4.

Humanizam
(pojam, obilježja; hrvatski humanizam, središta i predstavnici, žanrovi)

- humanizam – povijesni fenomen skoncentriran poglavito na 15. st. a tumači se dvojako

(Bratislav Lučin, Humanizam, u: Hrvatska književna enciklopedija, 2010):
- kao kulturnopovijesna epoha koja dijelom prethodi renesansi, a dijelom se
podudara s njom
- kao kulturni i obrazovni pokret u sklopu renesanse kao nadređena
periodizacijskog pojma (otprilike od 1350. do 1600. - u europskim okvirima)
- radi razlikovanja od natpovijesnog, etičkog značenja u novije se vrijeme koristi i
naziv renesansni humanizam
- S.P.Novak kaže da je rensansa omeđena humanizmom i manirizmom (Slobodan
Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti. Od humanističkih početaka do Kašićeve
ilirske gramatike 1604., II. knjiga, Zagreb 1997, str. 61.)
- humanizam – riječ potječe od njemačke riječi Humanismus, prema srednjovjekovnome
latinskom humanus (ljudski, uljudan, plemenit)
- kulturno-povijesna pojava koja označava prijelaz iz srednjeg vijeka u moderno, novo
doba i stvaranje suvremenog čovjeka; to je raskid sa srednjovjekovnim shvaćanjem
života; humanizam 15. st. je prva najava novoga vijeka
- naziv je dobio prema praksi, sklonosti srednjega vijeka da profane znanstvene i
umjetničke discipline nazivaju ljudskima, humanima, nasuprot božanskim disciplinama
(teologiji)
- a u 15. st. profesori i studenti ljudskih znanosti nazivali su se humanistima; na dva
jezika (latinskom i manje na grčkom) učilo se pet jasno definiranih (tj. određenih)
predmeta: gramatika, retorika, povijest, pjesništvo i moralna filozofija (zajednički naziv
im je bio studia humanitatis); učene je ljude zapravo zanimalo kako je bilo uređeno
antičko društvo, pa su ga proučavali u navedenim disciplinama na izvornim jezicima
antike;
- humanizam je zagledan u antiku, oživljavanje klasične starine postaje novi kriterij
naobrazbe i književnog pisanja; za humaniste antika je u svakom pogledu uzor; antički

1
čovjek postaje uzor slobodnog čovjeka, a klasična starina model koji se može primijeniti
na sve društvene i kulturne aktivnosti
- u književnosti se teži obnovi klasičnog latinskog jezika i versifikacije te uspostavi
antičkog žanrovskog repertoara
- kao kolijevka humanizma uzima se Italija (u gradovima razvijena trgovina, zanatstvo,
bitna blizina antičke civilizacije); začetnikom humanizma smatra se F.Petrarka, a
njegovim najizrazitijim predstavnikom Erazmo Rotterdamski

- za humaniste bitno:
- vjeruju da je samo latinski jezik dovoljno razvijen i zrel jezik kojim se može
izraziti visoka poezija; latinski kojim se služe humanisti nije srednjovjekovni
latinski (u koji su unijete brojne promjene tijekom stoljeća), nego je to jezik
klasičnih pisaca, npr. Cicerona (106. pr. Kr. – 43. pr. Kr.), klasični latinski jezik;
zbog toga su neki od njih pokazivali čak i izrazit prezir prema pjesništvu na
narodnom jeziku; u hrvatskom humanizmu posebno odbojan stav prema
književnosti pisanoj narodnim jezikom imao je Ilija Crijević (on književnost na
narodnom jeziku podrugljivo naziva stribiligo Illyrica /ilirska nakaza/)
- osjećaju se građanima svijeta, a najviše se školuju u Italiji; okupljaju se u
akademijama (koje zamjenjuju srednjovjekovna sveučilišta), koje su bile prve
nezavisne književne institucije (u njima su se držala različita predavanja,
proučavali stari tekstovi, prevodili grčki tekstovi, …)
- imaju razvijen osjećaj za povijesnost i naglašavaju važnost povratka izvorima
- tekstovi prožeti idejama europskoga univerzalizma
- antropocentrizam - čovjek u središtu zbivanja (potvrđuje to npr. i Michelangelov
kip Davida)
- optimizam životnog pogleda na svijet, jer se poštuje ljudsko dostojanstvo

- hrvatski humanizam – na njegov razvoj povoljno djelovala blizina Apeninskog

poluotoka, trgovačke i kulturne veze s priobalnim gradovima u kojima nastaju žarišta
humanizma, zatim hrvatska srednjovjekovna tradicija uporabe latinskog jezika (pravni
dokumenti, natpisi, historiografija,…), dolazak nastavnika iz europskih zemalja (na

2
hrvatski jug dolazili su učitelji iz Italije, npr. Talijan Tideo Acciarini nakon što je pao u
nemilost u svojoj zemlji, stiže na hrvatsku obalu, a u Splitu postaje učitelj Marku
Maruliću koji po njegovu nagovoru piše pismo pjesniku Jurju Šižgoriću, prijatelju
Acciarinijevu; to pismo je najstariji Marulićev književni tekst i jedan od prvih originalnih
hrvatskih humanističkih sastavaka), zatim dolazak bilježnika i drugih učenih ljudi iz
Italije u naše krajeve (velikaši romanskoga podrijetla ženili su se domaćim kćerima, koje
su u njihove kuće unosile hrvatski jezik, zbog čega je dolazilo do asimilacije stanovništva
te obostranog poznavanja talijanskog i hrvatskog jezika), odlazak domaće mladeži na
studij u inozemna učilišta
- humanistička obilježja rano se očituju u dalmatinskim komunama (već početkom 14.
st.), tj. ranije nego drugdje u Europi (kaže Bratislav Lučin); prema drugim izvorima
razdoblje humanizma u našim krajevima traje od prvih desetljeća 15. st. do početka 17.
st. (kažu Veljko Gortan i Vladimir Vratović i dodaju da su među slavenskim narodima
Hrvati u doba humanizma imali i najbogatiju i estetski najvredniju latinističku
književnost)
- razvoj našeg humanizma omele su dvije stvari – politička rasjepkanost teritorija
(Hrvatska je rascjepkana i to tako da je Dubrovnik slobodan, sjever je vezan uz Austriju i
Mađarsku, problemi s Turcima na sjeveru, ali i u dalmatinskom zaleđu /u to su vrijeme
već bili kod Klisa iznad Splita/, u Dalmaciji su Mlečani) i turska osvajanja (posebnost
naših pisca vezana je uz aktualnu onodobnu hrvatsku zbilju - prodor Turaka - iako to nije
bilo u skladu s poetikom europskog humanizma); zbog navedene situacije dolazi do
regionalnih razlika; humanizam se različito razvija na hrvatskome sjeveru i na
hrvatskome jugu; regionalne razlike su određene nedostatkom komunikacija ali i
drugačijim političkim i gospodarskim prilikama:
- na jugu (priobalje) – humanizam nastaje u komunalnom okruženju, ima laički
karakter, brže se razvija; na jugu se školuju i građanska djeca, bolja je povezanost
s Italijom i gospodarski razvoj je veći
- na sjeveru – humanizam je vezan uz feudalne institucije (osobito uz dvor kralja
Matije Korvina), sudionici su uglavnom velikaši i crkveni dostojanstvenici,
tematski je učestala politička zauzetost, a naglašena je kršćanska sastavnica (to

3
 posebice dolazi do izražaja nakon krbavskog /9. 9. 1493./ i mohačkog poraza /29.
8. 1526./)
- u doba humanizma hrvatska je književnost držala korak s drugim razvijenim europskim
književnostima; neki su hrvatski humanisti bili u prvim redovima europskoga humanizma
(M.Marulić); hrvatski su humanisti bili međusobno povezani književnim i kulturnim
vezama unutar različitih humanističkih krugova; iako o njima nema puno podataka, ipak
se mogu rekonstruirati sljedeći humanistički krugovi (centri):
a) na jugu:
-Šibenik (Juraj Šižgorić, Elegiae et carmina, 1477. – najstarija tiskana pjesnička
zbirka hrvatskog latinizma)
-Zadar (opat Petar Kršava, opat Verniera, ninski biskup Juraj Divnić)
-Trogir (Petar Cipiko – prepisivao djela klasičnih pisaca, Ivan Lucius, Koriolan
Cipicco – opisao protuosmanlijske pomorske operacije mletačkog dužda Petra
Moceniga; Fran Trankvil Andreis – pisac dijaloških rasprava, poslanica, govora)
-Split (Marko Marulić – antiturcica: poslanica papi Hadriijanu VI.; Franjo
Božičević-Natalis, Marulićev životopisac; Dmine Papalić, Toma Niger)
-Hvar (Vinko Pribojević, govor De origine successibuque Slavorum /O podrijetlu
i zgodama Slavena, 1525; Ivan Biundović, Jeronim Bartučević, Hanibal Lucić,
Petar Hektorović)
Korčula
-Dubrovnik (Ivan Gučetić, Karlo Pucić, povjesničar Ludovik Crijević Tuberon,
Vuk Bobaljević, liričar Ilija Crijević – sastavio 15 nadgrobnih govora, Jakov
Bunić, filozof Nikola Vitov Gučetić)
b) na sjeveru, u kontinentalnom dijelu Hrvatske – djelatan je Ivan Vitez od Sredne
(Sredna, pokraj Križevaca, r. 1405. ili 1408. – Ostrogon, 1472.) - Križevčanin koji je na
dvoru Matije Korvina naslijedio kancelariju koju je uredio Petar Pavao Vergerije, stariji iz
Istre; kancelariju je dotjerao Ivan vitez od Sredne tako da je proizvodila vrhunske isprave
za onodobne okolnosti; Ivan je poticao prirodne znanosti; vrijedna je njegova opsežna
epistolarna zbirka;
- glavna osoba humanističkog kruga na dvoru oko kralja Matije Korvina bio je njegov
nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius (Jan Panonac, Janus Vitez Pannonius, Jan

4
Panonije, Jan Panonij); rodio se u Čazmi, 29. kolovoza 1434, a umro u Medvedgradu
kraj Zagreba, 27. ožujka 1472.; jedan od najpoznatijih latinističkih pjesnika Europe;
- ovdje je još djelatan bio i Stjepan Brodarić

Ivan Česmički / Ianus Pannonius (1434-1472)

- ime – Pannonius – humanistički nadimak kojim želi istaći svoj širi rodni kraj, Panoniju
- Česmički – prezime upućuje na to da je njegova obitelj podrijetlom iz Česmice
kod Čazme
- Cesinge – prema nekima prezime mu je bilo Cesinge, koje bi odgovaralo mjestu
Kesinac (mađ. Kesincze) nedaleko od utoka Drave u Dunav; utok Drave u Dunav
spominje sam Pannonius u Panegiriku Guarinu u kojemu kaže da je otišao u Italiju
odanle "gdje Drava, imajući doskora utopiti u Dunavu svoje ime i svoju vodu, teče
kroz plodne oranice već mirnim tokom"

- bio-bibliografija – umro je u 38. godini života; puno je podataka ostavio u svojem

pjesničkom opusu, a posebice u elegiji posvećenoj majci Barbari prilikom njezine smrti
- rodio se u plemićkoj, ali siromašnoj obitelji; sam kaže da je majka Barbara prela i tkala i
tako zarađivala za njegovo školovanje; kada mu je bilo 13 godina, njegov ga je ujak Ivan
Vitez od Sredne (zagrebački kanonik, kasnije nadbiskup ostrogonski, kancelar kralja
Matije Korvina) poslao na studije u Italiju
- u Ferrari (boravio 7 godina) je učio kod Giovannija Guarina, s lakoćom je učio latinski i
grčki; zatim odlazi u Padovu (boravi tamo 4 godine)
- nakon 11 godina provedenih u Italiji, odlazi u Ugarsku i tamo dobiva unosne i visoke
crkvene položaje, a na kraju postaje i pečujski biskup; na dvor ga je pozvao i kralj Korvin
i prati na njegovim vojnim pohodima (Bosna); bio krhka zdravlja i boravak na ratištu i po
taborima nije mu činio dobro; nisu mu odgovarale ni dvorjaničke dužnosti; čeznuo je za
sunčanom Italijom;
- 1465. - s veseljem odlazi u Italiju pozdraviti novog papu Pavla II u ime kralja Korvina
- vraća se u Ugarsku, ponovo prati Korvina na vojnim pohodima

5
- kralj Korvin bio poznat kao kralj koji je stezao vlast velikaša koji se pobune i skuju
zavjeru protiv kralja; u zavjeri sudjelovali Ivan Vitez od Sredne, Pannonius i zagrebački
biskup Osvald Thuz koji ponude prijestolje poljskom kralju Kazimiru Jageloviču; Korvin
uguši zavjeru, Ivana Viteza od Sredne baci u tamnicu, a Pannonius pobjegne u Hrvatsku;
na putu se razboli, potraži pomoć kod prijatelja Thuza na Medvedgradu i tamo umre;
pokopan je u pavlinskoj crkvi u Remetama, a kasnije je prenijet u Pečuh i pokopan u
tamošnjoj katedrali;
- pisao je na latinskom jeziku i to:
- Heroica – pjesme spjevane u heksametru
- Elegiae (npr. U smrt majke Barbare)
- Epigrammata

- književne vrste u humanizmu - pišu se na latinskom jeziku (u Europi tada jezik

učenih, jezik književnosti i državne uprave), a riječ je o sljedećim književnim vrstama:
elegije, epigrami, prigodnice (poslanica, pohvalnica – enkomij/enkomijastički stihovi =
pohvalni pjesma, pohvalni stihovi, nadgrobnica/epitaf), epovi, pišu se i povijesna,
filozofska i prirodoznanstvena djela, razvija se govorništvo (humanisti su zastupnici
svojih komuna u političkim i diplomatskim poslovima; najbogatiju retoričku vrstu
hrvatskog humanizma čine protuturski govori - antiturcica), nastaju historiografska djela
(zaokupljena turskom opasnošću; najvažnije djelo ove vrste je djelo Ludovika Crijevića
Tuberona Komentari o vlastitom vremenu)
- lirika – posebno draga humanistima koji osobito cijene horacijevsku alkejsku i sapfičku
strofu, a teme su raznolike (mitološke, rodoljubne, ljubavne, enkomijastičke, religiozne,
moralističke, suvremena zbivanja, autobiografske reminiscencije, idilični opisi domaćeg
krajolika)
elegija – vrsta lirske pjesme u kojoj prevladava ugođaj tuge, boli, čežnje i žaljenja za
nečim, načelno nedostižnim
- u grčkoj kknjiževnosti označavala je svaku pjesmu pisanu u elegijskom distihu (grč.
elegeia – pjesma u distisima; elegos – tužaljka)

6
- poznati pisci elegija - Ovidije, Tibul, Propercije; posebno su bile popularne Epistulae ex
Ponto (Pisma s Ponta) rimskog pjesnika Ovidija; u zbirci Ovidije opisuje svoju tugu
prognanika, jer je bio prognan iz Rima na obalu Crnoga mora
epigram – vrsta lirske pjesme, najčešće duhovite i satirične, u kojoj se sažetim izrazom i
neočekivanim zaključkom iznenađuje čitatelj; prevladava elgijski distih
- grč. epigramma – natpis (naziv je prvotno u Grčkoj označavao natpis u kamenu)
- sažet oblik neposrednog reagiranja na životne i književne odnose; nezaobilazna je
satirična nota
- poznati pisac epigrama Mako Valerije Marcijal (o. 45-104)
- nekoliko primjera iz Epigrama Ivana Česmičkoga:
Grilu
Pitagora zlatne pjesme,
Fokilid srebrne skova,
A ti, Grile, kuješ
Pjesme od olova.

Gril pjeva
Kada ti, Grile, zapjevaš, sve cvrčke pjesmom smutiš,
Oni zašute.
Nek oni pjevaju makar i rđavo,
Samo ti da šutiš.

Prosperu
Koliko te, Prospere, volim, teško ti saznati nije,
Kad želim da sa zemlje odeš u nebo što prije.

Aurispi
Pitaš zašto ništa ne piše tako učeni Aurispa.
Zato što stalnom šutnjom on još učenijim ispa.

poslanica ili epistola (lat. epistula – pismo), list ili knjiga (kažu stari hrvatski pisci) –
pjesnička vrsta normirana u antici, osobito omiljena u humanizmu (ispunjavala ulogu ne
samo informativnog teksta nego i funkciju znanstvenog, estetičkog, filozofsko-moralnog
i autobiografskog iskaza)
- u povijesti europske književnosti javlja se u dvije različite forme: u prozi i u stihu
(stihovana ili pjesnička poslanica kao žanr oblikovala se u rimskoj književnosti kao
narativni žanr s moralističkim, filozofskim i estetičkim sadržajem ili pak kao lirski žanr
koji izražava osjećaje, spoznaje i znanja iskaznog subjekta, pri čemu se taj subjekt

7
doživljava – više nego u nekim drugim žanrovima – kao povijesno postojeća osoba i
može se nazvati povijesni iskazni subjekt
- oblikovanje poslanice, lista, povezano je sa strukturom govora te pripada području
retorike – elocutio
- najopćenitije uzevši, stari list mora sadržavati pozdrav (salutatio), traženje
dobrohotnosti (captatio benevolentiae), razmatranje predmeta (narratio), molbu (petitio)
i zaključak (conclusio)
- poslanicu strukturno i generički određuje tip iskaza: to je direktno obraćanje adresatu,
stvarnom pa čak i fiktivnom; stoga se ona kao žanr često duhovito određuje kao polovica
dijaloga s obzirom na ulogu koju ispunjava: zamjenjuje razgovor
- poslanica kao književni žanr po svojim je specifičnim uvjetima komunikacije s jedne
strane obilježena autobiografičnošću, a s druge zbog svoje apelativnosti (obraćanje
sugovorniku) i racionalističke utemeljenosti (dijalog s nekim) pruža prostor za
iskazivanje stavova, mišljenja i koncepcija o životu, društvu, umjetnosti i književnosti
- hrvatska književna povijest pod pojmom poslanice u ranom novovjekovlju
podrazumijeva dva tipa književnih tekstova: s jedne strane samostalni i samodostatni
stihovani ili prozni tekst upućen konkretnom adresatu; takve su, primjerice,
Nalješkovićeve, Dimitrovićeve, Bobaljevićeve, Pelegrinovićeve, Lucićeve i
Hektorovićeve poslanice, bilo stihovane, kojih je više, bilo prozne, kojih je iz 16. stoljeća
malo sačuvano. S druge strane, poslanicom se često naziva i prozni tekst kojim se
popraćuje i uokviruje određeno književno djelo. Takvi se prozni tekstovi – posvetni
predgovori, koji su također upućeni određenom adresatu, ali isto tako namijenjeni i široj
javnosti (jer se najčešće pojavljuju uz tiskano djelo i najčešće su za tu svrhu i pisani) –
kadikad u stručnoj literaturi nazivaju dedikacijske, posvetne poslanice.
- žanrovskim pojmom poslanice obuhvaćene su ne samo samostalne stihovane ili prozne
poslanice upućene određenom pojedincu nego i prozni tekstovi, također upućeni
određenom adresatu, a koji istodobno uokviruju neko djelo, stoje pred njim kao
predgovor te predstavljaju rubnu zonu djela, paratekst (termin paratekst rabi G. Genette
za sve one popratne proizvode, verbalne ili likovne, kao što su ime autora, naslov,
predgovor i slično, a koje okružuju glavni tekst kako bi ga predstavili i učinili prisutnim

8
te osigurali njegovu recepciju, prisutnost u svijetu. Usp. O tome G. G e n e t t e, Seuils,
Editions du Seuils, Pariz 2002, str. 7-8.)
- tematika je raznolika, privatna i javna (filozofska, književna, društvena, politička)

ep – u pjesništvu humanizma i rensanse najveći ugled ima ep u kojemu se obrađuje

biblijska građa; u hrvatskoj književnosti humanizma i renesanse oblikovale su se ove
epske podvrste: mitološki ep (latinski humanistički Jakov Bunić, De raptu Cerberi; zbog
alegorijskog smisla može se smatrati i religiozno-kršćanskim epom), biblijsko-religiozni
ep (pisani i na latinskom i na hrvatskom jeziku: Jakov Bunić, De vita et gestis Christi;
M.Marulić, Davidias; I.Polikarp Severitan, Solimaido libri tres; na hrvatskom jeziku to je
Marulićeva Judita – poetičke norme po kojima se oblikuje ovaj ep su norme
vergilijanskog epa modificirane u kršćansko-religioznome duhu; tematika je biblijska, a
književni postupci u naraciji preuzeti su iz vergilijanskog epa: priča je linearno ispričana,
likovi su opisani i jasno profilirani, kompozicija je pregledna i uvažava simetriju i
harmoniju, opisi su široki, česti su katalozi; fabula ima dvostruki smisao – onaj doslovni i
onaj alegorijski koji je uvijek kršćanski pravovjeran), alegorijski ep (M.Vetranović,
Piligrin – ostao nedovršen, a opisuje hodočasnikovo putovanje po fantastičnim
predjelima, s groteskinim likovima, neobičnim događanjima; utjecaj Dantea, a
peregrinacijski put je put čišćenja duše), povijesni ep (teme iz hrvatske pvijesti, najčešća
je ona antiturska tematika; B.Karnarutić, Vazetje Sigeta grada)

(Fališevac, Dunja, 1997. Kaliopin vrt, Split (pogl. „Žanrovi hrvatske narativne
književnosti u stihu“, str. 7–27; „Prva hrvatska polemika o epu: De raptu Cerberi Jakova
Bunića i Dialogus de laudibus Herculis Marka Marulića“, str. 41–52.)
- Jakov Bunić, De raptu Cerberi (Otmica Kerbera, oko 1490) – prvi ep u hrvatskoj
književnosti; mitološka priča je kristijanizirana putem alegorije – Heraklov silazak u
podzemlje i otmica Kerbera tumači se kao alegorija Kristova silaska u Limb i
oslobađanje svetih otaca
- u tekstu „Prva hrvatska polemika o epu: De raptu Cerberi Jakova Bunića i Dialogus de
laudibus Herculis Marka Marulića“ D.Fališevac govori o sljedećem:

9
- Jakov Bunić, Otmica Kerbera – objavljena prvi puta oko 1500. u Rimu ili u Bologni;
drugo izdanje 1526. i po naslovu se razlikuje od prvog izdanja; ep se alegorijski tumači u
drugom izdanju koje je posvetio papi Leonu X; u drugom izdanju Buniću je bilo stalo da
se ep shvati kao alegorijsko tumačenje kršćanske povijesti;
- prvo je izdnje izrazito mitološko-junački ep, a drugim izdanjem se mijenja u religiozno-
kršćanski i alegorijski ep (možda pod utjecjem argumenata koje je iznio Marulićev
Bogoslov u tekstu Dialogus de laudibus Herculis)
- to je prvi objvljeni hrvatski humanistički ep
- to je jedini ep s mitološkom tematikom sačuvan iz vremena hrvatskog
humanizma (svi ostali pripadaju biblijskoj epici: Marulić, Davidias, J.Bunić, De
vita et gestis Christi, Damjan Benešić, De morte Christi, Ivan Polikarp Severita,
Solemaidos libri tres; iz biblijske tematike izdvja se Ilija Crijević s nedovršenim
spjevom De Epidauro – prisutna svjetovnost, vergilijanski opisi, mitološki
rekviziti)
- hrvatska književnost srednjovjekovlja ne poznaje lik Herakla kao epskog junaka
- Bunić je došao na ideju da uzme Herakla za glavnog junaka i za dominantni
konstitutivni element epske strukture pod utjecajem novog, modernog
proučavanja antičke književnosti; s tim se mogao upoznati i u školi gdje je mogao
biti upoznat sa Senekinom tragedijom Hercules furens, za koju se drži da je
osnovni izvor Bunićeve Otmice Kerbera;
- Heraklo se nametnuo epskoj literaturi kao junak koji u sebi sažima i
tradicionalni ideal antičkog epskog junaka (fizička snaga, neustrašivost,
odvažnost i po tome sličnost s bogovima) i novi, kristijanizirani idela epskog
junaka koji se bori protiv zla
- Coluccio Salutati (1331-1406), De laboribus Herculis – talijanski humanist koji
u ovom djelu iznosi precizno i detaljno shvaćanje Herkula kao prototipa epskog
junaka
- za nas je značajno Salutatijevo shvaćanje Herkula kao duše (animae), Kerbera
kao zmije, podzemlja kao tijela → tako se Heraklov silazak u podzemlje mora
razumjeti kao uzimanje tijela, isto onako kako je i Kristuzeo ne se tijelo,
spašavajući čovjeka od zmije, tj. zla
- De raptu Cerberi – humanistički i mitološki ep u tri pjevanja (pjevanja imaju
naslov: Aglaja, Talija, Eufrosina), 1006 heksametara, a obrađuje priču o
Herkulovu svladavanju Kerbera; ep je alegorijski koncipiran – Bunić pod
silaskom Herkulovim u podzemlje podrazumijeva Kristov silazak u limb
-Bunićev ep nameće pitanje značenja alegorije u humanističkom epu – Fališevac
govori o nekim aspektima alegorije u humanističkom epu
- ostvarena prvenstveno alegorija lika – alegorijski smisao skoncentriran je oko
motiva Heraklova silaska u podzemlje – jedino taj motiv može izdržati usporedbu
s Kristovim silaskom u limb (alegorički smisao temelji se na usporedbi Herkul-
Krist); alegorički se može tumačiti Kerber, Heraklov silazak u podzemlje, a druge
fabularne linije i motivi u epu teško se mogu podvrći alegoričkom tumačenju
- Bunić uz I.Crijevića i J.Panonnius pokušao restituirati duh antičkog epa i kulture
bez izrazitijeg oslona na srednjovjekovnu književnost (indikativna epizoda o Hili
– Heraklova ljubav prema lijepom mladiću, njegova bol zbog Hiline smrti

10
 obnavlja onaj tip emocionalnosti i tip ljubavi koji je njegovala antika ističući
ljubav prema ljepoti kao vrhovno načelo svojega svjetonazora
- zato je Bunić radikalniji hrvatski humanist u odnosu na Marulića

Marko Marulić, Dialogus de laudibus Herculis (Mleci 1524) – djelo je izašlo dvadesetak
godina nakon prvog izdanja Bunićeve Otmice Kerbera i dovodi se u svezu s Bunićevim
epom;
- to je svojevrsna polemika i odgovor na Bunićevu Otmicu koju je Marulić imao u
svojoj biblioteci
- vodi se dijalog između Pjesnika i Bogoslova o značenju Herkulova lika; Pjesnik
iznosi svoje viđenje i shvaćanje Heraklova lika, govori o njegovim djelima i
uznosi ga kao pravog epskog junaka u antičkom smislu; Heraklo je prikazan kao
junak koji svojim djelima postiže slavu; najviše slave mu je donijela otmica
Kerbera
- Bogoslov proturiječi Pjesniku – Bogoslov sumnja u istinitost svih priča o
Heraklu; Bogoslov priznaje da je Heraklo bio hrabar, ali u naše vrijeme izvršavaju
se i hrabrija djela, što znači da u razgovor uvlači kategoriju povijesnosti u
shvaćanju književnog teksta; Bogoslov najviše zamjera Heraklu to što je ubojica i
što je izvršio samoubojstvo; zatim kaže da je Heraklo samo fizički snažan, a prava
je snaga moralna snaga duha
- Pjesnik na kraju izjavljuje da ga je Bogoslov uvjerio svojim argumentima u
pravu istinu, da literatura mora biti religiozo-poučna u kršćanskom smislu, a ne
priče drevnih pjesnika o Heraklu
- Marulićev Dialogus je prva književna polemika u hrvatskoj književnosti
(Marulić – Bunić) i inicirala je niz poetičkih pitanja: pitanje istinitosti i
fikcionalnosti nekog književnog djela, pitanje o uzorima i ugledanju na antičke
autore, pitanje o idejnom i ideološkom aspektu epskog djela, pitanje o
didaktičnosti odnosno zanimljivosti nekog djela

- Marko Marulić, Davidijada – alegorijski se uspostavlja veza između Starog i Novog

zavjeta
- Ivan Crijević, O Epidauru (De Epidauro) – epilij u kojemu se opisuje slavna prošlost i
ljepota zavičaja; isto čini Ivan Bolica u epiliju Opis grada Kotora

- humanistička estetika je također u duhu klasika – pravilnost u kompoziciji, simetrija,

važnost pitanja jezika

Literatura:
Fališevac, Dunja, 1997. Kaliopin vrt, Split („Prva hrvatska polemika o epu: De raptu
Cerberi Jakova Bunića i Dialogus de laudibus Herculis Marka Marulića“, str. 41–52.)
Fališevac, Dunja, Renesansna poslanica kao prostor poetičko-estetičkih iskaza
http://hrcak.srce.hr/colloquia-maruliana (posjet 17.3.2017)

11
Gortan, Veljko – Vratović, Vladimir, 1969. Temeljne značajke hrvatskog latinizma, Pet
stoljeća hrvatske književnosti, knj. 2, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, str. 5-43.
Novak, Slobodan Prosperov, 1997. Povijest hrvatske književnosti. Od humanističkih
početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., II. knjiga, Zagreb

12