominje zaleđivanje."
"A zašto se ne spominje?"
"Liječnik u prvi mah nije znao što se zapravo dogodilo.
Imao je zadrške u pogledu navodnoga uzroka smrti, preciznije
rečeno, ostavio je cijelo to pitanje otvorenim. Tako postupa
svaki valjani forenzičar. Brinulo ga je i to što su ravnatelji MO-
a i ODI-ja inzistirali na brzoj autopsiji i tražili da se izvještaj
napiše što prije. Isticali su da je uzrok smrti više nego očit.
Tako se i činilo. No ovaj je liječnik perfekcionist i nije mu se
sviđalo što mu direktori neprekidno pušu za vratom tražeći od
njega da što prije okonča nalaz kako bi ga mogli odložiti u
arhiv. Nakon što izvještaj o autopsiji jednom završi u arhivu,
svi laboratorijski uzorci uzeti s tijela - krv, urin, sadržaj želuca,
leđna moždina itd. - sve to biva uništeno. To je uobičajena
procedura. Međutim, oni u laboratoriju još nisu bili
obaviješteni da je izvještaj dovršen pa su i dalje držali uzorke
čekajući da im se to kaže. Nakon što je izvještaj bio službeno
arhiviran, liječnik je osobno otišao k njima i izvijestio ih o
tome. Dobio je uzorke koje je zatim potajno analizirao. Vidio je
da je posao u laboratoriju obavljen kako treba. Međutim,
podvrgnuo je uzorke dodatnim testovima pregledavši ih
atomskim mikroskopom."
"I što je pronašao?"
 "Naravno, pronašao je svježe tragove otrova u svakome
uzorku."
"Ali to znači da je David doista umro na planetu."
"Ne nužno. Najviše ga je uznemirilo ono što je pronašao u
molekularnoj strukturi stanica. Kristalografski tragovi u
hemoglobinu pokazali su da je tijelo ležalo zaleđeno između
trideset osam i trideset i devet mjeseci."
"Nešto tu ne štima. Rekla si da obdukcijski nalaz pokazuje
da je smrt nastupila kao posljedica trovanja..."
"Svi mi znamo da na Kosmosu nema zmija. Osim toga,
otrov pronađen u Davidovu tijelu identičan je onome
pronađenom kod drugih žrtava i jednak je uzorcima proteaza
uzetim od zmija na AC-A-7 - konkretno, onima zmijolikih vrsta
sličnih našoj podvrsti zvanoj Crotalime.”
"Ne razumijem. Što zapravo želiš reći?"
"Umro je od gušenja i zatajenja srca izazvana radikalno
smanjenim krvnim tlakom, što je tipično za smrt prouzročenu
proteazom. Ali kardiovaskularna oštećenja mogu imati i druge
uzroke. Otrov je u njegovo tijelo mogao dospjeti i na druge
načine."
"Na primjer?"
"Neposredno nakon odleđivanja - ako je tijelo zaleđeno
odmah nakon smrti - sve tjelesne tekućine postaju opet
mobilne i svježe, što znači da se njima može manipulirati.
Otrov mu se mogao unijeti u krv nakon čega se ona mogla
ponovno vratiti u organizam."
"Drugim riječima, ubijen je?"
Pia je kimnula glavom. "Tako misli moj prijatelj. Izgleda da
sve upućuje na to. Zašto bi inače imali toliko nepodudarnosti,
osobito s obzirom na zaleđivanje i na kasnije pokušaje da se
čitava stvar zataška?"
 "Tko god to učinio, bio je očito uvjeren da nitko nikada ne
će otkriti što se zapravo dogodilo."
"Nije im palo na pamet da i znanstvenici imaju intuiciju."
"Je li tvoj prijatelj liječnik izvijestio koga o onome što je
otkrio?"
"Nije još. Osjeća se pomalo tjeskobno."
"Ne će smrt od zmijskoga ugriza", na to će Paul.
Pia je nastavila: "Poslije vašega predavanja prije tri godine,
Neile, počeo je opreznije prilaziti stvarima. Dobro zapaža. Nije
bio siguran imaju li vaše optužbe o nadzoru temelj u
stvarnosti. Nije znao otkuda bi počeo, u rukama nije imao
ništa što bi ga definitivno uvjerilo, no cijelo je vrijeme držao taj
dosje otvorenim u svojoj glavi, iako nikomu nije govorio o tome.
A onda je vidio vaš plakat o Davidovu nestanku. Sačuvao ga je
i sada zna da je mrtvi muškarac upravo ona osoba za koju je
administracija govorila da nije nikada postojala."
"Nije nikada postojao, a sada je pronađen", rekoh. "Nadam
se da na brodu ima više ljudi nalik tvojemu prijatelju
liječniku."
"I ja se nadam. Do sada nije otkrio ništa neobično u
medicinskim protokolima. Naravno, kada mi je ispričao o
stvarima koje je otkrio pri obdukciji, rekla sam mu da vas ODI
i MO pokušavaju prikazati kao psihotičnu osobu. On mi je na
to rekao da ste bolesni i da su vam potrebni lijekovi. Ali čak i
dok je to govorio, znala sam da u dubini duše ne vjeruje u to.
Uz to, priznala sam mu da vam ne dajem tablete."
"Nisi trebala to učiniti, Pia, prerizično je", rekao sam joj.
"Možeš li mu vjerovati? Što ako ga ODI zaplaši i natjera ga da
opet surađuje s njima kako bi spasio vlastitu kožu?"
"Do sada je to možda i bio problem, no više nije. Pogrješni
recepti mogu biti posljedica pogrješne dijagnoze za koju je
moguće naći opravdanje jer smo svi mi samo ljudi i svi
griješimo. Ubojstvo nema opravdanja. Ovaj liječnik upravo tu
povlači granicu. Priznao mi je kako je uvjeren da smo suočeni
s tiranijom. S najgorom vrstom tiranije, kaže, prerušene u
dobronamjerno i razborito rukovođenje."
"Što ćemo poduzeti da oslobodimo ove tiranije?" upitao je
Paul tihim glasom u kojemu se mogao primijetiti prizvuk
prijetnje.
Svi smo šutjeli.
"Možda bismo se trebali upoznati s tim liječnikom", rekao
sam. "Pia, misliš li da je voljan razgovarati s nama?"
"Već sam ga to pitala, no odbio je. Unatoč tome, napisao je
cjelovito izvješće o svojim nalazima - privatno, doduše. Dat će
mi primjerak koji će Paul pohraniti na sigurno čim ga dobijem.
Liječnik inzistira na anonimnosti i traži da se njegovo ime ne
spominje ni u usmenim razgovorima ni u elektroničkoj
komunikaciji. Optuživači nisu na dobru glasu, znate, i nemaju
vjerodostojnosti, a ni mogućnosti da zbace režim. On misli da
će pravda biti zadovoljena tek kada se brod vrati na Zemlju.
Dok smo pod kontrolom ODI-ja, sve što kažemo moguće je
zanijekati ili zaglušiti protumjerama i odvlačenjem pažnje od
onoga o čemu govorimo i ne će nam donijeti nikakvo dobro. U
međuvremenu pokušat će potajno razgovarati o svemu ovome
s još nekim ljudima."
"A ja ću razgovarati s kapetanom", dodao je Paul.
Ja sam zamišljeno zurio u pod zbrajajući i oduzimajući.
"Umro je prije otprilike trideset osam ili trideset devet
mjeseci, kažeš?"
Pia je kimnula glavom. "Vi ste održali predavanje na dan
2252., Neile. Prije nešto manje od 39 mjeseci."
"Ah, tako."
Odjednom nisam više mogao izustiti ni riječ. Promrmljao
sam svima laku noć i vratio se u svoju sobu.
 (Bilješka samomu sebi: uruči ovu najnoviju zabilježbu
Paulu što prije možeš. Pronađu li je u mojoj sobi, bit će moje
"vrijeme nevolja".)

Dan 222.:

Paul je u posjedu neslužbenoga izvješća o rezultatima

autopsije koje je kapetan poslao bazi na Zemlji. Moje zabilješke
također su zdrave i čitave. Ne znam što bih dao da mogu ubiti
dva čovjeka na brodu - trebam li uopće spominjati njihova
imena? Bi li to bilo ubojstvo ili vršenje pravde? Ne mogu, ne
ću to učiniti. Ipak, ova želja neprekidno me progoni.

Dan 223.:

Dariush se upravo vratio na brod - ostat će ovdje nekoliko

dana. Večerali smo zajedno u meksičkome bistrou i kasnije
otišli u umjetničku nišu na palubi C u kojoj do sada nismo
bili. Ondje sam mu ispričao o tajnim rezultatima autopsije.
Odjednom je zašutio i zatvorio oči.
"Radi se o ubojstvu", rekao sam prekidajući ga u molitvi.
"Znam da je ubojstvo. Ipak, pitam se bismo li to mogli dokazati
na sudu?"
Nijem i mrk, vrtio je nesigurno glavom. Neko smo vrijeme
šutjeli zureći u pod, osjećajući se potpuno bespomoćnima.
Upitao sam Dariusha kako napreduje njegov posao u nadi
da ćemo tako izbjeći obamrlost koja nam je prijetila. Mirnim
glasom odgovorio je da je stanovit napredak ipak postignut.
Broj pločica izvađenih iz arhiva penje se na četiri tisuće i
svakodnevno se vade i skeniraju nove. Projekcije zasnovane na
broju zidnih blokova koje još treba izvući pokazuju da su do
sada pregledane pločice tek dio materijala koji je ondje
pohranjen.
"Govore li ti išta ti hijeroglifi?" upitao sam ga.
"Nažalost, još uvijek nemamo ključ. Kao što sam ti rekao,
pojavljuju se određeni obrasci i mnoštvo različitih 'slova' po
čemu znamo da se radi o nekoj vrsti jezika. Naravno, to smo
znali od početka. Naš je problem sada kako pronaći ključ koji
otvara tu bravu. Pažljivo pretražujem svoje knjige nadajući se
da ču možda u njima pronaći nešto što bi mi pomoglo. Imam
osjećaj da je to tamo, izgubljeno u šumi mojih starih materijala
sa Zemlje."
"Misliš da bi njihov jezik mogao biti sličan nekim drevnim
jezicima na Zemlji?"
"Teško je reći. Imam takav osjećaj. Od toga ne mora biti
ništa, razumije se. Inteligencija, međutim, ima svoju vlastitu
prirodu koja nadilazi sve rase i sve stupnjeve civilizacije u
nama poznatomu svijetu. Posve je moguće da je ova rasa
izvanzemaljaca, baš kao i mi, razvila slične jezične obrasce."
"Ne govoriš, dakle, o ključu za dešifriranje kao takvu.
Misliš na neku vrstu neodređene šablone?"
"Da. A ako su izvanzemaljci bili inteligentna bića, a znamo
sigurno da su to bili, i ako je njihov mozak bio biološki sličan
našemu, to upućuje na mogućnost uobičajena razvoja logike i
komunikacije. U tomu slučaju simboli bi bili različiti, tj.
arbitrarni, ali procesi bi bili slični našima, ako ne i isti."
"Shvaćam. Tražiš iglu u plastu sijena, no barem imaš plast
u kojemu možeš tražiti."
"Baš tako."
Na trenutak se činilo da su mu misli odlutale drugamo - u
očima mu se primjećivala smetenost, dapače zabrinutost.
Nisam ga želio prisiljavati na razgovor, već sam pustio da mu
se misli odvrte do kraja. A onda sam, na svoje iznenađenje,
primijetio da mu se na lice vratio prijašnji mrk izraz - onaj što
ga je progonio onoga dana kada je tražio da se molim zajedno
s njim, kada mi je rekao da je suočen s "morem zla".
"Razmišljaš o Davidu?" upitah ga.
"Da, Neile, razmišljam o njemu. Ali i o Hramu broda..."
"Tako ga sada nazivaš?"
"Arheolozi su ga tako nazvali jer je očito da je korišten u
religijske svrhe."
"Ali koristili su ga i u znanstvene i arhivske svrhe."
"Oni - izvanzemaljci - nisu pravili razliku između te tri
stvari. Njihovo znanje, njihova znanost, njihov kult - sve je to
bilo usko povezano."
"Hm, istina je da im je umjetnost bila odvratna, no bili su
veoma napredni. Ne toliko kao mi sada, ipak..."
"Napredni? Da, u tehnologiji svakako. Ali kako to da nismo
pronašli ni jedan grad? A umjetnost o kojoj govoriš nije bila
samo umjetnost. Nebesko biće u kripti hrama bilo je idol.
Štoviše, taj je idol ispijao goleme količine krvi - krvi
izvanzemaljaca. Postoji toliko toga vezano uz njihovu
društvenu organizaciju što ostaje nerazjašnjeno."
"I to je sve što znamo."
Pogledao me je ravno u oči. "Neile, otkrili smo da su svi
kosturi koje smo pregledali u kripti, svi do jednoga, bili kosturi
djece."
"Djece? U usporedbi s nama, bili su veoma sitna rasta, to
je sve što možemo reći."
Odmahnuo je glavom. "Forenzičari su završili s
istraživanjem ostataka. Uzeti su uzorci sa svakoga kostura, od
najmanjega do najvećega. Svi oni pokazuju da su koštane
stanice u trenutku smrti bile u fazi rasta."
Buljio sam u njega ne želeći vjerovati onome što govori.
"Možda su odrasli pokopani na nekomu drugom mjestu u
onomu golemom podrumu", sugerirao sam.
 "Istina je da je podrum golem i da u njemu ima na milijune
kostura. Međutim, prostorija je potpuno istražena i odsvakuda
su uzeti brojni uzorci. Utvrđeno je da su neki ostatci vrlo stari
dok su drugi iz novijega vremena. Ali sve su to kosturi djece."
"Znači, bila je to zajednička grobnica u kojoj su pokapali
svoju djecu."
"Ne, Neile, to nije bila grobnica koja bi služila samo za ukop
mrtvaca. Bio je to hram u kojemu su prinosili ljudske žrtve."
Zaustio sam nešto reći, no nisam mogao. Kosa mi se digla
na glavi. Ništa nisam rekao - samo sam buljio u njega,
nesposoban izgovoriti i jednu jedinu riječ.
"Neile, ispričaj me, molim te. Moram se vratiti
istraživanju."
Bilo je očito da su ga svladale emocije i da ne želi više
razgovarati. Okrenuo se i udaljio se šetnicom, a ja sam nijemo
gledao za njim. Poput mjesečara vratio sam se u svoju sobu i
legao na krevet.

Dan 224.:

Probudio sam se u znoju vrišteći: "Ne! Nisam ga ponio sa

sobom!"
Nekoliko sekunda preda mnom u mraku sjalo je spiralno
stubište. Znao sam da je to samo san, ali sada sam ga vidio
vlastitim očima. Pokušavajući izoštriti vid brzo sam treptao
očima i slika je iščezla, no ona je i dalje ostala u mojemu duhu.
Zatim sam se sjetio da se nalazim na velikomu brodu i da
plovim nebeskim prostranstvom - da lebdim na nebu. U svijest
mi se vrati da sam znanstvenik, čovjek razuma, posvećen
objektivnoj stvarnosti.
Uključio sam noćnu svjetiljku, zbacio sa sebe pokrivače i
uspravio se u krevetu. Bacivši pogled na svoje ruke vidio sam
da počivaju prekrižene u krilu. Bile su stare i smeđe, naborane
i pune plavkastih vena. Moje bose noge i stopala također su
bili stari. Na jednoj je bio ožiljak - oduvijek je bio ondje.
San me je prestravio ostavljajući me s osjećajem neizdržive
boli. Vrištao je prema meni, iako sam se u međuvremenu
posve razbudio. Moraš pogledati ovo, niño, govorio mi je glas.
Predugo leži zakopano u tami.
Malo-pomalo srce mi je prestalo udarati u ušima, a brzo
nadimanje grudnoga koša vratilo se u normalu. Nisam
razmišljao o čudovišnome idolu u Hramu broda. Nisam
razmišljao o nebrojenim žrtvama skrivenim u mračnomu
podrumu zla. Umjesto toga, u svijest mi se vratilo nešto čega
se nisam želio sjetiti: putovanje na koje sam krenuo s ocem
kada mi je bilo devetnaest godina, dan kada me je odvezao u
Santa Fe, gdje sam se trebao upisati na prvu godinu studija.
Bili smo na polovici puta između Las Crucesa i Santa Fea,
putujući starom pošljunčanom cestom koja se rijetko koristila
nakon što je, trideset godina ranije, izgrađena
dvanaestotračna cesta između El Pasa i Albuquerquea.
Autocesta je bila ravna kao strijela i njome se smjelo voziti
brzinom od 180 kilometara na sat. Za razliku od nje cesta
kojom smo se mi vozili bila je gruba i neravna i mjestimice je
postajala jednotračna. Prolazila je dolinom istočno od rijeke
Rio Grande, prikladno nazvanom Jornada del Muerto (Dan
mrtvih), vrlo suhom dolinom sa svega nekoliko naselja, a zatim
se tegobno uspinjala i vijugala kroz planinski lanac San
Andreas. S vremena na vrijeme mimoilazili smo se sa starijim
ljudima koji su vodili magarce, katkada s pokojim putnikom
koji je pješice dolazio niotkuda i odlazio nikamo. Moj bi se otac
zaustavio i ponudio ovim usamljenicima da ih poveze, ali oni
bi samo pogledali prema našemu oronulom kamionetu marke
Hydra na kojemu se nalazila cisterna sa smrdljivim gnojem,
uljudno nam zahvalili i otklonili ponudu.
 Namjeravali smo proći kroz dolinu i dočepati se sjevernoga
ruba doline Tularos koristeći se slabo korištenim pokrajnjim
cestama, zaobići stare ruševine raketnoga poligona White
Sands i Alamogordoa te najposlije zaobići Albuquerque i stići
neopaženi u Santa Fe. Kao što je često bivalo, te godine moj
otac nije smogao dovoljno novca da plati osiguranje i taksu za
registracijsku tablicu i nadao se da na tomu putu ne ćemo
naići na policiju.
Zbog toga, a i nekih drugih razloga, toga sam dana bio vrlo
ljut na njega. Nisam mu to pokazivao, no dok sam se znojio na
žarku suncu kasnoga kolovoza, spopadale su me turobne misli
i u sebi sam se jadao na svoj nevoljni život. Zašto sam bio toliko
ljut? Nakon šezdeset godina više se ne sjećam točno razloga.
Sjećam se da sam bio ogorčen zbog ključanja u cisterni iznad
moje glave, zbog odvratna smrada prouzročena truljenjem
organske tvari što je curila iz cisterne, zbog nedjelotvornosti
staroga kompresora za metan, zbog škripanja, kloparanja i
cviljenja motora. Boljela me je glava od vrućine u kabini naše
krntije u kojoj mi se kuhao mozak. Mrzio sam neispravni klima
uređaj koji zbog nedostatka novca nismo mogli popraviti,
insekte koji su me ujedali za ruku što je visjela kroz otvoreni
prozor, vonj očeva tijela koji se rijetko prao jer u našemu
plitkom bunaru nikada nije bilo dovoljno vode. Mrzio sam
svoju nogu i gležanj, svoje idiotske uši, svoju rabljenu odjeću,
svoj pohabani ručni kovčeg otraga, u sanduku kamioneta i,
naravno, društveni sloj kojemu smo pripadali, koji nije mogao
biti niži i koji nas je jedva održavao na životu.
Dobio sam studentsku stipendiju samo zato što sam (tako
su mi rekli) bio genij, ili barem potencijalni genij za fiziku. Bila
su to moja jedina primanja. Spremali su se gurnuti me u
društvo meni potpuno nepoznatih ljudi - zgodnih,
privilegiranih mladih ljudi kojima će biti dovoljan samo jedan
pogled na mene da me odmah prezru. Već tada mi se nisu
sviđali.
 I tako je u meni rasla odlučnost. Odlučio sam da ću ih na
dugi rok sve intelektualno zasjeniti, a na kratki rok da ću stići
na vrijeme da se upišem na fakultet i tako razbijem uobičajenu
predrasudu da su moji roditelji nepouzdani i neambiciozni te
da ne vode računa čak ni o nečemu tako potrebnu kao što je
pogled na sat. Manana više ne će biti moj životni moto. Od sada
nadalje moj će životni moto biti Per ardua ad astra (Kroz trnje
do zvijezda - ovaj izraz pročitao sam nedavno u nekoj knjizi o
astronomiji i bio sam neizmjerno ponosan što sam ga
upamtio).
Ali, ne lezi vraže, naš kamionet izabrao je najgori mogući
trenutak da se pokvari. Najprije smo čuli zloslutni, jedva čujni
"pop", zatim je počeo dahtati pa soptati i na kraju se zaustavio.
Sunce nas je istoga trenutka počelo nemilosrdno pržiti.
"Ay, caramba", mrmljao je moj otac, što me je još više
naljutilo. Mislim da sam prevrnuo očima i srdito puhnuo kroz
nosnice.
"E, pa, pogledajmo što je sada", rekao je uobičajeno
strpljivim tonom koji me je živcirao više od bilo čega drugoga.
Izišli smo iz automobila i obilazili oko njega.
"I što sada?" upitao sam iznenada.
"Ne znam. Možda bih trebao pogledati cijevi."
"Možda bi trebao", ispalio sam tonom u kojemu nije bilo ni
trunka uobičajene ljudske solidarnosti u nevolji. U meni je
ključao prijezir koji je sve više rastao. Dobacio mi je brz pogled,
a ja sam iznenada osjetio stid zbog svoje neotesanosti. Otvorio
je bez riječi vratašca za gorivo na krovu i prednji poklopac
motora koji je sklepao od daleko boljega (premda
nepopravljiva) originalnoga motora.
“Ay, ay, ay", mrmljao je provjeravajući dijelove, jedan po
jedan.
"Što se dogodilo?" upitao sam. "Vidiš li što?"
"Izgleda da je sve u redu. Ne razumijem."
 Da bih skratio dugačku i groznu priču, reći ću samo to da
smo nakon dva sata prtljanja odustali od toga da pronađemo
uzrok našoj nevolji. Otac je uzdahnuo i odmotao staru, tešku,
nepromočivu ceradu koju je držao u prtljažniku i privezao je
za dva stabla piñona kako bi napravio malo hlada. Sjeli smo
na zemlju pod njom i pili vodu iz boca što smo ih ponijeli sa
sobom. Obojica smo šutjela. Život mi se pretvorio u ruševine.
"Zašto sjedimo ovdje?" rekoh poslije nekoga vremena.
"Možda naiđe neki auto", odgovorio je. "Odvest će nas do
servisa. Ondje možemo iznajmiti kamion za vuču."
"Otkuda nam novac?"
"Imam uni kredite", promrmljao je, ne odveć uvjerljivo. Ja
sam imao dvije stotine unija na svojoj kartici, no nisam bio
siguran zna li on za to. Nakon kraće borbe sa sobom izvadio
sam je iz džepa i dao je ocu s izrazom lica koji bi sledio i
najgladnijega prosjaka.
Zurio je u karticu, a zatim je nježno uzeo. Nije mi zahvalio;
ništa nije rekao. Držao je karticu u ruci i spustio glavu
prekrivši oči dlanom druge ruke.
Bio sam veoma posramljen. Nikada prije toga nisam čuo
oca da plače, nikada u cijelomu životu koji je trajao punih
devetnaest godina. Općenito govoreći, bio je on vrlo
samouvjeren čovjek - preprjeke i udarci nikada ga nisu plašili.
Sada se, što je krajnje neobično, doimao poraženim.
"Zašto plačeš?!" uzviknuo sam - bio je to prije prosvjed
nego pitanje.
Nije odgovorio, nije me ni pogledao.
Je li ovo moj otac? pomislio sam u sebi. Zar su ovo karte koje
su mi dodijeljene?
Osjećaj da mi je život nanio nepravdu, uz to teret života
koji smo bili prisiljeni podnositi, s našim beskonačnim
nastojanjima koja nisu nikamo vodila, sada me je pogodio
svom snagom.
 "Zašto smo tako siromašni?" povikao sam. Međutim
ovomu pitanju nije trebao odgovor. Obojica smo znali da smo
na samu dnu jer moj otac nije mogao namaknuti dovoljno
novca da nas s toga dna podigne.
"Zašto ste ti i mama uvijek tako tužni?" dobacio sam mu u
lice. "Zašto plačeš? Zašto ona neprekidno plače?"
Bilo je to nepošteno od mene. Premda je oca bilo teško
nazvati veseljakom, rijetko se doimao malodušnim. Osim toga,
moja je majka rijetko plakala. Moji su roditelji bili mirni i
velikodušni ljudi, uvijek su imali lijepu i ljubaznu riječ za
drugoga i trudili su se učiniti "naše selo" mjestom u kojemu će
se nedobrodošli ljudi ovoga svijeta osjećati kao kod vlastite
kuće.
Ipak, ništa nije rekao. Promatrao sam ga kada smo začuli
tapkanje magarećih kopita i zveckanje zvončića koji su visjeli
o ormi. Podigavši pogled vidio sam starca koji nam se
približavao cestom vodeći magarca. Lice mu se razvuklo u
osmijeh, oči su mu žmirkale u sjeni slamnata sombrera;
zavrnuti sijedi brkovi bili su mu neobično dugački, koža na
licu i rukama tamnosmeđa. Silno sam mu zamjerao. Bio je
utjelovljenje mañane. Nije imao nikakvih briga, nikakve
odgovornosti. Imao je vlastito četveronožno vozilo, a takva
vozila traju beskonačno dugo. Automobili ne rađaju
automobilčiće. Čak i najsiromašniji među najsiromašnijima
živjeli su bolje od mene!
Starac se zaustavio pored našega kamioneta i vrtio glavom.
"Ay, ay, pobrecito, estas tan triste", rekao je pjevušeći. "No
te pongas triste, no estás triste. Todo va a estar bien (Oh, oh,
siročiću, tako si tužan. Ne budi tužan. Sve će biti u redu.)" Bilo
je teško reći obraća li se on to nama ili automobilu.
Otac se polako osovio na noge i prišao mu. Neznanac mu
je uputio ohrabrujući osmijeh, a zatim bez riječi zavirio pod
vratašca na krovu. Zavukao je ruku unutra poput slijepa
kirurga i pipkao posvuda svojim staračkim prstima.
"To je zbog krvnih žila automóvila, no?" rekao je piskutavim
glasom kakvim katkada govore vrlo stari Meksikanci. "Señor,
cijev je napukla i odvojena od srca. Omotajte je žicom i el coche
pobres popravljen, si."
Otac je uzeo prtljati oko cijevi kako mu je starac rekao.
Starac je promatrao i pjevušio sebi u bradu. Otac je ušao u
automobil i okrenuo ključ, motor je zakloparao i naša je kočija
stajala pred nama, lijepo vibrirajući, spremna za pokret.
"Tlačna cijev", na to će moj otac. "Ništa drugo."
Izišao je iz automobila i stao pretraživati džepove tražeći
sitniš koji bi dao starcu, ali to je bila samo učtiva gesta jer su
mu džepovi bili prazni.
"Nada, nada", odmahivao je rukom starac. Zatim se
okrenuo, sišao s ceste i zaputio se s magaretom u pustinju.
Zašao je među stabla mesquitea i nestao s vidika.
Otac je sjeo za volan, ja sam uskočio na suvozačevo sjedalo
i mi nastavismo putovanje.
Koliko se sjećam, ni jedan od nas nije progovorio ni riječi
sedamdesetak kilometara.
Negdje istočno od Albuquerquea vratio mi je moju karticu
ne skidajući pogled s ceste.
"Oprosti mi, papacito", promrmljao sam postiđeno.
"Benigno", bilo je sve što je rekao.
Prošlo je još neko vrijeme.
Napokon se nakašljao. "Pitao si me zašto smo uvijek tužni.
Zbilja ti se čini da smo uvijek tužni?"
"Ne, papa, niste."
"Tvoja se majka rasplače jedanput u godini, znam to."
"Da, to me brine. Nikada mi ne kaže zašto plače. Nikada
mi nije objasnila. Ne vidim razloga za to. Zašto plače krajem
srpnja svake godine? Plače tri dana. Svake godine. To je vrlo
neobično."
"Postoje razlozi."
"Možeš li mi reći koji su to razlozi?"
Pažljivo sam promatrao njegovo lice. Preko njega prešla je
sjenka tuge.
"Izrastao si u muškarca", rekao je. "Možda je došlo vrijeme
da ti kažem. Već dugo znaš da svijet nije lako mjesto za život.
Vlastitim si očima vidio da smo te uvijek nastojali zaštititi od
zla koje nas okružuje, a mislim i da si vidio da pokušavamo
zaštititi i tvoje misli."
Pa ipak, Benigno, svijet je opasno mjesto, doviknula mi je
majka onoga dana kada sam se onako samouvjereno zaputio
u pustinju, onoga dana kada me je ugrizla čegrtuša.
Šutio sam. Nisam želio da govori negativno o svijetu. Znao
sam da u svijetu ima problema, ozbiljnih problema. No moj je
život tek počinjao. Obećavao je. Možda postanem genij. Dobio
sam stipendiju. Nisam želio da mi govori, kao što mi je toliko
puta govorio, kako ima toliko toga pogrješna u načinu na koji
ljudi misle i žive.
"Zašto moja majka plače?" upitao sam nadajući se da ću
ga tako odvratiti od preopćenitih kritika na račun svijeta.
"Tvoja majka plače zato što joj je srce ispunjeno velikom
tugom. Dogodilo se to davno. Željeli smo ti reći, ali..."
"Što mi niste rekli?"
"Neile", rekao je. Uvijek me je oslovljavao s Neil kada mi se
spremao reći nešto važno. "Jednom si imao brata i sestru."
"Što?" Osupnut, ne mogavši apsorbirati, još manje
razumjeti ono što mi je upravo rekao, buljio sam u njega
otvorenih usta.
"Kada ti je bilo godinu dana, majka ti je zanijela. U utrobi
je nosila dvoje djece, blizance, no mi to tada nismo znali.
Kasnije, kada je trudnoća poodmakla, fra Ramon nam je doveo
liječnika. Bio je to dobar čovjek, radio je zabadava. Donio je sa
sobom nekakav instrument i prislonio joj ga na trbuh i mi smo
gledali kako se niñosi unutra igraju. Vidjeli smo da su to dečkić
i djevojčica. Bili su prekrasni i vrlo snažni."
Slušajući ga nešto me je steglo u grlu i ja sam zurio ravno
naprijed kroz vjetrobransko staklo. Nisam znao kako bih se
trebao osjećati. Znao sam jedino da ne želim to čuti.
"Tajili smo da je trudna. Nije odlazila iz sela nakon što više
nije mogla skrivati veliki trbuh. Tvoja je baka tada živjela s
nama. Sjećaš li je se?"
"Ne", rekao sam. Pogledavši u prošlost u sjećanju su mi
ostale samo mutne slike nekolicine starica sijede kose, seoskih
žena koje su bile poput baka svoj djeci u selu.
"Ljudi su obično čuvali takve tajne", nastavio je otac. "Nisu
nas prijavili policiji. Bilo je i drugih takvih slučajeva u selu.
Sjećaš li se djece s crvenim cvijetom?"
"Sjećam se. Uvijek su bježali u pustinju kada bi došla
policija."
U našemu selu majke ili bake često su crtale cvjetiće na
rukama nekih niñosa među nama, ne sve djece, samo neke,
one koja su bila protuzakonita. One su od toga napravile igru
jer nisu željele prestrašiti ilegalne mališe. Kada bi zazvonilo
zvono, djeca s crvenim cvjetićem znala su da se moraju skriti.
Nije ih bilo lako pronaći u makiji i grmlju žalfije. Ako su ostala
skrivena dok ih njihove majke ne pozovu kući, dobila bi
slatkiš.
"Policija uvijek brzo dođe. Dolazi nenajavljeno", rekao sam.
"Da, zato i jesmo napravili labirint od prikolica."
"To je gradić prepun luckastih uličica. Mislio sam da je to
zato što su naši ljudi budalasti."
"To je zato što su naši ljudi pametni i vole svoju djecu.
Kasnije su policija i socijalni radnici počeli koristiti helikoptere
i skenere koji registriraju tjelesnu toplinu pa se nije bilo lako
skriti. Očevi iz sela iskopali su rupe u zemlji izvan sela i pokrili
ih šperpločom i pijeskom. Bile su to malene špilje u kojima je
bilo opasno boraviti, zbog zmija i škorpiona."
"Igrao sam se u njima."
Otac je skrenuo pogled s ceste i ljutito me pogledao. "To je
bilo budalasto, Neile."
"Mislili smo da je to dio igre. Stariji su pomagali mališima.
Mama je običavala zazvoniti zvoncem."
"Da, majke su se izmjenjivale na straži. Kada bi na cesti
vidjele neobičan automobil ili kada bi se na nebu pojavila
lebdjelica, zazvonile bi starim mjedenim zvonima - istim onima
koje je tvoja mama koristila prigodom svečanosti piñate. U selu
ima mnogo takvih zvona. Djeca bi tada prestala s igrom i skrila
se."
Otac je opet zašutio.
"Gdje su moj brat i moja sestra?"
"Ne znam tko nas je izdao", rekao je potresenim glasom.
"Možda to i nije bila izdaja. Moguće je da je policija jednostavno
došla toga dana nadajući se da će nešto pronaći. Zavirili su u
svaku prikolicu. Bio sam na poslu. Tvoja je majka drijemala.
Baka te je izvela u šetnju umotavši te u svoju tilmu. Čuvši
zvono mamá je ustala iz kreveta i požurila u pustinju. Bila je
u osmome mjesecu trudnoće i vrlo krupna jer je nosila blizance
pa nije mogla brzo hodati. Nije odmakla daleko kada su je
opazili."
U meni se sve sledilo. Bio je to najneobičniji osjećaj na
svijetu - ne osjećati nikakve emocije, osjećati samo kako ti se
kosa diže na glavi, kako ti se šake stišću u pesti, kako ti srce
žestoko udara, kako ti se grlo stišće, kako ti se pluća bore da
uhvate zrak.
 "Odvezli su je u bolnicu. Izvadili su joj djecu iz utrobe. Ubili
su ih, Neile. Ubili su ih. A onda je liječnik učinio nešto zbog
čega više nikada nije mogla zatrudnjeti."
"Što si ti učinio?" upitao sam ga gušeći se u suzama.
"Ništa nisam mogao učiniti - ništa! Krenuo sam u potragu
za njom. Otišao sam u Las Cruces, kucao na sva vrata. Policija
mi nije htjela reći kamo su je odveli. Ministarstvo koje je bilo
zaduženo za takve stvari također mi nije htjelo reći. Udario
sam jednoga od njihovih ljudi. Proveo sam šest mjeseci u
zatvoru zbog toga."
"A moja majka?" jedva sam uspio izustiti.
"Tri dana kasnije vratili su je u selo, dovezli su je kući."
Promatrao sam očevo lice. Nikada nije tako izgledao.
Nikada. Do smrti ne ću zaboraviti izraz njegova lica - nikada
ga više ne bih želio vidjeti ni na čijemu licu. Vidio sam tugu
tako duboku da se činilo da je bez dna, tugu koja je nadilazila
moje razumijevanje, tada i sada. U njoj je bio drevni gnjev,
bespomoćan gnjev. Svih ovih godina pitao sam se jesam li u
njemu vidio primjesu očajanja. Ne sumnjam da je očajavao.
Ipak, mislim da to nije bilo potpuno i krajnje očajanje, a tako
mislim zbog nečega što se dogodilo kasnije te noći.
Ne mogu više pisati. Osjećam se bolesno. Osjećam se
bespomoćno. Zašto mi se sve to sada vraća u sjećanje? Htio
bih ubiti one koji su ubili mojega brata i moju sestru. Šezdeset
je godina prošlo otada, a ja ih još uvijek želim ubiti. Promatram
kako ih ubijam u svojemu duhu. Zašto ta bol već jednom ne
prestane?

Dan 225.:

Promotri to, Neile. Promotri sve i pokušaj shvatiti. Zašto si

to želio predati zaboravu? Zašto si okretao glavu od toga sve
ove godine? Bilo ti je previše bolno? Je li čovjek doista čovjek
ako se ne suoči hrabro s najgorim?
Ali kamo bi me hrabrost odvela? Što bih bio učinio? Što
sam mogao učiniti? Saznavši istinu o povijesti svoje obitelji
mnome su ovladali gnjev i prestravljenost, a ni jednomu ni
drugomu nije bilo oduška.
Dok se naš automobil približavao predgrađu Santa Fea,
sunce na zalazu bilo je žarko crveno.
"Odvezi me natrag u Las Cruces", rekao sam ocu.
"Ne smiješ propustiti upis na koledž", odgovorio je
odmahnuvši glavom. "Upisi traju još samo nekoliko sati."
"Odvezi me majci!" bio sam uporan.
"Neile, sada ne možeš natrag."
"Odvezi me smjesta!" viknuo sam i briznuo u plač.
Zaustavio se uz rub ceste i ostavio auto u leru. Stavio je
obje ruke na volan, a ja sam ridao.
"Moraš krenuti naprijed", tiho je rekao.
"Kamo?! Kamo, pitam te?!"
"Moraš krenuti naprijed i živjeti svoj život."
"Ne, vratit ću se. Vratit ću se i pronaći ubojice. Ubit ću ih!"
"Ubiješ li ubojice, i sam ćeš postati ubojica."
"Ne, izvršit ću pravdu!"
"Pravdu? A što je po tebi pravda?"
"Ne znam. Nije me briga. Natjerat ću ih da plate za ono što
su učinili."
"Platit ćeš samo ti - to će uništiti tebe, ne njih."
"Mrzim ih. Doista tako osjećam, papa, mrzim ih. Mrzit ću
ih do smrti."
"Nemoj ih mrziti. Ne znaju da su zli. Slijepi su. Budeš li ih
mrzio, ubiješ li ih u svojemu srcu, ne će umrijeti. Oživljavat će
neprekidno u tebi i zatrovat će ti srce."
 "Natjerat ću ih da pate!"
"Ti ćeš patiti. Patit ćemo i ja i tvoja majka."
"Nema drugoga načina!"
"Postoji drugi način, Benigno. Pokazat ću ti ga."
I što mi je pokazao? Pokazao mi je ruševinu. Ruševinu u
ruševinama, a ova je također bila među ruševinama.
Dovezli smo se u jarko osvijetljen grad prepun brzih
automobila i smijeha sretnih ljudi na pločnicima, buke koja je
dolazila iz barova i plesnih dvorana, reklamnih panela s 3D
reklamama za prelijepe ljude što žive prekrasnim životom.
Mrzio sam sve to. Mrzio sam lice svakoga čovjeka s kojim sam
se mimoilazio. Dok smo prolazili ulicom Alameda, mladi
muškarci i žene u skupocjenim automobilima rugali su nam
se tutnjeći pored nas velikom brzinom, a neki su od njih
nepristojno gestikulirali prema nama. Svuda oko nas izdizale
su se visoke uredske zgrade i hoteli. Skrenuli smo s glavne
prometne arterije i zaputili se jednom od pokrajnjih uličica
prema sjeveru. Blok kroz koji smo prolazili nalikovao je
smetlištu prepunu krhotina i strojeva za rušenje zgrada, a
onih nekoliko sačuvanih izgledale su vrlo stare.
Otac je skrenuo u jednu od uskih uličica i parkirao
automobil. Izišli smo i prešli na drugu stranu, a zatim me je
poveo u labirint sastavljen od samih ruševina.
"Kakvo je ovo mjesto?" upitao sam.
"Ovdje je nekoć stajala katedrala posvećena sv. Franji
Asiškome u kojoj su se ljudi stoljećima molili Bogu. Srušili su
je kako bi na njezinu mjestu podigli blistav hotel."
Nikada prije nisam bio u crkvi. Znao sam čemu crkve služe
jer sam od djetinjstva čitao i slušao priče o njima promatrajući
u duhu njihove sablasne forme. Krstio me je fra Ramon na
našemu seoskom trgu i cijeli sam se život molio pored njegova
kamioneta. Otac me je u djetinjstvu katkada znao odvesti u
neku od udaljenih misija izgrađenih od sušene opeke među
brežuljcima, ali te drevne građevine nisu imale svećenika koji
bi tu stanovao, bile su okovane daskama i na njima je bio lokot
s policijskim pečatom ili su bile okružene ogradom koju su
digle agencije za očuvanje povijesne baštine. Kad god bismo ih
posjetili, kleknuli bismo u prašinu i molili se, a zatim se brže-
bolje udaljili da nas tko ne vidi.
"Činimo prijestup u vlastitomu domu", rekao mi je otac
glasom jedva čujnijim od šapata.
Svakih nekoliko koraka osvjetljavao je put pred nama
džepnom solarnom lampom. Penjali smo se po hrpama betona,
puzali ispod brklja, provlačili se kroz poprečne grede u
ogradama i najzad se našli pred zabačenom zgradom
izgrađenom od golemih žutih blokova. Zraka svjetla igrala je
na ulaznim vratima, lokotima, na policijskome upozorenju, na
drugim znakovima koji su nas opominjali da se klonimo toga
mjesta. Neuplašen, otac me je poveo oko zgrade do dvorišta
puna tački i naslaganih hrpa kamenja. Iza njega nalazila se
daščara naslonjena na visoku ogradu od debele žice.
"Razgovarat ćemo sa stražarom", rekao je.
Pokucao je na nadvratnik niskih vrata jer je otvor
prekrivala samo stara deka.
"Mi amigo", rekao je tiho.
Nevidljiva ruka razmaknula je deku i pred nama je, u znak
dobrodošlice, zasjala uljanica. U mrak je iskoračio muškarac.
Nisam mu vidio lice, no po načinu na koji je zagrlio oca vidio
sam da se dobro poznaju. Šaptali su nešto između sebe, ali ja
nisam mogao čuti što govore.
Čovjek nas je poveo kroz kanjon građevnoga materijala i
odveo nas još dublje u dvorište, iza zgrade koju smo prvu
vidjeli. Ondje je otac uperio svjetlo lampe na jednu točku na
zidu sasvim blizu zemlje i ja sam ugledao drvena vrata, bijela
od cementne prašine. Stražar ih je odigao, sagnuo se i ušao
unutra, a odmah za njim uđosmo i nas dvojica. Penjući se za
dvojicom muškaraca po klimavim drvenim stubama nisam
vidio gotovo ništa. Na vrhu skala stražar je otvorio vrata, šarke
su zaškripale, čulo se struganje drva o drvo i našao sam se u
prostoriji s niskim stropom u kojoj je uz jedan od zidova bila
prislonjena samo radna ploha te nekoliko ormara s otvorenim
policama. Osjećao se intenzivan smrad mišjega izmeta. Negdje
nad mojom glavom zahukala je sova. Pod cipelama sam čuo
škripu polomljenoga stakla i pažljivo sam vukao svoju bolesnu
nogu plašeći se da ću pasti i porezati se.
Zatim smo kroz otvorena vrata ušli u još veću prostoriju.
"Učinit ću da bude svjetlo", rekao je stražar. Izvadio je iz
džepa dvije voštanice i stavio ih na stol u dnu prostorije. Kada
ih je užgao, njihova je svjetlost obasjala prostor oko njih i ja
sam vidio da je stol zapravo ravna kamena ploča nasađena na
dva kamena nosača. Na nekoliko mjesta vidjele su se
napukline i bila je okrhnuta, a cijela je površina bila iscrtana
grafitima. Zidovi oko nas također su bili nagrđeni grafitima.
"Netko bi mogao vidjeti svjetlo", rekao je otac.
"Ne će, sigurni smo. Nakon što su divljaci razbili staklo,
prozori su zatvoreni šperpločom i tako je ostalo dok se ne
donese drukčija odluka."
"Znači, još uvijek ima nade?"
"Un poco, malo. Vlasti je žele sravniti sa zemljom. Agencija
za povijesnu baštinu želi je obnoviti. Kažu da bi od nje trebalo
napraviti muzej. Možda će ostaviti samo san Josea."
"Ne će li ga uništiti ako ga pokušaju prenijeti na neko
drugo mjesto?"
"Si, to je opasno. Vrlo je staro; nitko ne umije objasniti
kako se uspjelo očuvati. Nitko nikada nije uspio objasniti. Pa
ipak, nije neuništivo."
Okrenuvši se prema meni otac je rekao: "Ovo je moj sin.
Zove se Neil Benigno Ruiz de Hoyos. Neile, ovo je moj prijatelj.
Ne mogu ti reći kako se zove."
 Bezimeni se muškarac nasmiješio i pružio mi ruku.
Rukovao sam se s njim i ispustio mu ruku. Moglo mu je biti
pedesetak godina, lice mu je bilo ispijeno naporima i životnim
nedaćama. Pri treperavu svjetlu voštanice učinio mi se nekako
podmuklim, odbojnim. Unatoč tome, oči su mu zračile
ljubaznošću i inteligencijom i ja sam se pitao zašto mi otac taji
njegovo ime.
"Tako dakle, doveo si ga ovamo da vidi dar", rekao je
čovjek.
"Potrebno mu je to sada", odgovorio je moj otac. "Hoćeš li
mu pokazati?"
"Naravno."
Muškarac je uzeo voštanice sa stola i odnio ih u mrak. S
niske platforme sišli smo na pod od opeke i pošli za njim. Naglo
sam zastao i uplašeno kriknuo kada je iz mraka izronio golemi
crveni lik čudovišta koje je otvorilo svoje ralje u namjeri da me
proguta. Otac me je uzeo za ruku i privukao me k sebi.
Šarao je svjetlom lampe po velikoj zvijeri.
"To je vozilo za gašenje požara", rekao je. "Ovdje je jednom
bila postaja koja je služila za obranu grada od požara. U staro
doba kuće su se gradile od drveta. Katkada bi izgorjele do
temelja, a ljudi koji bi se zatekli u njima pogibali su. Nitko ga
nije vozio već godinama."
Stajali smo pred vozilom. Nalikovalo je teretnim kolima s
golemim prednjim dijelom i dugačkim trupom. Bilo je
nasađeno na betonske blokove i na njemu nije bilo guma. Bilo
je donekle slično modernomu automobilu s dva staklena oka,
no prednja strana nije bila ravna kao kod naših automobila.
Stršila je naprijed, imala je otvorena usta i polomljene metalne
zube. Iznad zuba nalazio se željezni motor iz kojega su stršile
žice i potpuno smrskano vjetrobransko staklo. Unutra su bila
pokidana sjedala iz kojih su virile opruge.
"Pođimo malo naprijed", rekao je naš domaćin.
 Dok smo koračali prema dnu prostorije, vidio sam da je
strop nad nama vrlo visok i da se ravno pred nama, iza
kamiona, nalazi visok balkon. S lijeve strane balkona nalazila
se neobična konstrukcija koja je sezala od poda do balkona.
Piljio sam znatiželjno u tu konstrukciju jer nikada prije
nisam vidio nešto takvo. Bilo je to zavojito stubište s puno
drvenih stuba i rukohvatom. Činilo se da visi ondje u zraku jer
nije bilo nosača koji bi je podržavali.
"Što je ovo?" upitao sam zadivljeno.
"Želiš li čuti priču o njemu?" upitao me je stražar.
"Da", odgovorio sam kratko.
"Prije otprilike dvije stotine godina u misiju u Santa Feu
došle su časne sestre koje su željele izgraditi školu za
siromašnu djecu. Same nisu imale ništa osim vjere. Škola je s
vremenom izgrađena i pohađale su je generacije djece.
Naravno, škola i samostan su tijekom progona razoreni - bilo
je to prije no što si se ti rodio, dok je tvoj tata bio još dijete.
Ova je zgrada bila školska kapela. Zvala se kapela Loretto. Ona
nije uništena jer su ovo stubište seljani smatrali čudom. Vlasti
su je na kraju zatvorile rekavši da je kapela rasadište
praznovjerja. Kasnije su je pretvorili u vatrogasni dom. Unatoč
tome, nitko nije imao hrabrosti da sruši stubište."
"Što je časna sestra?" upitao sam.
Otac i stražar pogledali su me namrštena čela, zatečeni
mojom neukošću. Posebno se zbunio moj otac jer je on bio taj
koji me je propustio naučiti svemu što sam trebao znati o
životu.
"To su bile pobožne žene, posvećene Bogu i pune ljubavi",
rekao je.
Stražar je nastavio: "Sestre su tražile od arhitekta da
projektira kapelu nalik čuvenoj kapeli u Francuskoj koja je
bila neobično lijepa. No arhitekt je izradio nacrt s vrlo ozbiljnim
propustom. Zaboravio je napraviti stubište za kor."
 "Što je kor?"
"Prostor za skupinu ljudi koji pjevaju Bogu tijekom svete
mise. Stotinama, možda tisućama godina, takvi korovi
postojali su u mnogim crkvama. Gradnja ove kapele počela je
1873., a dovršena je 1878."
"Uvijek sam se pitao zašto sestre nisu mislile na taj dio koji
nedostaje", rekao je moj otac.
"Da, velika je zagonetka to što nisu odmah to primijetile",
odgovorio je stražar. "Jesu li one i arhitekt višom voljom bili
slijepi za taj propust? Ne znamo. No ja mislim da je to bio
sretan previd."
"Što se dogodilo kasnije?" navaljivao sam jer je meni bilo
stalo do priče, a ne do njihovih nagađanja.
"Sestre su zapale u velike financijske nevolje. Prosile su
novac i građevni materijal. Molile su se, a Bog je uvijek
uslišavao njihove molitve, iako katkada sporo. U New Orleans
su brodom iz Francuske bili poslani prekrasni prozori koji su
zatim parobrodima s veslima prevezeni u St. Louis u
Missouriju. Ondje su ukrcani u teretna kola s volovskom i
konjskom zapregom i prevezeni starom cestom ovamo. Bilo je
to dugačko putovanje. Veoma dugačko putovanje." Stražarevo
lice načas se namrgodilo i on je tužno odmahnuo glavom.
"Zamislite, prijeći tako dugačak put samo zato da bi ih nakon
svih tih godina razbili kamenjem i metcima iz automatskih
pušaka."
"Pa ipak, Pedro," rekao je moj otac zaboravivši da ja ne bih
trebao znati kako mu se prijatelj zove, "pa ipak, tisuće djece
molilo se obasjano svjetlom što je dolazilo s ovih prozora.
Gledala su svu tu ljepotu i možda u njoj osjetila Božju toplinu."
"Da, to je istina", rekao je čovjek. Zatim je nastavio: "Kada
su sestre shvatile da su pogriješile, zatražile su od graditelja u
tomu kraju da izgrade stubište za kor. Svi su oni, međutim,
rekli da to ne mogu učiniti jer bi stubište zauzimalo previše
prostora i smetalo bogoslužju.
Sestre su molile devetnicu san Joseu, svetome Josipu, ocu
svete obitelji i zaštitniku drvodjelja, moleći ga da posreduje za
njih i pomogne im u rješavanju toga nepremostiva problema."
Otvorio sam usta spremajući se postaviti novo pitanje, no
stražar me je preduhitrio.
"Devetnica je niz od devet dana tijekom kojih vjernici mole,
Neile. Njihove su molitve bile istinski čin vjere jer su ostale bez
novca i nisu znale gdje bi pronašle drvodjelju koji bi izgradio
stubište tako da ono ne zauzima previše mjesta u kapeli. I tako
su molile i molile vjerujući u velikodušnost našega Gospodina
i u zagovor ovoga sveca.
Posljednjega dana devetnice pred vratima samostana
pojavio se nepoznat muškarac. Bio je vrlo siromašan - sa
sobom je vodio samo magarca, imao je kutiju s alatom i dobro
srce. Jasno su mogle vidjeti da je to dobar čovjek. Razumjele
su se u to, časne sestre u tim starim vremenima. Upitao ih je
imaju li kakva posla za njega. Rekao im je da je drvodjelac i da
može izraditi koješta od drveta i popraviti veoma oštećene
predmete. Upitale su ga može li izgraditi stubište dovoljno
sigurno da se njime mogu uspeti niñosi i dovoljno usko da ne
zauzima prevelik prostor te koje bi potrajalo dulje vrijeme. Te
sestre zbilja su znale kako tražiti nešto što je nemoguće.
I tako je drvodjelja otpočeo s radom, samo s čekićem, pilom
i kutomjerom. Trebalo mu je šest mjeseci da završi stubište.
Sam ga je projektirao i sam je izradio sve dijelove, od najvećega
do najmanjega. Čak je izdjeljao i drvene klinove. U stubištu
nema ni jednoga čavla, samo drveni klinovi. Jutro nakon što
je završio s poslom sestre su mu došle platiti jer su u
međuvremenu isprosjačile nešto novca. No on je bio već otišao.
Nikada se nije vratio. Sestre nisu znale ništa o njemu.
 Tijekom godina mnogi su inženjeri dolazili vidjeti stubište;
nikako nisu mogli shvatiti zašto se ne sruši. Stubište je
izgrađeno bez središnje uporišne grede i po svemu što su znali
o graditeljskome umijeću trebalo se davno urušiti. No ono i
dalje stoji na mjestu. Katkada se, kada nema nikoga, uspinjem
i spuštam njime. Ne bojim se. Veoma je čvrsto, iako nitko ne
zna objasniti zašto. Brojni umovi, ni tada ni sada, nisu mogli
to nikako shvatiti. Sastoji se od dviju savršenih spirala od 360
stupnjeva. Ima trideset i tri stube. Ne zna se od kojega je drveta
izgrađeno. Takva drveta nema u našemu kraju. Ne postoje
nikakvi zapisi o načinu na koji je ono dospjelo ovamo."
Pogledao me je i nasmiješio se. "Bi li se htio popeti njime,
Neile?"
"Ne", rekao sam brzo jer mi nije ulijevalo povjerenje.
Izgledalo je kao san koji lebdi u zraku.
"Ja sam se penjao njime", rekao je moj otac. "A dvaput sam
teži od tebe."
"Ne", neumoljivo sam odmahnuo glavom i ustuknuo korak
natrag.
Ostavili su me na miru. Nastavili su se diviti stubištu i
obojica su, zacijelo nesvjesni toga, gladili ogradu gledajući kroz
spiralu gore, prema krovu. Dok su oni potiho razgovarali, ja
sam se vratio do protupožarnoga vozila i razgledao metalne
stepenice zakačene za njegov bok, smotano crijevo koje je već
bila načela hrđa i vozačevu kabinu. Uzeo sam jednu od onih
voštanica i zavukao se ispod stroja kako bih vidio donji dio.
Komplicirani dijelovi koje sam ondje vidio činili su mi se većim
inženjerskim čudom od stubišta.
Dok sam ondje puzao po podu, svijest o tome da su mi
oduzeli brata i sestru i mukama što ih je moja majka pretrpjela
zbog toga pogodila me je još snažnije. Izvukao sam se natrag i
osovio se na noge.
 Vidio sam da su se njih dvojica vratili na uzdignutu
površinu na kojoj se nalazio stol za koji sam sada shvatio da
je oltar. Očev je prijatelj sjedio na gornjoj stepenici ispred
oltara, a otac je klečao pred njim. O čemu su govorili, ne znam.
Kada je stražar učinio znak križa nad ocem, shvatio sam.
Ispovjedio je oca i podijelio mu odrješenje.
Zurio sam bijesno u njih dvojicu poželjevši da viknem, da
kriknem, da vrisnem i kažem im da njihovo vjerovanje ne može
zaustaviti zlo. Više no ikada želio sam pronaći ljude koji su
nanijeli zlo mojoj obitelji, ubiti ih i tako ubiti zlo koje su učinili.
Negdje duboko u meni plamtjela je crna vatra koja je oko sebe
širila strahovit smrad i proždirala sve plašeći me.
Moj je otac ustao i dozvao me blagim glasom.
"Neile, prošlo je puno vremena otkada si se posljednji put
ispovjedio."
Zurio sam hladno u njega povukavši se još jedan korak
natrag odmahujući glavom. "Ne ću", rekao sam.
Taj moj kratki i odsječni "ne ću" bio je prepun značenja:
ostavio sam sve to iza sebe. Oprostio sam se zauvijek od
našega skrivanja i naših strahova, od našega bijednog položaja
na samu dnu svijeta, od toga da nas drugi smatraju
kriminalcima. Moj je otac bio dobar čovjek - previše dobar.
Nisam želio da mi nameće svoja vjerska uvjerenja puna
neispunjivih zahtjeva, uvjerenja koja gotovo ništa nisu nudila
zauzvrat i koja su bila ispunjena samim neuspjesima. Moja
religija ticala se pravde na ovomu svijetu i ja ću i dalje
izražavati jedinu dogmu u koju sam vjerovao: ubijat ću što je
moguće više zmija i, bude li moguće, ljudi-zmija koji su moju
obitelj zavili u crno.
Rekao sam sebi da će to morati pričekati. Ne kanim se
vraćati u Las Cruces, ni sada ni u bliskoj budućnosti. Za sat
vremena upisat ću se na koledž. Osvojit ću tu instituciju i
početi se uspinjati. Postat ću znanstvenik, možda
matematičar, možda ću magistrirati iz fizike - u svakom
slučaju, postat ću čovjek koga će svi cijeniti. Postat ću genij,
kako su mi i govorili, i ne ću se više morati zavlačiti među
ruševine i u mišje rupe kako bih umaknuo progoniteljima. Na
mojoj ruci nikada nije bilo crvenoga cvijeća, no ono je utisnuto
u moje srce. Od sada nadalje nikada ne ću dopustiti da me taj
žig rani. Moje će srce biti hladno. Bit će čvrsto kao čelik, čvršće
od staroga drvenog stubišta. Uzdići ću se vlastitom snagom.
"Ne ću", ponovio sam onoj dvojici koja su čekala moj
odgovor.
A onda je svećenik ustao i prišao mi. "Razumijem te", rekao
je suosjećajno stavljajući ruku na moje rame. Uklonio sam je.
"Neile", povikao je otac uvrijeđen mojom neotesanošću.
Svećenik je bacio pogled prema stubištu. "Pred tobom je
dugačak put, Neile. Život će te odvesti na mjesta koja sada ne
poznaješ. Ali uvijek - uvijek - koračaj pogleda usmjerena gore,
u visinu."
Zurio sam u svoja stopala jer nisam želio da nam se pogledi
sretnu, ne u tomu trenutku.
"Moraš koračati uzdignuta pogleda", ponovio je. "I onda
kada ti se to bude činilo potpuno nemogućim, put će biti uvijek
otvoren pred tobom."
Ne odgovorivši ništa prošao sam pored njega i privio se uz
oca. "Papa, pođimo. Moramo požuriti ako ne želimo zakasniti
na upis."
Tako smo i učinili.

Dan 226.:

Četiri godine studirao sam u Santa Feu i nikada se više

nisam vratio u kapelu. U međuvremenu je srušena, a je li
stubište ostalo sačuvano, nije mi poznato. Na mjestu na
kojemu se nekada uzdizala katedrala sada stoji luksuzni hotel
s četrdeset katova, a ondje gdje je nekoć stajala kapela nalazi
se desetokatna čelična kocka u kojoj su smješteni uredi ODI-
ja.
Stipendije su me odvele na druga sveučilišta. Svakoga ljeta
vraćao sam se u Sunčanu dolinu na jednotjedne praznike -
dulje se nisam mogao zadržavati zbog angažmana na
istraživačkim projektima na institutima u Europi i Aziji.
Priznanja sam počeo stjecati puno prije dobivanja prve
Nobelove nagrade, a s njima je dolazio i novac kojim sam
pomogao ocu da kupi vlastiti kamion za smeće, oslobodivši na
taj način majku dirinčenja u kavani u kojoj je ropski radila
dugi niz godina. Kasnije, kada sam postao profesor na
Princetonu, rekao sam im da ću im rado pomoći pri kupnji
kuće. Iako dirnuti i zahvalni, otklonili su moju ponudu.
Previše su voljeli svoje selo i ostatak su života proveli ondje
skrivajući ilegalce i braneći one koji nisu mogli naći posao.
Otac mi je umro od toplinskoga udara u kabini svojega
kamiona dok je radio na irigacijskome kanalu tijekom onoga
strašnog ljeta 2074. kada su temperature dosezale 49
stupnjeva u hladu. Majka je poživjela još nekoliko godina
zahvaljujući klima uređaju koji sam ugradio u prikolicu.
Živjela je dulje i zato što sam dogradio prikolicu i dao da se
iskopa dublji bunar. Voljela je obrađivati vrt i većinu onoga što
bi uzgojila razdavala je potrebnima.
Nikada nismo spominjali djecu koju je izgubila - ni sam ne
znam zašto. Dok su se moji prvi uspjesi redali jedan za drugim,
tu temu zakopao sam duboko u svojoj memoriji riješivši se
istodobno svojih ubilačkih poriva. Mislim da sam i dalje
osjećao mržnju, no s vremenom sam je potisnuo osjećajući tek
kivnost zbog svega što vidimo oko sebe na ovomu svijetu - zbog
sustava koji sam se zarekao poraziti. Nitko nikada ne će
saznati što mislim o ovim stvarima; nitko nikada ne će saznati
što nosim u srcu. Istina, imao sam i ja svojih trenutaka
slabosti - mislim poglavito na svoj govor u Stockholmu ali što
se može, tada sam već počeo stariti i bio sam uvjeren da se
vlasti ne će usuditi izbrisati me iz društvene zajednice. U tomu
sam pogledu bio u pravu, no nisam bio u pravu kada sam
vjerovao da moje riječi mogu nešto promijeniti.
Moja je majka sve do smrti pravila piñate za los niños,
triput godišnje. Svakoga je srpnja tri dana plakala.

Dan 239.:

Protekla dva tjedna nisam mogao pisati. Pokušavam se

odmaknuti od prošlosti, od rana koje su se iznova otvorile. Ne
želim razmišljati ni o onome što se nalazi ispod površine ovoga
planeta. Satima sam gledao bejzbol i košarku, čak i nekoliko
filmova. Zurim u zaslon maxa i primjećujem da ništa ne vidim
na njemu. Pročitao sam do kraja Stronovu knjigu koja mi je
pomogla da se koliko-toliko ponovno orijentiram u svijetu u
kojemu živim. Lunjam hodnicima. Odlazim na bazen u gluho
doba noći, sam. Zašto želim biti sam s boli koju osjećam? Što
se događa s mojim umom? Piju i Paula nisam vidio još od
našega razgovora o Davidovoj smrti. Nedostaju mi. Pijina
trudnoća sada je sigurno uočljiva. Stanuju na gornjoj palubi,
što dalje od ODI-ja.
Loše sam spavao. Cijelu sam noć imao noćne more.
Raspitujem se naokolo, no nitko s kim sam razgovarao ne
pamti da je vidio bilo kakvu emisiju o otkrićima forenzičara
koji su istraživali kosture - o šokantnoj činjenici da se radi o
tjelesnim ostatcima djece. Ako je istina ono što mi kaže
Dariush (a nemam razloga da mu ne vjerujem), zašto to nije
postala vijest?
Dan 245.:

Danas se zbio neobično važan pomak koji me je prenuo iz

posvemašnjega mrtvila. Pod naslagama zemlje napokon je
otkriven grad. Dogodilo se to ovako:
Eksperti već neko vrijeme temeljito istražuju cestu koja
presijeca Dolinu tornjeva obavljajući, u pravilnim razmacima,
iskapanja cijelom njezinom dužinom. U prolazu zatrpanu
kamenjem koji vodi kroz zapadni planinski lanac lavine su
nekoć davno zatrpale cestu toliko duboko da je nemoguće
doznati bilo što. Međutim, cesta je zahvaljujući istraživanjima
na najudaljenijemu kraju prolaza ponovno pronađena, i to na
mjestu na kojemu odroni kamenja nisu bili tako učestali i na
kojemu se, prirodnim procesima, milenijima taložio samo
organski materijal. Što je cesta više tonula prema zapadnim
visoravnima (koje se bez prekida protežu do mora), to su
naslage tla bile dublje. Šume su ondje gušće i nalikuju
tropskima. Otprilike tri kilometra daleko od posljednjih
obronaka planina cesta je odjednom iščezla. Nakon
nasumičnih iskapanja u luku od 180 stupnjeva ubrzo je
ponovno pronađena. Vijugala je u smjeru sjevera postajući sve
ravnija u smjeru sjevera-sjeverozapada.
Smjer joj se nastavljao dalje kojih dvije tisuće i dvjesto
kilometara, a završavao je blizu ušća jedne od najvećih rijeka
koje s kontinenta otječu u more. Istraživanja su na tomu
mjestu otkrila i cijelu mrežu zatrpanih ulica i avenija.
Nevidljiva satelitskim pretraživanjem, sva ova otkrića nastala
su zahvaljujući korištenju instrumenata na terenu.
Prema zemaljskim mjerilima, grad nije ne znam kako velik.
Zidovi koji ga okružuju s tri strane dugački su 3,197
kilometara i tlocrt mu je vjerojatno četvrtasta oblika.
Nepravilno građen zapadni zid podlokalo je more. Čak ni na toj
strani, međutim, nema vidljivih ruševina, iako istraživanja
pokazuju da ispod morskoga dna postoji cijela mreža ulica.
 Na brodu vlada golemo uzbuđenje, a na panoramskim
zaslonima izmjenjuju se brojna izlaganja. Intervjui s
ekspertima i istraživačkim timovima donose nam mnoštvo
podataka, a svjedoci smo i uzbudljivih prizora susreta džungle
s oceanom, riječnih estuarija, bogata i raznolika biljnoga i
životinjskoga svijeta, a sve to daje povoda brojnim
nagađanjima.
Prava arheološka istraživanja na nalazištu počinju idućega
tjedna.

Dan 258.:

Dariush je dolje, na planetu. Danas je bilo još nekoliko

novih otkrića. Arheolozi koji rade u Hramu broda jutros su
uklonili crni oltar s metalnoga postolja; kada je ploča
uklonjena, is- pod nje pronađena su tri niza ispisanih ploča
ugrađenih u kameni pod u zasebnim odjeljcima. Gornja ploča
svakoga od njih poravnata je s podom i licem je okrenuta
prema gore. Iz jedne emisije koju sam gledao saznali smo da
su ploče od čistoga zlata. Jedan arheolog iznio je mišljenje da
su ove tri tvrde ploče s urezanim pisanim znakovima po svoj
prilici "dokumenti" koji govore o početcima njihove civilizacije
ili možda o namjeni kojoj je hram služio. Kada bismo ih uspjeli
dešifrirati, doznali bismo štošta o njihovoj rasi.

Dan 267.:

Medijski prikaz prvih nastojanja arheologa da iskapanjima

dođu do ostataka grada. Izrada karte terena pomoću sonara
pokazuje da su zidovi zgrada očuvani, ali da nemaju krova.
Pokazalo se da nema iznimno visokih građevina. Najčudnije od
svega je to što sve nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Bočni
i stražnji zidovi najvećega dijela tih nastamba (98 posto)
naslanjaju se na druge, potpuno identične nastambe. Ako je u
svakoj od ovih stambenih jedinica živjela jedna obitelj ili
pojedinac, grad nije mogao imati više od nekoliko stotina
tisuća stanovnika. Sve se ulice protežu geometrijski precizno
u smjeru sjever-jug i istok- -zapad i sijeku se pod kutom od 90
stupnjeva. Grad kao cjelina morao je uvelike nalikovati
košnici, iako su pčele, istini za volju, nešto kreativnije.
Dolje je zatrpano mnoštvo predmeta, vjerojatno posuđa
različitih oblika i veličina, ručno izrađenih, korištenih po svoj
prilici za čuvanje hrane. Probnim bušenjem na dubini od 29
metara došlo se do stropa jedne od ovih nastamba čiji je pod
3,179 metara niže. Pažljivim iskapanjem otkriveno je da je riječ
o nastambi s dvije sobe, samo jednim prozorom te vratima s
izlazom na ulicu zatrpanu naslagama zemlje. Zidovi i podovi
izgrađeni su od opeke i prevučeni su tankim slojem kreča. U
jednoj od soba pronađene su glinene posude sive i oker boje
koje su neoštećene izvučene na površinu; oblikovane su vrlo
elegantno i prevučene su debelim slojem glazure, no na njima
nema nikakvih ukrasa. Kada su ih otvorili, u njima je
pronađena neka vrsta žitari- ce slične našoj pšenici. Blizu njih
pronađeni su tragovi kuhinjskoga pribora od oksidiranoga
metala. Ako su u ovoj sobi ikada postojali bilo kakvi sagovi ili
tapiserije, davno su istrunuli. U njoj se nalazio i okvir kreveta
izrađen od opeke, a u njemu su ležali ostatci dvaju davno
istrunulih kostura. U čeljustima lubanja pronađene su zlatne
plombe. Nisu pronađeni nikakvi osobni ukrasi poput prstenja
ili ogrlica. Najveći dio predmeta koji su se eventualno nalazili
u kući izbrisalo je vrijeme ostavljajući za sobom samo kamenje
i zlato, kao i neke druge tragove koji nam slabo pomažu u
objašnjenju života njezinih ukućana.
U jednoj niši u zidu nalazila se malena kamena skulptura
trooka krilata božanstva.
Dan 285.:

Nalazište vrvi arheolozima, inženjerima i njihovim

iskusnim pomoćnicima.
Probijena su dva tuceta otvora na jednakim udaljenostima
jedan od drugoga. Tlo ispod njih istoga je sastava i u njemu
nema vulkanskih naslaga nalik onima što su zatrpali Pompeje
ili Herkulanej. Najbliži vulkan je malen i neaktivan i udaljen je
tisuću i pet stotina kilometara u smjeru sjeveroistoka. Gornji
slojevi tla pokazuju da je rijeka triput plavila obale i poplavila
grad, no to se događalo dugo nakon što je život u gradu zamro
i nakon što je zatrpan nanosima šljunka i zdrobljena kamenja.
Za sada je teško znati kako i kada je život prestao u gradu,
no sve ukazuje na to da se to zbilo otprilike u isto vrijeme kada
se prestala koristiti cesta u Dolini tornjeva. Činjenica da se
grad nalazi na većoj dubini nego što se očekivalo objašnjava se
debljim naslagama tla prouzročenim intenzivnijim biološkim
životom u tropskoj šumi na razini mora. Ovome treba dodati
nekoliko manjih riječnih poplava, kao i vjerojatnost da su
snažne morske oluje jednom ili više puta nakon prestanka
života u gradu zbrisale unutrašnjost kontinenta tijekom
četrnaest stoljeća što su protekla nakon propasti grada.

Dan 287.:

U nastambama je pronađeno još ostataka izvanzemaljaca

- svi u istoj fazi raspadanja. U većini njih pronađen je po jedan
ili dva takva kostura. Radioaktivnim datiranjem i
mikroskopom atomskih sila utvrđeno je da su izvanzemaljci
skončali svoj život prije otprilike tisuću i četiri stotine N-godina
(što po zemaljskome računanju vremena znači prije otprilike
dvije tisuće i dvadeset i jednu godinu). Ono, međutim, u čemu
se ovi kosturi razlikuju od onih pronađenih u hramu jest to da
su znatno veći od onih u hramu. Teoretičari sada govore da su
na planetu postojale dvije rase: jedna visoka i druga niska
rasta, pripadnici jedne bili su gospodari, a pripadnici druge
njihove sluge ili možda robovi. Zlatne plombe u zubima više
rase ukazuju na mogućnost da su upravo oni bili gospodari.
Unatoč tome, pažljivo pokapanje pripadnika niže rase
pokazuje da su njezini pripadnici uživali nešto časniji položaj.
Tako kaže teorija, tako kažu dokazi koji se međusobno
pobijaju.
Vrlo je neobično što se u javnim prezentacijama nikada ne
spominje ono što su otkrili forenzičari, to jest činjenicu da su
tjelesni ostatci pronađeni u hramu ostatci djece. Zašto se o
tome otvoreno ne govori? Usporedimo li ovo s teorijom o
postojanju dviju rasa, jednako je tako moguće da kosturi
pronađeni u gradu pripadaju odraslima, a da su žrtvovani bila
njihova djeca.
Međutim, ako je u gradu živjelo samo nekoliko stotina
tisuća “odraslih", zašto je broj pokopanih u hramu višestruko
veći? Postoji li još gradova pod zemljom? Istraživanja su
ograničena, a i ovo je usredotočeno isključivo na jedan
kontinent.

Dan 292.:

Otkriva se sve više nastamba koje zbunjuju svojom

jednoobraznošću: izgleda da su izvanzemaljci pri planiranju
svojih gradova vodili previše računa o efikasnosti i da ih
umjetnički dojam nije posebno zanimao (uz iznimku ogavnih
kipića koji prikazuju ono božanstvo) te da u njima nema
otvorenih prostora za okupljanje većega broja ljudi. Znači li to
da nisu imali parkove, hramove, biblioteke, vrtove? Grad je
nalik sterilnu mravinjaku. Je li ovo bio grad robova? Ako nije,
je li on bio obitavalište samounovačene rase gospodara koja se
odlikovala zapanjujućom neoriginalnošću?
Jednostavno ne znamo.

Dan 310.:

Bio sam u krivu pišući o nečemu prije nekoliko tjedana.

Pokazalo se da su skeneri s pojačanim kapacitetom prošloga
mjeseca usmjeravali svoje instrumente na površinu svakoga
pojedinog kontinenta, pretražujući ih ponovno, kilometar po
kilometar. Rezultati istraživanja sada se prikazuju javnosti:
povratne informacije pokazuju da mogućnost postojanja grada
pod zemljom postoji samo na Kontinentu 1. Zahvaljujući
koncentriranim naporima otkrivena su još tri grada. Jedan od
njih nalazi se u blizini sjevernoga ruba kontinenta i također je
smješten na ušću rijeke. Postoji još jedan s istočne strane
planinskoga lanca, nešto južnije, u hladnijemu području.
Četvrti se nalazi u širokoj dolini između središnjega i istočnoga
lanca, četiri stotine kilometara južno od Hrama broda. U blizini
svih njih pronađeni su ostatci cesta i, premda istraživanja nisu
sveobuhvatna, sve one, kako izgleda, vode prema hramu. Iako
nemamo dovoljno arheologa i inženjera koji bi hodali naokolo,
manje skupine stručnjaka iskopale su otvore i spustile se do
novopronađenih gradova otkrivši pritom, koliko se na prvi
pogled dalo zaključiti, da se oni gotovo nimalo ne razlikuju od
Grada 1.
U predgrađima, da ih tako nazovemo, pronađeni su
malobrojni ostatci građevina namijenjenih manjim
industrijskim djelatnostima: kovačnice, postrojenja za
proizvodnju opeke, tvornica cementa. Iz urbanih jezgra šire se
mreže kanala za navodnjavanje. Izgleda da su se njihovi
stanovnici bavili uglavnom zemljoradnjom.
Dan 316.:
 Još jedna prezentacija o brodu izvanzemaljaca, uglavnom
intervjui sa stručnjacima iz različitih područja - metalurgije,
propulzije, aero i termodinamike itd. Iako letjelica nije još
otvorena, znanstvenici su ustvrdili da je imala pogon na
atomsku energiju. Zalihe goriva nisu bile ne znam koliko
velike, a niska razina radijacije pokazuje da se većina
nestabilnih izotopa odavno raspala.
Nekoć davno njezin početni potisak morao je biti
impozantan, smatra jedan atomski stručnjak. On misli da je
letjelica najvjerojatnije bila konstruirana za samo jedno
putovanje od jednoga sunčeva sustava do drugoga ili za najviše
nekoliko takvih putovanja. Ako je tako, odakle je došla? Nakon
što je jednom lansirana, mogla je prijeći goleme udaljenosti od
bilo kojega od tisuća obližnjih sunčevih sustava, no postavlja
se pitanje kako se na njoj mogao održati život tijekom tako
dugotrajnih putovanja? Jesu li posjedovali antimateriju? Ili su
možda imali nešto drugo što im je omogućilo da se još više
približe brzini svjetlosti?

Dan 321.:

Dariush me je još prije zore pronašao gdje sjedim na svojoj

klupi u arboretumu i slušam Mozarta. Bez ikakva objašnjenja
zamolio me da pođem s njim do njegove sobe. Očito ga je nešto
mučilo jer je brzo treptao očima, lice mu je bilo rumeno i bez
njegova uobičajena očinskoga izraza. Koračajući žustro
šetnicom nekoliko koraka ispred mene činilo se da nije posve
svjestan moje prisutnosti. Stigavši u svoju sobu sjeo je na
krevet i bez riječi mi pokazao rukom prema stolici za radnim
stolom. Sjeo sam i promatrao ga s iščekivanjem.
"Što se dogodilo?" upitao sam.
Drhtavim rukama izvukao je snop papira iz stola. "Teško
je", promrmljao je. "Ovo sve mijenja."
 "Sve? Kako to misliš?"
Bacio je pogled na papire i zatvorio oči.
"Kaži mi, Dariushe."
"Pločice. Postigli smo stanovit napredak u prevođenju."
"Zbilja? To se zove vijest!"
"Da, u mjeri u kojoj nam je značenje teksta urezana na
kodeksima sada poznato, premda ne i značenje svih riječi na
njima - možemo čitati arhivske zapise."
"To je zapanjujuć napredak", uskliknuo sam.
"Zapanjujuć", prošaptao je.
"Što piše na njima? Što ti one govore?"
"Postoji na tisuće pločica, kao što sam ti rekao prošloga
mjeseca. Lingvistički timovi trenutno skeniraju zadnjih stotinu
tisuća. Do sada nismo uspjeli dešifrirati ni jednu, ni uz pomoć
cyber- -analize ni bilo kojim drugim ljudskim naporom.
Poduzeli smo sve što je bilo u našoj moći ne bismo li dokučili
njihovo skriveno značenje, no kako nemamo ključa, napredak
je bio veoma skroman. Što se mene tiče, ja sam pozornost
usredotočio na ona tri zlatna kodeksa pronađena ispod oltara
- od kojih je svaki sastavljen od nekoliko pločica.
Prije tri dana nešto mi je palo na pamet. S obzirom na to
da se slova na ovim pločicama ne razlikuju puno od znakova
u mezopotamskome slikovnom pismu, odlučio sam ponovno
pročešljati glavno računalo i iznova provjeriti značenjsku
vrijednost slova."
"I tako probio šifru!"
"Ne isprva. Ali nakon nekoliko pokušaja i podešavanja
koordinata riječ se pojavila - jedna jedina prepoznatljiva riječ -
a za njom druga. Isprva sam pomislio da je to igra slučaja."
"Nešto kao kada posjedneš majmuna za tipkovnicu i kažeš
mu da napiše dramu nalik Shakespeareovoj - daš li mu milijun
godina, možda je i napiše?"
 "Tako nekako, pomislio sam. No nije bilo tako. One dvije
riječi otvorile su put petorim novim riječima. A zatim su se pred
nama ispriječile nove preprjeke. Premda ne možemo reći da su
ove pločice pisane slikovnim pismom u najstrožemu značenju
te riječi, slova ispisana na njima u tomu pogledu su mu vrlo
slična: nisu alfabetska; slogovna su, a među njih je umetnut
veoma nizak postotak grafema, tj. ideograma i piktograma. Na
kodeksima koje sam pregledao ima 146 slova s njima
pripadajućim vrijednostima i mnoga od njih po meni imaju
mnogostruke fonetske vrijednosti. Bio je to još jedan ključ jer
babilonski natpis iz Bisituna, primjerice, ima 150 slova s
višestrukim fonetskim vrijednostima. Slova se međusobno
uvelike razlikuju, ali obrazac im je gotovo identičan." Dariush
je zastao. "Babilonski ima približno 600 slova, hetitski oko 350
i tako dalje. Kodeks sa samo 146 slova, premda i dalje teško
odgonetljiv, još uvijek spada među one koje je moguće
dešifrirati. Jasno ti je da je to pismo daleko složenije od naše
latinske abecede s njezinih 26 ili grčkoga alfabeta s 24 slova."
"Da, vidim da je tako."
"Unatoč tome, računalo je izdvojilo cijeli niz znakova
izrazito protosemitskoga oblika. Mnogi su bili vrlo slični
akadskome, drugi donekle drevnomu elamitskom. Treći su,
opet, podsjećali na vanski, a među potonjima postojale su
cijele fraze slične onome što su Asirci nazivali urartskim
pismom."
"Onda je to hibrid sastavljen od više jezika, sličan onome
koji je pronađen na bazaltnoj pločici u sjevernomu Egiptu i koji
je poslužio u dešifriranju egipatskih hijeroglifa."
"Nipošto. Radi se o jedinstvenu i zasebnu jeziku.
Jučerašnji ispisi to pokazuju."
Pokazao sam na snop papira u njegovoj ruci. "Je li to
uzorak pisma?"
 "Uzorak od presudne važnosti. Ovo je tekst s Kodeksa I.,
najstarije ploče od triju koje su čuvane kao svetinja ispod
oltara s prednje strane broda. Izgleda da je taj tekst bio od
iznimne važnosti ljudima koji su nekoć ovdje živjeli. Sva tri su
nastala u različitim vremenskim razdobljima, odvojenima više
stotina godina."
"Koliko je star ovaj?"
"Oko devet tisuća godina, računajući po zemaljskome
vremenu. Testiranje pločica na osnovi vremena potrebna za
raspadanje izotopa, iako se vrijeme njihova nastanka ovom
metodom može samo približno odrediti, potvrđuje njegovu
starost, uz moguće odstupanje od stotinu godina."
"U svakom slučaju, vrlo je star."
"Da. Uz to, prikazuje događaje koji su se zbili prije njegova
nastanka. Upravo sam dovršio pozornu provjeru teksta."
"Mogu li ga vidjeti?"
Dao mi je papire. Prije no što sam počeo čitati, rekao mi je
po drugi put: "Neile, ovo sve mijenja."
"Baš sve? U kojemu smislu?"
"Mijenja naše razumijevanje povijesti. Razumijevanje naše
civilizacije."
"Misliš, njihove civilizacije?"
"Već na početku bili smo uvjereni da njihovo pojavljivanje
na ovomu planetu nije bilo spontano. Na to je ukazivao
nedostatak ruševina. Sada znamo da su gradovi postojali samo
na jednomu kontinentu, unatoč njihovoj sposobnosti da
prevale goleme međuzvjezdane udaljenosti. To pokazuje da je
stanovništvo bilo malobrojno. Ne postoje arheološki dokazi koji
bi ukazivali na postojanje primitivnih faza koje bi prethodile
posljednjoj fazi njihova života na ovomu planetu. Njihova
dostignuća, takva kakva su bila, nisu tipična za postupno
napredovanje tijekom duljega vremenskog razdoblja."
 "Želiš reći da su odnekuda došli ovamo?"
"Da. Isprva sam mislio da su došli iz područja Barnardove
zvijezde, ili CN Leonisa, ili čak iz zviježđa Sirius."
"Možda čak iz nekoga još udaljenijega područja?"
Niječno je odmahnuo glavom. "Nisu imali tako razvijenu
tehnologiju."
"Mogla ih je ovdje ostaviti neka rasa s razvijenijom
tehnologijom kao što je sada naša."
Dariush nije odgovorio, već je nastavio: "Kao što ćeš vidjeti,
umetnuo sam znakove interpunkcije, radi veće jasnoće. Moje
su napomene u zagradama kad god neku riječ nije bilo moguće
dešifrirati ili je imala određeno značenje, ali je ono po našim
mjerilima bilo netočno. Na originalnoj pločici vlastita imena
zapravo su logo-grafike ograđene kvadratićem ili pravokutnim
urezom na pločici."
"Nešto nalik egipatskim kartušama."
"Neile, molim te, pročitaj tekst."
Pročitao sam: [Dokument je uvršten u tekst.)
.

Pjesma Dumu-er-se-tima [doslovno, "Djeteta Podzemnoga

svijeta" - D. I. Mirza] o odlasku prema gore. Ovo je cesta
[put] odlaska. Neka je hvaljen Gospodar bogova noći. Neka
su hvaljeni Nisaba i Haia, bogovi-zaštitnici pisara.
.
Ovako dođoše bogovi noći Akri-mun-ziju
i naložiše mu da sluša:
Poslušan, on načini dubok rez na svom tijelu.
Spali svoju kosu i proguta njen pepeo.
Triput uđe u duplju zmije otrovnice.
Triput življaše i pjevaše o tome.
.
 Triput dozivaše on Gospodara bogova noći, [ime].12
Ap-kalu [mudrac-svećenik] izvrši obred dozivanja
svetom [doslovno, "snagom duha bogova noći"] žrtvom.13 [Kada] svi
obredi bijahu dovršeni, bogovi noći prozboriše Akri-mun-ziju kroz usta
Ap-kalua.
[On reče:]
"Sagradit ćeš brod kojim ćeš raskinuti [probiti] pokrivač [doslovno,
'vodeni plašt'] nad zemljom
[kopnom, svijetom] jer se nebo-bog, [tvoj] neprijatelj, sprema nauditi
[učiniti zlo, satrti] čovječanstvu.
Ovim brodom zaplovit ćeš morem koje je u visini,
prema nebu nad nebesima koje ću ti pokazati.14
Pokazat ću ti cestu [put] do trostrukoga ognja;
[to su] svjetlila na nebesima.
Od njih triju, jedan je manji,
oganj bakra [doslovno, "crven-kovina"];
dva su ognja od zlata, i veći među njima tvoje je odredište.
Od ovoga većeg rođeno je osamnaest15, a sed[mi] je tvoj." "Naši
brodovi plove samo rijekama i jezerima",
reče Akri-mun-zi Gospodaru bogova noći.
"Ne vidimo oganj na nebesima jer pokrivač prekriva sve. Na njima
nema vrata [doslovno, "otvora u zidu"]."
Gospodar bogova noći odgovori:

12 Na ovomu mjestu na pločici se prvi put pojavljuje vlastito ime nad-

boga, zajedno s njegovim naslovom. Ovi se hijeroglifi odnose isključivo na
njegovo ime i za sada ih je nemoguće dešifrirati. - D. I. Mirza
13 Doslovno, "pljujući ljudsku krv"; ovo može, ali ne mora značiti smrt

žrtve koju se prinosi. - D. I. Mirza

14 Moj izraz, "nebo nad nebesima", kojim sam zamijenio "bogo-

kraljevstvo [u jednini] nad bogo-kraljevstvima [u množini] u vodama koje

su gore". - D. /. Mirza
15 Numeričke vrijednosti izražene su piktografski, simbolom ljudske

ruke. Jedna ruka s ispruženim prstima i palcem označava brojku pet. Ista
takva ruka s kosom crtom označava brojku deset. Na taj način brojka
osamnaest označena je jednom rukom s kosom crtom do koje se nalazi
jedna ruka bez te crte, a pored nje je ruka s tri prsta. Ruke su povezane
jednom crtom koja prolazi ispod njih. - D. I. Mirza
 "Ipak, pokazat ću ti kako se čine čuda i moćne naprave koje će te
odvesti gore u beskraj."
.
Tada vidovnjaci Akri-mun-zijevi
u snu vidješe divotno željezo i ručno umijeće [vještinu]
potrebnu za njegovu izradu.
Drugima pristupi glava-zmija iz
usta One-Koja-Vidi-Daleko16 i kaza im:
"Pođite u goru Ara-arath i potražite u zemlji
oganj-kamen [moguće "gorući kamen"]."
Kada Akri-mun-zi napuni 380 godina,17
njegov sin, plemeniti [uzvišeni] Akri-mun-te izvadi iz
Zemlje kamen koji uzrokuje izrasline
i prži meso čovjeka i živine.
Stajao je podalje i nije dirao kamena; tako nije obolio.
Mnoge18 sluge poumirahu; smrt [ih zadesi] polako;
[nasta] kuknjava u gradu.
Gospodar bogova noći prihvati njihovu žrtvu.
.
Gospodar bogova noći dođe u san Akri-mun-teu
i pokaza mu kako se prave kovačnice i naprave
da zadrži [značenje nejasno, vjerojatno "upregne, iskoristi,
upotrijebi"] moć ognja-kamena u cijevima [značenje
nejasno, doslovno, "šupljim cijevima"] izrađenim od
novoga željeza koje ne krvari [vjerojatno "ne hrđa"].
Iz njega iziđe oganj bogova noći
Mnogi [u krugu] pomriješe, a cijevi se podigoše do
pokrivača i više se ne vratiše.
Onda plemenitom [uzvišenom] Akri-mriju,
sinu Akri-mun-tea, dođe u viđenju glas

16 Vjerojatno ženski idol u kraljevskome hramu.

17 Brojka 380 prikazana je trima šakama iznad kojih je vodoravna crta,
a iznad nje je deset okomitih kvačica, zatim slijedi osam šaka iznad kojih
je kosa crta, a sve ovo podvučeno je jednom crtom. Zbroj je otprilike
odmjeren, ali je u skladu s drugim numeričkim vrijednostima kao što su
osamnaest i sedam. - D. 1. Mirza
18 Riječ "mnogo" prikazana je jednom šakom u krugu, brojka je

neodredi- va. - D. I. Mirza

Gospodara bogova noći i reče mu:
"A sada ćeš meni na hvalu izraditi još veću [cijev].
Kuću za jednoga čovjeka izgradit ćeš u [njoj].
Akri-mun-zi imaše 420 godina, Akri-mun-te [imaše] 390,
a Akri-mri [imaše] 310 kada Akri-mri uzjaha
strijelu nebesku i podiže se u pokrivač.
Nije se vratio. Bogovi noći prihvatiše njegovu žrtvu.
.
Akri-mun-zi imaše 431 godinu [kada] Krani-mhrod,
jedan iz trinae[stoga] naraštaja tijela
[doslovno, "sjemena"] Akri-mun-zija,
započe graditi toranj do neba čudes[noga] izuma.
[Tako] strijele nebeske ne će više pokazivati prema
nebesima na obroncima planina.
Krani-mhrod reče upravitelju
[doslovno, "kraljevu namjesniku"] tih zemalja:
"Gospodar bogova noći mi zapovjedi."
Odvedoše ga Kralju [neimenovanom,
vjerojatno Akri-mun-ziju samome. - D. I. Mirza].
Kralj reče: "Krani-mhrode, što reče mojemu namjesniku?"
Krani-mhrod mu odgovori: "Gospodar bogova noći
zapovijeda mi. Moram izgraditi brod kako bih se spario
[doslovno "imao spolni odnos"] s tornjem koji se diže u
nebesa. Strijela nebeska odletjet će u tomu smjeru
i ruke nebo-boga [našega] neprijatelja
ne će je moći povući dolje.
Na ovaj način sluge tvoje
popet će se na nebo nad nebesima.
Strijela nebeska mora imati kuću za stotinu ljudi i
životinje što kreću s njima na put, za hranu i piće, i za
krmivo životinjama.
Moramo odnijeti svete [doslovno, "snagu bogova noći"]
zmije za obred na nebesima."
.
"Učini onda ono što Gospodar bogova noći zapovjedi",
[reče] Kralj Krani-mhrodu.
I bi tako.
Akri-mun-zi imaše 500 godina, a Krani-mhrod imaše 147,
[bio je] još mlad kada nebeska strijela bi dovršena.
 U njoj bijaše kuća za ljude i zvijeri, mnogo hrane i vode i
uređaja za punjenje [doslovno "pravljenje"] vode i zraka. Postojalo je
sveto mjesto za zmije.
Tri mjeseca prođoše i dan za danom sluge punjahu strijelu
nebesku dobrima za putovanje.
Ali ljudi se bojahu putovanja jer se nitko dotada nije vratio
u malenim strijelama nebeskim koje polijetahu.
Krani-mhrod im reče:
"Volja je Gospodara bogova noći da otputujete
jer će to postidjeti nebo-boga [našega] neprijatelja.
Ne ćete se vratiti, ali vi i vaše žene i vaše potomstvo
živjet ćete na nebu nad nebesima. I ja ću poći s vama."
A ipak, ljudi se i dalje bojahu.
Zatim, nakon duge odsutnosti, zmija-glava isplazi iz usta
One-Koja-Vidi-Daleko, u hramu Gospodara bogova-noći.
Zmija reče:
"Ne ćete umrijeti. Živjet ćete. Pokazat ću vam čudesa.
Nad pokrivačem je prekrasno more, i vi ćete se spustiti
na njega kao što vjetar ispunja jedro riječnoga čamca.
Zemlja je okrugla poput ploda loze, pokrivač joj je tanak.
Ona nije zid što ga načini nebo-bog [vaš] neprijatelj. Ona je
samo voda. Na nebesima ćete biti poput bogova-noći
i kretati se amo-tamo među nama."
.
Tada se ljudi osmjeliše [doslovno, "vrati im se snaga"].
Napuniše brod do puna.
Zatim Ap-kalu onoga vremena reče Kralju:
"Sada moraš zapovjediti ljudima da uniđu u strijelu
nebesku. Više se ne će zvati strijela nebeska, jer mora imati
ime. Ime će dobiti po zvijeri u močvarnoj šumi
koja je sveta Gospodaru bogova noći."
"Nazvat ću je onako kako on zapovijeda",
reče Kralj Ap-kaluu.
Ljudi uloviše veliku [neodgonetljivo]19 u močvari-šumi
i dovedoše je u grad. Mnogi pogiboše loveći [je].
Veliku riku stvaraše ona, a dah joj bijaše oganj bez

19 Piktogram je kombinacija znaka za zmiju, imena Gospodara bogova

noći i znaka četveronožne zvijeri s dugačkim repom. - D. I. Mirza

 plamena jer kaplje iz njezina daha progarahu rupe u mesu.
[Njezine] pandže raskomadaše bika koji joj je dan,
[iako] zvijer bijaše zatvorena u kavezu
[doslovno, "sapeta u željezo-kuću"]. Bijaše moćna.
Bijaše [nejasan znak]20 Gospodaru bogova noći.
.
Sedamnaestoga] dana nakon punoga mjeseca,
u mjesecu odlaska [doslovno, "odlaska broda u visinu"]
stiže poruka Kralju:
"O, Kralju, donosimo ti vijest koja će te razonoditi
[doslovno, "donijeti ti smijeh na usta]", [rekoše] donosioci
poruke. "Čovjek radi još jednu strijelu nebesku."
"Kakva je to strijela nebeska?" [reče] Kralj.
"Nisam izdao odobrenje za nju. Postoji samo jedna,
a to je nebo-brod imenovan [znak za zvijer]."
"To je tako, o, veliki Kralju, [ali] on je ipak gradi",
[rekoše] donosioci poruke.
"Gdje je gradi?" [upita] Kralj.
"Gradi je na mjestu bez vode, u šumi iza planina",
odgovoriše oni Kralju drhteći.
.
Potom se Kralj savjetova s Onom-Koja-Vidi-Daleko
i s Ap-kaluom.
Ovo dvoje složno kazaše Kralju:
"Nebo-bog je postiđen. Ispunjen je srdžbom.
Nebo-bog obrati se ludi u šumi
i zapovjedi joj da izgradi brod i tako se naruga velikom
nebo-brodu."
I kaza Kralj svojim vidovnjacima:
"Ovo vrijeđa Gospodara bogova noći.
Otvorite silom kovinu od koje je načinjen
i donesite je kao ratni plijen za moje kovačnice."
"Velik je, o, Kralju, i načinjen je od drva", reče Ap-kalu
[svojim] ustima. Kroza nj nije govorio bog.
"Onda ću poslati vojsku svojih ljudi", reče Kralj.
"Oni će ga spaliti."

20 Znak je dodatno zamršen zbog znakova za "potomstvo" i "slugu".-D.

/. Mirza
 Još jednom bog-noći progovori kroz usta Ap-kalua:
"Mnogo [šaka u krugu] puta mnogo [šaka u krugu] ljudi
moraš poslati da ga spale.
Ubij ludu u šumi, moraš to učiniti. Ubij i21
njegovu ženu i njegove sinove i njihove žene.
Kada spališ brod, o, Kralju, moraš zakopati
njegov pepeo u jamu i pokriti ga kamenjem
[tako da] svaka uspomena [na nj] nestane."
.
I posla Kralj silnu vojsku u onu šumu.
Ondje nađoše brod i njegove tvorce gdje na starinski način
rade s drvom, drvenim maljem, sjekirom i pilom.
Oni ispustiše svoj alat i stajahu bez riječi kada vidješe
vojsku koja ih je potpuno okružila.
Najstariji, kome kosa bijaše sijeda, kleče na zemlju,
a tako učini i sve njegovo potomstvo i njihove žene.
"Moliš me za milost", reče Zapovjednik vojski.
"Ali milost ne ćeš dobiti jer dolazim po zapovijedi Kralja,
a on zapovijeda da umreš."
Starac podiže glavu i reče:
"Ne klečim pred tobom, o, Kraljev Zapovjedniče,
nego pred onim koji mi zapovjedi da izgradim ovaj brod."
"Brod je na suhoj zemlji", reče Zapovjednik.
"To je brod luda jer je preširok za rijeku i za jezero i
pretežak da bi ga [te] vode držale."
"Ubrzo će, o, Zapovjednice, voda doći k brodu",
reče starac.
Nato svi vojnici prasnuše u smijeh.
"Prije no što umreš, reci mi tko ti je zapovjedio
da izgradiš ovo", reče Zapovjednik vojske.
Starac reče:
"Onaj koji je iznad vodenoga pokrova.
Onaj koji je stvorio oganj na nebesima i na zemlji
i sva živa bića što se miču na njoj."
Zapovjednik vojski odgovori:
"Stvorio ih je Gospodar bogova noći.

21 Moja interpunkcija. Alternativa je: "Ubij ludu u šumi. Moraš također

ubiti..." itd. - D. I. Mirza

On ti nije zapovjedio da izgradiš ovo drvo-brod.
Gospodar bogova noći zapovijeda da moraš umrijeti."
Starac reče:
"Ne govorim o tome bogu. Onaj koga si imenovao
donosi samo smrt i zbrku [doslovno, "zbrkane misli"]
u umovima ljudi. Tvojega boga oči ne vide,
ali njegove zmije pokazuju ga dobro."
Nato cijela vojska zapade u gnjev zbog ove uvrjede.
Zapovjednik vojski izda zapovijed i njegovi ljudi
opkoliše brod i njegove tvorce, noseći baklje,
mačeve i svakovrsno drugo oružje.
No zastadoše i ne mogahu napraviti ni koraka dalje;
ne mogahu se približiti ni toliko koliko možeš dobaciti kopljem.
Neki zavitlaše svoja koplja, ali ona podbaciše.
.
I Zapovjednik vojski i njegova vojska odoše
da se posavjetuju s Kraljem i njegovim vidovnjacima.
Kada dođoše Kralju, on im reče:
"Umrije li luda?"
"O, veliki Kralju," reče Zapovjednik vojski,
"nevidljiva ruka zaustavi nas i luda je živa."
"O kakvoj nevidljivoj ruci govoriš?" upita Kralj.
"Ne znam", reče Zapovjednik vojski.
I Kralj ga ubije u dvorištu svoje palače.
Zatim se Kralj posavjetova s Onom-Koja-Vidi-Daleko
i s Ap-kaluom.
Ovo dvoje rekoše mu u jedan glas:
"Nebo-bog je posramljen. Nebo-bog je gnjevan.
Ali on je krhak. On zapovijeda mišu da izgradi kutiju od
drva da bi se narugao velikome brodu.
Miš će umrijeti, a s njime i cijelo njegovo potomstvo.
Idi sada i prinesi veliku žrtvu pred licem lude
i njegovim brodom."
Kralj to učini.
Kralj i sva njegova vojska i mnogi drugi iz grada
spustiše se u šumu.
Ondje nađoše ludu i njegovo potomstvo gdje radi s drvom i drvenim
maljem i sjekirom i pilom.
Kada ugledaše mnoštvo Kraljeve vojske,
 padoše na koljena i prignuše glave.
"Molite me za milost", reče im Kralj. "Ne ću vam je dati
jer se rugate Gospodaru bogova noći, rugate se velikome
brodu i rugate se meni koji sam Kralj svih zemalja. Sada
vam je mrijeti."
.
Starac ustade i pogleda izdaleka Kralja,
no glas mu bijaše snažan.
Reče:
"O, Kralju, radim svojim rukama.
Radim po zapovijedi onoga koga nazivaš nebo-bogom,
Onoga koji je Nebo-otac nad svime."
Kada [oni] ovo čuše, vidovnjaci zapadoše u mahnitost,
a Kralja spopade bijes.
Starac u svojoj ludosti govoraše dalje:
"Postoji samo jedan Bog, i on je Nebo-otac.
Postoji samo jedan Bog, i on je tvorac svega.
Postoji samo jedan Bog, i on će satrti zmiju."
.
Nato Kralj izda zapovijed i vojska jurnu naprijed da ubije
ludu i sve one koji obitavahu s njim i [da] spali brod.
No oni popadoše i nitko [to] ne mogaše objasniti.
Zatim progovori Ap-kalu:
"Nebo-bog podiže zid koji oči ne vide.
Nebo-bog je postiđen. On je ispunjen srdžbom.
Ali on je krhak. Moramo prinijeti žrtvu."
I svi ljudi se povukoše i počeše se pripremati
za prinošenje žrtve.

[Slijedi opis koji je pretrpan hijeroglifima, što ukazuje na

njegovo obredno značenje. Omjer piktograma i ideograma
prema neprekinutu tekstu u završnomu dijelu pločice
četverostruko je veći. U njemu prevladavaju znakovi za
puštanje krvi, zmiju, ime Gospodara bogova noći i spolni čin.
Tekst koji slijedi samo je približan prijevod. - D. I. Mirza]

Na mjestu gdje nema voda Gospodar bogova noći porazi

 krhkoga boga, nebo-boga.
S nama ih porazi jer mu prinijesmo
prvo troje djece [doslovno, "malene koji govore"]
i još deset izvađenih iz utrobe
[doslovno, "majčina trbuha"],
[neodgonetljiv piktogram] u komadima.
[Neodgonetljiv tekst] njihova vriska pjesma je hvale.
Kralj dade plod svojega tijela,
jednoga sina i jednu kćerku iz svoje kuće,
odrasla muškarca i ženu, i predade ih vatri.
[Neodgonetljiv tekst] njihova vriska pjesma je hvale.
Zatim vojska [piktogram koji označava spolni čin i
puštanje krvi] nad stotinom djece,
Neodgonetljiv tekst] njihova vriska pjesma je hvale.
A njihova tijela [neodgonetljiv tekst] vatri.
Neodjeveni [doslovno, "tijelo bez odjeće"],
pri svjetlosti baklji i žrtvenih vatri, okružismo drvo-brod. Zaplesasmo
zmijski ples. Sva vojska uvijaše se
poput zmije od vremena slabljenja svjetla
sve dok se pokrivač nije probudio.22

Na ovomu mjestu Dariush se nagnuo prema meni i uzeo

mi iz ruku dva sljedeća lista papira ostavivši mi još nekoliko
nepročitanih i tako mi prekinuo koncentraciju.
"Ispričavam se, Neile", rekao je s prizvukom žestine u
glasu. "Tekst koji slijedi krajnje je slikovit u opisu obrednih
radnja. Mislim da nema potrebe da to čitaš. Tekst koji si
pročitao govori dovoljno o onome što se zbivalo kasnije."
"Da nastavim?"
"Nastavi, molim te."

Kada se nebo-pokrivač probudilo,

sva vojska polijega na zemlju.

22 Ovo vjerojatno znači zoru kada se ponovno javilo difuzno svjetlo

oblačnoga pokrivača. - D. I. Mirza

 Spavahu neodjeveni, tijela krvlju
i pepelom pomazanih i prekrivena plodovima trsa.
Kralj spavaše u svojemu šatoru
[doslovno, "štit-od-neba-na-putovanju"].
Krani-mhrod i Nih-kri-zi spavahu s njim u šatoru.
Samo Ap-kalu i jedan drugi stajahu otvorenih očiju,
pogleda uprta u drvo-brod.
Ja koji pišem bijah taj drugi. Ja sam Ti-shmi, pisar
[doslovno, "onaj koji čuva Kraljeve uspomene"].
Ap-kalu i Ti-shmi ugledaše ludu gdje prilazi
sa svojim sinovima.
Približiše nam se i nevidljivi zid ih ne zaustavi.
Mi pozvasmo na uzbunu, ali nitko od vojske se ne probudi.
.
Zatim luda i sinovi mu iskopaše jamu usred logora,

[dok] svi oko njih spavahu.

Od dolaska svjetla dok ono ne poče iščezavati kopahu [je].
Ap-kali i Ti-shmi, [nas] dvojica pokušavasmo probuditi
Kralja, [ali] on spavaše i ne buđaše se.
Kada se poče noćiti, luda i njegovi sinovi skupiše tijela
sa žrtvenoga kamena [vjerojatno "oltara"] i položiše ih u jamu.
Bijaše to uvrjeda Gospodaru bogova noći
jer mnoga tijela ne izgorješe, a Gospodar bogova noći
zapovijeda da se tijela spale, jer mu je to milo.
Sve komade položiše u jamu.
Vjedrima zagrabiše lokve krvi i izliše
u jamu. Dan bijaše [vrlo]23 sparan.
Pokušasmo ih zaustaviti, [ali] ruke Ap-kalua su stare,
a ruke Ti-shmija nisu snažne; jedna mu je usahla.
I nijedan još ne bijaše budan.
.
Luda i njegovi sinovi pokriše tijelo-jamu
mekanom zemljom.
Klekoše na zemlju i proliše mnogo suza i glasno plakahu.
Ap-kalu i Ti-shmi prokleše ih zazvavši snagu bogova noći,

23 "Vrlo" je prikazano šakom u krugu, a sredinom kruga prolazi crta. -

D. I. Mirza
[ali] mi se ne približavasmo; bijaše ondje zid neba-boga.
Kada završiše, okrenuše nam leđa.
Luda nije gledala prema nama.
Zaklonio je oči i vratio se u drvo-brod.
Ap-kalu i Ti-shmi, [nas] dvojica to vidjesmo;
samo [nas] dvojica.
Pokrivač noći spusti se na nas,
A Kralj i njegova vojska i dalje spavahu
i ništa ih ne mogaše probuditi.
.
Kada se pokrivač svjetla vratio,
svi ljudi poustajaše i bijahu gladni.
I uzeše jesti.
Ap-kalu i Ti-shmi odoše Kralju i rekoše mu
[o onome] što učini luda.
Zatim Ap-kalu u nazočnosti Kralja
i manje važnih hramskih vidovnjaka
zapade u trans [doslovno, "bog-noći ispuni ga govorom"].
Gospodar bogova noći prozbori kroz njegova usta
I neki vidješe da zmijina glava izlazi iz ždrijela,
kao što biva kod One-Koja-Vidi-Daleko.
Gospodar bogova noći reče:
"Gledajte sada, izmjeste pobjedu u kušnji
[koju] vam poslah.
Poslušali ste moju zapovijed.
Ali sada ću učiniti nešto još veće [a to je] ovo:
Ostavit ću ludu njegovu poslu.
Ostavit ću drvo-brod nespaljen.
Ostavljam ga kao znamen vama i svim narodima,
znamen lakomislenosti neba-boga,
jer je drvo-brod daleko od vode.
Ipak, moj nebo-brod [ime Gospodara bogova noći i zvijeri]
uzdići će se gore.
Brod nebo-boga ništavan je jer ne ide nikamo.
Brod Gospodara bogova noći je velik
jer će se uzdići u nebesa."
.
Ali Krani-mhrodu ne bijaše suđeno [doslovno, "ruka
bogova-noći upravlja"] da se zaputi prema nebesima.
 Kada se probudi u šatoru Kralja,
stajaše neko vrijeme i slušaše [o onome] što luda učini
Zatim pade na zemlju i prevrtaše se,
mahnitosti [doslovno, "blebećući poput bezumnika"]
mu izlažahu iz usta.
Tako ostade do danas. Obitava u kući bolesnih,
vezan užetom [da ne] naudi sebi;
Očuvan je [na životu je] jer je kraljevske krvi.
Na mjesto svojega oca, Nih-kri-zi, sin Krani-mhroda,
bje izabran da upravlja brodom u četrnaest[om]
naraštaju tijela Akri-mun-zijeva.
On će dokazati da je nebo-bog krhak.
On će pokazati da je Gospodar bogova noći velik.
[Ime Gospodara bogova noći] najveći je na nebu
jer je zbacio nebo-boga.
.
Onda Ap-kalu [reče] Kralju:
"Nebo-bog je postiđen. Ali nebo-bog je gnjevan.
Moramo prinijeti žrtvu Gospodaru bogova noći
i [tako] ukoriti nebo-boga."
I bi tako.24
Velika zvijer, koja je sveta Gospodaru bogova noći,
bi donesena na brod u svojemu kavezu i bi nahranjena
stotinom djece [žive] koja uđoše u njezina usta.
Njihova vriska hvala je Gospodaru bogova noći.
Pet gradova okupi se na ravnici gledati odlazak
[doslovno, "odlazak prema gore"]
i svi narodi bijahu na ravnici s Kraljem i Ap-kaluom.
A onda oganj-kamen kresnu u nebo-brodu
i oganj bogova noći pokulja iz njegova repa.
Dosegnuvši veliku visinu uspe se on na nebesa
i zađe za pokrivač.
Probio je pokrivač. Kao što bogovi govorahu,
pokrivač je duboka voda.
Iznad njega dođosmo do velikoga mora
kojim vlada neprekidna noć,

24 Iza ovoga kratkog retka slijede simboli za krv, spolni čin i šaka

unutar kruga, koja označava "mnogo". - D. I. Mirza

 ali [je] ipak puno plamenova bogova noći.
.
U čast Gospodara bogova-noći, koji je moćan,
u čast Nih-kri-zija, koji upravlja brodom.
U čast Nisabi i Haiaju, bozima-zaštitnicima pisara;
ja, Dumu-er-se-tim, zvani Ti-shmi,
svojom rukom napisah ovu pjesan.
.
[Kodeks-pločice, zlato-svećeničko-I, Hram broda, AC-A-7; 27,51
stupnjeva J, 18,35 stupnjeva I. Prijevod: glavno brodsko računalo KC:
Skeniranje/proučavanje tajnih pisama: KC-y09-59858a; prilagođeno
skeniranje/proučavanje tajnih pisama: KC-y09-59858a-b-c-d
(dešifriranje izvora je d). Dodatna analiza prijevoda i napomene: dr.
Dariush Ibrahimi Mirza, Sveučilište u Cambridgeu, Odsjek za
filologiju, ekspedicija Kosmosa, AC-A-7. Brodski kronometar: Dan
320. nakon dolaska na AC-A-7, Muudus nomis.]

Podigao sam pogled sa stranice, nesposoban kazati bilo

što. S gađenjem sam odmahnuo glavom. Kada sam napokon
smogao snage da nešto kažem, rekao sam: "Bogu hvala što su
ovi krvožedni bijednici istrijebljeni."
Dariush je duboko uzdahnuo. "Neile, ti su ljudi došli sa
Zemlje."
Isprva nisam mogao vjerovati.
"Nisu mogli doći sa Zemlje", rekao sam. "To je nemoguće."
"Zašto misliš da je nemoguće?" upitao je.
"Zato... zato što poznajemo svoju povijest. Prije pojave
modernoga doba nije bilo razvijene tehnologije."
"Poznajemo li, zapravo, s apsolutnom sigurnošću, vlastitu
povijest - povijest čovječanstva?"
"Naravno da je poznajemo. To što nam se ova pjesma ili
religijsko fantaziranje u nekim detaljima čini slična našim
biblijskim mitovima ne znači da ima veze s nama. Uzmi samo
toga čovjeka koji je gradio drveni brod. Zašto bi to bilo
neobično? Ako, kao što si mi jednom rekao, inteligencija stvara
univerzalne obrasce, tada su izvanzemaljci lako mogli imati
iskustvo slično našemu. Ljudi grade brodove gdje god ima
drveća i vode."
"Želiš reći da je plod univerzalne inteligencije kada dva
čovjeka na dvama različitim planetima bez ikakva očita razloga
provode život gradeći dva masivna broda ondje gdje nema
vode?"
"Uzimaš zdravo za gotovo da je Noa postojao, Dariushe. I
uzimaš zdravo za gotovo da se biblijski potop dogodio točno
onako kako je opisan u Bibliji."
"Da, vjerujem u to."
"To je samo mit. Mi smo izmislili taj mit i možda je neka
druga rasa, svjetlosnim godinama udaljena od nas, imala
sličan mit. Možda je taj mit samo snoviđenje nekoga pisara."
"Neile, taj je mit bio toliko stvaran da je odnesen kroz
beskonačni svemirski prostor i zabilježen u zlatu."
"Dokumenti koji nam govore o kultovima naše primitivne
civilizacije katkada su bili načinjeni od zlata. No njihova
snoviđenja nisu se temeljila na stvarnosti."
"Jesi li pročitao ep o Gilgamešu ili ep o Atrahazisu?"
Odmahnuo sam glavom.
"Oba na pjesnički način govore o drevnomu potopu.
Sumerski, akadski i babilonski epovi dio su veće književne
cjeline antičkoga svijeta koja govori o potopu, uključujući
folklor i mi- tove mnogih naroda. Dogodio se veliki potop i priče
o njemu u ključnim se detaljima podudaraju s izvještajem o
Noi."
"U redu, shvaćam što želiš reći. Ali kako znaš da ti prikazi
nisu izmišljotina?"
"Jesi li čitao o otkrićima Leonarda Wooleyja kod Ura i
Ninive? O otkrićima dr. Fielda kod Kisha ili Kathleen Kenyon
kod Jerihona?"
 Ponovno sam odmahnuo glavom.
"U početcima arheologije smatralo se da su poplave koje
su za sobom ostavile debele nanose tla na ovim i brojnim
drugim nalazištima u mezopotamskome bazenu bile poplave
lokalnih razmjera - goleme i razorne, doduše, ali ipak
ograničene. No kasnije su geolozi otkrili mnoštvo dokaza da je
ta poplava bila daleko veća i da je voda prekrivala veći dio
Europe, Indije, Afrike i Azije, sve do Himalaje, čak i dijelove
Sjeverne Amerike. Zašto, primjerice, isti takvi nanosi tla,
preostali nakon poplava, i veliko slano jezero postoje na
iranskoj visoravni, Dashte Kaviru, tisuće metara iznad razine
na kojoj se nalazi Mezopotamija?"
Slegnuo sam ramenima. Otkuda mu sve te informacije?
"Hodao sam baš tom pustinjom, Neile. Ona je u mojoj
domovini, okružena je planinama. Geolozi se slažu u mišljenju
da je ova golema neplodna visoravan nekoć davno bila plodno
područje koje je okruživalo slatkovodno jezero."
"U redu, ali pogledaj Mrtvo more. Znamo kako je ono
nastalo - ocean se izlio prije tko zna koliko vjekova,
isparavanje..."
"Mrtvo je more devet puta slanije od oceana. Nalazi se 600
metara ispod morske razine. Moje omiljeno Kaspijsko jezero,
najveće jezero na svijetu potpuno okruženo kopnom, također
je slano, iako ima samo jednu trećinu saliniteta oceana. Ali
ono je iznad morske razine. Jezero Kavir se, kao što rekoh,
nalazi na puno većoj nadmorskoj visini, a sličnih slanih jezera
na velikoj nadmorskoj visini ima i na drugim mjestima na
našemu planetu."
"U redu. Recimo, argumetacije radi, da se u dalekoj
prošlosti dogodio potop koji je zahvatio čitav svijet, ili gotovo
čitav svijet. To još uvijek ništa ne govori o ostalim
pojedinostima u pjesmi našega pisara. Primjerice, njegov je
planet bio prekriven debelim slojem oblaka. Izvanzemaljci su
upoznali tamu i svjetlost, noć i dan, ali iz onoga što on kaže
nikada nisu vidjeli zvijezde i sunce sve dok se njihova strijela
nije digla u nebo."
"Prema jednoj teoriji, Zemlja je nekoć bila okružena gustim
slojem kišnih oblaka. Ako je to točno, to objašnjava mnoštvo
stvari i može još više osporiti našu pretpostavku da je prikaz
potopa mit."
"Kako?"
"Ako pažljivo čitaš Knjigu Postanka, vidjet ćeš da ona
govori o starosti pojedinih ljudi koji su živjeli generacijama
poslije Noe. Sa svakom generacijom nakon potopa životni vijek
ljudi neprekidno se smanjivao dok nije dostigao 'šezdeset plus
deset godina'."
"Ali to jednako tako može značiti da su najraniji prikazi bili
samo drevna predaja, pretjerana i protkana neobuzdanom
maštom."
"A možda ukazuje na neku kozmičku katastrofu. Ako je
neki komet ili asteroid razderao gusti sloj oblaka, da ne
miješamo u to Božju ruku, tada su sunčeve i druge kozmičke
zrake, štetne za čovjekovo zdravlje, mogle prvi put prodrijeti
kroz atmosferu i potaknuti našu genetsku degeneraciju."
"To je samo teorija", promrmljao sam. "Teorija s mnoštvom
ako."
"U pripovijesti o potopu stoji zapisano: ...navale svi izvori
bezdana, rastvore se ustave nebeske."
"Što može značiti bilo što - na primjer veliku poplavu
ograničenu isključivo na područje Mezopotamije."
"Pa ipak, pisano je da su se vode dizale petnaest lakata
povrh potonulih brda. Tu je zatim duga u oblaku kao znamen
da Bog ne će više nikada potopom uništiti čovječanstvo. To je
zabilježeno kao pojava bez presedana u dotadašnjoj povijesti
čovječanstva. Pa ipak, duga se pojavljuje samo kada se
sunčeva svjetlost izlijeva kroz razdrte oblake."
 "Gdje su dokazi o postojanju bilo kakve napredne
civilizacije prije no što se počela bilježiti povijest? Takvi dokazi
ne postoje, Dariushe, nema ih."
"Geolozi nam kažu da su se katastrofe svjetskih razmjera
doista događale u povijesti našega planeta. Na Zemlji postoji
nekoliko golemih kratera i svaki od njih mogao je pokrenuti
lanac događaja, na primjer tsunamije i pomicanje tektonskih
ploča i osovine našega planeta. Postoje teorije kojima se
pokušava objasniti najraznovrsnije pretpovijesne pojave, no
nemamo potpuno pouzdanu mapu prošlosti. Različita
područja znanosti ne slažu se u pogledu kronologije i uzroka
ovih pojava."
"Slažem se s tobom, Dariushe, ali u ovoj stvari stvaraš
prenagle zaključke."
"Samo razmišljam. Ako - da, usuđujem se upotrijebiti tu
riječ - ako se za Noina života doista dogodila katastrofa
globalnih razmjera, nije li vjerojatno da je sve što mu je
prethodilo bilo izbrisano, a ono što je ostalo da je pod debelim
naslagama sedimentiranoga tla?"
"U redu, i u tome se mogu složiti s tobom - ako se to doista
dogodilo."
"A onda, tu je i pitanje efekta staklenika prouzročena
debelim slojem oblaka prije potopa, što je po svoj prilici dovelo
do zatopljavanja i povećanja vlage u atmosferi, a to je, sa svoje
strane, potaknulo bogat rast raznovrsna raslinja i omogućilo
pojavu golemih stvorenja. U ona su vremena na zemlji bili Nefili
(divovi), kaže nam Sveto pismo. Ovi čimbenici, u kombinaciji s
čovjekovom dugovjekošću u to vrijeme, mogli su potaknuti brz
razvoj civilizacije. Nije joj bilo nužno trošiti preveliku energiju
na golo preživljavanje. To se vjerojatno promijenilo nakon što
je debeli sloj oblaka nestao."
"Vrlo je zanimljivo to što govoriš, Dariushe, vrlo zanimljivo.
No to nipošto ne dokazuje da su izvanzemaljci došli sa Zemlje."
 Umjesto odgovora pružio mi je još jedan snop papira.
"Što je ovo?" upitao sam.
"Prijevod druge serije pločica pronađenih ispod crnoga
oltara. Ispisane su stotinama godina nakon dolaska na AC-A-
7. Autor se ne navodi, ali način njihove izrade sličan je onome
Dumu-er-se-tima, zvanoga Ti-shmi, Djeteta podzemlja. Ruka
je različita, duh je različit, no autor je nesumnjivo pripadao
ovoj kulturi.
Dokument govori o prošlosti koja je u vrijeme njihova
nastanka bila već daleko iza njih. On govori o 'svetoj strijeli'
koja se spušta na široku plodnu visoravan između planina i
mora. Zatim slijedi osnivanje grada, početci zemljoradnje,
otvaranje rudnika, kovačnica, društvene hijerahije. Postojala
je robovska klasa, svećenička klasa, a nad svime je dominirao
kult koji je sve određivao. Bogovi noći govorili su njihovim
ušima, no bili su nevidljivi. Gospodar bogova noći bio je
njihovo najviše božanstvo, ali i on je bio nevidljiv. Unatoč tome,
on je kroz usta kasnijega Ap-kalua zapovjedio narodu da
iskleše njegov lik i dao im upute za obrede koje će vršiti u
njegovu čast.
Dokument opisuje bolest koju uzrokuje 'oganj-kamen'. On
je uzrokovao smrt mnogih među njima jer je gorivo za brod
nakon dolaska na planet uklonjeno iz njegovih sigurnih
skladišta i brižljivo se čuva u gradskome hramu. Oganj-kamen
je posvećen, a oni koji ga dodirnu umrijet će od ruke bogova
noći. E sada, gorivo se mora vratiti u sigurna skladišta na
brodu, a ljudima je zapovjeđeno da cijeli brod oblože
materijalom čiju će im tajnu nastanka reći bogovi noći. Ljudi
zatim moraju odnijeti brod u planine i pohraniti ga u svetište
u novome hramu koji će izgraditi duboko u planinama.
Jednako tako, moraju izgraditi cestu kojom će brod biti
prevezen u planine.
Novi svijet bogat je resursima, no ljudi su unatoč tome
nesretni. Čeznu za svijetom koji su ostavili za sobom, svijetom
koji nije obasjavala tako žarka sunčeva svjetlost, gdje je zrak
bio gušći i gdje je sve raslo u izobilju."
Dariush je zastao.
"Pa ipak, to još uvijek ne znači da su došli sa Zemlje."
Uzeo je prelistavati dokument i pružio mi zadnju stranicu.
"Ovo je kopija urezanoga crteža na dnu pločice kodeksa li."
Bila je to kopija fotografije zlatne pločice s urezanim
krugovima. Na sredini stranice nalazio se najveći krug, jedini
iz kojega su se širili simbolički plamenovi. Oko njega okretalo
se trinaest krugova i elipsa različite veličine, sve većega
polumjera. Osam planeta i pet malenih planetoida. Treći,
podalje od sunca, bio je jedini obojen - intenzivnom plavom
bojom.
"To je umetnut kamen", rekao je Dariush dodirujući ga
prstom. "Lapis lazuli."
Pored njega stajali su tipični hijeroglifi izvanzemaljaca.
"Što znače ova slova?" upitao sam.
"Znače Prelijepi planet." Pokazao je na druge simbole ispod
trećega kruga. "Ovi označavaju 'domicilni' i 'podrijetlo' -
drugim riječima, dom."
Razgovarali smo cijelo jutro i dio popodneva; mojega je
prijatelja napokon svladao umor i ja sam pomislio da je vrijeme
da ga ostavim na miru da se odmori. Dogovorili smo se da
ćemo se ponovno naći navečer. Vrativši se u svoju sobu sjeo
sam na krevet i pokušao shvatiti sve to.
"Nismo sami u svemiru", rekao je Paul onoga dana u tornju
kada smo otkrili dokaze o postojanju inteligentnih bića na
planetu. Da, nismo sami i sada izgleda da naš bliski susret s
rasom izvanzemaljaca nije onakav kakvim se činio. Nalik smo
čovjeku koji, tumarajući od sobe do sobe u praznoj kući,
skrene za ugao u hodniku i ondje iznenada ugleda čovjeka koji
zuri u njega. Tada shvati da je to samo zrcalo i da gleda svoj
lik u njemu.

Dan 323.:

Te večeri Dariush i ja našli smo se u bistrou. Obojica smo

bili bez apetita; sjedili smo bez riječi, zurili u svoje tanjure, u
stolnjak, u svoje ne-misli. Kao po prešutnu dogovoru izišli smo
iz bistroa i šetkali gore-dolje palubom, od jednoga do drugoga
kraja broda. Pokušavajući prekinuti tišinu upitao sam ga o
sadržaju treće zlatne pločice.
"Upute za rituale", odgovorio je ukočeno, "koje im je
propisalo njihovo božanstvo."
"Posvećeni dokument", rekoh.
"Posvećeni dokument iz pakla", promrmljao je.
Prije rastanka rekao mi je da su on i šef arheološkoga tima
obavijestili o dešifriranju ODI i arhivara ekspedicije, koji će
rezultate dešifriranja pohraniti u glavno brodsko računalo.
Prema uputama odgovornih, oni koji su upoznati s
probijanjem šifre "izvanzemaljaca" dužni su to zadržati za
sebe. Cijela se stvar "dodatno ispituje".

Dan 324.:

Bibliju nisam čitao još od svojih tinejdžerskih godina.

Jedini primjerak koji sam vidio izvan svoje kuće bio je onaj fra
Ramona što ga je koristio tijekom mise i koji je iščezao iz
mojega sjećanja zajedno s njim dok sam još bio na koledžu.
Moja je majka imala Bibliju na španjolskome koja je izvana
izgledala kao kuharica; poslije njezine smrti dao sam je
susjedu u našemu selu. Pretražujući glavno računalo na
Kosmosu otkrio sam da u njemu nema cjelovitoga teksta -
samo ulomci, citirani u mnoštvu članaka kojima je svrha
demitologizirati ili razobličiti ovu knjigu.
Međutim, kao što ću s vremenom doznati, na brodu je ipak
bilo nekoliko primjeraka Biblije, svi prokrijumčareni.
Upitao sam Dariusha ima li on primjerak. Priznao mi je da
ima izdanje na perzijskome farsi jeziku te primjerak na
armenskome. Pokazao mi ih je u svojoj sobi. Maskirani su kao
filološki tekstovi, s lažnim naslovima na koricama.
Xue ima primjerak na mandarinskome, maskiran u
raspravu o kvantnoj mehanici.
Pagnolov je na francuskome, maskiran u pregled
"najnovijih" (sada već deset godina starih) otkrića na području
mikrobiologije.
Paul Yusupov nema Bibliju, ali mi je tijekom jednoga od
naših sastanaka na bazenu rekao da je zapamtio Ivanovo
Evanđelje - na ruskome. Upitao sam ga je li slučajno zapamtio
Knjigu Postanka. Nažalost, nije. Ponudio se da će prevesti
Ivanovo Evanđelje na engleski upozorivši me pritom da će
prijevod vjerojatno biti nespretan. Otklonio sam ponudu
rekavši mu kako želim započeti ispočetka.
Na kraju mi je u pomoć priskočila Mada Kempton. Imala
je Bibliju na engleskome koju je 2040. objavila "biskupska
konferencija" (što god to bilo) Sri Lanke. Držala ju je pobožno
u ruci i kratko oklijevala prije no što mi ju je stavila u ruke.
"Nije maskirana!" uskliknuo sam. "Kako si je uspjela
prošvercati na brod?"
Nasmiješila se. "Neile, vidi se da pojma nemaš o ženskim
torbicama. Nijedan im muškarac nikada nije došao do dna."
"Znam da postoje", rekoh slegnuvši ramenima. "Viđao sam
ih. Jednu je imala i moja majka. Posve je drugo pitanje zašto
postoje."
 "To je naša mala tajna - a ovo naša označava drugu
polovicu ljudske rase. Bojim se da ti je ne bih smjela otkrivati."
Pristala je posuditi mi knjigu, no morao sam svečano
obećati da ću je čuvati kao oko u glavi. Sada je čitam.

Dan 327.:

Paul mi kaže da Kosmos ostaje u orbiti oko Nove još 108

dana i da ćemo tako nadoknaditi prvi mjesec kada nismo mogli
sletjeti, plus još jedan mjesec radi planiranoga ispitivanja
pronađenoga broda.
"Kako je Pia?" upitao sam.
"Vrlo lijepa. Vrlo velika."
"Imaju li ljudi na palubi KC razumijevanja za nju? Ima li
kakvih problema?"
"Neki su sretni. Neki šute. Bulje joj u trbuh kada je vide,
ali ne znam što misle."
"Opasna su ovo vremena", rekao sam. "Letačka je posada
sastavljena od velikoga broja ljudi. Nisu svi kao ti."
Rukom je dodirnuo džep. "Znam to. Spreman sam."

Dan 328.:

Od Dariusha sam saznao da su svi arhivi u Hramu broda

otvoreni, skenirani i dani na automatsko prevođenje. Njegov
malobrojni tim lingvističkih eksperata, sastavljen od deset
filologa i deset pomoćnika, imat će pune ruke posla između
odlaska s Nove i dolaska na Zemlju - devet vrlo zanimljivih
godina istraživanja - a stručnjaci će nesumnjivo istraživati
arhive još stoljećima.
 Dariush mi je rekao: "Jasno ti je, Neile, da je skenirano na
stotine tisuća brončanih pločica. Moći ćemo pročitati samo
dio. Stoga smo pločice birali tako da dobijemo kronološki
pregled njihove povijesti. Tražili smo izraze poput 'stotinu
godina nakon Dolaska', 'tisuću godina', 'dvije tisuće godina',
što nam je omogućilo izdvajanje dijelova teksta koji su nam
dali uvid u njihovu opću povijest. Sada znamo da su zapisi
nastajali u razdoblju od 6 900 do 7 000 godina i da su
pohranjeni kronološkim redom, počev od prednjega desnog
zida uz nos broda pa natrag do repa, zatim preko stražnjega
zida prostorije, duž lijevoga zida prema prednjemu dijelu
broda."
Objasnio mi je da tekstovi uzeti iz ovoga niza, poredani u
smjeru obrnutu od kretanja kazaljke na satu, otkrivaju da se
sustav datiranja izvanzemaljaca zasniva na protjecanju godine
na Novoj koja je nešto dulja od naše godine. Na primjer, mnogi
dokumenti imaju u zaglavlju odlomke poput "Tri stotine
godina nakon Dolaska, u mjesecu tri mjeseca", ili "Tisuću i sto
godina nakon dolaska u nebo nad nebesima" itd. Brojke niže
u tekstu usklađene su sa zemaljskim godinama. Dariush je
istaknuo da su datumi bliže našemu vremenu (unutar četiri
tisuće godina) najtočniji, ali da postaju sve netočniji što se više
vraćamo u prošlost. Koliko nam je sada poznato, povijest
"izvanzemaljaca" na planetu ugrubo izgleda ovako.
[Umetnuto]:
.
Kronologija - sastavio dr. Dariush I. Mirza
.
cca 9200 godina P. S.25 Odlazak sa Zemlje (+/-100 godina).
Nepouzdano Vrijeme putovanja do Nove.
9160.-9150.T. S (+/-) Slijetanje na Novu (također nepouzdano,
približna procjena).

25 P. S. = prije sadašnjosti. - Zheng.

cca 9150. P. S. (+/-) Davanje naziva planetu po njihovu božanstvu i
njihovu kontinentu po "zvijeri koja je sveta
Gospodaru bogova noći".
9050.-9000. P. S. (+/-) Podizanje prvoga grada (Grada 1.). Natpis na
zlatnome kodeksu 1.
8900. do 8000. P. S. Razdoblje širenja i brza rasta stanovništva;
utemeljenje Grada 2 (sjever) i Grada 3 (istok)
8700. P. S. Prvi put se spominje skraćivanje životnoga
vijeka pojedinaca.
8000. do 7980. P. S. Vrhunac rasta broja stanovnika i početak
polagana opadanja. Društveni nemiri. Kaznene
mjere.

Gradnja ceste i nasipa. *Približna procjena

7980. do 7960.* P. S. vremena završetka radova. Podizanje Grada 4
(jug), iskapanja u planini za Hram broda.
Natpis na zlatnome kodeksu II.
7960. do 7955. P. S. Prijevoz i smještanje Broda pod zemlju.
cca 7955. P. S. Uvođenje hramskih obreda, natpis na zlatnome
kodeksu III.
7940. do cca 6800. P. S. Razdoblje polagane obnove broja stanovnika,
obnovljenoga demografskog rasta, reguliranje
žrtvovanja, porast bogatstva.
6800. do 6500. P. S. Drugo razdoblje postupna pada broja
stanovnika, ali još uvijek iznad zamjenske
stope.
6500. P. S. Božanstvo traži povećano prinošenje žrtava.
6500. do 6100. P. S. Razdoblje oporavka, relativna stabilnost.
6100. do 5580. P. S. Rasap civilizacije na gradove-države, sklapanje
regionalnih saveza, izdaje, manji ratovi.
cca 5580. P. S. Ponovna uspostava kontrole nad kontinentom,
jedna država, jedna religija, stroga regulacija
jezika, kulture, društvenoga ponašanja.
 cca 5580. do cca 4300. P. Razdoblje stabilnih demografskih kretanja i
S. građanskoga poretka primjenom sile,
uklanjanjem svih inovativnih kvarenja
izvornoga jezika i kulture; na snazi je totalitarna
teokracija (manje pobune).
4200. do 4185. P. S. Veliki rat, zatim genocid nad stanovništvom
pobunjenoga grada i njegova administrativnoga
područja.
4185. do 3400. P. S. Razdoblje nametnute relativne stabilnosti
praćene polaganim rastom stanovništva.
3400. do 2700. P. S. 3400. do 2700. P. S.

2700. do 2600. P. S. "Bogovi" obznanjuju privremeno smanjenje

broja prinesenih ljudskih žrtava, stoga dolazi do
oporavka tijekom sljedećega stoljeća.

2600. do 2250. P. S. Vraća se žrtvovanje ljudi, zatim slijedi dulje

razdoblje postupna smanjenja broja
stanovništva.

2250. do 2140 P. S. Razdoblje depopulacije.

2140. P. S. Prvi izvještaji o "kugi".
2125. P Kuga hara posvuda, stanovništvo desetkovano.
. S.
cca 2100. P. S. Kuga se javlja po drugi put; zbog njezina
pustošenja i sve učestalijega prinošenja ljudskih
žrtava koje traže "bogovi", ukupni broj
stanovništva radikalno se smanjuje.

cca 2064. do 2061. P. S. Izvještaj završava, konačno zatvaranje

(+/-10 zemaljskih godina) hrama radi zaštite broda od "nebeskoga ognja".
Cesta se prestaje koristiti (debljina zemljanoga
pokrova i datiranje ljudskih ostataka u hramu).
Umiru zadnji preživjeli iz posljednjega naraštaja
(datiranje ljudskih ostataka, Gradovi 1 do 4).

Sve u svemu, živjeli su na ovomu planetu približno sedam

tisuća zemaljskih godina. Njihova je civilizacija nestala prije
dvije tisuće i sto zemaljskih godina, plus/minus deset.
Dan 329.:

Spavao sam loše i probudio sam se razdražljiv. Nakon što

sam jutros popio svoj placebo u ambulanti na palubi B, dr.
Nagakawa me je upitao: "Volite li umjetnost, dr. Hoyose?"
"Zapravo ne", promumljao sam pitajući se sprema li se on
to razotkriti moju prijevaru.
"Morate svakako vidjeti Hokusaija", nastavio je kao da me
nije čuo. "Postoji izvanredna kopija na palubi B, tri niše dalje
od azijskoga restorana."
"Ne razlikujem prednji od stražnjega dijela broda."
"Preporučujem vam da je svakako pogledate. Djeluje
neobično umirujuće na živčani sustav. Ako želite, mogu vam
je pokazati kada mi završi smjena, u 17 sati. Želite li je
pogledati?"
"U redu", promrmljao sam nimalo oduševljen. Sigurno će
mi pokazati neku umjetninu vezanu uz zen, poput kaplje vode
što pada na mirnu površinu vode, ili zvuk što ga stvara ruka
kada njome pljesnemo po vodi. A to mi ne treba.
Točno u 17 i pet nacrtao sam se pred ulazom u azijski
restoran i nekoliko trenutaka kasnije vidio Nagakawu koji mi
se bezbrižno približavao šetnicom. Ne govoreći ni riječi
kriomice me je pogledao i odveo me do niše koja se nalazila
nešto dalje.
Našavši se unutra ugledao sam prekrasnu orijentalnu
sliku golema oceanskoga vala koji samo što se nije sručio na
krhke čamce bez kabine prepune japanskih ribara.
"Ne djeluje nimalo umirujuće na moj živčani sustav", rekao
sam mu.
"Naziv joj je Tsunami."
Kimnuo sam glavom. Slika je privukla moju pozornost i
nisam htio da mi čavrljanje upropasti doživljaj.
 Dok sam stajao ondje obuzet izražajnom snagom slike,
promrmljao je nešto na japanskome što mi je zazvučalo kao
genshy back oo dam.
"Kako, molim?" rekao sam.
Umjesto odgovora pružio mi je malen komadić papira. "Do
viđenja, dr. Hoyose." I nestade ga.
Pogledavši pozorno još jednom sliku uzdahnuo sam i
pročitao tekst na papiru.
Napisao je:

Waga yado to
iu bakari de mo
suzushisa yo
.
"Naš dom"
U ovim riječima
Uvijek svježina
Kobayashi Issa (1763.-1828.)

Što ovo, zaboga, znači? Što mi Nagakawa pokušava reći?

Pođimo kući, no prođimo najprije kroz ovaj veličanstveni
tsunami kako bismo stigli tamo? Život je prepun opasnosti, ali
prekrasan? Ili život je prekrasan, ali opasan?
Na povratku kući odlučio sam svratiti načas u knjižnicu s
računalnim terminalom. Uključio sam program za prevođenje
sa svih mogućih jezika, izabrao prijevod s japanskoga na
engleski i utipkao genshy back oo dam. Ništa. Zatim sam
pokušao s fonetskim varijacijama i na zaslonu se iznenada
pojavilo:

Genshi bakudan: "Originalno dijete Bomba."

Nikakva objašnjenja. Riječi su visjele u zraku. Isprva sam

pomislio da se radi o čistoj slučajnosti bez ikakva smisla.
Naravno, kao fizičaru i čovjeku koji je živio u blizini
Alamogordoa i Los Alamosa fraza mi je bila vrlo dobro poznata.
A onda sam pomislio da se, poslije svega, uopće ne radi o
slučaju. Ako je tako, zašto ju je dobri doktor promrmljao
upravo na tomu mjestu i baš tada? Odjavio sam se i vratio se
u svoju sobu.
Postaje li mi cijeli svijet odjednom zagonetkom? Kao da nije
dovoljno teško shvatiti pravu povijest svemira pa se sada još
moram baviti pravom poviješću jedne iščezle civilizacije, da o
društvu u kojemu živim posljednjih deset godina i ne govorim.
Mislio sam da su na brodu uglavnom znanstvenici. Sada,
međutim, vidim da je ovdje sva sila apostola umjetnosti i
religije. I svi oni - svi bez iznimke - neprekidno mi daju nekakve
dokumente. Zašto to rade?
Ništa ne razumijem!

Dan 331.:

Danas je došlo do još jednoga izvanredna otkrića:

antimaterijsko oruđe napokon je dovršeno i isprobano na
jednoj od metalnih pločica u podu hrama. Antimaterijski
uređaj oslobađa deset puta više energije od nuklearnoga
sječiva, ali to čini daleko istančanije i polaganije. Xueov izum
(ili ponovni izum) koristi se vrlo malenom količinom
antimaterije ubrizgane u subkritičnu masu plutonija -
poprilično zastarjela alatka koja se na kraju pokazala
izvanredno djelotvornom.
Pločica i stroj prebačeni su letjelicom na lokaciju u
središnjemu planinskom lancu, stotine kilometara sjeverno od
AP-DT, u duboki klanac okružen planinama, svojevrsnu
prirodnu utvrdu koja bi trebala pomoći u ograničenju mogućih
negativnih posljedica. Alatkom se rukovalo pomoću
daljinskoga upravljača, sa sigurne udaljenosti. Polagano i
neumoljivo načinila je zasjek u pločici tanji od mikrona i
prepolovila je. Nije došlo ni do kakve eksplozije ni implozije;
izgubila se tek minimalna količina materije duž linije zasjeka.
Xue je sjajno odradio svoj posao.
Alatka je prevezena letjelicom u hram gdje je minucioznom
točnošću razrezala vanjsku oblogu broda. Prvi zasjek učinjen
je na sredini broda - bile su to četiri crte oko pravokutnika s
tankim žljebovima koje su mnogi među nama smatrali glavnim
ulazom. Rad je odmicao vrlo sporo, brzina rezanja često je
mijenjana zbog neprekidna prilagođavanja stroja različitu
odnosu protona i antiprotona u crnoj oblozi. Za razliku od
nuklearnoga skalpela kod ove alatke nije došlo do
preopterećenja i nije prestala s radom. Pokazalo se da je obloga
debela 0,03179 metara (u prosjeku, s manjim nepravilnostima
na površini).
Do kraja dana zasjek je dovršen, a onda je došao najvažniji
trenutak: sisaljke su s lakoćom uklonile vanjsku ploču i
spustile je na pod. Iza nje bilo je nešto veoma slično glavnome
ulazu. Na metalnoj površini nije bilo nikakvih posebnosti, a
spojevi su bili tako zabrtvljeni da se u njih nije moglo ništa
umetnuti. Sada je na red došao nuklearni skalpel koji je
relativno lako razrezao spojeve. Glavni je ulaz izrezan i
uklonjen otkrivši da je trup debeo preko dva metra i da je
mračna šupljina zatvorena s nekoliko slojeva zidova. U utrobu
broda zavučene su sonde s pokretnim kamerama. Na
panoramskome zaslonu lijepo se vidjelo da je unutrašnjost
broda nalik golemoj praznoj cijevi.
Pažljivije promatranje pokazalo je da su zidovi prekriveni
labirintom perforacija nalik računalnim sklopovima i brojnih
cijevi koje su se protezale cijelom dužinom prostorije. Sve je
bilo obojeno jednoličnom sivom bojom. Kada su kamere
usmjerene lijevo, prema nosu broda, vidjeli smo da šupljina
završava na određenoj udaljenosti od glavnoga ulaza
pregradom koja je sezala od poda do stropa. Na pregradi se, na
različitim visinama, nalazilo nekoliko vrata međusobno
podjednako udaljenih, a na svakoj od razina nalazio se
pješački prijelaz; sve ovo povezivalo je središnje stubište. Sve
je uvelike podsjećalo na atrij na prekooceanskome brodu.
Malo-pomalo na površinu su izlazile nove pojedinosti:
Instrumenti su pokazali da je unutra običan zrak. Nije bilo
toksina, tek neznatna količina prašine od degeneriranih
mineralnih elemenata bez ikakva biološkoga sadržaja, bilo
živoga, bilo mrtvoga. Prašina je bila neznatno radioaktivna,
neopasna za čovjekovo zdravlje. Atmosfera je u potpunosti
isisana i zamijenjena čistim zrakom usisanim u dolini.
Duž obiju strana baze središnje prostorije nalazile su se
brojne metalne kabine s otvorenim vratima, nalik dvama
redovima jeftinih stanova podijeljenih ulicom. U jednu od njih
ušla je sonda i otkrila da je prazna, osim što je na jednomu
zidu, razmjerno nisko, stajala metalna polica dovoljno široka
da može poslužiti kao krevet. Sonda je uz to očitala dimenzije
prostorije - bile su iste kao u nastambama pronađenim u
gradovima. Ako su ovo bile putničke kabine, bile su veoma
skučene. Sonda je ušla u još nekoliko kabina (bilo ih je ukupno
devedeset) i utvrdila da se nimalo ne razlikuju od ovih. Ni u
jednoj nije bilo prozora.
Iznad kabina, cijelom njihovom dužinom, na tri su se
razine pružali izbojci s ravnomjerno udaljenim udubljenjima
koji su jamačno nosili podove za razne vrste tereta. Dužina
prostorije iznosila je trećinu dužine broda, s tim što se druga
trećina nalazila u prednjemu, neistraženom dijelu, a treća u
stražnjemu dijelu broda. Potonji je dio bio zatvoren pregradom
u kojoj se, kao i u pregradi u prednjemu dijelu, nalazilo
nekoliko vrata. Površina pregrade je ovdje, međutim, bila
prekrivena tankim slojem crne metalne supstance, uključujući
i vrata koja su se mogla vidjeti jer su bila malko uvučena.
 Pri kraju dana specijalisti za aeronautiku, nuklearno
inženjerstvo i arheologiju ušli su u brod i istražili središnju
prostoriju. Nikakvi artefakti nisu pronađeni.

Dan 332.:

Doručkovao sam s Xueom u restoranu sa

samoposluživanjem. Nekoliko dana živi ovdje "gore" s nama,
gdje se odmara od višetjednoga napornog umnog rada i
neprekidne napetosti slične onoj u psa čuvara. Potrebno mu je
opuštanje u njegovu spokojnomu životnom prostoru u društvu
svojega malenog pjesnika na jelenu.
"Nema crnih rupa, Sovo?" upitao sam ga.
Simbolički je obrisao znoj s čela, a usta mu se razvukoše
u osmijeh svojstven njemu. "Ni jedne do sada, Nile, ali nada
umire posljednja."
Kaže mi da su izradili replike alatke. Sada dvije takve
alatke ljušte tanku glazuru broda. Treća siječe pod u Tornju 1
(onomu koji smo mi otkrili).
Kaže da je prodiranje kroz pregrade u prednji i stražnji dio
broda odgođeno dok se ne ukloni još jedan dio vanjskoga
pokrova broda. Eksperti žele otvoriti veći dio vanjskoga dijela
prije no što započnu kirurški zahvat u njegovoj utrobi. Premda
nema nikakva jamstva, stručnjacima bi to moglo pomoći da
izbjegnu pogrješke u rukovanju s antimaterijskom alatkom
koja siječe naslijepo osjetljivi materijal - unutra se sigurno
nalazi neka vrsta tehnologije od ključne važnosti. Dio u
stražnjemu dijelu broda istražit će se kasnije jer nas otpornost
crne slitine na radioaktivnost možda štiti od smrtonosnih
doza.
Dan 335.:

Brdo dijelova vanjske glazure u predvorju hrama sve je

veće. Otvorene su gotovo dvije trećine broda - preostalo je još
samo deset ili petnaest metara prednjega dijela. Brod se
počinje sjajiti - u njemu se sve srebreni i odražava svjetlost.
Njegovu površinu čisti mnoštvo inženjera, metalurga i ljudi iz
Odjela za održavanje, stojeći na lebdećim platformama.
Primjetni su tragovi blage oksidacije. Kao i u slučaju vanjske
glazure, ova slitina nam je potpuno nepoznata, iznimne je
čvrstoće i vjerojatno je jednako otporna, ako ne i otpornija na
vrućinu i trenje od metaloidnih slitina od kojih je načinjen trup
Kosmosa. I opet, većina ljudi u nedoumici se češe po glavi -
nikome nije jasno kako to da su "izvanzemaljci" imali tako
visoko razvijenu tehnologiju i istodobno tako slabo razvijen
društveni ustroj i kulturu. U medijskim prikazima nema ni
riječi o planetu s kojega su došli. Nema javnih rasprava o
prirodi njihove religije. Žrtvovanje ljudi uopće se ne spominje.
Nema ni jedne analize koja bi govorila o strahovitoj
depersonaliziranosti njihovih gradova. Gdje su antropolozi
sada kada su najpotrebniji?!
Večeras smo se Dariush i ja sreli za večerom u meksičkome
bistrou. Postavio sam mu pitanja koja sam maločas postavljao
sebi. Nije mi odgovorio izravno, no nakon kraćega razmišljanja
ipak je rekao: "Neile, iza svake antropologije vreba ideologija.
Jednako tako, iza svake ideologije pronaći ćeš antropologiju
koja je određuje - a ovo drugo je posebno opasno."
Nisam bio siguran što zapravo želi reći. Plašeći se da bi
mogao početi s jednim od onih svojih predavanja promijenio
sam temu.
Dan 336.:

Nos broda sada je potpuno ogoljen. U vrh mu je ugrađen

kristalni stožac neobično sličan bijelome kvarcu. To nije
prirodni kvare kakav poznajemo, već neki drugi mineral nalik
njemu. Radi se vjerojatno o nekoj vrsti sintetičkoga dijamanta,
toliko ulaštena da blista, bez faceta, pukotina ili bilo kakvih
drugih manjkavosti. Metal u koji je dragulj umetnut prepun je
mikroskopski sitnih rupica, a tako je i s najvećim dijelom
vanjske oplate, no prema dnu ih je sve manje.

Dan 337.:

Pod u Tornju 1 zapravo nije pod nego strop. Ispod njega

nalazi se još jedna kružna odaja istih dimenzija kao u
gornjemu dijelu tornja. Otkrivena je kada je dio poda/stropa
izrezan i uklonjen kako bi u nju mogle ući sonde. Iskapanja
okolnoga terena koja su trenutno u tijeku pokazuju da se
toranj proteže duboko ispod površinskoga dijela planine.
Kamere-sonde pokazuju da su u odaji smješteni
komplicirani strojevi i da u njoj postoji mnoštvo predmeta
kojima je nemoguće odrediti svrhu. U ovoj ranoj fazi nagađa se
da je pod/ strop bio podizan i spuštan pomoću hidrauličnih
mehanizama koji su ga podizali do razine police koju sam
zapazio još prvoga dana, tik ispod okrugloga prozora. Uza
zidove, na jednakoj međusobnoj udaljenosti, tri cjevasta
metalna stupa podupiru pod/ strop. Izgleda da su teleskopski,
tj. da cilindri ulaze jedni u druge-
Dan 339.:

Iskapanja u vanjskome dijelu Tornja 2 i rezanje

poda/stropa otkrivaju da je potpuno identičan prvome.
Danas se kroz otvor u podu T-l spustio istraživački tim
oboružan mnoštvom svjetiljaka i daljinskih audio-vizualnih
upravljača. U prostoriji ispod pronašli su mnoštvo malenih
uređaja posloženih uredno na policama ugrađenim u zidove.
Instrumenti su bili sastavljeni od staklenih leća integriranih s
kalibriranim elektrodama i vjerojatno su korišteni u
astronomske svrhe. Na preostalomu dijelu zida nalazile su se
otvorene arhivske police na kojima je poslagano mnoštvo
brončanih pločica sličnih onima u Hramu broda. Ove su,
međutim, po svemu sudeći, bile uglavnom dijagrami zvijezda
od kojih je svaki bio označen svojim simbolom, a ispod svakoga
od njih nalazio se redak ili dva teksta koje tek treba prevesti.
U prostoriji se nalazilo i nekoliko hidrauličnih stupova
(nazovimo ih za sada tako). Bila je tu još jedna neobičnost: u
sredini prostorije, na vertikalnoj motki od crna metala, stajala
je savršeno oblikovana kristalna kugla, potpuno prozirna,
osim što se u njezinoj jezgri nalazio izbrušen crveni dragi
kamen.
Nakon što su još više zasjekli pod na ovoj razini, inženjeri
su otkrili da se ispod nje nalazi još jedna prostorija. U njoj su
također pronađeni hidraulični stupovi te metalno kućište
stroja koji je očito napajao stupove strujom. Ništa drugo nije
pronađeno. Pod prostorije zapravo je stanac kamen nad kojim
se izdiže planina.
Ukratko, postoje tri prostorije: u najnižoj od njih nalazi se
hidraulično postrojenje cijeloga sustava koji je podizao strop/
pod iznad njega, a iznad njega najgornji strop/pod. U srednjoj
prostoriji nalazi se drugi niz stupova, kristalna kugla,
instrumenti, brončane pločice. Iznad svega toga otvoreni je dio
bez krova koji smo otkrili prije više mjeseci.
Dan 340.:

Postrojenje u podrumu zasebna je jedinica veličine

omanjega automobila. Jednom mu se moglo pristupiti, kroz
nekoliko stražnjih ulaza, ali oni su odavno zatvoreni. Jedan od
tih ulaza sada je otvoren i unutra je pronađen složen
mehanizam cilindričnih klipova i ventila koji je konstruirao
davno umrli inženjerski genij. Bilo je tu kristala koji su možda
služili kao svjetiljke, hijeroglifa ispisanih na metalu u koji su
bili ugrađeni, poluga koje nije bilo moguće pomaknuti te
ugrađenih strujnih krugova sličnih našim računalnim
sklopovima na Zemlji, samo što su njihovi provodnici bili
daleko veći od naših. Bio je tu i jedan šuplji pregradak veličine
ljudskoga palca u kojemu se zacijelo čuvalo komprimirano
gorivo. Vjeruje se da se u ovomu pregratku držalo atomsko
gorivo jer u njemu i sada ima čestica radioaktivne prašine.
Inženjeri su očarani mehanizmom i kažu da sve to ima
smisla (barem njima). Oni vjeruju da je uz male izmjene na
električnoj instalaciji, podmazivanje hidrauličnih klipova i
dovođenjem struje stupove moguće vratiti u funkciju. Nemamo
atomske sačme koja bi odgovarala ovomu stroju, a zbog
opasnosti vezanih uz njegovu proizvodnju i vremena koje
bismo morali utrošiti na to to nam ne pada ni na pamet.
Umjesto toga, inženjeri žele donijeti pokretni generator i spojiti
ga da vide funkcionira li sustav još uvijek. Sami stupovi pak
nisu ozbiljan problem jer svaki od njih ima ventile kroz koje se
može ubrizgati tekućina za podmazivanje.

Dan 342.:

Danas je, nakon što su tehničari izrezali središnja vrata na

najnižemu dijelu pregrade, istraživački tim ušao u prednji dio
broda. Evo prvoga izvješća o onome što su ondje pronašli:
 Tri neoštećena kata, tj. razine.
Najniža razina:
Sadrži deset soba ili "stanova" koje su vjerojatno koristili
putnici s prioritetom ili posada. Svaka od ovih jedinica ima
dvije ili tri sobe koje su međusobno povezane. U njima nema
ničega osim platforme za spavanje. Nikakvih artefakata. U
nekoliko prostorija u metalne je zidove urezan očito naš
Sunčev sustav sa Suncem i osam glavnih planeta u pravilnim
odnosima, plus pet glavnih planetoida, uključujući Pluton i
Charon. U zid svake od soba urezan je životinjski lik - krilati
reptil. Sobe su odvojene širokim hodnicima.
Tu je, nadalje, prostrana blagovaonica sa stolom od
nehrđajućega čelika, kao i određen broj potpuno očuvanih
klupa. Do blagovaonice je kuhinja s mnoštvom različitih
uređaja za kuhanje. Uređaji su električnu energiju dobivali iz
strujne pupkovine usađene u zid, četverokutne žice obložene
debelom staklastom tvari koja se pri dodiru mrvi. (Je li
električna energija bila primarni izvor energije u brodu? Ako
jest, znači li to da je korištenje električne energije još jedan
univerzalni proizvod inteligencije?) U ovoj prostoriji postoje i
okrugli sudoperi izrađeni od metala slična našemu
nehrđajućem čeliku, kao i slavine, cijevi i odvodi; na svima
njima primjećuju se tragovi oksidacije, neznatni s obzirom na
minimalnu količinu vlage u zraku. Na svakomu zidu stoji
mnoštvo praznih polica, a u smočnici ih je još i više.
U prostoriji preko puta središnjega hodnika nalaze se
nužnici, deset otvora poredanih jedan do drugoga, izdubenih
u samo jednoj metalnoj polici u visini sjedala, s tim što se
otvori slijevaju u cijevi ispod poda. Nigdje ni jednoga prozora.
Ni jednoga dizala za prijevoz s kata na kat, samo stubišta.
Srednja razina:
Čitav prostor prekriven je tankom crnom tvari (bojom, ne
čvrstim metalom). U prostoriji nisu pronađeni nikakvi artefakti
ni pokućstvo. Pod je popločan crnim kamenim pločicama (s
dimenzijama koje su nam već poznate).
Pri kraju prostorije, najbliže nosu broda, nalazi se crna
kamena kocka iste veličine kao i ona vani, ali na njoj nema
nikakvih šara ni žljebova. U zid iznad toga unutarnjeg "oltara"
urezan je krilati reptil.
Tik iznad glave reptila nalaze se tri otvora, svaki s
promjerom od 3,179 centimetara. Kada je sonda sa svjetlom
uvučena u središnji otvor, otkriveno je da se radi o cjevastu
ulazu u kanal koji vodi prema vršku "kvarcnoga" stošca u nosu
broda. Na kanalu se, cijelom njegovom dužinom koja iznosi
3,179 metara, nalaze prozirni brušeni kristali. Izvan broda čuli
su se uzvici; promatrači koji su stajali na podu hrama opazili
su da stožac odašilje sjajnu zraku svjetla koja se u
koncentriranoj crti nastavljala prema udaljenomu zidu vrata
vanjskoga hrama, kilometrima daleko od broda. Kada je svjetlo
na sondi ugašeno, zraka je nestala. Svjetlo sonde bilo je slabe
snage i tako smo shvatili da ovaj uređaj (nazivam ga tako u
nedostatku bolje riječi) višestruko pojačava svjetlost.
Svjetlo je kasnije ponovno upaljeno; zraka je sijevnula kao
prije. Bila je usmjerena prema točki na zidu neposredno iznad
vrata hrama. Tako se otkrilo da ondje postoje tri kružna otvora
(promjer svakoga od njih iznosio je 3,179 cm), koji prije nisu
bili primijećeni. Svjetlo s broda ulazilo je u srednji otvor.
Iznutra je dopirao jedak vonj izgorene prašine i nekoliko
pramenova dima. Izvor svjetla na brodu ugašen je i zrake je
nestalo. Sonda sa svjetlom male snage uvučena je u srednji
otvor hramskoga zida koji je predstavljao ulaz u cjevasti kanal
što je vodio prema vanjskoj litici. U njegovoj je unutrašnjosti
bilo još prozirnih brušenih kristala. Druga dva otvora bila su
ista, ali kristali u jednomu bili su boje ametista dok su u
drugomu bili crveni poput rubina.
Izlazi iz kanala bili su zatrpani kamenjem. Svjetlo je
ugašeno i sonda je izvađena. Izvršena su mjerenja; pokazalo
se da kanali vode prema tri oka krilatoga božanstva urezanoga
u litici.

Dan 343.:

Arheolozi su jutros ponovno pregledali golemi prikaz

krilatoga božanstva na litici. Uz malo kuckanja otkriveno je da
su urezane linije očnih jabučica zapravo spojevi. Izrezane su,
a kameni zatvarači su izvađeni. Pokazalo se da su rupe zjenice
očiju.
Ponovno je upaljena lampa slabe snage u brodu; zraka
svjetla sijevnula je kroz hram, ušla u kanal srednjega oka,
izišla na liticu, nastavila put dalje preko doline i ušla u prolaz.
Ne znajući za ove eksperimente, radnici u tornju poslali su
preko radio veze upit raspitujući se o zasljepljujućoj zraci
intenzivnoga svjetla koja se pojavila u prolazu ispod njih i
produžila prema zapadu.
Saznao sam puno o tome za večerom s Xueom u restoranu
sa samoposluživanjem na palubi B. Rekao mi je: "Neile,
večeras nemam puno vremena. Zamoljen sam da sudjelujem
u istraživačkome timu u kojemu su tri astronoma i dva
specijalista za optiku, dr. Hoang sa Sveučilišta u Seoulu i dr.
Cowan sa Sveučilišta Rinmen u Pekingu. Upravo se vraćam sa
sastanka s njima. Prikupljamo preliminarne podatke o
zrakama svjetla i brodu u hramu. Zasada znamo da, kada se
svjetlost lampe snage 40 vata usmjeri prema otvoru u brodu,
ona izlazi iz njega možda tisuću puta jača nego na izvoru.
Prolazi samo kroz jedan od tri otvora u planini i izlazi iz litice
još jača, sa snagom koju zasada ne možemo izmjeriti. Tijekom
naših eksperimenata postavili smo metalnu ploču na otvor u
litici i zraka je za samo nekoliko sekunda progorjela ploču.
Njezina putanja preko doline dovela ju je ravno u samu
sredinu prolaza."
 "Je li to bila neka vrsta oružja?"
"Ne znam. U stvari, mislim da nije. Sjeti se, zraku smo
usmjerili izvan broda, kao neku vrstu proizvoljnoga
eksperimenta. Moguće je isto tako da ove prizme imaju zadaću
usmjeravati zraku u brod."
"To bi značilo da su one izvor energije."
"Moguće. A možda je povezana s astronomskim
promatranjima."
"Već neko vrijeme pitam se o svrsi postojanja ovih dvaju
astronomskih tornjeva. Ne misliš li da bi jedan toranj bio posve
dovoljan za promatranje neba?"
"Tako mi mislimo. Ali tvorci ovoga sustava mogli su imati
na umu neku svrhu koja je povezana s njihovom simbologijom.
Na primjer, krilato biće imalo je tri oka, otuda tri otvora. Sklon
sam vjerovati da su isprva postojala tri tornja."
"U tome slučaju, preostaje nam da ga pronađemo."
"Naše je povjerenstvo postiglo dogovor s arheološkim
nadzornim povjerenstvom da će se ta stvar ispitati. Već smo
počeli s iskapanjima na nekim lokacijama u prolazu."
"Područje koje je potrebno istražiti prilično je veliko, zar
ne?"
"Jest, vrlo je veliko. Međutim, relativno je ravno. Ako
postoji treći toranj, onaj koji je ovisan o najpovoljnijoj poziciji,
tada se on vjerojatno nalazi na najvišemu mjestu prolaza.
Pokazalo se da je ta točka točno ispod dvaju tornjeva i u istoj
je liniji s njima. Dodaj tome opsjednutost izvanzemaljaca
matematičkim odnosima i mislim da ćemo prilično brzo
pronaći element koji nam nedostaje."
"Još uvijek ih nazivaš 'izvanzemaljcima'?"
"Dariush mi je opisao pronalaske - tjelesne ostatke u
hramu, forenzičke podatke i njegove prijevode tekstova na
najstarijim pločicama. Uvjeren sam da je u pravu kada govori
o podrijetlu ove rase." Zastao je. "Jednostavno je lakše kazati
izvanzemaljci nego 'oni drugi' ili 'naši preci'."
Protrnuo sam. "Naši preci. Sledim se pri pomisli da su oni
naši preci."
"Ne čudi me. Osim toga, oni su doista bili izvanzemaljci na
ovomu planetu. Svi smo mi ovdje izvanzemaljci."
"Što se tiče tornja koji nam nedostaje, Ao-li, vidim logiku
u tvojoj teoriji, ali ako u prolazu postoji još jedan toranj i ako
je on istih dimenzija kao ostala dva, zar on ne bi blokirao
cestu?"
"Ne nužno. Toranj je mogao biti podignut nakon što je brod
smješten pod zemlju. Osim toga, prolaz je na tomu mjestu
veoma širok i ako toranj doista postoji ondje, siguran sam da
ga cesta zaobilazi ili da se razdvaja u dva traka, a zatim se u
dolini opet spaja u jedan."
"Znači, tu počinjete s iskapanjima?"
"Iskapanja u dolini već su započela, u nešto plićim
naslagama tla, pet stotina metara ispod razine tla na kojemu
počinje prolaz. Preliminarna mjerenja dubljih naslaga tla blizu
prolaza pokazuju da se cesta razdvaja."
"Eureka!" uzviknuo sam.
"Moram uhvatiti sljedeći raketoplan, Neile", rekao je uz
osmijeh vrativši pribor za jelo na poslužavnik i ustavši.
"Obavještavat ću te o napretku radova."
"Bit ću ti zahvalan, Ao-li. Život na Kosmosu ovih je dana
prilično dosadan. Vrlo si ljubazan."
Spustio je poslužavnik na stol. "Neile, koliko godina traje
naše prijateljstvo?"
Slegnuo sam ramenima. "Mnogo i premnogo."
"Sjećaš li se naših studentskih dana na Princetonu? I
Kluba samotnjaka?"
 "Naravno da se sjećam, kako bih mogao zaboraviti? Učinio
sam to za šalu misleći osnovati bratstvo sa samo jednim
članom - sve dok se ti nisi pojavio."
"Broj nam se odmah udvostručio. Bratstvo s dva člana.
Prava šteta što se nije povećao."
"Bilo je to olakšanje. Jesam li ti ikada priznao da sam,
kada sam zalijepio onaj plakat, želio da to bude antidruštveni
teroristički čin, nešto poput kulturne kamikaze, slobodnoga
pada bez padobrana?"
Xue je odmahnuo glavom. "Nisam znao."
"Bila je to neka vrsta fatalističkoga crnog humora, a u toj
stvari nitko se nije mogao mjeriti sa mnom. Izraz nezrela
egzibicionizma. Bila bi to sjajna prilika za psihijatre da se
pozabave mojom psihom, da sam kojim slučajem pustio
nekoga od njih da mi se približi. Zar se ne sjećaš onoga
izluđenog pijanca koji nije imao ni jednoga prijatelja?"
"A ti, sjećaš li se onoga usamljenog kineskog momka koji
također nije imao ni jednoga prijatelja?"
"Sjećam se susreta s tajanstvenim super-mozgom kojemu
kao da nije trebala ničija pomoć. Kada si se pojavio, onako
uljudan i s onako žarkom željom da se pridružiš, kako sam
mogao reći ne?"
"A sjećaš li se kada smo počeli zajedno raditi na
jednadžbama antimaterije?"
"Aha! Bila su to sjajna vremena. Volio sam i ono pivo."
"Sjećam se svega, Neile. Sjećam se osobito tvoje
spremnosti da dopuniš moje okljaštrene teorije."
"Kao što si ti dopunjavao moje."
"Što se mene tiče, moji su se motivi isprva svodili isključivo
na načelo quid pro quo. To je ujedno jedan od razloga zašto te
cijenim, unatoč tvojim kaubojskim čizmama i dugovanjima
prema Mensi. Tebi načelo quid pro quo nije nikada ništa
značilo, nikada nisi bio cjenkalo, nisi bio trgovac. Nisi
naplaćivao usluge i nisi ih tražio od drugih. Nikada. Uvijek si
davao. Takvih je ljudi malo. Nikada ne bih bio dobio Nobelovu
nagradu bez tebe, a ti mi sve ove godine nikada nisi to
spomenuo."
"To je besmislica. Ja nikada ne bih dobio Nobela bez tebe."
Bio je to ujedno i kraj našega razgovora.

Dan 344.:

Sinoć sam na bazenu razgovarao s Paulom. Doimao se vrlo

zabrinutim. Ravnatelj Medicinskoga odjela poslao je u KC
ambulantu kratko pisamce, adresirano na Piju, u kojemu je
pita zašto nije došla na obvezan sastanak medicinskoga
osoblja.
Odgovorila mu je glasovnom poštom ispričavši se bolešću.
Idućega tjedna predviđen je još jedan sastanak koji se
treba održati u uredu MO-a na palubi D. Od nje se "traži" da
dođe. Nikakvo objašnjenje nije dano.
Dođe li, svi će primijetiti da je u poodmakloj fazi trudnoće.
"Zar ne može dati ostavku ili se povući?" upitao sam Paula.
"Ako to učini, pravilo ODI-ja kaže ona nije dio KC-a i mora
preseliti u svoju sobu na šetnica B. Onda je opet pod njihovom
vlašću."
"K vragu i pravila! Imamo ih previše na ovome brodu. Ne
obaziri se na njih. I pobrini se da Pia ostane gore."
"Da", kimao je glavom. "Možda ostanemo na sigurnome.
Osam, devet tjedana i eto bebe."
"Što kapetan misli o tome?"
"Davno, dok mi putovali, on poslao poruku bazi na Zemlji
u kojoj kaže ODI ne valja. Sada se njemu vratio prvi odgovor
sa Zemlje. U njemu kaže svi zakoni za putovanje i dalje zakoni.
Ravnajte se po Priručniku."
"Čekaj malo, čekaj malo!" odmahnuo sam glavom. "To ne
može biti. Kapetan je pismo s pritužbom poslao neposredno
prije našega dolaska na AC-A-7. S obzirom na brzinu svjetlosti
tamo i amo, to znači da je poruka putovala gotovo osam
godina."
"Da, ali on poslao raniju poruku o problemima s ODI, u
četvrtoj godini, a još neke kasnije. Ovo je prvi odgovor. Bit će
saslušanje - vladin sud - kada se vratimo kući, kada sve
kapetanove poruke stignu u bazu na Zemlji. Dotada, ODI je
glavni."
"Ne na palubi KC, nadam se."
"Ne na KC. Taj zakon vrijedi samo za niža palube."

Dan 350.:

Kako su radovi na otkopavanju ceste napredovali, sve više

su se potvrđivali nalazi instrumenata prema kojima se dvije
ceste nakon račvanja nešto naviše ponovno spajaju. Kada su
se radnici približili uzvisini na ulazu u prolaz, otkrili su mjesto
na kojemu se cesta razdvaja nakon čega su se dva cestovna
ogranka razdvajala u širokoj simetričnoj tangenti. Tijekom
milenija prolaz su zatrpavale goleme količine krša, a događale
su se i lavine koje su ga zatrpavale krupnim kamenjem. Cesta
je sada prekrivena slojem zemlje i kamenja debelim četrdeset,
mjestimice pedeset i šezdeset metara. Iskapanje se sada
nastavilo znatno usporenije.
Dan 353.:

Xue je bio u pravu. Treći toranj otkriven je točno ondje gdje

je on rekao. Tlo oko nalazišta očišćeno je i toranj je sada
ogoljen do temelja.
Kao kod T-l i T-2, plafon i pod trećega tornja izgrađeni su
od naizgled neuništiva crnoga metala. Na njima nema nikakvih
oštećenja. Antimaterijskom alatkom probijen je otvor i ljudi su
se spustili dolje.
Dvije donje razine tornja su neoštećene i identične onima
u drugim dvama tornjevima. Treći, gornji sloj gotovo ne postoji,
iako je kamenje od kojega je toranj građen, koje se u
međuvremenu urušilo, bilo najzastupljenije u ruševinama koje
su prekrivale niže razine prije no što su ih uklonili.
Toranj je jednako udaljen od dvaju drugih tornjeva. U
njemu se nalazi kugla. Ona je također jednako, do u
centimetar, udaljena od drugih dviju kugla.
S druge strane tornja prolaz se počinje spuštati prema
zapadu. Kada bi naši inženjeri mogli podignuti kuglu na visinu
na kojoj je bilo zamišljeno da stoji, ništa joj ne bi stajalo na
putu pogleda prema luku planeta.
Astronomi na terenu usmjeravaju svoje mobilne teleskope
duž prolaza prema zapadu brojeći sate do sutona. S one strane
horizonta nebeski će svod nesumnjivo potvrditi ono što su
astronomi na Kosmosu već otkrili: u tomu smjeru nalazi se naš
zavičajni Sunčev sustav. Oni su pomoću računala izradili
zvjezdane mape, datirajući unatrag kroz tisuće Nova-godina P.
S., podešene za ovu geografsku dužinu/širinu/vrijeme dana.
Izlišno je i spominjati da se svemir kreće, no njihovi izračuni
pokazuju da do poravnanja ipak dolazi - vjerojatno u datume
značajne za povijest i religiju onih koji su izgradili tornjeve.
Dan 354.:

Daljnje istraživanje unutrašnjosti broda odgođeno je dok

su prethodno započeta istraživanja još trajala. Točnije rečeno,
posljednja trećina, ili rep broda, ostao je neistražen. Sada se
moram vratiti na opis njegova prednjega dijela i njegovih triju
razina. Da rekapituliram:
Donji kat bio je namijenjen isključivo stanovanju -
spavanju, kuhanju, objedovanju, zadovoljavanju higijenskih
potreba onih na vrhu hijerarhijske ljestvice.
Na srednjemu katu nalazio se prazan crni hram, a u njemu
su bili samo "oltarska" kocka, prikaz omiljene zvijeri
Gospodara bogova noći, urezan na zidu, te tri otvora koji su
vodili prema stošcu u nosu broda.
Onoga jutra kada se pristupilo istraživanju gornje palube
požurio sam pun znatiželje prema prostoriji s panoramskim
zaslonom jer je to trebao biti naš prvi pogled u kontrolni centar
Hrama broda, uz to u stvarnome vremenu. U dvorani na
mojemu katu nije bilo gotovo nikoga jer je većina ljudi dolje,
na planetu. Izabrao sam najbolje sjedalo, u sredini prvoga
reda.
Odmah za trojicom znanstvenika kamera se popela
stubištem od njegova podnožja koje se nalazilo u prostoriji na
srednjoj palubi namijenjenoj kultnim obredima. Kada je stigla
do vrha, kamera je zastala kako bi znanstvenici i medijski
poslenici mogli vidjeti gdje se nalaze. Pred nama se nalazila
dugačka prostorija - dvorana jednako široka kao brod, dužine
trećine broda, koja se prema nosu broda sužavala. Nalikovala
je tunelu nadsvođenu polukupolom, a oblik joj je pratio
vanjski trup. Strop se u prednjemu dijelu spuštao naglo prema
podu kao da je ova gornja paluba bila na samu vršku "strijele".
Strop, zidovi i pod bili su pokriveni matiranim metalnim
pločama s jedva uočljivim varovima.
 S pomicanjem kamere prema naprijed u prednjemu dijelu
prostorije vidio sam pet "prozora". Tri među njima bili su
zapravo uski otvori u zidu neposredno iznad stošca u nosu
broda, nevjerojatno slični prozorčićima u pilotskim kabinama
golemih teretnih zrakoplova na Zemlji ili na raketama iz
početaka svemirskih istraživanja. Izmjerene su njihove
dimenzije - svaki je bio visok 0,3179 metara i jednako toliko
širok. Nekoliko metara od nosa broda prema krmi nalazila su
se još dva identična otvora, po jedan sa svake strane. Prozori
su bili od debelih prozirnih ploča izrađenih od materijala slična
dijamantu. Kroz njih se nije ništa vidjelo jer ih je zakrivao
vanjski zid trupa. Logično je pretpostaviti da prozori u
prednjemu dijelu nisu bili pokriveni metalom tijekom
putovanja. Ako je to točno, metalne su ploče iz nama
nepoznatih razloga postavljene na prozore nakon slijetanja
broda na Novu ili nakon što je brod smješten pod zemlju.
Objektiv kamere sada je prešao na "ploču s
instrumentima" koja se nalazila ispod ovih prozora i bila malko
nagnuta. Bila je napravljena od slitine i sastojala se od niza
kontrolnih komponenti, prilično jednostavna dizajna, a na njoj
su se mogli vidjeti kristali, poluge te nešto nalik strujnim
krugovima. U sredinu su bila umetnuta tri brončana umetka
u obliku ljudske ruke.
Nagnuo sam se naprijed u sjedalu i nagonski ispružio
desnu ruku. Sve tri ruke imale su po dva udubljenja na mjestu
palca. U jednomu trenutku pomislio sam da su "izvanzemaljci"
imali šest prstiju na rukama, no onda sam se sjetio da su sve
ruke na kosturima koje smo vidjeli u gradovima i u hramskoj
grobnici, a bilo ih je na tisuće, imale pet prstiju. Bilo je očito
da su umetci u obliku ruke bili namijenjeni nekoj vrsti
kontrole. Znači li to da su nekada reagirale na dodir ili na
tjelesnu temperaturu? Ili su se možda okretale na nevidljivim
osovinama, naprijed, natrag i postrance? Ako je tako,
udubljenja su se mogla koristiti za kontrolu lijevom ili desnom
rukom.
Ploča s instrumentima bila je nakošena prema dolje pod
kutom koji se postupno smanjivao i prelazio u horizontalu,
premda je i dalje bila nagnuta nekoliko stupnjeva, a gornja
strana bila joj je priljubljena uza zid. Protezala su duž obiju
strana prostorije, tvoreći dugačko slovo U. U dvorani nije bilo
sjedala. U podu su, cijelom dužinom ploče s instrumentima,
bile probušene rupe na što je jedan od znanstvenika
prokomentirao kako je ovdje nekada vjerojatno moralo
postojati mnoštvo sjedala koja su nakon leta uklonjena.
Sve vrijeme pobližega upoznavanja unutrašnjosti broda
sjedio sam prikovan za svoj stolac. Kasnije toga dana imali
smo priliku gledati program s novim pojedinostima i
bezbrojnim komentarima analitičara.
Iako je letjelica relativno jednostavna u usporedbi s
Kosmosom, konstruirana je tako da zadovolji sve osnovne
ljudske potrebe tijekom putovanja. Broj individualnih
kontrolnih ploča ugrađenih u radnu plohu duž obiju strana
zida u obliku slova U ukazuje na to da se svim funkcijama na
brodu upravljalo iz ove prostorije, počev s propulzijom, preko
navigacije, komunikacije, kontrole atmosfere, svjetlosnoga
sustava, topline, dovoda vode itd. Kontrolne se ploče razlikuju
po dizajnu, a kraj svakoga kristala u metal su bili urezani
hijeroglifi najrazličitijih boja i nijansi.
Zbog velike starosti brončanih ruku isprva ih nije bilo
moguće pomaknuti, ali inženjerima je pošlo za rukom
podmazati jednu od njih i pomicati je na njezinim nevidljivim
osovinama. Pretpostavlja se da ih je pilot (ili piloti?) koristio u
određivanju nagiba letjelice, brzine rulanja, visine itd. tijekom
uzlijetanja i prizemljavanja. Jedna ploča izrezana je iz okvira
pod radnom plohom i ispod nje je pronađen složen mehanizam
nalik žiroskopu unutar žiroskopa koji je električnim
instalacijama bio spojen s onim rukama i s tlom. Žiroskop
funkcionira jedino u uvjetima gravitacije. Znači li to da su ovi
instrumenti korišteni isključivo za letove nad površinom
planeta? Znači li to da je brod imao generatore za nutarnju
gravitaciju?
Budući da je brod, kako se čini, konstruiran za let
neposredno iznad tla, kao i za svemirska putovanja, smatra se
da ćemo, nakon što izrežemo otvor u krmi, ondje pronaći krila
na uvlačenje i propulzijske ventile za manevriranje u uvjetima
nulte gravitacije.
Analiza značenja hijeroglifa uz kristalna čvorišta na
različitim kontrolnim pločama pokazuje nam da se radi o
mješavini mitoloških aluzija i čisto pragmatičnih uputa. Na
jednomu natpisu, primjerice, piše: Plamen bogova noći, malen
(u značenju "smanji nuklearnu propulziju"?). Na drugomu
piše: Zvijer sveta Gospodaru bogova noći, krila (što vjerojatno
znači "izbaci [ili] uvuci krila na uvlačenje"?).
Nakon što je podnožje radne ploče na nekoliko mjesta
izrezano, pod njim je pronađen jedinstven, ali iznimno
kompliciran strujni sklop.
Iako istraživači kažu kako im se čini kao da čeprkaju po
utrobi golema računala, radi se o kibernetičkomu kontrolnom
sustavu bez vizualnih zaslona, uz možda jednu iznimku. U
ploču s instrumentima, neposredno iznad triju brončanih
ruku, ugrađen je pravokutnik od prozirna materijala slična
dijamantu. S donje strane ovoga "stakla" nalazi se mreža
sastavljena od tisuća cjevčica tankih kao vlas kose, sličnih
našim primitivnim optičkim vlaknima. Vidjevši je srce mi je
poskočilo i upitao sam se je li na ovomu "ekranu" nekoć bilo
moguće gledati mape zvjezdanoga neba. Ili je to možda bio
vizualni terminal za glavno brodsko računalo koje tek trebamo
pronaći. Vrlo neobično, na brodu je pronađen samo jedan
takav zaslon.
Podsjećam sebe da izvorna posada letjelice, ili oni koji su
njome upravljali, nisu imali jasnu predodžbu svojega odredišta
niti su, kada je već o tome riječ, imali znanstveni uvid u naš
Sunčev sustav. Sudeći prema Kodeksu I. koji je napisalo Dijete
podzemlja (srećom odavno mrtvo) imali su poetski opis koji je
bio samo donekle točan. Ako je njegov prikaz zbroj svega što
su znali u početku, to bi značilo da su piloti koji su upravljali
letjelicom, ili oni koji su im bili pretpostavljeni, dobivali upute
tijekom leta, da su im ih bogovi noći šaptali u uho ili da su im
one dolazile kroz usta Ap-kalua.

Iznad njega dođosmo do velikoga mora kojim

vlada neprekidna noć,
ali je ipak puno plamenova bogova noći.

Još nekoliko pretpostavki:

Prikazi na panoramskome zaslonu rijetko pokazuju slike
našega Sunčeva sustava urezane u zidove stambenih
prostorija na donjoj palubi. Nitko to ne komentira, očito zbog
toga što su naši nadređeni, a napose naš Ap-kalu, odlučili da
ne trebamo ulaziti u to. Elf i Skinner nesumnjivo i dalje
procjenjuju kakve bi posljedice mogle iz toga proizići. Znanje
je moć, a moć je za sada u njihovim rukama. Ljudi moraju
čekati dok oni ne odluče što trebamo znati. Unatoč tome, vidjeli
smo i u privatnim razgovorima čuli posve dovoljno da možemo
nagađati o razlozima postojanja ovih zapisa. Ovi su
"izvanzemaljci" čeznuli za svojim zavičajem, za svojim
Prekrasnim planetom. Vinuvši se u nebeske visine nad
morskim pokrivačem analizirali su mjesto s kojega su potekli
i prikazali ga veoma točno. Ali još nisu bili vidjeli svoje
odredište - svjetlo veličine vrška igle na nebesima prepunim
plamenova bogova noći.
Čovjek je stvorenje koje nadijeva imena stvarima i
pojavama, rekao mi je jednom Dariush. Tijekom našega
putovanja svemirom nerijetko se tužio na osiromašenje
suvremenih jezika, barem u onomu dijelu koji se odnosi na
područje izvan tehničkoga znanja. Često me je korio zbog
korištenja šatrovačkoga govora. Istaknuo mi je i nepravilnosti
u samu jeziku. Tvrdio je da Sokratovi i Aristotelovi zapanjujući
uvidi, primjerice, ili prirodna mudrost prethodnih razdoblja,
poput onoga u kojemu je živio atenski zakonodavac Solon,
jasno pokazuju da je čovjek još na pragu pretpovijesnoga doba
bio sposoban za izrazito napredno mišljenje. Oni su u tomu
pogledu bili daleko napredniji od nas, iako mi danas mislimo
da je naše mišljenje naprednije od svega što je bilo ranije.
Pojmovni potencijal i sposobnost za apstraktno razmišljanje
drevnih ljudi bili su doista impresivni.
Dariush, dapače, vjeruje da su priroda samoga jezika,
njegova semantika i semiotika u toj primitivnoj fazi razvoja
civilizacije bili razvijeniji od naše. Pri tome navodi primjere
Babilona s njegovih 600+ slova u "abecedi" i hetitski s 350
slova. Nisam posve siguran da abeceda s više slova ima bilo
kakve veze s povećanjem kapaciteta uma. Ona nesumnjivo
ukazuje na to da je kod njih prisutna stanovita neobičnost, ali
koja? Tiranske, okrutne, gladne moći i moralno izopačene, te
drevne civilizacije posjedovale su nešto što mi izmiče. Čovjek
ne bi poželio da i makar samo jedan dan proživi u jednoj takvoj
civilizaciji pa ipak... njihov se intelektualni kapacitet
razlikovao od našega. I možda je baš to ono što pokušavam
shvatiti: Da li se homo sapiens modernicus kao vrsta razvija ili
čovječanstvo degenerira?
Zatim, tu je i pitanje civilizacije prije potopa o čijemu
postojanju svjedoče brojni dokazi; upravo istražujemo jedan.
Noini potomci nisu posjedovali takvu tehnologiju. Pa ipak,
Babilonci, Hetiti i sve ostale rase koje su nam poznate potekle
su upravo od ovoga čovjeka koji je preživio u svojoj drvenoj
lađi. Dok se njegova obitelj množila i širila po obnovljenoj
zemlji, doživljavajući duboku starost i rađajući brojno
potomstvo, jesu li se sve više i više udaljavali u vremenu i
prostoru od izvorne pripovijesti o svojemu čudesnom
izbavljenju? Je li zlo u čovjekovoj naravi postupno bivalo sve
veće što je sjećanje na potop sve više bljedilo? Jesu li zadržali
samo ostatke i mutirane inačice koje su tumačili u skladu sa
svojim slabostima, svojim željama, čak sa svojom rastućom
privrženošću zlu? Jesu li izgubili temeljno sjećanje
čovječanstva? Je li im već u prvim generacijama nakon potopa
on postao nešto poput mita? Je li se Nimrod, koji je izgradio
babilonsku kulu, vraćao pričama koje je čuo o legendarnim
narodima koji su živjeli prije potopa? Je li on u svojoj oholosti,
u svojemu nemaru na pouke vlastite povijesti, želio nadmašiti
veličinu Krani-mhroda koji je izgradio toranj za "nebesku
strijelu"? Ne možemo znati. Možemo samo nagađati.
Naravno, pokušavam, na sebi svojstven način, izbjeći
implikacije - zašto ne bih to priznao? Ako je ono što sam
maločas napisao točno, tada je biblijski prikaz manje-više
točan. U njemu ima mitskih obilježja, ali to je mit koji se
dogodio. Pitanje koje se neizbježno nameće glasi: ako je
biblijski prikaz točan, kako bih se trebao odnositi prema
njemu? Razmislit ću o ovome kasnije. Zasada, svu moju
pozornost zaokupljaju pretpostavke vezane uz brod.
Kao što rekoh, čovjek je biće koje daje imena stvarima i
pojavama. I, po svemu sudeći, ljudi koji su živjeli prije potopa
u tomu se pogledu nisu razlikovali od nas. Brod ima naziv. To
me sada sjetilo na značajno otkriće na kontrolnoj letnoj palubi.
U nadsvođeni metalni strop iznad triju brončanih ruku urezan
je lik krilata reptila. Krila mu se protežu od jednoga do drugoga
kraja "pilotske kabine". Glava i vrat, sa šiljcima, zabačeni su
prema natrag, usta sa zubima deračima širom su razjapljena.
Lijevom pandžom čvrsto drži numerički simbol za brojku 100.
U desnoj stišće zvijezdu. Oko zvijezde poredano je osamnaest
heliocentričnih planeta. Zvijezdu-sunce predstavlja ugrađen
zlatni disk. Svi planeti samo su urezani u metal, uz iznimku
petoga kojega predstavlja plavi umetnuti lapis lazuli.
Urezani u metal tik ispod lika krilatoga reptila, odmah
iznad prozora u pročelju, ispisani su hijeroglifi koji kažu:
 Zvijer nebo-broda sveto Gospodaru bogova noći.

Iste ove riječi uklesane su u kamen iznad crteža na litici.

Dan 355.:

Rijetka povlastica. Zahvaljujući kapetanovoj inicijativi

Xue, Dariush i ja pozvani smo, uz još nekoliko odabranih
članova posade, da budemo njegovi gosti za večerom na palubi
KC.
Večeras oko pet sati Dariush i Xue pokucali su na vrata
moje sobe. Dok smo se šetnicom približavali najbližemu dizalu
koje vodi na palubu KC, rekao sam im da sam zabrinut za svoj
položaj i da sam siguran da me prate, samo ne znam koliko
pozorno. S obzirom na to da nam je poziv prenijet usmeno, a
ne uobičajenim sredstvima komunikacije, nadali smo se da će
naš kratak boravak na palubi KC proći nezamijećen.
Ali nismo bili te sreće. Dok smo se približavali dizalu, naišli
smo na dvoje ljudi, muškarca i ženu, čiji je izgled odavao da
rade za ODI; oboje je djelovalo mrko i odlučno.
Muškarac je istupio prema nama i upitao: "Kamo idete?"
Xue je odgovorio: "Idemo na palubu KC na kapetanov
poziv. Pozvani smo na druženje."
"To nije dopušteno", rekao je.
"Dopušteno je ako kapetan nema ništa protiv", rekao je
Xue sa što je mogao mirnijim džingiskanovskim izrazom lica.
"E, nije dopušteno", ponovio je muškarac s uobičajenom
spremnošću za ponavljanjem, tipičnom za one zarobljena uma.
Zatim je uslijedio razgovor koji ovdje ne mislim ponavljati.
Dostajat će ako kažem da je to bio posve neravnopravan dvoboj
između razumna čovjeka i uskogrudna birokratskoga
mužjaka. Xue je bio ljubazan i uporan. Kad god je agent bio
nadjačan, jednostavno bi se, poput zombija, slijepo držao
svojih instrukcija. Ni jedno od dvoje ODI-jevih agenata nije
nosilo oružje iz čega možemo zaključiti da su oni u ODI-ju
toliko uvjereni u svoju moć da smatraju da je zapovijed
dovoljna da riješi svaku situaciju, što u ovomu slučaju nije bilo
točno.
Uslijedilo je nekoliko zaključnih uvjeravanja:
Xue: "Ponavljam, Odjel za društvenu infrastrukturu nema
ovlasti nad palubom KC."
Agent: "Da, ali sada se nalazimo na palubi B."
Xue: "U tome slučaju, sada odlazimo s palube B."
Agent: "Ne, ne možete. Nije dopušteno."
Još uvijek nismo imali šifru za dizalo i izgledalo je da smo
u bezizlaznu položaju. Na sreću, u tomu trenutku vrata dizala
su se otvorila i u njima su stajala dva pilota u uniformama koji
su došli po nas.
Prošao sam pored agenta, ali on me je zgrabio za rukav
jakne.
"Vi ne možete", rekao je. Agentica je stala uz njega, odlučna
izraza lica.
Uputio sam im svoj stari kaubojski osmijeh i rekao: "Sinko,
jesi li ti djelatnik službe za društvene djelatnosti ili animator?"
"Služba za društvene djelatnosti, ODI 3. stupnja."
"A tvoja kolegica?"
"Ona je animator, ODI 4."
"Alia. E pa, vidim da ste vas dvoje negdje u svojoj dubini
dobra čeljad, no ne znate što činite."
"Znam da imamo zapovijedi i da smo ih dužni provoditi."
"Hm, prijane, savjetujem ti da odeš do najbliže biblioteke,
sjedneš za računalo i utipkaš ove riječi pazeći da ih staviš pod
navodnike: 'Samo sam izvršavao zapovijedi.' Kada to učiniš i
kada pročitaš nekoliko članaka o ovoj rečenici, volio bih da vas
dvoje odete do meksičkoga bistroa i popijete štogod. Bit ćete
moji gosti. Evo moje »m’-kartice."
Bacio je ravnodušan pogled na karticu.
Nastavio sam: "A onda, pozivam vas da budete moji gosti
za večerom. Koju kuhinju više volite? Azijsku ili indijsku?
Možda afričku? Razgovarat ćemo o onome što ste pročitali.
Hoćete li to učiniti za mene?"
Potapšao sam ga pokroviteljski po ramenu i okrenuo se
dok je on pokušavao dokučiti smisao mojih riječi držeći me
svejednako za rukav. Dok je on još razmišljao o tome što da
učini, dvojica pilota su preuzela inicijativu i uvela nas trojicu
znanstvenika u dizalo. Utipkali su šifru, a vrata su se zatvorila
pred zbunjenim licima agenata i mi odosmo u drugu državu.
Nekoliko sekunda kasnije vrata su se otvorila i našli smo
se u predvorju. Ondje nas je dočekao kapetan fregate,
zapovjednik, dakle drugi po činu na brodu. Kao što sam već
rekao, brod je dugačak kilometar i širok četvrtinu kilometra.
Teško mi je opisati što sam sve ondje vidio jer sam vidio tek
mali dio. Najmanje što mogu reći jest da se sve činilo veliko i
zamršeno. Prostorije za stanovanje nalaze se u krmenome
dijelu. Nismo pošli u tome smjeru, već smo se zaputili širokim
središnjim hodnikom prema zapovjednome centru. Putem smo
prolazili pored nekoliko blokova s natpisima na različitim
jezicima koji su označavali što se iza njih krije (komunikacija
s propulzijom, navigacija, menza za časnike, medicinski
centar, komunikacije itd.). Zapazio sam prilično velik restoran
sa samoposluživanjem, sličan onima na nižim palubama.
Bistroa i restorana sa specijalitetima nije bilo.
"Ovo je pravi grad", rekao sam Dariushu.
"Ovdje se Iako izgubiti", odgovorio je.
Xue je koračao nekoliko koraka ispred nas čavrljajući sa
zapovjednikom i onom drugom dvojicom koji su na
uniformama nosili znakovlje kapetana korvete, šefova odjela
KC-a.
Dok sam hodao za njima, slučajno sam čuo hihot i dijelove
razgovora, prezrive aluzije na "ponašanje" ODI-ja. Naravno, već
otprije sam znao da su oni gore, na KC palubi, ponešto
neovisni. Paulovi prijatelji, piloti raketoplana, primjerice, bili
su iskreni i pomalo svojeglavi nekonformisti, no ja sam to
pripisivao psihološkome profilu onih nekoliko ljudi u našemu
svijetu sposobnih prkositi sveopćoj sili društvene gravitacije,
sklonih samoći i zaokupljenih svojim veličanstvenim
sposobnostima, spremnih suočiti se s opasnostima samotnoga
neba i beskraja nad nama.
"Tako su bahati; misle da je cijeli svijet njihov", promrmljao
je jedan od časnika.
"Pa i jest", odgovorio je drugi s tonom gađenja.
"Velik je to svijet, a svemir je još veći", rekao je zapovjednik.
"Morat će tiskati dodatnu količinu onih svojih tričavih
priručnika."
Ovi su momci, kako izgleda, zadržali stanovit stupanj
neovisnosti, karakteristične za morske vukove, ljude koji upiru
pogled u horizont. To da je njihova neovisnost ograničena
stanjem u kojemu se naš svijet nalazi i načinom na koji se
njime upravlja, njima je zacijelo i više nego jasno. Pa ipak,
njihov je razgovor davao naslutiti da oni o tomu svijetu misle
svojom glavom i da ne robuju predrasudama. To je zacijelo bilo
moguće zato što su oni koji upravljaju svijetom bili potpuno
ovisni o njima i njihovoj stručnosti, baš kao što su i oni sami
bili ovisni o njima. Otuda ovaj mučan suživot između
istinskoga čovjeka u zajednici prožetoj sviješću o zajedničkoj
svrsi i birokratskoga mužjaka u kolektivu obilježenu općom
jednoobraznošću.
Takve misli prolazile su mi glavom dok smo se približavali
razdjelnome zidu u prednjemu dijelu KC-a - onome u kojemu
je bio smješten zapovjedni centar. Nismo ulazili u njega, već
smo skrenuli desno u poprečnu ulicu, prošli kroz dvostruka
vrata i ušli u kapetanov stan. Bila je to, kako se pokazalo,
dogradnja s dvoranom za sastanke, tri manje prostorije
(vjerojatno spavaća soba, kupaonica i radna soba) te prilično
prostranom blagovaonicom. Zapovjednik nas je uveo u
blagovaonicu u kojoj nas je dočekao visok sijed muškarac koji
je odmah ustao od ovalnoga stola za objedovanje. Bio je
otprilike mojih godina, na sebi je imao neslužbeno odijelo i
doimao se opušteno i srdačno, no svejedno je zračio
nenametljivim autoritetom. Nakon što se rukovao s
Dariushom, Xueom i sa mnom, povukao se korak natrag kako
bi nas Paul i Pia mogli pozdraviti. Uslijedilo je prijateljsko
čavrljanje i zadirkivanje. Pia je ostala sjediti uputivši mi širok
osmijeh.
"Kako smo, mamacita?" priupitah je bacivši iznenađeno
pogled na njezin trbuh.
"Ne može bolje."
"Je li odbrojavanje počelo?"
"Aha, još šest tjedana."
"Svi zdravi?"
"Majka i dijete su u besprijekornu stanju."
"Sjajno, sjajno", promrmljao sam i potapšao je kao i obično
po leđima. Iznenada sam poželio da imam pištolj da je u
slučaju potrebe mogu obraniti. Ali onda sam vidio hrabroga
Paula koji je sav blistao od ponosa i ljubavi i sjetio se njegova
golema pištolja i njegova mača.
Kapetan je preuzeo ulogu domaćina i zamolio nas da
sjednemo za stol. Večera je posluživana na kolicima i
poslužitelji su pred nas iznijeli pladnjeve sa zdjelama iz kojih
se pušilo, tanjure od keramike, noževe, vilice i žlice od srebra
i čaše od pravoga stakla. Izmijenio sam nekoliko riječi s jednim
od poslužitelja, Latinoamerikancem iz, ne ćete mi vjerovati,
Santa Fea. Pozvao sam ga da me posjeti u mojoj kolibi ako se
ikada vratimo na Zemlju. S oduševljenjem je prihvatio poziv
dodavši kako bi rado kupio imanje i izgradio kolibu u mojemu
susjedstvu nakon što ocu i majci i nekolicini nećaka kupi
kuću. Ah, to mi je zvučalo poznato. Zapravo, veoma poznato.
Napisao sam mu svoju adresu na papirnatu ubrusu koji je on
sa zadovoljstvom spremio u džep.
Večerali smo mješavinu povrća uzgojena od sjemenja sa
Zemlje u vrtovima glavne baze sa sitno nasjeckanim
komadićima voća u salati uzgojenoj u hidroponičkome vrtu na
brodu, a nakon toga slijedilo je glavno jelo, spravljeno od
purana i lososa s Nove u umaku.
Kao posebnost dodat ću da je povrće posluženo s pravim
maslacem koji je kapetan donio sa Zemlje. Ovaj nevjerojatan
proizvod ležao je pohranjen u zamrzivaču i izvađen je posebno
za ovu prigodu.
"Zacijelo je stajao čitavo bogatstvo!" rekao sam kada sam
stavio pravu mrkvu s maslacem u usta i zatvorio oči u osjećaju
ekstaze.
"I jest", uzvratio je naš domaćin hirovito se nasmiješivši. "A
mogu vam reći, draga gospodo, draga damo i drago djetešce,
isto je i s vinom. Nabavio sam ga na crnome tržištu;
napravljeno je negdje na ovome brodu kojim ja tobože
upravljam. Nisam postavljao pitanja i zauzvrat nisam čuo
nikakve laži. Probajte ga, molim."
Nije nas trebalo dugo nagovarati. Bilo je napravljeno od
plodova s Nove i bilo je dobro odležano.
Jesam li već spomenuo da je u kapetanovu inače posve
korektnu engleskomu primjetan strani naglasak? Rođen je u
gradu Siauliaiu, u "republici" Lietuvi (državi koja se nekoć
zvala Litva). Karijeru je započeo prije više desetljeća nakon
aeronautičkih studija u Vilniusu, Berlinu i Bruxellesu, a zatim
se počeo nezaustavljivo uspinjati u svjetskoj floti. Bio je pilot
na prvoj ekspediciji na Merkur i sudjelovao je u osnivanju
bazne kolonije na Marsu. Bio je prvi čovjek koji je sletio na
Pluton.
Ispričao nam je neobično zanimljive priče o tomu
"hladnom, hladnom" događaju i o "toplomu, toplom" Merkuru.
Za večerom su bila tri Paulova prijatelja pilota (Vladimir, Jan i
Loka); i oni su ispričali nekoliko zanimljivih anegdota. Kako je
razgovor odmicao, pokazalo se da svi oni vole crni humor koji
očito ne poznaje etničke granice. Nasmijavali su sve za stolom,
čak i našega prilično mrkog Dariusha i suzdržanoga i
odgovorno- ga zapovjednika. Kada se osvrnem unatrag, teško
mi je reći što nam je to bilo toliko smiješno, no možda je stvar
bila baš u tome. ~ knjige.club ~
U jednomu trenutku razgovor je skrenuo na ponašanje
dvoje ODI-jevih agenata kod dizala. Kapetan i zapovjednik
pažljivo su slušali mršteći se i izmjenjujući poglede. Kapetan
je otpio gutljaj vina, naslonio se na naslon stolice i zagledao se
u strop. Svi su zašutjeli pitajući se što će on učiniti s tim.
"Kako su saznali da sam vas pozvao?" rekao je napokon,
više za sebe nego obraćajući se drugima za stolom.
Nitko nije odgovorio. Bilo je očito da je svima pala na pamet
mogućnost da na KC palubi postoji doušnik.
"Ne bi me čudilo da paze na sva dizala koja vode na palubu
KC", rekao je kapetan korvete.
"Prešli su granicu", rekao je kapetan. "To je, kako vi to
kažete, ultra vires, s one strane zakona."
"To je nejasno", prokomentirao je zapovjednik. "Izgleda da
ovdje imamo sivu zonu. Ne mogu opozvati vaš autoritet na KC
palubi niti smiju zauzeti ovu šetnicu. Izgleda da testiraju dokle
seže njihova moć."
"Dobro je što ste im se suprotstavili", rekao je kapetan
obraćajući se dvojici kapetana korvete koji su nas oslobodili.
"Unatoč tome, sada smo pred novim problemima. Postavlja se
pitanje je li dr. Hoyosu pametno vraćati se na palubu B ili bilo
gdje drugdje ispod nas."
"Oh, ništa me ne može spriječiti u namjeri da se večeras
vratim u svoju sobu", odgovorio sam.
"Kako hoćete. Nadam se da razumijete da to može dovesti
do protutesta. Iskreno govoreći, nisam baš siguran da ćemo
vas dolje moći zaštititi."
"Možda mi zaštita ne će ni trebati. U nasilniku se uvijek
krije kukavica. Nemam što izgubiti, a svakako će biti
zanimljivo istjerati ih na čistinu."
"Ne izlažite se opasnosti, Neile", ubacila je Pia.
"Posudit ću ti svoj mač", na to će Paul nakesivši se.
"Nose li ODI-jevci oružje?" upitao sam.
"Koliko sam ja vidio, ne nose", rekao je kapetan. "Ipak, ne
bi me čudilo da imaju oružje za slučaj krajnje nužde."
"Riječi i Priručnik dovoljna su prijetnja", rekao je s
krajnjim prijezirom Jan. "Kao i oduzimanje uni-kreditne
kartice onima najtvrdoglavijima."
Loka je prasnuo u smijeh i dodao: "U mojoj zemlji postoji
poslovica koja kaže: gušter zna da mu je trbuh mekan i zato
ga stalno pritišće o zemlju."
"Nadajmo se da je tako", nasmiješio se kapetan.
"Kažemo i: gušter bi rado hodao uspravno, ali smeta mu
rep."
"Da, no je li se itko ikada suprotstavio gušteru
pribjegavanjem sili?" upitao sam.
Sve glave uokolo stola niječno su odmahnule glavom. Nitko
nikada nije svjedočio pravome revoltu.
"Oblik otpora kojemu se ja priklanjam unutar je granica
protokola", na to će kapetan. "Dr. Skinner me je vrlo uljudnim
i prijetećim pismom obavijestio da je moje ponašanje
nekooperativno. U tome je potpuno u pravu. Možemo biti
zahvalni što su graditelji Kosmosa za mene instalirali privatni
komunikacijski sustav. Mogu slati poruke u bazu na Zemlji
bez straha da će me naši prijatelji iz ODI-ja nadgledati ili
blokirati moje poruke. Ipak, neko vrijeme nalazit ćemo se u
nekoj vrsti slijepe ulice. Morat ćemo čekati punih devet godina
na pravo saslušanje. ODI to zna. I ne samo to. Znaju da će
odgovorni kod kuće tražiti od njih da objasne svoje ponašanje.
Vjerujem da će ubuduće biti oprezniji."
Xue je rekao: "Oni su krajnje oprezni, no nisu nepobjedivi
i posve sigurno nisu sveznajući. Tu je, primjerice, problem
smrti Davida Aynea. Imamo dokaze da je ubijen. Imamo tajni
obdukcijski izvještaj."
"Koji je neslužben, a napisao ga je neki nervozni liječnik",
rekao sam. "I imamo mnoštvo podudarnosti. Ni sada ne znamo
što se zapravo dogodilo i zašto se dogodilo."
I dok smo se u mislima vraćali pokojniku, na sve nas kao
da se spustio mrtvački pokrov. Ali o neriješenim pitanjima nije
se moglo reći više ništa osim da ćemo do smrti prežvakavati
svoja nagađanja.
Okrenuvši se Xueu kapetan ga je upitao za otkrića u trima
tornjevima. Xue mu je sve potanko ispričao. Jednoga od
kapetana korvete, šefa KC Odjela za astronomiju, zanimalo je
čuti je li
Xueovo povjerenstvo konačno došlo do zaključka da su
tornjevi bili korišteni ponajprije u astronomske svrhe. Xue mu
je odgovorio da su, iako konačnoga zaključka još nema, on i
njegovi kolege prilično sigurni da su korišteni upravo u takve
svrhe. Ako je to točno, one tri kugle vjerojatno su podizane i
otkrivane samo noću, a preko njih su doznavali što se događa
u našemu matičnom Sunčevu sustavu i ostalim sustavima.
Srednje razine svakoga tornja pune su zvjezdanih mapa
urezanih u brončane ploče. One koje su do sada pregledane
izrađene su iz "topocentrične" perspektive, rekao je - što znači
da se temelje na promatranju s tla, iz tornjeva.
 Načas je zastao i šutke razmišljao, a zatim dodao kako ne
isključuje mogućnost da su tornjevi uz to bili izvor solarne
energije za brod, kao dopunska energija uz nuklearnu.
"Ne možemo s pouzdanjem reći koji je bio puni doseg
rješenja vezanih uz izvore energije. Prisutnost radioaktivnosti
i cijevi za propulziju u donjemu dijelu letjelice ukazuju na
nuklearnu fuziju, ali opet, ne znamo kako je sve to
funkcioniralo. Idućega tjedna, kada teoretičari i povjerenstva
kažu svoje, otvorit ćemo stražnji dio letjelice. Tada ćemo imati
više činjenica na raspolaganju."
Dariush se sada prvi put javio za riječ. "Slažem se s dr.
Xueom u pogledu svrhe kojoj su tornjevi služili. Sve zvjezdane
mape skenirane su i računalno analizirane. Dešifriranje
hijeroglifskih zapisa na svima njima pokazuje da se radi o
tehničkome jeziku. Imali su vrlo razvijen vokabular za to
područje, ali velik dio i dalje nam je nejasan."
"Mene zbunjuje to što su zlatne pločice iz hrama pisane
vrlo primitivnim jezikom. To mi se čini u potpunoj suprotnosti
s jezikom njihove tehnologije, koji je bio vrlo razvijen, a i
općenito s njihovim dostignućima", rekao sam.
"To je točno. Naravno, riječ je o znatno starijim
dokumentima. Trebali bismo imati na umu i da su religijski,
čak i neki nereligijski kodeksi, vjerojatno pisani elitističkim ili
gnostičkim stilom, drugim riječima, jezikom korištenim u
hramu."
"Pjesničkim?"
"Da, poput epa pisana tradicionalnim stilom koji je
sposoban ganuti čitatelja ili slušatelja obraćajući se
prvenstveno njegovim subjektivnim osjećajima. Kao što je
slučaj s našom civilizacijom, rasprava o biologiji ili astrofizici
racionalna je misao izražena u obliku i stilu potpuno različitu
od onoga u pjesmi, recimo. Da bi se napisala pjesma, ne treba
imati sposobnost logičnoga razmišljanja; tu je dominantna
kreativna intuitivna sposobnost, kako u njezinu sastavljanju,
tako i u slušateljevu doživljaju."
Xue je rekao: "To je istina, dragi prijatelju, no pjesma je
ovisna o misli ili o ideji i nije nužno iracionalna. Može biti meta-
racionalna."
"Mmmm", oglasio se Dariush zamislivši se nad njegovim
riječima, povučen u vrtlog vlastitoga mozganja o svemu ovome.
S obzirom na to da je malo tko u prostoriji pokazivao
zanimanje za ovu sporednu temu, razgovor se vratio na
mehaniku i optiku tornjeva i na njihov odnos prema "očima"
"božanstva" na litici iznad Hrama broda.
Svi su vidjeli njegove fotografije ili videa, ali začudo, samo
manji dio prisutnih vidio je slike božanstva u hramskoj
grobnici. Pomislio sam da je to zato što je istodobno otkriveno
i mnoštvo drugih znanstvenih i povijesnih materijala pa je
skulptura izazvala tek prolazno zanimanje. Premda je
očaranost morbidnošću dio ljudske naravi, ta je privlačnost
ipak prolaznoga karaktera. Čovjek jednostavno nije sposoban
dugo gledati u nešto što ga užasava.
Dariush, koji se u međuvremenu vratio s putovanja po
bespućima svojega duha, sada je uzeo riječ. Opisao nam je
svrhu skulpture i izvijestio nas o cijelomu nizu drugih
značajnih otkrića spomenuvši pritom i činjenicu da su stotine
tisuća kostura u hramu kosturi djece. Na kraju nam je
ukratko prikazao žrtvene obrede zabilježene na zlatnome
kodeksu III.
Svi su zašutjeli; lica su im bila namrštena i svi su u
gađenju odmahivali glavom ili su samo zurili u površinu stola.
Nitko nije znao što bi rekao.
Xue se zavalio u svojoj stolici i sklopio oči. Zatim je tihim i
monotonim glasom počeo recitirati:

Velika zmija napola je uvijek budna

 dok leži na dnu jame svijeta,
sklupčana u svoje klupko dok se ne probudi gladna
te počne micati glavom desno i lijevo
spremajući se za čas svoga ždranja.
Al' Otajstvo Bezakonja jama je odveć duboka
da ljudske bi je oči sagledati mogle.
Iziđite iz zemlje onih koji obožavaju zmijine zlatne
oči,
štovatelja koji sebe za žrtvu prinose zmiji.
Odaberite svoj put i odijelite se.
Ne budite suviše znatiželjni oko Dobra i Zla;
ne budite odveć zabrinuti za buduće valove
Vremena;
već budite zadovoljni da imate svjetla
dovoljno da možete učiniti svoj
korak i naći svoj puteljak.
O Svjetlo Nevidljivo, slava Tebi!26

Nitko od okupljenih nije ništa rekao. Dariush je zamišljeno

zurio u Xuea. Pijine oči blistale su suzama. Paul je kimao
glavom u znak slaganja. Kapetan je zurio u svoju praznu čašu
i zatim posegnuo za bocom.
"Još vina?" upitao je ulijevajući u nekoliko čaša koje su
bile ispružene prema njemu.
"To su tvoji stihovi?" upitao je Dariush Xuea.
"Nisu, napisao ih je pjesnik imenom Eliot prije sto
sedamdeset i pet godina."
"Imaš li još koju njegovu pjesmu?" upitao sam.
"Imam ih nekoliko u glavi, Neile. Napisat ću za tebe
nekoliko odlomaka, ako želiš."
"Može", slegnuo sam ramenima.

26
Prijevod ovih stihova iz drame T. S. Eliota The Rock: Slobodan Stamato- vić.
 "Dobro i zlo", na to će Loka uzdahnuvši. "Stara priča. Izbije
na površinu svako toliko, zar ne, ma koliko se oni trudili
ukloniti te pojmove iz jezika."
"Ah, ne žele ih oni ukloniti, Loka", na to će Jan. "Samo žele
ponovno definirati što je dobro, a što zlo."
"To je točno. No izgleda da se ti pojmovi ne daju otjerati."
"Zato što je to stvarnost", rekao je Dariush. "Rat na nebu."
"Budite zadovoljni što imate svjetlo", glasno je razmišljao
Jan. "Ova rasa koju smo pronašli imala je obilje svjetla. Bili su
pravi majstori svjetla."
"Pjesnik govori o nevidljivu svjetlu", na to će Dariush. "Oni
koji su izgradili ovaj brod koristili su se prirodnim silama za
borbu protiv vječnoga istinskog Svjetla."
I eto ti opet Dariushove omiljene teme: vječnost, duša,
božanska nazočnost, istinsko Svjetlo protiv privida svjetla.
"Možda ih preoštro prosuđujemo", rekao je kapetan. "Nema
sumnje da su posjedovali inteligenciju, ali bilo je kod njih i
neznanja. Njihovo zlo - smijem li se poslužiti tom riječju? -
njihovo zlo njima se činilo ispravnim. Bilo im je poput svjetla.
Bili su u krivu, no smijemo li ih zbog toga pozivati na red?"
"Malo je prekasno za to", rekao sam osjetivši iznenada
ljutnju - posve neočekivano, ljutnju prema svim tim ljudima
oko mene spremnim na praštanje. "Bilo bi stoput bolje da je
njihov brod eksplodirao u svemiru prije no što je dodirnuo ovaj
prekrasni svijet. Atomska eksplozija zatrla bi im svaki trag."
"Daješ sebi za pravo da znaš što je pravda, Neile", na to će
Dariush prostrijelivši me pogledom.
Uzvratio sam: "Meni je potpuno jasno kakva je pravda bila
potrebna. Promislite o milijunima koje je ubila ova bijedna
tiranija. Promislite o njihovim jezivim zlodjelima učinjenima
nad djecom. Promislite o zmijama kojima su preplavili ovaj
planet - mjesto na kojemu su vladali mir i prirodna smrt prije
no što su oni došli ovamo. Sve su to oni donijeli sa sobom."
 "A sada ih više nema. Poznati su ti datumi, Neile. Ti znaš
da se njihov kraj počeo bližiti onda kada je u našemu
zavičajnom svijetu rođeno istinsko Svjetlo. Kasnije, kada je
umro i uskrsnuo, došao je njihov kraj. Tada se istinsko Svjetlo
proširilo po svemu svemiru do beskraja."
Dariush mi je bio prijatelj. Nisam želio da naš razgovor
krene u smjeru koji bi doveo do toga da povrijedimo jedan
drugoga. Slegnuo sam ramenima i skrenuo pogled. Ostali u
prostoriji osjećali su nelagodu jer je naše društvance bilo
mješovito, pretpostavljao sam, sastavljeno i od vjernika i od
nevjernika.
"Stron nas je nazvao brodom luđaka", nasmijao sam se
malodušno. "Možda to i jesmo. Kako možemo išta znati s
pouzdanjem? Trudimo se koliko možemo - to je sve što
možemo."
Iznenada, Paul se uspravio u stolici, razmahao se, po
ruski, rukama, poprimio prijeteći izgled i svečano izjavio: "Ovo
nije brod luđaka. Ovo je brod pametnih ubojica. Na brodu je
zmija. Ne svi - ali mnogi jesu."
Pia je položila svoju ruku na njegovu pokušavši ga
neupadljivo umiriti.
Xue je upao sa svojim spokojnim glasom: "Naš brod je
svijet u malome, nalik svijetu koji smo ostavili za sobom na
planetu Zemlji. Naši drugovi koji putuju zajedno s nama ljudi
su koje čovječanstvo smatra najboljima, ne ludama. Ali bez
Boga, čak i najbolji među njima obične su lude - zle lude. Na
ovo putovanje u svemirski beskraj ponijeli smo sa sobom svoje
čovještvo."
Na ovo nitko nije odgovorio.
Iznenada, Pia je počela plakati. Svi mi ostali, sve sami
muškarci, osjećali smo se bespomoćno pred ovom silom, pred
tajanstvenom snagom ženskoga srca, duše, čega li već - nečega
što sami nismo imali.
 Paul ju je zagrlio i mrmljao joj nešto na ruskome u uho.
Desnu je ruku stavio na njezin trbuh i zadržao je ondje.
"Oprostite", jecala je. "No kad god pomislim na ono
čudovište u grobnici, osjetim strah. Samo sam jednom vidjela
njegovu fotografiju. Bilo mi je dosta. Katkada mi dođe u snove.
Ono je živo i žedno. Hoće još krvi. Žedno je krvi našega djeteta."
"Tiho, smiri se", šapatom ju je umirivao Paul privijajući je
uza se.
Prešli smo na drugu temu pokušavajući zaboraviti na ovo,
ali i ona je presušila ostavljajući za sobom neugodnu tišinu.
Kao po prešutnu dogovoru nas trojica gostiju s nižih paluba
ustadosmo i zahvalismo kapetanu spremajući se otići. Prignuo
sam se, obavio rukom Pijina ramena, poljubio je u obraz, lupio
Paula po leđima i zaželio im laku noć. Ustali su, uzvratili
poljupcem i zaputili se prema svojemu stanu. Kapetan i piloti
otpratiše nas do sigurnosnoga dizala.
"Hvala vam što ste došli", rekao je kapetan dok smo čekali
dizalo u predvorju.
"Hvala vama što ste uzeli pod svoju zaštitu ovaj sretan
par", uzvratio sam. "Ako možemo išta učiniti..."
"Nastavite je hrabriti, to će biti dovoljno. Ovdje ima zaštitu,
no ona nije apsolutna. Paul je uzrujan jer mu je ravnatelj ODI-
ja danas poslao službeno pismo preko agenta tražeći da se Pia
vrati na palubu B i podvrgne se prekidu trudnoće."
"Znači, znaju!" zaječao sam.
"Da. Rekao im je netko od posade s KC-a. Nemoguće je
saznati tko je to bio, no bilo je nerealno očekivati da bude
drukčije. Paul je rekao da je ovo brod pametnih ubojica. Rekao
je to zbog onoga što ga muči, naravno. Da, na Kosmosu ima
ubojica. Ali ja vjerujem da je još veći problem u većini, u onima
koji ne bi nikada izravno sudjelovali u tome. To su tihi
sukrivci, bili oni doušnici ili samo pasivni promatrači koji
skreću pogled s problema."
 "Ali vi niste", rekao je Xue s primjesom divljenja.
Kapetan je oborio pogled i uzdahnuo. "Ja sam djed. Imam
jedno unuče. Da je svijet drukčiji, bilo bi ih mnogo."
Oči su mu se zamaglile i tu je bio kraj našim pitanjima.
Vrata dizala su se otvorila.
"Laku noć, gospodo", rekao je salutiravši po vojnički. Nas
trojica civila uzvratismo mu vojničkim pozdravom.

Dan 356.:

Dodatak pismu: Sinoć, kada smo se spustili na palubu B,

na izlasku iz dizala čekala su nas četiri ODI-jeva agenta.
Iskoračili su naprijed.
U našoj pratnji bila su dva pilota, Vladimir i Jan. Jan je
istupio i uručio omotnicu agentu na dužnosti.
"Kapetanovo pismo dr. Skinneru. Kopija ide dr. Larsonu",
rekao je hladno. "Kapetan je poslao poruku bazi na Zemlji o
trenutnoj situaciji. ODI ne smije dirnuti dr. Sidotru. Naudi li
bilo tko dr. Sidotri ili njezinu djetetu, ODI se raspušta, a vi
idete u zatvor. Jasno?"
Agenti su šutjeli kao zaliveni. Uzmaknuli su korak natrag.
“Kapetan kaže da dr. Sidotra ostaje na palubi KC, a vi da
se klonite palube KC. Ništa ne pitajte. Ne prepirite se. Izvršite
naređenje. Jasno?"
"Ne smijete skrivati dijete na brodu", usudio se reći jedan
od one četvorice.
Jan mu je uputio pogled na kojemu bi mu pozavidio i sam
Vlad Tepeš. Slavenskim basom nalik grmljavini zagrmio je:
"Ako vi možete skrivati mrtvaca, možemo i mi skrivati dijete. A
sada idite."
Otišli su.
 Xue, Dariush i ja rukovasmo se s pilotima, zahvalismo im
i poželjesmo im laku noć. Ušli su u dizalo koje ih je odvelo gore.
"Hm, evo nas u zemlji ODI-ja", rekao sam. "Ima li tko
kakvu ideju što nam je činiti?"
"Vjerujem da će nas neko vrijeme ostaviti na miru", rekao
je Dariush. "Oprostite, moram se vratiti poslu na tekstu
pronađenomu u zidu središnjega tornja. Danas popodne dobio
sam snimku; htio bih provesti kriptoanalizu i zatim pogledati
rezultate. Ispričajte me, molim vas."
Tako smo Xue i ja ostali sami u praznim hodnicima šetnice
B koji su odzvanjali našim koracima.
"Azija?"
"Zapravo sam poluamerikanac i poluazijat", rekao je uz
smiješak.
"Htio sam reći..."
"Što misliš, da svratimo u neki fini mirni bistro, Neile?"
"Odličan prijedlog. Voliš li pikantna jela?"
"Ne podnosim ih. Što fali irskome pivu?"
I tako smo se spustili na palubu B i nitko nas nije gnjavio
putem, a bome ni u pabu ni bilo kada tijekom preostaloga
dijela večeri, niti danas (zasada je još sve dobro).
U pabu smo uz pivo rekapitulirali sve što se te večeri
dogodilo.
"Izgleda da uzmiču", rekao sam.
"Neko će vrijeme biti tako, valjda", na to će Xue. "Trebat će
im bez sumnje mnoštvo sastanaka da procijene situaciju."
"Nadajmo se da će sastančiti devet godina."
"Nadajmo se."
Izraz njegova lica govorio mi je da ne ćemo biti te sreće.
"Bila je zanimljiva ona tvoja primjedba o racionalnome i
meta-racionalnome. Katkada me zbunjuješ, Sovo."
 "Kako to misliš, Nile?"
"Hm, stereotipi. Neemocionalno istočnjačko čudo. Imaš li
još ono svoje logaritamsko računalo?"
Kada smo se nas dvojica prvi put sreli na osnivačkome
sastanku Kluba samotnjaka, on je istupio iz amorfne mase
čovječanstva kao kepec s debelim naočalama bez okvira;
odjeća mu je bila još neprikladnija od moje (ulaštene crne
cipele s potplatima od pet centimetara, tanke svijetlocrvene
čarape, plave hlače, bijela košulja kratkih rukava, kratko
ošišana kosa, lice dvanaestogodišnjega Bude te nešto nalik
starinskome ručnom logaritamskom računalu koje mu je virilo
iz džepa na košulji, uz pet raznobojnih kemijskih olovaka).
"Znači, sjećaš se mojega logaritamskog računala."
"Kako bih ga mogao zaboraviti, Sovo? Ono je uzdrmalo
mnoge moje pretpostavke o životu, društvu, povijesti svijeta i
sudbini svemira."
"Da sam znao, bio bih ponio dva i dao ti jednoga."
"Kako bi mogao? Djed ti je u to vrijeme već bio mrtav, zar
ne?"
"Sjećaš ga se", rekao je i lice mu se na trenutak ozarilo od
nekoga unutarnjeg osjećaja. "Kada sam spomenuo još jedno
logaritamsko računalo, govorio sam metaforično."
Xueovo logaritamsko računalo bilo je neka vrsta ručnoga
analognog računala - jedno od onih koji su se koristili još u
pred računalno doba. Bilo je ručne izrade, napravljeno od
slonovače i iznenađujuće komplicirano; rukovanje njegovim
kliznim prečkama iziskivalo je golem umni napor, a moj drug
iz bratstva na njemu je rješavao logaritme, korijene, zadatke iz
trigonometrije, množio, dijelio i koristio mnoštvo drugih
funkcija. Kasnije, kada smo se bolje upoznali, pokušao me je
naučiti kako se koristiti njime. Ovladao sam nekolicinom
funkcija, ali to mi se uvijek činilo gubitkom vremena. Imao
sam čak tri džepna računala koja su obavljala iste funkcije, uz
puno manje umovanja i mehaničkih operacija. Doduše,
baterije su povremeno crkavale i katkada nisam imao novca za
nove, no mogao sam se baviti drugim stvarima, duriti se pred
nedostupnim djevojkama, primjerice. Koji sam tada genijalac
bio, usto sam imao problema s votkom koju sam koristio kao
analgetik.
Nikada nisam upoznao Xueova djeda, čovjeka koji je
izradio ovo nevjerojatno računalo. Umro je u Pekingu, otprilike
godinu dana nakon što je doživio da njegov maleni unuk, u to
vrijeme devetnaestogodišnjak, ode na Princeton, gdje je na
Einsteinovu Institutu za teorijsku fiziku upisao prvu godinu
poslijedoktorskoga studija. Ja sam u to vrijeme još spremao
doktorat. Xue mi se isprva činio nekom vrstom izvanzemaljca.
Izvanzemaljca dostojna divljenja, doduše, ali ipak... Osim
zanimanja za fiziku, sklonosti samoći i "štrebanju", nismo
imali nikakvih dodirnih točaka.
Ja sam se sa svojom kulturnom podlogom nesumnjivo
činio neshvatljivim Xueu. Kasnije te godine, nakon što mi je
počeo vjerovati, puno mi je pričao o tomu starcu koga je silno
volio. Čak sam u njegovim očima prvi put vidio suze kada je
govorio o njemu. Patio je zbog odvojenosti od obitelji.
Pokušavao me je zainteresirati za kinesku poeziju rekavši mi
kako će ona biti zdrav protuotrov za pretjeranu specijalizaciju
na području kojim smo se bavili. Nije me uspio zainteresirati.
Sada, gotovo šezdeset godina kasnije, u irskome pabu
sjedila su dvojica staraca. Postigli smo mnogo. Ubrzo ćemo
umrijeti. Naša imena ubrzo će se naći u knjigama o povijesti
znanosti. Volim ga kao brata, iznimno mi je drag, ali ne mogu
reći da ga doista poznajem, onako u dušu.
Jesam li upravo spomenuo riječ duša?
Hm, korisna je to riječ.
"Ao-li", obratili mu se poslije druge čaše piva. "Je li tvoj
djed izradio kipić pjesnika na jelenu?"
 "Nije." Nasmiješio se. "Izradio ga je moj pradjed. Darovao
ga je mojemu djedu. Djed ga je dao mojemu ocu. Otac ga je
dao meni kada sam odlazio iz Kine."
"U tome slučaju imaš dva blaga."
"Imaš li ti blago, Neile?"
Nisam znao što bih mu odgovorio. Što je bilo moje blago?
Moje čizme? Moj džepni nožić? Možda tirkizna kocka koju sam
darovao Piji? Moja koliba u planini iznad Santa Fea? Kornjačin
oklop u koji sam se davno uvukao i koji nosim svih ovih godina
živeći u povlaštenoj izoliranosti?
"Moje uspomene, možda", rekao sam. "To je moje
bogatstvo, valjda. Dobrota mojih roditelja. Ljubav koju su mi
pružili. Sićušni komadići života koji su mi dali, iako su bili
siromašni. Nekoliko riječi, fragmenata razgovora ispunjenih
smislom."
"Od svih tih razgovora, kojega se najčešće sjetiš?"
Morao sam razmisliti. Na kraju sam i sam bio iznenađen
svojim odgovorom.
"Najčešće se sjećam onih riječi koje su mi otkrivale tko
sam."
Kimnuo je glavom. "Sa mnom je isto. Život prihvaćamo
previše mehanički, najčešće bez zahvalnosti. Možda je upravo
to jedan od razloga što se život danas toliko obezvrjeđuje."
"To što su učinili čovječanstvu je zlo."
Xue je zastao i nekoliko trenutaka šutke zurio u mene,
iznenađen što iz mojih usta čuje tu riječ.
"Kako se to moglo dogoditi?" rekao je. "Kako to da je čovjek
prestao poznavati samoga sebe?"
"Nešto nam je odvuklo pažnju. Nismo obraćali pozornost.
Prestali smo slušati. Oni darovi koje su ti dali, Ao-li, bili su
poruke iz prošlosti, zar ne?"
 "Da, preko njih govorili su mi moji preci, prenosili mi svoju
ljubav, svoje nebrojene žrtve, svoju vjeru u mene, sve to
utjelovljeno u konkretan oblik. Govore mi i sada."
"Osjećaš li se ikada usamljenim?"
Opet se nasmijao. "Usamljenim? Pa da, katkada. To je
ljudski. Ali ja mislim, Neile, da je taj prolazni osjećaj znamen
upisan u naše najdublje biće, da je on čežnja za onim što
nadilazi naše ograničene poglede i spoznajnu moć."
Nakon treće čaše piva upitao sam ga: "Jesam li ti ikada
rekao da si ti meni jedna prekrasna riječ?"
"Rekao si mi to na puno načina, mnogo puta. Nisi
pribjegavao tako primitivnu mediju kao što je jezik."
"Trebao sam ti reći. Reći ti koliko sam zahvalan, koliko
sam počašćen što poznajem čovjeka poput tebe."
Nije odgovorio. Za obojicu nas bilo je to skretanje prema
sklisku području emocija.
"Neile, ti si bio riječ upućena meni", rekao je napokon. "I
sada si."
Odmahnuo sam glavom pitajući se kakva bih ja "riječ"
mogao biti za toga čovjeka.
Rekao sam: "Da sam se ikada oženio, da sam ikada imao
dijete, možda mnogo ilegalne djece, volio bih da si im ti ujak.
Bio bih tako sretan vidjeti te da ih poučavaš rukovanju
logaritamskim računalom, čitaš im pjesmu ili ih upoznaješ sa
sićušnim vilenjakom koji sjedi na leđima vitorogoga jelena."
Nasmiješio se. "Kada ti mogu doći u posjet?"
"Malo je prekasno za to. Ali možemo sanjati."
"Možemo sanjati."
"Još jedno pivo? Ja častim."
"Hvala ti, no sada moramo u ugodnu raspoloženju završiti
svoju večerašnju feštu. Ustajem u pet ujutro. Sutra ćemo
pokušati podići pod u tornjevima."
 "Obavještavat ćeš me o rezultatima?"
"Svakako."
Rukovali smo se i otišli svatko svojim putom.
Vratio sam se u svoju sobu osvrćući se preko ramena,
strahujući da bi agenti ODI-ja mogli iznenada iskočiti iz mraka
i odvući me. Nije bilo ni jednoga. Te noći loše sam spavao;
stalno sam se budio i tonuo u san vukući za sobom fragmente
snova. U jednomu od njih vidio sam tamnopute mlade ljude
kako skaču u duboku hladnu vodu. Bila su to moja djeca.
Djeca koju nisam imao. Možda djeca koju sam mogao imati.
Ne sjećam se više detalja, no bilo je tu i zavojito stubište. Još
jedna od onih sinaptičkih mrlja na zaslonu radara,
pretpostavljam.

Dan 357.:

Danas se nije dogodilo ništa vrijedno da se zabilježi. Nije

bilo šikaniranja od strane ODI-ja. Xue i Dariush ostat će
nekoliko dana na planetu, angažirani na svojim poslovima u
AP-DT.
Vjeran svojemu obećanju Xue mi je dao pet-šest listova
papira na kojima je nalivperom napisao nekoliko pjesama,
među njima i onu o zmiji koja je Piju natjerala na plač. Rekao
mi je da je ovaj pjesnik persona non grata dolje na Zemlji pa se
potrudio upamtiti nekoliko njih. Sviđa mi se ovaj tip Eliot.
Njegova zloslutnost djeluje tako osvježavajuće; on ne gleda
svijet kroz ružičaste naočale. Pjesme sam proslijedio Paulu da
ih umetne u moj dnevnik.
Dan 359.:

Jutros sam primio kratku glasovnu e-poruku od Xuea u

kojoj me obavještava da su inženjeri instalirali generator u bazi
Tornja 1 i spojili ga na ožičenje izvornoga izvora energije.
Pokazalo se da strujni krugovi provode struju i da su "živi".
Hidraulični klipovi ponovno su napunjeni, a tri stupa na
svakoj razini (ukupno šest na svakomu tornju) podmazani su.
Na taj način se, u kombinaciji s eksperimentiranjem s
polugama (pokazalo se da su to prekidači), uspjelo podići donji
pod/strop. Bilo je dosta lupanja, škripanja i hujanja kada su
teleskopske cijevi nakon dva milenija ponovno proradile.
Unatoč tome, bile su sjajno dizajnirane, a postupak se pokazao
nevjerojatno jednostavnim.
Najgornji pod zaustavio se ispod polomljene izbočine u
prostoriji na vrhu koja bi, da je neoštećena, sprječavala daljnje
podizanje. Kugla na motki na radijalnoj jezgri poda sada je bila
poravnata sa sredinom kružnoga prozora. Svjetlo koje je
odozgor ulazilo u prostoriju prolazilo je kroz prizmu u kugli i
izlazilo iz nje kao tanka zraka koja je zatim kroz prozor izlazila
van i udarala o prednju stranu litice na drugoj strani doline.
Na tomu mjestu na urezani crtež bila je pričvršćena metalna
ploča, dovoljno velika da pokrije oči lika na litici jer su dr.
Hoang i dr. Cowan predvidjeli zraku, zabrinuti da bi svojom
vrućinom mogla oštetiti unutrašnjost hrama. Zraka je udarila
u metalnu ploču točno na mjestu na kojemu se nalazilo desno
oko čudovišta i počela je progorijevati. O tome su odmah
radijom obaviješteni ljudi u tornju. Prekrili su kuglu platnom
i zraka se istoga časa ugasila.
Noćas smo na panoramskome zaslonu gledali prikaz ovih
eksperimenata. Jedan astronom objasnio je da su kugle
njihovi tvorci koristili za pojačanje zvjezdane svjetlosti i da im
cilj nije bio usmjeriti svu snagu sunčevih zraka prema hramu.
Danas su noćni eksperimenti započeli poslije zalaska sunca.
Više o tome čut ćemo sutra.

Dan 369.:

Opet je Zeleni dan. Prošla je godina dana od prethodnoga

pokušaja da se razina naše kozmičke osviještenosti, naše
"međuplanetarne biološke osviještenosti", kako se to
odnedavna službeno naziva, podigne na višu razinu.
Na Kosmosu je trenutno malo ljudi i vidi se tek pokoja
zastava, šal ili kravata. Dotle je fešta dolje, na planetu, u punu
zamahu. Na panoramskome zaslonu gledao sam proslave u
nekolicini postaja - u svima njima prevladavala je odbojna
mješavina ekološke farizejštine i strukovnoga žargona te
traženja bilo kakve izlike za slavlje, začinjena mističnom
glazbom.
Posebno odvratna priredba održavala se u samu hramu.
Ondje je oveća skupina djevojaka uz pratnju flauta i bubnjeva
plesala oko crne oltarne kocke. Na sebi su imale prozirnu
zelenu odjeću koja ništa nije prepuštala mašti. Deset mladih
žena ponešto se mahnito, s gotovo erotskim nabojem i
euforično, vrtjelo, poskakivalo i pjevalo veličajući kozmičkoga
"gospodara" koji je u jednoj ruci držao oganj, a u drugoj snop
strijela. Koreografija je nalikovala zmijskim pokretima,
hipnotičko izvijanje uz pratnju napjeva. Ples je predvodila i
svime ravnala vremešna ruska psihijatrica koja se bila onako
strašno uvrijedila kada sam prije više godina zadržao pogled
na njezinu ožiljku. Sada je već bila dobrano prevalila
osamdesetu i prizor nije bio osobito privlačan jer je upravo ona
nosila najtanju, gotovo prozirnu odjeću.
Ova starica-nimfa mlatarala je rukama i podvriskivala iz
svega grla i iz već pozamašna mlohava trbuha kao da je na
halucinogenim drogama. Tihi muški glas u jednomu je
trenutku podsjetio gledatelje na potrebu svih nas da se
vratimo svojoj prvobitnoj "duhovnosti" koja je, čini se, za
sobom povlačila "ponovno otkrivanje faličkoga" (što je, na svu
sreću, koliko sam mogao vidjeti na zaslonu, ostalo bez odjeka,
što ne znači da je tako i ostalo) i "reintegraciju svijetle i tamne
strane", radi postizanja univerzalne harmonije.
(Ay, caramba! Isključio sam program i otišao u dugačku
šetnju.)

Dan 370.:

Danas se cijeloga dana radilo na stupovima u svim trima

tornjevima. Napokon ih se uspjelo privesti funkciji. Cviljenje i
stenjanje ublaženo je neprekidnim podmazivanjem i sada
daleko lakše i brže ukližu jedan u drugi.
Kugle su pokrivene tijekom cijeloga dana kako ne bi bile
izložene izravnu sunčevu svjetlu.
Astronomi na Tornju 1 su tijekom svojih noćnih
eksperimenata izvijestili o snažnu prodoru zvjezdanoga svjetla
u kuglu zbog čega se pojavila tanka svjetlosna zraka koja je
sijevnula preko doline i udarila u zaštitnu metalnu oblogu na
litici progorjevši u njoj rupicu veličine vrha igle, duboku
nekoliko milimetara.
Nitko još nije uspio objasniti kako je cijeli ovaj optički
sustav nekoć funkcionirao i proizvodio zvjezdane mape. Prema
jednoj hipotezi, astronomi ove izvanzemaljske civilizacije
manipulirali su svjetlošću pomoću brojnih brončanih i
mjedenih instrumenata pronađenih na policama središnjih
prostorija u svim trima tornjevima, a pokretali su ih ručno.
Budući da u svakomu od ovih uređaja postoje leće i
prizmatični kristali, svjetlosne su zrake možda bile
preusmjeravane na zaslone u tornjevima, a zatim s
nevjerojatnom preciznošću prenošene na uklesane zvjezdane
mape-pločice. Moguće je također da su zasloni bile same
pločice dok je mapa nastajala tako što je zvjezdana svjetlost
progorijevala metal.
Izlišno je i spominjati da je, barem zasada, riječ o pukim
nagađanjima.

Dan 378.:

Astronomski su eksperimenti trajali cijela protekla tri

tjedna. Radeći isključivo tijekom najmračnijih noćnih sati
astronomi su pokušali upotrijebiti razne ručne instrumente.
Oni vjeruju da pojedini dijelovi aparature nedostaju, možda
samo okvir koji je vjerojatno držao instrumente na mjestu
pogodnu za izradu mapa. U svakom slučaju, naša nastojanja
usmjerena na kopiranje starih mapa na brončanim pločicama
pokazala su se tapkanjem u mraku rezultiravši jedino
neprepoznatljivim obrascima na našim vlastitim zaslonima u
Tornju 1. Ista je stvar s eksperimentima u Tornju 2 i 3.
Rezultat je nasumična koncentracija progorjelih rupa, a
računalo ne uspijeva pronaći ništa slično pravoj zvjezdanoj
mapi. Ako su mape nekoć izrađivane pomoću ovih
instrumenata, mi jednostavno ne znamo kako se koristiti
njima.

Dan 380.:

Pitam se zašto na panoramskome zaslonu nisu prikazali

otvaranje repnoga dijela hramskoga broda. Tko zna, možda on
nije ni otvoren. Jutros sam pokucao na vrata Xueove sobe u
nadi da će mi on znati reći nešto o tome.
 Čuo sam njegov prigušen "otvori" na kineskome i vrata su
nestala u zidu. Sjedio je na krevetu s otvorenom knjigom u
krilu. Preklopio ju je kada sam ušao. Bila je to Biblija
prerušena u priručnik kvantne mehanike.
"Upravo sam razmišljao o tebi, Neile. Uđi."
"Čitaš li to često?" upitao sam ga pokazujući na knjigu.
Bacio je pogled na max. Kimnuo sam glavom pokazujući
da sam shvatio.
"Poslije svih ovih godina još uvijek me kopka dvojnost
valnih čestica", rekao je. "Bilo bi potrebno ispitati primjenjivost
Planckove konstante, matematički, rekao bili."
Bila je to namjerna besmislica i obojica smo se nasmiješili
znajući da oni koji nas eventualno prisluškuju ne će znati
razliku i da će isključiti svoje više moždane funkcije kako se
ne bi nasmrt dosađivali.
"Iznenadio sam se vidjevši da imaš tu knjigu", rekao sam.
"Da samo znaš koliko je to korisna knjiga. Otvara vidike
kozmičke teorije koje nije moguće zapriječiti našim
uobičajenim pretpostavkama o dvojnosti energije i materije."
Zatim mi je nadugo i naširoko govorio o nekoj
kompliciranoj jednadžbi, sročenoj za naše slušateljstvo. Bila je
puna nerazumljivih riječi. Smijuljio sam se zadovoljno i rekao:
"Izvrsno, dr. Xue, izvrsno!"
Nastavio je: "Žao mi je što je ovaj primjerak na mojemu
jeziku pa ga ne možeš čitati. Svatko bi je trebao pročitati i
zamisliti se nad onim što u njoj piše. Jesi li vidio neku na
španjolskome ili engleskom?"
"Vidio sam jednu na engleskome. Međutim, autor knjige
nije bio ni Španjolac ni Englez pa su moguće poteškoće s
prijevodom. Ja se mučim s dvojnošću valnih čestica."
"Ah, da, načelo neodređenosti. A da razgovaraš o tome s
dr. Mirzom? Kao filolog, možda bi ti mogao pomoći."
 "Čini mi se da se njegov svjetonazor kreće unutar
stanovitih ograničenih parametara."
"Mislim da nije ograničen. Ima veoma široko znanje."
"Ja bih rekao da je on jedan od onih genija-čudaka."
Xue je odmahnuo glavom. "Nije. Kada bi ga bolje upoznao,
vidio bi da nije."
"Dobro ga poznajem."
"Zbilja?"
Opet smo se našli u slijepoj ulici.
"Kako si došao do knjige?"
"Dao mi ju je otac. Pripadala je njegovu djedu. Rijedak
primjerak, shvaćaš. Zapravo, nema cijene."
"Još jedan dar."
"Meni najdraži."
Ah, nismo više mogli nastaviti ovako.
"Ao-li, svratio sam da te upitam napreduju li radovi na
hramskomu brodu. Je li otvoren stražnji dio?"
"Prekosutra započinjemo rezati poprečnu pregradu."
"Zašto čekaju toliko dugo?"
"Bojali su se radioaktivnosti. Zanimljivo, crna slitina
kojom je brod izvorno bio pokriven zaustavlja radioaktivne
čestice.
Atomski su stručnjaci zabrinuti jer vjeruju da ćemo u
sekciji za propulziju naići na reaktor koji još nije istrunuo, kao
što se isprva mislilo, već gotovo jednako moćan kao nekada.
Na to ukazuje mala razina radioaktivnosti u preostalome dijelu
broda, unatoč oklopu od crne slitine. Otvoriti ga značilo bi
izložiti se smrtonosnoj dozi radijacije."
"Tako dakle, smišljaju način kako da zaobiđu taj
problem?"
 "Da. Protu radijacijska odijela razine A s dovodom zraka
bit će nam kakva-takva zaštita, ali zasada ne znamo koliko će
biti pouzdana. Kada ga razrežemo antimaterijskim sječivom,
pažljivo ćemo pratiti rezultate. Nakon što izrežemo vrlo malen
segment zaštitne oplate, instrumenti će izmjeriti intenzitet
radijacije koja izlazi kroz originalni metal rastvorene pregrade.
Bude li razina zračenja previsoka, uklonjeni će se fragment
vratiti i ostavit ćemo dio s propulzijom na miru. Mnogi će biti
razočarani jer žele doznati što više o tehnologiji koja je pogonila
brod. Bude li pak razina zračenja u okviru prihvatljivih
vrijednosti, otvorit će prolaz i ući u sekciju."
"Tko odlučuje o tome što su prihvatljive vrijednosti?"
upitao sam. "I još jedno pitanje: ne će li to dovesti do opasnosti
da se nuklearni materijal proširi po cijelomu hramu, čak i po
dolini? U tome slučaju opasnosti bi bilo izloženo mnoštvo
ljudi."
"Svakako. To je razlog za zabrinutost. Zato se toliko dugo i
odgađa s time. Sada su napokon uspjeli procijeniti razinu
rizika u odnosu na potencijalnu korist."
"A ugrožavanje ljudskih života ne spada u važne
čimbenike."
"Kao i uvijek", prošaptao je.
Rastvorio je knjigu i pokazao mi jedan odlomak. Kineska
slova bila su mi nerazumljiva - pogledao sam ga u čuđenju.
Izvadio je kemijsku iz džepa i napisao nešto na komadiću
papira. Na njemu je pisalo:

Jer evo dolazi dan poput peći užaren;

oholi i zlikovci bit će kao strnjika:
dan koji se bliži spalit će ih –
govori Gospodin nad vojskama –
da im neće ostati ni korijena ni grančice.
(Malahija 3,19)
 "Tko je on?" upitao sam glasno.
Xue je napisao odgovor: Posljednji prorok u Staromu
zavjetu.
Ustao je i rekao da mora požuriti kako bi se mogao ukrcati
na raketoplan. Otpratio sam ga do dizala. Nismo razgovarali.
Bio sam uznemiren, ali nisam mogao sebi objasniti zašto se
tako osjećam.
Na moje iznenađenje iz unutarnjega džepa športske jakne
izvadio je logaritamsko računalo od slonovače koje sam
posljednji put vidio dok smo studirali na Princetonu. Izvukao
je iz njega srednji dio i umetnuo ga u okomiti žlijeb. Računalo
je sada bilo bijeli križ.
Ništa nije rekao. Pogledi su nam se susreli. Zatim je
računalo vratio u prethodni položaj i dao mi ga.
"Hoćeš li ga čuvati dok se ne vratim?"
"Ako tako želiš", rekao sam. "Smijem li te pitati zašto?"
Nije odgovorio. Dugo me je gledao i zatim ušao u dizalo.
Kada su se vrata dizala zatvorila, otišao sam u svoju sobu.
Nisam znao što bih s računalom, no znao sam da mi je povjerio
nešto najdragocjenije što je imao.

Dan 384.:

Večeras sam se s Dariushom vidio ispred bistroa.

Spomenuo sam mu ples u hramu upitavši ga što misli o tome.
Umjesto odgovora zatvorio je oči i duboko uzdahnuo.
"Jadni ljudi, jadni ljudi", promrmljao je.
Odlučio sam ne inzistirati na ovoj temi. Kako bih je
promijenio, upitao sam ga je li naišao na nešto posebno
zanimljivo u svojim najnovijim prijevodima. Odgovorio mi je da
jest, da je sve vrlo zanimljivo; svakoga dana na svjetlo dana
iziđe nešto novo. Na trenutak mi se učinilo da je ljutit, što baš
i nije bilo nalik na njega.
"Neile, ODI je zaplijenio prijevode. Smatraju da
objavljivanje istine o podrijetlu broda nije u interesu
ekspedicije. Većina ljudi vjeruje da su ga izgradili
izvanzemaljci."
"Želiš reći da ne možeš vidjeti svoje vlastite prijevode?"
"Arheolozi i filolozi mogu ih gledati. Mi možemo nastaviti s
prevođenjem i pročišćavanjem prijevoda, ali ne smijemo
objaviti rezultate do kojih dođemo. To je razlog što su mediji
do sada šutjeli o arhivima. Samo se po sebi razumije da većinu
ljudi više zanima tehnologija nego um onih koji su je stvorili."
"Da, to je točno. Moram priznati, Dariushe, da se u tomu
pogledu ni sam ne razlikujem puno od ostalih."
"To je opet jedna od dimenzija logosa."
Ah, ne, pomislio sam u sebi, opet će započeti s
predavanjem.
"Neile, ako si ti istinski logos, i ako sam ja istinski logos,
tada je moguć dia-logos - istinski dijalog."
"Istinski dijalog? Što je istinski dijalog u svijetu poput
našega?"
"Naš svijet utapa se u komunikaciji, ali čezne za
autentičnim communio - jedinstvom istinske zajednice."
"Istinske zajednice. Pitam se što je to."
Dariush se nije dao pokolebati očitim nedostatkom
entuzijazma, već je nastavio sa svojom omiljenom temom.
"Istinsko zajedništvo, kolanje nebeskoga jezika, postaje
moguće kada se naše govorenje zasniva na čvrstim temeljima
Logosa, Riječi koja je postala tijelom, Onoga koji je otkupio
svijet."
"Otkupio svijet?" promrmljao sam. "Misliš li da je svijet
doista otkupljen?"
 Spokojno i s razumijevanjem gledao me je u oči. Nije mi
bilo drago. Nije mi se slušalo njegove teološke disertacije.
"Sada nije vrijeme za to", prošaptao sam.
"Kada je prikladno vrijeme?" blago je uzvratio.
"Zašto tratiš svoje dragocjeno vrijeme na mene, Dariushe?"
provalilo je iz mene. "Zašto ti je uopće stalo do mene? Ja sam
naporan čovjek."
Nasmiješio mi se s naklonošću. "Ne poznaješ sebe, Neile."
Odmahnuo sam glavom, zaželio mu laku noć i vratio se u
svoju sobu.

Dan 386.:

Bilo je šest ujutro kada me je kucanje na vratima prenulo

iz sna. Prisnilo mi se da gazim po oceanskim valovima koji se
razbijaju o bijelu pješčanu plažu. Sa mnom je bilo sedam
mladih ljudi - djece i adolescenata - a dvoje najmlađih držalo
me je za ruke. Svi smo se smijali i zajedno skakali u valove.
Bila su to moja djeca. Osvrnuvši se preko ramena prema obali
vidio sam ženu, njihovu majku, koja mi je domahivala. Osjećao
sam silnu radost.
Nezadovoljan što me ovako naprasno bude iz ugodna sna
pokušao sam se otarasiti zadnjih slika iz sna i skočio iz
kreveta.
"Tko je? Što želite?" povikao sam kroz zatvorena vrata.
"Ja sam", rekao je prigušen glas.
"Otvori se", progunđao sam.
Pred vratima su stajali Dariush i ruski pilot raketoplana,
Vladimir.
"Neile, prošećimo malo", tiho je rekao moj prijatelj.
"Nije li malo prerano za rekreacijsku šetnju?"
 "Pozivam te da pođeš sa mnom u dugačku šetnju po
prekrasnoj planini", prošaptao je. "Zanima li te?"
"Žudim za time."
"Vrlo dobro. Maločas mi je došao naš dragi prijatelj Volođa
s porukom od Paula i Pije. Ne mogu napuštati palubu KC-a,
no zamolili su me da se ti i ja vratimo na mjesto na kojemu su
se vjenčali i obilježimo mjesto toga velikog događaja."
"Kosmos polazi prema Zemlji 435. dana", promrmljao je
Vladimir. "Od sada ćemo rijetko imati priliku posjetiti planet
neopaženi."
"U tome slučaju, ovo je možda moja posljednja prilika."
Pošli smo za pilotom koji nas je doveo do dizala u jednoj
od pokrajnjih uličica na šetnici C. Spustili smo se na donju
palubu i ukrcali se neopaženo u raketoplan. Kao i ranije,
krenuli smo uobičajenom rutom i počeli se strmo spuštati
prema površini Nove, a zatim nastavili nad površinom oceana
zaputivši se istočno od Kontinenta 1. Spustili smo se u
geološku bazu, obukli narančasta odijela, stavili na glavu
narančaste kacige i ukrcali se u LIZ koji nas je poslije kraćega
leta trebao dovesti u planine.
Ovoga puta približavali smo im se smjerom kojim ranije
nismo putovali. Izbjegavajući veliku dolinu koja se protezala u
smjeru sjever-jug, gdje se odvijala živahna aktivnost i vladao
gust zračni promet, približavali smo se planinskome lancu iz
smjera istoka i mekano se spustili u našu dragu alpsku
dolinu.
Kada smo skinuli odijela i, spustivši se rampom, zakoračili
na mahovinu, čisti me je zrak okrijepio, a šuštanje drveća,
nalik umilnoj zvonjavi crkvenih zvona, radostio je moje uši i
moje srce. Ptice su u nisku letu nadlijetale jezerce; vodopad je
ugodno žuborio.
"Nedostajat će mi ovo mjesto", rekao sam Dariushu.
 "Ni meni se ne odlazi odavde", odgovorio je. "Ovdje je kao
u rajskome vrtu."
"Sjećat ćemo ga se kada se vratimo na Zemlju."
"Da. A sada upijajmo svaku pojedinost kako bi ova ljepota
ostala upisana u našemu sjećanju kao znamen."
Znamen? Začudila me je ova riječ. Pa, pretpostavljam da
je ovo mjesto doista bilo svojevrstan znamen - znamen ljubavi,
obnovljene nade pri uspomeni na dan vjenčanja. Nježnosti i
ugodna druženja. Ljepote.
Ostali smo neko vrijeme uz jezerce slušajući, gledajući,
upijajući ljepotu krajolika.
Vladimir se okrenuo prema meni i dao mi komad papira.
Na njemu je pisalo:

Neile,
dopustite mi da odam doličnu počast daru
koji ste mi dali prije više godina. Znam da ste mi
ga dali kao najveću dragocjenost, tu malenu
tirkiznu kocku. Paul i ja čuvamo je kao zjenicu
oka i teška se srca razdvajamo od nje. Nadam se
da nas razumijete. Jednom, kada se vratimo
svojemu domu, dignut ćemo pogled prema nebu i
vidjet ćemo blistavu zvijezdu i znat ćemo da je
naša kocka na njegovu najljepšemu planetu. Ona
je mnogostmko manja od zlih kocaka u hramu.
Istodobno, ona je beskrajno veća i ljepša. Ona je
u stanovitu smislu riječ koju ostavljamo iza sebe.
Hvala vam što ste nam darovali takvu riječ, što ste
nam omogućili da je "govorimo".
Pia

Vladimir mi je dao tirkiznu kocku; ležala je na dlanu moje

ruke zračeći zadivljujućim plavetnilom pod toplim zrakama
sunca.
 "Mole da je stavite iza vodopada", rekao je. "Hoćete li učiniti
to, dr. Hoyose?"
"Naravno."
Popeli smo se uz nisku obalu jezera i stajali uz rub
vodopada. Stavio sam kocku na golu stijenu pitajući se hoće li
ostati ondje, spokojna zauvijek. Možda će se Pijino i Paulovo
dijete, ili unuk, ili neki njihov kasniji potomak, vratiti ovamo s
nekom budućom ekspedicijom i pronaći je, sjetiti se onih koji
su je ostavili ovdje za njega.
Dariush je zaklopio oči i molio se Bogu da pošalje svoj
blagoslov na mladi par i njihovo dijete i na sve živote koji
proisteknu iz njihove ljubavi. Molio se i za bezbrojne duše koje
su nekoć živjele na ovomu planetu.
Kada je završio s molitvom, Vladimir i Dariush su se
prekrižili.
Odmah zatim Rus je što je brže mogao skinuo uniformu i
skočio u vodu ispod vodopada.
Dariush i ja ostali smo gore pored stijene i glasno se smijali
njegovu hukanju i mlataranju rukama.
"Ja sam, nažalost, malo prestar za to", primijetio je tromo
kao i inače.
"I ja", rekao sam. "Još bi mi samo to trebalo - prijeći preko
beskrajnoga oceana samo zato da bih se utopio u bari."
"Pa ipak, Neile, starija gospoda poput nas smiju malo
protegnuti noge. Hoćemo li?"
"Zašto ne?"
Hodali smo sat vremena i napravili dva kruga oko doline
prije no što smo se vratili na ručak koji je Vladimir pripravio
za nas. Našli smo ga kako spava, ispružen na pokrivaču pokraj
vodopada. Nas dvojica starije gospode pojeli smo sendviče i pili
vodu. Završivši obrok sočnim voćem s Nove koje je imalo okus
kao križanac kivija i slatkoga limuna Dariush je digao pogled
prema snježnim planinskim vrhovima oko nas, zadubljen u
svoje misli. Poslijepodne je počelo.
"Volio bih se popeti naviše", rekao je na kraju. "Kako tvoja
noga? Hoćeš li i ti s nama?"
"Ništa gore nego prije. Pođimo."
Sunce je bilo još visoko, a zrak sparan pa smo krenuli
nešto manje strmim padinama prema ljubičastim sjenama što
ih je bacala planina na sjevernoj strani doline. Hodali smo po
mekoj travi prekidanoj mjestimice sipinom koja se s prolaskom
vremena taložila odozgor. Bio je to sitni sivi škriljevac.
Ubrzo smo izišli iz područja sunčeva blještavila i vidjeli
krdo jelena na jednoj uzvišici. Kada smo im se približili, nisu
se uplašili, već su nekoliko trenutaka zurili u nas, a zatim se
udaljili i nastavili pasti travu.
Dariush i ja sjeli smo na stijenu da dođemo do zraka.
Uspon, premda postupan, iziskivao je više energije no što smo
nas dvojica mogli podnijeti. Meni je bilo sedamdeset i osam, a
ni on nije bio puno mlađi. Neko vrijeme gledali smo preko
doline s modrim jezerom prema blijedozelenim šumama što su
ga okruživale i, nešto dalje od ruba šume, prema našoj letjelici.
Pored vodopada i dalje je ispružen ležao naš pilot, spavajući ili
drijemajući.
"Da nastavimo uzbrdo?" upitao je Dariush. Kimnuo sam
glavom i mi se nastavismo uspinjati.
Nismo odmakli daleko kada je zastao, pogleda uprta prema
nešto tamnijoj sjeni u podnožju litice ravno ispred nas,
tridesetak metara dalje. Ništa nije rekao, već se zaputio ravno
prema njoj, odlučnim korakom.
Kada smo stigli ondje, vidjeli smo nešto što se nije moglo
vidjeti odozdor: u litici je bio otvor, visok nepun metar. Siguran
sam da ne bismo bili ušli unutra da Dariush nije primijetio
nešto na stijeni iznad otvora. Iako je litica bila obrasla
lišajevima, na njoj se mogao vidjeti urezan primitivan lik.
Sastrugao je lišajeve i ispod njega ugledali smo lik jelena, ne
veći od ljudske ruke. Nasuprot njemu stajao je lik ptice iste
veličine.
"Vrlo zanimljivo", promrmljao je. "Pitam se tko je urezao
ova dva lika u liticu?"
"Izgledaju stari."
"Da, veoma stari. Možda je unutra špilja. Možda su je
nekoć davno koristili lovci kao sklonište od nevremena."
Izvukao je džepnu svjetiljku i usmjerio svjetlost prema
mračnoj šupljini ispod urezanih likova.
"Nije špilja nego prirodni tunel, posve neuobičajen u
planini. Priznajem da ne mogu odoljeti želji da zavirim unutra."
"Ako baš moraš", rekao sam sumnjičavo. "Nadajmo se da
u njoj nije tigar sa zubima oštrim poput sablje."
Spustio se na koljena i upuzao unutra. Iako je otvor
pobudio i moje zanimanje, prilično sam se nevoljko uvukao za
njim.
Tunel je već poslije nepuna metra skretao ulijevo i prema
gore. Nismo puzali ni minutu kada smo došli do njegova kraja
na kojemu se nalazila hrpa plosnatoga kamenja, onemogućivši
nam daljnje napredovanje.
"Baš nemamo sreće", rekao sam. "Vrijeme je da se
vratimo."
"Pričekaj, Neile", uzbuđeno je rekao Dariush. "Ovo
kamenje ostavila je ljudska ruka i to je učinio netko iznutra."
Uzeo je gurati gornji kamen. Kamen je malo popustio, a
zatim se otkotrljao u mračan bezdan. Dopuzao sam do njega i
pomogao mu gurnuti još nekoliko kamenova. Kada smo
otvorili dovoljno širok otvor, nastavili smo puzati, Dariush
prvi, ja odmah iza njega. Osvijetlio je prostor oko nas i vidjeli
smo da se nalazimo u malenoj špilji. Uspravili smo se -
glavama smo dodirivali strop. Zrak je bio suh i mirisao je na
prašinu. Pod je bio od sitna šljunka i pijeska. Cijeli prostor nije
mogao biti širi od tri ni duži od pet i pol metara.
"Ovdje nema ničega", rekao sam.
"Ima", odgovorio je s neobičnim prizvukom sigurnosti.
Sporo smo odmicali od ulaza sve dok se nismo slučajno
spotaknuli o nešto za što smo pomislili da su ljudski ostatci.
Iako prekriven prašinom i utonuo u pošljunčani pod, bio je to
doista kostur, sklupčan poput fetusa.
Dariush je kleknuo i pažljivo ga pregledao. "Dijete", rekao
je. "Ili mlađi adolescent, ako je suditi po dužini bedrene i lisne
kosti." Osvijetlio je lubanju. "Lubanja nije oštećena i ne vidim
slomljene kosti. Izgleda da je osoba umrla u snu, ne nasilno."
"Možda od bolesti ili od gladi?"
"Možda."
Usmjerio je svjetlo na kosti ruke koje su izlazile iz
grudnoga koša: zapešće i prsti počivali su na hrpi plosnata
kamenja uredno složena u obliku gruba pravokutnika i visoka
šezdesetak centimetara. Dariush je sjeo i nekoliko trenutaka
razmišljao. Zatim je pažljivo uklonio gornji sloj kamenja i
zavirio u duplju.
"Dolje je još jedan kostur", rekao je. "Također dijete."
"Što ih je moglo dovesti ovamo?" upitao sam. "Koja je
njihova priča? Nikada ne ćemo doznati."
"jelen i ptica pokazuju da su neko vrijeme boravili ovdje.
Dovoljno dugo da ostave tragove svoje prisutnosti."
"Likove je mogao urezati i netko drugi. Ne vidim nikakav
alat."
"Djeca su mogla kamenom urezati likove u liticu. Kao što
si vidio, izrađeni su vrlo primitivno, bez pomoći mehaničkoga
uređaja."
Misleći da ćemo možda pronaći nekakav alat ili artefakte
u "grobu" uklonili smo još nekoliko komada kamenja s
ostataka. No bilo je to sve što se moglo vidjeti - samo kosti,
život pohranjen u neoznačeni grob, bez povijesti, bez
objašnjenja. Pa ipak, položaj drugoga kostura pokazivao je da
je barem jedan od njih bio u žalosti.
Kada smo uklonili sve gornje kamenje, primijetili smo da
je zid na području pored nogu kostura dvostruko deblji od
onoga uz glavu. Dariush je usmjerio svjetlo lampe prema tome
dijelu i sada smo vidjeli da je s naše strane vanjskoga zida
složen dvostruki sloj škriljevca. Uklonio je gornji komad i
pažljivo pogledao. Čuo sam oštar uzdah, a zatim je uslijedio
muk. Napokon je rekao: "Hijeroglifi."
Uklonili smo sve ploče s hijeroglifima, ukupno njih
dvadeset; tanke pločice škriljevca bijahu ispisane drevnim
pismom koje smo već vidjeli u hramskome arhivu. Izgledalo je
da je natpis bio urezan oštrim kamenom - slova su bila
izrađena grubo, kao da ih je urezivala nevješta ruka.
"Možeš li ih pročitati?" upitao sam Dariusha. "Nazrijevaš li
kakav smisao u njima?"
"Samo trenutak, Neile", odgovorio je prelazeći polako
prstom po retcima na pločicama.
Bez objašnjenja posložio ih je jednu do druge na podu
čitajući iznova tekst čas na jednoj, čas na drugoj, mijenjajući
njihov položaj.
"To je to", reče napokon glasno odahnuvši. Ruke su mu
drhtale.
"Što piše na njoj?"
"Radi se o nekoj vrsti napjeva. Možda je pjesma. Da, čini
se da je pjesma. Govori o ovoj dvojici. Da ti je prevedem?"
"Hoćeš li moći?"
"Možda ne uspijem prevesti točno baš svaku riječ, ali
smisao mi je manje-više jasan. Očito ju je napisala mlada
osoba, jezik je jednostavan."
 Naslonili smo se leđima o zid špilje i Dariush je uzeo prvi
fragment pločice. Poput ostalih, bio je nepravilna oblika s
okrhnutim rubovima, širok trideset centimetara i dugačak
četrdeset i pet centimetara.
Tihim glasom polagano je recitirao sljedeće:

Ovo pišem ja, Kitha-re.

Moja me majka uze i reče mi:
"Kitha-re, uskoro ćeš postati žena
jer tvoje tijelo pokazuje prve znakove.
Odabrana si da budeš među
izabranicima Gospodara bogova noći."
.
Zaplakah i rekoh joj:
"Ja to ne želim."
Ona mi prekrije usta rukom i pobojaše se
zbog mojih riječi, ali nitko ne ču što rekoh.
A otac moj sakrije svoje lice.
U tami, kada se san spustio na grad,
čuh njihov plač.
S posvećenom stotinom ja odoh.
Krenusmo o izlasku sunca
u kočijama Velikom cestom, pa sve do zalaska.
I uspesmo se na planine hrama
Gospodara bogova noći
kako bismo vidjeli svetu nebo-lađu
i bili odvedeni odande u usta Gospodara bogova noći.
Ali ja bijah uplašena.
Pho-rion bijaše sa mnom, moj dragi.
Ali ja svejedno bijah uplašena.
.
Do hrama mi dođosmo i stražari nas uvedoše unutra.
Devedeset i osam njih što bijahu sa mnom
popiše napitak što donosi san
i pojedoše kašu što ubrzava protok krvi.
Pravih se da jedem i pijem, ali niti pojedoh
niti popili i nitko to ne vidje.
U dvorištu pred hramom stotina polijega na pod da usne.
Pho-rion učini kao i ja: ne popije napitak,
niti pojede kašu, i bijaše budan.
I nitko to ne vidje.
Nas dvoje ne zaspasmo.
Sutra nam bje mrijeti.
On mi dodirnu ruku.
.
Svjetla nestade, a stražari stajahu blizu;
na Vratima stajahu oni sa svjetiljkama i promatrahu.
Potom čovjek svjetla uđe kroz otvorena vrata,
svjetlo bijaše u njemu i oko njega; bijaše on poput boga.
Stražari ga ne vidješe, iako im oči bjehu otvorene,
i tri oka Gospodara bogova noći,
svevideće oči u kamenu nad vratima,
ni one ga ne gledahu.
Tko je to?, pomislih.
I bijah uplašena.
.
On mi priđe i dodirne mi glavu.
"Kitha-re, ne boj se", reče mi.
"Kako znaš moje ime, o, bože noći?" upitah ga.
"Nisam bog noći", odgovori mi.
"Tko si ti i zašto mi dolaziš?"
Pho-rion ležaše kao pogođen kopljem;
usta mu bijahu otvorena dok nas promatraše i slušaše.
"Ja sam sluga", reče čovjek svjetla.
"Nebo-otac šalje me k tebi."
Rekoh: "Nebo-otac drevnih vremena bijaše svladan.
Bijaše srdit i bijaše postiđen.
Njega nema više."
.
Tada čovjek svjetlosti reče: "Onaj koga nazivaš Nebo-ocem
Stvoritelj je Svega, i on živi. U njemu nema zla."
"Što je zlo?" upitah.
"To je ono što ti nanosi bol i što ti se sprema
oduzeti život."
Rekoh: "Ne želim da mi se oduzme život,
ali to je volja Gospodara bogova noći."
Na to mi on reče: "Gospodar bogova noći je zao.
Gospodar bogova noći je nalik zmiji.
I danas on je svladan."
"Kako je svladan?" upitah jer mu ne vjerovah.
I bijah veoma uplašena
jer čovjek svjetla govoraše riječi-što-donose-smrt
-onomu-tko-ih-zbori.
.
Čovjek svjetla dodirnu Pho-rionovu glavu
i Pho-rion zadrhta na dodir.
Bijaše on veoma uplašen.
"Nebo-otac ču tvoje vapaje", reče mi čovjek svjetla.
"Ja nisam vapila k njemu", rekoh.
"Vapila si k njemu dok si radila u polju.
Onoga dana kada Pho-rion, tvoj dragi, bijaše s tobom;
bila si među visokim biljem i žela ljetinu,
i ne bijaše drugih u blizini da te vide ili čuju."
"Kako to znaš?" upitah.
"Nebo-otac vas vidje i slušaše vas", reče,
"kada vas dvoje podigoste ruke prema nebu
i poželjeste da budete uzdignuti u nebo."
Ne odgovorih mu jer on vidje
ono što nitko ne može vidjeti.
Jer onoga dana kada Pho-rion i ja
podigosmo ruke prema nebu,
glazba bijaše u našim ustima (ona je zabranjena),
i pomicasmo svoje noge
kao da ćemo poletjeti (to je zabranjeno),
i prodrmasmo mahune sa sjemenjem što stvaraju
zvukove mile uhu (to je zabranjeno),
i poželjesmo biti uzdignuti u nebo.
Toga dana poželjesmo da ne budemo među izabranicima
Gospodara bogova noći.
Vapijasmo zajedno u žetvenim poljima
jer ne mogosmo pobjeći.
Zagrlismo se i rekosmo: "Ne možemo u nebo,
jer nema puta, i umrijet ćemo."
.
Tada nas čovjek svjetla uze za ruke,
nas dvoje, Pho-riona i mene, i podiže nas.
Iako bijahu budni, stražari nas
ne vidješe; ne vidješe da nas čovjek svjetla vodi prema
dverima.
Izidosmo na cestu pod zvijezde
i on nas povede kroz šumu do velikoga jezera.
Ondje naiđosmo na malen čamac uz obalu
i čovjek svjetla pozva nas da uđemo zajedno s njim.
Tjeraše on čamac motkom,
s usta mu silazila glazba.
Bijaše ona milozvučna našim ušima,
iako ne razumjesmo njegovih riječi.
.
Daleko od svjetala što osvjetljavahu Dveri
dovede on čamac do obale.
Izidosmo, a on nas uze za ruke
i povede nas uzanom stazom.
Staza se uspinjaše visoko u planine.
U tijelu osjećasmo bol od uspinjanja, Pho-rion i ja,
a u našim srcima bijaše strah jer pobjegosmo od volje
Gospodara bogova noći.
Ali kada nas strah iznova svlada,
Čovjek svjetla reče: "Ne bojte se."
Jer on poznavaše naše najskrovitije misli.
Nebo s one strane velike planine postajaše sve bljeđe,
a mi se i dalje uspinjasmo.
Tako dođosmo do visokoga mjesta
među dvjema planinama, sunce se uzdizaše na nebu.
I mi ugledasmo prekrasno mjesto pod nama,
malenu dolinu s jezerom, vodopadom i drvećem
u kome brujaše milozvučna glazba.
.
Tu ostadosmo.
Legosmo na travu na tome mjestu, Pho-rion i ja,
i pijasmo od vode što se slijeva u jezero.
I čovjek svjetla nam kaza:
"Sada se morate odmoriti.
Ovo mjesto skriveno je očima Gospodara bogova noći.
Bdjet ću nad vama."
Kada zapadosmo u san u sjeni drveća,
pjani od milozvučne glazbe lišća
u granama, on čuvaše stražu,
stojeći visok nad nama.
A kada se probudismo, bijaše ondje vatra
naložena posred kruga od kamenova,
s pečenim kruhom i ribom.
Jedosmo i bijaše ta hrana vrlo ukusna.
.
Hodasmo s njim dolinom i on nam kaza mnoštvo stvari.
"Ubrzo ćete poći k Nebu-ocu", govoraše nam.
"Ne ćete dospjeti u usta Gospodara bogova noći koji je zao.
Jer Otac vas vidi i ljubi vas."
"Što znači ta riječ, ljubav?" upitah ga.
On mi odgovori: "Ta riječ duh je Očev,
Oca koji vam samo želi dati život.
Oca koji će vas hraniti i koji vam želi utažiti glad.
Oca koji vam ne želi oduzeti život.
Oca koji je u tvojemu srcu usadio sićušan žižak koji čini
da ti je Pho-rion drag,
i malenu vatru u Pho-riona koja čini da si ti njemu draga."
Nato rekoh čovjeku svjetla: "Vatra peče tijelo. Ona je bol."
"Postoji druga vatra", odgovori čovjek svjetla.
"Ta vatra usrećuje. Ona je topla i daje svjetlo.
Ne će ti nanijeti bol.
Ta vatra je u tebi kada vapiješ prema onomu koji te sluša,
koga ne možeš vidjeti očinjim vidom,
kada glazba silazi s tvojih usta,
i kada činiš da ti se tijelo kreće poput ptica nebeskih."
.
"To je ono što želim", rekoh. "Ne volim vrištanje i krv."
Nato čovjek svjetla reče: "Tako se ne daje hvala Nebu-ocu."
"Tada Nebo-otac nije zao", rekoh.
"Nebo-otac je ljubav. Njega nije moguće postidjeti.
Nije ga moguće svladati.
Na ovaj dan, u dalekomu svijetu,
on iskusi sram, i bol, i smrt,
i preuze ih na se radi tebe."
"Gdje je on? Želimo ga vidjeti", reče Pho-rion.
Bijahu to prve riječi što ih Pho-rion prozbori.
"Vidjet ćete ga", reče čovjek svjetla Pho-rionu.
I straha nestade u Pho-rionu.
Ni ja, Kitha-re, ne bojah se više.
"Kada ćemo ga vidjeti?" upitah.
"Za četrdeset dana uzići će on na nebo onkraj nebesa.
Za četrdeset dana razboljet ćeš se, Kitha-re, jer već sada
nosiš bolest u svojemu tijelu.
U tvojemu tijelu, Pho-rione, bolest je tek počela,
i zato ćeš živjeti nešto dulje od
one koja ti je draga."
.
Pho-rion me uze za ruku.
"Umrijet ćemo?" upita on čovjeka svjetla
i strah mu se vrati u oči.
"Vaša tijela prijeći će u zemlju na neko vrijeme," reče
čovjek svjetla, "ali zlo vas ne će dodirnuti
jer ću ja bdjeti nad vama, iako me više ne ćete vidjeti očima.
Zatim ćete uzići na nebo nad nebesima.
Vidjet ćete Onoga koji je umro za vas. Vidjet ćete ga
i glazba će vam silaziti s usta u taj dan,
i ruke vaše podizat će se prema njemu,
i on će vas zagrliti, jer on je ljubav.
Tada ćete razumjeti što vam sada govorim,
i straha više biti ne će."
Ali ja sam plakala jer nisam željela umrijeti.
Nisam željela da Pho-rion umre.
.
"Tugovat ćete kratko", reče čovjek svjetla.
"A poslije toga vašoj radosti ne će biti kraja."
"Što znači ta riječ, radost?" upitah.
Sada se prvi put lice čovjeka svjetla ozari smiješkom.
"Radost će vas uskoro pohoditi. Dotada, morat ćete čekati
da saznate što je ona."
"Četrdeset izlazaka i zalazaka sunca?" upitah.
"Da, za tebe. Za Pho-riona pedeset izlazaka i zalazaka."
"To je dugo", reče Pho-rion.
"Kada se završi, shvatit ćete da je kratko.
Unatoč tome, dajem vam zadaću."
"Kakva je to zadaća?" upitah.
"Morate učiniti da glazba silazi s vaših usta.
Morate smisliti riječi za tu glazbu koje će ispričati priču o
našemu susretu.
Te riječi urezat ćete u kamen, i u još jedan kamen.
Bit će mnogo kamenja."
.
"Kakvo je to kamenje?" upitah.
"Ono je na mjestu koje ću vam pokazati", odgovorio je.
Zatim nam naredi da ustanemo i pođemo s njim.
Odvede nas do špilje u stijeni u njedrima planine.
Uđosmo u nju i sjedosmo. U njoj bijaše toplo i suho.
"Ovdje ćeš živjeti četrdeset dana", reče mi.
A Pho-rionu kaza:
"Ovdje ćeš živjeti pedeset dana. Deset ćeš dana tugovati
dok i ti ne zaspiš u zemlji."
"Bit ću usamljen", reče Pho-rion.
"Osjećat ćeš se osamljenim, ali ne ćeš biti sam
jer ja sam s tobom.
A kada to vrijeme prođe, ponovno ćeš vidjeti Kitha-re;
i nikada se više ne ćete razdvojiti."
.
Čovjek svjetla izlije nam vodu iz zdjele na glave
i govoraše imena.
"Ovo su tri imena Ljubavi", reče,
"i ona vas prisvajaju za sebe.
Tri oka Gospodara bogova noći
izruguju se s ovim imenima
jer zmija želi biti poput njih,
ali ona to nikada ne može biti.
Tako isto i nebo-brod u hramu izruguje se Nebo-ocu
ne bi li umaknuo njegovoj volji.
Unatoč tome, bit će svladan.
Usta onoga koji pije krv bit će uništena
i pretvorena u prah, i više ih ne će biti."
"Kada će se to zbiti?" upitah.
"Kada minu mnoge godine," odgovori mi,
"nakon jednoga vremena, i još jednoga vremena."
Nismo ovo razumjeli, Pho-rion i ja.
On reče: "Nalažem vam da ovo napišete kao znak
onima koji će biti na ovomu mjestu
u jedno drugo doba, koje tek ima doći."
"Napisat ćemo," rekosmo, "iako ne znamo mnogo riječi
"Znate ih dovoljno", reče čovjek svjetla.
Zatim položi ruku na naše glave.
Zatvorismo oči, a kada ih ponovno otvorismo,
ne bijaše ga ondje.
.
Napisasmo ovu priču u glazbi koja silazi s usta.
Čovjek svjetla iščeze nam iz očinjega vida.
Ali osjećamo da je blizu.
Ne bojimo se.
Bolesna sam i ležim na mekanu tlu špilje. Ne ustajem.
Pho-rion me drži za ruku.
Tko si ti koji ovo čitaš?
Držiš li ovo u svojim rukama poslije jednoga vremena
i još jednoga vremena?
Vidiš li moje lice?
Čuješ li moj glas?
Slušaš li riječi što silaze s mojih usta?
.
Ja, Kitha-ré pišem ovo.
Dariush mi je pokazao nekoliko redaka na kraju, napisanih
grubljim pismenima, koji su glasili:
Ja, Pho-rion, pomogoh Kitha-ré napisati ovo.
 Ležim.
Spavam.

Dan 387.:

Sinoć nisam više mogao pisati. Nisam sklon

sentimentalnosti. Ne uživam u tragedijama. One me tjeraju u
bijes kojemu nema oduška. Uopće nema oduška.
Pa ipak, životna priča Kitha-ré i Pho-riona ispunja me
strahopoštovanjem. I tugom i ljubavlju prema njima (tim
neznancima koje ne poznajem, sirotoj djeci koja su umrla prije
dva milenija).
Ali da završim s prikazom toga dana. Dariush je proveo
dugo vremena u molitvi nad njihovim tijelima. Blagoslovio ih
je znakom križa. Kleknuo je i položio dlan na čela dviju
lubanja. Nekome se to moglo činiti grotesknim, čak sablasnim,
no meni se nije činilo tako, barem ne u tomu trenutku.
Dariush je nijemo plakao, ali na licu mu je istodobno bio
osmijeh. Oborio sam glavu na prsa, žalostan i zbunjen.
Ostatke Kitha-ré prekrili smo kamenjem. Nad Pho-
rionovim ostatcima podigli smo mogilu od kamenja.
Nakon toga počeli smo iznositi pločice škriljevca iz špilje.
Dugo smo puzali naprijed-natrag dok nismo naslagali
pozamašnu hrpu pred ulazom u tunel. U neko doba začuli smo
Vladimirov glas koji nas je dozivao odnekuda odozdo i ugledali
ga pored jezera gdje pogledava prema planinama. Čuvši nas da
ga dozivamo i vidjevši da mu domahujemo uspeo se do špilje i
pomogao nam iznositi pločice. Ukrcali smo ih na LIZ i vratili se
u geološku bazu. Sat vremena kasnije naš raketoplan vratio se
u Kosmos. Ne sjećam se da smo na povratku razgovarali.
Kako mi se neobičnom učinila moja soba kada sam se
vratio u nju! Djelovala mi je jalovom, besadržajnom, poput
prazna prostora u kojemu živi čovjek koji je i sam prazan.
Nisam razumio svoje osjećaje, samo sam ih osjećao. Ponoć je
bila već davno prošla kada mi je Dariush pokucao na vrata i
ušao noseći snop papira u rukama. Skenirao je pločice
nazvavši ih "Kithareina pjesma" i pružio mi automatski
prijevod s manjim ispravcima na margini. Prepisao sam
njegovu dotjeranu verziju u svoje dnevničke bilješke. Bila je
gotovo identična njegovu prijevodu u špilji.
Zahvalio sam mu, a u grlu me je i dalje stezalo pa nisam
bio raspoložen za razgovor.
"Znaš li što znače njihova imena?" upitao sam.
"Kitha označava vodenu pticu koja ćurliče poput gnjurca,
a re znači 'srce'. Rion znači jelen, a pho 'sila' ili 'snaga'."
Otišao je i ostavio me da razmišljam o značenju svega toga.

Dan 388.:

Noćas sam usnio još jedan čudnovat san: stojim na obali

jezera čija je površina prekrivena lopočima. U daljini su
snijegom pokriveni vrhovi planina. Pada suton, nebo je
ispresijecano nijansama crvene i ljubičaste boje. Promatram
tamnoputa dječaka koji sjedi na stolcu uz vodu što mrmori i
napeto gleda u listove papira na stalku. Na rame mu se
naslanja veliko čelo, a u desnoj ruci drži gudalo. Podiže gudalo
i upravo se sprema zasvirati.
"Kako se zoveš?" pitam ga.
On podiže pogled, nasmiješi mi se i veli: "Pa ti znaš kako
se zovem, pitaji."
U taj mah munja propara nebo s kraja na kraj horizonta.
"Moramo otići odavde!" viknem ja.
"Zašto?" pita me dječak gledajući znatiželjno u mene.
 Odjednom površina jezera plane stotinama plamenova.
Budim se i pokušavam doći do zraka, srce mi divlje lupa.
Je li on moj sin, onaj kome sam mogao biti otac da sam
kojim slučajem izabrao drugi put? Je li on prošlost kakva je
mogla biti? Je li on budućnost? Je li on priča Kitha-ré i Pho-
riona, prenesena u jedan jedini simbol? Ili je samo još jedan
plod mojega zabludjelog uma?

Dan 390.:

Iznimno važan dan za našu ekspediciju. Otvorena je

stražnja trećina hramskoga broda. Radijacija ne prelazi razinu
opasnu za ljudsko zdravlje. Unutra su pronađeni svakovrsni
uređaji za obnovu vode i kisika, posve različiti od naših, ali
prepoznatljivi po otvorima za ventilaciju i cijevima za vodu
kojima je razvođena u druge dijelove broda. Dobar dio gornjega
prostora u prostoriji zauzimaju potpornji krila koja se mogu
uvlačiti. Radi se o dva golema jednakokračna trokuta,
oslonjena na podlogu, kojima se nekoć upravljalo pomoću
zupčanika i hidraulike koji odavno ne funkcioniraju. Između
njih visi golemi žiroskop povezan strujnim krugom za zid i
uređaj za uvlačenje krila. Cijela ova konstrukcija zapravo je
cjelina sastavljena od tri žiroskopa, jednoga unutar drugoga.
Prostorijom dominira nuklearni reaktor prevučen crnom
slitinom koja značajno smanjuje radioaktivnost. Gorivo u
njemu, premda tisuće godina staro, očito je izgubilo samo
neznatan dio svoje snage. Ono je omogućavalo potisak kroz
četiri glavne propulzijske cijevi na donjemu dijelu broda i
odlazilo u nešto manje cilindre, povezane s izlaznim otvorima
na brodskome trupu koji su očito korišteni u uvjetima nulte
gravitacije.
 Večeras smo imali priliku gledati trosatnu prezentaciju na
panoramskim zaslonima. Među nekolicinom intervjuiranih
znanstvenika bio je i Xue, no on nije dobio počasno mjesto jer
je pozornost sada usmjerena prvenstveno na aerodinamična
svojstva broda i na nuklearnu fiziku. Dali su mu samo
šezdeset sekunda koje je on iskoristio tako što je istaknuo da
je na repnome dijelu broda uočljiv niz posebnosti koje ukazuju
na značajne zahvate nakon njegova slijetanja na planet.
Upozorio je na tri malena otvora na polovici puta prema
pregradnome zidu (na to je uslijedio prikaz fotografije tih
otvora koji je trajao tri sekunde). Ova tri otvora prvi put su
uočena nakon što je s pregrade na središnjemu dijelu broda
uklonjena vanjska oplata od crne slitine. Xue je tom prilikom
rekao kako se isprva vjerovalo da su ova tri otvora bila
korištena za nemehaničku cirkulaciju zraka unutar broda.
Moguće je, isto tako, da su kroz te otvore nekoć prolazile cijevi
kojima je tijekom leta u prednje dijelove broda pristizao topli
zrak iz reaktora, rekao je. Takva su objašnjenja po njegovu
mišljenju površna jer je brod opremljen drugim, puno
djelotvornijim cirkulacijskim sustavom.
Na kraju je istaknuo da se uzorak s trojednim otvorom
može naći na drugim mjestima u hramskome kompleksu
naglasivši da se prisutnost ovih novootkrivenih otvora ne bi
smjela previdjeti niti olako odbaciti kao nevažna. U sljedećemu
vizualno- -zvučnom prilogu vidjeli smo kako se rukuje
divovskim žiroskopima koji se, premda veoma stari, i sada
lijepo vrte. Nakon toga uslijedili su drugi, zadivljujući prilozi.

Dan 391.:

Dva manje važna događaja koje je ipak vrijedno zabilježiti:

Kapetan broda poslao mi je šifre za otvaranje dizala za KC
palubu. Donio mi ih je dostavljač. U popratnomu pisamcu
ponovio je svoj raniji poziv da se preselim na gornju palubu.
To, naravno, ne ću učiniti. Unatoč njegovoj brizi, na kojoj sam
mu zahvalan, to bi samo povećalo moj osjećaj izoliranosti i
zatvorenosti.
Kapetan mi je uz to poručio da mi, želim li još neko vrijeme
ostati na palubi B, može osigurati određeni stupanj imuniteta
budući da je upozorio ODI da drži ruke podalje od mene, a
kada smo već kod toga, i od drugih ljudi na brodu. Upozorio
me je da se ne koristim uobičajenim e-komunikacijama jer su
poruke koje dobivam i šaljem preko maxa najvjerojatnije pod
neprekidnim nadzorom pa se ne bih trebao koristiti njime u
traženju pomoći s KC palube jer će ODI presresti moj poziv i
prije no što stigne tamo. Zatreba li mi utočište, moram što prije
do prvoga dizala koje vodi na KC palubu, tako mi je savjetovao.
Pročitavši pisamce krenuo sam u kraću šetnju palubom B
i otkrio najbliže dizalo, udaljeno petnaestak minuta hoda, u
poprečnoj uličici br. 22, između lijeve strane broda i središnje
avenije.
Drugi događaj: Dariush mi u pisamcu gurnutu pod vrata
dok sam drijemao poručuje da će sljedeća tri dana biti u
svojemu uredu u Dolini tornjeva, gdje će pomagati u
dešifriranju hijeroglifa s uputama za rukovanje mehanizmom
u stražnjemu dijelu hramskoga broda.
Pisamce je završio uvjeravajući me da je pločice s
"Kithareinom pjesmom" smjestio na sigurno, kod Paula. Brine
ga što svaki prevedeni dokument završi u rukama ODI-ja.
Posebno je zabrinut zbog mogućnosti da pjesma zbog svojih
religijskih implikacija nestane.
Dan 392.:

Čovjek nikada ne zna što ga čeka. U želji da provjerim

koliko vremena bi mi bilo potrebno za bijeg napravio sam
pokus i potrčao prema dizalu. Trebalo mi je 12,5 minuta da
stignem do njega i još petnaest sekunda da utipkam šifru i
otvorim vrata. Drugim riječima, od trenutka izlaska iz sobe do
predvorja na palubi KC trebalo mi je ukupno 13 minuta. Nije
loše, ali dogodi li se što neočekivano, hoću li imati toliko
vremena?
Stigavši u predvorje palube KC zamolio sam jednoga od
članova osoblja da me odvede Paulu Yusupovu. Kada mi se on,
nekoliko minuta kasnije, pridružio, otpočeli smo vrlo ugodan
razgovor. Majka i beba su dobro, rekao je. Pia je "bolshoi - vrlo,
vrlo velika". Puno spava, čita, stalno nešto prtlja po stanu,
pravi cvjetne aranžmane od raznovrsna cvijeća s Nove koje joj
donose njihovi prijatelji piloti.
Dao sam mu svoje najnovije dnevničke bilješke.
Razgovarali smo i o drevnoj pjesmi koju smo Dariush i ja
pronašli. Rekao mi je da je pročitao prijevod i da ga je pjesma
dirnula. Drago mu je što su ovaj mladić i djevojka bili na
određeni način prisutni na njegovu vjenčanju. Rekao sam mu
da me je veselilo ostaviti tirkiznu kocku pored vodopada, kao
uspomenu na njihovo vjenčanje. Zahvalio mi je i ispričao se
što nije mogao poći sa mnom jer se morao vratiti među posadu.
Upravo uvježbavaju navigacijske protokole pripremajući se za
polijetanje koje je predviđeno za šest tjedana. Glavnina posla
bit će na brodskome računalu, objasnio mi je, no jednako su
važni čovjekova podrška i njegov nadzor. Njegovi ljudi dobro
poznaju proceduru predviđenu za polijetanje, ali najbolje ju je
od vremena do vremena uvježbavati kako ne bi došlo do kakve
omaške. Rekao sam nešto o tome kako lako zaboravljamo
važne stvari. Uvijek od buhe pravimo slona, a od slona buhu,
rekao je. Tako sam se još jednom uvjerio da taj čovjek ima
bogat duhovni svijet koji je isprva nevidljiv onima koji ga
površno poznaju. Ovaj čovjek koji voli vitlati mačem zapravo je
vrlo razborit i oštrouman.

Dan 401.:

Dijete je rođeno! Djevojčica!

Pia je rodila tjedan ranije nego što je bilo predviđeno; porod
je bio veoma dugačak i težak, ali majka i dijete posve su dobro.
Nisam ih još vidio. Vijest sam primio od svojega dragog Igbo-
Britanca koji je, smiješeći se od uha do uha, pokucao na vrata
moje sobe i glasno me izvijestio o sretnomu događaju. ODI je
u tomu času nesumnjivo odmah doznao za ovaj događaj, preko
mojega maxa. E, pa, neka znaju! Neka samo pokušaju nešto.
Zažalit će.
"Paul kaže da Pia treba nekoliko dana odmora i da će tada
moći primati posjete", rekao mi je Loka. "Možete svratiti bilo
kada, 404. dana ili poslije. Šifru imate."
"Pozdravi ih u moje ime."
Gorim od nestrpljenja. Jednostavno ne mogu čekati. Ali,
jao! Loka mi je u dahu izbrbljao svu silu informacija. Elf i
njegova šumska družina sada su doznali da imam šifru - ako
me žele zatvoriti, zaskočit će me. Nakon toga imali bi na
raspolaganju cijelu gamu poteza kojima mogu dezinformirati
javnost. Mogu me proglasiti serijskim ubojicom, luđakom koga
je potrebno strpati iza rešetaka. Mogu me ubiti i kasnije to
pravdati pružanjem otpora uhićenju.
Možda bih se ipak trebao preseliti kat iznad. Ne, to bi
značilo kapitulaciju.
Dan 403.:

Dariush je danas na nekoliko sati svratio na brod, tobože

radi istraživanja na glavnome računalu, no pravi je razlog bio
njegova želja da vidi novorođenče. Nakratko je došao do moje
sobe i otišli smo u šetnju.
“Nosim ti nekoliko poruka, Neile. Pia i Paul raduju se što
ćeš sutra vidjeti njihovo dijete, naravno, ako možeš doći."
"Štooo! Ako mogu doći! Bit ću pred njihovim vratima još
prije izlaska sunca."
"Upravo dolazim s njezina krštenja. Zove se Katherine
Teresa. Zdrava je k'o dren. Smeđe je puti i ima oči na majku,
ali i dosta očeva. Prekrasna je."
Dariush mi je pružio list papira. Na njemu je bila ispisana
mješavina slova i brojki. Nasmiješio sam se prepoznavši u njoj
osebujan algoritam na kome smo Xue i ja radili u mladosti.
"Ovo je od Ao-lija?"
"Da, to je šifra za otvaranje njegovih vrata. Moli te da
pronađeš njegovu najdražu knjigu - onu o kojoj ste razgovarali.
Uz to, moli da hi knjigu i skulpturicu jelena odneseš u svoju
sobu."
"Moja soba nije najpogodnije mjesto za čuvanje takvih
stvari. Zašto traži da ih donesem?"
"Nije mi rekao. Spomenuo je, međutim, da se umiješao u
polemiku s kolegama u povjerenstvu i s drugim
povjerenstvima koja istražuju tornjeve i hramski brod."
"Je li ti objasnio u čemu je problem?"
"Misli da im je stalo do toga da što prije dođe do novih
otkrića. Vrijeme nam istječe, shvaćaš. Odlazimo za trideset dva
dana. Prema važećim propisima, sve osoblje mora se vratiti na
Zemlju jer će se tražiti opsežan izvještaj o misiji. Vjeruje se da
će otkrića i radovi naših znanstvenika - svih znanstvenika -
doprinijeti stvaranju pozitivna ozračja za financiranje nove
ekspedicije. Xue pak smatra da smo već otkrili dovoljno da
opravdamo financiranje nove ekspedicije."
"Ne razumijem. Što zapravo želiš reći?"
"Nekoliko timova očajnički želi doći do važna otkrića s
kojim žele upoznati one dolje na Zemlji."
"Ali već imamo na tone važnih otkrića!"
"Da, no oni žele dragulj koji će svojom ljepotom nadmašiti
sve ostale u njihovoj kruni. Žele pokrenuti brod. Naši
generatori to ne mogu - reagira jedino ona jednostavna
hidraulika u tornjevima."
"Pokrenuti brod? Želiš reći da žele osposobiti brod za let?"
"Ne, to je još uvijek u domeni fantastičnoga. Zasada se
nadaju da će uspjeti aktivirati sklopove, uključujući
jednostavne funkcije poput originalne rasvjete, ali i one daleko
složenije kao što je staklena pločica u zapovjednome centru za
koju vjeruju da je računalni ekran. Pokaže li se to točnim,
misle da bi im to omogućilo pristup digitalnim arhivima koji
su po njima ugrađeni negdje na brodu. To bi im, opet,
omogućilo da izbace krila, analiziraju odnos između brončanih
ruku i krila, testiraju odnos između žiroskopa i zapovjednoga
centra te aktiviraju mnoge druge funkcije."
"Jesu li prokljuvili kako će doći do originalnoga izvora
energije?"
"Nisu još. To je možda sreća jer se može pokazati da su sile
u reaktoru, premda sada neaktivne, mnogo, hm, osebujnije no
što pretpostavljamo. Dr. Xue savjetuje da budemo vrlo
oprezni."
"Tako i treba! Loša je znanost - vrlo loša znanost - prtljati
s takvim silama, a ne znati kako one djeluju."
"Xue vjeruje da je brod svoju propulzijsku moć i unutarnju
energiju dobivao od reaktora, ali ne zna kako je to
funkcioniralo. Ne znaju ni nuklearni fizičari. Ovi drugi uvjereni
su da je postojao sustav s dvije razine, jednom za propulziju i
drugom s pomoćnim mini-reaktorom koji je opskrbljivao
energijom unutarnje brodske sustave."
"Na čemu zasnivaju svoje uvjerenje?"
"Čini se ipak da postoji još jedan element na vrhu glavnoga
reaktora, deset puta manji od njega. Na strani okrenutoj
prema prednjemu dijelu broda nalaze se tri malena otvora. Ti
otvori sada su zatvoreni antiradioaktivnom oblogom. Na istoj
su razini kao i tri otvora u pregradi. Nuklearni fizičari i
tehničari misle da su kroz njih bili provučeni kablovi."
"Bojim se da stvaraju prenagle zaključke s obzirom na to
da ovdje imamo posla s nuklearnom energijom."
"Kažem ti, očajnički žele postići nešto spektakularno."
Pogledao je na svoj ručni sat. "Neile, moram ići. Kasnim s
prijevodima, a raketoplan polazi za pola sata."
Pozdravili smo se. Otišao sam ravno k Xueu, uzeo njegovu
Bibliju i njegova željeznoga jelena, pogladio malenoga pjesnika
po glavi i vratio se u svoju sobu.
Da je Xue bolje razmislio, bio bi zamolio Paula da ih zadrži
kod sebe na čuvanju.

Dan 404.:

Kada sam jutros izlazio iz svoje sobe, u hodniku je stajao

agent ODI-ja. Nije mi rekao ni riječ - pratio me je do restorana
sa samoposluživanjem, a kada sam završio s doručkom, pratio
me je natrag. Odlučio sam priuštiti mu malo veselja pa sam
krivudao labirintom uličica približavajući se sve više ulici br.
22. Toliko se nahodao da se na kraju umorio; pažnja mu je
uvelike popustila i zaostao je za mnom više od pola bloka.
Skrenuo sam u ulicu br. 22 i, premda sam hramao, podbrusio
sam pete i potrčao što sam brže mogao prema dizalu na palubi
KC, utipkao šifru i ušao unutra. Nisam se osvrtao. Vrata su se
zatvorila i dizalo me odvezlo gore. Ne znam je li me uočio.
Paul me je uveo u spavaću sobu. Pia je ležala na krevetu;
oči su joj bile zatvorene i doimala se nadasve spokojno, premda
malko izmoždeno. Dijete joj je počivalo pod desnom rukom,
povijeno u pelene i jednostavno prekrasno, bez mane,
promatrajući me radoznalo svojim krupnim crnim okicama.
Kleknuo sam pokraj kreveta i poljubio malenu u čelo.
Zaplakala je i probudila Piju.
Dali su mi da je neko vrijeme držim. Nikada u životu nisam
držao dijete u rukama, čak ni u svojemu selu prije toliko
godina. Bake su uvijek imale monopol na takve stvari, a moj
roditeljski instinkt još se nije bio probudio.
Sada se, međutim, potpuno rascvao - naprosto me je
preplavio. Bio sam zaljubljen - do ušiju.
"Sviđa li vam se, Neile?" upitala me je Pia.
Kimao sam glavom gore-dolje.
Kada sam napokon došao do riječi, prošaptao sam:
"Katherine Teresa."
Sav zanesen dugo, dugo nisam mogao odlijepiti pogled od
njezina lišća, a i ona je gledala u mene. Na kraju me je Paul,
knez-vitez, potapšao po ramenu i rekao mi da dijete mora jesti;
došlo je vrijeme da odem. Vratio sam princezu njezinoj majci i
zbunjeno, nespretnim riječima, čestitao njezinim roditeljima.
Na kraju smo se rukovali, zagrlili i izljubili.
Spuštajući se stubištem na donju palubu neprekidno sam
razmišljao: Oh, ljudski rode, zašto, zašto si tako slijep kada
možeš imati ovo!
POVRATAK
"Reci mi," reče, "moraš reć –
kakav si čovjek ti?"
Samuel Taylor Coleridge,
Pjesma o staromu mornaru
 .

Dani nemaju više nikakva značenja.

Pišem da sačuvam duševno zdravlje.
Zašto pokušavam sačuvati duševno zdravlje? Poslije svega
što se dogodilo, jesam li još duhom zdrav?
.
Postoji li nada onkraj svake nade? Je li ta nada životinjska
iskra u nama koja nas tjera da guramo dalje i onda kada se
dogodi ono najgore - najgore od najgorega - ono što je mračnije
od usta krvopije?
.
Nisam namjeravao to učiniti. Nije tako počelo.
Počelo je s nesretnim slučajem.
Ne, počelo je lažju.

Pokušat ću se prisjetiti kako se zbilo.

Sutradan poslije mojega posjeta malenoj Katherine
Dariush se iznenada vratio na Kosmos. Pronašao me je u mojoj
sobi i htio je da svakako prošetamo rekavši da želi sa mnom
povjerljivo razgovarati o nečemu.
Rekao mi je: "Neile, uznemiren sam. Dovršio sam prijevod
teksta na pločici pronađenoj u srednjemu tornju. Radi se o
brončanoj pločici ugrađenoj u zid iznad kugle."
"Što piše na njoj?" upitao sam.
Ne odgovorivši mi usporio je korak i nas dvojica skrenusmo
u prvu nišu s umjetninama koja nam se našla na putu. Ondje
mi je s lista papira pročitao ovo:
Tebi, koji nam dolaziš sa zvijezda,
otvaramo širom put među izobilnim jezerima.
 Prijeđi niski most između vođa
i znaj da je to visoka cesta.
Naš bog izražava ti dobrodošlicu
u domu svojega svjetla
na ovomu nebu iznad nebesa.
Tri tornja njegove su oči,
iz njih isijava svjetlost njegove slave.
Naš nebo-brod spava i čeka tvoj dolazak,
i premda nas više nema tu, predajemo ga tebi
u čast tvojoj svjetlosti, bilo to ubrzo ili za mnogo
vjekova.
.
Mi smo gospodari trinaest zvijezda na zapadu,
koje će ti tornjevi pokazati.
Mi smo gospodari osamnaest zvijezda
koje su blizu, koje su tri plamena Gospodara
bogova noći.
Otvori vrata u zidu i pogledaj.
Otvori oči tornjeva k plamenu Gospodara bogova
noći.
Kada sine u punu sjaju, njegova zvijezda danica
dat će snagu brodu
da upoznaš njegovu veličinu i uzdigneš se njime,
kao što i mi jednom uzjahasmo strijelu bogova.

Dariush se namrštio i pogledao me.

"Zanimljivo", rekao sam.
"Pozivaju posjetitelje iz drugih svjetova da uzmu udjela u
njihovoj slavi i moći. Njihova je moć istoznačna njihovoj slavi,
shvaćaš."
"Tebe to uznemiruje? Da sam na tvojemu mjestu, ne bih
se toliko zamarao prikrivenim značenjem te pjesme. Ona je
jedan od njihovih mitova."
 "Poručuje nam da učinimo upravo ono na što Xue
upozorava druge znanstvenike da ne čine. Zabrinut sam."
"Jedino što mene zabrinjava, Dariushe, jest loša znanost.
Slijepa metodologija - ona je ono što bi nas trebalo
zabrinjavati."
"Neile, negdje duboko u duši osjećam tjeskobu. Baš kao
onoga dana kada smo se spustili u onu prekrasnu dolinu.
Blagoslovio sam vodu jezerca, a onda su u meni iznenada
odjeknuli drevni glasovi straha i očajanja. Sjećaš li se?"
"Dobro se sjećam."
"Imam isti osjećaj kao tada. Nešto ne valja, a ne znam što.
Ne bismo trebali odmah poslušati ove naputke iz prošlosti. Ti
ljudi su bili zli."
"Ali ponosni na svoje uspjehe i željeli su ih pokazati svima."
"Da, bili su ponosni. Pitam se jesu li u njima, u tami
njihove oholosti, djelovali još neki duhovi?"
Opet teologija. Nisam joj vjerovao.
"Što misli Xue?" upitao sam.
"Iz svoje perspektive smatra da se moramo bolje upoznati
s optikom i načinom funkcioniranja broda prije no što ga
izložimo punoj snazi..."
"Očiju božanstva."
"One su više od očiju. Kao što znaš, riječ je o izvanrednu
izumu ovijenu najodvratnijom mitologijom. Ti mitovi nemaju
moć nad nama u duhovnomu smislu, ali njihovi izumi mogu
je imati. K tome, Neile, čovjek je i dalje podložan obmanama."
"Obmanama? Zašto bi nam lagali? Željeli su da im se
divimo, možda čak da padnemo ničice u strahopoštovanju
kada pomislimo na njih."
"Moguće", odgovorio je namrštivši se i spustivši pogled
zadubljen u svoje misli. "Moguće. Nadam se da njihova zloća
ne ide dalje od toga."
 "U svakom slučaju, to nije tvoja odgovornost.
Pretpostavljam da će povjerenstva, kada ovo pročitaju, donijeti
svoju odluku."
"Ne namjeravam im dati ovaj dokument. Bojim se da bi ih
to moglo samo potaknuti da nastave nepromišljeno po svome."

Ali Dariush nije uzeo u obzir ostale čimbenike. Hijeroglife

na pločici dao je na prijevod glavnome računalu, a to je značilo
da je netko, u nekomu trenutku, mogao pročitati dokument.
Tako je i bilo. Dokument je izišao iz njegovih ruku i našao se
u rukama slijepaca.
Ljudska motivacija veoma je rafinirana. Oni koji su slijepi
ne "vide" vlastitu sljepoću. U tomu pogledu ne razlikujem se
od drugih. Ne sjećam se više kako je došlo do toga da su
odgovorni postupili po uputama drevnih gospodara noći.
Možda im je netko šaptao nešto u uho. Možda im je šaptala
samo njihova ambicioznost. Kada se danas osvrnem na to
vrijeme, pitam se nisu li možda žudjeli za svojim draguljem u
kruni, za spektakularnim otkrićem, sigurni da će ono zasjeniti
zlo koje su učinili tijekom putovanja - činjenicu da su počinili
ubojstvo i mnoštvo drugih nepravda. Jesu li možda mislili da
će im, kada se jednom vrate na Zemlju, sud, zadivljen njihovim
podvigom, progledati kroz prste, previdjeti njihove zločine i
kvalificirati ih kao neznatne prekršaje? Ne znam što im se
vrtjelo po glavi. Znam samo da je ODI dao konačno odobrenje.
Ako se dobro sjećam, priopćenje je dano otprilike tjedan
dana prije planiranoga odlaska s Nove. Mediji su obznanili da
smo pred iznimno značajnim otkrićem, da će to biti pravi
trijumf s kojim ćemo se, ovjenčani slavom, vratiti na Zemlju.
Pokušao sam stupiti u kontakt s Xueom, no on se još nije
bio vratio u svoju sobu otkada sam ga posljednji put vidio.
Poruke mi nije slao, a ako i jest, nisu stigle do mene. Na poštu
koju sam mu slao s mojega maxa nije odgovarao. Dariush
također nije bio na brodu.
U prikazima u prostoriji s panoranskim zaslonom
emitirani su intervjui sa šefovima povjerenstava, istodobno sa
zornim prikazima tornjeva, prednje strane litice i broda koji je
tiho čekao. Od svih članova povjerenstava koji su govorili
odsutan je bio samo Xue. Tekst dokumenta koji je Dariush
preveo prepričavan je i hvaljen do neba. Inicijativa je
pokrenuta i dolijevala je ulje na vatru potkrjepljujući ostale
razloge, izgovorene i neizgovorene.
Postupak je bio opisan unaprijed. Kugle u trima
tornjevima podići će se prije zore sutrašnjega dana. Ostat će
pokrivene do podneva. Iz "očiju" lika urezana u litici izvadit će
se kameni zatvarači. Kada sunčev azimut i visina budu u
optimalnu položaju, skinut će se pokrov s kugli, a prizme u
njima preusmjerit će optičke zrake tako da uđu u hram i
pogode stožac u nosu broda, prođu kroz više trostrukih otvora
i prizmi i zatim pogode tri sićušna otvora u mini-reaktoru u
stražnjemu dijelu broda, gdje će rastopiti crnu oplatu i doći u
kontakt s uređajima u brodu. Koncentrirana solarna energija
aktivirat će mini-reaktor i brod će se probuditi.
Sljedećega jutra, nakon neprospavane noći, ustao sam
rano i zaputio se prema prostoriji s panoranskim zaslonom na
mojoj palubi. U njoj je bilo samo nekoliko ljudi i pratilo
program uživo koji je bio već započeo. Bili su to uglavnom ljudi
zaposleni na održavanju jer je većina znanstvenika bila dolje u
dolini, kod hrama, nastojeći se što više približiti brodu.
Gledao sam kako se podižu hidraulični stupovi. Snimale
su dvije kamere: jedna je bila smještena u jednomu od
tornjeva, a druga se nalazila na udaljenosti od stotinjak
metara. Zatim je kamera prešla na široko paniranje i prikazala
sva tri tornja, jasno vidljiva pri prvoj blijedoj svjetlosti zore.
Srednjemu je nedostajao gornji dio zida tako da se jasno
vidjela njegova kugla kako stoji nepomično na motki koja joj je
služila kao oslonac, izložena, ali zastrta pokrovom. Budući da
su gornji dijelovi zida na dvama drugim tornjevima, nešto
poviše u planini, bili manje-više očuvani, svjetlosne zrake
usmjerit će se s njihovih kugli kroz njihove okrugle prozore.
Izveden je kratak eksperiment s posljednjim blijedim
zrakama zvjezdanoga svjetla na zapadu. Tri minijaturne zrake
munjevitom su brzinom preletjele dolinu i pogodile oči lika
urezana u litici, zaštićene čeličnom pločom; zrake su progorjele
ploču i u njoj izbušile sićušne rupe. Zatim su kugle ponovno
pokrivene. Podignuta je platforma do razine na kojoj su se
nalazile oči božanstva; tehničari su uklonili ploču i izvadili
kamene zatvarače iz očiju. Krupni je plan pokazao kako jedan
od optičara stavlja zatvarače na pod platforme. Platforma se
zatim spustila na zemlju pred otvorena vrata i tehničari su ušli
u hram. Nad vrhovima planina granulo je sunce; čekali smo.
Intervjui s tehničarima u tornjevima i u stražnjemu dijelu
broda nastavljeni su tijekom cijeloga jutra. Nešto prije podne
na glavnome ekranu pojavilo se područje u neposrednoj blizini
broda. Stotinjak specijalista motalo se amo-tamo, ulazilo i
izlazilo kroz glavni ulaz u sredini broda. Zatim je intervjuiran
jedan nuklearni fizičar koji je stajao ispred reaktora.
Pokazujući prema tomu golemom crnom mamutu i njegovu
malenu dodatku na vrhu objasnio je da su inženjeri postupili
razborito kada su razdvojili energetske funkcije namijenjene
propulziji i opskrbi unutrašnjosti broda električnom
energijom; učinili su to kako bi osigurali nesmetano
funkcioniranje sustava za održanje života i drugih funkcija na
brodu u slučaju zaustavljanja rada stroja ili mogućega kvara
na glavnome reaktoru. Za nekoliko trenutaka vidjet ćemo
ingeniozan proces kojim su "izvanzemaljci" obnavljali ili čak
povećavali količinu goriva u jezgri svojega reaktora,
objašnjavao je u zanosu. Metodu sličnu ovoj koristili su
vjerojatno i na svojim međuzvjezdanim putovanjima, a nakon
što su podigli bazu na ovomu planetu, svoje su optičke
instrumente prilagodili proizvodnji energije na terenu.
Na panoramskome zaslonu pojavila su se, usporedo jedan
s drugim, četiri prizora. U prvomu, s lijeve strane, bio je širok
prikaz triju tornjeva. U onomu do njega, u krupnomu planu,
litica s urezanim krilatim božanstvom koje zuri u dolinu. U
trećemu, prostorija u samoj sredini hrama, s pogledom na nos
broda i na ljude koji su se i dalje motali unaokolo, živo
raspravljajući i provjeravajući instrumente. Uzbuđenje je
dosegnulo vrhunac. Na kraju, u desnomu dijelu ekrana,
unutrašnjost stražnjega dijela broda, u kojemu su se okupili
fizičari, jedni pogleda uprta u reaktor, drugi smiješeći se
prema kameri.
Iznenada, u trećemu dijelu ekrana pojavio se glavni ulaz u
brod - bilo je očito da ondje vlada metež. Pogledao sam
pažljivije. Na rampi je stajao Xue koji se pokušavao probiti do
glavnoga ulaza, a sučelice njemu, pred samim ulazom, stajao
je znanstvenik koji mu je ispruženom rukom prepriječio put.
Xue je urlao prema njemu. Čuo sam da izvikuje riječi "fisija" i
"izotopi", a zatim su na rampu dotrčali vojnici i odvukli ga s
nje nakon čega je nestao iz vidnoga polja. Nije mi bilo jasno što
Xue pokušava učiniti i kamo su ga odveli.
Odbrojavanje je počelo: Pet minuta. Tri minute. Dvije
minute.
U trenutku kada je glas počeo odbrojavati posljednju
minutu, na zaslonu se pojavio muškarac koji je istrčao kroz
hramska vrata i skočio na lebdeću platformu. Povukao je
polugu za upravljanje i platforma se najvećom brzinom počela
dizati upravo u trenutku kada je glas odbrojavao "deset...
devet... osam...".
Kamera je zumirala krupni plan. Bio je to Xue. Prignuo se
i uzeo nešto s poda. U ruci je držao kameni zatvarač koji je
mahnito pokušavao ugurati u srednje oko.
 "Tri... dva... jedan..."
Istodobno, s kugli u tornjevima skinut je zaštitni pokrivač
i tri zrake sijevnuše preko doline - srednja u ravnoj crti,
ciljajući prema srednjemu oku, druge dvije spajajući se s
njom. Sve se dogodilo brzinom svjetlosti, no meni se činilo da
gledam usporeni film. Skočio sam na noge upravo u trenutku
kada je zraka pogodila Xueovu desnu ruku.
"Ne!" vrisnuo sam. "Ao-li, ne!"
Nastao je bljesak - ruka mu je planula. Ustuknuo je, no
nije se pokolebao. Koristeći se objema rukama, s ono malo
snage u mišićima i kostima koliko mu je još preostalo,
pokušavao je i dalje prepriječiti ulazak zraci. Bilo je prekasno.
Druge dvije zrake već su bile unutra.
Xue je odskočio natrag - obje su mu ruke gorjele; uto ga je
zraka pogodila u glavu, na što se Xue zavrtio i srušio se s
platforme udarivši o kameni pločnik duboko pod sobom.
Sada se na svim četirima dijelovima zaslona moglo vidjeti
odmicanje zraka: sijevale su preko doline, kroz oči lika
božanstva na litici, kroz unutrašnjost hrama, stopile se u
jednu na vršku stošca u nosu broda, sijevnule kroz srednji dio
broda, prošle kroz tri sićušna otvora u pregradi. Sada su
progorijevale sebi put kroz crnu oplatu mini-reaktora.
Sva četiri prikaza odjednom su se zabijelila - trajalo je to
jednu mikrosekundu - a zatim su se zacrnila.
Stajao sam ondje i zurio u neprobojan zid. Dahćući, usta
otvorenih u nijemu kriku zaprepaštenja, očajnički sam želio
doznati što se dogodilo, očajnički sam želio spasiti Xuea, iako
mu više nije bilo pomoći.
Ljudi oko mene bili su također na nogama i uznemireno
rapravljali o onome čemu su upravo svjedočili, osupnuti onim
što se dogodilo znanstveniku na platformi, zbunjeni
iznenadnim gubitkom slike na ekranu.
 "Oh, Bože, oh, Bože", stenjao sam grabeći što sam brže
mogao šetnicom u smjeru svoje sobe. Uključio sam max i
utipkao program na kojemu sam očekivao da ću vidjeti
odvijanje eksperimenta u hramu. Ekran je bio prazan. Tek
riječi: prijenos prekinut.
Utipkao sam satelitski pogled na planet. Pojavio se
Kontinent 1, a u njegovu središtu, posred planina, gorjela je
jarka zvijezda. Nakon višekratna zumiranja ugledao sam ono
od čega sam strepio, ono što sam na neki način znao da ću
vidjeti, ali nisam mogao sebi priznati.
Cijelu dolinu između zapadnoga i središnjega lanca i
šezdesetak kilometara sjeverno i južno od hrama gutao je
plamen; golema vatrena kugla širila se i dalje na sve strane od
svojega užarenog središta. Gusti oblaci dizali su se u nebo oko
vatrene oluje tvoreći oblak u obliku gljive, veći od ijednoga koji
je čovjek ikada proizveo.
Jedva dišući vratio sam zumiranu sliku na normalnu i
kontinent se počeo postupno smanjivati sve dok nisam vidio
zapadni i istočni ocean. Zumirao sam na zapadnu obalu i vidio
goleme valove koji su se strahovitom brzinom udaljavali od
obale.
Potražio sam Glavnu bazu, sjeverozapadno od područja u
kojemu se nalazio hram, i vidio da nije izravno pogođena
eksplozijom, iako su zgrade podrhtavale, a LIZ-ovi se prevrnuli
na bok dok su se u zemlji otvarale raspukline. Ljudi su bježali
u svim smjerovima.
Isto se događalo posvuda, kao da je zdrobljen sam
kontinent, kao kada zrcalo pogodite kamenom pa se krhotine
rasprše u svim smjerovima. Iz ugašenoga vulkana,
sjeveroistočno od mjesta katastrofe, kuljao je oblak pare. Krda
sisavaca panično su bježala ravnicama; s one strane
kontinentalnoga grebena kitovi su zaranjali u dubinu. Zemlja
pod raketoplanom parkiranim u pomorskoj bazi iznenada se
rastvorila i letjelica je završila u moru.
 Vratio sam sliku u normalu i vidio da je jarka zvijezda u
središtu katastrofe počela venuti i da ju je sada zamijenio
oblak koji je proždirao sve oko sebe, tako gust i tako visok da
mu je vrh sezao dvadeset ili trideset kilometara visoko.
Sjeo sam i buljio u grozotu koja se odvijala pred mojim
očima.
Stotinu, dvije stotine kilometara daleko od epicentra šume
su bile zbrisane s lica zemlje. Udaljene savane prekrivao je
gust oblak dima.
Xuea više nije bilo. Stotine ljudi pretvorile su se u paru.
Gdje je Dariush? Danima ga nije bilo na brodu. Požurio
sam prema njegovoj sobi. Kucao sam snažno na vrata, ali nitko
mi nije odgovorio iznutra. Otrčao sam prema najbližemu dizalu
i spustio se na najnižu razinu. Vrata se nikako nisu dala
otvoriti i onda sam se sjetio da je za pristup PHM-u potrebna
posebna šifra.
Udarao sam šakom po vratima, no sve je bilo uzalud.
Vratio sam se na palubu B i požurio šetnicom prema dizalu za
KC palubu. Utipkao sam šifru, ušao u dizalo i pritisnuo tipku
za PHM. Odvezlo me je dolje i kada smo stigli do dna, vrata su
se otvorila.
Obreo sam se na palubi za raketoplane. Samo je jedan bio
u pristaništu, a platforma za ukrcaj bila je otvorena. Nekoliko
je ljudi uznemireno jurcalo amo-tamo. Primijetio sam Jana
koji je žurio ravno prema raketoplanu i presreo ga.
"Znaš li što se dogodilo?" upitao sam ga.
"Znam", odgovorio je pogledavši me značajno. "Idem dolje.
Pokušat ću spasiti što se još da spasiti."
"Ne približavaj se epicentru. Izbjegavaj središte
kontinenta; radijacija se širi posvuda; izvuci se što prije
možeš."
"Lokin raketoplan je bio u dolini. Izgubili smo ga. Poginulo
je mnoštvo ljudi. Ima još jedan raketoplan u marini na sjeveru.
Treći je bio na putu prema Kosmosu. Taj je na sigurnu.
Okrenuo se i krenuo prema Glavnoj bazi vidjeti je li tko
preživio."
"Znači, ostala su samo dva raketoplana. Onaj na sjeveru
survao se u more."
Janovo se lice smrknulo; pogledao je u stranu.
"Je li bio Vladimirov?" upitao sam.
"Jest. Možda je još živ. Idem tamo, pokušat ću ga pronaći."
"Idem s tobom."
"Ne, dr. Hoyose, ne možete. Morate ostati ovdje s ljudima.
Mislim da smo izgubili polovicu naših ljudi, možda i više. Dolje
- dolje na planetu vrlo je opasno. Radijacija nije jedini problem.
Ima seizmičkih problema. Loše je vrijeme, zbog eksplozije."
Zastao je. "Znate li kako se to dogodilo?"
"Znam."
"Trooko je božanstvo to učinilo, da?"
"Da, ono je to učinilo, ali jednako tako i njegovi tvorci i svi
oni među nama slični njima. Dr. Xue je stradao pokušavajući
ih zaustaviti."
"Znači, ni njega više nema. Žao mi je. Bio je dobar čovjek."
Da, bio je dobar čovjek. Nismo ni slutili koliko je dobar bio,
sve do samoga kraja.
"Sada moram ići", rekao je Jan.
Ušao je u raketoplan i hermetički zatvorio otvor na krovu.
Trenutak kasnije vrata komore su se zatvorila i oglasio se
zvučni signal označavajući dekompresiju.
Paul i Pia bili su u svojemu stanu; sjedili su jedno uz drugo
na kauču, zajedno s djetetom. Pia je tiho plakala. Paul ju je
obujmio rukama.
Skočio je na noge kada sam ušao.
"Čuo što se dogodilo?" povikao je.
 Sjeo sam i opisao što sam vidio na panoramskome zaslonu
i na maxu. Ispričao sam mu što je rekao Jan: da Loka nije više
među nama, da je i Vladimir vjerojatno poginuo. Opisao sam
im Xueove posljednje trenutke. Pia je u to vrijeme drijemala i
nije ništa vidjela. Paul je sve gledao na ekranu u Odjelu
navigacije. Prekinuo sam ga upravo u trenutku dok joj je
opisivao što se dogodilo.
"Ima li vijesti od Dariusha?" upitao sam.
Shrvani bolom, samo su odmahnuli glavama.
"Zar nije na brodu?" upitala je Pia.
"Posljednje što sam čuo o njemu bilo je da ide na nekoliko
dana na AP-DT."
"Oh, ne. Oh, ne!" jecala je.
"Ne znamo puno detalja sad", rekao je Paul. "Možda je
dobro."
Pogledi su nam se na trenutak susreli, a zatim smo obojica
pogledali ustranu.
Ustao sam i rekao da idem potražiti Dariusha. Javit ću im
ako što doznam. Nijemo su kimnuli glavama.
Ali gdje da ga tražim?
Pokušao sam u uredu za prevođenje i u Odjelu za
arheologiju. Pokucao sam ponovno na njegova vrata. Zavirio
sam u našu omiljenu knjižnicu nadajući se da je možda cijelo
vrijeme dremuckao, nagnut nad nekom knjigom. Nigdje ga nije
bilo.
Sljedećih nekoliko sati vladala je nevjerojatna konfuzija.
Dotadašnji poredak našega svijeta bio je uzdrman do temelja.
Tko je poginuo, tko je preživio, tko je za dlaku izbjegao smrti?
Znat ćemo na čemu smo tek kada se dva raketoplana vrate s
ostatcima ekspedicije.
Ljudi s kojima sam se mimoilazio u hodnicima mahnito su,
beskorisno i besciljno trčkarali amo-tamo ili su, potpuno
izgubljeni, lunjali naokolo. Drugi su vjerojatno bili u svojim
sobama i zurili u ekrane svojih mnxeva. Restorani sa
samoposluživanjem bili su prazni, baš kao i bistroi i
rekreacijski centri. Nisam vidio ni jednoga znanstvenika, a
onda mi je sinulo da je velik dio njih, možda većina, dolje na
planetu, zaposlena svojim dužnostima u misijskim postajama,
ili se okupila u hramu, iščekujući veliki događaj.
Vratio sam se na KC i obratio se nekolicini ljudi među
nižim osobljem upitavši ih mogu li im na bilo koji način
pomoći. Ali, zapravo, nisam im mogao ni na koji način pomoći
i oni su to znali. Rekli su mi da se vratim u svoju sobu i da
čekam. Kapetan će se uskoro obratiti svima nama preko
brodskoga komunikacijskog sustava.

Sjedio sam u sobi i čekao. Čekajući satima u jednomu sam

trenutku iznenada shvatio što se zapravo dogodilo. Shvatio
sam da to nije bio nesretan slučaj. Ono što se dogodilo nije bilo
posljedica brzoplete i pogrješne procjene. Izvanzemaljci su
nam lagali - a izvanzemaljci smo bili mi sami. Obmanuli su
nas. Namjestili su nam igru. To nas je čekalo, iako je trebalo
proći dvije tisuće godina da upadnemo u zamku koju su nam
postavili. Nije im bio problem čekati. Bili su strpljivi kao zmije.
I zmijski pakosni.
Xueovo logaritamsko računalo bilo je u džepu moje jakne.
Izvadio sam ga i odsutno povlačio prečke gore-dolje. Namjestio
sam ih tako da tvore znak križa. Zatim sam ih vratio u
prvobitni položaj.
Želio sam se moliti za njegovu dušu. Kao dječak često sam
se molio za duše pokojnika. Molio sam se za duše svojih
roditelja kada su umrli - toliko je vjere još bilo u meni, tada.
Otada, ništa.
 Što je bilo to ništa, to ni-šta duboko u meni? Bila je to bol,
praznina, čežnja toliko duboka da je ničim nisam mogao
zadovoljiti. Mogao sam samo gledati dolje u mračni bunar
svojega bića i pitati se je li ikada ičega bilo ondje. Poput svih
bunara mojega djetinjstva, svih vododerina, svih unutarnjih
rezervoara suza, isušio sam se u pustinji. Ja sam bio ta
pustinja.
I ja sam skrivio smrt svih tih ljudi. Da nije bilo mene,
Kosmosa ne bi ni bilo. Ja sam ih doveo ovamo. A kasnije -
kasnije se nisam obazirao na Xueova i Dariushova upozorenja,
ignorirao sam njihovu dalekovidnost, njihovu intuiciju.
Njihova intuicija pokazivala se uvijek iznova ispravnom, a moji
prigovori - moji nadasve racionalni prigovori, moje skeptično
distanciranje od njihove navodne iracionalnosti - pokazalo se
pogrješnim. Pa ipak, i oni su odigrali ulogu u svemu ovome.
Dariushova upornost dovela je do otkrića hrama. Xue mi je
pomogao pronaći logiku koja je dovela do nastanka ovoga
broda, iako je na kraju upravo ovaj moj zagonetni prijatelj
položio život pokušavajući zaustaviti nezamislivo.
Nezamislivo se sada dogodilo. Postalo je stvarnost. Postalo
je povijest, prošlost i budućnost, sve stopljeno u vatrenu kuglu
neizbježne sadašnjosti.
Želio sam umrijeti. Želio sam pobjeći zauvijek. Ali još sam
se bojao smrti - ostalo mi je barem to.

Prethodne noći nisam spavao i sada me je svladao novi dan

sa svojim stresovima. Legao sam da na nekoliko minuta
odmorim tijelo i utonuo u lagan drijemež.
Sanjao sam zavojito stubište u Santa Feu.
Probudio sam se ne znajući koliko dugo sam spavao -
samo nekoliko minuta ili nekoliko sati. Protrljao sam oči,
stenjući od umora i tuge, kada me je rastužila jedna davnašnja
uspomena. Desetljećima nisam pomislio na nju i sada se
vratila svom svojom silinom. Bilo mi je sedamdeset i osam
godina i opet sam bio dječak.
Bio je to dan kada me je otac odvezao u Santa Fe gdje sam
trebao započeti prvu godinu studija. Pred očima su mi se
izmjenjivali prizor za prizorom: kvar na automobilu, starac sa
svojim magarčićem o čijemu su vratu visjeli zveckavi zvončići.
Priča o ubijenomu bratu i ubijenoj sestri. Moj jad, moj bijes,
moja mržnja. Zatim, vozilo za gašenje požara i stražar imenom
Pedro i zavojito stubište. Na kraju, očeva ispovijed. I moje
odbijanje da učinim što je on učinio, da kleknem pred Božjim
slugom, priznam svoje grijehe i zatražim oprost. Sve mi se to
izmjenjivalo pred očima i ja sam ustao u krevetu pokušavajući
rastjerati val omaglice.
Otac i ja izišli smo iz kapele i krenuli prema automobilu.
Pogledao je plan grada, a zatim smo se odvezli gradskim
ulicama pronaći sveučilište.
Neko vrijeme nije ništa govorio. I ja sam šutio hrvajući se
s emocijama. Bilo ih je mnogo - i sve su bile loše.
"Benigno," obratio mi se na kraju tihim i obazrivim glasom,
"u svakomu čovjeku postoji želja da se uzdigne."
Nisam odgovorio. Znao sam da će mi, ma što rekao, reći
nešto pobožno i mudro. No meni je već odavno bilo dosta svega
toga. Nije mi se slušalo o pobožnosti i mudrosti.
"Svakoga od nas čeka borba", nastavio je. "To je kao kada
se uspinješ na planinu. Kao da se uspinješ onim stubištem u
kapeli. Ali naše odredište katkada može biti posve drukčije od
onoga što smo željeli."
Raj ili pakao? odgovorio sam nečujno pretekavši ga
predvidljivim i neizbježnim zaključkom.
"Čovjek može žudjeti za rajem kako ga sam zamišlja i naći
se u paklu."
Baš kao što sam predvidio!
 Otac je nastavio: "Može se naći u paklu, a da i ne zna kako
je dospio tamo."
"Kakav je, onda, ovaj svijet?" odbrusio sam mu. "Kakav je
to svijet u kojemu mi, koji smo slijepi, možemo nabasati u
pakao i zato biti proglašeni krivima?"
"Odabiremo", rekao je. "Štošta odabiremo u životu. A naši
odabiri određuju naš put. To i jest razlog zašto ne smijemo
birati naslijepo. Ako čovjek krene pogrješnim putom, on to
može promijeniti - ta mogućnost ostaje mu do kraja života, no
što vrijeme više odmiče, to je teže. Zato nam je potreban Bog,
da nas vodi na našemu putu. On će te voditi ako mu to
dopustiš. Ali ne će te prisiljavati na pokornost."
"Tako je, a ako nismo pokorni, onda nas jednostavno baci
u pakao."
"U krivu si, Benigno", rekao je slomljenim glasom. "On nije
takav. Mi smo ti koji odabiremo pakao. Mi smo ti koji
odbacujemo njegovu milost. On nam pokazuje zavojito
stubište koje vodi prema njemu. On se uspinje pored nas, i u
nama, ako mu dopustimo. On nam želi pomoći. No mi prečesto
hoćemo sami."
Tako je, u tome je bio posve u pravu. Više sam volio sam.
Volio sam oca. Volio sam njegovu dobrotu. Ali ja nisam bio
kao on. Uspinjat ću se svojim vlastitim stubištem. Izgradit ću
vlastito stubište.
"Nemoj ga zaboraviti, Neile."
"Ne ću, papacito", rekao sam smekšavši se ponešto. "Ne bi
se trebao toliko brinuti zbog mene."

Je li Xue slutio da nam prijeti katastrofa? Ili je kao

znanstvenik bio samo oprezan? Je li predvidio da nam se
sprema nešto daleko gore od nuklearnoga incidenta, da će to
biti bomba, promišljeno pripremljena unaprijed, tko zna kada,
za one koji će je jednoga dana aktivirati? Vikao je "izotopi" i
"fisija". Mislim, ipak, da je njegov izbezumljeni pokušaj da u
posljednjemu trenutku spriječi eksploziju bio potaknut
jasnom sviješću o tomu što će se dogoditi. Znao je što nas čeka
i znao je da će najvjerojatnije poginuti u pokušaju da to
spriječi.
Maleni reaktor na vrhu bio je fisijski okidač za skladište
goriva koje se pretvorilo u fuzijsku bombu. Nešto poput
hidrogenske bombe, samo tisuću puta veće razorne snage.
Koje su gorivo koristili? Izgleda da to nije bio ni tekući deuterij
ni kruti litij. Bio je to po svoj prilici neki nama nepoznat
element, dobiven od minerala na Novoj.

Opet sam zaspao i sanjao da je planet sav u vatri i da u

njegovoj sredini zjapi crna rupa. Probudio sam se u strahu
bojeći se da se lančana reakcija proširila na cijelu Novu i da
mi gori pod nogama.
Uključio sam max i utipkao pogled iz satelita. Planet je bio
i dalje ondje, okrećući se spokojno oko svoje osi, sa svim svojim
morima i kontinentima netaknutima, osim jednoga. Iznad K-l
uzdizala se gusta sumaglica koju su jake zračne struje nosile
preko oceana prema zapadu. Zumirao sam središnji planinski
lanac, ali oblačni pokrov bio je predebeo da bih išta vidio - bio
je prljavosmeđe, crvene i sive boje, isprekidan brojnim
područjima u kojima su preostale šume i dalje gorjele.
Kada sam utipkao glavnu brodsku komunikacijsku
stranicu, na ekranu se pojavio spiker, ali uhvatio sam samo
pola rečenice: "...pokazuje da je radioaktivnost najveća u
sredini kontinenta, no ona se, zahvaljujući vjetru orkanske
snage prouzročenom eksplozijom, i dalje širi. Tri ugasla
vulkana ponovno su proradila, a potresi magnitude 10 i više
stupnjeva po Richter-Mercallijevoj ljestvici poharali su Glavnu
bazu i sve ostale misijske baze. Dva pilota koji su preživjeli
katastrofu uskoro se svojim raketoplanima vraćaju s
posljednjima preživjelima na Kosmos. Jedan bi trebao stići za
dvadesetak minuta; drugi se upravo sprema uzletjeti iz
geološke baze na istočnoj strani planine. Broj preživjelih još
nije poznat. Ovo izvješće ažurirat ćemo najnovijim vijestima
kako budu pristizale. Ostanite i dalje s nama na stanici
Kosmos Media."
Potom se na ekranu pojavila zastava planeta Zemlje kako
se vijori na vjetru, a u pozadini je puštena ganutljiva glazba.
Potom je muški glas, tonom koji je ostavljao dojam bezgranične
mudrosti, pročitao Povelju planeta Zemlje. Nakon toga
uslijedila je snimka pjesme dječjega zbora koji je pjevao na
obali oceana udaljenoga od nas 4,37 svjetlosnih godina. Zurio
sam u njihova ozarena lica pitajući se tko su ta djeca, jesu li
sva ona izgubila brata ili sestru. Ako jesu, oni su jedini
preživjeli. Isključio sam max i izišao van.
Ušao sam u dizalo za KC i nekoliko trenutaka kasnije
našao sam se na najnižoj palubi. Čekao sam ondje među
ljudima iz svih odjela - među njima je bilo kuhara, ljudi
zaduženih za čistoću, pilota te medicinsko osoblje s ležećim
bolničkim kolicima. Nisam vidio nikoga u ODI-jevoj uniformi i
nešto mračno u meni ponadalo se da su se svi ODI-jevci zatekli
u dolini u trenutku katastrofe.
Kapetan broda i njegov zamjenik izišli su iz dizala i
pridružili nam se.
Dvije komore bile su otvorene i zjapile su prazne; treća je
bila zatvorena i iznutra nisu dopirali nikakvi zvukovi; u
četvrtoj se čuo signal za kompresiju. Raketoplan je stigao.

*
 Trideset i devetero preživjelih dovedeno je što na nosilima,
što u bolničkim kolicima; nekolicina je hodala sama,, bez
pomoći drugih, spotičući se dok su silazili niz rampu. Samo
nekoliko njih bilo je bez tragova katastrofe na tijelu i licu. Na
mnogima su se vidjeli prvi znakovi opekotina prouzročenih
radijacijom, iako su se zacijelo nalazili stotinama kilometara
daleko od epicentra eksplozije.
Bio sam siguran da ću za koji trenutak vidjeti Jana kako
izlazi iz raketoplana. Umjesto njega vidio sam Vladimira koji je
s Dariushom nosio nosila i šaptao nešto bezobličnoj masi što
je ležala na njima. Bio je to Jan, čije je lice bilo crveno i osuto
mjehurima - stenjao je, a ruke su mu bile podignute u zrak
dok je preklinjao da mu pomognu.
Medicinsko je osoblje preuzelo brigu nad unesrećenima i
počelo ih raznositi dizalom u ambulante na gornjim palubama.
Kapetan i Vladimir su ih pratili. Popeo sam se gore zajedno s
Dariushom velikim dizalom. Dizalo je bilo pretrpano - dvoje
ljudi ležalo je u polusvijesti na bolničkim kolicima, a bio je tu
i liječnik, tri bolničarke te još nekoliko ošamućenih i uplakanih
ranjenika.
Uhvatio sam Dariushov pogled.
"Jesi li dobro?" upitao sam ga.
"Jesam. Vraćao sam se raketoplanom na Kosmos kada je
došlo do eksplozije. Odmah smo promijenili smjer i krenuli
prema Glavnoj bazi."
Dizalo se zaustavilo i vrata su se otvorila. Bili smo na
palubi A. Medicinsko osoblje izguralo je kolica u hodnik i
požurilo prema klinici. Uhvatio sam Dariusha za ruku i upitao
ga: "Što si vidio u Glavnoj bazi?"
"Među mnoštvom mrtvih našao sam tijelo našega prijatelja
Etiennea."
"Oh, ne, nije valjda i Pagnol poginuo?!"
 "Unijeli smo u raketoplan sva tijela koja smo pronašli, a s
njima i nekoliko preživjelih. Neko vrijeme nadlijetali smo
obalno područje pokušavajući pronaći naše ljude u
pomorskim bazama. Turbulencije su bile vrlo gadne. Kada smo
se spustili u sjevernu bazu, vidjeli smo Janov raketoplan, na
sigurnoj udaljenosti od mora. Otrčali smo do baze i našli ga
gdje izvlači preživjele iz zgrada - nije ih bilo mnogo. Onda je on
ugledao Vladimirov raketoplan koji je ležao prevmut u moru
nedaleko od obale - nove obale jer se zemlja urušila. Svojim
smo očima gledali kako baza klizi u more. Jan je otrčao do
obale i zaronio. Otplivao je do raketoplana i uzverao se na
njega. Udarao je po oplati, no iznutra nije bilo odgovora.
Poslužio se svojim daljinskim i otvorio ulazna vrata. Letjelica
se počela puniti vodom i ubrzo je potonula. Zaronio je kroz
ulazna vrata i minutu kasnije izvukao Vladimira.
"Tko je upravljao raketoplanom kojim ste se vratili na
Kosmos?"
"Vladimir. Bio je neozlijeđen. Kada se s raketoplanom
srušio u more, krovni je otvor bio otvoren, iako ga je mogao
zatvoriti komandama u kabini zahvaljujući čemu je letjelica
ostala samo djelomice pod vodom. Ostao je, međutim,
zarobljen u zračnomu balonu u kabini, a komande nisu
funkcionirale. Nije mogao otvoriti vrata. Jan je daljinskim
otvorio krovni otvor, uplivao unutra i otvorio pilotska vrata. Da
je potrajalo samo malo dulje, obojica bi završila na dnu."
"Jan je gadno spržen. Izgledaju kao opekotine od
radijacije."
"Po svoj prilici. Nije bio blizu mjesta eksplozije, niti Čak
blizu sekundarne vatre, daleko od mjesta eksplozije. Obilazio
je rub cijeloga kontinenta zaustavljajući se u svim bazama koje
su još postojale. Spasio je mnoštvo ljudi, iako se sada čini da
su i oni bili izloženi radijaciji."
"Kažeš da si s drugim raketoplanom otišao na K-l?"
 "Tako je, prebacio sam se u ovaj da budem bliže
preživjelima. Drugi raketoplan vratio se na jug, u geološku
bazu, jedinu postaju koju Jan nije obišao. Nadam se da su se
uspjeli izvući odande."
"Čujem da uskoro polijeću, ako već nisu."
"Na povratku Jan je klonuo, a na tijelu su mu se pojavili
prvi simptomi opekotina. Njegove muke tek počinju, Neile.
Idem, moram biti s njim."
"Da, naravno."
Otpratio sam Dariusha do ambulante, gdje smo se susreli
s kapetanom koji je upravo izlazio.
"Koliko je loše?" upitao sam ga.
"Vrlo loše", rekao je tiho. "Oče Ibrahime, bilo bi dobro da
obiđete unesrećene na klinici. Neki od njih zazivaju vaše ime.
Doktore Hoyose, bit će nam drago da nam se pridružite na KC
palubi. Vjerujem da bi se Pia veselila vašemu dolasku."
Ukrcali smo se u dizalo za letačko osoblje. Rastali smo se
u hodniku KC-a. Ondje ga je čekalo nekoliko viših časnika koji
su ga zasuli pitanjima tražeći upute. Požurio je prema
zapovjednome centru, a ja sam se uputio u drugome smjeru,
prema Pijinu i Paulovu stanu.
Pia je sjedila sama na sofi, a djetešce je spavalo pored nje;
lišće joj je odisalo spokojem; podigla je ručice kao da se
predaje. Bio je to san ispunjen potpunim povjerenjem. Samo
nekoliko trenutaka ranije, u istomu položaju, vidio sam Jana
- i on je dizao ruke, ali ne kao da se predaje, već preklinjući,
tražeći olakšanje u svojim nepodnošljivim mukama.
Pia je podigla pogled kada sam ušao u sobu.
"Dariush je živ", rekao sam. "Na brodu je."
Sjeo sam nasuprot njoj i ispričao joj sve što sam znao.
"Hvala Bogu", rekla je. "Hvala Bogu."
"Gdje je Paul?"
 "Otišao je u zapovjedni centar."
Sjedili smo tako sat vremena, bez riječi, čekajući, kao da
lebdimo u prostoru u kojemu se ne možemo orijentirati, u
kojemu ne znamo što je gore, a što dolje, što je naprijed, a što
natrag. Kada nas je ustrajno plakanje djeteta napokon
prizemljilo, Pia ga je podojila. Trudio sam se zapodjenuti
razgovor, proćaskati malo s njom, napinjući se ne bih li
pronašao nešto što bi joj ulilo kakvu-takvu nadu. Na kraju je
ona bila ta koja je utješila mene:
"Izvući ćemo se iz ovoga, Neile. Ubrzo ćemo krenuti kući i
noćna će mora napokon završiti. Moći ćemo se sjećati toliko
toga lijepoga."
Nisam mogao skinuti pogleda s Katherine Therese. Njezino
lišće i sićušne ručice bile su prekrasne, potpuno ovisne o
nekomu drugom - svijet ponovno rođen u tomu malenom liku.
Paul se vratio i obavijestio nas o najnovijim događajima.
"Kapetan se maločas obratio putnicima", počeo je. "Drugi
raketoplan smrskao se kad polijetao iz geološke baze. Nitko
preživio. Sad imamo samo jedan pilot, Vladimira, i samo jedan
raketoplan. Sve što smo donijeli na planet nestalo."
Načas me je zabolio gubitak tirkizne kocke. Zatim sam
pomislio na Kitha-ré i Pho-riona i oplakivao i njih. Nisam
mislio na izgubljenu posadu Kosmosa. Možda je njihova
pogibija za mene bila još uvijek apstrakcija, kao da udarni val
izazvan detonacijom nije još prošao kroz mene.
Ali Pia ga je osjetila. Paul i ja zadržali smo sposobnost
potiskivanja svega u pretince - naš muški mozak omogućavao
nam je da funkcioniramo unatoč katastrofi koja nas je
zadesila. Kada bismo sada, pogođeni strahotom i shrvani
tugom, poklekli, time ne bismo nikomu pomogli, najmanje
stradalima. Morali smo ostati čvrsti, očuvati red, učiniti sve da
ekspedicija ne propadne.
 "Stradalo više od četiri stotina ljudi", nastavio je Paul.
"Možda još ljudi umre od radijacije, oni koji se vratili. Izgubili
većinu znanstvenika, sve pilote osim dva, a Jan teško
bolestan. Stradali svi vojnici, nešto ODI, mnogi iz održavanja
u misijske baze, nešto kuhara, nešto liječnika."
"A letačko osoblje?" upitao sam.
"Većina na sigurnom. Nekoliko na terenu. Svi iz navigacija
ovdje. Ići ćemo kući. Brzo, kad robot ispita radioaktivnost i
šteta na K-l."
"Ima li nade da je preživio još netko?"
"Malo. Primili samo dva poziva u pomoć. Dvi podmornice
u sjeverno more bile su pod vodom kad je prošao val od
eksplozija. Kad su vidjeli što se događa, okrenuli se i otišli s K-
l. Imaju neka oštećenja od seizmička turbulencija, ali ništa
strašno. Oni su zajedno blizu obala od K-2, pet ljudi, pomorski
biolozi. Oni ostali u podmornici zbog radioaktivne padaline."
Iznenada sam se sjetio Marije Kempton. Upitao sam ih
znaju li gdje se nalazila u trenutku eksplozije. Jesu li čuli za
nju?
"U svojoj je sobi", rekla je Pia. "Dobro je, iako je potresena
kao i svi mi ostali."
"Volođa se vraća na K-2 sad", na to će Paul. "Opasno je, ali
on dovesti biologe ovamo."
Vidio sam da im je potrebno da ostanu neko vrijeme sami.
Pozdravili smo se i vratio sam se u svoju sobu.
Iako nisam osjećao glad, znao sam da moram nešto pojesti.
Kada se približilo vrijeme večere, zaputio sam se palubom B
prema restoranu sa samoposluživanjem i ondje, za stolovima,
zatekao kuhinjsko osoblje koje je ispotiha razgovaralo. Neki su
pijuckali kavu, nekolicina ih je otvoreno pušila. Odakle im
duhan, pitao sam se. Jesu li ga prokrijumčarili sa Zemlje ili je
uzgojen na Novoj? Dobacili su mi letimičan pogled i zatim
pogledali ustranu. Nekima su oči bile crvene, drugi su bili
bijesni; većina je još uvijek bila ošamućena. Jedan je kuhar
pokazao rukom prema zdjelama na polici s hranom iz kojih se
pušilo. Poslužio sam se sam, sjeo za prazan stol i prisilio se da
pojedem ono što je bilo u zdjeli, što god to bilo.
Cijelu sam večer gledao satelitski prikaz planeta na
panoramskome zaslonu. Ljudi su ulazili i izlazili iz prostorije,
vrtjeli glavama, pokrivali usta rukom, gušili jecaje, odlazili
nekamo.
Snažni vjetrovi izazvani eksplozijom bješnjeli su i dalje, no
koliko sam mogao vidjeti, najveći dio krhotina završavao je u
oceanu na zapadu kontinenta. Atmosfera iznad K-l bila je još
previše gusta da bih mogao vidjeti pojedinosti na tlu. Kada je
zalaz sunca na hemisferi prekrio kontinent tamom, pod
oblacima dima jasno su se vidjeli brojni požari. Pitao sam se
hoće li do jutra izgorjeti sve šume.
Uznemiren, sišao sam na PHM provjeriti je li se Vladimirov
raketoplan vratio. Bio je ondje. Tehničar mi je rekao da je pilot
dovezao biologe. Vratio sam se u svoju sobu i utonuo u
nemiran san.

Sljedećega dana pronašao sam Mariju Kempton i vratio joj

njezinu Bibliju, bez komentara. Bila je pod stresom i sva
zbunjena i bilo mi je drago što me nije upitala jesam li je
pročitao. Da jest, vjerojatno se ne bih mogao suzdržati, već bih
joj povjerio svoje turobne misli o životu, providnosti i sudbini
svemira.
Vratio sam se u sobu i prolistao Xueovo kinesko izdanje
pregledavši njegova zapažanja ispisana urednim rukopisom na
marginama, podcrtane retke i umetnute bilješke, sve ispisano
kineskim znakovima, meni jednako tuđima kao što su mi bili
tuđi hijeroglifi na pločicama pronađenima u hramu. Iznenadio
sam se vidjevši da su kineska slova veoma slična klinastome
pismu. Je li njegov narod potekao od jednoga od Noinih
sinova? Zaklopio sam knjigu i stavio je na policu uz jelena i
logaritamsko računalo shvativši iznenada da više nisu
pozajmljeni. Bili su moji, a ja nisam znao što bih s njima.

Tri dana kasnije dostavljač mi je u sobu donio kapetanovu

poruku. Pomislio sam da je dostavljač odabran zato što je
Hispanac kao i ja. Bio je to mladi konobar koji nas je prije
nekoliko tjedana posluživao za večerom u kapetanovoj
blagovaonici. Ostavio sam mu svoju adresu na ubrusu ne
očekujući da će se ikada pojaviti u mojoj kolibi u planini.
Što da se kaže? Obojici nam je bilo žao. Svima je bilo žao.
Želeći promijeniti temu upitao sam ga pripada li redovitomu
KC osoblju ili je došao kao ispomoć iz kuhinja na nižim
palubama.
Bilo mu je drago što me vidi, baš kao da je vidio davno
izgubljena rođaka. Tko zna, kada bi se istražilo naše
rodoslovno stablo, od Azteka i konkvistadora naovamo, možda
bi se pokazalo da je doista neki moj davno izgubljeni rođak.
Upitao sam ga kako se nosi sa svime.
"Izgubio sam prijatelje", rekao je - lice mu se objesilo, u
očima su mu bile suze.
"Moja sućut."
"Vi ste također izgubili prijatelje, se333njor Hoyose. Žao mi
je zbog toga.""Bio sam potporučnik u mornarici", odgovorio je.
"Kasnije sam premješten u svemirsku flotu i odabran za ovo
putovanje."
Kada je otišao, pročitao sam poruku: bio je to kapetanov
poziv da mu se pridružim danas za večerom.
Za stolom u njegovu stanu okupila se nekolicina potištenih
ljudi: kapetan, zapovjednik, Vladimir, nekoliko ljudi iz
letačkoga osoblja, Pia, Paul i njihova curica, Dariush,
nuklearni fizičar imenom Barton i ja.
Barton je, kako se pokazalo, na dan eksplozije namjeravao
otići u hram, ali je u posljednjemu trenutku odlučio ostati na
Kosmosu. Bio je to šutljiv i oprezan čovjek i vjerojatno je to bio
razlog što toga dana nije otišao u hram. Bio je Britanac,
četrdesetogodišnjak ili takvo što i kao što to već biva kod
akademski obrazovanoga svijeta, bio je kratkovidan. Rekao
nam je kako mu se tada učinilo da nije razborito natrpati sve
nuklearne fizičare u jednu prostoriju u kojoj se održava
eksperiment za koji nitko ne zna kakve sve posljedice može
prouzročiti. Na njega su u određenoj mjeri, kako sam sada
shvatio, između ostaloga utjecali i razgovori s Xueom.
Za večerom koja se sastojala od jednostavna povrća i Nova-
lososa (bili su to po svoj prilici posljednji primjerci koje ćemo
jesti) obavijestio nas je o trenutnomu stanju na površini
planeta.
"Skeneri koji kruže niskom orbitom bilježe širenje
radijacije. Zanimljivo, s pomicanjem prema zapadu i nad
oceanom ona značajno opada i njezina jačina iznad K-2 iznosi
manje od 3% početne snage. Radioaktivne padaline su od
težega metala nego što smo isprva mislili; njihova jačina i
količina radioaktivne prašine opada zbog gravitacijske sile ili
se pretvara u ledene čestice zbog žestokih oluja prouzročenih
eksplozijom. Najmanje što mogu reći jest da su ovo sjajne
vijesti."
Svi su za stolom šutjeli. Bilo nam je teško ikakvu
informaciju vezanu uz stanje nakon atomske eksplozije
smatrati sjajnom viješću.
"Kakvo je stanje u epicentru?" upitao sam.
"Ovo je nešto najgore što se dogodilo u povijesti
čovječanstva. Promjer kratera premašuje trideset kilometara,
a sonde bez ljudske posade koje su poslane onamo pokazuju
da je sličan plitkoj zdjeli punoj zelena i tamnocrvena rastaljena
stakla. Planine u kojoj se nalazio hram više nema, a okolne
planine promijenile su oblik zbog kombinirana utjecaja
eksplozije, kasnijih potresa i lavina. Prolaz kroz zapadne
planine sada je dvaput širi, a na području planine gdje je
stajao hram sada nema ničega. Posvuda je pusta zemlja, slična
Mjesečevoj površini. Samo je na vanjskome rubu kontinenta
ostalo nešto šuma, no i to su samo izgorjeli ostatci. Na
nekoliko mjesta još bjesne požari."
"Kolika je bila radioaktivnost u epicentru?" upitao je
kapetan.
Barton je rekao brojku. "Neočekivano je niska poslije samo
četiri dana", rekao je. "Nije mi jasno koje su gorivo koristili niti
kako je ono točno dovedeno u stanje da izazove lančanu
reakciju. Ta nam je fizika potpuno nepoznata, ali, po mojemu
mišljenju, bila je to omanja fisijska bomba koja je poslužila kao
upaljač nuklearnome gorivu i tako ga pretvorila u hidrogensku
bombu."
"Slažem se", rekao sam. "To je jedini način na koji se to
moglo dogoditi. Zacijelo ste vidjeli ona dva takozvana reaktora
u repu broda."
"Da. A onaj bezazleni drek na vrhu bio je jamačno fisijska
bomba. Unatoč tome, razmislite o ovome, Hoyose: možda su
pronašli neke elemente koji ne postoje u našemu periodnom
sustavu elemenata - što je, prema onome što sada znamo,
besmislica - a možda i nije - ni sam ne znam što bih mislio o
tome. E sada, veći 'reaktor7 bio je svakako golemih dimenzija
i ako je u njemu bio samo materijal sposoban za atomsku
fisiju, tada je on mogao prouzročiti eksploziju veću od bilo koje
koju je čovječanstvo ikada prouzročilo. Tako je i bilo. Ali to ne
može objasniti kolosalnost eksplozije i njezine posljedice.
Pretpostavljam da su izumitelji bombe pohranili daleko veću
količinu goriva u prostoriju ispod broda koja je nekim tajnim
kanalom ili više njih bila povezana s reaktorom. Dodajte tome
činjenicu da su se u planinama pojavili golemi seizmički
rasjedi i..."
"Što je s naknadnim podrhtavanjima tla?" upitao sam.
"Sve ih je manje i sve su slabiji. Sve je manja količina lave
koja izlazi iz triju aktivnih vulkana. Druga dva nestabilna
vulkana na najbližim kontinentima ispuštaju paru, no zasada
ne prijete ozbiljnom erupcijom."
Dalje nam je rekao da su tsunamiji na južnoj hemisferi
oštetili obalna područja, ali da je ocean apsorbirao valove te je
sada manje-više sve kao prije. Planet se pokazao golemim i
otpornim - zapravo veličanstvenim. Drugi kontinenti izgleda
nisu pretrpjeli znatniju štetu pa će čak i K-l za deset godina
obnoviti svoju floru i na njemu će do tada vjerojatno opet
izrasti mlado drveće. Možda ni sva fauna nije uništena. Za sto
godina na eksploziju će podsjećati jedino golema rupa nalik
staklenoj zdjeli, no i nju će s vremenom prekriti prašina
nošena vjetrom, odronjavanje tla i raslinje.
Tek što je Barton završio, u prostoriju je ušao časnik i
tihim glasom obratio se kapetanu. "Gospodine, Sobieski je
mrtav."
Vladimir je napola ustao iz svoje stolice i potreseno
uzviknuo: "Jan!"
Dariush je ustao i ispričao se rekavši da mora u
ambulantu.
Paul je prekrio oči rukama; Pia je stavila svoju ruku na
njegovu.
Kapetan je nekoliko trenutaka stajao bez riječi. Zatim se i
on tiho ispričao i izišao iz prostorije.
Nedugo zatim svi smo se razišli, svatko za svojim poslom.
Barton je predložio da nađemo neko mjesto na kojemu
bismo mogli mirno razgovarati. Spustili smo se dizalom na
palubu D na kojoj se nalazila njegova soba. Želio je popiti još
jedno piće, a ja nisam imao ništa protiv. Ušli smo u indijski
restoran - vrata su bila širom otvorena i unutra nije bilo
nikoga, čak ni poslužitelja. Sjeo sam za stol, a on je zavirio iza
šanka u potrazi za bilo kakvim alkoholom - bilo čime što bi
odagnalo naše osjećaje. Vratio se s dvije boce rashlađena piva.
"Prava katastrofa", progunđao je. "Posvuda paklena zbrka.
Ostao nam je samo jedan raketoplan i samo jedan pilot."
"To će nam biti više nego dovoljno kada se vratimo na
Zemlju. Osim toga, u afričkoj bazi sigurno postoji još neki
raketoplan koji može doći po nas."
"Sigurno", kimnuo je glavom. "Oprosti. Nisam želio ispasti
ogorčen."
Ogorčen?, začudio sam se. Njegovu ogorčenost nije bilo
moguće usporediti s mojom. Mrzovolja se izlijevala iz mene kao
iz prepune bačve otrova. On još nije znao. Još nije sve zbrojio.
Pio je u društvu s čovjekom koji je doveo do svega ovoga.
Znao sam da me progoni osjećaj lažne krivnje ili možda
samo napola lažne. Nisam ja doveo do ovoga. Ali mnoštvo je
ljudi poginulo ili su bili pred vratima smrti samo zato što sam
im ja omogućio da krenu na ovu veliku avanturu.
"Jeste li vidjeli nekoga iz ODI-ja?" upitao sam.
Namrgodio se. "Ni jednoga do sada. Nadajmo se da su svi
sprženi."
Bilo je okrutno reći takvo što - željeti smrt drugima.
Doduše, moje raspoloženje nije se razlikovalo od njegova.
Nema većega zadovoljstva nego vidjeti nitkove mrtve, baš
onako kako spada, kao u jeftinim vesternima.
"Znate," nastavio je Barton nemajući pojma kakve mi se
misli vrzmaju po glavi, "Oppenheimer je to rekao kada je vidio
prvu nuklearnu eksploziju, eksploziju bombe u čijemu je
stvaranju sudjelovao. Videći vatrenu kuglu i oblak u obliku
gljive koji su se dizali u nebo iznad Novoga Meksika citirao je
hinduski sveti tekst."
"Postao sam Smrt, uništavatelj svjetova", rekao sam.
 "Tako je. Baš tako je rekao."
"Tako piše u Bhagavad Citi, Božjoj pjesmi."
"Koje je to božanstvo bilo, pitam se?" prezirno je otpuhnuo
Barton.
"Krišna", rekao sam pokazujući prema plavoputomu
božanstvu na jednomu od crteža na zidu. "Prerušeno vrhovno
biće, shvaćate. Bio je pravi krvolok, to vrhovno biće."
"Koje od njih nije? Pitam se koje je od njih na čelnomu
mjestu u toj utrci krvoloka."
"Ah, Krišna je bio na samu vrhu, među najboljima. On je,
primjerice, ratniku Arjuni koji je kočijom odlazio u rat objasnio
zašto smije ubiti svojega djeda, učitelja i svoje rođake. Vidite,
kada je Arjuna u neprijateljskoj vojsci ugledao članove svoje
obitelji, uplašio se, bacio svoj luk i odbio se boriti."
"Časno od njega."
"Onda mu je Krišna, veliki gospodar svemira, očitao
surovu lekciju. 'Arjuna/ rekao mu je, 'to nije dostojno junaka
kao što si ti. Dužnost ti je boriti se. Oni koji su se udružili
protiv nas moraju umrijeti. Privrženost prijateljima i rođacima
ne smije te spriječiti u izvršenju dužnosti.'
'Kako čovjek može znati što mu je dužnost?' upitao je
Arjuna. Krišna mu je odgovorio: 'Ne razmišljaj o posljedicama.
Nemoj govoriti: 'Ovi ljudi su naši, a oni nisu.' Moraš razumjeti,
mladiću, da svatko tko je rođen mora umrijeti. Pravda je
važnija od ljudi.' Poslije ovih riječi želja za borbom vratila se
Arjuni - uzeo je svoj luk i pošao u rat."
"Baš lijepo", kiselo će Barton. "A gdje je pravda tamo dolje
na Mtmdusu novusu?"
Pitanje je bilo sasvim na mjestu. Bilo je retoričko, naravno,
ali bilo ga je potrebno izreći i ja sam to i učinio, iako sam svoje
misli zadržao za sebe. Zanimljivo je to - ljudi su uvijek stvarni,
a pravda je, nasuprot tome, nešto o čemu se može polemizirati.
Pravda, pravda, kojoj tako često daju novi sadržaj oni koji
vitlaju njome, ovisno o svojoj kulturi i svojim mitovima, ovisno
o tome misle li oni da su vrhovna bića ili tek izolirani bio-
mehanizmi što sami plutaju svemirom. Što si ti bio od ovoga
dvoga, Roberte Oppenheimeru? I zašto su ti se toliko sviđale
okultne mitologije Istoka? Je li Krišna bio bolji od Boga tvojih
predaka? Ili je puno više bio nalik tebi? Mislio si da u tebi nema
nekakve krivice, zar ne? Gledao si istočnomu grijehu u lice,
kao što si jednom, u trenutku iskrenosti, priznao i nisi ga
priznao.
"Istočni grijeh", promrmljao sam primijetivši da Barton
zuri u mene i čeka odgovor.
"Što?" rekao je kao da prvi put čuje tu riječ. Možda je tako
i bilo.
Slegao sam ramenima. Ispio je pivo u jednomu gutljaju i
odgurnuo stolicu na kojoj je sjedio.
"Želim vam laku noć, Hoyose. Potreban mi je san."
Kada je otišao, pronašao sam još jednu bocu piva u
hladnjaku i popio je nadušak. Prekopao sam ga u potrazi za
votkom i na kraju pronašao bocu ovoga pića sintetičke
proizvodnje. Ponio sam je sa sobom u svoju sobu i sjeo na
krevet zureći u stopala. Otpio sam gutljajčić i utonuo u
razmišljanje. Zatim sam otpio još nekoliko gutljaja i moje misli
odvedoše me još dalje.
Zašto smo mi, ljudi prosvijetljenoga Zapada, nazvali svoje
prvo nuklearno oružje "Trojstvom"27? Taj bog, naš obrambeni
bog, rodio je "dijete" koje je spalilo i zbrisalo s lica zemlje našu
obitelj kako oni ne bi ubili nas, bili smo sigurni u to; bili smo
potpuno sigurni da je to u redu i ispravno. I tako smo nastavili
to činiti, uvijek iznova i iznova.

27 Prva atomska bomba testirana je 1945. u Novom Meksiku pod

tajnim imenom Trinity (engl. "Trojstvo"), nap. ur.

 Oppenheimer je jednom rekao da znanstvenik, kada
pomisli da je nešto tehnički zgodno, tada to i napravi. Istom
kasnije, kada se dovoljno naužije svojega tehničkog uspjeha,
počne razmišljati o onome što je učinio. Tako je bilo i s prvom
atomskom bombom. Tako je bilo i s nama na Novoj.
Oppenheimeru, Einsteine, Bohru, Fermi, Telleru, svi vi
koji ste prethodili meni u ovomu našem velikom pozivu,
ukrcali ste se u pogrješnu kočiju! Zar niste znali kakvu zvijer
puštate s lanca? Zar niste znali da puštate s lanca jedno doba
u kojemu će vaša intelektualna blistavost, vaša svjetlost
bogova noći zbrisati milijune i milijune ljudi?
Nakon što sam ispio i posljednju kap votke iz boce, osjećao
sam se dobro - doista dobro.
"Nazdravljam herojima znanosti!" Podigao sam čašu i
nazdravio. "Nazdravljam herojima deagresivizacije
čovječanstva!" Zanjihao sam se na nogama i oteturao u
kupaonicu. "Nazdravljam i tebi jer i ti si heroj!" uskliknuo sam
prema čovjeku koji je zurio u mene iz zrcala.

Odlazak se neprekidno odgađao. I dalje je postojao tračak

nade da ćemo primiti još neki poziv za pomoć od pojedinaca ili
iz izdvojenih postaja opskrbljenih radio-farom u kojima bi se
preživjeli okupili. Nije stigao ni jedan.
Kapetan nas je na kraju upoznao s brojem poginulih.
Preko brodskoga razglasa i drugih sredstava komuniciranja
obavijestio nas je da su dvojica od 677 putnika koji su prije
deset godina otputovali sa Zemlje poginula na putovanju do
odredišnoga planeta, dvojica od ugriza zmije dok ih je 459
poginulo u eksploziji, vatrenoj stihiji i potresima izazvanim
eksplozijom. Od četrdesetero preživjelih koji su vraćeni na
brod trideset i troje je u međuvremenu umrlo.
 Ukupno je, dakle, poginulo 496 ljudi. Na brodu koji je
pružao potpun komfor tisući ljudi sada nas je bilo 181.
Preživjelo je manje od trećine.
Nakon što je kapetan završio obraćanje, uključio sam svoj
max. Ni jedna naša kamera nije se probila do središta
pustošenja, no satelitske su kamere još funkcionirale.
Pogledao sam na računalu u kakvu je stanju K-l. Nebo iznad
kontinenta, koji je sada bio pretvoren u sivi krajobraz prošaran
plohama boje užarenoga ugljena, bilo je čisto. Čak ni golemi
krater izazvan eksplozijom, nalik plitkoj staklenoj zdjeli, nije
odražavao svjetlost jer je bio prekriven pepelom. Zumirao sam
na središnji planinski lanac i polako pomicao sliku na zaslonu
u smjeru juga, prema mjestu na kojemu se prije nalazila mila
mi dolina, nepunih deset kilometara od mjesta eksplozije. Nije
je više bilo. Planine koje su je nekoć držale u nježnu zagrljaju
bile su sravnjene sa zemljom, iako su se pojedini dijelovi još
uvijek držali. Od jezera i kristalne šume nije ostalo ni traga.
Špilju u kojoj su Kitha-ré i Pho-rion proveli posljednje trenutke
zatrpale su tone zdrobljena kamenja. Izdašan snijeg na
vrhovima planina u međuvremenu se otopio i sada su brojnim
kanjonima otjecale prljave otpadne vode.
Glavna se baza pretvorila u smetlište prekriveno prašinom.
Zumirao sam brježuljak na kojemu je prije godinu dana
razvijena zastava. Mjesto je bilo pusto, zastave više nije bilo. U
blizini plavkastom su svjetlošću bljesnula četiri svjetla,
vjerojatno kugle na stupovima što su označavali nadgrobne
spomenike. Stronovo i Davidovo tijelo, kao i tijela ostalih dviju
žrtava, prekrivao je debeli sloj pepela.

Odlazak je bio prilično razočaranje. Letačko osoblje, gotovo

trećina od ukupnoga broja ljudi na brodu, bilo je zaposleno u
zapovjednomu centru. Ostali su na panoramskim zaslonima
gledali kako se Kosmos polako udaljava od planeta, iako je iz
naše perspektive izgledalo da planet iznenada izlazi iz orbite i
spiralno se diže, iščezavajući s vidika. Kada je brod dostigao
odgovarajuću visinu i položaj za povratak, kamere su ponovno
namještene i mogli smo opet vidjeli Novu. Sada smo se nalazili
s druge strane planeta obasjane dnevnom svjetlošću, okrenuti
licem prema trima kontinentima koje nismo istražili, osim što
su posebnim skenerima snimljeni s velike visine i što je na njih
poslano nekoliko podmornica i LIZ-ova. Više nam nije bilo
moguće gledati spuštanje sumraka na K-l - glavni propulzijski
motori u međuvremenu su proradili i sada smo bili u prilici
promatrati rađanje jutra iznad K-4 na sjevernoj i K-5 na južnoj
hemisferi dok je nešto manji K-6 plutao na oceanu s istočne
strane, na sredini puta između njih dvaju. Na Novoj je, kao i
uvijek, vladao spokoj. Premda je bomba razorila K-l, bujno
zelenilo na ostalih osam kontinenata širilo se i dalje na sve
strane - život je ondje nezadrživo trajao i dalje. Ali život zapravo
nije bio nezaustavljiv, znao sam to. Dostajalo je samo još
nekoliko ovakvih bomba i planet bi se pretvorio u pustu i
neplodnu kuglu.
Kapetan je pozvao sve putnike da se presele na palubu A
tako da budemo fizički bliže jedni drugima i češće se
susrećemo, smanjujući sklonost prema izdvajanju. Nakon
razgledanja otkrilo se da su neke od privatnih soba bile pravi
apartmani za povlaštene. Napokon smo svi mi vidjeli da postoji
zapanjujuća razlika između jednokrevetnih soba većine nas i
rezidencija važnih osoba kao što su bili trilijunaši, nećak
Predsjednika Svjetske federacije, Skinner i ostali na višim
položajima u našemu nominalno besklasnom društvu. Gledali
smo ih čeznutljivo i divili se načinu života kojim su dotada
živjeli (poslije svega, sada su bili mrtvi). Zanimljivo, poslije
njihove pogibije nitko se nije uselio u ove luksuzne apartmane.
Pretvoreni su u društvene prostorije i prostore za društvene
igre.
 Kamin u Donovu i Raydawninu apartmanu u kojemu su
gorjele prave cjepanice i palucao pravi plamen postao je
omiljeno mjesto za sastanke. Postojalo je zacijelo mnoštvo
razloga zbog kojih je paljenje vatre predstavljalo golem rizik,
no to očito nije previše zabrinjavalo bivše stanare, kao
uostalom ni nas sada. Podizanje morala bilo je i više nego
vrijedno neobaziranja na rizik od požara. Ljubav prema
pravomu ognjištu razgalila je srca svih nas. Premda su svi
sustavi na brodu funkcionirali savršeno kao uvijek,
održavajući uvijek istu, ugodnu temperaturu, ljudi su često
klečali ispred kamina i pružali ruke prema vatri - pokoravajući
se, očito, nekomu praiskonskom nagonu. I sam sam to činio
udišući miomiris gorućega jabukova drva, cedrovih daščica i
čvornatih borovih klada, čeznući do boli za svojom kolibom u
planinama. Cijepanje triješća za potpalu i jutarnje loženje
vatre uzeo sam kao svoj zadatak. Prvi sam pronašao skladišni
prostor za drva nešto podalje u hodniku, prostoriju osamnaest
metara široku, četrdeset metara dugačku i tri metra visoku, u
kojoj su bile još tri četvrtine zaliha drva. Otada sam ovaj
prostor uzeo pod svoje vladajući njime poput dobroćudna
tiranina.
Kada se otkrilo da zamrzivač u smočnici veličine plesne
dvorane tik uz trilijunašev apartman krije stotine goveđih
odrezaka i mnoštvo polica s konzervama za pripravljanje
rustikalnih jela, ljudi su različito reagirali. Bio je tu i vinski
podrum koji bi posramio i najbujniju maštu. Nakon što su ove
prostorije prvi put otvorene, niže osoblje zinulo je od čuda,
očarano obiljem, osjećajući uz to kivnost prema besposlenim
bogatašima. Bilo kako bilo, goveđi odresci nestali su za mjesec
dana - pojeli smo ih tijekom naših zajedničkih gozba. Gozbe
su učvrstile među nama osjećaj drugarstva koji će se
zasigurno pokazati ključnim tijekom našega devetogodišnjeg
druženja.
 Restoran sa samoposluživanjem na palubi A bio je glavno
mjesto na kojemu smo jeli. Većina poslužitelja hrane poginula
je u bazama na Novoj i preživjeli kuhari bili su na visokoj cijeni.
Poput svih kuhara koji drže do sebe, nisu škrtarili na
kreativnim sposobnostima i svakodnevno su prekopavali
golema skladišta na PHM u potrazi za specijalitetima. I dalje
su nas posluživali s požrtvovnošću i u dobru raspoloženju, a
mi, ne baš bogati besposlenjaci, bili smo im zahvalni na tome.
Ne ću pretjerati ako kažem da smo ih duboko poštivali.
Društveni poredak na brodu umnogome se promijenio. U
svim odjelima, osim na KC palubi, osjećao se nedostatak
rukovoditelja. Dio letačkoga osoblja posjedovao je prirođene
liderske sposobnosti koje nisu bile ovisne ni o činu ni o
položaju, i ti valjani muškarci i žene uvelike su nam pomogli u
prvim fazama organizacije podjele posla. Među svima nama
bila je, općenito gledano, prisutna uočljiva doza velikodušnosti
i ona nas je držala zajedno. Postali smo nešto što ni sve
udružene vladine snage na našemu matičnom planetu nisu
uspjele učiniti od nas-kompaktan tim, istinska zajednica.
Posve neobjašnjivo - s obzirom na krizu kroz koju smo
prošli - stanovite neodredive napetosti koje su dotada visjele u
zraku odjednom kao da su iščezle. Druženje među ljudima nije
više bilo planirano i uvjetovano klasnim razlikama kao prije:
osoblje zaposleno na održavanju, primjerice, slobodno je
šetkalo naokolo među vrhunskim tehnolozima, šalilo se na
njihov račun i zapodijevalo s njima ozbiljne rasprave; poručnici
su se udvarali bolničkim sestrama i peračicama rublja - s
poštovanjem i s posve novim manirama. Pušenje i pijenje
raznovrsnih krijumčarenih pića - dotada zabranjeno - moglo
se vidjeti na svakomu koraku. Vjerujem da je na javnim
okupljanjima bilo i ljudi iz ODI-ja, ali nit- ko od njih nije nosio
uniformu. Ako je među nama i bio poneki animator ili
službenik za društvene djelatnosti, nije se trudio nametati
nam stara pravila ponašanja. Mnogo je "mandata" napušteno,
a da nitko o tome nije glasovao niti je ispaljen i jedan metak.
Prvi put smo, makar i samo privremeno, iskusili istinsku
slobodu. Većina je jamačno shvatila da moramo preuzeti
odgovornost za našu malenu društvenu zajednicu ukoliko se
doista želimo vratiti na Zemlju i ukoliko se ne želimo
međusobno poubijati ili na neki drugi način izgubiti moć
razbora. Nije bilo onih koji bi bilo što nametali, nije bilo policije
koja bi nam utuvljivala osjećaj odgovornosti.
Možda bih ovom prilikom trebao reći da je područje moje
ekspertize sada bilo pranje javnih zahoda - sam sam se prijavio
za obavljanje ove zadaće.

<< 556
Bio je prošao već tjedan dana nakon našega odlaska, a
Kosmos je, pogonjen propulzijskim nuklearnim motorima, i
dalje letio razmjerno malom brzinom prolazeći kroz orbite
vanjskih planeta zvijezde AC-A. Za nekoliko dana naći ćemo se
u otvorenomu svemirskom prostranstvu i promijeniti kurs
prema našemu matičnom planetu. Aktivirat će se antimaterija
i brod će početi ubrzavati dok ne dostigne svoju maksimalnu
brzinu.
Jednoga kasnog poslijepodneva ležao sam na krevetu i
čitao Stronovu knjigu o kvazarima. Jako mi je nedostajao moj
stari prijatelj s kojim bih bio rado popričao o svemu što se
dogodilo. Ao-li mi je također neprekidno dolazio u misli.
Potaknut iznenadnom željom, posegnuo sam za malenom,
rukom uvezanom brošurom naslovljenom Pekinške pjesni,
koju sam nekoliko dana ranije pronašao među malobrojnim
osobnim stvarima u njegovoj sobi. Bila je to zbirka pjesama
koju je napisao u svojim mladim godinama. Pitao sam se zašto
mi je, umjesto vlastitih stihova, darovao Li Poovu poeziju. Je li
razlog tome bila prirođena skromnost ili je to bilo zato što su
mu pjesme bile prožeta iztazito intimnim razmišljanjima?
Znači li to da je stihove pisao samo za sebe?
Pjesme su bile napisane prije više od pedeset godina i nisu
bile tiskane, već su bile u rukopisu, pisane nalivperom; s lijeve
strane bio je tekst napisan kineskim slovima, a s desne
prijevod na engleski.
Prva od njih bila je naslovljena Odlazak.

Uz vrata tvojega malenog voćnjaka,

tri drveta u cvatu.
Napuštam te znajući
da više nikada ne ću jesti
njihove plodove (jer more je široko).
S naklonom što prikriva tvoje skrivene suze
i ušutkava moje,pozivaš me da odem.
Ali ja ne mogu ići.
Ovoga puta, kršeći običaje vremena,
klečim i ljubim staračke ruke
koje urezaše znamen zavjeta,
bjelokosnu riječ upućenu meni.
Nosim je, nosim tebe
u zemlju bez srca.

Htio sam nastaviti s čitanjem, ali nešto me je steglo u grlu

i nisam mogao dalje.
Vrata moje sobe bila su otvorena. Kao i mnogima drugima
na brodu, privatnost mi nije više toliko značila. Valjda sam se
nadao da će netko naići i spasiti me od mene samoga.
Pred vratima je stajao Paul.
"Zdravo, Neile. Što kažeš na to da odemo do bazena i dobro
isplivamo?"
Ustao sam i obrisao suze u očima. "Hvala ti, Paule, ali
nema više potrebe da se nas dvojica skrivamo iza paravana".
Xueovu knjižicu brižno sam odložio na policu.
 "Želiš li pročitati moja mračna umovanja?" upitao sam ga
pokušavajući pronaći najnovije stranice dnevnika u svojim
papirima.
"Dobra knjiga, to?" upitao je.
"Ne valja ništa. Hoću reći, moj dnevnik."
"Ah. Da, volio bih pročitati tvoju novu misao. Znači, nema
plivanja za tebe?"
"Nema plivanja za mene."
"U redu. Pia mi rekla da ćeš ti reći ne. A sada, plan broj
dva. Ona želi da ti posjetiš nas za večeru. Hoćeš?"
"Svakako, doći ću."
"U redu. Osamnaest sati, naš stan."
Točno u šest poslije podne pokucao sam na otvorena vrata
njihove sobe iza kojih me je dočekalo gugutanje malene
Katherine Therese i miris kajunske kuhinje. Pia je očito
poharala trilijunaševu smočnicu i upravo je dogotovljavala
večeru u malenoj kuhinji.
Sjeli smo za stol u tijesnoj niši za objedovanje dodirujući
tijekom cijele večere jedni drugima koljena i pokušavajući
povesti bezbrižan i ugodan razgovor. Nije nam išlo od ruke.
Jasno sam vidio da ih nešto muči.
"O čemu je riječ?" upitao sam. "Što ne valja?"
Odgovorila je Pia. "Sve je u redu, Neile. Radi se o nečemu
o čemu smo Paul i ja razgovarali prošloga tjedna. Trebali smo
odavno razmišljati o tome i moliti se na tu nakanu."
"Na koju nakanu, ako smijem pitati?"
"Vraćamo se na Novu."
"Prekasno je za to. Brodske koordinate podešene su za
povratak na Zemlju, zar ne?"
"Da, to se sada ne može promijeniti", rekao je Paul.
"Moramo se presijecati s njezina orbita u točno određeno
vrijeme i na točno određeno mjesto; znaš već kako ide to."
 Rekao sam da zapravo ne znam kako to točno ide, iako
sam mogao nagađati. Dok je Paul nadugo i naširoko
objašnjavao astronomske podatke i tehničke detalje, shvatio
sam što su zapravo naumili.
"Raketoplan?" upao sam mu u riječ.
Oboje su kimnuli glavom.
"Ali ti nisi pilot, Paule."
"Volođa je pilot. On dolazi. I drugi dolaze."
"Zna li kapetan za to?"
"Mi tražili odobrenje. On rekao da, idite."
Tako se još jednom pokazalo da je kapetan krajnje
neobično čeljade. Dajući svoje odobrenje prekršit će sva
pravila, kako ona globalna, tako i ona vezana uz svemirska
putovanja.
"Kada?"
"Sutra ujutro, Neile", odgovorila je Pia. "Zato smo i htjeli
razgovarati s vama. Ne zato da se oprostimo, nego da vas
zamolimo da pođete s nama."
"Natrag na planet? A radioaktivnost? A Katherinina
budućnost, njezino zdravlje, opasnosti koje mogu iskrsnuti?"
"A kakva bi bila njezina budućnost na Zemlji? Naše je
dijete ilegalno. Gdje bismo je skrivali? Kako bismo je podizali
na tomu besplodnom mjestu kojim upravljaju luđaci i tirani?"
"I radijacija može biti tiranska."
Paul je rekao: "Doktor Barton kaže da radijacija na cijeloj
Nova ista kao što je sada na Zemlja zbog atomskog oružja, koje
eksplodiralo davno. K-l je gori, ali brzo opada."
"U to je teško povjerovati."
"Istina je", rekla je Pia. "Pokazao nam je podatke do kojih
su došli instrumenti i kapetan ih je potvrdio. Što god da je
eksplodiralo, posljedice eksplozije su kratkotrajne, za razliku
od nuklearnih eksplozija na Zemlji. Nitko ne zna što je to bilo,
no uvjeravaju nas da ćemo preživjeti."
"Ne ćete se, dakako, približavati K-l."
"Ne ćemo još dugo, dugo vremena. Razgovarali smo sa
svima koji se žele vratiti; svi smo se složili oko toga da se
vratimo na K-4, drugi kontinent po veličini, koji se nalazi na
drugoj strani planeta i jednako je dobar kao što je bio K-l
"Shvaćam. Ponijet ćete sa sobom sjekiru i kutiju šibica?"
"Raketoplan može primiti više od stotinu ljudi, a putovanje
ne će trajati dulje od tri tjedna; sa sobom možemo ponijeti
dovoljno hrane i opreme za godinu dana. To će nam biti
dovoljno za početak, da možemo sagraditi selo i farme."
"Čuvajte se zmija", rekao sam s primjesom gorčine u glasu.
"Pođi i ti s nama", na to će Paul.
Odmahnuo sam glavom. "Žao mi je. Samo vam još treba
da uprtite na grbaču staroga i oronuloga kauboja i nosite ga
naokolo u trenutku kada započinjete sve iznova. Ostajem na
ovomu brodu i vraćam se u svoje planine. Osim toga," rekao
sam odvrativši pogled od njih, "ja sam uništio sve što smo imali
na Novoj. Ja sam ubio sve te ljude."
"To je besmislica!" planula je srdito Pia naginjući se prema
meni.
"Dedal, eto što sam ja", otpuhnuo sam u ogorčenju. "Ja
sam im izradio krila, a oni su odletjeli preblizu suncu."
"Kako ste mogli znati!? Ta su nas čudovišta nasamarila.
Zavela su nas i mi smo im povjerovali."
"Xue im nije vjerovao."
"Ne preuzimajte na sebe tuđu krivicu, Neile, ne činite to
sada. Bila bi to laž nad lažima."
Nisam se mogao složiti s njom, no nisam joj to rekao.
"Dirnut sam tvojom brigom, Pia. Ali moram se vratiti na
Zemlju i ispričati cijelu priču onako kako je ja vidim. Možda
odgovorni nauče nešto iz svega ovoga. Barem toliko mogu
učiniti da se iskupim..."
"Prestanite. Prestanite već jednom. Prestanite se
ispričavati što ste otkrili toplu vodu. Pođite s nama."
"Koliko vas ide?"
"Šezdesetak. Ima ih nekoliko neodlučnih, no već sutra
možda se i oni odluče poći s nama."
"Vidim da ste bili prilično zaposleni."
"Propustili ste nekoliko sastanaka. Zar ne čitate
elektronsku poštu?"
"Ne čitam."
"E, pa, sada imate priliku razmisliti o tome. Razmislite
ozbiljno i pažljivo. Potrebni ste nam."
"Nisam vam potreban."
"Trebamo fizičara", na to će Paul. "Doktor Barton ne vraća
se na Nova."
"Posljednja stvar na svijetu koja vam je potrebna jest
teorijski fizičar."
"U redu, to istina, fizičar nije toliko važan. Trebamo stare
ljude."
"Što?"
"Trebamo deduška, djedicu. Imamo samo tri ili četiri djeda
i jednu baku. Nije dobro. Nije dovoljno."
Zamalo sam prasnuo u smijeh - njegove riječi bile su tako
čudnovate, tako apsurdne.
"U tome slučaju morat ćete mi pronaći stolicu za ljuljanje",
promrmljao sam.
Pia je stavila svoju ruku na moju. "Razmislit ćete o ovome,
zar ne?"
"U redu, razmislit ću. Pustite me da prespavam odluku."
 Paul mi je rekao da je odlazak predviđen za osam sati
ujutro. Sigurna da ću kapitulirati, Pia mi je rekla da ponesem
sa sobom sve što imam, uključujući i najnovije zapise u
svojemu dnevniku, ako sam ih sačuvao.
Dok sam se vraćao prema svojoj sobi, savršeno sam dobro
znao da te noći ne ću sklopiti oka i da ne ću razmisliti o njihovu
pozivu. Nije mi padalo na pamet vratiti se na Novu.
Ipak, odlučio sam da ću učiniti nešto za njih. Pretražit ću
brodski arhiv. Izbrisat ću dobre vijesti o radioaktivnosti. Po
povratku kući iznijet ću odgovornima svoja svjedočanstva.
Objavljivat ću članke u časopisima i novinama. Reći ću
odgovornima da o novomu putovanju na Novu ne može biti
govora još barem tisuću godina. Tako će veličanstvene
ekspedicije sa Zemlje odlaziti drugamo i ostaviti moje drage
prijatelje na miru. Ni od koga ometani, imat će priliku izgraditi
nešto što je čovječanstvo moglo biti i što još može postati. Laži
naših predaka i suvremenika prikrit ću vlastitim malenim
lažima.
Napisao sam drage, zar ne? Da, volio sam ih. Oni su bili
obitelj koju nikada nisam imao. Znao sam, međutim, da će im
biti bolje bez mene.

Nakon što sam se cijelu noć prevrtao u krevetu, spustio

sam se u 7.45 u hangar za raketoplane i izišao iz dizala bez
ičega u rukama. Kapetan je sa skupinom ljudi stajao pokraj
rampe za ukrcavanje i rukovao se s onima koji su odlučili
otputovati izražavajući im najbolje želje. Među njima je bio i
Paul - primijetio sam da se opasao mačem. Pia je stajala uz
supruga i djelovala je vrlo odlučno. Opazivši da nemam
prtljage lice joj se objesilo. Okrenula se i spustila glavu.
 Kada sam se približio skupini koja je stajala pored rampe,
susreo sam se s Marijom Kempton koja je u rukama nosila
pletenu ručnu torbu, naprtnjaču i torbicu.
"Maria, ne ćeš okusiti moju pitu od klokanova mesa?"
upitao sam.
"Ne, Neile, ali hoću nešto puno bolje. Zar ne idete s nama?"
"Ne."
"Šteta", rekla je s prizvukom tuge u glasu. "Prava šteta.
Vjerujem da bi vam na Novoj bilo puno bolje. Koliko mi se čini,
vi ste jedan od onih koji vole krčiti nove putove, zar ne?"
"Nisam više. S mojim je pustolovinama gotovo. Želim vam
sve najbolje, Maria. Bilo je ugodno družiti se s vama na ovomu
putovanju."
"I meni s vama. Učinite mi uslugu i spalite moj doktorski
rad, molim vas."
"Drage volje. Ne osvrćite se natrag."
A onda sam se - ni sam ne znam zašto - nepromišljeno
izlanuo: "A vaša unučad, Maria? Kako ćete bez njih?"
Lice joj se odjednom skamenilo, a zatim objesilo i pretvorilo
u bezličnu masku, u očima joj je bio prazan pogled koji nikada
prije nisam vidio. Pokrila je lice rukama, zgrbila se kao da se
brani od udarca. Ispustila je zvuk koji je podsjećao na
stenjanje ili na suspregnuti krik.
Obujmio sam joj ramena.
"Znam, znam, to je najteže od svega", mrmljao sam
sućutno. "Ne će vam biti Iako bez njih."
Cijelo joj je tijelo drhtalo u grčevitoj provali boli koja je
graničila s očajanjem. Na kraju uznemireno je podigla pogled i
zajecala: "Ja nemam ni unučadi ni djece."
Na trenutak mi se činilo da sam pogrješno čuo.
"Ali fotografije..."
 "Fotografirala sam ih u nekoj školi, davno. Na njima su
meni nepoznata djeca. Mila dječica koju uopće nisam
poznavala. Nisam imala vlastitu obitelj. Edwin je bio...
natjerali su ga da to učini, shvaćate... da ne može imati djecu.
Ako se želio baviti istraživanjima, napredovati u službi, morao
se podvrći operaciji. Svađali smo se zbog toga. Rekla sam mu
da mi nije stalo do udobna života. Htjela sam biti majka. Rekla
sam mu da nam je dijete potrebno oboma. No oni su ga
slomili."
"Znači, pretvarali ste se da imate obitelj."
"Voljeli smo se. Zbilja jesmo. Ali on se toliko bojao."
"Vaš vitez? Bojao se?"
"Ispočetka je bio vitez. Kasnije je mislio da je to bila najgora
pogrješka u njegovu životu. Namjeravali smo izgraditi kolibu u
Simpsonovoj pustinji kada odemo u mirovinu. Naumili smo
podići dom u kojemu bismo živjeli svi zajedno, shvaćate. Željeli
smo uzeti k sebi bilo kojega malenog ilegalca koji je uspio
pobjeći u divljinu, bilo kojega bjegunca koji se uspije provući
kroz rešeto. Skriti ih, pomoći im u odrastanju, voljeti ih."
"Imat ćete pravu obitelj na Novoj o kojoj ćete se moći
brinuti. Oni vas trebaju."
Kimala je glavom brišući suze. "Moja lažna priča pružala
mi je trenutke sreće, Neile, baš kao da su snovi bili stvarniji
od stvarnosti same. Nisam se mogla osloboditi toga. Tako mi
je žao. Nisam vam željela lagati."
"Učinili su lašce od svih nas, Maria. Od sada nadalje ne će
više biti laži. Imat ćete priliku biti ono što ste oduvijek trebali
biti."
Zagrlila me je i zaputila se rampom prema ulazu u
raketoplan, zajedno s ostalima.
Uočio sam dr. Arthura koji se probijao prema rampi
stišćući čvrsto u rukama mnoštvo stvari, tegleći za sobom
golemi sanduk na kolicima u kojemu je vjerojatno bila
medicinska oprema. Zacrvenio se u licu kada je primijetio da
ga promatram hladnim pogledom. Na trenutak je zastao, a
zatim je ukočeno, s grčem na licu, krenuo prema meni.
"Doktore Hoyose", promucao je oborivši pogled.
"Veliki umjetnik bijega", promrmljao sam kroz stisnute
zube.
"Nemojte me mrziti, molim vas", rekao je molećivim
glasom, očiju punih suza.
"Ne mrzim vas", zarežao sam - a ton kojim sam mu to rekao
poručivao je: Prezirem vas, doktore.
"Morao sam vam dati onaj recept. Natjerali su me na to."
"Natjerali su vas?"
Nekoliko je puta kimnuo glavom gore-dolje izbjegavajući
moj pogled.
"Natjerao vas je vaš strah", rekao sam hladno. "Niste imali
hrabrosti oduprijeti im se."
"Istina je. Nisam znao kako da im se oduprem. Stidim se
toga. Izdao sam sve u što sam vjerovao kao liječnik. Bila je to
najgora pogrješka u životu - do smrti ne ću prestati žaliti zbog
toga-"
"Aha", rekao sam iskrivivši prezirno gornju usnu. "Vidim
da započinjete novu etapu svojega života."
"Oprostite mi", preklinjao je slabim glasom. "Oprostite mi,
molim vas."
"Svakako", otpuhnuo sam prezirno. "Opraštam vam."
Okrenuo sam mu leđa.
Zgrabio je rukav moje jakne. "Ja... pokušao sam se
iskupiti, dr. Hoyose. Ja sam izvršio autopsiju tijela Davida
Aynea. Lagao sam o životu jedne osobe - vas - ali mislio sam
da to mogu barem donekle nadoknaditi doznavanjem istine o
životu drugoga čovjeka. Ubili su ga, a kada sam shvatio što su
učinili i kako su to učinili, otvorile su mi se oči. Sada
razumijem štošta što nisam razumio dok su me iskorištavali."
"U redu", promrmljao sam malodušno. "Hvala što ste mi to
rekli."
Stajali smo tako licem u lice nekoliko trenutaka gledajući
jedan drugoga, misleći tko zna što jedan o drugome. Nisam mu
više imao što reći, a ni on meni. Okrenuo se i zaputio se prema
rampi. Kroz mnoštvo ljudi koji su se suznih očiju grlili probio
sam se do Pije i Paula.
Uspio sam ispružiti ruku prema Paulu. Prodrmao ju je i
napravio grimasu. "Zlo i naopako. Ne ćemo te zaboraviti."
Okrenuo sam se Piji. Oči su joj bile pune suza. Zagrlio sam
nju i dijete koje je nosila u naručju.
'"Đenja, djevojko."
'"Đenja."
Nisam je puštao iz zagrljaja. Ili možda ona nije puštala
mene. Paul i kapetan šutke su nas promatrali.
A onda se dogodilo:
Vrata dizala su se otvorila i iz njega je izišao Elif Larson u
pratnji trojice muškaraca i dviju žena; svi su bili naoružani;
nosili su nekakve malene pištolje kakve dotada nisam vidio.
Bilo je teško reći čemu služe - ispaljivanju metaka ili
električnoga napona za omamljivanje žrtve.
Kapetan je iskoračio i krenuo prema njima.
Reći ću samo to da se sve odvijalo kao u otkrivanju karata
u pokeru. Elf je naveo što kaže zakon, poduprt svojom
družinom - ili je to možda bio odred za provedbu zakona? To
je bilo pitanje, zar ne? S koje su strane zakona ljudi, zapravo?
Što je točno zakon i može li se on još uvijek primijeniti na našu
situaciju? Je li Elf ultra vires ili je to kapetan? Kapetan je
navodio razloge. Elf se neprekidno pozivao na zakon. Tražio je
da se svi vrate u svoje sobe. Kapetan je ustrajao u tvrdnji da
se svi koji su se pripremili za odlazak moraju ukrcati u
raketoplan.
Elf je podigao pištolj i uperio ga u kapetana. On je mirno
podigao ruku i odgurnuo Elfovu ruku s pištoljem. Elfova
družina, ili odred - što li su već bili - srdito je posegnula za
svojim pištoljima. Paul i trojica mladih ljudi nakostrušili su se
i stisnutih pesnica okupili se oko kapetana.
"Odstupite", zarežao je Paul prema družini. Nisu odstupili.
Paul je izvukao golemu pištoljčinu iz džepa i uperio ga u
Elfovu glavu. Bio je to ruski vojnički pištolj velikoga kalibra,
vrlo star, i izgledao je zastrašujuće. Povukao je otponac.
"Pođite u svoj ured", rekao je Paul. "Vratite se na Zemlju i
ondje plašite djecu i majke. Mi odlazimo drugamo."
Jedva što je to rekao kadli jedan iz Elfove družine zapuca
prema njemu - zraka plave svjetlosti zazujala je i pogodila
Paulovo rame. Druga zraka pogodila ga je postrance u glavu i
on se srušio na pod bez svijesti. Pia je vrisnula i poletjela
prema njemu.
Iznenada nastade opća tučnjava - udarci su sijevali na sve
strane, a plave zrake parale su zrak u svim smjerovima. Paul
je ispustio pištolj. Prignuo sam se, zgrabio ga, naciljao i
probušio rupu u podu tik uz Elfova stopala. Odskočio je i
naciljao me. Izmaknuo sam se i spotaknuo (bolesne noge
katkada se pokažu korisnima). Plava me je zraka promašila za
centimetar. Trojica mladića sada su pokušala oteti oružje ODI-
jevcima, a ja sam neprekidno pucao u pod i strop sve dok
nisam ispraznio spremnik. Nikoga nisam pogodio, no uzdrmao
sam mnoge i uvelike doprinio općoj zbrci. Pretpostavljam da
većina naših napadača nije znala da netko među nama ima
pištolj. Cijeloga svojeg kratkog i uvjetovanog života radije su
hipnotizirali i imobilizirali ljude, a zatim bi se jednostavno
ušetali i uspostavili dominaciju. Nekolicina ih je dobila žestok
udarac u bradu i ostali su bez oružja. Zatim su ih naši momci
odgurali do dizala i ugurali ih unutra. Dotada je kapetan već
bio oteo oružje Elfu i, zaprijetivši mu njime, odveo ga do dizala.
Elfovo je lice bilo blijedožuto. Govorio je teatralno. Prijetio je i
bjesnio. Kada su se naši službenici zaposleni u Odjelu za
društvenu infrastrukturu našli na sigurnome, u dizalu,
kapetan je ukucao šifru u konzolu, vrata su se zatvorila i naši
su neprijatelji brzo odvedeni nekamo drugdje u brodu.
"Brzo, hajde", obratio se nama ostalima. "Ukrcajte se i
recite Vladimiru da se pripremi za dekompresiju."
Paula su podigli i unijeli u raketoplan. Dok su ga prenosili,
Pia je žurno koračala pored njega.
Vremena za oproštaj nije bilo. Rampa prislonjena uz ulaz
u raketoplan upravo se počela dizati kada su šetnicom
dotrčala dva muškarca.
"Čekajte, čekajte", povikao je jedan od njih.
Bio je to Dariush. Drugi je bio moj liječnik, poručnik
korvete Nagakawa.
Kapetan je otrčao prema raketoplanu i mahao prema
Vladimiru u pilotskoj kabini dajući mu znakove da pričeka
minutu. Rampa se spustila.
Zatim se dogodilo nešto krajnje neobično. Dariush je
klekao pred Nagakawom i prignuo glavu. Liječnik je podigao
desnu ruku i načinio nad njim znak križa. Dariush je ustao;
obojica su sklopila ruke i zatim se liječnik trčećim korakom
popeo uz rampu i ušao u raketoplan.
Vrata na letjelici su se zatvorila, zatvorila su se i vrata
komore, zazvonilo je zvono označivši dekompresiju, a ja sam
stajao ondje bespomoćan, svjestan da više nikada ne ću vidjeti
svoje prijatelje. Zatim su otišli.

*
 Zašto nisam pročitao popis preživjelih? Gledano unatrag,
sada shvaćam da su mi ljudi koje nisam poznavao i koji se
nisu izravno ticali mojega života bili potpuna apstrakcija. Svi
oni s kojima sam se u međuvremenu zbližio bili su mrtvi ili su
se službeno smatrali preminulima.
Zašto sam prestao čitati e-poštu? Zato što sam više volio
živjeti u famoznoj izolaciji? Biti samostalan, nošen valovima na
divovskome gradu-brodu, hranjen od drugih, voljen od drugih,
zato što sam više volio sebično lizati svoju ranu? Da se nisam
onako površno zanimao za općenito stanje ostatka naše
zajednice, bio bih možda vidio dalje od svojega nosa, shvatio
bih da moja bol i moja krivnja (ili lažna krivnja - tko zna?) -
nisu jedini na ovome svijetu. Bio bih možda vidio da je Elf živ.
Ali netko mi je rekao da se Skinner pretvorio u paru, a ja sam
uzeo zdravo za gotovo da je onoga dana kada se dogodila
katastrofa njegov zamjenik bio zajedno s njim. Nije bilo tako.
Nažalost, nije bilo tako.
Bilo je još nekoliko sukoba, ali ni u jednomu od njih nije
se koristilo drugo oružje osim ljudskoga uma, ljudskoga jezika.
Ovdje ne ću govoriti o nakaznosti te borbe za moć. Dovoljno će
biti kažem li da su Elf i njegova družina uzmaknuli i da ih neko
vrijeme nismo vidjeli. Sve manje su dolazili na palubu A.
Njihov je teren bila paluba D. Na brodu je sada bilo samo 114
ljudi i ODI-jevci su vjerojatno bili zastrašeni nemalim brojem
energičnih i odlučnih ljudi među posadom.

Kada se sada osvrnem na prvih nekoliko tjedana nakon

našega odlaska s Nove, sjećam se kako sam se osjećao kada je
Kosmos primio poruku s raketoplana o sigurnu slijetanju na
K-4. Osjećajući potrebu za samoćom otišao sam u svoju sobu
i plakao od olakšanja i zahvalnosti.
 Vladimir je najprije obletio planet na visini od trideset
tisuća kilometara, na geografskoj širini koja je letjelicu dovela
iznad
Doline tornjeva. Neprekidna očitavanja instrumenata
pokazivala su da radioaktivnost opada na cijelomu planetu,
osim u epicentru, gdje je bila nešto povišena. Dapače, opadala
je čak i ovdje i sada je bila neznatno iznad granice opasne za
čovjekovo zdravlje. To me je zbunjivalo jer je jačina eksplozije
ukazivala na golemu hidrogensku bombu, što je značilo da je
bomba bila vrlo "prljava" te da će kontaminacija potrajati još
dugi niz godina. Ipak, nije bilo tako. Znači li to da je posrijedi
bila neutronska bomba? Bilo mi je teško povjerovati u to jer bi
ekspolozija neutronske bombe bila puno manjih razmjera od
klasičnoga nuklearnog oružja, iako bi, razumije se, uništila
sav život unutar svojega radijusa. U slučaju katastrofe koja
nas je zadesila obje ove značajke bile su posve očite. Vjerujem
da nikada ne ćemo saznati kakva je zapravo to vrsta bombe
bila. Rado bih o tome bio porazgovarao s Bartonom, no on si
je šest tjedana nakon što smo se zaputili prema Zemlji oduzeo
život. Tijelo mu počiva u svemiru.

Poruke s raketoplana donijele su nam olakšanje, no

vjerujem da, osim mene, među nama nije bilo mnogo onih koji
su zažalili zbog odluke da ostanemo na Kosmosu. Kasnije ćemo
se svi mi pokajati zbog toga.
Raketoplan se spustio u široku planinsku dolinu na
kontinentu K-4, u bujnoj divljini s bjelogoricom i prirodnim
travnjacima. Dolinom je vijugala rijeka, hladna i bistra, krcata
ribom, a izvor joj je bio u planinskome lancu na sjevernomu
horizontu.
Putnici raketoplana promijenili su ime letjelici i nazvali je
Pionir. Gorivo što ga je koristio nije se moglo zamijeniti drugim,
no ipak ga je ostalo dovoljno za povremene letove koji su im
omogućili upoznavanje nove domovine. Imali su mnoštvo
mapa.
Ljudi su svojski prionuli poslu i obarali drveće za kolibe
koje su naumili podići koristeći se pritom starijim laserskim
pilama, katkada i klasičnim pilama za dva čovjeka
(nevjerojatno, pola tuceta ovih starih pila pronađeno je u
skladištima prije odlaska ovih pionira s broda). U
međuvremenu su stanovali u šatorima. Među njima je vladalo
izvrsno raspoloženje; činilo im se da svjedoče rađanju nečega
prekrasnog, da upravo započinje svojevrstan preporod,
skroman doduše, ali ipak preporod, da se ljudskoj rasi pruža
nova prilika. Iako malobrojni, bilo ih je ipak posve dovoljno da
mogu započeti s obnovom. Bili su to uglavnom mladi ljudi.
Ubrzo poslije dolaska nekoliko njih se vjenčalo. Tri žene bile
su već zatrudnjele i činilo se da je to znak bolje budućnosti za
ovu malenu zajednicu - četvero djece već na početku.
Paul se uspješno oporavljao od rana na glavi i u ramenu.
Bio je pri punoj svijesti i čeznuo je da se može ponovno osoviti
na noge i započeti s gradnjom kolibe za svoju obitelj. Izgledalo
je da će zima u tomu području, premda blaga, ipak biti prilično
hladna. Bilo je potrebno osigurati dovoljnu količinu ogrjevnoga
drva, osušiti ribu koje je bilo u izobilju, pripremiti se za obradu
tla i za proljetnu sadnju.
U sandučić moje elektronske pošte pristiglo je nekoliko
poruka od ljudi s Nove. jednu sam primio od Paula i jednu od
Pije (s njezinim tipičnim duhovito sročenim rečenicama). Čak
mi je i Vladimir poslao jednu apelirajući na mene da bdijem
nad Dariushom. K tome, dr. Nagakawa mi je u svojoj poruci,
govoreći tobože ozbiljno, a zapravo podrugljivo, poručio da
mogu slobodno prestati uzimati antipsihotike. Poručio mi je da
moram "neprekidno imati Hokusaija pred očima".
Slobodno pritjecanje e-pošte uvjerilo me je da je ODI
odustao od kontrole. Kasnije sam saznao da poruke s Nove
bivaju slane izravno na kapetanov privatni komunikacijski
kanal. Odatle su prosljeđivane njihovim primateljima, a da ih
prethodno nitko nije neovlašteno pregledavao. Činilo se da su
se Elf i njegova nevesela družina potpuno povukli. Unatoč
tome, pitao sam se nije li posrijedi nešto sasvim drugo: znači
li to da oni čekaju povoljan čas uljuljkavajući nas u lažan
osjećaj sigurnosti.

Dariush i ja nismo se više redovito sastajali, iako smo se

trudili da naši susreti budu što češći po čemu sam zaključio
da naše prijateljstvo ne jenjava. S vremena na vrijeme,
međutim, kod njega sam primjećivao stanovitu sjetu koju
ranije nisam zapažao, pripisujući je gubitku dragih osoba.
Nisam znao da je bio tako blizak s Xueom. Razgovarali smo o
njemu jedne večeri dok smo sjedili u gotovo praznu
meksičkome bistrou, kamo smo bili otišli zbog dobrih starih
vremena.
"Bio je mojih godina", rekao je Dariush. "A ipak, doživljavao
sam ga kao sina."
"Je li ti ikada pokazao svoje logaritamsko računalo?"
upitao sam.
"Naravno, i pričao mi je o njemu. Iza toga čovjeka stoji
cijela povijest, povijest puna neznanih patnja, snova i nada.
Cijeli njegov život bio je ispunjen žrtvovanjem za druge."
"Bio je utjelovljenje samozatajnosti, no znao je što treba
učiniti kada je to bilo potrebno."
"Tako je." Zastao je i zamišljeno me promatrao. "Zanimljivo
je to kako malo razumijemo ljude do kojih nam je stalo. Kako
ih malo poznajemo, zapravo."
Bila je to više optužba na moj nego na njegov račun,
premda ne vjerujem da je svojim riječima želio pridati to
značenje.
 Promijenio sam temu: "Barton je mrtav."
"Da, čuo sam."
"Digao je ruku na sebe."
"Predbacivao je Bogu, Neile. Krivio je Boga za sve što se
događalo. Pokušavao sam doprijeti do njegove nutrine,
objasniti mu da uzrok svim tim zlima trebamo tražiti u sebi."
"Možda je tako, ali zašto Bog nije spriječio ta zla?"
"Bog ih je pokušao spriječiti, u to možeš biti siguran.
Djelovao je u mojemu srcu, i u Xueovu, zvonio je na uzbunu.
Što se mene tiče, nisam slušao onako pažljivo kako sam
trebao. Mogao sam učiniti puno više, govoriti glasnije. Na
kraju, nisam znao dovoljno, sumnjao sam. Mislio sam da će
drugi moj poziv na uzbunu otpisati kao iracionalan strah
staroga i ishlapjeloga učenjaka koji nije upoznat s problemima
fizike. Unatoč tome, trebao sam pokušati."
"Zašto gledati unatrag? Nemaš što sebi predbacivati. Nisi
ti konstruirao bombu. Nisi ti kriv što je eksplodirala. A kada je
na kraju eksplodirala, pokušao si spasiti što se dalo spasiti.
Ne misliš li da to ima neku težinu... u Božjim očima?"
"Da", kimao je glavom. "Pa ipak, znam da ne živimo sasvim
u skladu s Božjom voljom, da ne osluškujemo pažljivo što nam
on govori."
"Ako je Bog, zašto ne govori glasnije, da ga čujemo?"
"Govori, itekako. Govori nam, na stotinu načina nam
govori. No naša ljudska narav ne želi čuti što nam govori.
Želimo ići vlastitim putom; radije se želimo uzdići u skladu s
uvjetima koje smo sami postavili. Prihvatiti da nam govori
netko viši od nas, netko tko ima autoritet - tko ima konačnu
vlast nad našim životom - nama se čini preskupo, tako mi
mislimo. Tako se sve više oglušujemo. Okrećemo oči i uši u
drugomu smjeru."
"Mogao bi nas ipak dobro prodrmati i privući našu pažnju,
što misliš?"
 "Neile, zar nas upravo nije dobro prodrmao? Ali hoćemo li
mi izvući pouku iz toga? Hoćemo li vidjeti ono što nam cijelo
vrijeme bode oči? Čovjek bez Boga postaje rob starih bogova,
demona, ili postaje sam sebi bog i tako pada u drugu vrstu
tame."
Opet počinje sa svojom teologijom, sa svojim mitovima,
pomislio sam. Ja dajem prednost svemiru bez ikakvih bogova,
bili oni dobri ili zli. Znao sam da ispipava upravo ovaj element
moje nutrine. Htio je zapravo znati jesam li samome sebi
postao bogom.
"Kako da se čovjek u išta pouzda?" odgovorio sam na
njegovo neizgovoreno pitanje. "Kako da čovjek zna što mu je
dužnost, kako može znati što je istinska pravda?"
"Jesu li to retorička pitanja, Neile? Ili tražiš moje
mišljenje?"
"Odaberi sam, Dariushe", rekao sam slegnuvši ramenima.
"Izgleda da želiš biti dobar pod uvjetima koje si sam
postavio. Imaš izvanrednih kvaliteta, raznovrsnih, plemenita
si osoba, hrabra. No u tebi ima oholosti jer misliš da si sam u
svemiru."
"Ne mislim da sam sam. Evo, nas dvojica razgovaramo, zar
ne?"
"Da, ali svejedno se osjećaš veoma osamljenim."
Hm, bio je u pravu; doista sam se tako osjećao. Ipak,
nisam to želio priznati, nisam želio potkrijepiti njegove
argumente.
"Svoje kvalitete dobio si zahvaljujući žrtvi svojih roditelja",
nastavio je. "Dobio si i druge darove dok si odrastao, kada si
napustio obitelj i krenuo u široki svijet. Misliš li da si ih stvorio
sam, ni iz čega?"
"Činio sam najbolje što sam znao s onim što imam."
 "A što imaš? Misliš li da ti to pripada, da je to tvoja svojina?
Zar ne vidiš da ti je sve to dano? Bog ti je to dao."
"Gdje je bio Bog kada je Xue spržen, kada se srušio na
pločnik?"
"Bio je s njim... i bio je u njemu."
Namrštio sam se misleći u sebi da je njegova teologija ili
filozofija - što li je već bila - samo jedna od inačica u beskrajnu
moru utjeha za koje se hvatamo kada se suočimo s
nezamislivim. Ja sam imao svoju, on svoju.
"Ja vjerujem u ljude", rekao sam odlučno. "Vjerujem da od
svojega života možemo učiniti što želimo."
"I ja to vjerujem, Neile. Unutar ograničenja zadanih našom
naravi, to je tako. Međutim, ne misliš li da u tvojoj jednadžbi
nedostaje jedan ključan element? Ako odabiremo naslijepo,
tada prečesto odabiremo prema impulsima onoga što u našoj
naravi nije otkupljeno, što još nije pročišćeno, da tako kažem."
"Mislio sam da je tvoj Krist sve otkupio."
"U osnovi jest - ali preostaje još završni dio."
"I jest i nije?" rekao sam mršteći se.
"Znanost i naši bezbrojni elektronski sluge govore nam da
se sve postiže okretanjem prekidača. Živimo okruženi strujnim
krugovima koji nas održavaju na životu. Na taj način sam život
percipiramo kao neki mehanizam."
"To je prilično nepravedno generaliziranje."
"Može biti."
"Ne razumijem što zapravo želiš reći."
"Hoću reći da vrijeme nije moguće svesti isključivo na
matematičku jednadžbu. Iz perspektive vječnosti vjerujem da
će nam se ljudska povijest ukazati kao drama koja se odvija u
vrlo kratku trenutku, dok trepneš okom. Mi koji još živimo u
vremenu to ne možemo vidjeti."
 "Odgovori mi na ovo pitanje, Dariushe: zašto onda, u tomu
pukom treptaju oka, toliki Kristovi sljedbenici pate? Zašto nisu
promijenili svijet kako je on želio?"
"Mijenjamo svijet na način koji je iznimno važan. Kao prvo,
trudimo se pobijediti sami sebe, a zatim, pokušavamo se
oduprijeti duhu ovoga svijeta. Znam da si ojađen načinom na
koji svijet funkcionira. No tvoje je rješenje pogrješno."
"Zbilja? A što je po tvojemu mišljenju moje rješenje?"
"Neprekidno pokušavaš sebi dokazati da si superioran u
odnosu na ovaj svijet i istodobno želiš pokazati da tvoje mjesto
nije ovdje."
Ne znam zašto su me njegove riječi tako zaboljele. Zacijelo
sam pomislio da me osuđuje. Umjesto odgovora samo sam
slegnuo ramenima. Posegnuo sam za svojom čašom piva i ispio
je nadušak, do posljednje kapi. Ustao sam s namjerom da se
srdačno oprostim od njega.
"Stvar je u tome, Dariushe, da ne mogu znati postoji li taj
tvoj Bog ili ne postoji. Iskreno govoreći, nije me briga."
"Itekako te je briga", rekao je.
Strpljivo sam se nasmiješio dajući mu do znanja da gajim
naklonost prema njemu i da mi ga je istodobno žao.
"Neile, kada bi se Kristovo otkupljujuće svjetlo ugasilo na
ovome svijetu, čovječanstvo bi ubrzo zapalo u još dublju tamu.
Svijetom tada ne bi vladale samo zablude. Njime bi vladale
đavolske sile."
Kroz mozak mi je odjednom projurila slika zvijeri u
hramskoj grobnici, a zatim, čudnovato, slika dječice s crvenim
točkicama na rukama koja bježe u šikaru da se sakriju.
Odmahnuo sam glavom. "Vrlo sam umoran. Bilo je dosta
za večeras."

*
 Imali smo još jedan značajan razgovor, premda se on
odvijao posve drukčije. Jednoga dana, dok sam sjedio sam u
knjižnici na palubi A i zurio u pod, ušao je u prostoriju s hrpom
papira u rukama.
"Pitao sam se hoću li te naći ovdje", otpočeo je. "Saznao
sam nešto veoma važno. Ovo je prijevod arhivskih zapisa
nastalih neposredno prije pohrane broda u hram."
Uspravio sam se u stolici. "Što kažu?"
"Kažu puno toga. Proteklih nekoliko dana pokušao sam
doznati nešto više o načinu na koji su razmišljali, o njihovim
planovima."
"Hoćeš reći, zašto su i kako konstruirali bombu?"
"Baš tako. Filolog-arheolog mora biti pomalo detektiv,
shvaćaš? Naravno, dao sam na automatsko prevođenje stotine
tisuća skeniranih zapisa - većinu njih čeka intenzivna analiza
nakon što se vratimo na Zemlju. Tek je mali dio do sada bio
podvrgnut ljudskoj obradi."
"Kao tri pločice pronađene pod žrtvenikom u hramu."
"Da, ali i Kitha-reinu i Pho-rionovu pjesmu te nekoliko
drugih dokumenata. Pokušavajući shvatiti način razmišljanja
ljudi koji su prouzročili ovu katastrofu počeo sam obrađivati
cjelokupni arhiv tražeći ključne riječi u tražilicama."
"Riječi kao što su bomba i eksplozija?"
"Da. Naravno, bez rezultata. Ništa nisam pronašao. Tvorci
bombe bili su dovoljno pametni da znaju da ćemo naići na
aluzije koje nas mogu upozoriti na opasnost. Dapače,
pretpostavili su da će brončana pločica u tornju koja nas je
potaknula da tri sunčeve zrake usmjerimo prema očima
božanstva biti dovoljna da to i učinimo. Bili su sigurni da
ćemo, potaknuti znatiželjom, upasti u njihovu zamku. To se i
dogodilo."
"To se i dogodilo. Ali što si pronašao?"
 "Sigurno se sjećaš naše pretpostavke da su cesta i nasip
izgrađeni prije otprilike 7980-7960 godina. Nekako u to isto
vrijeme završeni su radovi u planini koji su omogućili
izgradnju hrama."
"A za prijevoz broda i njegovo smještanje pod zemlju
trebalo im je pet godina."
"Točno. To se vjerojatno dogodilo neposredno prije 7955.
godine jer su te godine počeli izvoditi hramske obrede. No
hram je konačno zatvoren između 2064. i 2061. godine."
"Govoriš li o računanju po vremenu na Novoj ili na Zemlji?"
"Na Zemlji. Uskladio sam datume na pločicama s našom
kronologijom."
"To bi značilo da je brod mirovao u hramu oko osam tisuća
godina i čekao u tami tu 2064.? Kada su konstruirali bombu?"
"Ne mogu reći kada se to točno dogodilo. Činilo mi se slabo
vjerojatnim da bi jednu tako pakosnu napravu, napravu tako
osjetljivu na sunčevu svjetlost, konstruirali prije no što je
nastupio njihov kraj. Ako je tome tako, to bi značilo da je
konstruirana neposredno prije zatvaranja hrama. Pošavši od
te pretpostavke pozorno sam istražio arhive koji se odnose na
posljednjih stotinu godina."
"I ... "
"Bilo je potrebno pročitati mnoštvo dokumenata. Dostajat
će kažem li da mije, poslije svega, pred očima iskrsla
zastrašujuća slika društva koje je potpuno izgubilo razum.
Harale su pošasti i izbijale pobune, a vlastodršci su svemu
pokušavali doskočiti sve žešćom represijom, uvođenjem sve
strožih propisa i regula, donošenjem mnoštva zakona,
jačanjem policije i vojske. Prinošenje ljudskih žrtava u hramu
bilo je sve učestalije, iako je broj stanovnika neprekidno
opadao. Bilo im je potpuno jasno da je to s praktičnoga
stajališta pogrješno, ali bogovi su to tražili i oni su vjerovali da
jedino tako mogu preživjeti."
 "Preživjeti pošasti, to želiš reći?"
"Da, pošasti. Još je značajnije, međutim, da su njihovi
astronomi zabilježili pojavu 'svjetlosti na nebu' u smjeru
'prekrasnoga planeta' s kojega su potekli. Bogovi noći rekli su
im da se 'sluge nebo-boga' okupljaju za veliku bitku i dolaze
da se osvete onima koji su se spasili. Tako je Gospodaru
bogova noći prinošeno sve više žrtava kako bi se povećala
njegova moć." Dariush je zastao i namrštio se, očito svjestan
oskudnosti u mojemu poznavanju teologije.
"Jasno ti je valjda da u duhovnomu kontekstu ne može biti
govora o takvu povećanju", nastavio je. "U prirodi je zloga da
laže i ubija. Njegova je mržnja bila napokon puštena s lanca.
Kako je njegov utjecaj sve više slabio, odlučio je uništiti sve
živo."
"Uf... ali zašto bomba?"
Dariush je spustio pogled na papire u svojoj ruci.
"Trebalo im je deset godina da je konstruiraju, a projekt su
započeli nedugo nakon što su prvi put vidjeli novu 'zvijezdu
ponad zvijezde prekrasnoga planeta', kako su je nazivali.
Kasnije su zapazili još nekoliko nebeskih fenomena - 'vatre na
nebu', koje su nazivali 'ratnicima nebo-boga'. Što su točno bili
ti ratnici i kako su se oni očitovali, iz zapisa je nemoguće
razabrati. Jedno ipak znamo: vladari Nove smatrali su se
ugroženima kao nikada dotada tijekom tisuća godina."
"I mislili su da će se zaštititi bombom?"
"Ne. Koncipirali su je i konstruirali da se osvete onima za
koje su vjerovali da će doći sa zvijezda kao sluge 'nebo-boga'."
"A mi očito to nismo."
"Neki među nama jesu." Na trenutak je zastao, a zatim
nastavio. "Nakon što sam odabrao arhivske materijale vezane
uz stogodišnje razdoblje koje je prethodilo trenutku kada su
smjestili brod u utrobi planine, krenuo sam u potragu za
riječima poput vatra, plamenovi i svjetlost. Utvrdio sam da su
se posljednjih deset godina prije zatvaranja arhiva ove riječi
počele sve češće pojavljivati, uvijek u mitskim kategorijama i
kao eufemizmi."
Dariush je podigao list papira.
"Ovo je prijevod teksta na pločici iz arhiva i urezan je
nedugo prije konačnoga zatvaranja hrama. Govori o
proročanstvu koje je izrekao posljednji Ap-kalu. On govori o
ljudima koji će doći s prekrasnoga planeta u drugomu nebo-
brodu. Oni će biti sluge nebo-boga i moraju biti uništeni kao
čin posljednje uvrjede i sramote nanesene nebo-bogu. U
vrijeme kada je ovaj tekst sastavljen vladari Nove znali su da
su im dani odbrojani. Dotada se broj stanovnika na Novoj
smanjio tek na djelić onoga što je nekada bio. Gradovi su im
bili manje-više prazni, osim onoga koji nazivamo Grad 4, koji
je zadnji podignut i u kojemu je život najkasnije zamro ostavši
prepušten tisućljetnomu zaboravu. U njemu su vladari i
religijski prvaci živjeli među malobrojnim ostatcima
stanovništva, s tim što ih je svakodnevno umiralo sve više i
više. Čak su i tada tražili da se nastavi sa žrtvovanjem djece."
"Nazivaš to proročanstvom. Ali kako su njihovi bogovi
mogli znati kakva ih budućnost čeka?"
"Zlodusi nisu mogli znati što će se dogoditi u budućnosti.
No mogli su je predvidjeti. Vjerujem da u kraljevstvu zlih bića
vladaju strah i mržnja. Bojali su se da bi 'nebo-bog', koji je
rođen na Zemlji i koji je svladao njihova mračnoga gospodara
planeta, mogao jednoga dana ići još dalje i pomoću svojih
slugu prenijeti rat na Novu. To su šaptali umovima i srcima
svojih ljudskih vazala."
"Spominje li se igdje išta o tome kako su konstruirali
bombu?"
"Nema ničega što bismo mogli nazvati znanošću. Kao i u
slučaju drugih važnih dokumenata, riječ je uglavnom o
poetskim zapisima, izraženim riječima koje su njima nešto
značile, ali nama su potpuno nerazumljive. Evo primjera: Dva
plamena Gospodara bogova noći spavaju u trbuhu zvijeri koja
je sveta Gospodaru bogova noći - tako su nazivali zmaja."
"Tako su nazivali i brod, zar ne?"
"Da. Poput zmaja, to je entitet koji leti, posvećen je njihovu
zlom božanstvu i donosi smrt."
"Što još stoji u njemu?"
"U tekstu dalje stoji: jedan je plamen manji, a drugi veći.
Onaj manji probudit će većega kako bi svjetlost Gospodara
bogova noći jače zasjala, nedugo nakon sada ili za više vjekova.
Tada će nebo-bog biti posramljen kao u davna vremena i svi će
prignuti koljena i sjetiti se onoga koji navijeke vlada nebesima."
Dariush je ponovno zastao.
"Nastavi", rekao sam.
"Procvat i nagradu donosi Gospodar bogova noći
kraljevstvima ljudskim. Ovako će oni saznati da on daje i dobro
i zlo i oni koji idu za njim vinut će se u visinu i spoznat će da su
bogovi." Dariush me je letimično pogledao. "Evo i posljednjega
navoda, Neile: Vrata su zatvorena i spjev o nalasku postavljen
je u središnji toranj na visokoj cesti što vodi prema blaženstvu.
Spjev će im pokazati put."
"Vrata su zatvorena?" usprotivio sam se. "Ne znači li to da
je pisar ostao u hramu? Da je arhivirao pločicu i zatim legao
da umre?"
"Ne mora značiti. Vrata su možda bila zatvorena, no jedan
je kameni blok mogao biti izvađen da pisar kroza nj iziđe.
Pretražili smo cijelu hramsku grobnicu, ali nigdje nismo našli
kostur odrasla čovjeka. Iako nismo pregledali sve kosture,
kojih ima na milijune, tisuće onih koje smo analizirali
nesumnjivo su dječji, svi do jednoga. Ako je pisar doista umro
u hramu, njegovi ostatci vjerojatno se nalaze u blizini stubišta
ili kipa njegova božanstva."
 "O tome bi se dalo raspravljati. No djelo je učinjeno. Spjev
nam je doista pokazao put."
Dariush je uzdahnuo. "Oni koji idu za njim vinut će se u
visinu i spoznat će da su bogovi. Drevno iskušenje, vidiš."
"Vidim", odgovorio sam. "I vidim još nešto."
"A što to?" upitao je pun očekivanja.
"Vidim što religija čini ljudskomu umu."

Narednih nekoliko tjedana bio sam zaposlen čišćenjem,

potpaljivao sam vatru u kaminu, bacao u oganj krupne
cjepanice drveta, redovito jeo obroke i trudio se svakoga dana
malko prošetati. Ponekad bih odlazio u arboretum i sjedio
ondje; pronašavši ploču s tipkama za reguliranje jačine zvuka
vratio sam se staroj navici i u ranim jutarnjim satima slušao
Mozarta. Glazba kao val duha? Postoji li doista nešto takvo kao
što je duh? Je li duh subatomska energija? Što je onda
osobnost? Što je ljepota i zašto ona pozitivno utječe na ljudski
bio-mehanizam kao što utječe na biljke? Primijetivši da
nekoliko manjih grmova vene zbog nedostatka vode pronašao
sam komande za navodnjavanje i otada sam se skrbio o njima.
Najčešće sam se klonio društva osjećajući neki nutarnji nemir,
zaokupljen mračnim mislima.
Sjećam se da sam jednoga ranog jutra sjedio među
drvećem koje je tješilo moj duh. Dotada sam već bio pronašao
način da ušutkam umjetni ptičji pjev. Toga sam dana bio
ravnodušan prema glazbi koju sam obično slušao i nisam je
uključio. Među tipkama bila je jedna za podešavanje jačine
huka vjetra; uključio sam je na blagi povjetarac, naslonio se
na naslon klupe i zatvorio oči.
Brujanje vjetra prenijelo me u mislima u pustinju Novoga
Meksika; uspeo sam se na oboreno stablo mesquitea i čučao
ondje. Uz mene je bio moj otac, pored naših nogu pucketala je
logorska vatra proždirući suhe grančice i sasušene mahune.
Zrakom se širio ugodan miris.
Benigno, rekao je, odrezao bih sebi obje noge kada bih znao
da će ti to pomoći da pravilno hodaš.
"Kako čovjek pravilno hoda u ovomu životu?" prošaptao
sam glasno. "Kako čovjek može znati što je njegova dužnost?"
Postoji ono što je ispravno i ono što je neispravno na ovome
svijetu, sine moj.
"Znam to, papacito, znam to. Ali gdje je granica?"
Granica nije istok i zapad, Benigno; nije sjever i jug.
"Kako ću je pronaći?"
Pogledaj gore i naći ćeš je.
"Da pogledam prema nebu?"
Pogledaj prema nebu nad nebesima.
"No baš to su nam rekli izvanzemaljci, a ti izvanzemaljci
bili smo mi."
Govorim o drugomu nebu, o istinskomu nebu koje ćeš
svakako naći.
"Sada je prekasno za to."
Prekasno je tek kada čovjek ispusti svoj posljednji dah.
Okreni se i pođi uzbrdo.
Bacio sam šaku mahuna na vatru i ona je još jače
zapucketala. Mahune su buknule i užarile se, iskre su frcale
visoko prema plavome nebu iznad pustinje Novoga Meksika.
Otvorio sam oči - oca više nije bilo ondje.

Okreni se i pođi uzbrdo, rekao je. Kamo da se okrenem?

Kako da krenem uzbrdo? Zureći gore prema stropu četiri kata
iznad sebe promatrao sam elektronske oblake koji su prelazili
preko prikaze beskrajnoga nebeskog plavetnila.
 Vratio sam se u svoju sobu i sjeo na krevet. Otvorio sam
nasumce Xueovu Bibliju i zurio u zagonetni tekst naprežući se
da shvatim ono što sam izgubio. Mogao sam samo slutiti što je
to, nisam mogao znati. Impresionistička banka uspomena
vezanih uz korijene, valjda, uz piñate i blagdane, uz
vjekovječno klečanje u prašini plaze kako bih primio hostiju
na svoj neuki jezik, suze moje majke, neiscrpiva hrabrost oca
suočena s porazom. Možda mi je trebalo da znam da je Xue bio
stvaran. Premda ga više nije bilo, knjiga u mojim rukama bila
je živo svjedočanstvo njegove prisutnosti.

Dariusha se sjećam kao izvanredne prisutnosti tijekom

posljednjega dijela mojega života. Kad god ga se sjetim,
osjećam silnu bol zbog onoga što se dogodilo.
Imali smo nekoliko sjajnih razgovora prije samoga kraja.
Sjećam se posebno večeri kada se pojavio na vratima moje
sobe sa svojim hirovitim perzijskim osmijehom na licu.
"Neile, pozivam te na slavlje."
"Nisam baš čovjek koji se voli družiti, no svejedno ti hvala",
rekao sam.
"Bit će to druženje udvoje, prijatelju moj. Nemoj mi reći da
ne ćeš doći. Moramo iskazati počast jednoj gospođi koju
obojica dobro poznajemo."
"Piji?"
"Danas je na Zemlji 12. prosinca i ako nam
prostornovremenski kontinuum nije priredio neku psinu, još
uvijek možemo proslaviti blagdan Gospe Guadalupske."
"Znaš za nju?"
"Ta tko nije čuo za nju!"
Njegova primjedba bila je više nego prijeporna, no
potaknut znatiželjom ustao sam i pošao za njim.
 Odveo me je u meksički bistro i ondje sam vidio da si je
doista dao truda. O stropu su visjele vrpce i raznobojna svjetla,
blistava u mračnomu prostoru. Stolice i stolovi bili su gurnuti
otraga, a u sredini prostorije nalazili su se samo stol i dvije
stolice.
Napola sam se osmjehnuo pitajući se što smjera. Poput
dobrohotnoga maitre d’hotel odveo me je do stola i zamolio me
da sjednem. Stol je bio prekriven tirkiznim stolnjakom i na
njemu je gorjela bijela voštanica.
Iz kuhinje je donio pladanj koji se pušio, a na njemu je bila
preklopljena punjena tortilla iz koje se cijedio umak od salse.
Ponovno je otišao u kuhinju i vratio se s još jednom zdjelom.
Stavljajući je na stol rekao je uz zamah ruke: "Cucarachas,
Neile. Sam sam ovo spravio."
Prasnuo sam u smijeh: "Htio si valjda reći enchiladas,
Dariushe. Cucarachas su žohari."
Sjeo je i zapiljio se u zdjelu punu tortilla prelivenih
umakom od ljute paprike i narezanim maslinama. Zatim je iz
njega provalilo - bio je to neobuzdan smijeh staroga
znanstvenika; lice mu se zacrvenjelo, a iz očiju su mu potekle
suze radosnice.
Zašto smo se tako bučno smijali? Kako to da smo još uvijek
bili sposobni za smijeh? Znači li to da nam smrt tolikoga broja
ljudi nije više ništa značila? Ne, vjerujem da je to bilo baš zato
što nam je toliko puno značila - luckasta šala priuštila nam je
privremeni predah od boli koja nas je tištila. Nakon što smo se
sabrali, prionuli smo jelu. Bio je tu i vrč s vinom od Nova-
grožđa, kao i boca hladna meksičkoga piva koju smo podijelili.
Nešto kasnije naslonili smo se na naslone stolica i
promatrali jedan drugoga. Ponovno sam prasnuo u smijeh. On
se tiho smijuckao.
"Znaš, Dariushe," rekao sam, "često se uhvatim da
razmišljam o Kitha-ré i Pho-rionu. Pitam se osjećaš li se i ti
kao što se ja osjećam, da si ih osobno poznavao? Da su bili dio
tvojega života?"
"Svakoga dana tako osjećam. Često se vraćam njihovoj
pjesmi. Pokušavam zamisliti kako je zvučala dok su je pjevali.
Sigurno su je pjevali zajedno."
"Najvjerojatnije."
"Pitam se što bi mislili da su došli k nama na Kosmos."
"Pomislili bi da su postigli nebesko blaženstvo", rekao sam
suho.
"Vjerujem da je tako."
"A možda bi pomislili da sanjaju. Njihova bezazlenost ne
prestaje me zbunjivati - ako je uopće o tome riječ. Kako su je
uspjeli očuvati usred te svoje civilizacije?"
"U ljudskomu srcu uvijek postoji iskra dobrote, ma koliko
duboko bilo zlo koje ju okružuje."
"Ali, jednako tako, uvijek postoji iskra zla, ma koliko
duboko bilo dobro koje ju okružuje."
"Da, i to je točno. Međutim, ja bih to radije nazvao tamnim
mjestom u nama, ne iskrom."
"U nama se uvijek krije ubojica. Sjećaš li se obračuna
oružjem onoga dana kada su pioniri krenuli prema Novoj?"
"Čuo sam puno o tomu zapanjujućem događaju, no stigao
sam prekasno da bih to vidio."
"U jednomu trenutku uperio sam cijev Paulova pištolja u
Larsonovu glavu. Upravo sam se spremao povući obarač - želio
sam ga povući - ali u posljednjemu trenutku okrenuo sam cijev
prema podu."
"Nisi se mogao natjerati da učiniš to?" upitao je ozbiljna
izraza lica.
"Shvatio sam da mogu posve lako to učiniti. Ali nisam."
"U svakomu od nas čuči Kajin. Abel, također."
 "Da, valjda je tako. Pitanje je jedino u kojega ćemo se od
njih dvojice mi prometnuti? Ne znamo sve dok ne dođe do
toga."
"Ne znamo", kimao je glavom Dariush.
Neko vrijeme izbjegavali smo ovu temu. Nadao sam se da
ćemo je s vremenom zaboraviti. Bila je preblizu njegovu
sustavu vjerovanja, a ja nisam želio da se ponovi naš prijašnji
razgovor.
Ali Dariusha se nije moglo obuzdati u tome, trebao sam to
znati.
"Ubojstvo u ljudskomu srcu", rekao je tiho. "Nasilje staro
kao što je stara priča o Kajinu i Abelu. Ima već neko vrijeme
kako razmišljam o ovoj dvojici braće i čini mi se da smo mi u
određenomu smislu treći brat."
"Treći brat?"
"Ta se priča ponavlja tijekom cijele povijesti i mi smo joj
svjedoci, no mi također sudjelujemo u njoj. Kada nekoga
pogodi najteže zlo, uzimamo ga instinktivno u zaštitu - osobito
ako je žrtva nedužna i ranjiva, nije li tako?"
"Da, to je dobro, zar ne?"
"To je nužno i potpuno opravdano. Naša reakcija na zlo,
međutim, postaje problematična s obzirom na način na koji
štitimo dobro. Na ovaj ili onaj način, to je test koji svi moramo
proći."
"Ali kada vidiš zlo koje se događa na Zemlji, kada vidiš da
ljudi masovno ginu, da se djeca otimaju roditeljima, da se
progoni tvoja vjera, zar je neobično da čovjeka instinktivno
spopadne užas, zar je neobično da ga obuzme srdžba, želja da
ubije one koji ubijaju?"
"Taj sam instinkt svladao u mladosti."
Ja sam u mladosti taj instinkt hranio, a kasnije sam ga
zatomio i čekao povoljan čas. Sljedećih šezdeset godina nisam
imao priliku uzvratiti odmazdom na zvjerstva niti sam ih
mogao preduhitriti. Tražio sam način da zaustavim ubijanje,
žudio za tim da iskorijenim one koji ubijaju, da im na neki
značajan, odlučan način stanem na kraj. Nisam ga pronašao.
"Ja u mladosti nisam svladao taj instinkt", rekao sam.
"Razumijem, Neile. Ipak, shvaćaš li da iskušenje, ako ga
ne prepoznaš kao ono što ono jest, s vremenom raste sve više?
Zatim dolazi želja da jednom zauvijek, primjenom radikalne
terapije, uklonimo tu sklonost ubijanju iz ljudske naravi. Zar
negdje duboko u nama ne postoji glas koji nam govori da će
svijet, ubijemo li dovoljno velik broj ubojica, postati sigurno
mjesto za dobre ljude poput nas? Vidiš li kako sebi utvaramo
da smo mi dobri? Je li to razlog što većina čovječanstva plješće
sustavu posvemašnje kontrole nad svim vidovima života - kako
javnoga, tako i privatnoga - jer smo uvjereni da je to jedini
način da dokinemo nasilje?"
"Zato ODI i postoji", rekao sam. "Dala nam ga je svjetska
država - druge opcije ne postoje."
"Postoje. Teško se odlučujemo za njih, posebno oni među
nama koji su dužni štititi slabije. Da je onoga strašnog dana
kada je Kajin, prepun srdžbe i ljubomore, počinio ubojstvo,
postojao treći brat, misliš li da on ne bi bio stavljen na istu
kušnju? Bi li on, potaknut snažnim osjećajima, uzeo kamen i
ubio Kajina?
Bi li to nazvao pravdom? Bi li to smatrao neizbježnim za
očuvanje mira i sigurnosti u zemlji istočno od Raja?"
Nisam mu odgovorio. U određenomu smislu govorio je
retorički. U drugomu smislu, međutim, zasijecao je u samu srž
moje borbe sa životom samim. Često mi je to radio - uvukao bi
me u razgovor koji bi me postupno natjerao da slušam neku
od njegovih propovijedi. Jednostavno me nije puštao na miru.
Poput Collodijeva zrikavca, budio je u meni savjest i to mi je
išlo na živce.
 "Slušaj me, Dariushe", rekao sam razdražljivo. "Tvoja
uvjerenja pomažu ti da ne zapadneš u očajanje. Ona ti pomažu
da usred puškaranja sačuvaš svoj mir. Obećavaju ti pravdu u
budućemu raju pa se ne moraš boriti za nju ovdje i sada."
"Doista tako misliš?"
"Da", rekao sam. "Da, mislim. Drag si mi i poštujem te kao
čovjeka, ali griješiš kada misliš da se imaš pravo uzvisivati i
smatrati ljude poput mene neprosvijećenima. Možda je istina
upravo obrnuta."
"Ako sam te uvrijedio..."
"To su nerješiva pitanja", promrmljao sam ne želeći se više
baviti ovom temom. "Uzmi još malo cucarnchasa.”
Nevoljko je uzeo zalogaj.
I ja sam preko volje uzeo svoj i nedugo zatim smo se rastali.

Tada nisam znao da će se treći brat ubrzo prometnuti u

ruku pravde - pravde kako ju je on zamišljao. Među nama se
pojavio Arjuna, a iza njega je stajao Krišna i gurao ga. Zatim
se Pinnocchio osovio na svoje klimave drvene noge i teturajući
krenuo prema njemu da mu se suprotstavi.
Dogodilo se to osam mjeseci nakon našega odlaska s Nove.
Putovali smo brzinom nešto većom od polovice brzine
svjetlosti, a naši navigacijski instrumenti bili su podešeni tako
da nas letjelica dovede na Zemlju.
Jedne večeri primio sam još jedan poziv da se pridružim
kapetanu za večerom. Pozvan je bio i Dariush. Obojica smo se
trudili biti nepristrani dok smo šetnicom A koračali prema
dizalu koje nas je trebalo odvesti na KC palubu i neobvezno
smo razgovarali o koječemu. Rekao sam mu da me brine
ograničena količina ogrjevnoga drva i da mi se čini da ne će
izdržati do Zemlje. On je mene upoznao sa sadržajem prijevoda
na kojima je upravo radio - bili su to tekstovi urezani u pločice
pronađene u hramu. Zaintrigiralo ga je nešto što je nazvao
"psihologijom rituala" i profesorski mi je opisivao razlike
između mislenih procesa kod uma zarobljenoga kultom i onih
kod "autentične pobožnosti". Po njemu, ukidanje formalne
religije u našemu vremenu dovelo je do novoga fenomena, do
"ritualizacije spontanosti", kako je rekao, koja po njegovu
mišljenju nije ni spontana ni slobodna, već je prije riječ o
nezdravu duševnomu stanju koje kod ljudi stvara mentalnu
ljusku bez jezgre. To, sa svoje strane, potiče žudnju za "neo-
transcendentnim iskustvima".
"Poput onoga budalastog plesa u hramu?" rekao sam.
"Poput onoga zmijskog plesa u hramu", odgovorio je.
Ukrcali smo se u dizalo i poletjeli uvis. Vrata su se otvorila
i razgovor je time završio.
Vidjevši da ulazimo u blagovaonicu kapetan je ustao od
stola i srdačno nas pozdravio. Rekao nam je da je dobio nove
poruke s Nove i pružio nam ispise. Vijesti su bile dobre. Rodilo
se još jedno zdravo dijete, potpuno razvijeno - očito plod još
jednoga ilegalnog začeća prije odlaska s Nove. Sada je dvanaest
žena nosilo dijete. Gradile su se kolibe, polja su obrađivali za
žito, gomoljike i grašak. Pioniri su otkrili sisavca srodna
govedu. Ulovljen je bez velika napora i maleno je stado ubrzo
bilo pripitomljeno. Mlijeka je bilo u izobilju i kolonisti su počeli
praviti sir. Divlji "puran" davao je velike količine jaja. Otkrivene
su košnice s divljim pčelama bez žalca, pune meda i voska, od
kojega su izrađivali svijeće. Laserske su se pile pokvarile, a
kako nije bilo rezervnih dijelova, nije ih se dalo popraviti, no
ručne su se pile pokazale sasvim dovoljnima. Muškarci su
podigli kovačnicu i kovali raznovrsne alate: ralo, pilu, kosu i
sjekiru - u okolnim brježuljcima bilo je željezne rudače.
Raketoplan je potrošio sve gorivo i sada je služio kao
privremena štala. Vladimir i još dvojica muškaraca dali su se
na gradnju drvenoga čamca nadajući se da će se jednoga dana
njime zaputiti rijekom do mora, na putovanje koje su
procijenili da bi trebalo trajati tri dana. Drugi su pravili kola
za prijevoz sijena s prirodnih travnjaka. Još se nisu bili
dogovorili kako će nazvati svoju zajednicu i zasada su je zvali
"naše selo". Svi su bili dobra zdravlja.
Kapetan je izjavio da je slavlje priredio u čast naših hrabrih
prijatelja koje bi, kako je rekao, rado vidio ovdje s nama. "Ili
nas s njima", pridometnuo je jedan od šestorice članova
posade za stolom. Dariush i ja smo im se pridružili za večerom
nakon čega je otpočelo prijateljsko čavrljanje. Doguran je stolić
za posluživanje s pladnjevima i zdjelama iz kojih se pušilo.
Večera je započela. Ja sam se bio već pomalo zasitio cajunske
kuhinje, no večera je, sve u svemu, protjecala u ugodnu
raspoloženju.
Poslije večere kapetan se okrenuo prema Dariushu i meni
i upitao: "Gospodo, zanima li vas vidjeti sobu s pogledom?"
Obojica smo pristali pitajući se na što zapravo misli.
Svi smo izišli u hodnik na što nas je kapetan kroz
dvostruka vrata odveo u zapovjedni centar. Bilo je to prvi put
da se nalazim u zapovjednomu centru i prvi je dojam bio
očaravajuć. Iznenadio sam se vidjevši da se prostorija ne
razlikuje puno od zapovjednoga centra broda u hramu, iako je
naš bio sav blistav od rasvjetnih tijela, s ulaštenim podovima i
žućkastobijelim stropovima. Duž obaju zidova nalazili su se
brojni moduli, svaki od njih namijenjen drugoj funkciji, svi
rasvijetljeni i nakićeni zbunjujućim dostignućima
najsuvremenije tehnologije, treperavim svjetlima i računalnim
ekranima. Izgledalo je da nitko od posade nije na svojoj
dužnosti. Na najistaknutijemu mjestu dugačke prostorije ili
predvorja - ni sam ne znam kako bih je nazvao - nalazilo se
zapovjedno mjesto, nalik kormilu prekooceanskoga broda. Nije
to bilo pravo kormilo, već prije zaobljena i zakošena radna
ploha u koju su bili ugrađeni golemi računalni ekrani i
mnoštvo tehnoloških dostignuća. Sprijeda i u sredini nalazile
su se tri udobne okretne stolice okrenute prema nosu letjelice.
Iznad radne plohe nalazio se šest metara širok horizontalni
prozor.
Kapetan nas je doveo blizu prozora i dodirnuo stolicu u
sredini.
"Mjesto za glavonju", rekao je nasmiješivši se. "Ne sjedim
često u njoj. Brod zapravo leti sam - sve što moramo učiniti
jest baciti jednom ili dvaput dnevno pogled na instrumente i
upisati podatke u brodski dnevnik."
Nisam mogao odlijepiti pogled od prozora.
"To je digitalna slika", objasnio je kapetan. "Katkada se čini
stvarnijom od stvarnosti same. Nisam baš siguran sviđa mi li
se to, no vrlo je lijepa."
Sliku ispred sebe poznavao sam iz zvjezdanih mapa.
Vraćali smo se svojemu domu. Za osam godina ta sićušna
zvijezda koju zovemo Suncem bit će golema vatrena kugla,
toliko blistava da ne ćemo moći gledati u nju.
"Možete li vidjeti planete?" upitao je Dariush.
Kapetan se nagnuo nad konzolu i pritisnuo nekoliko tipki.
Vidik kroz prozor brzo se proširio i sada smo detaljno vidjeli
Sunčev sustav. Sunce je bilo veličine špekule, a četiri njegova
planeta koja smo mogli vidjeti bila su nalik šiljcima pribadače.
Proširio ga je još više i sada smo vidjeli Zemlju, naš sićušni
plavi biser, smjesu piksela nalik nečemu između kvadrata i
kugle.
"Za sada se nema vidjeti bogznašto", rekao je. "Izgleda da
je i dalje ondje. Bolje rečeno, svjetlost i dalje dolazi do nas,
premda je planet napustilo prije pune četiri godine."
"Možemo li pogledati Novu?" upitao sam.
Ponovno je pritisnuo nekoliko tipki i na ekranu se pojavila
slika Nove s različitom konfiguracijom zviježđa što je okružuju,
dovoljno velika da su se jasno vidjeli kontinenti. Beživotnim se
činio samo K-l, čiju je zapadnu obalu gutao suton, zbog čega
je bio samo djelomično vidljiv. Iznad K-4 svitala je zora novoga
dana, blistava i prekrasna. Još jedno zumiranje dovelo nas je
u dolinu između planinskoga lanca i oceana. S naše trenutne
udaljenosti selo je bilo premaleno da bismo ga mogli
prepoznati, ali poznavali smo njegove koordinate i znali smo
gdje se nalazi po blistavoj kompjutorskoj točkici koja je sjala
na zavoju rijeke dvadeset kilometara južnije od planina i
šezdeset kilometara sjeverno od morske obale.
Kapetan je pokazao prema točkici i rekao: "Ovo ćemo
područje uskoro izbrisati iz računalne memorije, a s njim i sve
ostale referencije koje se odnose na njega."
I upravo u tomu trenutku pojavio se Arjuna.
Glas iza naših leđa je rekao: "Ništa vi ne ćete izbrisati iz
kompjutorske memorije."
Prenuvši se kapetan i ostatak posade okrenuše se da vide
tko je to rekao. Iza nas stajali su Elif Larson i šest ODI-jevih
agenata u uniformama. Bili smo toliko koncentrirani na sliku
na ekranu da uopće nismo čuli da su ušli iza naših leđa.
Nastao je tajac. Vidjeli smo da agenti drže pištolje u rukama,
maleno električno oružje namijenjeno omamljivanju ili
ubijanju, ni sami nismo znali čemu.
Kapetan je mirno pritisnuo tipku na konzoli i digao pogled
prema ekranu. Točkica koja je označavala dolinu nestala je s
ekrana. Zatim je pritisnuo drugu tipku i na njemu se pojavio
naš udaljeni zvjezdani sustav.
"Odmaknite se od konzole", rekao je Elf zapovjedničkim
glasom. Kapetan nije učinio što mu je rečeno. Umjesto toga,
uspravio se u svoj svojoj visini i rekao: "Smjesta napustite
palubu i vratite se na šetnicu D gdje ćete ostati do kraja
putovanja, osim ako ne dobijete drukčije upute."
Umjesto odgovora Larson je izvukao presavijen list papira
iz unutarnjega džepa svoje jakne i rastvorio ga. Obratio se
kapetanu imenom i rekao mu da je počinio zločine protiv vlade
te da je ozbiljno i višekratno kršio mandat ekspedicije. K tome,
svi su ga maločas čuli kako namjerava počiniti još jedan zločin,
tj. izbrisati brodsku dokumentaciju koja je u vlasništvu vlade.
Svjedoci su tu.
Kapetan je imao dobre živce. Pogledao je Larsona ravno u
oči i glasom lišenim bilo kakvih emocija rekao: "O tome jesam
li ili nisam počinio zločine svatko može misliti što ga je volja.
Činjenica je da ste ih počinili vi, dr. Larsone. O tome biste se
trebali brinuti. Kada se vratimo na Zemlju, bit ćete saslušani:
ako vas proglase nedužnim, pustit će vas na slobodu; ako vas,
međutim, proglase krivim za ubojstvo i druga kršenja
građanskih sloboda, čeka vas zatvorska kazna. Savjetujem
vam da budete razumni i da ne pogoršavate svoj položaj novim
zločinima."
"Očito ne poznajete zakon", rekao je Larson.
"Temeljito sam pročitao Priručnik kao i vlastite upute koje
sam dobio prije leta. U ovomu trenutku vi ste izvan zakona i
naređujem vam da napustite ovu palubu na kojoj sam ja
jedina vlast."
"Priručnik je veći nego što mislite", usprotivio se Larson,
"jedino moj odjel ima potpun pristup svim zakonima koji se
tiču ove ekspedicije."
"Ma nemojte. Recite mi kakav je to zakon koji mogu čitati
samo oni koji su zaduženi za njegovo provođenje?"
"Zakon koji je sada na snazi."
"To je ruganje pravomu zakonu. Smjesta napustite
palubu."
"Ne, vi idete sa mnom. Idete u zatvor."
"Brodu je potrebna posada."
"Brod je, kao što vrlo dobro znate, programiran za cijelo
putovanje i za pristajanje u orbiti nakon dolaska."
Bila je to istina koju je bilo teško osporiti.
 "Zaboravljate da je brodu potreban nadzor, čovjekov
nadzor."
"Brod nadzire sam sebe i sam će korigirati putanju u
slučaju pogrješke u sustavu, ali to se do sada još nije dogodilo
i ne će."
"Posada je zadužena i za mehanizam automatske
kontrole."
"Ne prepirite se sa mnom, kapetane. Pođite s nama."
"Doktore Larsone, već sam poslao detaljan izvještaj o
vašim aktivnostima bazi na Zemlji, kao i izjave svjedoka, dane
pod zakletvom i potpisane. Vaši pištolji ne će ništa značiti na
sudu. Morate znati da se naš razgovor snima i odmah se šalje
bazi na Zemlji."
"Ne vjerujem vam."
"U tomu slučaju postupate krajnje nerazborito. Naravno,
trebat će mu četiri godine da stigne do Zemlje, ali za osam
godina i vi ćete biti ondje. Razmislite o tome."
Larson je zgrabio rukav kapetanove uniforme i povukao ga
k sebi.
Tada sam prvi put vidio da se kapetan razbjesnio. "Ubojice
Šiauliaia," zarežao je dubokim glasom, "vi koji ste uništili brdo
križeva."
Larson se povukao korak natrag i uperio pištolj u
kapetana.
Šestorica kapetanovih ljudi koji su pratili razgovor kao
paralizirani sada su se zbili oko kapetana i prijeteći motrili
ODI-jevce.
Oni su podigli svoje pištolje i uperili ih u posadu.
Čini li vam se sve ovo farsom? Prizorom iz filma o Divljemu
zapadu, punu pucnjave, klišejem proživljenim i
dramatiziranim nebrojeno puta tijekom ljudske povijesti? E,
pa, sve se odvijalo upravo ovako - ništa nisam izmislio.
 I upravo ovomu posljednjem, najboljem od svih vesterna,
dužan sam sada pridodati prikaz vlastitoga udjela u njemu. Da
sam doista iskren prema sebi, poderao bih ove listove papira,
spalio ih u arboretumu ili bih jednostavno čekao da sve
proždre plamen, sve. Ipak, ne ću to učiniti.
Ispričaj kako je bilo, Neile.
Tijekom cijeloga sukoba Dariush i ja stajali smo u blizini,
Dariush s desna kapetanu, na samo korak od njega, ja otraga,
nešto podalje, no obojica smo bili u dometu njihovih pištolja.
Osjećao sam težinu Paulova ruskoga pištolja u desnome
džepu jakne. Bio je to revolver, nabijen, sa zakočenim
sigurnosnim otponcem. Nosio sam ga uza se još od neuspješna
obračuna u hangaru za raketoplane. Kao i drugi, bio sam
prilično siguran da se ODI u međuvremenu ispuhao i da nam
vjerojatno više ne će praviti probleme. Pa ipak, nošenje
revolvera pružalo mi je samopouzdanje. Bila je to, barem
djelomice, čežnja za oživljavanjem slike koju sam stvorio o sebi
u mladosti, one prerijskoga jahača, zatiratelja zmija,
naoružana i opasna. I premda sam vjerovao da Larson više ne
predstavlja ozbiljnu prijetnju, uvjerenje da ću moći zaštititi
ljude od njega u slučaju da prijeđe granicu pružalo mi je
golemo zadovoljstvo.
Zavukao sam ruku u džep i otkočio otponac.
"Brže!" zaurlao je Larson prema kapetanu. Posljedice
ponižavajućega poraza koji je doživio u hangaru za raketoplane
vidio se u škripanju njegovih zuba, u bljesku njegovih očiju.
"Ne ću", rekao je kapetan tiho i odlučno okrenuvši mu leđa.
Zbilo se to vrlo brzo - nije trajalo više od nekoliko sekunda.
Paralizirani više nastalom zbrkom nego strahom gledali smo
kako Larson iskoračuje i prislanja cijev pištolja na kapetanov
vrat. Čuo se škljocaj, zatim zujanje: kapetan se srušio na pod,
a iz vrata mu se izvio pramen dima. Larson se nadvio nad njim
i uperio pištolj u njegovu sljepoočicu. Škljocaj, zujanje, tijelo je
poskočilo i ostalo nepokretno ležati.
Posada je skočila na agente i mlazovi plavoga svjetla
počeše sijevati u svim smjerovima. U istomu trenutku zanjihao
sam se naprijed i izvukao pištolj. Kada sam ga uperio u
Larsona, sve moje frustracije kao da su se sabrale u tomu
jednom jedinom užarenom trenutku. Larson me je vidio i
podigao pištolj s namjerom da me obori, no oružje je zatajilo -
čuo se škljocaj, zatim još jedan, ali zujanje je izostalo.
Čuo sam glas koji je povikao: "Ne, Neile!"
Načas sam zatvorio oči. Larson će sada umrijeti, ali nešto
u meni nije mi dalo da gledam dok ubijam čovjeka, prvi put u
životu. Povukao sam okidač. Čuo se jezovit prasak i oči mi se
otvoriše.
Ondje, između mene i Larsona, stajao je Dariush s rukama
pruženima prema meni. Na trenutak me je pogledao u oči -
činilo se da kima glavom u znak razumijevanja - a onda se
srušio na pod. Larson je sada bio potpuno nezaštićen.
Prosvirao sam mu grudni koš. Licem mu je preletio pogled
začuđenosti. Iz rane je šiknula krv i srušio se na pod. Bio sam
zapanjen. O njemu nikada nisam mislio kao o stvarnoj osobi -
bio je od poliplasta; bio je od papira. Sada sam znao da je od
krvi i mesa, baš kao i ja.
A onda mi je, kao da me je netko udario čekićem po glavi,
postalo jasno da sam upravo pogodio Dariusha. Pao sam na
koljena i otpuzao prema njemu u nadi da rana nije
smrtonosna. Bio je mrtav.

Što sam tada učinio? ODI-jevi agenti bili su razoružani.

Opasnost je prestala. Kapetan je bio mrtav. Larson je bio
mrtav. Dariush je bio mrtav. Na podu su se širile dvije lokve
krvi.
 Jesam li briznuo u plač? Jesam li povikao, tražio pomoć
od Boga? Jesam li ga preklinjao da premota traku i snimi
drukčiji prizor?
Ništa od toga nisam učinio. Ustao sam i u nastupu
bezumne srdžbe naciljao kontrolnu ploču i ispalio u nju cijeli
spremnik, do zadnjega metka.
Zašto sam to učinio?
Ne znam.
Drhtavim rukama pronašao sam još nekoliko metaka u
džepu svoje jakne i gurnuo jednoga u ležište. Prislonio sam
cijev uz sljepoočicu. Povukao sam okidač, no netko me je
zgrabio za ruku, metak mi je okrznuo lubanju i razmrskao
kompjutorski ekran. Ruke su mi zavrnute iza leđa; pištolj je
pao na pod. U prostoriji je zavladao tajac. Preživjeli su nijemo
stajali i teško disali.

Ostali ODI-jevi agenti, njih šestorica, stavljeni su u zatvor

na svojemu odjelu. Zatvor je pronađen tek poslije duljega
traženja jer zatvorenici nisu htjeli reći gdje se nalazi. Bio je to
labirint s više soba i odaja, a zauzimao je cijelo krilo šetnice D,
neku vrstu prigradnje. Nije bio označen u brodskome indeksu
niti ste ga mogli naći u rasporedu brodskih prostorija u
Priručniku. Dijagram s prostorijama u tome dijelu broda bio je
najobičnija obmana, izolirano područje predstavljeno s
nekoliko crta koje su tobože označavale pregradne zidove i bilo
je označeno kao "odjelna administracija". Raspored prostorija
u stvarnosti bio je posve drukčiji. Tu se nalazilo desetak
zatvorskih ćelija te medicinski odjel. Pitao sam se je li David
skončao u njemu.
Larson i kapetan sahranjeni su u svemiru. Premda mi nije
bilo stalo do odlaska među ljude, bio sam na Dariushovu
pogrebu, ako se ova skromna svečanost - neka vrsta odavanja
počasti pokojniku - uopće mogla nazvati pogrebom. Jedva sam
mogao podnijeti da budem ondje - ja, njegov ubojica - ali, što
sam mogao, barem sam mu toliko dugovao. Pogrebu su
nazočili svi koji nisu bili u zatvoru. Dariush je u oporuci tražio
da mu se tijelo u slučaju smrti zaledi i da ga se pokopa na
Zemlji. Prije nego što je tijelo spremljeno u brodsku
mrtvačnicu, nekoliko kuhara i konobara te ljudi zaduženih za
čišćenje i pospremanje, kao i dio posade, kleklo je ispred lijesa
i pomolilo se, među njima i naš mladi latinomerički
potporučnik. Većina prisutnih stajala je otraga, pognutih
glava. U tomu su položaju ostali i nakon što sam iznenada
otišao pazeći da moj odlazak ostane neprimijećen. Vratio sam
se u svoju sobu i šifrom zaključao vrata.
Sljedeći tjedan proveo sam u potpunoj samoći. Nikome
nisam otvarao vrata. Nisam otvarao e-poštu. Nisam imao
drugoga načina da si okončam život osim da se izgladnjujem
do smrti, i to sam i pokušao, ali bez uspjeha. Ništa nisam jeo,
samo sam pio vodu. Sisyphus redux. Nasljednik ogrtača J.
Roberta. Einsteinov Pinokio. Želio sam biti pravi dječak. Pravi
dječaci stvaraju i uništavaju svjetove. Pravi dječaci stvaraju i
uništavaju sebe.

Iz ovoga smrtonosnog ponora izvukao me je zapovjednik.

Došao je jednoga dana pred vrata moje sobe i pokucao.
Ležao sam ispružen na krevetu i nisam mu otvorio. Pokucao je
ponovno pa ponovno. Na kraju je, misleći valjda da ne čujem,
glasno povikao: "Doktore Hoyose, ja sam, zapovjednik.
Razumijem da želite biti sami. No potrebna mi je vaša pomoć."
I dalje nisam želio otvoriti vrata.
"Gospodine," nastavio je, "imam posebnu šifru kojom
mogu otvoriti vrata izvana, ali poštujem vašu privatnost. Zar
ne možete odvojiti malo vremena za mene?"
 Tiho sam, na španjolskome, rekao: "Otvori se" i vrata su
iščezla.
Ušao je u sobu.
"Znam kako vam je", počeo je. "Svi smo mi proživjeli tešku
traumu. Kapetan mi je bio najbliži prijatelj. Sada ja upravljam
Kosmosotn i potrebna mi je vaša pomoć. Imamo velik problem."
Ustao sam iz kreveta i pošao u kupaonicu ne pogledavši
svoje lice u zrcalu. Prislonio sam usne na slavinu i dugo pio.
"Kakav problem?" zakriještao sam.
Odveo me je u zapovjedni centar na KC palubi. Kada smo
ušli, dio posade stajao je za konzolama, a drugi je sjedio za
njima: oni koji su me prepoznali samo su mrko kimnuli glavom
i skrenuli pogled ustranu ili su se pravili da me uopće ne vide.
Zapovjednik i ja zastali smo ispred kapetanovih konzola.
Postojale su tri glavne, nadohvat ruke, i još pola tuceta drugih,
malo podalje. Mogao sam samo nagađati o njihovoj funkciji.
"Imamo znatna fizička oštećenja, kao što možete vidjeti",
počeo je. "Vjerojatno su oštećeni i neki sustavi. Zasada nema
ozbiljnije prijetnje jer, koliko vidimo, brod se drži zadanoga
kursa i tako će, vjerujem, ostati do kraja."
"Što je slomljeno?" upitao sam bacivši pogled na nekoliko
konzola na kojima su se vidjele rupe od metaka i smrskani
električni moduli ispod njih.
"Ove tri glavne konzole kontroliraju rad glavnoga
kontrolnog sustava - drugim riječima, one su sastavni dio
glavnoga računala. Laički rečeno, ova središnja kontrolira
nuklearno-antimaterijske propulzijske motore i u osnovi
zaustavlja i pokreće brod. Ova pored nje je za manevriranje u
uvjetima nulte gravitacije i povezana je s pomoćnim
propulzijskim motorima za mijenjanje kursa. Ova ovdje
povezana je s komandama za ubrzavanje i usporavanje koje
spuštaju prednje i stražnje cijevi za kočenje i ubrzavanje."
"Mogu li se popraviti?"
 "Nadamo se - pred nama je još sedam godina da pokušamo
to srediti. Po isteku toga vremena moramo početi usporavati.
Usporavanje je dugačak proces. Pratite li me?"
"Razumijem kako to ide. Drugim riječima, ne počnemo li
na vrijeme usporavati, promašit ćemo Zemljinu orbitu."
"Da, to je glavni problem."
"Jesu li reaktori destabiliziram?"
"Nisu, oni su u redu. Na svu sreću, propulzijski motori
isključeni su prije... hm, prije nesreće. Za sada putujemo kroz
svemir bez problema, shvaćate, održavajući konstantnu
brzinu. No kada se približimo točki na kojoj ćemo morati početi
usporavati, propulzija će morati funkcionirati kako bismo
aktivirali protupotisak, tj. niz mikro-potisaka koji će tijekom
idućih pet mjeseci postupno rasti."
"Testirali ste kontrolne komande i one ne reagiraju?"
"Tako je. Svi su sklopovi prekinuti, a iskreno rečeno,
većina nas ovdje samo općenito zna kako oni funkcioniraju.
Razumijemo kako funkcioniraju tipke i zvučni signali, da tako
kažem, ali ne i način na koji su neuroni spojeni."
"Imamo li inženjera elektronike na brodu?"
Odmahnuo je glavom. "Svi su bili dolje kod hrama onoga
dana - htjeli su vidjeti pokretanje broda izvanzemaljaca."
"A nuklearnih inženjera, koliko njih imamo?"
"Jednoga."
"Stručnjaka za antimateriju?"
"Nijednoga, ali oni bi nam ionako bili od male koristi."
"Računalnih tehničara?"
"Samo su dvojica na brodu, ali oni nisu bili zaduženi za
kontrolu i otklanjanje kvarova na glavnome sustavu. Obojica
su dobri u svojemu poslu - stručnjaci su za programiranje,
analizu šifara i slično - a kada ih pritisnete, spojit će električne
komponente. Ipak, njihovo je znanje ograničeno. Dijeljenje
vještina i odgovornosti na kategorije bila je uobičajena praksa
tijekom putovanja. Ljudi koji bi mogli otkloniti kvar više
nema."
"Stradali su u eksploziji na Novoj?"
"Da. Dodajte tome činjenicu da je velik dio originalnoga
nacrta iskorišten za izradu Kosmosa i da je iz sigurnosnih
razloga zaštićen. Bili su to tajni protokoli i do sada nismo
uspjeli pronaći ni jedan, o hakiranju da i ne govorim."
"Dakle, tehničari ne znaju što da rade?"
Kimnuo je glavom i teško uzdahnuo. "Mislili smo da biste
nam vi mogli reći neke stvari. Bilo što što znate možda nam
može pomoći. Poslije svega, vi ste konstruirali brod."
"Moj udio u gradnji broda bio je vezan uz matematičke
proračune i fizikalne aspekte konstrukcije, a ne uz praktičnu
izvedbu pojedinih mehaničkih dijelova."
Lice mu se objesilo.
"Ipak, ne stoji me ništa pogledati i vidjeti što mogu učiniti."
Zurio sam u rupe od metaka u konzoli koje sam ja
napravio. Jedva sam mogao vjerovati da sam ja to učinio. Ali
jesam i sada ću morati pokušati to skrpati.
"Mnogo je ljudi pucalo toga dana", rekao je zapovjednik.
Pogledao sam ga.
"Vladala je prilična zbrka", nastavio je. "Vjerojatno ste
nekolicini članova posade spasili život. ODI-jevi agenti bili su
spremni ubijati. Napokon, ubili su kapetana."
Bilo je to veoma ljubazno od njega. Točno je rekao, ja sam
ubio Larsona; točno je, možda je to posadi dalo dovoljno
vremena da svlada agente. No točno je i to da sam ja ubio
Dariusha. Ustrijelio sam albatrosa28 (i zatim počeo divljati
ugrozivši život svih nas na brodu).
Činilo se da čita moje misli, nesumnjivo zato što je istina o
cijeloj stvari bila u mislima sviju prisutnih.
"ODI-jevci su oštetili neke od konzola", rekao je.
"Dajte mi nekoliko dana da razmislim", rekao sam na
kraju. "Potrebno mi je da razgibam mozak. Morat ćemo ispitati
glavno računalo i upoznati se s načinom na koji ono
funkcionira. Možda nas to dovede do glavnoga nacrta brodskih
komandi. Postoje i druge mogućnosti, o čemu možemo
razgovarati nakon što isprobamo nekoliko stvari."
"Izvrsno!" uzviknuo je razvedrivši se.
"Postoji li na KC palubi glavni sustav kontrole koji u
slučaju da glavni kontrolni sustav zataji automatski preuzima
tu funkciju?"
"Postoji, ali i on je oštećen."
"Kažete da brod nije mijenjao kurs?"
"Nije."
"To znači da navigacijske komande nisu oštećene."
"Nadamo se da je tako. Navigacijska je konzola doduše
oštećena, no ne kao druge. Za to je kriv kvar u napajanju, ne
metak. To nam ne jamči kontrolu navigacije do kraja
putovanja, ali zasada smo na pravome putu." Zastao je. "Čujte
me, dr. Hoyose, smijem li vam predložiti da se preselite k
nama, u jedan od apartmana na KC palubi? Koristilo bi da
nam budete pri ruci u slučaju potrebe. Tako ne bismo morali
provaljivati vaša vrata svaki put kada moramo promijeniti
žarulju."

28 U Coleridgeovoj Pjesmi o staromu mornaru mornar ubije albatrosa

(tu pticu Coleridge uspoređuje s "kršćanskom dušom"), koji je prethodno
spasio cijelu posadu od sigurne smrti, i zbog toga ubojstva cijela posada
trpi strašne posljedice, nap. ur.
 Htio je ispasti duhovit - bilo je to doista velikodušno od
njega. No meni više nije bilo do šale.
"Hvala", promrmljao sam. "Za sada ću ostati u svojoj sobi.
Tišina mi pomaže da razbistrim misli."
Doimao se sumnjičavim. "U tome slučaju predlažem da
nam se pridružite za ručkom i večerom. Restoran sa
samoposluživanjem na palubi A, u uobičajeno vrijeme. Ondje
svi jedu. Razmislit ćete o tome?"
"Trebali biste me strpati u zatvor."
Izgledao je posramljeno. "Nitko vas ne će strpati u zatvor.
Ubili ste čovjeka koji je pucao u kapetana. Neka ostane na
tome."
Na tome je i ostalo.
Vratio sam se u svoju sobu svjestan da imam o koječemu
razmišljati. Prestao sam razmišljati o samoubojstvu. To će doći
kasnije, kada se vratimo na Zemlju. U međuvremenu dat ću
svoj doprinos nastojanju da se svi sretno vratimo kući,
svjedočit ću protiv ODI-jevaca na saslušanjima i učinit ću sve
da uvjerim vladu da je planiranje još jedne ekspedicije na Novu
najgora ideja u svemiru. Ako ništa drugo, barem je za to
vrijedilo živjeti.

Tih prvih godina radili smo beskonačno dugo na glavnome

računalu. Jedan od tehničara bio je analitičar, a uz to je po
vlastitomu priznanju bio i haker. Nije bio genij kao David, no
ipak se nekako uspio probiti do kvantne memorije u sustavu i
tijekom druge godine putovanja napokon smo pronašli trag
koji smo tražili. Došao je dan kada nas je taj trag doveo onamo
kamo smo se nadali da će nas dovesti. Ne pada mi na pamet
objašnjavati hi "stvar", hi zonu, komponentu, šifrirani digitalni
misterij. Bila bi potrebna cijela knjižurina da objasni kako je
to funkcioniralo, a čak bi i tada specijalisti za računala morali
uložiti golem trud da je pročitaju i razumiju. Ukratko, bila je
to shema svih elektronskih uređaja na brodu. Zvuči vam
jednostavno? Ali čovjek bi trebao poznavati prirodu tih
elektronskih uređaja da shvati koliko je blistava i gotovo
nedokučiva ona bila. Postojale su, pri- mjerice, tri razine šifara
za automatsku kontrolu u slučaju zatajenja kontrolnoga
sustava za svaki glavni sustav, uključujući i
propulziju/antimateriju, interne funkcije, gravitaciju,
navigaciju itd. Konstruiran je tako da u slučaju zatajenja
automatske kontrole njezinu ulogu odmah preuzima druga. U
slučaju da zataji i ova, uskače treća. Zataji li i ova, eh, tada
nam nema spasa. Nitko nije predvidio da će netko pucati u
konzolu za automatsku kontrolu koja nadzire ukupnu
elektroniku na brodu, tu liber-automatsku kontrolu
multiaspektnoga sustava automatske kontrole cijeloga
sustava. To je samo jedna od stvari koje sam izveo toga
kobnoga dana. Prosvirao sam rupu u brodskome
imunološkom sustavu i sada smo bili teško, ako ne i neizlječivo
bolesni.
Otkriće ove "zone" bilo je, međutim, samo prvi korak u
sastavljanju cjelovite slike o načinu na koji je brod
funkcionirao i kako je moguće otkloniti kvarove. Provjerili smo
sve kompjutorske terminale u javnim bibliotekama u nadi da
ćemo pronaći neku nepredvidljivu zabačenu uličicu koja bi nas
odvela dublje u glavnu memoriju i pokazala nam priključak na
priključak na priključak. Beskrajno smo dugo pretraživali
datoteke, no ništa nismo pronašli. Nastojanje da prodremo
dublje u sustav nije dalo nikakve rezultate.
Tijekom nekoliko mjeseci ispremetane su sve sobe na
Kosmosu, sve u nadi da ćemo pronaći sustav za podršku koji
bi zaobišao glavno računalo s njegovom ugaslom
automatskom kontrolom. Na brodu je postojalo tisuće soba i u
svakoj od njih bio je max koji je trebalo provjeriti, kako one
privatne, tako i one koji su se nalazili na mnoštvu činovničkih
stolova, plus nešto veće maxeve u administrativnim uredima
različitih odjela. Bio je to pravi hakerski tulum. Uspjeli smo
čak doprijeti do ambulanta, a ja sam cijeli dan proveo brišući
svoj osobni medicinski karton iz datoteke dr. Sidotre, Arthura
i ravnatelja Medicinskoga odjela (ravnatelj je preminuo u AP-
DT).
Potrudio sam se i pregledati računala u glavnome uredu
ODI-ja. Moj dosje u potonjima bio je neobično zanimljiv i
odvratan. Sačuvao sam samo njega kao dokaz jer je pokazivao
da je moj odlazak sa scene zbog tobožnje psihoze bio pomno
planiran. Bio je tu i Davidov dosje, ali bio je očišćen - ostala je
samo njegova jednostavna biografija te posljednji zapis koji je
glasio "smrt zbog nesreće, Mundus novus". Htio sam vidjeti ima
li Pia svoj dosje-bio je ondje, naravno (vidio sam da 675 ljudi
ima sigurnosne dosjee; iznimka su bili Skinner i Larson).
Pedantno su bile prikupljene ljubavne e-poruke koje su Pia i
Paul pisali jedno drugome, ali ja ih, naravno, nisam čitao. Bila
je tu čak bilješka o tome da me je oslobodila obveze uzimanja
antipsihotika. Na neki su način došli i do njezina prosvjednoga
pisma kapetanu koje mu je uputila nedugo nakon što smo
započeli putovanje. Na dnu stranice stajala je kemijskom
napisana bilješka: Tipična reakcija na lažnu uzbunu. Inače
pouzdana. Daljnje akcije nepotrebne.
Zavirio sam u Paulov dosje. U njemu sam pronašao poduži
opis sigurnosnih provjera kojima je ovaj čovjek, a da to nije ni
znao, bio izložen, uz kopiju ljubavnih poruka Piji. Bila je tu i
ocjena njegova psihološkoga profila (agresivni Alfa-mužjak) te
Larsonovo pismo Skinneru, pisano sociojezikom, u kojemu se
za šefa odjela Navigacije kaže da je potencijalno problematičan
-preporučuje se daljnji nadzor. Pregledao sam i Xueov i
Dariushov dosje: oba su sadržavali dokumente o njihovoj
upletenosti u prosvjede protiv nadzora s početka putovanja.
Istraga nad ovom dvojicom obustavljena je uz kratku bilješku:
nasamareni od strane Hoyosa ili McKiea, upletenost prestala.
Daljnje akcije nepotrebne. Uz ovo dosjei su sadržavali njihove
kratke biografije i popis njihovih znanstvenih postignuća.
Iza birokratskoga odjela pronašli smo prostoriju u kojoj su
se na digitalnim modulima prikupljali podatci vezani uz
nadzor, s dvanaest sjedala za zaposlenike. Nije bilo teško proći
kroz sigurnosna vrata - dovoljno je bilo probiti jednostavnu
šifru - i otvoriti pristupne datoteke za, kako se činilo, svaki
max uređaj na brodu. Prebivališta su bila popisana i označena
podkodnim brojevima. Moj je, primjerice, bio R-B-124.
Otprilike sat vremena slušao sam snimku vlastitoga
mrmljanja, hrkanja i kihanja među zidovima moje vlastite
sobe. Premotavajući brzo traku i slušajući što su ODI-jevci
snimali iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu,
nisam pronašao ništa osim ekscentrične nedužnosti. Moje
surfanje po e-pošti - radilo se uglavnom o rezultatima
astronomskih istraživanja i stručnim člancima o zmijama
otrovnicama - pedantno je praćeno. David je učinio ono što je
rekao da je učinio.
Utipkao sam šifru Xueove sobe i čuo disanje i, povremeno,
pokoju tiho izgovorenu kinesku riječ - vjerojatno dio neke
molitve. Xue je obično surfao po sadržajima vezanim uz fiziku
i istočnjačku poeziju.
Stronov dosje bio je daleko šarolikiji, iako ni u njemu, kao
ni u dosjeima ostalih urotnika, nije bilo ničega osobito
sumnjiva.
Zatim sam nasumce odabrao brojeve soba nekolicine meni
potpuno nepoznatih ljudi. Bio sam svjestan da zabadam nos u
tuđe poslove i da je to krajnje neetično, ali znatiželja je bila
jača: želio sam znati koliko je daleko ODI išao. Bilo je tu svega
i svačega, od najintimnijih detalja do običnih banalnosti:
Lak udarac po tipkovnici, ženski glas: "...i tako joj rekoh,
kreneš li mu se nabacivati još samo jednom, reći ću mu kakva
si."
 Udarac po tipkovnici, muški glas: "...aha, ali tranzistori
nisu izdržali preopterećenje i izgorjeli su baš onda kada su
nam bili najpotrebniji."
Udarac po tipkovnici, ženski glas: "...bok, mama, hvala na
glasovnoj poruci. Proslavila sam rođendan s nekoliko
prijatelja, sjajno smo se zabavili, lako ne znam razlikuje li se
još uvijek naše vrijeme od vašega, cijeli sam dan mislila na
tebe."
Udarac po tipkovnici, muški glas: "...naravno, Hydra je
bila pravi pakao od auta. Moj stari imao ih je tri, no uvijek je
govorio da nas magnetski upaljači motora polako ubijaju; kao
da smo sapeti remenom unutar magneta, govorio je,
uništavaju moždane stanice."
Bilo je nemoguće preslušati snimke i pročitati zapise o
stotinama ljudi koji su toliko godina bili pod nadzorom. Naša
je posada bila primorana koncentrirati se na najvažnije
pojedince u kompjutorskome odjelu i premda smo se mogli
nadati najboljemu, taj trud nije urodio ničim što bi nam moglo
koristiti. Pregledali smo i ODI-jeve supertajne interne
dokumente nadajući se da ćemo u njima nabasati na ključ.
Dosjei šefova bili su malobrojni i gotovo bez ikakve mrlje. 1
opet, Skinnerov i Larsonov dosje bili su prazni.
Na palubi A pronašli smo krilo u kojemu su živjeli šefovi
ODl-ja. Prekapajući njihove prostrane apartmane doznali smo
da je Skinner rado čitao romane o vampirima. U zaključanoj
ladici njegova radnoga stola našli smo e-rukopis romana na
kojemu je radio, naslovljen Psychopathic] Socialis. Nije bio o
vampirima; bio je o nama, svemirskim putnicima. Larsonov
privatni hologramski ekran otkrio nam je da je volio skate-
board utrke i pornografiju. Ni u jednoj od njihovih soba nije
bilo maxa. Možda su imali prenosive mcaeve u aktovkama koje
su uvijek nosili sa sobom, ali u sobama ih nije bilo. Ni u
njihovim uredima nismo pronašli ništa što bi nam pomoglo.
 Osjetio sam izvjesnu dozu patosa dok sam pretraživao stan
u kojemu je živio Nećak, lako je bio tik uz stan u kojemu su
stanovali Don i Raydawn, nije bio tako velik i raskošan kao
njihov. Spavaća soba izgledala je kao da se maločas izvukao iz
kreveta. Nalikovala je brlogu razmažena adolescenta - posvuda
su razasuti ležali dijelovi odjeće, elektronske naprave i
fotoaparati. Bila je tu i knjiga velikoga formata s vrlo lijepim
fotografijama snimljenim na Novoj koje su uglavnom
prikazivale krajolike i biljni i životinjski svijet. Na noćnomu
ormariću ležala je neka vrsta dnevnika. Kao i ja, koristio je
nalivpero i papir. S osjećajem krivnje pročitao sam nekoliko
stranica lažući sebi da ću u njemu možda pronaći ključ za
rješavanje naših problema s računalom. Radilo se o pukoj
znatiželji, naravno. Pitao sam se kako je on promatrao svoj
položaj u svijetu, taj neprijazni potomak najvišega ešalona
privilegije i moći. Otkrio sam da se posljednjih deset godina
hrvao s bolnim osjećajem depersonalizacije, osamljenošću
toliko dubokom da je nejednom bio na rubu samoubojstva.
Bilo je tu i nekoliko aluzija na njegova ujaka u kojima se mogla
primijetiti primjesa prijezira, čak i mržnja prema onome što je
taj čovjek predstavljao.
"Nevidljiv sam", napisao je na početku putovanja. "Ja sam
samo slika. Definiran sam biološkim nesretnim slučajem koji
me stavlja sasvim blizu vrhunca apsolutizma."
Mnoštvo detalja na ovim stranicama ukazivalo je na
povučena introverta, sposobna, doduše, glumiti samouvjerena
ekstroverta. Negdje u dubini svoje duše, međutim, osjećao se
strahovito usamljenim i neprekidno je žudio za "onim
Stvarnim", kako je govorio, uvijek u potrazi za smislom unutar
zatvorenoga kruga svojega bića. Tijekom putovanja odlučio je
živjeti kao pustinjak jer nije vjerovao da ga drugi mogu cijeniti
kao osobu, mimo njegova statusa. Sada mi je bilo jasno zašto
je bio onako osoran prema meni kada sam ga prije više godina
prekinuo u čitanju Shakespeareovih soneta u biblioteci.
 Posljednji redak, napisan vjerojatno nekoliko sati prije
smrti u hramu, glasio je: "Možda ću ipak pronaći ljubav.
Možda ću, unatoč svemu, naučiti voljeti."
Sve me je to rastužilo i odjednom sam osjetio žaljenje što
se nisam dovoljno trudio srušiti zidove njegove osamljenosti.

Sve u svemu, pretraživanje nas nije nimalo približilo

rješenju. Unatoč svim našim naporima, nismo pronašli ni
najmanji nagovještaj koji bi ukazivao na mogućnost postojanja
sustava za podršku. Nije nam preostalo drugo nego pokrenuti
pomnu pretragu skladišta na PHM u nadi da ćemo negdje
pronaći zamjenske konzole. Činilo mi se da bi bio doista
nevjerojatan previd ne imati rezervni sustav upravljanja pa
smo ja i moji drugovi pokrenuli novu vrstu ekspedicije.
Ljudi koji su vodili računa o skladištima pružili su nam
svu potrebnu pomoć i bili su nam na usluzi cijelo vrijeme.
Otvorili su brodski manifest i mi smo se zadubili u te liste u
potrazi za bilo čime što bi makar i samo izdaleka dalo naslutiti
da je riječ mehanici ili elektronici. Godinama smo pretraživali
skladišta otvarali svaku kutiju u njima. Katkada sam bio toliko
očaran nekim predmetom da sam zaboravljao da se utrkujemo
s vremenom. Tako sam, primjerice, pronašao nekoliko
sanduka punih staklenih perli i blještava jeftina nakita
(namijenjena trgovanju s domorocima, pretpostavljam). Bilo je
tu i nekoliko kutija sa soljenkama i bočicama s paprom
nesklapna dizajna (klaunovi, magarci i magarice, crne i bijele
pudlice, filmske zvijezde), golemih količina ženske kozmetike,
osamnaest tisuća četkica za zube te još daleko veća količina
zubne paste, brdo kutija punih kondoma ("Najbolje od
prirode"), mnoštvo digitalnih satova i antiknih budilica na
navijanje, tri sata s kukavicom, golemi afrički bubanj s
umjetnom zebrinom kožom, kutija puna sjekira (nažalost, naši
ih pioniri nisu primijetili kada su ispremetali skladište u
potrazi za predmetima koje bi mogli ponijeti sa sobom na
Novu), tona različitih deterdženata za pranje rublja itd. i tsl.
Sve ovo nalikovalo je poludjeloj trgovini mješovitom robom
tako da smo mi tragači bili na kraju omamljeni već samom
količinom i raznolikošću predmeta koje su oni koji su opremali
brod očito promišljeno odabrali, iako je među njima bilo i
posve bizarnih.
Pretražili smo i druga veća skladišta s uzorcima s Nove.
Većinom su to bili minerali, no gotovo polovicu prostora
zauzimale su police s uzorcima flore, malenih gmazova i
vodozemaca te mikrobiološkim uzorcima u staklenkama s
formalinom. U vitrinama su bile izložene tisuće vrsta insekata,
uključujući prekrasne leptire žarkih boja. U golemim
zamrzivačima bila su pohranjena tijela stotina ulovljenih i
ubijenih životinjskih vrsta, seciranih ili viviseciranih,
spremnih za daljnje ispitivanje nakon povratka na Zemlju.
Ovaj smo dio pretražili brže od ostalih, no ja sam se ipak neko
vrijeme zadržao u njemu kako bih zadovoljio svoju znatiželju.
Najveći dio ovih stvorenja nisam vidio ni na panoramskim
zaslonima ni na svojemu maxu. Zabava mi je, međutim,
prisjela kada sam ugledao tri golema tijela stvorenja slična
žirafama obješena o kuke u zamrzivaču - mužjaka, ženku i
jednogodišnje mladunče. Trbuh ženke bio je razrezan i u nj je
bilo uvučeno prozirno okno kroz koje se moglo vidjeti uginulo
mladunče in utero.
Pretražili smo i spremišta s hranom nadajući se, protiv
svake nade, da je netko ondje zabunom ostavio konzolu. Bit će
dosta ako kažem da su stvari što smo ih ondje pronašli
obradovale kuhare, uvijek spremne isprobati novi kulinarski
recept. Iako me je spremište sa žesticama neodoljivo privlačilo,
uspio sam odoljeti njihovu sirenskome zovu. Ostati trijezan,
bilo je pitanje života i smrti.
Tako smo ušli u petu godinu nakon pucnjave, a rješenja i
dalje nije bilo na vidiku.
 *

Drugi su cijelo to vrijeme učili o brodskoj elektronici,

Čitajući priručnike skinute s memorije glavnoga računala.
Glavni mozak na brodu i dalje nas je zbunjivao jer je bez
pogrješke izvršavao zadaće za koje je bio konstruiran: funkcije
za održanje života i visoke razine udobnosti. Nalikovao je
čovjeku koji je doživio moždani udar. Dio udova je
funkcionirao, drugi ne; dijelovi memorije bili su neoštećeni,
drugi ne; bili smo potpuno zbunjeni time, premda smo,
općenito govoreći, znali da su oštećeni samo dijelovi moždane
kore koji su određivali kamo brod ide i kako će stići onamo.
Isprva smo vjerovali da su oštećene samo konzole - u tome
slučaju problem bi bio samo u povezivanju strujnih krugova,
kao kod slomljene kralježnice i uzetosti tijela od vrata naniže.
Svi organi funkcioniraju, ali ne možemo ih micati, ne osjećamo
ih. Nadasve, mozak je funkcionirao besprijekorno. Kasnije
smo, ispitavši temeljito glavno računalo, otkrili da su e-
mlazovi, ispaljeni slučajno u konzole onoga strašnog dana,
odaslali električni naboj u strujni krug i da je on dospio u
glavno računalo poremetivši njegov rad. Sve se to dogodilo u
djeliću sekunde. Oštećenje nije bilo samo fizičko, već, da tako
kažem, i mentalno.
Kosmos se i dalje držao zadanoga kursa približavajući se
neumoljivo godini u kojoj je trebalo započeti usporavanje. Bio
je to izazov koji nam je svima tjerao strah u kosti - kako
pokrenuti protupotisne motore u točno određenomu trenutku,
s točno određenom potisnom snagom, kako bismo pravodobno
i po predviđenu redoslijedu počeli usporavati i na taj način
izbjegli jedan od dva katastrofalna ishoda: trenutačno
pretvaranje svih nas u tekućinu prenaglim kočenjem ili da
poput olova potonemo u svemir brzinom od stotinu i
sedamdeset tisuća kilometara u sekundi i nađemo se s one
strane Sunčeva sustava, u beskonačnomu svemirskom
prostranstvu. Potonja mogućnost činila se puno povoljnijom s
obzirom na to da bismo, s resursima kojima smo raspolagali,
mogli komotno živjeti još jako dugo, poput stanovnika nekoga
raskošnog grada koji ima sve što mu treba i stoga ga nikada
ne napušta. Brodski manifesti pokazivali su da hrane ima za
tisuću ljudi i da ona može potrajati još deset godina, a nas je
bila tek desetina toga broja. Na Novu se vratilo 67 ljudi, što
znači da je na brodu ostalo 110 ljudi. Mogli smo lijepo i
bezbrižno živjeti u najmanju ruku još cijelo stoljeće pod
uvjetom da se ne sudarimo s nekom zvijezdom što je,
statistički gledano, bilo gotovo nemoguće imajući u vidu
golemu udaljenost među nebeskim tijelima. No svi smo se mi
željeli vratiti na naš nemirni planet. Unatoč svim svojim
nedostatcima, bio je to ipak naš dom.
Jedini preživjeli nuklearni inženjer bio je postariji Ceh
oštra uma koji je detaljno poznavao reaktore kao izvore
energije. On je odmah nakon pucnjave ozbiljno prionuo poslu
nastojeći se što je više moguće upoznati s funkcioniranjem
propulzijskih motora o kojima je malo znao. Na brodu je bio
zadužen za nadzor nad pomoćnim reaktorom koji nam je davao
toplinu, svjetlo i toplu vodu. Postojao je odvojeni primami
reaktor za propulziju, ali ljudi koji su bili zaduženi za njegovo
održavanje više nisu bili među živima pa se trudio upoznati i s
njegovim funkcioniranjem. Ispričavajući nam se najiskrenije
što je mogao rekao nam je da je mehanika spuštanja i
podizanja protusmjernih motora i rukovanje njima u
propisano vrijeme i s propisanom potisnom snagom (zadaća
koju je mogao izvršiti isključivo računalni program)
jednostavno nešto što premašuje njegove sposobnosti. Unatoč
tome, sedam dugih i mentalno iscrpljujućih godina proveo je
proučavajući mehaniku i programske priručnike u nastojanju
da vidi što može doznati.
Često je bio razočaran prazninama u priručnicima,
dijelovima izbrisanim radi zaštite patenta ili iz sigurnosnih
razloga. Jednom ili dvaput spopao ga je bijes - tražio je da mu
se objasni zašto ne postoji sigurnosna šifra za slučaj ovakva
zastoja, kako to da u Odjelu za propulziju ne postoji zapovjedni
centar koji bi zaobišao glavno računalo i KC kontrolu, zašto su
ljudi koji su gradili brod bili tako glupi itd., itd. Nitko mu nije
znao odgovoriti. Kako nam je vrijeme odmicalo, bivao je sve
mrzovoljniji i na kraju se odao piću. Obraz mu je ipak
spašavalo to što nije odustao, već se iz petnih žila upinjao
riješiti problem pišući nove programe uz čiju se pomoć nadao
osposobiti mehanički dio glavnoga računala, iako su testovi
koje je sam provodio pokazivali da od toga nema ništa.
Među putnicima provedena je anketa kako bi se utvrdilo
postoji li netko s elektroničkim ili kompjutorskim vještinama -
ili bilo kakvim drugim tehničkim ili mehaničkim znanjem. Bila
je to potraga naslijepo, no nikada ne znaš gdje će iskočiti genij
ili mudrac. Javilo se nekoliko čistača koji su nakon kraćega
oklijevanja izjavili da možda oni mogu otkriti što ne valja s
brodskim računalom. Priznali su da umiju upotrijebiti dijelove
jednoga osobnog računala za popravak drugoga i da su u
mladosti tako izradili vlastita računala. Jedan od njih kod
kuće je bio varilac, ali je uz to znao koristiti lemilo i za finije
poslove. Drugi je rekao da mu je prije leta hobi bio izrada
kratkovalnih radioprijenosnika. U mladosti je izradio nekoliko
takvih radioprijenosnika od starudije, iako je zakon to
zabranjivao. Uz to je znao puno o radarima i modulaciji
trajanja/širine impulsa, premda je bio zaljubljenik u drevne
kristalne radioaparate. Saslušali smo te ljude i objasnili im u
čemu je naš problem, točnije rečeno, rekli smo im ono malo
što smo znali o našemu problemu. Unatoč tome, nakon
nekoliko godina prtljanja i eksperimentiranja sve je ostalo na
istome.

Komunikacijski sustav i dalje je funkcionirao posve dobro.

Naši su pioniri u početku bili upoznati s našim nevoljama, iako
se vremenski razmak između odašiljanja i primanja
informacija s našim udaljavanjem od Nove sve više povećavao.
Nitko od njih nije bio kadar ponuditi rješenje. Dotle je, sa
smanjivanjem udaljenosti između nas i Zemlje, naša
komunikacija sa zemaljskom bazom bila sve sinkroniziranija.
Tijekom dviju posljednjih godina poslali su nam
radiovezom mnoštvo podataka, među kojima i informacije
izbrisane iz priručnika. Ove nove informacije imale su smisla
kompjutorašima i oni su uspjeli dio operacija oštećenoga
“mozga" transferirati u nekorištene banke podataka.
Neprekidno su pokušavali vratiti razbijene i uništene konzole
u početno stanje, obnoviti i izmijeniti kablove i vratiti strujne
krugove u funkciju, ali uz sve to naš je glavni problem ostao
neriješen. Unatoč svim naporima protusmjerni motori odbijali
su se spustiti iz trupa broda. Postignut je stanovit napredak u
računalnim neuronskim vezama, neke manje važne funkcije
ponovno su uspostavljene, no sve to nije bilo dovoljno da brod
počne smanjivati brzinu.

Mjesec dana prije no što je brod trebao početi usporavati

brzinu zapao sam u malodušnost koja je s vremenom sve više
rasla. I mnogi drugi imali su isti problem. Sve u svemu, bilo je
to vrijeme kada su se pesimisti počeli jasno odvajati od
optimista, ali nije bilo moguće znati koji su od njih realisti.
Ja sam se pak priklonio svojoj omiljenoj metodi rješavanja
unutarnjih konflikata i okrenuo se piću. Vratio sam se votki,
analgetiku moje mladosti, staromu i najpouzdanijem
prijatelju. Sate i sate provodio sam u prostoriji s panoramskim
zaslonom s bocom u ruci gledajući kako naš Sunčev sustav,
kome smo se približavali postaje sve veći. Da se prije sedam
godina nisam raspucao, da nisam dao maha tričavu napadaju
bijesa, sada bismo se polako i sigurno približavali Zemljinoj
orbiti, točno prema planu. Umjesto toga, ostatak života provest
ću, po svemu sudeći, u svemirskome beskraju, uživajući u jelu
i piću, ako dotada ne dignem ruku na sebe.
Zapovjednik mi je vratio pištolj. Misleći da je moj dao mi
ga je bez metaka, otprilike pet godina nakon što smo krenuli
natrag kući. Kasnije sam, posluživši se provalničkom
vještinom, pronašao kutiju s metcima u Paulovu apartmanu,
skrivenu ispod primjerka Dostojevskijeva romana Idiot u ladici
njegova noćnoga ormarića.
Tako naoružan, bio sam spreman na svaku mogućnost.

A sada nešto o događajima koji su odredili naš konac.

Oni među nama koji su sve ove godine pokušavali spasiti
brod okupili su se u zapovjednome centru na KC palubi kako
bi svjedočili trenutku kada bi brod trebao početi usporavati.
Bit će to fijasko, znali smo to pouzdano, no ipak smo mislili da
moramo neizbježno biti prisutni. Svima je nama bilo jasno da
će brod mirno otploviti u svemirski beskraj i da ga u tome ništa
ne može spriječiti, i tako potvrditi ono što smo već znali.
Dugo očekivani trenutak napokon je došao - i prošao. Ništa
se nije promijenilo na zaslonu iznad zapovjednoga modula.
Nije se osjetilo podrhtavanje koje se inače osjeća pri
uključivanju motora s protusmjernim potiskom jer su oni
ostali tvrdoglavo zaglavljeni u utrobi broda. Bili smo potpuno
svjesni da će se ono što smo predosjećali doista i dogoditi. Naša
budućnost bila je tamo, među zvijezdama.
A onda se dogodilo ono nepojmljivo. Iz navigacijskoga
odjela dotrčao je čovjek i povikao da su ventili za manevriranje
proradili. Brod je promijenio kurs za djelić stupnja.
Zatim je nastavio skretati, stupanj po stupanj.
Ljudi su se rastrčali na sve strane pogledavajući prema
neoštećenim i popravljenim konzolama s instrumentima,
očitavajući podatke i uzvikujući podatke koje su vidjeli na
zaslonima.
Zapovjednik i navigator krupnim su koracima krenuli
prema zapovjednomu mostu. Pošao sam za njima i stao iza
njih slušajući.
"Ne znam zašto," rekao je kapetan bojnoga broda, "ali
zakrećemo po tangencijalnome kursu."
"Kako je to moguće?" upitao je zapovjednik.
"Pojma nemam zašto otvori za manevriranje odjednom
funkcioniraju. No doista rade. Zakreću brod kao da je počeo
usporavati."
"Hoćemo li ući u orbitalnu ravninu prema planu?"
"Nisam još posve siguran, ali ako se ispravljanje kursa
nastavi, vratit ćemo se istim putom natrag prema planu
izrađenomu prije devetnaest godina."
"Što?"
Pogledao je svoju konzolu. "Prerano je govoriti, no
očitavanja se neprekidno mijenjaju što znači da brod
prilagođava putanju iz trenutka u trenutak."
Neko je vrijeme gledao u zaslone. Stajali smo bez riječi
pored njega, nesposobni ocijeniti značenje složenih
vremensko-prostornih podataka što ih je gledao.
Naposljetku je digao pogled i namrštio se. "Uzimajući u
obzir putanju prilagođavanja računalne projekcije kažu da
ćemo ući ravno u orbitalnu ravninu."
"Ali brod ne usporava brzinu."
"Znam, gospodine. To znači da je naša situacija kritična.
Približavamo se Zemljinoj orbiti prevelikom brzinom."
"Da nije došlo do pogrješke u radu zvjezdanoga kompasa?"
"Svi instrumenti daju iste podatke."
"Kada ćemo presjeći Zemljinu orbitu?"
 "Za pet mjeseci, ako bi brod kontinuirano usporavao. No
zadržimo li ovu brzinu i nastavi li autonavigacija prilagođavati
razliku između putanja za malu i veliku brzinu, imamo
otprilike sedamdeset dva dana do sudara, prema računanju
vremena na Kosmosu."
"Sudara?"
"Bojim se da je tako."
"Hoćete reći da imamo navigacijsku blokadu za odredišni
planet?"
"Čini se tako. Pričekajmo i vidimo kako će se brod
ponašati."
"Promijenite kurs, poručniče; usmjerite brod prema
svemirskome prostranstvu."
Nagnuo se nad konzolu i nešto utipkao; zatim bacio pogled
na zaslon, očitao podatke na instrumentima i podigao pogled.
"Ne reagira."
"Ne može biti", mirnim je glasom rekao zapovjednik. "Ako
sustav za manevriranje funkcionira i ako nam šalje podatke,
to znači da i mi njemu možemo slati podatke."
"Izgleda da ih ne prima ili ih ignorira. Ne reagira na
komande."
"U tome slučaju zaštitite unos navigacijskih podataka ili
potpuno isključite N sustav."
Poručnik je pokušao najprije jedno pa drugo, a zatim je
pogledom fiksirao zaslon.
"Ni sada ne reagira, gospodine. Zasigurno neka
automatska funkcija blokira naše komande."
Zapovjednik se naglo okrenuo na mjestu i zaputio se
prema zapovjednome mjestu. Pratio sam ga u stopu. Uključio
je komunikacijski sustav i pozvao sve kompjutoraše na brodu
da smjesta dođu na KC palubu.
 Zatim je poslao poruku bazi na Zemlji i obavijestio ih o
svemu što se događa.

Potraga za kvarom nastavila se u najužemu kontrolnom

centru Navigacije, duboko u sektoru za energiju na PHM-u. No
ručne komande za uključenje i isključenje, ako je takvo što
uopće postojalo, nikada nismo pronašli. Imajući u vidu
situaciju u kojoj smo se nalazili, nepostojanje takva
mehanizma činilo se krajnje nerazumnim propustom inženjera
koji su projektirali brod. Imajući neograničeno povjerenje u KC
terminale očito nisu predvidjeli mogućnost jedne ovakve krize.
Frustracija svih na brodu počela je polako ustupati mjesto
suspregnutoj panici. Tjedni su prolazili, a tehničari su,
zgrbljeni poput robova nad terminalima i drhtavih ruku,
dolazili i odlazili i na kraju bacali u očajanju ruke uvis,
zbunjeni kao i svi ostali.
Kada je odgovor sa Zemlje napokon stigao, bio je šifriran i
označen kao strogo povjerljiv. Ljudi iz komunikacijskoga odjela
dešifrirali su poruku i preveli je na razumljiv jezik, ali vidio ju
je samo zapovjednik. Stajao sam pored njega dok ju je tiho u
sebi čitao. Lice mu je bilo blijedo; okrenuo se prema meni kao
da me uopće ne vidi. Papir mu je ispao iz ruku. Uzeo sam ga s
poda i pročitao. Naredba sa Zemlje glasila je da mora uništiti
brod i bila je potkrijepljena autoritetom Svjetske federacije.
Zapovjednik je nekoliko trenutaka zurio izgubljeno u mene, a
onda se učinilo da me prepoznao. Licem mu je prešao val
gorčine, no ništa nije rekao - naglo se okrenuo i zaputio se k
izlaznim vratima. Sustigao sam ga pred dizalom. Nije se
obazirao na mene - lice mu je bilo i dalje blijedo, a niz čelo su
mu klizile graške znoja.
Izišli smo na PHM i žurno se zaputili prema Odjelu za
propulziju.
 Inženjer, Ceh, sjedio je u naslonjaču pored glavnoga
reaktora i smijuckao se sebi u bradu gledajući neku komediju
na svojemu prijenosnom maxu. Zapovjednik je pokušao
uljudno privući njegovu pozornost, ali inženjer se namrgodio i
nije se obazirao na njega.
Pomoćni je reaktor zujao: čuo sam slabašan šum otvora za
manevriranje s vanjske strane trupa koji su nas polako, vrlo
polako, usmjeravali prema našemu konačnom odredištu.
Zapovjednik je zgrabio njegov max i isključio ga. Objasnio
je inženjeru situaciju u kojoj smo se našli i naredio mu da
isključi svu električnu struju na brodu.
"Mislite, da okrenem prekidač, šefe?" upitao je ironično
inženjer.
"Isključite sve", odrezao je zapovjednik. "Moramo isključiti
navigaciju."
"Zašto je ne isključite gore?"
"Navigacijske komande ne funkcioniraju."
"Uz moje najiskrenije isprike, šefe, ovdje nemamo takva
prekidača. Ništa ne mogu isključiti."
"Što! Odavde dobivamo struju za cijeli brod!"
"Točno, no njegovi su konstruktori postupili vrlo mudro
kada su ga zaštitili od nas ljudi koji uvijek možemo pogriješiti.
Nitko ne smije pritiskom na jednu tipku isključiti svu energiju
na brodu. Potrebni su nam zrak, voda i... još koješta,
shvaćate?"
"I kako da to sada riješimo?"
"Trebala bi vam dva dana za otključavanje sigurnosnoga
sustava koji brod opskrbljuje energijom. Za to su vam
potrebna tri inženjera od kojih svaki ima svoju jedinstvenu
šifru i svaki od njih mora vam dati odobrenje. Mogu vam
pokazati kako pristupiti tim podatcima, ako želite. No to vam
ne će pomoći. Osim toga, postoje rezervne baterije - ne ovdje,
negdje drugdje - drugim riječima, brod će nastaviti let čak i u
slučaju da isključite reaktor."
Zapovjednik je bjesnio, usne su mu ljutito podrhtavale.
"Počnite topiti nuklearnu jezgru u reaktorima", zarežao je.
"Moramo uništiti brod."
Inženjer je buljio u zapovjednika kao da je ovaj potpuno
sišao s uma.
"O čemu vi to?" dahtao je.
"Dignite brod u zrak!"
"Topljenje nuklearne jezgre ne će prouzročiti nuklearnu
eksploziju", rekao je inženjer kao da objašnjava nešto posve
očito dosadnu djetetu. "Prouzročit će paru, to svakako;
smrtonosnu radijaciju, svakako; požar, svakako; stanovitu
štetu, svakako; ali od velike eksplozije nema ništa. Osim toga,
brodska oplata čvršća je od zidova nuklearke."
"Kako ga onda možemo uništiti?"
"Ne možete... osim ako... osim ako..."
"Reci već jednom, čovječe, i učini to brzo!"
"Cijevi za smanjenje brzine dobivaju energiju iz reaktora za
propulziju - riječ je o antimaterijski kataliziranoj fuziji.
Protupotisak, shvaćate. U tomu slučaju cijevi opale unutar
broda i brod se rasprsne u milijun komadića. Jednostavno, zar
ne?"
"Jednostavno", promrmljao je zapovjednik. "Učinite to
onda - smjesta!"
Inženjer je prislonio ploskicu na usne i otpio dobar gutljaj.
Zatim je uzdahnuo i rekao: "Ovdje ne postoje komande za to.
Morat ćete to učiniti na KC-u."
Vratili smo se na gornju palubu, odjurili hodnicima prema
zapovjednome centru i stigli do konzole za smanjenje brzine.
Zatvorio sam oči i pripremio se u duhu da budem rastavljen
na proste faktore. Utipkavana je naredba za naredbom, no
ništa se nije dogodilo.
Ni jedan od antimaterijskih genija nije preživio eksploziju
na Novoj. Da je Xue bio ovdje i da je imao dovoljno vremena,
možda bi mogao izazvati prasak antimaterijskih propulzijskih
jedinica unutar broda ili, uz nešto sreće, urušavanje naše
cjelokupne mase u mikroskopski sitnu crnu rupu. No njega
više nije bilo ovdje.
Navigatori su izvijestili zapovjednika da instrumenti i dalje
pokazuju da brod podešava kurs za presijecanje Zemljine
orbite te da ćemo se, ako se sadašnji kurs nastavi, s planetom
sudariti za trideset osam sati.
Činili su sve što je bilo u njihovoj moći da se od masivnoga
projektila pretvorimo u sitnu kišu krhotina. Posljednjega jutra
u mojemu životu, kada sam shvatio da ne možemo spriječiti
ono što se ima dogoditi, vratio sam se u svoju sobu na palubi
B. Ondje sam se presvukao: obukao sam svoje lijepo tamno
odijelo koje sam posljednji put nosio na Pijinu vjenčanju, bijelu
košulju i "kaubojsku" kravatu. Opasao sam se futrolom u kojoj
je bio moj starinski nož za ubijanje zmija. Ulaštio sam svoje
kaubojske čizme. Poslije svega obrijao sam se i počešljao onih
nekoliko preostalih dlaka na glavi.
"Ovo je moja zabava", zafrktao sam prema izobličenu licu
u zrcalu kupaonice. ~ knjige.club ~
Dok sam se spremao za odlazak iz stana, pogled mi je
slučajno pao na pjesnika-jelena na polici. To me je pak navelo
da posljednji put, s gorčinom u srcu, bacim pogled na Xueovu
Bibliju i na njegovo logaritamsko računalo. Napunio sam
revolver metcima i zataknuo ga za pojas. Zatim sam izišao i
potražio najbliži bistro. Uzeo sam bocu votke i krenuo prema
dvorani s panoramskim zaslonom.
Prostorija je bila prazna. Laknulo mi je jer sam želio biti
sam za ono što se imalo dogoditi. Sjeo sam na podstavljenu
klupu u prvome redu, u sredini - bilo je to najbolje sjedalo što
ga je kuća nudila. Bio sam spreman za gledanje najvećega epa
u povijesti filma.
Ekran je prikazivao 3D sliku u realnomu vremenu. Upravo
smo bilo prošli pored Plutona i do sudara je ostalo još sedam
sati.
Brzina vam daje osjećaj relativnosti. Isto je s alkoholom.
Tih nekoliko sati pijanstva samo sam se smijao i otpijao
malene gutljaje votke. Kakav je bio taj smijeh? Ne znam. Bio je
mračan i gorak, kao nikada prije. Nije to bila puka odsutnost
unutarnjega svjetla, kao u umiruće ptičice koja se pokušava
grčevito iskoprcati iz katrana. Ne, bilo je to bliže inverziji svjetla
u još dublju inverziju tame - psihološkome bezdanu
praiskonske tame u koji propadamo vrteći se oko svoje osi,
tonući sve dublje i dublje.
Krećući se neprekidno u spirali naniže pred očima duha
vrtio se nevjerojatnom brzinom film mojega života, počasti
kojima sam bio obasipan, neuspjesi za koje sam znao samo ja.
Gubitci i bespomoćan bijes, ubilačke ambicije u ime pravde,
zavojito stubište koje - jasno sam to vidio - razbijam sjekirom.
A isprepleteni s ovim slikama bili su snovi koje sam usnio
tijekom putovanja - slike koje je na površinu izbacila moja
podsvijest - postarija žena u tirkiznu sariju koja me promatra
s ljubavlju, djevojka koja mi donosi zlatnu zdjelu s hranom
nudeći mi je, navaljujući na mene da jedem, nazivajući me
gitaji. Zatim još nepovezanih djelića slika: Alvaro kome metak
raznosi lubanju, moja majka s rasporenim trbuhom i moj brat
i sestrica, izvađeni iz njezina tijela poput miševa. Moja vlastita,
prekrasna djeca koja skaču u jezero prekriveno lopočima,
zatim ja koji skačem i smijem se među oceanskim valovima,
okružen njima, i dječak koji svira čelo - moj sin, ili ja sam,
kakav sam mogao postati. Vidio sam da ljubav prožima sve,
ljubav koju se često šikanira i koja sada umire usisana u
potpuno očajanje, u sve bližemu požaru koji će progutati svu
ljubav na ovome svijetu, u konačnu gašenju ljubavi.
Na Zemlji su dotada već znali da smo mi njezina sigurna
zla kob. Projurili smo kroz baražnu vatru nuklearnih
projektila, prebrzo da nas zakače. Zatim smo, gotovo brzinom
svjetlosti, ušli u minsko polje prošavši kroz stog sijena, a da
nismo dodirnuli ni jednu slamku. Kada smo dodirnuli minske
senzore, u svemirskome prostoru iza nas začule su se
eksplozije, ali mi smo u djeliću sekunde već bili izvan njihova
dosega.
Preostalo nam je još samo nekoliko kratkih sati.
Autonavigacijski sustav odavno nam je odredio kurs - moja
ruka zapečatila nam je sudbinu, sigurno i nepovratno. Sada
sam postao Smrt, uništavatelj svjetova. Popeo sam se vlastitim
stubištem. Izgradio sam vlastito stubište i sada ću vidjeti kamo
ono vodi. Iza mene je već bilo nekoliko stotina mrtvih koji bi
bili živi da se u njihov život nije umiješao moj genij. Preda
mnom su bili nebrojeni milijuni mrtvih.
Pogledao sam pištolj u ruci i zamislio se nad njim. Da
prislonim cijev na svoju sljepoočnicu i smaknem krvnika
oružjem Paula Yusupova, oružjem kneza Felixa? Da ustrijelim
Rasputinova demona, el ojo del diablo? Da probušim rupu u
rupi?
A onda sam se upitao ne bi li, poslije svega, bilo bolje da si
prerežem vrat. Dodirnuo sam torbicu s priborom koja mi je
visjela o pasu i napipao stari nož, vjerna druga još od
djetinjstva, isti onaj nož kojim sam zarezao svoju nogu da iziđe
otrov koji me trebao mlada ubiti. Evo ga opet tu, s otvorenom
oštricom; moja lijeva ruka čvrsto je stezala njegovu dršku,
spremna prerezati pulsirajuću žilu kucavicu - bio je to moj
posljednji, jalovi pokušaj da porazim zmijin otrov jer je El Dia
de los Muertos napokon stigao. Ovaj će me dan ubiti, no ja ću
prvo ubiti sebe i tako dokazati da sam gospodar života i smrti.
 Da, ja to mogu, pomislio sam. Rado bih to učinio. Bila bi to
simboličan nadoknada za ono što sam učinio. Ali to je prelagan
put.
Spustio sam pištolj i nož.
"Ne, Neile", ustvrdio sam. "Odgledat ćeš ovo do kraja, do
samoga sraza. Gledat ćeš lomaču na kojoj će napokon izgorjeti
tvoja taština."
Brod je prošao kroz još nekoliko minskih polja. Zemlja je
analizirala našu brzinu i putanju. Sada su detonirali sva polja
za slučaj da se Kosmos nađe usred jednoga od njih točno one
mikrosekunde kada dođe do atomske eksplozije. Bila je to
njihova posljednja šansa, no ona se pokazala promašenom.
Projurili smo kroz tisuće detonacija, a ni jedna nas nije
okrznula.
"Govnolozi pete dimenzije!" podsmjehnuo sam se. "Ne
prestajete se uzdati u svoju tehnologiju - klanjate joj se i
veličate je, a ona vas ubija."
Aha, i mene - najvećega govnologa od postanka svijeta -
ubojicu ubojica, ubojicu nedužnih. Svi tirani bili su naciljani.
Djeca s crvenim cvijetom, također.
Mogao bih se pomoliti, pomislio sam. Mogao bih moliti za
milost toga Boga u koga ne vjerujem, stvoritelju galaksija i
drvenih stubišta. Mogao bih ga zamoliti da zaustavi ovaj brod.
Mogao bih isprositi u njega da spasi nebrojene milijarde ljudi
koje se spremam ubiti.
Na trenutak sam se želio pomoliti za to. Ali nisam mogao
jer nada protiv svake nade nije bila objektivna stvarnost, jer
ona nije bila racionalna, a iznad svega, bilo je besmisleno
vjerovati u nemoguće. Jer znao sam da na kraju svega ne
postoje maleni starčići s magarcima i zvončićima što dolaze
niotkuda da vas spase.
"Gledaj sve to", rekao sam glasno. "Gledaj dok ti se oči ne
pretvore u paru, dok se brod ne pretvori u paru, dok se krater
u zemlji ili oceanu nastao zbog sraza ne pretvori u paru, a
široka i duboka rupa koja će sezati sve do rastopljene Zemljine
jezgre ne izbljuje svoju utrobu i zapali atmosferu, a smrt ne
proširi svoju posljednju riječ po svoj zemlji u vatrenoj stihiji
koja ne ostavlja ništa iza sebe. Ništa ne ćeš osjećati. Ništa ne
ćeš čuti. Sunovratit ćeš se u usta Gospodara bogova noći, a
tebi će biti svejedno."
Koliko je sati još ostalo? Vrlo važno, o, opsesivni mjeraču,
o, kalibratoru kraja ljudskoga roda! Materija - antimaterija.
Krist - antikrist. Vrijeme - antivrijeme. Minute, sati, dani,
tisućljeća, eoni - sve to nema nikakva značenja.
Neki je čovjek stajao blizu mene. Ušao je u prostoriju, a ja
ga nisam vidio. Zatim je stao ispred ekrana i zapriječio mi
pogled. Njegova me je drskost razbjesnila.
"Što to radite?" zarežao sam prema njemu.
Okrenuo se prema meni i tada sam vidio da drži malena
crnoga psića u rukama.
"Holal" pozdravio me je na španjolskome.
"Aha - hola", uzvratio sam.
"Izgleda prilično loše", rekao je.
"Ma to vam se samo čini."
"Možda sve ispadne dobro."
Zurio sam u njega; zgadila mi se njegova naivnost.
"Odlazite", odbrusio sam.
"Ne želim otići, señor Hoyose", odgovorio je tihim glasom.
Prepoznao sam ga. Bio je to mladi potporučnik koga sam
upoznao na večeri s kapetanom. Ostavio sam mu svoju adresu
na ubrusu. Doimao se poput neke parodije - niska rasta,
debeljuškast, maleni brčići, prijazan pogled, bujna crna kosa
koju je trebao odavno podšišati. Bijela uniforma, ne odveć
čista.
 Psić je zacvilio i još dublje gurnuo njuškicu u pregib
njegova lakta.
"Ovo je Fido", rekao je. "Jadni Fido, njegov vlasnik i
gospođa poginuli su u eksploziji. Sada se ja brinem za njega,
ali ostario je. Slijep je i zna biti neposlušan, znate."
"Vratite se radije u svoju sobu", rekao sam mu. "Ležite i
zaspite. Ne ćete ništa osjetiti."
"Ja želim osjetiti, señor. Budan sam. Živ sam."
"Ne zadugo."
"Je li lijepa ta vaša koliba u planini iznad Santa Fea? Rado
bih se odazvao vašemu pozivu i posjetio vas."
"Lijepo od vas, ali ne ćete me moći posjetiti."
"Volio bih sagraditi kuću u kojoj bi živjeli moji roditelji."
"Nažalost, ne ćete moći biti moj susjed, to vam mogu
jamčiti."
"Kažu da ćemo izgorjeti."
"Točno. Sve će izgorjeti."
"Bojite li se?"
"Ne", rekao sam.
"Ja se malko bojim. No mislim da će nas Nuestro Señor
izvući iz ovoga."
"Nuestro Señor? Nije mi drago što vam to govorim, ali za to
je prekasno."
"Nije prekasno."
Šutio sam. Saturnovi prstenovi otkotrljali su se pored nas.
"Nuestra Señora će nam pomoći. Ona će se moliti za nas."
"Mislite? Pogledajte na ekran. Za nekoliko sati razmrskat
ćemo se o najveću piñatu koja je ikada postojala. Iz nje ne će
ispasti bomboni."
Neko vrijeme promatrali smo veliku predstavu. Pogladio je
psa koji je cvilio u njegovim rukama. Ja sam pio.
 "La Mudré, ona je satrla glavu zmiji, Señor."
"Kako se zovete?" upitao sam ga, iako njegovo ime uopće
nije bilo važno.
"Manuel."
"Zmija je pobijedila, Manuele. Ona sve proždire."
"Ne, ne će sve proždrijeti."
Spustio je psića na pod; psić se sklupčao i zaspao. Zatim
je sjeo u sjedalo do mojega, preblizu. Odvratio sam pogled. Što
želi od mene? Utjehu? Riječ nade? Uskoro će biti mrtav, a ja
ću biti odgovoran za njegovu smrt.
"Idite, Manuele", rekao sam mu. "Ne gledajte ovo."
Nije gledao u ekran, nije gledao taj hipnotizirajući film o
čovjekovu definitivnomu odlasku sa scene povijesti. Zagledao
se u moje oči i rekao: "Pobrecito, Neil, estás tan triste. No te
pongas triste, no estés triste. Todo va a estar bien."
Zapanjen, zurio sam u njega. Riječi su mi bile poznate!
"Što!"
Ponovio je. Zatim je kleknuo na pod pored mene i počeo
pjevati. Bila je to neka vrsta molitvene pjesme. Sklopio je oči i
podigao ruke svejednako pjevajući.
Bacio sam pogled prema ekranu i vidio da nam se
približava Jupiter.
"I ti se moraš moliti, Benigno", rekao je.
"Zašto me zoveš Benigno?" povikao sam osjećajući mržnju
prema njegovu glupavu licu.
Nije odgovorio, već se počeo još glasnije moliti zazivajući
Señora.
Zavukao sam, ni sam ne znam zašto, ruku u džep svoje
jakne. Valjda zato da osjetim moć pištolja ili noža.
Šaka mi je stisnula nešto nepoznato, nešto što je pod
prstima izgledalo kao krhki komadić papira i sitno granje.
Izvukao sam ruku s namjerom da to bacim, a onda sam na
dlanu desne ruke vidio šačicu sjemenja što sam ga svojedobno
prikupio u kristalnoj šumi na Novoj. Odsutno sam ih
protresao. Čuo se zvuk nalik jedva čujnu cilikanju.
Čuvši ovaj zvuk nešto se u meni slomilo. Oči su mi se
orosile suzama i propao sam natrag kroz vrijeme, natrag kroz
labirint mnogih godina i kompliciranih staza kojima sam
hodio, natrag u trenutak, tada još čist - kada sam kao dijete
plesao i pjevao i zvonio sićušnim zvončićima u pustinji. Bez
razmišljanja, jedva znajući što činim, kliznuo sam iz stolice i
našao se na koljenima.
Zatvorio sam oči. Nisam mogao moliti. Ali nisam više bio
vrtlog anti-svjetla, nisam više bio praznina. U dubini svoje
duše vidio sam samo ono što sam jednom bio - maleno
mladenačko srce u trenutcima dok sam plesao i pjevao i zvonio
zvončićima, gledajući gore u nebeski beskraj. Vidio sam samo
to i ništa drugo.
Manuel se vratio molitvi, a ja nisam mogao zaustaviti suze.
Bili smo upravo prošli pored Jupiterova mjeseca Ganimeda
kada je Manuel iznenada spustio ruke i pogledao me u
čuđenju.
"Sefior, vidio sam nešto. U srcu vidim sobu unutar sobe.
Vidim most. Taj most sam ja."
"Most?"
Iznenada je ustao i primio me za ruku natjeravši me da i
sam ustanem.
"Dođite", rekao je. "Ostalo nam je još malo vremena."
Držeći me za ruku hitro me je odveo prema najbližemu
dizalu. Pritisnuo je nekoliko tipki na konzoli i dizalo je krenulo
naniže. Izišli smo na PHM palubu. Otuda smo se brzim
koracima zaputili šetnicom prema poprečnoj ulici i skrenuli
lijevo. Sada smo se nalazili u komori za održavanje energetske
mreže, na širokoj aveniji s mnoštvom metalnih vrata. Ta vrata
viđao sam bezbroj puta i ranije, kad god sam pratio tehničko
osoblje kroz komplicirani labirint u sljepačkoj potrazi za
rješenjem koje nam je neprekidno izmicalo.
Manuel je zastao pred vratima na kojima je bilo otisnuto
veliko slovo N. Otvorio ih je i ušao. Našli smo se u predvorju
navigacijskoga odjela za energiju. Na radnome stolu uza zid
nasuprot nama ležalo je porazbacano mnoštvo alata i dijelova
elektronike. Manuel je bez oklijevanja zgrabio špulu gole
bakrene žice i odjurio prema drugim vratima koja su vodila još
dublje u unutrašnjost broda.
"Što radite?" upitao sam prateći ga u stopu.
"Vidim to", rekao je zakoračivši krupnim koracima u
labirint građevina nalik veliku gradu u noćnim satima, s
tisućama osvijetljenih prozora. Nastavio se kretati dalje, čas u
ovomu, čas u onomu smjeru, zatim desno hodnikom između
sanduka koji su nam sezali do pasa i treptali zelenim svjetlom,
zatim lijevo, uličicom između zidova s mnoštvom električnih
kablova u prozirnu kućištu. Nalikovali smo dvama mravima
što mile kroz gigantsko računalo.
"Ovuda", promrmljao je Manuel za sebe ne usporavajući
korak dok je skretao u poprečni prolaz s konzolama na kojima
su sva svjetla treperila narančastom i crvenom bojom.
"Kako znate kuda treba ići?" povikao sam za njim.
"Slušam", uzvratio je i zatim skrenuo desno u prolaz u
kojemu su konzole bile na nešto većoj visini i nestao među
njima.
Sustigao sam ga nekoliko trenutaka kasnije: stajao je na
rubu procjepa široka dva i pol metra. Obojica smo se zagledali
u mračnu dubinu, no nismo vidjeli dno procjepa.
"Mjesto koje tražim nalazi se ispred nas. Eno ga", rekao je
pokazavši prema povišenu kućištu električnoga voda na
drugoj strani procjepa.
Spustio se na koljena i odmotao metar ili dva žice sa špule.
 "Dodajte mi svoj nož", rekao je zapovjedničkim tonom.
Kako zna da imam nož? Dodao sam mu ga, a on je njime
prerezao poliplastični zaštitni pokrov za kablove s naše strane
procjepa. Zatim je kraj bakrene žice ugurao među metalna
vlakna i omotao ga nekoliko puta oko njih vezavši ga u čvor da
ne sklizne.
"Nije vruć", rekao je okrenuvši se prema meni i pogledavši
me svojim krupnim crnim očima. "Ali preko ovoga procjepa
prolazi drugi koji je vruć - znate, koji je pod naponom. Njih dva
moraju biti spojeni."
"Kako?"
Zid na suprotnoj strani procjepa naglo je skretao i na
njemu je bila izbočina široka samo desetak centimetara, duž
koje je prolazio drugi kabel. Bilo je nemoguće skočiti na tu
stranu, a ne pasti u dubinu.
"Treba nam most", rekao je Manuel. "Vidite, ovdje su dvije
ceste, po jedna sa svake strane. Ova ima skrivenu ranu
duboko u tijelu, ali znanstvenici, oni je nisu pronašli. Evo kako
ćemo to srediti."
"A-ali kako?" promucao sam.
Ustao je i počeo polagano odmatati žicu sa špule. Gledajući
me uporno u oči rekao je: "Ja ću je spojiti. Onda će
navigacijske komande opet raditi. Propulzija ne će biti
popravljena, samo navigacija. Morate požuriti i reći
zapovjedniku da promijeni kurs."
"To je sumanuto! Kako možete biti tako sigurni?"
Nekoliko trenutaka gledao me je u oči. Zatim mu se licem
razvukao osmijeh. "Sada, Benigno - sada, uspet ćemo se
stubama zajedno."
Zapanjeno, kao uzet, stajao sam ondje, a onda je on
glasom koji nije trpio opiranja rekao: "Idite!"
Prošli smo pored Zemlje na udaljenosti ne većoj od tisuću
kilometara. A onda smo nastavili tonuti u svemirski beskraj.
 Nekoliko sati kasnije poveo sam zapovjednika i posadu u
utrobu broda gdje smo pronašli Manuela. Na mjestu na
kojemu sam ga ostavio stajala je nit žice koja je spajala dva
strujna kruga preko procjepa. Njegovo tijelo našli smo na dnu
procjepa, četiri i pol metra niže. Vrat mu je bio slomljen, a prsti
desne ruke pretvorili su mu se u ugarke.
Pokušao sam si predočiti kako je to učinio. Vjerujem da je
bilo ovako:
Razmišljao je brzo i sve što je činio, činio je planski jer nije
smio pogriješiti. To je iziskivalo izvanrednu odlučnost jer je
znao da će ga pokušaj da spasi brod - i naš svijet - sigurno
stajati života. Najprije je odmotao još nekoliko metara žice i
prerezao je. Jamačno ju je čvrsto stiskao zubima. Uvjerivši se
najprije da je kraj žice spojen s mrtvim kablom osiguran skočio
je ispruženih ruku preko procjepa nadajući se, protiv svake
nade, da će se uhvatiti za kućište sa žicom na drugoj strani
koja je bila pod naponom, da se ono ne će slomiti, da će izdržati
njegovu težinu. I doista, uhvatio se za njega i nije pao.
Dok je s nogama u zraku visio nad ponorom, lijevom je
rukom čvrsto stezao kućište koje je držalo svu njegovu težinu.
Desnom je pod tupim kutom prerezao poliplastično kućište.
Kada je oštricom noža dodirnuo kabel, mogla je nastati iskra,
no ručica noža bila je od neprovodljiva materijala. Zatim je
ispustio nož i osluškivao koliko vremena treba da udari o dno
procjepa: zaključio je da je procjep vrlo dubok. Vjerojatno je
pomislio da mu, nakon što je spojio dva kabla, ne preostaje
drugo nego da skoči u tamu kako se kablovi ne bi odvojili.
Možda je, osim toga, pomislio da će uspjeti skočiti natrag, na
suprotnu stranu, premda je to bilo malo vjerojatno jer ga je od
nje dijelilo dva i pol metra i nije bilo uporišta s kojega bi skočio.
Moguće je da je, jednako tako, zamišljao da će se, držeći se za
kućište i pomičući se po njemu, domoći neke bolje prilike ili da
će doći do kraja procjepa. Ipak, ne mislim da je računao s tom
mogućnošću. Vjerujem da je dobro poznavao moć sila koje se
spremao spojiti i što će mu one učiniti. Bio je svjestan da će
on biti most o kojemu je govorio - da će on biti vodič struje.
Možda je načas oklijevao prije no što je donio konačnu
odluku. Zatim je slobodnom desnom rukom izvadio kraj žice iz
usta i pažljivo ga gurnuo pod snop žica u kućištu nastavivši ga
gurati dalje kako bi se svinula natrag i dodirnula snop žica u
kućištu.
Više nije imao drugoga izbora nego uzeti kraj žice, povući
ga dolje i zataknuti ga čvrsto za snop žica u kućištu. Trebala
mu je samo sekunda da je zatakne - dragocjena i smrtonosna
sekunda. Strujni udar morao ga je dobro stresti i zacijelo je
morao čuti snažan prasak u trenutku kada je potonuo u
mračni bezdan.

Manuelovoj žrtvi ne trebaju moji hvalospjevi pa to ne ću

učiniti ni sada, na kraju ovoga mojeg tajnog dnevnika koji
ionako nitko ne će čitati. Ono što je on učinio bilo je dovoljno
da čovjek ne izgubi svoj dom na Zemlji. Pošteđeni su životi više
milijarda ljudi.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, dok smo odmicali sve
dublje u svemirski beskraj, tehničari su Manuelovu žicu
zamijenili trajnim i pouzdanim spojem. Uz to su, krenuvši
ovim tragom, na koji se dotada nitko nije obazirao, pokušali
pronaći još jedno, znatno ozbiljnije oštećenje koje je Manuel
nazvao "skrivenom ranom, duboko u tijelu". Pronašli su neke
od uzroka problema, ali ne sve. Popravci su se pokazali
nedovoljnima za ovladavanje svim navigacijskim komandama.
Kako bilo, dvije godine nakon što smo se zamalo sudarili sa
Zemljom problemi vezani uz smanjenje brzine i propulziju
napokon su bili riješeni. Propulzijske jedinice sigurno su se
spuštale iz trupa broda, a pokusna paljenja savršeno su
funkcionirala. Višekratne provjere potvrdile su da možemo bez
poteškoća mijenjati kurs i usmjeriti brod prema kući.
Međutim, navigacijski sustav nije regirao kada je
zapovjednik pokušao promijeniti naše koordinate i usmjeriti
brod prema Zemlji. Negdje duboko unutar svojih alkemijskih
tajna ponovno se vratio automatskoj funkciji. Bez odobrenja,
bez čovjekovih komandi, vratio se na prethodni kurs i više ga
nitko nije mogao promijeniti.
Putujemo širokom elipsom kroz galaksiju. Ne bude li novih
komplikacija i pokažu li se projekcije zvjezdanoga kompasa
točnima, brod će u blizinu zviježđa Alpha Centauri stići za
četrdesetak godina, kada će jedva tko od nas, ako itko, biti živ.
Ostali - oni poput Manuela - nisu me osudili. Oni znaju
sve što sam učinio, no ipak me rado primaju u svoje društvo.
Odlazim na njihova okupljanja. Slušam. Čekam. Katkada
čujem zvonjavu zvončića, urezanu duboko u moje djetinje
sjećanje. Hoću li jednoga dana pjevati i plesati uz njihov cilik?
Hoću li dići ruke i poći u potragu za onim što je...
Ne mogu više pisati.
OTKRIĆE
 .

35. kolovoza A. D. 258.

Opatija sv. Benedikta,
Ulica Mirza 26, R. R. 2,
Foundation City, Queensland

Preuzvišeni Nicholas Hoang

Ured nadbiskupa
Katedrala Svete obitelji
Avenija Ao-li 439
Stella Maris, Queensland

Dragi nadbiskupe Nicholase,

.
nadam se da će Vas moje pismo dočekati na
povratku s Vašega putovanja morem zajednicama
u Josephlandu. Čujem da su sestre izvanredno
pripravile djecu za sakrament svete potvrde i da
ih je ove godine više nego ikada. Znam da su sva
tri biskupa na kontinentu bila zahvalna kada ste
im ponudili svoju pomoć u podjeljivanju ovoga
sakramenta. Moj bratić Mark, biskup Doline
tornjeva, izvijestio me je o tome prije mojega
putovanja rekavši mi da ga je dirnula Vaša odluka
da ostanete s njima i prisustvujete obredu
blagoslova novoga muzeja na mjestu na kojemu
se dogodila katastrofa. Molim se Gospodinu da
ovaj i drugi događaji donesu obilan plod i da nam
se vratite u dobru zdravlju. Dao Bog da uzmognete
još mnogo godina pasti Gospodnje stado na
našemu matičnom kontinentu!
Dopusti li to Vaš vremenski raspored, rado
bih se još prije isteka ovoga mjeseca spustio
rijekom do Vas i izvijestio Vas osobno o svemu.
Imao bih Vam toliko toga reći. Prije svega, brod o
kojemu je riječ doista je, kao što smo dugo
pretpostavljali, Kosmos. U dokumentima
priloženim pismu naći ćete sažet prikaz našega
putovanja i moja razmišljanja o našim otkrićima
te jedan stariji, rukom pisani dokument (na
engleskome) koji će Vas sigurno veoma zanimati.
Njega sam, kao i vlastiti izvještaj koji sam u
međuvremenu napisao, dao prevesti na
standardni jezik, a priloženi su mu Dodatci I, 11,
liI i IV s prijevodima na mandarinski, hinduski,
španjolski i panslavenske jezike (braća su provela
duge sate radeći na njima). Uz to, šaljem Vam
odabir značajnih kraćih dokumenata i druge
pojedinosti koje će Vas sigurno zanimati. Kada
otvorite omot i vidite što je unutra, a osobito dva
blaga koja Vam šaljem, vjerujem da mi ne ćete
zamjeriti na suzdržanosti s kojom sam ih ovdje
spomenuo.
Kao što ćete, kada pročitate moj izvještaj,
vidjeti, on je ponešto neformalan, rekao bih čak
nesuvisao. Riječ je o kolacioniranju mojih prvih
reakcija na susret s prošlošću. U ovomu trenutku
još sam preplavljen dojmovima i prilično sam
zbunjen. Namjeravam (u mjeri u kojoj će nam
novo razumijevanje to omogućiti) napisati
opsežniji prikaz događaja i kada bude gotov,
dostaviti ga, s Vašim odobrenjem,
nadbiskupijskoj knjižnici te poslati kopije
regionalnim bibliotekama četiriju kontinentalnih
vlada i petorih teritorija. Jednako bih tako volio
originalni rukopis darovati središnjemu arhivu
Commonwealtha.
Molim Vas, sjetite me se u svojim molitvama
našemu Spasitelju, kao što se i ja molim za Vas.
.
Neka vas prati njegov mir,
opat Anselmo Yusupov, OSB
 IZVJEŠĆE OPATA ANSELMA YUSUPOVA, OSB,
O PRVOMU POSJETU SVEMIRSKOME BRODU KOSMOS
OD 15. SRPNJA DO 2. KOLOVOZA A. D. 258
(CCA. 2485. A. D. PREMA RAČUNANJU VREMENA NA ZEMLJU

Prolog

Usklađena nastojanja kontinentalnih i teritorijalnih

agencija koja su nam trebala omogućiti let prema brodu slutila
su na dobro u pogledu budućih projekata. Sve su vlade
shvatile da informacije koje ćemo s njega donijeti ne će
doprinijeti samo znanosti. Sve su bile složne u stajalištu da će
dobivene informacije uključivati etička i moralna pitanja o
kojima će se raspravljati na budućim globalnim
konferencijama.
Let je, vjerujem, bio prvenstveno motiviran željom
čovječanstva da sazna nešto više o povijesti ekspedicije koja je
dovela do osnutka nove civilizacije na našemu dragom
planetu. Uz to, nadali smo se da će nam sve što otkrijemo
pomoći u boljemu razumijevanju naših predaka.
Kao što iz naših povijesnih knjiga znamo, pioniri su sletjeli
raketoplanom na južnu visoravan Queenslanda koji se tada
nazivao Kontinent 4 (K-4). Dogodilo se to one godine koju sada
nazivamo Godina prva ili godina osnivanja. Pioniri nisu bili
skloni datirati svoj dolazak drukčije nego kao pravi početak
prisutnosti čovjeka na ovomu planetu. Prethodna godina,
tijekom koje je ekspedicija s Kosmosa istraživala planet i
prikupljala uzorke koje je namjeravala ponijeti sa sobom na
Zemlju bila je, dakako, priznata, no iz razumljivih razloga
uzimali su je s rezervom kao prijelazno i sramotno razdoblje
čovjekova miješanja u svijet neokaljane ljepote. Moguće je i da
su utemeljitelji željeli zaboraviti moralnu konfuziju koju su
iskusili na brodu i, dapače, zaboraviti strahote što ih je
prouzročila bomba i u kojima je stradala većina članova
ekspedicije.
Bilo kako bilo, za našu trenutačnu svrhu bit će dovoljan i
samo letimičan pregled tih godina.
Godine Gospodnje 2097. (po zemaljskome računanju
vremena) brod je poletio sa Zemlje i krajem 2106. stigao u
orbitu planeta Regnum Pacis (tada zvanoga AC-A-7).
Istraživanje planeta i prikupljanje uzoraka trajalo je otprilike
godinu dana. Zatim se dogodila katastrofa i brod je početkom
2108. krenuo prema Zemlji.
Kao što transkripti brojnih razgovora koji obuhvaćaju ovo
devetogodišnje razdoblje potvrđuju, putovanje su pratili brojni
problemi izazvani provalama nasilja i tehničkim kvarovima. O
tome ne znamo puno više jer je tehnologija kojom su pioniri
tada raspolagali počela nazadovati zbog potrošnje energije na
raketoplanu. Sve svoje snage morali su usredotočiti na
preživljavanje - pribavljanje hrane, pronalaženje skloništa,
grijanje, rješavanje zdravstvenih problema i tome slično.
Možda je zakazao i psihološki faktor: možda su previše željeli
raskrstiti s prošlošću ispunjenom neredima, tiranijom, lažima
i nasilnim smrtima. Kako nisu mogli reaktivirati (ili popraviti)
čak ni najjednostavniji komunikacijski uređaj, iz posljednje
poruke koju su primili s Kosmosa razabrali su samo da se brod
tijekom 2117. zamalo sudario sa Zemljom i da je nastavio
putovanje prema svemirskim prostranstvima izvan Sunčeva
sustava.
U to je vrijeme njihov komunikacijski sustav zbog
potrošnje izvora energije u raketoplanu sasvim prestao
funkcionirati. Sustav propulzije je zbog nedostatka goriva
prestao funkcionirati već prve godine, ali solarne baterije su
još neko vrijeme radile. Na kraju su i sve solarne baterije i
drugi izvori energije prestali funkcionirati i unatoč naporima
pionira bilo ih je nemoguće popraviti. Snaga vjetra kao izvora
električne energije počet će se koristiti tek poslije dvije
generacije, kada su izgrađeni prvi jednostavni električni
generatori. Nedugo zatim počeo se ponovno razvijati sustav
solarne energije. Do tada je pažnja pionira bila usmjerena
prvenstveno na najpreče zadaće, iako zamišljam da su s
vremena na vrijeme bacali pogled prema nebu - i pitali se.
Bavili su se uglavnom zemljoradnjom dok im je industrija
ostala dopunsko zanimanje i bila je slabo razvijena. Čovjeku
pada na pamet mnoštvo aspekata života koji su našim
praocima morali biti izazov. S požrtvovnošću i domišljatošću
počeli su zidati ciglom, proizvoditi staklo, graditi vodenice od
kojih su dobivali struju, mlinove u kojima su mljeli žito, a
nešto kasnije i prve malene tvornice papira, izumivši ponovno
tiskarski stroj.
Pioniri su ponijeli sa sobom izvjesnu količinu papira koji
su počeli proizvoditi tek deset godina kasnije. Dotada su ostali
bez električne energije i bili su primorani ručno umnažati
dokumente koje su isprva tiskali na nekoliko ručnih
kompjutora koje su ponijeli sa sobom. Ove fenomenalne
naprave sada leže u našim muzejima i za sada ih još nije
moguće vratiti njihovoj funkciji. Dok su ovi uređaji još
funkcionirali - bilo je to prvih nekoliko godina - tehničko
znanje tražili su u onome što su nazivali "memorijskim
datotekama", kasnije u malenu broju tiskanih dokumenata što
su ih dobili prije no što su prestali s radom. Iz ovih su izvora,
međutim, mogli dobiti vrlo malo informacija o jednostavnijim
tehnološkim dostignućima koja su im tada bila potrebna.
Jednako tako, nisu mogli izraditi replike složenijih uređaja
koje su proizveli kasniji naraštaji na Zemlji. Mnogi aspekti
različitih vrsta energije koji su čovjeka doveli na ovaj planet
tada su nam bili nedostupni. Štoviše, nikada ih više nismo
razvili - antigravitacija i antimaterija danas su nam potpuna
tajna.
 Prvih se godina puno raspravljalo o nazivu našega planeta.
Neko se vrijeme razmišljalo o tome da ga nazovemo Caelum
Caeli - nebo nad nebesima - no ta ideja na kraju je odbačena,
zbog povijesnih konotacija. Koristile su se i brojne inačice o
kojima smo znali iz srednjoškolskih udžbenika (na pamet mi
odmah padaju nazivi poput Nova ili Sundara Graha). O njima
znamo zahvaljujući ponajviše radovima dr. Marije Kempton i
dr. Pije Yusupov koji su s dr. Henryjem Arthurom osnovali
prvu bolnicu. Unakrsne reference izvlačili smo iz prikaza dr.
Neila de Hoyosa, fizičara koji se Kosmosom vratio na Zemlju,
čiji je dnevnik Putovanje (ovamo ga je donio jedan od pionira)
obvezna literatura za sve studente druge godine. Ni jedan od
predloženih naziva nije zadovoljio pionire; sporazum je
postignut tek na prvomu kontinentalnom kongresu, god. 68.
Otada naš planet nazivamo Regnum Pacis, Kraljevstvo Mira.
Početkom trećega naraštaja počela se razvijati
elementarna civilizacija. Bila je to društvena zajednica
zasnovana na potrazi za mudrošću, ustrajnu nastojanju da se
očuva slobodno nam dano jedinstvo razuma i duha, a
ponajviše na želji da ljubimo jedni druge i klonimo se pogubnih
pogrješaka koje su obilježile povijest čovječanstva. Svako selo
imalo je školu i crkvu. Početkom petoga naraštaja već su
postojali brojni gradovi, a na ušću Velike rijeke podignut je
grad - Stella Maris. U njemu je, od vapnenca boje meda
ubranoga u Bijelim planinama, izgrađena katedrala. U tomu
je desetljeću osnovano i prvo sveučilište.
Pripadnicima sadašnjega, desetog naraštaja nakon
utemeljenja naše civilizacije, nakon puna dva i pol stoljeća,
teško je zamisliti kako je izgledao život naših predaka. Snaga
njihova karaktera i njihove vjere, a nadasve skrb za djecu koja
su im se rađala, nesumnjivo im je pomagala u njihovu
ustrajnu žrtvovanju za opće dobro i osiguravanju budućnosti
njihovoj djeci - i nama. Nas, koji živimo četvrt milenija kasnije,
uzdržava, a da toga često nismo ni svjesni, neizmjerna
velikodušnost naših predaka koju prečesto zaboravljamo.
Od šezdeset i sedam prvobitnih pionira njih trideset i šest
se vjenčalo i već u prvomu naraštaju (naraštaje brojim, sasvim
proizvoljno, po dvadeset i pet godina) ovih osamnaest brakova
donijelo je na svijet sedamdeset četvero djece. Najveći dio ovih
prvih ženidbenih zajednica sklopili su ljudi koji su bili već
dobrano prevalili tridesetu ili četrdesetu. Stoga su godine u
kojima su mogli rađati djecu bile uvelike ograničene. U
drugomu naraštaju, međutim, broj se brakova znatno povećao
i rođeno je puno više djece. U trećemu naraštaju, pak, malo
tko ih je i brojio. Ljudi su se radovali svojoj plodnosti i smatrali
su je blagoslovom. Ljubav je rađala ljubav i što je ljubav bila
obilnija, to je ljudska zajednica lakše izlazila na kraj s
teškoćama svakodnevnoga života i s našom sklonošću grijehu.
Djeca su bila veliko blago čovječanstva. Odrastala su znajući
da su voljena i stoga su bila sposobna uzvratiti ljubavlju, rano
su sazrijevala i postajala odgovorna jer su svuda oko sebe, u
svakomu trenutku života, vidjela sebedarje za dobro drugih.
Naš narod nikada nije imao običaj popisivati stanovništvo,
ali okvirno znamo da danas na četirima najnaseljenijim
kontinentima živi oko 1,8 milijuna ljudi te još četvrtina
milijuna u zajednicama diljem pet manjih teritorija koji tvore
našu državu. Kamo god se djenuli, obitelji su vrlo brojne i
poduzetne te, uz pokoju iznimku, sretne. To je naš svijet. Svi
smo mi rođeni u njemu. On je naš dom.
Ali on se nije činio takvim prvim pionirima koji su se
zacijelo morali osjećati strancima u nepoznatoj zemlji. Prvim
naraštajima jamačno se činilo da se njihova civilizacija razvija
presporo, premda se nama, gledajući unatrag, čini da je taj
razvoj bio neobično brz. Dovoljno se sjetiti kako su ti ljudi
nekada pretvarali pustoš u oranice brazdajući plodno tlo
plugovima u koje su uprezali ono blagoslovljeno regnumsko
govedo i krupnoga konja oriksa. Pomišljam i na tegobnu sječu
i tesanje stabala od kojih su gradili domove, prikupljanje
kamenja za dimnjake, krčenje polja i ubiranje ljetine za stoku.
Zatim su došle pošljunčane ceste, postupno širenje malenih
zajednica, farme, voćnjaci i vinogradi diljem doline kroz koju
je protjecala Velika rijeka, i u susjednim dolinama i još dalje.
Kako je vrijeme prolazilo, uz obalu je nastala još jedna
zajednica koja je gradila primitivne ribarske čamce. Iz njih se
razvio prvi jedrenjak koji je koloniste odveo u Josephland na
istoku, Zion na zapadu i Gilead na jugu.
Potom, prvi veliki skok u doba industrijalizacije, gradnja
prvoga parobroda lopatičara, nakon kojega je, pola stoljeća
kasnije, uslijedio izum parobroda s propelerom koji je uvelike
olakšao putovanja ovim širokim svijetom. Napokon, u naše
vrijeme, izvanredna pojava parne lokomotive i širenje
željezničke mreže.
Moje misli vraćaju me u vrijeme prije potonjih događaja,
posebno u četvrti naraštaj i mučan povratak u planine u
kojima se dogodila katastrofa. Ekspedicija predvođena
biskupom Johnom Adamsonom, trećim nasljednikom biskupa
Paula Mikija Nagakawe, otkrila je legendarnu veliku staklenu
zdjelu nad kojom je, iz pepela, izrasla šuma mladoga drveća
(danas Stara šuma). Svi smo mi čitali prikaze događaja toga
dana koje su zapisali oni koji su tu bili prisutni. Na tomu je
mjestu biskup služio misu zadušnicu za duše poginulih toga
strašnog dana i za nebrojene milijune stradale od ruke zle rase
koja je tu živjela u davna vremena. Pokušao sam si predočiti
kako se on osjećao dok je stajao ondje, u epicentru tame. Vrlo
dobro su mi poznata njegova kasnija razmišljanja o tome, kao
i mišljenja ljudi koji su ga pratili, geografa, svećenika i
povjesničara. Čitali smo da biskupa i ljude oko njega nije odveć
zabrinjavala mogućnost da je tlo na kojemu stoje još uvijek
radioaktivno. Oni su u svojim razmišljanjima bili duboko
zamišljeni nad radijacijom čovjekove sklonosti zlu koja traje i
danas. Premda se katkada pitam nije li nam ta grozota postala
pomalo apstraktna, znam da sam se u njihovim zapisima
nejednom susreo s opisom neodređenoga osjećaja prisutnosti
- shvaćanjem da milijuni glasova iz davne prošlosti,
premošćujući nebrojene milenije vladavine zla, vape prema
Bogu. Zapisi koje su članovi ekspedicije ostavili za sobom
oplakuju te žrtve, no ja vjerujem da su oni bili jednako toliko,
ako ne i više, ražalošćeni ovim trajnim stanjem ljudske naravi
koje ćemo kao teret nositi do kraja vremena.
U ovomu sam prologu prošetao kroz godine. Dopusti mi
stoga, dragi čitaoče, da se sada vratim u vrijeme osnivanja ove
civilizacije kada sjećanje na njezine pionire nije još počelo
blijedjeti jer su u naseljima živjeli uglavnom njihovi neposredni
potomci. Ova djeca i unučad nade dobro su poznavala
Pripovijest o Početcima, slušala su je uvijek iznova za objedima
i pored vatre i prije počinka, čitali je jer su se pioniri potrudili
da zabilježe sve što su znali o događajima koji su se zbivali
tijekom ekspedicije Kostima, kao i o povijesti ljudskoga roda
na Zemlji.
Tek negdje u drugomu naraštaju ljudi su iznova otkrili
električnu energiju. Talioničari i kovači su u to vrijeme
proizveli neke temeljne metale, u prvomu redu željezo, kositar
i bakar - iako su količine ovih metala bile razmjerno malene.
Pojavom bakrene žice, početkom trećega naraštaja,
proizvedeni su primitivni elektromagnetski namotaji; mlinski
kotači, koji su tako vjerno mljeli naše žito, s vremenom su se
počeli koristiti kao rotori motora za proizvodnju električne
energije. Zatim je uslijedilo savršenije manipuliranje radio
valovima (prijenos i primanje radio frekvencija), ali ne dovoljno
rano da bismo doznali cijelu priču o onome što se dogodilo s
Kosmosom.
U to vrijeme već se nekoliko godina znalo da se visoko na
nebu iznad ekvatora pojavio satelit. Koristeći se jedinim
teleskopom koji im je bio preostao drugi naraštaj pionira vrlo
je rano primijetio njegovu prisutnost i iz njegova ponašanja na
nebeskome svodu zaključio da je riječ o predmetu koji su
izradili ljudi. Iako je predmet koji su vidjeli kroz teleskopsku
leću bio premalen da bi ga identificirali (nije bio veći od sjajne
točkice), neki su vjerovali da bi to mogao biti brod poslan sa
Zemlje. Povjesničari kazuju da je stanovništvo bilo
prestravljeno i da je strah trajao nekoliko tjedana, no da je
tijekom sljedećih mjeseci počeo opadati te da je otprilike
godinu dana nakon pojave satelita strah ustupio mjesto
zbunjenosti. Zašto se nijedna letjelica nije prizemljila? pitali su
se. Odgovora na ovo pitanje ne će biti nekoliko sljedećih
desetljeća. Tek godine 57. (2191. prema zemaljskome
računanju vremena), kada je radio ponovno aktiviran, saznali
su da je brod nijem. Otada se ništa nije promijenilo. I planet
Zemlja je i dalje bio nijem.
Sve u svemu, događaji su se, s obzirom na računanje
vremena na Zemlji i na planetu Regnum Pads, kronološki
odvijali ovako. Ovdje je potrebno napomenuti da je godina na
Zemlji trajala 365 dana i da je dan trajao 24 sata dok je naša
godina trajala 412 dana, a dan je trajao 31 sat. Godina na
Zemlji traje približno 0,686 RP godine (RP godina traje 1,46 Z
godine). Uz ispriku matematičarima, po zanimanju sam
lingvist i povjesničar i za mene su prostorno-vremenski
kontinuum i opća teorija relativnosti nešto što nikada ne ću
razumjeti. Stoga ovaj pregled datiranja donosim kao nešto što
će u budućnosti vjerojatno biti ispravljeno, u nadi da će on
doprinijeti barem provizornu razumijevanju slijeda događaja:
GODINE:
ZEMLJA REGNUM PACIS DOGAĐAJ
2097. Kosinos odlazi sa Zemlje.
Brod dolazi u orbitu planeta AC-A-7
kraj 2106.
(Regnum Pacis).
početak 2108. Katastrofa.
Kosmos kreće prema Zemlji.
Pioniri se raketoplanom vraćaju na Regnum
2108. Godina 1.
Pacis.
 Kosmos umalo promašuje Zemlju i nastavlja
2117. Godina 7. se kretati duboko u svemir izvan Sunčeva
sustava (po posljednjemu izvješću).

oko 2160. Godina 36. U orbitu planeta Regnum Pacis stiže satelit.
Ponovno se ovladava radijskom
tehnologijom; pioniri su saznali da satelit ne
2191. Godina 57. prima i ne šalje radijske signale. Jednako
tako nisu detektiram ni radijski signali sa
Zemlje, ni tada ni kasnije.
Dolazak na satelit; utvrđeno je da se radi o
2485. Godina 258.
Kosmosu.

.
Razvoj projekta
Dvjesto i dvadeset godina Kosmos je kružio orbitom oko
Regnum Pacis. Prije petnaest godina naša je država odlučila
izdvojiti dio sredstava za izradu malena svemirskoga broda
koji bi jednoga dana umaknuo gravitaciji našega planeta i
spojio se s ovim satelitom, ma što on bio - golemi brod poslan
sa Zemlje ili odnekuda drugdje ili nebeska tvorevina nepoznata
podrijetla. Imajući u vidu trenutno stanje tehničkoga razvitka
bio je to nesumnjivo hvale vrijedan, ali nedostižan san, barem
u doglednoj budućnosti. S pravom se vjerovalo da će za
obistinjenje ovoga sna biti potrebne nove znanosti i nova
otkrića te da će do toga s vremenom svakako doći. Smatralo se
da će za ostvarenje projekta biti potrebno još najmanje tri ili
četiri naraštaja - ako ne i više - ali da je taj napor svakako
potrebno poduzeti.
Sto godina ranije izvorni raketoplan s Kosmosa obnovljen
je (fizički, ne u smislu sposobnosti za let) i smješten u muzej u
blizini pristajališta u gradu Foundation City. Iako su prijašnji
naraštaji istražili i poznavali svaki detalj na brodu, inženjeri i
drugi stručnjaci su prije petnaest godina iskoristili sve svoje
vještine i tada postojeće znanje da pokušaju razumjeti način
funkcioniranja letjelice. Znali smo iz zapisa da je koristila neku
kombinaciju pogonskoga goriva i tzv. "antigravitacije". Potonji
uređaj, nama potpuno nerazumljiv, bio je smješten duboko u
trupu broda i bilo ga je Iako raspoznati: na njegovu boku bile
su ugravirane riječi "Antigravitacijski generator. Pristup
dopušten samo ovlaštenim osobama". Bio je to neovisan
element u obliku cijevi koji se protezao cijelom dužinom broda.
Njegova hermetički zatvorena oplata bila je izrađena od
materijala čija je proizvodnja iziskivala golemo tehničko znanje
i vještinu (radilo se vjerojatno o posebnoj slitini) i nije bila
izložena zubu vremena, nije ju izjedala hrđa niti su na njoj bili
uočljivi tragovi bilo kakvih zasjeka od strane prijašnjih
istraživatelja. Dapače, bilo ju je nemoguće probiti bilo kojim
nama poznatim alatom.
Element je uklonjen s letjelice i postavljen na samostojeći
okvir od lagana čelika (slitine željeza i ugljika, jedne od
blagodati koju nam je donio razvitak željezničke industrije).
Konstrukcija je bila sastavljena od mreže tankih nosača
veličine omanje obiteljske kuće. Znanstvenici su sa strepnjom
spojili električnu struju s vanjskim strujnim portalom
antigravitacijskoga reaktora nadajući se da će ga moći držati
pod kontrolom pomoću reostatskoga mehanizma. Ništa se nije
dogodilo. Stručnjacima je trebalo nekoliko godina da shvate da
je s uređajem sve u redu. Morali su, metodom pokušaja i
pogrješaka, otkriti da ono što smo mi još od vremena stvaranja
svojega prvog primitivnog elektromagnetskog generatora, prije
dva stoljeća, nazivali elektricitetom nije isto što i "elektricitet"
i "elektronika" o kojima su govorili stariji dokumenti sa Zemlje.
Njihova je tehnologija još prije više stoljeća daleko
nadmašivala našu. O tome kakva je ona bila mogli smo samo
nagađati.
Na sreću, u svakome se naraštaju rodi jedan, katkada i
dva genija. Jedan od njih bio je član razvojnoga tima imenom
dr. Felix Arthur. Ne mogu sada objašnjavati na koji je on način
svoje pojmovno razmišljanje pretočio u materijalnu stvarnost.
Ne mogu to ni drugi, iz razloga koje ću objasniti kasnije, kada
tome dođe vrijeme. Mi ne razumijemo u čemu se sastoji njegov
izum, znamo samo da je on funkcionirao. Kada je standardna
električna energija spojena s njegovim uređajem, on ju je
"preveo" i usmjerio energiju u antigravitacijski uređaj i
aktivirao ga.
Doktor Arthur je bio uvjeren da brzina i priroda modernoga
napretka nanose štetu ljudskoj zajednici - osobito kada se
snaga kombinira s brzinom. S vremena na vrijeme bilo mu je
zgodno putovati vlakom jer je i dalje držao predavanja na
sveučilištu i za putovanje od znanstvene baze u Foundation
Cityju do Stelle Maris trebala bi mu dva dana kočijom ili
brodom. Unatoč tome, i dalje je bio sumnjičav u pogledu
dugoročnih posljedica putovanja vlakom na ljudsko tijelo, a
osobito na njegov um. Vjerovao je da će se kad-tad pokazati da
je nezdravo putovati brzinom većom od šezdeset i pet
kilometara na sat (maksimalna brzina punokrvnoga oriksa-
konja). Poznavao sam ga osobno i mogu potvrditi da je bio
izvanredan čovjek, sklon razmišljanju, i da su mu svaki
nepromišljeni postupak ili izjava bili potpuno tuđi, zbog čega
vjerujem da njegovi zaključci u ovoj stvari nisu bili plod
površna razmišljanja. Trebali bismo, vjerujem, poklanjati više
pažnje njegovim uvidima i upozorenjima.
Zašto je onda, možemo se s pravom zapitati, pristao
sudjelovati u projektu koji je trebao, u slučaju da se pokaže
uspješnim, tjerati čovjeka naprijed brzinama većim od brzine
zvuka? U njegovim memoarima, napisanim kratko vrijeme
prije smrti, on piše da se katkada znao pokajati zbog
sudjelovanja u projektu, no da mu se činilo da će korist od
ponovnoga spajanja sa "zvjezdanim brodom" (za koji je mislio
da je Kosmos koji se vratio) prevagnuti nad potencijalnim
opasnostima prebrza tehnološkoga napretka. Unatoč tome, od
odgovornih u vladi i u znanstvenim krugovima tražio je da
odgode primjenu bilo kakvih otkrića do kojih može doći u
području pogonskih goriva, nove elektronike i antigravitacije
te da to ostave kasnijim naraštajima. Tek ćemo vidjeti hoće li
se taj njegov zahtjev poštivati.
No vratimo se mi ključnomu trenutku u kojemu je
korištenje antigravitacije postalo prvi put moguće:
Doktor Arthur spojio je standardnu žicu pod naponom sa
svojim izumom i okrenuo prekidač na njegovu boku. Izum je
bešumno izbacio tanku treperavu zraku "nečega" u strujni
portal staroga antigravitacijskog uređaja. Uređaj je počeo
zujati, ostao nekoliko sekunda nepokretan, a zatim se polako
odigao nekoliko centimetara iznad tla i povukao za sobom
suvremenu armaturu, iako je ona težila gotovo tonu. Koristeći
reostat na svojemu izumu Arthur je pojačao dovod struje i
sada se cijela konstrukcija počela dizati još brže povukavši za
sobom desetke metara dugačku žicu. Oprezno smanjujući
dovod struje (uz niz promjena u magnetsko- me polju) glatko
ga je prizemljio.
Zatim je došla sljedeća faza - trajno spajanje izuma i
uređaja i njihovo spajanje s trećom komponentom - velikom
električnom baterijom koja se trebala podići zajedno s druge
dvije i osigurati trajan dovod energije. Jedna jedina pogrješka
bila je dovoljna da propadnu godine rada i unište svaku nadu
u spajanje s predmetom u orbiti. Ponovljeni eksperimenti
pokazali su da je povećani dovod struje kadar podignuti još
veći teret na još veću visinu. Bojeći se da ne oštete ovu
jedinstvenu i još uvijek tajanstvenu trijadu znanstvenici su
obustavili eksperimente nakon što je ona dosegla visinu od
nekoliko stotina metara, noseći teret težak tri tone. Stvar je
nesumnjivo funkcionirala - dapače, funkcionirala je bez
pogrješke. Unatoč tome, naprava se mogla dizati samo
vertikalno. Nekada davno možda je posjedovala manevarske
sposobnosti, ali, ako je tako i bilo, mi nismo znali kako doći do
njih - a ne znamo ni sada.
 Nekako u to isto vrijeme znanstvenici su u subarktičkome
području Queenslanda izgradili malenu naftnu rafineriju u
kojoj su eksperimentirali sa sirovom naftom dobivenom iz
podzemnih nalazišta. Tijekom vremena proizveli su tekuće
gorivo dotada nepoznate eksplozivne snage koje je, uz
odgovarajuću kontrolu, moglo dati dodatni potisak i brzinu
brodu u njegovu otimanju gravitacijskoj sili. Tada se još nije
znalo da je za tu zadaću dovoljan antigravitacijski uređaj, da
on, da tako kažem, nema gornje granice. Na ovomu stupnju
teoretiziranja povjerenstva za planiranje shvatila su i nešto
posve očito: da poništenje antigravitacijske sile ne će biti
dovoljno da se raketoplan vrati na točku s koje je lansiran. S
obzirom na to da se planet okretao oko svoje osi, bilo je
potrebno delikatno kalibriranje kako bi se pri povratku izbjeglo
njegovo survavanje u more ili u planine. To je pak iziskivalo
pogonsko gorivo koje bi omogućilo da se korištenjem precizno
izračunatih potisaka energije, oslobođenih kroz sustav ventila,
manevrira brodom po volji.
Konstruiran je novi raketoplan, po svemu nalik
prethodnomu, ali s nešto složenijim unutarnjim dizajnom.
Replika se zasnivala uglavnom na usavršenu poznavanju
načina na koji se nekoć upravljalo brodom, iako je pritom bilo
i slijepa oponašanja. Problem stabiliziranja zračnoga pritiska
nije bio tako velik u usporedbi s opskrbom i pročišćavanjem
atmosfere za planirani tim od dvanaest članova istraživačkoga
tima i dva pilota. Bilo je očito da će biti potrebna golema
količina komprimiranoga kisika. Na temelju
eksperimentiranja s malenim visinama isprva se mislilo da će
brodu od trenutka lansiranja do dolaska u blizinu
tajanstvenoga nebeskog objekta biti potrebno oko tri sata. To,
međutim, nije jamčilo da će istraživači moći odmah ući u
letjelicu ako se pokaže da je doista riječ o nekoj vrsti broda.
Čitajući rane rukopise i druge dokumente vezane uz Kosmos
konstruktori su stekli dojam da je satelit po nekim svojim
karakteristikama kopija, barem s obzirom na svoj izvanjski
oblik. Promatranja vršena s novim teleskopom McKieova
opservatorija na brdu Zion u ekvatorijalnome području, s
lećom promjera dva metra i visokom rezolucijom slike, uvjerila
su astronome da je objekt dugačak najmanje kilometar i da je
ovalna oblika.
Ako je to bio Kosmos, ili njegova kopija, to je značilo da nas
čekaju komore za raketoplane. Možda budu zatvorene, a
možda i ne. Budu li sve komore zatvorene, možda jednu
uspijemo otvoriti jer smo u dnevniku putovanja prvobitnoga
raketoplana pronašli šifre za ovu i druge funkcije spajanja
svemirskih letjelica. Štoviše, o njima se u arhiviranim i
neobjavljenim zapisima Vladimira Kirilova, pionira koji je
upravljao raketoplanom koji se vratio na planet, govori kao o
univerzalnim šiframa za otvaranje portala u slučaju nužde.
Unatoč tome, možda radio signali kojima pošaljemo šifru ni
tada ne ostvare komunikaciju s kodnim responderom u
komori. Nismo mogli znati jesu li naše radio-frekvencije
međusobno kompatibilne - mogu li međusobno "razgovarati".
Bude li raketoplan mogao ući u brod, hoće li se vrata
komore moći zatvoriti? I hoće li sustav kompresije i
dekompresije i dalje funkcionirati u komorama? Graditelji
broda zacijelo su morali biti svjesni da je brodu potreban
čovjekov nadzor i morali su sastaviti priručnik koji bi im u
slučaju zatajenja daljinskoga upravljača omogućio ručno
upravljanje letjelicom. Da, ali nakon dvjesto godina kruženja
orbitom na brodu zacijelo nema živih ljudi; ondje ne će biti
nikoga tko bi otvorio i zatvorio vrata i promijenio pritisak.
Pitanjima nije bilo kraja: ima li na brodu zraka pogodna za
disanje? Djeluje li na njemu i dalje unutarnja gravitacija? Ima
li svjetla i radi li grijanje? Znali smo da je izvor energije bio
"nuklearan". Naše poznavanje ovoga načina opskrbe energijom
bilo je vrlo skromno i, naravno, povezano s katastrofom -
drugim riječima, bilo je to nešto s čime se nije smjelo igrati.
Dakako, nekoć ju je čovječanstvo koristilo u pozitivne svrhe,
ali koliko dugo njegovo gorivo, ili uređaj, traje? Je li brod
zanijemio zato što je usahnuo izvor energije?
Pokusni su letovi trajali godinu dana i piloti su se napokon
vinuli kroz stratosferu sve do mezosfere, i dalje. Bestežinsko
stanje, iako očekivano, imalo je za posljedicu gubitak
orijentacije i isprva je zabavljalo ljude, no ubrzo su se privikli.
Obnova kisika funkcionirala je na predviđen način. Vraćanje
broda u atmosferu postignuto je uz minimalna oštećenja
(pregrijavanje zbog prebrza spuštanja). Graditelji su puno
naučili iz ovih pokusnih letova i uspjeli su proizvesti oblogu od
ilovače i keramike kojom su uspješno zaštitili trup od
ekstremno visokih temperatura prouzročenih trenjem. Unatoč
tome, otada su pokusni letovi trajali sve dulje jer je vrijeme
potrebno za uzlet i spuštanje svjesno povećavano kako bi se
izbjeglo nepotrebno naprezanje vanjske oplate broda.

Pokusni letovi

U lipnju ove godine raketoplan je s dva pilota poletio na

svoj prvi pravi pokusni let prema brodu. Tijekom najvećega
dijela šestosatnoga leta njihova komunikacija s bazom na
Regnumu putem radija sadržavala je uglavnom operativne
informacije. Tijekom posljednjega sata, međutim, komentari
pilota bili su najčešće uzvični, a glas im je odavao sve veću
uzbuđenost zbog onoga što su vidjeli kroz prozor svoje kabine.
"Brod je!" uzviknuli su više puta. "Golem je... prekrasan... bez
mane!" Leteći pored njega cijelom njegovom dužinom, od
pramca do krme, na jednomu boku, u blizini donjega dijela,
otkrili su jednu jedinu otvorenu komoru.
"Baš kao da je netko namjerno ostavio vrata otvorena da
možemo ući", rekao je jedan od pilota.
"Čekaju nas", rekao je drugi.
 Raketoplan se uz pomoć malenih potisaka iz mlaznica
primaknuo brodu toliko blizu da se pri dodiru dviju letjelica
osjetila trešnja, kao kada dva drvena broda udare jedan u
drugi ne prouzročujući pritom nikakvu štetu jedan drugome.
Pilot se smjesta odmaknuo i doveo raketoplan u razinu s
otvorenom komorom. Oprezno manevrirajući primaknuo je
raketoplan ulazu. U tomu trenutku unutrašnjost komore
iznenada je zasjala jarkim svjetlom. Kada je letjelica ušla
potpuno unutra, pilot ju je još jednim malenim potiskom iz
mlaznica spustio na pod. U tomu trenutku iz udubine u zidu,
nešto poviše, počela su se spuštati vrata i počelo je bljeskati
crveno svjetlo.
Piloti su se uplašili i isprva nisu znali što da rade. Sjedili
su u svojoj kabini i napeto promatrali čekajući što će se
dogoditi. Kada su se vanjska vrata potpuno zatvorila, piloti su
osjetili da im se vratila tjelesna težina. Brod je imao unutarnju
gravitaciju. Minutu ili dvije osluškivali su brujanje koje se
izmjenjivalo s nekakvim piskavim šumom, a onda je šum naglo
prestao. Crveno je svjetlo prestalo bljeskati, a glas koji kao da
je dolazio niotkuda ili odasvuda glasno je obznanio na nekoliko
jezika: "Kompresija dovršena."
Piloti su ostali na svojim mjestima i čekali. I čekali. U tomu
trenutku trebali su izvršiti naredbe koje su dobili i poduzeti
potrebne korake - napustiti brod i vratiti se u bazu na
Regnumu. Ali nisu znali otvoriti vrata, a znatiželja je bila jača
od naredaba. Stavili su kacige na glavu i pričvrstili ih za
skafandere. Udahnuvši duboko nekoliko puta i misleći da su
im to možda posljednji udisaji odlučili su izvesti eksperiment.
Pilot na dužnosti otvorio je glavni ulaz raketoplana, napola
očekujući da će atmosfera iz njega iscuriti i pretvoriti se u
vakuum. Umjesto toga, vanjska amosfera prokuljala je u
raketoplan. Sada su imali potvrdu da je komora doista pod
kompresijom - no nisu znali pod kompresijom čega. Uređaj koji
je pokazivao razinu kisika pokazao je da je došlo do promjene
u atmosferi i da je u njoj sada nešto manje kisika, ali nije
pokazivao koji bi još elementi mogli biti prisutni pa tako,
primjerice, nisu mogli znati ima li u atmosferi smrtonosnih
plinova ili nekih njima nepoznatih faktora štetnih za ljudsko
zdravlje.
Kopilot je prenagljeno odigao kacigu, spreman da je vrati
na mjesto čim osjeti opasnost. Udahnuo je. Na licu mu se
pojavio smiješak.
"Malo je zagušljivo", nasmijao se. "Ali momcima kao što
smo mi to ne će smetati."
Zatim su obojica izišla iz letjelice i šetkala po komori. U
zidu nasuprot vanjskoj stjenci broda primijetili su velika
zatvorena vrata koja su vodila u unutrašnjost letjelice. Sa
sobom su ponijeli Kirilovljeve šifre i sada su nasumce
utipkavali brojke u konzolu pored vrata. Na kraju, nakon što
su utipkali jedan broj, začuo se snažan glas koji je rekao:
"Pristup odobren." Kada su se vrata počela polako dizati, iznad
njihovih glava počelo je bljeskati zeleno svjetlo. Kada se ulaz
sasvim otvorio, svjetlo je prestalo bljeskati, ali je i dalje
jednolično svijetlilo.
Dvojica pilota buljila su u dugački hodnik, ili šetnicu, što
li već. Nisu mu mogli nazrijeti kraj, iako je prostorija bila
osvijetljena odozgor. Strop je bio visok između osamnaest i
dvadeset i četiri metra.
"Ne bismo smjeli činiti ovo", promrmljao je pilot.
"U pravu si", odgovorio je kopilot.
"Poginemo li, raketoplan će ostati ovdje - godine rada otići
će u vjetar."
"A druge prilike ne će biti."
"Pođimo."
Vraćajući se istim putom zatvorili su vrata koja su vodila
u unutrašnjost broda. Kopilot je pokazao pilotu konzolu s
tipkovnicom pored velikih izlaznih vrata i rekao da će ih
pokušati otvoriti koristeći jednu od šifara. Pilot je odgovorio da
je to prerizično: počnu li se vrata prebrzo otvarati, korisnik
šifre bit će usisan zajedno s atmosferom nakon čega slijedi
bolna smrt, s odijelom na sebi ili bez njega. Kao alternativa,
vrata možda reagiraju na odgodu, što znači da bi imao dovoljno
vremena da se vrati u raketoplan prije početka kompresije. No
nije bilo načina da se dozna ima li za to dovoljno vremena, ako
ga uopće ima.
Obojica su se vratila u raketoplan i hermetički ga zatvorila.
Sjeli su i razmišljali.
"Možda radi automatski", rekao je na kraju pilot. Dodirnuo
je lagano tipku za aktiviranje antigravitacije i letjelica se odigla
od poda. U istomu trenutku crveno je svjetlo počelo bljeskati,
a glas je obznanio: "Priprava za dekompresiju."
Minutu kasnije atmosfera je uz piskav zvuk isisana iz
komore, a zvonce je neprekidno zvonilo sve dok zrak koji je
prenosio zvučne valove nije bio potpuno isisan. Dok su se vrata
komore dizala, crveno je svjetlo neprekidno bljeskalo, a kada
su se sasvim zatvorila, bljeskalo je zelenom bojom.
"Bogu hvala", odahnula su obojica istodobno.
Pilot je izveo raketoplan kroz širom otvorena izlazna vrata
i krenuo prema kući.

Ukrcaj

A sada počinje moj osobni prikaz:

Dana 15. srpnja 258. ujutro novi raketoplan poletio je s
uzletišta znanstvenoga centra u blizini Foundation Cityja.
Dizali smo se postupno naviše prema bistromu plavom nebu.
Prva četiri sata prolazit ćemo kroz troposferu i stratosferu,
narednih sat i pol kroz mezosferu i ionosferu te na kraju,
nakon što probijemo zaštitni omotač oko planeta, počet će
polusatni let prema brodu.
Bili smo četrnaestorica: sedam znanstvenika, među
kojima su bili elektroinženjer, kemičar, matematičar,
astronom, biolog, liječnik i specijalizant iz posve novoga
teorijskog područja, onoga kompjutorske analize.
Neznanstveno osoblje sačinjavala su naša dva pilota i
navigator, predstavnik Kongresa Commonwealtha, koji je
ujedno bio i glavni arhivar kontinentalne biblioteke, te tri
povjesničara, od kojih sam jedan bio ja u trostrukoj funkciji
povjesničara, svećenika i predstavnika biskupske sinode.
Prvih nekoliko sati putovanja u meni je sve više rastao
osjećaj strahopoštovanja i ljubavi prema ovomu umjetničkom
djelu koje je Bog stvorio i darovao nam ga: cijeli naš svijet,
prekrasan i zadivljujuće čudesan. Dotada sam mogao samo
zamišljati kako izgleda kao cjelina. Unatoč nedavnomu
ponovnom otkriću fotografije i njezinim čudima, ona nam
nikada ne može dočarati bogatstvo boja stvarnoga svijeta i
nikada dotada nismo vidjeli planet odozgor - u cijelosti. Moj
prvi pogled na njega natjerao mi je suze na oči, a vjerujem da
su slično osjećali i moji suputnici jer smo svi do jednoga kao
skamenjeni i bez glasa gledali kroz prozore i progovorili tek
kasnije, kada smo ušli u veliki brod.
Nakon što smo prošli kroz ionosferu, aktivirani su
propulzijski motori i njihov potisak učinio je da mi se donekle
vratio osjećaj tjelesne težine. Toliko divota istodobno! Kroz
prozor smo gledali kako nam se velikom brzinom približava
golema masa svemirskoga broda. Smanjivši potisak i pažljivo
manevrirajući piloti su primaknuli raketoplan posve blizu
golemoj letjelici, a zatim smo, uz pomoć jedva primjetnih
potisaka, ušli u komoru. Raketoplan se mekano spustio na
pod, crveno svjetlo počelo je bljeskati, a vanjska vrata komore
zatvorila su se za nama.
 Nemoguće je na primjeren način opisati naše prve
dojmove. Bilo ih je mnogo i neki od njih su bili proturječni i
povremeno su nas, već zbog samoga broja zadivljujućih
iskustava i otkrića do kojih smo tijekom tako kratka vremena
došli, psihološki dezorijentirali. Riječju, obuzimao nas je
naizmjence osjećaj strahopoštovanja i čistoga straha, katkada
najdubljega divljenja prema onima koji su ostali na brodu dvije
stotine i pedeset godina prije našega vremena.
Piloti su poveli naš istraživački tim kroz komoru u
unutrašnjost broda, a nama se činilo kao da ulazimo u neki
grad. Sljedeća dva tjedna svijest o tome da smo se doista našli
u gradu koji lebdi na nebu nije nam izlazila iz glave. Životno je
iskustvo u nas usadilo podsvjesno uvjerenje da teški predmeti
ne mogu lebdjeti u zraku, već da moraju pasti, a ovaj je bio
doista težak. U nekim drugim trenutcima pak činilo nam se da
lutamo u unutrašnjosti nekoga golemog i kompleksnog
uređaja.
Sa sobom smo bili ponijeli grafičke prikaze unutrašnjosti
letjelice koje su nam pioniri ostavili. Svi smo mi pročitali
njihove zapise, i one posve kratke i one dugačke, objavljivane
više puta tijekom prethodnih stoljeća. Znali smo da se sada
nalazimo na najnižoj razini pod nazivom PHM, koja je bila
podijeljena u tri glavna dijela - Odjel propulzije (u stražnjemu
dijelu letjelice), Odjel skladišta (najprostraniji dio, u sredini) i
Odjel za održavanje (najmanji, u prednjemu dijelu broda).
Komore za raketoplane nalazile su se na lijevoj strani broda, u
odijeljenomu prostoru koji se protezao cijelom dužinom Odjela
za održavanje i skladišta, s tim što je pristup bio moguć samo
potonjemu. Skladišta su također bila podijeljena u dva
odvojena dijela: u jednomu se čuvala hrana, a u drugomu
zoološki, botanički i mineralni uzorci što su ih raketoplani
dovezli na brod kako bi se kasnije prenijeli na Zemlju.
Povjerenstvo u bazi na Regnumu već je ranije bilo donijelo
program pretraživanja koji je predviđao zaobilaženje donje
razine i pretragu zapovjednoga centra na KC palubi. Vjerovali
su da će ondje pronaći najveći dio informacija.
Vjerojatnost da na brodu ima živih ljudi bila je ravna nuli.
Dvije stotine godina brod nije pokazivao ni najsitniji znak
života, barem ne takav koji bismo otkrili. Neovisno o tome je li
prvi naraštaj putnika imao djecu, unuke itd., postojao je
problem hrane. Pioniri su procijenili da im je u najboljemu
slučaju ostalo hrane za još stotinu godina, unatoč tome što se
broj ljudi na brodu stalno smanjivao. Tada još nismo sa
sigurnošću znali da je riječ doista o Kozmosu, no svi smo
vjerovali da u to ne može biti nikakve sumnje. Na kraju
krajeva, drugih raketoplana nije ni bilo: uz našu, postojale su
još tri prazne komore i to se potpuno uklapalo u ono što smo
znali o stanju broda u trenutku katastrofe.
Ravnajući se prema planu kretali smo se zbijeni kao jedno
tijelo velikom središnjom dvoranom za raketoplane i došli do
trojih vrata u lijevomu, unutarnjem zidu dvorane. Jedna od
njih bila su otvorena. Urezan u zid nad vratima nalazio se
natpis "dizalo", ispisan na nekoliko jezika. Bilo je očito da su
se nekadašnji putnici koristili ovim tijesnim mehanizmima,
nalik sobičcima, za dizanje i spuštanje s jedne razine na
drugu. To je imalo važnu ulogu u njihovu životu. Nažalost,
tipkovnice na konzolama pored vrata nisu reagirale na dodir.
U dizalu smo našli još jednu konzolu s pet tipki na kojima su,
odozdo prema gore, bili ispisani brojevi katova do kojih je
dizalo vozilo: PHM, D, C, B, A, KC. Ni jedno od njih nije
reagiralo na dodir i za našega zadržavanja na brodu nismo
pronašli ni jedno drugo dizalo koje bi funkcioniralo. Mogli smo
samo nagađati o razlozima i nismo ih ni pokušavali otkriti jer
je bilo važnijih pitanja na koja smo morali odgovoriti. Dugačka
šetnja od jednoga do drugoga kraja dvorane pokazala je da na
tome potezu postoji desetak "stubišta za slučaj opasnosti".
Samo na jednomu od njih, onomu koje je bilo najbliže komori
u kojoj smo se sada našli, vrata su bila otvorena; ostala su bila
zatvorena.
U predvorju, na zidu sučelice nama, pronašli smo natpis
na francuskome i prijevod na engleski jezik:

Asceudez, s'il vous plait. Les habitants de la

Kosmos sont ici. Nous vivons a l’étage superieur.
(Molimo, popnite se gore. Ovdje su ljudi s Kosmosa.
Mi smo na najgornjemu katu.)

Bila je to prva potvrda da se doista radi o originalnoj

istraživačkoj letjelici koja je čovječanstvo dovela na Regnum
Pacis. Popevši se uz nekoliko uzastopnih redova stepenica, kat
za katom, uvjerili smo se da primarni izvor energije na brodu i
dalje funkcionira na svim razinama. Uza se smo imali aparate
s kisikom, ali zrak je bio ugodan za disanje. K tome, postojala
je gravitacija, postojalo je svjetlo i temperatura je bila vrlo
ugodna. Nismo pokušali otvoriti vrata ni na jednomu katu na
putu gore, već smo krenuli ravno prema KC palubi.
Zastavši na jednoj razini koja nam se činila otprilike na
polovici puta do KC palube primijetili smo da se nitko od nas
nije previše zadihao. Jedan od znanstvenika rekao nam je da
je Zemljina gravitacija manja od naše i da je gravitacija na
brodu ista kao na matičnomu planetu. Zato osjećamo sve
blagodati dijete ili posta, rekao je, a sve to bez naprezanja
mišića. Njegov komentar izazvao je osmijeh na licima
prisutnih. I ja sam bio zahvalan na svojim mladenačkim
godinama kada sam, prije ulaska u samostan, uživao u
planinarenju. Unatoč svojim poodmaklim godinama, nisam
osjećao ni najmanji umor, već sam se osjećao okrijepljenim.
Uz to, na sebi sam imao svoj najlakši habit koji koristim za
ljetne radove u vrtu, a na leđima sam nosio malenu naprtnjaču
s prenosivim misnim priborom i nekoliko notesa te nešto
donjega rublja.
 Kimnuli smo glavom jedni drugima i nastavili se uspinjati.
Stigavši napokon do najviše platforme, gdje je stubište
završavalo, naišli smo na otvorena vrata. Iza njih dočekala nas
je prostrana dvorana. Zastavši na trenutak radi orijentacije
bacili smo pogled lijevo i desno duž avenije koja je cijelom
svojom dužinom nalikovala ravnoj i glatkoj prometnici te se
činilo da je izrađena od ulaštena vapnenca od kojega se
odbijalo blistavo svjetlo koje je dolazilo odozgor. Pred nama se
nalazio nizak drveni stolić s vazom punom cvijeća.
Spustio sam se na koljena da ga pogledam izbliza i
primijetio da cvijeće nije prirodno već da je izrađeno od
sićušnih komadića tkanine i da je njegova izrada iziskivala
veliku umješnost i trud. Rukom ispisan na komadiću kartona
pored vaze stajao je ovaj tekst, opet na francuskome i bez
prijevoda (prijevod je moj):

Bienvenue, chers frères.

Nous sommes trés heureux que vous ayez
enfin venu. Trois d'entre nous restent. Nous vivons
dans l’infirmerie, au bout du culoir à votre divite.
N’ayez pas peur. Il n'ya pas de maladie. Nous
sommes simplement vieux. Je suis bien et je
m'occupe des deux autres.
Avec l'amour,
Marie
.
[Dobro došli, draga braćo.
Veoma nam je drago što ste napokon došli k
nama. Ostalo nas je troje. Živimo u ambulanti,
nešto niže hodnikom s desne strane. Ne bojte se.
Nema bolesti. Samo smo stari. Ja sam dobro i
skrbim se za drugu dvojicu.
S ljubavlju,
Marie]
 Preveo sam tekst ostalima, a zatim smo bez rasprave
skrenuli desno i zaputili se prema dnu hodnika. Prošavši kroz
nekoliko dvostrukih vrata ušli smo u dio broda koji se doimao
manje službenim jer je "avenija" sada ustupila mjesto kolniku
prekrivenu mekim tepihom. Iza mnoštva otvorenih vrata bile
su unutarnje prostorije opremljene namještajem vrlo neobična
dizajna. Zavirili smo u dvije ili tri odaje i u njima vidjeli krevete,
stolice, stolove i izvanredne slike na zidovima - vjerojatno
fotografije - bogate koloritom, koje su najčešće vjerno
prikazivale šume i oceane, a na jednoj je bio nepoznat grad
golemih dimenzija. Druga je prikazivala krajobraz s crvenim
planinama iznad ravnice na kojoj, koliko se moglo vidjeti, ništa
nije raslo.
Konačno smo došli do još jednih dvostrukih vrata na
kojima je na nekoliko jezika pisalo Ambulanta. Polovicu vrata
prekrivao je nezgrapan crveni križ, očito dodan kasnije.
Gurnuli smo vrata i ušli unutra.
Prostorija je bila veoma prostrana, s dva reda kreveta,
prekrivenih još i sada uredno složenim bijelim plahtama. Na
jednomu krevetu, prvomu zdesna i najbliže vratima, ležalo je
tijelo. Vidjela se samo sijeda glava, okrenuta na drugu stranu.
Prekriveno svijetloljubičastim pokrivačem ležalo je u
polufetalnu položaju, kao da je osoba maločas zaspala.
Liječnik koji je bio u našemu timu pošao je prema krevetu
i povukao plahtu i pokrivač koji su se istoga časa raspali. Ispod
njih ležao je kostur. Kosti su bile čiste, meso već odavno
istrunulo; u prostoriji se nije osjećao vonj truljenja. Gornja i
donja plahta bile su pune mrlja, osušenih i bez mirisa.
"Možda je ovo Marie", osmjelio sam se; nitko od mojih
pratitelja nije mi odgovorio.
Stajali su ondje neko vrijeme bez riječi i zurili u malenu
žalosnu formu na krevetu. Zatim su se, jedan za drugim,
okrenuli i šetkali prostorijom promatrajući sa zanimanjem
instrumente na radnim plohama, zavirujući u ormariće.
Blagoslovio sam i pomazao tjelesne ostatke.
Na noćnomu ormariću nalazilo se nekoliko predmeta
prekrivenih slojem prašine: prazni vrč i šalica, nekoliko knjiga,
nalivpero, košarica s komadićima raznobojne tkanine te
napola dovršen stolnjak s cvjetnim uzorkom. Bilo je tu i
maleno drveno raspelo, izrađeno prilično nevještom rukom.
Ležalo je na nekoliko listova papira; uzeo sam ih i pročitao.
Ime joj je bilo Marie Louise Durocher i na Kosmosu je radila
kao pomoćnica u kuhinji, nakon katastrofe kao kuharica.
Kada se otisnula sa Zemlje, bila joj je dvadeset i jedna godina.
Deset godina kasnije, kada su pioniri odlučili otputovati
raketoplanom na Regnum Pacis, bila je razapeta između želje
da pođe s njima, s jedne strane, i ostane na brodu, s druge, no
na kraju se ipak odlučila vratiti na Zemlju jer su joj kao jedinici
u obitelji nedostajali otac i majka. Nakon što su se zamalo
sudarili s njezinim matičnim planetom, kada je brod započeo
svoj dugački povratak na AC-A-7, pretrpjela je emotivni slom,
ali ljudi su prema njoj bili ljubazni i pomogli joj da prebrodi
svoje teško stanje. Ojačala je, kako je napisala, služeći
drugima. Poznavala je potporučnika Manuela dok je bio živ,
prije nego što je spasio Zemlju i njezino stanovništvo. Bili su
prijatelji. Kasnije, kada se duševno razboljela, došao joj je u
san i rekao joj da se moli i da vjeruje. On ju je s neba poučio
služenju govoreći joj da će u služenju drugima naći
ozdravljenje i radost.
Tko je bio Manuel? pitao sam se.
Marie je napisala još mnogo toga na ovih nekoliko listova
papira, no u pismu je bilo malo detalja; pisala je nadugo i
naširoko o svojim razmišljanjima o patnji, nadi, ljubavi i vjeri
u Krista. Opisa je bilo malo - uglavnom je to bio portret jedne
duše, a čak i on je bio više skica nego bilo što drugo.
Bile su joj osamdeset i četiri godine po zemaljskome
računanju vremena kada se Kosmos, godine 36. (RP-g), vratio
u orbitu oko planeta Regnum Pacis. Dotada je samo sedam
ljudi ostalo na životu i svi su bili stari. Dvije godine kasnije
ostale su samo tri žene. Sljedeće godine, napisala je Marie,
"moje su ljubljene sestre preminule i dospjele u naručaj
bezgranične Ljubavi". Tijela posljednjih dviju prijateljica
pokopala je, kako sama kaže, u la mortuaireu, a zatim čekala.
Pismo je nesumnjivo napisala u posljednjim danima života
kada je već znala da joj se primiče kraj. Napisala je da je
svjesna da se pioniri ne će vratiti na brod i spasiti je. Možda
jednoga dana pronađu njezino tijelo, stajalo je u pismu, i ako
se to dogodi, želi ih blagosloviti "s one strane vrata smrti".
Molila se da posjetitelji budu u dobru zdravlju i vedra duha.
Živjela je u nadi da su neki od njih upoznali “Le bon Dieu". Ako
ga ljudi dolje na prekrasnomu planetu, u svijetu koji ona više
nikada ne će vidjeti, nekim čudom upoznaju, njoj će to biti
veoma drago i na tu će nakanu rado primijeti ovu svoju petit
sacrifice.
Posljednje riječi koje je u kratkim memoarima napisala
glasile su:

Osjećam se osamljenom. Ali znam da nisam

sama.

Te se večeri naš tim okupio u prostranoj blagovaonici na

KC palubi i ja sam služio misu za duše pokojnika. Otada smo
se svakoga jutra okupljali na misi, a uvečer smo molili večernje
molitve.
Jeli smo u blagovaonici nakon što bismo u kuhinji, tik uz
nju, zgrijali hranu, jer se štednjak nije puno razlikovao od onih
u našim domovima, premda nije imao žareću električnu
spiralu. Uređaj je imao blistave četvrtaste keramičke ploče koje
su se na prvi pogled doimale potpuno nefunkcionalnima, no
bilo je dovoljno dotaknuti tipku i one bi se odmah ugrijale.
Spavali smo u sobama poredanim duž hodnika namijenjenim
stanovanju posade na KC palubi. Madraci i prekrivači bili su
suhi i krhki i raspadali su se čim biste ih dotaknuli, ali imali
smo vlastite vreće za spavanje i prekrivače.
Svjetla na cijelomu brodu prigušivana su i pojačavana u
pravilnim vremenskim razmacima - gorjela su samo sićušna
svjetla u hodnicima i drugim javnim prostorijama koja su nam
po potrebi osvjetljavala put. Isprva je to u nama izazivalo
sablastan osjećaj pa su oni s nešto življom maštom nerijetko
imali dojam da netko prati svaki naš korak. Kada smo
napokon shvatili da se radi samo o brodskomu sustavu
zaduženu za reguliranje iluzije noći i dana, brzo smo se
prilagodili.
"Danju" nam je pozornost bila raspršena u tisuću
smjerova. Moji kolege zacijelo će napisati vlastite prikaze naših
istraživanja. Stoga ne ću duljiti o praktički neiscrpnu mnoštvu
pojedinosti vezanih uz naša istraživanja, uz nekoliko
iznimaka. Već poslije prvoga dana, kada je prvotna očaranost
poviješću i antropologijom ljudi na Kosmosu prestala, usmjerili
su svoju pozornost na predmete od znanstvenoga interesa i
počeli prikupljati tehničke informacije i artefakte.
Liječnik je rijetko izlazio iz medicinskoga krila, gdje je
prikupljao manje instrumente, pravio bilješke i crtao krupnije
uređaje. Kao i svima nama, bilo mu je žao što nismo ponijeli
fotografski aparat koji je bio tek nedavno otkriven i koji bi
osigurao puno kvalitetniji prikaz stvarnosti. Bilo je, međutim,
samo šest prototipa ovoga uređaja u laboratorijima na
Regnum Pacis i da smo kojim slučajem dobili dopuštenje da
ponesemo jedan sa sobom, bilo bi ga vrlo teško prenositi s
mjesta na mjesto na brodu (bio je prevelik i pretežak čak i za
četvoricu muškaraca).
Kemičar je iščezao u ljekarnama, gdje je prekapao po
policama punim lijekova, katalogizirao ih i prikupljao uzorke.
Elektroinženjer se pokušavao probiti kroz labirint
energetskoga sustava prekapajući, da tako kažem, po
njegovim živcima i utrobi. S obzirom na to da je brod još uvijek
bio "živ", bio je to prilično opasan pothvat. Četvrtoga dana
pronašao je portale kroz koje se izlazilo na PHM i otada smo
ga rijetko viđali, iako se svake večeri, u kasnim noćnim satima,
vraćao u naš stožer noseći notese pune crteža i mnoštvo
bilježaka. Kad god bismo ga upitali što ima nova, samo bi
odmahnuo glavom i pomalo začuđeno rekao: "Svašta i ništa."
Astronom je krenuo u potragu za informacijama vezanim
uz područje njegova interesa ograničivši svoje aktivnosti na
Zapovjedni centar na KC palubi, gdje je postojao odjel s
prostranom zasebnom prostorijom nad čijim je ulazom pisalo
Astronomija, tik uz sobu s natpisom Navigacija. Društvo mu je
pravio računalni teoretičar, a često mu je pomagao i
matematičar: njih trojica znali su da ono za čime tragaju leži
pohranjeno negdje duboko u memoriji kompliciranoga
brodskog "mozga". Svakodnevne konzultacije ove trojice,
kojima se povremeno znao pridružiti i elektroinženjer, nisu im
nimalo pomogle u razumijevanju kakva je zapravo bila ta
tajanstvena moć. Kompjutorski ekrani zasvijetlili bi na dodir
tipkovnice sa slovima, ali na njima se nije ništa pojavljivalo i
nisu reagirali na eksperimentalno utipkavanje bilo kakvih
naloga, ma koliko ustrajno ono bilo.
Znajući da im je vrijeme ograničeno četvorica ljudi bili su
iz dana u dan sve razočaraniji. Nadali su se da će na kraju
pronaći usavršene optičke uređaje pretpostavljajući da su
povezani s astronomskim kompjutorskim terminalima.
Primjerice, znali bi iznad ekrana naći natpis na kojemu bi
pisalo: Teleskop 4, Navigacija -14. Na drugomu bi opet stajalo
Teleskop 2, stelarne orb -3. Teleskopi o kojima je riječ jamačno
su bili zakopani negdje u zoni opservacijskih funkcija broda,
ali nisu mogli otkriti gdje točno. Iz zapisa ostalih nakon prvoga
putovanja sa Zemlje znali smo da su tijekom putovanja uz
Kosmos svemirom putovale i pokretne leće ili "kamere". Naši
istraživači napokon su ih pronašli u jednoj od komora u velikoj
središnjoj dvorani. U njoj je bilo nekoliko desetaka identičnih
"uređaja" s dijelovima koje nitko od nas nije razumio, za
razliku od njihovih optičkih leća izrađenih od materijala slična
staklu. Premda glomazni, ovi uređaji bili su vrlo lagani i šest
smo ih pohranili u skladište našega raketoplana.
Piloti i navigator bili su pretežno zaposleni u prednjemu
dijelu KC palube. Izvijestili su nas da je nekoliko ploča s
instrumentima vjerojatno oštećeno nekada davno u prošlosti,
ali da su kvarovi kasnije otklonjeni. Ni ovdje nije reagirala ni
jedna od mnoštva komponenti. Stoga su svoje aktivnosti
ograničili na izradu preciznih dijagrama i bilježaka o
rasporedu brojnih ploča za pilotiranje i kontrolu sustava
crtajući što su preciznije mogli sve natpise koje su pronašli,
prepisujući svaki broj, svaki simbol i slovo i njihovu točnu
poziciju u zapovjednomu centru.
Ostavivši me da nasumce istražujem, ostala dva
povjesničara krenuli su u pohod po bibliotekama, no njihova
je potraga dala rezultata samo u jednoj od njih, onoj u kojoj su
bile prave knjige, čiju ste težinu osjećali u ruci, koje su bile
prašnjave i čiji je uvez još uvijek vonjao na ljepilo. Ni jedna od
knjiga nije bila iz tehničke struke, već su uglavnom bile iz
područja humanistike. Elektronske "knjige" i bibliotečni
terminali uporno su se odbijali aktivirati.
Krećući se iz dana u dan kroz brod zapazili smo da ni jedan
elektronski uređaj ne reagira na dodir. Ni jedan kompjutorski
terminal na koji smo naišli, bio on javni ili privatni, nije
funkcionirao. Na dodir tipkovnice svaki od njih bi se upalio,
ekran bi se zabijelio i ostao prazan i to je bilo sve. Je li to bilo
namjerno ili slučajno, nismo znali i vjerojatno nikada ne ćemo
saznati.
Činilo nam se to nelogičnim. Zašto svi uređaji za
održavanje života na brodu funkcioniraju bez pogrješke, a mi
unatoč tome ne uspijevamo doprijeti do riznice
najjednostavnijega znanja? Znači li to da smo pogrješno
shvatili značenje računala u drevnim dokumentima pionira?
Jesmo li pogrješno protumačili neke detalje iz njihovih
bilježaka? Nije se činilo tako, ali opet, nismo mogli biti sigurni.
Kako bilo, vidjevši da naša potraga ne daje rezultata zaključili
smo da je moguće samo dvoje: ili se nešto duboko dolje u
sustavu pokvarilo, a mi nismo mogli ući u trag kvaru, ili su oni
koji su posljednji odlučivali na brodu jednostavno zatvorili
sustav i bacili ključ.
Sa sobom smo ponijeli dovoljno namirnica za dvotjedni
boravak na brodu. Pokazalo se da to nije bilo potrebno jer smo
na PHM ubrzo pronašli skladišta s hranom. Većina suhih
prehrambenih namirnica (žitarice, na primjer) dotada se
pretvorila u prah. Ali hladnjaci su još funkcionirali i u njima
smo pronašli goleme količine zamrznute hrane, dovoljne za
potrebe velikoga broja ljudi tijekom više godina. Odmrznuli
smo nekoliko komada mesa i skuhali ga u kuhinji. Unatoč
riziku, dobrovoljno sam se prijavio da ću prvi kušati komad
nečega čiji naziv (svi omoti s hranom imali su naljepnicu)
nikada nisam čuo. Bio je vrlo ukusan, iako mi se okus činio
prilično neobičnim. U početku smo zazirali od ovih namirnica,
no već poslije tjedan dana hranili smo se isključivo njima.
Isprva smo bili zabrinuti zbog nedovoljne količine vode. U
nužnicima, kako javnim, tako i privatnim, još je bilo tople i
hladne vode. Većinu slavina izjedala je hrđa i pri odvrtanju
slavine čulo se samo struganje metala o metal. Iz onih koje su
još funkcionirale potekao bi mlaz crvene tekućine koja je
poslije nekoliko minuta postajala bistra. Naš je biolog pozorno
ispitao tekućinu pod mikroskopom i utvrdio da u njoj nema
bioloških zagađivača. "Naravno, to ne znači da nije
radioaktivna", dodao je. "Nemamo instrumenata kojima bismo
otkrili koliko je opasna. Sudeći po onomu što znamo iz zapisa,
kakav god taj utjecaj bio, svakako nije bio dobar za žive
organizme." Vrteći glavom podmetnuo je šalicu pod slavinu.
"Ali ako su je oni pili, mislim da ne će naškoditi ni nama."
Otpili smo po nekoliko gutljaja i, doista, ni tada ni kasnije
nismo primijetili nikakve štetne posljedice. Voda je bila bez
mirisa i okusa, kao da u njoj nije bilo minerala, i očito se
sastojala isključivo od vodika i kisika. Zadovoljavala je potrebe
tijela i pili smo je bez straha, no pritom smo ipak osjećali
određenu nelagodu. Moguće je da se ovaj naš osjećaj nelagode
temeljio na čovjekovoj ljubavi prema živoj vodi, a možda i na
našemu instinktivnom osjećaju tuge koja nas obuzima u
susretu s nečim sterilnim. Ne znam.
Što se problematičnoga pitanja nuklearne energije tiče,
nema se što posebno reći. Znali smo da je uzrok problemu
negdje na PHM-u i na kraju smo, u stražnjemu dijelu broda,
pronašli postrojenja za propulziju, kao i uređaje koji su brod
opskrbljivali energijom. Ulaz u oba postrojenja bio je uočljivo
označen oznakama za opasnost. Nismo ulazili unutra i
vjerujem da nismo puno izgubili ostavljajući ih na miru.
Kada sam započeo pisati ovaj privremeni izvještaj, namjera
mi je bila iznijeti linearni, kronološki prikaz mojega dolaska na
brod i pretraživanja njegove unutrašnjosti, ali u tome nisam
uspio što, vjerujem, treba pripisati preopterećenosti uma
osjetilnim podražajima. Teško je - barem u ovoj početnoj fazi -
intelektualno predočiti suočavanje s jednom starijom
civilizacijom, daleko naprednijom od naše. Sljedeće godine (ili
godina) svakako ću napisati suvisliji prikaz s puno više detalja,
no bojim se da ćemo se za sada morati zadovoljiti ovim
privremenim izvješćem.
A sada ću nastaviti s iznošenjem nasumičnih momenata,
slika i, usudio bih se reći, razjašnjenja:
Jedan od najdojmljivijih trenutaka koji su mi se urezali
duboko u pamćenje tijekom boravka na brodu jest veliki
centralni park na šetnici D koji je otvoren cijelom visinom
broda sve do stropa šetnice A. Pronašli smo ga tako što smo
jednostavno slijedili žućkaste vitice vinove loze koje su se širile
duž dviju dugačkih avenija na rubovima parka. Svi ulazi sa
strane bili su prekriveni neprohodnim šipražjem i poput
konopa debelom vinovom lozom. Mlađi ljudi su uz pomoć
ručnih pila i sjekirica raskrčili put prema unutrašnjosti šume,
gdje smo pronašli ostatke drevnih kamenih staza prekrivenih
mahovinom. Mi, nešto stariji, slijedili smo ih ukorak.
Bio je to živi habitat, kaotičan i isprepleten
najraznovrsnijim raslinjem koje se borilo za svoje mjesto pod
suncem. Zrak je bio zasićen vonjem trule vegetacije, iako se
donekle osjećao miris novijega raslinja. Na nekim su stablima
visjele sjemenke i raznovrsno voće dok su druga bila puna
cvijeća. Kamo god ste pogledali, vladao je pravi nered među
izdancima, mladicama i deblima biljnih vrsta koje su
prekrivale tlo i koje nikada prije nisam vidio. Bilo je doista
zadivljujuće vidjeti sve te žive uspomene na planet Zemlju. Za
razliku od prirodne šume, međutim, ovdje nije bilo ni insekata
ni ptica, a od zvukova ste čuli samo povremeno kapanje vode
iz sustava za navodnjavanje, pucketanje grančica što padaju i
lepršanje onih nekoliko preostalih listova koji su otpadali s
drveća.
Bacivši pogled kroz otvor među krošnjama ugledali smo
strop za koji pioniri u svojim zapisima kažu da je bio vrlo sličan
pravomu nebu. Pokazalo se da je to zapravo ploča načinjena
od nama nepoznata materijala nalik staklu, jer je bila prozirna
i odražavala je svjetlo. Na kojemu god mjestu su dodirivale ovu
ploču, najviše grane drveća savijale su se prema dolje. Ovdje-
ondje nekoliko je loza napravilo pukotine u "staklu" i izišlo u
vanjski prostor koji je izgledao kao da je sav obojen crnom
bojom i bio posut brojnim instrumentima za projiciranje
svjetla ili slika.
Ulazak dublje u šumu iziskivao je vremena i činilo nam se
uputnijim utrošiti ga na nešto drugo pa smo napustili to
mjesto, premda smo se nejedanput osvrnuli za sobom. Upitao
sam biologa kako se oprašuju grmovi i drveće s obzirom na to
da nema insekata. Nije znao pravo objašnjenje rekavši da
vrtlari vjerojatno oprašuju ručno. Odgovorio sam mu da
posljednja dva stoljeća nema vrtlara na brodu. Zamislio se nad
mojim riječima i na kraju rekao da oprašivanje vjerojatno
provode snažni umjetni vjetrovi. Zatim je, kao da mu je
iznenada sinulo, iznio nagađanje da su članovi prve
ekspedicije mogli, a da toga nisu bili ni svjesni, donijeti insekte
sa sobom na brod u odjeći kao slijepe putnike.
Jedne večeri nas dvojica smo, vođeni znatiželjom,
razmotali spužve za spavanje pokraj ulaza gdje smo prvi put
ušli u park. Razgovarali smo o mogućnosti da u njemu možda
još uvijek žive neka nama nepoznata stvorenja, odveć plašljiva
da bi izišla na danje svjetlo. Uza se smo, za slučaj potrebe,
imali prenosive lampe i, pričajući tako jedan drugome o raznim
otkrićima do kojih smo došli, neprimjetno smo utonuli u san.
Spomenuo sam mu prazan bazen za plivanje koji sam
otkrio, iz kojega je isparila sva voda. On je meni govorio o
mnoštvu stvorenja s našega planeta koje je pronašao u
brodskome skladištu i o staklenome terariju u kojemu je
pronašao kosture nekoliko zmija.
"Sigurni ste da su to bile zmije?" upitao sam.
"Uz njih se nalazio natpis koji je to potvrđivao. Osim toga,
sjećam se crteža kostura iz sveučilišnih udžbenika kojima sam
se koristio tijekom studija. Bili su to klasični uzorci."
"Je li kavez bio zaključan?"
Nasmijao se. "Naravno, sigurnosni sustav bio je hermetički
zatvoren za ovu vrstu zmija. Bile su otrovnice, sjećate se?"
"Sjećam se priča o njima", rekao sam. "Pada mi na pamet
da ih je nekoliko možda pobjeglo iz svojega zatvora."
"Moguće je - možda mužjak i ženka." Vragolasto se
nasmiješio bacivši pogled prema ulazu i šumi iza njega.
"Idealno mjesto za osnivanje kućanstva."
Znao sam da se pomalo zabavlja na moj račun i nisam mu
zamjerao na tome.
 "Nisam vidio ni jednu zmiju u životu", prosvjedovao sam.
"Ni ja," odgovorio je, "no to ne znači da ih ovdje nema."
"Mmm, da, bolje je da budemo na oprezu."
Odjednom se zamislio. "Često se spominju u drevnim
izvještajima Kosmosovih baza u Josephlandu. Čitao sam da je
nekoliko ljudi umrlo od ugriza zmije."
"To je istina, ali otada ni jedan naš čovjek nije stradao od
zmije. Nitko nikada nije vidio ni jednu. Mislim da su sve
stradale u eksploziji bombe ili su stradale od posljedica
radijacije."
"Zašto zmija nije bilo na drugim kontinentima?"
"Nisu bile autohtone na ovomu planetu. Poznata vam je
priča o drevnim ljudima koji su ovamo došli prije više tisuća
godina. Oni su ih donijeli sa Zemlje. Budući da su namjerno
ograničili rast stanovništva, nisu se mogli širiti. Možda to
nikada nisu ni željeli pa su ostali na glavnomu kontinentu
kako bi osigurali čvrstu kontrolu nad svojim narodom."
"Ah, da, Gospodar bogova noći", rekao je protrnuvši. "Čisti
mrak. Doista gadno. Osim toga, voljeli su svoje zmije."
"Da, bio je to ključni dio njihovih dijaboličnih rituala."
Biolog je zijevnuo i okrenuo se na svoju stranu, povukao
pokrivač preko ramena i zatvorio oči. "Pa, davno je to bilo",
promrmljao je pospano. "Zasada je još sve dobro. Ipak, oče,
molim vas, motrite na ulaz."
"Prvi ću stražariti."
Začuo se kratak hihot i razgovor je time završio. Upalio
sam prenosivu svjetiljku i pri njezinu svjetlu dovršio čitanje
večernje molitve. Kada sam je ugasio, trebalo mi je još neko
vrijeme da zaspim, no to je bilo zbog prevelike izloženosti
različitim dojmovima proteklih nekoliko dana, ne zbog straha
od zmija. Točnije, ne zbog straha od bilo čega materijalnoga.
 Podsjetio sam sebe da je nekoć postojao vrt u koji zmija
nije ulazila - da je postojao Raj u kome je kraljevao mir. Kada
je došla zmija, naši praroditelji nisu je prepoznali kao ono što
ona jest.
Nekoliko sati kasnije probudila nas je umjetna zora -
automatski sustav postupno je uključivao svjetla u hodnicima
i u šumi. Iz smjera ulaza čuo se cvrkut ptica. Uplašeni, skočili
smo na noge i zagledali se u unutrašnjost parka.
A onda sam se sjetio nečega što sam pročitao u
memoarima fizičara Neila de Hoyosa i prasnuo u smijeh. On
na više mjesta spominje da je upravo na ovomu mjestu slušao
umjetni, "elektronski" ptičji cvrkut. Bila je to iluzija.
Toga sam dana krenuo u potragu za onim što je Marie
nazvala la mortuaire - posrijedi je vjerojatno bio kolokvijalni
francuski izraz za mrtvačnicu. U njezinim zapisima nigdje se
ne kaže gdje se ona nalazila. Kada su joj pomrli prijatelji, bila
je vrlo stara i jedva sam mogao zamisliti da je imala dovoljno
snage da prebaci njihova tijela daleko od ambulante. Pretražio
sam cijelu KC palubu obraćajući posebnu pozornost na svaka
vrata i na svaku nišu u medicinskome centru. Nigdje nisam
pronašao ljudske ostatke.
Previdio sam činjenicu da su dizala prije dvije stotine
godina vjerojatno još uvijek bila u pogonu i da je zacijelo na
raspolaganju imala bolesničke krevete s kotačićima. Trag sam
pronašao sljedećega dana dok sam šetkao šetnicom A.
Rastrzan neprekidnim iznenađenjima što u stvarnosti
promatram ono o čemu sam čitao u zapisima pionira, iznenada
sam odlučio pronaći raskošni apartman dvojice vremešnih
ljudi koje je Neil de Hoyos u svojemu prikazu nazvao
"trilijunašima".
Bio sam zadovoljan kada sam ih pronašao jer više nisu bili
onakvi kakvima ih je on opisao. Prepoznao sam ga jedino po
mramornomu ulazu, visoku stropu prostrane glavne sobe i
visoku kamenomu kaminu. U prostoriji nije bilo nikakva
namještaja, osim što sam vidio nekoliko redova jednostavnih
stolica posloženih nasuprot nečemu nalik drvenomu oltaru
prekrivenom lanenim platnom. Na njemu se nalazilo
jednostavno drveno raspelo i dva svijećnjaka s ostatcima
rastopljenoga voska.
Sjetio sam se da je među putnicima na Kostimu bilo tajnih
kršćana. Također sam, iz memoara moje pretkinje Pije
Yusupov, znao da je, nakon što su se pioniri raketoplanom
vratili na Regnum Pacis, na brodu ostao svećenik. Zvao se otac
Ibrahimi, a neki su ga zvali Dariush. On je ostao u lijepu
sjećanju svih pionira koji ga spominju u svojim zapisima, a Pia
ga je osobito voljela. Svećenik je bio blizak prijatelj i Hoyosu.
Bilo je ugodno znati da su preživjeli putnici nakon pada
tiranije mogli slobodno prakticirati svoju vjeru. Imali su sreću
što je uz njih bio svećenik koji je zajedno s njima slavio svetu
misu i podjeljivao im sakramente. Dokazi koji su se sada
nalazili preda mnom ukazivali su na to da su imali redovit
liturgijski život.
Iako je od slavljenja posljednje mise i posljednje Marijine
molitve u ovoj prostoriji proteklo dvije stotine godina, prignuo
sam glavu i zahvalio Bogu na njegovoj providnosti.
Hodajući oko oltara, dirnut i zahvalan na svemu što vidim,
nasmiješio sam se opazivši malene platnene cvjetiće oko
podnožja raspela. Među cvijećem nalazio se presavijen
komadić papira; uzeo sam ga i vidio da na njemu nešto piše,
na francuskome jeziku:

O, dobri moj Gospodine, ostala sam samo ja,

ali svejedno osjećam tvoju blizinu. Ipak, ovih dana
nemam snage. Dobri Oče, budi mi od pomoći da
uzmognem odnijeti tijelo ove moje prijateljice
dolje, da počiva uz ostale. Hladnoća je u komori
za ukop jeziva i ruke su mi bolne od artritisa. Ja
sam samo obični magarac, moja jadna staračka
 leđa ne mogu dugo gurati bolnički krevet. Podaj
mi, molim te, snage da je odvezem na PHM i
pokopam je na njezinu posljednjemu počivalištu;
to je sve što tražim.
Ljubim te veoma.
Tvoja Marijica

Zaputio sam se prema najbližemu stubištu i spuštao se

kat po kat sve dok nisam stigao do dna stubišta na šetnici
ispod šetnice D. No vrata su ovdje bila zaključana. Najposlije
sam shvatio da se Marie vjerojatno morala koristiti dizalom
kako bi prenijela bolnički krevet i teret na njemu kat ili
nekoliko njih niže. Sjetio sam se i da smo pri dolasku našli
otvorena samo jedna vrata koja su vodila gore s PHM-a. Vratio
sam se istim putom natrag na KC, što je iziskivalo dosta
vremena i snage, i nastavio dalje hodnikom do stubišta za
slučaj nužde, koje smo koristili ranije. Našavši se ponovno na
najdonjemu katu ušao sam kroz otvorena vrata u visoki
hangar s raketoplanima.
Ali gdje da u tomu golemom labirintu pronađem ono što je
ona nazivala "komorom za ukop"? Rekla je da u njoj vlada
jeziva hladnoća, a to je moglo značiti samo to da se nalazi u
dijelu s hladnjacima ili komorama za dubinsko zamrzavanje.
Takvih je komora na brodu bilo više, no meni se
najvjerojatnijim činilo da su putnici svoje mrtve pokapali
negdje u blizini skladišta s hranom. Zacijelo su često zalazili u
ta skladišta po hranu i to je bilo najprikladnije mjesto za ukop
jer su tuda svakodnevno prolazili i ona su bila najbliže mjestu
na kojemu su boravili. Naš je tim, privučen pronalaskom
strane kuhinje, istražio tek njegov mali dio i dalje nije
istraživao.
Zaputio sam se hangarom s raketoplanima, prošao kroz
nezaključana vrata i našao se u središnjemu dijelu broda - bio
je to skladišni prostor. Njegov veći dio bio je rezerviran za
uzorke koje je trebalo prenijeti na Zemlju, ali on je bio nešto
dalje prema stražnjemu dijelu letjelice, iza skladišta s hranom
u kojima sam se sada nalazio. Ovdje se nalazila i komora sa
zamrzivačem, ali meni se činilo slabo vjerojatnim da bi se
putnici ovdje dulje zadržavali.
Gdje da tražim?
Pretpostavljao sam da ću naići na tri glavne avenije i na
desetak ili čak više poprečnih ulica. Mislio sam da na njima ne
će biti toliko soba kao na šetnicama za stanovanje, ali da će ih
u svakom slučaju biti dovoljno da u njima utrošim sve svoje
vrijeme do odlaska, budem li morao zaviriti u svaku od njih.
Premda su prostorije za čuvanje zaliha bile znatno veće od
soba na gornjim katovima, većina ih je, radi uštede na
prostoru, imala četiri do osam razina.
Zaputio sam se kroz prostor za skladištenje hrane kako
bih se mogao orijentirati s obzirom na razmještaj prostorija.
Prostorija je bila pravokutna oblika, dugačka oko dvjesto
metara (koliko je iznosila širina broda, na računajući hangar s
raketoplanima) i tristo metara dugačka (počinjala je
pregradom koja ju je dijelila od prostora za održavanje, a
završavala pregradom iza koje se nalazilo skladište uzoraka).
Pokazalo se da se tu nalazi deset poprečnih ulica i tri glavne
avenije. Na svakoj od njih bilo je pet dizala, raspoređenih
ravnomjerno duž cijeloga skladišta s hranom. Pomislio sam da
su putnici najvjerojatnije odabirali sobu u blizini dizala.
Ono što sam tražio pronašao sam u jednoj od poprečnih
uličica u blizini dizala na srednjoj aveniji. Svoj uspjeh ne mogu
pripisati oštroumnu zaključivanju, već prije tome što je uza zid
pokraj zatvorenih vrata bio slučajno ostavljen bolnički krevet
na kotačićima. Bila su to jedina vrata na tomu mjestu po čemu
sam zaključio da je prostorija iza njih prilično velika. Kao i
vrata, vanjski zid prostorije bio je od sjajna čelika. Dovoljno je
bilo samo malo pritisnuti kvaku i vrata su se uz jedva čujan
šum otvorila prema vani, a iznutra je pokuljao hladan zrak.
 Zakoračio sam unutra i ugledao prizor koji isprva nisam
razumio. U prostoriji su postojale četiri razine, a u sredini se
nalazio atrij; razine su bile povezane rampama, stubištima i
unutarnjim dizalom. Gornje tri razine bile su prazne. Donja se
razlikovala od ostalih po tome što se na njoj, u visini koljena,
nalazila dva i pol metra duboka polica koja se protezala duž
sva četiri zida, prekinuta jedino vratima. Na njoj su bile
pohranjene poluprozirne škrinje nalik lijesovima i nije mi
trebalo dugo da zaključim da su to mrtvački sanduci. Okrenuo
sam se prema desno i zavirio u prvi. Na njemu su bile oznake
koje su upućivale na mogućnost da se nekoć u njemu čuvala
hrana. Na poklopcu su se nalazile šarke. Bio je načinjen od
nečega o čemu su zapisi s Kosmosa govorili kao o "poliplastu",
a koristio se u različite svrhe. Ponekad je opisivan kao bijel,
žućkastobijel ili proziran materijal i moglo ga se različito
oblikovati.
Pogledavši pažljivije primijetio sam da na vrhu svakoga
lijesa postoji prorez u koji je bio umetnut komad kartona.
Pročitao sam što piše na jednomu od njih koji mi je bio najbliži.
Na njemu je bilo ispisano ime koje mi nije bilo poznato iz
brodskih zapisa, datum pokojnikova rođenja i smrti (godine su
bile označene prema računanju vremena na Zemlji). Odigao
sam pokrov i u njemu ugledao ljudsko tijelo, hermetički
zatvoreno u prozirnoj vreći. Po naboranu i spokojnu licu
zaključio sam da je pokojnica bila veoma stara. Ruke su joj
bile prekrižene na prsima i u njima je imala drveno raspelo i
maleni platneni cvijet. Spustio sam pokrov.
Tijelo pokraj njezina bilo je također tijelo starije žene,
upalih obraza nagrđenih bolešću. 1 ona je u rukama imala
raspelo i cvijet.
Tijelo do njezina bilo je tijelo postarijega muškarca,
također spokojna izraza lica, s raspelom i cvijetom među
prstima.
 Zastavši i osvrnuvši se oko sebe procijenio sam da je u
prostoriji pokopano više od devedeset tijela. Prignuo sam glavu
i pomolio se za njihove duše. Zatim sam polako hodao duž
polica i čitao imena pokojnika i datume njihova rođenja i smrti.
Činilo se da su tijela smještana na police prema datumu smrti.
Primijetivši ovu pravilnost dalje sam čitao samo datume smrti.
Stigavši do kraja ove kronologije - točnije rečeno, ovoga
pedantno složena niza koji je označavao dugotrajno zapadanje
ove zajednice u muk, pažnju mi je privukao datum na
zadnjemu lijesu. Bio je to rujanski dan godine 2108. (po
zemaljskome računanju vremena). Znao sam da je Kosmos na
svoje putovanje prema Zemlji krenuo početkom 2108. Bila je
to, dakle, prva osoba koja je umrla među onima koji su odlučili
ostati na brodu.
Pročitavši pažljivije natpis na kartonu vidio sam da su to
ostatci o. Ibrahima Mirze. Kleknuo sam, blagoslovio tijelo i
pomolio se za njegovu dušu, iako mi je glava bila puna
zbrkanih misli. Njegova rana smrt značila je da su putnici
ostali bez sakramenata do kraja života, osim ako na brodu nije
bio još koji svećenik. U dnevničkim zapisima biskupa Paula
Mikija Nagakawe pisalo je da je na brodu bio samo jedan
svećenik. Ako je to točno, tada je ono što sam pronašao u
kapeli otkrivalo doista izvanrednu priču o vjeri u Krista, o
zajednici vjernika koja do kraja nije prestala ljubiti Boga i rasti
u svetosti.
Srce mi se žestoko uzlupalo dok sam odizao pokrov lijesa
u želji da vidim lice svećenika koga je moj predak neizmjerno
poštovao, toga prijatelja mnogih koji su postali pioniri i bliska
prijatelja dr. Hoyosa. Lice mu je izgledalo kao da je zaspao koji
trenutak ranije. Bio je već u poodmaklim godinama, no njegovo
lice govorilo je da je u trenutku smrti bio u naponu životne
snage. Ruke su mu ležale prekrižene na grudima, prsti su mu
obavijali raspelo i bio je okružen mnoštvom cvjetića što ih je
izradila Marie. Komadić papira umetnut pod zamrznutu ruku
bio je ispisan njezinim sada već poznatim rukopisom.
Patentnim zatvaračem otvorio sam vreću i uzeo cedulju.
Na njoj je na na francuskome pisalo:

Molite se za mene, oče, vi koji ste bili tako

ljubazni prema meni kada sam bila mlada. Molite
se za svojega brata koji mnogo pati. On sada
proživljava smrtnu muku i ispunjen je očajanjem.

Vrteći glavom i pitajući se što bi njezine riječi mogle značiti

primijetio sam tamnocrvenu mrlju na prsima košulje. Isprva
mi se učinilo da je riječ o zasjenjenu mjestu, ali kada sam
razmaknuo cvijeće, vidio sam veliku rupu u prsima, odmah
iznad srca.
Zgranuvši se uzmaknuo sam korak natrag. Što se ovdje
dogodilo?! Je li o. Ibrahimi poginuo nesretnim slučajem? Ili je
bio žrtva nasilja? Tko ga je ubio? Stajao sam nekoliko časaka
ondje razmišljajući o onome čega sam se sjećao iz zapisa o
putovanju Kosmosn natrag prema Zemlji. Pioniri su imali
komunikaciju s Kosmosom i u svojim su zabilješkama
spominjali da su primali vijesti o pojavama nasilja i smrti
pojedinih putnika. Pojedinosti nisu bilježili. Zacijelo nisu bili
ni upoznati s njima. S druge strane, možda su znali što se
događalo na letjelici, ali zbog samo njima poznatih razloga
odlučili su ne prenositi istinu kasnijim naraštajima.
Poljubio sam križ u svećenikovim rukama, zatvorio vreću
s tijelom i spustio pokrov razmišljajući o tome kako ovdje ima
još mnogo nerazjašnjenih tajna. Bacio sam pogled na lijes s
moje desne strane i zapanjio se. Ceduljica je govorila da u
njemu leže ostatci dr. Neila de Hoyosa. On je umro godine
2122. po zemaljskome računanju vremena. Za razliku od
ostalih, položaj njegova lijesa prekidao je kronološki slijed.
Kako bih bio posve siguran, pažljivo sam pogledao lijes do
njegova. U njemu su bili ostatci čovjeka imenom Manuel de los
Santos, koji je umro 2117. Ovome također nije bilo mjesto
ovdje. Razgledavši sljedeći lijes i sve ostale iza njega ustvrdio
sam da se samo ova dva ne uklapaju u obrazac.
Otvorio sam lijes s ostatcima dr. Hoyosa. Prvi put u životu
stajao sam licem u lice s čovjekom kome sam se u svojoj
mladosti divio - čovjekom koji je postao legenda, koji mi je
toliko značio prije no što sam dovoljno sazreo da mogu
razumjeti njegove nutarnje borbe i njegove kompromise.
Unatoč tome, nikada nisam izgubio poštovanje prema njemu.
Sada sam stajao pred njim i preplavljen osjećajima zurio u
njegove ruke koje su stiskale jednostavan križ od bjelokosti s
prekrasnim šarama.
Crte lica govorile su o visokoj životnoj dobi. Imao je
devedeset i tri godine kada je umro. Dugo sam promatrao
njegovo lice, zadivljen blistavošću što je nekoć prebivala u
njegovu umu, njegovim dugačkim putovanjem kroz život,
počastima kojima je bio obasipan i neuspjesima što ih je
pretrpio. Preda mnom je ležao čovjek bez koga Kosmos nikada
ne bi bio sagrađen. Bez njega ne bi postojala ni jedna naša
civilizacija na planetu Regnum Pacis niti bi postojao naš
narod, ti milijuni Božje djece.
Grudi mu je prekrivala gomila cvijeća. Zataknuta pod
njegovim zaleđenim rukama nalazila su se dva komadića
papira. Otvorio sam vreću i uzeo ih očekujući da ću na njima
naći tekst ispisan Marijinom rukom. Umjesto toga, našao sam
dva zapisa ispisana rukom samoga Hoyosa.
Na jednome je bio odlomak iz Knjige o Jobu, napisan
kemijskom, prekrasnim rukopisom, koji je započinjao
inicijalima NRde H.
Drugi je bio ispisan istim rukopisom. Na njemu je pisalo:

Draga braćo i sestre,

 dopustite mi, molim vas, da moje tijelo počiva
pored tijela dvojice mojih prijatelja, onih koji su
prinijeli sebe kao žrtvu. Dao Bog da se uzmognu
moliti kako bi se Božja milost proslavila po ovomu
ubogom grješniku i da nas trojica uzmognemo
uskrsnuti na Sudnji dan.
Neil

Spustio sam pokrov i izišao iz prostorije zatvorivši čvrsto

vrata za sobom.
Nešto kasnije, poslije večere, kada smo se okupili i jedni
druge upoznali sa svime što smo toga dana otkrili, rekao sam
im da sam pronašao tijela. Kada sam im opisao u kakvu se
stanju nalaze ostatci o. Mirze, uslijedila je kratka rasprava
tijekom koje je iznesena mogućnost da je možda umro
nasilnom smrću. Iz starijih knjiga znali smo da je agencija
nazvana ODI ekstremne situacije rješavala korištenjem oružja
koje je moglo omamiti ili osakatiti žrtvu. Dapače, teško su
ranili jednoga od mojih predaka, Paula Yusupova. No je li
moguće da su ubijali ljude? Neil de Hoyos u svojim memoarima
optužuje ih da su činili upravo to. To potvrđuju zapisi Paula i
Pije Yusupov i dr. Arthura, koji su vjerovali da su ODI-jevi
agenti bili spremni počiniti ubojstvo - pogubljenje iz strateških
razloga, kako su ga nazivali. Pa ipak, čvrstih dokaza koji bi
potkrijepili ove tvrdnje nije bilo.
Potaknuo sam ostale članove tima da mi pomognu u
temeljitoj pretrazi soba na KC palubi gdje su putnici, kako se
čini, živjeli u neposrednoj blizini jedni s drugima tijekom
dugotrajnoga povratka na Regnum Pacis. Brod je izbjegao
sudar sa Zemljom godine 2117. i zatim se ponovno pojavio u
orbiti iznad našega planeta 2160., nakon što je više od
četrdeset godina putovao svemirom. O tomu putovanju nismo
znali ništa. Vjerovali smo, međutim, da su njegovi putnici za
sobom ostavili osobna razmišljanja, poruke i zapise nadajući
se da će ih netko jednoga dana pročitati.
Članovi tima nerado su trošili svoje dragocjeno vrijeme na
poslovima koji nisu obećavali neku važnu tehnološku
informaciju ili pronalaženje nekoga artefakta. Druga dvojica
povjesničara rado su mi priskočili u pomoć, a povremeno nam
se pridruživao i biolog. Otvorili smo sve sobe na KC palubi i
pretražili ih. Pronašli smo mnoštvo zanimljivih stvari, no
predaleko bi nas odvelo da ih sada opisujem. Najznačajnije su,
po mojemu mišljenju, bile osobne zabilješke, jednostavni
memoarski zapisi i pisma ljudima na Zemlji, kao i pisma
pionirima koja nikada nisu isporučena, iako su zacijelo
donosila stanovitu utjehu ljudima koji su ih pisali. Nismo imali
vremena za čitanje svega ovoga, no pročitavši neka od njih
vidjeli smo da se vjera među putnicima proširila već vrlo rano.
Jedno dirljivo svjedočanstvo, što ga je napisao jedan od ODI-
jevih agenata, klasičan je prikaz duhovnoga obraćenja i
pokajanja. Neki drugi putnik pak opisao je nešto što bismo
mogli nazvati intelektualnim obraćenjem Kristu i njegovu
nauku. Drugi je opet govorio da je primao viđenja tijekom
molitve i u snovima. U ovim i drugim zapisima često se
spominje "Manuel". Tako smo u jednomu zapisu pronašli
redak o "Manuelovoj žrtvi". U drugome je pisalo: "Da nije bilo
Manuela, gdje bismo mi sada bili?" U trećemu je stajalo:
"Manuel, koji je bio neznatan u našim očima, bio je najveći
među nama." Misterij je bivao sve veći.
Sada nam je do povratka u bazu preostalo manje od
tjedna. Nastojali smo se prisiliti da ne trošimo dnevne sate
čitajući zapise i odnosili ih na PHM palubu i u skladište našega
raketoplana. Povjesničari su se nakon kraćega vremena
ispričali i bacili se na prenošenje knjiga iz knjižnice. Bili su to
fizički zdravi ljudi srednjih godina, no cjelodnevno prenošenje
knjiga gore-dolje uza stube i natrag zacijelo je uzelo svoj
danak. Jeli su više no obično i vrlo su rano zapadali u san.
 Što se mene tiče, ja sam nastavio prenositi mnoštvo
raznovrsnih osobnih zapisa i onih nekoliko knjiga što sam ih
pronašao u privatnim sobama. Ne posustajući u ovoj zadaći
cijelo mi se vrijeme činilo da je pred nama otkriće nečega
neobično važna - nečega što će nam uvelike pomoći da
razumijemo prošlost, a time i svoju sadašnjost, tj. sami sebe.
Svako toliko uzeo bih predah i lunjao besciljno stambenim
četvrtima i pokrajnjim uličicama zavirujući čas u ovu, čas u
onu sobu, očaran predmetima koji su svjedočili o složenim
životnim navikama i društvenim običajima na letjelici.
Posvuda se moglo vidjeti neobično zanimljive predmete što su
ih ljudi ostavili za sobom na dan kada ih je zadesila katastrofa,
koje preživjeli nisu koristili. Unatoč tome, moja je naprtnjača
ostajala i dalje gotovo prazna jer sam na vrijeme kod sebe
otkrio gramzljivost kojoj sam se na svaki način želio oduprijeti.
Osjećaj da nam izmiče nešto ključno za naše razumijevanje
neprekidno je rastao, ali načina da saznamo što je to nije bilo
na vidiku. Moleći se dok sam krivudao uličicama i avenijama
nisam očekivao da će se dogoditi bilo što što bih mogao nazvati
važnim otkrićem i jedva da sam polagao ikakvu vjeru u svoje
deduktivne sposobnosti. Jednostavno sam se prepustio
besciljnu tumaranju upijajući u sebe duh zajednice koja je
živjela na ovomu velikom brodu koji smo se uskoro spremali
napustiti i ne vratiti se više nikada na njega.
Jednoga dana, dok sam besciljno tumarao B šetnicom,
palo mi je na pamet da sam negdje pročitao da je dr. Hoyos
stanovao upravo na ovoj razini. On je u svojoj knjizi više puta
spominjao broj svoje sobe, ali ja nisam obraćao pažnju na taj
nevažan detalj. Šetkajući tako pogledao sam čas prema ovim,
čas prema onim vratima pokraj kojih sam prolazio - bila su
većinom otvorena, a samo nekoliko ih je bilo zatvoreno.
Ljudski je mozak doista čudesan: nakon što se jednom nešto
utisne u njega, to ostaje zauvijek. Događa se da to izblijedi,
katkada se čak povuče iz svijesti i ni uz najbolju ga volju ne
možete vratiti natrag, no u nekomu čudnovatom trenutku
vanjski poticaj ili neko providonosno nadahnuće iz bogate
riznice našega nutarnjeg života prepuna tajni iznenada i bez
najave dozove nam u pamet to nešto što smo zaboravili.
Prolazeći pored jedne sobe s otvorenim vratima posve slučajno
sam bacio pogled unutra i, duhom odsutan, primijetio da je
madrac na krevetu rasparan sa strane. Ne znajući ni sam
zašto zastao sam i ušao.
Razgledavši na brzinu prostoriju nisam otkrio ništa što bi
ukazivalo na to da je ovdje nekoć živio dr. Hoyos. U njoj nije
bilo gotovo ničega. Provirivši u malenu kupaonicu, međutim,
opazio sam maleni komadić papira na podu iza zahodske
školjke. Podigao sam ga i pročitao: "Neile, ne zaboravi ponijeti
brijaći pribor. Sakristan mora biti uredan! - Neil."
Bilo je očito da mu je ceduljica služila kao podsjetnik. Znao
sam da se izraz sakristan koristio za osobu koja je čistila i
brinula se za posvećeno mjesto, posebno za oltar i prostor
uokolo njega. Je li Neil želio posuditi svoj brijaći pribor osobi
koja je obavljala tu zadaću? Ili je sam postao sakristan?
Vodeći se intuicijom popeo sam se glavnim stubištem na
šetnicu A i zaputio se hodnikom prema kapeli. Kada sam ušao
u nju, moju je nutrinu zapljusnuo val mira. Da, ovo mjesto bilo
je sveto onda i bilo je sveto i sada. Iako Krist ovdje nije bio
sakramentalno prisutan, udovi njegova Tijela proveli su ovdje
u molitvi duge godine slušajući mirni i tihi glas Duha Svetoga.
Bacio sam pogled prema oltaru gdje je stajao moj kalež.
Otkada sam pronašao ovu kapelu, u njoj sam služio misu
zajedno sa svojim timom.
Sada sam učinio nešto što nisam nikada učinio za
prethodnih posjeta kapeli: zavirio sam u svaku sobu u
drevnomu stanu. Bila je tu kuhinja, tri kupaonice te susjedne
sobe koje su nekoć zacijelo bile spavaonice, a u njima nije bilo
nikakva namještaja ni bilo kakva ukrasa. Pri dnu nevelika
hodnika, iza pregradnoga zida koji ga je dijelio od područja oko
oltara, pronašao sam vrata za koja sam u prvi mah pomislio
da su vrata spremnice. Otvorio sam ih i zavirio unutra. Čim
sam to učinio, mračna unutrašnjost odjednom je postala
vidljiva jer je sa stropa dolazilo slabašno svjetlo. Nisam znao
kako se svjetlo pojačava, ali i pri onako slabu osvjetljenju
mogao sam sasvim dobro razgledati unutrašnjost prostorije.
Dimenzije su joj bile slične onima ćelija u opatiji sv.
Benedikta, premda je duh askeze u njoj bio nešto naglašeniji
nego u sobama naše braće. U njoj se nalazio jednostavan
krevet okačen o zid, bez madraca. U podnožju kreveta ležale
su dvije presavijene deke. O zidu je visjelo rukom rezbareno
raspelo. Na noćnome ormariću ležala je krunica, načinjena od
zauzlana konopca. Kada sam je podigao, raspala mi se u ruci.
Okrenuvši se prema vratima opazio sam zidnu policu u
sjenovitu mjestu u udubini u zidu. Izvadio sam svjetiljku iz
naprtnjače i usmjerio tanak tračak svjetla prema polici. Prvo
što mi je upalo u oči bila je debela knjiga uvezana u platno.
Uzeo sam je i vidio da je dobro očuvana. Rasklopivši je vidio
sam da je tiskana kineskim pismom. Nadbiskup Hoang naučio
me je nekoliko riječi kineskoga - imenima apostola i nazivima
pojedinih knjiga Svetoga pisma. Otvorio sam je nasumce i u
zaglavlju vidio riječ Izaija. Zatim sam je otvorio pri kraju i vidio
da piše Evanđelje po Ivanu. Bila je to Biblija! Moje uzbuđenje
ubrzo se pretvorilo u radost: ovo veliko bogatstvo darovat ću
našemu nadbiskupu.
Ponovno sam osvijetlio policu. Pogled mi je sada privuklo
nešto masivno na vrhu hrpe papira. Približivši se i zagledavši
se pomnjivo vidio sam da je to metalna skulptura jelena s
golemim rogovljem. Na njemu je, u sedlu, sjedio čovječuljak i
čitao svitak.
Kada sam shvatio u što gledam, srce mi se uzlupalo. Čitao
sam o njoj i zamišljao je puno puta u životu, a sada je bila
ovdje, preda mnom. Uzevši je i držeći je nježno objema rukama
jedva sam mogao vjerovati da je taj trenutak stvaran. Bio sam
preplavljen najnježnijim osjećajima: more sjećanja i fantazija,
prošlih i sadašnjih, bilo je sadržano u ovomu malenom
simbolu, tako bogatu značenjima. Obrisavši suze i spremivši
skulpturu pažljivo u naprtnjaču odlučio sam ovu dragocjenost
dati nadbiskupu kao drugi dar čim se vratim kući.
Pozornost mi je privukao svežanj papira na kojemu se
skulptura nalazila. Uzeo sam krhke požutjele listove papira s
police i odnio ih u hodnik što je vodio prema kapeli jer je moja
džepna svjetiljka slabjela. Pročitavši prvu stranicu vidio sam
da je to rukopis na kojemu je bio potpis autora, Neila de
Hoyosa. Naslov mu je bio Povratak.
Sjeo sam ispred oltara i počeo čitati. Moja očaranost sve je
više rasla kada sam vidio da je posrijedi nastavak Hoyosova
dnevnika Putovanje te da on sadrži mnoštvo informacija o
katastrofi i njezinim posljedicama. U njemu su opisani i
događaji koji su se zbili tijekom povratka broda na Zemlju.
Misteriji su se rasvjetljavali jedan za drugim. Najviše me je
prenerazilo saznanje da je Hoyos bio odgovoran za smrt o.
Ibrahima, kao i da je bio neizravan uzrok Manuelove smrti. On
je uništio uređaje u zapovjedno- me centru i doveo do toga da
je brod počeo nekontrolirano juriti prema matičnome planetu.
Još kasnije brod je, zahvaljujući pogrješnoj logici prouzročenoj
oštećenjem elektronskoga sustava, odlutao u svemirsko
prostranstvo da bi se na kraju vratio u orbitu iznad planeta
Regnum Pacis.
Unatoč tome, taj je čovjek postao sakristan. Iz toga se
moglo zaključiti da je u neko doba, nakon posljednjih riječi u
svojemu drugom dnevniku - "ne mogu više pisati" - pronašao
vjeru. Među posljednjim zapisima u dnevniku on spominje da
je problem smanjenja brzine/propulzije riješen u drugoj godini
nakon što se brod zamalo sudario sa Zemljom. To se dogodilo
2117. godine. On je umro pet godina kasnije, 2122. Bio je to
uvjerljiv dokaz da je zajednica vjere formirana već vrlo rano
tijekom četrdesetogodišnjega povratka na Regnum Pacis.
Hoyos je živio u sobi iza oltara kao čuvar prostora koji je
dotada bio već pretvoren u kapelu. Dodatnih potvrda njegova
obraćenja nije se moglo naći u dnevniku, već u njegovim
bilješkama koje sam pronašao u njegovu lijesu.
S čitanjem rukopisa završio sam kasno poslijepodne. Bio
sam veoma dirnut - i veoma potresen. Sva moja nagađanja o
događanjima na brodu tijekom dugačkoga putovanja bila su
pogrješna. Druge pretpostavke koje sam stvorio o ljudima i
događajima pokazale su se, u najboljemu slučaju, površnima.
Odlučio sam da ću se odreći večere s članovima tima i spustio
sam se na PHM palubu. Ušavši u mortuaire otišao sam najprije
do Manuelova lijesa i otvorio ga. Tijelo u njemu bilo je tijelo
čovjeka smeđe puti u dobi od nešto preko četrdeset godina.
Gledano s udaljenosti od nekoliko koraka moglo se lako
zamijeniti za tijelo mladića, no kada sam se približio, primijetio
sam bore oko njegovih očiju, nabore u obrazima i nekoliko
sjedina na sljepoočicama. Ruke su mu ležale prekrižene na
grudima i u njima je bilo drveno raspelo. Desna ruka bila mu
je crna, a koža na njoj spaljena tako da su se vidjele kosti
vrhova prstiju.
Kleknuo sam pored lijesa i prignuo glavu. Tišina koja me
je okruživala bila je rječita prisutnost ispunjena mirom,
nijema, i kao da je lebdjela u bestežinskoj ravnoteži
bezvremenosti. Ne mogu se sada sjetiti jesam li se molio za
njegovu dušu, ali znam da sam ga molio da se moli za mene i
za svu djecu koja će se tek roditi na planetu Regnum Pacis.
Naš odlazak bio je planiran za dva dana kasnije. Članovi
tima bili su jednodušni u ocjeni da moramo ostati još najmanje
dva tjedna na brodu, ako ne i cijeli mjesec. Kako u komori
nismo primali radio-signale, piloti su raketoplanom izlazili u
svemir i letjeli nekoliko sati usporedo s brodom šaljući radio-
poruke bazi. Kada je uspostavljen kontakt, tražili su da nam
odobre još vremena. Ali oni dolje na planetu nisu mogli vidjeti
što smo mi vidjeli, nisu razumjeli o čemu im govorimo. U svojoj
distanciranoj objektivnosti brinuli su se isključivo o našoj
sigurnosti i sigurnosti raketoplana. Inzistirali su na tome da
se, ako smo već doznali temeljne činjenice o brodu i njegovu
putovanju i o svemu što se zbivalo s putnicima te ako su naša
skladišta puna materijala zanimljiva za istraživanje, moramo
vratiti kući prema unaprijed određenomu planu. Na kraju su
se ipak malko smekšali i dali nam još tri dana.
Te večeri, nakon zajedničke večere u blagovaonici, sastavili
smo glave zajedno i pokušali doći do dogovora. Bilo nam je
ostalo još pet dana za odluku o tome što još možemo ponijeti
sa sobom. Tri četvrtine raketoplana bile su već pune sanduka
s uzorcima iz različitih područja, brojnih manjih uređaja
uzetih s radnih ploha i sa zidova (uključujući dvadeset
računala poznatih pod nazivom max) te tisućama knjiga.
Povjesničari su istaknuli da je većina ukrcanih knjiga od
široka književnoga i povijesnoga interesa te da gotovo polovina
njih nije neophodna. Nakon što su ih površno prelistali, činilo
im se da su mnoge od njih dvojbene kvalitete. Knjige o
povijesti, primjerice, dospjele su u biblioteku zahvaljujući
odobrenju svjetske nadvlade, a ona je bila tiranska. Bi li ijedan
tiranin propustio uočiti subverzivni potencijal u nekoj istinitoj
knjizi o povijesti? Knjige su gotovo sigurno bile iskrivljeni
prikazi prošlosti koje je odobrila politička vlast i moglo ih se
ukloniti iz spremišta raketoplana, a da se time ništa ne izgubi.
Među njima je bilo kulturalnih i socioloških radova očito
opterećenih ideologijom, kojima također nije mjesto na brodu.
Ova dvojica ljudi i ja zalagali smo se da umjesto njih
ukrcamo stanovit broj umjetnina iz hodnika i neke dotada
nepoznate glazbene instrumente koje smo pronašli u
auditoriju. Nakon podulje rasprave složili smo se da će se
trećina prostora u spremištima raketoplana osloboditi za
prihvat ovih umjetničkih artefakata. Cijeli smo dan proveli u
utovarivanju umjetničkih slika i glazbala. Naravno, na planetu
Regnum Pacis imamo izvanrednih slika i glazbala (osobito
puhaćih i gudačkih instrumenata). Jedno oveće glazbalo bilo
nam je potpuno nepoznato sve dok nisam pročitao natpis na
donjoj strani: Casalsovo čelo, Baltimore 2065. Da, bilo je to
pravo čelo! Sada ćemo moći iznova proizvoditi zvukove u
kojima su nekoć uživali stanovnici Zemlje.
Među članovima tima nije bilo razilaženja u pogledu
glazbe, no kada su na red došle slike, razvila se žustra
rasprava. Umjetnine na brodu, premda, povijesno gledajući,
značajne, bile su ipak izraz iskrivljenja u kasnijemu razvoju
civilizacije na Zemlji. Pojedini su radovi predstavljali izraz
uzvišene stvaralačke mašte (istina izražena u prekrasnim
oblicima), no bilo je i radova koji su svjedočili o degradaciji
čovjekova duha (laž izražena u prekrasnim, ali također
odvratnim formama). Neke je zbunila slika koju sam osobno
izabrao i prenio je u komoru uz pomoć jednoga pilota. Nosila
je naslov Pad pobunjenih anđela, iznenađujući vizualni prikaz
borbe dobrih i zlih anđela. Bila je u isti mah prekrasna i
jezovita - i istinita. U nastojanju da ih uvjerim kako sliku
moramo svakako ponijeti sa sobom, iskoristio sam sve svoje
teološko znanje i podsjetio tim na zlu rasu koja je prouzročila
katastrofu. Na kraju su se svi složili da sliku možemo ponijeti,
iako sam na licima nekolicine primijetio zbunjenost.
Tijela putnika bila su nam od velike važnosti. Svi smo bili
potreseni njihovom sudbinom. Bili su to ljudi koji su naše
pretke pratili na njihovu dugačkomu putovanju nebeskim
prostranstvom. Manji dio tima smatrao je da bismo tijela
trebali ostaviti na brodu i tako od Kosmosa učiniti spomenik,
neku vrstu svemirskoga broda-mauzoleja koji bi zauvijek ostao
u orbiti oko Regnum Pacis. Ta je ideja imala svojih dobrih
strana, no većina nas, uključujući i mene, smatrala je da
bismo neka, možda čak sva tijela, trebali ponijeti sa sobom i
zakopati ih u zemlji novoga svijeta.
Međutim, zbog skučena prostora nismo mogli ponijeti sve
lijesove. Mjesta je bilo dovoljno za najviše dvadeset njih.
Imajući to na umu posljednjega jutra našega boravka na brodu
među umrlima odabrali smo one koji su predstavljali pionire-
utemeljitelje, među kojima su bili Afrikanci, Azijci,
Istočnoindijci, Latinoamerikaci, Zapadnoeuropljani (Englezi,
Francuzi i Nijemci) i Slavokavkasci. Iz svake od ovih skupina
uzeli smo po tri tijela. Otvorili smo sve lijesove, pročitali i
zabilježili sva imena pokojnika, pregledali crte lica i boju kože
svakomu od njih i u skladu s tim donijeli odgovarajuće odluke.
Na moje traženje u spomenute kategorije uvrstili smo tijela
Manuela de los Santosa, Marije Durocher i Neila de Hoyosa.
Marijini ostatci položeni su u prazan lijes i spušteni dolje da
budu pohranjeni zajedno s ostalim tijelima.
Osim toga, o. Ibrahimi Mirza bio je predstavnik
indoeuropske rase dok su dvoje drugih predstavljali semitske
narode. Jedan Filipinac predstavljao je narode s
Tihooceanskoga otočja, a jedan putnik čiju rasnu pripadnost
nismo mogli utvrditi predstavljao je autohtone narode koji su
živjeli na različitim mjestima diljem staroga svijeta. Ukupno je,
dakle, bilo dvadeset i tri lijesa, ali mjesta nije bilo dovoljno za
sve. Na kraju smo bili primorani odustati od deset od dvadeset
maxeva smještenih u hangaru za raketoplane.
Ujutro onoga dana kada smo trebali krenuti teretnim smo
kolicima prenijeli lijesove, jednoga po jednoga, u raketoplan.
Za to nam je trebalo samo nekoliko sati jer se zamrzivač
nalazio na istomu katu, nedaleko od komore. Završivši s tim
povukli smo se i osvrnuli se oko sebe po PHM šetnici. Toga
dana nije bilo uobičajena brbljanja i zadirkivanja. Svi smo bili
vrlo ozbiljni. Kleknuo sam i pomolio se, a pridružili su mi se i
drugi članovi tima. Ustao sam i učinio znak križa nad brodom,
a onda je došlo vrijeme za odlazak. Piloti su ušli u kabinu;
ostali su ušli na glavna vrata iza njih i zauzeli svoja mjesta.
Vrata raketoplana su se zatvorila.
Zazvonilo je zvonce, crveno je svjetlo počelo bljeskati i
započela je dekompresija. Kada su se vanjska vrata na komori
podigla i pred nama se pojavio beskrajni svemirski prostor,
iznova me se dojmio misterij i veličanstvenost pothvata
Kosmosove ekspedicije, njezina snaga i njezine slabosti,
njezino junaštvo i njezine pogrješke, nade i porazi svih onih
koji su u ovomu velikom brodu putovali nebesima. Vrijeme
koje smo proveli na brodu bilo je kratkotrajno poput ptičice u
letu koja se načas spusti na granu i odmah zatim odleti. Ubrzo
će postati samo uspomena, kao kada načas ugledamo bijeloga
kita koji izranja na površinu i odmah zatim zaroni, ostavljajući
u našemu duhu tek dojam da je bio ondje, znak, prisutnost,
dalek, prekrasan i slobodan. Čovjek na ovomu brodu nije bio
slobodan, no sa sobom je donio žudnju za slobodom koju je
brižno čuvao u srcu, skrovitu i nijemu sve dok je na kraju nije
oslobodio tih okova. Sa sobom je ponio i svoju sklonost zlu.
Dok smo se polako spuštali prema planetu Regnum Pacis,
članovi tima nisu međusobno razgovarali i mislim da smo svi
mi osjećali patos ovoga trenutka znajući da smo ovime
zaključili posljednji let na Kosmos. Koliko će ljudskih vjekova,
koliko stoljeća još morati proći prije nego što čovjek uzmogne,
postupnim razvojem, ponovno otkriti tajne drevnoga
antigravitacijskog uređaja ili tajne izuma Felixa Arthura?
Oh, Bože, molio sam se u sebi, podaj nam, molim te, da još
dugo godina rastemo u mudrosti i milosti. Vidjeli smo što
trebamo vidjeti. Ljudi smo koji te časte i okreću se tebi. Ti si naš
život i naša nada. Treba li nam išta više od toga? Oh,
Gospodaru neba i zemlje, ne dopusti nam da se prebrzo vratimo
na ovaj brod. 1 ako u svojoj providnosti smatraš da je to bolje
za nas, ne daj nam da se ikada više vratimo na njega.
Pogledao sam kroz prozor. Raketoplan se nagnuo i sada je
letio horizontalno pripremajući se za vertikalan spust. Bilo je
dobro opet vidjeti stvarnost. U brodu smo bili slijepi. Nije bilo
prozora. Čovjek se previše oslanjao na svoj umjetni vid. Bio je
zatvoren u veličanstvenu izumu koji mu je davao litansku
snagu, ali cijena za to bila je previsoka. U mnoštvu sanduka s
arhivskim materijalom što sam ih nosio kući svojemu narodu
bilo je izvanrednih dokumenata koji to mogu potvrditi. Ovi i
drugi predmeti od povijesne važnosti otkrit će naš potencijal
za istinsku veličinu i istodobno našu sposobnost da od života
učinimo grozotu: slavu čovjeka koji živi punim životom u
milosti svojega Stvoritelja i izopačenost čovjeka koji okreće
glavu od ove milosti i proglašava sebe gospodarom.
U mislima sam se vratio na knjigu Neila de Hoyosa
Putovanje koju su pročitali mnogi naraštaji našega naroda, a
koju je na ovaj planet donio moj daleki predak. Tko među
nama nije poznavao posljednje riječi ove knjige: O, ljudski rode,
zašto, zašto si tako slijep kada možeš imati ovo?!
Ni slutili nismo da je ova knjiga nedovršena, da je njezin
autor napisao još strašniji (i, u dubljemu značenju te riječi,
daleko ljepši) dodatak ovoj svojoj čuvenoj knjizi. Napisao ju je
nalivperom i dao joj naslov Povratak ne shvaćajući koliko je
ironije sadržano u ovoj riječi, vjerujući isprva da se vraća na
Zemlju.
Razmišljao sam o onome što sam doznao o žrtvi Xue Ao-
lija koji nam je, doduše, bio poznat, ali koga do sada nismo
upoznali u cijelosti. Hoyosov dnevnik iz nešto kasnijega
vremena oslikao nam je nutrinu toga čovjeka - pjesnika i
vjernika spremna da žrtvuje svoj život za druge. Zatim sam
pomislio na jednoga drugog čovjeka koji je također pokazao
spremnost na žrtvu: na Manuela, koji je spasio brod i planet
Zemlju. Bio je neznatna, beznačajna osoba - biće toliko
prekrasno da je njegova poniznost krila njegovu slavu do
samoga kraja. Najviše sam pak razmišljao o o. Ibrahimu čiji su
život i smrt bili u potpunosti izraz spremnosti na žrtvu,
utjelovljujući istinu i ljubav kao jedinstvenu cjelinu.
Razmišljao sam i o svemu onome što sam saznao o
samomu Hoyosu - o Neilu, kako sam ga zvao otkada sam, u
mladosti, prvi put pročitao njegovu knjigu. Činio mi se tada
hrabrim čovjekom, uvelike u zavadi s tiranijom zemaljskih
vlasti i vladajućim društvenim sustavima, a takav je doista i
bio. Bio je hrabar u pružanju otpora, izvanredno inteligentan,
okrutno iskren i surovo neovisan. Divio sam se ovim
osobinama. I sam sam se, u adolescentskim godinama,
nastojao što sam mogao više povoditi za njima uklanjajući se
istodobno osjećaju gorčine i pomanjkanju vjere.
Ovaj mi je dnevnik pokazao da u njemu ima još nešto,
nešto što sam, da sam kojim slučajem bio zreliji i da je u meni
bilo više mudrosti, mogao bolje razumjeti u mlađim godinama.
Želio je biti dobar bez Krista. Kao što mu je njegov prijatelj, o.
Ibrahimi, jednom rekao, želio je biti dobar pod uvjetima koje je
sam postavio. Neil to nije želio priznati. S vremenom će se
suočiti s nekim istinama o sebi, ali ne sa svima. Priznavao je
da ima mnoštvo mana, no tek njegova konačna i smrtonosna
provala bijesa otkrit će mu njegovu najozbiljniju manu,
oholost. Ubit će zlikovca, a zatim još jednoga čovjeka,
najboljega kojeg je upoznao u životu. Potom je, mahnit od
očajanja zbog onoga što je učinio, pokušao oduzeti sebi život,
ali u tome nije uspio jer su ga drugi spriječili. Kasnije se, dok
je brod putovao prema Zemlji, nekoliko puta odupro porivu za
samouništenjem. Ali nije tako završilo jer je još jedan čovjek
žrtvovao svoj život.
Manuel je stradao zato što je Neil u nastupu bijesa ispalio
metke u vitalne funkcije broda i tu istinu on nikada nije
zaboravio. Tako se, s Manuelovom pogibijom, suočio s novom
kušnjom. U tomu je trenutku Neil mogao lako učiniti
nepromišljen, posljednji korak prema vlastitomu
samouništenju i na taj način okončati svoje patnje. Ipak, nije
to učinio. Odlučio je da će nastaviti živjeti sa svojom krivnjom
i da je ne će nositi sam. Odlučio je služiti drugima do kraja
života.
Čudno je to, ali kada sam pročitao Povratak, autor ovoga
zapisa počeo me je sve više podsjećati na dr. Fclixa Arthura.
Iako su ova dva čovjeka živjela u različitim vremenima i
pripadali različitim kulturama, njihove osobnosti činile su mi
se veoma slične. Možda je to bilo zato što su obojica bili
znanstvenici i što su obojica sudjelovali u otkrićima koja će
imati značajne posljedice za čovječanstvo. Ipak, mislim da je u
tome bilo još nečega. Može li biti da je Neil bio ono što je Felix
mogao postati da nije bio čovjek vjere? Može li biti da je Felix
bio ono što je Neil mogao postati da je kojim slučajem imao
vjeru cijeloga života, da je u trenutku posvemašnje
napuštenosti kleknuo pred autoritetom većim od vlastite volje
- pred svećenikom koji predstavlja samoga Krista - i da se
zatim počeo uspinjati zavojitim stubištem, ne više sam?
Kao što sam već spomenuo, Felixa Arthura poznavao sam
osobno. Upoznao sam ga prije pet godina na nekomu sastanku
u gradu kada sam postavljen za člana tima koji se jednoga
dana hipotetski trebao ukrcati na tajanstveni objekt na nebu.
Tada još nisam znao da mu je preostalo još malo života i da ću
se zbog toga čovjeka na Kosmos ukrcati daleko prije no što sam
očekivao.
Arthur je bio veoma cijenjen u akademskim i znanstvenim
krugovima. Bio je astronom, elektroinženjer, izumitelj i
profesor na sveučilištu, ali je unatoč svojim postignućima bio
vrlo skroman. Bio je uglađen, pristojan u ophođenju s ljudima
koji su učinili kakvu pogrješku i s vremena na vrijeme smišljao
je opore epigrame koji međutim nisu vrijeđali one na koje su
se odnosili. U slobodno vrijeme neprekidno je pisao i
prepravljao knjigu o zakonima termodinamike, no njegova je
najveća ljubav bila njegova obitelj. Njegova supruga Eleanor,
koju nisam poznavao tako dobro kao njega, bila je žena topla
srca, vrlo duhovita i mudra i nesumnjivo mu je bila velika
potpora u životu. Uz osmero djece i njihove supružnike imali
su više od četrdesetero unučadi. Bavljenje znanošću
nesumnjivo mu je donosilo zadovoljstvo, no njegova najveća
radost bila su njegova unučad koju je nadzirao s mješavinom
upravo djetinjaste ljubavi i očinske privrženosti. Nije prošao ni
jedan rođendan ni jednoga njegova unučeta, a da ono nije od
njega dobilo pismo s čestitkom, pjesmom, šalom ili
refleksivnim citatom, uz neobičnu morsku školjku ili
prekrasno ptičje pero i, iznad svega, sigurnošću da ga njegov
djed voli kao jedinstveno ljudsko biće. Felixove i Eleanorine
božićne zabave bile su lokalna institucija; ukrašavanje
divovske božićne jelke u dvorištu njihove skromne seljačke
kućice bio je ritual koji ljudi iz okolnoga kraja nisu željeli
propustiti (ukrašavao ju je raznobojnim krijesnicama i
blještavim leptirima koje je skidao na Bogojavljenje). Ljubeći
nesebično druge bio je i sam omiljen među ljudima. Tek je u
posljednjoj godini života stekao nekoliko neprijatelja -
preciznije rečeno, žestokih kritičara. Na napade u novinama
odgovarao je velikom obzirnošću, ne vraćajući im milo za
drago.
Nakon što smo se upoznali, počeo je sve češće posjećivati
našu opatiju tražeći moj savjet u ovoj ili onoj stvari. Nikada se
nisam zanimao za pojedinosti njegovih istraživanja, a ni on nije
načimao tu temu. Pitanja koja mi je postavljao katkada su se
odnosila na važna pitanja iz njegova osobnoga života, a
ponekad su bila čisto spekulativna. Bio je pobožan čovjek s
vrlo osjetljivom savješću i filozofskim načinom razmišljanja.
Imao je čvrst, muževan karakter, a opet, resila ga je blaga ćud,
što i nije tako neuobičajena kombinacija. Iako nikada nije
privlačio pozornost, bio je neobično velikodušan prema
ljudima u potrebi, osobito prema obiteljima s mnogo djece. Da
se nije ženio, siguran sam da bi bio izvanredan redovnik.
Premda mu je život bio ispunjen raznovrsnim aktivnostima,
trudio se zadržati ravnotežu između aktivnosti i tišine. Sa
suprugom je svakodnevno molio časoslov i često ih se moglo
vidjeti u kapeli Znanstvenoga centra, jedno uz drugo, u
dubokoj sabranosti.
Premda je Arthur bio dvadeset godina stariji od mene, naš
je odnos s vremenom poprimao obilježja odnosa između oca i
sina, s tim što je mene, već po samoj naravi stvari, dopala
uloga duhovnoga oca. Unatoč tome, naše su se uloge znale
neočekivano promijeniti, što je katkada unosilo zbrku u naš
odnos. Tu i tamo znalo se dogoditi da bih, nakon što bih mu
udijelio duhovni savjet, uhvatio sebe da započinjem razgovor o
posve osobnim stvarima o kojima nikada ni s kim nisam
razgovarao - o nerazriješenim apstrakcijama, recimo, o mojoj
zabrinutosti zbog ovoga ili onoga razloga - ni o čemu posebno
intimnom ili neodložnom, razumije se, ali ipak dovoljno
ozbiljnu da mi se činilo kako mi njegovo gledanje na ovu ili onu
stvar pomaže u razrješenju mojih vlastitih dvojba i
nesnalaženja. Postali smo veoma bliski.
Sjećam se posebno jednoga od naših posljednjih
razgovora. Sreli smo se sasvim slučajno tijekom godišnje
proslave Festivala zahvalnosti na Poljanama hvalospjeva u
okolici Stella Maris. Toga dana na slavlju se okupilo više od
osamdeset tisuća ljudi, uglavnom stanovnika grada, ali i
drugih koji su došli iz susjednih gradova i sela. Nakon mise na
visoku podiju uz morsku obalu svećenici - nekoliko stotina nas
- i petorica biskupa izmiješali su se s narodom i pridružili se
općemu slavlju, sastajući se s prijateljima i susjedima.
Kao redovnik nisam očekivao da ću naići na nekoga
poznatog jer živim odvojeno od svijeta, u opatiji sv. Benedikta,
a Foundation City je daleko od Stella Maris i znatno je manji.
Većina ljudi koji su mi povjerili da ih duhovno vodim žive na
sjeveru.
Lutajući kroz mnoštvo uživao sam u ozračju slavlja,
obodren zaraznim zadovoljstvom koje sam primjećivao svuda
oko sebe. Nebo je bilo bez ijednoga oblačka, temperatura
visoka za kasnu jesen. Stolovi postavljeni uokolo polja ubrzo
će se svijati pod težinom nadolazeće gozbe. Neznanci su mi
izražavali toplu dobrodošlicu i mnogi su me zamolili da
blagoslovim njihova raspela i škapulare - kao i tek rođenu
dječicu (što me uvijek iznova ispunja posebnim
zadovoljstvom).
U jednomu trenutku svjedočio sam čarobnu događaju:
dvanaestero djece primilo se za ruke i počelo plesati u krugu
pjevajući i smijući se cijelo vrijeme. Neka od njih nosila su
ručna stolna zvonca kojima su, kao u nekomu kontrapunktu,
zvonila, prepuštena potpuno svojim osjećajima (ponijeli su ih
radi Glorije, no bilo je očito da ih znaju koristiti i u druge
svrhe). Ljudi su se okupili oko njih i promatrali ih. Svima nama
bio je to neočekivan užitak u danu koji je i inače bio prepun
užitaka.
Sve više i više djece izdvajalo se iz mnoštva i pridruživalo
se plesačima pjevajući zajedno s njima, iako se meni činilo da
među njima nema nikakva dogovora o tome na koju će
melodiju ili stihove plesati. Pa ipak, sve je nekako
funkcioniralo i neplanirano stvaranje osjećaja cjeline,
ravnoteže i sklada prenosilo se na sve nas. Ples je bio
prekrasan i duboko me je dirnuo.
Tek što sam bio počeo ritmično pljeskati, netko se doslovce
sudario sa mnom, na što sam posrnuo i dočekao se na koljeno.
Podigao sam pogled i vidio da je to Felix Arthur.
Hihoćući se pomogao mi je da se osovim na noge.
"Oče opate," obratio mi se otresajući prašinu s mojega
habita, "vi ste izvan svoje orbite!"
"Felixe," uzvratio sam mu istim tonom, "vi ste izvan svoje!"
"Ja sam lutajući planet", nasmijao se. "Moja iskrena
isprika."
"Ne trebate se ispričavati. Kako ste, Felixe?"
"Vrlo dobro, Anselmo", rekao je s jedva primjetnim
osmijehom, blago nabrana čela. "Da, mislim da sam prilično
dobro, poslije svega."
"Poslije svega?"
 Ponovno se nasmiješio ne razjasnivši mi što bi njegove
riječi trebale značiti.
"Biste li sjeli malko sa mnom?" upitao sam.
"Drage volje!"
Dok smo hodali prema parku nedaleko od riječnoga ušća,
rekao mi je da ima slobodan sat vremena prije no što otpočne
gozba kada će se pridružiti supruzi koja je otišla po nekoliko
članova rodbine koji su živjeli u Stella Maris. Sjeli smo na travu
ispod orijaškoga fikusa s koga je već bila ubrana glavnina
žutoga slatkog voća. Ubrali smo nekoliko preostalih komada s
nižih grana i pojeli ih u slast bez riječi, u ozračju spokoja,
osluškujući razbijanje valova o obližnju plažu, promatrajući
lakrdijanje posvuda oko nas. U jednomu trenutku pored nas
je prolazila grupa mlađih ljudi noseći poslužavnike s čašama
vina od bijelih boba. Felix i ja zadovoljno smo pijuckali i
promatrali jedra blistavih boja u zaljevu, preko rijeke, i zgrade
glavnoga grada.
"Mislim, duhovno, ili se barem nadam", rekao je
zagonetno.
"Oprosti, Felixe?" rekao sam.
"Htio sam reći da sam u osnovi sasvim dobro."
"Ah, taj vaš 'nakon svega' izraz koji sam posljednji put čuo
prije dvadeset minuta."
Zahihotao se. "Naravno, vi niste sposobni čitati tuđe misli,
Anselmo. Oprostite mi. Odsutan sam duhom i zbunjen."
"Ne više no što je uobičajeno, čini mi se. Ili imate na umu
nešto posve određeno?"
"Mislim na nešto sasvim određeno. Mogu li povjerljivo
govoriti o tome?"
"Naravno."
"Htio bih postaviti jedno pitanje vezano uz moral."
Kimnuo sam glavom pokazujući mu da nastavi.
 "Što bi vaši teolozi rekli za nekoga tko je učinio nešto
veliko, čudesno, nešto što može biti od koristi čovječanstvu, ali
nije jasno do kojega stupnja i na koji način?"
"Rekao bih da je takav čovjek iskoristio darove koje mu je
Bog dao."
"U redu. A sada dodajte toj jednadžbi nekoliko dodatnih
čimbenika."
"Kao na primjer?"
"Što ako čovječanstvo nije bilo spremno za takvo što? Što
ako se pokaže da to može poremetiti razumijevanje
čovječanstva o samome sebi i o svojim prirodnim
kapacitetima?"
"To ovisi o sadržaju samoga poremećaja - o tome je li on
moralan ili nemoralan, rekao bih. Što ako taj izum prenosi
neku laž, primjerice?"
"Ne mora biti laž. Ne mora biti u sebi laž. Ali recimo da taj
izum može, barem se u početku tako čini, deformirati
čovjekovo razumijevanje mjesta koje mu pripada u hijerarhiji
stvorenja."
"Zakoračili ste u prostor teološke kozmologije, Felixe. To je
prilično značajan faktor, ako smijem tako reći."
"Govorim o svojevrsnoj moći, shvaćate", nastavio je. "Moći
u kombinaciji s brzinom. Vjerojatno s brzinama sličnim onima
što su ih postizali naši preci koji su došli sa Zemlje."
"1 pogledajte što im se dogodilo? To želite reći?"
"I to, između ostaloga."
"Morali bismo uzeti da je sredstvo moralno neutralno, zar
ne?"
"Je li baš tako?" upitao je zureći napeto u mene.
"Ovisi o tome kakvo je to sredstvo. Eksplozivni kemijski
spoj poput onoga što se koristi u rudnicima ima korisnu
svrhu. On nije u sebi zao. Usprkos tome, netko ga može
aktivirati ovdje u parku i odvesti mnoštvo ljudi u smrt."
"Vrlo brzo i s velikom snagom."
"Prema tome, znači li to da bismo se u kopanju željezne
rudače trebali vratiti pijuku i lopati kako bismo izbjegli tu
mogućnost? Na kraju krajeva, u trenutku mahnitosti pijukom
možemo brzo usmrtiti čovjeka."
"Poznati su mi ti argumenti", rekao je nestrpljivo Arthur.
"Znam kamo oni vode jer sam se nejednom hrvao s njima sve
dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Maknite sva sredstva kojima
se drugima može nanijeti zlo i čovjek će i dalje moći zgrabiti
kamen i baciti ga u glavu svojemu bratu. Ovaj ćemo problem
možda lakše riješiti upitamo li se gdje je točno granica - gdje
korist od nekoga sredstva, kojega god hoćete izuma, nadvlada
onoga koji se njime koristi i čini ga sredstvom njegove svrhe."
"Analogija je ponešto manjkava. Sredstvo ne posjeduje
volju, nema vlastitu inteligenciju. Problem je u čovjeku."
"Da", rekao je tiho. "Ali što možemo učiniti s čovjekom?"
"Učiniti s čovjekom? Ne vidim da s čovječanstvom možemo
učiniti išta što bi spriječilo da u nama raste zlo, bilo da je riječ
o pojedincu ili narodu."
"Slažem se s vama, Anselmo. Doista, shvaćam što želite
reći. Pokušati obuzdati našu narav ograničavanjem slobode
kako bismo spriječili zlo značilo bi zamijeniti jedan oblik zla
drugim."
"Točno." Zastao sam pitajući se što ga zapravo smućuje i
kamo nas naša rasprava u toj stvari vodi. "Imamo demokraciju
koja funkcionira, Felixe, koja nas nije iznevjerila već dva i pol
stoljeća."
"Ispravnije bi bilo reći da mi nismo iznevjerili nju.
Demokracija je dobra koliko su dobri ljudi koji u njoj žive."
"To vrijedi za bilo koji oblik vladavine, zar ne?"
 Zašutio je. Doimao se nesigurnim.
"Ostavimo li po strani tiraniju", pridometnuo sam.
Zamislio sam se nad činjenicom da na ovomu planetu, još
od osnutka, nije bilo rata ni mjesta bilo kakvoj podmukloj
politici. Države članice Commonwealtha živjele su u miru
jedna s drugom, ujedinjene zajedničkim ciljem. Ni u jednoj od
njih nije bilo onoga što obično nazivamo plemenskim
okršajima, sitničavim borbama između sela ili pokrajina.
"Uzmite u obzir da ni na jednomu kontinentu nema
vojske", nastavio sam, "niti su se u našemu društvenom
poretku razvili mehanizmi koji bi nagradili pohlepne ili one koji
žude za moći."
"Ipak imamo policiju", rekao je mršteći se.
"Naravno, svaki zaseok ima nekoliko pravičnih ljudi koji će
vam pomoći da izvučete kola iz jarka i upozoriti mlade da ne
galame do kasno u noć ometajući miran san susjedima."
"Ili pokušati uloviti lopove."
"Da, među nama ima lopova - katkada i zločina iz strasti,
poput onoga rijetkog i najstrašnijeg, ubojstva. Osim toga, na
svakomu kontinentu postoji zatvor-farma, iako sam siguran
da ćete se složiti sa mnom da je broj ljudi koji ondje borave
vrlo malen."
"Mislim da ste preoptimistični kada je u pitanju ljudska
narav."
Nasmiješio sam se. "Ispovjednik sam, Felixe. Poznajem
ljudsku dušu."
"Onda biste trebali priznati da je zlo u nama vrlo žilavo."
"Priznajem. Dapače, mislim da to ne smijemo nikada
zaboraviti."
"Pokušajte shvatiti što zapravo želim reći, Anselmo.
Imajući u vidu nevaljale okolnosti ovi porivi u nama mogu
neprekidno rasti, mogu potaknuti mnoštvo ljudi na akciju.
Nakon toga dolazi vladina reakcija, kontrola, zabrane - a sve
to potiče još veće zlo."
"Bez Božje milosti to je uvijek moguće."
Kimnuo je odsutno glavom i rekao: "Ključna je vjera, znam
to jednako dobro kao i vi."
"Da, objava koja nam je dana odozgor i koja je plaćena
nezamislivim patnjama. Raspećem... A ne zaboravite ni
Uskrsnuće."
"Ne zaboravljam", odgovorio je dobacivši mi brz pogled.
Arthur je bacio pogled prema moru i neko vrijeme nije
progovorio ni riječi. Znao sam da se njegov moćni um
zahuktava nad dilemom o kojoj mi je nerado govorio i da u
tome sudjeluje i njegovo plemenito srce.
Na kraju je prekinuo nit skrovitih misli i okrenuo se prema
meni. "Izumio sam nešto što narod planeta Regnum Pads može
gurnuti naprijed, tako daleko i tako velikom brzinom da se naš
um i naša duša ne mogu nositi s tim. Moć je strahovito
zavodljiva ako ljude uvjerite da se njome može ostvariti neki
koristan cilj. Ali to je opasno. Moć o kojoj govorim gotovo je
anđeoska. Govorim o znanju i brzinama koje sada ne možemo
ni pojmiti. O iluziji besmrtnosti, shvaćate."
"Nečemu što bi dovelo u pitanje naše iskustvo prirodnih
ograničenja, to želite reći? I tako izobličilo naš osjećaj o
položaju u božanskome poretku stvari?"
"Da. Nečemu posve sličnome onome čime su naši preci
prije katastrofe mislili da su ovladali."
"Ne zalažete se valjda za neznanje, Felixe."
"Nipošto, samo se pitam gdje su granice: gdje se potraga
za znanjem pretvara u ludost i gdje bi trebala prevladati
razboritost?"
"Odlično pitanje. Doista, potraga koja oplemenjuje.
Odgovor na to ne dobiva se jednadžbama i formulama."
 "Znam. Samo me zanimalo vaše mišljenje o ovome."
"Kažete da je ovo moralno pitanje. Meni se čini da je to prije
stvar razboritosti, da je tu riječ o razabiranju Božje volje."
"Vi ste Božji čovjek. Poučite me u ovoj stvari, molim vas."
Sada sam ja bio onaj koji se zagledao u pučinu. Doimala
se beskrajnom, prekrasnom kao i uvijek, katkada opasnom
zbog svoje moći, ponekad spokojnom; kadikad sposobnom
nanijeti štetu čovječanstvu, katkada opet pružiti nam pomoć.
"Molit ću se za vas, Felixe. Molit ću da vam Gospodin
podari svjetlost u ovoj stvari, da primite tu svjetlost i nastavite
dalje u ispravnoj savjesti i nepomućenu miru. Ne budite
tjeskobni."
Pljesnuo me je po ramenu krupnom staračkom rukom.
"Hvala vam", rekao je. Ponovno je uzdahnuo i vidio sam da
mir još nije ovladao njime.
Obojica smo se zagledali u pučinu.
"Negdje gore na nebu, iznad ekvatora, postoji jedna malena
anomalija", rekao je tiho. "Mislim da je to brod. Srce mi kaže
da je to brod. Ako sam u pravu, taj je brod sjeme u koje je
ukodirano toliko toga da bi se, kada bi se presadilo u naš
svijet, pogrješke prošlosti mogle lako ponoviti. Smijemo li se
izložili takvu riziku?"
"Zar svaki odabir nije povezan s rizikom... nije li svaki rizik
koji poduzimamo čin nade, korak učinjen u vjeri? I nije li
svakomu ispravnom odabiru svojstveno uvjerenje da Bog sve
okreće na dobro onima koji ga ljube?"
"Koliko je onih koji ljube Boga, pitam se? U našemu svijetu
takvih je mnogo, većina, rekao bih. Ali kakvi su bili ljudi koji
su živjeli na Zemlji, oni koji su poslali Kosmos u svemir?"
"Znate jednako dobro kao i ja kakvi su bili. Bi li bilo bolje
da se nisu micali od kuće? Gdje bismo bili mi sada da se nisu
otisnuli prema nebeskomu svodu i otkrili ovaj planet?"
 "Razumijem što želite reći. jasno mi je da je Stvoritelj bdio
nad njihovim pothvatom. No čemu to silno razaranje, čemu sve
to krvoproliće?"
"Čovjekova sloboda, čovjekov odabir. Dobro i zlo izlaze iz
dubine ljudskoga srca. Ništa se nije promijenilo. Svijet je ovdje
isti kakav je bio tada, na Zemlji."
"Zemlja", rekao je Felix mršteći se. "Učinili su je paklenim
mjestom. A takvim su zamalo napravili i ovo mjesto."
Sav zdvojan, podigao je oči prema nebu nad nama.
"Prošloga tjedna bio sam u McKieovu opservatoriju i
promatrao je kroz novi teleskop. Svjetlo ne veće od vrška igle
što kruži oko svojega Sunca. Još je ondje, ili je barem bilo prije
4,3 svjetlosnih godina. Čemu šutnja?, pitam se. Gdje su sada?
Što se dogodilo? Možda nikada ne ćemo saznati. Ipak, ne
mogu, a da se ne upitam nisu li se ispunila proročanstva iz
Knjige Otkrivenja."
"1 sam si često postavljam to pitanje", rekao sam. "No mi
smo, poslije svega, ovdje, na nebu nad nebesima. Potekli smo
od tih ljudi i, bilo to dobro ili zlo, njihov smo nastavak. Čini mi
se da Bog još nije okončao povijest spasenja."
"Šutnja, tmina, odsutnost", tmurno je nastavio Felix. "Jesu
li baš sve uništili? Ili je ostatak preživio?"
"Toliko toga ne znamo. Postoji li još uvijek Crkva negdje na
tomu tužnom starom planetu, s hrabrim i pobožnim dušama
koje nastavljaju pričati istinitu priču, unatoč svemu?"
"Postoje li još uvijek svećenici, biskupi, papa?"
"Mora postojati Petrov nasljednik na Zemlji", rekao sam
iznenađen žestinom svoje reakcije - i čežnjom da tako bude.
"Možda jednoga dana budemo opet u jedinstvu s njim ili s
jednim od njegovih nasljednika. Dotada budimo zahvalni što
je Rim dao odobrenje biskupu Nagakawi da može zaređivati
svećenike i posvećivati druge biskupe u slučaju da se
ekspedicija ne bude mogla vratiti."
 "Tako smo dobili novu priliku."
"Priliku za novi početak."
"Da," uzdahnuo je, "ali kako će ona završiti?"
"Pogledajte prema horizontu, Felixe", rekao sam
pokazujući rukom prema jugu. "Vidite li ga?"
"Ne, dan je veoma lijep, ali izmaglica skriva luk planeta."
"Točno. No on je ondje. Što mislite, zašto ga u ovomu
trenutku tražimo pogledom?"
"Pogled na njega očarava. Pruža nam utjehu i poziva nas."
"Tako je, ali ima još nešto: ne podiže li čovjek pogled prema
beskonačnome zato što u dubini svoje duše zna da ovo nije
naš trajni dom? Da je on nešto više nego što misli da jest?"
"Valjda ste u pravu. Da, znamo to instinktivno - ako je
znati prava riječ. Mi nismo bio-mehanizmi. Nismo pametne
životinje koje govore."
"Kraljevstvo je Božje u nama, iako još nije ostvareno u
potpunosti. Kraljevstvo je i s one strane, a mi čeznemo upravo
za vječnim sjedinjenjem."
"Horizont nam pokazuje put, to mislite?"
"Beskrajni horizont i horizont u vama isti je horizont."
Arthur me je pogledao s dozom nesigurnosti.
"Saznat ćete", rekao sam na kraju. "Kakav god bio vaš
izum, dobit ćete svjetlo i znat ćete što vam je činiti."
Tri mjeseca nakon ovoga razgovora posjetio me je u opatiji.
Ručali smo u refektoriju zajedno s braćom i zatim otišli u moj
ured, gdje smo mogli razgovarati u miru.
Dotada više nikome u znanstvenoj zajednici nije bila tajna
da je Arthur izumio novi, spektakularni uređaj. Ali za što je on
bio sposoban - ispravnije rečeno, na koji je način bio sposoban
za to - bila je tajna poznata samo njegovu izumitelju.
 "Primio sam svjetlo, oče opate", počeo je bez uvoda nakon
što su se vrata za nama zatvorila. "Molio sam se kao što se
nikada prije nisam molio i vidici su mi se napokon otvorili, iako
sam možda subjektivan kada tako mislim."
"Gospodin vrlo dobro zna koliko subjektivni možemo biti",
rekao sam. "Komunicira s nama imajući u vidu našu
subjektivnost."
"Nadam se da je tako."
"Recite mi, molim vas, o čemu je riječ."
"Barem toliko vam dugujem, prijatelju moj. Riječ je o
uređaju - antigravitacijskome uređaju. Sigurno ste već čuli za
njega."
"Cijeli je svijet čuo za njega, Felixe, ali to nije nikakva
novost."
"Sjećate li se našega posljednjeg razgovora - bilo je to uz
morsku obalu, kada su djeca plesala? Tada sam vam rekao da
sam nešto izumio, sjećate se?
"Sjećam se."
"Riječ je o uređaju koji našu jednostavnu električnu
energiju prilagođava sofisticiranu sustavu strujnih krugova i
energetskih protokola antigravitacijskoga uređaja koji smo
skinuli iz staroga raketoplana."
"I … "
"I moj izum povezan je s njim. Funkcionira. Zapravo,
funkcionira izvanredno. Radimo eksperimente - podižemo
velike težine visoko u stratosferu. Antigravitacija funkcionira
u potpunosti."
"I sada ćete ga iskoristiti da dođete do... broda?"
"Tako je. No milost koju sam primio tiče se opsega
korištenja." Zurio je neko vrijeme u pod, a zatim podigao
pogled i nastavio. "Jedino ja imam pristup svojim bilješkama i
dijagramima. Ozbiljno razmišljam o tome da ih uništim. Moj
izum može funkcionirati samo u ograničenu nizu projekata."
"Kako to znate?"
"Pobrinuo sam se za to."
"Bojim se da ne razumijem posve."
"Najvažnije komponente mojega uređaja ne traju dugo.
Baždarene su za ograničen broj korištenja. Uz to, vodio sam
računa o čimbeniku visine. Uređaj nam jamči brojne probne
letove ispod ionosfere, ali do broda na nebu moći ćemo
putovati samo dvaput."
"Tako ste isplanirali?"
"Da, baš tako."
"A što će spriječiti ostale znanstvenike da zastarjele
dijelove jednostavno zamijene novima?"
"Izum je hermetički zatvoren. Štiti sam sebe. Tko god
pokuša ući u njega, izazvat će unutarnju reakciju: fosfor,
ugljikovi alotropi, bisulfit i druge komponente izazvali bi požar
i nitko ne bi znao što je bilo unutra."
"Jeste li kome govorili o tome?"
"Samo vama. Naravno, o tome ću izvijestiti i druge članove
povjerenstva prije no što poduzmemo novi let."
"Vrlo dobro. To je apsolutno nužno. Ne smijete riskirati
ljudske živote."
"Rizik zapravo i ne postoji sve dok korištenje uređaja ne
prekorači parametre koje sam postavio. Izum je čvrsto građen
i sasvim pouzdan."
"Sve dok ne uništi sam sebe. Zašto ste to učinili?"
"Želio sam postaviti granice onome što možemo donijeti s
broda. Nadam se da će se tim koji pošaljemo gore usredotočiti
isključivo na razumijevanje prošlosti i da ne će tražiti ključ za
korištenje znanja koje može biti opasno."
 "Prastara debata, Felixe - prava Znanosti, s jedne strane, i
prava Razboritosti, s druge."
"Premda sam znanstvenik, Anselmo, radije bih pogriješio
u korist razboritosti imajući u vidu zlosretne pogrješke
znanstvenika koji su doveli Kosmos na Regnum Pacis i koji su
vjerojatno odgovorni za sadašnji muk na Zemlji."
Gledali smo nijemo jedan drugoga nekoliko trenutaka.
Razmišljajući o njegovim riječima shvatio sam da je u pravu.
Pa ipak, odluka koju je donio bila je, ljudski govoreći,
isključivo njegova; ni s kim se nije savjetovao - samo s Bogom.
Koliko je dobro čuo što mu Bog govori? Koliko je subjektivan
bio, zapravo? Je li imao pravo učiniti ono što je učinio? S druge
strane, izum je bio njegov. Materijali koje je koristio bili su
njegovi. Države članice Commonwealtha zatražile su od njega
da iskoristi svoje talente za osmišljenje projekta, no on nikada
nije bio njihov zaposlenik; nitko ga nije plaćao. Učinio im je
besplatnu uslugu koja je već sama po sebi bila značajno
postignuće, nešto što će nesumnjivo koristiti čovječanstvu,
neovisno o tome što će letovi do broda biti malobrojni. Tada
nisam znao da ne će doživjeti da vidi ostvarenje svojega
projekta. Nekoliko mjeseci kasnije podleći će srčanome udam
u svojemu laboratoriju u znanstvenome centru nedaleko od
Foundation Cityja.
"Hoćete li to uskoro reći povjerenstvu?" upitao sam.
"Hoću, već na sutrašnjemu sastanku. Pomislio sam da
biste vi prvi trebali čuti. Vi ste imali važnu ulogu u donošenju
ove odluke."
"Zbilja?" rekao sam s nelagodom.
"Horizonti, Anselmo", rekao je uz zamišljen smiješak.
"Istinski horizonti."
Bilo je to sve što mi je imao reći. Ni ja njemu više nisam
imao što reći. Ustali smo, rukovali se i zaželjeli jedan drugome
laku noć. Otišao je u kapelu, gdje se pomolio, a ja sam se
zaputio prema korskim sjedalima i kleknuo tik uz oltar. Vječno
svjetlo blago je titralo u mraku pored svetohraništa: neko
vrijeme nisam mogao otrgnuti pogled od njega, a u moju dušu
polako se vraćao mir.
Činilo mi se da to sićušno svjetlo nije poput kolebljive
lampe ljudskoga znanja, već da je ono svjetionik na
nepreglednu oceanu postojanja i da pokazuje prema
Prisutnosti koja će biti uvijek s nama, do kraja vremena, da
pokazuje prema pravomu horizontu gdje on prebiva u
vječnomu zajedništvu.
"Podigni oči", pjevao je rasplesani sićušni plamen.
"Pogledaj prema nebu nad nebesima."
 [Rukom napisano pisamce pronađeno na tijelu dr. Neila
Ruiza de Hoyosa, fizičara koji je pomogao u konstruiranju
svemirskoga broda Kosmos; rođenoga na planetu Zemlji, oko
2029. po zemaljskome računanju vremena; preminuloga
tijekom putovanja, godine 2122. po zemaljskome računanju
vremena (10. po računanju vremena na RP).]

Gdje si bio kad zemlju utemeljih?

Kazuj, ako ti je znanje sigurno.
Znaš li tko joj je mjere odredio
i nad njom uže mjerničko napeo?
Na čemu joj počivaju temelji?
Tko joj postavi kamen ugaoni
dok su klicale zvijezde jutarnje
i Božji uzvikivali dvorjani?
Job 38,4-7

~ knjige.club ~
 AUTOROVA
BILJEŠKA

Ako u svojim neobuzdanim zamišljanjima, pomiješanim sa

spekulativnim razmišljanjem o onome što može biti, ne
zaboravimo da su naše zlokobne "lakoumnosti" isprepletene s
našom najčišćom čežnjom za onim gore, možda ćemo bolje
razumjeti naš horizont. Unatoč tome, nepoznati je obrtnik
nakon dugotrajna truda, koristeći se čekićem, pilom i drvetom
ostavio iza sebe još veći znamen: zavojito stubište sv. Josipa
stoji i danas, kao što je stajalo proteklih stoljeće i pol, u kapeli
Loretto u gradu Santa Fe u Novomu Meksiku.