10.

Životinja i hrvatska renesansna pastorala i komedija

Na temelju usmjerenog čitanja 11 književnih predložaka1 došlo se do stanovitih

spoznaja o mjestu i ulozi životinje u hrvatskoj renesansnoj pastoralno-idiličnoj drami.
U najvećem broju primjera životinja se pojavljuje u svom primarnom, jezgrenom
značenju (životinja kao životinja sa svojim bitnim značajkama), ali ne pridonoseći time
primarno izgradnji zbiljskoga, nego suprotno, ne-zbiljskoga ili nekog drugog svijeta.
Primjenjivost navedene tvrdnje na sve tekstove uključene u ovo istraživanje ne može se
apsolutizirati, jer su uočljive stanovite nijanse, te se može govoriti o:
a) pastirskoj igri preddržićevskog vremena (Dž.Držić, M.Vetranović, N.Nalješković -
realizirani je životinjski svijet unutar teksta u funkciji žanra, jer se na različite načine iz
realnih sastavnica gradi pastoralno-idiličan svijet);
b) Držićevoj pastirskoj igri (dolazi do inoviranja žanra prodorom realnoga u fikcionalno, i
obrnuto);
c) pastirskoj igri podržićevskog vremena (D.Zlatarić, S.Gučetić Bendevišević, F.Lukarević
Burina, A.Sasin – nakon Držića se maniristički inoviran žanr ne dograđuje, nego se
aktualiziraju konzervativniji ekloško-pastoralni početci).

1
Držić, RILJ – Džore Držić, Radmio i Ljubmir, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 5,
Zagreb 1968.
Vetranović, POPJ – Mavro Vetranović, Prikazanje od poroda Jezusova, u: Djela Marina
Držića, Stari pisci hrvatski, Knjiga VII, Zagreb 1875.
Nalješković, KI. – Nikola Nalješković, Komedija I., Stari pisci hrvatski, Knjiga V, Zagreb
1873.
Zlatarić, LJ – Dominko Zlatarić, Ļubmir pripovijes pastijerska, Stari pisci hrvatski, Knjiga
XXI, Zagreb 1899.
Gučetić, R – Savko Gučetić Bendevišević, Raklica, "Croatica", 11-12, Zagreb 1978.
Lukarević, VP – Frano Lukarević Burina, Vjerni pastier, Stari pisci hrvatski, Knjiga X,
Zagreb 1878.
Držić, T – Marin Držić, Tirena, u: Marin Držić, Djela, Zagreb 1987.
Držić, VIA - Marin Držić, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u
komediju stavljena, u: Marin Držić, Djela, Zagreb 1987.
Držić, G - Marin Držić, Grižula, u: Marin Držić, Djela, Zagreb 1987.
Sasin, Fi – Antun Sasin, Filide, u: Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića
Bendeviševića, Stari pisci hrvatski, Knjiga XVI, Zagreb 1888.
Sasin, Flo – Antun Sasin, Flora, u: Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića
Bendeviševića, Stari pisci hrvatski, Knjiga XVI, Zagreb 1888.

1
 U odnosu na prvi pojavni oblik (pastirska igra preddržićevskog vremena) mogu se
izdvojiti slijedeće situacije u kojima je životinja (ali i neki drugi strukturni elementi) kao
zbiljska datost u funkciji idilično-pastoralnoga. Izdvajamo sljedeće:
- javlja se hipertrofija životinjskoga svijeta, jer su stvarne životinje pripadajuće različitim
staništima i različitim klimatskim podnebljima smještene u jedan zajednički, a time i
nestavaran prostor (na primjer: golub, govedo, grlica, janje, jelen, june, kamilja, kobila, konj,
košuta, koza, krava, kuna, lisica, ovan, ovca, pas, pčela, piplica, ptica, ris, slavic, stado,
šturak, tovar, vuk, zmija, zvijer, žabac, žirnik, živina – sve to i još ponešto nalazimo na
primjer u: Vetranović, POPJ). U ovakvu se prostoru životinje češće pojavljuju u svom
primarnom značenju, ali nije isključeno ni ono drugotno.
- zbiljske su životinje smještene u zajednički prostorni i vremenski kontekst s fantastičnim
životinjama (zajedno s njima npr. i drakun /=zmaj/, i satir u: Vetranović, POPJ).
- zbiljske životinje u kontekstu nelogičnih pojašnjenja doimlju se manje stvarnima (npr. plaho
zviere u: Nalješković, KI.).
- dokidanje jezgrenog značenja u semantičkom polju određene životinje udaljava životinju od
njene zbiljske egzistentnosti (npr. zvijer pase u: Držić, RILJ).
- uočljiva je sklonost umanjenicama, kojima se iskazuje/imenuje ono što se daruje (kravica,
ovčica), ono što se jede (junčić, kozlić, piplica), kao i ono što je posebice drago i vrijedno u
smislu životne reprodukcije (ovčice se janje, kozice se koze), što može rezultirati i zbiljskom
nelogičnošću i neovjerljivošću (mala ovca, mala koza nema reproduktivne sposobnosti).
- nestvarni je lik vezan uz neku zbiljsku radnju – Dijana guli košutu, a Uglješa joj pomaže: A
ti brate, Radmile, uzmi za poklon ovu zakuljicu, u kojoj se brašance nosi, koju mi prikaza
sama Dijana, koju nadjoh u gori loveći i pomogoh joj košutu odrieti; (...). (Vetranović, POPJ:
416).
- nestavrni su likovi (vila, Diana, Venera, kovač Vulkan, Apolo, Kupido) smješteni u prostor
zbiljske flore i faune, pridonoseći time njihovoj nestvarnosti2.
- u razgovoru kao ravnopravni sugovornici sudjeluju oni koji to u stvarnom životu ne bi mogli
biti, kao na primjer: stvarni (pastir) i nestvarni lik (vila), čovjek i neživa priroda (gora,
dubrava), čovjek i stvarna životinja (slavic) ili čovjek i fantastična životinja (satir).

2
Na razini likova mogle bi se navesti još neke situacije u kojima je zbiljsko u funkciji pastoralnoga, kao na
primjer: zbiljski se likovi (pastiri) ponašaju u skladu s pravilima pastoralno-vilinskoga svijeta (oni za jedino
bitne drže radnje kao što su sviranje, pjevanje); nestvarni se likovi preobražavaju u stvarne (npr. Apolo u pastira
u: Vetranović, POPJ); nestvarnim likovima prijete stvarne opasnosti (vila je nečiji sužanj ili joj prijeti guse, kao
u: Nalješković, KI); neizvršavanjem svakodnevnih egzistencijalnih poslova vila si pribavlja status vile,
razlikovnost u odnosu na obične patirice (vila ne nosi snop s njive, neće pomusti kravu, neće umijesiti kravaja,
neće usiriti sir – v. Nalješković, KI.), itd.

2
- češće se javlja zoomorfizam i ostvaruje se uz pomoć određene retoričke figure (usporedba ili
razvedena usporedba, apostrofa u kombinaciji s metaforom), koji samom liku pridaje
neobične osobine.
- negativan se zoomorfizam ne vezuje uz domaće životinje visoko pozicionirane na listi
čestotnosti pojavljivanja životinja. Čovjeku se ne pridaju one osobine domaćih životinja koje
bi ga prikazale u lošem svjetlu i koje bi na taj način loše govorile i o njima samima.
U odnosu na drugi pojavni oblik (Držićeva pastirska igra) zamjetno je naglašenije
profiliranje, s jedne strane, pastoralnoga svijeta životinja, a s druge strane, realno-
rustikalnoga, stavljajući se tako u funkciju aktancijalne razine teksta. Fizičkim ulaskom
stvarnih likova iz publike, Vučete i Obrada, u prostor priče o Tireni ozbiljen je prostor fikcije,
a zaljubljivanjem stvarnog starca Radata u Tirenu fikcionalizirana je zbilja. Navedena
maniristička problematizacija književnosti i zbilje odražava se i na svijet životinja, pa se na
listi čestotnosti na vrlo visoko pozicioniranim mjestima ne nalaze domaće, nego neke
fantastične životinje (satir). Ovakva se problematizacija ostvaruje i u Veneri i Adonu, ali
postupkom manirističke intertekstualnosti, odnosno u Grižuli prodorom govora s faunističkim
leksemima svojstvenim pastoralno-vilinskom svijetu u prostor realnoga.
Proizlazi, dakle, da je u drugom pojavnom obliku došlo do inoviranja žanra
postupkom konkretizacije apstrakcije, odnosno manirističkom problematizacijom književnosti
i zbilje (Tirena), zatim manirističkom intertekstualnošću (živo sjećanje na Radata iz Tirene
pribavlja pastoralno-vilinskome svijetu u Veneri i Adonu konotacije zbiljskosti) te govorom
(govornostilske značajke pastoralnog svijeta prodiru u govor svakodnevlja u Grižuli,
potvrđujući tako svoju zbiljnost ili nezbiljnost zbilje), a sve je potaknuo prvi fizički korak
Vučete i Obrada, kojim su oni kao stvarni likovi kročili u fikciju u Tireni.
U odnosu na treći pojavni oblik (pastirska igra podržićevskog vremena) zamjetno je
odustajanje od držićevskih manirističkih inovacija žanra. Uočava se veća sklonost postupcima
koje smo susretali u pastirskoj igri preddržićevskog vremena, u kojoj se različitim
kombinacijama zbiljskih sastavnica stvarao pastoralno-idiličan svijet. Pri tome dolazi do
izražaja visok stupanj tipizacije životinjskoga svijeta, jer se dešava da su različite životinjske
vrste obuhvaćene jednim zajedničkim nazivom. Ovakva izrazita konvencionalizacija
posebice dolazi do izražaja u odnosu na zvijer: u gotovo svim tekstovima ovoga vremena
(izuzetak je samo Filide) zvijer je na listi čestotnosti pojavljivanja životinja na istaknutom
prvom mjestu3. U pastirskoj igri podržićevskog vrmena zamjetan je i blag prodor faunističkih
3
Iako statističkim podatcima moramo pristupati u interpretaciji oprezno, oni su ovdje dosta uvjerljivi: u tri teksta
nastala prije pojave Marina Držića (Dž.Držić, RILJ; Vetranović, POPJ; Nalješković, KI.) zvijer se pojavljuje 18
puta (i nije na prvom mjestu na listi čestotnosti pojavljivanja životinja), a stado 40 puta (i prvo je na listi

3
leksema sa značenjima i funkcijama koje će ju približiti komediji (negativan zoomorfizam,
umjesto pastoralne – komediografska kuhinja, itd.)
Na kraju recimo – hrvatska renesansna pastoralno-idilična drama i pored vrlo jasno
postavljenih konvencija žanra, ipak pokazuje i sposobnost da unutar njih pronađe i ostvari
nešto novo (na razini motiva, stila, likova), a što se u odnosu na životinjski svijet
izdiferenciralo u tri pojavna oblika.
Ako izrečeno dovedemo u svezu s mislima Milana Rešetara, koji je, naime,
razvrstavajući Držićeva djela odredio njegove pastorale kao spoj šaljivog i ozbiljnog, onda
bismo u odnosu na istraženi svijet životinja u njima mogli dodati da tomu u prilog idu i dva
maniristički realizirana svijeta životinja, i to onaj pastoralno-ozbiljni i onaj realno-šaljivi.

***
- o životinji u pastorali i komediji (odnosno o pastoralnom i komediografskom bestijariju)
- bestijarij – kao pojam ovdje primarno ne pokriva žanrovsku odrednicu srednjovjekovnog
teksta s alegorijskim pričama o životinjama, naglašene fantastike, moraliziranja i
popularizacije načela kršćanske etike; razumijevamo ga kao pojam koji obuhvaća svijet
životinja, skup svih životinjskih vrsta, dakle faunu u našim renesansnim tekstovima,
pastoralama i komedijama.4
- pastorale i komedije - u žanrovskom repertoaru hrvatske renesansne dramske književnosti
zauzimaju značajno mjesto. Pastorali, kojoj je temeljni postupak pojednostavljivanje složenog
ili stavljanje složenog u jednostavno (Muhoberac, 2001: 34-35), u znanosti o književnosti se
pridružuju i drugi termini: pastirska drama (Meriggi, 1969: 120), pastirska igra (Ratković,
1969: 131), mitološka pastirska igra, (Bogišić, 1969: 103), božićna pastorala (Dukić, 1995:
212), itd.
- ovdje se pastorala razumijeva kao pastoralno-idilična drama, unutar koje se u teorijskoj
litraturi razlikuju pastoralna ekloga, pastoralna drama i prikazanja s pastoralnim elementima
(Fališevac, 1997: 85), a komedija se razumijeva kao dramska vrsta koju čine eruditna i
seljačka komedija (Fališevac, 1997: 85).

čestotnosti pojavljivanja životinja); u tri teksta nastala nakon Držićevih pastirskih igara (Zlatarić, LJ; Gučetić, R;
Lukarević, VP) zvijer se pojavljuje 108 puta (i prva je na listi čestotnosti pojavljivanja životinja), a stado 16 puta
(i znatno je niže pozicionirano na listi čestotnosti pojavljivanja životinja).
4
U navedenu značenju pojam bestijarija koristio je Matko Peić pišući o Kanižliću: "Odmah na početku
razgovora o Kanižlićevu bestijariju, moramo biti načistu: postoje dva Kanižlićeva bestijarija. Prvi: barokni i
drugi: rokoko bestijarij. U prvom su životinje viđene 'unutarnjim okom', dakle monstrumi 'nakazni' (kako bi
rekla Rožalija), a u drugom su normalne životinje viđene 'vanjskim okom' (četveronošci, ptice)." (Peić, 1972: 29)

4
- za istraživanje životinjskoga svijeta, njegovih funkcija i značenja u odnosu na pastoralno-
idiličnu dramu poslužili su sljedeći književni predlošci: Držićev Radmio i Ljubmir,
Nalješkovićeva Komedija I., Vetranovićevo Posvetilište Abramovo i Od poroda Jezusova,
Držićeva Tirena, Venera i Adon, Grižula, te Sasinova Filide i Flora, a u odnosu na komediju
Držićev Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče, Arkulin, Pjerin, Džuho Kerpeta5,
Nalješkovićeva Komedija VII., Benetovićeva Hvarkinja, te Sasinova komedijica Malahna
komedija od pira.
Navedeni naslovi najavljuju skicoznost i djelomičnu utemeljenost spoznaja i
zaključaka do kojih se dolazi, jer iz žanrovskog repertoara hrvatske renesansne dramske
književnosti svi tekstovi, kao što je vidljivo6, nisu bili uključeni u istraživanje.

Glavni je poticaj za nastanak ovog istraživanja bila jedna studija Milana Rešetara.
Kada je, naime, Milan Rešetar odlučio godine 1933. opisati jezik Marina Držića, krenuo je
hipotezom još iz 1891. godine7, prema kojoj "su dubrovački pjesnici XVI. vijeka u svojim
pjesmama štošta p i s a l i što sami nisu govorili, jer u ńihovim prozom
napisanim predgovorima i posvetama nema nikako, ili gotovo nikako, nekih jezičnih osobina
što ih nalazimo u ńihovim pjesmama a nema ih ni u dubrovačkim proznim djelima istoga
vremena." (Rešetar, 1933: 99) Navedenu je misao autor još doradio i proširio ustvrdivši da
narodni govor dolazi do izražaja u djelima pisanim prozom, zatim u komedijama, ali ne i u
pastoralama, pa bile one pisane u prozi ili u stihu. Kako je ovu tvrdnju Rešetar oprimjerio
istraživanjem samo čisto gramatičkih pojava (Rešetar, 1933: 100), ostavljajući ortografiju,
metriku i rječnik po strani, to je u ovom istraživanju postavljano pitanje – može li se
razlikovnom elementu narodni govor u komediji / odsutnost narodnog govora u pastorali 8,
dodati još jedan, i to na razini životinjskog svijeta ostvarenog u komediji i pastorali?
5
Džuhu Krpetu priređivač Držićevih Djela Frano Čale žanrovski određuje kao pastirsko-mitološku komediju
(Čale, 1979: 105), a Dunja Fališevac, na primjer, kao komediju, odnosno kao mitološko-pastoralnu komediju
(Fališevac, 1996: 10).
6
U odnosu na pastoralnu dramu u istraživanje nije uključen Zlatarićev Ljubmir, Gučetićeva Raklica,
Lukarevićev Vjerni pastijer, Držićev Plakir, a u odnosu na komediju seljačka komedija (Komedija od Raskota),
odnosno komedijica (Držićeva Novela od Stanca). Razlog tomu je više kvantitativne naravi – životinjski smo
svijet željeli istražiti na približno istom broju predložaka pastoralno-idiličnih drama i komedija, kako bi nam
rezultati bili pouzdaniji.
7
Rešetar izrijekom kaže: "Ja sam još 1891 (u Jagićevu Archiv-u XIII, 380/81) pokazao da su dubrovački pjesnici
XVI. vijeka u svojim pjesmama štošta p i s a l i što n i s u govorili, (...)." (Rešetar, 1933: 99)
8
U spomenutoj studiji Jezik Marina Držića (1933) Rešetar je na temelju kriterija (ne)prisutnost narodnog jezika
u djelu razvrstao Držićeva djela u tri skupine:
a) čisto ozbiljna djela (Pjesni ljuvene, tragedija Hekuba)
b) dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale u stihovima (Venera, Tirena) i u prozi (Grižula, Džuho)
c) čisto šaljive drame (Novela od Stanca, građanske komedije u prozi) (Rešetar, 1933: 108).
Zaključak Rešetarev glasi: "Od svih tih stvari najkńiževniji je jezik u grupi a) a najnarodniji u grupi c) i u
didaskalijama, a mješovit je u grupi b) i donekle i u posvetama." (Rešetar, 1933: 108)

5
 U potrazi za odgovorom na postavljeno pitanje krenulo se usmjerenim čitanjem gore
navedenih 18 književnih predložaka. Metodologija čitanja je podrazumijevala sljedeće:
ispisivanje abecednim redom imena životinja u pastorali i komediji; prvi susret s imenom
određene životinje bio je popraćen s ispisivanjem primjera/citata iz djela (a koji
podrazumijeva: prezime autora, skraćenicu naslova i broj stranice na kojoj se citat nalazi), a
drugi, treći, ..., x-ti susret s istom životinjom bilježi se zvjezdicom i na taj način se dobije
čestotnost njena pojavljivanja. Opisana je metodologija rada rezultirala ispisom na oko 16
kartica, s približno9 180 različitih naziva životinja (za određenu su se životinju mogli pojaviti
i sinonimni nazivi, koje su također unijeti u abecedarij).

Na temelju dobivenih podataka moglo bi se reći, ne pretendirajući na apsolutizaciju,

sljedeće:
1. U pastorali je životinjski svijet bogatiji u odnosu na komediju (oko 140 primjera u pastorali
stoji nasuprot oko 100 primjera u komediji. Navedena tvrdnja vrijedi čak i onda kada se od
spomenutih brojeva oduzmu nazivi onih životinja, koji se spominju samo jedanputa: u
pastorali je ovakvih primjera oko 70, a u komediji oko 40. Kada se od ukupnog broja nazivlja
iz životinjskog svijeta oduzme i samo pojedinačno pojavljivanje određene vrste, opet
dobivamo njihovu veću zastupljenost u pastorali, jer je odnos sljedeći : 140-70 primjera u
pastorali > 100-40 primjera u komediji).
2. Razlika je vidljiva u hijerarhiji čestotnosti pojavljivanja određene životinje, ali i u broju
njezina pojavljivanja. "Rang-lista" životinja prema frekventnosti njihova pojavljivanja
okvirno izgleda ovako (ako kao orijentacijski kriterij uzmemo pet i više puta potvrđeni naziv
određene životinje)10:

9
Namjerno kažemo – približno – jer iako smo na kraju abecedarija dobili određen broj, još uvijek ostaje
mogućnost da smo nešto previdjeli, zbog čega njegova apsolutizacija nije opravdana.
10
U istraživanje nije uključeno fantastično biće vila.

6
 ŽIVOTINJA U Čestotnost ŽIVOTINJA U Čestotnost
PASTORALI pojavljivanja KOMEDIJI pojavljivanja
Zvijer, zvijeri, Bestija, bjestija,
zvirenje, zvijerje 82 bestro (posprdno) 42
Stado 80 Pas, psi 37
Vuk, vuci 33 Magare, magarac 6
Psi, pas 27 Magarica 3
Slavic 27 Osle, osao 7
Ptica 22 Oslica 3 = 28
Zmija 14 Pulenje (magarad) 1
Jelin, jeljen, jeljenci, 12 Tovar, tovarca 5
jeljenče
Ovčica 12 Ugota, ogota 3
(magarica)
Ovce 11 Svinja 14
Košuta, košute 11 Kapun, kopun 13
Lav, lavi 11 Konj, konji 9
Hrti 10 Uš, uši 8
Kokoš, kokošica, 10 Kozlić, kozle 7
kokoške, kokoši
Koza 9 Vuk, vukovi, vuci 7
Junica 8 Zmija 7
Krave 8 Lav, lavi 6
Ovnić 8 Lisica 6
Svinja 8 Zmaj 6
Konj, konji 6 Guske 5
Tovar, tovarca 6 Jarebica 5
Živine 6 Kokoš, kokošica, 5
kokoške, kokoši
Grlica, grlice 5 Kosovići 5
Kozlić 5 Kučka 5
Lisica 5 Prase, prasci 5
Medvjed 5 Ptičica 5
Slavic 5
Zvijer 5
Žaba 5

U pastorali se (ako kao orijentacijski broj uzmemo 10 i više pojavljivanja neke

životinje) najčešće pojavljuje, ako se izuzme vila, naziv, tj. opća imenica zvijer, zatim stado,
vuk, pas/psi, slavic, ptica, zmija, jelin, ovčica, ovce, košuta, lav, hrti, kokoš/kokošica; u
komediji je najzastupljeniji naziv, također opća imenica bestija, zatim slijedi pas, a na trećem
je mjestu magarac s desetak inačica i istoznačnica (magarac, magare, osao, osle, pulenje,
tovar, tovarca, oslica, ugota, ogota), te svinja i kapun/kopun (uškopljen i uhranjen pijetao).
Time je broj pojavljivanja određene životinje u komediji iscrpljen, te kao takav upotpujuje na
razini čestotonosti prvu tvrdnju – raznolikost i razvedenost životinjskoga svijeta u pastoralno-

7
idiličnoj drami (u kojoj se u rasponu od 10-82 ponavljanja javlja 14 životinja, a u komediji se
u rasponu od 10-42 ponavljanja javlja 5 životinja), ali ujedno i njegovu naglašeniju
konvencionaliziranost. Naime, iz rang-liste najfrekventnijih životinja u pastorali mogu se
iščitati uobičajene scene ovoga žanra: zvijeri, odnosno vukovi napadaju stado koje čuvaju psi
dok zaljubljeni pastiri beznadno tragaju za svojim vilama; ptice, odnosno slavici prave im
društvo, razgovaraju ili stražare dok se zaljubljenik umoran od potrage za vilom odmara.
Iščitavanje sličnih žanr-scena iz rang-liste najfrekventnijih životinja u komediji nije zamjetno.
3. U pastoralno-idiličnoj drami životinja se, najčešće, pojavljuje u svom jezgrenom
(osnovnom, središnjem) značenju (Užarević, 1995: 105), dakle, kao životinja. Životinja
unutar sebe same odražava realnost, ali u kontekstu prostora arkadijskih značajki, u kontekstu
likova vila, satira, satirica, bogova, u kontekstu raznovrsnih životinja koje unutar jednog
locusa amoenusa ne potvrđuju kategoriju mimetičnosti (npr. Vetranovićev Abram ide u goru,
a Kamprela opisuje životinje koje će ondje susresti; Kamprela nabraja ptice i druge životinje
koje imaju staništa u kontinentalnim /sjenice, kosovi, golubovi, grlice,.../, močvarnim /čaplje,
galebovi,.../, tropskim /papagali, pantere, utva, lavovi, mojemuče,.../, riječnim i morskim
područjima /ribe, jegulje, rakovi,.../, ali i one životinje koje pripadaju svijetu
imaginacije /feniče – ptica koja se rađa iz pepela, jednorog – fantastična životinja za koju se
vjeruje da donosi sreću i radost/ - u ovakvu se kontekstu ona, životinja, od nje, realnosti,
udaljuje.
U komediji se pak životinja, najčešće, pojavljuje tako da dolazi do aktualizacije nekog
periferijskog (drugotnog, dopunskog) značenja iz njenog semantičkog polja (Užarević, 1995:
105).
Na primjer, u pastorali zasićenost teksta raznim vrstama životinja i njihovim opisima
obično podrazumijeva locus amoenus i retardirajući je element u odnosu na tijek radnje (npr.
u Vetranovićevu Posvetilištu Abramovu)11, a u komediji podrazumijeva ili opis gurmanskih
delicija (npr. Pometove replike u Dundu Maroju) ili svađu među likovima (npr. u Hvarkinji se
Radoj i Bogdan "časte" izrazima kao što su: svinjo, konjino, psu, magarče, jutropašce
/=stoka/, brave /Benetović, 1965: 182/);
4. U pastorali se određene životinje vezuju uz određenu radnju, koja bitnije ne problematizira
njihovo jezgreno značenje. Uz visoko konvencionaliziranu sliku vukova, zvijeri koje napadaju
stado i pasa koji ih čuvaju, tomu bi se još mogli pribrojiti sljedeći primjeri: lavovi straše i
11
U nekim se djelima s naglašeno prisutnim pastoralnim kompleksom izrijekom javlja svijest o tome da opširan
locus amoenus u odnosu na životinjski svijet retardira glavni tijek radnje, kao što je to slučaj s Nalješkovićevom
Komedijom II. u kojoj Pastier II želi ispričati Sudcu što se dogodilo trima vilama koje su pronašle jabuku. Pastier
II svoj iskaz započinje opisom zore, šturaka, ptica, stada, zbog čega ga nestrpljiva Vila II prekida i kaže: "Na
vjeru, družice, bolje ćeš ti rieti." (Nalješković, : 218)

8
tjeraju nekoga, jelen je obično žedan i ide k izvoru, medvjed muti vodu vilama. Tomu bi se
još mogla dodati i vezanost određene životinje uz određeni dio dana, pa tako pijevci/ kokoti
najavljuju zoru, slavic svojim pjevom najavljuje jutro, ali je i noćna straža, a jelen traži sjenu
uz vodu o poludne (u podne).
Komedija ne poznaje nešto slično, jer pijevce i kokote gleda oko renesansnoga
hedoniste, te se on pretvara u slasni zalogaj, u kapunića, a to znači u uškopljena i uhranjena
pijetla, koji nikako ne najavljuje zoru, jer je namijenjen prodaji i bogatoj trpezi (Držić, DM:
40; Sasin, Fi: 121).
5. U svijetu pastorale određene životinje imaju veliku vrijednost, i u materijalnom i u
socijalnom smislu. U tom se značenju posebice ističe stado (čine ga: ovce, jagnjad, kozlići,
krave, ovnovi, junice, junad, ...) koje se treba brižno čuvati, ali koje se navodi i kao potvrda
važnosti nekoga ili nečega (npr. Kresoje u Vetranovićevu Od poroda Jezusova kaže Šišmanu
da bi prije otišli bez stada na poklon Isusu, negoli bez njega, Šišmana /Vetranović, OPJ: 442/;
Radat u Naljškovićevoj Komediji I. staricu-vračaru želi nagraditi čak trima kravama, ako mu
pomogne različitim travama da se oslobodi svoga zla – zaljubljenosti u vilu /Nalješković, KI.:
187/).
I u komediji se stado pojavljuje kao bitna, ali ne i jedina, sastavnica materijalnog
stanja mogućeg ženika12, zbog čega se njegova važnost ne može poistovijeti s onom iz svijeta
pastorale, a može biti i mjerilo ženikove fizičke veličine. Tako npr. Radoje u Stonu traži
djevojku za sinovca, djevojke ga odbijaju jer je nizak rastom i govore:
"O, to je zaprtak",
rekoše, brate moj, "nut ženika lijepa!
Čemu je dijete toj? nije kravi do repa!" (Sasin, MKOP: 316)
Koju važnost pridaje životinji pastorala a koju komedija, pokazuju i oni primjeri u
kojima prepoznajemo s jedne strane zaklinjanje, a s druge strane psovku. Na primjer, u
Vetranovićevu Prikazanju od poroda Jezusova Vukas se obraća Radmilu za pomoć, jer si ne
može protumačiti značenje pojave Andjela pastiera i pjesme koju "kantaju" drugi anđeli, te
kaže:
Tako ti sva stada višnji bog rasplodi,
Družinu svu sada od sumnje sbobodi
i mene samoga, er ćutim velik trud,
zač ne viem od boga, koji bi ovoj sud. (Vetranović, OPJ: 427),
12
U Sasina tako čitamo:
er i on jes bogat, tu je mnoga sila,
ima torbu dukat, konja i kobila,
i k tomu ovaca, goveda i krava,
i mnogo prasaca, i kozjijeh brava,
veće dvije hiljade, toj ti ću pravo rit. (Sasin , MKOP: 319)

9
a u Hvarkinji, na primjer, nestrpljivi se Mikleta ljuti na Bogdana i govori: "Aj kurvina ovna,
što me čini čekat!" (Benetović, H: 175), dok u Držićevim komedijama ima i puno radikalnijih
psovki (E, izidi, ako je tko, fora! Jebâ t' pas mater! /Držić, TDU: 666/).
6. U pstorali se ne javlja buka u komunikacijskom kanalu i svaki se naziv životinje dobro i
točno čuje; u komediji se pak nerazumljiv strani jezik može čuti kao leksik hrvatskoga jezika
u kojemu se javljaju i životinje, i to kao posljedica asocijacije na životinje, pa nastaju
zooantroponimi kod osobnih imena (Visković, 1995: 118), kao npr. u Hvarkinji kada Bogdan
Mikletinu rečenicu: Gospoje vrh svih gospoja, imperatriče srca moga gospara Miklete de
Giorgi aliti Juraševića! – izgovara ovako: Gospoje vrh svih Goja, ni pera striče jarca, moga
gospodara Miklete de Rozzi aliti Jarčevića. (Benetović, 1965: 168).
7. Antropomorfizam - životinjama se pripisuju ljudske osobine - poznaje i pastorala i
komedija, ali s tom razlikom da se ljudske osobine ne pripisuju istim životinjama, posebice
kada je riječ o sposobnosti govora: životinja kao sugovornik i savjetnik u pastorali je obično
slavic ili šturak (Sasin, Flo: 143), dok u komediji mogu govoriti osli, čaplje, žabe i mojemuni
(Držić, DM: 19).
8. Kao naličje antropomorfizma javlja se zoomorfizam: "To je pridavanje čovjeku nekih
stvarnih ili zamišljenih svojstava životinja (tjelesna snaga, letenje, zvjerska agresivnost,
plodnost, hrabrost, lukavstvo itd.) kojima se ljudi dive ili od kojih strepe, žele ih i prisvajaju
kao moći ili ih vide kao zlo koje treba ispaštati, egzorcirati i pobijediti." (Visković, 1995: 36)
Zoomorfizam je češći u komedijama, i mogli bismo reći da se potvrđuje na nekoliko načina:

a) apostrofa - u neposrednom se obraćanju slugama, sluškinjama, gospodaricama, suprugama,

pa i onim lijepim djevojakama, ovozemaljskim vilama, koje su uzrok nečije neutješne
zaljubljenosti, često ne izgovaraju njihova osobna imena, nego određena životinja, kojom
govornik istovremeno iskazuje i svoj odnos prema apostrofiranoj osobi, i svoje raspoloženje, i
svoje osjećaje. Na primjer:
- starac, avokat Nikola u Hvarkinji, ljut na svoju ženu Izabelu, jer je zaključala vrata i nepušta
ga u kuću, ovako joj se obraća: "Otvori ovo, psice, zatvorila si se, mniš shranjena biti."
(Benetović, H: 214);
- starac Skup viče na svoju godišnicu Varivu: "Ogote, kad mene nije u kući, okameni se u
kući." ili: "Magarico, što iščekuješ na vratijeh?" (Držić, S: 545);
- u Dundu Maroju Pavo Novobrđanin prijeti Grubiši: "Grubiša, gori hodi, svinjo jedna.
Odavna ti nijesam dao tojaga." ili: "Muči, svinjo, i za te li je govorit?!" (Držić, DM: 111);

10
- starac Mikleta svom sluzi Bogdanu kaže: "Što ću na škver, ser bestija, i ne njoj pod
fonistru? Što ću kalafatom serenate činit?" (Benetović, H: 185);
- primjeri u kojima zaljubljenik apostrofira onu nedostižnu ljepotu – vilu, odnosno ženu – koja
ga je takvim učinili, zamjetna je vidna razlika između pastorale i komedije: zaljubljeni u vilu
u pastorali u svojim ljubavnim izjavama i tužaljkama apostrofiraju samo vilu i pri tome ne
dolazi do zamjene nekom životinjom, dok u komediji nije neobično ako se u ljubavnom
udvaranju pojavi i pokoji leksem iz životinjskoga svijeta. Tako Popiva govori Petrunjeli:
"Petrunjelice, ma grličice!" (Držić, DM: 114).
Ako se pak u tekstu koji je u literaturi vrsno određen kao pastoralno-idilična drama
pojave i apostrofe sa zoo-nazivima, kojima zaljubljenik zaziva svoju dragu, onda je to
stanoviti signal ulaska nepastoralnoga u pastoralni svijet. Na primjer, Držićev Grižula govori
Omakali: "Da te uzmem, brajo, ava, da te uzmem! Hodi ve, moja kokošice, moj medni celovu,
moja golubičice, moja meka tugdjelice!" (Držić, G: 164).

b) metafora - predstavlja jedan od načina označivanja zoo-nazivima različitih ljudskih

karaktera i ponašanja (Visković, 1995: 119). I dok se u pastorali određenom životinjom
metaforiziraju stanovite visoko pozicionirane kategorije (npr. ptica grmuša je metafora
straha /Vetranović, PA: 321/, mrav je metafora marljivosti /Držić, T: 93/, hrt je metafora
brzine /Sasin, Flo: 132/, košuta je metafora plahosti i brzine /Držić, G: 133/, kukavica i vran
su metafora nesreće /Sasin, Flo: 135/, a kuf je metafora skore smrti /Držić, G: 147/), dotle se u
komediji zoo-nazivom metaforiziraju, uglavnom, loše osobine čovjeka (npr. stare su djevojke
stare oslice /Benetović, H: 152/, kurtizana je bestija /Držić, DM: 52/, gazda je stara svinja
/Benetović, H: 172/, neposlušni je sin pas /Nalješkovi, KVII.: 284/, gazdarica je bijesna
kobila /Benetović, H: 189/).

c) usporedba - njome se ostvaruje slična razlika između pastorale i komedije kao i u odnosu
na metaforu: u idilično-pastoralnoj drami usporedba je jednostavna a pojam s kojim se nešto
uspoređuje odaje ozbiljnost (npr. netko je umoran "jak trudna košuta" /Vetranović, PA: 314/,
netko trči "jak da ju lav tjeri" /Sasin, Fi: 114/); u komediji se pored jednostavnih kratkih
sintagmatskih usporedbi (npr. biti "mizer kako uš" /Držić, DM: 55/, puzati kao"indijana žaba"
/Držić, DM: 123/, popiti krv "kako pijavice" /Držić, DM: 36/), često javljaju i one razvedene,
u kojima se jasno ostvaruje paralelizam neprenesenog i prenesenog značenja (što nije čest
slučaj u pastorali).
Na primjer, Maroje žali za svojim dukatima koje je dao sinu Maru, pa kaže:

11
"Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dat u pohranu meso!" (a što podrazumijeva
sljedeći paralelizam: pet tisuć dukata ~ meso, djetetu ~ vuku, u ruke ~ u pohranu; Držić, DM:
27).
Ili, Pomet za Marova slugu Popivu kaže:
"Popiva mu je vjeran sluga i ljubi ga. I pijavica ljubi krv čovječju, ali mu dušu vadi."
(proizlazi, dakle, da je: Popiva ~ pijavica, ga /=Maro/ ~ krv čovječju; Držić, DM: 37).
U komediji susrećemo i zoomorfno iskazivanje psihičkih i običajnih situacija
(Visković, 1995: 119) na razini narodnih poslovica. Tako čitamo: "deri kozu čim je topla"
(Benetović, H: 172) ili "gdi ni maške, miši skaču" (Benetović, H: 174), ali moguće je i
smiješno prevrtanje, hijazam: umjesto zoo-poslovice "vol se veže za rogove, čovjek za riječ",
Benetovićev Bogdan kaže: "Človik se za rog veže, a govedo za jazik" (Benetović, H: 181).
Smijeh stvaraju i one usporedbe, koje prati domišljata realizacija: u Držićevu Pjerinu
Mrva govori: "Ti osta kako oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš." (Držić, P:
777).
d) Navedenim bi se retoričkim elementima (apostrofi, metafori, usporedbi) kao razlikovni
element mogla pridružiti, s jedne strane, sklonost pastorale umanjenicama, odnosno s druge
strane, sklonost komedije uvećanicama: nasuprot junčićima, košuticama, kozlićima, orlićima,
ovčicama, ovnićima, prasčićima, ptičicama u njihovu jezgrenu značenju (jer i umanjenica
nekog zoo-naziva odnosi se opet na životinju) stoje uvećanice konjina, odnosno istoznačnica
parip, zatim psičina, kučina, kravina i to, uglavnom, u određenom kontekstualno
aktualiziranom periferijskom značenju (uvećanica nekog zoo-naziva, uglavnom, slikovito
govori o zanačajkama čovjeka).
U stvaranju umanjenica ponekad se i pretjeruje, pa one djeluju nelogično ili zalihosno.
Tako npr. zvijer ima umanjenicu – zvierce (Vetranović, PA: 282), nadalje pjesnik kaže kozice
se koze, ovčice se jagnje (Vetranović, OPJ: 428), pelikan postaje ptičica (Vetranović, PA:
275), a lane, koje je već samo po sebi malo, postaje lanetce (Vetranović, PA: 279), te tako
dolazi do preklapanja značenjske i morfološke deminutivnosti.
Navedeni se primjeri ne smiju jednoznačno shvatiti i iz toga zaključiti da se
umanjenice ne mogu pojaviti i u komediji, odnosno uvećanice u pastorali. Naši predlošci
potvrđuju i tu mogućnost, ali s pomakom od jezgrenih ka nekom periferijskom značenju u
odnosu na umanjenice u komediji, a u odnosu na uvećanice u pastorali kao signal prodora
nepastoralnog svijeta u pastoralni. U prvom slučaju aktualizirano periferijsko značenje
umanjenice u komediji najčešće pokriva neki gurmanski užitak, gurmansku slast: golubići,
kosovići, kapunići, zečići, jarebičice, ptičice, guščice sastavni su dijelovi bogato opremljena

12
stola. Ovakve zoo-umanjenice u komediji signaliziraju i socijalni status lika: tako npr. Pomet
u svojim sretnijim danima zaneseno tepa slasnim zalogajima kapunića, guščica i ostalim
zemaljskim gurmanskim ljepotama u plitici na trpezi, ali ne i onoj hrani načinjenoj "od luka
česnovitoga i od srdjela" , koja se jede, ili se mora jesti, onda kada se nema previše novaca
(Držić, DM: 87). Drugi slučaj – uvećanicu u pastorali – potvrđuje, na primjer, Držićeva
Venera i Adon, gdje majka Vlade ovako opisuje dubrovačke godišnice: "tvrđe su glavine neg
sohe hrastove, // a kako kravine vazda su jalove." /Držić, VIA: 34/).
***
Na kraju bi se moglo reći da realizirani životinjski svijet u hrvatskoj renesansnoj
pastoralno-idiličnoj drami i komediji pridonosi njihovoj vrsnoj profilaciji - u odnosu na prvu
skupinu tekstova realističnost se životinje unutar nje same gubi u dodiru s pastoralnim
prostorom i njegovim likovima; u odnosu na drugu skupinu tekstova životinja se rijetko
pojavljuje u svojoj živoj fizičkoj realnosti (kao npr. u Skupu: "Istinom, njeka je fantastika
riječ Njarnjas: kad čuje naša kučka ovo ime, bježi kako od bata!"/Držić, S: 539-540/), jer je
češći njen prerađeni oblik, to jest životinja kao hrana. Tako redovito kokotići, kosovići,
kapunići, golubići, zečići ne dočaravaju ljupki krajolik, nego hedonistički uređenu trpezu, koja
može ponešto reći i o kulturama različitih naroda (npr. žabe i puževi predstavljaju hranu ljudi
druge kulture, tj. Talijana, zbog čega Grubiša jadikuje nad samim sobom: "Bijedan se
Grubiša u latinsku zemlju doskitao gdje se žabe i spuži ijedu, gdje se ogrestija pije i gdje se
na ure oni bijedan obrok jede, gdje se u zdravjice ne pije, a voda se u vino lijeva." /Držić,
DM: 111/)
Nemimetičnost životinjskoga svijeta u pastorali komedija ne zamjenjuje drugačijim,
stvarnim svijetom životinja, nego na razini jezika aktualizira u opisima likova, njihovih
odnosa, kulture ophođenja, obrazovanja neka periferijska značenja unutar semantičkog polja
riječi, stvarajući slikovit, realističan, šaljiv iskaz. Kada se takav iskaz pojavi i u pastoralno-
idiličnoj drami, onda je to znak da u njene idilične prostore ozbiljnih i romantičkih likova
ulaze šaljiva, dobrim dijelom građanska lica, koja poznajemo iz komedija. I obrnuto, u
komediji se mogu pojaviti visoko konvencionalizirani zoonimi i njihovi odnosi svojstveni
pastorali, ali u okruženju šaljivih konotacija: npr. hrt, koji je po čestotnosti pojavljivanja
visoko pozicioniran na rang-listi pastorale, u komediji dobiva i obilik za ženski spol – hrtica
(i pas dobiva psicu), te se tako preuzima sklonost pastorale da se životinje pojavljuju u
parovima (jelen – košuta, medvjed – medvjedica, lav – lavica), ali na jedan drugačiji, šaljiv
način.

13
 Pastoralno-idilična drama gradi svoj, a komedija svoj životinjski svijet i odnose unutar
njega; pojedini su segmenti svojstveni više samo prvome, odnosno drugome svijetu (u
pastorali: slavic, jelen, košuta, lav, medvjed, feniks, jednorog – u komediji: pas, magarac u
svojim brojnim inačicama, svinja, kapun, uš, zmija, lisica), ali i s mogućnošću zamjene
prvotnog konteksta uz najčešće komične efekte.

14