Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Željko Korlaet, Vesna Dragčević

CESTE
Skripta za predavanje – dio 5

Zagreb, 2015.

1
SADRŽAJ
12. MATERIJALI ZA GRAĐENJE CESTA ........................................................................ 2
12.1. PRIRODNO SRASLO TLO ................................................................................ 2
12.2. AGREGAT ........................................................................................................... 4
12.2.1. Prirodni agregat ............................................................................................. 4
12.2.2. Industrijski agregat ........................................................................................ 6
12.3. VEZNA SREDSTVA ........................................................................................... 7
14. KOLNIČKE KONSTRUKCIJE .................................................................................... 11
14.1. OPĆE ZNAČAJKE ............................................................................................ 11
14.2. POSTELJICA (PLANUM) ................................................................................ 12
14.3. PODLOGE CESTOVNIH ZASTORA .............................................................. 13
14.3.1. Podloga od lomljenog kamena .................................................................... 13
14.3.3. Podloga od valjanog drobljenca .................................................................. 15
14.3.4. Podloga od uvibriranog drobljenca ............................................................. 15
14.3.5. Podloga od drobljenog materijala postepene granulacije (mineralni beton)
16
14.3.6. Podloga od šljunka obrađenog bitumenom ................................................. 16
14.3.7. Podloga od cementnog betona .................................................................... 16
14.3.8. Podloga od stabiliziranog tla ....................................................................... 17
14.3.9. Ostale podloge ............................................................................................ 18
14.4. CESTOVNI ZASTORI ...................................................................................... 19
14.4.1. Zastori od drobljenca .................................................................................. 20
14.4.2. Zastor od šljunka ......................................................................................... 21
14.4.3. Zastor od malih kocaka ............................................................................... 22
14.4.4. Zastor od velikih kocaka ............................................................................. 23
14.4.5. Poligonalni tarac (kaldrma) ......................................................................... 24
14.4.6. Zastor od lomljenog kamena u betonu (konkrelit) ...................................... 24
14.4.7. Zastori od montažnih elemenata ................................................................. 25
14.4.8. Zastor od cementnog betona ....................................................................... 25
14.4.9. Zastor od cementnog makadama................................................................. 29
14.4.10. Zastor od nabijenog asfalta........................................................................ 30
14.4.12. Zastori od asfaltbetona (AC) ..................................................................... 33
14.4.13. Zastori od asfaltbetona za vrlo tanke slojeve (BBTM) ................................ 36
14.4.14. Zastori od od splitmastiksasfalta (SMA) ................................................... 37
14.4.15. Zastor od lijevanog asfalta (MA) .............................................................. 38
14.4.16. Zastor od poroznog asfalta (PA) ............................................................... 38
14.4.17. Tankoslojne asfaltne prevlake izrađene hladnim postupkom (SS)............ 39

2
14.4.18. Površinske obrade...................................................................................... 40

3
12. MATERIJALI ZA GRAĐENJE CESTA

U cestogradnji vlada pravilo da se kod građenja što je više moguće koriste materijali s trase.
Ovom se zahtjevu najčešće može udovoljiti kod zemljanih radova na izvedbi donjeg ustroja.
Potrebne količine kamenog materijala za kolničku konstrukciju i objekte prevoze se iz
kamenoloma, koji mogu biti otvoreni uz trasu ili se materijal dovozi iz postojećih pogona.
Radi zadovoljenja visokih zahtjeva koji se postavljaju na donji ustroj, kolničku konstrukciju i
posebno na zastor, u cestogradnji je raširena primjena veznih sredstava. Osim osnovnih veznih
sredstava (cement, vapno, bitumen i katran) u posebnim slučajevima primjenjuju se još i leteći
pepeli, epoksidne smole kao i vezna sredstva u kojim je osnovni sastojak bitumen ili katran
(mješavine katrana i bitumena, katranske smole, asfaltni mastiks, bitumenski mulj itd.).
Materijali za građenje cesta dijele se u četiri glavne skupine:
- prirodno sraslo tlo - za donji ustroj
- prirodni kamen - za donji ustroj, podlogu, zastor i objekte
- industrijski kamen - za podlogu i zastor
- vezna sredstva - za podlogu, zastor i stabilizacije.

12.1. PRIRODNO SRASLO TLO

Prema našim standardima tlo za zemljane radove pri gradnji cesta, tj. iskop, utovar, prijevoz,
ugrađivanje i zbijanje, svrstava se u sljedeće kategorije:
Z e m lj a n a t l a
- humusno tlo je nenosivi površinski sloj terena (biljni pokrov), koji se upotrebljava za
obradu, zaštitu i ozelenjivanje pokosa nasipa i usjeka. Obavezno se uklanja kako bi se
nasip izradio na nosivom sraslom tlu.
- sitnozrna vezana tla su koherentna tla kao što su: gline, prašine, prašinaste gline
(ilovače), pjeskovite prašine i les. Osnovna je karakteristika tih tala plastičnost tj.
promjena konzistencije s promjenom vlažnosti, što često rezultira smanjenjem nosivosti.
- krupnozrna nevezana tla su sva nekoherentna tla kao što su pijesak i šljunak i njihove
mješavine. Povoljan granulometrijski sastav preduvjet je dobre nosivosti.
- mješovita tla mješavina su krupnozrnatih nevezanih i sitnozrnatih vezanih materijala.
Kamenita tla
- polučvrsta kamenita tla su sva mineraloški vezana tla koja se zbog svoje strukture mogu
iskopavati bez upotrebe eksploziva. To su: lapori, pješčari, srednje vezani konglomerati,
raspadnuti škriljci, kao i jače raspadnute zone čvrstih kamenitih tala.
- čvrsta kamenita tla moraju se zbog svoje čvrste strukture iskopavati pomoću eksploziva.
To su: dolomiti, vapnenci, sedimentne, metamorfne i eruptivne stijene srednje i visoke
čvrstoće.

2
Specijalna tla
- u ovu kategoriju spadaju zasićena tla male nosivosti i velike stišljivosti. To su: muljevi,
tresetišta i druga organska i neorganska tla, koja se ne upotrebljavaju za izradu cestovnog
tijela. Gradnja nasipa i temeljenja na takvim tlima zahtijevaju posebne postupke građenja
i u pravilu ih treba izbjegavati.
Materijali za zemljane radove prema Općim tehničkim uvjetima za radove na cestama (Institut
građevinarstva Hrvatske, Zagreb, 2001., knjiga II, Zemljani radovi, odvodnja, potporni i obložni
zidovi) dijele se u dvije grupe ovisno o vrsti radova na donjem ustroju prometnice, tj. ovisno o
tome da li se obavlja iskop ili se gradi nasip.
Prema geotehničkim karakteristikama i alatima koji omogućavaju iskop tlo se dijeli na tri
kategorije:
- A kategorija - čvrsti materijali gdje je potrebno miniranje cijelog iskopa, sve vrste čvrstih
i veoma čvrstih kamenitih tala, kompaktnih stijena (eruptivnih, metamorfnih i
sedimentnih).
- B kategorija - polučvrsta kamenita tla gdje je potrebno djelomično miniranje, a ostali se
dio iskopa obavlja izravnim strojnim radom, flišni materijali uključujući i rastresiti
materijal, homogeni lapori, trošni pješčenjaci i mješavine lapora i pješčenjaka, većine
dolomita (osim vrlo kompaktnih), raspadnute stijene na površini u debljim slojevima s
miješanim raspadnutim zonama, jako zdrobljenim vapnencima, sve vrste škriljaca, neki
konglomerati i slični materijali.
- C kategorija - nije potrebno minirati nego se mogu kopati izravno, upotrebom pogodnih
strojeva – buldozerom, bagerom ili skrejperom, sitnozrna vezana koherentna tla (gline,
prašine, i dr.), krupnozrna nevezana nekoherentna tla (pijesak, šljunak, njihove
mješavine) i mješovita tla.
Ovisno o vrsti nasipnog materijala i njegovim svojstvima u pogledu ugrađivanja u nasip odnosno
mogućnosti zbijanja materijal za izradu nasipa dijeli se na:
- zemljane materijale - gline niske do visoke plastičnosti, prašine, glinoviti pijesci i slični
materijali, osjetljivi na prisutnost vode (dio materijala C),
- miješane materijale - kameni i zemljani materijali, glinoviti šljunak, zaglinjene kamene
drobine, trošne stijene i sl. (većina materijala B i dio materijala C),
- kamene materijale - materijali dobiveni miniranjem, kamene drobine i šljunci, tj.
materijali koji nisu osjetljivi na prisutnost vode (materijal A i dio materijala C).

Rastresitost materijala
Iskopom sraslog tla, tlo se raspada u sitnije čestice s više šupljina i zauzima veći volumen od
onog u sraslom stanju. Povećanje volumena koje nastaje na taj način naziva se početna
rastresitost materijala.
Ugradbom iskopanog materijala u nasip uz zbijanje i valjanje smanjuje se volumen materijala, a
odnos volumena ugrađenog materijala prema volumenu u sraslom stanju naziva se stalna
rastresitost materijala.
Početna i stalna rastresitost izražava se odgovarajućim koeficijentima rastresitosti, čije su
vrijednosti za neke materijale prikazane u tablici 12.1.

3
 Vrsta materijala Kop Kos
sitan pijesak i les 1.06 - 1.12 0.96 - 0.85
krupni pijesak i pjeskovita glina 1.12 - 1.22 0.98 - 0.90
srednje krupni šljunak 1.18 - 1.24 1.00 - 0.92
teške gline 1.20 - 1.27 0.98 - 0.95
glina pomiješana s kamenom 1.20 - 1.30 0.98 - 1.03
lapori i čvrste gline 1.20 - 1.32 1.00 - 1.05
trošne stijene, pješčari 1.32 - 1.35 1.05 - 1.10
čvrste stijene 1.30 - 1.45 1.07 - 1.15

Tablica 12.1. Koeficijent početne (Kop) i stalne (Kos) rastresitosti

Vidljivo je da su razlike između početne i trajne rastresitosti primjetne. Poznavanje obje

rastresitosti potrebno je već u fazi projektiranja. Početna rastresitost mjerodavna je za potrebe
prijevoza, obje rastresitosti za potrebe zbijanja i valjanja, a stalna rastresitost za potrebe
rasporeda zemljanih materijala.
Kod svih materijala kod kojih je koeficijent stalne rastresitosti manji od 1.0 treba postupati
oprezno i provesti sva potrebna geotehnička ispitivanja.

12.2. AGREGAT
Agregat je zrnati materijal koji se u cestogradnji upotrebljava za izradu kolničke konstrukcije i
objekata. S obzirom na porijeklo i način proizvodnje može biti:
- prirodni agregat,
- industrijski agregat.
Agregat mora biti čvrst, trajan i čist. Ne smije sadržavati opasne tvari štetne za zdravlje ljudi i
životinja te opasne tvari u količinama štetnim za okoliš.
Zrna agregata moraju biti pravilnog oblika. Agregat mora biti otporan na drobljenje,
smrzavanje, ne smije sadržavati organske primjese te mora imati propisani koeficijent
nosivosti.
Propisane vrijednosti koje se odnose na svojstva agregata ovise o položaju sloja, kojeg je
sastavni dio, u kolničkoj konstrukciji (na pr. za materijale koji se ugrađuju u zastor propisane
vrijednosti strože su od vrijednosti propisanih za materijale koji se ugrađuju u donje slojeve
podloge).

12.2.1. Prirodni agregat

Kod građenja cesta prirodni kamen čini pretežni dio kolničke konstrukcije. U cestovnom zastoru
i podlozi kamen može biti ugrađen u obliku većih komada (kocka, prizma, lomljeni kamen) ili u
obliku prirodno (pijesak i šljunak) ili umjetno usitnjenog kamena (drobljenog kamenog agregata)
koji u kolničku konstrukciju može biti ugrađen međusobnim uklještenjem zrna ili vezan nekim
veznim sredstvom.

4
Agregat treba biti zdrav, bez trošnih zrna, ne smije sadržavati prašinu, glinu, muljevite sastojke,
organske tvari i druge nečistoće. Drobljeni kamen mora imati “poliedarski” oblik, hrapave
površine i oštre bridove. Agregati za tamne zastore moraju imati osobinu prianjanja
upotrijebljene vrste veznog sredstva.
Kameni materijal za cestogradnju mora imati standardima određena svojstva koja, osim o
položaju materijala u kolničkoj konstrukciji, ovise da li se radi o nevezanim nosivim slojevima
kolničke konstrukcije, cementom vezanim slojevima ili asfaltnim slojevima.
Prema načinu dobivanja kameni se materijali (agregati) dijele na prirodno usitnjene i umjetno
usitnjene.
Prirodno usitnjeni agregati (pijesak i šljunak) se dobivaju iz riječnih korita ili iz ranijih naplavina.
Umjetno usitnjeni kameni materijali dobivaju se u posebnim pogonima drobljenjem odnosno
mljevenjem.
Agregat se u svrhu primijene za izradu slojeva kolničke konstrukcije označava frakcijama.
Frakcija agregata je oznaka za mješavinu kamenih zrna. Frakcija agregata određena je donjom
(d) i gornjom (D) veličinom otvora sita izražena u obliku d/D. Za određivanje veličine frakcija
agregata d/D primjenjuju se sljedeće veličine otvora sita izražene u milimetrima i odabrane iz
osnovnog niza sita i niza oznake 1:
0, 1, 2, 4, 8, 11, 16, 22, 32, 45, 56.
Za ispitivanje granulometrijskog sastava agregata upotrebljavaju se laboratorijska sita sljedećih
otvora izraženo u milimetrima:
- pletena sita 0.063, 0.125, 0.25, 0.5, 1, 2
- bušena sita kvadratnih otvora 4, 5.6, 8, 11.2, 16, 22.4, 31.5, 45, 56, 63.

Agregat mora zadovoljavati propisana geometrijska, fizikalna i kemijska svojstva. Njihova

brojnost i sadržaj ovise o vrsti i položaju sloja u kolničkoj konstrukciji za čiju se izradu
primijenjuju. Tako geometrijska svojstva obuhvaćaju ispitivanja granulometrijskog sastava,
oblika zrna krupnog agregata, udjela sitnih čestica, udjela drobljenih, lomljenih i potpuno
zaobljenih zrna u krupnom agregatu i dr. Fizikalna svojstva su otpornost krupnog agregata na
drobljenje i habanje, otpornost na smrzavanje i odmrzavanje, volumna postojanost uslijed
sušenja, otpornost krupnog agregata u površinskim slojevima na poliranje i abraziju, otpornost
na upijanje vode, prionjivost bitumenskog veziva za mješavine s bitumenskim vezivom i dr.
Kemijska se svojstva odnose na ispitivanje sadržaja organskih primjesa, petrografska svojstva
i dr. .

Agregat za izvedbu nevezanih slojeva i slojeva kolničke konstrukcije vezanih cementom dijeli se
ovisno o veličini zrna agregata na:
- krupni - d ≥ 4 mm i D ≤ 56 mm
frakcije 4/8, 8/16, 16/32, 32/45, 45/56 i kombinacije dvije ili više susjednih frakcija,
- sitni - D ≤ 4 mm
frakcija 0/4
- miješani - d = 0 mm i D ≤ 56 mm
frakcije 0/8, 0/16, 0/32, 0/45, 0/56
Za izradu mehanički zbijenih nosivih slojeva kolničke konstrukcije upotrebljava se prirodno
usitnjeni (nedrobljeni), umjetno usitnjeni (drobljeni) ili miješani (nedrobljeni i drobljeni)
agregat do nominalno najvećeg zrna od 56 mm.

5
Za izradu nosivih slojeva kolničke konstrukcije vezanih cementom upotrebljava se prirodno
usitnjeni (nedrobljeni), umjetno usitnjeni (drobljeni) ili miješani (nedrobljeni i drobljeni)
agregat do nominalno najvećeg zrna od 32 mm.

Za proizvodnju bitumenskih mješavina upotrebljava se sljedeća podjela ovisno o veličini zrna

agregata:
- krupni - d ≥ 2 mm i D ≤ 32 mm
frakcije 2/4, 4/8, 8/11, 11/16, 16/22, 16/32, 22/32 i kombinacije dvije ili više susjednih frakcija,
- sitni - D ≤ 2 mm
frakcija 0/2
- miješani - d = 0 mm i D ≤ 32 mm
frakcije 0/4, 0/8, 0/11, 0/16, 0/22, 0/32
- punilo - d = 0 mm i D  2 mm
frakcije 0/0.063, 0/0.125, 0/2.
Punilo je agregat koji sadrži većinu čestica manjih od 0.063 mm i potpuno prolazi kroz sito
veličine otvora 2 mm. Upotrebljava se za ispunu asfaltnih i katranskih mješavina, a može u
manjoj količini služiti i kao sastavni dio agregata cementnog betona kod pomanjkanja finog
zrna.
Punilo mora imati odgovarajuću gustoću, površina zrnja ne smije biti veća od 140 m2/kg,
ograničen je maksimalni udio štetnih sastojaka i vode te udio šupljina treba biti u skladu s
propisanim zahtjevima.

12.2.2. Industrijski agregat

Industrijski kamen za građenje cesta počeo se upotrebljavati u zemljama odnosno krajevima
bez prirodnog kamena, jer se industrijskom proizvodnjom mogu dobiti posve pravilni oblici
točnih dimenzija, ravnih površina i velike čvrstoće. Od raznih pokušaja održao se klinker,
kocke od šljake, betonske kocke i betonske ploče.
- Klinker
je umjetni kamen pečen od naročito prikladne gline, do sinteriranja. Velike je gustoće i
žilavosti, male sklonosti upijanju vode, postojan je kod smrzavanja. Svojstva su mu velika
čvrstoća na tlak (traži se najmanje 80 MN/m2 na tlak i najmanje 10 MN/m2 na vlak kod
savijanja), velika čvrstoća na udar te otpornost na habanje. Pečenje se vrši na temperaturi od
preko 1200o C. Sinteriranje je opći naziv za pečenje pojedinih minerala do temperature koja
odgovara početku njihovog otapanja. Vapnenac daje svijetle tonove žute do zelenkaste boje, a
željezni oksidi crveno smeđe tonove. Proizvodi se u raznim oblicima (prizme i kocke).
- Drozga
(troska, šljaka) se dobiva kod proizvodnje sirovog željeza u visokim pećima. Tekuća se
drozga prikladnim postupcima ohlađuje. Od tekuće se drozge mogu lijevati kocke ili prizme, a
zrnata drozga dobiva se naglim hlađenjem drozge velikom količinom vode. Kvaliteta drozge
iz visokih peći ovisi o vrsti sirovog željeza koje se proizvodi. Posebna vrsta drozge dobiva se
kod proizvodnje bakra.
Od drozge se mogu proizvoditi kocke i prizme i to tako, da se drozga (većinom ona od
produkcije bakra) lijeva u kalupe i polagano ohlađuje. Dno kalupa pokrije se usitnjenom
drozgom za postizanje potrebne hrapavosti.

6
12.3. VEZNA SREDSTVA
Ranije su se cestovni zastori i podloge izgrađivali bez upotrebe veznog sredstva (zastori od
tučenca, kameni taraci, drveni taraci).
Danas se kod suvremenih cestovnih zastora i podloga upotrebljavaju vezna sredstva i to
uglavnom cement, vapno, bitumen i cestovni katran. Osim za zastor vezno sredstvo se
upotrebljava i u drugim dijelovima konstrukcije gornjeg ustroja kao i za poboljšanje nosivosti
prirodnog materijala podtla i posteljice.
- Cement
Kod građenja cesta upotrebljava se većinom normalno vezujući cement. Brzovezujući i
visokovrijedni cement upotrebljava se u iznimnim slučajevima (na pr. kad se želi cesta što
prije predati prometu). Cement se na većim gradilištima drži u silosima, a inače u zatvorenim
prostorijama u kojima mora biti dobro zaštićen od vlage, propuha i prekomjernog ugrijavanja.
Cement se troši onim redom kojim stiže na gradilište, tj. troše se najprije najstarije pošiljke.
Odmah po dopremi na gradilište mora se pristupiti propisnom ispitivanju cementa i ako se
ustanovi da kvaliteta ne odgovara traženim uvjetima, ne smije se upotrebljavati. Cement se
kao vezno sredstvo primjenjuje kod krutih zastora (cement-beton, cement-makadam), kod
stabilizacije pjeskovito-šljunkovitih materijala, kao i kod drugih radova u cestogradnji
(objekti, uređaji za odvodnju, rubni trakovi itd.).
- Vapno
Vapno se u cestogradnji koristi kao vezno sredstvo za stabilizaciju srednje i visokoplastičnih
glina te zrnatog tla s većim sadržajem gline. U proizvodnji postoje tri osnovne vrste vapna:
živo vapno, hidratizirano vapno i hidrauličko vapno. U načelu za stabiliziaciju se mogu
koristiti sve vrste vapna. S povećanjem vlažnosti kod glinovitih tala naglo pada nosivost, pa je
takav materijal nepovoljan u bilo kojem dijelu trupa ceste. Postupkom stabilizacije takvi
materijali mnogo su manje osjetljivi (obzirom na nosivost) na sadržaj vode.
- Bitumen
Bitumeni su tamne, polučvrste do čvrste, topive, visokomolekularne smjese ugljikovodika
potpuno rastvorljivi u ugljičnom disulfidu (CS2), koji se u prirodi nalaze kao sastavni dio
prirodnog asfalta ili se dobivaju preradom nafte i njezinih derivata.
Bitumen za građenje cesta dobiva se frakcionom destilacijom nafte, tj. destilacijom kod koje
se sastavni dijelovi odjeljuju bez kemijskih promjena. Destilati nafte nemaju značenja za
gradnju cesta, već se koriste ostaci destilacije čija kvaliteta ovisi o svrsi destilacije - ako se u
prvom redu radi o dobivanju destilata, svojstva ostataka često se znatno pogoršavaju. Sirove
nafte imaju različite sastave. Lake nafte sadrže mnogo benzina, a teške nafte sadrže mali
postotak lakih destilata. Dobivanje bitumena varira prema tome od 10 do 70 %. Prerada nafte
u bitumen je u principu jednostavna. Destilacijom, tj. isparivanjem i nakon toga
kondenziranjem, odjeljuju se benzin, petrolej, plinsko ulje i maziva ulja, a bitumen se dobiva
kao ostatak destilacije. Destilacija nafte se provodi u posebnim uređajima u dva stupnja. Kod
prvog se stupnja pod atmosferskim pritiskom destilira benzin, petrolej i plinsko ulje. Kod
drugog se radi sa smanjenim tlakom (prolazom kroz vakum kolonu), da se temperatura
destilacije održi niskom i da se štedi ulje. Ovim se postupkom odvajaju razna maziva ulja.
Ostatak je bitumen, čija tvrdoća ovisi o količini teških destilata koji su za vrijeme destilacije
odvojeni. Na taj način se dobivaju meke do srednje tvrde vrste destiliranog bitumena, s
točkom razmekšanja od 35 - 78 oC.

7
Bitumen se upotrebljava kao vezno sredstvo u zagrijanom stanju. Za potrebe cestogradnje
bitumen se za kolnike prema normi HRN EN 12591 temeljem tvrdoće bitumena (penetracija
tj. dubina prodiranja igle u uzorak kod 25oC) dijeli na tvrdi cestograđevni bitumen tipa 10/20 i
15/25 te ostale tipove cestograđevnog bitumen 20/30, 35/50, 50/70, 70/100 i 160/220. U
oznaci je sadržana najniža i najviša vrijednost prodiranja igle u uzorak u desetinkama
milimetara.
Za ocjenjivanje svojstava bitumena primijenjuju se vrste i metode ispitivanja koje su određene
standardima, HRN EN 12591 za cestograđevni bitumen te HRN EN 13924 za tvrdi
cestograđevni bitumen. Ispituju se: penetracija, točka razmekšanja, točka loma po Frassu,
indeks penetracije, dinamička i kinematička viskoznost, gustoća, točka paljenja, topljivost,
promjena mase, zadržana penetracija, porast točke razmekšanja, točka razmekšanja nakon
otvrdnjavanja itd.
Cestograđevni bitumen se upotrebljava za proizvodnju bitumenskih mješavina od
asfaltbetona, asfaltbetona za vrlo tanke slojeve, splitmastiksasfalta i poroznog asfalta
namijenjenih za izradu nosivih, veznih, habajućih i nosivo-habajućih asfaltnih slojeva te za
proizvodnju bitumenskih mješavina od lijevanog asfalta za izradu habajućih slojeva.
Tvrdi cestograđevni bitumen se upotrebljava u proizvodnji bitumenskih mješavina od
asfaltbetona visokog modula krtosti za izradu nosivih i veznih asfaltnih slojeva te bitumenskih
mješavina od lijevanog asfalta za izradu habajućih slojeva za posebne namjene.
- Polimerom modificirani bitumen
Polimerom modificirani bitumen je homogena smjesa cestograđevnog bitumen i polimera
(elastomera, plastomera). Proizvodi se u rafinerijama ili posebnim industrijskim ili
poluindustrijskim pogonima, samostalnim ili pridruženim asfaltnim postrojenjima u asfaltnim
bazama.
Polimerom modificirani bitumen upotrebljava se kao vezivo u cestogradnji, u asfaltnim
mješavinama koje su dio kolničkih konstrukcija izloženih svakodnevnim teškim uvjetima
eksploatacije (velike promjene temperature u asfaltnim slojevima, teško i frekventno
prometno opterećenje).
Svrha oplemenjivanja polimerima je poboljšanje reoloških svojstava bitumena, čime se
povećava otpornost asfaltnih slojeva na trajnu deformaciju (pojavu kolotraženja) pri visokim
temperaturama i otpornost na pojavu pukotina uslijed niskih temperatura i zamora materijala.
Poboljšanje se postiže povećanjem elastične komponente bitumena čime se smanjuje viskozna
komponenta i povećava fleksibilnost asfaltnog sloja ili povećanjem krutosti bitumena čime se
reducira ukupni viskoelastični odziv asfaltnog sloja.
Oplemenjivanjem polimerima poboljšavaju se svojstva bitumena: trajnost, otpornost na trajne
deformacije, otpornost na pojavu pukotina, kohezija, elastičnost te je manja osjetljivost na
temperaturne promjene.
Polimerom modificirani bitumen se upotrebljava za proizvodnju bitumenskih mješavina od
asfaltbetona, asfaltbetona za vrlo tanke slojeve, splitmastiksasfalta, lijevanog asfalta i
poroznog asfalta namijenjenih za izradu nosivih, veznih i habajućih asfaltnih slojeva te za
izradu zaštitnih slojeva hidroizolacije na cestovnim objektima.
Vrste polimerom modificiranog bitumena (modificiran elastomerom 10/40-65 e, 25/55-55 e,
45/80-55 e, 45/80-65 e, 40/100-65 e 90/150-45 e i modificiran plastomerom 10/40-65 p,
25/55-55 p, 45/80-55 p, 45/80-65 p) te svojstva i potrebna ispitivanja propisana su normom
HRN EN 14023. Oznaka tipa sadrži podatak o najnižoj i najvišoj vrijednosti penetracije, točki
razmekšanja te dodatku (elastomer ili plastomer).

8
- Razrijeđeni i omekšani bitumen
Razrijeđeni bitumen je smjesa bitumena (nemodificiranog ili modificiranog polimerom) i
hlapivog ulja mineralnog porijekla.
Omekšani bitumen je smjesa bitumen (nemodificiranog ili modificiranog polimerom) i
nehlapivog ulja mineralnog ili biljnog porijekla.
Razrijeđeni i omekšani bitumen upotrebljava se za izradu površinske obrade.
Udio sredstava za razrjeđivanje i brzina njihovog ishlapljivanja su različiti. Ishlapljivanje
ovisi o vrsti sredstava za razrjeđivanje te vrsti i načinu uskladištenja.
Razrijeđeni su bitumeni kod normalne temperature tekući. Prednost im je da ih ne treba
zagrijavati ili se zagrijavaju do temperature od 90oC.
Norma HRN EN 15322 definira ispitivanja svojstava razrijeđenog i omekšanog bitumen
ovisno o tipu (npr. Fm 2 B 0, Fm 3 B 0, Fm 4 B 0, Fm 2 BP 0, Fm 3 BP 0 i Fm 4 BP 0).
Oznaka sadrži podatak o dodatku bitumenu (Fm za one razrijeđene ili omekšane uljem
mineralnog porijekla, Fv omekšane uljem biljnog porijekla), viskoznosti (razred 2, 3 ili 4),
vrsti upotrebljenog bitumena (B - cestograđevni bitumen, BP - polimerom modificirani
bitumen) te zahtjevi vezani na dodatke bitumenu.
- Bitumenske emulzije
Za obradu kamena na hladan način upotrebljavaju se emulzije.
Emulzija je najfinije razdjeljenje jedne tekuće tvari u drugoj, u kojoj nije topiva. Razdjeljenju
pogoduje treća tvar, koja je u drugoj topiva. Kod bitumenske emulzije prve dvije tvari su
bitumen i voda. Bitumen je u vodi fino razdijeljen u čestice od 1/10 do 10 mikrona. Da se
ovakva smjesa može prirediti i održati, potreban je emulgator, čija je zadaća da spriječi
međusobno spajanje fino razdijeljenih čestica bitumena u vodi i da omogući bolju prionljivost
bitumena za kameni agregat. Kao emulgatori upotrebljavaju se razne organske i anorganske
tvari (masti, ulja, sapuni, oksidi, silikati, sulfati, fosfati).
Bitumen i voda se kod emulgiranja zagrijavaju na temperaturu do 100oC. Za emulgiranje je
prikladan bitumen s niskom točkom omekšanja. Bitumenska emulzija se priprema tako, da se
zagrijani bitumen miješa s ugrijanom vodom kojoj je dodan emulgator. Vrsta i količina
emulgatora je od velikog značenja za stabilnost emulzije, tj. za brzinu raspadanja nakon
obrade kamenog agregata.
Proizvodi se u posebnim industrijskim ili poluindustrijskim pogonima samostalnim ili
pridruženim asfaltnim postrojenjima u asfaltnim bazama.
Djelovanje emulzije kao veznog sredstva kod građenja cesta sastoji se u tome da se emulzija
kod dodira s kamenom raspada, tj. bitumen se odvaja iz mehaničkog spoja s vodom. Voda
isparava a bitumen se hvata u tankom sloju oko zrna kamena i veže ih međusobno.
Napredovanje procesa vidljivo je po promjeni boje - prevlaka emulzije najprije je smeđa, kod
raspadanja postaje tamnija i konačno crna.
Prednosti emulzije sastoje se u tome da se obrada kamena vrši bez zagrijavanja, da je moguć
rad s vlažnim kamenom i kod vlažnog vremena i da emulzija dobro obavija kamen uslijed
toga što je vrlo rijetka. Iako su bitumenske emulzije i kod niskih temperatura dovoljno tekuće,
može kod vanjske temperature oko 0oC biti korisno zagrijavanje emulzije na 30o do 40oC.
Bitumenske emulzije namijenjene su:
- povezivanju asfaltnih slojeva međusobno i s nosivim slojem podloge,
- izradi površinskih obrada,
- izradi tankoslojnih hladnih asfaltnih prevlaka
pri izradi asfaltnih slojeva cesta i drugih prometnih površina.

9
Za povezivanju asfaltnih slojeva upotrebljavaju se nemodificirane kationske bitumenske
emulzije, nemodificirane kationske bitumenske emulzije s dodatkom ulja i polimerom
modificirane kationske bitumenske emulzije. Za izradu površinskih obrada koriste se
nemodificirane i polimerom modificirane kationske bitumenske emulzije. Za izradu
tankoslojnih hladnih asfaltnih prevlaka može se upotrijebiti samo polimerom modificirana
kationska bitumenska emulzija.
Tipovi emulzija i njihova svojstva propisana su normom HRN EN 13808 ovisno o namjeni.
Oznaka tipa sadrži oznaku C koja označava bitumensku emulziju te druge oznake koje
opisuju udio bitumenskog veziva u emulziji, vrstu veziva (cestograđevni bitumen s dodatcima
ili bez te polimerom modificirani bitumen s dodacima ili bez) te stupanj stabilnosti emulzije
(od 1 do 7).
- Katran
Katrani su tamni (tamnosmeđi do crni), homogeni i većinom viskozni destilati, koji se
dobivaju suhom destilacijom raznih organskih tvari (drva, smeđeg ugljena, kamenog ugljena)
u plinarama i koksarama. Prema kakvoći, zagrijavanju i obliku posuda za destilaciju dobivaju
se različiti katrani. Za tamne zastore dolazi u obzir katran koji se dobiva iz kamenog ugljena.
Destilacijom se, uz glavni produkt plin i koks, kod ohlađivanja s ostalim tekućim tvarima
odvaja i katran. Svojstva katrana razlikuju se prema kvaliteti ugljena koji se prerađuje, načinu
proizvodnje (plinare ili koksare) i stupnju zagrijavanja. Kod nas je primjena katrana kao
veznog sredstva u cestogradnji zapostavljena.

10
14. KOLNIČKE KONSTRUKCIJE

14.1. OPĆE ZNAČAJKE

Temeljno tlo odnosno donji ustroj ceste u većini slučajeva nije u stanju izravno preuzeti
prometno opterećenje. Prijenos opterećenja s vozne površine na posteljicu omogućava kolnička
konstrukcija, koja mora udovoljiti sljedećim zahtjevima:
- treba prenijeti sva statička i dinamička prometna opterećenja na donji ustroj bez štetnih
deformacija posteljice;
- završni sloj kolničke konstrukcije (zastora) mora biti ravan, otporan na trošenje,
vodonepropusan a površina zastora mora pod prometom ostati hrapava;
- zadržati traženu kvalitetu za predviđena opterećenja u planiranom razdoblju, bez trajnih
deformacija i pukotina;
- geometrijski oblici gornje površine kolnika moraju osigurati i učinkovitu poprečnu i
uzdužnu odvodnju vozne površine;
- materijal, boja i obrada gornje površine zastora moraju biti podesni za izradu što trajnije
horizontalne signalizacije.

Slika 14.1. Kolnička konstrukcija

Završni slojevi gornjeg ustroja čine zastor. Zastor se izrađuje u dva ili više slojeva, od kojih je
površinski sloj habajući a donji slojevi vezni (binder).
Podloga (nosivi slojevi) prenaša statička i dinamička prometna opterećenja na donji ustroj
odnosno temeljno tlo. Obzirom da se naprezanja po dubini smanjuju, donji nosivi sloj može biti
izrađen i od materijala s blažim kriterijima obzirom na kvalitetu i način ugradbe. Ukoliko se
donji nosivi sloj ugrađuje kao zaštitni sloj protiv smrzavanja naziva se tamponski sloj.
Gornji nosivi sloj izrađuje se od kvalitetnijih materijala često uz primjenu veznog sredstva.
Prema konstruktivnim svojstvima kolničke konstrukcije se dijele na:
- savitljive (fleksibilne) konstrukcije
- krute konstrukcije.

11
Savitljive konstrukcije su svi asfaltni i katranski zastori izgrađeni na podlozi od nevezanog
kamenog materijala. U gornjem nosivom sloju mogu se primijeniti i slojevi kamenog materijala s
tamnim veznim sredstvima. U ovu grupu spadaju i svi zastori od raznih vrsta kocaka, ukoliko
nisu na betonskoj podlozi. Osobina fleksibilne kolničke konstrukcije je da može preuzeti vrlo
mala vlačna naprezanja. Manje elastične i trajne deformacije donjeg ustroja ili pojedinih slojeva
kolnička konstrukcija podnosi bez oštećenja.
Krute konstrukcije su cement-betonski kolnici, odnosno svi ostali zastori izvedeni na podlozi od
cement-betona. Ova vrsta zastora može preuzeti i ograničena vlačna naprezanja (do 7 MN/m2), a
opterećenje se prenosi na mnogo veću površinu podloge odnosno posteljice.
Određivanje ukupne debljine kolničke konstrukcije, debljine i rasporeda pojedinih slojeva, te
kriterija za ugradbu i kontrolu ugradbe, naziva se dimenzioniranje kolničke konstrukcije. U
posljednje vrijeme razvilo se više empirijskih i teorijskih metoda za dimenzioniranje kolnika,
koje su dopunjene kontrolnim ispitivanjima naprezanja u pojedinim slojevima, kao i ispitivanjem
sigurnosti od smrzavanja.
Za pravilno određivanje dimenzija kolničke konstrukcije posebno je važno ustanoviti sve faktore
koji djeluju na konstrukciju za vrijeme najnepovoljnijeg opterećenja pod najnepovoljnijim
uvjetima, kao što su:
- gustoća i struktura prometa,
- osnovinski pritisci,
- nosivost donjeg ustroja,
- klimatski uvjeti,
- hidrološki uvjeti,
- dubina smrzavanja.

14.2. POSTELJICA (PLANUM)

Planum ili posteljica gornja je površina donjeg ustroja. Na planum se prenose stalna i pokretna
opterećenja preko gornjeg ustroja (kolnička konstrukcija). Zbog toga planum mora imati
dovoljnu nosivost. Nosivosti planuma u usjeku ili na nasipu određuju se na jedan od ovih načina:
- mjerenjem indeksa nosivosti “CBR” (u %)
- mjerenjem modula reakcije “k” (u MN/m3)
- mjerenjem postignute zbijenosti “sz” po Proctoru (u %)
- mjerenjem modula stišljivosti “Ms” ili modula deformacije “Ev” (u MN/m2)
- mjerenje defleksija deflektometrom (mm).

Slika 14.2. Posteljica (planum)

12
Tehnika mjerenja obrađena je u standardima.
Radi osiguranja poprečne odvodnje u vezanim tlima površina planuma mora imati poprečni
nagib od najmanje 4 % (iznimno 3 %) (sl. 14.2.).
Poprečni nagib posteljice kod nevezanog ili kamenitog tla jednak je nagibu kolnika.
Ravnost planuma kod zemljanih materijala mora biti ± 3 cm, a kod kamenih materijala ± 5 cm.
Ravnost se mjeri ravnom letvom dužine 3 m na razmacima od najviše 100 m,.
Kod vezanog tla, radi opasnosti od miješanja materijala iz podloge s podtlom, spriječavanja
utiskivanja zrna u posteljicu i osiguranja poprečne odvodnje, na planum se nanosi sloj čistoće od
pijeska debljine najmanje 5 cm ili sloj geotekstila.

14.3. PODLOGE CESTOVNIH ZASTORA

Podloga je onaj dio učvršćenja na koji se polaže zastor. Svrha je podloge, da statičko i dinamičko
djelovanje prometnog opterećenja prenese na zemljani trup i tako razdijeli, da ne bude
prekoračena nosivost zemljanog trupa. Za trajnost zastora stabilnost podloge je od velikog
značenja.
Prema prometnom opterećenju, geomehaničkim značajkama tla, ekonomičnosti i raspoloživom
građevnom materijalu odabire se vrsta i debljina podloge.
Vrste podloga su:
- podloge od lomljenog kamena
- podloge od šljunka
- podloge od valjanog drobljenca
- podloge od uvibriranog drobljenca
- podloge od drobljenog materijala postepene granulacije
- podloge od šljunka obrađenog bitumenom
- podloge od cementnog betona
- podloge od stabiliziranog tla
- ostale podloge.

14.3.1. Podloga od lomljenog kamena

Ovo je jedna od najstarijih vrsta podloge. Debljina joj je 20 do 25 cm, iznimno 15 cm. Za
podlogu se upotrebljava lomljeni kamen, piramidalnog ili klinastog oblika, s jednom ravnom
površinom. Ova površina ima širinu 10 do 15 cm, a duljinu 15 do 30 cm (sl. 14.3.).

Slika 14.3. Podloga od lomljenog kamena

Ugradba se vrši tako, da se pojedino kamenje polaže rukom šiljkom prema gore, kod čega je
dulja strana ležajne plohe okomita na os kolnika. Pojedino kamenje mora čvrsto ležati na
13
planumu bez šupljina (da se planum ne vidi). Kamenje se ne smije prislanjati jedno na drugo, niti
se smije slagati jedan kamen na drugi.
Obzirom da kamenje nema jednaku visinu, batom se odbijaju šiljci s točnosti ±2 cm obzirom na
predviđenu visinu podloge. Šupljine između kamenja zaglavljuju se odbijenim komadima i
ispunjavaju sitnijim materijalom (kamena sitnež – drobljeni kameni materijal veličine zrna
2/31.5 mm, pijesak sa šljunkom) i zatim se podloga uvalja. Valja se od rubova prema sredini
kolnika, a u krivinama od unutarnjeg ruba krivine prema vanjskom.
Nakon što je lomljeni kamen uvaljan, stavlja se sloj drobljenca (drobljeni kameni materijal
veličine zrna 31.5/63 mm) debljine 6 do 8 cm i uvalja (uz škropljenje vodom), a šupljine u sloju
drobljenca se ispunjuju kamenom sitneži uz valjanje i škropljenje vodom. Ako na ovako
izvedenu podlogu dolazi zastor (tamni zastor, mala kocka) treba šupljine u sloju drobljenca
posve zatvoriti pijeskom (veličina zrna 0/4 mm), uz polijevanje i valjanje.
Kod ove podloge, uslijed toga što je kamenje međusobno upeto, opterećenje kotača prenosi se na
veću površinu posteljice.
Ispod podloge treba ugraditi sloj čistoće (bar 5 cm), naročito kod koherentnog tla. Ako posteljica
nije dovoljno nosiva, doći će do deformiranja podloge, a uslijed toga i do šteta na zastoru. Veliki
nedostatak ove podloge je što se može izrađivati samo ručno, pa se podloga od lomljenog
kamena danas više ne primjenjuje.

14.3.2. Podloga od šljunka

Ova se podloga izvodi u jednom ili više slojeva od šljunka (prirodno usitnjeni kameni materijal
veličine zrna 2/63 mm) s pijeskom (veličina zrna 0/4 mm). Veličina zrna je 0/63 mm i to po
krivulji prosijavanja. Ograničen je sadržaj čestica s promjerom manjim od 0.02 mm (glina).
Podloga se može izvesti u raznim kombinacijama (sl. 14.4.):
a) ukupna debljina od šljunka s pijeskom
b) donji sloj od šljunka s pijeskom ili od kamene sitneži s pijeskom, a gornji sloj od
drobljenca
c) donji sloj od šljunka s pijeskom, a gornji sloj od istog materijala stabiliziranog cementom
d) donji sloj od šljunka s pijeskom, a gornji sloj od šljunka uz upotrebu tamnog veznog
sredstva.

Slika 14.4. Podloge od šljunka

Debljina podloge je najmanje 25 cm, za srednje težak promet 35 cm, a kod teškog i vrlo teškog
prometa i preko 50 cm. Kod teškog i vrlo teškog prometa najgornji sloj mora biti uz upotrebu
veznog sredstva (cementa ili bitumen).

14
Zbijanje se vrši vibracionim pločama, vibracionim valjcima i valjcima s gumenim kotačima, uz
optimalnu vlažnost materijala. Površina se zbije i izravna valjkom glatkih kotača.

14.3.3. Podloga od valjanog drobljenca

Podloga od drobljenca sastoji se od jednog ili više slojeva, koji se valjaju svaki zasebno, a
šupljine se uz škropljenje vodom i valjanje ispunjuju kamenom sitenži, smjesom kamene sitneži i
drobljenog pijeska ili pijeskom 0/4 mm.
Koristi se drobljenac veličine zrna 31/45 mm ili 45/63 mm.
Debljina ove podloge je najmanje 15 cm, za srednje težak promet 20 cm, za težak promet 25 cm,
a za vrlo težak promet 30 cm.
U posljednjem slučaju mora se izvesti završni sloj uz upotrebu tamnog veznog sredstva.
Ova se podloga može graditi na više načina:
- u cijeloj debljini od drobljenca,
- donji nosivi sloj od drobljenca sa završnim slojem od bitumeniziranog materijala,
- donji nosivi sloj od smjese kamene sitneži i drobljenog pijeska a gornji od drobljenca.
Za bitumenizirane nosive slojeve mogu se upotrijebiti: pjeskoviti šljunak, mješavine pjeskovitog
šljunka i drobljenog kamena i drobljeni kameni materijal.
Zbijanje se vrši statičkim i vibracionim valjcima.

14.3.4. Podloga od uvibriranog drobljenca

Kako se podloga od lomljenog kamena i podloga od valjanog drobljenca ne mogu izrađivati
potpuno mehanizirano i jer taj način izvedbe nije ekonomičan, izgrađuje se podloga od
uvibriranog drobljenca, tj. od drobljenca koji se zbija valjcima i strojevima za vibriranje, a
šupljine su mu ispunjene kamenom sitneži, drobljenim pijeskom ili smjesom kamene sitneži i
drobljenog pijeska.
Valjanjem, vibriranjem i ispunjavanjem šupljina već se kod ugradbe postiže najbolja gustoća
kamenog zrna i tako nema naknadnog zbijanja pod prometom.
Debljina ove podloge je 15 cm za lagani promet, 20 cm za srednje težak promet i 25 cm za težak
i vrlo težak promet.
Veličina drobljenca uzima se 31/45 mm ili 45/63 mm, a za ispunu se uzima materijal s najvećim
zrnom od 1/6 srednje veličine drobljenca.
Na planum se nanese i uvalja sloj čistoće debljine 2 do 3 cm od materijala za ispunu ili od
kamene sitneži.
Drobljenac se nanosi strojem i valja srednje teškim valjkom, a zatim se zbije u tri do četiri hoda
vibratorom s više ploča, dovoljno teškim vibratorom s jednom pločom ili vibracionim valjkom.
Ispuna se nanaša i uvibrira postepeno (kod suhog materijala svaki put 1/3 predviđene ispune, kod
vlažnog materijala i vlažnog vremena svaki put 1/6 ukupne količine).
Konačno se podloga prevalja statičkim valjkom. I kod ove vrste podloge preporuča se završni
sloj izvesti uz upotrebu tamnog veznog sredstva.

15
14.3.5. Podloga od drobljenog materijala postepene granulacije (mineralni beton)
Ova se vrsta podloge izvodi od postepeno granuliranog drobljenog materijala, tj. pomoću
krivulje prosijavanja postiže se minimum šupljina u materijalu.
Orijentaciono sastav je sljedeći:
- drobljeni pijesak 15 %
- kamena sitnež 4/11.2 mm 10 %
- kamena sitnež > 11.2 mm 15 %
- drobljenac 31.5/45 mm 30 %
- drobljenac > 45 mm 30 %.
Zrna manjeg od 0.06 mm smije biti najviše 3 %.
Uz ispravno odabranu debljinu ova podloga je prikladna za svako prometno opterećenje.
Obzirom na prometno opterećenje preporučuju se sljedeće debljine podloge:
- za ceste s lakim prometom 15 cm
- za ceste sa srednje teškim prometom 20 cm
- za ceste s teškim i vrlo teškim prometom 25 cm.
Kod teškog i vrlo teškog prometa treba ugraditi nosivi bitumenizirani sloj, kako bi se uštedilo na
debljini zastora.

14.3.6. Podloga od šljunka obrađenog bitumenom

Podloga se izvodi od granuliranog materijala i bitumena i ugrađuje na vruć način.
Mješavine mogu biti:
- krupnozrnate 0/63 mm najmanje debljine 18 cm
- krupnozrnate 0/45 mm najmanje debljine 12 cm
- srednjezrnate najmanje debljine 10 cm
- sitnozrnate najmanje debljine 10 cm.

14.3.7. Podloga od cementnog betona

Ova vrsta podloge služi uglavnom za kolnike i pješačke putove gradskih prometnica i zatvorene
prometne površine (dvorišta, prometne površine industrijskih zona i sl.).
Debljina je podloge 10 cm za pješačke putove, a za kolnike prema prometnom opterećenju 15,
20, 25 i 30 cm. Za podlogu se upotrebljava beton klase C 16/20.
Kao agregat upotrebljava se zrno do 63 mm sastavljen prema odgovarajućim krivuljama
prosijavanja.
Beton za podlogu mora biti zemljasto vlažan i nakon ugradbe i zbijanja imati zatvorenu
strukturu.
Ugradnja se vrši u čvrstoj oplati ili nakon prethodne ugradnje rubnjaka ili rubnih trakova.
Kod podloge za tarace (na pr. mala kocka) gornja se površina samo izravna na odgovarajući
profil a za tamne zastore gornju površinu treba ohrapaviti. To se može postići utiskivanjem
žljebova u svjež beton, prijelazom grabljama preko svježeg betona ili utiskivanjem grube
kamene sitneži u svježi beton. Kod podloge za tanje tamne zastore treba površinu betona nakon
otvrdnuća i prije nanošenja zastora preštrcati tamnim veznim sredstvom radi bolje veze između
zastora i podloge.

16
Da se omogući stezanje i rastezanje betona, izrađuju se razdjelnice. Uzdužna razdjelnica se
izvodi kod širine kolnika od 5.0 m i više. Poprečne razdjelnice se kod tamnih zastora izvode na
razmaku 6 do 12 m, a kod taraca na 25 do 30 m. Na mjestu sastavka ugrađuje se daska, koja se
prije ugradnje drži najmanje 24 sata u vodi. Debljina daske je kod podloga za tamne zastore 10
mm, a kod podloge za tarace 15 do 18 mm. Razdjelnica se može izvesti i od dviju bitumenskih
ljepenki premazanih bitumenom. Nakon ugradnje treba betonsku podlogu zaštititi od sunca,
vjetra ili kiše 8 do 10 sati, pokrivanjem (zaštitni krovovi, hasure, premazi i sl.), zatim 5 dana
treba podlogu držati vlažnom (pokrivanje vlažnim pijeskom, vlažnim hasurama), a nadalje se
podloga povremeno škropi vodom. Zastor se u pravilu može polagati tri tjedna nakon ugradnje
podloge, a za tamne zastore podloga mora biti posve suha.

14.3.8. Podloga od stabiliziranog tla

Pod pojmom stabilizacija tla podrazumijevaju se mjere poboljšanja svojstava tla s primarnim
ciljem povećanja nosivosti. Može se primjenjivati u raznim fazama izgradnje cestovnog tijela i
primjereno specifičnim okolnostima, obzirom na mogućnosti građenja i prometne potrebe:
- povećanje nosivosti zatečenog slabo nosivog sraslog tla, kao podloge za izradu kolničke
konstrukcije (posteljice) u usjeku ili za izradu nasipa;
- izrada podloge kolničke konstrukcije u područjima koja oskudijevaju pogodnim
kamenim agregatom;
- stabilizacija pojedinih slojeva podloge u cilju smanjenja ukupne debljine kolničke
konstrukcije;
- izrada kolničke konstrukcije (zastora) u područjima gdje nema kamenog materijala a
prometno opterećenje je lagano;
- izrada kolničke konstrukcije šumskih i poljoprivrednih cesta.
Primjenjuje se nekoliko načina izvedbe:
- mehanička stabilizacija (bez veznog sredstva)
- stabilizacija cementom
- stabilizacija bitumenom
- stabilizacija vapnom.

Mehanička stabilizacija
Mehaničkom (granularnom) stabilizacijom poboljšavaju se loša svojstva određene vrste tla
dodavanjem druge vrste tla i međusobnim miješanjem, čime se ostvaruje optimalizacija
granulometrijskog sastava i povećanje unutarnjeg trenja između čestica materijala, što ima za
posljedicu povećanje nosivosti. Na primjer, loše granulirani krupnozrnati matrijali (šljunci i
pijesci) u suhom su stanju slabo nosivi, što se uspješno rješava dodavanjem koherentnog
sitnozrnatog materijala, dok se izrazito loše karakteristike vlažnih koherentnih materijala (gline,
ilovače) znatno poboljšavaju dodatkom pjeskovitog i šljunkovitog materijala.
Odluku o izradi podloge mehaničkom stabilizacijom i načinu (tehnologiji) izvedbe moguće je
donijeti samo na temelju odgovarajućih geomehaničkih ispitivanja materijala i mješavine. Za
vrijeme izvedbe treba vršiti stalnu kontrolu materijala. Učinkovito mješanje i zbijanje materijala
traži održavanje optimalne vlažnosti tla i jaku mehanizaciju. U jednom radnom hodu moguće je
ugraditi sloj debljine do 25 cm.
Podloga se na ovaj način izrađuje prema stvarnim prilikama na dva načina:
- neodgovarajućem materijalu na mjestu građenja dodaje se odgovarajući materijal koji se
dovozi;

17
 - odgovarajuća mješavina priređuje se u blizini nalazišta materijala te se dovozi na
gradilište i ugrađuje.
Stabilizacija tla cementom
Ovo je podloga koja se dobiva miješanjem nekoherentnog, nevezanog, krupnozrnatog tla i
cementa s dodatkom vode te zbijanjem mješavine, tako da se dobiva proizvod sličan cementnom
betonu. Obzirom na to da se upotrebljava manja količina cementa nego kod cementnog betona,
kod ove stabilizacije zrna tla nisu u potpunosti obavijena cementnom žbukom.
Za ekonomičan način građenja treba materijal imati odgovarajuću liniju prosijavanja, s
dozvoljenim manjim postotkom gline (6 do 8 %). Dodatak cementa ovisi o granulometrijskom
sastavu tla i iznosi oko 90 do 210 kg/m3. Uobičajena debljina sloja je 15 do 22 cm. Za izvedbu je
potrebna jaka mehanizacija.
Stabilizacija tla bitumenom
Tlo učvršćno bitumenom, je zbijena mješavina tla i bitumena. Za učrvršćenje bitumenom u
prvom redu dolaze u obzir one vrste tla, koje kod gubitaka vlage gube stabilnost. To su
pjeskovite i šljunkovite vrste tla, kod kojih bitumen (ili katran) služi kao vezivo. Tlo s velikim
sadržajem finih frakcija ne dolazi u obzir za ovu vrstu učvršćenja.
I kod ove se stabilizacije traži temeljito ispitivanje materijala. Dodatak bitumena je maseni udio
od 6 do 10 % ovisno o vrsti tla. Debljina slojeva je 12 do 15 cm. Izvedba traži jaku mehanizaciju.
Stabilizacija tla vapnom
Postupak se sastoji u miješanju tla s vapnom i zbijanju mješavine kod najpovoljnijeg sadržaja
vode, a primjenjuje se kod koherentnih visokoplastičnih materijala. Djelovanje vapna sastoji se u
tome, što vapno mijenja strukturu tla na način da dolazi do razdvajanja čestica, kod čega se
koherentne frakcije zgrudaju u konglomerate postojane u vodi. Postiže se sniženje granica
plastičnosti, smanjivanje kapilarnosti, manje je bubrenje tla zasićenog vodom, manje je
skupljanje i veća otpornost protiv smrzavanja a ovako zbijeno tlo postaje postojano i na
atmosferske utjecaje.
Za upotrebu su pogodne sve vrste građevinskog vapna (mlijeko, prah, hidratizirano vapno).
Količina masenenog udjela vapna je 3 do 7 %. Debljina slojeva iznosi 12 do 18 cm za
poboljšanu posteljicu, a 12 do 20 cm za podlogu i samostalne zastore. Za izvedbu je potrebna
mehanizacija.

14.3.9. Ostale podloge

Za podlogu se može upotrijebiti i topionička drozga. Podloga se izvodi na sličan način kao i
podloga od prirodnog kamena (usitnjena drozga u obliku lomljenog kamena, drobljenca, sitneži i
pijeska).
Stari tarac od male kocke može također poslužiti kao podloga za tamne zastore. Prethodno treba
urediti površinu i zaliti reške.
Postojeći zastori od drobljenca, ukoliko su izvedeni na dobroj podlozi, mogu služiti kao podloga
za druge vrste zastora. Prije nanašanja novog zastora treba profil starog zastora od drobljenca
prilagoditi profilu novog zastora i popraviti evenutalno oštećena mjesta.
Stari zastori od cementnog betona mogu također služiti kao podloga za tamne zastore.

18
14.4. CESTOVNI ZASTORI
Cestovni zastor je gornji završni dio kolničke konstrukcije. Zastor izravno preuzima opterećenje
od prometa i prenosi ga na donje nosive slojeve konstrukcije (međuslojevi, podloga, tamponski
sloj).
Na izbor vrste zastora utječu razne okolnosti. Sama trasa utječe na izbor sastava obzirom na
krivine, uzdužni profil i položaj ceste u terenu: oštre krivine i veći uzdužni nagib traže hrapav
zastor, a takav je zastor potreban i ondje gdje se očekuje jače kočenje vozila (u usjecima, potezi
kroz šumu, konveksno zaobljena niveleta s malim polumjerom zaobljenja, zaokretnice i dr.).
Klimatske prilike također utječu na izbor zastora. Tamni su zastori osjetljivi na vlagu i velike
temperaturne promjene (kod visokih temperatura mogu postati plastični i promet ih oštećuje, a
kod niskih temperatura mogu postati krti i pucaju). Tarac od kocaka (naročito sa zalivenim
spojnicama) najmanje je osjetljiv na klimatske prilike.
I vrsta tla na kojem je cesta položena ima utjecaj na zastor. Iako se traži da zemljani trup i
podloga moraju biti nepopustljivi, može u zemljanom trupu doći do promjena, koje mogu
izazvati promjene na podlozi i zastoru. Tamni, fleksibilni zastori slijede manje deformacije
podloge i zemljanog trupa. Zastor od cementnog betona, koji je pogodan i za tlo manje nosivosti,
jer povoljnije raspodjeljuje opterećenje, može kod promjena u zemljanom trupu dobiti pukotine
ili može doći do promjene položaja ploča.
Na izbor zastora utječu i okolnosti nastajanja šteta od smrzavanja (dubina smrzavanja, vrijednosti
i trajanje niskih temperatura).
Izbor zastora ovisi o mogućnostima dobave pojedinih vrsta građevnih materijala, raspoloživoj
mehanizaciji i sl.
Najveći utjecaj na izbor zastora ima prometno opterećenje (količina, struktura, osovinski
pritisci). Obzirom na težinu prometa kojem su namijenjeni zastori se dijele na one za vrlo težak,
težak, srednji i laki promet.
Prema materijalu od kojih se izrađuju zastori se mogu podijeliti ovako:

a. zastori od nevezanog - zastori od drobljenca

kamenog agregata - zastor od šljunka

b. zastori od taraca - zastor od malih kocaka

- zastor od velikih kocaka
- poligonalni tarac (kaldrma)
- zastor od lomljenog kamena u
betonu (konkrelit)
- zastori od montažnih elemenata

c. cementni zastori - zastor od cementnog betona

- zastor od cementnog makadama

d. tamni zastori - zastor od nabijenog asfalta

- zastori od asfaltnih makadama
- zastori od asfaltbetona
- zastori od asfaltbetona za vrlo tanke
slojeve
- zastori od splitmastiksasfalta
- zastori od lijevanih asfalta
19
 - zastori od poroznog asfalta
- tankoslojne asfaltne prevlake izrađene
hladnim postupkom
- površinske obrade.

14.4.1. Zastori od drobljenca

Zastor od drobljenca je jedan od najstarijih načina izvedbe cestovnog zastora. Izvodi se na više
načina.
Z a s t o r o d d r o b lj e n c a n a p o d l o z i o d l o m lj e n o g k a m e n a
Podloga od lomljenog kamena izvodi se na način prikazan u toč. 14.3.1. Debljina zastora od
drobljenca na podlozi od lomljenog kamena iznosi 6 do 15 cm. Sl. 14.5. prikazuje kolničku
konstrukciju sa zastorom od drobljenca na nepovoljnoj i na povoljnoj posteljici. Za teži se
promet upotrebljava kamen veće čvrstoće, a za srednji i lakši promet mogu se upotrijebiti i bolje
vrste vapnenca. Zrno treba biti što jednoličnije. Drobljenac se uvalja a zrna se moraju što bolje
ukliještiti jedno o drugo. Uz daljnje valjanje i škropljenje vodom dodaje se kamena sitnež koja se
utiskuje u šupljine između drobljenca te se time postiže upetost zastora. Nakon toga treba zastor
posve zatvoriti, pa se u tu svrhu zastor posipava kopanim i drobljenim pijeskom, koji se valja uz
jače škropljenje vodom i utiskuje u preostale šupljine u zastoru.

Slika 14.5. Drobljenac na lomljenom kamenu (nepovoljno tlo)

Valjanje se vrši od rubova prema sredini kolnika a u krivinama od unutarnjeg ruba prema
vanjskom. Masa valjka ovisi o nosivosti zemljanog trupa, vrsti kamena i debljini sloja koji se
valja. Prije zasipavanja kamenom sitneži mora drobljenac biti dobro ukliješten, jer ako se
kamena sitnež dodaje prerano, dolazi do miješanja drobljenca i kamene sitneži i zastor se više
neće moći uvaljati. Kod izvedbe u dva sloja donji sloj ne smije na svojoj površini biti posve
zatvoren (ne nanosi se pijesk), tako da se pojedino zrnje gornjeg sloja može utisnuti u donji.
Z a s t o r o d d r o b lj e n c a b e z p o s e b n e p o d l o g e ( m a k a d a m )
Debljina zastora je od 15 do 25 cm, a prema debljini zastora ugradnja je u dva ili tri sloja (sl.
14.6.). Za donje slojeve upotrebljava se kamen veće krupnoće (45/63), a za gornji sloj drobljenac
manjeg zrna (31.5/45). Ugradnja i valjanje vrši se kao i kod zastora od drobljenca na podlozi od
lomljenog kamena. Površine donjih slojeva ne smiju se posve zatvoriti, da se postigne dobra veza
s gornjim slojevima.

20
Slika 14.6. Makadam

Z a s t o r o d u v i b r i r a n o g d r o b lj e n c a
Ovaj se zastor izgrađuje na način kao i podloga od uvibriranog drobljenca (vidi toč. 14.3.4).
Kostur od drobljenca sastavljen je od kontinuirano granuliranog zrna 31.5/45 mm za lagan
promet i srednje težak promet i 45/63 za težak promet. Za ispunu služi suh drobljeni pijesak 0/4
mm i drobljena kamena sitnež 2.0 do 8.0 mm (sl. 14.7.).
Zastori od drobljenca danas se kao samostalni zastori rijetko izgrađuju. Većinom služe kao
podloga za druge vrste zastora, a ako su samostalni moraju imati površinsku obradu da se spriječi
prodiranje vode u zastor.

Slika 14.7. Zastor od uvibriranog drobljenca

Zastori od drobljenca traže trajno održavanje, koje se sastoji u popravcima udarnih rupa i
kolotraga. Kod jače istrošenih zastora od drobljenca obnavlja se gornji sloj, tako da se rijačem
odstrani površinski sloj, a zatim se nanese i ugradi novi sloj drobljenca (najmanje 8 cm).

14.4.2. Zastor od šljunka

Zastor od šljunka izgrađuje se slično kao i podloga od šljunka (vidi toč. 14.3.2) tako da se na sloj
čistoće nanese šljunak u dva sloja od po 10 cm i sabije. Za gornji sloj uzima se šljunak s manjim
zrnom i pijeskom. Iznad gornjeg sloja razastire se i uvalja sloj pijeska (sl. 14.8.).

Slika 14.8. Zastor od šljunka

Ovaj se zastor upotrebljava za ceste manjeg značenja (poljski putevi s malim prometom,
privremeni putevi na gradilištima i sl.).

21
14.4.3. Zastor od malih kocaka
Mala kocka izrađuje se u pravilu od eruptivnog kamena (granit, diorit, sijenit, gabro, porfir,
bazalt, diabaz). Kamen za izradu male kocke mora biti zdrav, žilav, postojan na smrzavanje,
čvrst te otporan na udar i habanje. Od sedimentnog kamena mogu se upotrijebiti sitnozrni
kvarcitni pješčenjaci. Kamen mora imati čvrstoću na pritisak 160 do 140 MN/m2.
Mala se kocka proizvodi u dimenzijama 10 x 10 x 10 cm i 8 x 8 x 8 cm.
Kocka se polaže na podlogu od lomljenog kamena, drobljenca (sl. 14.9.) ili betona (većinom kod
gradskih ulica) (sl. 14.10.). Ručni rad je nedostatak ove vrste zastora.
Kocka se polaže u sloj pijeska (drobljeni pijesak 2/4 mm) konačne debljine 2.5 do 3 cm. Sloj
pijeska daje taracu elastičan ležaj i služi za izravnavanje razlika u visini kocaka.
Pojedine kocke se taracarskim čekićem nabiju u pijesak (radi naknadnog zbijanja polažu se oko 2
cm iznad konačnog profila), zasipavaju se pijeskom te zbiju drvenim nabijačima mase 15 do 20
kg. Tarac se može i uvaljati uz zasipavanje pijeskom (drobljeni pijesak 0/4 mm) i kvašenje.

Slika 14.9. Mala kocka na podlozi od drobljenca

Radi zaštite rubova kocaka od oštećenja, sprečavanja stvaranja prašine od pijeska između kocaka
te sprečavanja ulaženja površinske vode u zastor, reške se mogu zaliti.
Prije zalijevanja reške se očiste na dubinu 5 do 6 cm, isperu vodom i ispune žitkom cementnom
žbukom (u omjeru 1:1.5 s pijeskom što finijeg zrna, najviše 2 mm) tako da žbuka prodre do
posteljice od pijeska. Zatim se zaliju gušćom cementnom žbukom, tarac se lagano nabije i najzad
se reške zaliju žitkom žbukom. Nakon toga se preko taraca razastre sloj oštrog pijeska, koji se
kvasi za vrijeme od 15 do 20 dana (kod upotrebe brzovezujućeg cementa 6 dana).

Slika 14.10. Mala kocka na podlozi od betona

Zalijevanje rešaka može se izvesti i asfaltnom masom za zalijevanje. Reške se najprije očiste na
dubinu 4 do 5 cm, isperu i osuše, a zatim se zaliju i pokriju slojem suhog pijeska. Prije
zalijevanja nanosi se pijesak 2/4 mm i utiskuje u reške.
Tlocrtno se mala kocka u pravilu polaže u segmentnim lukovima. Kod polaganja u obliku
kružnih segmenata u tjemenu luka polažu se najveće kocke, a na krajevima najmanje (sl. 14.11.).
Tetiva luka zavisi od širine kolnika, a iznosi od 1.1 m za najmanju kocku do 1.8 m za najveću
kocku. Centrični kut je obično 90o. Uz rub kolnika nalazi se tjeme luka.

22
Slika 14.11. Polaganje male kocke

Tarac od malih kocaka služi za težak promet. Obzirom na njegovu hrapavost, primjenjuju se na
većim uzdužnim nagibima, u oštrim krivinama (naročito kod zaokretnica), nadalje na
nekonsolidiranim dijelovima zemljanog trupa, povijesnim dijelovima naselja i sl. Nedostaci
zastora od male kocke su: ručna izrada, brže hlađenje (poledica), neprikladnost za izradu
horizontalne signalizacije i visoki troškovi izrade kocke i ugradbe. Danas je primjena male kocke
kao zastora ogrančena na manje radove.

14.4.4. Zastor od velikih kocaka

Kao i za tarac od malih kocaka i za veliku kocku se upotrebljava tvrd, žilav kamen, s velikom
čvrstoćom na pritisak (eruptivni kamen).
Velika se kocka proizvodi u više dimenzija:
širina visina duljina širina visina duljina
kocka: 18 18 18 cm veznik: 18 18 27 cm
18 14 18 cm 18 14 27 cm
16 16 16 cm 16 16 24 cm

Dozvoljena razlika u dimenzijama je ± 3/4 cm. Širina rešaka je najviše 1.0 cm.
Prizme imaju gornju površinu ravno cijepanu (u obliku pravokutnika), a bočne su površine
obrađene kao gornja samo na visini 3 do 5 cm, a ostali dio bočnih površina je grubo dotjeran.
Ležišna je površina obrađena hrapavo, paralelna gornjoj i najmanje 4/5 gornje površine.
Velika se kocka polaže na podlogu od drobljenca (sl. 14.12.), betona i na cementom ili
bitumenom stabilizirani sloj kolničke konstrukcije.

Slika 14.12. Zastor od velike kocke

23
Kocke se polažu u sloj pijeska konačne debljine 4.0 cm i nabiju drvenim nabijačima, a reške se
zasipavaju pijeskom.
Reške između kocaka mogu se zaliti (nakon što je tarac bio pod prometom) slično kao i kod
zastora od male kocke. Reške se očiste i zalijevaju cementnom žbukom na dubinu od 12 cm, a
asfaltnom masom za zalijevanje na dubinu od 6 cm.
U tlocrtu se tarac polaže u redovima okomito na os ceste (sl. 14.13.a.) ili pod kutem od 45o na
rubove kolnika. U ovom slučaju potrebni su uz rub posebni trokutasti (sl. 14.13.b.) ili peterokutni
komadi (sl. 14.13.c.).

Slika 14.13. Polaganje velike kocke

Tarac od velikih kocaka služi za težak promet (kolnici i rampe u skladištima, istovarni kolnici na
kolodvorima, luke). Obzirom na visoke troškove proizvodnje i ugradnje kocaka, danas se manje
upotrebljava.

14.4.5. Poligonalni tarac (kaldrma)

Za ovaj tarac koji se danas malo izvodi, upotrebljava se cijepani potočni kamen (valutice), grubo
obrađen lomljeni kamen i izlomljene ili istrošene kocke taraca od velikih kocaka. Upotrebljava
se kamen približno jednake visine (do 20 cm). Na sabijeni planum razastire se sloj mješavine
šljunka i pijeska (do veličine zrna 22 mm) i u taj se sloj polaže i nabija kamenje u nepravilnom
vezu. Reške se ispunjuju s napredovanjem taracanja materijalom iz podloge, a konačno se
zatvore pijeskom i tarac se uvalja valjkom. Ukupna je debljina zastora od 25 do 35 cm.
Na sličan način mogu se izgrađivati žljebasti ili trokutasti rigoli. Reške se zatvore cementnom
žbukom.

14.4.6. Zastor od lomljenog kamena u betonu (konkrelit)

Konkrelit je zastor od lomljenog kamena koji se polaže i nabija u svježi sloj betona, a reške se
zaliju cementnom žbukom (sl. 14.14.).
Na planum se unutar oplate razastire sloj betona (sa što manjim dodatkom vode) u koji se
usađuje i nabija kamen piramidalnog oblika (eruptivni kamen ili dobar vapnenac) šiljatom
stranom prema dolje. Pojedino kamenje se dodiruje tako, da se na površini stvaraju spojnice

24
trokutastog oblika. Zatim se šupljine ispunjuju grubom sitneži i cementnom žbukom u omjeru
1:3. Kamenje se nabije, a cementna žbuka se izbode šipkama, tako da se izmiješa s kamenom
sitneži i ispuni šupljine. Konačno se nanese cementna žbuka (50 % pijeska i 50 % kamene
sitneži) i četkom utjeruje u šupljine. Suvišna žbuka odstrani se vlažnim četkama s površine
kamenja. Završeni zastor treba zaštititi vlažnim pijeskom kroz vrijeme od 10 dana, a zatim
daljnjih 10 dana kvasiti.

Slika 14.14. Konkrelit

Na zastoru se izvode poprečne razdjelnice na razmaku od 20 metara, a kod širina kolnika većih
od 5 m izvodi se i uzdužna razdjelnica. Na mjestu razdjelnice postavlja se daska debljine 10 do
14 mm, na koju se pomoću čavala bez glave pričvrsti letva na dubinu od 3 cm (sl. 14.14.). Uzduž
daske odnosno letve postavlja se kamenje s ravnijom stranom prema razdjelnici, tako da
pravilnije kamenje tvori rub razdjelnice. Letva se vadi nakon početka vezanja betona, a
naknadno se šupljine ispunjuju asfaltnom masom za zalijevanje.
Ovaj se zastor može primijeniti kod cesta manjeg značenja, za rubne trakove i rigole, te za
učvršćenje površina na odmaralištima.

14.4.7. Zastori od montažnih elemenata

Razni industrijski elementi od betona, klinkera, šljake, drveta i dr. mogu služiti za izvedbu
prometnih površina. Elementi su u obliku ploča, kocaka, prizma i dr.
Danas je vrlo raširena upotreba betonskih elemenata različitih oblika za prometne površine
ograničene veličine i posebnih namjena: parkirališta, pješačke staze, biciklističke staze, staze u
parkovima, pristupne ceste i sl. Polažu se na sloj kamene sitneži i pijeska. Reške se u pravilu
ispunjavaju pijeskom (otvoreni zastor) pa treba dužnu pažnju posvetiti odvodnji posteljice
(drenaža).

14.4.8. Zastor od cementnog betona

Prvi zastori od cementnog betona izrađeni su još u prošlom stoljeću (Engleska 1865, Njemačka
1891, USA 1894).
Betonski zastor spada u krute zastore, na promjene temperature je razmjerno manje osjetljiv od
asfaltnih zastora, pod prometom ostaje hrapav, a i kod vlažnog vremena površina mu nije glatka i
klizava.
Ovi se zastori (kolnici) izvode kao:
- klasični betonski kolnici bez armature (s razdjelnicama)
- armirano-betonski kolnici (s razdjelnicama)
- besprekidno armirano-betonski kolnici

25
 - prednapregnuti betonski kolnici.
Betonske kolničke konstrukcije sastoje se od betonske ploče (zastor) položene na podlogu. Ploča
(zbog krutosti) prenosi opterećenja na veliku površinu, pa je opterećenje posteljice manje nego
kod drugih kolničkih konstrukcija. Za ceste se pretežno primjenjuju klasični betonski kolnici a
pojedini elementi konstrukcije određuju se postupkom dimenzioniranja (debljina ploče, raspored
razdjelnica, debljina podloge i dr.). Na dobro nosivim kamenim nasipima ploča može biti
izvedena bez posebne podloge. Podloga može biti od nevezanog kamenog materijala ili
kombinacija sloja nevezanog kamenog materijala s gornjim slojem vezanim bitumenom ili
cementom.
Zastor od cementbetona mora imati postojan zemljani trup. Kod tla osjetljivog na smrzavanje
mora imati zaštitni (tamponski) sloj.
Izrađuje se na cijeloj širini kolnika jednake debljine, a debljina ovisi o nosivosti i postojanosti
zemljanog trupa i podloge, prometnog opterećenja i kakvoće betona. Debljina ploča iznosi 16 -
20 cm. Za ceste za motorna vozila debljina ploče je prosječno 20 cm (kod potpuno jednolikog i
čvrstog tla). U nekim slučajevima (veza s objektima, visoki nasipi, prelazi iz usjeka u nasip i dr.)
potrebno je povećati debljinu zastora (obično 25 cm), a za pješačke i biciklističke površine
debljina ploče je 10 cm.
U pogledu načina izvedbe razlikuju se:
- izvedba ploče na cijeloj debljini od iste vrste betona
- izvedba u dva sloja tako da se na donjem sloju ploče odgovarajuće debljine izrađuje
završni habajući sloj debljine 6 do 7 cm (min 5 cm) s visokokvalitetnim agregatom.
Za izradu betonskih ploča kolnika primjenuju se portland cementi s miješanim dodatkom
(oznaka CEM II) u količini 6 do 20% (oznaka A) ili 21 do 35% (oznaka B) klase 32.5 ili 42.5.
Dodatak može biti zgura (oznaka S), leteći pepeo (V) ili miješani dodatak (M). Količina cementa
ovisi prvenstveno o traženoj čvrstoći betona i iznosi 300-400 kg/m3 betona.
Kao kameni agregat se uz prirodni pijesak upotrebljava drobljeni i usitnjeni kamen te riječni
šljunak (ako ima svojstva dobrog kamena i to za donji sloj ploče).
U gornjem sloju se upotrebljava samo drobljeni kamen otporan na habanje, čvrstoće na pritisak
najmanje 150 N/mm2. Za donji sloj kamen mora imati čvrstoću na pritisak najmanje 120 N/mm2.
Betonu se može dodavati punilo (veličina zrna 0/0.71 mm) kao nadomjestak za fino zrno (do 2
%) i soli (kalcijev klorid) za osiguranje vlage kod vezanja.
Sastavom materijala ili raznim dodacima (prirodni i umjetni metalni oksidi, zemljane boje, čađa,
bijeli cement i dr.) može se kod cementnog betona postići željena boja, kako bi se razlikovao
kolnik od rubnog traka, zaustavnog traka i sl.
Za postizavanje povoljnijih svojstava betona kod ugradbe mogu se primijeniti i različiti dodaci
kao na pr. plastifikatori, aeranti, zguščivači.
Tlačna čvrstoća betona nakon 28 dana mora biti 40 (35) N/mm2 a vlačna čvrstoća 5.5 (5.0)
N/mm2.
Širina ugradnje betonske ploče zavisi o vrsti stroja koji se koristi kod izvedbe. Najčešće se
primjenjuju širine 3.75 i 7.50 m, ali postoje već i strojevi završivači (finišeri) koji mogu
ugrađivati beton na širini od 11 m i više.
Duljina nearmiranih betonskih ploča ne smije biti veća od 25 -erostruke debljine ploče, odnosno
najviše do 6 m. Duljina je određenja rasporedom razdjelnica.

26
Slika 14.15. Prostorna poprečna razdjelnica

Radi sprečavanja stvaranja pukotina uslijed prometnog opterećenja i temperaturnih promjena

(uslijed kojih nastaje rastezanje i skupljanje ploča) betonski se kolnik dijeli uzdužnim i
poprečnim razdjelnicama. Uzdužne se razdjelnice vežu kotvama, a poprečne moždanicima.
Moždanik omogućuje uzdužni rad ploča a kotva ga sprečava.
Kolnici širine preko 6 m imaju uzdužnu prividnu razdjelnicu.
Razdjelnice se izrađuju kao prostorne, pritisnute i prividne.
Prostorne razdjelnice (sl. 14.15.) razdvajaju betonske ploče po cijeloj debljini i omogućuju
stezanje i rastezanje ploča. U novije se vrijeme izvode samo na priključcima betonskog kolnika
na objekte (mostovi, vijadukti i sl.) ili za odvajanje betonskih ploča od krutih građevina na cesti
(okna, zidovi,rubnjaci).
Kod prekida rada ili ako se izvodi samo polovina širine kolnika primjenjuju se pritisnute
razdjelnice (radne razdjelnice) (sl. 14.16.). Pritisnute razdjelnice razdvajaju betonske ploče po
cijeloj debljini, ali se na ovim razdjelnicama ne ostavlja prostor za rastezanje. Na sl. 14.16.a.
prikazan je detalj uzdužne pritisnute razdjelnice a na sl. 14.16.b. poprečne pritisnute razdjelnice.
Kod uzdužne pritisnute razdjelnice nije omogućen temperaturni rad betonske ploče (kotva).

Slika 14.16. Pritisnuta uzdužna (a) i poprečna (b) razdjelnica

Prividne razdjelnice (sl. 14.17.) služe da beton kod prekoračenja čvrstoće na vlak puca na
razdjelnici, tako da na ploči ne nastaju nekontrolirane, nepravilne pukotine. Poprečna prividna
razdjelnica može biti izvedena s umetkom (sl. 14.17.a.) ili bez umetka (sl. 14.17.b.). Uzdužna
prividna razdjelnica s kotvom prikazana je na sl. 14.17.c.
Za prenošenje prometnog opterećenja i za osiguravanje visinskog položaja betonskih ploča kao i
za osiguranje uzdužnog pomicanja (uslijed temperaturnog utjecaja) na poprečnim razdjelnicama
primjenjuju se moždanici. Moždanici s čahurom (kod prostornih rezdjelnica) omogućuju stezanje

27
i rastezanje betona a moždanici bez čahure stezanje betona i ograničeno rastezanje. Kotve na
uzdužnim razdjelnicama onemogućavaju razmicanje betonskih ploča.

Slika 14.17. Prividne poprečne (a,b) i uzdužna (c) razdjelnica

Na sl. 14.18. prikazan je raspored moždanika na poprečnoj prostornoj razdjelnici a na sl. 14.19.
na poprečnoj prividnoj razdjelnici.

Slika 14.18. Raspored moždanika poprečne prostorne razdjelnice

Slika 14.19. Raspored moždanika poprečne prividne razdjelnice

28
Na sl. 14.20.a. prikazan je raspored kotvi na uzdužnoj prividnoj razdjelnici a na sl. 14.20.b. detalj
košare.

Slika 14.20. Raspored kotvi i detalj košare

Beton se ugrađuje između oplate s tračnicama po kojima se kreću strojevi. Kao oplata se
upotrebljava čelik i beton (rubni trakovi ili očvrsla ranije izgrađena betonska ploča polovine
kolnika). U novije vrijeme beton se ugrađuje završivačem (finišerom) s kliznom (vučenom)
oplatom.
Ukoliko je ispod ploča podloga od navezanog materijala mora se spiječiti gubitak vode svježeg
betona prekrivanjem podloge plastičnom folijom ili žilavim papirom ili prskanjem podloge
tamnim veznim sredstvom.
Prije nanašanja betona postavljaju se donji ulošci za razdjelnice (letve), kotve, moždanici i dr.
Beton se razastire, ugrađuje i zbija strojevima koji djeluju na punoj širini ploče koja se ugrađuje.
Ako se ploča izrađuje u dva sloja, gornji sloj betona mora se ugraditi najkasnije jedan sat nakon
ugrađivanja donjeg sloja.
Prividne razdjelnice urezuju se rotirajućim pilama 12 sati nakon betoniranja.
Ispunjavanje razdjelnice masom za zalijevanje vrši se nakon što su betonske ploče potpuno
stvrdnute, a razdjelnice očišćene i osušene. Masa za zalijevanje mora imati standardom
propisanu kvalitetu.

14.4.9. Zastor od cementnog makadama

Zastor od cementnog makadama je zastor čiji je kameni kostur izgrađen na način makadama, tj.
od drobljenca jednolikog zrna, a vezan je cementnom žbukom. Količina žbuke određuje se tako
da nakon zbijanja sve šupljine budu ispunjene. Drobljenac i žbuka nanašaju se zasebno (sl.
14.21.) ili se drobljenac i žbuka izmiješaju u betonskim miješalicama i ugrađuju kao i beton.

Slika 14.21. Cementni makadam

29
Cementni makadam se ugrađuje na postojeći zastor od drobljenca ili na staru i novu podlogu od
lomljenog kamena s izravnavajućim slojem od drobljenca. Ovaj se zastor primjenjuje za manje
opterećene ceste i pristupne ceste.
Kod zastora od cementnog makadama preporučuje se izvedba prostornih razdjelnica na razmaku
10 do 15 metara.

14.4.10. Zastor od nabijenog asfalta

Nabijeni asfalt izrađuje se od prirodnog asfaltnog kamena. Kako je taj kamen natopljen
bitumenom do u najfinije pore, ovo svojstvo omogućuje da se fino samljeven kamen, zagrijan i
pod pritiskom, opet zbije u homogenu cjelinu. Sadržaj bitumena treba biti 7.5 do 12 %. Prema
potrebi kamen s manjim postotkom bitumena miješa se s kamenom koji sadrži veći postotak
bitumena, ili se može dodavati bitumen. Podloga za ovaj zastor je betonska. Kamen se samelje,
tako da mu je najveće zrno 2 mm, a materijal se ugrije na 100o do 130oC. Materijal se valjanjem
komprimira oko 40 %. Konačno zbijanje zastora odvija se pod utjecajem prometnog opterećenja.
Ovaj je zastor jedan od najstarijih asfaltnih zastora za gradske kolnike. Danas se više ne izrađuje
radi toga što je vrlo gladak (posebno kad je vlažan) i zbog otežane i skupe mogućnosti
dobavljanja asfaltnog kamena. Poznata iskoristiva nalazišta su na otoku Trinidadu (Pitch Lake -
“asfaltno jezero”) a ograničenih količina asfaltnog kamena ima i u Hrvatskoj (Dalmacija).

14.4.11. Zastori od asfaltnih makadama

Ovi su zastori izrađeni po principu makadama, vezani nekim tamnim veznim sredstvom.
Prema načinu izvedbe razlikuju se tri vrste makdama: zaliveni (natopljeni, penetrirani) asfaltni
makadam, zasuti asfaltni makadam i miješani asfaltni makadam.
Služe za lak i srednji promet i kao nosivi slojevi za težak promet. Prikladni su za primjenu ako se
očekuje slijeganje zemljanog trupa ili nosive konstrukcije kolnika. Tada služe kao privremeni
zastor, a nakon konsolidiranja tla i podloge te odstranivanja neravnina dobra su podloga za
konačni zastor. Sami ne mogu nositi opterećenje od prometa i zato se moraju polagati na čvrstu
podlogu potrebne nosivosti, koja je sigurna od smrzavanja. Podloga može biti nova ili postojeća
(stari asfaltni zastor, tarac od kamena, dotrajala površinska obrada, zastor od betona, slojevi
stabiliziranog tla i dr.).

Zaliveni (penetrirani) asfaltni makadam

Ovaj zastor sastoji se od uvaljanog sloja drobljenca ispunjenog kamenom sitneži, u koji se jedan
ili dva puta prska vezno sredstvo i utiskuje kamena sitnež. Izvađa se obično u debljini 7 do 8 cm.
Koristi se drobljenac veličine zrna 31 do 45 mm ili 45 do 63 mm a za popunjavanje šupljina
kamena sitnež veličine zrna 8 do 22 mm. Izbor sitneži ovisi o veličini zrna i tvrdoći drobljenca.
Na sl. 14.23. prikazan je slijed izvedbe zalivenih (penetriranih) asfaltnih makadama:
1. razastiranje i valjanje sloja drobljenca na pripremljenu podlogu
2. popunjavanje gornje površine sitnim drobljencem i kamenom sitneži i valjanje
3. natapanje (zalijevanje, prenetracija) gornje površine veznim sredstvom (destilirani
bitumen, razrijeđeni bitumen, bitumenska emulzija ili katran)
4. posipavanje kamenom sitneži i valjanje

30
5. izrada završnog sloja po načelu površinske obrade. Ovaj sloj izvodi se odmah ili
naknadno ali svakako još tijekom iste sezone (prije zimskog razdoblja).
Opisani postupak naziva se polupenetracija a ako se 3. i 4. faza ponove (drugo natapanje)
penetracija.

Slika 14.23. Zaliveni asfaltni makadam

Zasuti asfaltni makadam

Zasuti makadamski zastor (asfaltni i katranski) sastoji se od novog sloja drobljenca na koji se,
nakon prethodnog valjanja, prska vezno sredstvo u manjoj količini te razastire obrađena
(bitumenom ili katranom) kamena sitnež, koja se valjanjem utiskuje u sloj drobljenca. U većini
se slučajeva preko ovog stavlja drugi sloj obrađene kamene sitneži, osim ako zasuti makadam
služi kao podložni sloj za asfaltni beton. Ukupna debljina zastora je 7 -8 cm.
Poslije ugrađivanja ovaj zastor nema svoju završnu zbijenost. On se (kao i miješani makadam)
sabija još i pod prometom. Prikladan je za ceste s lakim i srednje teškim prometom, ali često
služi i za pojačanje konstrukcije kolnika drugih tamnih zastora.
Na sl. 14.24. prikazan je slijed izvedbe zasutih asfaltnih makadama:
1. razastiranje i valjanje sloja drobljenca na pripremljenu podlogu
2. prskanje otvorene površine manjom količinom veznog sredstva (destilirani bitumen,
razrijeđeni bitumen, bitumenska emulzija ili katran)
3. utiskivanje prethodno bitumenizirane ili katranizirane kamene sitneži za popunu
šupljina unutar sloja drobljenca s valjanjem
4. nanašanje drugog sloja prethodno bitumenizirane ili katranizirane kamene sitneži sa
završivačem (finišerom). Ovaj sloj se izvodi ukoliko nije predviđeno nanašanje druge
vrste habajućeg sloja (na pr. asfaltni beton)
5. izrada završnog sloja po načelu površinske obrade, ukoliko nije predviđeno nanašanje
druge vrste habajućeg sloja.

Slika 14.24. Zasuti asfaltni makadam

Miješani asfaltni makadam

Miješani se makadami izrađuju od mješavine drobljenca ili kamene sitneži uz prethodno
obavijanje agragata bitumenom ili razrijeđenim bitumenom. Smjesa se priređuje u asfaltnim

31
strojevima, te nanosi u jednom ili više slojeva i uvalja. Pogodnim sastavom agregata postiže se
stabilnost zastora, a konačna zbijenost se postiže tek pod prometom. Zastor mora biti površinski
zatvoren po načelu površinske obrade. Izvedba može biti na hladan ili vruć način. Debljina
zastora ovisi o pometnom opterećenju, a prema debljini zastora izvodi se u jednom ili više
slojeva. Zastori do 5 cm debljine izvode se u jednom ili dva sloja, debljine 5 do 7 cm u dva sloja,
a debljine veće od 7 cm u dva ili tri sloja.
Kod izvedbe u više slojeva, krupnoća zrna kamenog materijala u pojedinim slojevima može
opadati odozdo prema gore, tako da se svaki gornji sloj dobro ukliješti u donji.
Najveće zrno agregata ne smije biti veće od 2/3 i ne manje od 1/2 debljine zbijenog sloja.
Zatvaranje zastora vrši se površinskom obradom, bitumenskim muljem ili obrađenim sitnim
agregatom (pijeskom).
Prije nanašanja mješavine treba dobro očistiti podlogu, a kod podloge od drobljenca mora se
nakon čišćenja dobro vidjeti pojedino zrnje na površini. Nakon toga po podlozi se prska vezno
sredstvo. Kod starih podloga (tarac od kocke, zastor od betona) treba nanijeti međusloj obrađene
kamene sitneži.

P o v r š i n s ke o b r a d e
Površinske obrade tamnim veznim sredstvima su tanke prevlake na zastorima (nisu samostalni
zastori) koje služe za zaštitu zastora od drobljenca od djelovanja prometa i atmosferilija i za
zatvaranje i zaštitu otvorenih tamnih zastora.
Površinska se obrada dobiva prskanjem tamnog veznog sredstva po postojećem zastoru,
prekrivanjem neobrađenim ili lakim veznim sredstvom obavijenim agregatom i valjanjem.
Prema načinu izvedbe razlikuju se:
- jednostruka površinska obrada
- dvostruka površinska obrada.
Za jednostruku ili dvostruku površinsku obradu primjenjuju se tamna vezna sredstva:
cestograđevni bitumeni, razrijeđeni bitumeni, bitumenske emulzije i katrani.
Kameni agregat koji se koristi za pokrivanje mora biti čvrst, otporan na udar i postojan na utjecaj
atmosferilija.
Prije polaganja površinske obrade treba stari zastor od drobljenca popraviti tj. odstraniti
neravnine na zastoru i udarne rupe. Prije prskanja veznog sredstva treba zastor dobro očistiti.
Prskanje veznog sredstva vrši se pod tlakom (motorne prskalice sa sapnicom ili nizom sapnica).
Posipavanje i razastiranje agregata vrši se ručno širokim zamahom lopate ili strojem -
razastiračem.
Nakon nanašanja agregata vrši se valjanje valjkom od 30 do 80 kN (dva do tri hoda valjka).
Površina se dalje zatvara pod utjecajem topline i prometa: bitumen se ugrijava, a vozila u njega
utiskuju agregat, bitumen pomalo izlazi prema površini a agregat se pod prometom usitnjuje i
tako se stvara zatvorena asfaltna površina.
Na sl. 14.25. prikazan je slijed izvedbe površinske obrade po fazama, na zastoru od drobljenca:

Slika 14.25. Površinska obrada

32
1. potpuno dovršenje zastora od drobljenca
2. ravnomjerno prskanje veznog sredstva
3. posipavanje kamenom sitneži i valjanje.
Kod dvostruke površinske obrade 2. i 3. faza se ponavljaju.
Pojačana površinska obrada izvodi se s agregatom koji je lagano obavijen bitumenom ili
katranom. Izrada obavijenog agregata vrši se kod toplog postupka (bitumenom) strojevima za
asfaltni beton, a kod hladnog postupka (emulzijom) u betonskim miješalicama ili ručno -
lopatama.
Površinske obrade prikladne su za održavanje oštećenih tamnih zastora, za zaštitu betonskih
zastora koji su se počeli trošiti, za ohrapavljivanje glatkih tamnih zastora, te za zatvaranje
asfaltnih i katranskih makadamskih zastora.

14.4.12. Zastori od asfaltbetona (AC)

Kod izrade zastora na način makadama mineralni kostur se učvršćuje valjanjem i pod utjecajem
prometa, a vezno sredstvo ima svrhu da obavije i poveže zrna agregata.
Asfaltbetoni izvode se po principu minimuma šupljina, tj. kameni kostur je smjesa agregata, tako
da u mješavini ostane po mogućnosti što manji obujam šupljina (sastav kao kod cementnog
betona). Kod ovih zastora mineralni kostur nije sam za sebe nosiv. Čvrsta veza postiže se veznim
sredstvom, koje obavija i sljepljuje zrna te zastor tako postaje nosiv. Količina veznog sredstva
ovisi o sastavu (veličini zrna) agregata i količini šupljina, pa se stoga za svaku kamenu
mješavinu mora odrediti optimalan udio veznog sredstva i njegova sposobnost lijepljenja, tako
da se kod zbijanja postigne što gušći položaj zrnja.
Zastori od asfaltbetona polažu se na nosive slojeve: stari uređeni zastor od drobljenca, novi
zastor od drobljenca, stari taraci od kamena, stabilizirano tlo, betonska podloga ili drugi podložni
slojevi.
Bitumenske mješavine od asfaltbetona koriste se za izradu sljedećih asfaltnih slojeva:
- habajućih,
- veznih,
- nosivih,
- nosivo-habajućih,
- izravnavajućih
- zaštitnih.

Habajući sloj je gornji sloj kolničke konstrukcije i ugrađuje na vezni sloj ili izravno na nosivi
sloj. Za vrlo težak i srednje težak promet primjenjuje se vezni sloj a za promet male i vrlo male
gustoće vezni sloj nije obavezan.
Asfaltbetoni danas se izrađuju u pravilu po vrućem postupku. Vezno sredstvo je cestograđevni ili
polimerom modificirani bitumen. Količina veznog sredstva ovisi o položaju sloja u kolničkoj
konstrukciji odnosno o masimalnoj veličini zrna agregata u mješavini.
Afaltbetoni za habajuće slojeve dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata na (veličina
maksimalnog zrna agregata izražena u mm, oznaka AC – skraćenica od Asphalt Concrete):
- AC 4 surf,
- AC 8 surf,
- AC 11 surf,

33
 - AC 16 surf.
Propisani minimalni udio bitumen za asfaltbetone habajućih slojeva je 4% (maseni udio).
Afaltbetoni za vezne slojeve asfaltnog kolnika i zaštitne slojeve hidroizolacije na objektima
dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata na (veličina maksimalnog zrna agregata izražena
u mm):
- AC 11 bin,
- AC 16 bin,
- AC 22 bin.
Propisani minimalni udio bitumen za asfaltbetone veznih i zaštitnih slojeva je 3%.
Afaltbetoni za nosive slojeve asfaltnog kolnika dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata na
(veličina maksimalnog zrna agregata izražena u mm):
- AC 16 base,
- AC 22 base,
- AC 32 base.
Propisani minimalni udio bitumen za asfaltbetone nosivih slojeva je 3%.
Najviše i najniže temperature bitumenskih mješavina od asfaltbetona određene su normom HRN
EN 12697-13 i ovise o vrsti i tipu upotrebljenog bitumen. Najnižu dopuštenu temperature pri
isporuci mješavine navodi proizvođač i za mješavine u kojima je upotrebljen cestograđevni i
polimerom modificirani bitumen. Maksimalna dopuštena temperature mješavine u kojoj je
primijenjen polimerom modificirani bitumen također navodi proizvođač, a za mješavine u
kojima je upotrebljen cestograđevni bitumen iznosi od 170oC do 195oC ovisno o vrsti bitumen.
Za mješavine u kojima je upotrebljen mekši bitumen je niža.
Standardima su određeni uvjeti u pogledu kvalitete, sastava, porijekla, primjesa te načini i vrste
ispitivanja pojedinih materijala, asfaltnih mješavina i ugrađenog asfalta.
Primijenjeni tip asfaltbetona za habajući, vezni ili nosivi sloj ovisi o prometnom opterećenju. Za
habajuće slojeve cesta s vrlo teškim prometnim opterećenjem i na autocestama primijenjuje se
AC 11 surf, kod cesta s teškim i srednjim prometnim opterećenjem AC 8 surf i AC 11 surf te kod
cesta s lakim i vrlo lakim prometnim opterećenjem AC 4 surf, AC 8 surf, AC 11 surf i AC 16
surf.
Tehnološke debljine asfaltnih slojeva ovisno o vrsti granulometrijskog sastava, najvećeg zrna i
poziciji sloja u kolničkoj konstrukciji navedene su u tablici 14.1.

Kontinuirane granulometrijske Izravnavajući slojevi

Veličina krivulje (AC) (AC)
najvećeg zrna
(mm) Najmanje Najviše Najmanje Najviše
(mm) (mm) (mm) (mm)
4 16 23
8 25 39 9 39
11,2 32 52 12 52
16 42 71 17 71
22,4 56 97 23 97
31,5 76 133

Tablica 14.1. Tehnološke debljine slojeva bitumenskih mješavina od asfaltbetona

34
Na sl. 14.26. prikazani su primjeri kolničkih konstrukcija sa zastorom od asfaltnog betona, za
različita prometna opterećenja na srednje nosivim tlima.

asf. beton (nosivi sloj)

težak promet

asf. beton (nosivi sloj)

srednji promet

asf. beton (nosivi sloj)

lagani promet

Slika 14.26. Zastori od asfaltbetona

Asfaltni beton se izrađuje u asfaltnoj bazi - postrojenju za proizvodnju asfaltnih mješavina koje
se sastoji od:
- silosa za skladištenje agregata,
- uređaja za doziranje agregata,
- bubnja za sušenje agregata,
- sustava za otprašivanje i prosijavanje agregata,
- miješalice s uređajem za doziranje sastavnog materijala
- kotla za grijanje veznog sredstva
- silosa za skladištenje gotove mješavine.
Na izlasku iz bubnja za sušenje kontrolira se temperatura ugrijanog agregata. Ova temperatura ne
smije biti veća od 150 do 170oC.
Miješalica mora imati uređaje za dopremu i mjerenje agregata i veznog sredstva.
Mineralni se agregat sastavlja na temelju provedenih laboratorijskih ispitivanja.
Nezagrijano punilo se najprije dobro izmiješa s agregatom krupnijih frakcija koji dolaze iz
bubnja za sušenje, a zatim se dodaje vezno sredstvo. Miješanje traje do dvije minute. Vezno se
sredstvo zagrijava u posebnom kotlu. Temperatura zagrijavanja veznog sredstva ovisi o vrsti
bitumena (120 do 195o C).
Temperature mješavine, osim o vrsti upotrebljenog veznog sredstva, ovise o temperaturi zraka,
transportnoj daljini i debljini sloja koji se ugrađuje. Na mjesto ugradnje prevozi se kamionima-
kiperima. Sanduk kamiona-kipera mora biti čist bez nakupina prašine, blata ili drugog nevezanog
35
materijala te poprskan odgovarajućim sredstvom za sprječavanje lijepljenja bitumenske
mješavine. Pri prijevozu bitumenska se mješavina mora zaštititi od hlađenja i onečišćenja.
Prijevoz od mjesta proizvodnje do mjesta ugradnje ne smije trajati više od dva sata. Temperatura
na mjestu ugradbe mora biti, zavisno od vrste bitumena, 130 do 170o C.
Prije nanašanja mješavine treba podlogu dobro očistiti i potpuno osušiti te prskati bitumenskom
emulzijom. Količina emulzije ovisi o hrapavosti podloge, vrsti i tipu bitumenske emulzije te vrsti
i tipu asfaltnog sloja. Nanosi se u količini koja osigurava dobru povezanost slojeva. Pri prskanju
emulzija se zagrijava na 60 – 70oC. Ako se ugrađuje mješavina gdje je vezivo polimerom
modificirani bitumen onda se i podloga obavezno prska polimerom modificiranom bitumenskom
emulzijom. Prskanje se ne smije provoditi pri temperaturi zraka ili podloge nižoj od +5oC.
Mješavine treba po mogućnosti ugrađivati pri toplom vremenu da se zastor prije hladnog ili
vlažnog razdoblja dobro sabije pod prometom. Ugrađivanje asfaltbetona ne smije se vršiti po kiši
i vlazi. Rad se prekida kada temperatura padne ispod 0oC za vezne i nosive slojeve, + 5oC za
habajuće slojeve debljine veće od 30 cm i +10oC za habajuće slojeve debljine manje od 30 cm.
Asfaltna masa se ugrađuje strojevima, tj. polaže se pomoću razastirača i ugrađuje pomoću
završivača (finišer). Manje površine mogu se ugrađivati i ručno.
Kod prekida rada rubovi već ugrađenog zastora se vertikalno odsijeku i premažu bitumenskom
pastom za sljepljivanje.
Kod višeslojnih zastora svaki se sloj posebno ugrađuje i zbija. Za zbijanje služe glatki valjci (60
do 100 kN) kao i valjci s pneumaticima. Dobro je najprije valjati lakšim valjcima, a zatim težim.
Valjci moraju imati uređaj za kvašenje vodom. Brzina valjanja je najviše 5 km/h. Valjanje se vrši
od rubova prema sredini kolnika, a kod jednostranog poprečnog nagiba od nižeg ruba kolnika
prema višem. Hodovi valjanja se moraju preklapati a nepristupačne površine zastora (rubnjaci,
okna, slivnici) nabijaju se ručnim nabijačima.
Izvedeni asfaltni sloj smije se pustiti pod promet tek kad mu temperatura u sredini sloja padne
ispod 30C.

14.4.13. Zastori od asfaltbetona za vrlo tanke slojeve (BBTM)

Bitumenska mješavina od asfaltbetona za vrlo tanke slojeve - BBTM (Beton Bitumineux Tres
Mince) je bitumenska mješavina u kojem su čestice agregata diskontinuiranog sastava, a
primjenjuje se za izvedbu habajućih asfaltnih slojeva u debljini od 20 do 30 mm. Svojstva i drugi
zahtjevi te ocjenjivanje i provjera stalnosti svojstava provode se prema normi HRN EN 13108-2.
BBTM se dijele prema nazivnoj veličini zrna agregata (veličina maksimalnog zrna agregata
izražena u mm) i tipu granulometrijske krivulje (A, B i C) na:
- BBTM 8 A
- BBTM 8 B,
- BBTM 11 A,
- BBTM 11 B,
- BBTM 11 C.
Kao vezno sredstvo upotrebljava se cestograđevni bitumen većih tvrdoća te polimerom
modificirani bitumen. Propisani minimalni udio veznog sredstva je 5%.
Najviše i najniže temperature bitumenskih mješavina od asfaltbetona za vrlo tanke slojeve
određene su normom HRN EN 12697-13 i ovise o vrsti i tipu upotrebljenog bitumen. Najnižu
dopuštenu temperature pri isporuci mješavine navodi proizvođač i za mješavine u kojima je
upotrebljen cestograđevni i polimerom modificirani bitumen. Maksimalna dopuštena

36
temperature mješavine u kojoj je primijenjen polimerom modificirani bitumen također navodi
proizvođač, a za mješavine u kojima je upotrebljen cestograđevni bitumen iznosi od 180oC do
195oC ovisno o vrsti bitumen.
Ugrađivanje mješavina od asfaltbetona za vrlo tanke slojeve ne smije se vršiti kada temperatura
padne ispod +10oC.
Tehnološke debljine asfaltbetona za vrlo tanke slojeve, splitmastiksasfalt i porozni asfalt ovisno
o vrsti granulometrijskog sastava, najvećeg zrna i poziciji sloja u kolničkoj konstrukciji navedene
su u tablici 14.2.

Diskontinuirane
Veličina granulometrijske krivulje
najvećeg zrna (BBTM, SMA, PA)
(mm) Najmanje Najviše
(mm) (mm)
4 14 19
8 20 31
11,2 25 41
16 33 55
22,4 44 74
31,5 59 102

Tablica 14.2. Tehnološke debljine slojeva bitumenskih mješavina od BBTM, SMA, PA

14.4.14. Zastori od od splitmastiksasfalta (SMA)

Bitumenska mješavina od splitmastiksasfalta – SMA (Stone Mastic Asphalt) je bitumenska
mješavina u kojem su čestice agregata diskontinuiranog sastava. Svojstva i drugi zahtjevi, te
ocjenjivanje i provjera stalnosti svojstava bitumenskih mješavina od SMA određuju se odnosno
provode prema usklađenoj normi HRN EN 13108-5.
SMA se u pravilu upotrebljava za izvedbu habajućih slojeva kolničkih konstrukcija autocesta i
ostalih cesta namijenjenih teškom prometnom opterećenju i velikoj gustoći prometa, te za
izvedbu zaštitnih slojeva hidroizolacije kolničkih ploča cestovnih objekata.
U bitumenske mješavine od SMA obvezno se dodaju dodaci za spriječavanje otjecanja
bitumenskog veziva sa zrna agregata, a proizvođač bitumenske mješavine obvezan je navesti
vrstu i količinu upotrebljenog dodatka.
Bitumenske mješavine od SMA dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata (veličina
maksimalnog zrna agregata izražena u mm) na:
- SMA 4,
- SMA 8,
- SMA 11,
- SMA 16.
Kao vezno sredstvo upotrebljava se cestograđevni bitumen većih tvrdoća te polimerom
modificirani bitumen. Propisani minimalni udio veznog sredstva je 5%.

37
Najviše i najniže temperature bitumenskih mješavina od splitmastiksasfalta određene su normom
HRN EN 12697-13 i ovise o vrsti i tipu upotrebljenog bitumen. Najnižu dopuštenu temperature
pri isporuci mješavine navodi proizvođač i za mješavine u kojima je upotrebljen cestograđevni i
polimerom modificirani bitumen. Maksimalna dopuštena temperature mješavine u kojoj je
primijenjen polimerom modificirani bitumen također navodi proizvođač, a za mješavine u
kojima je upotrebljen cestograđevni bitumen iznosi od 180oC do 195oC ovisno o vrsti bitumen.
Ugrađivanje mješavina od splitmastiksasfalta vrši se pri istim temperaturama kao i kod habajućih
slojeva asfaltbetona.
Tehnološke debljine slojeva bitumenskih mješavina od SMA prikazane su u tablici 14.2.
Izvedeni asfaltni sloj od splitmastiksasfalta smije se pustiti pod promet najranije 12 sati nakon
završetka izvedbe.

14.4.15. Zastori od lijevanog asfalta (MA)

Bitumenska mješavina od lijevanog asfalta – MA (Mastic Asphalt) je bitumenska mješavina koja
se izrađuje po vrućem postupku lijevanjem. Svojstva i drugi zahtjevi, te ocjenjivanje i provjera
stalnosti svojstava bitumenskih mješavina od MA određuju se odnosno provode prema
usklađenoj normi HRN EN 13108-6.
Lijevani asfalt upotrebljava se za izvedbu habajućih slojeva kolnika i pješačkih staza, te za
izvedbu zaštitnih slojeva hidroizolacije kolničkih ploča cestovnih objekata.
U bitumenske mješavine od lijevanog asfalta obvezno se dodaju dodaci za snižavanje
temperature bitumenske mješavine.
Bitumenske mješavine od lijevanog asfalta dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata
(veličina maksimalnog zrna agregata izražena u mm) na:
- MA 4,
- MA 8,
- MA 11.
Kao vezno sredstvo upotrebljava se cestograđevni bitumen većih tvrdoća te polimerom
modificirani bitumen. Propisani minimalni udio veznog sredstva ovisi o vrsti lijevanog asfalta i
iznosi 7% za MA 4, 6.5% za MA 8 i 6% za MA 11.
Najviše i najniže temperature bitumenskih mješavina od lijevanog asfalta određene su normom
HRN EN 12697-13 i ovise o vrsti i tipu upotrebljenog bitumen. Najnižu dopuštenu temperature
pri isporuci mješavine navodi proizvođač i za mješavine u kojima je upotrebljen cestograđevni i
polimerom modificirani bitumen. Maksimalna dopuštena temperature mješavine u kojoj je
primijenjen polimerom modificirani bitumen također navodi proizvođač, a za mješavine u
kojima je upotrebljen cestograđevni bitumen iznosi do 200oC.
Mješavina od lijevanog asfalta mogu se ugrađivati ručno, a ne smiju se ugrađivati kada
temperatura padne ispod + 5oC za habajuće slojeve debljine veće od 30 cm i +10oC za habajuće
slojeve debljine manje od 30 cm.

14.4.16. Zastori od poroznog asfalta (PA)

Svojstva i drugi zahtjevi, te ocjenjivanje i provjera stalnosti svojstava bitumenskih mješavina od
poroznog asfalta – PA (Porous Asphalt) određuju se odnosno provode prema usklađenoj normi
HRN EN 13108-7.

38
Porozni asfalt upotrebljava se za izvedbu habajućih slojeva kolničkih konstrukcija osim
poroznog asfalta PA 16 koji se isključivo upotrebljava kao donji sloj u sustavu dvoslojne izvedbe
asfaltne konstrukcije od poroznog asfalta namijenjene za smanjenje buke.
Bitumenske mješavine od poroznog asfalta dijele se prema nazivnoj veličini zrna agregata
(veličina maksimalnog zrna agregata izražena u mm) na:
- PA 8,
- PA 11,
- PA 16.
Kao vezno sredstvo upotrebljava se cestograđevni bitumen 50/70 te polimerom modificirani
bitumen. Propisani minimalni udio veznog sredstva iznosi 3%.
Najviše i najniže temperature bitumenskih mješavina od poroznog asfalta određene su normom
HRN EN 12697-13 i ovise o vrsti i tipu upotrebljenog bitumen. Najnižu dopuštenu temperature
pri isporuci mješavine navodi proizvođač i za mješavine u kojima je upotrebljen cestograđevni i
polimerom modificirani bitumen. Maksimalna dopuštena temperature mješavine u kojoj je
primijenjen polimerom modificirani bitumen također navodi proizvođač, a za mješavine u
kojima je upotrebljen cestograđevni bitumen iznosi od 180oC.
Tehnološke debljine slojeva bitumenskih mješavina od PA prikazane su u tablici 14.2
Ugrađivanje mješavina od poroznog asfalta ne smije se vršiti kada temperatura padne ispod
+10oC.

14.4.17. Tankoslojne asfaltne prevlake izrađene hladnim postupkom (SS)

Tankoslojne asfaltne prevlake izrađene hladnim postupkom – SS (Slurry surfacing) koriste se pri
izvedbi asfaltnih slojeva cesta i drugih prometnih površina. Svojstva i drugi zahtjevi te
ocjenjivanje i provjera stalnosti svojstava tankoslojnih asfaltnih prevlaka izrađenih hladnim
postupkom određuju se odnosno provode prema normi HRN EN 12273.
Tankoslojnu asfaltnu prevlaku izrađenu hladnim postupkom čini smjesa kamenog agregata,
bitumenske emulzije, vode i dodataka, koji su zamiješani i ugrađeni na samom mjestu ugradnje.
Tankoslojne asfaltne presvlake izrađene hladnim postupkom dijele se na:
- jednoslojne (oznaka A),
- dvoslojne (oznaka B).
Tankoslojne asfaltne presvlake izrađene hladnim postupkom dijele se prema nazivnoj veličini
zrna agregata (veličina maksimalnog zrna agregata izražena u mm) na:
- SS 4,
- SS 8,
- SS 11.
Za izradu tankoslojne asfaltne prevlake izrađene hladnim postupkom koriste se kationske
bitumenske emulzije koje mogu biti modificirane polimerom.
Udio vode u mješavini iznosi maksimalno 10%. Udio bitumena ovisi o tipu mješavine i iznosi
za:
- SS 4 od 6.5 do 9.5%,
- SS 8 od 5.0 do 7.5%,
- SS 11 od 4.5 do 6.5%.
Tankoslojna asfaltna prevlaka izrađena hladnim postupkom izvodi se tako da se smjesa agregata
propisanog granulometrijskog sastava pripravlja miješanjem frakcija u određenom omjeru prema

39
početnom tipu ispitivanja. Nakon miješanja smjesa se odlaže, doprema do samohodnog stroja u
kojem se miješa agregat s bitumenskom emulzijom i potrebnim dodacima. Podloga na koju se
ugrađuje tankoslojna asfaltna prevlaka mora biti potpuno očišćena od nevezanih zrna kamenog
agregata i zemlje. U slučaju izrazito zaprljane podloge potrebno je pri čišćenju upotrijebiti uređaj
s tlakom vode od 80 do 150 bara. Nedostatke na postojećem kolniku potrebno je sanirati prije
polaganja tankoslojne asfaltne prevlake. Površina na kojoj se izvodi takoslojna asfaltna prevlaka
može biti suha ili vlažna, ali ne i mokra. U slučaju izrazito suhog vremena i visoke temperature
zraka i podloge, treba podlogu lagano navlažiti. Tankoslojna asfaltna prevlaka ugrađuje se
razastiranjem pomoću odgovarajućeg stroja koji omogućuje dobivanje homogene mješavine
ugrađene u tanku asfaltnu prevlaku utvrđene širine i visine, te homogenog izgleda površine.
Tankoslojne asfaltne prevlake izvode se pri temperaturi zraka višoj od +10°C, s time da u idućih
24h nakon ugradnje temperatura zraka ne smije pasti ispod +5°C.
Preko ugrađene tankoslojne asfaltne prevlake promet se može pustiti najranije 20 min, a
najkasnije jedan sat poslije ugradnje, ovisno o vremenskim uvjetima.
Najviša dopuštena količina ispalih zrna iznosi 10% ukupne količine agregata. Ispala zrna
uklanjaju se nakon jednog do tri dana nakon izvedbe tankoslojne asfaltne prevlake.
Ispituju se tehnička svojstva koja su propisana normom te se procjenjuju vizualni nedostaci
tankoslojnih asfaltnih prevlaka izrađenih hladnim postupkom: izbijanje bitumena, otkidanje
dijelova, poprečna naboranost i uzdužni žljebovi.

14.4.18. Površinske obrade

Površinske obrade - PO primijenjuju se pri izvedbi asfaltnih slojeva cesta i drugih prometnih
površina. Svojstva i drugi zahtjevi te ocjenjivanje i provjera stalnosti svojstava površinskih
obrada određuju se odnosno provode prema usklađenoj normi HRN EN 12271.
Površinske obrade su tankoslojne asfaltne prevlake izvedene prskanjem podloge bitumenskim
vezivom, posipavanjem bitumenom obavijenog ili neobavijenog krupnog agregata i valjanjem.
Prema vrsti i načinu izvedbe se dijele na:
- jednostruke površinske obrade (oznaka A),
- jednostruke površinske obrade s dvostrukim posipom (oznaka B),
- dvostruke površinske obrade (oznaka C),
- obrnute dvostruke površinske obrade (oznaka D),
- površinske obrade s prethodnim posipom -''sendvič'' (oznaka E).
Za površinsku obradu upotrebljava se samo krupni agregat. Vezno sredstvo je nemodificirane i
polimerom modificirane bitumenske emulzije, nemodificirani i modificirani razrijeđeni i
omekšani bitumen, te cestograđevni i polimerom modificirani bitumen. Količina veznog sredstva
ovisi o tipu veznog sredstva, vrsti površinske obrade i o upotrebljenoj frakciji i količini krupnog
agregata i kreće se od 0.7 do 2.6 kg/m2.
Prema potrebi, kod izrade površinske obrade, dodaju se dodaci za poboljšanje prionjivosti
bitumenskog veziva za agregat.
Za izradu površinske obrade potrebni su sljedeći strojevi:
- motorna prskalica za nanošenje bitumenskog veziva,
- posipač za agregat
- valjci i motorne četke.
Nedostatke na postojećem kolniku potrebno je sanirati prije polaganja površinske obrade. Potom
se krutim rotacijskim četkama očisti podloga. Motornim prskalicama nanosi se na podlogu vezno

40
sredstvo, posipačem se ravnomjerno raspodjeljuje određena količina agregata. Slojevi površinske
obrade valjaju se valjcima, a po dovršetku površinske obrade mekim četkama se uklanjaju
nevezana zrna.
Pri izvedbi površinske obrade rabe se valjci s gumenim kotačima i kombinirani valjci mase
između 10 i 20 tona. Brzina kretanja valjaka je između 8 i 10 km/h.
Površinska obrada izvodi se pri temperaturi zraka višoj od +10 °C, s time da u idućih 24h nakon
ugradnje temperatura zraka ne smije pasti ispod +5 °C. Ne smije se izvoditi po mokrom kolniku
te u slučaju kiše i jakog vjetra.
Dvostruka površinska obrada izvodi se tako da se drugi posip kamenog agregata izvodi odmah
nakon završenoga prvog prolaza valjka na prvom posipu. Prvi prolaz treba obaviti što prije
nakon razastiranja kamenog agregata. Nakon drugog posipa, za pravilan položaj zrna kamenog
agregata dovoljna su 3 do 5 prijelaza gumenog valjka.
Svježa površinska obrada smije se pustiti u promet neposredno nakon izvedbe, uz ograničenje
brzine kretanja vozila do najviše 40 km/h tijekom nekoliko sati od puštanja u promet. Normalni
režim prometa može uslijediti tek sljedećeg dana, nakon uklanjanja nevezanih zrna. Najviša
dopuštena količina ispalih zrna iznosi 20% ukupne količine agregata, a ispala zrna uklanjaju se
tri do pet dana nakon izvedbe površinske obrade.
Potrebno je za površinske obrade provesti ispitivanja normom propisanih tehničkih svojstva.
Procjenjuju se i vizualni nedostaci površinskih obrada: izbijanje bitumena, otkidanje dijelova,
ispadanje agregata i uzdužni žljebovi.

41