UNIVERZALNA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

1.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih

prava, zasnovan na tradiciji civilnog prava.

Proglašena 10. decembra 1948. godine u Parizu na sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih
naroda kao "opće postignuti standard za sve ljude i narode, sa svrhom da svaki pojedinac i
svaki član društva, imajući sve vrijeme na umu ovu Deklaraciju, treba nastojati kroz
poučavanje i obrazovanje promicati poštovanje prava i sloboda, te naprednim mjerama,
nacionalnim i međunarodnim, osigurati djelotvorno priznavanje i poštovanje općih prava.

Može se reći da je ista bila odgovor na okrutna dešavanja u toku Drugog svjetskog rata, te
dokument koji bi bar moralno spriječio ponavljanje takvih postupaka u budućnosti. Pošto je
stvorena kao objava ciljeva kojih bi trebalo da se pridržavaju vlade, nije pravno obavezujuća i
stoga nema potpisnica. Deklaracija ne predstavlja dio međunarodnog prava, ali predstavlja
značajno oruđe u primjeni diplomatskih i moralnih pritisaka na vlade koje krše neke ili sve
odredbe deklaracije.

Važno je spomenuti da su nakon usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima, članovi UN-
a razvili dva međunarodna sporazuma:

 Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima,

 Međunarodni sporazum o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima.

Na temelju tih sporazuma i Deklaracije donesen je Međunarodni zakon o ljudskim pravima i

brojni drugi ugovori o posebnim pravima npr. žena i djece, o ukidanju mučenja i rasne
diskriminacije. A ovi dokumenti jesu pravno-obavezujuci.

2.

Nerijetko se u literaturi govori da je Deklaracija donijeta bez primjedbi. Ali, nije bilo tako jer
je bilo dosta amandmana, neki su prihvaceni, neki odbijeni. Na kraju je Univerzalna
deklaracija prihvaćena s 48 glasova za, 8 suzdržanih, nijednim glasom protiv i dvije države
članice koje nisu glasale. Jedna od suzdržanih država bila je i Jugoslavija.
Njenom formulisanju najviše je doprinijeo Kanađanin Džon Peters Hamfri, čija zemlja nije
podržavala ideju univerzalnih ljudskih prava sve do samog glasanja o Deklaraciji. Hemfriju je
mnogo pomogla Elenor Ruzvelt, bivša prva dama SAD, udovica Frenklina Delana Ruzvelta,
osvjedočeni borac za prava crnih ljudi, žena i Japanaca. Smatra se da njoj dugujemo
neseksističku terminologiju u ovoj oblasti, tj. preimenovanje prava čovjeka (što je u svim
jezicima značilo: prava muškarca, rights of man) u ljudska prava (human rights).

3.

Univerzalnost Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN je, dakle, trostruka:

1) tiče se svakog čovjeka kao dijela čovječanstva

2) moralno obavezuje svaku državu koja želi, koja hoće da se predstavi kao
uljudna, pristojna država – da poštuje standarde ljudskih prava postavljene
u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima UN bez obzira na to da li je članica
UN ili još uvek nije
3) to je za svakog čovjeka kao dijela čovječanstva i za svaku državu koja hoće da
bude dio tog civilizovanog, uljuđenog čovječanstva onaj minimalni skup ljudskih
prava koji se mora poštovati.

4.

Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da

je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je
trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.

Tekst Deklaracije preveden je na preko 300 jezika, a datum usvajanja Deklaracije (10.
decembar) proglašen je za Međunarodni dan ljudskih prava. Sastoji se od 30 članova.